asopis Sarajevske sveske objavljuje se uz finansijsku pomo Fond otvoreno drutvo BiH i drava: Kraljevina vedska Kraljevina Norveka

Republika Finska vajcarska Federacija Republika Francuska Republika Portugal Kraljevina panija Velika Britanija

Glavni i odgovorni urednik: Velimir Viskovi Izvrni urednik: Vojka iki Redakcija: Jovica Ain Ivo Banac Bala Brkovi Ale Debeljak Ljiljana Dirjan Ivica Duhovi-akni Drinka Gojkovi Zdravko Grebo Miljenko Jergovi Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Boris A. Novak Mihailo Panti Slobodan najder Marko Veovi Sekretar: Zoran Muti
NO

2002

UVODNIK
Velimir Viskovi

Zamisao o ovom asopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih knjievnika i intelektualaca s cijelog podruja bive Jugoslavije. Raspad zajednike drave bio je praen i posvemanjim prekidom komunikacije izmeu njezinih nekadanjih kulturnih sredita. Nacionalistike elite, koje su svoje ideologe imale upravo u knjievnikim krugovima, nametnule su govor mrnje kao poeljan model odnosa prema kulturama susjednih, dojuer tzv. bratskih naroda. Nakon zavretka ratova na ovom tlu odrava se i dalje stanje hladnog rata na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno trite, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a jo vie restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, kazalinih predstava, filmova, nosaa zvuka, tampe; gostovanja umjetnika oteana su zbog rigoroznog reima viza i radnih dozvola. Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za politiku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih drava; aktivni su sudionici kulturnog ivota u svojim matinim sredinama i nisu lieni osjeaja nacionalne pripadnosti. Meutim, ne pristaju na ideju da se autentini nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika meu susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju meu kulturama i pojedincima uvjereni da time obogauju vlastiti kulturni identitet te pomau stvaranju uvjeta da prostor bive Jugoslavije postane regijom plodonosnog proimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba. U proteklom desetljeu esto smo se suoavali s pokuajima da se kao kriterij ispravnoga nacionalnog osjeaja postavi distanciranje od civilizacijski inferiornih kultura susjednih naroda, iako s njima ak ivimo ispremjeani. Neobino je bio omiljen govor u prvom licu plurala kojim se nastojalo histerino stanje izazvano ratovima zavazda zacementirati; jedan je poznati hrvatski intelektualac u polemici koja je prije nekoliko godina izazvala veliku pozornost javnosti ak govorio o tome kako e za Hrvate u budunosti srpska knjievnost biti isto to i islandska; nacionalni identitet i nacionalna knjievnost shvaane su u toj vrsti ostraenog govora kao u sebe zatvorene, organske cjeline koje svoju posebnost mogu dokazati samo podizanjem barijera prema srodnim nacionalnim kulturama s kojim smo ivjeli u intenzivnoj komunikaciji i proimanju. Panina potreba za naglaavanjem i hipertrofijom razliitosti izazvana je strahom od srodnosti i slinosti. Upravo stoga je i potreban autoritativan direktivni govor artikuliran u prvom

licu mnoine koji podrazumijeva da emo svi prihvatiti novu politiku, novo stanje, nov odnos prema onome to nam je dojuer bilo blisko, to smo osjeali kao prirodni dio nae lektire, naega kulturnog nasljea. Inzistiranje na prvom licu mnoine zapravo pokazuje implicitnu paniku pred malim razlikama, strah da netko sluajno ne izmakne nadzoru ideologa nacionalne istoe: nije dovoljno da JA obznanim svoj raskid s piscima koje sam dojuer itao (takav je raskid stvar pojedinane, banalne odluke da se vie nekoga ili neto ne ita); samo kolektivni in, dakle kad taj pluralni MI obznani obustavu interesa za srodnu knjievnost i kulturu moe imati vanost remodeliranja kulture, stvaranja kompletne nove kulturne paradigme. Zanimljivo je i paradoksalno da se ponekad u funkciji takvog zagovaranja pluralnosti pojavljuju i nekadanji strastveni zagovornici prava na singularnost. Ali, kako se praviti da su pisci iz susjednih knjievnosti daleki i tui, kad njihov jezik bez problema razumije, ak moe uivati i u najkompliciranijim igrama rijei, u finim vieznajima, prepoznatljive su ti i mentalitetske karakteristike, poznaje sociokulturni kontekst, odrastao si uz iste idole rok i pop glazbe, poznati su ti i glumci filmova i kazalinih predstava. (Da ne spominjemo tragikominu injenicu da je balkanski turbo-folk bio i u vrijeme najveih ratnih sukoba svojevrsna muzika poveznica najostraenijih nacionalista, onih koji su ime vlastite nacije i vjere bili u stanju poiniti najgnusnije zloine.) S kojom drugom knjievnou dijeli neke pisce, ak i one najvanije? Ne pripada li Ivo Andri i srpskoj i bosanskoj i hrvatskoj knjievnosti, Vladan Desnica hrvatskoj i srpskoj, Mea Selimovi srpskoj i bosanskoj, Stanko Vraz hrvatskoj i slovenskoj, Mirko Kova i Bora osi i srpskoj i hrvatskoj? I bezbroj je takvih primjera pred kojima se fetiisti istog nacionalnog identiteta hvataju za glavu u nedoumici. Ali ambicija pokretaa i urednika ovog asopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvaavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mrnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje etike vrednote i humanistike ideale. U patriotizmu vidimo afirmativnu vrijednost, ali u onom trenutku kad od ljubavi prema vlastitom narodu preraste u mrnju prema drugome, zapravo postaje faizam. Meutim, ne namjeravamo na silu uvjeravati one kojima nije do komunikacije da moraju suraivati s drugima, da moraju itati pisce iz susjednih knjievnosti; svatko ima pravo sebi osobno

odrediti mjeru interesa za suradnju s drugima, ali nema pravo vlastitu idiosinkraziju nametati kao standard ponaanja drugima. Ratovi voeni proteklog desetljea na svima su nam ostavili duboke oiljke. Poinjeni su strani zloini, izreene uasne uvrede. U svemu tome vanu su ulogu imali i knjievnici. ivei u nedemokratskom, monopartijskom drutvu umjetnici i nezavisni intelektualci preuzimali su funkciju politikih tribuna, artikulirajui stavove koji nisu mogli biti izreeni u oficijelnim politikim forumima i medijima. Ne moe se porei da su u mnogoemu oni imali ulogu pionira demokracije. Ali, u naih pisaca moglo se primijetiti i duboko uvjerenje da su oni, kao intelektualni reprezentanti malih naroda (kojima zna se neprekidno prijeti opasnost asimilacije i gubljenja identiteta), duni preuzeti ulogu uvara kolektivne memorije, branitelja nacionalnog identiteta. U situaciji kad se raspada zajednika drava, kad se uruava ideologijski sustav, dio je pisaca povjerovao u svoju profetsku funkciju nacionalnih bardova koji modeliraju politiku budunost vlastitih naroda. Shvatio je svoju ulogu na anakroni nain koji se hranio mitskim slikama narodne epike ili romantiarske poezije devetnaestoga stoljea. Jo u osamdesetim godinama suoili smo se s procvatom novopovijesnih romana, koji se nisu bavili povijeu u postmodernistikoj maniri historijske metafikcije, ve su iz vizure militantnog nacionalizma osvjetljavali prolost svojega naroda pothranjujui nacionalne frustracije, prokazujui neprijatelje, konstruirajui ideoloku podlogu buduih ratova. Devedesetih godina mnogi se pisci pojavljuju kao pisci udvorikih lauda nacionalnim voama, a neki ak i kao glavni idejni arhitekti koncepata prekrajanja granica i etnikih ienja. Na asopis namjerava analizirati te procese koji su obiljeili protekle godine: temu rata i odgovornosti za zloine nemogue je izbjei. Meutim, iako je rasprava o krivici za rat i zloine, osobito o knjievnikoj odgovornosti, neizbjena pretpostavka svakog okupljanja oko zajednike asopisne platforme, to ne bi smjelo biti jedinom temom ovoga glasila. Namjeravamo se, prije svega, baviti afirmativnim aspektima kulturne komunikacije junoslavenskih kultura: prezentiranjem knjievnih radova ponajboljih pisaca s ovoga podruja: onih ije knjige dobro poznajemo, itali smo ih s radou i strau, osjeali ih kao vaan dio naega kulturnog formiranja, ali objavljivat emo i one mlae, meu kojima ima i niz pisaca koji su se afirmirali kao internacionalne knjievne zvijezde, prevoene na mnoge jezike, o kojima se u susjednim kulturnim sredinama zbog barijera postavljenih da bi sprijeile kulturnu komunikaciju ne zna mnogo.

U esejistikom bloku izlazit emo i izvan sfere uskih knjievnih interesa prezentirajui najzanimljivija intelektualna strujanja i ideje. O nekim problemima namjeravamo objaviti i opsene tematske blokove: u sljedeem emo broju pisati o tzv. enskom pismu u zemljama bive Jugoslavije; tom emo se temom pozabaviti jer smatramo da je dominacija nacionalizma devedesetih godina bitno ugrozila neke dosegnute civilizacijske standarde vezane za drutveni status ene; s druge strane pojavio se niz novih, talentiranih spisateljica, a neke ve afirmirane, svjetski poznate autorice istaknule su se kao protivnice nacionalistikih reima, plaajui za to visoku cijenu, izvrgavane ostracizmu kao vjetice. O tom problemu pie niz naih istaknutih esejistica i teoretiarki. Potom namjeravamo objaviti i blokove vezane za problem Balkana i balkanskog identiteta, pitanje Odgovornosti pisaca za rat itd. Neki tematski blokovi bit e vie knjievno profilirani, poput bloka o novim dramskim piscima na podruju bive Jugoslavije, panoramskih prikaza novih pojava u pojedinim knjievnostima itd. asopis e donositi i prijevode stranih pisaca; neki e njihovi tekstovi biti primarno i pisani za na asopis. Osim tekstova koji analiziraju nae kulturne i politike probleme, bit e tu i knjievnih tekstova, osobito onih koji korespondiraju s naom suvremenou, koji svojom vrijednou i zanimljivou mogu poticajno djelovati na nae pisce. Opsenim blokom kritikih priloga namjeravamo itatelje upozoriti na relevantne knjievne pojave potiui kritiare da piu o knjigama tiskanim u drugim knjievnim sredinama. U svakom broju opirnim esejem-intervjuom predstavit emo jednog vrhunskog pisca, a redovno emo objavljivati i dnevnike u kojima e ugledni autori komentirati aktualna zbivanja. Autorski prilozi bit e objavljivani na izvornom jeziku autora (bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom), a slovenski i makedonski e osim na izvornom jeziku biti prevedeni na jedan od spomenuta etiri jezika. Nastojat emo distribuciju naeg asopisa osigurati u svim dravama nastalim na podruju bive Jugoslavije, a takoer i preko interneta. Nadamo se da emo naim djelovanjem pripomoi da knjievnost postane polje suradnje, uzajamnosti, plodonosnog proimanja nakon razdoblja kad je u njoj dominirao duh razornog antagoniziranja nacionalistikih ideologija.

10

DIJALOG
Dane Zajc Ale Debeljak

Ale Debeljak

IZAZOVNI JEZIK ZEMLJE: PORTRET DANETA ZAJCA

Stari trg u Ljubljani u stvari nije nikakav trg nego razvuena ulica ispod starog grada. Njegovi aristokratski vlasnici Spannheimi ve su utonuli u specijalizirane povijesne prirunike, a dolje, na gusto satkanoj mrei ulica izmeu gradskih palaa, na kojima se barok jedva poznaje, poluprola historija jugoslavenskog socijalizma to nee. Naime, bar u jednom lokalu na Starom trgu istrajava u ivoj sadanjosti. To je popularni bar Nostalgija, u kojem su zidovi prekriveni plakatima ranih slovenskih filmova poslije drugog svjetskog rata, razglednicama Dubrovnika, Beograda i Sarajeva, reklamama za Kraove napolitanke i bombone 505 sa crtom, crno-bijelim zvijezdama ekranizirane mladosti mojih roditelja i nevidljivim otiscima pare koja se die iz kapuina. Pili smo ga skupa Dane Zajc i ja. Bilo je kasno majsko poslijepodne, vlani zrak je koketirao sa svjeinom koja je dolazila od rijeke, improvizirane bate ispred susjednih lokala nisu bile pune, uenici na izlizanim granitnim kockama, koja je tumarala pored stolia ispred kafea, jedna se arapa spustila sve do glenja, a druga je vrsto stezala bjelinu ispod koljena. Sunane naoale nisu bile potrebne. Ostale su u tvrdoj futroli na stolu. Danetove nemirne ruke, posute smekastim pjegama sedamdesettrogodinjaka, s njom su se pokatkad kao sluajno poigrale, a onda se opet povukle u sklopljenu piramidu prstiju. Dane Zajc je, po opem strunom i javnom suglasju, koje je, kada se radi o knjievnosti i umjetnosti, veoma teko postii, najvei ivi pjesnik na slovenskom jeziku. Skoro bih se mogao zakleti da prolaznici to uope ne znaju. Za to da bi nekoga danas, kao umjetnika, mogle poznati ire mase, ne samo profesionalni strunjaci, tumai nekorisnih rijei, studenti humanistikih znanosti i drugi pjesnici, potrebno je, naime, svoje stvaralake neuroze podrediti zakonu potrone robe, u koju se rijei pretvaraju pod pritiskom anrovskih obaveza koje nalae posreen sound-bite. Za tako podreivanje se Dane Zajc rodio prerano, 1929. godine. Prvih etrnaest godina ivota prolo mu je u zabaenom selu Zgornja Javorica. Potom su, kada su Zajevima spalili drvenu rodnu kuu, preselili u susjedno selo Vrhpolje. Po spaljivanju kue

13

Dane je ostao najstariji mukarac u velikoj obitelji. Mi, etiri djeteta, prepleeno zbijeni oko mame, bili smo jako sami. I mama je bila jako sama. Dakle, nije nita neobino to u eseju Ljepota moga kraja, objavljenom 1969. godine, ironino kae da je bio poteen lijepog djetinjstva, a onda raskrije da u mom djetinjstvu trunu doivljaji, mrani i nesvakidanji, koji su opi samo po tome po emu je smrt kraj svakog ivota. Dugo nisam znao da su ti doivljaji prejaki da bi pustili iz svojih moi teturav ivot kakav ivi odrastao ovjek. Zajc je, kao povremeni kurir, koji je u slamnatom eiru nosio partizanska pisma, inae stvarno odlazio u dolinu, ali se veinom, pod nebom, koje je esto praskalo od bijele svjetlosti vojnikih raketa i svijetleih metaka, muio na siromanim zakrpama njiva kako bi pomogao preivljavanje obitelji, u kojoj su pala dva starija brata. Njegov intimni, poznati teren seljakih obiaja, koji se podrazumijevaju, protezao se naime po brdima iznad Moravke doline. Danas su ti krajevi udaljeni samo pola sata vonje autom od slovenske prijestolnice. Kada je poslije rata Zajc doao u Ljubljanu, a ceste jo bile makadamske, predjeli njegovog djetinjstva leali su takorei na drugom planetu. Ali oba, urbani i ruralni, bili su uhvaeni u galaksiju jugoslavenskog socijalizma i Titove despotske karizme.

Prve nikada ne zaboravi

Ma koliko paljivo gledao u sliice na zidovima Nostalgije i u pokojne ikone ispod autoriteta srpa i ekia, ogromnu razliku izmeu mog doivljaja svijeta i onog kojim je obiljeen Danetov ivotni i stvaralaki put, veoma oito mi je pribliio njegov odgovor s oklijevanjem na moje raspitivanje o knjievnim utjecajima. Sitan mukarac s obrvama koje stre i kratko podrezanom bradom, koja naglaava eleganciju lica i spokojnih, ako ne umornih oiju, primjetno se trudi kada trai izvore rane inspiracije. Rusi, Rusi, Rusi. Ponovno primijetih kako je istono usmjerenje Titovog imperija na generacije pjesnika i umjetnika ostavilo svoje duboke tragove, kada ih s politikim reimom mekog totalitarizma nije relativno izoliralo samo od demokracije i kapitalistikog poretka nego i od anglo-amerikih estetskih postupaka. Na nain mondenog automatizma i komercijalnih kontakata s javnou ti postupci ne gospodare samo u masovnim medijima, ve sve vie i u alternativnoj imaginaciji u globaliziranom svijetu, a, dakako, i u nezavisnoj Sloveniji i po bivoj Jugoslaviji. Dane uzdahne. Govori malo. A svoj dug ruskoj lirskoj tradiciji ne krije. Jesenjin, Pukin, ije je mnoge pjesme u mladosti znao napamet,

14

Ljermontov, sva ta olujna romantina egzaltiranost, demonstrativna svjetska bol i senzualnost puna zanosa Daneta Zajca su dirnule u kasnim etrdesetim i ranim pedesetim godinama. A kada je kasnije otkrio i udesno lijep uas u djelima salzburkog apotekara Georga Trakla i u urbanim elegijama Cvijea zla naao zavjet onima bez glasa, njegovi umjetniki kanali su se prilino napunili. Poslije tridesete godine postanu utjecaji izvana manje presudni, kae Dane. Vlastito ja poslije Kristovog praga postane mnogo vie na raspolaganju izvor nadahnua, a ljestve tuih tjeskoba, iz tuih knjiga, odbaene. Dane srkne kapuino. Je li ve ohlaen?, nagaam, pripalim mu cigaretu i sluam. Izvikanog Vladimira Hljebnikova, koji je veoma mono uticao na rani avangardni revolt u poeziji jo jednog slovenskog ivog klasika, Tomaa alamuna, Zajc je otkrio prekasno da bi zaumni jezik tog ruskog enfant terrible-a uistinu mogao presudno obiljeiti njegovo pjesniko djelo. A nije uope neobino to su ga veoma zanimale velike dame ruske poezije dvadesetog stoljea, Ana Ahmatova i Marina Cvjetajeva. Zavjetom svjedoenja o gluhoj noi banalnosti, u kojoj je komunistiki reim unitavao ljudske ivote i istovremeno otporom prema kartezijanskoj formi pjesme, u kojoj se guio katastrofini doivljaj svijeta, te dvije umjetnice su predstavljale dobar uzor toga da su biografija i bibliografija zapravo neodvojive. I kod Daneta Zajca je tako, jer je u jednom nedavnom intervjuu jasno rekao: Najznaajnije je traiti nove izraze i nove relacije ivota koji ima, da postane njegov umjetnik. Izmeu pjesama i ivota pjesnika vidim vrlo znaajnu povezanost. Nagnem se naprijed, skoro se dotaknemo elima, potom se naglo vratimo na uljudnu distancu; konobar je naslonjen na dovratak vrata u Nostalgiji, ihti se jo ne blii kraj, nije ga, potpuno pravilno, briga za dvojicu pjesnika. A mene je i te kako briga da shvatim ta kae sugovornik. A Slovenci, upitam, kako te inspirira slovenska knjievna tradicija? Zajc govori tiho, ne apui, ali poluglasno, kao to govore ljudi koji, s nepovjerenjem prema rijei, ve znaju kako su priblini, privremeni i nestabilni nai napori da izrazimo ono to se izrazu opire. Slavka Gruma, prefinjenog ekspresionistu izmeu dva rata, koji je volio eksperimentirati s frojdovskim konceptima i morfinistikim navikama, takoer je otkrio u ranim pedesetim godinama, u tom svom formativnom periodu. Sreko Kosovel, da, Kosovel je svakako bio inspiracija, oda Zajc potovanje prvom slovenskom avangardisti. Naime, mimo Kosovela ne moe nijedan moderni slovenski pesnik, jer je Kosovelova umjetnika nenadomjestivost u nacionalnom kanonu jo okrijepljena smru u mladosti, neispunjenim planovima i pionirskim sumnjama u linearni smisao.

15

Jugoslavenski komunisti su relativnu samostojnost umjetnike imaginacije najprije priznali poslije prekida sa Staljinom 1948. godine, kada se povukla teorija partizanske breze. Za nju znamo da je ak od slikanih krajolika traila da daju sjenu parizanskom vojniku. Oni na vlasti su i izriito priznali (a onda uistinu proizvoljno prakticirali) estetsku autonomiju na jugoslavenskom partijskom kongresu 1958. godine. Dakle iste godine kada je Dane Zajc konano uspio objaviti pjesniki prvijenac Spaljena trava, mada ga je morao tampati o vlastitom troku. est godina ranije je Edvard Kocbek, pjesnik, vodei kranski socijalist, partizan i jedan od vodeih politiara, u zvanino odbaenoj knjizi Strah i hrabrost, koja je u slovenskom kulturnom ivotu imala dalekosean emancipacijski utjecaj, potkopao ideoloki zapovijeenu dramaturgiju dobrih i zlih junaka, glorifikacije naih i dehumanizacije svih drugih, neprijatelja, izroda. Ubrzo poslije objavljivanja svog prvijenca Dane je pozvan kod Kocbeka. Kocbek je tada ivio u heretikoj nemilosti, pod budnim oima tajnih agenata. Ve sama posjeta njegovom graanskom stanu, uz Preernovu cestu, znaila je za posjetitelja svojevrsnu politiku gestu. Daneta je Kocbeku doveo stariji urednik, koji je bio ve iniciran u posveeni dom unutranjeg disidenta. Danetu je posjeta dakako laskala, a usprkos Kocbekovom kompromitiranom statusu nije osjeao nikakav rizik. A poslijeratna umorstva?, upitam i mislim na zloin kojim poinje historija slovenskog kolektiva poslije drugog svjetskog rata mislim na Kocbekovu zgroenost kada je malo-pomalo spoznao da su se njegovi partizanski drugovi uistinu, ne samo u prestraenom narodnom ukanju, surovo obraunali sa svojim klasnim neprijateljem, mislim na jame i rudarska okna, na bezdane po Koevskoj umi, u kojima su meci opijenih pobjednika usmrtili preko deset tisua ljudi. Ve su po zavretku drugog svjetskog rata posebne jedinice novih jugoslavenskih gospodara, bez ikakvog suenja, masovno pobile zarobljenike, uniformirane domobranske vojnike i civile koji su bili paualno osumnjieni za kolaboraciju sa okupatorskim reimom. Za slovensku historijsku svijest i savjest taj masakr predstavlja najteu kolektivnu bol s kojom se politike elite poslije dravnog osamostaljenja nisu mogle suoiti ni na cjelovit simbolian nain, kamoli tek pravno-formalno. Nasljea smrti se oito najtee otresti. Prijatelj mi je rekao za umorstva, kae Dane, negdje godinu dana poslije informbirovske rezolucije. ovjek bi morao biti slijep da ne primijeti njihove tragove. Dane Zajc, kao i Kocbek, nije htio miriti pred plodovima totalitarne jalove sjetve. Svojim pjesnikim rukopisom je potvrivao pravo pojedinca protiv kolektiva, a protiv

16

funkcionalnosti Potemkinovih sela prizivao je ovjekovu smrtnost. S vidika stvari koje se sudbinski tiu slovenske nacionalne zajednice, Dane Zajc se i praktino angairao. Krajem osamdesetih godina sudjelovao je u opozicijskom Odboru za ljudska prava, u masovnim demonstracijama pred kasarnom na Rokoj cesti i na protestnim knjievnim veerima u Drutvu slovenskih pisaca. U uvenoj aferi s trojicom zatvorenih novinara i armijskim podoficirom, s Janom, Bornerom, Tasiem, Zavrlom, ili JBTZ, kojima je vojni sud sred Ljubljane sudio na srpskohrvatskom jeziku, tada je izbio otvoreni raskol izmeu armijskog vrha i ortodoksnih komunista na jednoj i pokreta slovenskog politikog proljea na drugoj strani. Dane Zajc je u tom periodu redovno objavljivao svoje umjetnike tekstove na stranicama mjesenog asopisa Nova revija, centralne disidentske publikacije, koja je, pored misli Duana Pirjevca, nala uporite svoje urednike politike upravo u Kocbekovom opusu. Zato nije udno to sam se odmah sjetio kako mi je u vrijeme posjete u skromnom stanu na Prulama, korak od obdanita u kojem sam ostavio est prvih godina svog ivota, Dane Zajc pokazao nekakvo drveno korito. Najvie je liilo navama. U tom koritu, koje je s ormaria u dnevnoj sobi gledalo u svijet tako neduno kao bilo koji dekorativni predmet, po usmenom predanju Kocbekovog sina i pjesnika Matjaa koji je nave Zajcu i poklonio Edvard Kocbek se kao dijete vie puta kupao. Ali ja u to ne vjerujem, nasmijei se Dane i odvede me do kuhinje u kojoj nas je, pored tepsije iz Mostara, pod udovitim intarziranim raspeem koje mu je poklonila mama, ekala domaa rakija. Tee glatko. Samo lagano kimnem glavom kada od Daneta jo ujem improvizirani spisak omiljenih reisera. Taj filmski spisak see od okantne poetike Louisa Bunuela i umnoenih melankolinih ogledala Andreja Tarkovskog, do dokumentarne otrine talijanskog neorealizma i karnevalskog raskoja kod Federica Fellinija, te do asketskog prouavanja potisnutih strasti u opusu Ingmara Bergmana. Predvidljiv je. Dane Zajc je, pak, odrastao u vrijeme kada su Stetson eiri i ukavci, svilene enske arape i upaljai provercovani iz Italije predstavljali traenu robu na crnom tritu potroakih proizvoda, koje je komunistika partija uskraivala nedobrovoljnim podanicima u drutvenoj i politikoj sferi. U kulturi je bilo donekle lake disati. Ljubljanska kina Union, Komuna i Sloga su, pored propagandnih urnala, vrtjeli i ozbiljne umjetnike filmove iz evropske produkcije tog vremena. Tako su se pobrinuli za rairena obzorja veinom mladog i novosti gladnog mnotva, za koje se skromna dijeta amerike

17

tvornice snova jo nije tako vrtoglavo podrazumijevala kao danas, kada u sutini predstavlja ve drugu prirodu onih koji odrastaju u naem katastrofinom obratu tisuljea. Naime, po zavretku hladnog rata i padu Berlinskoga zida, volimo se i mrzimo pod baldahinom iluzije o demokraciji i slobodi lanog kraja povijesti. U njoj se socijalistikom realizmu, kao obaveznoj estetskoj praksi, vie ni ne podsmjehujemo, jer je kruta pedagogija radnikog heroizma, sa snanim udarnicima na crvenim horizontima, ve tako oajno passe da ne zasluuje vie ni fusnotu. A istovremeno mirimo pred talasima agresivnog trgovanja kakvo uvodi sublimna poetika kapitalistikog realizma, koja je isto tako pedagoka i moralistika, bez obzira na to to je digitalne tehnologije veoma spretno podupiru. Tko se hoe skloniti pred neprekidnim tokom slika, muzike i rijei u privremeno boravite umjetnosti, danas ima teak posao, jer se mora dobrovoljno osamiti kako bi se mogao nadati trenucima kontemplacije, a moda ak epifanije.

Poetika drutvenih prostora

A Danetovo osamljenje dug niz godina nije uope bilo dobrovoljno. Po dolasku u Ljubljanu 1947. godine i upisu na Poljansku gimnaziju, iz akog doma Ivan Cankar, gdje je upoznao sadanjeg politikog esejistu Viktora Blaia, knjievnika Lojzeta Kovaia i pjesnika Janeza Menarta, preselio se u Radniki dom. Tamo je ivio do 1961. godine. U smrdljivom labirintu samakih soba za nove generacije radne snage, koja se zbog raslojavanja sela, obeanja obrazovanja, posla i boljeg ivota, slijevala u slovensku metropolu, Dane Zajc je jednu jedinu sobicu dijelio s jo dva brata, zidara. U petnaest kvadratnih metara, sa zajednikim kupatilom u hodniku, u kojem su sijalice bile samo rijetki luksuz, bio je doslovno prisiljen nai pribjeite u arobnoj moi sjeanja. Poto nije imao nikakav intimni prostor kako bi pjesme uope mogao pisati na papiru, gdje od Stephana Mallarmea nadalje spada moderno pjesniko stvaralatvo, oblikovao ih je i popravljao prosto u glavi, uio ih napamet i, na besciljnim tumaranjima po gradu, ritualno ponavljao. Na poetku svijeta i pjesnitva jo nije bilo slova, ali je pjesnik bio sam svoja knjiga, jer je pjesme uvijek nosio u sjeanju, koje je mogao prelistavati i usput mijenjati, oduzimao ili dodavao svom trezoru. Bio je sam posrednik svoje pjesme, koju je bojio i tampao svojim glasom i kretnjom, pri emu su mu pomagali dar intuicije i mo ili nemo njegovog uroka napasnika,

18

tvrdio je, sa aljenjem, Zajc u svom 1972. godine napisanom eseju Igra rijei i tiina, koji je imao velikog odjeka. Odatle izvire i njegov proboj iz okova tampane rijei u spontanost ivih scenskih nastupa, s kojima se pojavio u devedesetim godinama. Kamo, kamo ste ili, Dane? Da, u kavanu Union. Kavana s istim imenom i danas stoji na uglu izmeu Mikloieve i Nazoreve ulice. A, tamo kamo sam i sam iao osamdesetih godina? odmah sam se oduevio, jer sam u Unionu, pored svojih poetnikih pjesnikih vrnjaka, upoznao i korifeje ljubljanske knjievne scene. S naslonjaima separea koji su u sjeni privatnosti iz nude podsticali povjerljiv apat, prikritu naklonjenost i meusobne konflikte. No Danetov se doivljaj kavane Union iz ezdesetih godina ve bitno razlikovao od mog sjeanja. Naime, mojim uspomenama, dva desetljea kasnije, ve gospodari pregledan prostor, koji, od anka u unutranjosti, omoguava jednom jedinom pogledu nadzor nad cjelokupnom scenom, mada su vane stilistike razlike izmeu neoavangardista i zakanjelih reista, uenih borgesovaca i ahista, izmeu postmodernista i profesionalaca sa sunane uprave, vjerojatno ostale terra incognita za partijske pijune. Vjerojatno je do promjena dolo i zato jer se graanska privatnost od ezdesetih godina nadalje odluno usidrila u domaim stanovima po blokovima kompleksa za spavanje. A dijelom je promjeni kumovala i injenica da separei i loe ipak predstavljaju meku ljusku privatnosti, koja u javnom prostoru, a ne kod kue, mami ka spajanju individualnog nezadovoljstva, formiranju urotnikih skupina i oputene drutvenosti kakvu nije mogue lako kontrolirati, te zato za totalitarnu vlast uvijek djeluje potencijalno opasno. Dobro, u kavanama ste raspravljali o knjievnosti i idejama. A gdje ste plesali? Dane se sanjalaki nasmijei, outi, povue jo jedan dim iz lakog Marlboroa, a onda pomene jedno mjesto iz moje vlastite obiteljske mitologije. Triglav. Restoran. Menza s abonentskim jelima i tacnama od ultrapasa danas utjelovljuje mizernu prolost upravo tamo gdje je poslije drugog svjetskog rata plesalite s imenom najvie planine u nekadanjoj Jugoslaviji privlailo i pogansku slovensku vezu s nebom. Tamo su se, na jednom od redovnih nedjeljnjih plesova, na kojima garderobe nisu bile vie obavezne, u presudnom poljupcu zavrtjeli i moji roditelji, koji su, kao i Dane Zajc, mada desetljee mlai, iz seoske sirotinje doli u urbanu sirotinju, a, umjesto blistave karijere u duboko paranoinom svijetu, sjaj dubokog razumijevanja nali jedno u drugom najvei dar. U Triglavu je na bini, u studentskom plesnom orkestru, u dezovski trombon puhao Rudi eligo, poslije prvak deskriptivne proze a la francuski roman

19

noveau, Danetov prijatelj i kratkotrajni a beskompromisni ministar za kulturu, u jednoj od rijetkih slovenskih vlada poslije osamostaljenja, koja je ugrozila skoro apsolutnu vlast Stranke liberalne demokracije. Prosto ga vidim, Daneta, koji je bio, sudei po fotografijama iz mladih godina, upravo ubitano privlaan mukarac, s tom pravom mjerom sjete na licu, koja jo omoguava da ispod blage povrine slutimo demonske izvore koji kljuaju, kakvim se enske ne odupiru, vidim ga kako preko ramena sugovornika lijeno pretrauje plesalite i suknje koje se diu, aa u ruci, cigareta meu usnama, spreman na lov. Mnoga kazivanja iz usmene kronike potvruju da je mladi Dane Zajc bio nesporni frajer ili car, kako bismo rekli danas, mada je po vlastitom priznanju u razgovorima radije utio. A jesi li uope plesao? Dane tajanstveno uti. Aha, znam, jurio si za curama, kaem. Dane tajanstveno uti. Kikoe se vie u sebi nego naglas. Odgovor je, mislim, poznat. Isto kao to je u povijesti slovenske kulture poznato i to da je u tupoumnom socijalizmu pedesetih godina za knjievnike bilo gotovo neizbjeno da nastupaju i u radnim brigadama, tim kovanicama jugoslavenskog bratstva i jedinstva, gdje radni uinci krampova i lopata nisu bili ni upola tako znaajni koliko su bile znaajne lekcije zvanine politike indoktrinacije. Dane Zajc je isto kao i mnogi njegovi vrnjaci plaao danak partijskom imperativu vremena. Svojim recitacijama pjesama o beztemeljnosti ljudske egzistencije, koje su krhke sluatelje plaile, a radoznale izazivale, Dane Zajc je znao, na rubovima kanalizacijskih jaraka i elektrinih vodova, uzbuditi publiku, mada je potom doao u spor s uvarima pravilnog ukusa. A ipak, tada nije mogao ni pretpostavljati da e jednoga dana, kada sjeanje na radne brigade bude boravilo jo samo u muzejima XX stoljea, svojim javnim nastupima uspjeti zaarati publiku i irom Evrope, a ne samo u svojoj uoj domovini.

Magini pjesniki varijete

Na evropske pjesnike puteve uputio se zajedno s Janezom kofom, slavnim glumcem ljubljanskog Mladinskog gledalia. Neobini pjesniki varijete je 1992. premijerno nastupio u Strasburgu, na Danima slovenske kulture, koji su evropskoj javnosti trebali otkrinuti prozor u nepoznatu dravicu, Sloveniju. Pjesnik i muzikant otada nadalje nastupaju zajedno desetak puta godinje, kod kue i vani. Njihovom svojeglavom performansu suvini su veliki spektakli. Pouzdaju se samo u drhtavu mo rijei,

20

bukvalno baene u prostor, to omoguava sluateljima zajedniku transcendenciju i invididualna sanjarenja. Utonem u sanjarenje i sam. Sjene na ulici ispred Nostalgije se produavaju, postaje neprijatno hladno, zakopani sakoi vie ne pomau. Moda smo pjesnici, ali nismo glupi. Zato se Dane i ja premjestimo unutra, u toplu zavjetrinu kafea i naruimo jo po jedan kapuino. Sam, u mislima, naruim jo jednu ba posebnu sliku. Izvuem je iz arhiva vlastitih uspomena. ta vidim? Vidim blago zamraenu dvoranu KUD-a France Preeren u dijelu Ljubljane koji se zove Trnovo, zadrunu dvoranu, na kojoj se, usprkos pliu nove zavjese, ipak poznaje da je nekad bila namijenjena kazalinim amaterima. Na kripavim drvenim sjeditima prvog reda vidim uzbuena lica pjesnika koji su obavezno morali doi da vide najveeg u naem esnafu. Ispred bine ue fotografi. U prepunoj dvorani oko sto pedeset ljubitelja pije pivo, pui i strpljivo eka. Potom, kada su, tog aprila 1994. godine konano najavili nastup za koji su sreni posjetitelji platili ulaz, a nezanemarljiv broj ih je morao ak ostati ispred napunjene dvorane, bilo je jasno da imamo posla s bestselerom. Publika je dola sluati pjesniku rije. Jeste, rasprodano je bilo literarno vee, vee ive pjesme. Za takve nastupe je slovenski jezik ba primjeren u svom negiranju razlikovanja izmeu zapjevane i napisane pjesme, kao to, na primer, tu barijeru precizno opisuje engleski jezik svojim Song i Poem. Dane Zajc i Janez kof: recital za pjesniku rije i harmoniku, dva tijela, jedan svijet, ukinuta barijera. U tom maginom krugu, koji su nevidljivo povukli kroz zrak dvorane, raa se spoznaja boli. Pjesnika umjetnost Daneta Zajca se, naime, pokazuje kao simbol rane koja izvire iz ovjekovog duga vlastitoj smrti. Ono to je istisnuto iz iskustva ovjeka kao smrtnog bia vraa se u govoru ovjeka kao smrtonosnog bia. Nasilje je primordijalna istina svijeta i istodobno njegova osnovna metafora, kako to Zajc jezovito utvruje u pjesmi Jalova sjetva. To direktno upjesmljenje potresenosti bratovom smru predstavljalo je jedan od politikih razloga zbog kojih Zajc svoju prvu pjesniku knjigu nije mogao objaviti ni u jednoj od zvaninih slovenskih izdavakih kua. Da bi se revolucija, u ime koje su komunisti opravdavali smrti palih partizanskih boraca i civila, mogla stvarno razakriti kao jalova sjetva, ta konstatacija je bila za aroganciju svemogue vlasti odve nepodnoljiva. Prepoznala bih njegovu lubanju po lijepim bijelim zubima, rekla je majka. Lijepi bijeli zubi, zagrieni u zemlju,

21

lijepe smee oi, pune zemlje, jake mlade kosti, koje su nekad bile ruke, ruke, koje jo nisu zagrlile enu, jake mlade kosti zagrlile su zemlju. besmisleno je zasijati svoje lijepe smee oi za jalovu sjetvu u neosjetljivu zemlju Iz zgarita dogme o automatskom pjesnikom jeziku cvijea, travica i ptijeg cvrkutanja, gdje su se u udaljavanju od socijalistikog realizma sklanjali pjesnici prethodne intimistike generacije, a i iz zgarita iluzije o spasiteljskim kolektivnim projektima, Dane Zajc je ve u drugoj knjizi, Gruda pepela iz 1961. godine, odbacio kako politike tako i estetske pretpostavke tadanjeg vladajueg mentaliteta. Stvorio je sebi novi jezik, koji je jezik od zemlje i govori rijei od zemlje, kako bi, inovativnim usredsreenjem na najmaterijalniju dimenziju svijeta, omoguio oslobaanje nakupljenih potencijala topline i istodobnog unitavanja to se kriju u vatri u ustima. Pri tom je pjesnik, vjeni marginalac, morao savladati i strah pred svijeu da vrane ubijaju bijelu vranu, jer to nije samo aluzija na komunistiku kulturnu hegemoniju, nego i ako ne prije svega opis elementarne mitske pripovijesti u bilo kojem kolektivu, u bilo kojoj povijesnoj epohi. Zato pjesnik u sutini nije nita drugo do uvar subjektivnog identiteta i istodobno uvar kljueva ka istinskom jeziku koji je neophodno potreban kako bi pjesnik bio vjeran svojoj osnovnoj vokaciji, svojoj pozvanosti, koja se manifestira upravo u potrebi da potrai prave rijei za stvari. U tom mandatu biblijskog prvog ovjeka, koji se sa svakim snanim stvaralakim autorom orfejski obnavlja, pjesnik se mora otresti nakupljenih formula i stereotipa. Verodostojnu viziju pjesnik moe izraziti rijeima samo svjeom, strasnom i dinaminom metaforikom, mada je svjestan da nemo jezika sakati napore da iz usta stvarno plane vatra, znai onaj prisni doivljaj neega to nas potpuno prevazilazi, a ne samo njegov nadomjestak, koji je gruda pepela, kako legendarno sugerira Dane Zajc. U traenju novog jezika, koji uporno shvata kao svoj kategoriki imperativ, bez obzira na slutnju da je stanje potpune stopljenosti rijei i stvari u modernom svijetu zapravo nemogue dosei, Dane Zajc je esto kroio u neposrednu blizinu granice koja dijeli pjesnika od mistika. Mistik, naime, osjea

22

da rijei nisu dovoljne i zato moe umuknuti, a pjesnik iz istog razloga pjeva i dalje. Ali u duboko proturjenim situacijama, u kojima je ljudska nemo u dramatinoj suprotnosti s reklamnim porukama Partije, Naroda, Drave, a danas i Nike patika, koje sve redom perverzno obeavaju mo, status i uitak, i mlada generacija ipak oito prepoznaje vlastite dileme. Da se poezija univerzalnim slikama obraa svaki put posebnoj publici, jer govori iz prostora koji su s one strane specifinih historijskih okvira, tu mogunost naelno poznajem. A u praksi, utrobom, doivio sam je upravo u dvorani KUD-a France Preeren. Nastup koji je trajao pun sat, zavrio se oduevljenim ovacijama i frenetinim lupanjem nogama, kakvo publika u toj omiljenoj ustanovi alternativne kulture u Ljubljani nastupajuim namijeni samo rijetko. Dobio sam dobar dokaz da poezija nije mrtvoudo dijete romantike, kako jo od Hegela nadalje obznanjuju grobari ulne inteligencije i metaforikih uvida u sutinu. Taj prikaz je pokazao kako iz rzanja vranaca iznad brdskih samota, iz pomjeranja stvari u jutarnjem daku, iz tuinaca, tvoje djece i iz istog, koje je na drugom svijetu, istom, poezija jo uvijek moe razaznavati onaj prvotni tekst ivota iz kojeg mitska cjelovitost jo nije bila i nikada nee biti prognana. Pjesnik i muzikant su recitirali, svirali i pjevali, svaki sam i u duetu, kao kad bi seoski trubaduri pilali za vlastiti uitak i decu vina u vrijeme odmora, pjevali su sa arom i strau, u krmi na avoljem raskru, koje vie nema. Krmi, naime. A raskra, obiljeenih mirisom baruta i nasilne smrti, sve je vie, kao na ovim prostorima to najbolje znaju Bosanci. Zajevo neispolirano izricanje uvstvenih odziva na prokletstvo modernog ovjeka kofov je razoruavajui vrisak jo naglasio, a ja sam, poput izgubljenog iz Zajeve rane pjesme Svejedno kamo, morao priznati, da je svejedno kamo: Smrkava se ve / u mraku su staze jednake. Oslunuti paljivo, tako kako to izuzetno teko u suvremenom svijetu u kojem su zvuno kolonizirani ve svi prostori, od poslovnih liftova do javnih klozeta, sluati Daneta Zajca kako priziva surovo istinitu poruku koja oivljava samou kao modernu sudbinu: to je rijedak doivljaj. Pesniku knjigu, koju itamo u skladu s tradicijom Augustinovog tihog micanja usnica, to znai ka unutra usmjerenom privatnom itanju, tada kada ne moemo vie slijediti intenzivnost doivljaja, moemo odloiti u stranu. Ali onda kad jednom ue u zaarani krug javnog nastupa ili onda kad jednom pone sluati Vatru u ustima, CD sa snimcima ivih nastupa, koji je 2000. godine izdala i odmah rasprodala Studentska izdavaka kua u Ljubljani, u svojoj ediciji Beletrina, nema

23

vie povratka. Prihvatiti ritualnu inkantaciju Daneta Zajca znai katapultirati se u drugi svijet, u svijet maginih uroka i zakljinjanja, biblijskog paralelizma i antikog autoriteta grkih dramskih horova. Pjesnikove sigurno manje poznate rane pjesme, pretoene u odsjene ritmove harmonike, tog alpskog, narodnog i tipino slovenskog glazbenog instrumenta, koji je kof spasio od sudbine potcijenjene seljake zabave, sjajno su uhvatile korak s jezivo prijeteim izricanjem onih pjesnikovih tekstova zbog kojih je prevratnika metafora o jeziku od zemlje izbila u svakidanji slovenski govor. Dobro, dobro: priznajem. Pretjerujem. A svakako je istina da se ta metafora udomaila bar meu knjievno pismenim u ezdesetim i sedamdesetim godinama. U osamdesetim i devedesetim godinama simboline preference su se promijenile, a egzistencijalistiki ulog je ustupio mjesto strukturalistikom i psihoanalitikom rjeniku, ivahnoj neposrednosti grafita i postmodernistikoj proizvoljnosti. Usprkos injenici da su mnogi u publici jo brisali slinave nosove po obdanitima kada je 1980. godine Dane Zajc dobio uglednu jugoslavensku nagradu Goranov vijenac, a dvije godine kasnije popeo se na peruanski Wayna Picchu, ipak je to bilo vee bliske povezanosti izmeu amana i hipnotizirane zajednice. U poeziji Daneta Zajca meko meso na crnoj plahti noi drhti u smrtnom i istodobno erotinom gru, a ja odgovor publike mogu opisati samo ovom upljom frazom: vulkan odobravanja, kakvim k izlazu obino isprate rokerske zvijezde, izbio je usporedo s potovanjem s kakvim gledamo u realiziranog mistika kojeg vanjska forma brine mnogo manje od unutarnje mudrosti. U toj dvorani, u ljubljanskom naselju obiljeenom armom stvari koje se raspadaju, ponovno se pokazalo da je vrhunska poezija u stanju privui neuobiajen broj publike koja sluti da mramorne dvorane velikih kulturnih institucija nisu suvie primjerne za dogaaj maginog kontakta rijei i stvari. Kao to mora biti pesnik tamo, gdje u tiini pauci snuju svoje mree; u blizini jaraka, gdje gnjije donji sloj naih snova, kako kae nigerijski pisac Ben Okri, u eseju Pjesnici i njihovi protivnici iz 1992. godine, isto tako mora i njegova rije odjekivati na drutvenom rubu kako bi nam svojim drugim glasom, glasom s one strane razuma raskrila strah u onim kutcima srca, u koje se sami ne usuujemo, pa zato trebamo lirskog vodia.

Epifanija milosti
Snana pjesnika rije, naime, opaa mogunost kontinuiteta i obnove, bez koje bi bila nepodnoljivo optereena vlastitom

24

planskom trenutanou. Zato su od romantizma nadalje pjesnici naglaavali prie i procese svoga vremena, re-evoluciju i redefiniciju. Bili su poznavaoci moderne civilizacije upravo zato jer nisu imali povjerenja da ona, svojim tehnologiziranim, urbaniziranim i industrijaliziranim oblicima, moe donijeti spas. S tog vidika je Dane Zajc sigurno nasljednik romantikog predanja. Ne samo zato to jo pie rukom i na pisaem stroju, nego i zato to na javnim nastupima razotkriva nepovjerenje prema modernim tehnikim igrakama, a istodobno se uzda u autoritet ivog, neposrednog, nepredvidljivog glasa, koji poput Benjaminove aure lebdi izmeu nas umjesto rutine privatnog itanja. Javno recitiranje, kao pjesnikov dar i u isti mah njegova simbolina veza sa zajednicom, ima mo zato to izvire iz tradicije arhainih kultura u kojima je pria ispriana oko plemenske vatre utjelovljavala apsolutnu stvarnost, koja je postala stvarna tek onda kad je bila izreena. Pisanje pjesama povezano je s posebnim suglasjem tijela i duha, s odnosom prema vremenu, kada mora lovac stati mirno/ i ekati. Magovo tijelo mora biti u posebnom suglasju sa svemirskim i zemaljskim silnicama i njegova mo djeluje kroz nekakve rupe u vremenu. Rupe u vremenu su vrata kroz koja u poeziju ulaze tri osnovne jedinice vremena, smjenjujui se, redom, odjednom, kae Zajc u svom fragmentarnom eseju Poezija i javnost, objavljenom 1990. godine u kazalinom listu u povodu izvoenja njegove drame Medeja u Drami Slovenskog narodnog gledalia u Ljubljani. Moda se ba zato dio izabrane publike u suvremenom svijetu, u kojem dominira digitalni ki, okree ka azilu lirike: pod svodovima pjesama, naime, vrijeme zastane, prolost, sadanjost i budunost su suspendirane, a stihovi nam govore o univerzalnim slikama uasa i ljubavi, u kojima moemo vidjeti vitalni podsticaj za razmiljanje o vlastitom ivotu. A to je vjerojatno najvie to nam umjetniko djelo moe ponuditi. Dane Zajc je mnoge pjesme, eseje o slikarima, pjesnicima i utom maku, pola tuceta drama i vie od deset knjiga bajki i igara za djecu, ponudio itatelju, od osmogodinje uenice iz Dolenjske, iji slobodni sastav o Jalovoj sjetvi je Dane, samo nekoliko dana prije nego to smo sjedili u Nostalgiji, dobio potom, pa do uenih znanstvenika i studenata slovenskog jezika, meu kojima nije malo onih koji su diplomirali iz Zajca. U ediciji uglednih zbornika izdavake kue Nova revija, koja pod naslovom Interpretacije od poetka devedesetih godina objavljuje knjievno-teoretske studije o opusima izabranih autora, Dane Zajc je, kao prvi od ivih slovenskih pjesnika, dobio svoj svezak. Temeljito ga je uredio pjesnik i kritiki poznavalac Boris A. Novak.

25

Zajev autoritet najveeg ivog pjesnika na slovenskom jeziku potvruju i brojne nagrade, ukljuujui i lanstvo u Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti i Preernovu nagradu za ivotno djelo, najvee slovensko priznanje za umjetnost. A svojevrsna ironija, mada dobrodola, krije se u injenici da je sabrana djela Daneta Zajca, koja je priredio Boris A. Novak, u privatnoj izdavakoj kui Emonica 1990. godine, kao krupan pothvat u pet knjiga, objavio, a onda, izmeu ostalog i zbog toga skoro propao, kontroverzni Duan Cunjak, ljubljanski Srbin. Knjigu kupimo, posudimo je ili ukrademo, a pjesnika vizija u njoj je dar. Kada smo na njega pripremljeni, ne bivajui toga svjesni, tada nam se dogodi mala epifanija. Veina nas se bar jednom u ivotu suoi s umjetnikim djelom koje nas zaustavi u rutinskim kretnjama i navikama. Takva nam suoenja kazuju da nismo to to umiljamo da smo, jer nas izbace iz ustaljenog kolosijeka i nauenih odnosa, razotkrivajui pri tom dimenzije egzistencije s one strane svakidanjeg ivota. Mogu nas okirati, tjeiti, uzbuivati ili odbijati. Neke epifanije su alegorije koje aktiviraju kratke detonacije uvida u sutinu stvari. Druge su poput misterioznih fabula koje nas vuku u nepoznato; tree, opet, imaju crte mitskih snova ili filmova strave i uasa, ili ak ala. Na naem putovanju od djetinjstva do starosti moemo ih moda nabrojati na prste jedne ruke, a one ipak imaju svoj prostor meu ivotnim dogaajima koji su najvredniji sjeanja. Za mene je takva bila i poezija Daneta Zajca. Ipak je nisam odmah otkrio. Dodue, i sam sam pisao pjesme, ve u gimnaziji, ranih osamdesetih godina, ali moje itateljsko sazrijevanje, koje je esto preticalo lirsko, proticalo je izmeu korica drugih i drugaijih knjiga. Daneta Zajca sam, kao pjesnik koji prepoznaje vlastitu nesposobnost da izrazi ono to je snanom autoru uspjelo, blagodarno otkrio tek negdje na treoj godini fakulteta. Dakako, Zajevu poeziju itao sam i ranije, na kraju krajeva studirao sam komparativnu knjievnost i redovno pisao knjievne kritike, tako da mi je bar na informativnoj ravni bilo nemogue zaobii Zajev doprinos riznici moderne slovenske lirike. A ipak sam tek poslije jednog ljetnjeg pohoda u Julijske Alpe, poslije jednog potresno lijepog doivljaja usklaenosti olujne prirode, dahtavog disanja i staze koja se kruila pod gojzericama, dakle poslije doivljaja koji nisam znao opisati, naletio na knjigu Jesi li vidio. Na policama Trubarovog antikvarijata leala je, poput trgovakog ostatka, knjiga velikog formata, s apstraktno lijepim fotografijama Zmaga Jeraja. Izala je 1979. godine. Odmah sam je kupio. U njoj je objavljena i pjesma koja je u kapsulu stihova zbila kipljenje proturjenih osjeanja iz moje nijeme epifanije negdje na pola puta izmeu Koritnice i Krnskog

26

jezera. Skinem kapu i tiho se poklonim. Ne trebam nita rei. Za mene je posao u toj pjesmi obavio Dane Zajc. Jesi Jesi Jesi Jesi Jesi li li li li li vidio katedralu je vidio u daljini planinsku joj vidio orgulje na koje svira sunce je vidio u raznobojnim koprenama vidio katedralu samotnu planinsku

Jesi li vidio katedralu kako je bila visoka pod nebom kako je bila teka na zemlji kako su je oblivali slapovi sunca Je li ti se zamaglilo pred oima Je li ti se zavrtjelo u glavi Je li ti se zaljuljalo pod nogama Je li ti se od katedrale u daljini Jesi li uo pucketanje poslijepodneva paranje plavog zraka ljuskast jezik vjetra na stijeni Jesi li uo buanje u glavi Jesi li ga uo uplje Ne radi se o biografskom detalju upozorim li da je Dane ve etvrt stoljea sreni zakupac kolibe na planini Laz u bohinjskim brdima. Zajc je naime fanatian planinar koji se ne plai ni rizinih zimskih pohoda. U njegovoj privrenosti alpskom svijetu iskrzanih vria i zaputenih visokoplaninskih panjaka, sasvim suprotno od izabranih odredita veine slovenskih pisaca, koji svoje druge domove trae na kultiviranom Krasu ili kraj blage morske obale, u toj njegovoj vezanosti za svijet otrina i rubova elementarne prirode treba, po mom miljenju, vidjeti i osnovnu zalihu Zajevog poetskog rjenika. Ptice, stijene, insekti, tjelesni organi, strano blistava svetlost, poskoci, nebo, voda i planine, skrite oima, prevashodno su signali vjenog kontinuiteta bia, u kojem buanje u glavi nastupa zato to za beskonanu mo potpunosti nijedna rije nije prikladna.

Prijatelji, ene, pisci

A za socijalnu historiju Zajeve umjetnosti znaajno je bilo i jedno drugo buanje u glavi. Bilo je manje uzneseno, ali za

27

knjievni ivot podsticajnije. Prve ozbiljne poetke za kontinutet drutvenog kruga u kojem pisac provjerava svoje ideje, zamisli i metafore zajedno s drugim srodnim duama, Dane Zajc je naao u Odru 57. Pod okriljem te mlade kazaline institucije, izvrsni glumci, dramatiari i reiseri eksperimentirali su i provocirali ne samo partijsku vlast nego i ustaljene stilove umjetnike reprezentacije kada su u kasnim pedesetim godinama odluno odbacili humanistiki intimizam i predali se baenosti u svijet. Naime, Zajeva vizija besmislenog nasilja kao istine svijeta odlino je pristajala okviru koji su oblikovale drame Jeana Paula Sartrea. Dane ih je, u hrvatskom prevodu, otkrio za vrijeme sluenja vojnog roka u Vipavi. U Reviji 57, koja je predstavljala knjievni pandan Odru 57 i kritiki se uhvatila u kotac s drutveno-politikim problemima, Zajc je bio angairan i u urednikom odboru, gdje se preselio po cenzorskom ukidanju prethodnog asopisa Beseda. Nju su opunomoenici avangarde radnike klase ukinuli zbog objavljene novele Lojzeta Kovaia s naslovom Zlatni porunik, u kojoj je Kovai, Danetov prijatelj, autobiografskim realizmom opisao ikaniranja u vojnom kanjenikom bataljonu. Po ukidanju Besede Zajc je suosjeao sa piscima koje su proganjali po novinama i policijski uhodili. Zato mu se inilo nunim da se umjetnici koji slino misle i osjeaju meusobno bolje poveu. Zajedniko nastupanje bilo je nuno, ali vie kao zavjetrina, ne kao ugroavanje individualnosti, tvrdi Zajc. Slino kao danas, mislim, kad se pisci zdruuju u kolektivne formacije, mada uope ne vie zbog politikih, nego vie zbog marketinko-ekonomskih razloga i prostoria pod udljivim reflektorima javne pozornosti. Dane Zajc je u kavani Union poneseno doivljavao svoju privremenu knjievniku zajednicu. Najvie vremena nije proivio samo s kroniarem drutvene periferije Petrom Boiem, s kojim je, na pijanskim putovanjima bezbroj puta prokrstario Ljubljanom, nego i s pjesnikom Gregorom Strniom i dramatiarem Dominikom Smoleom. A skitalaki ivot prinudnih bezdomaca, bez odgovornosti prema socijalnim strukturama, bio je ipak proet probljescima autentine uvstvene povezanosti izmeu pojedinaca koje je zajedniki otpor prema politikoj diktaturi zdruivao vie nego to ih je zdruivala pripadnost ovoj ili onoj estetskoj koli. Moda je Dane prebolijevao jo jedan od velianstvenih mamurluka, poslije nekog cjelononog uvrivanja takvih veza, kad je izmeu dlanova, u koje je zario teku glavu povremeno kriom zakiljio prema nama, djeci, to smo odlazili posuivati slikovnice u Pionirsku knjinicu u ulici Komenskog. Zajc je, kao knjiniar, radio tu sve do umirovljenja,

28

nakon to je, po povratku iz vojske, dvije godine proveo za potanskim okancem. Naravno, tek kasnije su mi rekli ko je taj natmureni iko i da je ba on taj koji je 1968. godine objavio knjigu pjesama za djecu Bijela maca, omiljenu za mamine vjebe itanja. Ne znam je li Daneta Zajca kasnije bilo kako pogaalo to to su mnogi njegovi vrnjaci kasnije potraili posao u izdavakim kuama i na univezitetu, ali znam da je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim projektima, naroito kada se radilo o Novoj reviji. U atmosferi politike neizvjesnosti poslije Titove smrti, Dane Zajc je pomagao ustanovljavanju te publikacije, a zatim doprinosio da Nova revija, kao forum intelektualnog nacionalizma, odigra odluujuu ulogu u oblikovanju temelja nezavisne slovenske drave. Od 1964. godine nadalje, kad je komunistika vlast zabranila dalje izlaenje jo jednog vanog asopisa za kulturu, Perspektive, oko kojeg su se skupljali vodei teoretiari, kritiari i pisci tadanje slovenske kritike generacije, Dane Zajc je, s instinktivnim nepovjerenjem motrio svaki oblik kolektivnog nastupanja. Perspektivai su se vie okupljali po barovima i kavanama nego u redakciji. Mada su filozofi Taras Kermauner, Veljko Rus i Joe Punik, koji je bez zatite oeva-partizana morao, zbog objavljenog kritikog eseja odleati osam godina u zatvoru, diktirali tempo prisvajanja egzistencijalistikih i strukturalistikih tendencija, kombiniranih s mladim Marxom, po dosljednosti osobnog stava u toj grupi, bili su knjievnici radikalniji, kazuje Zajc. Strnia je bio dobar prijatelj, ali najbolji je bio Smole, sjeti se Dane obojice danas ve pokojnih umjetnika, a onda, s tekoom, kao da mu vadim zube, ipak se prisjeti anegdote kako je Strnia, pjesnik kozmike svijesti i filigranskih asonanci, jednom u kavani Nebotinik traio od Daneta, s kojim je esto i, kako sam kae, smrtonosno pio, da toi pie isto kao on, jednakim redoslijedom: rum s pivom! Gregor je bio udesan, ali za njega je prijateljstvo bilo neka vrsta ropstva, a meni to nije godilo, uzdahne Zajc, kao da bi se htio opravdati to je ouvao moralni integritet i u suoenju s prijateljem, ne samo s vlau. Zajc i Strnia, zajedno s Venom Tauferom, predstavljaju prvu uistinu autentinu modernistiku liriku u Sloveniji, i to ne samo po stilsko-tematskim krugovima, nego i po injenici da su morali svoje prve knjige izdati u samizdatu. U tom kontekstu ne bi bilo pogreno tvrditi da se izmeu Zajca i Strnie ak radilo o nekakvom prikrivenom rivalstvu, koje nikada nije izbilo u fiziki obraun ili javno sramoenje, mada bi neto takvo bilo moda sasvim opravdano oekivati. Rivalstvo je, naime, sve vrijeme tinjalo ispod povrine graanskih navika, a ulje na vatru su dolijevale

29

i obje enske, Zajeva tadanja ena Helena Zajc, reiserka i glumica, i Svetlana Makarovi, danas prva dama slovenske poezije, koju je u doba tijesnog umjetnikog drugovanja ljubav povezivala s Gregorom Strniom. Obje su ljubomorno traile prostor. Tako kao to ga je od Daneta trailo i etvero djece s trima razliitim enama. Da su prazne rijei u stalnom opticaju zato to usprkos ispranjenoj formi sadre i malice istine moemo vidjeti i u nasljeivanju profesionalnih ozljeda, jer, u skladu s izrekom da iver ne pada daleko od klade, dvojica od Zajevih sinova, Zlatko i Lenart, nastavljaju knjievnu tradiciju. U Ljubljani, gdje svi ive, esto se sreu, dok jedina Zajeva kerka ivi u Zagrebu. Tri enske, majko boja! Naporno, nema ta, naporno. Dobar si, Dane, muki mu laskam. A Dane me razorua zrelim priznanjem: Ne ja, enske su dobre.

