Polemos 4 (2001.

) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

RAZMATRANJA O JNA
Polemos objavljuje osvrt Zlatka Rendulia1 , umirovljenog general pukovnika bive JNA na monografiju Vojna sila bive Jugoslavije Marinka Ogoreca. Osnovna zamjerka generala Rendulia jest tvrdnja M.Ogoreca kako je tijekom cijelog svog postojanja JNA bila instrument velikosrpske politike to general Renduli za razdoblje do smrti Josipa Broza Tita odbija. Napomene u osvrtu su redakcijske.

Ogorec, Marinko (2001.): Vojna sila bive Jugoslavije. Rijeka: Otokar Kerovani, 198 str. Prije razmatranja materijala prezentiranog u knjizi Vojna sila bive Jugoslavije htio bi spomenuti da u Srbiji postoji veliki broj lanaka, televizijskih intervjua, knjiga itd. s pristupom analizi JNA kakav je odabrao Marinko Ogorec, samo suprotnog predznaka. Naime, kod srpskih autora, Srbi predstavljaju rtve kojima je u JNA ukinuto njihovo pismo (irilica), koji su stalno zapostavljani, pa ak i proganjani (Rankovi i pristalice). Ti su autori ak uvjerljiviji od Ogoreca u svojim sofizmima, jer se pozivaju na neke primjere i stvari koje su se dogaale u odreeno vrijeme. S druge strane, Ogorec je potpuno izvan prostora i vremena i bio bi u velikom udu da npr. mora odgovoriti na pitanje koji su konkretni generali bili u mogunosti sprovesti velikosrpski utjecaj u JNA, recimo u dugakom razdoblju od 1945. do 1980. godine, kako navodi Ogorec (str. 78. 85.). Poto se ne radi o nekoj hipotetinoj vojnoj sili, valja navesti slijedee injenice koje daju niz odgovora na pitanja to ih u bezlinom obliku postavlja autor. Tako je Savezni sekretar za narodnu odbranu koji se najdulje zadrao na toj funkciji bio Ivan Gonjak. Zamjenik naelnika, a zatim Naelnik Glavne politike uprave JNA i dravni podsekretar, meu onima koji su najdue drali taj poloaj, bio je Otmar Kreai. Dugogodinji naelnik Personalne uprave JNA bio je Vlado Janji Capo. Glavni KOS-ovac i specijalni savjetnik Tita koji je razotkrio Aleksandra Rankovia bio je Ivan Mikovi (Brk).Od 1948. godine komandant ratnog zrakoplovstva bio je preko 16 godina Zdenko Klepi, a ef tehnike slube Franjo Loli. Klepia je naslijedio general Viktor Bubanj, a ja sam vrio dunost efa tehnike slube. Tako od 1945. godine do 1969. godine komandant Ratnog zrakoplovstva nije bio Srbin. U ratnoj mornarici se kao komandant najdue zadrao popularni Mate Jerkovi. Interesantno bi bilo pitati naeg pisca kako se sprovodila velikosrpska politika, nastavljena od osnova iz Kraljevine Jugoslavije, kada su na poloajima bili ljudi koji su se protiv velikosrpske politike borili jo u Kraljevini Jugoslaviji? Kada su oni odjednom podlegli toj politici u tolikoj mjeri da je i sami sprovode? Besmisleno je promatrati JNA kao identinu vojnu tvorevinu u razdoblju od 1945. do 1980 godine, zajedno s vremenom kada je preuzeta od Miloevia i potpuno porobljena, iako nije mijenjala uni141

Prikazi i recenzije

forme ni ime. Nitko ne spominje injenicu da je izbacivanjem Stipe Mesia iz Predsjednitva SFRJ, te odlaskom predstavnika jo triju republika, Predsjednitvo SFRJ prestalopostojati kao meunarodno priznati vrhovni komandant JNA. A ako ono nije meunarodno priznato, ni JNA vie nije mogla postojati kao meunarodno priznata vojna sila. Ipak, u tim uniformama i oznakama napadalo se Vukovar i Dubrovnik. Nije udno da je tadanja vojna vrijednost JNA bila ispod svake junoamerike banana republike, sa enormnim brojem dezertera. Svaka vojna sila predstavlja sustav ljudi i oruja. U JNA je desetljeima naglaavano kako se ona moe upotrijebiti kao takav sustav samo protiv vanjskog neprijatelja. Odakle taj sustav ljudi i oruja moe funkcionirati kad se upotrijebi protiv dijela vlastitog naroda koji je to oruje takoe platio? To bi moralo biti naznaeno u predgovoru svake knjige koja ima namjeru obraivati historijat JNA. Niti na pisac, ni Memorandumci i slini u Srbiji, ne ele navesti takvo poetno pojanjenje, pa onda krenuti u razmatranje detalja. Stoga bi ukazao na neke podatke i tvrdnje to ih navodi Ogorec, a koji su izriito netoni, premda izgledaju validno. U fusnoti 29 na strani 112 navodi se Jugoslovenska vojska poprima njihova (ruska) obiljeja, ak i u sekundarnim manifestacijama vojne organizacije, kao to su npr. egzercirne (strojeve) radnje, izgled paradnog koraka, oznake na odorama, pa ak i boja ratne tehnike. Analizirajmo ovo. U JNA smo uveli samo ruske epolete na uniformama. Njihove uniforme su smee ute boje i svi ostali iz budueg Varavskog ugovora su
142

to prihvatili. Mi smo ostali na SMB boji, a zrakoplovci su imali plave uniforme, dok su Rusi i tu imali smee uniforme. Njihov egzercir i strojevi korak takoe nisu prihvaeni. Rusi i Nijemci imaju strojevi korak sa ukoenim koljenom (kao guska kada ide u koloni) Strojevi korak JNA je bio i ostao sa pregibom u koljenu. Nain raportiranja je takoe razliit. Primjedba da je zadrana boja ratne tehnike je zbilja glupost. Zato bi prebojavali sve tenkove i topove? Nismo u pustinji da to radimo. JNA nije prebojavala ni amerike tenkove i topove, jer im je boja prilagoena europskom ratitu. Tu je rije o primjedbi nestrunjaka. JNA jeste u razdoblju prije rezolucije Informbiroa nabavljala prvenstveno sovjetsku vojnu tehniku. No, tada je SSSR imao najbolju kopnenu vojsku na svijetu. Ipak, Jugoslavija je jedina od svih zemalja iz istonog bloka zadrala svoja gledita, te razvijala svoje avione i poela graditi vojnu industriju, usprkos protivljenju ruskih sturnjaka. Na strani 113, u fusnoti 32 navodi se: ... Meutim, ta istka je rezultirala i uklanjanjem velikog dijela kolovanog asnikog kadra to je prilino oslabilo vojsku. U fusnoti 33 navodi se:Radi se o broju od oko 5000 asnika svih profila zbog ega je npr. samo u ratnoj mornarici ukinuto 590 formacijskih mjesta za asnike, formacija ratnog zrakoplovstva je smanjena za 1372 asnika, u rodu topnitva ukinuta su 1082 asnika poloaja. Ovo je tipian primjer kako se mogu netono prikazivati podaci za koje se poslije navodi i izvor (Oruane snage SFRJ 1941. 1981. SN/3, str. 164. 165.) Rezolucija Informbiroa je objavljena 1948. godine, pa se postavlja pitanje koji

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

je to kolovani kadar koji se izjasnio za IB i morao biti uklonjen? U tom vremenu u JA je bilo kolovanih oficira koji su se vratili iz zarobljenitva i bili primljeni u JA koncem 1945. godine i poetkom 1946. godine. U ratnom zrakoplovstvu se nitko od njih nije izjasnio za Rezoluciju IB. U kopnenoj vojsci jedini od kolovanih oficira koji se izjasnio za Rezoluciju IB bio je general Arsa Jovanovi, koji je ubijen prilikom pokuaja bijega u Rumunjsku. U ratnoj mornarici stanje je bilo slino onom u ratnom zrakoplovstvu. U RZ su bili pripadnici dva skvadrona osnovana u ratu u Africi. Nije mi poznato da se itko od njih izjasnio za IB. kolovani kadar bili su i pripadnici tri zrakoplovne pukovnije koje su se obuavale u SSSR-u za vrijeme rata. Bio sam komesar eskadrile 554. jurinog puka koji je tamo formiran i kolovan na vojnom uilitu. Od ljudstva tri zrakoplovna puka, samo nekoliko ljudi se izjasnilo za IB, a jedan od njih je kasnije prebjegao avionom Pe-2 u Madarsku. Zapovjednik puka bio je pukovnik Mirko epanovi, podoficir stare jugoslavenske vojske. On nije mogao savladati letenje, pa je odmah po dolasku u Jugoslaviju smijenjen i postavljen na sporedniju funkciju. On se izjasnio za IB, pokuao da pobjegne u Albaniju i prilikom bijega je ubijen na granici. Poto je Rezolucija IB objavljena 1948. godine, nije jasno koji su se to drugi kolovani oficiri mogli izjasniti za IB? Nae vojne kole su u to vrijeme tek izbacile prve potporunike, a meu njima nije bio znaajan broj onih koji bi se izjasnili za IB. Za IB su se izjasnili neki asnici i doasnici koji su bili nezadovoljni svojim poloajem ili su se smatrali ugroenima na svojim poloajima, jer nisu bili dovolj-

no kolovani za njih, a vii in su stekli u ratu. Tipian primjer za to je general Pero Popivoda koji je bio podoficir u zrakoplovstvu Kraljevine Jugoslavije. U ratu je postao general u kopnenoj vojsci,a poslije je dat ratnom zrakoplovstvu gdje postaje naelnik taba. U to vrijeme u njegovoj operativnoj upravi su bili pukovnici koji su bili potpukovnici u Kraljevini Jugoslaviji, pobjegli iz zarobljenitva i zapovijedali zrakoplovnim postrojbama na Sremskom frontu, te i sami bili odlini piloti. Naravno da se Pero Popivoda osjeao nesigurnim na svom poloaju i vidio u Rezoluciji IB ansu da uvrsti svoj poloaj. Takvih primjera ima mnogo i generalno se moe rei da je IB bio izvjesna pomo JA jer se rijeila jednog broja nesposobnih ljudi nedoraslih svojim poloajima. Takvo je bilo stanje u JA, naroito u tehnikim vidovima, kao RZ i RM. U fusnoti 53, autor navodi da se za Rezoluciju IB izjasnilo oko 5 000 asnika svih profila. Toan broj je 2300 asnika, doasnika i vojnih slubenika JA. Osobno znam da se, izuzev Popivode i nekoliko slinih, niti jedna znaajna linost iz ratnog zrakoplovstva nije izjasnila za IB. to se tie broja od 2300 pripadnika JA, on je po nacionalnom sastavu bio nehomogen. U postotcima, najvie je bilo Crnogoraca i Srba, a najmanje Slovenaca i Hrvata. U fusnoti 33, na strani 113, autor navodi, da su zbog zbog tih 5000 asnika svih profila samo u ratnoj mornarici ukinuta 1082 asnika poloaja, a u RV 1372 asnika poloaja navodei i izvor (Oruane snage SFRJ 1941. 1981., II/3, 164. 165.) To je primjer dezinformacije za koju nije jasno je li namjerna ili je posljedica
143

Prikazi i recenzije

autorove nestrunosti. FNRJ je po objavljivanju Rezolucije IB, poela sa reorganizacijom oruanih snaga. To se odnosi i na formacije zrakoplovnih divizija, pukova, pa do razine eskadrila. Izmeu 30% i 40% asnikih mjesta u ruskim formacijama zamijenjeno je doasnikim, naroito u tehnikim vidovima, RM i RZ. Takav pristup je primijenjen na radarsku i raketnu tehniku, te slubu VOJIN, koji su kupljeni od Rusa. Raketni pukovi Dvina, Volkov i Neva ne mogu imati razliiti ukupni broj ljudi jer postoje tono odreena mjesta u kabinama s ekranima i kod raketa. Ipak je u JA oko 40% asnikih mjesta zamijenjeno doasnikim. Nae tehnike doasnike kole su bile ranga srednjih tehnikih kola i mogle su u potpunosti zadovoljiti te potrebe, kako na ruskoj, tako kasnije i na amerikoj tehnici. Nevidljivi avion F-117A oborio je raketni sustav Neva, koji formacijski ima 40% manje asnika, od istih posada u drugim vojskama. Ipak, Amerikanci su izjavili da nisu nikada naili na tako sofisticiranog protivnika kao u sluaju ruenja F-117A. To vrijedi za raketni sustav Neva kada je ve zastario, a kakva je bila, kada je postojala JNA! Autor koristi smanjenje broja asnika zbog reorganizacije vojske, to je opisano u O.S. SFRJ 1941. 1981., kao posljedicu izjanjavanja za IB. Ovo je jo jedan primjer vulgarnog izvrtanja injenica. Na poetku str. 116. navodi se slijedee: Rankovi je imao znatnu podrku u najviim upravnim tijelima JNA. Mislim da ovo ne odgovara stvarnosti. Rankovi je smijenjen, a mali broj asnika je smatrao da on nije kriv za ono za to ga optuuju. Pad Rankovia nije imao nikakav ozbiljniji utjecaj na JNA. Smatra se da je naelnik Generaltaba Rade Ha144

movi smijenjen kao pristalica Rankovia i to je praktino sve u JNA. No, znatno drukije je bilo u policiji u Srbiji. Na strani 120, autor navodi svoje postavke o donoenju strategije ONO i DSZ koje su potpuno pogrene. Formiranje prave TO je konano odbaeno nakon ekih dogaaja 1968. godine. Nakon toga je u podruju eke i Madarske formirana izrazito jaka operativno manevarska tenkovska grupacija, formalno u sastavu VU, ali pod stvarnim nadzorom SSSR. Nije bilo mogue suprotstaviti se takvoj grupaciji bez osnivanja TO. Kada su se prilike u ehoslovakoj nakon prakog proljea stabilizirale, operativno manevarska tenkovska grupacija je ostala na istom prostoru, a mi nikada nismo znali kakve mogu biti namjere Brenjeva i njegovih nasljednika. Na strani 120, fusnota 56, autor spominje vojnu vjebu u Sloveniji gdje bi se vodile zadravajue borbe uz prihvat snaga iz Hrvatske do granica Mamulinog bastiona, gdje bi bila uporna obrana. Autor stalno navodi kako je ve za vrijeme Branka Mamule prihvaena ideja da ne prijeti mogunost napada sa istoka2 . To je netono. Prije toga su izveni veliki manevri u junoj Srbiji pod pretpostavkom da se velika manevarska grupa snaga SSSR-a iz Bugarske, preko Makedonije, probila s ciljem da ue u Albaniju i spoji zemlje VU sa Sredozemnim morem3 . Ta vjeba je izazvala veliku pozornost zapadnih vojnih predstavnika. Osnova za vjebu bila je injenica da je izmeu Varne i Odese osnovana ferry boat linija koja je po kapacitetu mogla primiti oko 100 do 1000 puta vei broj vojnika i opreme od najveeg broja putnika koji je ikada tu u pici sezone putovao. To je za zapadnu Europu bio daleko vaniji manevar, koji je oznaavao

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

nae poglede odakle prijeti opasnost, a ne Mamulin bastion, to predstavlja autorov izmiljeni pojam. Pojam bastiona se poeo interno koristiti kada je odlueno da se postojea zrakoplovna industrija iz okolice Beograda preseli u Mostar i da se u Bosni podignu novi kapaciteti vojne industrije. Znatno kasnije, general Viktor Bubanj je nastojao da slubeno uvede pojam bastiona u Bosni, kao posljednje obrane prije prijema saveznike pomoi, ali to nije ulo u dokumente. Naime, tada bi se oslabio pojam zadravajue obrane u Vojvodini, Slavoniji, kad je bastion ionako neosvojiv. Admiral Branko Mamula je bio u ratnoj mornarici od 1943. godine do 1979. godine. Stoga on nije imao prilike da odluuje o bastionu. Autor njemu pripisuje utjecaj na preseljenje vojne industrije u bastion, a to je glupost, jer Mamula s tim nije imao veze. Za vrijeme Mamule nije se forsirala izgradnja nove industrije u bastionu (iza 1980.). Tada je zapoet veliki projekt izgradnje novog tenka na bazi licence sovjetskog tenka T-72, a za finalistu je odreena tvornica uro akovi u Slavonskom Brodu. Stoga, govoriti o Mamulinom utjecaju na izgradnju i obranu bastiona poslije 1980. godine je potpuna besmislica. Na strani 122. Ogorec navodi da: Proces preobrazbe JNA u imperijalnu oruanu silu Srbije ne bi mogao biti realiziran za tako kratko vrijeme, da mu nije prethodilo dugo razdoblje latentne velikosrbizacije veinskog dijela (u skladu s nacionalnom strukturom) asnikog zbora. To je ista besmislica. Autor je trebao navesti kada poinje dugo razdoblje latentne velikosrbizacije? Je li Tito sudjelovao u tome? emu izbjegavati vremensko razgranienje? Za sve ono to se

dogaalo poslije 1985. godine nije moglo biti nekog dugog vremenskog razdoblja. Moemo uzeti da od 1985. godine stara JNA polako prestaje postojati, jer se polako mijenjaju svi oni principi na kojima je zasnovana kao sustav ljudi i oruja. U tom smislu potrebno je voditi rauna o slijedeem: Knjiga Strategija oruane borbe predstavljala je naa usvojena gledita o oruanoj borbi i ulozi JNA u njoj. U prvom izdanju iz 1976. godine bilo je jasno naznaeno da je uloga oruanih snaga spreavanje vanjske agresije, borba iskljuivo protiv vanjskog neprijatelja. Drugo izdanje, Strategija oruanog boja (1983.) ulogu oruanih snaga odreuje tako to je JNA namijenjena samo za borbu protiv vanjskog napadaa. TO se, prema toj knjizi, moe angairati u pomaganju u odravanju javnog reda i mira, ali samo prema ukazu vrhovnog zapovjednitva, a to je Predsjednitvo SFRJ. Tree izdanje, pod naslovom Strategija ONO i DSZ (1987.) jedno poglavlje posveuje opisu upotrebe oruanih snaga u kriznim situacijama u unutranjem ivotu drave. Ipak, tu se nigdje eksplicitno ne stavlja van snage osnovna postavka izdanja iz 1983. godine. Ustvari, ti nejasno definirani stavovi trebali su da obezvrijede ulogu TO kako je postavljena u posljednjoj godini Titovog ivota. Ovo se potvruje i u memoarima generala Staneta Potoara, koji je bio Naelnik Glavnog taba dva mandata, posljednjih godina Titovog ivota i kojega je Tito osobno izabrao. U tom sastavu Glavnog taba bio sam naelnik uprave u oba mandata, a posljednje godine pomonik NG za nauno istraivaki rad, i mogu posvjedoiti da se do 1980. go145

Prikazi i recenzije

dine sigurno nije moglo pomiljati o nekoj srbizaciji JNA. to se dogaa iza 1981. godine, kada Memorandum SANU nije mogao biti uspjeno razbijen od rukovodstva SFRJ i kada Miloevi Memorandum SANU javno ne napada, a potajno ga koristi kao svoj nacionalistiki eki za razbijanje JNA, a zatim i mirnog sreivanja novih odnosa meu narodima bive Jugoslavije (nakon raspada SSSR-a) posebno je pitanje. No, moe se rei da od 1987. godine JNA ne postoji na pravim temeljima. Taj, prema naem autoru, dugi period srbizacije traje od 1987. godine do razbijanja Predsjednitva SFRJ. A to uope nije dugi period. JNA je unitena prevratnikim puem, a ne nekom dugom srbizacijom4 . U Strategiji ONO i DSZ iz 1987. godine mnogo toga je nejasno, ali se tu pokuava obezvrijediti ona TO koja je zamiljena za posljednjih godina Titovog ivota i za koju je on dao punu suglasnost. Prema iskazu generala Potoara, za dobre kadrove i organizaciju TO bilo je vrlo vano i da vei broj ljudi slui u svojoj republici, te da borbenu obuku zavri na tom zemljitu. Potoar naglaava kako se Tito sloio da 25% regruta slui vojni rok u svojoj republici. Ljubii je poslije smrti Tita taj broj smanjio na 15%. Mamula ga je smanjio na 9%. Kadijevi ga je htio smanjiti na 0%, ali je tu ve dolo do raspada. Iz brojanih primjera, kao i datuma vidi se da srbizacja JNA nije poela od generala Gonjaka ili Cape Janjia. Teoretski, ona se ubacuje oko 1983. ali jo uvijek ispod ita, zatim jasnije od 1983. 1987., a potom dolazi kaos i sramota koja se nije dogodila nigdje na prostoru od Baltika do Vladivostoka i od krajnjeg sjevera do podruja bive Jugoslavije.
146

Na strani 125, u fusnoti 63. autor navodi da su osnovni principi upravljanja i zapovijedanja jedinstvo itd. To se moe nai u svakoj vojnoj enciklopediji, a potie od Klausewitza, Moltkea, Focha i mnogih drugih. On sve to radi da bi njegov opis ustrojstva OS SFRJ, pa ak i naoruanja izgledao kao ozbiljna studija, a evo primjera na to to sve lii. Autor sve ini da bi obranio tezu da je ofanzivna komponenta OS SFRJ zapravo stvarana da bi se pod vlau Srbije u pokornosti drali ostali narodi, a ne radi obrane od ogromne kopnene sile SSSR-a. Ogorec navodi ocjenu i broj oruja koje je imala SFRJ i usporeuje to sa susjednim zemljama oko SFRJ. On zakljuuje da je JNA imala previe ofanzivnog oruja, navodei da je lovac bombarder tipino ofanzivno oruje, a borbeni helikopter tipino defanzivno oruje, to je besmislica, kao i tvrditi da je npr. top tipino ofanzivno oruje, a on je i jedno i drugo. Za SFRJ je bitno naglasiti da je to bila jedina vanblokovska zemlja u ovom dijelu Europe. Ona je mogla biti napadnuta samo od jednog ili drugog bloka sila i jedino se prema takvom sukobu moe cijeniti koliina i vrsta naoruanja. Stoga treba istai slijedee: - Poslije Rezolucije IB-a, postoji opasnost od invazije VU. - Transka kriza 1953. godine predstavlja kratku opasnost od Zapada, ali ne s radikalnim ciljem. Iza nje, vie nije bilo ni teorijskog ni praktinog motiva za napad sa zapada. - Madarski dogaaji 1956. godine predstavljaju kratko ponovljenu opasnost od napada s istoka, ali je to brzo sanirano.

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

- eka kriza 1968. godine predstavlja najozbiljniju opasnost od napada s istoka. Tada je na snagu stupila Teorija ogranienog suvereniteta zemalja VU, a Jugoslavija je smatrana krivcem to se ona ne moe sprovesti. - Velika tenkovska i motomehanizirana sovjetska operativna grupa ostaje stalno smjetena iza Blatnog jezera. Ona moe za 12 sati stii do granica SFRJ i probiti ih, gdje god to odabere. Ona je predstavljala razlog to je TO ozbiljno prihvaena, da se moemo boriti u zahvatu fronta, ali i u spremnoj pozadini. - Postoje dva historijska invanzivna pravca u bivoj SFRJ. Prvi vodi od Vojvodine, dolinom rijeka Morave i Vardara do Egejskog mora. Drugi pravac je Zagreb Karlovac Rijeka. Na prvom pravcu uope ne bi mogli zaustaviti agresora, ali nam to nita ne znai, jer se odande ne moe u bastion izmeu Vrbasa i Drine kao konane odbrane. Drugi pravac bi nam sluio samo za zapreavanje ulaska u bastion. Tenkovska operativno manevarska grupa gubi u potpunosti svoju efikasnost im pokua ui u bastion. Tu tenkovi nita ne znae. I tu nije rije o teoriji Branka Mamule kojeg autor potpuno svojevoljno postavlja za nosioca ideje o bastionu, iako je Mamula ratnu mornaricu napustio tek 1979. godine i nikada nije sudjelovao u izgradnji infrastrukture, vojne industrije, kao i skladita u bastionu. Gore navedeno predstavlja osnovne pretpostavke za razmiljanje o odbrani SFRJ. Do 1980. godine nitko nije smio ni pomisliti da SSSR predstavlja prirodnog saveznika SFRJ5 . Na Tita je pripreman

atentat na konferenciji Nesvrstanih zemalja u Havani 1979. godine jer je upravo on bio nosioc ideje o ekvidistanci izmeu supersila za nesvrstane zemlje. Upravo je grupa junoamerikih zemalja traila da se SSSR proglasi za prirodnog zatitnika nesvrstanosti. Tito je bio nesavladiva prepreka tome. Stoga autor samovoljno rastee vrijeme Kadijevia kada je JNA ve unitena i kada se govorilo o SSSR-u kao prirodnom savezniku na neko neodreeno razdoblje to je namjerna neistina. Na strani 129. autor navodi: Meutim, koliina tekog oruja i naoruanja Kopnene vojske JNA ukazuje na njezinu izrazitu ofanzivnost, osobito veliki broj tenkova. Znakovita je i koliina velikokalibarskih topnikih orua kojima su raspolagale jugoslovenske O.S., a koja u velikoj mjeri premauje O.S. susjednih zemalja. Tu autor konano iznosi svoju osnovnu misao:Ofanzivni arsenal kopnene vojske jugoslavenske vojne sile teko moe opravdati svoje postojanje iskljuivo u cilju zatite teritorija i suverenosti SFRJ. Dakle, autor smatra da je sve to uraeno ne zbog odbrane, nego za dranje nesrpskih naroda u pokornosti. No, on bi trebao objasniti kako bi se, barem donekle, usporavala sovjetska operativno manevarska grupa na putu do bastiona samo runim protutenkovskim sredstvima? Kako se moe ratovati bez tekog topnitva? Autor zapravo i ne zna za sustav artiljerije koji se sastoji od tekog topnitva i tekih viecjevnih raketnih bacaa koji su postojali u SFRJ i koji uvijek djeluju zajedno, pokrivajui podruje od 10, 20 do 50 km. S njima se ne zaustavljaju tenkovi, ali se unitava sve ono to prati tenkove. Kako autor zamilja da bi se moglo usporiti i zaustaviti operativno manevarsku
147

Prikazi i recenzije

grupu negdje kod Karlovca ili da negdje bez potekoa pree Savu i uope da ue u podruje koje vie nije dobro prohodno za tenkove?6 Teko topnitvo (koje danas vie ne postoji kao poseban pojam, ve kao dio sustava artiljerije (cijevna artiljerija) je jednako ofanzivni kao i defanzivni borbeni sustav, neizbjean za svaku modernu armiju bez obzira da li se ona sprema za ofanzivni ili defanzivni rat. Ovo bi autor mogao prouiti u bilo kojem ozbiljnijem vojnom udbeniku. Njegov zakljuak da se izbor orua i oruja ne moe opravdati iskljuivo u cilju zatita teritorija i suverenosti SFRJ je ista besmislica i pokuaj da se bez poznavanja vojne problematike progura ideja da je u svemu velikosrpska ideja dranja ostalih naroda u pokornosti. Fiziki postojei mogui neprijatelj bila je jedna od supersila. Formalno obje, stvarno SSSR sve do dolaska Gorbaova, a nakon toga je ubrzo uslijedio i kraj JNA: Stoga je svako usporeivanje SFRJ sa Bugarskom, Austrijom ili Rumunjskom obina besmislica. Na str. 312. Ogorec navodi da Znatno vei broj borbenih zrakoplova u odnosu na helikoptere u sastavu jugoslavenskog ratnog zrakoplovstvu ukazuje na ofenzivnu namjenu tog vida oruanih snaga. (U fusnoti on navodi da se kao parametar ofanzivnog borbenog aviona smatra lovako bombarderski avion /Jastreb, Galeb, Orao G-4/. Nasuprot tome, izrazito defanzivna borbena sredstva / npr. helikopter za protuoklopnu borbu/ su u JRV slabo zastupljena...) Ovdje imamo jo jedan primjer arlatanskog zakljuivanja o vojnoj problematici. Autor bi kao prvo trebao objasniti kako bi se to jedna sovjetska operativno manevarska grupa zaustavljala ili barem
148

usporavala helikopterima. Sudei po autoru, Amerikanci su glupi ljudi jer su projektirali jurini avion A-10 Warthog sa topom 30mm i zrnom od osiromaenog urana namijenjen upravo unitavanju tenkova jo 1976. godine. Borbeni protuoklopni helikopter javlja se znatno kasnije. Njega uvode prvo Francuzi, a tek potom Amerikanci. Stari ruski generali su smatrali borbeni helikopter glupou i tek je mlaa generacija sovjetskih asnika to uspjela eliminirati. A takav stav je imao utjecaj i na JNA. Tvornica Soko iz Mostara je zakasnila sa isporukom borbenih helikoptera, ali, da su oni i postojali, ne bi mogli nita drugo, nego imati pomonu ulogu u unitenju oklopne tehnike. Autora bi mogli pitati zato je ameriki general Clark drao borbene helikoptere AH-64 Apache u Albaniji i nije ih smio upotrijebiti u unitavanju srpskih tenkova na Kosovu, ve je koristio avione A-10 s topom 30 mm i zrnima od osiromaenog urana. Preko mjesec dana bili su Apachi u Albaniji, a da nisu izvrili niti jedan borbeni let. Naime, borbeni helikopter kljuca tenkove sa strane, a lovci bombarderi jedini mogu neto uraditi u ozbiljnom udaru po takvoj grupaciji. Bilo je predvieno da jugoslavensko lovako bombardersko zrakoplovstvo djeluje 20 dana do svog potpunog istroenja pod pretpostavkom 5% totalnih gubitaka dnevno. Tako je i dimenzionirano. Iza naeg 20-dnevnog odranja bilo je predvieno da primimo pomo u NATO- a u zrakoplovstvu. Zato je nainjen i cijeli lanac aerodroma du jadranske obale. Trajanje naeg L-B zrakoplovstva bilo je predvieno samo 20 dana, ali da pritom nanese znaajne gubitke operativno manevarskoj grupi prije nje-

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

nog pokuaja da ue u bastion. Ne postoji dokument koji potvruje da bi nam zapadni saveznici pruili pomo nakon dvadeset dana, ali je to izgleda bilo dogovoreno na najviem vrhu. (Strana 143., gledita autora o vojnoj industriji) U fusnoti 91. autor navodi: Uzimajui u obzir injenicu da su Slovenija i Hrvatska bile tehnoloki najrazvijenije republike, logino bi bilo da upravo na tim prostorima bude lociran vei dio vojne industrije, pa se moe zakljuiti da je ovakav razmjetaj postrojenja vojne industrije voen iskljuivo politikim motivima, mada se u slubenim tumaenjima navode vojno strateki razlozi kao dominantni. Ovaj navod kao da je prepisan iz srpskih memorandumskih lanaka, samo s obratnim predznakom. Rije je o tvrdnji da su politiki motivi razlog zato je zrakoplovna industrija preseljena iz Srbije. No, rije je o neemu drugom. U Kraljevini Jugoslaviji su se za kopnenu vojsku proizvodile puke Mauzer, pukomitraljez Zbrojovka po licenci, kao i sva mogua streljiva, baruti i eksplozivi. To je bilo koncentrirano u Uicama i dalje od Beograda (Kragujevac, Luani...) U Beogradu i Panevu su bile zrakoplovne tvornice Rogoarski, Ikarus, Zmaj i Utva. Poetak zrakoplovne industrije u Srbiji datira iz 1922. godine. Poslije su licencno raeni zrakoplovi Hawker Fury, Bristol Blenheim, a u Smederevskoj Palanci radio se tada najmoderniji srednji bombarder Dornier Do-17. Postojali su kadrovi kolovani u Francuskoj i Njemakoj. Proizvodio se i domai lovac IK-3 koji je bio neto sporiji od Me-109, ali znatno pokretljiviji. Poslije Rezolucije IB-a Rusi su mogli doi tenkovima za jednu no u tvornice

Utva Panevo i Ikarus, koje su preostale nakon nacionalizacije. Iako su tu bili smjeteni vrlo kolovani kadrovi, ta industrija je preseljena u Mostar da bude na to veoj operativnoj dubini. Takoer, prema planskom rasporedu preseljeni su i vodei strunjaci svih profila. Od Memoranduma SANU do danas se u Srbiji dan i no tutnji da je bila rije o politikom aktu skrojenom protiv Srbije, te se uplie u to i samog Tita, jer se navodno htjelo nakoditi Srbiji. Da nije bilo Rezolucije IB-a, tvornice zrakoplovne industrije Ikarus Utva nikada se ne bi selile iz Beograda. U Kraljevini Jugoslaviji je poela i proizvodnja malog autobusa Praga, to je nastavljeno 1945. godine, no uraeno je samo nekoliko alata. To je raeno u Fabrici motora Rakovica. Proizvodnja autobusa je preseljena u Maribor, gdje su Nijemci podigli tvornice, a bilo je i kadrova koji su za to vrijeme radili odline autobuse srednje veliine. (Srbi smatraju i danas kako je to bila politika odluka. No, na tom mjestu u Rakovici je bila predviena proizvodnja mlaznih motora po licenci, to je obustavljeno zbog pomanjkanja novaca.) Na je autor na jo manjoj strunoj razini kada govori zato poslije Rezolucije IB teka vojna industrija nije locirana u Hrvatskoj ili Sloveniji, ne uviajui kako nije postojala operativna dubina u sluaju napada VU. U Hrvatskoj je, npr. u Likom Osiku raena teka vojna industrija za topovske granate. Ipak, tu nije pomagala tehnika razvijenost hrvatskih kadrova. Nitko nije htio ii u Liki Osik, pa su se kadrovi planskim rasporedom skupljali iz cijele Jugoslavije i morali jedan dio svog radnog vijeka tamo ostaviti, dok se nisu stvorili domai kadrovi.
149

Prikazi i recenzije

Na str. 143, fusnota 93 navodi se: Za vrijeme pritiska informbiroovske politike zemalja socijalistikog bloka, veliki dio oruja uvezen je iz zapadnih zemalja (posebno SAD), a normalizacijom odnosa sa SSSR-om, opet se navie uvozilo od njega kao prirodnog saveznika. Treba rei kako su za vrijeme IB-a, kao poklon primljeni vrlo veliki kontigenti amerikog naoruanja. JRZ je tada imalo lovac bombarder F-84 G Thunderjet i lovac F-86 Sabre. Nitko u Europi nije imao bolje lovce i lovce-bombardere. To su bili najmoderniji avioni u Korejskom ratu, a mi ih primamo odmah iza tog rata. Normalizacija odnosa je posljedica politike Hruova, ali vie nikada nije prihvaena ideja da je SSSR na prirodni saveznik. Poetkom 60-tih mi od SSSR-a kupujemo jedan puk Mig-21 koji je tada bio meu najboljm lovcima na svijetu. U Indijsko pakistanskom ratu obarao je ameriki F-104. Ni poznati ameriki lovac F-4 Phantom II po amerikom priznanju nije mogao istjerati odnos obaranja 1:1 s Mig 21. Mi smo Mig-21 povoljno kupili, robom iroke potronje (cipelama, vinjakom, namjetajem, itd.). No, nikada za vrijeme Tita nije se smjela koristiti maksima o SSSR-u kao prirodnom savezniku. To se kosilo s osnovnom postavkom koju je Tito zastupao u pokretu nesvrstanosti o ekvidistanci izmeu dvije supersile kao osnovi egzistencije pokreta nesvrstanosti. Na str. 146. pie: Ratno zrakoplovstvo i protuzrana obrana kao vid oruanih snaga patili su od slinih problema. Nespremnost jugoslovenske zrakoplovne industrije za realizaciju sloenijih i zahtjevnijih projekata, a s druge strane forsiranje oslonca na vlastite snage po svaku cijenu, rezultiralo je proizvodnjom
150

dosta dobrog kolskog zrakoplova Galeb iz kojeg je manjim preinakama i doradama stvoren lovako bombarderski zrakoplov skromnih mogunosti Jastreb, te posve promaenim projektom lovako bombarderskog zrakoplova Orao. Zbog nemogunosti jugoslovenske industrije da zrakoplovstvu osigura kvalitetan borbeni zrakoplov, njihov oslonac je ostao zastarjeli lovac sovjetskog podrijetla Mig 21. Pogledajmo prvo injenice. Lovac bombarder Jastreb je lansiran kada je prestala obilna amerika pomo i kada je trebalo zamijeniti F-84 G Thunderjet. Tada smo se suoili s dva problema: a) Nisu postojala dovoljna novana sredstva za kupovinu nekog skupog lovca bombardera na Zapadu. Na Istoku nismo htjeli ii u dalje nabavke, osim lovca Mig-21 koji je u to vrijeme bio prvorazredni lovac. b) F-84 G nije smio ak ni rulati po travi, a kamoli koristiti se s travnatih aerodroma. Mi smo veliko ameriko zrakoplovstvo bazirali na malom broju aerodroma sa betonskim stazama i mogli smo biti imobilizirani unitenjem pista. To je bio jedan od razloga da se usvoji Jastreb manje nosivosti, koji se u nudi mogao koristiti sa travnatih uzletita. Avion Orao je projektiran za napade na ciljeve na zemlji. Nije lovac bombarder, nego jurinik (Attack plane) Ima sve osobine takvih aviona, a u projektiranju je koritena osnovna ideja, pa i neki elementi aviona Jaguar. Osnova za takav avion je snano topovsko naoruanje. Orao ima 2 topa G-23 od 23 mm. To su topovi s dvije cijevi i on ispaljuje teoretski 1700 metaka po cijevi u minuti. To je 4x1700 = 6800 metaka u minuti mjeovite municije 23