Politiki angaman
Borba za intimnu pozornost je meu lanovima obitelji i prijateljima uvijek konfliktna. Ali odvija se u privatnoj sferi. A konflikti Daneta Zajca s vlau bili su javni. Postepena distanca prema vladavini radnika, seljaka i potene inteligencije, koju je Dane Zajc refleksivno razvijao ve negdje od 1949. dalje, dobila je neposrednu potvrdu 1951. godine. Sa tri mjeseca zatvora. Zajc je nastupio na sceni ake menze. A neko iz publike ga je otkucao i organi narodne milicije su ga odveli u centralni ljubljanski zatvor na Poljanskom nasipu, gdje je bio, zbog verbalnog delikta, primoran mjesec dana ivotariti u samici prije nego to su ga vratili u zajedniku eliju koju je dijelio sa vercerima, lopovima i sitnim kriminalcima a ne samo s politikim zatvorenicima. Neki bivi Knojevac je dobio etiri godine za kapu rie koju je zdipio s vagona, s nevjericom se sjea Dane brutalnog kaznenog sistema. Njegov sluaj bio je tik pred tim da zaslui put na Goli otok, Titov staljinistiki Gulag presaen na jadranski kr. Zajevoj mami, prostoj seljanki, samohranoj, tada je prekipjelo. Jednostavno, ukoraala je u Slaviju, kako su tada zvali glavni policijski tab u centru Ljubljane. Nekako je izborila pristup do odgovornih, udarila po stolu i rekla: dvojicu sam vam dala, treeg ne dam. Potom Zajc ipak nije trebao ii na Goli. Ali njegov zatvorski sta nije ostao bez posljedica, koje za tadanja olovna vremena nisu bile neobine, mada zato s dananjeg stanovita nisu nita manje okantne. Daneta su, naime, po hitrom postupku izbacili iz gimnazije i odmah nakon toga poslali na sluenje vojog roka. U

30

sivomaslinastoj uniformi Jugoslavenske narodne armije zaglavio je dvije pune godine. Poto nije imao maturu, za njega je vaio dui vremenski rok od onog koji su domovini sluili ininjeri i drugi diplomirani. Iz Vipave, iz kole rezervnih oficira, bio je zatim, po kazni, premjeten u Novo Mesto. Gledam crno-bijelu fotografiju mladog Zajca, koji s nepoznatim kolegom, isto tako guterom, i s titovkom na glavi, u zadranom frajerskom maniru blago pomaknuto na lijevu stranu, stoji ispred razgranatog grma, a u pozadini se nasluuju obrisi visokih reflektora koji uvaju unutranji krug kasarne. Gledam tu sliku i postaje mi sve jasnije da u stvari sebi ne mogu predstaviti ta je zapravo znailo dati dvije godine svog ivota dravi i partiji. U vrijeme kada sam generacijski bio prikladan za regruta, bio sam, naime, zbog sportske ozljede, na lijenikom pregledu proglaen za nesposobnog. Ali su mi prijatelji koji nisu imali tu sreu, po povratku iz garnizona po bivoj Jugoslaviji, uzbueno priali o nizu neprestanih poniavanja, od kojih je bio Janezpizda, pogrdan naziv za Slovence, jo meu blaim u bogatom meniju psovki. To je bilo osamdesetih godina. Etniki kriterij je poslije Titove smrti postao znaajan i u sistematskom favoriziranju srpskog kadra u narodnoj armiji, mada je upravo JNA trebala biti otjelovljenje posljednjeg pouzdanog jamstva poslije Tita Tito, to znai trebala je tititi dravno jedinstvo, revolucionarne privilegije i ravnopravnost svih naih naroda i narodnosti. Mislio sam da etniki identitet u ranim periodima jugoslavenskog eksperimenta stvarno nije bio vaan. Dane Zajc mi je rasprio te idealizirane predrasude. Priao mi je o potcjenjivanju slovenskog partizanstva. To je Zajc posebno dobro zapamtio, a ja takoer. Zato? Zato to je u tom fragmentu prolosti mogue u sutini ugledati ve i onaj paradoks politike lojalnosti koji je svoju izriitu artikulaciju dobio u periodu slovenskog proljea u osamdesetim godinama. Naime, radi se o paradoksu po kojem antikomunistiki stav jo ne sadri automatsko odbijanje buntovnike tradicije partizanstva kao svenarodnog otpora. Tako pogreno misle, naime, zagovornici domobranske prisege Hitleru, koji su kao okorjeli desniari u samostalnoj Sloveniji na legalnim demokratskim izborima dobili parlamentarna mjesta zajedno s preobuenim komunistima, okorjelim ljeviarima. Ali Dane je odmah dodao da stvari u vojsci nisu bile crno-bijele: A slovenske novine smo mogli itati, to da. Jedan od zapovjednika bio je jo i nekako blagonaklon. Rekao je da za manjine treba brinuti. Slovenci kao manjina? U vlastitoj republici? Velika tolerancija oficirske pameti, stvarno.

31

Samo bizarnom sluajnou bi se u Vipavi neko mogao sjetiti da je mladi Dane Zajc u tom gradiu sluio vojsku. A u Vipavi je bio pod prisilom; zato njegova prisutnost nije imala nikakvih irih socijalnih ili kulturnih efekata. A makedonsko selo Vevani je drugaije. Tamo je Dane Zajc heroj jo i danas, bar meu onim generacijama seljana koji se dogaaja od prije petnaest godina jo sjeaju. Sa stanovita lokalne historije to je mogue lako razumjeti, jer je dogaaj dobio agresivne odjeke po svoj jugoslavenskoj tampi. O emu se radilo? Tada je Dane Zajc bio potpredsjednik Drutva slovenskih pisaca. Kasnije je, od 1991. do 1995. godine, kao predsjednik, Drutvo i vodio, mada se u politiki ispostavljenoj ulozi osjeao bar neudobno, a sigurno u njoj nije naao prirodan stav. Talenat, koliko ga imam, nije politiki. Politikom se moram baviti zato to me ugroava, jer trguje mnome i za mene, bez moje prisutnosti, opisao je Zajc svoj moralni stav Aleksandru Zornu u intervjuu 1990. godine. Na poetku meunarodnog festivala Struke veeri poezije, na kojem je, iste godine, 1987, Zlatni vijenac poezije dobio poznati poljski pjesnik Tadeusz Ruzewitz, Dane Zajc je na mostu preko Crnog Drima, na kojem su pjesnici tradicionalno itali svoje pjesme tradicionalno brojnoj publici, umjesto vlastite poezije radije protestno proitao telegram slovenskih pisaca. Telegramom su izrazili smionu potporu vevanskim seljanima. Oni su tada bili ve due vrijeme izloeni stranim politikim pritiscima vlasti, koja je drastino uskraivala Vevanima graanska prava. Ostali su bez slobodnog dostupa pitkoj vodi. Vlast je, naime, htjela vodovod preusmjeriti u etniko albansko selo u susjedstvu, kako bi vodu upotrijebila za kanjavanje Vevana, bogatog pealbarskog sela, iz kojeg je vie generacija radnika trailo kruha u Njemakoj i posebno u Sloveniji. Ta injenica, koja u sebi ne nosi samo redovne novane uplate od privremenog rada u tuini, nego i potencijale socijalne samosvijesti, naravno, nije ba nita koristila seljanima koji su ovako ili onako podupirali narastajuu politiku opoziciju komunistikom reimu. Cijelo je selo, ene, djeca, starci, ivim obruem uvalo izvor vevanske rijeke, ali su ih policijski batinai brutalno rastjerali. Dane Zajc je te postupke lijepo razgolitio kada je u novinskom lanku Kajanje, napisanom neposredno po povratku u Ljubljanu, sarkastino upotrijebio anr staljinistikog kajanja i drugarske samokritike: U nedjelju, kad je bila priredba (Struki festival), jo nisam znao to to sad znam, naime, da je upotreba elektrinih pendreka u borbi sa enama i djecom, zakonito sredstvo. Niti to, da se smije zakonito pozvati osmogodinji djeak na sasluanje, gdje ga isljednik, u skladu sa zakonitim

32

postupcima s djecom, iamara ao mi je to sam naivno mislio da treba, po starim zakonima dramaturgije, gdje bilo i u kakvom god poloaju, stati na stranu onog koga tuku, bilo da si pjesnik ili nisi. Lokalni organizatori festivala, s kojima se Dane mudro unaprijed uope nije savjetovao o zamjeni pjesme za politiku gestu solidarnosti, gledali su ga, dakako, poprijeko, dok su Vevani u publici bili izvan sebe od oduevljenja. Svuda su inae vrvjeli namrgoeni organi narodne milicije, mada na samom festivalu nije dolo do fizikog obraunavanja, ali se radilo o zastraivanju, kae Dane. Oskar Davio, knjievnik-senior, s jakim komunistikim zaleem, sjedio je u prvom redu. Po svoj prilici je ba njegova pasivnost u stilu ne uiniti nita, pustiti da Slovenac proita, zapravo sprijeila Zajevo hapenje. Usprkos svoj zahvalnosti, vevanski seljani ga ne bi bili u stanju izvui iz zatvora. Ali su mu zato priredili urnebesnu zabavu i, s poklonom lokalnog slikara, s piem i plesom, a naroito brojnim zdravicama s ljutom domaom, izrazili svoju zahvalnost kada je sljedeeg januara Dane Zajc doao na tradicionalne pealbarske dane, narodni festival za vjene putnike na relaciji siromatvo-bogastvo, za nepriznate pjesnike ivota a ne knjiga. Iste godine izala mu je i Izgorjela trava, knjiga izabranih pjesama u prevodu Mateja Matevskog na makedonski jezik. Dane je, dakle, oito uivao oboje, ivot i knjige. Bez makedonskih knjievnih prijatelja, Liljane Dirjan i Bogumila uzela, koji su ga, poslije dugog vodanja od kue do kue, kada su Daneta htjeli gostiti na svakom pragu, nekako ve uspjeli smjestiti na vlak za Ljubljanu, ostao bi ipak meu prijatnim ljudima, kao to je za nekim ciglenim zidom ostala ona poklonjena slika, kako mi je potvrdila svjedokinja dogodovtine.

Jugoslavenski putevi
A u arhivi Zajevog pogleda preko ramena pohranjene su i druge slike: prvi nastup izvan slovenskih granica, na festivalu jugoslavenske poezije u Opatiji 1958. godine (uh, nekoliko godina prije mog roenja) i malice tremake zbunjenosti, dvije godine kasnije prvi javni recital u Beogradu, a onda postepeno i uzbueno otvaranje knjiga u prevodima na srpskohrvatski jezik, koji je svoje ime tada nosio jo sasvim neupitno. Ve je 1962. godine u izboru i prevodu Roksande Njegu, u poznatoj izdavakoj kui Nolit iz Beograda, u biblioteci Savremeni jugoslovenski pisci, izala knjiga Visoki crveni mesec. Izdanje

33

je posebno zanimljivo zbog toga to su u knjigu ukljuene i neke pjesme iz nikad objavljene prve zbirke Virovi tame, u kojoj je Zajc sebi dopustio koketiranje sa sentimentalnom intonacijom. To ukljuivanje, koje proizlazi iz privilegiranog pristupa mladalakim lirirskim pokuajima svakako kae bar neto o intimnom povjerenju koje je pjesnik imao u srpsku prevoditeljicu. Meu posrednicima u junoslovensku lingua franca Zajc redovno pominje i pokojnog novosadskog knjievnika Dejana Poznanovia, koji je u knjievnim asopisima bive Jugoslavije objavio niz njegovih tekstova, pri ijem prevoenju je pjesnik esto i sam sudjelovao. Atmosfera meusobne kulturne informiranosti bila je vjerojatno jedna od kvaliteta minulog jugoslavenskog doba za kojim mogu eznuti svi oni kojima ekskluzivnost vlastite nacionalne kulture nije dovoljna za punokrvno iskustvo svijeta. S nelagodom je Zajc poeo spoznavati promjene u takvoj atmosferi tek od druge polovice osamdesetih nadalje. U prilikama sve dubljeg rascjepa izmeu zapadnih i istonih modela rjeavanja krize u bivoj dravi, to znai u prilikama razilaenja izmeu slovenskog demokratskog nacionalizma i srpskog socijalistikog nacionalizma, u atmosferi sve vee vanosti etnikih identiteta u svakoj republici, opeg ekonomskog siromaenja i neskrivenih apetita srpske elite da ponovno vidi Srbiju kao balkanski Pijemont u politici i kulturi, u takvoj atmosferi su i mnogi srpski pjesnici i intelektualci na sve rjeim zajednikim susretima poeli otvoreno omalovaavati slovensku tradiciju, toboe da mi Slovenci i tako i tako nemamo pravih, monih, dobrih pjesnika. A s kojim pjesnicima si posebno drugovao? upitam. Dane neko vrijeme uti, povue jo jedan dim, kao da bi u njemu htio sakriti razoaranje nad bivim prijateljima, a onda mu se oi u trenu zablistaju. Vasko Popa i Miodrag Pavlovi, istakne dvije nesporne veliine moderne srpske poezije. Poezija Vaska Pope, koja je izvorno spojila predanje srpskog folklora i nadrealistiku smjelost metafora, vjerojatno je u stvari mnogo blia Zajevoj poetici upravo zbog zajednikih izvora inspiracije, koje su, kako Popa tako i Zajc, otkrivali u ili kucavici anonimnog ritma koji see od djeje nabrajalice do maginog zaklinjanja. Istina pjesme je, naime, istina njenog ritma, ritma tijela. Ritam je bioloki, a i etiki zakonik pjesme, kao to je Zajc to oigledno opisao u razgovoru s Milanom Deklevom 1990. godine: Ritam je, i ak izbor rijei, leksika, uvjetan. Ritam je u naem tijelu. Kada izgubim ritam, izgubljen sam; kao kad bih zalutao na putu. Kao da je korak nesiguran, a kretnje kolebljive. Ponovno nalaenje ritma je kontakt sa samim sobom Kada naem ritam, znam da jesam. A stilske arabeske, uene reference i

34

inter-tekstualnost spadaju u anale babilonske knjinice prema kojoj je Dane Zajc uvijek bio suzdran. Ma kako se Zajc dobro razumio s objema tekim kategorijama srpske poezije. S Mijom Pavloviem, Velimirom Viskoviem i jo nekim drugim jugoslavenskim knjievnicima, Zajc je 1981. godine otiao i na organiziranu turneju po Americi. Pjesniki paket aranman. Nastupali smo posvuda, kae Zajc, koji je tada prvi put bio u Americi, u Torontu, New Yorku, San Franciscu, Pittsburgu i Albanyju. Da, tamo su imali dane jugoslavenske kulture, ustaljen oblik zvanine kulturne promocije, s kojom je trebalo da se potvruju koliko pojedinani umjetniki glasovi toliko i jugoslavenski identitet uope. Tada se meu slovenskim, hrvatskim, srpskim i bosanskim piscima jo uope nisu primjeivale neke posebno izrazite napetosti, koje bismo, u retrovizoru unitene Jugoslavije, mogli oznaiti refleksivnim odjecima politikih konflikata izmeu vladajuih republikih kasti. Naprotiv, tvrdi Zajc, veselo smo pijanili i alili se, a najrae smo zadirkivali Pavlovia. Publika ga je, kad im je bio predstavljen kao znaajan srpski pjesnik, nekoliko puta zamijenila s Vaskom Popom, koji je upravo tada objavio svoju knjigu pjesama u jednoj dobroj amerikoj izdavakoj kui.

Samoe su se razmaknule
Na ameriki kontinent see i moje osobno sjeanje na Daneta Zajca. S Zajcom sam se, inae, u Sloveniji ve sporadino sretao na razliitim knjievnim veerima, a i u tada jo prijatno pretrpanoj kancelariji Drutva slovenskih pisaca, te, vie usput, i u kakvom od ljubljanskih lokala po kojima je Dane znao kruiti s fatalistikom upornou profesionalnog ljubitelja kapljice. Ali mnogi od nas koji su ga htjeli oponaati, a meu mladim pjesnicima je bilo nemalo takvih, ve pri prvom priceru zaboravljali su da samo alkoholiziran duh jo nije dovoljan uvjet za raanje mone poezije koja te bubne u eludac i izbaci iz svakidanjeg odnosa prema svijetu. Meni, koji radije utke smotam zelenu travicu nego da mumljajui iskapim flau, te vrste imitacija pjesnikovog lika i djela nikad nisu bile posebno privlane. Moda se i zato nisam posebno revnosno kretao po Danetovim drutvenim orbitama. Tog jesenjeg dana 1990. godine, ili moda sezonu prije, prvi put sam ga sreo u Americi. Ni u treem tisuljeu nije uobiajeno da dva slovenska pjesnika u istom amerikom gradu i na istoj knjievnoj veeri nalete jedan na drugog. Veoma rijetki, a zato mnogo oputeniji, bili su susreti te vrste devedesetih

35

godina, kada zaneseni itatelji poezije nisu imali na raspolaganju ni jednu jedinu antologiju slovenskog pjesnitva u engleskom prevodu, dok je slovenskih pjesnikih zbirki u amerikoj republici knjievnosti bilo taman toliko za jedan stolarski dlan, to znai takav na kojem nedostaju tri prsta. Dakle, Dane i ja smo iz jedne anonimne nacionalne tradicije doli nastupati u kulturi u kojoj jaram anonimnosti nosi pojedinac. Zbog toga to su Daneta Zajca njegovi mladi itatelji prepoznali kao velikog pjesnika, bez obzira na zatitu kolektivnog slovenskog ugleda, o kojem Amerikanci naravno nisu imali nikakvih predstava, ubijeen sam da upravo duboko individualno uivljavanje u njegove pjesme svjedoi o tome da dobro umjetniko djelo ne poznaje vremenska ogranienja ukusa, etnikih predrasuda i nazora o svijetu. Usprkos nunim pomutnjama o granicama jezika kao granicama onog svijeta koji jezik uope moe izraziti, dobra pjesma, ipak, i mada kroz koprenu prevoda, ljubi itatelja u najintimnije mjesto, jer govori snagom arhetipskih situacija u kojima mi itatelji otkrivamo vlastite portrete. To je zahvalnim amerikim itateljima u Chattanoogi, u dravi Tennessee, ponudio Dane Zajc u trodnevnoj knjievnoj radionici kakvih je u zemlji izmeu Atlantika i Pacifika u sutini bezbroj. Tada sam ve nekoliko godina bio na postdiplomskom studiju u New Yorku , tako da nije neobino to sam bio ve upoznat s institucionalizacijom pjesnitva kao discipline koju predaju na univerzitetima zato da bi, pored podsticanja zanatske spretnosti, svoju nomadsku mikro-zajednicu dobili i pisci, koji se, u ogromnim prostranstvima te naporne i fascinantne kulture ne mogu nadati prednostima europskog kavanskog ivota i spontanim oblicima drutvenosti. Na ovom mjestu ostavljam po strani pomisao da kavane, kao civilizacijske institucije, ve i u suvremenoj Europi nezadrivo iezavaju u mit. Radije prizivam pred unutarnje oko tu sliku, sliku u slici. Zajc je sjedio nepomino, ve nekoliko sati, na zelenom ablesanom naslonjau u primaoj sobi Richarda Jacksona, profesora knjievnosti i pjesnika koji je o njemu napisao nekoliko pronicljivih eseja. Zabava se uspinjala ka vrhuncu, u kui nije bilo mirnog kutka. Jasno, trebalo je na odgovarajui nain proslaviti kraj radionice i predavanja iz suvremenih pjesnikih stilova. Ti se stilovi Daneta Zajca vjerojatno nisu mnogo ticali. A i zato bi. Do boli u kotanoj sri je ovladao samo jednim: svojim. Ako ovjek pie kamene temeljce u jednoj duhovnoj graevini, dekorativni volanii stiha ga opravdano ne mogu pretjerano zanimati. Ako ga uope zanimaju. Zanimaju ga, prije svega, naini na koje vlastitu mranu opsjednutost izrei neim

36

tako krhkim kao to je lirska pjesma. Zajc je gledao u razveseljeno, opijeno i vie nego tek skromno erotizirano mnotvo studenata, te amerikih i evropskih pjesnika i nas koji smo doli itati svoja djela na duboki Jug. Najvei ivi slovenski pjesnik sjedio je tamo, u kui u predgrau, bogu iza lea, okruen gomilom grebatora i plavokosih brucokinja, darovitih stipendista i tatinih djevojica koje su se pravile nevjete, frustriranih urednika knjievnih asopisa i romantinih bardova campusa. Samo dan prije toga ih je, sve skupa, do potovanja vrijedne potresenosti dovela njegova javna recitacija pjesama. Upozorila je na izlazak male knjiice pjesama u prijevodu Michaela Bigginsa i Michaela Scamella, Ashes, u seriji Poetry Miscellany Yugoslav Chapbooks, koju izdaje odsjek za kreativno pisanje na mjesnom Univerzitetu Tennessee. A Daneta Zajca se sva ta nemala panja nije ticala. Isto tako malo ga se ticala injenica to je dobitnik Nobelove nagrade, danas pokojni rusko-ameriki pjesnik Josif Brodski, kada je Dane Zajc 1982. godine bio Fulbrightov gostujui umjetnik na uglednom univerzitetu Columbia u New Yorku, s divljenjem okarakterizirao njegovu liriku kao veliko djelo malog naroda. Pohvala koju ti da Brodski pouzdano nije mali kompliment. A Dane Zajc, mislim, intuitivno osjea i neto drugo. Osjea da takva pohvala spada dodue meu lijepe, privlane i poeljne, ali u sutinskom smislu ipak u spoljanje stvari. Blistave laudacije, estitke, nagrade i tekstovi koji veliaju su, s drutvenog aspekta, dakako, nadasve vani. S vidika egzistencijalnog impulsa umjetnikog djela, koje zna taknuti ranjenu duu jer i sama izvire iz rane, sva ta vrteka jedva da ima kakav znaaj. Na zabavi se Dane Zajc digao samo jednom, kada je priao djevojci koju bar ja ni po emu nisam mogao zapamtiti, mada sam, vian tome, kruio po sobama. Doajen slovenske lirike je s djevojkom izmijenio nekoliko rijei, ne askajui s njom due. Jo danas se najeim zbog metafizikog otkria koje mi je donio njegov odgovor na provokativno: Hej, Dane, jo si u formi! Usklikom sam htio neobavezno dati do znanja da tedre groupies uope nisu samo domena pop zvijezda i nogometaa. Dane Zajc me potresao. Krhkim glasom je apnuo: Samoe su se za trenutak razmaknule. Ta scena mi se vrtjela pred oima i kad sam, krajem devedesetih, sjedio u Preernovom gledaliu u Kranju, na dodjeli najuglednijeg nacionalnog priznanja za knjigu pjesama, Jenkove nagrade. Nagradu dodjeljuju slovenski pjesnici pjesnicima, to znai da se radi o najistijoj i politiki nezainteresiranoj nagradi, koja, uz to, ima ve prilino dugu tradiciju, vie od petnaest godina. A Jenkova nagrada je u devedesetim godinama

37

sasvim isezla iz ire kulturne svijesti u Sloveniji. Organizatori nisu imali lagan posao kad su priredbi htjeli dati nov ivotni kredit. Dobro im je ilo od ruke. Ne samo zato to su pokuali obnoviti neto od one pozornosti koju je poezija doivljavala u slovenskoj kulturnoj svijesti sve do uspostavljanja nezavisne drave. U njoj pogledamo li suvremeni globalni kapitalizam, naalost ini se nuno najprivatnija ekstaza ili pak meditativna usredsreenost nemaju vie status javnih ifri kroz koje se, za trenutak, moe ugasiti destilirana slika vremena. Dobro je organizatorima ilo od ruke i zato to su sveanosti dali socijalnu formu. Potovali su je svi, ukljuujui i govornike, te prvu ligu pjesnika, Svetlanu Makarovi, Borisa A. Novaka i Milana Jesiha, koji su, u ast nagraenom, itali svoje pjesme. Forma? Kakva forma? No, javno komuniciranje svakako. Doe, kae ili recitira to ima, zahvali se i ode. Slinu formu poznaju i druge kulturne sfere. Ipak se ba tu, na pjesnikom ceremonijalu, zasvijetlio onaj nepodnoljivo izmigoljiv viak koji poezija ima u odnosu na ostale naine upotrebe jezika. Viak koji izvire iz utnje. Laureat je doao na binu u elegantnom crnom odijelu, svean, a istodobno nekako izgubljen. Iz ruku Evalda Flisara, predsjednika Drutva slovenskih pisaca, Dane Zajc je primio nagradu za knjigu Dolje, dolje (1998). Primio ju je za knjigu koja, poslije vie od desetljea odsutnosti sa slovenske pjesnike scene, razotkriva bar dvije stvari: da pipanje ka prijetee nasilnom korijenju naina na koji smo u svijetu istodobno i upozorava na sutinski ljudski stav: nadati se usprkos tome to nema nade. A s takvom pjesmom treba se suoiti neposredno. Nema umjetnike discipline koja bi se kritikom prisvajanju, javnom prihvatanju ili ak medijskom glamouru grevitije opirala od same poezije. Usprkos vanjskim povijesnim promjenama, propalim imperijima, spaljenim gradovima, preseljenim narodima i raanju novih drava, ostaje pjesnika rije u nekom smislu uistinu takva kakva je bila u svojim biblijskim poecima. Svjedoi, naime, o potrebi pojedinca da reenom, zapjevanom i iz due izgrebanom priom o vlastitoj samoi dosegne blinjeg, drugog, svojom rijeju oblikujui onu zajednicu u kojoj je tu samou moda mogue prevazii. Dane Zajc, koji je zastao i na kranjskoj bini umuknuo usred recitacije svoje pjesme, na najbolji je nain otjelovio to krhko, nepouzdano i uvijek iznova neispunjeno nadanje. Samoa iz koje se raa poezija je, naime, samoa kakvu doivljava ovek kojemu biti ja nije dovoljno, ali ga ne moe izbjei. I u najsnanijem naporu da nestane u drugom, u ulnoj ekstazi koja ukida granicu izmeu ja i ti, orgazma su jo uvijek dva, ne

38

samo jedan. Samoa. Upravo zato to smo na nju osueni, toliko smo osjetljiviji prema njenim krajnjim granicama. Pjesnik koji pripovijeda o samoi ve obeava hlapljive trenutke nadanja da meusobno prepoznavanje vodi ka oblikovanju povezanosti meu duama, naime one veze koja bljesne kao zraka iz upljine tijela, kako Zajc amanski objavljuje u pjesmi Asskalla. I samoe se za trenutak razmaknu.

Preveo: Josip Osti

39

Dane Zajc ZA VSE BO PLAAL

Za vse bo plaal. Jata posmehljivih ptic te bo zasledovala skoz ivljenje. Ob uri miru in ob uri nemira se bo spuala na tvoje prsi. Terjala bo plailo. In ti bo dajal in dajal. Ampak odreitve ne bo nikoli. Nikjer ni odreitve za loveka. V sebi nima vrednosti, s katero bi plaal. In sam si plailo za vse.

ZA SVE E PLATITI
Za sve e platiti. Jata podrugljivih ptica progonit e te kroz ivot. U vrijeme spokoja i u vrijeme nespokoja, sputat e se na tvoje grudi. Utjerivat e dug. I ti e davati i davati, ali iskupljenja nee biti. Nigdje nema ovjeku iskupljenja. U sebi nema vrijednosti kojom bi platio. I sam si plaa za sve.

41

KOZLI
spomladi se vali z viin s hrupom belim navzdol navzdol se peni belo se peni spomladi z viin sneg pridejo beli kozli od belega uroeni v belo teejo isto bel je svet beline neshojen je nedotaknjen je brez stopinj je brez znamenj je mladi kozli teejo drzno teejo objestno in igrivo teejo mladi kozli v breg brez madea in ko priteejo do najveje beline odmetavajo mlade kozlovske glave v belo jih posejejo v belo naroje puhasto v belo polje kjer uspeva samo belina poleti pridejo gorjanci nabirat mlade kozlovske glave po krvavih roah v snegu jih sledijo iz ruevja jih trgajo med kamni jih razpoznavajo in jih tlaijo, ah, v svoje globoke bisage

42

JARCI
s proljea se valja s visina s bukom bijelom nadolje nadolje se pjeni bijelo se pjeni s proljea s visina snijeg dolaze bijeli jarci bijelim omaijani u bijelo tre potpuno bijel je svijet bjeline neutaban netaknut bez stopa bez znakova mladi jarci tre odvano tre obijesno i razigrano tre mladi jarci u brdo bez mrlje a kada dotre do srca bjeline odbacuju mlade jaree glave u bijelo ih zasiju u bijelo naruje paperjasto u bijelo polje u kojem uspijeva samo bjelina ljeti dolaze gortaci brati mlade jaree glave po krvavim mrljama u snijegu ih slijede iz grmovlja ih trgaju meu kamenjem ih raspoznavaju i trpaju ih u duboke bisage

43

KORPIJONI
samotarji so svetloba jih boli hranijo se z agovino mraka ivijo v stolpih iz rvojedine brezdomci so stisnjeni pod kamni v razpokah pranjah spreani od tee ki se vali eznje vasih vignejo gor gor v tiino gor gor v mraz vasih jim bela kri drhti v pesmi brez glasu na vriku samote tam pod dejem noi se vzpnejo in zakliejo klic tiinast iz drugega srca jim odgovori drug klic potem cvetejo klici v razkosanih globoinah globoko dol pod rnim nebom hitro se priigajo tiho odcvetajo ivijo z elom namerjenim v lastno srce

44

KORPIONI
samotnjaci su svjetlost ih boli hrane se piljevinom mraka ive u tornjevima od crvojedina beskunici su stisnuti pod kamenjem u pukotinama prorezima spresovanoi teretom koji se valja preko njih katkada izbiju gore gore u tiinu gore gore u studen katkada im bijela krv drhti u bezglasnoj pjesmi na vrhuncu samoe tamo pod kiom noi popnu se i zakliku zov tiinast iz drugog srca odgovori im drugi zov potom cvjetaju dozivi u raskomadanim dubinama duboko dolje pod crnim nebom brzo se pale tiho otcvjetavaju ive s aokom uperenom u vlastito srce

45

ZAPRL SEM VRATA

zaprl sem vrata zunaj je no korakov ni ve rosa rosi na stopinje trava klije skoz stran obrnjene oi zaprl sem vrata zunaj se kotali po skalah blazni zvonec se zunaj prikazujejo kozlovske glave sesajo modrasi kozam vimena zunaj ponoi zaprl sem vrata naj se moj vreei pekel razpase v noi ponoi po meni naj razsaja naj me poirajo za zaprtimi vrati zublji in zubeljki gibni ponoi

KAMEN
V sanjah mi je pripovedoval kamen, kaj misli kamen. V enem samem dolgem stavku mi je pripovedoval v sanjah kamen. e bi se spomnil, kaj mi je povedal, e bi se spomnil besed, ki jih je govoril v mojih sanjah. ko se mi je sanjal kamen.

46

ZATVORIO SAM VRATA

zatvorio sam vrata napolju je no nema vie koraka rosa rosi na stope trava klija kroz u stranu okrenute oi zatvorio sam vrata napolju se kotrlja po stijenju ludo zvono vani se prikazuju jaree glave sisaju poskoci kozama vimena napolju nou zatvorio sam vrata neka se moj vritavi pakao raspase po noi nou po meni neka hara neka me prodiru iza zatvorenih vrata plameni i plamici gipki nou

KAMEN
U snovima mi je pripovijedao kamen ta misli kamen. U jednoj jedinoj dugoj reenici mi je pripovijedao u snovima kamen. Kad bih se sjetio ta mi je rekao, kad bih se sjetio rijei koje je govorio u mojim snovima, dok sam sanjao kamen.

47

NI
Vasih zgine v oblakih In je ni V jasnih noeh poira zvezde Velikega voza Z ostrim robom Takrat vem da je za robom Neskonno Brezdno Ni

GOVORI VODA
Govori voda iz vodnih ust. Usta so v vodni glavi. V trogovoru govori voda, v jeziku brez besed. V umenju iz tihote. Zakaj mi tee ez senc. Zakaj ez telo, ki ne utriplje. Ki moli. Ne govori meni. Sebi iz svoje glave pripoveduje voda zgodbo brez zgodbe. Pesem brez besed je zapisana v vodi. V rkah neberljivih. Izreena z jezikom, ki ga ni v ustih, ki jih ni. Ni ust. Vodenih vodnih ust.

48

NITA
Katkada nestane u oblacima I nema je U vedrim noima guta zvijezde Velikih kola S otrim rubovima Tada znam da je iza ruba Beskonano Bezdan

GOVORI VODA
Govori voda iz vodenih usta. Usta su u vodinoj glavi. U trijalogu govori voda, jezikom bez rijei. umom od tiine. Zato mi tee preko sljepoonica. Zato preko tijela, koje ne pulsira. Koje uti. Ne govori meni. Sebi iz svoje glave pripovijeda voda priu bez prie. Pjesma bez rijei zapisana je u vodi. Slovima neitljivim. Izreena jezikom kojeg nema u ustima, kojih nema. Nema usta. Vodenih vodinih usta.

49

AS TVOJ
Pride as, ko ni ve asa. Se stopinja ustavi in ne more naprej. Se oi zazrejo v lastne oi, s pogledom, nalitim z oitkom. Kam si me pripeljal, pravijo. Zakaj si trd od strahu. Zakaj si ledeno nepremien. Pride as, ko je as krut. Je neizprosen. In so ustnice zamrznjene. V toki, ko ni premikanja. In je jezik suh od spoznanja, ki kaasto plane v odprtino grla. as, ko se ustavi. Ko si led samega sebe. as tvoj.

50

VRIJEME TVOJE
Doe vrijeme, kad vie nema vremena. Korak se zaustavi i ne moe dalje. Oi se zagledaju u vlastite oi, pogledom, natoenim s prigovorom. Kamo si me doveo, kau. Zato si skamenjen od straha. Zato si ledeno nepomian. Doe vrijeme, kad je vrijeme surovo. Neumoljivo. I usne su zamrznute. U taki, kad nema pomjeranja. I jezik je suh od spoznaje, koje zmijasto izbije u otvor grla. Vrijeme, kad se zaustavi. Kad si led samoga sebe. Vrijeme tvoje.

51

DOL DOL
ko mislim na vse tvoje upe ki so vtisnjeni v stopinje tvoje jih sledim stopinje ki se naenkrat ugreznejo v meglo in blato in mraz mokrotni ko te priakujem ko pride in tiho sede zraven mene in vpraam A vse a vse je lo V trenutku, ree, v trenutku nepritevnem je padlo dol dol je zginilo mislim kako si priel z nogami razrtimi od zavratne poti kako ti vidim brlijo oi brez odseva in gledam kako padajo teki oblaki ez ostrine sten in sliim kako prebadajo smrekovi vriki trebuhe temnega vetra

52

DOLJE DOLJE
kad mislim na sve tvoje nade koje su utisnute u stope tvoje slijedim ih stope koje najednom utonu u maglu i blato i studen vlanu kad te oekujem kad doe i tiho sjedne pored mene i upitam A sve a sve je otilo U trenutku, kae, u trenutku neuraunljivom palo je dolje dolje nestalo je mislim kako si doao nogu razjedenih podmuklim putem kako ti vidim kilje oi bez odbljeska i gledam kako padaju teki oblaci preko otrine stijenja i sluam kako probadaju vrhovi jela trbuhe mranog vjetra

53

GORI POEZIJA
Ogenj prebira pesmi. Ogenj postavlja loila. Hitri ogenj z zoglenelimi omi lista liste z zubljastimi prsti. Kdo bo bral verze, zapisane v erjavici. Pregorele besede. Razpadle zloge. Zveriene rke. Na kol nataknjena glava pesni pod zaprtimi vekami. rno pesem nam poje glava, jo poje neslino iz odsekanega grla. Gorijo svetlolase pesmi z ognjem v laseh. Gorijo slavci nad mestom slavcev z oganimi krili, s pregorelim gostolenjem v kljunu. Gorijo vrtnice v obzidanih vrtovih. Gorijo beznice, palice minaretov se lomijo. Cerkve gorijo. V ognju je zoglenelo vpraanje, kaj je pesem. Gorijo obrazi ur, vsi naenkrat zagani. as pretekli, as prihodnji frlita iz plamenov asa sedanjega. Na vpraanje, kaj je smrt, kaplja kri iz smrtne rane pravkar rojenega.

54

GORI POEZIJA
Vatra ita pjesme. Vatra razluuje. Brza vatra ugljenisanih oiju Lista listove plamenastim prstima. Tko e itati stihove zapisane u eravici. Progorjele rijei. Raspale slogove. Izobliena slova. Na kolac nataknuta glava pjesmi pod sklopljenim vjeama. Crnu pjesmu nam pjeva glava, pjeva je neujno iz prerezanog grla. Gore svjetlokose pjesme s vatrom u kosi. Gore slavuji nad gradom slavuja, spaljenih krila, pregorjelog biglisanja u kljunu. Gore rue u obzidanim vrtovima. Gore krme, palice minareta se lome. Crkve gore. U vatri je ugljenisano pitanje ta je pjesma. Gore lica satova, sva najednom spaljena. Vrijeme prolo, vrijeme budue lepra iz plamenja vremena sadanjeg. Na pitanje ta je smrt kaplje krv iz smrtne rane upravo roenog.

55

KROKAR
Poira navsezgodaj zvezdne oi. Najbolj slastni del nonega obraza, ki se ohlaja na visokih vzglavnikih. Nanjo se spusti, na posteljo nono, in kljuje, kljuje. Kadar leti, leti skoz samoto. Kakor skoz votlino v votlini, ki gre z njim in se sproti obnavlja. Kadar se spusti nizko, perutnice oponaajo glas vetra. Kose. Kakor da je veter planil z gore. Kakor da kosa kosi zrak. Vasih leti v dvoje. Tudi takrat je njegov let padanje v kroge samote. Tista, ki jo spremlja, je v tihi razdalji Ne dotikata se s perutnicami. V prostorih iz dveh kolobarjev letita. Poje na tri naine. V treh razlinih govoricah. Vse so sebi namenjene. Za lastno uho, za pogovor s sabo. Ni oponaavec, pti kljukasti. e oponaa, tedaj sebe. tedaj svoje glasove, zapleteno govorico vijugastih klicev. Ko leti nizko, se mu na perutih lesketa rno kljubovanje kraljestva Skrivnosti.

56

GAVRAN
Prodire prerano zvjezdane oi. Najslai dio nonog lica, koje se hladi na visokim uzglavljima. Na nju se sputa, na postelju nonu, i kljuje, kljuje. Kada leti, leti kroz samou. Kao kroz upljinu u upljini, koja ide s njim i usput se obnavlja. Kada se spusti nisko krila oponaaju glas vjetra. Kose. Kao da je vjetar planuo s planine. Kao da kosa kosi zrak. Katkada leti udvoje. I tada je njegov let padanje u krugove samoe. Ona, koju prati, u tihoj je udaljenosti. Ne dotiu se krilima. U prostorima od dva kolobara lete. Pjeva na tri naina. U tri razliita govora. Sva su sebi namijenjena. Za vlastito uho, za razgovor sa sobom. Nije oponaatelj, ptica kukasta. Oponaa li, tada sebe oponaa, glasove svoje, sloeni govor vijugavih doziva. Kada leti nisko, na krilima mu se bljeska crni prkos kraljevstva tajnovitosti.

57

U PRVOM LICU
Zdravko Grebo

Zdravko Grebo

TRI VJETICE IZ RIJA

Zapravo, iznijeti lini stav, a govoriti u svoje ime u ovakvim vremenima, a ne podrazumijevati druge, teko je, jer sve to kaete kao lini stav odnosi se na druge i moraju se podrazumijevati u bilo kakvom obliku vlastitoga iskaza. I to ne moj lini stav o knjizi Thomasa Manna ili Petrischa, nego moj lini stav o jednom traginom vremenu koje je iza nas sada, ako je iza nas? Poto imam i privilegiju a i nelagodu da govorim prvi, ja mogu govoriti samo o onome to je moje poprilino traumatino iskustvo posljednjih deset godina. Ako bih sumirao tih deset godina, u krajnjoj liniji, u posljednje vrijeme smo poprilino na tragian i tuan nain proslavljali razne desetogodinjice, od poetka rata u Bosni i Hercegovini, deset godina od prijema Bosne i Hercegovine u Ujedinjene narode, pa sve do apsurdne proslave deset godina stvaranja vojske Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Pa, ne znam je li poteno rei je li to moj ivotni poraz. Danas, kada mislim o tih posljednjih deset godina, mislim da je iskustvo sa kojim sam izaao nakon svega toga poprilino traumatsko i jedino o emu sam pomiljao jeste da iskreno potraim pomo psihijatra. Mi smo, na svoju sreu ili nesreu, roeni ovdje gdje smo roeni, baeni smo na ovaj komad zemlje da ovdje provedemo ivot, to je na izbor i ako sve to uzmete u obzir, onda je teko da ovjeku pod kou stane sve ono to smo imali kao iskustvo tih deset godina. Kada govorim o deset godina, ne mislim samo na etiri uasne godine nego na ono vrijeme koje je obiljeeno poetkom 90-tih pa sve do dananjih dana. Ovdje se desilo neto kosmiki znaajno. Ne mislim da se samo nama desilo, vjerovatno se desilo u ovom cijelom regionu, vjerovatno se desilo i malo ire u centralnoj i istonoj Evropi, ali kako se to obino deavalo u istoriji ili povjesti, Bosna i Hercegovina je morala na kraju izvui krvavi kusur i mi smo taj kusur i platili. Platili smo ga na razliite naine. Prvenstveno rtvovanjem svojih ideala, svojih uvjerenja, svoje vjere da je mogu nekakav bolji, pravedniji svijet, koji e potovati principe slobode i jednakosti meu ljudima, a pokazalo se da je to apsolutno nemogue. Da smo otkrili da neko novo vrijeme nosi neke nove modele koji su se pretvorili u karikaturu, a to su etnike identifikacije, koje su eskalirale u ovinistike, pa onda ponekad

61

i rasistike paradigme i koje su odnijele ogroman broj ljudskih ivota, koji su unitili kulturnu batinu, koji su protjerali ogroman broj ljudi s ovih prostora. I nakon svega toga pitate se sada ve nije ni estradno efektno rei, na kraju jednog milenijuma i na poetku drugog pitate se ta uopte jeste cilj, ta uopte jeste ideja. Mene je sramota to sam lan ovog tijela, rekao sam na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. To je bila jedna od prilino rutinskih sjednica. Meutim, ve u to vrijeme, to je bilo dvije godine prije svih dogaaja koji su obiljeili ovu zastraujuu istoriju bive Jugoslavije i Balkana, kada jednostavno, kako bi to pomalo konfekcijski rekli, stomakom vie nisam mogao podnijeti ono to se deavalo u toj zemlji. Vjerovatno je veoma mali broj ljudi uopte slutio ta nam se sprema. Ja sam znao. Ja jesam jo uvijek u dobroj mjeri ostao ovjek ljevice. Ja u tu ideju jesam vjerovao, mislim u ideju demokratskog socijalizma. Meutim, vidio sam da je to apsolutna la. To je vrijeme sedam-osam godina nakon Titove smrti kada su njegovi nasljednici, jednostavno nedorasli zadatku, pokuali da vladaju vrstom rukom. Meni se to zgadilo. Mislim da je to pravi izraz. Onda sam to javno rekao i, ako me niko nee shvatiti pogreno, u dugoj istoriji te partije koja ima i svoje svijetle trenutke, koja se zvala Komunistika partija, a poslije Savez komunista Jugoslavije, ja sam prvi ovjek koji je dobrovoljno izaao iz njenog Centralnog komiteta. Neu rei, naravno, da time zasluujem neki istorijski kredit, ali ljudi kao to su Milovan ilas, kao to su Aleksandar Rankovi, kao to su Latinka Perovi, kao to su Slavka Dabevi-Kuar, bili su izbacivani. Ja sam elio da ietam iz svega toga i da te ljude nikad vie u ivotu ne vidim. To jednostavno vie nisam mogao podnijeti. Tu vrstu licemjerja, tu vrstu lai. Dok sam iv, vjerovat u u ideju, koja potie od francuske graanske revolucije ili makar u njen trei dio, osim slobode jednakosti, u bratstvo. Ja i danas, kao ve sredovjeni, nostalgini, melanholini ovjek, jo uvijek vjerujem u tu ideju. U tom trenutku sam shvatio da u ovoj zemlji, u zemlji u kojoj sam ja ivio, ne postoje snage da se ta ideja izvede na poten nain do kraja i da je ljudi kojima se u milionskim brojevima obeavao taj hilijastiki cilj, jedna skoro kvazireligijska ideja, ostvare. Tada sam se rastao od svega toga i to je bio kraj. U toku rata jedan prijatelj, ne bi li ohrabrio i sebe i nas, citirao je arapsku poslovicu Najbolji uvijek ostaju. Ali kada bih htio biti cinian, nakon svega to nam se desilo i nakon ovog gliba u kojem danas ivimo kada kaem mi, jo uvijek mislim

62

na sve svoje prijatelje koji ive i u Zagrebu i u Ljubljani i u Beogradu i u Skoplju i u Pritini itd. znao bih preformulisati tu tezu Naravno, ja bih, da ivim sto ivota, uvijek napravio isti izbor, jer ne bih znao kako bih obrazom i srcem izdrao da nisam bio u tom i takvom Sarajevu. Meutim, kada mislite o angamanu, o onome to smo investirali u sve to skupa u ono vrijeme, mnogo vie mi se svia jedna reenica koju sam uo od jednog mladog pjesnika kojeg volim. On je rekao: Ja sam ostao jer nisam imao hrabrosti da odem. I danas se ini da je moda to tano, jer mi smo svi vjerovali u to vrijeme da se vrijedi oduprijeti jednoj primitivnoj, surovoj, totalitarnoj agresiji, mislim na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, a pogotovo opsadi Sarajeva. Ja bih tu priu ponovio. S druge strane, hajde da sada budem veseljak, da ne budem rezigniran, danas sam sticajem okolnosti razgovarao s nekim ljudima s kojima sam podijelio, pa, skoro bih rekao, ratniko iskustvo, kojima kaem: Daj Boe da se hoe ponovo zaratiti. To su bila herojska vremena. Nije vjerovatno nita novo i nita pametno kada kaem da su to vremena kada sam ja, zaista, osjeao da moj angaman neto znai. Bio to mali FM radio, bilo Zidne novine, bilo izdavaka djelatnost Meni je bilo bitno da budem s ljudima i koliko mogu da ih hrabrim da ostanemo na nogama, da ostanu ljudi, da se ne predaju, da ne pokleknu, da se ne pokolebaju, da ne uine neto zbog ega e kasnije kajati. I kako cijela ta pria u svojoj banalnoj verziji glasi, takva teka vremena uvijek kod dobrih ljudi pokau ono najbolje, kod loih ljudi pokau ono najgore. Ja se nadam da sam bio u ovoj prvoj grupi, kao i veina Sarajlija. Kada smo poeli da izdajemo Zidne novine bio je to pokuaj da prebacimo visee mostove iznad opkoljenoga Sarajeva. Dakle, to su bili neki krhki, klimavi mostovi prema hrvatskoj knjievnosti, prema srpskoj, prema slovenakoj, istovremeno prema svijetu, prema francuskoj, engleskoj, amerikoj, irskoj, palestinskoj, indijskoj. Sada se okupila jedna grupa ljudi iz tih zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije, da pokuamo da napravimo neto slino, da napravimo jedan asopis koji e te krhke mostove, ratne, pretvoriti u neto vre mostove preko kojih e se moi sigurnije ii bez bojazni da e ti konopci biti zaljuljani ili prekinuti. Kako je Marko Veovi rekao, dosta drastino na onom prvom okruglom stolu prije godinu dana, posveenom ovoj ideji osnivanja asopisa: Mi jesmo grupa ili ludaka ili zanesenjaka. Tako je nekako rekao. Zato mislim da ovaj asopis koji nastaje vjerovatno predstavlja pokuaj da taj mali broj ljudi, koji se

63

ophrvao tom sirenskom zovu zla, krvi, voe, na ispravljanje istorijskih nepravdi koje su automatski znaile unitenje drugih i svakog ko je drugaiji, zasluuje nau panju. Ovo to Sarajevske sveske treba da urade jeste oajniki pokuaj da jo jednom budemo plemeniti i ozbiljni i u svojoj profesionalnoj aktivnosti, a u krajnjoj liniji zato ne i kao ljudi s imenom i prezimenom. Mislim da su Zidne novine najznaajnije to sam ikad u ivotu uradio, mada, da budem poten, ja sam to uradio instinktom. Ja sam nekakav bijedni profesor Pravnog fakulteta, prema tome to nije moja oblast. Pokuavao sam stalno da kaem kako nismo sami na ovom svijetu, kako ta vrsta kulturne interakcije jeste bitna, kako nas jednostavno hrabri i obogauje i, kao to rekoh, to je vie bila ideja koja vam doe u snovienju nego to sam imao vrst koncept iza toga. Meutim, neizmjerno sam sretan i ponosan na ta izdanja Zidnih novina u ono vrijeme. I moram da kaem da, naravno, nijedno izdanje Zidnih novina, slovenako, pa makedonsko, pa albansko, pa srpsko i hrvatsko, ne bi bilo mogue da automatski, bez ikakvih ne samo dodatnih ve ni prethodnih pitanja niste jednostavno prepoznali ljude koji su bili spremni da budu urednici bilo gdje da su se nali na ovoj planeti i koji su napravili i izbore i redakciju i tekstove itd. To je bilo zaista znaajno. Ne znam koliki je broj ljudi itao Zidne novine, ali mislim da ako ih je proitao i mali broj, to je bilo ohrabrujue i to je onaj sloj ljudi koji u svemu, ne gubei ni ponos ni dostojanstvo, ipak dri bradu iznad vode. A to nam omoguava da danas ovakvi pokuaji postanu zaista neto to budi neke nove nade, nove izglede da jednog dana ponovo uspostavimo na ovim prostorima kulturne veze. Kada sam prvi put 1995. godine otiao u Beograd mnogi su bili okirani. Povod je skoro anegdotski. Imam dobru prijateljicu i ponosan sam na to prijateljstvo koja se zove Jasminka Hasanbegovi i ona je sada docent na Pravnom fakultetu u Beogradu. Ona je iz svoje ludosti nemojte se smijati, jer postoje i lude ene, a ona je jedna od takvih i to kaem s divljenjem odluila je da svoju doktorsku disertaciju, koja je maestralna (3.000 strana o topici i pravu) mora braniti pred onom komisijom koja je bila odreena prije poetka rata. U toj komisiji smo, osim profesora Vraara, profesora Danila Basare, profesora Koste avokog, bili jo profesor arko Puhovski i ja. To je bio povod i to je, kao to je Politika objavila u ono vrijeme, bila prva meunarodna odbrana doktorske disertacije, jer smo tada ve bili razliite drave. I to je bila avantura.

64

Poslije sam iao da promoviem poprilino neuspjean poduhvat koji se zvao Zdruena lista. To je bio prvi pokuaj da se pobijede nacionalistike stranke u Bosni i Hercegovini. Ja mislim da svi moramo, svako na svoj nain, raditi na uspostavljanju pokidanih veza, esto bolno optereenih. Zar je mogue ivjeti u jednom regionu, gdje je manje-vie rije o jednom jeziku, a ne saraivati bez obzira na politike prilike? Govorim o tim, kako bih rekao, egzotinim posjetama Beogradu. Sada je to normalno, sad to nije uopte ni znaajno, ni opasno, ni pravo, ni krivo. Trei put sam iao kad je Mark Thompson promovisao svoju knjigu Kovanje rata. Dakle, uloga medija u izazivanju mrnje i svega ovoga skupa. Vjerovatno kao i veinu Sarajlija, ratne prilike su me tjerale i sve nas, ako smo uopte imali priliku da izaemo iz te miolovke koja se zvala Sarajevo ka Zagrebu. To je bio normalan put. I moram da kaem da je to bio prvi put u mom ivotu da sam ja bolje upoznao Zagreb. O Beogradu sam, naprotiv, sve znao, jer moje gimnazijske godine, moje godine postdiplomskog studija, moj doktoratski kurs, sve je to bio Beograd. Mislim, osim Mostara gdje sam roen, osim Sarajeva gdje ivim, Beograd je bio to mjesto. U kontekstu ove nae prie veoma je znaajno da moje iskustvo tog poslijeratnog Beograda (mada Beograd tada nije bio u ratu, mi smo bili u ratu), to se tie nekakvih novouspostavljenih odnosa, tenzija, animoziteta itd., bilo poprilino udno iskustvo. Po prvi put sam se zapitao: Pa, ko smo to mi? Kakvi smo mi ljudi? Maloprije sam govorio o bratstvu koji uspostavlja jezik. To jeste bitna odrednica. Meutim, nisam prepoznao moj Beograd. Jednostavno ja nisam imao vie taj osjeaj, jer ako imate 16 ili 17 godina i ivite u Beogradu, to je udno, mislim prve ljubavi, fudbal, krae, utakmice itd. Meutim, ja ga vie nisam prepoznao. Ja nijedno, to govorim sasvim odgovorno, mada znam da zvui patetino, nijedno svoje bitno prijateljstvo nisam izgubio. Naravno, sluajna prijateljstva, razne budale, kolege itd., jesam pogubio i oni mene, naravno, i svako ima pravo na svoj izbor, ali ljudi sa kojima sam bio prijatelj, potpuno je svejedno, u Rijeci, Splitu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Pritini i Skoplju, pokazali su se kao pravi ljudi. Ja se nadam da u jednog dana, kao to sam pokuao, ne toliko u direktnom smislu, estradnom, teatralnom, a ne daj Boe i materijalnom, uspjeti da im vratim malo onoga to su oni u mene uloili kad mi je bilo teko. Ja sam to nekoliko puta rekao, ali elim i da ponovim, da je bombardovanje Beograda, ili kako se to eufemistiki zove zrani udari protiv Jugoslavije, neto to predstavlja pomalo brutalan i

65

cinian nain rjeavanja problema koji se moraju rjeavati na politiki nain. Ja jesam imao puno razumijevanja i dan danas ga imam, mada sada, naravno, u sasvim drugoj formi, za dugogodinje, decenijama duge moda i vjekovima duge patnje albanskog naroda na Kosovu. Meutim, ipak mislim da je taj problem trebalo rijeiti politikim pregovorima. No, ja se ne usteem da to kaem. Mislim da nikad mi nee biti jasno zato su sruili mostove u Novom Sadu. Da li je to ukljuilo Miloevia, koji je bio miljenik meunarodne zajednice, s kojim je Richard Holbrooke ili ve ne znam kako se zove ta plejada likova, poprilino leerno pila viski i mislila da je on garant mira na Balkanu. Prema tome, da je neko htio, hajde sada da se vratimo ponovo na vlastiti prag, rat u Bosni i Hercegovini mogao je biti zaustavljen na samom poetku. Iz kojih misterioznih razloga do toga nije dolo, ostaje nam da nagaamo. Zato je toliki broj ljudi morao da izgubi ivote, ruke, noge, zato je toliki broj ena morao biti silovan, zato smo imali koncentracione logore, zato je toliki broj ljudi otiao iz ove zemlje, to ostaje na savjesti tih ljudi koji sada dre moralne lekcije cijelom svijetu. Neminovno se postavlja pitanje, kakva je odgovornost svakog pojedinca i cijelih naroda u tom vremenu zla koje nastane bez obzira gdje nastaje i kako, u Rusiji, u Njemakoj, ovdje kod nas, a formula je jasna: treba ubiti svakog ko ne misli kao ti ili ko nee da veruje kao ti, ko je druge nacije. Glucksmann u knjizi Dobro i zlo kae: Problem Hitlera nije u tome ta je on elio da uradi i kakva je nedjela poinio, nego je problem u injenici kako je dozvoljeno da on sve to uradi. Ne moemo se samo zadovoljavati konstatacijom da je on ludak. Treba pozvati na odgovornost savremenike koji su mu otvorili aleju moi, dakle nas same. Meutim, uvijek imate jednu novu malu nelagodu, a ona se sastoji u ovome: na koji nain imamo pravo da govorimo o kolektivnoj krivici ili, sa druge strane, na koji nain imamo pravo da ne govorimo o kolektivnoj krivici, jer to je teorija banaliteta. Hitler jeste doao na vlast na sasvim legalan nain, kao Miloevi, kao Tuman, kao i ovi domai nacionalni lideri u Bosni i Hercegovini, kao OVK na Kosovu. Mogao bih varirati temu Slovenije i Makedonije na slian nain, ali su donedavno izbjegli ove strahote koje su se nama ostalima desile. Prema tome, prva injenica je da su ti ljudi, govorim o Bosni i Hercegovini, na apsolutno legalan nain izabrani. Uopte neu da govorim o teorijama zavjera, o prevarama, o krai glasova mislim da to nije tano. Ti ljudi su legalno dobili izbore. To znai da ih je

66

narod htio. Ja sam mislio da Bosna i Hercegovina moe izbjei zlohudu sudbinu Srbije, tadanje Jugoslavije i Hrvatske koji su opetovano glasali za apsolutno totalitarne reime i svoje voe. Meutim, i u Bosni i Hercegovini se deavaju, ili su se deavale, sline stvari. Prema tome, zaista je nepristojno govoriti u kolelektivnim kategorijama. Nikad ne moete rei svi Srbi su ovakvi, svi Hrvati su onakvi, svi Bonjaci su na trei nain isti. Meutim, s druge strane i narod, a vjerovatno nas u kontekstu ove prie prvenstveno zanima intelektualna elita, ne moe rei da ne snosi dio odgovornosti. Iz komoditeta ili straha, oekivanja novih sinekura, potpuno mi je svejedno, ljudi su masovno pristajali uz te programe. Mislim da zadatak nekoga ko do sebe dri toliko da moe makar s polukreditom ponijeti ime intelektualca, jeste da prvenstveno razotkriva, demaskira, demistifikuje i optuuje te totalitarne, ovinistike, nacionalistike tendencije u vlastitoj sredini. Meutim, stvar je principa, a princip glasi: svaki zloin je zloin. Da li se radi o 20 ili 200 hiljada u ovom kontekstu nije bitno. Mislim da niko na ovim prostorima, pa u krajnjoj liniji ukljuujui i mene, nije amnestiran. Ja mogu priati bajke koje mi se sviaju, jer mislim da su osnovane, da Sarajevo u kom smo proveli rat jeste na neki udnovat nain odoljelo izazovu revanizma i osvete. Meutim, neu nikada zaboraviti da postoje sluajevi zloina protiv drugih naroda u Sarajevu. I nikad neu razumjeti zato, upravo zbog tog moralnog kredita koji se podrazumijeva, ti zloini nisu procesuirani odmah. Da li nas je ovaj rat nauio da ne moemo ivjeti zajedno? Ne znam, sumnjam. Moda i ovo poslijeratno vrijeme pokazuje da, osim asnih izuzetaka, nas stalno ue da su etnike, religijske i ostale razlike ustvari krucijalne, a da nije bitno ono to je nae zajedniko iskustvo, kulturno, istorijsko, ivotno, da ivimo tu zajedno. U tom smislu mislim da nijedna od strana koja igra na eksluzivno etniku politiku pravdu, nije nevina. Cijelo ovo zameateljstvo, ovaj uas je poeo u Sloveniji, pa je izvezen u Hrvatsku, pa je izvezen u Bosnu, a onda je sada izvezen i u Makedoniju. I rtve za koje smo imali simpatije, koje smo pomagali, mislim na Albance, nisu uopte njene prema srpskoj manjini koja je ondje ostala. Radi se o principu. Potpuno je svejedno, jedan ovjek jedan ovjek, jedna glava jedna glava. Svaki zloin se rauna i svaki zloin mora biti kanjen. A to kako e zavriti povjest, ko e kako objasniti kako je sve poelo i ko je ta radio, o tom po tom, ako budemo ivi. elim da kaem na kraju neto o ljudima koji imponuju u zlim vremenima. Ono to je mene fasciniralo u svemu tome,

67

osim naravno Radeta Konstantinovia, koji je neuporediv, koji uopte ne spada u nau priu, jer nas je ve davno nadvisio, jesu ljudi sa svih strana, koji svojom smjelou svjedoe da je svaki pokret suprotstavljanja nasilju, dakle diktaturi, mogu u svako doba. Naravno, mogu govoriti o keljzenu Maliiju, o Vetonu Suroiju, o nekim ljudima u Skoplju, o pokojnom Miladinu ivotiu, o Vladanu Vasiljeviu, o Kosti Obradoviu, Filipu Davidu, o Dubravki Ugrei i Slavenki Drakuli, o Nadedi ainovi, Radi Ivekovi i, naravno, mnogim drugima. Kada govorimo o Beogradu, hou da pomenem Natau Kandi, Sonju Biserko, Borku Pavievi tri vjetice iz Rija kako ih ja zovem. Koliko su hrabrosti imale te ene koje su u jednoj, vjerovatno nepodnoljivoj, klaustrofobinoj, ksenofobinoj, histerinoj atmosferi uspjele da odre i obraz i da urade sjajne stvari i da se suprotstave milionima i milionima ljudi i da ostanu moralno i intelektualno potene. Stoga mislim da je to mogue. Naravno da puno kota. To je ivotni izbor. Moete jednostavno da se prikljuite razuzdanoj gomili ili moete izabrati drugu poziciju. Pa ni u Sarajevu nije bila rijetka nekakva navodna samozatajnost ili povlaenje u privatnost. Ne uestvujem ni u emu, to znai oekujem pobjednika. Ne, treba biti kadar suprotstaviti se, pa ta kota da kota. Zaista mislim da uvijek, otkad je svijeta i vijeka, postoje hrabri ljudi, i to mi kao Hercegovcu nije lako izgovoriti, postoje hrabre ene. ene su se pokazale hrabrije, bilo kao pisci, bilo kao reiseri, bilo kao aktivisti u oblasti ljudskih prava. Bile su zaista fantastine, bile su sjajne. I to je izbor, mislim to je ljudski izbor. Tako birate svoj ivot, tako ga oblikujete. Naravno, svako od nas odluuje ta e od svog ivota napraviti. Uvek su me zabrinjavali ti primjeri hrabrosti, bez obzira na to da li su bili u ratu, da li su bili u onim prelomnim trenucima u umjetnosti ili istoriji, ti ljudi koji su pravili iskorake i probijali zidove, da li opsade Sarajeva, da li nekih tradicionalnih opsada, plemenskih opsada. Uvijek sam se divio pojedincima i njihovoj hrabrosti. Radi se o znaaju pojedinca u malom i u velikom, na planetarnom nivou, o prekrasnim primjerima hrabrosti, dosljednosti, moralne istoe. Ono to je za mene intrigantno jeste da talenat ne ide paralelno s moralnom hrabrou. Mi moemo misliti ta god hoemo, ali Dobrica osi je dobar pisac, ozbiljan pisac. Vjerovatno njegov pandan u Hrvatskoj je Ivan Aralica koji, takoer, nije zanemarljiv pisac, ali su se obojica pokazali kao politike i ljudske hulje u svemu ovome.

68

Kako je Thomas Mann znao prepoznati faizam, a Heidegger nije? Kako ga Karl Schmit nije znao prepoznati, a Willi Brandt jeste? O emu se radi? To je misterija i to je ono o emu sve vrijeme razgovaramo. Ne mislim, naravno, da smo mi najbolji ljudi na svijetu, ali to je uvijek stvar vlastitog izbora: ta hoete da uradite. Ono to bi, moda, u tome bilo takoe znaajno naglasiti jeste da, za razliku od nekih gamena i baraba koji trae sitni iar, postoje ljudi koji od toga nemaju nikakvu neposrednu korist, ali vjeruju. Vjeruju u ideju, ne znam ega nacije, tisugodinjeg hrvatskog dravotvornog sna ili Srba kao nebeskog naroda ili po prvi put mogunosti stvaranja muslimanske drave. Jednostavno su misionari, a takvi su najopasniji. I to znaju mnogi ovdje.

69

DNEVNIK
Bogomil uzel

Bogomil uzel

NA RUBU ... ONOGA TO MI/NAM SE DEAVA

Dnevnik, retrospektivni (ili u retrovizoru)
Hoe li biti (ili nee) Strukih veeri poezije od 22. do 26. avgusta 2001.? Ovo je pitanje koje mi u toku itavog ljeta, povremeno ali konstantno, postavljaju svi (ponekad i ja samom sebi), a osobito novinari u iekivanju, razumije se, negativnog odgovora koji bi se podudarao s njihovim (a moda i optim) sindromom katastrofinosti, kako ve ja obiavam da nazovem njihovu praksu (i /ne/svjesnu strast) da objavljuju samo crne vijesti u svojim redovnim izvjetajima iz kriznih regiona u kumanovskom i tetovskom kraju o svakodnevnim teroristikim akcijama albanskih bandi i kaaka. Obino poinju uvodnim pitanjem: Koliko je pozvanih pjesnika za ovogodinje Struke veeri poezije (SVP) ve otkazalo svoj dolazak? Poto im kaem da su dosad odustala samo dvojica, i to iz linih razloga a ne zbog situacije, obino uslijedi mala pauza, pa, eventualno, zahvaljivanje za datu informaciju; ali ovo posljednje, ovo to u sada napisati, nikako da objave: prema mojim saznanjima i prema saznanjima Odbora SVP, festival e se ipak odrati, a mi i dalje intenzivno nastavljamo s pripremama u vezi sa programom i organizacijom... Ali ovo katastrofino raspoloenje, i to ne samo kad su u pitanju medijumi, nastavlja se i poslije 13. avgusta, kad je potpisan Okvirni dogovor (OD) od strane lidera etiriju vodeih partija (makedonskih: VMRO-DPMNE-a i SDS-a, prve, koja je na vlasti, i druge, opozicione, ali prinuene da ue u koalicionu vladu; i albanskih: DPA, koja je u vladajuoj koaliciji od izbora 1998, i PDP-a, koja je takoe u aktuelnoj koaliciji) i od strane predsjednika Republike Makedonije a, razumije se, pod kljunim prtiskom i nadzorom medijatora/olakivaa pregovora, tzv. meunarodne zajednice, Amerikanca Dejmsa Perdjua i Francuza Fransoa Leotara iz Evropske Unije. Znaajni (iako ne i kljuni) dio makedonske javnosti strahuje da su, samim potpisivanjem OD, prodani (izdani) makedonski interesi. Drugi izraavaju sumnju u to da e se OD ostvariti prema oekivanju, a naroito da e naoruani pripadnici Oslobodilake armije Albanaca

73

(ONA) dobrovoljno svui uniforme i predati oruje (simbolinu koliinu dodue samo tri hiljade i tristo komada i to na tri rate). Makedonska javnost, a vjerovatno i prosjeni Makedonac, teko gutaju ovu knedlu, koju su mu pripremili i potpisali predsjednik Boris Trajkovski (koji je jedva bio izabran na izborima 1999, i to u drugom krugu u kom su presudili glasovi albanskih biraa, organizovanih i instruiranih od strane DPA) i lideri vlasti i opozicije (premijer Ljupo Georgijevski i Branko Crvenkovski), prinueni prethodno da uu u nenormalnu koaliciju i da tako (pod prinudom, a ne dogovorno-koaliciono) rade u okviru zajednike vlade. Evidentan je jo od poetka bio, na primjer, raskorak izmeu ministra policije (VMRO-DPMNE) i ministra vojske (SDSM) u njihovim pojedinanim akcijama protiv albanskih terorista, pa ak i u onima rijetkim zajednikim. Djelimino zbog ove neusaglaenosti, ali i zbog pritiska meunarodne zajednice da se teroristima (ili ustanicima) srazmjerno odgovori, policija i armija nisu uspjele da istjeraju pripadnike UK-a ubaene sa Kosova, a jo manje da se obraunaju s lanovima ONA regrutovanim dobrovoljno ili pod prinudom iz redova lokalnih Albanaca iz kumanovskog i tetovskog kraja. ak i kad im se ukazala jedina prilika da udare svim raspoloivim snagama po dobro utvrenim teroristima u selu Arainovu, koje se nalazi u neposrednoj blizini Skoplja (na starom putu ka Kumanovu), morali su ve poslije prve sedmice da se povuku i da dopuste intervenciju amerikih snaga KFOR-a, koje su dole sa Kosova i koje su odvele albanske buntovnike svojim blindiranim vozilima sa zatamnjenim prozorima zdrave i itave u nepoznatom pravcu. U znak protesta protiv ovog oiglednog, ali i na neki nain dobrovoljnog poraza, masa gnijevnih makedonskih demonstranata ula je sljedee veeri u Skuptinu i, poto je vandalizovala nekoliko prostorija i opoganila hodnike, povukla se tek poslije naknadnih disciplinskih mjera koje je sprovela policija. Ruenje vlasti bi, inae, dovelo do opteg haosa i anarhije. Dakle, druge alternative, osim potpisivanja OD, nije ni bilo. Time je bar postignuto neko primirje, budui da su se zadovoljili glavni zahtjevi Albanaca u vezi s predstojeim promjenama Ustava RM: uveden je drugi slubeni jezik (osim makedonskog s irilinim pismom), koji govori najmanje 20% graana i to, kako u linim dokumentima svih graana, tako i u administraciji u okvirima lokalne samouprave u sredinama u kojima je zastupljen isti procenat etnikog nemakedonskog stanovnitva (to je, zapravo, i dosad bila praksa); traena je odgovarajua zastupljenost

74

graana iz redova svih etnikih zajednica u organima dravne vlasti, a za zakone koji se direktno tiu prava manjina (iako se ova peorativna rije redovno izbjegavala), u Skuptini e, pored toga to e se odluivati veinom glasova prisutnih poslanika, morati da se obezbijedi i dopunska veina prisutnih poslanika iz redova zajednica koje nisu u veini u RM (to znai da e, na primjer, od sadanjih 25 albanskih poslanika za takav zakon morati da glasa bar njih 13). Obezbijeen je jo i novi Zakon o lokalnoj samoupravi i, to je najvanije, amnestija za sad ve bive lanove ONA, kao protivusluga za potpuno rasputanje njihovih jedinica i za djelimino (ali dobrovoljno) razoruanje. Konano, poto se zavri s implementacijom svih uslova iz OD, preporueni su i vanredni izbori s prethodnim dobrovoljnim rasputanjem parlamenta i to u najskorije vrijeme, tanije: 27. januara 2002.! Iako je i tad bilo jasno da ispunjavanje svih odredaba OD nee tei tako glatko i u skladu s datim rokovima, kao i da inom njegovog potpisivanja i oekivanim (iako otegnutim i razvuenim) usvajanjem tog dokumenta od strane Skuptine svakodnevne ili povremene teroristike akcije nee prestati, nama je bilo dato zeleno svjetlo za nastavak priprema u vezi s organizacijom Strukog festivala na osnovu zacrtanog (ili nuno redukovanog) programa. Katastrofiari su, meutim, i dalje oekivali glavnu vijest koja bi, na primjer, glasila da e se SVP odloiti na neodreeno vrijeme, ba kao to je prethodno (ak i prije potpisivanja OD), poetkom avgusta, otkazan Svjetski kongres PEN-a, koji je trebalo da bude odran na obali Ohridskog jezera krajem septembra i poetkom oktobra 2001. godine. To je, ipak, bila odluka Meunarodnog PEN centra sa sjeditem u Londonu i tu je odluku Makedonski PEN centar, kao organizator, morao prihvatiti; dok mi, u vezi s odravanjem Strukog festivala, nismo zavisili ni od ijeg drugog rjeenja osim od naeg zajednikog. Dopunsku podrku, ak i bezbjednosnu garanciju, dobili smo od MUP-a i od lokalne struke gradske vlasti. I posljednja dilema: hoemo li imati festival s redukovanim programom ili ne, otpala je kad smo doznali da u Strugu dolazi na laureat (i dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost za 1995. godinu) ejmas Hini i da e u cilju predstavljanja savremene portugalske poezije doi i etiri njihova pjesnika od pozvanih est. Ve due vremena sa ejmasom razmjenjujem faks-poruke koje se uglavnom tiu nekih neophodnih objanjenja u vezi s mojim prevodom njegovih pjesama. Bio je ljubazan da mi odgovori na sva pitanja, bez obzira na to gdje se u tom trenutku nalazio: na

75

Karibima (na ostrvu Sveta Lucija, u gostima kod Dereka Volkota), u Oksfordu (na predavanjima) ili kod kue (kad nije bio u Dablinu, kontaktirao sam s njegovom sekretaricom). Ali konaan odgovor na pitanje da li e doi u Strugu ili nee nije mi dao sve dok mi se jednog nedjeljnog jutra, na desetak dana prije poetka Festivala, nije javio na mobilni telefon, po prvi put. Da te nisam zatekao u nezgodno vrijeme, kao na primjer: dok vodi ljubav? naalio se. Ne, ne, ve dok obavljam vrlo slinu intimnu potrebu, vratio sam mu u istom maniru, poto je ve bio uo um vode iz kazaneta u mom toaletu. Iznasmijali smo se dobro i on je potom rekao: Ja sam Irac i nisam od onih, kako ih ti ve zove, katastrofiara, od onih koje je lako natjerati da pokriju glavu (duck my head). Ali budui da sam, htio-ne htio, javna linost, ne mogu sam donijeti odluku da li da doem u Strugu ili ne. Morau u vezi s tim da ujem i miljenje irskog ambasadora, izvjesnog gospodina Brendona Mak Mahona, koji u okviru organizacije OSCE radi u Beu. Reagovao sam brzo: A da li moemo da pozovemo i njega kao poasnog gosta? ejmasu se dopala ideja i rekao je da e odmah telefonirati ambasadoru da ga pita da li prihvata, ali da u vezi s tim, naravno, treba da mu se javim i ja. Sjutradan ujutro javio se i gospodin Mak Mahon i rekao je da prihvata ponudu, potvrujui da e poletjeti avionom zajedno sa Hinijem iz Bea, preko Ljubljane, za Ohrid dvadeset i prvog uvee. Ipak je, dakle, bio presudan plan ejmasa Hinija da doe direktno u Ohrid i da odleti makar i jedan dan prije nego to se zavri Festival, jer je imao obavezu da otputuje u Junu Afriku na neku konferenciju za mir. Prethodno sam se, poetkom avgusta, sa Krisom Ejdijem, amerikim pjesnikom koji ivi u Belfastu, za vrijeme mog kratkog boravka u njegovoj kui na Koruli, bio dogovorio da ejmasu predloim takav plan. Kris je trebalo da doe istim avionom kojim e doi i bosanska pjesnikinja Vojka Smiljani-iki, koju sam isto tako upoznao na Koruli. Na laureat, dakle, ne bi mogao da ita svoju poeziju na mostu na Drimu u toku posljednje struke veeri, ali ve smo bili odluili da mu nagradu Zlatni vijenac dodijelimo jo u toku prve noi na sveanom otvaranju Festivala (kao to smo to bili napravili i s krunisanjem V. H. Odna 1971. godine). ejmas Hini stigao je avionom Adrija Ervejza na ohridski aerodrom neto poslije ponoi 22. avgusta, a mi smo ga doekali sa svim poastima. Na aerodromu je dao kratku izjavu, u kojoj je objasnio zato je pristao da doe u Makedoniju u toku jedne ovako krizne situacije parafrazirajui Aristotela; rekao je da

76

se pjesnici trude da stvore nemogue, a o moguem neka raspravljaju drugi, filozofi i politiari. Odmah se vidjelo da je u sjajnoj formi, sa osjeajem da kae pravu rije na pravom mjestu i u pravo vrijeme. A imalo je i vremena i raspoloenja za poslijepononu sjedeljku uz hladno meze i vino. Poto je s druge stane do mene sjeo ambasador Mak Mahon da bi me brifirao o situaciji, vidio sam odmah da emo se s njim slagati kao da je lan pjesnike klape (isto kao to je on ve poeo da se slae, kao pravi Irac, sa naom utom rakijom). Sjutradan, poslije doruka, Festival je trebalo nezvanino da pone simpozijumom na temu Poezija u tranziciji i transformaciji. Dok smo pijuckali kafu na anku u lobiju hotela Drim, upozorio sam ejmasa da bi bilo prigodno da se i on pojavi na simpozijumu, makar i na kratko, i to na poetku. Je li zato to me poslije oekuje konferencija za tampu, a prije toga i saenje drveta u parku? Ne, to te oekuje sjutra. Danas te oekuju samo na simpozijumu. Moje drvo, a? Misli, drvo to e me nadivjeti? Pa ako nisi zaboravio da kopa lopatom... Ne, kao pravi farmerov sin nikad neu odustati od lopate, rekao je i dodao da je, kad ve treba da se pokae na simpozijumu, najbolje da to uradi odmah... I tako je Festival poeo da se kotrlja po programu. Bilo nam je, dodue, preporueno da to vie budemo u hotelu ili u Domu poezije, ali pala je kia, pa se sjutradan prijem odbora SVP ionako desio u lobiju hotela, a sveano otvaranje prolo je bez iluminacije (takvo vjetako mangupisanje stvarno nam nije bilo potrebno dok su se na naem sjeverozapadu odvijale prave vojne iluminacije). Pjesma Konstantina Miladinova Tuga za jugom proitana je u sali Doma, u sjajnoj glumakoj interpretaciji orija Jolevskog, uz sav napeto uzdrani patos, to je, usred opteg muka, sluaocima izmamilo podjednako i uzdrane uzdahe i suze. (I meni su, priznajem, zasuzile oi.) Slijedilo je itanje po jedne pjesme trinaestorice stranih pjesnika, koje je zavrilo itanjem pjesme Kopanje naeg laureata. Nakon toga ja sam se popeo na binu da predam Zlatni vijenac ejmasu, prethodno proitavi odluku Upravnog odbora o dodjeli nagrade. Zatim su poeli da sijevaju blicevi fotoaparata i morao sam da pomognem ejmasu da otvori poklopac kutije da bi pred kamerama pokazao Zlatni vijenac, ali s visoke bine na kojoj smo se nalazili nije bilo lako to i uraditi, jer su objektivi snimatelja bili dolje u auditorijumu, pa sam stalno morao da pridravam krhki vijenac da ne ispadne iz leita. (Zbog toga me je jedan maloumni lokalni novinar okrivio da sam elio da prisvojim Vijenac za sebe!) Zlatni

77

vijenac uvamo u sefu hotela, pa je ejmas imao prvu pravu priliku da ga vidi tek kod kue i, kako mi je javio, telefonom, bio je oduevljen runom filigranskom obradom Vijenca, a kvalitet toga rada potvrdio je i neki ekspert njegov prijatelj. I nita se nije desilo od onoga to se moglo oekivati da e se desiti kao incident za vrijeme Festivala. Struga mi je izgledala, dodue (i moda ne samo meni), povremeno sablasno polupusta; posebno se ovo odnosi na plau pored hotela Drim, koja je u toku prethodne dvije godine moga direktorovanja Festivalom (makar i u funkciji vrioca dunosti) bila obino prepuna kupaa, naroito Albanaca lokalnih ili turista iz Albanije. Kako je odmicao Festival, svakim narednim danom bivali smo sve sigurniji da e se sve tako i zavriti zajedno sa zavrnim itanjem Mostovi; koje je, zbog smanjenog broja zemalja-uesnica (samo 30, a tradicionalno je itao po jedan pjesnik iz svake zemlje), ovaj put trajalo neto krae sat i po. (Prethodne, normalne, 2000. godine Mostovi su trajali cijela dva sata i kusur!) Dodue, samo nas nekoliko znalo je za nepredviene smetnje koje je trebalo prebroditi na odgovarajui nain i uspjeno. Na primjer, zbog navodnog renoviranja crkve Sveta Sofija u Ohridu (ohridsko-debarski mitropolit naredio je da renoviranje pone nekoliko dana prije Festivala), portret dobitnika Zlatnog vijenca po prvi put se odrao u predvorju manastira Sveta Bogorodica u Kalitu, koji smo prije dvije godine otkrili kao lokaciju za jo jedno meunarodno itanje, ali i kao matine u toku dana. Istog dana, ali uvee, i skoro na istom mjestu, no ovaj put osvijetljenom reflektorima, za direktan prenos preko dravne RTV Skoplje (sa jezerom u pozadini za one koji su to gledali; njima je prenos bio jo impozantniji), itam kratku besjedu o ejmasu Hiniju kao o roenom, ali i (na)uenom pjesniku, i na kraju skoro nevoljno zavravam molitvom: Da nas Bog sauva od novih rtava i da blagoslovi naeg pjesnika-laureata! Poto su glumci proitali njegove pjesme u makedonskom prevodu, ustaje i ejmas da proita nekoliko pjesama uz dodatnu besjedu, u kojoj makedonskog pjesnika uporeuje sa Orfejem koji treba da izvue svoju Euridiku iz podzemlja uz osjeanje sve svoje ljubavi, ali da se pritom ne osvrne i da je ne izgubi. Jednako teak zadatak, ali moda jo uvijek ostvarljiv. Zato da ne probamo istinski opet i opet? A nove rtve ve su se desile i za vrijeme Festivala dva Makedonca, vlasnici jednog motela u tetovskom kraju, bukvalno su razneseni tapovima dinamita vezanim za njihova tijela, a stari manastir sa crkvom u selu Leok razruen je minama koje su postavili albanski teroristi.

78

Posljednju zajedniku veer ejmas i ja odluujemo da provedemo izvan protokola (kojeg jedva i da ima otkad mu je ministarka za kulturu rekla gudbaj) zajedno sa jo desetak bliskih prijatelja u jednom privatnom restoranu u Strugi, na na raun. Kad je zavrio s veerom (posluene su bile njemu sad ve omiljene belvice), ejmas je zapalio zasluenu dugu cigaru havana (jedini luksuz koji je sebi priutio povodom dobijanja Nobelove nagrade, a sve na raun cigareta s kojima je raskrstio), pa mi apue na uvo da ga kao ujemo samo Bog i ja: Zna, poto mi je nezgodno da primim i onih 2.000 amerikih dolara i Zlatni vijenac, dozvoli da te pare prepustim Festivalu. I, razumije se, ako moe da platim veeru za sve. Ne, kaem mu. Ako odricanje od novanog dijela nagrade i mogu prihvatiti, kao gest tvoje velikodunosti (s pokrivanjem trokova Festivala ionako uvijek kuburimo), veeru ne moe da plati. Jer ti si jo uvijek na gost, a mi smo tvoji domaini. Ipak, kako se kasnije ispostavilo, raun za veeru je ve bio platio Brendan, irski ambasador. Ali kada sam ja uo za to i kad sam zatraio da mi da raun, on je udario o sto i ustao kao da hoe da se potue. Dosta mi je toga. Ja nita ne mogu da platim kad sam s vama. Pa zato sam onda dolazio kao predstavnik svoje zemlje? I kad sam morao da se saglasim s ovom privilegijom koju mu daje ambasadorska funkcija, na izlazu je uhvatio pod ruku ejmasa, ali i mene s druge strane da ga ujem. Za tvoju utjehu, rekao mi je, ovo me je kotalo isto toliko koliko bi me kotala jedna veera za dvoje u Beu. Ali kad doem sljedei put u Irsku, obratio se ejmasu, ovo u ti duplo naplatiti! Iste veeri, dok smo se opratali pred hotelom, oni su nadgledali pakovanje glavnog prtljaga (zajedno s kutijom u kojoj je bio Zlatni vijenac) u kola koja ujutro teba da ih odvezu na ohridski aerodrom. Ko je stavio one dvije flae ute rakije u prtljanik? pitaju me. Otkud ja znam? Pa zar niste dvojica? alim se. Neete valjda dijeliti jednu flau, i to usput? Dakle, etrdesete Struke veeri poezije prole su uobiajeno, ali i uz uobiajenu napetost. Moda ne ba najbljetavije jubilarno kao to je moglo. Na primjer, od trinaest ivih dobitnika Zlatnog vijenca koji su bili pozvani, dola su samo dvojica: najmlai Horhe Husto Padron iz panije (svi ostali su ve u poodmaklom uzrastu) i Tomas apkot iz Australije, koji je uz nau pomo izdejstvovao da mu putne trokove plati Australijski savjet za kulturu (usput i za dodatna njegova itanja u Beogradu i u Budvi). Doao je i manji broj uesnika iz inostranstva (37) od uobiajenog, ali po mom miljenju bilo ih je tano koliko i

79

treba. Oduvijek sam mislio i zalagao se za smanjenje broja pjesnika. Vana su imena, a ne broj uesnika i zastupljenost zemalja da bi svaki pjesnik imao ansu da proita i vie od samo jedne pjesme. Proireni i obogaeni program, posebno kad je u pitanju broj publikacija u sopstvenom izdanju SVP (koje smo dijelili besplatno!), trebalo je uskladiti i sa veom profesionalizacijom organizacije Festivala na raun njegove spontanosti i improvizacije, te kampanjske manifestnosti. Sve sam pripreme vrio ja (od kue) i Odbor iz Skoplja, a tamo nismo imali ni kancelariju sa neophodnim sredstvima (kompjuteri, faks-maine, telefoni). Takozvani programski sektor u Skoplju ove je godine ostao i bez tehnikog sekretara, a itava je prepiska ila uglavnom preko mene i uz usluge na pozajmicu (faks i e-mail), a uz slubenu upotrebu samo dva mobilna telefona! Ostalo je da se istinska profesionalizacija uradi u neko drugo (sretnije?) vrijeme. Jedina mana ovogodinjeg Festivala moda je bila to to smo dozvolili gradonaelniku Struge (Romeu Derebanu, ime mu je skoro postalo paradigma) da zavrni piknik napravi (dodue on je platio raun), umjesto kao i uvijek do sada na ostrvu usred izvorita Svetog Nauma, na jednoj livadi u blizini strukog sela Moroite. I ovo je mjesto moda nekad bilo svetilite, o emu su svjedoili stogodinji platani i nova mala crkva, podignuta ili svjee obojena nedavno; ali se inilo kao da je u meuvremenu prestalo da zrai iznutra. Tako se tedra avgustovska svjetlost, samo djelimino ugaena kronjama drvea, razlivala rasipniki po svjee pokoenoj travi kao to se rasipniki uskoro rasprostrla i hrana od ruka po postavljenim stolovima; a mi zasjeli pored njih kao na seoskoj svadbi (koja pokuava da sakrije sirotinju nudei premnogo jela i pia), zaglibljujui svoje stolice sve dublje u meku zemlju, tjerani nekim neidentifikovanim osjeajem stida. Kao to je trebalo da nas bar jednom dodirnu krilima aneli ohridske crkve Sveta Sofija, tako je bilo neophodno i da nam Sveti Naum umije i obrie lica tamonjom ljekovitom i istinski boanskom svjetlou; ne samo odbljeskom izvorskih voda, ve svjetlou svojom samom jednako izvornom, istonikom. Umjesto toga, dok sam etao moroikom livadom, nazdravljajui posljednji put starim i novim prijateljima i poznanicima (sa podijuma pred crkvicom iz zvunika su tretale narodne pjesme i kola), gledao sam jo uvijek krmeljava ili ve umorna lica, prije iscrpljena nego preobraena ovom gozbom. Samo su lica lokalnih pjevaa i igraa narodnih kola bila ozarena i zajapurena sopstvenom unutranjom duhovnom svjetlou, ali kao da ona nije mogla da se prenese i na lica slualaca i gledalaca. Polovina od

80

njih ve je bila odlutala negdje drugdje, na putovanje koje ih je oekivalo ili su ve u mislima bili stigli svojim kuama. Polako se stiavalo i drueljubivo raspoloenje uesnika, koje se pojavilo tako spontano i nenametljivo prve veeri po zavretku simpozijuma kraj izvora Vevanske rijeke pod Jablanicom. Za to je zasluan gradonaelnik starog naselja Vevani (ili Vevanske Republike, kako je ve oni sami zovu) Vasile Radinoski, kojega sam upoznao jo 1987. godine, dok je vodio omladince koji su trajkovali glau, protestujui protiv uzurpatorske elje nekih optinskih monika da im oduzmu vevansku vodu za optu i, inilo se, rasipniku distribuciju za navodnjavanje njiva okolnih sela (makedonsko-muslimanskih i albanskih). Na dobro rasporeenim (uvee ak i osvijetljenim) stazama oko izvora, po rustikalnim stolovima od balvana sa grubo izdjeljanim sjeditima ili klupama unaokolo Vasile nas je prostoduno, ali od srca, nudio hljebom, pitama i kolaima svojih sugraana (sugraanki). Podrazumijeva se, i lokalnom rakijom i vinom. I lokalnim uvarima, koji su povremeno virili iz okolnog grmlja! Iako su autobus kojim smo doli predvodila policijska kola (trebalo je proi kroz albansko naselje Veleta, ali je lokalni bos sitni trgovac svim i svaim, pa i bijelim robljem dao besu da nee dozvoliti nijednom od njegovih boraca za vea prava da mu pokvari biznis), raspoloenje kod svih pjesnika i gostiju ubrzo je postalo oputeno kad su se poslije kratke etnje pored izvora rasporedili oko stolova na osnovu prvih poznanstava i razgovora. Doekali smo ak i naknadni dolazak ejmasa i Brendana, koji su doli jednim naim kombijem zajedno sa mojom enom, koja ih je nala ispred hotela u Strugi, poto su zakasnili jer su kasno napustili neko OSCE vozilo, kojim su se prethodno etali oko jezera. Imali smo zato i ostati due u svjeoj noi, pa makar i zgurani na skamijama oko jednog stola, ali u jednom rijetko uzvienom raspoloenju da se bude uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. O tome svjedoe kvantni skokovi nekoliko trenutnih snimaka na kojima se prepoznaju ozarena lica (pored ve spomenutih) i srpske pjesnikinje Radmile Lazi, Izraelke eron Has, slovenakog Bosanca Esada Babaia, srpskog Makedonca Duka Novakovia, Crnogorca Pavla Goranovia, Dankinje Ane Mari Dinezen, portugalske pjesnikinje Ane Haterli i Pedra Tamena, i mnogih drugih koji su prethodno bili u Strugi, a koji sad vie nisu meu nama ve su, kao diskretna energetska zraenja vjenog kvantnog vakuuma, prisutni iza naih lea.

81

Rat i mir, knjievna konferencija u Norvekoj, 3-5. IX 2001.

U toku pretposljednjeg dana Strukog festivala faksom mi je dola blagovijest poziv da uestvujem na knjievnoj konferenciji Rat i mir, koju za nekoliko dana, poetkom septembra, organizuju norveka vlada i Nobelov institut za mir, uz uee petnaestak pisaca iz cijeloga svijeta, od June Koreje do Meksika (meu pozvanima vidim imena tefana Hejma, Andrea Brinka, Amosa Oza i Jevgenija Jevtuenka, jedinog poznatog pjesnika). Iako mi je odmah bilo jasno da sam pozvan u posljednji as kao predstavnik zemlje kojoj se trenutno dogaa naslov teme konferencije (ni rat, ni mir), ali uz dobre elje da uspjeno zavri u Strugi poznati svjetski pjesniki festival, pomislih da bih sa zadovoljstvom trebalo da prihvatim poziv, zato to, ma koliko mi bio potreban odmor kod kue, isto mi je toliko potrebna i jedna distanca od cijele ove buke i bijesa u kojima se svi nalazimo, ne samo u Strugi ve i u Skoplju; da bih vidio gdje sam ja kao pojedinac, a i kao predstavnik zemlje ije ime jo uvijek ispunjava stranice i ekrane svjetskih medija. Ovo sam otprilike i rekao telefonom slubenici norveke ambasade u Skoplju, prihvatio bih poziv, ali samo pod dodatnim uslovom: da mi obezbijede da povratna avionska karta bude preko Ljubljane, jer estog septembra poinje festival u Vilenici (njegov direktor Istok Osojnik zakazao je i susret direktora nekoliko evropskih festivala), a za deveti sam ve bio potvrdio svoje uee na meunarodnom itanju u Trstu. Sljedeeg dana norveka ambasada se saglasila da povratna karta bude preko Ljubljane, ali su me opomenuli da prethodno treba da izvadim slovenaku vizu. Kad sam se dvadeset i sedmog avgusta vratio u Skoplje, ispostavilo se da bi problem mogao biti moj ispunjeni paso u njemu je bila ostala samo jedna prazna stranica i neka ona bude za slovenaku vizu, ali da li e engen viza, koja mi jo uvijek vai, biti validna i za Norveku? U norvekoj ambasadi prvo nisu ni sami znali kako da mi odgovore na to pitanje. Norveka je potpisala dogovor za prihvatanje engen viza u proljee 2001. godine, ali moja viza je bila izdata nekoliko mjeseci prije toga (i zato tamo nije bilo oznaeno da vai i za Norveku). Kad sam se sljedeeg dana pojavio u ambasadi, slubenik koji izdaje vize tvrdio je da moja engen viza moe biti validna i za Norveku uz dodatni peat preko same vize, ali njegova efica, tipina nordijka, koja samo to je ugasila jednu cigaretu ve je poela da pali

82

drugu, vrtjela je nepovjerljivo glavom i rekla da bi trebalo da pita nadlene u Oslu. I dok sam ekao u njenom ofisu, stie nam glas da je ustvari u pravu bio slubenik Albanac! Sljedeeg dana je, dakle, na jedinoj poasno-rezervisanoj stranici moga pasoa trebalo obezbijediti prokletu slovenaku vizu. Uz pomo veza, razumije se, i to dvostrukih jedne preko Ljubljane (javio sam se Istoku, na krajnjem zapadu nae bive jugojebene domovine, da se javi svom novom ambasadoru u Skoplju), a druge preko ene slovenakog ambasadora, poznanice moje ene sa nekih ranijih skupova za enska prava (Slovenci su uveli vize za makedonske graane a i mi odmah zauzvrat za Slovence i to odnedavno, ali je ve poeo da ih bije glas da su veoma tvrdi u izdavanju viza). Otvaram ovdje zagradu da bih saoptio da ta rigidnost, koja se granii s ksenofobijom, jo uvijek traje i kao dokaz za to navodim posljednji sluaj Lidije Dimkovske, jedne od najboljih makedonskih mladih pjesnikinja. Iako je odnedavno udata za Slovenca, moe da boravi u Sloveniji samo s jednomjesenom vizom, poslije ega mora da napusti zemlju, a moe se vratiti tek poslije mjesec i po; ali opet samo sa vizom za jednomjeseni boravak. Druga, blistava, strana medalje je to da sam ja, razumije se, dobio vizu jo istog dana poto sam podnio prijavu i da me prije toga vrlo ljubazno, i to ukazavi mi potovanje na dobrom makedonskom, doekao lino ambasador i poastio me (slovenakim) sokom. Tridesetog septembra, zahvaljujui posebnoj ljubaznosti norveke ambasade, dobijam povratnu avionsku kartu preko Ljubljane i sljedeeg dana, u rano jutro, ve letim avionom Svisera preko Ciriha za Oslo. U podne na aerodromu u Oslu prolazim pasoku kontolu s posebnim zapeaenim pismom norveke ambasade u Skoplju i s pozivom norveke vlade da uestvujem na konferenciji. I, poto se ona odrava u Tromzeu, najsjevernijem univerzitetskom gradu na svijetu, sjevernom u vjetru doi s lea; ali me tamo, kod Hiperborejaca, oekuje, znam, topli majinski zagrljaj Golfske struje i, moda, djevianstvo jo uvijek netaknutog prvobitnog raja jedva pronalazim jedino mjesto za puenje. Ulazim, u stvari, u jednu izolovanu zastakljenu prostoriju i po prvi put se osjeam segregiranim razumije se, zbog sopstvenog grijeha, koji dijele i drugi puai raznih boja i rasa. Prostoriju su tako zadimili, u svom zasebnom praktikovanju poroka, ak i unutra u eksperimentalnoj izolaciji in vitro. Sigurno sam napravio neku gorku grimasu prije nego to sam zatraio dozvolu da sjednem, zato to mi se sapua smijei za

83

stolom i kae iroko raspjevanim amerikim akcentom: Oh yes, we are a dying race! Arent we? Indeed, slaem se svojim zaralim britanskim akcentom. Are they not? pitam eretski, pokazujui na lica koja ravnoduno prolaze pored naeg zastakljenog kaveza, u kom neki zaostali neandertalci prizivaju prevremenu smrt kao opteljudski grijeh. Amerikanac je poeo da se smije i odjednom se toliko zakaljao da je, gasei naglo cigaretu, naprasno izletio iz kaveza da uhvati malo od onog svjeeg vazduha koji kao da je ekskluzivno pripadao manje smrtnima od nas. Na aerodromu u Tromzeu ekao me je jedan stvarno visok, plav i plavook nordijac s minibusom. Pridruio nam se i jedan nii, crnomanjasti ileanac sa stomaiem, novinar, a unutra nas je ve ekao njegov kolega iz Letonije. Govori se, podrazumijeva se, engleski i to na solidnom akademskom nivou. Raspitujem se o pjesnicima iz njihovih zemalja koji nisu ove godine doli u Strugu. Letonac s respektom govori o Skujenijeksu, koji nije samo pjesnik ve i poslanik u njihovom parlamentu (i veliki borac za stvaralaka i nacionalna prava pod ruskom dominacijom), u kojem sad jedva da ima poneki Rus, iako Rusi ine gotovo polovinu ukupnog stanovnitva, ali jo uvijek su praktino bez prava glasa. ileanac odreno vrti glavom nikad nije uo za Otana Lara, ileanskog pjesnika. Poto sam ih ukratko informisao o situaciji u Makedoniji, odgovarajui na njihova ljubazna, ali ne i pretjerano znatieljna pitanja, dozvoljavaju mi da se povuem iz daljeg meusobnog upoznavanja i da postepeno zadrijemam kao to su se polako tokom dugog sumraka poele gasiti i zeleno-ljubiasto-kafene boje pejzaa kroz koji smo prolazili. U snu ujem ileanca kako sam sebi saoptava prve utiske iz Norveke kao da je kod kue, sa svim ovim fjordovima i ostrvima s kopna nakostrijeenog prema okeanu. I ja se iznutra osjeam jednako prisno, iako me stvarno voze kroz neku gornju zemlju, u kojoj su oblaci u stvari letea ostrva, a vozilo vikinki brod koji guta prostor udovino zinutom glavom pramca naprijed, prema zapadu: Grenland i Njufaundlend novopronaena zemlja mog (i naeg konanog makedonskog) odmorita. Da, i ja sam kod kue, u svojoj odjei i u drijemeu i sa vjenom enjom kao stvarnou: da mi je more uvjek nadohvat pogleda... Prene me tako jo jedan pogled prema moru, koje se sada iri prema nekom drugom daljem kopnu, moda konano najisturenijem ka Atlantiku. I zaprepauje me luk jo jednog mosta koji preskae neki drugi fjord ili morski rukavac, jer u Tromzeu je bilo nekoliko jednako graciozno izvijenih svodova preko horizonta. Koliko jo ovakvih mostova imate?, uzvikujem spontano. A

84

voza mi odgovara da je to dio programa socijalne politike norveke vlade da ne ostavlja prorijeeno stanovnitvo priobalja iz fjordova i sa ostrva bez komunikacionih veza sa ostatkom zemlje i da tako stimulie dalji normalan ivot i u ovim zabaenim predjelima. Revenues, prihodi od norveke nafte koju crpe platforme kraj obale, uze mi rije iz usta ileanac. I ve s vrha luka mosta kojim prolazimo vidimo jo jedan manji pogrbljen most koji vodi ka jednom jo zapadnijem ostrvu to svjetluca upaljenim svjetlima. E, to je Somaroj, Ljetno Ostrvo, kae nam voza. Naa veeranja destinacija. Poznato izletite, ali na kraju sezone nee biti mnogo ljudi osim nas, iako je vikend. U predvorju hotela koji je gotovo srastao s obalom doekala nas je kao prava domaica jedna gospoa iz Ministarstva inostranih poslova i, dajui mi klju od sobe, pozvala me na intimnu zakusku u susjednu prostoriju. Gore, u sobi, poto sam se istuirao, odjednom me uhvatila takva elja da se bacim u postelju da sam se jedva natjerao da se presvuem i da opet siem dolje u trpezariju. Tamo je ve bilo zasjelo tridesetak uesnika, domaina i gostiju konferencije, a mala intimna zakuska sadrala je toliko morskih specijaliteta koliko dotad nisam imao prilike da vidim na jednom mjestu. Za neke od njih morao sam da pitam i to su. O, to su pipci lokalne krabe. (itave cijevi pune bjelanevina.) A ovaj crni file je dimljeno fokino meso. (Zar ih jo ubijaju?, pitam se.) Jedan vei crni reanj, skoro providan, koji se krza dok ga stavljam u tanjir, u stvari je marinirano kitovo meso. A raia i raznih koljki, koliko god poeli. Jedva uspijevam da ih natrpam u jedan tanjir i da naem mjesto gdje u da sjednem i da grickam na miru. Ali kraj mene sijeda jedno njeno i nasmijano ensko lice, ini se kao da me poznaje: Kirsti Blom, sekretarica norvekog PEN kluba. Tad se sjetim odakle se znamo. Zar niste bili u Skoplju pretprole godine? Da, potvruje mi. Dugo smo razgovarali o tada tek zavrenim Strukim veerima poezije 1999. Sve do juna niste znali da li e se Festival odrati zbog krize na Kosovu. I zbog NATO bombardovanja Jugoslavije, dodajem. Za ovogodinji Festival nismo znali hoe li se odrati ni do poetka avgusta, ali ipak smo ga odrali, i to po jubilarni etrdeseti put. Iako, za razliku od prethodne dvije godine, ovaj put bez uea norvekog pjesnika, jer nam je potovani Kurt Odegard otkazao u poslednjem trenutku, navodno zbog bolesti. A on je, pored ostalog, i poasni konzul Republike Makedonije u Norvekoj. Da, da, potvruje mi nevoljno Kirsti. Kurt se, izgleda, teko prehladio poslije svojeg pjesnikog festivala u Noldeu. Koji

85

Nakon takve historije, kakva budunost?! (Prim. ur.)

se ipak odrao, iako bez uea makedonskog pjesnika zbog nae situacije, zadirkujem je ja. Na ovo Kirsti slijee ramenima i prelazi na svoj dio posla na ovoj konferenciji ona e biti medijator sesije na kojoj uestvujem ja s jednim Palestincem. Iako e to biti tek u utorak, ja joj kaem da ne brine. Valjda se do tada neu razboljeti. (A u sebi mislim: Bar u imati vremena za odmor.) Kirsti me ostavlja da se obraunam s rakovima, ali me s druge strane jedna gospoa, volonterka iz organizacije, poziva da joj se pridruim s aom vina (bijelog ili crnog?) kako bi me upoznala s drutvom oko sebe. Hajde da ponem s bijelim, kaem i premjetam se na stolicu pored nje. Ovo je Vladimir Tolstoj. Da, da, pra-praunuk slavnog Lava. On ustaje da me pozdravi i vidim da, stasom bar, ne lii mnogo na robusnog patrijarha. I ivite na Jasnoj Poljani? Da, ba tamo. Ali tek od prije dvije godine, otkad su ga naznaili da bude kustos muzeja koji samo to nije poeo da se raspada zbog nebrige ruskih vlasti u vrijeme opte nae boljke tranzicije. A rusku tranziciju sigurno nije lako proi kao ni Pasternakovo polje tranzitornog nam ivota. Ali vi ste bar imali nekakav kapitalizam kome se moete vratiti, kaem mu. Onaj od prije Prvog svjetskog rata (kad je samo jedna Ukrajina proizvodila ita za cijelu Evropu), ili bar onu kratkovjenu demokratsku vladu Kerenskog od februarske do oktobarske revolucije 1917. Da, da, smije se Voloa. Iako je Putin bivi ef KGB-a, moda e nas on vratiti u carsku Rusiju pod vlast nekrunisanog cara. Ili dvorskog Raspuina, dodajem. Mislim na pisca, objanjavam mu, iji sam dugi intervju proitao u vrijeme svog kratkog boravka prole godine u Moskvi i uinio mi se predimenzionirano nacionalistikim ak i iz nae balkanske vizure. Ovaj je Raspuin tada izjavio da bi vratio Rusiju u narodnjatvo, u doba prije Petra Velikog, koji je svojim zapadnjatvom unio samo razdor u rusku duu i od tada je raspolovio na dva suprotstavljena dijela. A znate li odakle je ovaj novi Raspuin?, pita Voloa i odmah mi odgovara. Iz Arhangelska, gdje ljudi jo uvijek ive od krompira, ribe, peuraka i kitovog ulja. Ali vraanje u prolost teko e nam nadoknaditi budunost, dodaje. Ili kao to mi je Piter Liota bio prenio miljenje nekog svog amerikog kolege o Makedoniji i Balkanu: After such history, what future?!1 Iz ega bi trebalo da proizae zakljuak da budunost pripada onima bez (bremena) prolosti i istorije. Odjednom i iznenada (ali po elji) poinju da slue kremsupu od crnog luka, poslije ega idem da uzmem francuskog sira, pa prelazim na crveni Bordo. Ali ve poslije prve ae osjeam kako mi se polako i nezadrivo zatvaraju oi, a bogami i ui, za svako

86

dalje sluanje i voenje razgovora, to je siguran znak da treba da odem i da legnem. Ne znam ni sam kako sam pronaao krevet, ali me ujutro probudilo sunce snopom zraka pravo u oi. Vidim da je jedva osam sati, ali se osjeam dobrano naspavano, pa ustajem i gledam kroz prozor. Ledina, trava i poljsko cvijee odozdo polako isparavaju iz none rose, a susjedni morski zaliv svijetli i mreka talase po sitnom ljunku. Pada mi na pamet luckasta misao kako bi bilo da odem i da se bunem u ovaj srdano prueni rukavac Atlantika i prisjeam se da sam jue u kupatilu vidio bade-mantil u koji bih se mogao uvui samo s kupaim gaama na sebi. I ve se vidim kako skakuem po plitkoj vodi, kompletno najeen, razumije se, iako osjeam da je voda neto toplija od jutarnjeg vazduha. Da, kao da je grije neka nevidljiva iica mone Golfske struje. Strovaljujem se u neki viri dubine barem do pojasa i pokuavam da plivam da bih se oslobodio hladnoe koja me stee oko zglobova ruku i nogu. Pravim desetak patetinih zamaha, pokuavajui da otplivam ka dubini, ali shvatam da sam se ponovo nasukao u sitni pijesak drugog pliaka. Ispravim se da toboe potrim prema puini i tada primijetim drugog ludaka koji desetak metara ispred mene pravi iste skakutave korake i tek zatim potpuno uranja u vodu, ali ko zna hoe li moi i da pliva. Meni je ve dosta tog vie trkaranja nego plivanja, ali bar sam ispunio svoju ludu elju da se bunem u najsjeverniju taku Atlantika na kojoj sam ikad bio. Ogrnut bade-mantilom i s kapuljaom na glavi ulijeem u hotelsko predvorje, gdje me zaprepateno gleda jedna od istaica. Gdje vam je sauna? pitam vie zato to nemam kud, ali kad mi ona ve pokae put stepenicama dolje prema podrumu, kaem samom sebi: Zato da ne? Bar u se zagrijati. I ve ulazim kroz dvostruka vrata u jednu eliju tradicionalnog skandinavskog solipsizma, ali ve svjetski rasprostranjenog. Ukljuujem grija do kraja i ekam strpljivo da me oblije znoj iznutra i da izae zajedno sa svim otrovima sakupljenim i nataloenim tokom posljednjih sedmica, s groznicama i strahovanjima, svakodnevnim: radnim i katastrofiarskim. Bio sam spreman i da se iibam svjee isjeenim vrbovim ibljem, kao neki od likova u Bergmanovim filmovima (da li je to bilo u Divljim jagodama?) ili kao flagelant-iskuenik vjere u sebe... Vjere u to? Pitam se ironino gore u sobi pred ogledalom dok se oblaim da bih siao dolje na doruak. Pa u ovo to slijedi i to nam/mi preostaje od ivota, vjera u pre-ivljavanje, nadivljavanje, s nadom da u uspjeti da zavirim dublje u ono to je moda vjeno postojanje. A dobar dokaz za to je i predavanje o

87

Knutu Hamsunu, koje sluamo u toku prijepodneva; o Hamsunu, koji je ba u okolini Somaroja poeo da pie romane o svojim divljim i beskompromisnim individualcima. Sjetim se odmah entuzijazma s kojim sam, kasnih pedesetih godina kao gimnazijalac, gutao njegove romane Glad, Pan i Misterije (u srpskom prevodu od prije Drugog svjetskog rata), za koje je ve bio dobio Nobelovu nagradu 1920. U to vrijeme nisam ni znao da ga je omraza ka dekadentnoj anglo-amerikoj demokratiji zavela da povjeruje nacizmu. To sam doznao tek kad sam otkrio da su drugi njegovi prevodi novijih knjiga bili sklonjeni u zabranjeni fond Narodne i univerzitetske biblioteke u Skoplju. Sad doznajem o dugom periodu izolacije u koju je bio zapao poslije rata i u vlastitoj zemlji, sve do svoje smrti 1952. godine. Izmeu ostalog, i o njegovom jedinom susretu s Hitlerom 1943, kad je probao da izdejstvuje smjenu ratnog okupacionog komandanta Rajha u Norvekoj zbog nekoliko njegovih osvetnikih egzekucija nad civilima. Poslije kratkog susreta, Hitler je bio potpuno pobjesnio i naredio je da istjeraju iz njegove kancelarije tog poludjelog starca i da mu ne donose vie nikakve poruke od njega. Kasnije je taj njemaki komandant ipak bio smijenjen, ali iz drugih razloga, to Hamsunu nije smetalo da zasluge za tu smjenu pripie sebi i da time ponudi dokaz o firerovoj velikodunosti. Primjer je i ovo za to kako nadmeno inflatorni ego, iz kojeg kao vodoskok buja i itavo stvaralatvo, moe da se zapali i flambira ili da postane zaprka tuim ideolokim vjerovanjima, ve usvojenim kao vlastitim. Za ovo mnogobrojnije primjere sreemo u sluaju pjesnika i pisaca koji su bili namamljeni progresivnom utopijom komunizma od Gorkog i Majakovskog do Aragona i Sartra ma koliko oni bili razliiti u estetskom i psiholokom smislu. Poslije predavanja i prije ruka imamo vremena za krau etnju. Upoznajem se s Aleksandrom Hemonom, Bosancem ukrajinskog porijekla, koji sad ivi i pie u ikagu i ve je je izdao jedan roman na engleskom, koji je preveden i na norveki. Ali jo uvijek ne i na bosanski, smije se, ili kako ve zovu jezik kojim upravo govorim i to izvorno. Prava bosanska otvorena priroda, koja se dobro uklopila u srednjoameriku irinu, priroda to kipi iz njegove krupne figure. Izgleda kao eks-jugoslovenski koarka koji je ve nabacio teinu i izaao iz forme, kaem mu i udaram ga po irokim leima, a on mi, uz razgovor o zajednikim prijateljima iz Sarajeva, pomae da se izvuem iz mekog treseta u koji smo zaglibili. Izlazimo ponovo na glavni put, kreemo nazad ka hotelu i Saa me upoznaje s drugom

88

Amerikankom, kojoj se (kako upravo ujem) Norveanin hvali da je jutros ostvario podvig okupavi se u moru. I ja sam se malo bunuo, kaem mu. Vidio sam vas neto dalje u vodi. Je li tamo bilo dovoljno duboko da bi se moglo plivati? Ja vas nisam vidio, uzvraa mi hladno Norveanin, vjerovatno zato to sam mu uskoio u razgovor. (Ipak, kako sam se kasnije uvjerio, to je bio samo uvod u njegovo suptilno ignorisanje stranaca, koji nisu u njegovom civilizacijskom vidokrugu i zbog toga mu, koliko god bili neizbjeni na ovakvim susretima, uopte nisu interesantni.) Helen Epstajn, pak, amerika Jevrejka (kako sama kae, roena u Pragu, a pomalo zna i eki od svoje majke), obraa mi se na ekom i kad vidi da sam je razumio, trai od mene da joj to isto kaem na makedonskom da bi se uvjerila da je i moj jezik slovenski. Da, vrijeme je lijepo, kaem joj na makedonskom, a temperatura vode nije bila deset stepeni, kao to vam je rekao na norveki prijatelj. (On ve ljutito krupnim koracima grabi ka hotelu.) udesno, pljesnu rukama Helen, razumjela sam skoro sve, kae na engleskom. A zato ne biste? uzvraam joj takoe na engleskom. Evo jo jednog dokaza da ima i takvih Makedonaca koji ne govore grki, a oni su i u veini... Poslije ruka imamo toliko vremena da se spakujemo i da se s prtljagom ukrcamo na brod koji je ekao na pristanitu da nas vrati u Tromze. Vrijeme je zaista lijepo, nekakav sjevernjaki tip miholjskog ljeta. Kroz rasprene oblake povremeno proviruje i sunce, a more je mirno. Za vjetar, koji e se pojaviti kasnije, pripremio sam mantil s kapom u depu. Brod je kolski sa irokim trupom, i svojim su ga rukama i mainama napravili uenici iz lokalne srednjobrodarske kole; razumije se, pod strunim nadzorom svojih uitelja, objanjava nam kormilar/kapetan, i sam prototip pomorca, s dugom sijedom bradom skoro do pojasa, kapom sa iritima i lulom meu zubima koja mu as dimi, a as mu se gasi. Poto je izveo brod iz malog zaliva i uhvatio pravi kurs kroz vijugavi fjord (ili morski rukavac) ka unutranjosti kopna, naslonio se uspravno leima na kormilo i tako, samo povremeno ispravljajui ga rukama, upravio brod do krajnjeg odredita. Rasporeujemo se na palubi du bone ograde, ko gdje nae mjesto da se nasloni ili da prisjedne malo. Konano se sreem i sa Jevtuenkom, ija je visoka pojava s obaveznim kaketom (ini mi se da mu je ovaj ameriki, zbog dreavo ljubiaste boje) ionako stalno bila lako uoljiva. Ne vjerujem da me zapamtio iz daleke 1965. godine, kad je kao glavna zvijezda doao u Strugu. (Tad sam kao mlad pjesnik i svje diplomac, poslije jednogodinjeg studijskog boravka u Edinburgu, i ja sam jedva iznudio uee

89

na Festivalu.) Ali ga podsjeam na mali klipni avion kojim smo poletjeli za Ohrid sa starog aerodroma u Skoplju, koji je bio obina tvrdo nabijena ledina. Da, da, sjeam se. A sjeam se i veoma lijepih ena. E, a ja sam, moj Bagamile, ve vjenan treom enom, a moram da izdravam i dvije prethodne drei predavanja i itanja po Americi. Da, sad sam na jednom koledu u Oklahomi, prva dva semestra. Imao sam tad oko za lijepe ene, pravda se. I jo uvijek ga imam, namiguje mi, samo to je tamo u Americi to sad veoma opasna stvar. ak i ako je samo pozove na kafu, moe da te optui za sexual assault. Na alost ili na sreu, ovdje oko nas lijepih ena i nema. Valjda e ih biti u Tromzeu, tjeim njega, a i sebe, ako nita drugo, bar da bismo se ponadali kako emo prirediti radost oima. Pita me zatim o situaciji u Makedoniji i o tome kako je prola ovogodinja Struga. Kaem mu i priznajem da je moda trebalo da pozovemo i njega, iako on nije dobitnik Zlatnog vijenca. enja, kako on uporno govori prijateljima da ga zovu, odmahuje rukom i kae da on ima toliko lijepih uspomena iz Struge i Makedonije da bi u svako doba volio da se vrati, a naroito u ovakvoj situaciji kad nam treba podrka. Sjeam se jednog gospodina, gurka me laktom, koji mi je bio domain u vili vae vlade na onom brdu nad Skopljem. Svako je jutro, otvarajui friider, pitao: A to danas ima za pie? (I enja jo uvijek pamti kako se ovo kae na makedonskom!) Ni sam ne znam koliko smo flaa dnevno pili tada. Velika su to vremena bila, uzdie, a sad sve to trpaju u opti komunistiki i sovjetski komar. Ja, razumije se, imam neke druge uspomene. Sjetio sam se da su ga u Strugi vozili slubenim mercedesom, pa ak i stotinjak metara u rikverc, od jednog mosta do drugog, jer je jedina prometna ulica pokraj Drima bila jednosmjerna. Ali namjerno mu to ne kaem da poslije ne bih morao da sluam dokaze njegovog pravog (ili tobonjeg) disidentstva; dokaze, kojih, razumije se, ima mnogo. Jevtuenko je bio glavni glasnogovornik tzv. otopljavanja u vrijeme Hruova i njegovih nasljednika bio je dokaz ali je sluio i za pokaz van sovjetskih granica. Umjesto toga, pitam ga da li je i on bio iznenaen time to je tako naglo pao Berlinski zid. Da, priznaje, bio sam. I tek sam kasnije saznao da je Gorbaov to obeao Amerikancima da bi dobio milijarde dolara kredita i bespovratne pomoi, kojima se nadao da e Rusiju za nekoliko godina izjednaiti s Evropom. Zahvaljujui tim parama samo je jedna aka ljudi postala milijarderski bogata. Kakva iluzija? Gorbaov je mislio da je novi Petar Veliki! enja mi nervozno trai cigaretu da je zapali i samo duvka, ne uvlai. S obje strane broda sporo se mijenjaju ili se slivaju

90

jedni u druge predjeli strmih padina s travom ili s ogoljelim kamenjarom i s ponekim bunom, ali ima i udaljenijih uma koje ve, na onaj jesenji nain, postaju sve tamnije i to u svim nijansama s povremenim bijelim snopiima potoka i vodopada, koji padaju niz litice. Eto gdje je za mene trenutni raj, mislim. Kakva li je elja gonila Vikinge da krenu odavde preko mora u svim pravcima kad su pravi zemaljski raj imali i ovdje? pitam glasno, ne znam koga. Ista elja za osvajanjem i pljakom koja je bila natjerala i Ruse u Sibir, uzvraa mi enja i pita me da li sam nekad bio u njegovom Sibiru. Ne, kaem mu. Samo se sjeam da sam itao djejeg pisca Mamina Sibirjaka. Gavno na Gepeu, komentarie enja. Gledamo kako mornari vade ispod palube gajbu s pivom, pa se pridruujemo drutvu oko njih. Kormilar nas upozorava na jaku struju sa suprotne strane u koju ulazimo i od koje se ve zatresao brod. Na jednom ostrvcetu pored kojeg prolazimo mogli bismo da vidimo i ponekog jaka, s velikim srpastim i crnim rogovima. Tamo su ih pustili kao u prirodni rezervat. Kormilar nam daje dvogled koji poinje da krui unaokolo u potrazi za tim Minotaurom potonulim u lavirint zelenila, ali sa strujom dolazi i neki vjetar koji nas polako brie sa palube. Jedan po jedan silazimo strmim stepenicama u potpalublje, koje se pretvara u vrlo prostranu rustikalnu gostionicu, gdje nas slue supom, ajem, kafom ili konjakom. Razgovor za stolovima i klupama prikovanim za pod pretvara se u optu galamu i buku... U Tromzeu smo se smjestili u hotelu Arktiko more, koji se nalazi odmah do glavnog plovnog kanala izmeu ostrva i kopna i oko kojeg je rasprostrt grad to u sumraku ve pali svoje svjetiljke. Prozor moje sobe gleda upravo na kanal, a preko puta, na drugoj strani, kao kristalna piramida svijetli uvena moderna katedrala sva od stakla, s procjepom na sredini u formi krsta. Uvee odlazimo na otvaranje izlobe fotografija Trenuci iz rata i mira, koja se odrava na jednom od spratova kulturnog i studentskog doma u kom e se odvijati i naa konferencija. U prostoriji od miriljave amovine moemo vidjeti potresne snimke s mnogih svjetskih ratnih podruja od Palestine i Ruande do Bruneija i Meksika. I iz Bosne, razumije se, ali ne uoavam nijednu iz Makedonije. Dok nas posluuju aom vina, ne mogu da izdrim a da ne pitam autora za ovu falinku. Ne, nisam jo uvijek stigao da posjetim Makedoniju. Moda je i bolje da ne doe ovim povodom, pomislim zatim. Konano dolazi i dugo oekivana veera koju gradonaelnik Tromzea prireuje u blizini katedrale. Nju razgledamo poslije

91

veere. Iznutra djeluje veoma hladno, kliniki je bijela, strogo prezbiterijanska, samo s nekoliko vatreno osvijetljenih vitraa. Ali unutra, jednako neoekivano, ujemo poeziju i pjesme, i igre Sama (tako Laponci zovu sami sebe) s nekim grlenim i cvrkutavim ugro-altajskim tonom. To mi kasnije napolju potvruje i Korejanac Hvang Sok-Jong (koji je do kasno zaglavio u Somariju, pa su ga u Tromze dovezli kolima) to je jezik koji se u mnogo tonova i varijacija uje odatle pa preko Sibira sve do Koreje. Kad je uo da sam iz Makedonije (i ba je tako i izgovorio, a ne onako kako obino stranci kau ime moje zemlje, preuzimajui engleski izgovor), Hvang me pitao da li bih doao na slinu konferenciju za mir koju e on krajem oktobra organizovati u demilitarizovanoj zoni izmeu dvije Koreje. Da, doao bih, prihvatam, ali pod uslovom da se u meuvremenu ne formira slina granina zona i u Makedoniji, pa bila ona i demilitarizovana. (A ve se i formira, htio bih da mu kaem, u mojoj glavi, kad se sjetim terena oko Vratnice, sjeverno od Tetova, gdje smo svakog proljea i jeseni brali peurke; terena koji su sada okupirani od strane albanskih terorista i nisu dostupni nealbancima.) Sjutradan ujutro, poslije pozdravnih govorancija, Vladimir Tolstoj nam ita odlomak iz Rata i mira u originalu (sjetio sam se da u romanu postoji itavo poglavlje od pedesetak strana, traktat o ratu, koji valja stalno iznova itati), a direktor Nobelovog instituta pokuava da nam objasni zato je Nobelova nagrada za mir postala toliko znaajna, iako je tako vanim imenima svjetske politike dodjeljuju anonimni lanovi Instituta. (Neki od dobitnika, slae se on, moda su i promaaj ako se retrospektivno pogleda s distance od nekoliko godina, ali niko ne moe predvidjeti koliko brzo se pali i gasi slava nagraenih.) Znaenje Nagrade za mir svakako nije samo u novcu (koji e ove godine iznositi oko milion amerikih dolara), ve i u zvunim imenima koja dobijaju druge nagrade to ih dodjeljuje vedska akademija. Konano dolazi na red i prva sesija konferencije na temu Etnicitet i religija kao podstrekai rata (kad vas fundamentalistika osjeanja preko noi udalje od vaeg susjeda). Naslov zvui veoma provokativno, ali mi se ini da su uvodniari Aleksandar Hemon i irski pisac Dozef OKonor, iako potreseni sopstvenim iskustvima, eljeli to prije pepelom posuti vatru koja dublje tinja, kao da je latentno prisutna u lignitu ili u tresetu pod bosanskim ili irskim tlom, koje se izgleda pali poslije svakog pokoljenja. Saa je o svom iskustvu govorio kao o nekom deja vu fenomenu s distancom iseljenika u Ameriku, a Irac je polagao isuvie nade u postignuti napredak u pregovorima izmeu katolika

92

i unionista-protestanata (zakljuno s optom amnestijom za sva naoruana lica koja e poloiti oruje kao to to treba da se desi i kod nas u Makedoniji). Stara rana teko se moe zalijeiti ako se povremeno ili konstantno aka, makar ona i oiljak bila. Popodnevna sesija o Globalizaciji konflikata u postkolonijalnom periodu poinje estokim izlaganjem danskog autora Karstena Jensena, koji, oigledno, ima bogato iskustvo putnika i istraivaa u zemljama tzv. treeg svijeta. (Kojem odnedavno pripadamo i mi iz bive Juge kao nesvrstani, a iz kojeg svi kao postojee ili fragmentirane dravice nastojimo da se razvrstamo, makar i godinama ekali u dugom repu, lepujui se u vozu za Zapad, NATO, EU dok ne usaglasimo neraiene raune meu sobom. Na samom kraju repa nali smo se svi, osim Slovenaca, kao Zapadni Balkan, to nam daje nadu, jednako kao i vic koji govori o tome kako je za Makedoniju Zapad geografski, naravno Albanija!) Danac ne zaobilazi mnogo i izriito kae da je sam proces globalizacije izaziva konflikata. Za neke zemlje Afrike i Azije to je samo drugo ime za neokolonijalizam; za druge posljednja ansa da se agresijom nadoknadi ono to je izgubljeno nasljeivanjem kolonijalnih granica, esto iscrtavanih lenjirom preko nepoznatog stanovnitva i nedovoljno istraenih teritorija (na ja tebi, ti meni evropskim mirovnim konferencijama); za tree iznueni ili dobrovoljni pad u zagrljaj svjetskom kapitalu ne bi li se od njega, makar i u vidu skupih kredita, otkinuo to masniji zalogaj, prije svega zbog debele provizije u korist korumpiranih vlada, a tek potom i zbog toga da bi se nekom preostalom crkavicom umirile siromane i gladne mase ljudi iji broj raste geometrijskom progresijom. (To smo do jue i u Istonoj Evropi i na Balkanu gledali kao socijalizam globalnu sovjetizaciju; a danas ga, jo drastinije, vidimo kao kapitalizam globalnu amerikanizaciju.) Jevtuenko, drugi besjednik, prvo odbija da govori o supersilama u mnoini ima samo jedna i svima nam je jasno koja je. Moda neko u Rusiji jo uvijek i ima ambiciju da naslijedi Sovjetski Savez, koristei labavu Zajednicu Nezavisnih Drava, pa u tom maniru, na primjer, rjeava krizu u eeniji; ali mnoge od bivih sovjetskih republika, naroito one iz Srednje Azije i sa Kavkaza, ve mu izmiu iz ruku. Globalizacija oznaava preovladavanje amerikih interesa, a ne samo amerikanizaciju preko dinsa, Mekdonaldsa, deza, pop-muzike i Holivuda. Na kraju enja, kao pjesnik, predlae da proita jednu svoju pjesmu. Deklamuje je s neto uzdranijim patosom od uobiajenog, ali svakako izmamljuje aplauz.