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

mm. S tim zrnima Orao ne moe sigurno unititi tenkove, ali moe svu drugu oklopnu tehniku (oklopni transporteri, samohodni topovi...) Orao nosi veliki broj navoenih i nevoenih raketa za unitavanje tenkova, bombe od 250 kg (4 do 5 komada), a kao najvanije nosi voenu raketu Maverick s kojom moe napadati vane ciljeve s 15 do 20 km udaljenosti, izvan dometa ue PZO obrane. To znai da je sposoban za napad sa daljine (Stand-Off Attack), to je vana stvar za jurinike. S brzinom od oko 1000 km na sat, Orao je bri od amerikog jurinika A--10 Warthog, koji, pak, nosi snaan top 30 mm s zrnima od osiromaenog urana, te ima oklopljeno pilotsko sjedite. Orao je ispao skuplji od naih oekivanj, imao je dulje vrijeme pripreme i odravanja, ali je u praksi pokazao da izvrava svoje namjene. Tako je Orao djelovao na Kosovu cijelo vrijeme ratnih djelovanja na super maloj visini i uope nije napadnut od britanskih i amerikih lovaca koji se nisu smjeli spustiti na visinu ispod 5000 metara zbog jake PZO (na malim visinama). Jedan ameriki A-10 je dobio pogodak u motor i sletio je u Skoplje. Autor je zaboravio spomenuti G-4 Supergaleb koji je izazvao interes na izlobama u Parizu i Londonu. Kupljen je od drave Uman Miamar (biva Burma), a ispitali su ga i Amerikanci koji su molili da daju management i njihov motor, pa su bile razmatrane mogunosti plasmana aviona. A onda je doao raspad SFRJ: Na strani 134. autor govori o ratnoj mornarici, pa je interesantno vidjeti njegovu strunost. Jugoslavenska ratna mornarica nije imala nijedan vei brod (za razliku od npr Italije koja je posjedovala ak 39 velikih plovnih jedinica, od

ega 1 nosa helikoptera, 3 krstarice i 7 razaraa, ili Grke iju je glavnu flotnu snagu inilo 12 razaraa. Autor ovdje gubi iz vida injenicu da su Italija i Grka lanice NATO-a i da su u Sredozemnom moru. irina Jadranskog mora je takva da avion F-4 Phantom II ili slian naoruan protubrodskim raketama od talijanske do nae obale preleti za 8 minuta. U takvim okolnostima svaki vei brod prestavlja glinenog goluba. Zato nije bio obnavljan ni razara Split. Od uvoenja raketa kategorije francuske Exocet, ameriki admirali su ustanovili da na uskim morima treba biti nevidljiv. To postiu podmornice. JRM je u svom sastavu imala raketne topovnjae i male podmornice. Autor iznosi mudru misao da je podmornica ratni brod izrazito ofanzivne namjene. Koji je to ratni brod danas izrazito defanzivne nemjene? Da li su torpedni amci ili raketne topovnjae koje smo imali brodovi defanzivne namjene? Jesu, ako se koriste u obrani nae obale. Kao i podmornica malih deplasmana koja vri istu ulogu samo to je skrivenija. Prema autoru, teko topnitvo je izrazito ofanzivno oruje, kao i lovci bombarderi za unitavanje tenkova. Takvi stavovi predstavljaju obinu glupost. To to je JNA imala doktrinu obrambenog rata ne znai da bi se protiv tenkova borili PT minama i runim raketnim bacaima. Dugo nisam mogao razumjeti o emu se radi, emu slui svo to natezanje i sofizmi autora koji oito ne poznaje vojnu problematiku. No, cilj autora je bio poduprijeti svoju osnovnu ideju, koja predstavlja i svrhu knjige, da je JNA posjedovala prekomjerno zastarjelo ofanzivno oruje kako bi srbizirana vojna sila drala sve ostale narode u pokornosti.
151

Prikazi i recenzije

Zakljuak
Kako su autorovi stavovi o politikom radu u JNA temeljeni na stavu da je on bio navodno usmjeren podvrgavanju aktivnog sastava JNA srpskom utjecaju, na to se ne bi posebno osvrtao. Zato sam obradio nekoliko izvadaka iz njegovih opisa nae vojne doktrine, posebno gledita autora o naoruanju. On eli izvui zakljuak da je JNA bila naoruana zastarjelim ofanzivnim naoruanjem, ne s razlogom obrane zemlje (ili nekog osvajanja), nego s osnovnim ciljem da prosrpska JNA ostvari i odri dominaciju nad nesrpskim narodima. Autor to posrbljavanje JNA smjeta u dugo vremensko razdoblje u kome se to polagano provodilo, tako to iskae iz vremenskih okvira u kojima je JNA postojala s odreenim ljudima. Tako izlazi iz okvira fizike stvarnosti, a o naoruanju govori s nepoznavanjem injenica, kao i osnovnih principa. Radi li to namjerno ili zbilja ne poznaje stvari, to ovdje nije bitno. Naime, autor je sve usmjeravao na osnovnu ideju, izraenu jo u predgovoru kako je cilj naoruavanja JNA bio ne obrana zemlje, nego dranje u pokornosti nesrpskih naroda. Rije je prvenstveno o zamagljivanju stvari s velikim brojem grafikih prikaza koji daju crtu naunog pristupa problemu, premda prikazi nemaju sutinske veze s problemima o kojima autor govori. Pokuati u to jednostavno obrazloiti. Prvo, svaka rasprava o vojnoj sili neke zemlje mora biti postavljena u geopolitike okvire, kako prostorne, tako i vremenske u kojima je vojna sila postojala. injenica je da je Jugoslavija poslije II svjetskog rata bila pravi saveznik sa SSSRom samo do 1948. godine, kada su se tek poele formirati dvije supersile. Biva
152

Jugoslavija i njene OS su od 1948. godine pa do najmanje 1980. godine i gradile nezavisan poloaj izmeu dve supersile i to je stanje ve 1957./58. godine potpuno uvreno barem do kraja Totova ivota. Obrambena vojna doktrina JNA uvijek je naglaavala mogunost napada od jedne ili druge supersile, no, svi su znali stvarnu opasnost. Po okonanju Transke krize 1953. godine nikada vie nije postojala realna opasnost od napada sa Zapada. Zbog kojeg bi to cilja Zapad trebao zaratiti i izgubiti hiljade vojnika da bi pokorio dio nae zemlje, kada su i oni sami strepili od napada daleko nadmonije armade sovjetskih kopnenih snaga, koji su mogli sprijeiti samo nuklearnim orujem. Druga vjerovatnost, bio napad iz SSSR-a, ako tamo vlast preuzme neka radikalnija struja, u pojedinim trenucima bila je vrlo vjerovatna, a postojao je i snaan motiv za to. Jugoslavija je, svojim nezavisnim postojanjem kao socijalistika zemlja bila lo uzor za Madare, ehe, Rumunje itd.Prema miljenju radikalnih tvrdolinijaa, Jugoslavija je bila uzrok nestabilnosti u zemljama Istonog bloka. Prema tome, jedini stvarno mogui napad s radikalnim ciljem mogao je doi iz SSSR-a, dok bi ostale istone zemlje predstavljale dekor. Nije mi namjera razlagati sovjetsku doktrinu dubokih operacija i bojeva. Njoj se nitko ne bi mogao oduprijeti na terenu kao to je Madarska i Vojvodina. Oni bi se mogli uz male potekoe proetati od Subotice dolinom Morave do Soluna. Pravac Zagreb Karlovac Ogulin Rijeka mnogo tei, ali je prolaz mogu uz potekoe iznad Ogulina. Jedino to nam je preostajalo bio je bastion od ua Vrbasa do mora i ua Drine do mora. Na tom prostoru glaso-

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

vita sovjetska tenkovska i motomehanizovana snaga gubi svu svoju vrijednost praktino opada na nulu. Ve od Rezolucije IB-a, na podruje BiH je preseljena vrlo razvijena zrakoplovna industrija iz okolice Beograda, uz stalne proteste iz Srbije. Jo i danas to tamo smatraju za Titovu podvalu. Ni Hrvatska, niti Slovenija nemaju potrebnu operativnu dubinu za formiranje bastiona. Naime, nitko ne bi mogao tvornicu zrakoplova staviti npr. na vrh Kapele. Navedenim injenicama su bile podvrgnute sve ideje o premjetanju zrakoplovne industrije i podizanju nove teke vojne industrije. Laka vojna industrija, npr. proizvodnja streljake municije u Uicama mogla je u ratu premjestiti svoje strojeve za tri dana, pa je zato bolje bilo da danonono radi nego da se premjeta. Premda su u bastionu bile podignute i nove tvornice municije. To je predstavljalo osnovu za naa razmiljanja o naoruanju i radu na njegovom razvoju. Radilo se o stvarnom moguem neprijatelju, radikalnim snagama koje preuzimaju vlast u SSSR-u. Stoga svi dijagrami o naoruavanju Jugoslaviji susjednih zemalja, Italije, Rumunjske, Austrije itd. imaju smisla kao da je usporedba raena sa Burmom, Mongolijom ili Argentinom. Svi jugoslavenski susjedi bili su unutar ili NATO-a ili Varavskog ugovora, a i prije toga na strani Zapada ili SSSR-a i bili su potpuno nesamostalni u politikom odluivanju. Tako je nae naoruanje, prema naim mogunostima, bilo odreeno za obranu od agresije koju bi vodio SSSR, a ne neka susjedna zemlja. Kada danas govorimo o naoruanju, onda mislimo na borbene sustave. Artiljerija je borbeni sustav koji sadri (a) cijevnu artiljeriju topnitvo, (b) vie-

cijevne raketne bacae dometa 50 do 60 km I (c) rakete Z-Z dometa 80 do 120 km. Glupost je govoriti kako je sustav artiljerije ofanzivan ili defanzivan jer je i jedno i drugo. JNA je imala razvijenu teku artiljeriju + viecijevne raketne bacae + jedan broj raketa Z-Z Luna dometa do 80 km. Zrakoplovstvo ima lovake avione, a lovce bombardere danas su zamijenili avioni za napade na ciljeve na zemlji. I Mig 21 moe ostvarivati ulogu lovaca bombardera, a Orao moe biti lovac protiv helikoptera i krstareih raketa (Tu zadau je uspjeno ostvarivao u ratu NATO SR Jugoslavija). Manje podmornice i raketne topovnjae takoe ine jedan sustav i upitno je to je tu ofanzivno ili defanzivno. U sluaju obrane jadranske obale, podmornice bi sluile obrani od napada veih brodova, kao i raketne topovnjae. Oba tipa plovnih objekata mogu se sakriti u sklonita u stijenama jadranske obale i postati nevidljivi, za razliku od veih brodova koji bi postali glineni golubovi u uvjetima uskog mora. injenica je da je JNA imala veliki broj tenkova i o tome se vodila diskusija u Generaltabu. Ipak, ve od 1980. godine smo razvili sva postojea PT sredstva: runu PT kumulativnu bombu s padobraniem, raketni baca Osa i Zolja, poluautomatsku raketu Maljutka II, uz sofisticirane PT mine, to autor nije ni spomenuo. Ve 1970. 72. godine je utvreno da je vojno strojarstvo JNA dobro, ali da moderno naoruanje mora imati elektroniku. Stoga JNA u suradnji sa veanima razvija lasersko raunarsku grupu za top novog tenka koji je raen po licenci sovjetskog tenka T-72. Opremljen je naim motorom, lasersko-raunalnom
153

Prikazi i recenzije

grupom i optoelektronikom, te je dobijen novi tenk T-84, bolji od sovjetskog. Prodan je Kuwaitu i dobro se pokazao u Zaljevskom ratu. Finalizator tog tenka bila je strojarska industrija u Slavonskom Brodu, uz kooperante po cijeloj Jugoslaviji. Instituti Vina, Ruer Bokovi i Joef tefan radili su punim kapacitetima na laserskoj tehnici. JNA je financirala novi pogon Iskra Optoelektroniku. U razdoblju oko 1980. do 1985. godine, zagrebaka elektronska industrija bila je na vioj razini u odnosu na junokorejsku ili tajvansku, kao i institut Ruer Bokovi. Gdje su oni danas u odnosu na Taiwan? O autorovom poznavanju stvari govori i njegova tvrdnja da je Branko Mamula osniva ideje bastiona. Mamula je postao naelnik G.. iza Potoara 1980. godine, a tek iza toga Savezni sekretar za narodnu odbranu. Svi glavni projekti, osim aviona u tvornici Soko, rade se ve prije njegovog vremena, veinom izvan bastiona u tvornicama civilne, a ne vojne industrije. Autor ne zna da je JNA PT raketu Maljutka II i PZ raketu Strela 2M radili po sovjetskoj licenci, ali sa naom elektronikom. Autor tvrdi da smo nabavljali zastarjeli lovaki avion Mig 21. To je u svoje vrijeme bio odlian avion kupljen za te novce, a bio je kupljen robom iroke potronje. Autor zaboravlja da Hrvatska danas ima taj avion kao jedinog lovca, kada je ve stariji od pilota koji na njemu lete. U vrijeme prave JNA (do 1983.) Mig 21 zasigurno nije bio zastario avion. Mogu nastaviti s nabrajanjem, no mislim da je oevidno da autoru mnogo toga nije poznato i zato zamagljuje stvari za neuke ljude. Njegov je cilj bio da interval JA i JNA od 1945. godine do 1980. godine (Tita) izjednai sa intervalom
154

Kadijevia. Stoga i podvaljuje tumaenje SSSR-a kao prirodnog saveznika i u vremenu Tita, to je tipina neistina. Vojna sila bive Jugoslavije je knjiica namijenjena neukim ljudima ili onima koji zaslijepljeni mrnjom gutaju svaku netonost, ako su samo prikrivene kakvom fusnotom ili besmislenim dijagramima. Spinoza je izrekao mudru misao: Ignorantio non est argumentum. Milan Ogorec misli da je izumio novu star time to kod njega Ignorantio argumentum est. Ipak, to vrijedi samo za neuke ljude.

Biljeke
1 Zlatko Renduli (1920.) general pukovnik zrakoplovnotehnike slube JNA. Zavrio je Zrakoplovno vojno uilite u SSSR-u, tehniki fakultet u SAD i doktorirao na Strojarskom fakultetu u Beogradu. U JNA je bio naelnik Zrakoplovno- tehnikog instituta, naelnik uprave u RZ i PZO, te u Generaltabu JNA. Autor je veeg broja znanstvenih radova i knjiga. Aerodinamika (Beograd, 1960.), Mehanika leta (Beograd, 1962.), Vazduhoplovne doktrine (Beograd, 1974.), Naunotehniki progres i naoruanje (Beograd, 1981.), Svemirska oruja i rat zvezda (Beograd, 1988.), Ratovodstvo i nauno-tehniki progres (Beograd, 1992.) 2 (Nap.ur.) Nakon sovjetske vojne intervencije u ehoslovakoj, JNA je orijentirana na obranu granica prema istonom bloku, s teitem prema Madarskoj. Glavnina oklopno mehaniziranih snaga je bila koncentrirana na podruju sjeverozapadne Hrvatske, Slavonije i Vojvodine. To je trajalo do 1988. godine kada je znatno smanjen broj ronih vojnika u tim postrojbama to je bio znak da se iz Maarske vie ne oekuje ugroza Jugoslavije. Razlog za to je perestrojka u SSSR-u. Iste godine je umirovljen i admiral Branko Mamula. 3 (Nap.ur.) Radi se o komandno tabnoj vjebi Sloga-83 koja je u prvom redu predstavljala osnov za osporavanje uloge Teritorijalne obrane, to je proces dovren 1987./88. godine usvajanjem novog ustroja

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

=S SFRJ i porastom mirnodopskog utjecaja JNA na TO, a u sluaju rata i potpunog potinjavanja. Vidi: Mamula, Branko (2000.): Sluaj Jugoslavija. Podgorica, str. 59-72. 4 (Nap.ur.) Vidjeti fusnotu 3. 5 (Nap.ur.) Vidjeti fusnotu 2. 6 (Nap.ur.) Strategija oruane borbe SFRJ zbog potencijalne izvedbe agresije s oklopnitvom kao nositeljem prodora, drala je protuoklopnu borbu najvanijim sadrajem oruane borbe. Na malom rastojanju protuoklopna borba bi bila voena osobnim protuoklopnim sredstvima uz masovnu uporabu sredstava za

zapreavanje. Na srednjim rastojanjima protuoklopnu borbu bi vodile prvenstveno protuoklopne i oklopne postrojbe JNA i TO, dok bi to na velikim rastojanjima bila zadaa zrakoplova, helikoptera i topnitva za potporu. Detaljnije u: Strategija oruane borbe, Beograd 1983., 196. 201.

Zlatko Renduli

EENSKI VUKOVI I RUSKI MEDVJED

Anatol Lieven (1998.): Chechnya - Tombstone of Russian Power. New Haven and London: Yale University Press, 436 str.

Molitve robova se ne uju na nebu. (al- Yaragi, voa nakibendijskih dervia u eeniji i Dagestanu, oko 1820.) Maleni nepovijesni narod sa Kavkaza, mali prljavi rat imperija u raspadanju i nevjerovatni obrati u borbi nekada druge najmonije vojske na svijetu i gerilaca koji nisu proli ni osnovnu taktiku obuku. Sve pomijeano na prostoru od kojih 100 x 150 km, uz puno civilnih rtava i neuplitanje meunarodne zajednice u unutranje probleme Rusije. A sve zbog jedne jedine elje elje za slobodom. Anatol Lieven je urednik Strategic Commentsa i ekspert za postsovjetske dogaaje u International Institute for Strategic Studies, London. Njegova knji-

ga, Chechnya - Tombstone of Russian Power je djelo koje, kako navodi autor, koristi rat u eeniji koji je trajao od prosinca 1994. do kolovoza 1996. godine kao prizmu kroz koju sagledava kolaps ruske drave i vojske, te slabost ruskog nacionalizma u devedesetima. Knjiga je posveena eenskom narodu i njihovoj viestoljetnoj borbi za slobodu, a sastoji se od tri dijela. U prvom dijelu, The War, autor govori o tijeku rata u eeniji, svojim iskustvima tijekom posjeta ratom zahvaenom Groznom, razvitku dogaaja u Rusiji i eeniji od 1991. do 1994. godine koji su prethodili ratu. Rije je o tijeku rata, nainu na koji je ruska vojska planirala operaciju, te njenom odvijanju koje je naizgled jednostavnu operaciju pretvo155

Prikazi i recenzije

rilo u debakl. Lieven navodi kako ruska slabost i vojni poraz u eeniji, te rastua nesposobnost Rusije da projecira svoj utjecaj izvan dravnih granica govori ne samo o slabosti drave, korupciji i ekonomskom propadanju. Tu je rije primarno o moralnoj krizi u ruskom drutvu, stupnju cinizma, apatije, atomizacije i pohlepe koja svaki pokuaj pokretanja drutva zarad ostvarenja kolektivnih ciljeva ini ekstremno tekim. Razmatrajui rusko eenski rat koji je trajao od prosinca 1994. do kolovoza 1996. godine autor navodi da se moe promatrati kao jedan od kljunih momenata u novijoj ruskoj povijesti ne zbog svog posebnog znaaja ili posljedica, koliko to je posluio da ukae na kraj Rusije kao velike imperijalne i vojne sile. Iz toga proizlazi i sredinja teza knjige da analizirajui dananju Rusiju, ne treba traiti usporedbe s carskom Rusijom ili SSSR-om, ve s obrascima nastanka liberalnih drava u jugoistonoj Europi i latinskoj Americi. U drugom dijelu, The Russian Defeat, autor se upustio u raspravu o izvorima nacionalizma, usporeujui rusko kolonijalno iskustvo na Kavkazu sa iskustvima drugih europskih kolonijalnih sila. Lieven se bavi stanjem u Rusiji u devedesetima, te tranzicijskim problemima koje je ona proivljavala. Pitanja privatizacije zajednikog zemljita i drave, ruskom pasivnom revolucijom, Rusijom kao slabom dravom i drutvom, te ruskim poduzetnicima (tajkunima) - kompradorima kako ih Lieven naziva. On potom razmatra socijalne i kulturalne promjene koje su se dogodile u ruskom drutvu od Drugog svjetskog rata naovamo. Tu je ukljuio demografske promjene, stvarnost dananje ruske populacije koja stari i istroena je promjenama, te promjenu
156

odnosa prema vojnom pozivu i demilitarizaciju, te ulogu urbanog i ekonomskog razvitka na drutvo i oruane snage. Lieven zatim razmatra neuspjeh onoga to naziva srpska opcija u Rusiji. Srpskom opcijom autor naziva kombinaciju triju imbenika: kretanje glavnih dijelova vladajue komunistike elite prema radikalnim nacionalistikim pozicijama u namjeri ouvanja svoje moi koja rezultira pokuajima dravnih imbenika da rasplamsaju nacionalni strah i teror, naroito meu pripadnicima dotine nacionalnosti koji ive izvan dravnih granica. Drugi imbenik je mobilizacija lokalnih etnikih grupa, naroito pripadnika dijaspore, djelomino kao rezultat manipulacije, a dijelom na osnovama stvarnog povijesnog straha, mrnji i lokalnih ratnikih tradicija. Trei imbenik je eksplatacija postojeih sukoba od strane kriminalnih bandi i gospodara rata koji se predstavljaju manje ili vie iskreno kao nacionalistike milicije. (s.219.) No, taj scenarij nije uspio u Rusiji Autor poglavlje zavrava analizom vojnih uzroka ruskog poraza u eeniji, gdje govori o stanju ruske vojske u devedesetima, njenoj stvarnosti i problemima s kojima se suoila. Od nedostatka obuke i opreme, preko manjka financija, ljudstva, te jedinstva unutar samih oruanih snaga. On navodi da su nove drutvene vrijednosti kapitalizma i materijalizma, kao i opa atmosfera korumpiranosti u Rusiji ujecali i na ruske oruane snage. Korumpiranost je zahvatila i vojsku, a novo drutveno ozraje je oslabilo i vojnikovu spremnost da riskira svoj ivot i zdravlje za dravu. Poraz u ratu u Afganistanu i raspad SSSR-a koji je potom uslijedio traili su temeljite reforme koje se zbog turbulentnosti dogaaja nisu dogodile. Nova ruska vojska jo sadri ve-

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

like dijelove nekadanjih OS SSSR-a, a naslijedila je njihove poroke i slabosti, ne uspjevajui stvoriti novi duh do poetka eenskog rata. Jedna od slabosti je bila i nedostatak obuke, pogotovo u urbanom ratovanju. Iako se Crvena armija spremala se za veliki rat protiv NATO-a, koji je trebao biti ostvaren kroz prostor zapadne Njemake, jednom od najnaseljenijih podruja na svijetu, sovjetske postrojbe uglavnom nisu imale nikakve pripreme za urbano ratovanje, a kamoli za protupobunjenika djelovanja, to se pokazalo u Afganistanu, a kasnije i u eeniji. Ruska katastrofa u eeniji tim je vea to, dok su ruske invazione snage brojale oko 50 000 vojnika, uz logistiku potporu i teko naoruanje, eeni nisu nikada okupili vie od 3 000 boraca na jednom mjestu, naoruanih uglavnom pjeakim orujem. Trei dio, Chechen Victory istrauje korijene eenskog drutva, njihovu tradiciju i njihovo povijesno iskustvo sa ruskim i sovjetskim ugnjetavanjem. eeni na prostoru dananje eenijie ive ve nekoliko tisua godina, vezani uz planine i ume. Njihova izoliranost je utjecala da ostanu do dananjih dana egalitarno drutvo bazirano na klanovima, bez vladara, feudalnih gospodara, vojnike ili trgovake kaste, kao i bez sveenstva. Povijest rusko eenskih sukoba protee se do vremena poetka ruskog prodiranja na Kavkaz. Prvi kontakti izmeu eena i kozaka su zabiljeeni u esnaestom stoljeu, kada su kozaci preli rijeku Terek i naselili se uz nju. Kozaci su u Dagestanu 1604. godine doivjeli teak poraz, zbog ega su se povukli preko Tereka. Sredinom osamnaestog stoljea dolazi do jaanja ruske vojne prisutnosti na Kavkazu. Taj pritisak, s namjerom da Rusija ovlada podrujem sjevernog Kavkaza,

dovodi do prve eenske pobune 1785. 1791. godine, pod vodstvom eika Mansura Ushurme. Ruski povjesniari koriste termin pobuna iako eeni nisu nikad priznali bilo kakav oblik ruskog suvereniteta. Niz ustanaka se nastavio ustankom gazi Mulaha, 1829. 1834. godine, da bi, nakon njegove pogibije, predvodnik otpora postao imam Shamil, koji je pruao otpor Rusima do 1859. godine kada je bio prisiljen na predaju. Reputacija koju je stekao djelovala je i na Ruse, koji su se odnosili prema njemu sa potovanjem, ak mu dozvolivi da ode na had u Meku, da bi potom umro u Medini 1871. godine. Da bi savladali eene, Rusi su nagomilali ogromnu vojsku u podruju sjevernog Kavkaza i poeli voditi rat protiv same prirode, krei ume i preusmjeravajui vodotokove. Ogromne ume eenije i Dagestana koje su pruale siguran zaklon gerilcima su u potpunosti iskrene, ime je to podruje pretvoreno u stepu. Za razliku od Amerikanaca u Vijetnamu koji su koristili kemijske agense da bi unitili ume, Rusi su sve to uradili runo, ljudskim radom. Rusko eenska mrnja je narasla do strahovitih razmjera. Tako je ruski general Aleksej Jermolov, zapovjednik Kavkaza, izjavio da je samo mrtav een dobar een, nekih pedeset godina prije nego to je to ameriki general Philip Sheridan rekao isto za amerike indijance. Borba protiv Rusa je postala dio eenske tradicije, pa se pojavilo i nepisano pravilo da se een ne moe oeniti dok ne ubije barem jednog ruskog vojnika. Iako se vodio na udaljenim podrujima, kavkaski ratovi su se usjekli i u rusku kolektivnu svijest, kroz pisanje autora poput Ljermontova (Junak naeg doba) i Tolstoja (Hadi Murat) o hrabrim, plemenitim i zastraujuim planinskim narodima.
157

Prikazi i recenzije

Shamilov znaaj za eene je ne samo to je vodio uspjean gerilski pokret i smatra se jednim od najuspjenijih gerilskih voa u povijesti, ve to je postavio temelje moderne eenske nacije i prvi uveo dravne institucije u eeniju. amil je svoju vladavinu zasnivao na erijatu pokuavajui stvoriti funkcionalnu islamsku administraciju kroz sustav lokalnih guvernera. Nakon ruskog pokoravanja Kavkaza, niz ustanaka i odmazdi vlasti terorom nastavio se i u vremenu SSSR-a. Povijest eena se moe okarakterizirati i kao povijest etnikog ienja i terora, koja je kulminirala njihovom deportacijom u Kazahstan kada je itav narod na Staljinovu zapovijed, 1944. godine preseljen iz eenije. Pod optubom za kolaboraciju s Nijemcima, kojima se prikljuilo oko stotinjak eenskih boraca kada su se pribliili Groznom, na dan 22.02.1944. godine je 478 479 eena i Ingua natovareno na vlakove i deportirano u Kazahstan. Na cilj je slubeno stiglo 400 478 ljudi, to daje dovoljno mjesta za pretpostavku da je oko 78 000 ljudi stradalo tijekom puta od gladi, smrzavanja ili su bili ubijeni. Uz ove brojke, valja pridodati i brojne stanovnike koji nisu bili u stanju spremiti se za deportaciju u roku od sat vremena, koliko su pripadnici NKVD-a dali vremena stanovnitvu da se pripremi za polazak, te su bili poubijani. To ukljuuje stare, bolesnike koji su ubijani u bolnicama, te stanovnike udaljenih sela koji nisu bili u stanju na vrijeme spustiti se do vlakova za deportaciju. Izvjetaj pukovnika Gveshiana, asnika NKVD-a svom pretpostavljenom Beriji u kojem navodi: Zbog nemogunosti transportiranja (deportacija je izvedena usred zime) i neophodnosti ispunjenja ciljeva operacije Planinac, bilo je
158

neophodno likvidirati vie od 700 stanovnika sela Khaibakh. Berija je svom asniku odgovorio odlikovanjem i unapreenjem. Sa svoje strane, Staljin je slubeno estitao NKVD-u na uspjenom ispunjenju dravnih zadaa na sjevernom Kavkazu. Promatrajui razdoblje poslijeratnog Sovjetskog saveza Lieven razmatra kako su eeni uspjeli opstati u poziciji graana drugog reda u Sovjetskom savezu. Zabrana kretanja, nemogunost zapoljavanja u dravnoj slubi i loa reputacija uinili su da se eeni okrenu ilegalnim poslovima, iz ega je izrasla i dananja eenska mafija kao jedna od najjaih meu ruskim kriminalnim organizacijama. Impresivna je i njihova enja za povratkom kui koja je, nakon Staljinove smrti, rezultirala samoorganiziranim povratkom u eeniju. Deportacija je oeliila eene i disciplinirala cijelu naciju u odlunosti da se izbori za slobodu, postajui sredinjim odreujuim dogaajem u suvremenoj eenskoj povijesti, ak i vie od Shamilovih ratova. Naime, prema eenskom stajalitu, nije bila rije samo o intenzivnoj patnji, ve i o intenzivnom i namjernom poniavanju i to ljudi koji, kako Lieven navodi, spadaju meu najponosnije na svijetu. Ipak, tijekom deportacije eeni su uspjeli ouvati svoju kulturu, jezik, identitet i naroito duh neovisnosti, o emu je svjedoio i Aleksandar Solenjicin. U tome im je pomogla etnika solidarnost, meusobna potpora zasnovana na srodstvu, kao i odlunost da se preivi, te izrazito visoka stopa raanja, koja je rezultirala da se iz izgnanstva vratilo vie eena nego to ih je bilo deportirano. Analizirajui eensko drutvo, autor izdvaja njihove osobenosti koje su im pomogle u otporu ruskoj agresiji. Rije

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

je prvenstveno o plemenskom ustrojstvu eenskog drutva i onome to Lieven naziva plemenskom ratnikom egalitarnou. Sredite eenskog ivota predstavlja teip, ili klan. Kako navodi antropolog Mahomet Mamakajev:U srcu eenskog ivota su ideali srca, snanih i zdravih mukih nasljednika i boljitak srodnika. Pojedinana smrt se ne smatra zlom, jer je neizbjena i poslana od strane boga. Ali, ako postoji opasnost od unitenja teipa, to se smatra najgorom moguom nesreom. (str. 340.) Vodstvo meu eenima preuzimaju osobe koje se istiu osobnom hrabrou i postignuima, prije nego po pravu nasljedstva. eeni su takoe svjesni svoje malobrojnosti i postoji nepisano pravilo da een ne ubija eena. Autor navodi kako se zatekao u Groznom prije rata, prisustvujui sukobu izmeu pristalica Dudajeva i opozicije. Sukob se sveo na pukaranje, bez imalo elje sukobljenih snaga da krenu u odluni juri i nadvladaju protivnike. Taj prizor je utjecao i na Lievena da podcjeni eenske borbene sposobnosti. Kasnija ratna dogaanja i demonstracije ratnikih sposobnosti eena su ga iznenadila, obzirom na iskustvo koje je imao. No, odgovor je bio jednostavan. eeni nemaju volje prolijevati eensku krv. A ruski agresori zasigurno nisu eeni. Na kraju ovog dijela, Lieven razmatra utjecaj islama na eensko drutvo. Mnogo prije pojave Islama na Kavkazu, eeni su imali zajedniko ime i jezik, niz klanova ujedinjenih u klanskom sustavu i set drutvenih pravila koja eeni smatraju svojom posebnou. Lieven prihvaanje islama tumai dijelom njihove borbe da ouvaju svoju posebnost. Knjiga daje vjerovatno prvi cjeloviti antropoloki portret eena na engle-

skom jeziku. Autor eene naziva primordijalnom etnikom nacijom, istiui kako njihov nacionalizam nije nastao ili bio znaajnije oblikovan u state building procesu, ekonomskom razvitku ili masovnom opismenjavanju. Njihovu pobjedu u prvom rusko eenskom ratu, pripisuje historijskom obrascu u kojem su naizgled primitivne snage, kroz superiorni moral, taktiku vjetinu i uz sklop pravih okolnosti pobijedile imperijalne vojske. Ipak, iako je eensko drutvo bilo u stanju proizvesti prilino uspjeni oblik ureene anarhije kako autor naziva stanje eenskog drutva, ono nije bilo u stanju podnijeti teret moderne drave, pa ak ni eenske. Autor smatra kako su neki eenski obrasci ponaanja i tradicije koji su ih uinili tako efikasnim ratnicima, bili sredinji i u njihovom naginjanju kriminalu i uspjehu kao mafije u Rusiji. Chechenya Tombstone of Russian Power predstavlja odlian prikaz ruskog i eenskog drutva, kao i Prvog rusko eenskog rata i studiju koju bi preporuio i itateljima koji se ne bave usko struno ovom tematikom. Naime, knjiga je zanimljiva i metodoloki kao cjelovit prikaz rata i drutava koje su rat vodila. Autor je osobno bio na popritu dogaaja, stekao uvid u stanje na terenu, kao to je osobno intervjuirao brojne glavne i sporedne aktere. No, nije se zaustavio na putopisu ili ratnoj reportai ve je te elemente ukomponirao u interdisciplinarnu znanstvenu studiju kojom je pruio cjelovitu studiju ne samo rusko eenskog rata, ve i drutvenih potresa i promjena koje su zahvatili Rusiju u postkomunistikom razdoblju. Lieven nije ni pokuavao prikriti svoju fasciniranost eenima, no iz navedenog materijala, teko je ne biti fasciniran tim malo159

Prikazi i recenzije

brojnim narodom koji kao da je iznikao iz nekih davno zaboravljenih narodnih pjesama, s idealima hrabrosti, obiteljske povezanosti, vjernosti, gostoprimstva i asti koji naprosto zvue bajkovito u vrijeme post cininog svijeta. No, Lievenova fasciniranost nije ga omela u iscrpnoj i objektivnoj analizi prepunoj detalja koji pojanjavaju stanje postsovjetske Rusije i Kavkaza i koje, naalost ne moemo sve navesti u prikazu. Iako se u meuvremenu odvio i drugi rusko eenski rat, a stanje u toj zemlji je daleko od trajnijih kvalitetnih rjeenja, knjiga Chechnya - Tombstone of Russian Power e ostati jo dugo aktualna kao odlina studija postsovjetske Rusije, Kavkaza i naravno, eena, malog naroda koji slobodu cijeni iznad svega. Slika koju je pruio Aleksandar Solenjicin u Arhipelagu Gulaga vrijedi i danas. Postojala je jedna nacija koja se nije eljela predati, prihvatiti mentalne

navike pokoravanja ne samo pojedinani pobunjenici meu njima, ve cijela nacija do posljednjeg ovjeka. To su bili eeni. (...) eeni se nikada nisu trudili ugoditi efovima, njihovo dranje je uvijek bilo odbijajue, dapae otvoreno neprijateljsko. (...) Bili su sposobni krasti stoku, pljakati kue ili ponekad uzeti ono to ele silom. to se njih ticalo, lokalni stanovnici (Kazahstana) i oni izgnanici koji su se tako spremno pokorili, pripadali su manje vie istoj vrsti kao i efovi. eeni su potovali samo pobunjenike. A postoji jo neto izvanredno svi su ih se bojali. Nitko ih nije mogao zaustaviti da ive kako hoe. Reim koji je vladao zemljom trideset godina nije ih mogao prisiliti da potuju njegove zakone.