93

Poslije pauze slijedi burna diskusija, koju je veoma teko pratiti, jer vei broj nestrpljivih govornika ne moe da doeka da do njih doe mobilni mikrofon, koji ionako krui iz ruke u ruku s ponekim pitanjem za uvodniare. Preovlauje miljenje da je, bila ona poeljna za odreene zemlje odn. pojedince ili ne bila, globalizacija neminovna i to ne samo zato to je guraju krupni kapital i mone multi- ili nad-nacionalne kompanije, ve i zbog isprepletanih ekonomskih i politikih interesa, koji nisu uvijek identini, ak i kad su jednosmjerno okrenuti profitu, od kojeg u tako velikoj mjeri zavise investicije, ak i one koje se plasiraju u rizina podruja. Neko je ve ispustio krilaticu da nam se najdemokratskija globalizacija ve deava upotrebom Interneta, a drugi mu se ve suprotstavlja rijeima da je i ona prikriveno manipulativna. Da, Mrea je dostupna svakom i za svaku vrstu sadraja i poruke, ali da li moda i sami sadraj nije prethodno ve izabrana poruka (kao, uostalom, i sami medijum, kao to je jo ezdesetih godina sad ve prologa dvadesetog vijeka nagovijestio Maral Mekluan)? Javlja se i glas koji predskazuje da e Internet i opta kompjuterizacija prvo globalizovati, a zatim i fragmentovati globus (citirajui, mislim, novog proroka Rusa Mihaila Eptejna). Tog dana veeru prireuje Ministarstvo inostranih poslova u Gradskoj kui, do koje se penjemo iarom, a sa ije terase posmatram velianstven zalazak sunca u drutvu Korejanca. Pridruuje nam se jo jedan pravi Viking, norveki kritiar Halfsdan Frajhau (da, ime mu otkriva i porijeklo, poludanac, i zanimanje, slobodni pisac freelance), koji nas nudi lokalnom rakijom aquavit. Hvang mu odmah uruuje poziv za svoju konferenciju u Junoj Koreji (poziv, koji i ja ve imam u depu) i time kao da ovjerava zapoeto prijateljstvo. Druenje nastavljamo uz jo nekoliko piva u jednoj kafani za vrijeme itanja koje domaini prireuju dvojici veterana meu gostima-tefanu Hejmu i, razumije se, Jevtuenku. Hejm ita na engleskom odlomak iz svojeg Izvjetaja kralja Davida kao starozavjetni patrijarh. Iako pogrbljen pod teretom godina (roen je 1913), glas mu je nesalomljivo stamen i jasan, kao da iz Vihora ita autentinu poruku slavnog Mojsijevog potomka. (Pola ivota je proveo u emigraciji, ne samo kao Jevrejin ve i kao vjeiti njemaki opozicionar: prvo je od 1933. ivio u SAD, a zatim od 1953, prognan od strane makartizma, ivi u Istonom Berlinu kao unutranji emigrant i ima, nedavno pronaen, najdeblji dosije nekadanje tajne policije tazi.) Kad smo mu zatim estitali na impresivnom itanju (i to u ritmu engleske

94

standardne Biblije, dodao sam), on je kratko odgovorio: I have always known my King James Bible.2 Slijedi i uzbudljivo enjino itanje. Njegova poema Babij jar ne zvui mi vie toliko mitingaki ili je on ve, kao pravi profesionalac, nauio da natima svoje recitovanje u odnosu na publiku koja ga slua. Poema zvui kao istinski oivljena klasika. No mi prolazi teko uz neke stare (nove) komare, moda zato to nikako ne uspijevam da napunim potroenu bateriju mobilnog telefona; utika punjaa ne moe da ue ni u jednu utinicu u hotelskoj sobi. Ne mogu da se javim kui i ne znam to se tamo deava. Uzalud se tjeim da nita znaajnije ne moe ni da se desi. im zaspim, stari jezivi snovi o izbjeglicama s fronta koje gaze sve pred sobom u paninom stampedu (sad to nisu samo Albanci sa Kosova nego i Makedonci iz tetovskog i kumanovskog kraja) smjenjuju se s nekim novim slikama tekih rovovskih borbi, a ni presueni Vardar, ni njegova pritoka Lepenec (meu njima se nalazi naselje Vlae u kojem ivim) ne mogu da zaustave naoruani baibozuk... Tako se nemirno budim i ovog jutra. Dok se tuiram, prebiram po glavi ono to mislim da kaem u svom dijelu prve dananje sesije na zadatu temu Uloga knjievnosti u ratu Izgnanstvo? Dijalog? Konfrontacija? Najkrai mogui odgovor bi bio pisac treba da nastavi da pie i u ratu, ali kod kue, u vlastitoj zemlji, a ne u izgnanstvu, jer bi ovo drugo bilo dobrovoljna predaja sili koja ga je izagnala. Svakako, voditi dijalog s Drugim, ali i konfrontirati se ako je to neophodno. Moje je da im kaem ono to sad mislim, a svaka moja dalja obaveza ne mora da ih se tie. Ve sam bio rekao medijatorki da o sadanjoj situaciji u Makedoniji mogu da govorim samo iz vlastitog iskustva, umjesto da teoretski razglabam mogue odgovore na ova i druga potencijalna pitanja u vezi sa temom, to se ona sama ve bila potrudila da uradi u svom uvodnom tekstu. Pretpostavljam da e iz slinog rakursa vlastitog iskustva besjediti i prvi govornik Palestinac Izat Gazavi, autor nekoliko romana i predsjednik palestinskog Drutva pisaca od 1995. Kad smo se, po dogovoru, nali u konferencijskoj sali prije poetka sesije da bi nam na podijumu testirali mikrofone, medijatorka Kirsti Blom me pita da li bih elio da govorim prvi, odmah poto ona proita svoje uvodno izlaganje, a ne drugi kao to je bilo najavljeno, jer e, navodno, i Palestinac itati svoj prethodno napisan tekst, a ja u improvizovati svoj govor. to da ne? slaem se. Zar spremnost nije sve, kao to je Hamlet rekao pred dvoboj s Laertom? kaem joj.

Uvijek sam znao svoju Bibliju kralja Dejmza zvanino izdanje na engleskom jeziku. (Prim. ur.)

95

Kad je Kirsti poela da ita svoj tekst, koji mi je prethodno ve bila dala da pogledam u Somaroju, shvatio sam to ju je muilo ona nita nije promijenila, pa ak ni u vezi s engleskim prevodom, koji mi sad, dok ona ita, djeluje jo konfuznije nego tada. Kad mi je zatim dala rije, ja sam odmah rekao da u improvizovati i da u u vezi s temom govoriti na osnovu vlastitog iskustva, jer takva mi je i uloga na ovoj konferenciji pozvan sam praktino u posljednji as i to u toku odravanja Strukih veeri poezije, za koje ni sam, kao vrilac dunosti direktora, nisam znao kako e se zavriti s obzirom na trenutnu krizu u Makedoniji, koja je jo uvijek trajala i kljuala s mnogim potencijalnim mogunostima koje su ile u prilog i ratu i miru. (O protraenom vremenu i energiji u pokuaju da obezbijedim slovenaku vizu na posljednjoj strani mog pasoa, kao i o povratnoj karti preko Ljubljane nepotrebno je govoriti, jer bi malo ko od prisutnih to mogao razumjeti.) Poinjem da govorim o svojim sjeanjima na jedan mnogo konkretniji rat, Drugi svjetski, i o prvim rtvama koje sam vidio svojim oima neposredno prije njegovog kraja o ostacima utrobe nekog sluajnog prolaznika stradalog od eksplozije avionske bombe preko puta nae kue u centru Skoplja i o partizanu koga sam vidio s balkona na tavanu kako pada pogoen dok pokuava da skoi preko susjedne ograde. To su moji znani i neznani junaci, oni kojima svaka nacija (pobjednika ili poraena) gradi spomenike poslije rata; junaci ija se imena na spomenicima ispisuju, ali i oni bezimeni koji su iezli bez traga. Kao to su i namjerne ili sluajne rtve posljednjih sukoba izmeu albanskih terorista (ili ustanika) i makedonske dravne policije i vojske. Sluajnih rtava ima vjerovatno i meu licima koja su oteta da bi posluila kao taoci; meu licima za koja se ne zna jesu li jo iva ili su ve pogubljena. Ali zatim, razumije se, kaem i ovo u Makedoniji se trenutno deava presedan koji nije zabiljeen u novijoj evropskoj istoriji. Kao legitiman uesnik mirovnih pregovora priznaje se ONA albanskih terorista (manje je vano da li su njeni lanovi ubaeni s Kosova, koje je protektorat UN, ili su regrutovani iz redova lokalnog stanovnitva, na silu ili dobrovoljno), za koju je samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja Okvirnog dogovora tzv. meunarodna zajednica NATO, SAD i EU preko svojih predstavnika izjavila da su grupa ubistveno raspoloenih bandita i kriminalaca (Dord Robertson). Dosad je neuven presedan da se s orujem u ruci neko bori, ne za odbranu dosadanjih prava (kakva su u maksimalnoj mjeri uivali makedonski Albanci u odnosu na situaciju u svim susjednim, pa i u evropskim zemljama),

96

budui da im ih niko nije ni ugrozio, ve za ostvarivanje veih ljudskih (etnikih) prava. I to ne preko demokratski izabranih institucija i sopstvenih albanskih predstavnika u vlasti izvrnoj, zakonodavnoj i sudskoj (tano je, moda ne sasvim proporcionalno zastupljenih u vlasti, imajui u vidu da Albanci predstavljaju jednu treinu ukupnog stanovnitva, ali da li je to razlog da se osvajaju teritorije sa kojih se proganjaju Makedonci i pale se njihove kue i imanja?). Nasuprot oekivanjima albanskih terorista, u Makedoniji nije dolo do optealbanskog ustanka i do graanskog rata, ali su zato, to je veoma udno kad su u pitanju demokratska naela uspostavljena od strane medijatora-olakivaa, oni odjednom dobili podrku meunarodne zajednice (vjerovatno pod prijetnjom da e poremetiti ionako krhku ravnoteu na Kosovu, a i bezbjednost snaga UNMIK-a) i obezbijedili su za sebe ne samo promjene Ustava Republike Makedonije i sva dodatna prava koja im slijede kao drugom (konstitutivnom i dekonstruktivnom) narodu, ve i optu amnestiju u zamjenu za 3.300 komada starog oruja (ali i staro oruje ubija, otkrio nam je kasnije D. Robertson). ime su se stekli uslovi da dojueranji borci iz redova UK/ONA svuku svoje uniforme kako bi mogli obui nove, policijske, i postati lanovi etniki mjeovite dravne policije da bi se tako nastavio drastino narueni suivot?! Da li se ovom amnestijom trai i amnezija da bi nam se istorija ponovila kao farsa (Hegel), ne samo u Makedoniji ve sjutra, moda, i negdje drugdje u Evropi ili je Makedonija samo eksperimentalno podruje koje slui da bi se pokrila nakaradnost, kako makedonske vlade, tako i meunarodnih medijatora? I prije nego to sam zavrio osjetio sam kako me Kirsti gurnula laktom da bi mi pokazala da je mojih deset minuta ve prolo. Nastao je fiziki opipljiv tajac, usred kojeg ona poziva Palestinca da proita svoj tekst. Ja polako smirujem svoje damare i pokuavam da prilagodim uvo njegovom engleskom s jako naglaenim akcentom. Izat daje drugi primjer meuetnikog (ili meunacionalnog) konflikta, koji se ne moe dobiti ni kad se palestinskoj intifadi odgovori jo jaom silom izraelske vlade jastreba Arijela arona, i zalae se, razumljivo, za primirje i pomirivanje uspostavljanjem nezavisne palestinske drave i paralelne ili podijeljene vlasti s Jerusalimom. Ali on ne spominje rtve ivih bombi mladih Palestinaca, ija se samoubistva veliaju kao vrhunska samortva, jer e oni kao muenici na taj nain dobiti privilegiju da odmah uu u islamski raj, u kojem e ih gostiti djevice. (U ovo sam se i sam bio uvjerio za vrijeme

97

jednog skupa pisaca u Magaru, blizu Tiverije, koji su bili organizovali muslimani Druzi uz podrku izraelske vlade poetkom maja ove godine. Uenici lokalne gimnazije itali su nam svoje vatrene pjesme posveene muenikoj smrti ba ovakvih heroja!) Odmah poslije Palestinevog izlaganja javio se izraelski pisac Amos Oz da bi uzbueno izjavio kako bi upravo saopteni tekst svojega prijatelja Izata Gazavija potpisao i kao svoj ne promijenivi, ama ba ni zarez. (Sjutradan on e to potvrditi jo strasnijom odbranom kompromisa kao jedinog sredstva za rjeavanje duge izraelsko-palestinske krize, pa ak i kao svakodnevnog naina komunikacije izmeu Mene i Drugoga; i estokim napadom protiv dosljednosti u favorizovanju samo svojeg miljenja i vjerovanja, to je, u stvari, samo drugo ime za fanatizam.) Kirsti me zatim iznenada pita to bih ja imao da kaem na ovu zdunu usaglaenost predstavnika dviju suprotstavljenih strana. Volio bih, kaem, da u sali sjedi i neki moj albanski kolega, koji bi mogao da se saglasi s mojim izlaganjem, ak i ne ovako zduno, makar mi bio i prijatelj. Ali budui da nije tako, ne iskljuujem mogunost da se na nekom buduem skupu pisaca ja saglasim s njegovim, eventualno slinim izlaganjem o krizi u kojoj ivimo ravnopravno. Na ovo me direktor Nobelovog instituta otvoreno pita da li smo na ovogodinjem festivalu u Strugi imali i pjesnike iz Albanije i da li ja, kao njegov direktor, imam meu saradnicima nekog od etnikih Albanaca u Makedoniji. Da, odgovaram mu zahvaljujui se na pitanju i kazujem mu spremno ime pjesnika-uesnika iz Albanije Skendera Rusija i makedonskog Albanca Resula abanija, koji nije samo jedan od pet lanova Upravnog odbora SVP, ve je i redovan lan (do prole godine bio je i predsjednik) irija za dodjeljivanje nagrade Braa Miladinovi za najbolju pjesniku knjigu godine izdatu u Makedoniji. Javlja se zatim jedan glas iz publike koji se predstavlja kao predsjednik norvekog PEN-a (jedva mogu da ga prepoznam, jer sjedim nasuprot reflektorima), koji bi htio da navede primjer za jedan takav susret kakav sam maloas spomenuo. Ne samo izmeu jednog makedonskog i jednog albanskog pjesnika, ve i meu drugim balkanskim trubadurima koji su se nali u jednom romanu Ismaila Kadarea i koji su pjevali svoje verzije istih balada na vlastitim respektivnim jezicima na dvoru nekog plemikog zamka u srednjovjekovnoj Evropi. Dolo mi je da brzo reagujem i bez Kirstine dozvole: Ovo je moda najbolji pokazatelj za to kako knjievna fikcija, bez obzira na to da li se nekad u prolosti neto od prikazanog desilo ili nije, ne iskljuuje mogunost da jednoga dana postane i injenica, im je ve prisutna u svijesti i savjesti pisca.

98

Slijedi pitanje od dopisnika lista Frankfurter algemajne cajtung: Ako ve postoji takva saradnja meu makedonskim i albanskim piscima, zato se ne ukljuite u politiki dijalog, koji se i ne odvija tako lako kad su u pitanju makedonski i albanski visoki politiari? Svako prema svojim sposobnostima i vjetini, odgovaram. Ja, kao pisac, ne bih elio da se mijeam u posao politiara koji su demokratski izabrani, a i veoma dobro plaeni za to to rade. Pisci na Balkanu su se, zapravo, i onda kad su mislili da znaju i umiju, pokazali kao loi politiari i kao jo manje spremni na kompromis od nekih drugih. Zbog toga je i za makedonske a i za albanske pisce u Makedoniji, koliko god oni ne bili zadovoljni postojeom meusobnom komunikacijom (uglavnom naslijeenom iz prethodnog perioda), najvanije u ovom trenutku da ne dozvole da se ispolitizuju i radikalizuju na osnovu suprotstavljenih maksimalistikih stavova njihovih politikih predstavnika. Slijedi pitanje jedne dame iz publike o tome da li bih ja izabrao izgnanstvo i egzil, kao to su to uradili mnogi pisci prije mene. Ne, nikad, odriem kategorino. Bar ne dobrovoljno ili iz ekonomskih razloga. Zato? Zato to meu piscima koji su prihvatili egzil ima malo onih to su zadrali kvalitet pisanja na svom jeziku, a jo su rjei oni koji su u izgnanstvu bili uspjeniji na jeziku nove sredine. Veina, uglavnom, predstavlja nesrene sluajeve, koje sam i lino sretao u SAD. Na alost, oni su najee anonimni. Jedan pisac iz bive ehoslovake mi se, na primjer, kleo da bi se ve sjutra vratio u Prag, pa makar i u zatvoru zavrio, umjesto da pie svoje blazirane prie o promiskuitetnim seksualnim vezama u Ajova Sitiju. A drugi, pak, poljski pjesnik alio mi se da se raspada od komfora koji mu daje pozicija predavaa na nekom malom koledu na Istonoj obali i ak me savjetovao da mi je bolje da se vratim gavranu da mi kljuca digericu kod kue. Poslije amora koji slijedi, ali bez novih pitanja, Kirsti zakljuuje prijepodnevnu sesiju i kae mi: Eto, vidi da smo preivjeli i bez otrovnih maeva! A ja se u sebi pitam: to ako sjutra bude bilo potrebno da se spremim i za no pod grlo, kao Kafkin sluajni junak Jozef K.? Umjesto toga kaem joj: Pravi odgovor na sva pitanja, kao i na mnoga druga koja vise u vazduhu, bio bi, u stvari: zrelost je sve, kralja Lira; ali to je, izgleda, mogue tek kad proe, kako njegovo, tako i nae opte ludilo. Dok izlazim iz sale, jedna norveka novinarka me pita da li bih i kako bih, uivo za njihovu nacionalnu radio-mreu, komentarisao predstojee glasanje u makedonskoj skuptini za ili

99

protiv Okvirnog dogovora iz Ohrida. Odgovaram da se to, vjerovatno, nee desiti, kao to je navodno bilo najavljeno, ni te veeri, ni sjutradan, dok ja jo budem bio tu. Mislite, nee se izglasati? pogreno je razumjela ono to sam rekao. Ne, ve imam predosjeaj da e se glasanje odlagati i odlagati, kaem joj. I poslanicima e trebati vremena da progutaju ovu teku knedlu, mislim u sebi. Tako je i bilo Okvirni dogovor je usvojen u makedonskom parlamentu tek 26. septembra. U hodniku sreem Izata i vidim ga kako edno usisava cigaretu. Hvala Bogu to smo zavrili posao, kaem mu i pridruujem mu se u puenju, iako on, poto je proitao svoj tekst, nije vie ni usta otvorio. Hvala Bogu to je zavrio ovaj cirkus, uzvraa mi mrtav hladan. A onaj cirkus koji nas eka kod kue? Naroito va gladijatorski sa svakodnevnim ivim bombama i izraelskim represalijama? vue me za jezik da mu to kaem. Izat bezvoljno slijee ramenima i kae da trenutno nema drugog rjeenja, sve dok Amerikanci ne pritisnu arona da se vrati za pregovaraki sto. U stvari, Izat se i nee skoro vratiti kui. Ostae neko vrijeme u Norvekoj zbog promocije svoje najnovije knjige na norvekom, a zatim e otii u London na neku drugu konferenciju. Da konferencija ve puca po avovima svog programa dokazuje i slaba posjeenost Polarnom muzeju, iako se on nalazi samo desetak koraka dalje. Ja to neu propustiti, makar i samo zbog Roalda Amundzena, koji je bio jedan od istraivaa-idola moje mladosti. U jednom od hodnika Amos Oz trai dozvolu od mene da u svom sjutranjem izlaganju pozajmi moje spominjanje sluajnih rtava rata kao neznanih junaka. Zbog produenog, ali ini mi se i zasluenog popodnevnog odmora, kasnim na popodnevnu sesiju. Na ulazu u konferencijsku salu jedan lokalni novinar koji govori srpski (doao je u Norveku jo prije dvadeset godina iz Nia) trai da mu u diktafon kaem miljenje o ovoj konferenciji i iznenada me pita da li moj lini stav u vezi sa ohridskim Okvirnim dogovorom odslikava i stav makedonske vlade. Nije ba sasvim tako. Ja sam samo pokuao da saoptim miljenja makedonske javnosti. A moje miljenje je da je stav vlade da nas, graane, ubijedi u neophodnost i neizbjenost tog dogovora, sakrivajui tako svoju odgovornost i nesposobnost to je uopte i dolo u obzir da se razgovara o jednom takvom diktatu meunarodne zajednice. Osnovna greka nae vlade i predsjednika (kao vrhovnog komandanta vojske) je to to su dozvolili okupaciju skoro kompletne granine teritorije s Kosovom, iako, istini za ljubav, u neka iskljuivo albanska sela u kumanovskom i u tetovskom kraju pripadnici

100

dravne policije nisu uopte ni kroili nogom u posljednjih deset godina. to se zahtjeva Albanaca tie, opte uzevi, po rijeima jednog zapadnog diplomate s kojim sam lino razgovarao, oni jednostavno ne mogu da se sloe s tim da imaju manja prava u manjoj dravi od onih koja su do jue imali na Kosovu, u neproglaenoj sedmoj republici bive Jugoslavije. Zadovoljan, izgleda, mojim nezavisnim stavom, novinar mi onako usput estita na otresitosti s kojom sam odgovarao na postavljena pitanja tog prijepodneva. U sali me Kirsti podsjea da te veeri treba da itam svoje pjesme u onoj istoj kafani od jue, a ja joj dajem prevode pjesama na norveki, koji su svojevremeno (prije petnaestak godina) bili objavljeni u njihovom knjievnom asopisu Prozor (Vinduet). Ona je u meuvremenu razgovarala telefonom s njihovim pjesnikom Arneom Rusteom (mojim starim prijateljem, s kojim sam i radio na tim prevodima za vrijeme jednog njegovog dueg boravka na Strugi) i on e me sjutradan uvee ekati u jednom hotelu u centru Osla, gdje e me odvesti s aerodroma. S govornice Hvang Sok-Jong ve najavljuje konferenciju koju e organizovati u demilitarizovanoj zoni izmeu dvije Koreje, koja jo uvijek postoji kao nezalijeena rana stranog rata iz pedesetih godina, to je poeo kao graanski, pa je prerastao u meublokovski, a zamalo nije postao i trei svjetski. Te veeri, poslije itanja prozaistkinje Marte Serda iz Meksika, itam nekoliko pjesama na engleskom, a na kraju i jednu na makedonskom konano se osjeam rastereeno i skoro u svom elementu. Zbog toga se sve to vjerovatno i dopalo auditorijumu, a posebno dvojici mladih novinara sa Bi-Bi-Sija, koji insistiraju da me poaste piem i trae mi jo pjesama na engleskom. Dajem im kopije pjesama koje je Piter Liota objavio u nekoliko amerikih asopisa kao najavu za knjigu prevoda koju treba uskoro da objavi jedan njihov izdava. (Knjiga pod naslovom Wolf at the Door zaista se i pojavila u decembru u izdanju Xenos Books, Riverside, California.) Britanci se ude kako je mogue da nisam objavio prevode i u Engleskoj, a ja im govorim da uopte nisam ni pokuao da po tom pitanju uinim neto jo od ranih ezdesetih godina, kad je arls Ozborn odbio da tampa neke moje rane pjesme u vlastitom prevodu u svom The London Magazine, a Stiven Spender me je bar, poto mi nije objavio neke druge pjesme u svom asopisu Encounter, pozvao na ruak i ponudio mi susret s ilasom, tadanjim jugoslovenskim disidentom broj jedan. (A ja sam u to vrijeme, kaem londonskim novinarima, u toku svog tromjesenog studijskog boravka

101

radio na crno u restoranima u Sohou kao pera sudova. I bio sam srean to su me vlasnici jednog italijanskog i drugog grkog restorana pokrivali da me ne bi uhvatila policija i potom ekstradirala.) Zatim nas, umjesto u hotel, vode u drugu studentsku kafanu na jo jedno itanje (i to mnogo due), koje su imala trojica prozaista. ak smo stigli i da opet ogladnimo, jer je ve odavno bila prola pono. I onda me onaj moj Norveanin s jutarnjeg plivanja u Somaroju (koje uporno eli da pripie samo sebi) iznenada poziva da sjednem za njegov sto da bih mu, navodno, dodatno objasnio neto u vezi s mojim prijepodnevnim izlaganjem, na kojem mi sad i estita. Kae mi da sam bio otvoren, iako on shvata razloge zbog kojih sam vie zastupao svoju makedonsku stranu. Trebalo je onda, kaem mu, da pozovete i nekog Albanca kao zastupnika svojih interesa, iako mislim da su oni ionako ve dovoljno zastupljeni od strane meunarodne zajednice, pa ko god stajao iza toga neutralnog imena. (Nekad su se barem otvoreno i transparentno zvali Velikim silama.) Vidite, kae mi Norveanin uz znaajnu pauzu, ja, kao Kjartan Flegstad, norveki autor (a prije trideset godina pisao sam i poeziju), mogu samo da podijelim miljenje ovdanje javnosti koja je, koliko god bila udaljena i moda nedovoljno upoznata sa svim onim to se deava na Balkanu i trenutno u Makedoniji (a tamo, priznajem, jo uvijek nisam bio, i pored ekstenzivnih putovanja po svijetu koje imam), ipak u principu naklonjenija zatiti prava manjina, pa tako i Albanaca u Makedoniji. Pa oni e sada, poto se izvre predstojee promjene Ustava, imati vie prava i od vaih Sama, pokuavam da mu objasnim. Albanski interesi, zapravo, i nisu toliko vani za Zapad iz perspektive navodno obespravljene manjine u Makedoniji, ve upravo obratno, vaniji su im kao veina u regionu, u kojem smo najmalobrojnija manjina upravo mi Makedonci. Kako to mislite? pita me iskreno ili krajnje nedosjetljivo Kjartan. Tako, kaem mu, kao dan je jasno da Albanaca u regionu ima bar est miliona i to na strateki veoma znaajnoj poziciji, koja je ve pod kontrolom Zapada. Radi se o Valonskom zalivu u Albaniji koji je klju Otrantskih vrata. Na Kosovu su SAD izgradile najveu bazu (za koju, za razliku od onih u Grkoj, ne plaaju nita), a uskoro e se graditi i naftovod za kaspijsku jeftinu naftu od Crnog do Jadranskog mora, za iju bezbjednost e biti kljuno zadovoljavanje nekih osnovnih albanskih zahtjeva kao to su: druga albanska drava na Kosovu, skoranja autonomija zapadne Makedonije, a moda i sjutranja Velika Albanija. Da, moda i bez oficijalne

102

promjene granica, ali, svakako, uz njihovo postepeno praktino iezavanje po ugledu na EU. Ipak, najvanije je da ne bude velikih potresa u regionu, koji bi izazvali Albance da okrenu svoje oruje, na primjer, protiv snaga UNMIK-a i KFOR-a na Kosovu i tu su manje vani mnogobrojni primjeri etnikog ienja drugih etnikih grupa: Srba i Roma na Kosovu, odnosno Makedonaca iz tetovskog i kumanovskog kraja. Jer, gdje god je zakoraila manjinska albanska noga, tamo nije vie bilo mjesta za druge manjine... to vie govorim, sve se vie, vidim, osipa panja s kojom je on poeo da me slua, da bi na kraju pogled poeo da mu luta ka improvizovanoj govornici na kojoj, ba u tom asu, Hvang poinje da ita odlomke iz svoje proze na korejskom. Uz engleski prevod, dodue, njegovog amerikog prevodioca, koji, opet, ita toliko brzo i mehaniki profesionalno, kao tuma, pa i ja teko mogu odoljeti da ne zadrijemam. Sjutradan proputam doruak i u konferencijsku salu dolazim tek pri kraju sesije, u trenutku kad rezime itave konferencije daje upravo moj Norveanin. Kjarten Flegstad navodi samo neke primjere ve navedenih izvjetaja sa kriznih arita irom svijeta i pritom ne spominje ni mene, ni Makedoniju, jer smo vjerovatno ostali bijela mrlja za mo ili za interes njegovog razumijevanja. U pitanju je oigledno tradicionalna evropocentrina strategija marginalizacije vlastitih zabaenih regiona i podzemnih ideologija koja je dva puta do korijena razdrmala i Evropu, i svijet. februar mart 2002.

POST SKRIPTUM
15. maj 2002. Nikad nisam pisao (ili vodio) dnevnik, osim to sam usput kad mi je bilo dosadno ili kad nisam znao to da radim u bukvalnom smislu zapisivao neke impresije (podatke) i to najee putujui, pa bi se iz toga naknadno mogla roditi neka pjesma, putopisna proza ili esej. Tako je nastao i ovaj pokuaj da napiem dnevnik o onome to mi/nam se dogaa... On je, dakle, nuno retrospektivan (ili vien/voen u retrovizoru mog sjeanja), pa zbog toga i nije hronoloki dosljedan, iako sam se (kako bi se italac mogao orijentisati) drao nekih

103

datuma navedenih uobiajenim redoslijedom, s estim aluzijama ili komentarima na ono bitnije to se dogodilo prije ili poslije tih datuma. Zato bi on bio na rubu ... onoga to mi/nam se deava? Prvo, zato to sam i ja, a i mi svi skupa u Republici Makedoniji danas, na rubu egzistencije; a moda i opstanka. Drugo, zbog toga to sam ga i pisao, uglavnom, s jedne marginalizovane take gledita, stvarne ili dobrovoljno preuzete, a ne iz sredita onoga to mi/nam se deava. Nisam namjeravao, niti bih to mogao i da sam htio, da piem dnevnik jednog aktivnijeg sudionika, strunog analitiara, pa ni novinara-komentatora. A moda sam i u dogaaje u kojima sam lino uestvovao (Struki festival i Konferencija pisaca u Norvekoj) nesvjesno unio neka odstupanja u odnosu na ono to se stvarno dogaalo, jer sam pisao vie po sjeanju, pa za eventualne greke moram preuzeti i linu odgovornost. I sam dnevnik, kao knjievni anr, neizbjeno sadri i dosta autorove fikcije, ma koliko iskreno bio voen na osnovu fakata. Uostalom, ovaj tekst je bio pisan po elji i narudbini redakcije Sarajevskih sveski. Nisam siguran da li sam pogodio eljeni anr ili sam ispisao jo jedan hibridni tekst. Ne bavim se tzv. knjievnom naukom niti me odgovarajua klasifikacija anrova osobito zanima. Poto sam ga pisao vie sa zadovoljstvom (mada katkad, priznajem, i s naporom), nadam se da e tako biti i itan. A ako ne bude tako bilo, postae oito da sam promaio i temu, i sadraj... Kako je svaki dnevnik zaista work in progress, tekst u kontinuitetu, i ovaj je tekst morao imati poetak i kraj. Bio sam siguran ime treba da ponem (jer su se etrdesete Struke veeri poezije vremenski skoro poklopile s trenutkom donoenja Okvirnog dogovora u Ohridu), ali priznajem da ovaj tekst pravog kraja i nema. Zavrava se, takorei, nasumice, tamo gdje treba otprilike da prestane poslije 38 ispisanih strana. to se mene tie, ovaj svoj dnevnik mogao bih zavriti (manje-vie u istom stilu) i nekim dogaajem koji je vaniji za mene lino: putovanjem u Junu Koreju i posjetom tamonjoj demilitarizovanoj zoni, odnosno putovanjem u Njemaku (Jena) ili Bugarsku (i bugarsko-makedonskim odnosima u vezi s istorijom i jezikom, o kojima imam svoj stav na osnovu vlastitog iskustva), te okom zbog bolesti i smrti mog starijeg brata ili dolaskom moje erke iz prvog braka na kontraverzni poloaj portparola posrednike misije Evropske unije u Makedoniji, i tako dalje. Ili moda amerikim i svjetskim okom od 11. septembra, najveim teroristikim aktom u istoriji? Ali i naim, makedonskim,

104

okom prouzrokovanim izjavom amerikog specijalnog izaslanika gospodina Dejmsa Perdjua o tome kako se ovaj globalni teroristiki akt ne moe, niti se smije, uporeivati s akcijama albanskih ustanika u Makedoniji (ili se, njegovim rjeima, politiki iskoristiti). Kao da postoji neka sutinska razlika izmeu jednog (veeg) i drugog (manjeg) terorizma i izmeu patnji rtava i unesreenih ljudi (da ne spominjemo, po Dostojevskom, osnovno mjerilo ljudske patnje: jednu suzu djeteta za koju je odgovorno itavo ovjeanstvo). Arogancija te bahate izjave gospodina Perdjua je tim vea kad se ima u vidu da sve vei broj izvjetaa i komentatora u svjetskim medijima ukazuje na vezu izmeu Al Kaede i albanske mafije kad su u pitanju verc oruja, droge i trgovina ljudima, uglavnom u jednom pravcu, sa Istoka na Zapad. Kako god bilo, Makedonija je prestala da bude tema svjetskih medija i prije 11. septembra, jer je tzv. meunarodna zajednica nametnutim Okvirnim dogovorom i njegovim usvajanjem u makedonskom parlamentu 27. septembra ponudila nekakvo politiko rjeenje oruanog sukoba s albanskim ustanicima tako to je potpomogla unoenje odreenih izmjena u Ustav Republike Makedonije, izaavi tako u susret albanskim zahtjevima za veim pravima, istovremeno insistirajui i na ouvanju integriteta drave i nedjeljivosti njene teritorije. Najnovije (posljednje?) krizno arite na Balkanu se time stialo, prestalo da se trese i talasa (bez obzira na to to smo mi oduvijek na trusnom podruju i bukvalno), pa se panja meunarodne zajednice, prije svega Amerike, mogla svom svojom ubojitou usmjeriti na Avganistan i na druga stvarna ili potencijalna arita. (Denes vo Avganistan, utre vo tvojot stan kao to je pisalo na jednom skopskom grafitu.) to se tie samog Okvirnog dogovora, od ije sveukupne implementacije zavisi vjerovatno budunost zemlje i svih nas, njegovi se uslovi jo uvijek gutaju pare po pare, kao jedna beskonana knedla (u stvari, Dogovor guta politiare i stee ih kao boa). Izuzev prijevremenih izbora (zbog nemogunosti bilo kakvog prijevremenog odravanja, izbori e se obaviti u redovnom roku i ve su zakazani za 15. septembar ove godine) i Zakona za lokalnu samoupravu (usvojenog od strane Skuptine sredinom januara), svih drugih 14 zakona predvienih Okvirnim dogovorom tek sada mora proi kroz zakonsku i izvrnu proceduru. Koliko jue, jo jedan specijalni izaslanik amerikog Stejt Departmenta, gospodin Dejms Holms (another abrasive character,3 komentar jednog lokalnog Amerikanca) i Alen le Roa, odomaeni predstavnik Evropske unije, opet su morali skupiti elnike etiriju najvanijih partija da se kod predsjednika republike, Trajkovskog,

Jo jedan kruti lik. (Prim. ur.)

105

Preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinovi

radei do u sitne sate, usaglase oko svih 14 zakona, koje e Vlada usvojiti ve narednih dana, a do kraja mjeseca e to uiniti i Parlament. Bez ovakvog primanja packe i zauke nijednom se partijskom elniku, izgleda, u ovom predizbornom periodu, nije urilo da ispuni do kraja ono to je, inae, sam potpisao prije vie od pola godine u Ohridu. Ovih 14 zakona uglavnom se tiu upotrebe drugog zvaninog jezika (albanskog) u oficijalnim dokumentima (lina karta i paso), u Parlamentu i na lokalnom nivou. Time se, navodno, iscrpljuju svi albanski zahtjevi, uz garanciju meunarodne zajednice, i omoguava se potpunije integrisanje Albanaca u strukture ove jedne i nedjeljive drave, a mjeovita (makedonsko-albanska) policija vraa se da patrolira u sva sela tetovskog i kumanovskog regiona. (Jo se, meutim, nije vratilo 12 hiljada Makedonaca u svoje poruene i opljakane domove i oni e, izgleda, doekati i izbore u izbjeglikim kampovima.) U meuvremenu, usred proljea, ni mi Skopljanci ne moemo slobodno etati padinama brda Vodno ili Skopske Crne Gore, pa ne moemo otii ni do tradicionalnog izletita Matka, jer tamo je dravna vojska i policija spustila rampe na putevima, navodno zbog stratekog poloaja podruja i obezbjeivanja prestonice. Prije nego to prou parlamentarni izbori u septembru (nadajmo se u miru), teko je predskazati to e se sve dogaati i nakon usvajanja svih zakona predvienih Okvirnim dogovorom. Da li e se, na primjer, ostvareni Dogovor primjenjivati u okviru jedne legalne i legitimne drave ili e se albanski zahtjevi umnoiti pod prijetnjom oruja radikalnih elemenata novoformirane ANA (Albanske nacionalne armije), koju, dodue, zasad ne priznaju ni njihovi dojueranji saborci iz ONA/UK? Ni mnogo bogatija zemlja ne bi mogla u dogledno vrijeme mladim naratajima obezbijediti legalno zaposlenje i pristojan ivot u zamjenu za brzo bogaenje vercom droge i oruja; iako, istini za volju, veina Albanaca ivi mnogo skromnije, i meu njima je i najvie onih koji su za miran suivot. Teko je oekivati i da e se svi Makedonci vratiti u svoje krajeve, gdje e od sada biti u manjini i pod lokalnom upravom albanske veine. Ali poto su Makedonci i Albanci upueni da ive zajedno u jednoj dravi, zajedniki ivot vjerovatno e zalijeiti otvorene rane i pronai nove forme saradnje, mimo korupcije i kriminala, na kojima su dosad jedino saraivali lanovi partijskih vrhuki i uesnici u diobi vlasti.

106

MANUFAKTURA
Lidija Dimkovska Boris A. Novak Luko Paljetak Radmila Lazi Alma Lazarevska Olivera orveziroska Goran Petrovi Tvrtko Kulenovi Nina Kokelj

Lidija Dimkovska

Staricata mu piuva na svojot starec

Oti ne se nadevam pak da se vratam vo zelenata soba oti ne se nadevam na stariot prag ni koga e bide loo vreme ni ako fati vojna ni koga e bidam ute postara a i ti isto taka star Zoto da gi uva suvite bilki ruskiot monokl za zlatnata svadba sonot za sinot to ne se rodi povojot za sinot to ne go rodiv prvata pernica, nolite, naite dlanki vo parata na stakloto, zoto da go uva ona to bevme Tolku mnogu ostarev vo ovie sto godini ti bee postar od mene, a sega si pomlad, nikakov pat nema krvta nitu pak vo neto ima krv ovaa zima tolku mnogu studi se izgori, ogrej se, ognot e vaen, ne ona to gori. Oti ne se nadevam pak da se vratam zaklui se dva pati zafrli go kluot spij vo stolot za niawe toplo e jas tom goram ne grii se toplo e, spij, neka ne te plaat koskite to krckaat vo ognot. Oti ne se nadevam pak da se vratam ne e moeme ivi da si odgovorime zoto pomina taka ivotot ne poinaku ti vo mojata smrt jas vo tvojata e te sretnam, duri toga, oti ne se nadevam pak da se vratam doma. Nikoga.

109

elavata pejaka
Nekoi lue me gledaat pod oko Nekoi ivotni me odminuvaat Sonceto mirisa na tvojot papok Ti si sovreno otsuten Dolgi godini vee ne ivee vo tvojot stan so trkalezni sobi Jas go otvoram katanecot so edna od moite noli Kosata mi se zaglavuva vo klualkata ja ostavam tamu elava vleguvam vo tvojot stan Ti si sepak tuka, ubav i star Vo mali kaniwa od kiselo mleko odgleduva krastavici. Zeleni, olti, portokalovi krastavici vo sekakvi veliini Korne edna i ja nadenuva na sobnata antena Pej elava pejake pej Pej Jas peam iako zaludno Ti si star i ubav Ne moeme da vodime qubov Pariz e sekoga mnogu blisku no nikoga tuka Mrtov si. Samoubistvo poradi strav od besmrtnost Nadenat na krastavica me gleda tolku strasno Ja naslediv tvojata glava i ja nosam kako maska Nekoi lue vyaeno me gledaat Nekoi insekti podmolno me kasaat Dodot mirisa na mojot papok Sega moam se, se, duri i pe niz elektrodite i mrakot da pominam od edna do druga metro stanica. So cela vrea na ramo polna krastavici.

110

Obratna perspektiva
Na sudbinata koneno i e pogodeno: ja zatvoriv vo termos Moulinex to e i gi uva sveinata i vkusot bez da zastojat pritoa karmite. Oslobodena od sebe, se dviam vo pretskauvawata to ne se ispolnija kako vo high life. Vano e da se mrda so kolkovite. Ima crvilo na zabite, honey. Znam, edinstveno medot direktno se rastvora vo krvta. A vo mene rastvorliva e samo - senkata. Sestra Aura znae deka sekoja kokoka od ladilnikot prvin ja drev nad ringlata vo isekuvawe da oivee, duri potem, poniena od apostolite, ja frlav vo rernata na Silvija Plat. Vo znak na protest svetogorcite ponaa da nosat apostolki. O, kolku ubavo mi gi baknuva pluskavcite na petite, A., tie simulakrumi na organot za vid vo ovoj metaivot. Sega, koga postojat prodavnici vo koi se moe da se kupi za eden edinstven dolar, mora da odlui dali e pone da nosi crveno ale okolu vratot vo znak na poit kon Aboriyinite, potem e bide lesno da dobie stipendija za mojata atavistika akademija. A potem e bide ute polesno: Silva - metodot gi pere i najtemnite damki od zdravicata meu kulturnite razliki, prekinata zaradi smrdea od kujnata. Gostite sami se posluile od termosot so sudbinata i sega me varat vo svoite creva nebare kaa! Znam deka e uasno neprijatno, no nekoj od niv moe da me isfrli kako fekalija tokmu vo tvojata erotska akra. Obidi se, se duri veruva vo svetata, apostolska koika na kulturata, zaineta so bosilok i krckava kako istorija da me pretvori vo prirodna pojava. Samo, bidi vnimatelen. Nekoj moebi vodi dnevnik.

111

Praina
Prainata ja izbegnuva mojata soba. Prainata ima odlini poznavawa od teorijata na individualnosta. Se bleska ovde, kako toga koga bev zanata. I se vreska ovde, kako toga koga ja bev nanala na ivotot srta. Vo postelata na tajnhart uka moeto srce, a krcka krevetot od srceva mana. Vo knigite niz stranicite mi tee krvta te anemina te gusta te leukemina. Ne, ne vleguva prainata vo ovaa krma kaj to vekot spie so nogarki vovis - od slaba cirkulacija. Ne, ne vleguva prainata vo ovaa crkva kaj to angelite noe koristat psalmi vo psihodrama. Prainata sama ja izbegnuva mojata soba. Skrnuva vo nalet kon kujnata, kon ostavata. Mene me ostava so linosta na edna brialka zakaena za mojata senka. Dolgo i postavuvam praawa za ivotot, za smrtta, i, kako to e red, za qubovta. Prainata niz klualka na cel glas vika: Eh, to si budala, se ti se toa retoriki praawa samo ti si pogolema od mene i pepel i praina.

112

Evangelie po sebe
Kako malo dete e Bog - se luti za se i seto, preuvstvitelno dete, edine na imotni roditeli, no bez obrazovanie: ne go zapiaa na karate, nitu na asovi po gitara, ne mu itaat pred spiewe prikazni od Grim, no zatoa pak sosedite im rekoa da go praaat na veronauka oti sega e vo moda da si vernik. A toa moe malku i e go smiri. Sekoe popladne go posetuva manastirskoto uilite, a tamu, samo sestrite znaat kakov beleg od raawe nosi pod laneto so krste: aura otvorena za metafiziki belji, etvrta dimenzija to svetenikot ja narekuva vodovrte na nevolji. Celo vreme potstanuva, kolenata go bolat od Pofalnata pesna na Bogorodica Deva, ajde da zapeeme neto poveselo, kako na pr. Hey, teacher, leave the kids alone, decata go bockaat so moliviwata, no sestrite se rastauvaat, kako da gi potsetuva na vnucite od sestri im, na stanovite so spalna, detska, dnevna soba i mirizliva bawa vo koi ivotot tee niz kablite na televizorot, kompjuterot, haj-faj sistemot, videorikorderot, decata rastat, no raste i elbata za promena na Boga i na maot, ako se moe, za drug so pokadifesta koa. Sestrite go ispraaat posleden doma, natprevaruvaji se vo praawata kako: to e bide koga e porasne i zoto?, a toj, neranimajko, sekoj pat izmisluva neto novo, se duri eden den ne im ree: Znam to e bidam. Bog! Za da ve imam site! Toga vleze svetenikot i im vikna na sestrite: to ste pocrvenele tolku? Sramota! Cela no bdenie i akatist na Majka Boja! Koga e porasne prvin e se bara vo sektite plateni od zapadnoevropskite zemji, e go ita oran, e pie kefir so indiski bilki, e gi menuva uitelite za domorodeki gurua pronajdeni na veb-stranicite za mentalna kultura, se duri eden den, posle dolgi patuvawa od sebe do venosta i nazad, ne stigne na Bogoslovskiot fakultet i ne ree: Skitav mnogu, no eve me, a profesorot po liturgika, avangardnoto udo

113

na istonata mistika, ne mu posaka dobredojde - Doma. No samo za kratko. Potoa e se spletka so erkata na duhovnikot, akterka vo amaterskata trupa Lilit, e paa vo trans na Evangelieto po Juda naj, naj in vo svetkata literatura i nema da ima mir se duri ne go napie Evangelieto po sebe, intertekst, maina za melewe na site formi na Jas, iskuenie i spas, Le Geode na utrobata od sloj krv sloj datoteka sloj meso sloj socijalna sredina, etiridimezionalna musaka vo koja site irovi e puknat so vagnerovska sila. Nema vrski vo izdavakite kui i teatri: nikoj nema da go proita Evangelieto po sebe, nikoj nema da go spasi genijot od ona to sledi: igla i grabe na manastiri i crkvi (vo niv se snaoa ute od dete), i ete ti go vo uilnicata za veronauka: sestrite se tolku stari i grdi to mu doaa site da gi vprica vo organot za zaborav, (duri ni Bog ne saka devici vo godini), mu ide da se rasplae, da krikne od bes i nemo to ivotot ne e pesna od Pink Flojd, mu teknuva, im go recitira Evangelieto po sebe, im go vpiva vo brkite, vo istirkanite beli jaki, kako silikon im go vbrizguva vo dojkite oputeni i vo rairenite veni, a tie poleka se oputaat, i po sekoj zbor kako da se otkinuvaat od grta na minatoto to ne bilo nivno, si gi mestat gradite, si gi obliuvaat usnite, si gi otvoraat oite, se pomladi se, se polini, zraat dodeka deteto gi gleda so zinata usta, gi zadeva, gi skokotka pod pazuvite, im gi dopira kolenata i se smee: Bog, Bog sakam da bidam. Za da ve imam site.

114

Proekcija
Lori Anderson imae loa no Nejzinite goli race ostavaa vpeatok na slepi ulici vo mrakot Muskulite taguvaa po totalna temnina Temninata, ree Lori, e proekcija na jadroto to ne se gleda a e cel na elektronskata erekcija. Lori, veruvam deka si bila vo etiri oi so Boga. Jas bev vo est. Nikoj nikoga ne znaee koj komu mu se obraka. Lueto se vrtea po rusokosata vo svileni orapi, rusokosata se vrtee po monahiwata so navednata glava. Site mislat deka vo takvite granini situacii Bog ja gleda crnoriskata. A ti Lori znae deka ja gleda onaa koja ja gleda monahiwata i deka etiketata bojo edo i ja prilepuva tokmu po svilenite orapi.. Bog znae dali pri toa malku i ja tipka. No, nivna rabota. Jas si gi gledam dlankite napadnati od qubovni stafilokoki. Yemnam vo koulata so naroden vez zato i taa bila luda po indiski kouli. I toj bee lud po farmerki Levis no neka me goltne mrakot ako mu go kaam toa. Slatka zabrano, uvaj i gi racete na Lori vo forma! Sodrinata na esikata se istura vo vrela voda se vari trinaest minuti i se slui so slatka pavlaka. Potoa tetka i na Lori i raskauva bajki od Andersen. Potoa tetka i na Lori umira i ja pogrebuvaat starata moma vo venanica. Lori go prekinuva svetenikot i i pee na svojata tetka: Na onoj svet te eka ma, tamu e si ja najde sreata. Kuka si Lori, i toa golema! No znam deka znae kako te jadat dlankite koga si sama, koga snemuva struja, i vo stomakot ti se prevrtuva tiinata znam deka znae kolku e teko da se oblee vo belo posle crninata a racete da ne ti se slevaat so denot tuku da bidat znaci kraj patot a nikoj, Lori, nikoj da ne patuva po tvoite patita.

115

Priznanie 6
Ne sum tepana vo vrea. Zatoa ne moam da te gledam naglaveki a ute pomalku da veruvam vo gradovi vtemeleni vo postvoeni dogovori za kulturna sorabotka. Padnatiot heroj me prauva kolku e asot a asovnikot gledam putil stomae Od univerzalna sovest povee ne se pozdravuvam so raka tuku so glava. Ova telce vo mojot rakav e divo meso sovreno za vebite po anatomija vo elektronskata bolnica. Ja oblekuvam tvojata koula i ja udiram rakata od memoarite na uitelkata Slobodanka. Sekoe iskustvo e po malku nemoralno. Podobro napolni ja vreata so grafiti kako ovoj: Jas sum srena kocka! (- 16 S) Podobro svrti me kon sebesi so vnatreniot yeb a jas e ti povtoruvam folklorna poraka: Zemi go noeto, rasparaj go oeto tamu si go sokriv posledniot grev. No, vreata e dobar oveki izum za tie kako nas. Vo nea sme najposle tridimenzionalni, a vremeto tokmu denes se rodi. Da znaev deka raaweto e kuso i zazbivtano kako meunaroden telefonski razgovor, e moev da nauam stenografija e moev da mu go izmeram pulsot na pileto dodeka go polni so nuklearno nebo kako kaleidoskop ili kada. No e moev li da ja napolnam vreata so izglodani koviwa bez da ti ream: Ale, znae to? Kaaa na vesti deka atentatot vrz pretsedatelot e delo na nikoj drug tuku na eherezada!

116

Poemata na poetokot
Se isplai Brodski, se isplai da ne go pogodi nekoja bomba, lubenica ili urolivo oko na struka moma, a toga se ute namavme elektronska pota za da me praa ute vo Predmet: ima li vojna vo Makedonija? i ne dojde. A tie etiri dena, velat, go varosuvale Univerzitetot vo Miigen, doma pak enata to isti, Bosankata Sevda isturila varakina vo dnevnata i zasmrdelo se. Gi otvoril Brodski prozorcite i izlegol vo nota, a nemal kade da odi se duri ne se provetri stanot, se duri ne mu go varosaat Kabinetot za literatura. etiri dena lutal Brodski niz Miigen, odel od crkva v crkva (a koga bil taen, velat, vleguval samo vo pravoslavna) i naedna naletal na makedonskoto crkvie to dedo Ilija go podignal za spomen na majka si Petkana od Struga, tokmu toga se sluela Veerna, a dvajca teci peele na makedonski: Bogorodice Devo, raduj se blagodatna Marie. Slual Brodski a dlankite mu se potele od pantalonite, na sekoe prekrstuvawe se zasrknuval kako da plival vo vodite od Kniga Bitie, Majka Boja videla kako mu se rasplakala bebi-jakata na koulata, potem edna baba mu prila so varena penica i mu rekla: Zemi sinko, zadua na svekrva mi Petkana od Struga, Bog da ja prosti, mi gi izgleda decata. Brodski toga brknal vo zadniot yeb i go izvadil pismoto za Zlatniot venec na poezijata, 91. No babata samo go nudela: Kasni si, kasni si sinko od penicava, mnogu si bled, nemoj nekoja bolest da fati, ta za venci, - uvaj boe, rano ti e! Prvin na nas starite ni e redot! Jadel Brodski i plael, srkal i se zasrknuval a vo ponedelnikot, koga go otvorile Univerzitetot na studentite po literatura vakva tema za esej im dal: Kolku otsto ovek ivee koga ivee, a kolku otsto umira koga umira? I celi dva asa ja ital i preproituval Poemata na krajot od Marina Cvetaeva.

117

Lidija Dimkovska Starica pie svom starcu

Zato jer se ne nadam da u se opet vratiti zelenoj sobi, jer se ne nadam starom pragu ni kad bude loe vreme ni kad krene, moda, neki rat ni kad budem jo starija a i ti, takoe, star. Zbog ega onda uva suvo cvee ruski monokl za zlatnu svadbu san o sinu koji se nije rodio povoj za sina koga nisam rodila prvo jastue, sijaset nala, otisak dlanova naih na staklu zamuenom od pare zato da uva ono to smo jednom bili. Toliko sam ostarila za ovih sto godina a ti, stariji od mene, sad si postao mlai, krv moja puta nema niti se ita u meni od nje snai zima je ova tako hladna izgori sve, da zagreje se vana je vatra, ne ono to gori. Zato jer se povratku ja ne nadam zakljuaj se dva puta, klju baci u stolici za ljuljanje spavaj, toplo je gorim, ne brini toplo je, spavaj, ne trzaj se od kostiju to pucketaju u vatri. Zato jer se ne nadam da u se opet vratiti neemo jedan drugome odgovoriti za ivota zato je ivot proao tako, a ne drugaije ti e mene u mojoj smrti sresti ja u tebe u tvojoj, tek tada jer se ne nadam da u se opet vratiti kui. Nikada.

119

elava pevaica
Neki ljudi me gledaju ispod oka Neke ivotinje me mimoilaze Sunce mirie na tvoj pupak Ti si savreno odsutan Ve dugo godina ti ne ivi u svom stanu sa okruglim sobama Ja otvaram katanac sa jednom od mojih nala Kosa mi se upetljava u kljuaonicu ostavljam je tamo. elava ulazim u tvoj stan Ti si ipak tu, lep i star U malim zdelama za kiselo mleko gaji krastavce. Zelene, ute narandaste krastavce u svim veliinama Jedan trga i nadeva ga na sobnu antenu Pevaj elava pevaice, pevaj, pevaj Pevam, ali uzalud. Ti si star i lep Ne moemo da vodimo ljubav Pariz nam je uvek tako blizu ali nikad ovde Mrtav si. Samoubistvo zbog straha od besmrtnosti. Nadenut na krastavac gleda me tako strasno Nasledila sam tvoju glavu i nosim je kao masku Neki insekti podmuklo grizu Kia mirie na mom pupku Sada mogu sve, sve, ak i peice kroz elektrode i mrak preem sa jedne u drugu stanicu metroa Sa celom vreom krastavaca obeenom o ramena.

120

Obrnuta perspektiva
Sudbini konano je ugoeno: zatvorila sam je u termos Mulineks koji e joj sauvati sveinu i ukus a da se, pri tom, karme ne ubajate. Osloboena od sebe, kreem se kroz neispunjena predskazanja kao u high life. Vano je da se mrda kukovima. Ima crvenilo na zubima, honey. Znam, jedino se med direktno rastvara u krvi. A u meni je rastvorljiva samo moja bakica Vetka. Sestra Aura zna da sam svaku kokoku iz zamrzivaa najpre drala iznad ringle u nadi da e oiveti, pa tek onda, poniena od apostola, bacala sam je u rernu Silvije Plat. U znak protesta svetogorci poeli su nositi apostolke. O, kako lepo ljubi eljeve na mojim petama. A., te simulakrume organa za vid u ovom meta-ivotu. Sada, kad postoje prodavnice u kojima se moe kupiti sve za dolar, morae da odlui, hoe li nositi crveni al oko vrata, kao znak potovanja prema Abordinima, potom e lako biti da dobije stipendiju za moju atavistiku akademiju. A onda e biti jo lake: Silva-metoda uklanja i najcrnje fleke iz zdravice posveene meukulturnoj razlici, prekinute zbog smradi koja dolazi iz kuhinje. Gosti su se sami posluili iz termosa sa sudbinom i sad me vare u svojim crevima, kao da sam kaa! Znam da je to uasno neprijatno, jer me neko od njih moe izbaciti kao fekaliju tano u tvoju erotsku akru. Probaj sve, sve dok veruje u svetu apostolsku koicu kulture, zainjenu bosiljkom koji osuen postaje krt kao historija ne bi li me pretvorio u prirodnu pojavu. Ali, budi paljiv. Neko moda o tome vodi dnevnik.

121

Praina
Praina izbegava moju sobu Praina poseduje odlina znanja iz teorije individualnosti. Sve bleti ovde, kao onda kad sam bila zaeta I sve vriti ovde, kao onda kad sam naela ivljenja sr. U postelji tajnharta kuca moje srce i krevet krcka od srane mane. U knjigama, meu stranicama, tee moja krv Ponekad anemina, gusta ili leukemina. Ne, ne ulazi praina u ovu birtiju gde vek spava s nogama u vis zbog slabe cirkulacije. Ne, ne ulazi praina u ovu crkvu gde aneli u pono koriste psalme kao psihodrame. Praina sama izbegava moju sobu. Okrene se, u zaletu, prema kuhinji, prema pajzu, mene ostavlja sa biem jedne obeene krpe istovetne sa mojom senkom. Dugo joj postavljam pitanja o ivljenju o smrti i, kao to je red o ljubavi. Praina, kroz kljuaonicu, na sav glas vie: Koja si ti budala, sve su to retorika pitanja, samo to si ti vea od mene u pepelu i praini.

122

Jevanelje po sebi
Nalik detetu je Bog ljuti se na sve i svata preosetljivo detence, jedinac imunih roditelja, no bez obrazovanja nisu ga upisali na karate, ni na asove gitare ne itaju mu, pred spavanje, Grimove prie, ali su im zato susedi rekli da ga poalju na veronauku, jer je sada u modi biti vernik. A to e ga moda i malo umiriti. Svako popodne poseuje manastirsku kolu a tamo, samo sestre znaju kakav beleg roenja nosi ispod lania s krstiem: auru otvorenu za metafizike belaje etvrtu dimenziju koju svetenici zovu vrtlog nevolja. Sve vreme stoji i od toga kolena ga bole od Pohvalne pesme Bogorodici Devici, hajde da zapevamo neto veselije, kao na primer Hey, teacher, leave the kids alone, deca ga bockaju olovkama, ali sestre se rastuuju, on ih podsea na unuke njihovih sestara, na stanove sa sobicama dejim za spavanje, na dnevne i kupku mirisnu gde ivot tee kroz kablove televizora i kompjutera haj-faj sisteme, videorekordere, a deca rastu a raste i elja za promenom Boga i mua, ako se moe, za drugog sa kadifenijom koom. Sestre ga ispraaju poslednjeg kui, takmiei se oko pitanja kao to su: ta e biti kad poraste i zato? a on, bezobziran, svaki put izmilja neto novo, sve dok im jednog dana ne kaza: Znam ta u da budem, biu Bog! Da bih vas sve imao! Tada ue svetenik i podviknu sestrama. ta ste pocrvenele tako? Sram vas bilo. Celu no da bdite i akatist Majke Boje! Kad postane odrastao prvo e se traiti po sektama plaenim od zapadno evropskih zemalja, itae Siorana, pie kefir sa indijskim biljkama, menjae uitelje za domorodake gurue pronaene na web-stranicama za mentalnu kulturu, sve dok jednog dana, posle dugih putovanja od sebe do venosti i nazad, ne stigne na Bogoslovski fakultet i kae: Lutao sam mnogo, ali evo me,

123

a profesor liturgije, avangardno udo istone mistike, nije mu poeleo dobrodolicu kod Kue Ali samo na kratko. Posle e se spetljati sa erkom duhovnika glumicom u amaterskoj trupi Lilit, padae u trans na Jevanelje po Judi naj, naj in u svetskoj literaturi i nee imati mira sve dok ne napie Jevanelje po sebi, inertekst mainu za mlevenje svih formi Ja iskuenja i spasa, Le Geode utrobe, sloja krvi sloja datoteke, sloja mesa, sloja socijalne sredine etiridimenzionalne musake u kojoj e svi irevi puknuti sa vagnerovskom snagom. Nema veze sa izdavakim kuama i pozoritima: niko nee proitati Jevanelje po sebi niko nee spasiti genija od onoga to sledi: igla i pljakanje manastira i crkvi (u njima se snalazi jo od detinjstva), i evo ga u uionici za veronauku: sestre su tako stare i rune da mu dolazi sve da ih uprica u organ zaborava (ak ni Bog ne eli device u godinama), dolazi mu da se rasplae, da krikne u besu i nemoi to ivot nije pesma od Pink Flojda, pada mu na pamet recituje im Jevanelje po sebi, utiskuje im ga u bore u utirkane bele kragne, kao silikon ubrizgava ga u dojke mlohave i u proirene vene, a one se polako oputaju, i posle svake rei kao da se otkidaju od gra prolosti koja nije njihova bila nametaju grudi, oblizuju svoje usne, otvaraju oi, sve su mlae i lepe zrae dok dete ih gleda zinutih usta zadirkuje ih, golica ispod pazuha, dodiruje kolena i smeje se: Bog, Bog hou da budem, to elim. Da bih vas sve imao.