Tarik Kulenovi

SVE DO KRAJA SVIJETA?

Radovan Vukadinovi (2001.): Meunarodni odnosi od Hladnog rata do globalnog poretka. Zagreb: AKD, 494 str.

Kao i svaku od brojnih dosadanjih autorovih knjiga (petnaestak samo u Hrvatskoj) i najnoviji rad odlikuje ponajprije jasnoa izraaja te pozamaan opseg koji pokriva. U ovom sluaju pratimo povijest meunarodnih politikih odnosa od kraja Drugoga svjetskog rata i njemu pripadajueg poetka hladnoratovske bipolarne
160

globalne scene, preko detanta, do naih vremena koje obiljeava sintagma novi svjetski poredak. U razdoblju od poetka Hladnog rata do dananjice novog svjetskog poretka meunarodni odnosi su bili u jednoj od najdinaminijih etapa svog razvitka. Ta duga etapa ima ishodite u Drugom svjet-

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

skom ratu i njegovim posljedicama. Dotadanji eurocentrini sadraji meunarodnih odnosa izgubili su na vanosti u korist globalne orijentacije s ciljem ukljuenja novih aktera i sadraja. Prvo i najvee poglavlje naslovljeno je Hladni rat i bipolarni meunarodni odnosi. Autor izlaganje zapoinje sistematiziranjem uzroka nastanka bipolarnog hladnoratovskog svijeta, smjetajui ishodite u 1941. godinu kada je stvorena svjetska antifaistika koalicija na pravcu Washington-Moskva koja se odravala jer je imala zajednikog neprijatelja, zbog kojeg su meusobne razlike, bar privremeno, zaboravljene. Krajem rata one izlaze na vidjelo (npr. poljska vlada), a politika novog amerikog predsjednika Trumana od poetka zauzima vrsti kurs prema Moskvi to se najbolje ocrtalo u prekidu programa Land lease, a u odreenoj mjeri i bacanjem atomskih bombi na Japan. Sam pojam Hladni rat lansiran je nakon Churchillovog predavanja 1946. godine u Fultonu, a pridodana mu je i dotada nepoznata sintagma eljezna zavjesa. Razlog je Churchillov poziv za stvaranje antikomunistikog saveza zapadnih drava, koje su tada jo imale atomski monopol. Temeljem Trumanove doktrine, poela se oblikovati politika containmenta komunistikog bloka; primjeri su Marshallov plan iz 1947. godine i stvaranje NATO-a 1949. godine. Prve poslijeratne godine, u kojima jasno dolazi do izraaja konflikt Istoka i Zapada posluile su i kao poticaj za jaanje ideje (zapadno)europskog integriranja. Osnovni motivi zapadnoeuropske elite po tom pitanju bili su istovjetni s amerikim, dok je i Churchill predlagao stvaranje Sjedinjenih Drava Europe. Prve slubene aktivnosti te forme predstavlja Ugo-

vor o prijateljstvu izmeu Francuske i Velike Britanije iz 1947., da bi godinu dana kasnije bio sklopljen i Bruxelleski pakt s ciljem gospodarske suradnje drava lanica. Na obzoru je bila jedna sasvim konkretna prijetnja, pa je to bio ponajprije vojni pakt, koji je posluio kao jedan od temelja stvaranja NATO-a. Europske drave koje su primile pomo u okviru Marshallova plana ujedno su postale i lanice Europske organizacije za ekonomsku suradnju OEEC kasnije preimenovanu u OECD. Osnov za stvarno ekonomsko povezivanje drava zapadne Europe predstavlja Schumanov plan iz 1950. godine o Europskoj zajednici za ugljen i elik (tzv. Mala Europa) koji e u narednom razdoblju i ostati jedina takova asocijacija te dokaz da je budua eurointegracija izvediva. Na istoku Europe SSSR je uspostavio, temeljei se na Staljinovom shvaanju da tko okupira dravu uspostavlja i svoj drutveni sustav, niz satelitskih drava Narodne demokracije koje su sve od reda bile kontrolirane iz Moskve. Tome treba pridodati i utjecaj Moskve preko Informbiroa, koji postaje vrlo znaajan 1948. godine u sukobu Jugoslavije odnosno Tita s prvom zemljom socijalizma. Kao pandan zapadnoeuropskim ekonomskim integracijama na istoku je Europe stvoren Savjet za uzajamnu ekonomsku pomo SEV, dok je NATO dobio svog suparnika 1955. godine u vidu Varavskog pakta. Jedan od zanimljivijih podataka u poglavlju je onaj o stvaranju obrambenog saveza Balkanskog pakta (Mali NATO) 1953. izmeu Jugoslavije, Grke i Turske, ime je Jugoslavija, posredno, bila lanica NATO-a sve do normalizacije odnosa sa SSSR-om 1956. godine. Korejski rat predstavlja primjer kojim autor pokazuje jednu od kljunih inje161

Prikazi i recenzije

nica Hladnoga rata: odnos snaga odravao se uvijek u ravnotei a povremeni su sukobi sluili kao eksperimenti; vrui rat u Aziji ve i svojim nazivom to objanjava, koliko nam god to zvualo cininim. Stvaranje drave Izrael 1948. godine uzrokom je brojnim ratovima na podruju Bliskog istoka te krize koja ni danas jo nije rijeena. Preko rata za neovisnost 1948. godine, Sueske krize i estodnevnog rata, dolazimo do kljune 1973. godine i Yom Kipurskog sukoba gdje je postojala opasnost da regionalni sukob preraste ak i u svjetski nuklearni rat. Kriza je (bar djelomice) prevladana Kissingerovom leteom diplomacijom i sporazumom iz Camp Davida 1978., no do danas je ostao otvoren problem nepostojanja palestinske drave. Kraj prvoga poglavlja zauzima tematika raspada kolonijalnog sustava, na koju bi danas posebice trebalo obratiti pozornost jer situacija u Afganistanu nije razumljiva bez shvaanja svojih povijesnih uzroka (raspad britanskog imperija). Kao jedno od ishodita svojeg prava na neovisnost narodi u sastavima europskih kolonijalnih imperija navodili su i odredbe Atlantske povelje o pravu na vlastiti odabir oblika vlasti pod kojim e ivjeti kao i, primjerice, Ustav SAD-a. Drugo poglavlje knjige, Od hladnog rata do detanta, obuhvaa prevladavanje napetosti i poputanje u meunarodnim odnosima, politiku detanta, rat u Vijetnamu, stvaranje EEZ-a te, naposljetku, dolazak Gorbaova na vlast u SSSR-u i raspad Reganova carstva zla. Elementi koji su utjecali na novi proces razvitka meunarodnih odnosa brojni su i meusobno povezani: u dotadanjem irokom spletu akcija i reakcija dvaju blokova, u kojima se svaka strana trudila da ne zaostaje za drugom, Hladni se rat iscrplji162

vao ograniavajui svoje daljnje mogunosti razvoja. Primjer je paradoks atomske utrke (utrke u naoruanju) gdje su i SAD i SSSR bili svjesni da mogu unititi cjelokupni ivot na Zemlji pa se nisu usudili napasti jedni druge (prisjetimo se filma Dr. Strangelove S.Kubricka). Tome pripadajua doktrina MAD (engleski, mutually assured destruction) i nazivom najbolje ukazuje na besmislenost takve politike. Kao kamen temeljac promjena tek se danas moe definirati enevski sastanak 1955.godine, na kome su se voe dviju velesila prvi put, sastali i razgovarali, dodue bez ikakve promjene svojih suprotnih stajalita. Promjena je bila ve u injenici da razgovaraju. Ve naredne godine Sueska je kriza uz pobune u Maarskoj i Poljskoj to dokazala: SSSR je priznat kao svjetski relevantan imbenik te je sudjelovao u rjeavanju Sueske krize dok SAD kao zatitnik demokarcije nije pobune u ruskom carstvu iskoristio protiv SSSR-a. Kubanska raketna kriza 1962., kao vrhunac hladnoratovske opasnosti i njezino, na nau sreu, uspjeno rjeenje, ukazala je na mogunost dogovora dviju supersila oko svakog spora. Iako Kennedy nije uspio izgraditi koncepciju ameriko-sovjetskih odnosa, ona je za njegova mandata dobila prve naznake budueg usmjerenja. Spoznala se nunost sporazumnog rjeavanja kriznih situacija a potom i potreba mirne kompeticije dvaju blokova. Naravno da to nije bio pasivan proces, tako da se Kennedy u traenju nove ravnotee snaga okrenuo Aziji i Latinskoj Americi vidjevi tu plodno tlo za irenje socijalizma to bi SAD trebao onemoguiti. Promatrajui pak Istonu Europu kao podruje gdje SAD od 1945. nije imao nikakvu ulogu, u Kennedyjevoj se koncepciji razvila teza o sele-

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

ktivnom pristupu SAD-a prema istonoeuropskim dravama s ciljem razvoja otvorenih drutava. Detant kao novo doba meunarodnih odnosa zapoeo je rjeavanjem kubanske krize a ponajprije ga je karakteriziralo poputanje. Ameriko-sovjetski odnosi nakon toga stalno kreu uzlaznom putanjom s veim ili manjim uspjehom. Tadanja dugotrajna amerika avantura u Vijetnamu s cjelokupnim spektrom njezinih unutarnjepolitikih i vanjskopolitikih posljedica bila je dobro iskoritena za interese Moskve. Nasuprot tome i SAD je jako dobro iskoristio sukob izmeu Kine i SSSR-a za svoje interese (prisjetimo se Kissingera). Napori, pak, zapadnoeuropskih drava za znaajnijom samostalnou u vojno-politikom odluivanju nisu proli bez rezultata. Proces zapadnoeuropskog ujedinjenja je novi zamah dobio 1955. na sastanku ministara vanjskih poslova drava lanica Schumanova plana (Europska zajednica za ugljen i elik) u Messini. Tadanja inicijativa je poluila rezultat dvije godine kasnije potpisivanjem Rimskih ugovora i stvaranjem novih institucija: Europske ekonomske zajednice EEZ i Europske zajednice za atomsku energiju Euroatom ije su lanice postale sve drave Euro zajednice za ugljen i elik. Sve tri asocijacije udruile su se 1967. u Europsku zajednicu EZ, preteu dananjeg EU-a. Kljuni ciljevi osnivaa novog sustava europskog ujedinjenja bili su prvenstveno stvaranje zajednikog trita i liberalizacija trgovine. Daljnji korak u isticanju ciljeva ujedinjenja Zapadne Europe je sadran u zahtjevu stvaranja politikog jedinstva i identiteta navedenog prostora, cilj koji je znatno tee ostvariti. Novi odnosi u socijalistikim dravama poinju nakon Staljinove smrti 1953.

godine traenjem novih pravaca djelovanja kako na unutarnjepolitikom planu tako i u meunarodnim odnosima; krenulo se s osnivanjem SEV-a i Varavskog ugovora. U cjelokupnom socijalistikom bloku najveu vanost je imao ideoloki, politiki te naposlijetku i vojni sukob Moskve i Pekinga. Unutar Europe, kriza socijalizma oitovala se prvi put 1956. nemirima u Poljskoj i Maarskoj. Kljuna postaje 1968. i Prako proljee ugueno vojnom intervencijom snaga Varavskog ugovora. Bila je to zorna primjena Brenjevljeve doktrine o ogranienom suverenitetu. Poetkom sedamdesetih 20. st. poeli su problemi u Poljskoj koji su kulminirali ljeta 1980. godine masovnim radnikim trajkovima i osnivanjem sindikata Solidarnost na elu sa Lechom Walesom. Krizu je pokuao zaustaviti general Jaruzelski uvoenjem ratnog stanja no to je bilo kratkorono rjeenje. Ponovni masovni trajkovi u ljeto 1988. neizravno su najavili ruenje socijalizma na istoku Europe. Poetkom 1980-ih i SSSR se suoio s gospodarskom krizom, neuspjehom vojne intervencije u Afganistanu, jaanjem opozicije, te politikom NATO-a, na to vladajua Komunistika partija nije bila kadra odgovoriti. Smjene na elu drave nisu dale nikakvo rjeenje sve do 1985. i izbora Mihaila Gorbaova na dunost generalnog sekretara. Kljune ideje Gorbaova bile su perestrojka i glasnost. Prva je zamiljena kao veliki modernizacijski ciklus, dok je potonja stremila neem potpuno nepoznatomu za SSSR: otvaranju prema van te slobodnom izraavanju vlastitih ideja. Ti planovi nisu ostvareni a umjetni se socijalistiki sustav poeo sve vie uruavati u cjelokupnoj Istonoj Europi, dok se konano uruio u studenom 1989. godine padom Berlinskog zida. Formalno
163

Prikazi i recenzije

je nestao u veljai 1990. kada je KPSS donijela odluku o stvaranju pluralistikog politikog sustava; SEV i Varavski ugovor isto su rasputeni. Usporedo s raspadom socijalistikog tabora, i baltike republike samog SSSR-a opredijelile su se za neovisnost, dok su se ostale opredijelile za osnivanje Zajednice neovisnih drava u prosincu 1991. ime je SSSR postao prolost. Podijeljena je Njemaka bila rezultat Drugoga svjetskog rata i izraz bipolarne situacije u sreditu Europe, no s vremenom je postalo oito da detant nije ostvariv ukoliko se ne rijei njemako pitanje. Berlinska kriza 1961.godine, s podizanjem Zida kao jednog od kljunih simbola Hladnoga rata bila je samo jo jedan dokaz da su supersile zainteresirane za status quo a ne sukobljavanje. Ipak, SR Njemaka krenula je sama te je 1970. temeljem Brnadtove Ostpolitik prvo u Moskvi a potom i u Poljskoj smirila duhove priznavanjem poslijeratnih granica te odricanjem od uporabe sile u meudravnim odnosima. Dogovor pak sa DR Njemakom morao je priekati prethodni dogovor o statusu Berlina, tako da su obje Njemake normalizirale svoje odnose 1974. godine kada su i primljene u lanstvo UN-a. Tree i posljednje poglavlje knjige Novi svjetski poredak i globalizacija sadrajno je i stilski dosta drugaije od prethodna dva. Moe se rei da se zbog male (ili gotovo nikakove) povijesne distance ovdje radi o analizi trenutne situacije i njenih moguih rjeenja. Gotovo da i ne postoji definicija pojma novog svjetskog poretka, no predsjednik Bush (senior) je naglasio kako tu podrazumijeva: vladavinu prava i mirno rjeavanje sporova, izgradnju snane svjetske demokracije, stvaranje temelja
164

solidarnog nastupa protiv agresije, jaanje uloge UN-a te pravedno tretiranje svih ljudi. Prvi izazov toj Bushovoj izjavi doao je nedugo potom irakom okupacijom Kuvajta, na to je UN odgovorio sankcijama Iraku i dozvolom za uporabu sile radi osloboenja Kuvajta to je i arolika svjetska koalicija predvoena SAD-om i uinila poetkom 1991. godine. Promjene na politikoj karti Europe utjecale su i na integracijske procese EZ-a. Jo je 1985. putem Jedinstvenog europskog akta u pravne temelje zajednice ukljuen plan stvaranja monetarne zajednice, dananja EMU. Francuska se stalno trudila da preko toga utjee na Njemaku. Sa Bruxellesom, kao politikim centrom i Frankfurtom kao ekonomskim, postalo jasno da uspjeh europske integracije ovisi o njemakom razvitku. Daljnji procesi europskog ujedinjenja konano su dogovoreni i potvreni ugovorom iz Maastrichta ime je normirano stvaranje Europske Unije EU s njezine etiri slobode. Veliki dio posljednjeg poglavlja knjige bavi se pitanjima europske i svjetske sigurnosti u novim odnosima kada su SAD prva i zadnja supersila kako nas podsjea Brzezinski. irenje NATO-a opseno je obraeno s politike, vojno-strategijske i gospodarske razine, objanjena je i uloga Rusije tijekom proirenja te aspiracije novih drava za lanstvo. Globalizacija o kojoj se danas mnogo govori gotovo da se moe postaviti kao model razvitka koji ne nudi izbor, ve predstavlja suvremenu realnost meunarodnih politikih odnosa. Definicija globalizacije vrlo je teak zadatak pa ju ni autor nije pokuao definirati ve je samo naveo nespretnu izjavu biveg zamjenika amerikog dravnog tajnika Stroba Stalbota kako je to ono to se dogaa tamo a ima znaenje ovdje.

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

Autor nam odmah na poetku izlae tezu kako je globalizacija ideologija bogatih i visokorazvijenih drava prvenstveno SAD-a. Stoga se i navedeno poglavlje bavi SAD-om i amerikim politikama na globalnoj razini. Umjesto zakljuka, na kraju autor navodi neke temeljne znaajke budueg razvoja meunarodnih odnosa: svijet je sve povezaniji postao je globalno selo u kojem se problemi intenziviraju i proiruju. Time problem jedne drave postaje gotovo univerzalan, danas vie da i nema drave koja je izolirana. Primjer od 11. rujna 2001. samo to na alost potvruje sa svakog stajalita. Nabrojivi mnogobrojne imbenike koji e i nadalje pridonositi neizvjesnostima u meunarodnim odnosima (npr. oruja, bolesti, siromatvo, ekoloke krize) autor knjigu zakljuuje konstatacijom da nije mogue bavi-

ti se povijesnim prognozama o buduem izgledu meunarodnih odnosa: globalizacija sa sobom nosi i brojne naslijeene probleme i njihovo rjeenje, ak i kad spoznamo dogaaje iz prolosti, ipak nije mogue predvidjeti. Knjiga je lako itljiva ali time ne i trivijalna, ona iznosi injenino stanje uz autorov komentar ili pojanjenje ali u neznatnoj mjeri; itatelji ne uzimaju u ruke pristrano intoniran rad. Za one zahtjevnije i spremne na ozbiljniji rad, knjiga e biti najbolja ukoliko proitaju i autorov sveuilini udbenik Meunarodni politiki odnosi gdje je prikazan teorijski okvir navedene tematike.