124

Projekcija
Lori Anderson je imala lou no. Mjesne gole ruke ostavljale su utisak slepih ulica u mraku. Miii su tugovali za totalnom tamom. Tama je, ree Lori, projekcija jezgra koji se ne vidi a cilj je elektronske erekcije. Lori, verujem da si bila u etiri oka sa Bogom. Ja sam bila u est. Nikad niko nije znao ko se kome obraa. Ljudi su se okretali za plavuom u svilenim arapama a plavua se okretala za monahinjom sa sputenom glavom. Svi misle da u takvim graninim situacijama Bog posmatra monahinju. A ti Lori znala si da gleda onu koja gleda u monahinju i da etiketu bojeg eda lepi tano preko njenih svilenih arapa A na Bogu je bilo da zna da li je i pomalo tipka. No, to je njihova stvar. Ja posmatram svoje dlanove napadnute ljubavnim stafilokokama. Drhtim u koulji sa narodnim vezom jer je i ona ludovala za indijskim kouljama. I on je bio lud za farmericama Levis ali neka me proguta mrak ako mu to ikad kaem. Slatka zabrano, uvaj Lorine ruke da ostanu u formi! Sadraj kesice sipa se u vruu vodu i kuva trinaest minuta i slui se uz slatku pavlaku. Posle toga, Lori, njena tetka pria Andersenove bajke. Posle toga Lorina tetka umire i sahranjuju jednu staru curu u haljini za venanje. Lori prekida svetenika i peva svojoj tetki: Na onom svetu te eka mu, tamo e nai sreu. Kuka si ti, Lori, velika kuka! Ali znam da zna kako je kad te svrbe dlanovi kad ostane sama, kad nestane struje, i u stomaku ti se prevre tiina znam da zna koliko je teko da se oblai u belo posle crnine, s ruke da ti se ne slivaju sa danom nego bivaju znaci kraj puta a niko, Lori, niko u tom asu ne putuje tvojim putevima.

125

Priznanje
za A. Nisam tuena u vrei. Zato ne mogu da te posmatram naglavake a jo manje da verujem u gradove utemeljene u posle ratne dogovore za kulturnu saradnju. Pali heroj me pita koliko je sati a asovnik, gle uda, pustio je stomai. Iz univerzalne savesti vie se ne pozdravljam rukom nego glavom. Ovo telace u mom rukavu divlje je meso savreno za vebe iz anatomije u elektronskoj bolnici. Oblaim tvoju koulju i udaram rukom o memoare uiteljice Slobodanke. Svako iskustvo po malo je nemoralno. Bolje napuni tu vreu grafitima kao to je ovaj: Ja sam srena kocka! (- 16 C) Bolje je da me okrene k sebi kao prevrnuti dep a ja u ti ponavljati folklornu poruku: Uzmi noi, rasparaj oki tamo sam sakrila poslednji greh. Ali, vrea je dobar ljudski izum za takve kao to smo mi. U njoj smo, najposle, trodimenzionalni, a vreme se ba danas rodilo. Da sam znala da je raanje kratko i zadihano kao meunarodni telefonski razgovor, mogla sam nauiti stenografiju, mogla sam izmeriti puls piletu dok ga puni sa nuklearnim nebom kao da je kaleidoskop uli kada. Ali, jesam li mogla da napunim vreu izglodanim koicama, a da ti ne kaem: Ale, zna ta? Rekli su na vestima da je atentat na predsednika delo nikog drugog nego eherezade!

126

Poema poetka
Uplaio se Brodski, prestravio se, da ga ne pogodi neka bomba, lubenica ili urokljivo oko neke struke cure, a tada jo uvek nismo imali elektronsku potu da bi me upitao jo u Predmetu: ima li rata u Makedoniji? I nije doao. A u toku tih etiri dana, kau kreili su Univerzitet u Miigenu, kod kue, pak, ena koja isti, Bosanka Sevda prosula je varakinu u dnevnoj i sve je zasmrdelo. Otvorio je Brodski prozor i izaao u no, ali gde da ode dok mu se stan vetri, dok mu ne okree Kabinet za knjievnost. etiri dana lutao je Brodski Miigenom, iao od crkve do crkve (a kad bi bio tuan, kau, ulazio je samo u pravoslavne) i najednom je naleteo na makedonsku crkvicu koju je deda Ilija podigao za duu svojoj majci Petkani iz Struge, ba se tada sluila veernja, a dva teca pojala na makedonskom: Bogorodice Devo raduj se blagodetna Marijo. Sluao je Brodski a dlanovi su mu se znojili u depovima pantalona kad god bi doao red da se krsti, zagrcnuo bi se kao da pliva u vodama iz Knjige Postanja, Majka Boja je videla kako mu plae bejbi-jakna koulja, Potom, jedna baka mu je prila sa kuvanim itom i rekla mu: Uzmi sine, ovo je za duu svekrve mi Petkane iz Struge Bog da joj prosti duu, podigla mi je decu. Brodski se tada maio za zadnji dep i izvadio pismo O Zlatnom vencu poezije 91. A baka ga je samo nutkala: Probaj sine, probaj sine ito mnogo si mi neto bled, nemoj neku bolest da navue, nisi ti za vence - sauvaj me boe, rano je to za tebe. Prvo je red na nas stare! Jeo je Brodski i plakao, grcao je i grcao neprestano a u ponedeljak, kad su otvorili Univerzitet studentima knjievnosti on je ovu temu za esej dao: Koliko posto ovek ivi kad ivi a koliko posto umire kad umire? I cela dva asa itao je i preproitavao S makedonskog preveo: onu Poemu kraja Marine Cvetajeve. Duko Novakovi

127

Lidija Dimkovska, 1971. Skoplje, Makedonija. Zavrila je Filoloki fakultet u Skoplju, grupu za optu i komparativnu knjievnost. Doktorirala je na Filolokom fakultetu u Bukuretu sa disertacijom Poetika Nikite Staneskua, pod mentorstvom predsednika rumunske akademije nauka, profesora Euena Simiona. Radila je kao lektor makedonskog jezika i knjievnosti na Filolokom fakultetu u Bukuretu. Sada ivi u Ljubljani. lan je Drutva pisaca Makedonije i makedonskog PEN-a. Prevodi sa rumunskog i slovenakog jezika. Objavila je sledee knjige: Darovi sa Istoka (zajedno sa Borisom avkovskim, 1992) nagrada za debitantsku knjigu. Plamen rei, 1994. Izgrizani nokti, 1998. 20 mladih makedonskih pesnika oo antologija mlade makedonske poezije, 2000. Nobel protiv Nobela, 2001, klasino i elektronsko izdanje (na makedonskom i engleskom jeziku: www.blesok.com.mk /books/ dimkovska Meta-veanje na meta-lipi, izbor i prevod na rumunski jezik Konstantin Abaluca, Vinea, Bukuret, 2001; nagrada za pesniku knjigu Meunarodnog festivala poezije Poesis, Satu Mare, Rumunija. Zastupljena je u antologijama makedonske poezije: Pesma nad pesmama, makedonsko-englesko izdanje, Skoplje, 1997. Kraj veka, makedonsko-englesko izdanje, Skoplje, 1999. An Island On Land, Sydney, Australia, 1999. Orfej i Isus, makedonsko-englesko izdanje, Skoplje, 2000. Pesme Lidije Dimkovske u prevodu sa makedonskog objavljene su u Rumuniji, Sloveniji, Srbiji, Poljskoj, paniji, Hrvatskoj, SAD Dobitnik je nagrade Struka lira na meunarodnom festivalu Strukih veeri poezije 1998. Urednik je za poeziju u elektronskom asopisu za kulturu Blesok (Bljesak): www.blesok.com.mk

128

Lidija Dimkovska Starka pie svojemu starcu

Ker ni ve ne upam, da se bom vrnila v zeleno sobo, ker ni ve ne upam, da bom e kdaj prestopila domai prag , ko bo pustoilo neurje, e izbruhne vojna, ko bom e stareja in tudi ti toliko star. emu hrani posuena elia, ruski monokel za zlato poroko, sanje o sinu, ki se ni rodil, povoj za sina, ki ga nisem rodila, prvo blazino, prve sponke, najine dlani na zaroenem steklu, emu bi hranil tisto kar sva bila. Tako sem ostarela v teh sto letih, ti si bil stareji od mene, sedaj si mlaji , kri nima poti, in v niemer ni krvi, ta zima je tako mrzla, segi vse, ogrej se, ogenj je pomemben, ne tisto kar gori. Ker ni ve ne upam , da se bom vrnila, se zakleni dvakrat, odvri kju in zaspi v gugalniku, toplo je, ne skrbi, jaz gorim, toplo je, lepe sanje ti elim, ne boj se kosti, ki prasketajo v ognju. Ker ni ve ne upam, da se bom vrnila, da bova lahko iva nala odgovor na vpraanje, zakaj je bilo ivljenje takno in ne drugano ti v moji smrti, jaz v tvoji, te bom sreala, ele tedaj, ker ni ve ne upam, da se bom e kdaj, vrnila domov, ni ve.

129

Pleata pevka
Nekateri ljudje me gledajo izpod ela, nekatere ivali se me izogibajo. Sonce dii po tvojem elodcu. Ti si popolnoma odsoten. e vrsto let ne ivi ve v stanovanju z okoglimi sobami Z lasnico odklenem abico, lasje se mi zapletejo v kljuavnico, pustim jih tam. Pleasta vstopim v tvoje bivalie. Vseeno si tu, lep in star. V jogurtovih lonkih vzgaja kumarice. Zelene, rumene, oranne kumarice razlinih velikosti. Eno odtrga in jo vtakne v vtinico za televizijsko anteno. Poj! Poj, pleasta pevka! Pojem. Zaman. Si lep, toda star. Ni ve se ne moreva ljubiti. Pariz je venomer blizu, toda nikoli tu. Mrtev si. Samomor zaradi strahu pred nesmrtnostjo. Nasajen na kumarico me gleda z neizmerno strastjo. Podedovala sem tvojo glavo in jo sedaj nosim kot masko. Nekateri ljudje me pogledujejo z grozo, nekatere uelke me podlo pikajo. De dii po mojem elodcu. Sedaj lahko storim vse, prav vse. Lahko hodim po elektrodah, po temi, lahko hodim od ene postaje podzemske eleznice do druge s polno vreo kumaric na hrbtu.

130

Obratna perspektiva
Usodi je konno zadoeno, zaprla sem jo v termovko Moulinex, ki bo ohranila njeno sveino in okus, ne da bi uniila karme. Osvobojena same sebe se kot v visokih krogih gibljem med prerokbami, ki se niso izpolnile. Treba se je pozibavati v bokih. Rdeilo ima na zobeh, honey. Vem, da se v krvi topi samo med. V meni se topi samo senca. Sestra Aura ve, da sem vsako koko iz zamrzovalnika najprej drala nad elektrino ploo in akala, da oivi, ele potem, sem jo, poniana od apostolov zabrisala v peico Silvije Platt. V znak protesta so menihi z Atosa zaeli nositi sandale. Oh, kako lepo poljublja kurja oesa na mojih petah, A., simulacrum organa za vid v tem meta-ivljenju. Sedaj, ko imamo trgovine v katerih lahko kupi stvari za en sam dolar, se bo moral odloiti, ali bo okrog vratu nosil rde al v znak spotovanja do staroselcev, tako bo laje dobil tipendijo na moji atavistini akademiji. Potem bo e laje: Smrad iz kuhinje prekine nazdravljanje med kulturnimi razlikami, metoda Silva odstrani e tako trdovraten made. Gostje so si sami postregli z usodo iz termovke sedaj me njihovo revesje prebavlja kot kao! Vem, da je zelo neprijetno, toda kdo izmed njih, me lahko zabrie kot iztrebek, naravnost v tvojo erotino akro. Poskuaj me spremeniti dokler e verjame v sveto, apostolsko koico kulture, zainjeno z baziliko in hrustljavo kot zgodovina v naravni pojav. Toda, bodi pazljiv! Morda nekdo pie dnevnik.

131

Prah
Prah se izogiba moje sobe Prah je izvrsten poznavalec teorije individualnosti, tu se vse sveti kot takrat, ko sem bila spoeta in vse krii kot takrat, ko sem naela - ivljenja sr. V Steindhardovi postelji bije moje srce, zaradi srne napake kripa postelja, v knjigah med stranicami tee moja kri, enkrat anemina, drugi gosta, tretji levkemina, ne, ne v to krmo prah ne vstopi, e stoletja spi tu z nogami dvignjenimi kviku - zaradi slabega krvnega obtoka. Ne, ne v to cerkev prah ne vstopi, tu ponoi angeli uporabljajo psalme - za psihodramo. Prah se sam izogiba moje sobe. Poleti proti kuhinji v shrambo. Pusti me samo v drubi krpe obeene na mojo senco, e kar nekaj asa mu postavljam vpraanja o ivljenju, smrti in seveda ljubezni, prah pa mi skozi kljuavnico krii: Kako si ti neumna! To so le retorina vpraanja, samo ti si e veji prah in pepel od mene.

132

Evangelij po sebi
Bog je kot majhen otrok za vsako malenkost se kuja, preobutljiv otrok, edinec, sin premonih starev brez izobrazbe, niso ga vpisali na teaj karateja, ali na ure kitare, zveer mu niso brali Grimmovih pravljic, sosedje so jim svetovali, naj ga poljejo k verouku, ker je sedaj v modi, da si vernik. To bi ga lahko malo pomirilo. Vsako popoldne obiskuje samostanske uilnice, tam samo sestre vedo, kakno materino znamenje nosi od rojstva, pod veriico s kricem: auro dovzetno za metafizine vragolije, etrto dimenzijo, ki ji sveenik pravi vrtinec teav. Ves as vstaja, bolijo ga kolena od molitve Zdrava Marija, zapojmo kaj bolj veselega, Hey, teacher, leave the kids alone, npr., otroci ga zbadajo s svinniki, sestre se razalostijo, spominja jih na njihove neake, na stanovanje s spalnico, otroko in dnevno sobo, na dieo kopalnico, kjer ivljenje tee po televizijskih kablih, raunalnikih, hi-fi komponentah, videorekorderjih, ob katerih otroci rastejo, hkrati pa raste tudi elja, da bi zamenjali Boga in moa, e je le mogoe, z nekom, ki ima mehko koo. Sestre pospremijo domov e zadnjega, obsujejo ga z vpraanji kot so: Kaj bo, ko bo velik in zakaj?, on pa, nebodigatreba, si vedno izmisli, nekaj novega: Vem, kaj bom, jim enkrat odgovori. Bog! Da vas bom imel vse! Potem pride sveenik in vpraa sestre: Kaj ste tako zardele! Sram vas bodi! Bdite celo no in molite Zdravo Marijo! Ko bo odrasel, se bo najprej iskal v sektah, ki jih plaujejo zahodnoevropske drave, bral bo Ciorana, pil kefir z indijskimi zelii, uitelje bo zamenjal z domorodnimi guruji,

133

ki jih bo nael na spletnih straneh za mentalno kulturo, dokler ne bo nekega dne, po dolgih potovanjih od sebe do venosti in nazaj, priel na Fakulteto za bogoslovje in nam rekel: Dolgo sem taval, sedaj sem tu, profesor za liturgijo, avantgardno udo vzhodnjake mistike mu izree dobrodolico- Doma. Toda samo na kratko. Potem se bo speal z duhovnikovo herko, igralko v amaterski skupini Lilit padel bo v trans med Evangelijem po Judi, ki je najbolj in v svetovni literaturi in ne bo nael mira, dokler ne bo napisal Evangelija po sebi, interteksta, napravo za mletje vseh oblik Jaza, skunjavo in reitev, Le Gode v maternici iz plasti krvi, plasti datoteke, plasti mesa, plasti drubene sredine, tiridimenzionalno musako, v kateri bodo iri poili z wagnerjansko mojo. Nikakrnih vez nima v zalonikih hiah in gledaliih: Nihe ne bo bral Evangelija po sebi, nihe ne bo reil genija pred tem, kar sledi: igla in ropanje samostanov in cerkva (v njih se je dobro znael e od otrotva) in zdaj v verouni uilnici: sestre so tako stare in grde, da bi jih vse vbrizgal v organ za pozabo, (e Bog ne mara ostarelih devic), gre mu na jok, zakrial bi od besa in nemoi, ker ivljenje ni pesem Pink Floydov, mu pride na misel, da bi recitiral Evangelij po sebi, vtira jim ga v gube, v pokrobljene bele ovratnike, vbrizgava jim ga kot silikon v poveene dojke in razirjene ile, one se poasi sproajo, z vsako besedo se osvobajajo preteklosti, ki ni bila njihova, nameajo si prsi in oblizujejo ustnice, odpirajo oi, pomlajajo se, polepujejo, arijo, ko jih otrok gleda z odprtimi usti, drai, geka pod pazduho, boa po kolenih in se smeji: Bog, hoem biti Bog, da vas bom imel vse.

134

Projekcija
Laurie Andersen je preivela teko no. Njene gole roke so pustile peat na slepih ulicah odetih v mrak. Miice so alovale za popolno temo. Tema, pravi Laurie, je projekcija jedra, ki se ne vidi in je cilj elektronske erekcije. Laurie, verjamem, da si se sestala z Bogom na tiri oi. Jaz sem se na est. Nikomur ni bilo jasno, kdo koga nagovarja. Ljudje so se obraali za plavolasko v svilenih nogavicah, plavolaska se je obrnila k redovnici s sklonjeno glavo. Vsi so bili prepriani, da v takih mejnih situacijah Bog gleda nuno. In ti, Laurie ve, da gleda tisto, ki gleda redovnico in ji na svilene nogavice lepi nalepko boji otrok. Bog ve, e je pri tem tudi malo ne uipne. To mene ne zanima. Jaz si ogledujem dlani, ki so jih napadli ljubezenski stafilokoki. Drgetam v srajci, vezeni z ljudskimi motivi, ker je bila tudi ona nora na indijske srajce. In on je bil nor na kavbojke Levis, naj me pore tema, e mu to povem. Sladka pregreha, ohrani Lauriene roke v formi! Vsebina vreke se strese v vrelo vodo, kuha trideset minut in obogati s sladko smetano. Potem teta Laurie pripoveduje Andersenove pravljice. Potem Lauriena teta umre in jo kot staro devico pokopljejo v poroni obleki. Laurie prekine duhovnika in poje svoji teti: Na onem svetu te aka moki, tam bo nala sreo. Psica si, Laurie, in to velika! Vem, da ve, zakaj te srbijo dlani, ko si sama, ko zmanjka elektrike in ti v elodcu veje tiina vem da ve, kako teko se je oblei v belo po rnini, ne da bi se ti roke zlile z dnevom, ne da bi postale obcestni znaki, in nihe, Laurie, nihe, ne hodi po tvojih poteh.

135

Priznanje 6
Mene niso tepli z vreo na glavi, zato te ne morem gledati, ko naredim stojo na glavi, e manj pa verjamem v mesta, ki so jih zasnovali v povojnih pogodbah o kulturnem sodelovanju. Padli heroj me sprauje koliko je ura, jaz pa opazim, da je uri zrasel trebuek. Ker me pee univerzalna vest, se ne pozdravljam z roko ampak z glavo. To telesce v mojem rokavu je divje meso, ki je kot nala za vaje iz anatomije v elektronski bolninici. Obleem tvojo srajco in se z roko zadenem ob spomine na uiteljico Slobodanko Vsaka izkunja je malo nemoralna. Raje napolni vreo z grafitom kot je ta: Jaz sem srena kocka! (- 16C) Raji me z notranjim epom zavrti proti sebi, jaz pa ti bom ponavljala folklorno sporoilo: Vzemi noiek, razparaj kotiek, tam sem skrila svoj zadnji greh: Ampak vrea je dober izum za take kot smo mi, v njej smo konno tridimenzionalni, as pa se je rodil ele danes. e bi vedela, da je rojevanje kratko in zadihano kot mednarodni telefonski pogovor, bi se lahko nauila stenografije lahko bi izmerila utrip piancu, ko ga polni z jedrskim nebom kot kalejdoskop ali kopalno kad. Ali pa bi vreo napolnila z oglodanimi koicami, ne da bi ti rekla: Ale, ve kaj, pri poroilih so povedali, da je atentat na predsednika naredila sama eherezada.

136

Pesem zaetka
Brodski se je ustrail, da ga bo zadela bomba, lubenica, ali uroljivo oko dekleta iz Struge, takrat e nismo imeli elektronske pote, da bi me e v Zadevi vpraal: ali je v Makedoniji vojna? in ni priel. Pravijo, da so tiste tiri dni belili Univerzo v Michiganu, doma, pa je istilka, Bosanka Sevda, v dnevni sobi polila varikino in jo zasmradila. Brodski je odprl okna in odel v no, a ni imel kam iti, dokler se stanovanje ni prezrailo, dokler mu niso pobelili kabineta. tiri dni je Brodski taval po Michiganu, hodil od cerkve do cerkve (pravijo, da je v trenutkih alosti vstopal samo v pravoslavne) in tako je naletel na makedonsko cerkvico, ki jo je dal postaviti Ilija v spomin na njegovo mater Petkano iz Struge, ravno takrat je bila veerna maa in dva pevca sta pela v makedonini: Zdrava Marija milosti polna. Brodski je poslual, dlani ob hlanicah so se mu potile, ob vsakem pokrianju se je zael daviti, kot da bi plaval v vodah Knjige o stvarjenju, Mati Boja je videla, kako je jokal ovratnik njegove srajce, potem se mu je pribliala starka s kuhano penico in mu rekla: Vzemi, sinko, za duo moje rajne tae Petkane iz Struge, Gospod, daj ji veni mir in pokoj, vzredila je moje otroke. Brodski je zael brskati po epu na zadnjici in izvlekel pismo o Zlatem vencu poezije 91. Starka pa mu je e naprej ponujala: Jej, sinko, jej penico, bled si, pazi, da ne bo zbolel

137

Prevedel Ale Mustar

- Bog ne daj, premlad si e za vence! Najprej smo na vrsti mi, starci! Ubogi Brodski je jedel, jokal, srebal in se davil, ko so v ponedeljek na Univerzi odprli vrata tudentom knjievnosti jim je za pisanje eseja dodelil naslednji naslov: Koliko odstotkov ivi lovek, ko ivi, in koliko odstotkov umre, ko umre? In celi dve uri je bral in prebiral Pesnitev konca Marine Cvetajeve.

138

Boris A. Novak RNA LUKNJA

(balada) e nkdar ni bil list pred mano tako globoko bel in prazen. Bolestno nem, beim pred rano, kjer svet drhti in gre narazen. V zraku je e toliko besed, ki padajo kot saje na papir. A molk je smrtno bolj porazen. Zato s koleni piem sipko sled molitve, ki izginja v veer... Bilo je, vseh vetrov pijano, srce, razbito med obraze bogov, ki jim je rtvovano za hrano, dno, kjer se je blazen spoel in se konuje hitri vek, krvav, edini, na: in ni nikjer nikoli ve ne bo, samo nemir, ki zaloputne lu netetih vek... Sesa me rna luknja: sredi sukna kri... Je nekdo, ki zmore zbrano zarezati usodne raze v elo, dnevu darovano. Nekdo, ki jemlje krhke vaze teles iz bojih rok v svojo pest. In je nekdo, ki skozi daljnogled lovi oi otrok, e polne zvezd, da bi ubil odprt, rasto pogled!... A onstran vojne: trg, posmeh in led... em s koleni piem sipko sled? Vem: tudi jaz sem del te vojne, eprav na varnem robu zemlje. Besede so vse bolj osojne in rna luknja me e jemlje.

(po obisku obleganega Sarajeva, konec l. 1994)

139

BEDENJE
Bedim nad globoko belino papirja, bedim nad belino razgrnjenih rjuh, bedim nad pogrnjenim snom, kjer se kruh sui in se blia poslednja veerja, bedim nad otrokom in eno, ki sanja, mornarji dotikanja se obero drimo drug drugega, tiktakajo s koraki po spalnici, ki je brezdanja, a jaz sem utrujen, tako sem utrujen, bedim nad begunci iz rane sveta, iz nezaceljivega brezna srca, in glava mi pada, in vse bo e huje, bedim nad odsotnostjo samega sebe, zgubljenega, mrtvega, zdaj sem nekdo popolnoma drug, ki e nosi telo nekdanjega sebe, telo, ki me grebe, bedim in bedim, ker sem mojster nespenosti, edinega mojega delea venosti, na smrt sem utrujen, in vse bo e huje.

OE
Dokler so stari ivi, se s telesom postavijo med smrt in nas, otroke: usodo zremo kakor skoz zaveso. Bolele so me tvoje suhe roke, ko si umrl, o moj edini oe: e tvoje, a e tuje, pregloboke, so padle, kamor meni ni mogoe, v zrak, a isto blizu, sm, k izviru solz, kjer padam na obraz in joem.

140

V tistem stranem, vlikem veeru, ko smo umivali usahlo truplo, da bi vrnili lep nemir vsemirju, sem nase vzel, kristalno jasno in osuplo, svojo loveko smrt: odslej sem oe jaz, jaz sem gola rana, ki brezupno iti otroka pred udarci toe z edino smrtjo lastnega telesa, ki raste iz spomina v bodoe in poje, ritem plesa, sneg slovesa. Na ono stran letim z zakonom jate selivk, in joem, ko se vraam nate, moj oe.
(ob triletnici smrti, 30. decembra 1994)

KRONANJE
(sonetni venec) 9 Tesnoba se odpira kot zavesa. Ta stih je prednevihtni hip tiine, Ki zbira svet, razpadel na repinje. Beim od groze z divjim ritmom plesa. Skrivnostni as se dviga kot cipresa Nad nezasutim grobom zgodovine; In ez nebo, kot mora iz davnine, Drvi privid ognjenega kolesa. Glej, doga z gobcem iz krvave sline! Ko stih postaja strah in jutro tlenje In mesto stolp iz stekla in stekline, Otrok reuje prostor za strmenje. Otrok je praznik, rojstvo iz praznine. Otrok je krona. Kronam te, ivljenje.

141

DLANENO PLATNO
(gazela) Oblaim tvoje gole roke v dlaneno platno, obuva moje bose noge v dlaneno platno, in ko se, plamen, slaim zate v pepel noi, oblai moje bene rame v dlaneno platno, in ko se, voda, slai zame v obalo eje, oblaim nene, snene dojke v dlaneno platno, in ko se, zrak, preoblaim v mehak somrak objemov, oblai vse hvalene boke v dlaneno platno, in ko se, zemlja, slee v podzemlje elje, oblaim neizbenost spola v dlaneno platno, in ko me slai, gola, ko me slai, gola rana, oblaim tvojo krhko enskost v dlaneno platno, in ko te slaim, as, in ko te slaim, lani as, oblai mojo prhko mokost v dlaneno platno, in zdaj, ko naju zebe, zdaj, ko naju zebe jutro, oblaim tvojo golo smrtnost v dlaneno platno, oblai mojo golo smrtnost v dlaneno platno...

ALBA
Izven dosega rok zaspane zore, v razmetani postelji polmraka, boje se jutra, ki bo z bele gore prilo med naju z meem, ki ne aka, leiva, drug od drugega e topla, in se slabo pretvarjava, da spiva, medtem ko moja dlan, vse bolj zasopla, e hoe zadrati voljnost tkiva, ki se topi pod zvezdami dotika. Vsak hip te bo posrkala daljava. Ostala mi bo tvoja skrita slika. Na moji rami tvoja topla glava lei vso dolgo, vso prekratko no. In skrivam solze, udeno nemo.

142

PRIZNANJE
Kdo sem jaz? Popotnik. Od vsga, kar ljubim, potujem stran, dale, na konec sveta, nedogledno obzorje, kjer varno samujem: na tujem. To moje srce je na smrt radovedno. A ni ve ni tu. Vse je zbrisano. Tu je samo vrtoglava praznina: za vedno zamrznjeni ljubi obrazi in toa spominskih dotikov, bolee navzoa. Kdo sem jaz? Morilec. Ravnam sistematino, kruto dosledno. Iz nerazumljive, a ntranje nuje. Beim od vseg, kar je znano in redno. Nato me tujina do vrha zasuje. Od rojstnega kraja imam le besedno bogastvo, ta no, ki z njim reem najhuje. Zdaj piem sramotno, osamljeno pismo vsem vam, ki vas ljubim in ubijam, da nismo. Kdo sem jaz? Morilec. Ubijam z odsotnostjo.

HITROST RAZPADANJA
Hitrost razpadanja sveta je strana. Hitreja od razpadanja teles v prst, prsti v prah, prahu v dah. Hitreja od razpadanja besed v glas, glasu v sled, sledu v led. Hitrost razpadanja besed je glas. Hitrost razpadanja teles je as. Hitrost razpadanja sveta sem jaz.

143

VSE IZGUBLJENE STVARI

(mala balada) Zdaj je igraa, za zmeraj izgubljena skozi preluknjane hlae, enaka osamljenemu naroju. In ena, ki sem jo beno uzrl z dna somraka, enkrat in nkdar ve, udno enaka rojstnemu kraju, kjer okno sred mlake traja brez mojih oi in koraka. Vse izgubljene stvari so enake. Dlan, ki daruje, je okrvavljena s trnjem od vrtnice, s trnjem od zraka. Vsaka zapestnica, ki potopljena lepa zeleno praznino vodnjaka, je zapuenim zapestjem enaka. Kot da so vse pokopane v oblake enske, lui in diave iz mraka: vse izgubljene stvari so enake. Pesem, napisana in zaloena, s svojo tiino globoko enaka mrtvi prijateljici. Zatemnjena fotografija, ki kae vojaka, ki se smehljam, le zakaj je enaka sliki, ki je poloena nad rakev samomorilca, med vejami slaka? Vse izgubljene stvari so enake. Joka: ta slika je vse bolj enaka elu in licu in ustnicam vsake zvezde na nebu, in ustnicam maka. Vse izgubljene stvari so enake.

144

BRATJE
(balada) Kdo trka? Jaz. Kdo si ti? Me ne pozna? Jaz sem tvoj brat. To ni tvoj glas. To nisi ti. Ne morem ti odpreti vrat. Moj glas je hripav od nevihte. Priel sem skozi sneg in mraz. Tvoje oi so polne ihte in spremenjen je tvoj obraz. Beim od stranega strahu. Ko enkrat vidi tei kri, se od predsmrtnega potu s krvjo pobarvajo oi. Ti sebi nisi ve enak, moj brat. O em sploh govori? Nekdo je stopil na moj prag kot jaz na tvoj, kot smrtni pi, in rekel: Tvoja psa sta zastrupljena. In mrtev je tvoj mali sin. In mrtva mati, hi in ena. Jaz sem jih ubil. Tebi v spomin. Ker ti ve nisi ti. Ti si jaz. Na veke vekov bo preklet po svetu nosil moj obraz... Na koncu venih blodnih let sem se dokopal tvojih vrat, moj brat. Glej, mrtev je tvoj sin. In mrtva mati, hi in ena. Jaz sem jih ubil. Tebi v spomin. Vsa tvoja kri je zastrupljena. In ti ve nisi ti, moj brat. Ti si samo e jaz, Poraz. Na veke vekov bo preklet po svetu nosil tuj obraz...

145

ODSOTNOST
Odsotnost me obdaja kot steklena krsta zraka, tihi, prhki prah, ki traja po koncu vsakega koraka. Odsotnost me spominja na neznansko znan obraz, skrivnostna kakor skrinja, ki jo zapeati as. Spomin, edini klju, odpre odsotnost v brezdanjo, iz tisoih oi izvirajoo lu. Boli me, ko vstopim vanjo, tako telesno sem odprt, odsotnost, najbolj iva smrt.

RESNINOST (repati sonet) V sanjah govorim, govorim sanjaje, kako se spominjam, da pozabljam, kako sliim, da vidim, kako sanjam, da sanjam, kako me boli.

146

Sanjam, da sanjam, da umiram, sanjajo, da ivim. Sanjam, da sanjam.

INTRIEUR
Skrivnostni so znaaji naih blinjih stvari: domai kot obraz loveka, a od nenehne rabe udno bliji. Le kdo je komu lovek, kdo obleka? Obutih evljev jezik je mole. (Stvari, ki sluijo, molijo.) Ko jih sezujem, br spregovorijo: prepad brez dna, saj mene tam ni ve. Ko odloim oala, od kod in kam strmijo? Brez njih zrem le vase. Blazno. Stvari ivijo, jaz sem iv in sam. Sam spim v omari. Ko odklenem veke, zagledam zevajo rokav obleke in hlanico brez moje noge. Prazno.

147

Boris A. Novak CRNA RUPA

(balada) List s tako bijelom praznom stranom jo nikad oi da mi spaze. Bolno nijem, bjeim ja pred ranom, gdje drhti svijet i cijepa staze. U zraku vrvi rijei itav red, to padaju ko aa na papir. Al muk je jo porazniji, stog gaze koljena pod mi piui trag blijed molitve, to u noni tone vir Od vjetrova svih bjee pjano, razbito, srce, me obraze bogova, njima rtvovano za hranu, dno, gdje pun ekstaze poe i kraju ide taj na vijek, jedini, krvav, brz: i u sav ir niega nee biti, tek nemir to utrne sjaj brojnih vjea tek Crna me rupa pije: sukno lije krv Zar tko moe svjesno dlanom urezat brazde sve do baze u elo danu darovano. Zar ima tko km krhke vaze tijela iz bojih ruku grabi pest. Il netko to kroz dalekozor slijed oiju djejih prati, gdje jo srest zvijezde e, da im ubije pogled! Tu rat je, tamo trampa, podsmijeh, led Zbog ega piem koljenom trag blijed? Znam: i ja dio tog sam rata, premda sa sigurnog sam dijela. Rijei sve vie studen hvata, crna me rupa grabi, cijela.
Preveo Luko Paljetak

(nakon posjeta opkoljenom Sarajevu, jeseni 1994)

149

BDJENJE
Preveo Luko Paljetak

Bdim nad dubkom bjelinom papira, bdim nad bjelinom plahti razastrtih ko duh, bdim nad prostrtim snom, gdje se kruh sui i blii se zadnja veera, bez mira bdim nad djetetom i enom to sniva, za ruke mi se mornari dodira u kui drimo jedno drugog, tiktakajui koracima po sobi koja kroz ponor pliva, a ja sam umoran, tako sam umoran, bdim nad bjeguncima iz te rane svijeta, iz nezaceljivoga ponora srca, eta i pada mi glava, i sve e biti jo gore, bdim nad odsutnou samoga sebe, izgubljenoga, mrtvoga, sada sam zacijelo netko potpuno drugi, to jo nosi tijelo nekadanjega sebe, tijelo koje je grebe, bdim i bdim, jer sam majstor nesanice ja, jedinog udjela mog po kojem vjenost me zna, na smrt sam umoran, i sve e biti jo gore.

OTAC
Preveo Luko Paljetak

Dok roditelji ive, stanu tijelom izmeu smrti i nas, djece svoje: kob nam je kao za zavjesom bijelom. Boljele su me suhe ruke tvoje, kada si umro, jedini moj oe: jo tvoje, a ve tue, dolje koje pale su, gdje mi pristupi se koe, u zrak, al sasvim blizu, mo, k viru suza, tu gdje niz obraz mi se toe.

150

U stranoj onoj veeri i miru, kad smo ti truplo umivali svelo da lijepi nemir vratimo svemiru, kristalno jasno n se uzeh smjelo, osupnut, svoju ljudsku smrt: od sada ja, ja sam gola rana ije djelo titit je djete od tue to pada, jedinom smru vlastitoga tijela to sjeanjem budunosti se nada i pjeva zbogom, ritmom snijega bijela. Onamo letim s pticama to jate sele se, plau dok se vraam n te, moj oe.
(uz treu obljetnicu smrti, 30. prosinca 1994)

KRUNIDBA
(sonetni vijenac) 9 Tjesnoa na dva otvara se dijela. Taj stih je tren predlujne tiine to skuplja svijet, te same krhotine. Bjeim od straha plesnim ritmom tijela. Nad golim grobom gdje je povijest cijela, Tajanstveni se as ko empres vine, I nebom, kao mora iz davnine, Blii se privid kotaa nam vrela. Gle, doga s njukom od krvave sline! Dok jutro tinja, stih od straha stenje, Grad kula je od stakla i bjesnine, Dijete spaava prostor za motrenje. Dijete je praznik, roen iz praznine. Dijete je kruna. Krunim te, ivljenje.
Preveo Luko Paljetak

151

DLANENO PLATNO
(gazela)
Preveo Luko Paljetak

Oblaim gole ruke tvoje u dlaneno platno, obuva bose noge moje u dlaneno platno, i dok se, plamen, svlaim z te u pepeo noi, oblai moje sklisko rame u dlaneno platno, i dok se, voda, svlai z me u obalu ei, oblaim njene, snjene dojke u dlaneno platno, i dok se, zrak, preoblaim u lak sumrak zagrljaj, oblai sve priljene bokove u dlaneno platno, i kad se, zemlja, svue u podzemlje elje, oblaim neizbjenost spola u dlaneno platno, in dok me svlai, gola, dok me svlai, gola rana, oblaim tvoju krhku enskost u dlaneno platno, i dok te svlaim, vrijeme, i dok te svlaim, gladno vrijeme, oblai moju prhku mukost u dlaneno platno, i sada, kad nas zebe, sada, kad nas zebe jutro, oblaim tvoju golu smrtnost u dlaneno platno, oblai moju golu smrtnost u dlaneno platno

ALBA
Preveo Luko Paljetak

Van domaaja ruku snene zore, na razbacanom logu polutmine, boje se jutra, to e s bijele gore dou me nas s maem, da ga rine, leimo, jedno uz drugo jo topli, hinei slabo da nam se jo sniva, dok dlanovi mi, sve vie zaspli, zadrati ele voljnost tkiva to dodir zvijezda topi ga tog trena. Ispit e te u hp daljina plava. Ostat e slika tvoja mi skrivna. Na ramenu mi tvoja topla glava lei svu dug, svu prekrtk no. I skrivam suze, udesnu ne-mo.

152

PRIZNANJE
Tko sam ja? Putnik sam. Najvie putovati tujem negdje, na kraj svijeta, volim nedogledno obzorje, na tuem siguran: samujem. Sve doznati srce na smrt mi je edno. Al tu nema nieg. Sve se zbrie. Tu je samo vrtoglava pusto: lice ledno uz koji je drugi drgi lik i tua dodir sjeanj, koja bolno klj. Tko sam? Ubojica. Radim sistemtski, okrutno dosljedno. Iz nutarnje nude mutne, to me ruje. Bjeim od sveg to je znno i uredno. Tuina zatrpa me poput olje. Od rodnoga kraja imam tek rije, vrijedno bogatstvo, no kojim reem sve to truje. Sad sramotn piem osamljeno pismo za sve koje volim i morim, da nismo. Tko sam? Ubojica. Morim odsutnou.
Preveo Luko Paljetak

BRZINA RASPADANJA
Brzina raspadanja svijeta je strana. Bra od raspadanja tijel u zemlji, zemlje u prah, praha u dah. Bra od raspadanja rije u glas, glasa u slijed, slijeda u led. Brzina raspadanja rije je glas. Brzina raspadanja tijel je as. Brzina raspadanja svijeta sam ja.
Preveo Luko Paljetak

153

SVE IZGUBLJENE STVARI

(mala balada)
Preveo Milan orevi

Sad je igraka zauvek izgubljena iz probuenih pantalona, jednaka naruju samotnjaka. A ona ena to je hitro spazih u dno sumraka, jednom i nikad vie, udno jednaka rodnom mestu gde prozor sred mlake postoji bez mojih oiju i koraka. Sve su izgubljene stvari jednake. Ruka to daruje biva okrvavljena onim trnjem rue, trnjem od zraka. Svaka narukvica koja potopljena ulepava prazninu bunarskog mraka naputenom doruju bee jednaka. Kao da sve je sahranjeno u oblake ene, svetlosti i mirisi iz mraka: sve su izgubljene stvari jednake. Pesma, napisana i objavljena, svojim utanjem uasno jednaka mrtvoj prijateljici. Zatamnjena fotografija to prikazuje vojnika, mene gde se smejem, stvarno je jednaka slici to su je stavili iznad rake samoubice pored ladoleovog struka? Sve su izgubljene stvari jednake. Plae: ova slika sve je vie jednaka elu i obrazu i usnama svake zvezde na nebu i usnama maka. Sve su izgubljene stvari jednake.

154

BRAA
(balada) Ko to kuca? Ja. Ko si ti? Tvoj brat. Ne zna glas svog brata? To nije tvoj glas. To nisi ti. Ne mogu ti otvoriti vrata. Glas mi je promukao od olujine. Doao sam kroz sneg i mraz. Tvoje su oi pune estine a promenio si i lice i obraz. Beim od uasnoga straha. Kad jednom vidi da se krv toi, od predsmrtnog znoja i daha tebi se odmah krvlju oboje oi. Ti sebi vie nisi jednak, moj brate. O emu govori? Neko je stupio na moj prag kao ja na tvoj, kao smrti pljusak, i ree: Dva su ti psa ubijena. I mrtav je tvoj mali sin, zna. I mrtvi majka, kerka i ena. Ja sam ih ubio. Da se sea. Poto ti vie nisi ti. Ti si ja. Za vjeki vjekov bie proklet, po svetu e nositi moje lice... Na kraju venih godina lutanja dokopao sam se tvojih vrata, brate. Gle, tvoj sin je mrtav, zna. I mrtvi su ti majka, erka i ena. Ja sam ih ubio. Da se sea. Sva tvoja krv je otrovana. Moj brate, ti vie nisi ti. Ti si samo jo ja, Poraz. Za vjeki vjekov tebe e osuditi, svetom da nosi tue lice i obraz....
Preveo Milan orevi

155

ODSUTNOST
Preveo Milan orevi

Odsutnost me opkoljava kao stakleni koveg zraka, prhka praina to se stvara na kraju svakog koraka.

Odsutnost me spominje na lica strano mi poznata, tajanstvena poput krinje kojoj je vreme umesto peata. Seanje, jedini klju, otvara odsutnost u bezdanu, iz hiljade oiju izviruu lu. Boli me kada uem u nju, tako u se telom otvoriti odsutnosti, najivljoj smrti.

STVARNOST
(repati sonet)
Preveo Milan orevi

U snovima govorim, govorim sanjajui, kako se seam da zaboravljam, kako ujem da vidim, kako sanjam da sanjam, kako me boli.

156

Sanjam da sanjam da umirem, sanjajui da ivim. Sanjam da sanjam.

INTRIEUR
Tajanstvene su sve nama bliske stvari: znane poput lica oveka, ali zbog stalne upotrebe udno blie. Ko je kome ovek, ko odea meka. Usta obuvenih cipela sad su nema. (Stvari to slue nikad ne govore.) Kad ih izujem, ba brzo progovore: ponor bez dna gde vie mene nema. Kad odloim naoare, odakle i put ega zure? Bez njih gledam u sebe. Grozno. Stvari ive, ja sam iv, eto me samoga. Sam spavam u ormanu. Podigavi kapke spazim kako mi rukav zeva bez ruke, a u nogavici nema noge. Prazno.
Preveo Milan orevi

157

Luko Paljetak

SVE PO EST
ANEO
Ne dii, spusti me, o anele, do svog pupka, a dalje kako bude, ne elim da mi glava razvija bilo iju glavu, i prema domu pogledaj, gdje me nema nego se samo ljupka obnavlja uspomena na onog koji spava u snu to sada posve pretvara se u komu.

AVIONI
Prolaze avioni kroz bubnji moga uha i donose mi mnotvo putnika koji ele lei u krevet k tebi, djevice, to kroz stakla prilazim ti u zraci koja je sasvim suha, iako plaem, ne daj da oni to te dijele spoje te onom rukom koju je smrt ve takla.

MRAV-LAV
Ne postojim i zato imam sva ova prava, na govor, i na utnju, na skitnju to me vodi kroz rijei kao slijepca koji je zato zdrav u onim udovima to topovima dava papicu, ako padnem u tebe oslobdi ropstva me, nije vano to mrav sam ili lav.

159

SLADOLED
Preda mnom evo stoji sladoled kao komad ponuene mi zemlje na kojoj tebi mogu ponuditi i kuu i nunik, okolada s kremom od vanilije, zar te to nee s nogu oborit, sve dok zima ta traje ja se nomad nadati mogu, onda prestaje svaka nada.

STVARANJE
Jednoga dana bog je prosuo s neba punu kutiju novih sjajnih spajalica i zatim razasuo na zemlju hrpu papira, raznih, bijelih, neispisanih, spajalice dva p dva hvatale su, po redu, htijui spojiti ih, nastale tad su knjige, leptiri, i nas dvoje.

JUTRO-NO
Jutro je sasvim nalik na tebe, jutro, nebo to otvara svoj kiosk, kiosk na uglu, nove novine, nove vijesti o bogovima, nove cijene za stare stvari, na tebe sasvim nalik jutro je, ali nije to sve, i veer nalik na tebe je, i veer, i veer, ak i no.

160

HULJA
Moda te neu vie dotaknut ovim tijelom i zato sam u drugo uao kao hulja, podstanar koji nikad ne eli platit najam, svejedno leptiri nas spajaju u opijelu koje je za njih uvijek sveanost puno dulja od ove nae koja traje dok cvjeta bajam.

ORMAR
Uz pomo vjetra, kie, mjeseine i magle haljina tvoja svaka pretvara te u drugu enu i ja se bojim da e optuiti me za mnogoenstvo; ormar otvara a ja ekam da vidim koju od njih odabrat e da znam se pripremit, ekam, ti mi odgovara: ni jednu!

PRAZNINA
Nemam te, ali imam prazninu koja jesi, u koju mogu ui korakom kojim hoda i magarac i jelen, ruke su moje prazne ba zato to te imam; imaj me jer sam roda istoga kao i ti, u zajednikoj smjesi razlika nam je samo u koliini kazne.

161

DVOSJED
Prii mi tako blizu da nee moi zatim vratiti nita natrag u vlastiti svoj posjed, nije to samo ljubav (kako to zovu oni to piu pjesme slabo plaene), to ini sudaraju se nai; drugi put kada svratim parkirat u pred tvojim vratima bijesan dvosjed.

VRATA
Prolazim, mnotvo vrata otvara se i kripi zastraujue, nisam hrabar i nemam muda za takav strah, ja plaim one se svoje snage koja me ini tvojim, koja u meni kipi na rije, a sve je drugo sjeme u tlu bez vlage (vlaim te zato), sve je tek iskopana ruda.

MIROVINA
Htio bih biti suprug eljugarke u vrtu, a nemam krila (barem vidljiva nemam), s njom ivio bih u sobi na vrhu grma, rublje prostirao bih, zrnje skupljao, ali dublje kad pomislim, ne mogu zaprosit je jer krtu mirovinu u imat, u staraki u dom.

162

PONEDJELJAK
Tko e nadoknaditi taj mir ponedjeljka; djeca u kolu idu po novo staro znanje, ili u vrti gdje ih roditelji jo vode na zadnje igre, opet sve, vie ili manje, poinje iz poetka: svemir ve sjedeljka umirovljenika je za one to se rode.

OGLEDALO
Nastojim zapamtiti sve ono to me moe opravdati pred licem ogledala u kojem ne vidim sebe nego sve one to me tvore po nalozima nekim tajnim (zar svi su, boe, tvoji?), zbog toga stojim i skrivam se u bre kao u rov to zatim zatrpat e ga strojem.

BRIJANJE
Brijem se, ali ipak uvijek mi neto smeta u svijetu ovom koji pretvara svoje vijesti u ovu povijest: nita nije joj slina ta to zajedno ja i ti stvaramo je i teta to uiti je nee nitko tko bude sjesti u kolske klupe; znat e, nadam se, bar za 2.

163

VIJESTI
Preda mnom stol je, papir i aa bijelog vina, politika jo nije doprla k meni, vijesti bit e za pola sata na radiju, jo imam vremena baviti se rijeima to e sjesti svaka na svoje mjesto, a udarci su esti ba otud, ali otud ja rado ih i primam.

XXI ST.
Volio bih da nisam volio, ali jesam volio, jesam, jesam, i sada to je tu je, stoljee dvadeset i prvo je, a ja srce jo sluam kao vou jedine stranke (sve sam ve iskuao): ti si jedina koja tuje moje na bojnom polju ljubavi pale mrce.

MALI PSI
Pustite male pse da pojedu taj velik mjesec, jer pun je, pse, kao to i mi male lisice pustili smo na groe i u sobu vlastitu gdje nam trnu zubi jer nisu elik nego ih tope ovi poljupci; tako stle svi se to, ljubei se, previe priu grobu.

164

PRSTI
Tvoji su neki prsti na meni put od svile na kojoj Marko Polo, lukav Venecijanac (Korulanin u stvari) sve one prie svoje pripovijeda, a ja sam tamniar onaj, stranac, koji ih pie, pie, dok moji prsti stoje na tebi kao da su na klavisenu vile.

SKALE
Najprije vjeba skale pa tek se onda penje po rebrima Chopina do mjeseca i dalje na zvijezde to su mrtve u svjetlu koje ivi u ovoj naoj sobi; ne boj se, nisu ralje ta vrata, nije zamka taj sumrak plavo-sivi, ta postelja na kojoj savreno, oh, stenje.

NEDJELJA
Po obiaju kia padala je i sjeli odmah smo za stol, jedni do drugih, ali jeli za sebe smo, sa svojih tanjura, kretnje duge pravei, malo jedno, a malo jedni druge, malo, po obiaju, cijelo je vrijeme lila kia i nedjelja je ponedjeljak ve bila.

165

Radmila Lazi TAKVE PESME PIEM

Trebalo bi da imam novog ljubavnika, Ovog da se ratosiljam Kao konzerve kojoj je istekao rok upotrebe. Trebalo bi brza kola da vozim Kroz prozor kosa da mi vijori Kao kod kakve Rozamunde to na konju jezdi. Takve pesme piem. Trebalo bi do podne da spavam, Da se izleavam na irokom krevetu Kao poleglo ito po majici zemlji. Trebalo bi da ne marim za vreme; Da ne kaskam, da ne urim. Da ispijam dan za danom, do dna na eks! No po no, kao cigaretu za cigaretom. Pa, opuke pod potpeticu! Rei na ar. Vruicu u pesme. Takve pesme piem. Trebalo bi usku haljinu da nosim. Ramena krznom da ogrem. Visoke tikle na noge da natiem. Da se nafrakam i nakinurim, Ko boina jelka Da me ne prepozna ni roena majka. Trebalo bi da sam vedra, nasmejana, zavodljiva. Da pevam i pleem do tri izjutra. Da sam svesna svojih enskih drai Kad mi kakav pastuv prie. Takve pesme piem.

167

Trebalo bi da me ne dotiu aoke, bodlje, bumbara i osa. Maramicom kao kap znoja sa ela Da obriem svaku boru, brigu. Trebalo bi da imam dovoljno love Za kiriju, porez i jo pride. Lova dobro doe kad ponestane ostaloga. Kad zature se poljupci, kad iscure rei. S lovom mogu disati na kredit! Trebalo bi telo svoje da sunam Na kakvoj steni, Daleko od dokova Sunovrata. Trebalo bi iz zemlje Apatije U zemlju elja da emigriram. Sve da elim nieg da se ne odriem. Trebalo bi u miriljavoj peni da se kupam ilet veni da primiem. Takve pesme piem.

SMEJAU SE SVUDA, PLAKAU GDE STIGNEM

Govore da sam lakomislena, Da mnogo zujim i zunzaram. Da ne marim za rad i red. Da bazam i landaram, Da na sedeljkama osvanjivam, Da se danju unokolo vozikam, Da s nogu din ispijam, Da tako i piskaram. Govore da sam brbljiva, Da povazdan toroem, Da jezikom kao zmija palacam. Da mi ga ve jednom treba otfikariti. Da me treba po njuci zveknuti. Da me treba ko muvu prikucati. Govore da mora da imam dobra lea

168

Kad ne prezam ni od ega. Govore da sam namigua, Da flertujem bez pardona Sa tuim momcima i muevima, A da mi i ene nisu mrske. Jedna opajdara i jedna kuja priaju Da etam utokljunce a matorce erupam, Da nikom nita ne dajem za dabe. Govore da sam prolupala, Da se na sav glas smejem, Da se cerekam kao da sam enula, Ako mi ta nije po volji Da plaem kao trogodinje dete, Gde god da se zateknem. A ja im kaem, Smejau se svuda, plakau gde stignem. ivot je kandirano voe & ocat, U stihove ih umeem u jednakim dozama. Moja je sintaksa timovanje orgulja u venama. Gorim sa srcem od 500W, Istina, ne grejem, al mogu da opeem, Srcem kao i jezikom Koga ne perem i ne struem Vimom, Al to zgotovim to i kusam redovno, Toliko puta se oprljih, a ne zaceli niko. Ipak, nisam riba na suvom, Iako na suvom pecam mukarce, Krajikom oka, duinom suknje. Somii tovljeni poudom Tu su da bi ih neko apio. to i inim, ne odriem. Ali ni ne hajem, za sve te trice i kuine, to se oko moga imena spliu Kao u pliaku kalj oko trske. Iznad mene je nebo, u njega gledam, U zvezde rasute, koje ne mogu skupiti, Niti hou. Nek se umnoavaju. Nek se pare i nek se umnoavaju, Neka bude tako.

169

SORRY, GOSPODE
vorc sam, Gospode. Prazno srce, prazna pica, Izvrnuti depovi moje due. U glavi tek po neto zvei Kao u konzervi prilog za Crveni krst. Tutni neto, Bogo, u moj buelar. Prazna sam i bez prebijene Srce mi piti ko ajnik. Negde vidici pucaju od lepote, Ovde sumrak pritisko kapke. Sve sam protraila, proerdala. Sve spiskala. Sad Ti udeli, nahrani, isceli. Pre nego to ubelei, Daj pljugu, daj kintu, Daj kitu, ovoj grenici. Daj mi danas. Niti sijem, niti anjem, Niti predem, Tebe posluah Bogo, Sad Ti pobrini se za me. Izleavam se do podne. Danju unaokolo cunjam, gluvarim, Nou nad rukopisima il po barovima Dredim, krvarim. Ujutru stajem na hladan pod srca Tvog sina, tvog eda. Njuim njegovo meunoje Kao kerua svoje male. Jer, Ti kaza: Sve to hoete da vama ine ljudi, inite i vi tako njima. Al utnu me, taj ova, Istrese me ko pesak iz sandale. Na podijumu njegovog srca Sad pleu tue potpetice

170

A moje je prazno i uplje kao oluk Kroz koji dobuju ubilake kapi kie. Vie mi nita ne ide od ruke Uska vrata, tesan put. Ne bulji u mene, Bogo, Ne dri me zemljina tea, Nacvrcana sam, gubim korak, Ulica mi je sve krivlja, Kua sve dalja. Prui ruku, prui prst, Ko luu, ne ko prut. ivot cvili kao usna harmonika, Daleko sam zabasala. Ne razlikujem vie vrste ptica, Biljaka, drvea, strane sveta, Rene od morskih riba, Izvor od ua. Snove po kojima gacam Od ulice kojom njiem kukovima. Vie puta voleh zauvek, Moje srce bee vrela ringla, Sad je vr razbijen. Seks neuprljan ljubavlju, Moja je deviza. Sve druge elje stresoh Ko kine kapi sa kaputa. Gospodi pomiluj! Pevam o dui utopljenoj, Koju ne mogu na obalu izvui. Kao obeena divlja vise moje ruke. Pomozi! Izbavi! Daj mi usta na usta! Voleh gorka pia, estoke momke, I kojeta jo, Priznajem Ti Bogo, Ne mimoie me ni jedan greh. Kao Tvoje telo, Moje srce je jastui za igle.

171

Sorry, Gospode, Nisam ja ni Marta ni Marija Magdalena. Tvoj sam ispljuvak, tvoja slina. Sad, sve stavi na kantar. Ne pritei i ne zakidaj. Odrei! Obnevidi mi srce, lii me vida. Patiti i platiti. Gospodi pomiluj!

BRANA POSTELJA
Moj se bok uz tvoj ne primie vie. Niti tvoja krma uranja u moje morske dubine. Pod mojim okom ti si pokvaena ibica, Ja sam paketi smrzlog mesa u frizu tvojih grudi. To je dovoljno i preko mere, Da se ne sreemo vie pod ovim krovom, Da se ne mimoilazimo kao na peakom prelazu, Jer nismo ni sustanari ni roaci, Razliite su nam krvne grupe due. Moje grudi nisu biro za izgubljene stvari, Da bih te tu drala, uvala, Dok te neko ne pronae, Raspakuje, sloi, po svojoj meri Kao to ja nekad uinih. Postelja ova nije raka da leimo u njoj kao mrci. Nismo ti ja Romeo i Julija Da bih nad naim leom sad lila suze, A i oplakivanja ivih mi je preko glave. Neu vie da naklapam, da se cenjkam Na temu: voli ne voli. Moje je srce alfabetsko, Neu da ga opismenjavam Za ah-mat, za uzimala-davala.

172

Svaka prava cura zna ta joj treba Neko ko e joj gristi usne umesto srca Ko e joj paliti matu pod nonim prstima. Takvog hou, takvog trebam. Za volan sedam i dajem gas. Ni tebi ne preporuujem rikverc. Bolji recept nemam.

BIU OPAK BABAC

Vidim, biu opak babac, Mrava kao pljoska, Kao i sad to sam. Ne od onih debelguzih to valjaju za sobom zadljice, Kako veli Selin. Ne od onih dobroudnih baba-tetaka Uz ije je meke i punake miice Lepo prisloniti obraz. Vie nalik onim strailima za ptice U naim batama Punim rumenih paradajza Kao deijih obraza. Ima takvih bakutanera ivahnih i ljutih kao osice, Sa oima na vrh ela, Sve vide, sve uju i imaju primedbe. Gunalo od roenja! Zvocau i torokau po vazdan. Kokodakau kao kvoka piliima O vremenima kada bejah Mlada i zgodna cura, I kada momke vrteh oko malog prsta. drebce i pastuve dok krotila sam Sevom oka, sevom suknje. Preutkujui sva neverstva I sve jade, Kao izgubljene bitke general. Kao bapcu sve e mi biti dozvoljeno Od onoga to mogu i elim,

173

Da igram brid i da pleem Okretne igre moga doba. Okretau se i saplitati O sopstvene tapiaste noge, Udenute u trup kao akalice u evap. Bakutaner i po! Klicae i aplaudirae mi, Mladi pametnjakovii skupljeni oko mene. Bakuta kao re kifla sa susamom Takva u biti, Svakom zapadau za zube , kao i ranije, Dok sa velikim eirom i haljinom do poda Budem etala po predelima biveg ivota Miriui utilovku, divei se vresu, O svaki iak zakainjui podsuknju-duu.

NEDELJA
Nedeljom obino dugo krmeljam. Bakarim se u krevetu, brkam u kadi. Vuem se po kui po ceo dan u pidami. Niti koga primam, niti gde izlazim. Ne dumam mnogo. Ne pokuavam da zaboravim, Ne pokuavam da se setim. Gledam sebi da ugodim. Pa im mi se misao uhvati za neku kvaku Ja skrstim ruke il zapalim cigaru. Dimom teram demone u kratkim pantalonama, to se unaokolo unjaju i prikradaju. Sa mnom u kui sve je u dremeu. Pospano, lenjo kao i ja: Sto i stolice, tepisi po kojima gazim, Saksije s cveem i cvee u vazi, Knjige i njihovi junaci Svi polegali kao na ladanju.

174

Dobro se slaemo, Niije nam drutvo ne fali. Oni dremaju A ja se ugnjezdim u stih Kao vrabac pod strehu.

JA SAM STAROMODNA CURA

Ja sam staromodna cura Volim kue prizemljue krastavih zidova Sa dvoritima krcatim starudijama, Umesto oblakodera i apartmana U kojima se budim i spavam. Mukatle u prozorima i u loncim na tufne Vie volim od imitacija, od vetaka. Ja sam staromodna cura to vie voli vespe umesto automobila. Tandrkanje tramvaja i kloparanje parnjae Vie od zviduka mlaznjaka. Puteljke umesto avenija i bulevara, Kojima moje potpetice odzvanjaju. Ja sam staromodna cura to voli miris opranog vea Koga vetar naduvava Do moga lica, preko moga nosa. I sve ono to veje iz prethodnog ivota. Ja sam staromodna cura Jo sluam longplejke i tipkam Oliveti, Govorim hvala, izvinite, molim. Volim da mi dasa pripali cigaretu, Otvori vrata, pridri kaput, primakne stolicu, Da me svlai krpicu po krpicu. Ja sam staromodna cura to voli ki scene sa zalascima sunca, Modne urnale i porodine albume, Od okretnih igara stiskavac jedino razumem. Nove filmove gledam na stari nain,

175

Iz zadnjeg reda bioskopske polutame, Vebajui francuski poljubac. Ja sam staromodna cura, Ne zujim i ne skitaram kojekuda, U kui dredim povazdan, Kao glineni up suei se na promaji Samoe i zadovoljstava, Mamurna od snova. Ja sam staromodna cura to se kuva u sopstvenom loncu Marke hou-neu. O ljubavi i strasti malo ta znam. Deviijeg srca roena udovica, Pod mojim nogama ivot kulja Kao para iz ahta Koju zaobilazim brzim koracima. Ja sam staromodna cura Ne kupujem po snienoj ceni Ni osmehe ni svilu. Ne nosim mini suknje i dekoltee, Bilo bi to lako oruje za nekog Ko je nameran da osvaja bez. Ja sam staromodna cura Niti psujem, niti zvocam, niti besnim, Moete me mazati na hleb. Al s medom se uvek dobije malo otrova, Ljubavi u smrtonosnim dozama. Ja sam staromodna cura Stari momak ulja me kao nova cipela, Koju moram izuti, promeniti, Za jednog udobnog kao patika, Ili razgaenog kao susetkin mu. Ja sam staromodna cura, Dobra prema mukarcima Kao prema onim koji se plae mraka, Lifta i prelaska ulice van peakog prelaza.

176

Ja sam stramodna cura Drevna kao Kartagina, Minimalno oteena zubom vremena. Muzejski komad koga nema na aukciji. Pipanje nije dozvoljeno. Izmi ili ostavi!

ZAELEH SE DA KAEM VOLIM

Zaeleh se da kaem volim, Ali kome? Moje srce razbatinjeno je. Postrieno ili zatravljeno, Kakva razlika ?! Ljubav mi je kost i koa, Kanim da je podgojim. Bih da kaem volim, ali kome? Svakome ta re kao teg na srce padne. Ni meni do jue ne bee drukije. Bilo pa prolo, Sad neu vie na drugo ta Vreme da traim, Bih da kaem volim. Srce mi vie nije satensko kao ni usne. Ueglo je. Usne su mi tue. Brstila sam hladne zvezde Od njih mi se jezik sledi. Bih da razvejem ljubavne rei kao polen, Koliko odmah. Da uetam me stabljike i stabla U vrt smrzli kao meseev zrak Govorei volim mraku, noi. Moda sovi ili slepom miu, Neemu to tamo u bunju uka, Javlja se, moda ulji ui, eljno da uje ba ove rei.