Marko Trnski

NARAV HERCEG BOSNE

Dr. Ciril Ribii (2000.), Geneza jedne zablude. Ustavnopravna analiza nastanka i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Zagreb-SarajevoIdrija: Naklada Jesenski i Turk-Sejtarija-Zaloba Bogataj, 189. str.

Povremene polemike o naravi hrvatskoga vojnog i politikog angamana u Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih 20. st. predstavljaju jedno od najveih optereenja suvremene hrvatske politike. Posttumanovska vladajua elita verbalno je postavila promjenu odnosa prema

Bosni i Hercegovini u temelje svoje politike tzv. novoga smjera, ali je istovremeno deklarativno objavila kako Republika Hrvatska nije vodila agresivni i osvajaki rat prema bilo kome (v. Deklaraciju o Domovinskom ratu Hrvatskoga sabora od 13. listopada 2000.), s ambicijom da
165

Prikazi i recenzije

potpora tako formuliranom stajalitu postane iskaz stanovite politike korektnosti i vie ili manje obvezujui okvir svake javne debate. Takav pokuaj politiko-administrativnog arbitriranja o prolosti svakodnevno se suoava s razliitim izazovima, a jedan od zasigurno najveih jest i knjiga dr. Cirila Ribiia. Pisac je hrvatskoj javnosti poznat kao jedan od sudionika ustavno-pravne rasprave s kraja osamdesetih 20. st. o znaajkama jugoslavenskog federalizma u kojoj je sudjelovao kao strunjak, ali i prvak slovenskih reformiranih komunista (Stranka demokratske prenove). Jedan je od tvoraca Ustava Republike Slovenije iz 1991. godine, glavne podloge za slovensko dravno osamostaljenje i meunarodno priznanje poetkom 1992. godine. Ribii je kao profesor ustavnog prava i poznavatelj geneze i ustavnih ureenja na prostoru bive Jugoslavije, sastavio za potrebe Ureda tuiteljice Meunarodnog kaznenog suda za bivu Jugoslaviju u Haagu struno miljenje o formiranju i djelovanju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (dalje HZ H-B). Ta pravna ekspertiza ini glavni sadraj knjige, a kao dodatak raspravi u prilogu je objavljen Zapisnik sa sastanka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tumana s delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine uz nazonost dunosnika Republike Hrvatske odranog u Zagrebu 27. prosinca 1991.(dalje Zapisnik). Predgovor knjizi napisali su Stjepan Mesi (Individualizacija zloina u hrvatskom je interesu, str. 7-9) i Alija Izetbegovi (Pogubnost dvoline politike, str. 11-13). Rasprava je podijeljena na Uvod i etiri temeljna poglavlja. U Uvodu (Da se ne bi ponovilo, str. 17-27), nasuprot pravnikom nepri166

stranom diskursu u ostatku rasprave, Ribii jasno i nedvosmisleno iznosi svoj ljudski i intelektualni stav prema bosanskoj ratnoj drami kao i okolnosti zbog kojih je prihvatio izazov izrade pravnog miljenja. Proklamiranu promjenu hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini nakon sijenja 2000. godine naziva sudbinskim i ljekovitim hrvatskim otrenjenjem, a pojavu Herceg-Bosne vidi na podlozi pogrene ocjene da Bosna i Hercegovina ne moe preivjeti velikosrpsku agresiju i tihu okupaciju velikog dijela njezina teritorija. Prihvaanje srpske logike saoizacije dovela je Tumana i Miloevia, dotadanje smrtne neprijatelje u ratu Jugoslavije protiv Hrvatske, do saveznitva u razbijanju Bosne i Hercegovine. Ribii rezolutno odbija jednu od dominantnih relativistikih definicija Herceg-Bosne kao legitimnog pokuaja samoorganiziranja za vrijeme rata, to proizlazi iz njezinih ustanovljavajuih akata, ve navodi da je rije o mononacionalnoj hrvatskoj tvorbi, oblikovanoj uz pomo vrha HDZ-a i hrvatske drave, koja sve ne-Hrvate smatra graanima drugoga reda i iji cilj nije braniti i ouvati Bosnu i Hercegovinu. Herceg-Bosna se pojavila u jesen 1991. godine u uvjetima tihe agresije i okupacije dvije treine Bosne i Hercegovine (saoizacija) s namjerom konane diobe zemlje i prikljuenje njezinog preteitog dijela u sklop zamiljene Velike Srbije. U takvim okolnostima bili su ugroeni ne samo ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, ve i njihov sutinski opstanak, to je zahtijevalo prekid svake pasivnost i nunu vojnu i politiku reakciju. Za Ribiia je sporan sadraj te reakcije koja je umjesto saveznitva s Bonjacima i zajednike obrane bosanskohercegovakih dravnih institucija, zapoela gradnju jednoetnike

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

hrvatske zajednice po uzoru na srpska autonomna podruja. To je ojaalo agresora i pokrenula neprijateljstva najveih razmjera izmeu Hrvata i Bonjaka. U Uvodu autor iznosi i temeljnu hipotezu svoje pravne ekspertize prema kojoj je u kazneno-pravnom smislu nebitno je li HZ H-B dugorono teila prikljuenju Republici Hrvatskoj, samostalnosti ili opstanku u Bosni i Hercegovini, ve je bitno da se radilo o dravi u nastajanju koja je bila duna potivati meunarodne akte i djelatno spreavati njihovo krenje i zloine. Pogrene politike ocjene i premise na kojima je uspostavljena Herceg-Bosna mogu biti razumljive ili donekle i opravdane s obzirom na ratne okolnosti no nema ni jednog opravdanja za to da je ambiciozno vodstvo Herceg-Bosne dopustilo, nekim svojim postupcima ak i pobuivalo, etniko ienje i krenje meunarodnog humanitarnog prava. U poglavlju Dvije prie o Herceg-Bosni (str.29-32) Ribii iznosi pitanja kojima je posvetio posebnu pozornost pri izradi miljenja, a koja sustavno razrauje u narednim poglavljima. Odgovorima na ta pitanja pristupio je na dvije razine. Prvu razinu ini analiza normativnog ureenja Herceg-Bosne kao nominalno samonikle tvorevine, dok se druga razina odnosi na njezinu stvarnu vezu s Republikom Hrvatskom koju obiljeava normativni vakum i prikrivanje stvarnih odnosa koji su u potpunoj suprotnosti s normativno proglaenom autonomijom HZ H-B. U poglavlju Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, drava u formiranju ili privremena vojna krajina? (str. 33-77) autor prosuuje HZ H-B iz perspektive klasine teorije drave i dravnosti, preko njihovih glavnih obiljeja: teritorija, stanovnitva, suverene (vrhovne) vlasti i podreenosti meunarodnom pravu. U Odluci o us-

postavi HZ H-B usvojenoj 18. studenoga 1991. godine, odreen je njezin teritorij koji ini podrunu cjelinu sastavljenu od 30 bosanskohercegovakih opina. Zanimljivo je da u sastav HZ H-B nije ulo podruje Bosanske Posavine ije su opine ule u sastav posebne Hrvatske zajednice Bosanska Posavina ime je stvoren svojevrsni upravno-pravni dualizam koji je prevladan srpskim zaposjedanjem preteitog dijela Bosanske Posavine tijekom 1992. U tekstu Odluke o uspostavi HZ H-B objavljenog u Narodnom listu HZ H-B (br.1/1992, str. 2), glavnom izvoru za Ribiievu ekspertizu nisu navedeni kriteriji na temelju kojih je odreeno njezino podruje s(teritorij). Opine koje su ukljuene u sastav HZ H-B imale su razliitu etniku i konfesionalnu strukturu. Hrvati su imali apsolutnu veinu u 12 opina, relativnu veinu u 4 opine, dok su Bonjaci imali apsolutnu veinu u 4 opine, a u 6 opina, ukljuujui i Mostar, kao sredite HZ H-B, relativnu veinu. Odluka o uspostavi HZ H-B kao i drugi akti ne odreuju jasno tko su pripadnici te zajednice. U konfuznoj preambuli Odluke istie se da su subjekti formiranja HZ H-B Hrvati u Bosni i Hercegovini, stranka HDZ i predstavnici vlasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini iz ega, prema Ribiiu, proizlazi da je HZ H-B trebala postati zajednica (svih) Hrvata koji ive u Bosni i Hercegovini, a ne zajednica (svih) stanovnika 30 opina (koje ine HZ H-B), bez obira na njihovu nacionalnu pripadnost. S obzirom da novonastale drave na samom poetku u naelu odreuju tko su njezini pripadnici (graani, dravljani), autor usporeuje odnos prema dravljanstvu izmeu HZ H-B i Slovenije i pronalazi bitne razlike s obzirom da su slovensko dra167

Prikazi i recenzije

vljanstvo mogli dobiti svi oni graani koji su boravili u Sloveniji u vrijeme plebiscita, a talijanskoj i maarskoj manjinskoj zajednici zajamen je dotadanji status. To znai da HZ H-B, nasuprot Sloveniji, normativno polazi od koncepcije mononacionalne hrvatske dravne zajednice u kojoj se ne-Hrvatima ne jame nikakva posebna individualna ili kolektivna manjinska prava. Osim toga, slovenskom dravnom osamostaljenju prethodio je plebiscit dok referendum o formiranju HZ H-B nikada nije proveden niti su provedeni izbori za njezina tijela. Ustroj vlasti HZ H-B razlikuje se u dva razdoblja njezina postojanja. U prvom od uspostave 18. studenoga 1991. godine do formiranja Hrvatskog vijea obrane 8. travnja 1992. godine, ukupna izvrna i zakonodavna vlast nalazi se u rukama Predsjednitva HZ H-B koje je odreeno kao vrhovnitvo zajednice to je u hrvatskoj pravnoj terminologiji sinonim za suverenost, tj. suverenu dravnu vlast. Predsjednitvo je na poetku zamiljeno kao privremeno tijelo do donoenja statuta koji je, kao najvii akt, trebao regulirati ostala tijela HZ H-B ali u tom obliku nije nikada donesen. U sastav Predsjednitva uli su predstavnici HDZ-a u opinskoj vlasti prvi po funkciji ili predstavnici opinskih odbora HDZ-a. U drugom razdoblju ustrojena je sloenija struktura tijela koja su obnaala pojedine dravne funkcije. Pojavljuje se dunost predsjednika HZ H-B kao efa drave, koji je ujedno bio i predsjednik Predsjednitva kao zakonodavnog tijela. Ulogu vlade i dravne uprave preuzelo je Hrvatsko vijee obrane (dalje HVO), kojega su inili predsjednik, dopredsjednik, odjelni predstojnici i drugi lanovi. HVO HZ H-B imenovalo je lanove opinskih HVO koji su zamijenili tijela raspu168

tenih skuptina opina. Izgradnja zaokruene dravne strukture nastavljena je donoenjem uredbe o Oruanim snagama HZ H-B koje tite suverenitet HZ H-B i brane njenu teritorijalnu cjelovitost. Ribii potanko opisuje sustavnu izgradnju mree tijela i institucija (policijske uprave, carinska uprava, Odjeljenje Vrhovnog suda, Sluba drutvenog knjigovodstva, javna poduzea, Gospodarska komora) i zakljuuje, temeljem analize usvojenih pravnih akata, kako HZ H-B ima bitne elemente samostalne, iz Republike Bosne i Hercegovine izdvojene, dravne zajednice, i prije nego to se formiranjem Hrvatske Republike Herceg--Bosne i sama proglasila dravnom zajednicom. U treem poglavlju Razlozi uspostave HZ H-B (str. 79-100) opisane su okolnosti njezinog formiranja obiljeene nemogunou sredinje bosanksohercegovake vlasti da se suprotstavi nevidljivoj okupaciji (saoizacija) i tihoj agresiji. U takvim uvjetima bosanskohercegovaki Hrvati i Republika Hrvatska imali su dvije mogunosti: poduprijeti Bonjake i njihove politike stranke u borbi za samostalnu Bosnu i Hercegovinu ili zagovarati politiku podjele i razgranienja u dogovoru sa srpskim protagonistima istih nastojanja. Obrana od srpske agresije nedvojbeno je jedan od razloga za uspostavu HZ H-B, to proizlazi i iz Odluke o njezinom formiranju, ali bi prema Ribiiu ta obrana bila djelotvornija kada bi polazila od odbrane suverene Bosne i Hercegovine i od povezivanja svih snaga kojima je cilj bio obraniti, a ne dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Iako HZ H-B nije jasno odredila ciljeve svoje uspostave, analizom njezinog slubenog glasila mogu se nai elementi za tri temeljna razloga njezinog opstanka: 1. privremena obrambena institucija nastala reakcijom

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

na agresiju, 2. samostalnost u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i prikljuenje Republici Hrvatskoj i 3. postizanje veeg stupnja samostalnosti unutar nove (kon)federalne Bosne i Hercegovine tzv. Unije republika. Sve tri opcije razliito su prisutne u razliitim razdobljima postojanja HZ H-B, a to vrijedi i za odnos Republike Hrvatske prema njoj. Iako je Republika Hrvatska prva priznala meunarodnopravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine i uputila veleposlanika u Sarajevo, ona je izravno financijski, gospodarski, pravno-politiki, kadrovski i vojno podupirala HZ H-B. Odluujui politiki element povezanosti i podreenosti HZ H-B Republici Hrvatskoj jest uloga Hrvatske demokratske zajednice ija je filijala bio i njezin bosanskohercegovaki ogranak i statutarno podreen sredinjici u Zagrebu. Analizom stvarnih odnosa izmeu Republike Hrvatske i HZ H-B nedvojbeno bi se ustvrdilo kako je ona kroz cijelo vrijeme egzistirala na tlu Bosne i Hercegovine kao produetak Republike Hrvatske. Uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne (dalje HR H-B) 28. kolovoza 1993. (4. poglavlje Formiranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, str. 101-111) okonana je ustavno-pravna evolucija HZ H-B u smjeru oblikovanja zaokruene dravne zajednice kako se HR H-B naziva u Temeljnoj odluci o uspostavi i proglaenju. Prema njoj, HR H-B je jedinstvena i nedjeljiva demokratska drava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Obrazac dravne zajednice popunjen je formiranjem Zastupnikog doma HR HB kao zakonodavnog tijela kojem je odgovorna Vlada HR H-B, kao najvie tijelo izvrne vlasti i dravne uprave. Sudbena vlast zaokruena je uspostavom Vrhovnog suda HR H-B to je u odnosu na dotadanje rjeenje (Odjeljenje Vrhov-

nog suda Republike Bosne i Hercegovine) korak dalje u uspostavi suverene dravne vlasti. Zapisnik objavljen u prilogu knjige Ribii je dobio na uvid nakon to je izradio temeljnu pozitivno-pravnu analizu pravnih akata. Suoen s odlukom Tumana i vrha HDZ-a da u javnosti nominalno podupiru suverenitet Bosne i Hercegovine, a u tajnosti pripremaju pripajanje Herceg-Bosne Hrvatskoj, u Uvodu je svoju analizu, s obzirom na stvarno stanje, nazvao ogranienom normativistikim pristupom, mjestimice ak naivnom. Dramatski sadraj Zapisnika za autora je neusporediv sa svim do tada proitanim partijskim stenogramima razliitih prijelomnih sjednica (pad Rankovia, Karaorevo) i usporeuje ga sa scenarijima za najuspjenije reije Alfreda Hitchcocka. Sastanku Tumana sa izaslanstvom bosanskohercegovakog HDZ-a prethodilo je proglaenje HZ H-B prema njegovim naputcima jo iz lipnja 1991. godine. Iz Zapisnika se razaznaje duboki sukob izmeu pristalica cjelovitosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine i zagovornika njezine diobe, a rasprava se odvija bez suvinog ideolokog prikrivanja konanih ciljeva ili ograniavanja s obzirom na upotrebu moguih sredstava prisile. Tuman na poetku nastupa kao nepristrani pomiritelj dviju struja da bi potom jasno i nedvosmisleno stao na stranu zagovornika podjele i razgranienja opetujui svoju ideju iz prosinca 1990. o stvaranju jedne dravice oko Sarajeva koja bi podsjeala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znai, tampon onda izmeu tog razgranienja Srbije i Hrvatske.... Upozorenja protivnika razgranienja i suradnje s Karadiem o posljedicima politike podjele Bosne i Hercegovine (sukob s Bonjacima, ekso169

Prikazi i recenzije

dus bosanskohercegovakih Hrvata) ostala su bez odjeka. Zapisnik predstavlja vjerodostojno svjedoanstvo o sutini jedne nikada slubeno prihvaene, ali stvarno egzistirajue politike koja stoji u temeljima svih

dvojbi o konanoj, uravnoteenoj i cjelovitoj ocjeni hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini s kraja 20. stoljea.

Zlatko Hasanbegovi

ZAPIS O ZEMLJI IZ 1001 DANA

Svein Mnnesland (2001.) 1001 dan, Bosna i Hercegovina slikom i rijeju kroz stoljea. Oslo: Sypress Forlag, 344. str.

Sredinom 19. stoljea, u svom pionirskom djelu Zemljopis i poviestnica Bosne franjevac Ivan Frano Juki ali se da je njegova otadbina, koliko nesretna, toliko i nepoznata i neopisana. Ono to su o njoj pisali stranci, zbog nepoznavanja jezika i obiaja, vie dolikuje, kako kae: nekoj deravi u petomu kraju svieta, nego Bosni! Danas, nakon to su mitovi i zablude izrasli na nepoznavanju bosanske prolosti iskazali svoju destruktivnu snagu u posljednjem ratu, svjedoci smo da najznaajnija djela o Bosni piu upravo strani autori. Meu njih bez sumnje pripada monografija 1001 dan norvekog profesora slavistike Sveina Mnneslanda. Knjiga podnaslova Bosna i Hercegovina slikom i rijeju kroz stoljea pokuaj je da se bosanska povijest u sastavu velikih carstava, Otomanskoga i Austro-Ugarskoga, prikae neposrednim likovnim i pisanim svjedoanstvima nastalim u tom razdoblju. Nakon pada srednjovjekovne bosanske drave (1463.), u novoformiranom
170

turskom ejaletu, pod utjecajem islamskih osvajaa, likovnim stvaralatvom dominira dekorativna ornamentika. Stoga su slike Bosne i Hercegovine iz otomanskog razdoblja dijelo rijetkih zapadnjaka, koji su zbog razliitih razloga zavirili iza tadanje granice svjetova. Ni u vrijeme Austro-Ugarske nije se bitno promijenila situacija, jer je tek nakon Prvoga svjetskog rata stasala generacija domaih likovnjaka. Pogled u Bosnu i Hercegovinu pod turskom vlau otvaraju drvorezi ljubljanskog biljenika Benedikta Kuripeia iz 1530. godine, a monografija zavrava slikom ubojstva austrougarskoga prijestolonasljednika Franza Ferdinanda 1914. godine, dogaaja koji predstavlja simboliki zavretak strane vladavine Bosnom i Hercegovinom. Izmeu tih prizora, na preko 300 stranica, otkriva se nemirna bosanska povijest viena oima stranaca, kao i njihov odnos prema podruju trajnog preklapanja razliitih civilizacijskih krugova.

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

Osim Kuripeia, Bosnu su u 16. stoljeu opisali i Mleanin Catherino Zeno, te Austrijanac Leonardo Nogarol. U naredna dva stoljea dominiraju vedute pograninih gradova-utvrenja malo poznatih autora. Ratni arhiv u Beu uva panoramske prikaze Bihaa, Dubice i Kostajnice, to govori o njihovoj namjeni. Sauvani su i crtei Sarajeva nastali prilikom vojnog pohoda princa Eugena Savojskog 1697. godine, a monografija donosi i dio upozoravajueg pisma austrijskoga vojskovoe njegovim graanima. Meu anonimnim autorima istiu se imena slovenskoga polihistora Johanna Weigela Valvasora i hrvatskoga uenjaka Pavla Rittera Vitezovia, a bakrorez Dubice dio je njegovog djela Zarobljena Bosna ili vladavina i propast Stjepana, posljednjeg bosanskog kralja. U 18. stoljeu je nastala i prva knjiga o Bosni jednog bosanskog autora. Knjiga Epitome vetustatum bosnensis provinciae (Pregled starina bosanske provincije) franjevakog provincijala Filipa Lastria, tiskana u Veneciji 1776. godine, predstavlja poetak bosansko-hercegovake historiografije. Najljepi opisi Bosne iz ovog vremena, ipak su djelo stranca, i to uvenog turskog putopisca Evlije elebije, a ulomci njegovih zapisa nalaze se na nekoliko mjesta u monografiji. Polagano, ali stalno slabljenje turskoga carstva, jaalo je zanimanje europskih zemalja za prilike u njemu. Zbog svog graninog poloaja, Bosna i Hercegovina je u 19. stoljeu postala podruje od posebnog interesa zapadnih promatraa. Slike tvrdih gradova rijetkih putnika-namjernika iz ranijih stoljea, zamjenjuju umjetnike i etnografske studije lica, nonji i obiaja tadanje Bosne. Svakodnevica najzapadnijeg dijela europske Turske, svojom egzotinou i orijentalnou, priv-

laila je radoznale putopisce i avanturiste. Pored knjige francuskog konzula Cahumette des Faussesa, poznatog iz Andrieve Travnike kronike, u prvoj polovici 19. stoljea objavljen je i bogato ilustrirani putopis engleskog egiptologa Wilkinsona. Tek sredinom 19. stoljea u Bosnu poinju dolaziti slikari, umjetnici, ije radove objavljuju ilustrirani listovi irom Europe. Tvrdim licama naoruanih ljudi maarskog crtaa Kaniza, objavljenim u njemakom Ilustrirte Zeitung, suprotstavljeni su prikazi blagog dranja bogato obuenih bosanskih trgovaca i plesaica iz parikog Le Tour de Mond. Njih je naslikao poznati francuski umjetnik Theodore Valrio, a razliita vienja lako su nalazila elemente opravdanja u slojevitoj bosanskoj stvarnosti. Veliki ustanak iz 1875. godine doveo je Bosnu i Hercegovinu u sredite europske pozornosti. Najznaajniji europski listovi slali su svoje dopisnike, a crtei i opisi ustanika i njihovih voa, vojnika i neregularnih jedinica bosanskih begova baibozuka, izbjeglikih kolona i logora, svakodnevno su punili stranice te svojevrsne televizije onog vremena. Meu umjetnicima-reporterima istiu se Francuz Charles Yriarte, Englez Melton Prior i Nijemac Vinzenz Katzler. Neki od dopisnika neskriveno simpatiziraju ustanike, poput ekog umjetnika Frantieka Zvine. Njegove Hercegovake ene u borbi, raene u historijskom stilu podsjeaju na klasine amazonke. Istoj struji pripadaju i djela hrvatskog slikara Ferde Kikereca objavljena u zagrebakom Viencu. U vrijeme izbijanja ustanka, u Bosni se zatekao i poznati britanski arheolog Artur Evans. Dojmljive opise i crtee isprepletenosti bosanskih tradicija, poput muslimanskog izgleda i obiaja vjernika
171

Prikazi i recenzije

na katolikom hodoau, ostavio je u putopisu Pjeke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka u kolovozu i rujnu 1875. godine. Knjiga Vjekoslava Klaia, Bosna, Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine (1878), uklopila se u trend poveanog zanimanja i objavljivanja knjiga o bosanskoj povijesti na mnogim europskim jezicima. Nemogunost turskih vlasti da uvedu red, bila je povod Austro-Ugarskoj Monarhiji da, uz suglasnost europskih sila, 1878. godine okupira Bosnu i Hercegovinu. Posljednje razdoblje strane vladavine Bosnom i Hercegovinom najbolje je dokumentirano, a slike, crtei i grafike iz tog vremena zauzimaju vie od polovice monografije. Prelazak Save austrijskih okupacijskih trupa u kolovozu 1878. godine, zarobljavanje voe pobune protiv novih vladara Hadi Loje, uline borbe u Sarajevu i veliki poar koji je poharao sarajevsku Latinsku etvrt, sauvani su na crteima dopisnika. Nakon uvoenja reda, austrougarske vlasti nastojale su u prvi plan istaknuti folkloristike razliitosti i skladan suivot bosanskog stanovnitva. Pod njihovim pokroviteljstvom, u Bosnu dolaze umjetnici iz cijele Monarhije. Neki od njih stiu onamo ve kao oficiri okupacijskih snaga, poput J. J. Kirchnera, iji su radovi ilustrirali i Klaievu knjigu. Vedute bosanskih gradia Talijana Varronea, slike narodnih obiaja Poljaka Zygmunta Ajdukiewicza, studije nonji Austrijanca Fishera, opovrgavaju uobiajeno miljenje o Bosni kao prostoru vladavine jada i nevolje. Veina umjetnika surauje s prvim bosanskim listom Nada, a nekoliko njih, meu kojima je i jedna ena Slovenka Ivana Kobilica, okupljenih pod

zajednikim imenom Sarajevski slikarski klub objavljuju u Beu mapu s bosanskim motivima. Na poetku 20. stoljea objavljena je i slubena monografija Austro-Ugarska monarhija u rijei i slici. Bosna i Hercegovina, a 1906. tiskana je i serija potanskih maraka posveena Bosni. Iste su godine u Sarajevu izloene odline grafike hrvatskog slikara i grafiara Tomislava Krizmana. Posljednje stranice, prije atentata koji e Bosnu i Hercegovinu ponovno gurnuti u provaliju rata, ispunjene su radovima odlinog vicarskog ilustratora Maxa Bucherera. U njima su zablistali stari kameni mostovi, trajna inspiracija svih putopisaca i umjetnika ija djela uvaju zrnca bosanske prolosti. Svein Mnnesland, profesor na Institutu za istonoeuropske i orijentalne studije Univerziteta u Oslu, ovom se knjigom i sam svrstao u dugu tradiciju stranih zapisivaa bosanske povijesti. Monografija 1001 dan svjedoanstvo je multikulturalne Bosne i Hercegovine, kakva je postojala, i kakva bi mogla postojati. Bogata oprema ove iznimne knjige zasluga je slovenskog grafiara Matijaa Vipotnika, a takoer je sudjelovao i u izboru uvrtenih djela. Svi tekstovi u knjizi napisani su na engleskom i bosanskom jeziku, a osim ulomaka iz djela starih putopisaca, dani su i osnovni podaci o najznaajnijim posjetiteljima Bosne i Hercegovine. Monografija je objavljena za norvekoga nakladnika, Sypress Forlag, koji se specijalizirao za izdanja vezana uz prostor bive Jugoslavije.

Vladimir Jankovi

172

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

SRPSKA STRANA RATA U HRVATSKOJ

Milisav Sekuli (2001.): Knin je pao u Beogradu. Bad Vilbel: Nidda Verlag GmbH, 298 str.

Milisav Sekuli bio je asnik Jugoslavenske narodne armije (JNA), a nakon raspada Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, neko vrijeme i asnik vojske Republike Srpske Krajine (RSK), paradrave pobunjenih Srba nastale na okupiranim podrujima Republike Hrvatske. Jo od 1990. godine, na hrvatskom teritoriju zapoelo je osnivanje Srpskih autonomnih oblasti (SAO), koje su 19. prosinca 1991. u Kninu ujedinjene u novoproglaenu RSK. Postojala je do 1995. godine, kada je najvei dio tog podruja osloboen vojnim akcijama Hrvatske vojske. Jedino su okupirani dijelovi Baranje, istone Slavonije i Srijema kasnije, mirnim putem, reintegrirani u sastav Hrvatske. U knjizi Sekuli prikazuje nastanak, strukturu, borbena djelovanja, a konano i poraze i nestanak SVK. Navodi i pokuava objasniti sve slabosti i nedostatke koji su 1995. godine doveli do poraza SVK i nestanka RSK. U knjizi je samo u najkraim crtama opisan poetak rata i borbena djelovanja u 1991. godini, kada su JNA i pobunjeni Srbi zauzeli znatan dio teritorija Republike Hrvatske. Sekuli akcentira dogaaje nakon Sarajevskog sporazuma o prekidu vatre u Hrvatskoj, koji je potpisan 2. sijenja 1992. godine. Tim primirjem dogovoreno je povlaenje JNA iz Hrvatske i rasporeivanje snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) na okupiranim podrujima RH. Iako je i ovim sporazumom priznato da ta podruja pripadaju Hrvatskoj, pobu-

njeni Srbi su smatrali da je RSK samostalna drava, koja se nee integrirati u Hrvatsku ni pod kojim uvjetima. Za razliku od 1991. godine, kada su bolje naoruane snage JNA i pobunjenih Srba osvojile treinu hrvatskog teritorija, nakon potpisivanja Sarajevskog sporazuma Hrvatska vojska (HV) je u vie ogranienih akcija oslobodila dio tih podruja. Ve 21. lipnja 1992., HV je u iznenadnoj akciji oslobodila podruje Miljevaca kod Drnia. U to vrijeme snage UN-a jo nisu rasporeene na crti razdvajanja, a JNA se ve povukla s tog podruja. HV je iskoristio nepanju srpskih jedinica i oslobodio podruje povrine 40 kvadratnih kilometara, nakon ega je napad prekinut. Srbi su, prema nekim podacima, izgubili 123 vojnika. HV je 21. sijenja 1993. izvrio napad na srpske poloaje u zadarskom zaleu. Osloboeno je vie sela u neposrednoj blizini Zadra, aerodrom Zemunik, podruje nekadanjeg Maslenikog mosta, kao i hidroelektrana Perua kod Sinja. Prema Sekulievim podacima Srbi su imali saznanje o predstojeoj hrvatskoj akciji. Ipak, vjerovalo se da snage UN-a taj napad nee dozvoliti. Osim toga, srpski pokuaj mobilizacije naiao je na brojne probleme zbog katastrofalno loeg odaziva ljudstva. Tako se 19. sijenja 1993., u srpsku 75. brigadu (Drniku) od 413 pozvanih vojnika odazvalo samo 13. Nakon hrvatske agresije nastavljene su borbe na podruju sjeverne Dalmacije, ali Srbi, osim nekih lokalnih uspjeha, nisu
173

Prikazi i recenzije

vratili podruje koje su u sijenju zauzele hrvatske snage. Upravo suprotno. Srbe su oekivali novi neugodni udarci. Tako su 9. rujna 1993. hrvatske snage izvrile iznenadni estoki napad na Divoselo kod Gospia. Srbi su opet iznenaeni i naneseni su im znatni gubici. Stanovnici Divosela su jo 15. kolovoza 1993. upozoravali SVK da dio Divosela dre ustae i da su preostali stanovnici iscrpljeni, da ih je ve poginulo 20 i da obranu tog sela ini samo 30 mjetana, od kojih najmlai ima 15 a najstariji 72 godine. Medutim, jedinice 15. likog korpusa SVK i same nisu imale dovoljno svjeeg ljudstva kako bi ojaale obranu na tom podruju. Srpske poraze Sekuli objanjava stalnim slabljenjem vojnih snaga pobunjenih Srba. Smatra da su te snage najveu borbenu vrijednost imale 1991. godine, da bi nakon toga sve vie slabile i propadale. Tijekom 1991. godine, vojna organizacija pobunjenih Srba u Hrvatskoj oslanjala se uglavnom na strukturu nekadanje Teritorijalne obrane (TO) i snage milicije. Jasno, Srbi su mogli raunati i na podrku jakih snaga JNA. General Veljko Kadijevi, savezni sekretar za narodnu obranu, izdao je 1. listopada 1991. naredbu za osnivanje taba Teritorijalne obrane SAO Krajine, pa se ovaj datum moe uzeti kao dan osnivanja budue SVK. Srpska TO pokazala je u borbama tijekom 1991. godine znatne slabosti, ali uz pomo JNA ipak su zauzeta vea podruja. Njima su se teko mogle suprotstaviti hrvatske snage, koju su bile tek u poetnom razdoblju osnivanja i organiziranja, nedovoljno naoruane i opremljene. Krajem 1992. godine, srpski TO je preimenovan u SVK, a zonski tabovi TO u korpuse SVK. Ukupno je osnovano est
174

korpusa 7. sjevernodalmatinski, 15. liki, 21. banijski, 39. kordunski, 18. zapadnoslavonski i 11. vukovarski. Dotadanje brigade i odredi TO preimenovani su u brigade i odrede SVK. Promjene u nazivlju nisu znaile i stvarno poveanje kvalitete. Nova organizacija Srpske vojske Krajine karakterisala se statinou i neefikasnou. Manevrisanje jedinicama sa jednog prostora na drugi, praktino je bilo nemogue (str. 40.). Osim toga, geostrateki oblik RSK onemoguavao je njezinu djelotvornu obranu. Razdvojenost podruja, izduenost zapadnog dijela po smjeru sjever-jug i mala irina inili su taj prostor teko branjivim. Nakon napada Hrvatske vojske kod Maslenice i Zemunika u sijenju 1993. godine, postojala je namjera da se stvori Jurina brigada SVK Vojvoda Vuk, kao jedinstvena operativna rezerva ofanzivnog karaktera za slamanje agresorskih snaga. Prije svega to nije ostvareno zbog nedostatka ljudstva. Budui da je jurina brigada trebala biti postrojena od postojeih jedinica, pokreti i premjetanje ljudstva i oruja poremetili su djelovanje cjelokupne SVK. Tako i dalje nije bio rijeen problem pokretne priuve koja bi mogla intervenirati u sluaju nove hrvatske agresije. Sekuli zakljuuje da je: Srpska vojska Krajine (...) i u 1995. godinu ula sa neadekvatnom organizacijom i formacijom. Razvuenost snaga i linijski raspored bez rezervi i slobodnih snaga koje bi se mogle upuivati sa jednog prostora na drugi bile su krupne slabosti (str. 42.). Puno mjesta u svojoj knjizi Sekuli posveuje problemu popune SVK ljudstvom, kao i svim slabostima i problemima koji su karakterizirale pripadnike SVK. Prema podacima od 13. veljae 1993., SVK je imala 71.409 ljudi. Od toga su