177

Alma Lazarevska

CRVENA PELERINA
Katarini Nugant Profesor je neto premetao po ustima. Voni bonbon. Okus zelene jabuke. Ako je vjerovati naetoj kesici koja je leala pred njim, na stolu. Moji papiri su leali pored kesice. Seminarski rad. Ako je vjerovati naslovnici. Ali, profesor je progovorio i ubrzo je bilo sasvim jasno da on nije povjerovao. Dvanaest godina poslije grad je bio opkoljen. Povremeno su se na zidu sive zgrade objavljivali spiskovi sa imenima osoba kojima je odobren i omoguen odlazak. Iznemogla lica, stari, bolesni , majke, djeca, ranjenici i oni koji su se takvim predstavljali, pokuavali su izai iz opkoljenog grada. Uz spiskove je uvijek stajalo makar dvadesetak lica. Stoje u utnji, nadviruju se, proteu vrat. Kad neko nae svoje ime, ne povjeruje. Potee za rukav prvog do sebe. To isto radi i onaj ko se ne uspije pronai. Ali, profesor nije bio ni od prvih ni drugih. Bio je slabovida osoba koja nema naoale. Takve znam prepoznati. Ponudila sam pomo prije nego se on odluio da je potrai (htjela sam izbjei mrsko povlaenje rukava? I u opkoljenom gradu preostanu male nelagode). Onima koje sam prethodno traila na spisku, ionako nisam obeala da u brzo stii sa vijestima. Uostalom, bile su loe. Kada je rekao prezime koje trai, i dva imena, jedno od njih svoje, prepoznala sam i njega. Predstavila mu se kao biva studentica, ne oekujui da me se sjeti. Rekao je kratko: Ah, da. Nakon to sam proeljala spisak i pronala njega ali ne i Danicu (nije me molio da opet provjerim), razmijenili smo nekoliko fraza o ivotu u opkoljenom gradu. Kada je bilo vrijeme za rijei ...uvajte se, naiao je neko ko je kamio cigaretu. I to je bio est prizor u opkoljenom gradu. Gledajui za onim to se udaljavao praznih ruku, nakon to je prethodno potegao desetak rukava, rekla sam profesoru: Vi ste na vrijeme prestali puiti. Ali, nikad i nisam, odgovorio je. Zagledao se negdje mimo mene i rekao: Da pogodim... kod mene ste pisali rad o Keatsu. Nije pogodio.

179

 Byron? Ni iz drugog puta. Ali, pogoeno je bilo neto u blizini. Granatom. Rastali smo se bez pozdrava. Trali smo svako na svoju stranu. On bez Danice. Ja bez imena pjesnika o kome sam, kod njega, pisala seminarski rad. Zapravo priu. Kad je rekao pria, premetnuo je bonbon iz upljine jednog u upljinu drugog obraza. I djelovao sit literature koju je predavao, e da bi se jo studentskim pokuajima bavio. Radila sam taj... seminarski rad... pokoena godinjim naletom gripa. Moda je i oeva pisaa maina imala uticaja. Tipke sa slovima kojih nema u Mendeljejevljevom sistemu, bile su nedirnute. ekale su nove elemente, ba kao prazne Mendeljejevljeve kuice. U meuvremenu su zavele studenticu knjievnosti? Profesor mi je prstom pokazao da pokupim te papire sa njegovog stola, premetnuo onaj bonbon, sad u obrnutom smjeru, pa rekao: Dau vam i drugu ansu. Drugu ansu sam iskoristila zdrava. Na pisaoj maini (u meuvremenu su mi kupili pisau mainu) koja nee sluiti oevom iekivanju. Premda... Na profesorovom stolu ovaj put nije bila kesica sa bonbonama. Niti je ita valjao po ustima. Ipak je u kabinetu sve podsjealo na onu zelenu jabuku. Svoju prvu priu sam poslije negdje zaturila. Trebalo je da nastupe posljednji dani (tako je neko u kulturnoj rubrici nazvao vrijeme u opkoljenom gradu) da mi se opet nae u rukama. Niti jedna pria u opkoljenom gradu nije za potcjenjivanje. U nedostatku plina, uglja, drva, struje, vrijedi sve to moe gorjeti. I gorjelo je. Ali, drei svoju prvu priu u rukama, pomislila sam: Moda grad jednom ne bude opkoljen. Moda mi bude ao to sam plamenu predala listove koji me sjeaju oeve pisae maine i praznih Mendeljejevljevih kuica to ekaju nove elemente. Prekoravala sam se: Kuham aj. Makar da je za dvoje. On je jo uvijek bio tamo gdje su mukarci u opkoljenom gradu najee bili. Djeak je ve bio u krevetu. Taj dan nije pitao za druga. Niti sam mu rekla da je otputovao baki, u Splitu. (Tako sam preutkivala da je njegov drug usmren gelerom granate.) Djeak je te veeri pourio da zaspi. Htio je sanjati Vinetua. ... U sobi u kojoj se zgunjavao mrak meni je preostalo da ekam.

180

ekanje se u opkoljenom gradu uvijek protezalo u neizvjesnost hoe li se vratiti ...mada je bilo razloga i za hoe li nas zatei. Bili smo figure na ahovskoj tabli u igri u kojoj nije bilo pravila. U svakom trenu te mogao sustii ah-mat. Ba nigdje u opkoljenom gradu nisi bio siguran. Pa ni na broju 9. Tamo je, na sreu, te veeri nastradala tek jedna stara naslovnica. Poderana je na nadvoje, naetvero, na osmero... Na vrhu prve stranice sam ispisala: PJESNIK I DUA Prethodno sam uz svjetlost tanke svijee proitala: On ima devetnaest godina. Ona je mlaa. U edinburkoj su diliansi. London se udaljava. U njemu ... reputacija autora pamfleta Neophodnost ateizma. Pripada Pjesniku. Porodini prsten putuje na njegovom domalom prstu. Ona ostavlja lektiru koja se pitomicama Akademije za mlade djevojke propisuje kao moralna profilaksa. Uspjela je da proita tek nekoliko stranica i zapamti poneku preporuku (...Oajnika pisma se alju daleko, najdalje. Nekome za koga ak ne znamo ni da li postoji, da li je iv. U protivnom, to su razgoliavanja iza kojih slijedi ako ne kajanje, onda nelagoda...) Ramena i dekolte je ogrnula po preporuci mode. Pjesnik pita na ta se, ako ne na augustovsku mjeseinu, spustila njegova ruka. Ona odgovara: Na svilu. Pjesnik takav odgovor ne uje. Jer je ... eclet. Sutradan, osvojio je jo lakoe u prstima. Da ga je neko upitao kani li vie ikada ita na njih staviti, odgovorio bi: Ne! Ali zna da osoba koja stoji preko puta pita neto drugo. Te odgovara: Da. Prsten od tog dana bljeska na njenoj ruci. ivot kota. ivot u dvoje jo vie. Treba provjeriti da li je naslov Neophodnost ateizma jo uvijek razlog za razbatinjenje. Ona je za to vrijeme povjerena Prijatelju. Tri dana. Dvije veernje etnje. Tokom druge reeno je i ovo: Kladim se da ga mogu oduvati. Indijska svila? Sad ih izrauju kod nas. U Paisley-u. Paisley. Niste znali. Vi znate kako bi se to trebalo pisati? Pejzlejski al. I stvarno sam ga uspio oduvati. Sa vaih ramena i ... dekoltea. O, Harriet! Harriet je svijetla. Figura priblina lutkama koje su francuski krojai prije Revolucije, jednom godinje, ukrcavali u brodove i velike berline. irile su modes de Paris Europom, a u Paris su se vraale nabacane na gomilu, gole.

181

Pjesnik je vitak, visok. Oi plave. Glava isturena, kao da uri ispred tijela. Kosa duga i razbaruena. Teko je, kad se gleda ovo lice, rei ta je ateizam. Jo manje zato je neophodan. Na palubi su. Sa njima, u prtljagu, putuje Proglas Ircima. U njemu to da e filozofija, poezija i ljubav promijeniti svijet. Svijet je i u Holandiji, Kini, Finskoj, Italiji. Pjesnik se odluio za Irsku. Ali, nekoliko mjeseci prije predvienog kraja misije, rei e: Sit sam Irske. Ve sutradan, Zeleni Otok se udaljava. Na Pjesniku je sivi vuneni ogrta. Pored njega crvena pelerina sa uzdignutom kukuljicom. Nalet vjetra je u trenu jai. Kukuljica spada. Harriet! Hotimino utapanje, zakljuak je policijskog inspektora objavljen u londonskom decembarskom TIME-u iz 1816. godine. Prepoznavanje su obavili otac i vlasnice kue u kojoj je utopljenica imala iznajmljenu sobu. Visoki struk utopljeniine haljine je dug modi koja ve godinama traje, ne oiglednoj trudnoi koja se procjenjuje na pet mjeseci. Proirenje na dnu je u skladu s modom koja je tek stigla preko Velikog Kanala. Da je ivjela jo koju godinu, utopljenica bi satenske vrpce zamijenila ipkama ili resama. Ovako, alternativa su bili gajtani. U zadnji se tren odluila, kae vlasnica kue sa sobama za samice. ivana po uzoru na br. 21 iz izdanja Le Beau mode za 1815. godinu. Walking dress br. 21. Haljina za etnju upropatena hotiminim utapanjem. Osuena da ne doeka ipke i rese. Presudan u prepoznavanju je bio prsten. Predat je ocu. Rado ga je primio. Preko lica koje se ne da gledati prebaen je depni rubac policijskog inspektora. Pjesnik je stigao nakon to se nad tijelom utopljenice sklopila zemlja. Ve odavno ivi sa Marry, ali je utopljenici jo uvijek zakoniti mu. Po sili zakona ... glavni akter ostavinskog postupka. U kui ija vlasnica pamti brojeve haljina iz urnala, do samakih soba vode strme stepenice. Na petom stepeniku se poinje oglaavati crvotoina. Pjesnik je stao kao ukopan. Vlasnica stepenica je za to vrijeme Prijatelju u uho udjenula napomenu o izvjesnom dugu. Vidite, nesretnica je ostala duna za ove hm dane dok je nije bilo. Dok nije pronaena. Soba je bila zauzeta njenim stvarima... Nisam je mogla izdati. A ovo je dobra lokacija. Najbolja zona. Odavde imate prekrasnu etnju do... Serpentine. Pred vratima na vrhu stepenica je rekla: Soba male nesretnice. Gospodo, izvolite.

182

Haljine? Nije ih bilo. Obua? Nema je. Kao da ih je sve ponijela da tamo, gdje je otila, iri modu. ta je ostalo da zauzima sobu? Ispostavilo se etiri predmeta! Kartonska kutija u kojoj su zateeni, je izuzeta. Pardon, ovo je kuno. Zgodno, znate, za maku. Sudski zapisniar se nakaljao nakon to je zapisao svaki predmet poimenice. Bjee mu sjena melankolije u uglu oba oka.To biva kod osoba iji se posao iscrpljuje u nabrajanju. U zjenicama mu je, meutim, tinjala pretenzija. Nedostajala su mu jo dva, jo tri, jo mnogo pridjeva. Zamolio je trenutak strpljenja da spisak revidira, prije nego ga vjenosti sudske arhive preporui svojim potpisom. Krenuo je od kraja: al?! Pritekao je advokat koji je neko iskazao interes za enske odjevne predmete i mogunost njihovog oduvavanja sa golih ramena i dekoltea. Pejzlejski al, moliu. Pejzlejski. Dozvolite to se pie pi, i dozvolite Unato aru iskaza, onaj je al leao... prljav, umaen. Da, pejzlejski al. Svakako. U pravu ste. Pejzlojski al. U pravu ste kolega. Kad mu se, kao zakonskom nasljedniku, al naao u rukama, Pjesnik se stresao. I pri silasku je stao. Ovaj put na stepenici bez crvotoine. Bio je mjesear koji se oslobaa suvinih predmeta, u slutnji najdue etnje. Iz dugoprstih, golih i lakih, pejzlejski al je preao u tuste i nakiene enske ruke. Na svakom prstu po jedna prsten. Koliko li je ve utopljenica silo niz ove stepenice, pomislio je Prijatelj. Ah, mila nesretnica, rekla je vlasnica deset prstenova, sad i vlasnica pejzlejskog ala. Znate, i ja sam majka. Imam srce. Imam keri. Vi ih morate upoznati.Vitke i ljupke. A i pokojnica je bila ljupka. Samo to stanje I taj mukarac koji ju je upropastio. Ja sam joj govorila kao majka da ga se mane. No. sad ta je, tu je. I... ne morate platiti za ove dane ove znate I ja sam majka razumijem. ak sam joj svoj rubac, sirotici, preko lica, tamo, prebacila. Kad su je izvukli iz... Serpentine. Pjesnik nije uo ta govori majka koja ima srce i keri (vitke). Ruke su mu opet bile lakoprste. Neposlano pismo mu je bilo u depu. Poslije e se utvrditi da je to tek jedno, dodue posljednje, od desetak jednako adresiranih pisama. Poinju sa Svako doba ima svoje nevolje i ja imam svoje... zavravaju sa Zbogom draga prijateljice. Izmeu je sadraj nevrijedan citiranja. Prijatelj je nosio

183

dva enska asopisa. Nova vlasnica pejzlejskog ala ispratila ih je sa Zbogom, gospodo. Iza zatvorenih vrata ula su se jo dva enska glasa. Ne i mijaukanje. Sudski zapisniar je vani prozeblo mrcnuo. Sjena u uglovima oba oka je pri vanjskoj svjetlosti postala tek vlaga pred kijavicu. Inventura je zavrena. Nabrajanje okonano. Melankolija se opet pretvorila u prehladu. Pravila zdravstvene slube Viareggia su nalagala spaljivanje utopljenikovog lea. Na obali, tamo gdje ga more izbaci. Od visokog, koatog tijela, zlaanog presijavanja uvojaka, plavih, sjajnih oiju, Keatsa i Sofokla koji su se zatekli u depovima, kad doe i Pjesnikov as, ostae samo poneka kost i pepeo pomijean sa obalskim pijeskom. Pjesnikovo ime je ve bilo slavno. Zato podatak da je u hrastovu kutiju obloenu grimiznom kadifom priloeno i srce koje vatra nije uspjela savladati prije spada u mit nego faktografiju. Neko pominje jetru. To je ve cjenjkanje. Seoska djeca su poslije priala kako iz onakvih kutija, kada se odnesu u Englesku, mrtvaci uskrsavaju. Pjesnikova urna je poloena u Italiji. Pjesnik je postao najslavniji svjetski utopljenik. Marry (s njom je ivio due i skladnije, s njom nikad nije putovao u Irsku) je Pjesnika nadivjela dvadeset devet godina. Otuda Pjesnik i Harriet. Ne... Pjesnik i Marry. ...Jer, samo desetak koraka od kue sa crvotonim stepenicama, Pjesnik je opet stao kao ukopan. Prinio je ruku ustima, pa ju je naglo spustio. Iskolaio se. Dotakao rukama depove. Povukao ih kao da shvata da ini zaludu radnju. Gubi vrijeme. Djelovao je kao alhemiar koji je retorti na plamenu okrenuo lea u presudnom asu. Spustio plemenit metal u kiselinu, a onda se osvijestio. Kasno. Nije bio mjesear koji se oslobaa suvinih predmeta. Suvie mu je lakoe odjednom bilo u prstima. Strane lakoe. Lakoe niega. Majka koja je zbog samilosti ostala bez rupia, mada sklona virkanju kroz zavjese, bila je posveena reanimaciji pejzlejskog ala. Sudski je zapisniar na vrijeme mugnuo. Ni etaa do Serpentine nije bilo. ak ni prosjaka... da naie. A ono to se deavalo pred Prijateljem bilo je nejasno, luckasto. I... sablasno, premda bijae podne. Pjesnik: A gdje je Gdje je Prijatelj: ? Pjesnik: Gdje je, zaboga Prijatelj: ta ko ko Pjesnik: Gdje je ona ona

184

Prijatelj: ? Pjesnik: Pelerina crvena Prijatelj: ? Pjesnik: S kukuljicom s kukuljicom gdje je Kad je izgovorio gdje je ona... ona? Pjesnik je poeo izvoditi neto kao pantomimu. Izraz lica mu se poeo mijenjati, usaglaen sa promjenom pokreta i sa rijeima. Odvojivi se od Pjesnikovih depova, Pjesnikove su se ruke podigle ka Pjesnikovoj glavi, licu. Neto su nevidljivo pridravale. Potom je Pjesnik jednom rukom to neto smaknuo. Kao nagli nalet vjetra. Lice mu je postalo kao ono koje se otkriva. U zavrnici pantomime, Pjesnik je zaustavio dah i rairio zjenice. Postao osoba pred kojom se ono lice ukazalo. Osoba koja ono lice nikada vie nee vidjeti, nikada osim tada, i osim na tren. Sve je ovo izvedeno u jednostavnom ritmu jedan-dva-tri. Kratko jedan. Kratko dva. Kratko tri. Prijatelj je za potrebe biografije esto ponavljao ovu scenu. Uvijek iste rijei, pauze, pokrete. Osim jednom. Tad je pokrete ponovio brzo, ali ne brzopleto i povrno. Nita nije izostavio. Samo je sve saeo. Nijedan pokret nautrb drugog. Nita zanemareno i nita prenaglaeno. S rijeima je bilo drugaije. I glas mu je bio naroit. Glas kakav je, kau, imao Pjesnik u trenucima kada je eksperimentisao sa kiselinom i metalom. Neobino visok, otar, neprijatan ak. Umjesto da kae reenicu sa ponavljanjem i pauzama, Prijatelj je rekao tek: A gdje je ona? Bijae, ipak, kratka pauza. Prije ona. Mogla je stati u dvije take. U jednom Pjesnikovom manuskriptu, dodue ... nepotvrenom, ovakva se interpunkcija koristi pred pomen due.

*** Umjesto moje prve prie, u vatri su zavrila dva stara rauna (jedno odgoeno i jedno neodgoeno plaanje); septembar, oktobar i novembar iz starog kalendara (decembar je spasio Vinetu nacrtan na poleini), i jedna papua (druga je prije opsade upala u kantu sa Jupol bojom i zavrila u smeu). Voda u loniu se sporo mrekala. A ja sam mislila: Irska bijae najdalja daljina do koje je stigla. Krojaica jedina osoba s kojom se tamo druila. Piui oajnika pisma, Harriet bijae pitomica Akademije za mlade djevojke, uprkos svemu. Nije mogla zamisliti da postoji opkoljeni grad. I ja u njemu.

185

Spustila sam u loni neto to je od tople vode u njemu trebalo napraviti aj (pomozi oeva hemijo ili alhemijo!). Za dvoje...ipak!

*** Deset godina poslije, u TV terminu Fashion show emitiran je snimak revije na kojoj su manekenke predstavile look 2002 kombiniran sa odjeom iz posljednjih dana. Poznati sugraani su se odazvali molbi redatelja revije: ...Molim vas da za potrebe nae revije izdvojite dio odjee koji izraava sutinu posljednjih dana i Vas u tim danima. Gledala sam: ...bijelu svilenu bluzu urednice kulturne rubrike ...zelenu beretku tadanjeg predsjednika drave ...vjenane cipele nekadanje voditeljice djeje emisije u kojoj se umjesto pozdrava govorilo vos-vos, ...vjenanu kravatu njenog mua ...kabanicu sad ve penzionisanog generala... ...Mogla sam se sjetiti koulje koju sam nosila u ljetnim danima opsade. I trenutka u kom sam na njenom desnom depu primijetila izvezena slova. U drugoj bih prilici posegnula za makazicama za manikiranje. Ali, bio je to jedan od trenutaka kada se inilo da su se sve boje povukle pred bojom krvi. A na depu je pisalo Blue. Angora dempera koji sam izvukla iz ormara onoga jutra kada sam ugledala prvo martinje u opsadi... sam se mogla sjetiti. Martinje je prvi snijeg. Padne u poznu jesen. Preko noi. Ujutro, dok stojim pored prozora. I gledam martinje, pomislim na grobove koje jo nije pritisnula teina kamena i mermera. Poelim da do njih odem. Da ugledam martinjski pokrov na tim grobovima. Idue godine ga ve nee biti. Tamo e biti mermer i kamen. Samo na zemljanoj humci martinje pravi bolno lijep pokrov. Ve oko podneva taj pokrov nestane. Iskopni ... iezne... Ovaj sam put, ugledavi martinje, mislila tek na to kako stie zima. I nema struje, ogrijeva, plina... Drhturila sam u angora demperu. Tog se drhturenja jo mogu sjetiti. I nevoljno kupljenih cipela koje su u dnu ormara, nedirnute, saekale opsadu ... kao priliku. I njih sam se mogla sjetiti. Prethodno sam gazei po sri i utu upropastila sve druge cipele koje sam imala. Nevoljno kupljenim je, kad su najzad morale doi na red, bilo sueno da prvi dan ugaze u krvavu lokvu.

186

Obrisala sam ih o travu. Voda se u opkoljenom gradu uvala za vanije potrebe. Rukava koji je stradao od jednog povlaenja ... sam se mogla sjetiti. Nije bila posrijedi nevjerica pred sivim zidom. Niti je kamenje cigarete bilo... Bilo je neto... tree. ...Ali najjae od svega sam se sjetila odjee koju sam na sebi imala dok sam ila prema ulaznim vratima, nakon to su tri kratka udarca po njima, aj za jedno pretvorila u aj za dvoje. enski lik u takvoj sceni zastane na tren pored ogledala ili makar ruku prinese licu i kosi. Ja sam prolazila kroz neosvijetljen hodnik. Ipak sam ruku mogla prinijeti licu ili kosi. Nisam. Pelerinu, crvenu, sa kukuljicom, sam na sebi imala. Rad dablinske krojaice, Katarine Nugant.

*** Za desetogodinjicu opsade organizirana je i izloba pisama koja su primali stanovnici opkoljenog grada. Niti jedno izloeno pismo nije bilo potpisano Vinetuovim imenom. Tri su takva stigla na broj 9. Zbog njih sam morala koristiti tampana slova. Djeak se sa pisanim jo nije snalazio. Pismo sa igom Splita, ispisano djejim rukopisom, na broj 9 nije moglo stii. Ali, moglo je ono u kojem bi profesorskim rukopisom, bilo ispisano tek: Shelley? Nije stiglo. Moda stigne. Profesor je iv. (Svugdje postoje godinjaci u kojima profesori koji su prestali pisati jo od svoje doktorske teze objavljuju svoja predavanja. Onaj ko ih je sluao, nema volju da ih proita. Ali, onom ko je proivio dane opsade, nije mrska prilika kada moe rei... Pazi, molim te, jo je iv.) Umrla je Danica. Desetak dana nakon to je nisam pronala meu imenima izloenim na sivom zidu, pronala sam je u novinskim osmrtnicama.

187

Olivera orveziroska

(U)PLETENA PRIA
U lijevom oku, sasvim malo pod zenicom, tamo gdje plavo polako poinje da postaje bijelo, Marija Misleva imala je jedva vidljiv biljeg u neobinoj formi petlje. Ako bi se neko izbliza unio u njega, mogao je vidjeti cijeli plet prie njene babe Timke i sve o njihovim uvenim dodacima. Igle za pletenje u Marijinom djetinjstvu nikad nijesu stajale nigdje, tanije, skoro su uvijek bile tu negdje blizu, pri ruci; a baba joj je stalno bila uz njih. Veoma, veoma rijetko, u toku vrelih ljetnjih mjeseci, kad je i sam pogled bjeao od vunice kao od neega to bi dodatno moglo da ugrije, igle su stavljali u drugu fioku polirane vitrine, tamo gdje su stajale i igle za ivenje, makaze, platneni metar, lastik i iode ali nakratko. Kad god bi doao ko poznat, kakva susjetka ili roaka s neim pletenim-nedopletenim, igle bi se odmah odnekud pojavile. Baba Timka je znala da doplete, da dopravi, da doda kao nijedna druga ena ili baba u cijelom gradu. Bila je uvena po svom umijeu da na tuim obinim pletivima stvara svoje neobine dodatke koji, na alost, bez onog obinog nijesu mogli da ive, jer su se njime hranili kao hljebom nasunim. Najvanije je bilo da tue pletivo prebaci na svoje igle, petlju po petlju, strpljivou nekog od ijih bi se nerava slobodno mogla mana vezati. Zatim je brzo brojala redove, neto preraunavala i tek je onda pitala posjetiteljku: to hoe da uradim? Da dodam ili da oduzmem? Dodavanje i oduzimanje bili su najei zahtjevi. Ali ne i u momentima kad bi dola stasita Elica oretova i kad bi svojim nakostrijeenim glasom rekla: Teta Timka, hou da mi napravi neku aru, neki ukras na pletivu. Dodatak, dakle. Da, ali aren ... Evo, donijela sam ti razliitu vunicu. Dodatak je gubio osnovni smisao i pretvarao se u ukras koji je jednostavnost lomio kao obinu granicu ljive. Ovakvi trenuci toliko su bili vani Mariji Mislevoj da je jedva ekala da arenilo preplavi njihove jednobojne dane. Ali to se gotovo nikad nije deavalo zato to su, dok je njena baba Timka dodavala najarenije are na svijetu stvarajui boju u tuim danima, u njihovom domu, petlja po petlju, ostajale samo dlaice i guve po

189

podu kao istjerani roaci boja. Konac prebaen preko vrata njene babe, izgledao joj je kao linija koja je dijelila Ovaj od Onoga svijeta. Mogla je i da skoi na drugu stranu, ali sigurno bi se nala u skutu svoje babe iz kojeg nikad nije ni uspjela da izae. Kad je njena baba prestala da pravi dodatke i da plete are u ivotu svojih poznanika ne zato to vie nije mogla da vidi ili zato to joj je bilo dosadilo, ve zbog toga to je umrla od jednolinosti Mariji su najvei problem predstavljale igle. U drugoj fioci u poliranoj vitrini u onoj u kojoj su stajale igle za ivenje, makaze, platneni metar, lastik i iode za igle nije bilo mjesta i Marija nikako nije mogla da shvati kako je uopte u toku ljetnjih mjeseci baba uspijevala da ih strpa tamo. trale su gdje god bi ih stavila; ak i iz dubokog suda za kiobrane iza ulaznih vrata. Najposlije je rijeila da ih ne stavi nigdje, da uvijek budu tu negdje blizu, pri ruci, kao to su bile i njenoj babi. Ali Marija Misleva nije znala da plete. U stvari, nije znala da radi nita drugo osim da ita da ita, gasei svoju e za knjievnou u tuim zdencima. Ipak, negdje duboko u sebi bila je ubijeena u to da, uz pomo igala, pletenje i pisanje mogu postati jedna stvar, pa je zato i njihovo prisustvo postajalo sve vanije. Uskoro, Marija je shvatila da s iglama u rukama moe vrlo lako da ue u sve knjige, a zatim i da im pravi dodatke. Nije mogla da ita bez igala, isto kao to ni njena baba nije mogla bez njih da plete. U poetku se stidjela svoje udne navike da ita s iglama u rukama, ali se tokom vremena toliko navikla, da joj se sve to poelo initi nekako obinim. Dola bi do knjige, uzela bi igle u ruke i saekala bi da je preplavi arenilo. Kad su dvije igle poele da joj smetaju u itanju, jer njima nije mogla lijepo okretati stranice, poela je da ita samo uz pomo jedne i odmah je osjetila olakanje. Njen zdenac je poeo da biva sve dublji i da u sebe skuplja i svoju vodu. Goran, sin stasite Elice i jedini oretov unuk, jednog dana ju je zamolio da mu pomogne da uradi domai zadatak na slobodnu temu. O emu treba da pie? pitala ga je Marija, i sama zauena time to joj Goran trai ovakvu uslugu. O proljeu, prirodi, cvijeu ... Jesi li napisao neto, jesi li barem poeo ... Ne. to onda hoe da uradim? Da dodam ili da oduzmem? Goran se postidio. Marija jo vie. Umekala je zatim glas i skotrljala jedan osmijeh za mladia pravo iz svojih plavih oiju. Dobro. Napii ti bar malo i doi. Uiniemo neto zajedno.

190

Goran je donio dvije-tri stereotipne reenice, koje je nastavnica najvjerovatnije bila spomenula kao mogui poetak. Marija je trebalo da doda jo toliko mnogo stvari, itav tekst. Shvatila je da joj mogu pomoi samo igle njene babe. Najvanije je bilo da njegove rijei prebaci na igle, petlju po petlju, stpljivou nekog od ijih bi se nerava slobodno mogla mana vezati ... Domai rad bio je ocijenjen najveom moguom peticom u cijelom razredu i od tog trenutka Marija je shvatila da knjievnost moe jednostavno da obue, kao to moe obui i bilo koji demper koji joj je baba isplela; bez obzira na to to njena baba vie nije iva i to, naravno, nije studirala knjievnost. Zaplivala je kroz vlastitu slobodu nevienom harmonijom i brzinom, koje su na njenom licu iscrtale mapu istinskog zadovoljstva. Svi su to primjeivali, uostalom, njeno plivanje je i najvee vode pogaalo pravo u srce. Granica ljive iz njene prolosti osuila se neosjetno, petlju po petlju, a plet prie o Mislevima izaao je iz Marijinog lijevog oka i rasprostro se po svijetu kao raskoni ogrta talenta. To to je prvo uradila s Goranom, poela je, i to vrlo esto, initi i s mnogim drugim poznatim i nepoznatim piscima i prepisivaima koji bi osjetili potrebu za dodacima. Ugrabila bi bilo kakav tui tekst i prebacila bi ga na svoje igle, petlju po petlju. Zatim bi brzo brojala, neto preraunavala. Ali pritom je strogo vodila rauna o tome koje e rijei na koju iglu staviti. Zato to nije sve jedno koja vam rije sa koje strane dolazi. S lakoom je plivala iz teksta u tekst, ponekad i ponijevi poneto sa sobom, ali najee je, ipak, samu sebe nosila i kao teret i kao hamal - i poslije dugih i iscrpnih pokuaja i testova dola je do zakljuka da joj najbolje ide kad promjenljive rijei stavlja na lijevu, a nepromjenljive na desnu iglu. Tako desna igla, kojom se, u stvari, preuzimaju rijei-petlje s lijeve, nikad nije preteka za rad, a i stalno su ti nekako pri ruci pomagala u izraavanju, kakva su prilozi i predlozi, na primjer. Kad je prvi put nanizala priu o Mislevima, poetni pasus je rasporedila ovako: Na lijevu iglu je stavila rijei:

191

Na desnu:

Preveo s makedonskog: Nenad Vujadinovi

Prvu rije s desne igle naglaavala je jednim vorom na petlji rijei, jer je ova bila inicijalna u reenici i trebalo je da bude napisana velikim slovom, do nje je uplela prvu i drugu rije s lijeve igle, pa drugu s desne, treu isto tako s desne i sve tako dok plet od rijei nije poeo da raste i da se ita kao pasus prie. Olivera orveziroska koja je bila poela ovu priu, bila je veoma zadovoljna daljim tokom koji je plela Marija Misleva. Ona je znala da Marijini dodaci nijesu ni imenice, ni pridjevi, ni zamjenice (iako su podsjeali na sve rijei odjednom) da su iznad rijei, zato to u sebi sadre sve prie koje su dosad ispriane i one koje tek treba da se ispriaju. Znala je, takoe, da se plet dodataka ne vidi golim okom, jer se besprekorno uklapa u tui tekst; a tajnu da se samo iglom za pletenje, vrsto stisnutom u jednoj ruci (u bilo kojoj) dodatak moe odvojiti od teksta (da bi se vidjelo ko je tu to, u stvari, uradio) nije nikom govorila. Sva je srea to jo niko nije doznao kakvu mo ima itanje s iglom u ruci, inae bi se promijenio kompletan utisak o naoj novijoj knjievnosti. Marija Misleva neumorno plete i doplie na tuim tekstovima, a njen udio niko ne moe vidjeti, osim babe Timke, koja je, opet, em umrla, em nepismena; ali, ipak, u sluaju da joj se dopadne plet neke prie, spremna je da bez ikakvog dvoumljenja utisne svoj palac, pristajui na koautorstvo.

192

Goran Petrovi

SLIKE SA IZLOBE
SVEANO OTVARAWE
Gosti su brisali korake od lia i meseine. Pred raskriqenim vratima je ostalo vedro jesewe vee. Bezbroj uweva. I nebeske troice. A ovde, u galeriji, neoklasicistikoj dvospratnici sa elementima romantizma, zapravo u bivem zdawu Magistrata, te Naelstva, za ovim okupacione, Reichwehr komande, potom Narodnog odbora, pa dugo samo naputenoj i oronuloj graevini, sve zavisno od udqivih mena istorije prolog veka, odnedavno zgradi prilagoenoj novoj nameni svetlosti je bilo napretek. Slivala se odnekud, sa tavanice, ureene obnovqenom tukaturom, zarila je iz besprekorno mlenih zidova, caklila se uglaanim mermernim podom, izbijala je iz svakog ugla, posle spajawa est mawih, sada velike, jedinstvene prostorije u prizemqu. Qesak se kupio po sveanim osmesima, u oima zvanica, plemenito je sjaktao du niski ogrlica, po obruima naunica, u skupocenim kamenovima prstewa i sedefnim dugmadima za manetne. Od tolike se svetlosti nita nije moglo skriti. Nije bilo nijedne jedine seni. Svaki se detaq mogao vaqano sagledati: pravilne vee, utirkani okovratnici, zanosne mirisne magline, suzdrane kravate, qupki mladei, svilene maramice u malim yepovima, ruiaste jagodice prstiju, do otrine izvedene ivice pantalona, pripijenost svedenih krojeva i slapovi bogatijih veerwih haqina, a ispod laganih tkanina mogli su se nazreti uzbudqivi obrisi kuda se to traice i obrubi finog damskog rubqa pruaju, pa potpuno zalaze. Zidovi galerije su bili sasvim pusti. No, rastui amor kao da je prkosio toj neobinosti. Otvarawe izlobe bez slika nije nikoga spreilo da pokae to vie, za ovu priliku satima i danima spremanog, dobrog raspoloewa. Govorilo se bez jaeg razloga. Po pravilu, uz odobravawe. Mada je poneko priao i samo da bi taknuo une uvoje sagovornice. ak i da drsko klizne du vrata, niz prsa, tamo gde je izrez dekoltea nagovetavao razmee. Sve smelije, i neniji deo publike se otvorenim, zvonkim

193

smehom, ili obilnim treptawem, privijao uz gospodu zvanice. Ako je i bilo onih koji su primetili odsustvo slika, nije bilo naivnih koji bi se usudili da to naglas tumae. Niko nije bio voqan da iskae nedoumicu. Svako se, bez razlike, ponaao kao da sluti ili je ve do tanina upuen u posebnost likovne postavke, mnogi ak poverqivo tvrdei da im je umetnik, jo lane, u svom ateqeu, lino obrazloio svoje nazore, iako se uistinu nije znalo ko je zagonetni autor. Bie da se zbog svega toga niko nije ni osvrnuo na nekolicinu pomonih radnika galerije, onih to su sa prozora uklonili zastore, bela platna kojima je arhitekta veto stvorio privid niim uznemirene izlobene povrine. Samo trenutak docnije, zgasnulo je bletavo osvetqewe.

KATALOG
Kao da se ukupan mrak sakupio ba tu. Napoqu je, videlo se kroz okna, sve bilo kao i uvek. Samo se sada, iz ove tame, to sve inilo jasnije, izrazitije. Prozori su zauzimali svoje vidike. etiri na proequ zgrade ka glavnoj ulici grada. Wima suprotna etiri pravo u unutrawe dvorite galerije. Dva desna ka crkvenoj porti, sa kojom se graniilo istono krilo. Druga dva bona prema padini, to se zapadno, neto daqe, blago slivala do rene obale. Sa nestankom svetla namah je utrnuo i sjaj. Toalete su izgubile na znaewu. Meusobni pogledi zvanica, takoe. agor se posuvratio u utawe. Dvanaest prozora, kao dvanaest prizora, prualo se u vedro, jesewe vee. Uokolo tame, zarile su spoqne slike. Nije bilo izbora, jedino se videlo prualo kroz razotkrivene kapke.

JUG
Gde se ko zatekao okretao se najbliem ramu, a zapravo prozorskom okviru. Gradska vreva jo nije bila utihnula, ulicom su promicali qudi, od neona uutele puti, meseina je padala samo do visine svetiqki, tek bi se retka zraka probila i do asfaltirane zemqe. Nie vanih zabata dravnih zgrada milela je povorka. Samo malo daqe, siluete zastale na debelim staklima izloga u izobiqu.

194

Kuence, koje je na povocu cimalo staricu u uebanoj astraganskoj bundi. Preprodavac cigareta unezvereno pakuje svoju robu. Naglaeno lako obuena, trkqasata devojka, to se svakim korakom, nepogreivo, mimoilazila sa sopstvenom sreom. Nekoliko prozeblih sezonskih radnika, dvoje zagrqenih mladih, najmawe desetoro nekih, zaklowenih rairenim novinama, student muzike sa pohabanom violinskom kutijom pod mikom i golobradi vojnik u potpuno novoj maskirnoj uniformi na autobuskom stajalitu. Dedica koji na obliwe drvo pribada umrlicu. Iz jednog pravca, neodluno, dolazila je prilika sa kartonskim koferetom uvezanim kanapom. Iz drugog, sa detetom u naruju, brzao je mlai ovek. Za wim ena, uplaenog izraza lica. Prili su automobilu parkiranom suelice zdawa galerije. Razmenili reenicu-dve sa vozaem. Pa su nastavili da tre. Onaj u kolima je, oigledno, odbio da ih poveze. Odista, bio je to neprijatan prizor.

SEVER
Publika na sasvim drugoj strani, ona pred prozorima okrenutim unutarwem dvoritu galerije, imala je da vidi samo jednu figuru, starca zaputenog izgleda, prispalog u uglu. Ovde nije vladala gradska rasveta, zvezde su nesmetano zrnile. Pod wihovim utenim kapima kisnule su gomile otpadaka, odavno mrtva ptica, odbaene boce jeftinog vina, upotrebqeni tiketi tombole, razjapqena metalna posteqica konzervirane ribe, pacov kraj skorele hrpice izmeta, opuci, skvrena koarkaka lopta, na roavim leima susedne zgrade krupne tetovae, crtei, izukrtani grafiti: SRBIJA!, Miutka, qubavi, srean ti roendan, Vratite Kraqa, to, imae mawu svitu?!, Povoqno prodajem motke, Redno i uredno!, Nemam komentar, Piksi, majstore!, KGS, Decooo, bui gume!, Zorica je sponzorua, I want you to roll me, Ne leti se sve to jede...

JUG, PONOVO
Na ulici, onaj par sa detetom nikako, ba nikako da odmakne. Ne videi da u galeriji ima posmatraa, krajwem

195

levom prozoru prila je sredovena ena, vaqda da se ogledne. Weno lice je setno, utisak ne mogu da poprave ni razvuene usne. Pred odrazom ostaje veoma dugo, kao da uvebava osmeh za samu sebe ili nekog voqenog, a udaqenog za jedan itav ivot. Onaj par, ona ena i onaj mukarac sa nepominim detetom, onim detetom klonule glave u naruju, sada ne tri sada samo stoji uz kolovoz. Majka as podie ruke, as ih bespomono sputa. Niko nee da stane. Niko. Vozila jure. Uagreni farovi do munine jasno rasvetqavaju wen uas.

ZAPAD
Zvanice u zapadnom krilu galerije, kraj dva prozora nadnesena ka renoj padini drhte. Ne, kapci nisu otvoreni. Pa opet, okupqene podilazi jeza od tog pogleda ka ogolelim stablima topola uz vodu, sablasno izukrtanim senama grana vrbaka. Qudi strepe od tog toka, koji se ne vidi, ali mora biti, nosei sve i svata, podmuklo vaqa vremena, hirovito razmeta utopqenike, ribqa jata i sprudove, zaobquje kamenove, lagano spira obale pamewa. Zebu qudi od daleke, zgrbqene planine, vrha ve pod ledom, jedva obrisom razdvojene od poleglog svoda. Strahuju pred prostranstvom, to se pravo iz grada, nesmetano, bez ijedne prepreke, iri ka neizvesnom, gde nema jasnih putokaza, gde moe da se zaluta u mnotvu pravaca, gde se obino ukupan ivot ide ukrug, gde iz drevne tame, navodno, po predawu, motre pakosni oni prorezi jazavaca, beowae pomakrua i prozirue zenice buqina.

SEVER, DRUGI PUT

Okolo slike unutraweg dvorita zdawa: muk. Onaj se starac, moda pijanac, zasigurno beskunik, probudio. Taman to je ustao, nestrpqivo se raskopao i zijajui u nebo pomokrio. ulo se kako mlaz dugo qapori po kesama izjedenim lepkom. U lokvi je, tamo-amo, plivala krunica meseca.

196

JUG, ISTO Na ulici su dogaaji otekli nekoliko puta. Samo ona oajna ena i onaj mladi ovek sa detetom neprirodno klonule glave, samo onaj par u nevoqi nikako nije uspevao da se odmakne, da se otme od usuda. ISTOK Okna u istonom krilu galerije drala su se, meutim, od samog poetka, istog prizora borova i jela, nadgrobnog spomenika jerarhu iz prolog veka i oblija crkve, iz ija su tri uska, a visoka prozoreta, kroz vitrae, proplamsavale ie kandila i votanica. Ovde se od samog otvarawa izlobe nita nije mewalo. Ali se zato, pred ovim postojanim slikama okupqalo sve vie zvanica. Sprva neprimetno. Pa u tolikom broju da se stvorio mete. A onda i neprimerena guva u kojoj su jai odgurkivali slabije, sve ne bi li se primakli blie, to blie. Na kraju, u optem mraku galerije, pred tim prozorima, tiskalo se toliko sveta da su se prvi nali uz sama stakla, izoblienih obraza i noseva, dok su se iza gotovo tukli za mesto do skuta onih dalekih, toplih plamsaja. KOKTEL Iznenada, kako je nestala, svetlost sinu. Svih dvanaest prozora se namah izgubi u belilu stropa, zidova i mermernog poda. Zvanice krenue da se odmiu od ramova, urno popravqajui toalete i izraze lica. Jedna mlada dama znatieqno stade da odmerava poglede mukaraca, pokuavajui da otkrije ko je to od wih, u onom komeawu, poloio svoj topli dlan na weno bedro. Osobqe galerije gotovo neprimetno namaknu zastore. Tiinu prvi prekinue konobari, diskretno nudei odabrana pia. Uz koktel se opet stadoe razvijati qubazni osmesi i meusobne prie...

197

Tvrtko Kulenovi

FRANCUSKA VEZA
On je bio zaljubljen u moju mamu u vrijeme kad su oboje jo bili bezmalo djeca. Nikad nisam pitala da li je i u kolikoj mjeri ta ljubav bila uzvraena, ali joj je on ostao do kraja vjeran. Moglo je od toga neto i biti, ali je doao rat i sve rasturio. Nastupilo je doba neimatine i gladi, hranili su se hljebom i ribom koju bi mamin otac, moj djed, eventualno ulovio u kanalima i u pritokama Ila. Voe nisu vidjeli mjesecima, moda godinama. Po zavretku rata moja mama udala se za moga oca, srpskog aka, podanika siromane saveznike drave koji je doao u Francusku da studira. Kad je nagovijestio mome djedu da ima namjeru zatraiti ruku njegove keri, ovaj mu je rekao da doe ujutro u pet na odreeno mjesto na obali Ila, gdje je tih dana pecao ribu. Zatim je djed odluio da poe u posjetu svojoj keri, da vidi tu siromanu savezniku zemlju u koju se ona iznebuha udala, i kad su u ast njegovog dolaska dovezli pred kuu kola puna lubenica zinuo je od uda. Mamin prijatelj se u meuvremenu oenio, dobio dvoje djece, razveo, ponovo oenio, i opet dobio dvoje djece. Poto se u meuvremenu i bez obzira na lubenice jasno pokazalo ko je siromaan a ko bogat, rekao je mome ocu: Ti si njen, a to znai da si na. Poni neto, a mi emo ti u svemu biti od pomoi. Moj otac je bio na putu da se uz njegovu pomo malo i obogati, ali je doao rat i sve rasturio. Za vrijeme rata otac je vodio takozvanu Centralu za humor, to ga je poslije osloboenja moralo kotati glave, ali je istovremeno radio za partizane o emu je posvjedoila jedna enska sa kojom se zatim morao oeniti. Mama je ostala sa nama i pred prvi poslijeratni Boi jela je unku koju smo dobili na poklon od tate, koji je bio prestao da slavi ovu vrstu praznika. Pokazalo se meutim da je unka sadravala bacil botulinusa; mi djeca smo se izvukli, ali je mama umrla na sam dan Boia. Posljednji put sam je vidjela u mrtvanici, imala je papiri vezan za noni palac na kojem je pisao broj 48, a upravo toliko je imala godina. Mamin prijatelj probio se iz Francuske kolima sa enom i devetomjesenom bebom, po nemoguim cestama i uprkos injenici da je naa zemlja tada jo uvijek bila u vrlo loim odnosima sa

199

svim zapadnim zemljama. Na povratku su i mene poveli sa sobom u Francusku, bila sam zaduena za uvanje djeteta koje je meutim u kolima ujela osa za jezik, i ja sam tada prvi put poela da ridam. Oni su mi tada rekli: To se moglo svakom desiti, i Zar ti ne shvata da si sada isto toliko naa koliko i ova beba? Kad sam se ja udala, moj mu i ja dobili smo od njih pismo koje je poinjalo rijeima: Draga naa djeco, i otada je njihova kua bila naa kua. Goenja su bila obilata i rafinirana, mada su, naravno, bila ista takva i kad mi nismo bili u gostima. Na prijatelj je uvijek bio spreman da dokazuje da su hrana i pie najljepe i najvee stvari u ovjeka. Jai bien mange et bien bu to je bio rezime jednog dana, nekog mjesta, i itavog ivota. Pod piem je naravno podrazumijevao vino, ali nije imao nita ni protiv piva. Na naem jeziku znao je da kae: Pivo, pivo!, a na ruskom: Nievo amerikanskavo!; taj usklik ponavljao je esto, smijui se, sa zadovoljstvom. Vodio nas je na etnju brodom po Rajni, i tada je govorio: Pogledajte kako je ona obala preko puta fina i uredna, a vidite kako je ova naa neuredna i lijepa. Kad sam se razboljela, trebalo je da idem na lijeenje u Francusku, o njegovom troku, ali je doao rat i sve je rasturio. Javljali su mi se telefonom, brat i kuma, na telefonu se kod njih ulo kako kod nas puca. Brat je rekao: Skloni se!, ja sam rekla: Nemam kud da se sklonim, kuma je pitala: Ko to puca?, ja sam odgovorila: Pa Srbi!, ona je rekla: Kakvi Srbi, to po tebi pucaju muslimani! Rekla sam mome muu da u nadivjeti svoju mamu za tano deset godina. Zavjetovala sam ga da nikad vie ne ode tamo, i da nikad ne prekida vezu sa naim prijateljem u Francuskoj. On mu je kasnije napisao pismo ludo od bola, dao ga je jednom vedskom novinaru koji je putovao u Finsku da ga odande poalje na njegovu adresu. Odgovor je stigao neoekivano brzo, opet preko nekog novinara, i u njemu je stajalo: Ako ubudue eli ivjeti sa nama, odmah doi. Ti si na i ova kua je tvoja kua dok ima nas. Kad je rat zavrio, moj mu je otiao da ga posjeti i da mu estita devedeset i neki roendan etvrtog januara, ali ga je doekala vijest da je umro, i to ba na sam Boi. Dobro je jeo i pio, zatim je rekao da e poi malo ranije u krevet, otiao je u svoju sobu i nije se vie vratio.

Beograde, laku no
Mornari iz Havane to stoje sa strane, sa strane, pitaju: Kapetane kako se zove va brod? Moj brod zvao se Beograd.

200

Svojim vrstim pramcem zariva se u sastave Save i Dunava, ali paluba za razgledanje je ulazni plato na veliki Kalemegdan, odakle se vidi i rijeka i most, i crkva i ljudi. Plovio sam njime jo prije svjetskog rata, ali se toga, naravno, ne sjeam. Sjeam se plovidbe iz etrdeset devete, na koju me je vodila moja baka, moja majkica, koja je pedesete umrla. Niim nije bila optereena, ali pretpostavljam da se poslije tri godine ivota u Sarajevu bojala da u zaboraviti drugi dio svoga nasljedstva. Ila je da obie svoju bolesnu sestru, ali nije morala na taj put mene voditi. Sjeam se ulaska u voz na staroj sarajevskoj eljeznikoj stanici, i toga kako sam, prije nego to u na visoki stepenik zakoraiti, valjda od uzbuenja, ispustio iz ruku dragocjeni termos, koji se rasprsnuo u hiljade sjajnih komadia. Stvarno sam plovio nekoliko puta od Beograda do Kladova na Dunavu, dakle do mjesta gdje itava naa rijeka, sa obje svoje obale, prelazi u Rumuniju. Bilo je ovako: oko deset izjutra pribliili smo se Kladovu, od kog nisam mnogo oekivao. Bio sam ve izmoren palankama, nijedna ulica i dvadeset kua na obali Dunava, zakljuio sam da je pametnije izvaliti se u naslonjau i predati se suncu i ljuljanju parobroda, ali zbog nedostatka treninga nepokretnost mi je brzo dosadila, poeo sam se vrtjeti na stolici kao zdravo dijete na asovima muzike ili jezika, digao sam glavu i ugledao tankove od benzina ili neeg drugog kakvi se nalaze samo po pravim lukama, eljeznike vagone na slijepim kolosijecima i kue koje se prema centru sve vie razmnoavaju i poveavaju broj spratova. Od tog iznenadnog susreta odmah je proradio mehanizam iluzija, slian mehanizmima starih satova, koji na isti nain, naoko bez razloga, stavlja u pokret neobine linosti i podneblja. Brod je pristao uz pocrnjeli debarkader, blago ispupenje obale sakrilo je i ono to se sa rijeke moglo vidjeti, a ni varoica nije imala isturenih poloaja zgodnih za osmatranje pa ipak sam vjerovao da vidim na drugoj obali aleju drevnih brijestova i parove to lagano prolaze njenim vlanim stazama, starinsku crnu koiju i u njoj ljepoticu pod velom koja nekog eka, iza zamagljenih prozora. Povremeno, u talasima, nailazi gradska vreva, glasovi pijanih mornara i nakaznih prodavaca novina, zvonjava plavih tramvaja i sirene tekih autobusa, ali nemogue je doi do njenog izvora: svuda se prostiru samo tihe sjenovite ulice bez prolaznika s lijepim kandelabrima, s turobnim starim kuama, sa tamnim batama ukraenim staklenim kuglama i keramikim patuljcima koje e tamonja djeca zauvijek ponijeti u srcima. Grad ima oblik kvadrata, pravilno podijeljenog na kvadrate, pa na jo manje kvadrate. Zove se Turnu Severin.

201

Ali plovidba je jedno a ivot na brodu drugo: bogojavljensko lutanje beogradskim ulicama, u kome nailazi na imena kao to je ulica arli aplina (arla aplina), na mjesta kao to je Galerija fresaka koja upravo ugoava izlobu Ravenski mozaici, i, naravno, Kalemegdansku terasu, na kojoj te, kao vjetar iz daljine, upija pogled na dvostruki ivot, rijeni i suvozemni. Zatim hram, templum, koji romantian mladi trai u svakom gradu i na svakom brodu, mada je na brodu najbolji hram njegova okolina, puina. I danas susreem ljude kojima pratam sve ako su spadali u drutvo koje je u ono doba pohodilo Kinoteku. Bili smo umorni, bez kue i kuita, zaagrenih oiju, po cio dan na nogama i u vrtlozima ivota (tako smo zvali, ivotom, zaputene kafane kraj eljeznike stanice u kojima su se mogle vidjeti kurve i tue, i obale rijeka nastanjene alasima i skitnicama), ne proputajui ni jednu od kulturnih manifestacija (tako nazivam, vrlo smijeno za ovu priliku, izlobe, koncerte, generalne probe po pozoritima i predavanja i diskusije po raznim bibliotekama i univerzitetima); snage su nam naroito uvee bile na izmaku i trudili smo se da ne uhvatimo sebe kako na kraju uspjeno probdjevenog dana spavamo na najsvetijem od svih mjesta, koje je bilo Kinoteka. ivjeli smo za film, drogirali se kinestetikom, s prezirom govorili o literaturi i snimljenim predstavama i u mraku za vrijeme projekcija pucali prstima i s odobravanjem klimali glavom kad bi se platnom pronijela neka bravura filmskog jezika. Jer koja je knjiga u stanju da u nas unese, kao dinamit, onaj uzdrani pokret koji unosi usporeni mar kadeta u apajevu, ili nas umori onim bremenitim mirom kojim umara kia koja pada u Raomonu. Zatim, susreti sa ljudima: nigdje nije bilo ljudi koji su bili tako vrijedni upoznavanja kao u tadanjem Beogradu. Evo dva uzorka sa dva vremenska kraja, povezana zvunou, Branka ui i Stevan Pei. Mi smo bili studenti pretendenti, a Branka ve gotova pjesnikinja, objavljivala je kod Davia u Delu. Bio sam veoma sklon modernizmu, ali sam pjesmom ipak najvie smatrao ono Stojte galije carske, sputajte krme mone, gazite tihim hodom, a kod nje je bilo, porodilja irokih bedara: Zemlja. Pritom nije znala ni za Lautreamonta, pa ak ni za Preverta, nije posjeivala ni Kinoteku, to je iz nje tako, jednostavno vrcalo. Vrcalo. Ili joj je Davio u tome pomagao. Bila je zgodna, pomalo prijeka, nimalo Twigi, plavokosa. Udvarao sam joj se, bezbeli, a ona nije branila, ali nije ni priputala. Uila je portugalski i govorila da e ii u Brazil. Onaj udesni zaliv Sao Paula, sa glavom eera, san svih romantinih mladaca. Nije

202

govorila da e tamo da se uda, pomiljao sam da me je time pomalo tedila, mada, osim obiajnih primjera, nisam imao drugih argumenata da mislim da je tako. Jedino sam znao da je Oskar ve tamo bio, gledao sam film koji je snimio na karnevalu u Riu, to jesam povezivao. U svakom sluaju jeste ubrzo iezla, otplovila, i ostala samo u sjeanju. Stevu P. sam, naprotiv, upoznao mnogo kasnije, kad sam se vratio iz Indije, pa je i od tog povratka jo dosta vremena proteklo. Kad sam u izlogu neke knjiare vidio knjigu Katmandu Stevana Peia. udesna knjiga. Pa opet su prole godine prije nego to sam pisca i ovjeka upoznao. Prepoznao sam neke stvari i ispostavilo se da sam kao pozorini dramaturg pripremio za izvoenje njegovu Smrt Omera i Merime. Pa sam proitao njegove udesne djeije komade u knjizi Grad sa zejim uima. Moj brat, koga smo zvali Zeko, dojurio je kao bez due da mu Stevo potpie tu knjigu, pa je usput pao i poderao pantalone. Stevo je rekao: On je boiji ovjek. Ne znam kad smo se upoznali. Prije sam uo za njegove teke i dugotrajne glavobolje nego to sam njega sreo. On mi ih je kasnije podrobnije objasnio: kako je na jednom od svojih mnogobrojnih kontinentalnih putovanja u Indiju zamalo zaglavio u Turskoj su ga stavili u bolnicu gdje mu je krv linula na nos kao luda i to ga je spasilo. Govorio je: Dobro je da si predvee sa mnom. Predvee me odvlae. Zaustio sam da pitam ko, ali sam se sjetio da se to ne smije pitati ovjeka u ijoj knjizi ivotinje govore ljudskim jezikom, hrane se mjeseinom i ptice izlijeu iz ae pune vina. Takoe ja govorio: Hoe li i sutra neko od ovih velikih Srba biti veliki srpski pisac ili je to samo privremeno tako? Rekao sam: Po mom sudu, uz svakog pravog pisca ide kao pratilac, makar jednim krilom, jedan aneo. Ja jedino za tebe znam da ga ima. Njegov veliki prijatelj nije bio niko slian Daviu, nego mali i udesni ovjek Duko Radovi. Kapetan Don Piplfoks. Mornari iz Havane, to stoje sa strane, sa strane. Beograde, dobro jutro: Iz malog tela i velike due lake izrastu krila nego kad je, kao kod nas, obrnuto. Steva je bio tijelom nevelik, ali kad sam jednom namjetao bojler, a on naiao, potegao je bolje od mene, ja sam se zaudio, a on se osmjehivao. Posljednji susret sa Stevom odigrao se na tijesnom i uskom prostoru pred kafanom Plavi Jadran ili Grka kraljica. Za jednim stoliem sjedili smo mi, a odmah do nas uparaen stariji gospodin u svijetlosmeem odijelu sa ulatenim cipelama, u drutvu jedne mlae dame. Stevo je neumorno puio i otresao pepeo gospodinu na nogavicu i ulatenu cipelu. Gospodin je

203

pozvao konobara i zamolio ga da donese jednu pepeljaru. Kad je konobar doao, gospodin je prstom pokazao da pepeljara ide za na sto. Konobar nam je dao pepeljaru, a Stevo je upravo u tom trenutku sasuo golem grumen pepela gospodinu na cipelu. Otkako je balkanski uas poeo, nismo se vie uli ni vidjeli. Bio je puki siromah, ali sam siguran da bi me ipak nazvao telefonom, samo ga je bilo sramota. Zvali su drugi: To kod vas puca! Odjutros stalno, a pomalo svaki dan to se ne sklonite? Nemamo gdje da se sklonimo. Pa ko puca? Pucaju Srbi sa brda. Ma kakvi Srbi, na vas pucaju muslimani. Kad je pala granata u ulici Vase Miskina na ljude koji su stajali u redu za hljeb i djecu koja su stajala u redu za sladoled, rekli su: Ne zna se ija je to granata. Tada sam zaurlao. Ako vam je hladno kao u grobu, proverite da li vam je i mrano kao u grobu. Ako jeste, svako dalje pitanje je suvino. Neka vam je laka zemlja, kae Duko Radovi. Beograde, laku no!

Rajski proplanci
Naa zemlja puna je bajkovitih planina iza kojih je azurno more, kao i svuda na Mediteranu. Neke od tih planina nisu otre i kamenite, nego su zelene gromade pune rajskih proplanaka oivienih ljubiastim umama. Na jednom od tih proplanaka moja ena uiteljica uva ovce, jer jedino na taj nain moe sebi da zaradi za ivot. Moji drugovi iz jedinice kau da je to vrlo lijepo i zdravo, ali da, iskreno reeno, jedino ovcama trava slui kao hrana. Ljudi travu koriste za druge slasne stvari, na njoj se najljepe obavlja ona krasna fiskultura koju je Bog dao ovjeku i koja je bolja od svih sportova koje je on sam izmislio. I mi sami crkavamo od dosade u ovoj planinskoj selendri kojoj je Bog rekao laku no; mogu da zamislim kako je tek njoj koja od sve civilizacije jedino ima na raspolaganju kolibe koje pastiri naputaju kada zimi silaze sa stadima u ravnicu. Jedinu vezu sa svijetom odravam preko moje mame, koja uredno skuplja rijetku potu koja mi dolazi; zato mi je uredno alje u rijetkim prilikama kad nai kuriri silaze u grad.

204

Meutim, kad neto hoe, onda nae naina da to lako i brzo ostvari: tako mi je za tren oka poslala otvorenu dopisnicu koju je neki gulanfer uputio mojoj dragoj, a koja je nekako njoj dopala ruku. Dotini hvali seosku uiteljicu kao enu svojih snova, naziva je divnim inteligentom i rajskom duom, ali me zbunjuje zavrnom napomenom koja glasi: U subotu u dva. Jo iste noi sanjao sam kako je o tome ispitujem, da mi kae ta je bilo, a ona mirno odgovara da nije bilo nita. Onolika ljudina, bivi koarka, asistent na fakultetu, a ne moe nita. Stavio je do pola, ali mu je ispalo. Sutradan sam poao svome komandiru da zatraim etiri dana odsustva u svrhu rjeavanja porodinih problema. Sve sam mu potanko ispriao, bili smo dugogodinji prijatelji i nae prijateljstvo se sa ovom sadanjom promijenjenom situacijom nije nimalo promijenilo. Rekao sam: Zna da se uveliko govori da sam najbolji borac u jedinici, i niko ti nee zamjeriti to si mi dao ono to sam poteno zaradio. Rekao je: ovjee, ovdje se ivi prema komunistikim idealima svako prema svojim mogunostima, a svakome prema njegovim potrebama. A svaija je estoka potreba da ode da se malo promuha po gradu. Znam ja da si ti najbolji borac, ali i ti zna da si predvien za moje mjesto ako se meni neto dogodi, kako mogu da te pustim? etiri dana iz ove vukojebine i etiri dana u nju znai osam dana, a nisam siguran ni da e se uopte vratiti. Ne mislim da ti ne bi htio, nego jednostavno da nee, znam kakve su te stvari. ovjek je tu kao ivotinja koju mreom hvataju, kud god zakorai njen kavez ide jedan korak ispred nje. A ti si ve uhvaen u mreu narodnih pria o zloj svekrvi i dobroj snahi, ili obratno. Jasno je da se ne trpe, jer bi inae makar u ovom neljudskom vremenu ivjele zajedno. to se tvoje ene tie, nita nije dokazano, a sve je u ovom neljudskom nevremenu lake oprostivo. Ali ta potarska aktivnost tvoje majke mi se ne svia. Jedan moj omiljeni pjesnik je davno napisao: Svoju majku treba tui dok je mlada. U unutranjem depu uniforme imao sam mali pitolj sa posrebrenom drkom na kojoj je krupnim slovima pisalo: ERIFU. Ne znam ko je, ili ko je bio taj erif,1 ali meni je pitolj poklonio lino on, moj prijatelj, moj brat, moj komandir. Prihvatio sam pitolj sa obje ruke, naslonio oba lakta na njegov radni sto i iz blizine mu ispalio dva metka pravo u glavu. Da li sam time htio da osvetim uvrjedu nanesenu mami ili sam mislio

Ja, pisac, znam ko je bio ovjek pod nadimkom erif: strastan i vrstan lovac i moj prijatelj; donosio mi je na poklon ulovljene zeeve, divlje patke i fazane. im je poeo rat, uzeli su ga u snajperiste, ali se njemu ta prekvalifikacija izgleda nije dopala. Nastradao je u prvom okraju, pod nerazjanjenim okolnostima.