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

3.291 bili asnici, 3.424 doasnici, 60.496 vojni obveznici i 4.198 dobrovoljci (str. 69.). Sekuli navodi da e ovaj broj u kasnijem razdoblju biti u stalnom opadanju. Tako je u kolovozu 1995. godine, u zapadnom dijelu RSK bilo samo 27.000 srpskih vojnika. Temeljito i opirno Sekuli navodi uzroke, tijek i krajnje katastrofalne posljedice slabljenja ljudskog imbenika SVK. Znatan dio mladih, vojno sposobnih osoba iz RSK otiao je nakon 1991. u SR Jugoslaviju ili u druge europske ili prekooceanske zemlje. Tako je ve poetkom 1993. godine vie od 60% pripadnika 7. sjeverodalmatinskog korpusa SVK bilo starije od 40 godina. Nedostajalo je i zapovjednika. Iako je Vojska Jugoslavije slala u RSK svoje asnike, podrijetlom s tog podruja, odlazak u SVK bio je kod jugoslavenskih asnika uglavnom nepopularan i takav zadatak su najee pokuavali izbjei. Iako je za potrebe SVK kolovan dio ljudi u koli priuvnih asnika Vojske Republike Srpske (VRS) u Banja Luci, to nije bilo dovoljno. Zato su komandiri odjeljenja i vodova esto bili obini vojnici bez potrebne osposobljenosti: Zato oni praktino i ne komanduju, ve se dogovaraju sa vojnicima i mole ih da izvre zadatak (str. 151.). Ne mali broj vojnika i stareina, pod raznim izgovorima, odbijao je uee u borbenoj obuci. Najei razlog je tvrdnja da nema potrebe za obukom, jer oni to znaju. To se toboe dokazuje time to ve dugo uestvuju u ratu (...) Stvarala se takva atmosfera da je malo koji stareina imao hrabrost da od vojnika zahteva obuku (str. 153.). S vremenom su teki uvjeti ivota, stalno stanje ni rata ni mira, opa besperspektivnost i drugi imbenici opasno nagrizli ljudstvo SVK. Sve su ei bili najrazliitiji oblici nediscipline, neposlunosti

i samovolje. Problem prekomjernog konzumiranja alkohola bio je sve prisutniji. U vezi s tim bili su esti sluajevi samoranjavanja i krenja discipline. Vojnici su bili preputeni sami sebi; dugotrajan boravak na poloajima bez mogunosti zamjene izuzetno je loe djelovao na njihovo raspoloenje. Sve to stvaralo je u redovima SVK atmosferu potpunog zamora i nezainteresiranosti. Srpski vojnici odbijali su sluiti u jedinicama izvan svog najblieg zaviaja, a veliki broj ih je umjesto u vojsku odlazio u radnu slubu. S vremenom, velikog je maha uzelo krijumarenje robe na podruje zapadne Bosne, koja je sa svih strana bila opkoljena podrujem pod srpskom kontrolom. Mnogi srpski vojnici i zapovjednici bavili su se unosnim krijumarenjem, iako su tako ili na ruku 5. korpusu Armije Bosne i Hercegovine, koji je drao opkoljeno podruje Bihaa i kojemu je krijumarena roba pomagala da izdri srpsku blokadu. U pojedinim razdobljima u SVK se borio i znatan broj dobrovoljaca iz Srbije, ali i iz drugih zemalja (Rusi, Bugari, Makedonci, Rumunji, Grci). Nakon hrvatske agresije u zadarskom zaleu poetkom 1993., u RSK je dolo ak oko 4.300 dobrovoljaca. Meu njima posebno se isticala Srpska dobrovoljaka garda eljka Ranjatovia Arkana, koja se predstavljala kao specijalna jedinica SVK. Sekulieva ocjena arkanovaca je negativna. Oni su djelovali potpuno samostalno, ne pokoravajui se naredbama Glavnog taba SVK. Arkanovi ljudi su pljakali i napadali srpske civile, dok je njihov uinak u borbama protiv HV-a bio slab. Konano su napustili RSK ne vrativi znatne koliine oruja i opreme koju im je dodijelio SVK prilikom dolaska u sjevernu Dalmaciju. Puno pozitivnije Sekuli ocjenjuje
175

Prikazi i recenzije

djelovanje tajanstvenog kapetana Dragana. Pod tim imenom djelovao je Daniel Sneden, Beograanin, koji je emigrirao u Australiju i postao asnik australske vojske. Smatralo se da on djeluje po izravnim naredbama Slube dravne sigurnosti Srbije. U selu Bruka kod Knina osnovao je sredite Alfa, u kojem je uspjeno organizirao izobrazbu i razne teajeve za pripadnike SVK. Nakon poraza i gubitka dijela teritorija u 1993. godini, slabosti SVK postale su oite te se sa sve manje optimizma moglo gledati na budui razvoj dogaaja. Prema Sekulievom miljenju, tijekom 1994. godine nije uinjeno nita da se povea borbena sposobnost SVK. Potpisano je novo primirje s hrvatskom stranom, a snage SVK su uglavnom koritene u borbama na bihakom podruju. Krajem 1994. godine, osnovana je borbena skupina Pauk u iji sastav su ule jedinice SVK, VRS, jedinice tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdia i posebne postrojbe MUP-a Republike Srbije. Ova borbena skupina bila je izravno podreena Glavnom tabu Vojske Jugoslavije, odnosno Slubi dravne sigurnosti Srbije. Njen zadatak bio je da ovlada podrujem zapadne Bosne i uniti 5. korpus Armije BiH. Nakon toga bi u zapadnoj Bosni bila proglaena autonomna jedinica pod vlau Fikreta Abdia, koji je prethodno doao u sukob s vladom u Sarajevu te se pokuao nametnuti kao samostalni politiki imbenik u zapadnoj Bosni. Tako bi srpska strana onemoguila da Hrvatska ili vlada u Sarajevu ostvare svoj utjecaj na tom podruju. Istovremeno bi nestalo podruje koje je prostorno razdvajalo RSK od podruja pod kontrolom bosanskih Srba i bili bi stvoreni uvjeti za zavretak rata koji bi za Srbe imao povoljan ishod.
176

Hrvatska vlada je tijekom 1994. godine zapoela pregovore s RSK o mirnom rjeenju krize te je otvoren i dio autoputa Zagreb-Beograd koji je prolazio kroz podruje zapadne Slavonije pod srpskim nadzorom. Ipak, bilo je oito da pobunjeni Srbi odbijaju reintegraciju u sastav Hrvatske, a i Hrvatska se spremala za vojnu akciju. Poetkom svibnja 1995. godine incidenti na autoputu u zapadnoj Slavoniji bili su hrvatskoj strani povod za osloboanje tog podruja. Iako je srpsku zapadnu Slavoniju branio 18. korpus SVK, zapravo se radilo o snagama u jaini jedne ojaane brigade. To podruje bilo je Savom odvojeno od Republike Srpske, a kod Jasenovca tek uskim pojasom povezano s ostatkom RSK. Zato ga je bilo izuzetno teko braniti od brojano superiornijih i dobro pripremljenih snaga hrvatske vojske i policije. Srpske snage su jedan dan pruale otpor, ali je ubrzo dolo do bijega srpske vojske i civila u Bosnu, dok je na podruju Pakraca dio opkoljen i zarobljen. Srpski poraz u zapadnoj Slavoniji imao je vie uzroka. To je podruje bilo teko obraniti, ali su brzom porazu pridonijele i brojne unutranje slabosti SVK nedostatak ljudstva, nesposobnost zapovjednika, slaba organizacija, a osim toga, SVK nije mogla raunati ni na kakvu pomo Vojske Jugoslavije ili bosanskih Srba. Nakon pada zapadne Slavonije, za novog naelnika Glavnog taba SVK postavljen je general Mile Mrki, koji je dobio zadatak da pripremi SVK za predstojeu radikalnu agresiju Hrvatske vojske na (zapadni dio) RSK. Mrki je marljivo krenuo na ostvarenje tog zadataka. Osnovan je Korpus specijalnih jedinica koji je trebao predstavljati pokretnu priuvu kako bi u sluaju hrvatske agresije mogla intervenirati na bilo

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

kojem dijelu bojinice. Sekuli smatra da je u kratko vrijeme Mrki postigao vie na osposobljavanju SVK, nego to je uinjeno u tri godine prije toga. Ipak, RSK je trebala i potporu vanjskih imbenika. VRS je morao zaustaviti prodor hrvatskih snaga na podruju Dinare, koji je trajao jo od kraja 1994. godine kada je Hrvatsko vijee obrane oslobodilo Kupres. Jugoslavija je trebala diplomatskim putem uiniti sve da se hrvatska agresija odgodi barem do listopada 1995. godine kako bi bile izvrene sve pripreme za djelotvornu vojnu obranu RSK. Ipak, u srpnju 1995., znatne snage SVK opet su angairane za nove napade na Biha, umjesto da ih se iskoristi za zaustavljanje hrvatskih snaga koje su se, zauzevi Bosansko Grahovo i Glamo, nale nadomak Knina, glavnog grada RSK. Sekuli ovu strateku pogreku objanjava i teorijom zavere. Smatra da su RSK bili ve otpisali, kako Slobodana Miloevia, tako i bosanski Srbi, koji nisu uinili nita da zaustave hrvatsko napredovanje na Dinari. U teoriju zavere Sekuli ukljuuje i tajanstveni odlazak generala Mrkia u Beograd krajem srpnja, kada mu je, tako oigledno, misli Sekuli, reeno da se Krajina nee braniti. Zbog istih razloga Mrki je nakon poetka OLUJE zabranio da se za odmazdu raketiraju hrvatski gradovi, za razliku od svibnja 1995. godine kada je kao osvetu za oslobaanje zapadne Slavonije raketiran Zagreb. Hrvatski napad na Krajinu zapoeo je 4. kolovoza 1995. Sekuli opisuje djelovanje jedinica SVK tijekom OLUJE pratei njihovo djelovanje po korpusima i brigadama. Pri tome se slui izjavama koje su zapovjednici tih jedinica dali nakon pada Krajine po povratku u Beograd. Djelovanje srpskih jedinica i asnika Sekuli

uglavnom ocjenjuje slabim, pa i kukavikim i izdajnikim. Tijekom prvog dana OLUJE pruan je otpor, ali je nakon ulaska hrvatskih snaga u Knin, sve vie slabio. Jedinice SVK su se dijelom raspale, a njihovi su se pripadnici, zajedno s civilima, povukli u Republiku Srpsku. To se prvo dogodilo na podruju sjeverne Dalmacije i Like. Na podruju Banije i Korduna otpor je pruan neto dulje, ali su se i s tog podruja snage SVK povukle u Bosnu, dok je dio opkoljen i prisiljen na predaju. Tako je SVK prestala postojati, a oruje i oprema koje je izvueno preuzela je VRS ili Vojske Jugoslavije. Sekuli smatra da se SVK u najboljem sluaju mogla braniti pet do sedam dana, pod uvjetom da civili nisu bili evakuirani i da se prihvati da e Hrvatska vojska probiti srpsku crtu i izvriti opkoljavanje i meusobno rasijecanje dijelova SVK, to bi bilo prihvatljivo ako bi u meuvremenu intervenirala Vojska Jugoslavije i natjerala Hrvatsku na povlaenje. Nakon O LUJE jo je jedino nastavio djelovati 11. vukovarski korpus. Iako je bio u sastavu SVK, on je ve od 1993. poeo odbijati neke naredbe koje su stizale iz Knina. U rujnu 1993., nakon hrvatskog napada na Divoselo, 11. korpus odbio je, za odmazdu, otvoriti paljbu po ciljevima neprijatalja. Takoer nije izvrio nikakve akcije kao odgovor na hrvatski napad na okupirano podruje zapadne Slavonije u svibnju 1995. Oigledno, ovaj je korpus bio pod znatnim utjecajem Beograda, koji u tom razdoblju vie nije elio eskalirati sukob s Hrvatskom. U sklopu mirne reintegracije Podunavlja u sastav Hrvatske ovaj korpus bit e rasputen, a naoruanje povueno u Jugoslaviju. S obzirom na kasnije optube da je Hrvatska vojska tijekom OLUJE izvrila etniko ienje okupiranih podruja, tre177

Prikazi i recenzije

ba naglasiti da Sekuli na vie mjesta navodi kako su upravo vlasti RSK donijele odluku o evakuaciji srpskog stanovnitva s tog podruja. Zapravo, ve nakon pada zapadne Slavonije u Krajini je nastala kaotina i panina atmosfera u kojoj se samo ekao poetak hrvatskog napada da bi se izvrila evakuacija stanovnitva. Sekuli smatra da je evakuacija izvrena kako bi humanitarna katastrofa prisilila Jugoslaviju da svojom vojskom intervenira i zaustavi hrvatsku agresiju. Predsjednik RSK, Milan Marti, pomiljao je, naivno, da e to navesti reim u Beogradu i meunarodni faktor da se umeaju u sukob, kako bi spreili totalno iseljavanje stanovnitva (str. 265.). Sekulieva knjiga vrlo je zanimljiva za prouavanje Domovinskog rata; donosi velik broj podataka o vojnoj organizaciji pobunjenih hrvatskih Srba, ali i o ukupnom politikom i drutvenom stanju u RSK. Sekuli relativno malo prostora posveuje hrvatskoj strani i uglavnom se ne bavi analizom hrvatskih vojnih i politikih djelovanja i odluka. Ipak, on smatra da je na stratekoj razini hrvatska politika bila dobra. Hrvatska nije imala snaga da 1992., 1993. ili 1994. godine izvri radikalnu agresiju na RSK. Umjesto toga ona je radila na dugoronoj i prioritetnoj izgradnji svojih oruanih snaga. Osim toga, razliitim hrvatskim diplomatskim akcijama i pregovorima sa Slobodanom Miloeviem i bosanskim Srbima osigurano je da se Jugoslavija i Republika Srpska nee mijeati kada Hrvatska odlui vojno napasti Krajinu. Dio Sekulievih ocjena svakako treba uzeti sa zadrkom, ali je njegovo miljenje ipak zanimljivo ako se uzme u obzir da danas u Hrvatskoj ima sve vie ocjena da je politika predsjednika Tumana bila (potpuno) pogre178

na i da se rat mogao zavriti puno prije, krajem 1991. godine ili poetkom 1992. godine, da nije bilo Tumanove politike pregovaranja, oklijevanja i ustupaka Miloeviu. Sekuli tvrdi potpuno suprotno Hrvatska 1992. godine nije imala vojsku kojom bi porazila Srbe u Krajini, ali je s vremenom tu vojsku stvorila, dok su Srbi sve vie slabili. Ovime se otvara rasprava koja e, bez sumnje, jo dugo vremena biti tema povijesnih razmatranja, iako se danas dobrim dijelom nalazi u sferi hrvatske dnevne politike. Sekuli takoer smatra da je Hrvatska imala gotovo neogranienu potporu meunarodne zajednice u obraunu s pobunjenim Srbima. tovie, novi svetski poredak namjeravao je i jo uvijek namjerava unititi cjelokupno srpstvo. Smatram da ova Sekulieva ocjena nije tona. Njoj bi se mogla suprotstaviti potpuno suprotna, a opet tako slina ocjena da je meunarodna zajednica inila sve to je mogla da sprijei Hrvatsku da ostvari svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost. Prava istina po svoj se prilici nalazi negdje izmeu. Ipak, injenica jest da je vodstvo pobunjenih Srba moglo ostvariti barem iroku autonomiju u sklopu Hrvatske. Ali ono je inzistiralo na potpuno samostalnoj Krajini, pa je igrajui na sve ili nita doivjelo potpuni i katastrofalni poraz. To dobro pokazuje svu politiku bijedu, nesposobnost i nemogunost sagledavanja stanja, to je oito bilo prisutno kod najveeg dijela vojnog i politikog vodstva pobunjenih hrvatskih Srba. Sekuli daje i povijesnu pozadinu dogaaja, kojom pokuava objasniti uzroke rata od 1990. do 1995. godine. Njegova povijesna analiza je krajnje pojednostavljena i sasvim jednostrana. Za stradanja Srba kroz povijest krivi, naravno

Polemos 4 (2001.) 1: 141-179, ISSN 1331-5595

osim ustaa, poznatu listu neprijatelja srpstva od Austro-Ugarske preko Vatikana do Hitlerove Njemake. Sekuli ali to Srbija 1918. godine, na kraju Prvoga svjetskog rata, nije iskoristila povijesnu priliku i pripojila sve srpske krajeve, a nakon toga prepustila okrnjenoj Hrvatskoj da sama odluuje o svojoj budunosti. Sekuli je izuzetno kritian prema srpskim vojnim i politikim voama i opirno opisuje sve njihove greke, zablude i slabosti. Ali on nije u stanju pojmiti odgovornost samih Srba za svoju sudbinu i svoje poraze. Nesumnjivo je bijeg srpskog stanovnitva iz Krajine u kolovozu 1995. godine ogromna tragedija tih ljudi, ali Sekuli se nigdje nee zapitati koja je odgovornost samih Srba u Hrvatskoj za to to im se dogodilo. Sekuli nigdje ne spominje dogaaje iz 1991. godine kada je veliki broj tih Srba sudjelovao u ubijanju i protjerivanju iz domova svojih dojueranjih susjeda Hrvata. Pobunjeni Srbi su se ukljuili u nemilosrdnu agresiju na Hrvatsku, ispaljujui svakodnevno tisue granata na hrvatske gradove. Nakon to 1991. godine nisu uspjeli poraziti Hrvatsku, vrijeme je radilo protiv njih, i na kraju ih suoilo s potpunim porazom. Slina je i Sekulieva kritika Slobodana Miloevia. Autor knjige ga smatra glavnim krivcem za pad Krajine, budui da je on podigao Srbe u Hrvatskoj na pobunu, ali uz obeanje da e ih od Hrvatske tititi Vojska Jugoslavije, to se na kraju nije ostvarilo. Oficijelna vlast Srbije digla je Srbe preko Drine na oruje, a kad se uverila da to nema perspektivu digla je ruke i od takve politike i od Srba preko Drine (str. 284.). Oigledno, za Sekulia Miloevieva politika nije bila loa zato to je pozvao Srbe u Hrvatskoj i BiH na osvajaki rat,

nego samo zato to nije bila spremna do kraja braniti rezultate ostvarene u tom ratu. Sekuli optuuje Beograd da je Krajinu prepustio njezinoj sudbini, ali ipak i sam navodi da je Jugoslavija na razne naine pomagala RSK. asnici Vojske Jugoslavije sluili su u SVK, a sve do 1994. godine izobrazba novaka SVK vrila se u SR Jugoslaviji. Bilo bi zanimljivo znati, ali Sekuli te podatke na alost ne navodi, koliko je novca, naoruanja, streljiva i druge vojne opreme u razdoblju 1991.1995. iz Jugoslavije poslano VSK. Sekuli je nesumljivo u pravu kada optuuje Miloevia, kojemu je zbog gospodarskih sankcija i iz drugih razloga briga za Krajinu predstavljala sve vei teret. Sekuli navodi podatke o izravnoj umjeanosti Srbije u pokuaj ovladavanja zapadnom Bosnom krajem 1994. godine, to jasno pokazuju da je Srbija sve do kraja bila upletena u najvanija borbena djelovanja na podruju BiH i Hrvatske. Ipak, Knin je prije svega pao upravo zbog autodestruktivne politike pobunjenih hrvatskih Srba. U svakom sluaju Knin je pao u Beogradu je izuzetno zanimljiva knjiga koja donosi obilje novih podataka. Oigledno su autoru na raspolaganju stajali brojni dokumenti nekadanje SVK i zato je nezaobilazna za svakoga tko eli prouavati hrvatski Domovinski rat. Ipak, Sekulievi zakljuci puno vie govore o jo uvijek duboko ukorijenjenom velikosrpskom mentalitetu koji vlada tamo daleko, nego to ih se moe uzeti kao rezultate kritikog znanstvenog istraivanja.

Nikica Bari

179