205

da u se sada dii i otii kuda hou, i ostati koliko hou, da ni za koga i ni za ta ovdje nikakvim vezama nisam vie vezan. To ne znam. Znam da sam jedva stigao do kraja sela, a ve vie nisam mogao podnijeti misao da sam ubio druga, brata, komadanta, a da se meni samom nita nije dogodilo, iv sam. Istina, ne za dugo. Predau se svojim drugovima i oni e me jednostavno strijeljati, vezavi mi oi maramom da me ne strae. Strijeljae me bez urbe, bez zlobe, ak i bez mrnje, ali sa osjeanjem da vre nezaustavljivu pravdu. Moliu ih da mi izvade srce i da ga uviju u bijelu servijetu, koju e zatim naetvoro presaviti, i da taj paket poalju mojoj dragoj na njen proplanak, sa porukom: aljemo vam srce vaeg vjernog sluge. Mami ne smiju rei ta je bilo, nego e joj javiti da sam zarobljen u boju i da sam dopao neprijateljske tamnice, pa me u svom ovozemaljskom ivotu sigurno vie nee vidjeti.

Oblaci nad Tarom

Knjiga poinje opisom etnikog vojvode: etniki komadant elebia, Spasoje Daki, bivi andarmerijski narednik (njemu su Italijani, odlazei za Pljevlja, predali komandu), sa prilino opljakanog muslimanskog zlata u turskim lirama i napoleonima izbjegao je, pred dolazak proletera, u jo gue gudure, put Metrovca. Zanimljivo je da se je bezmalo isto tako zvao jedan partizanski junak, Radoje Daki. Stanovao sam u ulici pod njegovim imenom, u Zemunu, u stanu penzionisanog podoficira koji se mnogo brinuo za kolski uspjeh svoje keri. Doveo bih djevojku, ili prijatelja, to su bili jedini trenuci kad sam boravio u kui, a iz susjedne sobe ulo se buno listanje atlasa i povik: Ajde, bogati ne prdi, kakvo Jadransko more! U susjednom stanu, balkon do balkona, stanovao je aktivni oficir Albanac, tada iptar, sa enom na ije ponaanje sam, od strane moje gazdarice, bio upozoren. Stajali smo na balkonu, lakat do lakta kroz tanko pregradno staklo i Advija, tako se zvala, govorila je: Ti si na i ubrzo zatim, znajui za probleme koje sam imao u redu za kupatilo: Doi kod nas da se kupa. Da se zajedno kupamo. Moja gazdarica bila je Vojvoanka irokog tijela i due kojoj su optereenja ove vrste bila davno prola, ali su zato druga sve vie dolazila u prvi plan. Bila je sa sela, ali iz bogate porodice i sva biva seksualna i slina problematika skoncentrisala se u negativnu opsesiju da se udala za golju podoficira, na to ju je uostalom

206

porodica upozoravala kad je tome bilo vrijeme. Sa ponosom mi je pokazivala pisma svojih roaka i predaka koji su iselili u Ameriku: U naem hotelu na etrdesetom spratu stanuje na ovek Nikola Tesla. Sutra emo ii da ga posetimo. Nisam pitao otkud Vojvoani kao iseljenici u Americi, ne volim akati po prolosti ljudi, iz toga se ispovite neobine stvari koje te na kraju udare u glavu, kao u grkoj tragediji. Nisam je pitao ni o njenim glavoboljama, niti sam otiao da je posjetim u zemunskoj bolnici, gdje je na kraju i umrla od modanog udara. Na slian nain umro je moj prijatelj Vojvoanin Stevan Pei, koga je jednom ranije jako krvarenje iz nosa spasilo od smrti, ali kad se glavoboljama pridruio ovaj miris raspadanja na naim prostorima, nita vie nije moglo da ga spasi. Ne pitam se ni otkud tim naim muslimanima to toliko zlato. Stalno su im ga pljakali i nakon nedugog vremena dolazili po novo. Ili moda u ovom posljednjem ratu i nije vie bilo toliko zlata, jer sad su im odnosili i vrata s kua, zatim kue spaljivali, zatim njih ubijali, a ene i kerke silovali. Bilo je toga, istina, i ranije. Bilo je podne kad je Spasoje Daki izlazio iz elebia, praen petnaestoricom etnika, od kojih su samo estorica bili elebiani. Iao je peke, prkosno uzdignute glave niz desno rame visila mu je dugaka kianka od crne svile, dua od svih. Svojim utim korbaem, ovijenim oko ruke, nervozno je ibao desnu izmu inio je to samo kad je radio etniki sud, kad su pred njim batinali nepokorne seljake i seljanke iz ove proklete pustinje to ne zna ni za boga, ni za kralja, ni za red!. Odmah za njim koraao je jo uzdignutije glave seiz Mita, kome je bivi narednik doputao silovanje elebikih devojaka, preko reda, ak i u petak, kad je inae silovanja strogo zabranjivao, pa ak i kanjavao trodnevnim okovima. Ovo je neto strahotno i nevjerovatno. Bilo je i u ovom naem ratu gestova prijateljstva prema pripadnicima drugog naroda za koje su poinioci bili surovo kanjavani, bilo je portvovanja, ljubavi i, uprkos sveoptem protivljenju, mjeovitih brakova, ali za ovakvo makar groteskno potovanje tue vjere, zakona i reda do kojeg je bivem policijskom naredniku bilo stalo nema primjera, to jeste neto nevjerovatno. Odmah po odlasku etnika na ove prostore doli su proleteri, i odmah zatim bili napadnuti. Na momente uje se kako meci, dolazei iz daljine, meko, kao ljive, padaju na zemlju, nedaleko iza njih. Ovo su najgori! Ovi ostaju u mesu! opet se uje mirni Cvjetinov glas.

207

Kad se sve smiri, proleteri sanjaju. Samo hujanje vetra, um talasa, smeh, radosni dozivi, prelistavanje knjiga. U daljini hukte lokomotive preko velikih belih mostova. Odnekud, blizu, udaranje lopte o zemlju, poklici dece, i tihi, lagani koraci. Zatim pjevaju. Usamljen, taman, dubok glas Dejan u krugu nije mogao da uoi ko je to bio otpoinjao je pesmu. Poznata ruska melodija nosila je rei slivene toplim ljudskim glasom u jedno, i melodija i rei, polako, iroko, plovile su u mranu, potmulu no unaokolo tugom, hladnom pustoi gole daljine, priguenim jaukom u kome se budio nepokorni, buntovni ton dubokog ljudskog revolta: Konjuh planinom Vetar umi, bruji Lie peva alovite pesme... Tano je da su mnoge nae partizanske ratne i poratne pjesme bile zasnovane na ruskim melodijama. Jedna od najpopularnijih, najrasprostranjenijih, Po umama i gorama... zapravo je prilagoeni prijevod odgovarajue ruske pjesme, a to to hui Sutjeska o Savi Kovaeviu preuzela je melodiju od Pjesme o orsu, uvenom ukrajinskom komandantu iz doba graanskog rata u Rusiji. Ali Konjuh planinom nije zgodan primjer, nije taan, ali je oprostiv, u ono vrijeme, naem autoru, koji je svoju knjigu nazvao poveu, jer je to bio uobiajeni bratski ruski oblik u knjievnosti, kao to bi danas svaki autor koji dri do sebe svoju knjigu nazvao romanom oslanjajui se na definiciju poznatog engleskog pisca E. M. Forstera, po kojoj je roman svaki prozni tekst koji sadri vie od 50.000 rijei. Knjiga nije mala, ne bi trebalo rei ni da je tanka, jer ima jake, pune, kartonske korice koje svojim ivicama uveliko prevazilaze ivice unutranjih listova pruajui im zatitu, kao to i treba da bude kod starinskih knjiga. Na naslovnoj strani su slova, rijei, ime pisca i naslov knjige Oblaci nad Tarom, uokvireni sa tri stroga koncentrina pravougaonika, podvrgnuti strogoj simetriji kao da se spremamo za ivot u klasinoj Grkoj. A jesmo se spremali za ivot, uvijek spremali pogleda usmjerena u budunost, za sadanjost je ostajalo malo prostora i vremena. Djeca i veina odraslih eljeli su bar jedan manji dio unaprijed, ali za to je trebalo biti dovitljivac, lukavac, lopov, a na pisac nije bio ni jedno od toga, bio je sutonski pjesnik. U suton se ko movara iri trule s Grosovih slika U suton su velike i tune oi bolesnika

208

Znao sam za francuskog slikara koji se zvao Gros ili Grez, koji je slikao Napoleona podmeui mu lik svoje ene. Kasnije sam saznao da postoji njemaki napredni slikar ekspresionista Gros, koji je drastinim bojama slikao sramni i truli ivot tadanje buroazije, pa je dakle o toj trulei rije. Jo kasnije sam sve shvatio i skupa uvezao kad sam proitao stih iz njegove pjesme posveene borbi za pravdu i slobodu u panskom graanskom ratu: Reka Mauzanares to celim svetom tee. Jedna od onih velikih rijeka koje veliaju budunost i potiru sadanjost. Ali u vrijeme kad sam to saznao i shvatio, moje unutarnje iitavanje onih stihova bilo je ve zavreno, i njihov pjesnik ostao je u mom srcu onakav kakav je u njega uao, sutonski pjesnik. Zbliila nas je Indija. Poao sam mu po savjet i uputstvo, a oekivao sam nastup koji e bar negdje u prikrajku sadravati ime, poloaj, slavu. Posjetio sam ga u Biblioteci, u njegovoj direktorskoj sobi. Pogledajte ovu sobu, rekao je. To je najbolja soba u itavoj Biblioteci. A fudbalski stadioni niu na sve strane oko nas kao atomske peurke. Sustiemo Junu Ameriku, rekao je sa sarkazmom koji nisam od njega oekivao. Sustiemo Junu Ameriku, ali ne i Indiju. Indijska je beda strana, a njena istorija je takoe krvava. Krvari i danas, ali njen duh se tom ludilu istorije protivi. A mi emo jo mnogo krvi proliti pre nego to tu vrstu znanja, tu vrstu pameti usvojimo. On je taj nauk u Indiji prihvatio, ali to ga je natjeralo da vlastiti ivot proveden u borbi i vezan za politiku smatra proerdanim. Reka Mauzanares to celim svetom tee. I nosi leeve. Kao i nae rijeke. Zato je htio mene, mladog prijatelja koji je imao jo dugog ivota pred sobom, uputiti u drugaijem pravcu. Obratite panju na ta boanstva koja igraju, ili se igraju, raduju, ljube, tucaju, nigde nema tog preteeg prsta u ime kojeg ovek ubija druge ljude. Kad sam se vratio s jednog putovanja, zatekao sam novine sa njegovom slikom i opirnom vijeu o smrti naeg knjievnika, velikog prijatelja Indije. Saznao sam za njegovu bolest tek prilikom naeg posljednjeg susreta, u onoj poluraspadnutoj kancelariji direktora Biblioteke. Razgovarao je s nekim telefonom i rekao: Zna kako ti ja ivim, stalno sa vodicama i pilulama. Ali ni poslije toga nije liio na bolesnog ovjeka. Na umornog da, ali iza umora ima jo toliko mjesta za ivot. I slika koju su objavile novine, zar prikazuje lik bolesnog ovjeka? A ipak, sve to je sada ostalo to su knjige, to je ova knjiga o oblacima, oblacima nad Tarom.

209

U vrijeme naeg velikog kulturnog prevrata pedesetih godina, kojem moj kasnije veliki prijatelj nije bio sklon, ja balavac, zaneseno sam pratio dogaaje i pokuavao da se negdje u njih udjenem, mada sam dolazio direktno iz njedara Maksima Gorkog i onog njegovog ovjek, kako to gordo zvui! i nisam uspijevao da svarim Kafku. Dopala mi je ruku prelijepa mala knjiga Baudelairevih pjesama u prozi i u njoj pjesma o oblacima, u kojoj ovjekstranac na kraju dugog i milju bogatog poetskog dijaloga kae da najvie, ili jedino na svijetu voli oblake. Ne znam je li ona inspirisala Camusa da u drugom dijelu Stranca stavi Mersaultu u usta onu slavnu misao o nebu iznad uplje bukve, znam da je mene inspirisala da napiem neto njoj slino, ali gorkijevski obojeno. Bila je to pjesma u prozi odistinski napisana a ne tek prepisana (u to vrijeme nisam se jo bavio prepisivanjem, jer mi jo nisu bila poznata teorijska opravdanja za takav knjievni postupak) i zavravala se slinom konstatacijom da voli ljude. Baudelairevi oblaci nisu se nigdje spominjali, ali se iz konteksta podrazumijevalo da je u pitanju odgovor: Kakvi oblaci! Ljude treba voljeti. Poslao sam je dvjema knjievnim revijama koje su nosile najvei teret nae knjievne i umjetnike prekretnice, Mladoj Kulturi, koja je promovisala Kafku, i Mladosti, koja nam je otkrila jednog drugaijeg Majakovskog. Due od est mjeseci ekao sam odgovor, ali on nikad nije doao.

210

Nina Kokelj

DEBELJUKA
U svom je selu Debeljuka tog dana napisala sedam pisama. Sedam pisama ljubavi. Otila je u susjedno selo, stazom, s grana drvea uo se cvrkut. Ila je. Bila je najdeblja djevojka u selu. Oko pupka je imala arobne bijele vjenie sala. I blijede kolute oko lanaka. I velike, radosne usnice. Hodala je stazom, ozarena, tiha, i dola u susjedno selo. Tamo je poslala svih sedam pisama. Pisma su bila velika, u omotu od jute. Povezana sjajnom vrpcom. U njima su bila zmijolika slova. I smokve. Na omotu je pisalo: Debeljuka. Vraala se kui i ljudi su zurili u nju. Kako debela ena! govorili su. A ona je ila kui i ekala pisma. Pisma ljubavi. Tri dana ih je ekala. Sjedei u krevetu. Gladila se po bokovima i pila aj. Treeg su dana pisma stigla. Otila je u drvarnicu, sjela na konicu, na oslikanu konicu. I itala. To su bila najljepa pisma to ih je u ivotu primila. Znala je da je njena sestra ve odavno meu zvijezdama. Da e biti vjeno meu zvijezdama. Da sestrino zlatokoso dijete raste, raste, raste. Nita nije mogla uiniti. Moglo se, ali ona nije mogla. Salo na njoj bilo je preteko. itala je: Debeljuka! Ti si najdeblja djevojka na selu. Ti si sona i ljupka. Nou vidim tvoje lice na prozorskom staklu. Debelo je i ljubazno. Onda zaspim. Vidim te pod stablom. Vidim te kako sjedi na svojoj suknji. Vidim te golu. Plivamo po tvojem salu. Plivamo i nita nam se ne moe dogoditi. Bio sam na Crnom moru, jedrio oko grkih otoka, bio sam u Indiji. Tamo sam kupio zmiju. Koja mi je pobjegla. Ali jo nikad nisam tako plivao. Jo nikad. Jo nikad nisam plivao tako kao to plivamo nas dvoje. Daleko i duboko. Svakog se trenutka moemo utopiti. Ali nieg se ne bojimo. Danas sam kupio pticu. Nauio sam je izgovarati tvoje ime. itave dane pletem rogozine i sluam: Debeljuka, Debeljuka, Debeljuka. Onda rogozine prodam. Onda kupim konja i kola. Onda, Debeljuka, odemo. Hoe li? Reci da hoe. Otii emo odavde. Kola e arobno kloparati. Kupit u ti velik zemljovid i ti e birati gradove koje emo posjetiti. Gradovi e biti
Preveo Edo Fior

211

veliki i lijepi. Sa zlatnim kupolama. S dugakim trnicama. S tihim rijekama. S amcima na njima. Onda u ti kupiti svjetiljku. Dok se nou budemo kolima truckali po cestama, svjetiljka e nam svijetliti. Pokupit emo ljude uz cestu. Mukarce u sivim ogrtaima. S okovanim cipelama. Puit emo cigare. Vidjet e da se volimo. U svakom u ti gradu kupiti prsten. Onda e imati toliko prstenja da vie nee moi drati olovku u ruci. Nita vie nee moi napisati. A to ti nee ni trebati. Sve emo ispriati jedno drugome. Rei emo kako je tuno to da tako putujemo. Kako tune oi ima konj. Kako smo sretni. Kako o veerima jedva ekamo da doe novo jutro. I doe. Veliko, bijelo, svileno. Drim tvoju ruku. Tvoju prekrasnu debeljukastu ruku. Pitam te: Jesi li sanjala svoju sestru? Da, da. Jesi li je sanjala kako iz drvarnice nosi drva? Jesam. Kako pase koze i pjeva tako mono da joj iz oiju teku velike suze? Aha. Jesi li sanjala veliku enu? Jesam. enu koja je bila tako velika da je hodala po koljenima, ali se ipak morala sagnuti kad bi ila kroz vrata? enu, da. enu koja je stajala ispred kue. I gledala mua na konju. I kad je rekla: Gledajte, ljudi, past e. I ona je gledala u njega. I on je pao. Skoio je ponovno na konja i jahao dalje. Trave su bile visoke i plemenite. arobne trave. I ona je rekla: Gledajte, ljudi, past e. I ona je gledala u njega. I on je pao. Skoio je ponovno na konja i jahao dalje. Trave su bile visoke i plemenite. arobne trave. I ona je rekla: Gledajte, ljudi, past e. I on je pao. I nikad vie nije ustao. Nikad vie nije ustao, da Nikad vie ustao. Jesi li je sanjala? Jesam. Kako je ila u umu. I vratila se. Naveer. Na jednom je ramenu nosila drvo. Na drugom dojene. Poloila ga je na krevet. Mu je zurio u nju. Rekla mu je: to bulji? Tu ima dijete. Danas popodne sam ga rodila. I drvo treba rascijepati. Zima e biti duga. Krenuo je i rascijepao ga. Rascijepao, da. Rascijepao. U kuu su doli ljudi. I vidjeli dijete. Klicali su: Ohohohohohoho! Ohoho Radovali su mu se. Pozdravljali su ga.

212

 Pozdravljali. Dijete je naraslo. Onda je u kuu doao gost. Bio je posve obian gost. Ali bio je gost. Mu mu je oprao noge. Ona ga je posluila enjakom. I jogurtom. Ali njega su lovili Lovili, da. Doli su Doli su i pokucali na vrata. Mu je iao otvoriti. Rekli su mu: Samo ga poalji van da ga ubijemo. Sve e biti u redu. Samo ga poalji van. Moramo ga ubiti. A on na to: Ne, ne mogu. Nipoto. On je moj gost. Oni: Onda emo ti sruiti kuu. Ne, neete je sruiti. Krenuo je i preobukao sina. U odjeu gosta. Gost je i dalje jeo enjak i jogurt. Tada je poslao sina van. Nikad vie nije uao u kuu. Otili su. Gost je pojeo enjak i jogurt i navukao arape. I otiao. Rekao je: Hvala. Otiao je i vie nikad nije doao u kuu. Ali ta kua Ta je kua postala najvea kua u brdima. Ljudi su prolazei kraj nje skidali kape. ene su jecale. Vidi, Debeljuka, tako u te pitati. Jesi li sanjala? Jesam, rei e, Sanjala sam. Bit e velika i debela. Svako jutro u nabirati tvoje snove. Napisat u knjigu. Kupit u naoale. Tako u biti pravi pisac. Napisat u veliku, debelu knjigu. Tebi u je posvetiti, tebi, moja Debeljuka. Onda emo prodati kola i ivjet emo u gradu. U kui s balkonom. Ti e stajati na balkonu, okruena cvijeem. Cvijee e biti veliko, s cvjetovima koji se vrte. Gledat e dolje na ulicu. Ulica e biti dugaka. Kue e biti obrasle povijuama. Gledat e dolje na ulicu a ljudi e tuda prolaziti i gledati gore. Tu ivi pisac, tako e govoriti. Pogledajte kako divnu enu ima. Kako je debela, kako divno debela, kako divno debela! A ti e stajati na balkonu, meu cvijeem, i gledati dolje na ulicu. Debeljuka je plakala. Pohranila je pismo u svoje grudi. Kako tankoutno pismo, rekla je. Oko nje je mrmorilo. Bilo je dobro ljeto. Zaboravila je na to kako mala i alosna je njena drvarnica. Kako debela je ona sama. Kako je pojela svu ljubav svoje mame, tako da nita nije preostalo za njezinu sestru.

213

Koja je morala meu zvijezde. itala je: Debeljuka! Ti, Debeljuka, Debeljuka moja debeljukasta, ti si me cijelog obuzela. Vie ne znam gdje da se skrijem. Zavlaim se u krevet, pokrivam se preko glave, navlaim kapice i kape, a ti si mi i dalje mila. Debeljuka, sjea li se kako je tvoja majka tukla sestru? Tukla ju je, tukla, a ona je vritala. Sve dok izmeu njih nije skoila maka. Sjea li se te make, Debeljuka, sjea li se kako je skoila izmeu njih? Ti pak nisi nikad skoila. Samo si sjedila na krevetu, s tekim lancem oko vrata. Puno mislim na tu maku, Debeljuka. Leim na podu na hodniku, moje tijelo je veliko i tamno. Na zidu tvoja slika. Izgleda tako prozirna. Tako prozirna da vidim kroz tebe. Vidim da se boji. Boji se da e ti zauvijek ostati sjeanje na tu maku. Zauvijek. Da e iza tebe ostati samo slika na mojem hodniku. Da se neemo nikada pomilovati po kosi. Ali hoemo, Debeljuka, milovat emo se po kosi i naa e ljubav biti velika. Iz ruke u ti jesti. Bude li eljela, eljat u te. Lagano i tiho u te eljati. Zakljuat u te u krletku koja e visjeti pod stropom, i ti se nee protiviti, nee se protiviti. Hodat e u krugovima, etveronoke, i bit e ti dobro. Debeljuka je plakala zbog make. Maka je bila velika i dlakava. Tada je otvorila tree pismo. U njemu je pisalo: Debeljuka! Molim te, udaj se za me. Obeajem ti da e svadba trajati tri dana. Ti e stajati na stolu, u bijeloj haljini, i pjevati. Onda emo plesati po stolu. Razbit emo sve ae. Na ranju e se okretati veliko tuno prase. I tvoje srce e biti veliko i tuno. Da, proaputala je Debeljuka. Da, da Ruku je gurnula meu dojke. Tako je sjedila. itala je: Iao sam do vode. Bio sam sam. Bio sam tako sam da sam se uplaio za svijet oko sebe. Ali taj svijet je ivio. Jutro je bilo glatko i tiho. Iao sam do vode. Sve je teklo. umilo je. Kapljica je bilo bezbroj. Ispod povrine mirno kamenje. Svukao sam se, do gola sam se svukao. I skoio sam. Jo sam skakao. I voda je bila svaki put drugaija. I ti si, Debeljuka, svaki put drugaija. Kad budemo zajedno,

214

svaki put e biti drugaije. Ja u govoriti prije nego to emo se dodirnuti, i ti e govoriti poslije. Do jutra e moi govoriti, bude li tako eljela. Ah, izustila je Debeljuka. Pila je vodu iz vra. Igrala se s kapljicama. Svaki put drugaija. Sve je svaki put drugaije. Pismo: Debeljuka! Nikad ne smije napustiti nae selo. Ti, zvjezdice prevelika tijela. to to radi u drvarnici? Zna, Baba Lijepa je danas vidjela svoju baku. Zna koja, Baba Lijepa. ena koja nou hoda poljima rie. Koja u svojoj sobi ugouje prognanice. Koje gase svoje cigarete u njenim divovskim mesnatim vazama za cvijee. Danas je ila mesaru po odreske. Za Djeda. Djed je ve star. Kad pui, pepeo mu pada na hlae. Ni cigarete mu se ne da otresti. A nekad je hodao okolo s visokim crnim cilindrom. Kod svake kue bi se zaustavio i kod svake kue je govorio. Govorio je o ratovima. Bez prestanka. O dva rata. Prvom i drugom. O tome kako je iao na sjever dok su svi ili na jug. Navodno je tamo na sjeveru radio u kovanici. U ruci je imao crnu torbu i iz nje je virila boca rakije. Iao je u grad. Biljeniku. Zajedno su pili rakiju. Vratio se s naelektriziranim crnim cilindrom na glavi. Na njemu se njihalo veliko plavo pero. Pero ptice koju je ulovio na jezeru. Iz amca. Goloruk. Baba Lijepa je ila po odreske i srela svoju baku. Njezina je baka ve odavno mrtva. Stajala je pod stablom i pogledala Babu Lijepu u obraz. Gledale su se u oi. Jedna drugoj su se nasmijeile. Baba Lijepa je nastavila stazom, kupiti odreske. Na povratku bake vie nije bilo. Otila je do zdenca i pogledala u njega. U zdencu je bila voda. Onda je ispekla odreske. Za Djeda. Narezala ih je na komadie i njima ga hranila. Pitala ga je kako to izgleda ako se uda iz ljubavi. On joj se smjekao velikim starakim osmjehom. To je lijepo, rekao je. Lijepo. Samo to sam ti elio rei, Debeljuka. Da je nae selo najljepe selo na svijetu. Da ga nikad ne smije ostaviti. Da je to selo u kojem ena moe sresti svoju baku, nasmijeiti joj se i krenuti dalje. Da je lijepo kad se udaje iz ljubavi. Ne, zajeala je Debeljuka, neu ga ostaviti, ovo selo.

215

I stvarno nije. Nikada. Otila je gore u kuu. Ila je na balkon. Na balkonu je ispekla veliku papriku te je pojela. Proitala je esto pismo. Veliki bijeli kristali maglovit dan. U magli magla. U magli nieg. U magli smo. pisalo je u njemu. Ostala je sjediti na balkonu. Sunce je lizalo ogradu. Ispod balkona bile su stare, siromane, uboge kokoi. I debela svinja. I dvije koze. Sjedila je u krvi sunevih zraka znajui da nikad nee ostaviti taj balkon, sobu, krevet na kojem je sjedila i itala sedmo pismo. Cijelog ivota ga je itala. Ljudi su je vidjeli kako je sjedila na balkonu, u movari ljudskih osjeaja. Debeljuka, mahali su joj, Doi. Doli su Bugari. S velikim kolima. Prodaju boju za kosu. I jedna od prodavaica ima kosu do poda. Po njoj hoda, stvarno. Svi mi kupujemo kod nje. Tako moemo na tren stati na prostirku njene kose. Divno je. Ili: Debeljuka, doi. Danas e se sve ene u selu skupiti kod Babe Nate. Pa danas je dan kada izraujemo papirnato cvijee. Sjedit emo na podu i raditi papirnate cvjetove, Debeljuka, zna kako su lijepi papirnati cvjetovi, kako uti, , napravit emo im stapke i Baba Nata e pjevati, a ujutro emo ih pustiti po jezeru. Plivale su dugo dugo. Ili: Debeljuka, doi, pustit emo lampione po jezeru, svi emo biti tamo, Debeljuka, Djed e doi, Lijepa e ga dovesti, donijet e jastuk da na njemu sjedi, a on e sjediti i gledati u svjetlost, u lampione, jezero e biti tiho i toplo, i nitko nee znati to on misli, starac, nitko. Njegove su se oi opsjednuto sjajile. A ona je sjedila na balkonu. Kraj nje je bila maka. Maka je bila stara i umorna. Na balkonu je sjedila, Debeljuka, debela i tiha.

216

Rusmir Mahmutehaji

ISLAM, KATOLIANSTVO I PRAVOSLAVLJE

O MATRICAMA POJMOVNIH PRESLIKAVANJA 1. Mimo modernog vidika
I danas, jednako kao i vazda prije, ljudske slike Zbilje i ona sama zahtijevaju usklaivanje. Za taj pothvat nikada prije nije postojalo vee iskustvo od ovog dananjeg. U njemu bi se ponovno mogla pronai potvrda za stav o izvedivosti ljudskog osloboenja od strahova i mrnji preko mijenjanja tumaenja Zbilje i njezine slike. Jer, sama Zbilja ostaje sutinski neizmjenjiva i, kao takva, neovisna o svakoj svojoj slici. Tek pristajanjem na ljudsku otvorenost prema Potpunosti svaka slika svijeta pokazuje se kao uvjetna, a ovjek, njezin imatelj, kao bie iju izvornu i konanu narav mogu jamiti samo skromnost i dareljivost preko kojih je ono u stalnom primicanju boljem i udaljavanju od loijeg. Ako slika bude usvojena za Potpunost, ovjek se uzdie iznad nje i nuno djeluje kao nasilnik prema sebi, svijetu i Bogu. Te dvije oprene mogunosti zahtijevaju razluenje, kako bi uvid u uzroke i uinke strahova postao sigurnije polazite u ljudskom traganju za izvornom i konanom savrenou. Ako se danas ocrtavaju identiteti balkanskog prostora koji su u sukobu, mogue je, kao u svim slinim sluajevima u svijetu, odabrati razliite pristupe u tumaenju njihovih odnosa. Jedan od njih je preko odreenja etnikih zasebnosti. Ti etniki identiteti razgraniavaju se uzdu politikih, kulturnih i ekonomskih suprotstavljenosti. Napetosti na granicama, koje se pokazuju kao strahovi i mrnje, nisu stalne. Moderni vidik tog stanja ljudskih pojedinanosti i drutava preovlauje u tumaenjima tih napetosti. I ini se da su ona jedino sposobna da objasne ljudske prilike. Veini savremenih prouavatelja nije poznato da postoji i poelno drukija mogunost slike ovjeka i svijeta. Ako ona bude ak i priznata, dodjeljuju joj se manja valjanost i potinjeno mjesto u apsolutizirajuim slikama nastalim i podravanim u dobu modernosti. A razumijevanja naravi tih slika ne mogu jednostavno

217

Imenicom uenje ovdje je prevedena arapska rije al-Kuran, koja izvorno znai uenje, itanje, kazivanje itd. To je i ime za cjelinu Boije Objave vjesniku Muhammedu. Uenje je uoblieno u cjelinu knjige sa znakovima (ajetima) i slikama (surama).
ii

Postanak 1,27.
iii

Sura 95, 4.

Za ovo razmatranje vano je napomenuti perenijalno religijsko uenje o Boijem stvaranju Rijeju. Stvaralakoj Rijei u Uenju kun odgovara biblijski fiat. To nije flatus vocis. Ona izvodi bivstvo u istini. Stvaranje ima svrhu iako Bog mimo Sebe nema nikakvu potrebu: Kada On hoe da neto bude, samo mu rekne: Budi! i to jest (Sura 2, 117); I tog dana kada On rekne: Budi! pa Njegova rije je Istina (Sura 6, 73). Tome odgovaraju rijei na poetku Tore: Bog ree: Neka bude svjetlost! i bi svjetlost (Postanak 1, 3). To isto sabrano je u Psalmu (33, 6): Gospodnjom Rijeju sazdana su nebesa, i sva njihova vojska dahom Njegovih usta. Tako, stvaranje je objavljivanje u kojem Bog govori o Sebi.

iv

biti prenoena iz jednog u drugo razdoblje, niti postavljena u neizmjenjivi odnos ili prenoena iz jednog u drugi vidik. Za svako jastvo mogue je rei da je ono druga strana ili pokazanje Jastva koje je korijen svemu. Tumaenje te razluenosti jastvo /Jastvo mogue je na dva posve oprena naina. U prvome Jastvo jest poelo svemu. To znai da nema jastva bez Jastva. Razum je nia razina mogunosti jastva da se usmjerava prema Jastvu. To usmjeravanje dovodi do krajnje granice mjerljivog svijeta na kojoj ne prestaje njegova mogunost uspravljanja prema Jastvu kao temelju. Prema drugoj mogunosti, poelo jastva jeste u njegovom najniem sadraju kaplji tmaste tvari. Razum je njegova najvia mogunost u kojoj jastvo dostie sebe kao krajnju razinu ukupnog postojanja. U tome je ono dovoljno sebi za usmjeravanje prema najboljoj mogunosti u neizbrojivom mnotvu ciljeva prema kojim tee historija. Tim vidicima mogue je pridruiti pojmove tradicija i modernost s obzirom na njihove preovlaujue sadraje. Ukupnost postojanja rasporeuje se, prema ta dva vidika, od Najvieg prema najniem, i obrnuto. Budui da je ovjek na toj okomici, njegovo postojanje ukljuuje sputanje na nie i uzdizanje na vie razine. Njegovo porijeklo, takoer, moe biti izvedeno odozgor ili odozdol iz rijei ili tvari. Izvedenosti odozgor odgovara stvaranje, a odozdol evolucija. Ako je jastvo stvoreno ili izvedeno, tada ono odraava Stvoritelja ili Rije. Toj izvedenosti odozgor odgovaraju iskazi u Tori i Uenjui: Tako, Bog stvori ovjeka u Svojoj slici, u Boijoj slici On ga stvori ii; ovjeka doista stvorismo u najljepoj uspravnosti iii. Tu je Rije stvaralako poelo. Ona je i poetak i kraj svega.iv Pitanje o toj razluenosti, koja proizvodi napetost u svijesti i usmjeravanju prema Potpunosti, ukljuuje u oba sluaja prisutnost zla. Ako je temelj vidika u tome to je nie i manje, ljudski razvoj ili uspinjanje od tmastog poetka trebalo bi da znai udaljavanje od zla. Meutim, zbilja ovjeka, drutva i svijeta to ne svjedoi. Zagonetka o zlu postaje s razvojem sve zamrenija, tako da se od odgovora na nju odustaje u veini modernih ideologija. U vidiku koji se rasporeuje u silaznom slijedu, od Istine a to znai od potpunog dobra prema uvjetnim nainima pokazanja i postojanja, ljudska mogunost slobodne volje ostaje upletena u neizbjenost dobra i zla. Ali, zlo je svojstvo mjerljivog svijeta, a to znai i ovjeka sa svim njegovim tumaenjima. Tako, zlo ne moe biti prevladano samo time to je ogranieno i zatvoreno u svijet i ovjeka. Razgranienja i napetosti meu etnikim zasebnostima, koja neizbjeno ukljuuju pitanje o dobru i zlu, mogu biti odnosi

218

izmeu etnikih zasebnosti Srba, Hrvata, Bonjaka i drugih, naprimjer. Budu li ti pojmovi uzeti u znaenju nacionalnih razgranienja, valja istaknuti da su im najvaniji sadraji uitani iz modernosti. To su prisutnosti i utjecaji nacionalnih ideologija. U njima se konstruiraju poetak nacionalne svijesti, utemeljenje drave i usmjerenost prema njezinom buduem ozbiljenju u skladu sa zadanom ideologijskom slikom. Poetna vizija, njezini nositelji i njihova prva postignua nailaze, prema takvom gledanju, na otpore drugih koji su redovito ili stranci ili izdajnici. Povijesni tok biva prekinut u nekoj pometnji ili katastrofi. Tu zapoinju stradanja, lutanja i oekivanja. Trajanje propadanja prekida nova ista jezgra, koja poduzima obeavanje i oblikovanje novog poetka u kojem bi bile shvaene i osnaene sve vrednote davnog uzora. Ta jezgra, prema njezinom tumaenju sebe, najbolji je iskaz neshvaenog i zaboravljenog u nacionalnoj ukupnosti. Njezino mi je posve iskljuivo. Svi koji ne prihvaaju njezina tumaenja i poziv ostaju s druge strane zadane homogenosti. Oni su zapreka koju treba otkloniti. Njihova drugost nije prevodiva preko jednosti transcendentnog autoriteta ili Jastva. Religija i sveta predaja bivaju dozivane i koritene u modernim ideologijama, ali vazda su potinjene. U tome se nikad ne priznaju ni Rije ni Ime koji i proimaju i nadlaze svaku pojedinanu cjelinu jezika, znaenja i simbola. Moderno tumaenje ovjeka, drutva i svijeta jeste vienje koje se razlikuje od jednog do drugog doba i podruja. Ako su, naprimjer, u modernim bosanskim identitetima historija i religija i s njom povezane naracije zadobile razgovijetne i razliite slike u ideologijskim ukupnostima, njihova usporeivanja sa zbiljnim ili izmiljenim predstavama u ranijim dobima mogu doprinijeti otkrivanju razloga za toleranciju. Uz organizirano drutvo, koje je doivljavano kao zbilja, postoje i druga iskustva. To su duhovna iskustva poretka kakva su iskazana u vjesnitvu, metastatskoj vjeri, apokalipsi i gnozi; dubinska razluenja temelja bia misticizmom na kojem su osnovani tolerancija i uravnoteivanje simbolizma poretka neizrecivou; te i iskustva pobune s odgovarajuim filozofijama historije i njihovim masovnim pokretima, i tako dalje.v U postojee ideologijske napetosti, s modernom civilizacijom kao njihovim okvirom, ukljueni su religijski nauci, obredi i vrline sa znaenjima koja su bila znatno drukija u predmodernim vremenima. Razumijevanje te razliitosti uvjetuje preoblikovanje vladajuih napetosti pojedinca, drutva i historije. Savremeni strahovi od drugog, te iz njih proistekle mrnje ukljuuju

Eric Voegelin, Anamnesis, prev. i ur. Gerhart Niemeyer, Columbia: University of Missouri Press, 1990., str. 207.

219

Pojmom kristologija ovdje je oznaeno teoloko tumaenje o Isusu Kristu (Hristosu, Mesiji, Mesihu ili Pomazanom), naroito o njegovoj osobnosti. Iako evanelja opisuju Isusa Krista na razliite naine, ni Kristovo objavljenje sebe ni propovijedanja njegovih sljedbenika o njemu ne bi trebalo smatrati kristolokim, jer se crkveno razmiljanje o naravi osobe Isusa Krista nije pojavilo sve do prvih stoljea rane crkve. I evanelja i Pavlove poslanice istiu i ljudsku i boansku narav Isusa Krista. Rana crkva je uskoro uvuena u estoku i temeljnu raspravu o naravi Kristove osobnosti. Pred kraj prvog stoljea doketisti, koji su, kao i Grci, grijeh poistovjeivali s tjelesnou, smatrahu da je Krist samo prividno uzeo ljudsko tijelo. Takoer su vjerovali da su Isusovi zemaljski ivot, muka i smrt bili gotovo posve prividni. Ebioniti su poricali Kristovu boanstvenost, tvrdei da je Isus bio samo ljudsko bie. Tako, rana crkva je bila suoena s dva oprena stanovita. Rasprava je raspaljena Arijevim tumaenjem u 4. stoljeu da Isus Krist nije ni vjean ni boanske naravi. Crkveni oci su obznanili boanstvenost Isusa Krista i njegovu jednakost s Ocem na saboru u Nicei 325. godine. Ali, rasprava o dvojnoj naravi Isusa Krista nastavljena je u

vi

jezike, znaenja i simbole tradicije u moderne ideologije. Time tradicija biva izvrnuta i preinaena u svoju suprotnost. Strahovi jednog doba jednostavno se prenose u vremena kada su tradicijski jezici, znaenja i simboli imali bitno drukiji ontoloki slijed. Tako nastaju tumaenja historije kao neprekinutog rasta mrnje. Savremenost s njezinom ideologijom i svim posljedicama u prilikama pojedinca i drutva biva opravdana njezinom vezom s davnim korijenom. Meutim, ostaje vor pitanja: na koji nain je modernost povezana s tradicijom; kako je nastala zamisao o autonomnom jastvu i dovoljnosti razuma za gradnju drutvenog poretka bez potrebe za transcendentnim temeljem? Iznijeta pitanja nisu odvojiva od zamrenosti dva jezika, modernog i tradicijskog. Nerazgovijetnost njihovih razliitosti prijei uspostavljanje odnosa koji bi mogao biti pokrenut u prevoenje jednog i istog perenijalnog nauka u mnotvo jezika, znaenja i simbola, jer tek na taj nain bilo bi mogue ustvrditi uskraenosti tumaenja preuzetih i nastajuih slika ovjeka, drutva i svijeta. Povijesni sluaj Bosne nudi paradigmatina iskustva za tako pretpostavljenu mogunost. U toj zemlji kroz ukupnost njezine povijesti susreu se i sukobljavaju razliite kristologijevi, koje su ukljuene u tradicijske vidike kao njihov bitan sadraj, ali i moderne kao potpora ideologijskim nacrtima.

2. Neprekinutost
Svaki ideologijski identitet nastoji se opravdati u historiji i pokazati se u neprekinutom razvoju od neke arhetipske jezgre koju uva, prenosi i potvruje. To je redovita i preovlaujua zamisao ili utvara moderne ideologije. U njezinom sreditu su usvajanje i tumaenje jastva kao posve samostalnog i dovoljnog graditelja drutvenog poretka. Prosvjetiteljstvo i racionalizam su oslonac i okvir takvog pothvata. Neprekinuti slijed mogue je prikazati, u takvoj zamisli, na dva naina. Jasno razluenje tih dvaju naina moglo bi doprinijeti boljem razumijevanju starih i novih napetosti identitetskog ja/mi prema drugom/drugim. Tolerancija je mjera napetosti na granici te identitetske dvojine. Prvi nain je preko fundamentalistikog vidika. U njemu se odreuju arhetipna pojava osobe i/ili drutva. Njima pripadaju vazda neki prostor i vrijeme u kojima je Rije imala moguu jednakost sa Zbiljom. Od tada se Zbilja dijelila od Rijei i postajala sve vie njezino poricanje i iznevjerenje. Ali, Rije tu vie ne postoji kao jedna i ista prisutnost. Ona ponire u historiju. uvari

220

i tumai te Rijei znaju, prema njihovoj tvrdnji i vjerovanju mnogih, nain otklanjanja te pukotine koju su napravili vanjski neprijatelji i unutarnje nedosljednosti. To znanje, prema ponudi njegovih vlasnika, ozbiljivo je u drutvenom preoblikovanju oko istog sredita. Njegovu modernu i ideologijsku narav odreuje ta ponuda drutvene promjene kao krajnje i potpune oblikovateljice ljudske sudbine. Njome bi se preko drutvenog djelovanja, prema ideologijskom nacrtu, bilo mogue vratiti u zlatno doba, a to znai dosegnuti drutvo bez napetosti ili posve usmjereno njezinom otklanjanju. U takvoj vezi s prauzorom, u kojem ili preko kojeg se Istina objavljuje u ljudskom govoru, porie se slijed prijenosa od jednog do drugog narataja. To to se zbilo izmeu uzornog poetka i neprihvatljive savremenosti biva poreeno i odbaeno kao iznevjerenje. ista jezgra se predstavlja kao vlasnik znanja i veze s uzornom zajednicom u davnini. Svojim mi ona potinjava sve koji joj se pridruuju, a ostale iskljuuje. Nad njom nema nieg prema emu bi samu sebe svjedoila poniznou. Drugi nain je domiljanje i ozbiljenje nacionalne drave. I ta ponuda prihvaa historijski tok od konstruiranog poetka do novog obrata. Historijske okolnosti onemoguavale su, prema takvom tumaenju, puni razvoj do drutvene i dravne moi. Ali, poetni obrazac je preivio sva iskuenja. Taj uzor preuzima nova nacionalna elita i postavlja ga u sredite svoje ideologije koja usvaja, razvija ili pretpostavlja odgovarajuu filozofiju historije. I tu je gradnja novog drutvenog poretka promaknuta na razinu koja nadlazi pojedinca. Obeani poredak postaje bog kojem se pojedinac potinjava. Za taj odnos zadanog poretka u historiji i pojedinca koji ga ozbiljuje ne postoji nikakva vanjska zabrana. Ideologijska elita proglaava sebe i sebi potinjene sljedbenike vlasnikom znanja. Oni premouju vremenski prekid izmeu davnog arhetipa i nesreene sadanjosti ije preoblikovanje u poredak obeavaju. To je oblikovanje drutva i drave u mjerljivom svijetu. Granice i sadraj koje one obuhvaaju odreuje razumni nacrt za koji su doputena sva raspoloiva i odriva sredstva. U oba sluaja i fundamentalistikom i nacionalistikom mi oznaava to isto sredite. Sve to je izvan njega, u takvom tumaenju, biva predstavljeno kao nedorasli ili neprijateljski sadraj u povijesti ije otklanjanje ili unitavanje pravda poistovjeenost ideologijskog mi i neumitnosti povijesnog toka ili same istine. U oba sluaja mogue je preinaiti i znanstvene i religijske slike ovjeka, drutva i svijeta u tumaenja iz

narednim stoljeima. Nuenja i zagovaranja razliitih rjeenja i tumaenja postali su otvoreni i granajui tok. U to razgranato raspravljanje smjeta se i srednjovjekovno iskustvo bosanskih krstjana.

221

vii viii

Sura 7, 23. Sura 7, 16.

U modernom znaenju pojmova satana i pakao teko je pronai ita od njihovog smisla u tradicijskom govoru. Ovdje zagovarano razluenje modernog i tradicijskog vidika pretpostavlja mogunost itateljeva shvaanja da su i satana i pakao u ovjeku. Vidjeti, npr., Ananda K. Coomaraswamy,Who is Satan and Where is Hell? u Coomaraswamy: Selected Papers, Metaphysics , ur. Roger Lipsey, Princeton: Princeton University Press, 1977., str.23-33.
x Pojmu tradicija odgovaraju, manje ili vie, ar. din i lat. religio. To je slijed odozgor prema dolje ili potpuna obrnutost prema modernom evolucionistikom prikazu razvoja od manjeg prema veem. Vidjeti, npr., Huston Smith, Forgotten Truth: The Common Vision of the Worlds Religions, San Francisco: HarperCollins, 1992.

ix

tog istog sredita. Iskaz ja u odnosu prema vioj razini bivstva ne moe premaiti to ideologijsko mi. Time jastvo biva zatvoreno a njegov temelj sveden na drutvo, odnosno njegovu sliku kakvu nudi ideologijsko tumaenje. Otvorenost jastva prema Jastvu biva poreknuta zarad postavke o oblikovanju drutva prema obrascima koji su usporedivi s razumskim odnosom prema prirodi i njezinoj tvari. Tradicija ima sebi nametnuta ogranienja koja prosvjetiteljstvo nema. Tu razliku valja prepoznati i uobliiti u jasnost. Sve dok Boija zabrana ima smisao, ostaje mogunost i preispitivanja u jastvu i njegove otvorenosti prema Temelju u kojem je i usmjeriteljski zov prema dobru. Priznati zabranu znai prihvatiti da Dobro ne ovisi o pojedincu, te da je ono njegova stalna i neiscrpna mogunost. Ako je zabrana poreena, nestaje i mogunost ograniavanja unutar tradicijske cjeline. Tome odgovaraju dva razliita uzvrata na presudnost Boije odluke ljudski i satanski. Nakon prekrenja Boije zabrane i iskuenja pada s izvornog poloaja, ovjek priznaje: Na Gospode, uinili smo nepravdu sebi!vii Satana uzvraa na suprotan nain: A Ti si me naveo da zalutam!viii U ta dva obrasca osvjeivanja odnosa uvjetnog i Potpunog, te stvorenog i Vjenog sadrana su i dva vidika ili glasa u ljudskoj srijedi.ix Prvi vidik ili glas prihvaa svoje postojanje kao dug pokoravanja prema Potpunosti. Ta potpunost je vanjska, ali i takva da nema unutarnjosti koju ne obuhvaa. Drugi vidik ili glas porie Potpunost, te u svojoj unutarnjosti poznaje dovoljnost za upravljanje sobom. U prvome vidiku ovjek je svugdje i vazda naspram Istine. U drugom on je naspram ukupnosti tvarnog svijeta. Pokornost i poniznost su narav prve naspramnosti, a oholost i mo druge. Tradicija odgovara prvom, a modernost drugom od ta dva vidika.x U njima su pitanja o zlu i dobru, te pravu i dunosti odgovarana na drukije naine. Njihovi izvori i svrha su, takoer, razliiti. Zaprijeenosti razvoja izvorne jezgre u modernom vidiku tumaene su kao vanjske i objektivne okolnosti. U takvom gledanju zlo dolazi izvana. Ono je ovjeku predmetna injenica, a ne odraz prilika u njegovom jastvu. Rascjep pojave na bivanje i znanje preinauje se, kada izgubi vezu s Logosom, u dvojinu zasebnih i prividno sebi dovoljnih oblika postojanja. Svako od njih moe se nametati drugom kao vie i vee. to je snaga tog nametanja vea, rascjep postaje iri a razorne posljedice u ovjeku i svijetu sve brojnije. Utjecanjem na te okolnosti i njihovim mijenjanjem mogue je, prema ideologijskoj slici ovjeka, drutva i svijeta, toj jezgri drutvenog razvoja osigurati puno pokazanje.

222

Prirodne i drutvene okolnosti oblikuju svaku pojedinanost. Tako, promjene u prirodi i drutvu proizvode otklanjanje zapreka u ljudskoj pojedinanosti. Tradicijski vidik je obrnut. Nikakve vanjske okolnosti ne prijee jastvo da izoblii svoju izvornu uspravnost ili da se u njoj ponovno pronae. Razliite razine ljudske mogunosti, koje se ozbiljuju preko stupnjeva volje, ljubavi i znanja, zadravaju i zaborav i sjeanje. Izobliavanje ili propadanje je iskaz zaborava, a pronalaenje i uspravljanje proistjeu iz sjeanja koje nije nita do stalna otvorenost jastva za Jastvo. Temelj svem stvaranju, u njegovoj cjelini i svim njezinim sadrajima, jest jedna i ista rije. To da je ona vazda jedna i ista moe biti potvreno mnotvom njezinih iskaza ili tradicija. im neka tradicija, koja je per se i iskljuiva i ukljuiva, porekne tu vezu s jednou i istou stvaralake ili izvorne rijei, ona se ne moe prevesti u drukiji tradicijski jezik, niti u sebe, zadravajui svoju puninu, primiti i poznati poelno istu ukljuivost i iskljuivost svake druge tradicije. A kada tradicija bude svedena na tu neprevodivost, njezino poricanje drugih i nasilno ponitavanje postaju jedini nain njezinog potvrivanja, koje nije nita do fantazija prednosti i moi. Tada se iskljuivost i ukljuivost s Logosom svodi na poricanje drugog i njegovo unitavanje zarad kumira kojim je otvorenost prema Istini preinaena u ideologiju. U razliitim dobima postoje drukije prisutnosti i utjecaji tih vidika. Moderni je sm sebi dodijelio nadmo nad tradicijskim. Ali, njegova iskustva u ureivanju svijeta oslabila su njegovu fantaziju nadmoi. A to olakava raspravu o tradicijskom tumaenju ovjeka, drutva i svijeta iji nauk, obred i vrlinu modernost u cijelosti porie. S obzirom na preovlaujue moderne pometenosti, nasilja i razaranja, postavlja se pitanje: da li je mogue obnoviti intelektualnost u kojoj bi razliite tradicije bile prepoznate kao drukiji iskazi jednog i istog Logosa, te tako preko njega postale i prevodive, pri emu bi drugi prestao a priori biti i neizmjenjiva strana nepoznatog koja potie strah i odrava mrnje?

3. Strah i znanje
Napetosti meu drutvima i zajednicama odraavaju stanja u pojedinanim jastvima njihovih lanova. Strah od drugog ovisi o propusnosti granice prema njemu i znanju o tom to je iza granice. Mogue je rei da odnos mi i oni kao napetost

223

sabire pojedinane strahove lanova jedne skupnosti od druge. Ustrajavanje tih strahova pokazuje se kao mrnja. Tako, granica pojedinanog ili skupnog jastva u odnosu na drugost uzrokuje strah ili mrnju. Izvor straha su prisutnost i narav drugog kao nepoznatog ili stranca. Ako je jastvo saznavatelj, znanje je odnos izmeu njega i saznavanog. Saznavano je sve u jastvu i izvan njega. To je proces koji svojim mijenjanjem prima od Zbilje i njoj daje od sebe. U znanju postoji, prema tome, napetost u kojoj su dvije strane. Ako su i jedna i druga mjerljive, njihovo usporeivanje ne moe biti bez ostatka. Vazda postoji razlika meu njima. Ako je jedna strana Potpunost, druga je samo njezin znak ili pokazanje. Iza granice pojedinanosti ostaju, tako, dvije mogunosti. Prva je konanost, a druga Potpunost. U prvoj sve ima svoju dvojinu ili usporedivost. U drugoj potpunost jest jedna i jedina, niem slina i ni sa ime usporediva. Ako nema svijeta mimo mjerljivog, usporeivanje ili prevoenje nikad nije bez ostatka. Neznanje o drugosti, u skladu s tim, nije razrjeivo. Svako uzdanje u drugost ukljuuje i nerazrjeivi strah. Ali, ako je odnos meu pojavama mjerljivog svijeta samo izvedeni iskaz voljnog pokoravanja Potpunosti, strah od drugog kao mjerljivog iskaza biva premjeten od Nemjerljivog u razluenje svijesti sa svjedoenjem da nema jastva osim Jastva. Tada je i iza granice jastva prisutno jedno i isto Jastvo, jedna i ista Rije, i jedna i ista Istina. Tome Jastvu okree se svaka pojedinanost s mogunou da Je doziva Njezinim Imenom, ustrajavajui u razliitim naucima i obredima. to je neznanje o tome iza granice dodira vee, snaniji je i strah od njega. Strah i znanje su, prema tome, ovisni jedno o drugom i odsustvu svijesti o jastvu koje vazda i svugdje moe biti svjedoeno i dozivano. Granica izmeu jastva i njegove drugosti moe biti propusna ili savladiva nasilnim prodorom u drugost radi njegovog potinjavanja i/ili saznavanja. Odnos prema drugosti moe imati razliite oblike saznavanje ili prevoenje u vlastiti jezik, ukljuivanje u njega uz mijenjanje ili gubljenje ranije posebnosti, trpljenje drugog i drukijeg, usvajanje svega to je iza granice, ili razaranje i unitavanje drugosti. Bilo kako bilo, ustvrdljive su uzajamnosti straha, granine propusnosti i znanja. To simboliki moe biti iskazano jednadbom: S = F (Z), gdje S oznaava strah, Z znanje, a F nain njihove uzajamnosti. S obzirom na to da je savremeni strah na neki nain protegnue ranijeg i, prema tome, uvijek i neizbrisani otisak ranijih trauma u ukupnosti ljudskog bia, te da njegovo trajanje u prolom

224

mileniju odreuju dva vana razmea prvo u 15. stoljeu, kada se u bosanska jastva i drugosti ukljuuju i muslimani; i drugo u 17. i 18. stoljeu, kada zapoinje moderno ideologijsko ocrtavanje i preureivanje ovjeka, drutva i svijeta uvidi u promjene znanja o sebi i drugima zahtijevaju odreivanje i usporeivanje bitnih sadraja dananjih i davnih strahova od drugih. Ovo razmatranje smjera razviti postupak usporeivanja dananjih/modernih (Sm) i predajskih/tradicijskih (St) strahova u bosanskom drutvu, i to na odabranim primjerima modernog tumaenja odnosa meu razliitim identitetima i njihovog nametanja predmodernim pojavama. Oekuje se da bi time bilo olakano razumijevanje dolazeih promjena od modernih ideologija prema novoj prisutnosti intelektualnosti koja je sutina perenijalne mudrosti. Ako se s pouzdanou moe tvrditi da su strahovi i mrnje meu Bonjacima, Hrvatima i Srbima uzrok opasnih i neuravnoteivih napetosti meu njima, njihovo slabljenje mogue je smanjivanjem neznanja o sebi i drugima i nepropusnosti na granici prema nepoznatom. S obzirom na uinke trajuih napetosti o kojima je ovdje rije, njihovo slabljenje i/ili otklanjanje jest potreba svih sudionika drutvene razliitosti. ini se da glavno neznanje u modernim etno-nacionalnim ideologijama predstavljaju tumaenja mjesta i uloge religijskih razlika. Uzrok tome jeste svedenost religije u moderni vidik, te nastojanje da se ona, kao takva, pozna u razdobljima koja su epistemski odreena posve drukijim gledanjima na ovjeka, drutvo i svijet. Budui da je stanje pojedinanog jastva u modernom vidiku potinjeno pothvatu preoblikovanja drutva, valjalo bi strahove u katolika, muslimana i pravoslavaca xi dovesti u razgovjetniju vezu s njihovim saznanjima jednog o drugim. Ovdje e biti uvedena kakvona uzajamnost meu tim pojmovima u sadanjem/modernom i predajskom/tradicijskom dobu bosanskog drutva:

xi

Iako je ovo razmatranje govorniki ogranieno na odnose krana i muslimana, s posebnim osvrtanjem na bosansko iskustvo, ono je sutinski neodvojivo od izravne i neizravne prisutnosti i ukljuenosti jevrejskog sadraja u svakoj pojavi kojom se ovo istraivanje bavi.

Sk

K mK m K mMm K mP m P mK m P mMm P mP m

Nk

Sm m Sm p

MmK m MmMm MmP m Nm m Nm p

gdje su Skm, Smm i Spm strahovi katolika, muslimana i pravoslavca u dananjem/modernom dobu; KmKm, KmMm, KmPm odnosi katolika prema sebi, muslimanu i pravoslavcu, odnosno nepropusnosti granica jednog jastva prema vlastitoj otvorenosti i prema drugima, u svim ovdje razmatranim uzajamnostima; a Nkm, Nmm i Npm neznanje katolika, muslimana i pravoslavaca u tom istom dobu.

225

Bosanski krstjani i krstjanice su lanovi strogo ustrojene Bosanske crkve ije trajanje je neodvojivo od razliitih oblika bosanskog drutva i drave od 12. do 15. stoljea. Oni su sebe smatrali pravom apostolskom crkvom i odluno su se suprotstavljali katolikoj i pravoslavnoj crkvi. Cjelinu te pojave ine zasebnost nauka, obreda i ustrojstva, koji su svoje pravdanje i tumaenje smatrali neprekinutim i vjernim tokom predaje od Hristosa do njihovih duhovnih prvaka. Svoju zajednicu nazivali su Bosanskom crkvom, a sebe krstjanima i krstjanicama. Drugi su ih, suprotno njihovoj volji, nazivali patarenima, hereticima, manihejcima, bogomilima, babunima, itd.
xiii Za ovo razmatranje uputna je uvodna tvrdnja u Uenju (Sura 2,1-3): To je knjiga neka nema sumnje! uputa svjesnim, koji vjeruju u Neizrecivo (...)

xii

Ako se taj isti odnos postavi za posebnosti religijskih zajednica u bosanskom drutvu 15. stoljea u prethodnu kakvonu matrinu jednadbu za odreeno tradicijsko doba, valja uvesti bosanske krstjanexii umjesto bosanskih muslimana. Nepropusnost na granici izmeu razliitih jastava moe biti predstavljena i neprevodivou njihovih jezika, znaenja i simbola. Tako, ako jednom jastvu odgovaraju, naprimjer, nauk, obred i vrlina uoblieni u katolianstvu, njegova granica prema muslimanskom i/ili pravoslavnom jastvu jest nepropusna toliko koliko su neprevodivi njihovi naukovni i obredni jezici, znaenja i simboli. Prevodivost znai da razliiti sveti jezici, znaenja i simboli vazda iskazuju, i pored cjelovite posebnosti, jednu i istu Neizrecivost, koja im je i korijen i plod, i poetak i kraj, i unutarnjost i vanjskost. Pristajanje uz neizrecivost koju potvruje jednota, a nju, potom, mnotvo jest sadraj svake tradicije u izvornom znaenju tog pojma. To je odnos u kojem pokazano dug ima prema Nepokazanom ili reeno prema utnji.xiii I upravo tu je mjesto razluenja izmeu mogunosti promjene straha u modernom i tradicijskom vidiku. U tradicijskom vidiku krajnji razlog straha jeste potpunost: strah od nje i prema njoj oslobaa od svakog drugog. Tada Se Jastvo pokazuje kao potpuna drugost ukupnom bivstvu koje pojave obznanjuju i svjedoe. Tako, svaka pojedinanost bez obzira na svoju razliitost, a to znai i svaki jezik, zadrava vezu s Potpunou, preko koje je prevodiva na svaku drugu pojedinanost, uz ouvanje i snaenje svoje posebnosti. Ta ukupnost postojanja obznanjuje Istinu: ovjek je sabranost sveg postojanja i on je zgusnuta ukupnost kozmosa. Oni su poput dva ogledala u kojima se Jastvo objavljuje u jastvima i obzorjima postojanja. Jezik, znaenja i simboli mogu biti razliiti, kako su to, naprimjer, manastiri, crkve, sinagoge i mesdidi, ali u njima je spominjanjem Boijeg Imena prisutna jedna i ista Rije koja nadlazi njihovo prostorno i vremensko odmjeravanje. Preko te Rijei oni su meusobno prevodivi i ne mogu biti svedeni samo na odnose koliina i moi. Ako su i ovjek, i drutvo, i svijet posve u dosegu razumskih mogunosti, oni su mjerljivi. Neizrecivost i nemjerljivost moraju biti ili zanemarene ili poreene. Osloboenje od straha pretpostavlja znanje svega to je izvan i naspram pojedinanosti. Ali, to je istodobno i pretpostavka da sve postojee moe biti naspram i protiv ovjeka koji e to savladati. U takvome vidiku kozmos nije istodobno i ovjek. Njegovi znakovi ne kazuju o istini na jednak nain kako to moe ovjek koji se sjea svoje izvorne i konane savrenosti.

226

4. Nemogunost jednostavnog prijenosa

Dananje bosansko drutvo jeste paradigmatian sluaj za svijet kao cjelinu. Iako je povijesno, prostorno i jeziki jedinstveno, ono je razdijeljeno u suprotstavljene etnike, religijske i politike zasebnosti. Njihova dananja imena su Bonjaci, Hrvati i Srbi. To nisu religijske zajednice. Ali, u njihovim etno-nacionalnim i politikim ideologijama religija ini sadraj bez kojeg, izgleda, cjelina zasebnosti ne bi bila mogua. Religija zadrava svijest o historijskom trajanju. Ali, njezini nauk, obred i vrlina bivaju potinjeni i preoblikovani zarad ukljuenja u ideologijski nacrt. Kljuni pojmovi religije gube znaenja koja imaju u tradicijskoj intelektualnosti. Njihova znaenja su najee izvrnuta u odnosu na izvorni smisao. Nastojanje da ta promijenjena znaenja budu koritena u opisivanju i prouavanju minulih historijskih pojava neizbjeno dovodi do krivih slika. Dananji kranstvo i pravoslavno i rimokatoliko i islam nisu i ne mogu biti pojmovi i pojave sa znaenjem koje je jednako s onim u bilo kojem ranijem razdoblju. Jednostavno preslikavanje dananjih znaenja u neka druga vremena ne moe biti nita do nasilje u postupku prikazivanja i tumaenja povijesnih pojava. Posljedice tog su gubljenje religijske intelektualnosti u njezinome izvornome smislu. Jezik, znaenja i simboli religijskog nauka i obreda gube svoju povezanost s vrlinom. Njihovo ukljuivanje u ideologijsku naraciju i drutvene pothvate oduzima im vezu s natpojedinanou. Tako, oni zadobivaju postojanje koje je odvojeno od Temelja, te se tumae kao sama zbilja. Iz tog proistjee izoblienje svijesti koje proizvodi groteskne drutvene pojave iji su najgori oblici masovna nasilja i razaranja u dvadesetom stoljeu. Jednost pokazana u prividnoj dvojini jastva i Jastva biva raskoljena. Svijest o ovjeku, drutvu i svijetu biva zamrznuta u nekoj od njezinih slika. Pri tome se porie njezina promjenljivost. Nema vie zbilje jastva. Tako, uvjetna slika koju je jastvo prihvatilo biva proglaena potpunom. ovjek, drutvo i svijet, koji su u neporecivom neskladu s tom slikom, moraju biti preinaeni. Takav sukob ljudskog preoblikovanja svijeta radi njegovog usklaivanja s apsolutiziranom slikom, na jednoj, i vazda neuhvatljivom zbiljom, na drugoj strani, pokazuje se kao groteska u kojoj politika mo neizbjeno proizvodi patnju, ubijanje i razaranje. Ova rasprava kani ukazati na taj odnos izmeu savremene slike Bosne u modernome i tradicijskom vidiku i naina njezinog preslikavanja u prijelazno razdoblje petnaestoga stoljea.

227

xiv

Sura 59, 19.

Savremene pojave ili proirena mo modernih ustrojstava ne mimoilaze nijedan dio svijeta. Ali, one se u bosanskoj pojedinanoj i drutvenoj zbilji pokazuju, moda, na paradigmatiniji nain nego igdje na drugom mjestu. To drutvo u svojoj ukupnosti uvalo je intuitivno ili svjesno tenju da se uravnotee razliitosti i prava na njih. Njegova moderna sudbina ogleda prilike svijeta kao cjeline. Zato se u njegovom jeziku, znaenjima i simbolima, koji su povezani s religijskim razliitostima, mogu prepoznati i razmatrati najvaniji sluajevi izobliavanja religijskog u modernom i obrnuto. Kljuni pojmovi Religije mogu imati razliite oblike i znaenja, ali ne mogu, sve dok pripadaju njoj, izgubiti vezu s Temeljem. Kada se to, ipak, dogodi, tada se oni ukljuuju u ideologijski govor, u kojem zabrana u sreditu ljudske otvorenosti zadobiva oblik neupitne ideologijske postavke. Tome odgovara pouka o zaboravu kao neznanju, u kojem se ovjek udaljava od svog jastva koliko je velik njegov zaborav Jastva: Ne budite poput tih koji zaboravie Boga, pa On dade da oni zaborave i svoja jastva; ti oni su pokvareni.xiv Tako religijski pojmovi imaju dva bitno razliita znaenja jedno u njihovom izvornom tradicijskom obzorju i drugo u modernosti. Ovisno o usvajanju jednog ili drugog od ta dva znaenja, dobivaju se posve drukiji vidici o ovjeku, drutvu i svijetu. Ako je zabrana s transcendentnim razlogom uvedena samo s razumskim utemeljenjem u razoarani svijet, ona ne moe biti nita do prihvaanje neizbjenosti pogreke ili lai u ideologijskoj mapi kretanja od nieg prema viem. I svijet i ovjek poinju, prema takvom tumaenju, od ne-uma, te nekako dostiu razvijenost tog ne u razum. To ne postaje nenadmaiva pogreka sveg razvoja, budui da je ono poelno i kao takvo poreeno ili prikrito. Jedno od razrjeenja te suprotstavljenosti smislu jest prihvaanje da je Istina jednom bila s ovjekom i svijetom, te ih poslije ostavila u samoi i dovoljnosti njima samim. Ustvrdljivi su razliiti odnosi zbilje i njezinog imena. Promjene tumaenja zbilje mogu dosegnuti takve razmjere da poetna stanja budu temeljito preoblikovana. Zbilja ostaje vazda jedna i ista, i pored toga to se njezine slike i tumaenja neprestano mijenjaju. Imena koja prilie zbilji i njezinim slikama mogu ostajati u cijelom tom toku promjene s istim oblikom, ali s drukijim znaenjem. Mogu biti i zamijenjena posve novim. To to danas oznaavaju pojmovi katolianstvo, pravoslavlje i islam, emu odgovaraju simbolike kristalizacije njihovih nauka, obreda i vrlina u samostanima, crkvama, sinagogama i mesdidima,

228

nije izvan te promjene slika i tumaenja zbilje. Da je to tako, jasno moe pokazati ispitivanje znaenja pojmova molitva, mesdid, crkva, hvaljenje, pomazanje itd, i to u dva vidika modernom i tradicijskom. Pojmu religija odgovara u njegovom izvornom znaenju povezivanje preko znanja i bivanja, i to s ukljuenou svjesnosti, jastva s Jastvom. Ponovno uspostavljanje te veze znai prepoznavanje istine u njezinoj slici ili uspravljanje prema izvornoj savrenosti. Religijski nauk i obred nisu proistekli ni iz ega drugog nego iz tog prema emu je usmjereno uspostavljanje veze ili uspravljanja. Oni su objavljeni ili sputeni, kako bi u jastvu bili prepoznati i prihvaeni preko slobodne volje ili preuzimanja tog to mu povjerava sama istina. Njihovi jezik, znaenja i simboli prevode iz mnotva prema jednosti. A budui da jednota potvruje neizrecivo, mnotvo jezika znaenja i simbola, to znai i svetih nauka i obreda, zadrava punu prevodivost preko te jednote, koja se i sputa i uzdie kao Rije. Ona je i dostupna i odsutna u svakoj pojedinanosti, neovisno o jeziku, preko prisutnosti njezinog imena bez kojeg svijet, tvari i vremena ne mogu biti nita do smrt pokrivena prividom ivota i moi. Samo na taj nain razliiti religijski jezici su meusobno prevedivi, to jeste uvjet njihove mogunosti usmjeravanja jastva prema njegovom temelju. Slobodna volja kao zbilja jastva prepoznaje se u mogunosti otklona od Volje Jastva. Tek s takvom mogunou preuzimanja tog to Ta Volja nudi pokazuje se ljudska zbilja: sjeanje ili zaboravljanje, prihvaanje ili odbijanje, te gubljenje ili pronalaenje. Ako je ta mogunost razlike volje i Volje svedena na mjerljivi svijet, pri emu isti oblici jezika, znaenja i simbola zadobivaju drukije sadraje, njihov prijenos iz jednog u drugo doba nije mogu bez uzimanja u obzir sutinskog preoblikovanja kroz koje oni prolaze iz jednog u drugi vidik. Modernost ne raskida svoju vezu s tradicijom odbacivanjem slijeda i trajanja jezika, znaenja i simbola kao govornih oblika. Ona ih zadrava, ali ih sutinski preobliava. To to im se daje uvoenjem u novi vidik nije mogue jednostavno prenijeti u njihovo izvorno obzorje u nasljeivanju jezika, znaenja i simbola. ini se da bi, u skladu s tim, bilo ispravnije govoriti o obrtanju ili izobliavanju tradicijskog vidika u modernome negoli o raskidu meu njima. Prepoznavanje tog moglo bi doprinijeti shvaanju izvora i razloga moderne groteske kojom su pojedinane i skupne usmjerenosti prema Jastvu zamijenjene zamrznutim slikama ili tumaenjima Zbilje.

229

Kolja Mievi

PREEREN, U JEDNOM DAHU

Preeren i Mozart
I o Preernu se kao i o Mozartu sve zna. Tako izgleda. Mozartolozi i preernolozi su dve porodice znalaca koji su, svaki na svoj nain, ali ponekad i zajedniki jer postoje izvesne take oko kojih bi bilo besmisleno sporiti se uli u sve pore njihovih dela. Uzmemo li, u srazmeri sa prostorom i vremenom koje zahvataju, i podrazumevajui izraajne mogunosti jezika njihovih tako razliitih umetnosti, mogli bismo rei da je Preeren po fascinaciji koju izaziva sasvim ravnopravan sa velikim Mozartom. Zajedniko im je to to su obojica postali slavni tek nekoliko godina posle smrti, a to je izgleda i jedina stvarna slava za koju moemo pretpostaviti da e trajati do kraja sveta. Mozartov pohod na taj svet zapoeo je objavljivanjem njegove prve biografije iz pera Niklausa fon Nisena, a Preernov u trenutku kad su Josip Juri i tritar objavili njegove pesme, 1866. Slian je i nain na koji su umrli: u mukama, iscrpljeni borbom protiv iste sile, sa slinom boleu, borei se do poslednjeg trenutka; Mozart, dajui uputstva svom ueniku Franzu Xaveru Sssmayru kako da privede kraju Rekvijem; Preeren, savetujui svoju sestru Lenku ta od onoga to ostaje neobjavljeno za njim treba unititi a ta ne. Uostalom, povodom tog uputstva treba ipak naglasiti da jo uvek postoji nesporazum i zagonetka koja verovatno nikada nee biti razreena. Obojica iscrpljeni borbom protiv iste nimalo metafizike sile. Koje iste sile? Bila je to austrijska administracija dovedena do savrenstva tokom vladavine Marije Terezije, i iji je odlian nastavlja bila ona koju je sprovodio Meternih. Jer, obojica su se, i Mozart i Preeren, grubo ogreili o tu administraciju jo u svojim mladostima. Nema sumnje da je nadimak freigeist bio prilepljen Preernu jo dok je studirao u Beu; jer je i on, poput Mozarta, imao odreen jezik, kao to je Mozart izopen iz Terezijinog carstva jo mlai, u etrnaestoj godini, kada ga je prosvetljena carica giljotinirala jednim pismom-dekretom kojim je delikatno i utoliko okrutnije zabranila svom sinu Ferdinandu, da uzme u slubu tog prosjaka, vagabunda, ne udostojivi se da ga u tom pismu koje Mozartolozi nisu smeli da tumae onako

231

kako to pismo zahteva, inae bi vratili Mozartologiju na polaznu taku imenuje! A koja je bila Mozartova greka? Ta to je, na muzikom dvoboju u Milanu, l772, svojom operom-serenadom Ascanio in Alba pobedio Terezijinog zvaninog i milog kompozitora Johanna Hasea, odnosno njegovu operu Ruggerio! Meutim, ono to je ve ostareli Hase primio s potpunom sveu da ga je pobedio bolji, pred kojim stoji zvezdana budunost, carica, u neobuzdanoj moi i besna kao da je izgubila kakvu bitku grekom kakvog nespretnog generala, nije mogla da oprosti. Pismom sinu Ferdinandu, koje je imalo vrednost opteg dekreta, ona je unapred zatvorila sva vrata na koja e Mozart kucati sledeih dvadesetak godina u nadi da e iza njih pronai pokrovitelja koji e mu omoguiti da na miru razvija svoju umetnost zvukova, ali mu se nijedna nee otvoriti! Ne znam da li je ijedan preernolog ispitivao podrobnije Preernov beki dosije, koji verovatno jo uvek postoji. injenica, esto podvlaena, da mu je administracija u nekoliko navrata onemoguila da otvori vlastitu advokaturu samo je injenica. Mnogo bi znaajnije bilo doi do teksta tih odluka koje mora da su jo uvek pohranjene u kakvom od sumranih uglova kakvih administracijskih sobica, pod zemljom, kako ne bi zauzimale bitniji prostor! Kada su policijski dounici utvrdili da je Preeren ve pri kraju, izmuen kao muenik na toku, Be se najzad smilovao i, dve godine pred smrt, pesnik je mogao da postane advokat, advokat pesnik, ali u rodnom Kranju... Istim datumom, 23 juni ?? l847, oznaena je i cenzorska odluka s odobrenjem da Dr. Preeren moe tampati svoju pripremljenu zbirku pesama! Isti dan, kakva izopaena podrugljivost i kakva mrana odluka kakvog administratora sklonog morbidnim igrama zaumnih podudarnosti. Jer ta prividna milost dodela advokature i dozvola za tampanje stihova, uz zahtev da Zdravica bude okrnjena za jednu strofu u stvari je bila poslednji in okrutnosti jedne sile ije je konce, uad i mree Preeren tako pronicljivo raskrinkao u poslednja dva soneta iz Soneta nesree. Sagledani tako, kao rtve jedne iste sile, austrijske administracije, Mozart i Preeren su izvanredno bliski i na izvestan nain se nadovezuju u nama. Ako se dogodi da zaista pokrenem proces protiv Marije Terezije zato to je ubila ve u povoju svoga najboljega oveka, a to je osnovna tema mog nedavno tampanog romana MOZART, zloin Marije Terezije, Preeren e na tom procesu biti veoma bitan dokazni sluaj, na kome e se jo vidljivije razotkriti taj zloin protiv ovenosti upravo zbog toga to je Preeren pripadao vremenu koje je jo uvek nae, koje jo nismo u potpunosti

232

shvatili. Ali, ne treba zaboraviti da je i Mozart na savremenik, vie nego to je to bio za one koji su, samo sluajno, iveli uporedo s njim i koji, sve u svemu, nisu razumeli ono to mi danas razumemo u njegovoj umetnosti. I to za sva vremena volimo. Svakako, porediti Mozartovu muziku s Preernovom poezijom bilo bi ne samo nategnuto, nego i nepotrebno. Pre bismo mogli, na osnovu njihovih tako razliitih dela, da uspostavljamo sve mogune razlike u postupku, to nas takoe ne bi dovelo do znaajnijih zakljuaka. Ali, injenica da su, svaki u svome vremenu, iveli pod nebom jedne iste i slobodnim umetnicima nimalo sklone sile, Mozart i Preeren bez obzira na sve tako oigledne razlike u njihovim prirodama, ili moda upravo zbog toga zaista su veoma bliski i ak se, ako tako mogu da kaem, sjedinjuju u naem duhu; jer sluaj jednog pomae nam da bolje shvatimo sluaj drugog, iako ne raspolaemo nikakvim dokazom da je Preeren ikada uo ijednu Mozartovu notu!

Preeren i Beethoven
Nekome se ova muzika poreenja s Preernom mogu uiniti preteranim i neodrivim. Zaista, kao pesnik, Preeren i nije imao nikakav kompleks muzike; u njegovim stihovima ne nalazimo pojedina mesta koja bi nas upuivala na to da izvesna zvuna vrela dolaze od nekih od kompozitora s kojima ga poredim, ukoliko je ovde uopte re o poreenjima. Takoe, u njegovim pismima ne nailazimo ne samo na bilo kakve ozbiljnije napomene o velikim stvaraocima, njegovim savremenicima, kao to su Beethoven, Schumann, Chopin, Schubert... i jo mnogi drugi, nego ni o klasinoj muzici njegovog vremena uopte. uvena Mallarmova reenica, dolo je vreme da poezija preuzme carstvo koje joj je muzika bila preotela..., nije mogla zalebdeti na Preernovim usnama, niti zakripati na vrhu njegovoga pera. Zaista, bez velikog kruenja oko te teme, moemo zakljuiti da je Preeren sutinski i bez ikakve nostalgije razdvajao muziku od poezije i da je potpuno izbegao opasnosti da trai izmeu te dve umetnosti bilo kakva tesnija proimanja. Preeren, kao pesnik, nije zavideo muziaru, i po tome je takoe jedan od najizvornijih koje je Evropa posedovala. ak i Goethe, koji nikada nije sasluao nijedan od brojnih liedera koje je Schubert napisao na njegove stihove, esto osrednje; koji je nakon to mu je mladi Mendelssohn odsvirao klavirsku varijantu Beethovenove Pete simfonije izjavio kako

233

mu nije jasna sva ta grmljavina ak ni takav Goethe nije bio bez uha i moemo smatrati izvanrednom njegovu izjavu da je muzika prestala s Mozartom! Prema nekim svedoanstvima koja su doprla do nas, izgleda da Preeren nije imao lep glas, niti je pokazivao posebno zanimanje za muziku, u svojim razgovorima, po ljubljanskim krmama, ili u opovom kabinetu. Taj nedostatak ukoliko moemo tako rei u stvari mi se ini jednim posebnim kvalitetom; neim to je omoguilo da se njegova verba razvija samostalno i da se bistra voda njegovog jezika uopte ne zamuuje zvunim kristalima palim u nju sa strane. Njegova otpornost prema zvunom zvuku imala je presudan uticaj na razvoj Preernovog pesnikog zvuka, odnosno ritma, svih ritmova, i to ne samo onih koje je on sam izmislio vrhunac tog traganja je pesma Pesniku tim iskljuivo verbalnim konstrukcijama, nego i onih koje je preuzeo iz slovenakog, i ak austrijskog folklora, u prvom redu alpske podoknice koji su iskonski usaeni u duh tih naroda. Ti ritmovi su nesumnjivo opsedali i kompozitore, od baroknih do Mozarta, i posebno od Haydna, Beethovena sve do Brucknera; i pored svega toga, kod Preerna s lakoom uoavamo i ustanovljujemo svest i svesnost o mogunostima razliitih razvijanja i jasno razgraniavanje na zvunu, tj. muziku i jeziku, tj. pesniku sutinu. Meu savremenicima kojima se mogao pribliiti, naroito poslednjih godina boravka u Beu, bio je i Beethoven. Jer nije bilo moguno iveti u tom gradu oko l825, a ne uti za tog kompozitora koga je ve slavio sav evropski svet, ili ne uti, makar u prolazu, kakvu njegovu melodiju, ili refren, u kakvom vrtu nedeljom ujutru; ili u kakvoj krmi gde je Preeren, jo stidljivo, zalazio u vinskom dimu, uvee! Da li je dokazano da je Preeren prisustvovao nekom koncertu u nekoj od bekih koncertnih dvorana, jer ne verujem da je ikad bio pozvan u kakav beki salon gde je izvoena, u prvom redu, muzika majstor savremenik. Beethovenova horska simfonija izvedena je tokom l824. godine; Preeren je u tom trenutku jo uvek student u Beu. Ipak, nikakvog traga u njegovoj sauvanoj prepisci, ili kakvom drugom zapisu, o tom prvorazrednom dogaaju! ak ni injenica da je Beethoven, ve ovenan oreolom mitskoga muziara, u tome dlu genijalno povezao muziku i poeziju, odnosno Schillerov tekst masonske ode, nije izgleda posebno privukla Preernovo uho! Ali, mi o tome ipak ne znamo nita pouzdano i iz opreznosti treba da se zadrimo na tome izgleda. Preeren je posedovao vlastitu logiku koju je studiranje prava samo sreno pojaavalo, u to sam ubeen najlinija zapaanja i

234

povezivanja. Budui onirini advokat i pesnik ne toliko sloenog koliko promiljenog lirskog kontrapunkta koji je ikad izgraen u ijednom evropskom jeziku, imao je prava da na potki tih refrena utih u prolazu, pa makar oni dolazili od Mozarta, Haydna ili Beethovena, izgrauje svoju viziju o muzici znajui da sve to nema posebne veze s onim to ona namerava da uini; i da ak postoji opasnost da potpuno predavanje zavodljivoj muzici donekle otupi njegovu strelu. Jer, Preeren je, kao i veliki Nemac ustolien u Beu, bio Strelac; to je astroloka injenica kojom bi se mogla objanjavati njegova hirovitost, njegovo sve ili nita u odnosima sa venom muzikom; ali hirovitost dignuta do stepena metafizike otpornosti. Zakljuak je prilino paradoksalan: da bi se odbranio od te Velike Muzike, od koje je sve brujalo oko njega dok je boravio u Beu, i u onim ivotnim godinama kad je gotovo svako bie veoma osetljivo na njenu magiju i energiju, Preeren se moda zadovoljavao tim usputnim napevima i skromnim, prigodnim ostvarenjima tim zvunim drobiem poput one slavne Beethovenove bagatele WoO. 59, poznatije pod naslovom Pismo za Elizu, poput Mozartovog Turskog mara ili Schubertove Maarske melodije; preputajui da upravo ta takva, opta i kao bezopasna dla, pokrenu u njemu izvesnu uspavanu muziku energiju. Moda je upravo zbog tog otpornog odnosa s muzikom Preeren uspeo izbei svome vremenu i ne postati, kako su neki znali da kau, bidermajerski pesnik. Naprotiv, Preernov bidermajerski muziki ukus, onaj koji ini da se razneimo na nekoliko slatkih akorda, u potpunosti ga je zatitio od te opasnosti. Ali, Preeren je i zagonetan pesnik. On kao da je oevidnu saetost svog dela nadgradio asocijacijama i aluzijama, dubljim nego to se to moe uiniti na prvi pogled. Moda u tom smislu treba itati i jedan stih iz Krtenja na Savici, koji bi nakon svega mogao biti i utisak-odjek preostao u Preernu posle itanja Schillerove ode, ili moda u znak seanja na sluanje (ali gde? i kada?) pomenute Beethovenove Devete simfonije, izvedene u Beu u godini kad je on naputao taj grad s diplomom budueg onirinog advokata u svome skromnom prtljagu: Ljudje vsi bratje, bratje vsi narodi. Preeren je taj stih stavio na usta Svetenika, a to je bio samo jedan od naina da se ugui bilo kakva deklarativnost, i da nam ne omogui da odmah prepoznamo ono Schillerovo-Beethovenovo: Alle Manschen werden Brudher.

235

Ovako preveden iz note u slovo, taj betovenovski savet i zavet deluje mnogo jae i trajnije od bilo kakvog zapisa ili usputnoga svedoanstva. Beethoven je blizak Preernu i po zanimanju za poeziju traginog pesnika Gotfrida Augusta Brgera; veliki majstor iz Bona, koji je najvei deo ivota proveo u Beu, napisao je melodije za nekoliko Brgerovih pesama od kojih je za nas posebno zanimljiva ona pod naslovom Uzajamna ljubav, Gegenliebe, koju je Beethoven komponovao 1795, pet godina pre Preernovog roenja. Ali, Beethoven nije zaboravio ni tekst ni melodiju i, mnogo kasnije upotrebio ih je u pisanju svoje uvene Horske fantazije koja je neka vrsta klavirskog koncerta u jednom dahu, s horom i solistima u zavrnom stavku. Kad znamo da je ta privlana Fantazija bila za Beethovena kao jedna pripremna veba za komponovanje grandiozne Devete simfonije, onda i Brgerovo prisustvo u svemu tome dobija jednu posebnu vanost. Beethoven je lino izveo tu Horsku fantaziju u Beu, 1808., i to je postalo jedno od njegovih najpopularnijih dela; lako pevljivo, postalo je predmet najraznovrsnijih aranmana, koji najverovatnije nisu usreivali Beethovena, ali to je moda bio najjednostavniji nain da ga i Preeren, u svojim lutanjima Beom i njegovim krmama, uje u prolazu, i zauvek upamti.

Preeren i Paganini
Paganini je jedini kompozitor ije se ime pojavljuje u Preernovim stihovima. I, treba odmah naglasiti, u najsrenije izabranome trenutku. Kada njegov ludi godec ostane na poslednjoj ici, neizbeno se pred nama pojavljuje lik avoljeg violiniste, onog iz enove. Ko zna, moda je Preeren ideju za ensku vernost, odnosno o muziaru koji postupno i neodoljivo ostaje veran svome instrumentu, izvukao iz podatka koji je mogao, tokom 1839. proitati u Illyrisches Blatt, da Niccol Paganini svira samo na jednoj ici. Paganini je umro godinu dana kasnije. Ta duga pesma je, naroito u svojim poslednjim distisima, gde se i pojavljuje njegovo ime, nekakav Preernov memento mori velikom virtuozu. Paganini je umro 27. maja l840., tano godinu dana nakon Julijinih zaruka, 28. maja 1839.! Neobina podudarnost, koja je za Preerna imala utoliko vie (simbolinog) znaaja jer je povezivala veoma intimni trenutak sa smru jednog umetnika koga

236

je, bar po imenu, dobro poznavao i koga je moda iako to nikada neemo pouzdano saznati sluao u vreme dok je studirao u Beu, oko l826-28, poto je Paganini vie puta svirao u tom gradu. Nije uopte preterana legenda po kojoj je Paganini zasenio Franza Schuberta u trenutku kada je ovome bilo potrebno najvie svetla i razumevanja! U Groveovom Muzikom reniku, koji Paganinija naziva free artist, isto kao to je Preeren bio Freigeis, itamo ovu reenicu: Nakon to je l828. osvojio Be... A Preeren je te iste godine doktorirao pravo u tom gradu. Preeren je u Ljubljani, jo kao gimnazijalac, ali i kasnije, kad se konano vratio iz Bea, mogao sluati od svojih starijih prijatelja odjeke koncerta koji je Veliki Virtuoz odrao u tom gradu, l802., kao dvadesetogodinjak, kojom prilikom mu je Filharmonijsko drutvo uruilo diplomu poasnog lana, 27. juna iste godine. Nema sumnje da su o Paganinijevom sviranju priali razna uda; ali Preerna je verovatno najvie zanimala ta poslednja ica la plus haute corde, kako ju je nazvao Charles Baudelaire u jednoj svojoj pesmi koja je za njega bila slika konanog stanja umetnika koji je odbacio sve suvino na svome instrumentu, u svome dlu. Za Preerna je taj umetnik u prvom redu pesnik koji, tako, ini isto to i istinski muziar, ili slikar: oslobaa svoju umetnost, samoga sebe. Ali takvi su veoma retki, poto postoji velika opasnost da ta sposobnost virtuoznog izraza obesmisli sadraj. Preeren, ljubitelj ravnotee, ovek halucinantne simetrije, dobro je osetio duu virtuoza . On je imao takvu duu. I ma koliko se u prvi mah moe uiniti da to nije tano, ipak jeste. Jer Preernova virtuoznost ne sastoji se u nagomilavanju svih ukrasa oko glavne metafore pesme, nego naprotiv u otklanjanju svakog od tih takvih suvinih ukrasa, bili oni ritmiki, versifikacijski ili neki drugi. Umetnost se sastoji u odbacivanju svega suvinog, ne u dodavanju nepotrebnog. Izmeu te dve krajnosti postoje vene sumnje, dorade i prerade... Preeren je kuao sve ritmove koji su lebdeli u vazduhu njegove epohe; uspostavio je, kao kakav neumoljivi i blagonakloni zakonodavac, jasna pravila versifikacije-ritmovanja koja su pre njega, od Stefana Modrieka do Vodnika, bila blie improvizaciji nego jednom sreno uspostavljenom i primenjenom sistemu. Jer, kod Preerna se, bolje nego kod veine pesnika njegovoga vremena i onih koji su mu neposredno prethodili, pa i onih koji su doli neposredno za njim, osea ta briga da izmeu onoga o emu se govori i onoga kako se o tome govori postoji ravnotea u kojoj pomanjkanje najmanje estice, u potrebnom trenutku, unitava celinu. Takvu napetost i ravnoteu moe

237

istovremeno ostvariti samo istinski virtuoz, onaj koji svira zatvorenih oiju ili pie pesmu u hodu, i ve gotovo zavrenu prenosi je na hartiju. Preeren je bio takav. I pored prilinog broja prepravki moglo bi se povremeno govoriti o varijantama, kao povodom poetka Sonetnog venca koje je inio na vlastitim pesmama, ili prevodima Lenoru je usavravao punih pet godina pre nego to ju je tampao ipak moemo tvrditi da se njegova glavna pesnika laboratorija nalazila u njegovom duhu, u njegovom mozgu. Kad znamo da je Preeren, u prilikama kad ga je u drutvu ponekad znala uhvatiti istinska ivotna radost, bio u stanju da se izraava direktno u stihovima pripremljenim? ili improvizovanim na licu mesta zavisno od okolnosti i prisutnih? takav se zakljuak namee kao sam od sebe. To znai da je Preernova pesnika tehnika bila neka vrsta nevidljivoga rada, to svakako nije bilo bezrazlono: ovek koji iz razloga koje svako moe lako zamisliti nikada, na primer, nije dozvolio da bude portretisan, ak ni u tim trenucima radosti, najee u kavani, kroz vinski plamen, svakako je imao jakih razloga da zatiti svoju umetnost. U toj taki slovenaki pesnik opet se susree s virtuoznim Talijanom koji najee nije zapisivao svoje kompozicije, iz straha da ih osrednji muziari ne bi zloupotrebili banalizovanjem i pojednostavljivanjem njegove umetnosti. Vei broj Paganinijevih rukopisa pronaen je nakon njegove smrti, a naslednici i muzikolozi su imali dosta problema dok nisu uneli konaniji red u njihov nastanak. Na primer, niz od dvanaest violinskih sonata koje je Paganini napisao vrlo mlad, od 1805. do 1809., za vreme boravka u gradu Lucca, otkriven je i snimljen pre samo nekoliko godina, 1999! Preeren je za ivota doiveo ne ba da ga potkradaju, poto je oprezno i pomalo objavljivao, ali je zato imao priliku da se brani od tekstova koji su mu bili pripisivani, to je isto tako opasno. Posle njegove smrti, mnogi su hteli iz razliitih razloga da dopune njegovo delo i linost, kroz dopisane stihove ili manje-vie istinite anegdote. U tu skupinu spada i Preernov katren koji je kasnije dobio naslov Preernova vera i koji niko nikada nije video zapisan pesnikovom rukom. Jedini nepobitni dokaz da je on Preernov nije potenje onoga koji je taj katren sauvao u svojim seanjima i saoptio ga mnogo godina posle pesnikove smrti, nego filosofska misao koju treba uzeti s puno ozbiljnosti i razigrana virtuoznost kojom je ta misao izreena. Jedan redak, drugde nepostojei spoj. Poput kakvog savrenog (a koji nije?) Paganinijevoga kaprica!

238

Preeren je nepobitno dobro znao kako se zvao Veliki italijanski virtuoz ije se prezime ipak nalazi okrnjeno u pesmi enska vernost: Pagann umesto Paganini! U prvom trenutku uini nam se da je to iskljuivo zbog sile ritma kojim je Preeren vodio svoju pesmu, ili ona njega, sve do kraja. I to je tano. Ali, taj isto tehniki potez koji bi ostao prazan, neplodan, dakle ne neophodan, da nije opravdan kakvim viim razlogom: jer ne krnji se jedno takvo ime tek zbog potreba ritma, nego bi pre trebalo prilagoditi ritam tom imenu taj isto tehniki potez nadgraen je slikom kojom Preeren sugerie celu ideju pesme: oduzimajui Paganiniju poslednje slovo-slog njegovog prezimena, on upravo saima itavu ideju pesme tako to tim oduzimanjem jednog sloga-slova u nama stvara utisak koji oseamo gotovo fiziki, kao da smo i sami prisutni u pesmi pucanja jedne ice za drugom, dok se ne ostane na poslednjoj, najvioj, onoj najizraajnijoj. Ovim izvanrednim efektom, sprovedenim s toliko prisnoga sklada, Preeren se pridruuje talijanskoj virtuoznoj koli iji su najbolji predstavnici Arcangelo Corelli, Domenico Scarlatti i Niccol Paganini, koji su svi izili injenica koju do sada nije ustanovio nijedan talijanski dantolog iz beskrajnih preplitanja Danteovih terca-rima. A kao to znamo, Preeren je nauio mnogo toga kreui se njihovim beskrajnim lavirintom.

Susret u Krmi Kod Srebrnog Zmijca

France Preeren sedeo je za stolom, sam, ali kao da oekuje nekoga. Pred njim je stajala aa neodreenog pia, ispijena dopola. Moglo bi se, s ove udaljenosti, rei da je bilo oko pet sati popodne. Vani je padala kia, grane visokih stabala gotovo su udarale o okna krme njihana vrtlonim vetrom kakav zna da nas ponese krajem oktobra. Ni leto, ni jesen, a ponekad se ini da je ve poela zima, ali bez snega. Takvo je bilo raspoloenje prirode kad je nepoznati slovenaki pesnik France Preeren odluio da prekorai prag prilino uvene beke krme Kod Srebrnog Zmijca. Iako se ve pripremao da poloi svoj doktorski ispit, iako je ve dobro poznavao Be, Preeren je jo uvek oseao u sebi snani pritisak nekakve, ne bismo rekli provincijalne, stidljivosti koja ga je spreavala da slobodnije ulazi u prostore gde ljudi kroz amor, u dimu cigara i mirisu raznih pia, raspravljaju o stvarima koje su njega privlaile najvie zbog toga to su mu se inile kao zabranjene. Upravo zato je izabrao ovaj

239

prelazni trenutak dana, ni podne ni vee, kad su kafane kao u predahu, a posluitelji sanovni i lieni one ponekad napadne uslunosti. Svu tu posebnu atmosferu oseao je u sebi i oko sebe, sedei sam za tim stolom, s pogledom uperenim u dalj, tog dana krajem oktobra 1825. godine, kad se vrata prilino iznenadno i naglo otvorie i u prostoriju nahrupi, upravo bi se tako moglo rei, jedan mladi ovek, koju godinu stariji od Preerna, umotan u nekakav sivi plat koji je njegovom pomalo bucmastom licu uokvirenom kovrdavom i neurednom kosom bar sudei prema upercima koji su virili ispod cilindra koji novodoli gost skide i nespretnim i hitrim pokretom spusti na prvi sto koji mu je bio pod rukom, a zatim pogleda vrlo odluno po sali, kao da trai nekoga, blago zadra pogled na Preernu i gotovo mu se neosetno nakloni, kao da ga pozdravlja, pokret koji bi verovatno uinio i da je krma bila dupke puna. Tek to je uinio taj pokret, pored njega se nae jedan od kelnera koji prihvati njegov plat i rukavice, i naklonivi se, pozdravi ga s osmehom koji je odavao i potovanje i prisnost: Dobardan, gospodine Schuberte! Mozartov klavir vas eka! Preeren je uo i video sve to se upravo dogodilo pred njim, ali je tek nakon kelnerovih nekoliko rei shvatio, a ubrzo i ugledao, kako se u samom uglu prilino izduene prostorije iako pokriven crnim velom nalazi jedan klavir, bolje rei pijanino, tako diskretno prisutan da se Preeren i nije zaudio to ga pre toga nije primetio. I zaista, umesto da sedne za jedan od brojnih stolova, mladi koga je kelner oslovio sa gospodine Schuberte trapavim ali odlunim korakom uputi se prema instrumentu, i ve je sedeo na nekakvom tabureu koji mu je jedan drugi kelner prethodno pripremio. Schubert poe da prebire po klaviru, ije su dirke ponekad oigledno bile ratimane, ali to njega izgleda ni najmanje nije ometalo da sa puno poleta prelee svojim prstima ne samo od jedne do druge, nego od itavog buketa belih ili crnih, kao da je iz svih zajedno izvlaio najvedrije i najpunije skladove. Preeren oseti nekakvu magiju koja ga je doticala zahvaljujui tom zdepastom telu, koje je video tek s lea, pred kojim je nastajala muzika kakvu pre toga u svome ivotu nije nikada uo. arolija je trajala i trajala, a Schubert je samo povremeno ispruao ruku prema peharu s pivom koji je s neverovatnom vetinom i kao liei na one koji listaju partiture pijanisti za vreme koncerta ispijao ne gubei ni najmanji deli muzike koju je svirao. U jednom trenutku zasta, osealo se da o neemu napeto razmilja i onda, kao krunu svega, odsvira kratku kompoziciju

240

(Preeren pomisli u sebi: ova je trajala oko tridesetak sekundi) i naglo se die uz pljesak kelnera i gazde gostioniara koji je izgleda celo to vreme kunjao negde u uglu ili je neosetno uao u prostoriju, s druge strane, i, da ne bi remetio sviraa, ostao da stoji iza vrata. I Preeren, gotovo nesvestan ta ini, zapljeska. Ali, udarajui rukom o ruku, dlanom o dlan, oseti u sebi nekakvu toplinu i prijatnost kakve dotad jo nikad nije osetio. Gospodin Schubert, nakon to je izmenjao nekoliko rei sa poslugom, nae se munjevito pred Preernovim stolom i, dok je ovaj nespretno i nespremno ustajao, prui mu ruku, uz osmeh i ovih nekoliko rei: Franz Schubert, beki kompozitor, ali se o tome jo ne zna toliko koliko bi trebalo da se zna i koliko e se jednoga dana svakako znati! Preeren stisnu Schubertovu meku ruku, jo vrelu od muzike koju mu je ponudila, i ree svoje ime. Retko se dogaa, dragi prijatelju, da se u jednoj ovakvoj gostionici nau dva Franca nasamo; hajde da nazdravimo za taj susret! Preeren tek tada primeti da je jedna kelnerica, gotovo letei kroz vazduh, napunila njegovu au istim piem koje je on, dok je sluao muziku, neosetno bio ispio do dna! Ve su im se pehari zvonko sudarali u vazduhu, a pogledi se svetlucavi ukrtali uz obostrano nazdravljanje. Dakle, vi ste Slovenac, ako me uho ne vara, sudei po vaem naglasku. Ni tu nismo daleko, moja majka je bila Poljakinja, razumem pomalo i slovenaki. Pre desetak godina napisao sam lied na tekst jednog vaeg zemljaka, kako se ono zvae? Urban, Urban... Jarnik, da! ali u prevodu na nemaki, Die Sternewelten. Vrlo lepa stvar, mada nisam imao prilike da vidim slovenaki original. Nadam se da ga je Fellinger dobro preveo! Nemam pojma gde mi se taj rukopis zagubio... Ako ga traim, neu ga ni nai, a verovatno e se jednom pojaviti, moda kad mene vie ne bude ovde... I Schubert baci prilino tugaljiv i odsutan pogled po praznoj sali. Zatim se trgnu, kao iz sna, i nastavi, inei se da odgovara na neko pitanje koje je moda bio postavio Preernu u tom kratkom trenutku sanjarije: Kaete da ste student prava i filosofije. Kako vas samo lepa budunost eka ! Hoete li ostati u Beu ili se vratiti u Lajbah ? Zamislite, pre neki mesec bio sam podneo kandidaturu za direktora opere u tom gradu, a preporuku mi je potpisao lino moj tovani uitelj kontrapunkta Antonio Salieri! Ja sam njegov uenik!

241

Ukoliko uspeno zavrim svoje studije, kao to sam ih zapoeo, obavezno u se vratiti u Ljubljanu. ta bih radio celoga ivota u Beu, gde ionako ne bih nikada uspeo da dobijem odgovarajui posao? Ali, to se tie vas, iskreno vam moram rei da je dobro to niste dobili to traeno mesto u operi! Ljubljana je mrana i crna peina, u njenim gostionicama nema ak ni ratimanih klavira na kojima vi oigledno znate da proizvodite najarobniju muziku, ak i kad su veoma ratimani. Nema sumnje da su vas odstranili kakvom smicalicom koja je u tom sluaju bar bila dobra za vas. Iako bih ja lino voleo da vas sretnem ponekad, makar u prolazu... da mi odsvirate ovaj poslednji komad koji ste izveli na samom kraju i koji ne traje ni punih tridesetak sekundi! Ah, mislite na cotillon! Drago mi je to vam se dopada, upravo sam ga komponovao, na licu mesta! Zar se ne plaite da ete ga zaboraviti... sve te note...! Bez bojazni ! jer ono to se iz moga mozga jednom preko mojih prsta prelije na klavijaturu zauvek ostaje tu (i Schubert dotae blago svoje elo kaiprstom desne ruke), a ne bi bilo ni neka velika teta da se negde zagubi. Moj prijatelju, koliko je slinih cotillons ostalo iza mene po bekim i nekim drugim austrijskim krmama! Moram priznati da mi je ovaj mio i sauvau ga, pomalo i zbog vas! Istina je da mi se ta mala tema motala po glavi ve nekoliko godina, ali danas popodne sam joj dao najkonaniji oblik. Oprostite mi moje neznanje, ali kakav je tano taj ples cotillon, moete li me poduiti! Cotillon je prilino slian, isto po glavnom ritmu, quadrilleu, ali dok je kadril neto otmeniji, gotovo militaristiki, jer se igra u velikim salama i najece u posebnim trenucima, dotle je cotillon predvien za one trenutke kada se gospoda, ve pomalo pod dejstvom popijenih pia, polako oputa, tad se obino otvaraju flae ampanjca, dok se kadril igra gotovo redovito u treznom stanju. A to se tie ritma, cotillon je daleko slobodniji upravo zbog toga to se moe podeavati prema atmosferi, odnosno njegova brzina i trajanje uveliko zavise od toga kako onaj koji ga izvodi sudi da je raspoloenje drutva za koje svira. Ima tu pravih uda, kad se svi raspojasaju i kad se ne zna ko pije a ko plaa. Tada je cotillon najpodesniji, jer moe da ga svira u nedogled, da ga ponavlja kao na kakvom mehanikom instrumentu ili da ga varira do mile volje. Ja sam na jednoj slinoj zabavi svirao jedan, jo krai od ovoga, nekoliko sati i niko nije ni primetio da celo vreme sviram u stvari jednu te istu muziku! Ni sad se ne

242

seam ko mi je za to vreme ukrao moju dragu... Cotillon je pravi avo od plesova, a ivoti mnogih ljudi su ponekad oznaeni onim to se deava prilikom njegovog sviranja i plesanja. Pa ak ni oni koji posmatraju nisu poteeni njegovog demonskog uticaja i posledica koje moe ostaviti u naim srcima. Oni koji ih komponuju to najbolje znaju, zato su moda malo poteeniji od ostalih! Ali sve je u iskustvu... Nakon kratke stanke, u kojoj je jo nekoliko puta odjeknuo sudar pehara i prijatni um dosipanja u ae, Franz Schubert doda: Uveren sam da su prvi cotilloni nastali upravo u ovoj gostionici, pre tridesetak i vie godina, u vreme kad je veliki Mozart ovde dolazio i kad je prebirao na ovom istom klaviru na kome sam ja nedostojni muziar upravo izveo taj cotillon! Mozart je ovde zalazio, dragi prijatelju, bolan i osiromaen, ali kau da je upravo u tim trenucima svirao i komponovao tu muziku koju je kasnije moda zabeleavao kad bi se vratio kui iji smo mi samo jedan bledi, prezrenja dostojan odjek! Da li ste ikada uli neto od Mozartove muzike? Pitam vas, jer me ne bi iznenadilo da niste, poto je on danas poluzaboravljen u ovom gradu kome je dao celoga sebe! Na moju veliku alost i sramotu, nisam, ali sam uo za njegovo ime. Kau da je bio otrovan! Nikad to nemojte ponoviti, dragi prijatelju, jer je ta prljava legenda koja na nesreu oveanstva uzima sve vie maha jedna bedna izmiljotina o kojoj ja lino ne volim da priam jer mi naviru rei koje se ne bih usudio da izgovorim, da proapuem ni u najveoj osamljenosti! Vi ste budui advokat, nadam se da ete biti pravedan i uporan, jer ovaj je svet jedna velika parnica. Verujte mi, to se tie legende o otrovu, da bi bilo dosta posla za vas i vae bratstvo, i da bi se dolo do neverovatnih saznanja kad bi se samo malo zavirilo u neke dobro uvane dosijee ili podigao veo s nekih lica koja su drmala naom istorijom, a drmaju i sada, ak iz svojih velelepnih grobova. Evo me, brbljam! Morate zaboraviti sve ovo. A najbolji nain za to jeste da vam za koji tren odsviram neto veliko i lepo od Mozarta, da to zapamtite za sva vremena kad se budete vratili tamo u tu vau Ljubljanu kako je vi nazivate! Schubert odskoi kao loptica i u nekoliko koraka nae se za instrumentom. Muzika koju je poeo da proizvodi i liila je i nije liila na onu koju je malopre izvodio gotovo neobavezno. Sada se osealo da su celo njegovo telo i bie bili u stanju izvanredne napetosti, ali napetosti koja iz nas izvlai one niti koje esto

243

ostanu zanemarene i nikad probuene na naim dnima. Preeren je sluao ozbiljan, kao i jo nekoliko pridolih gostiju, a Mozartova muzika je lebdela i priala veliku nikad doprianu priu o svemu onom to svakodnevno sanjamo i uvek otpoinjemo sledeeg dana, uporno, beznadeno, toliko ljudski... Nakon to je zavrio sa sviranjem a mi sa ovog rastojanja ne moemo nikako i niim izmeriti vreme trajanja tog koncerta u bekoj krmi Kod Srebrnog Zmijca Franz Schubert, jo okrenut klaviru, stojei, pognute glave, proapta samo za sebe: Mozarte, Mozarte! Zatim se hitro okrenu prema prisutnima i potrai oima slovenakog imenjaka s kojim je do malopre sedeo za jednim od stolova. Ali ga njegove oi ne naoe.

* Ovi odlomci rukopisa PREEREN, U JEDNOM DAHU, pokuaj da se veliki Slovenac sagleda i kroz nekoliko kompozitora, zasnovani su na sasvim mogunim injenicama (Preeren je objektivno mogao okrznuti Beethovena u kakvom bekom sokaku) ili ubedljivim fikcijama (na primer, potpuno izmiljeni susret sa Schubertom u jednoj bekoj krmi koja moda postoji danas). K. M.

244

Ale Debeljak Andrew Wachtel Krzysztof Czyzewski Sneana Bukal

BALKAN

Ale Debeljak

Rubrika BALKAN
Balkan, kako je na prvi pogled jednostavno nazvana ova rubrika, sasvim pouzdano nije samo brdoviti poluotok na jugoistoku europskog kontinenta, nejasnih granica prema zapadu Europe i imena koje je prema turskom kartografu preuzeo njemaki geograf August Zeune na poetku devetnaestog stoljea. U zadnjih dvjesto godina ratova i nasilnog premjetanja granica pod pritiskom raznih imperija habsburkog, otomanskog i jugoslavenskog i, dakako, uz obilnu geostrateku i kulturno-hegemonijsku asistenciju zapadnih velesila, Balkan je postao prikladna metafora za neku forma mentis, za necivilizirani i divljaki, ne sasvim racionalizirani i s modernim mitovima znanosti neusklaeni mentalitet, koji je svojim metastazama sposoban brzo zaraziti zdrave duhove u svijetu globalnog kapitalizma. Balkanizacija neke drave ili zajednice danas je prvenstveno pogrdna i negativna metafora. Na opoj razini jezika masovnih medija i u svijesti ljudi na ulicama razvijenog svijeta ta metafora sugerira ponajprije egoistiko drobljenje veih cjelina na sve manje jedinice, koje se kroz prelijevanje krvi i svirepu mrnju, kroz prefrigani moralizam istoe i ritualno zazivanje predaka i ognjita namee kao izrazito moderan, dakle destruktivan proces. Stoga se nema smisla pretvarati da je rije samo o procesu koje su zapadnoeuropske nacionalne drave ve sprovele u devetnaestom stoljeu. Desetljee ratova u bivoj Jugoslaviji nije donijelo kraj unitavanju u tim prostorima. Jo su svjei grobovi najnovijeg vala nasilja i preduboki su tragovi srpske etnike grandomanije i korumpiranih lokalnih elita u novonastalim dravama koje su nacionalistiki fundamentalizam promaknule u kljuni kriterij pripadnosti, da bismo se uljuljali u iluziju kako je ve samim prikazivanjem te katastrofe kao prijenosom eminentno europskih ideja prosvjetiteljskog i romantikog nasljea u balkanski drutveni, kulturni i politiki okoli, taj neugodni problem ujedno i intelektualno iskritiziran pa time i nekako sreen, postavljen ad acta, ve zbog same neumitnosti povijesna tijeka. Zato e ova rubrika imati prvenstveno sljedei skromni cilj: ponajprije e pokuati nai zatitu pred licemjerjem samodovoljne zagledanosti u vlastiti pupak, to vodi u drndanje po jednoj struni, najee struni mistike kolektivne biti. Takoer e se boriti protiv paralizirajueg razoaranja nad time to europski

247

naini ivota i miljenja nisu u cijelosti prisutni i na raspolaganju tu i sad, na Balkanu. I napokon, gdje je taj tu? Na junoj strani terase hotela Esplanade u Zagrebu, kako je ironino poentirao premjetanje simbolinih razgraniavanja Miroslav Krlea? Zar je Balkan kod kue u gastarbajterskim krmama na Goethe i Schillerstrasse oko mnchenskog kolodvora, kako tvrdi uti urnalizam paranoine njemake malograantine? Ili Balkan zapoinje na junoj obali Kolpe ili Kupe, koja Sloveniju dijeli od Hrvatske, kako vjeruje dobar dio Slovenaca? Cordon sanitaire koji razdvaja stabilnu i ureenu dravu od kaosa plemenskih strasti je imaginativni znak. Moe se premjetati po elji, no posljedice tih premjetanja ne pogaaju samo one koji se nau na nepravoj strani. Kao to se moderna predodba o Balkanu oblikovala kroz raznovrsne mutacije, kod kojih su zapadni naini konstrukcije stranog, drugog i drugaijeg aktivno suraivali s nastojanjima pronalaenja nativne, etnogenetski izvorne i superiorne barbarogenijske kulture, tako i ova rubrika nastoji obuhvatiti istodobnost pogleda izvana i iznutra. U njoj e svoje poglede na Balkan predstaviti pisci, kulturni kritiari koji sami nisu bili neposredno zahvaeni raspadom Jugoslavije, rijekama prognanika i valovima nestabilnosti. Vjerujemo da e kozmopolitska perspektiva takvih pisaca omoguiti za kompetentnu analizu prijeko potrebnu distancu, premda to ne znai da e u njoj automatski biti iskljuena uvstvena i etika senzibilnost. Lokalna perspektiva u ovoj rubrici nastojat e ponuditi zrelu samorefleksiju koja u svojim najboljim izdanjima ide ruku pod ruku sa zavjetom izabranoj zajednici. Uistinu se pri tome radi o izboru, a ne samo o automatskoj biolokoj uroenosti. Izbor je to one neuhvatljive zajednice u kojoj dominira ideja da biti ovjek nije samo pravo, nego i odgovornost. I to nalae svakom asopisu, rubrici i piscu imperativ razumijevanja injenice da odgovornost za poinjeno djelo raste usporedo sa smanjivanjem vitalnih segmenata javnosti, u kojima kritina analiza djela i postupaka uope i moe biti primjereno shvaena. Ono to sve nas koji bismo eljeli imati udjela u zajednici u kojoj ideja zajednitva i ljudskosti jo nije zamrla, uope jo moe zatititi, moda je doista samo krhka nada da analitiko razmiljanje i sumnja u modne trendove i ideologije ve samim svojim postojanjem predstavljaju otpor prihvaanju kako statusa quo tako i nunosti raznih lica zla kao sastojaka svakodnevice. Na ovom se naizgled starom humanistikom, no uistinu duboko angairanom intelektualnom habitusu, temelji i ova rubrika.

248

Krzystof Cyszewski, jedan od dvojice pisaca u ovoj rubrici, negdje je zapisao da smo mi, pisci roeni oko 1960, bosanska generacija, obiljeena ne samo krajem hladnog rata i smru komunizma nego i raspadom svih iluzija o nunosti u traganju za dobrim. U to nas je za visoku cijenu brutalne zornosti uvjerila opsada Sarajeva i komadanje Bosne i Hercegovine, koja je moda na najspontaniji i zato najranjiviji nain utjelovljivala onu transnacionalnu ideju, o ijem raspadu pie Andrew Wachtel. Stoga me ne udi da mi je tako ivo ostalo u sjeanju, kad je priblino dvije godine prije daytonskog sporazuma koji je vojno stanje u aritu Balkana zamrznuo, ne otklonivi strukturne uzroke za takvo stanje Josip Osti, bosanski i slovenski pjesnik, recitirao pjesmu Izeta Sarajlia (1930-2002), vjerojatno najpopularnijeg pjesnika bive Jugoslavije. Recitirao ju je u egzilu, u Ljubljani, pred publikom mladih bosanskih prognanika. Stara pjesma je dobila nov ton. Legendarna elegija opisuje patnju mladih talaca, palih pod faistikim hicima u Drugom svjetskom ratu: uvijek mi se oi napune suzama kad pjesnik toplinom zrelog sentimenta svraa pozornost na to da su mladii bili najprije ljubavnici a tek potom vojnici. Da su vojnicima postali zbog ugroene domovine. Elegija Roeni dvadeset tree, streljani etrdeset druge predstavlja potresni memento mori iz prologa svijeta, za koji je Sarajlieva generacija vjerovala da se ne moe ponoviti. Zato je strasnim pacifizmom, humanistikom lirikom i karakteristinim education sentimentale pisala neslubenu povijest doba nakon poraza nacizma, kad su aleje lipa u Sarajevu, ruske romance i ljubavnici na Ilidi upuivali na to da ljudska potreba za smislom i ivotom u zajednici ne moe umrijeti. Pisati o Balkanu danas, na poetku dvadeset i prvog stoljea, koje obnovljenim manihejskim jezikom simpfliciranog dobra (Europa, Zapad, Amerika) i zla (islamski svijet) donosi nove prijetnje za ljudsko dostojanstvo, znai pisati o ljubavi i ratu istodobno. No to ne znai pisati samo o razdoblju nakon pada nacizma i faizma nego i o njihovom oivljavanju, emu je doprinijelo i kozmetiko preivljavanje komunizma preruenog u nacionalistiko ruho. S tog vidika je vjerojatno posve jasno zato moramo sauvati u sjeanju nedavne pokuaje da se znaajni dio identiteta balkanskog kulturnog mozaika topovima izbrie s oblija Balkana. To je po mojem miljenju nuno. Takoer je nuno da budu upravo one zajednice kojima prijeti fiziko unitenje svjesne znaenja tiskane rijei potrebe za dokumentiranjem i analizom individualne i kolektivne prezencije koja je naporima bosanskih nakladnika pod opsadom Sarajeva dala herojski peat: tu i sad ouvati,

249

osnaiti i u novim pravcima razviti vlastite intelektualne i stvaralake snage. Jaanjem tih snaga nee profitirati samo Bosanci kod kue i u egzilu, nego emo i svi mi ostali, koji smo ivo zainteresirani za sudbinu viestrukih identiteta i umnoenih lojalnosti, dobiti mogunost da u oblikovanju uvjeta za dijalog obnovimo i tradiciju meusobnih upoznavanja, informiranja i diskusije. Premda je ta tradicija bila u zadnjih deset godina okrutno iskuavana i gurana u razne slijepe ulice ignorancije i arogancije, Sarajevske sveske i rubriku Balkan vodi vrsto uvjerenje da je ona nuna.

250

Krzysztof Czyzewski

BOSNA POSTAJE NAA DO BOLA

Objektivnost u Bosni nije mogla biti neutralnost, a glava u Bosni nije znaila nita bez srca. (Cohen) 1 itam knjigu Roberta Cohena, Hearts Grown Brutal: Sagas of Sarajevo /Srca koja su postala okrutna: Sage o Sarajevu/, u Gracu u Austriji, na jednom starom posjedu, odakle se pogled protee do granica s Maarskom i Slovenijom. Ispod mene, na 18 Sackstrasse, nalazi se zgrada koju su nazivali Conradovom kuom i u kojoj je 13. marta 1863. godine nasljednik habzburkog prijestolja, Franz Ferdinand, doao na svijet. Danas je u toj zgradi smjeten muzej s fotografijama iz nadvojvodinog ivota. 28. juni 1914. godine ubistvo u Sarajevu. Gomila ljudi odvodi zarobljenog Srbina, Gavrila Principa. Dan nakon toga, tijela Franza Ferdinanda i njegove supruge lee u otvorenim kovezima u jednoj sarajevskoj pogrebnoj kapeli. Tada poinje njihovo puteestvije kroz srednju Evropu. Oni plove niz Neretvu, preko Mostara, do Jadrana. Onda jedre do Trsta, putuju Dunavom, do dvorca u Artstettenu i Bea. Gomile oaloenih su posvuda. Car Franjo Josip, star i nemoan, uhvaen je kako u fijakeru ide na sahranu. U meuvremenu, u Sarajevu je mete. Muslimani se najvie istiu u antisrpskim demonstracijama. Fotografije sa suenja Mladoj Bosni, organizaciji kojoj su pripadali Princip i Nedeljko abrinovi, momak koji je postavio bombu. U njihovim oima je misija, izrazi lica su im tvrdoglavi, oito su spremni da se bore i umru. Zapis urezbaren na Kosovskom polju kao da probija na licima tih mladih ljudi: Ko je Srbin i srpskoga roda, / i od srpske krvi i kolena, / a ne doo na boj na Kosovo, / ne imao od srca poroda, / ni mukoga ni devojakoga! / Od ruke mu nita ne rodilo, / rujno vino ni enica bela! / Rom kapo dok mu je kolena. Kroz sve godine postojanja Jugoslavije, pored Mosta Gavrila Principa stajala je jedna ploa objeena radi sjeanja na njegovo djelo koje se smatralo herojskim. Danas taj mladi srpski nacionalista vie nije heroj Sarajeva, a na mjestu ploe sada je samo praznina. Ovdje historija nee da je ostave na miru, pie Cohen. Dan kada je nadvojvoda ubijen, dan kada je zapaljen ar Prvog svjetskog rata, jeste dan na koji se obiljeava godinjica Kosovske bitke.

263

28. juni 1989. godine gomila od milion ljudi se okupila na mjestu poraza, koje se pretvorilo u mjesto slave. Lider nacije, Miloevi, govorio je o narodu, jednom od rijetkih koji je u porazu ostao neporaen. Bilo je ve oito da su ljudi, koji su u samoubistvu nali spas, kako ih odreuje Cohen, bili spremni da se sahrane u slomu Jugoslavije ne bi li se oslobodili nekog jarma, pravog ili zamiljenog, nije vano. Meu pismima i komentarima to podsjeaju na ubistvo u Sarajevu, panju mi privlai neto to je napisao jedan drugi mladi nacionalist, Mussolini, a objavljeno je u Popolo dItalia 10. jula 1915. godine: Heil dem Revolver des Princip und der Bombe des Cabranovic! Historija je krenula brim korakom. S moje kule u Gracu moglo se posmatrati nekoliko neobinih dogaaja. Naao sam staru razglednicu koja prikazuje let cepelina 1931. godine. ini se potpuno nestvarnim, kao to bi neko dijete zamislilo posjetioce s druge planete. Uskoro, meutim, zapanjene oi se okreu prema nepobitno stvarnoj figuri. Sauvani dokumentarci biljee trijumfalni mar Hitlera u Grac i zagluujui aplauz gradskih stanovnika. Razglednica iz 1938. godine pokazuje zastave sa kukastim krstovima to se vijore s moje kule i ljude to tre za voom. Ko je ivio u ovoj kuli prije mene? Blii se ruak. Osjetim miris kog se dobro sjeam iz Bosne, miris povra i mesa koji se peku. To vjerovatno moja susjeda gospoa ari kuha bosanski lonac. Ona i njen mu se nemaju gdje vratiti. Grac im je pruio privremeno utoite. Moj prijatelj iz Sarajeva Devad Karahasan takoer ivi ovdje sa svojom suprugom. On se vraa tamo. Pitao sam ga hoe li me povesti sa sobom. Zna, odgovorio je, neko vrijeme, za vrijeme rata, elio sam da tamo povedem razne ljude. Stvari su se deavale, bili su potrebni. Ondje je bio ivot i borba. Sada, ne elim nikoga da povedem u Sarajevo. Sada je ondje gore nego to je bilo za vrijeme rata. Pomislio sam na sinagogu spaljenu za vrijeme Kristalne noi. Trebala bi uskoro biti obnovljena: u mirnom Gracu, ono to je uniteno u slijepoj mrnji moralo je ekati vie od ezdeset godina kako bi nanovo oivjelo. Smrkava se. Kroz prozor gledam gospodina aria koji kree u etnju. O emu razmilja taj tihi logora iz Bosne? Mjesec je februar 1999. godine. Poinjem itati Hearts Grown Brutal.

2 Vrijedi li vratiti se u Bosnu nekoliko godina nakon to je mirovni sporazum potpisan u novembru 1995. godine u Daytonu?

264

Poslije svega to smo gledali na televizijskim ekranima, poslije svega to smo proitali u novinama ima li ta novo da se kae o Bosni? Ostavili smo Bosnu iza sebe, ve smo rjeili to pitanje, dosta je. ivot ide dalje, postoje druga, vanija pitanja. Zato se Robert Cohen vraa u Bosnu? Ta knjiga je debela, kao da kae: ajmo jo jednom ispriati priu ispoetka. Hronologija u predgovoru poinje s 395. godinom s podjelom Rimskog carstva na Istono i Zapadno du rijeke Drine. injenice i datumi poinju se nagomilavati 1918. godine: stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. godine pretvara u Jugoslaviju. Tu, po Cohenovom miljenju, lei korijen drame ne u stoljeima starih, krvavih sukoba, kako su to pokuavali da imputiraju zapadnjaki politiari poput amerikog dravnog sekretara Warrena Christophera. Christopher je 1993. godine izjavio: Mrnja izmeu sve tri grupe Bosanaca, Srba i Hrvata gotovo je nevjerovatna. Ona je skoro zastraujua i stara je vie stoljea. To je uistinu problem iz pakla. Ne. Problem je u samoj Jugoslaviji, u njenoj sedamdesettrogodinjoj iskrivljenoj historiji koja je od poetka izazivala nacionalne i vjerske tenzije to su morale biti skrene silom, bilo pod kraljevskom diktaturom ili pod komunistikim reimom. Tako, ispriati historiju od poetka za Cohena znai ispriati je od trenutka kad je nastala prva Jugoslavija. Od trenutka kad je poeo rat u Hrvatskoj 1991. godine, a onda u Bosni 1992. godine, datumi u hronologiji se poinju nagomilavati. Gotovo svaki mjesec je posebno oznaen. Moramo jo jednom prei kroz sve faze rata kako bismo stigli do mjesta ija imena radije zaboravljamo: Jasenovac, Omarska, Srebrenica... Podnaslov knjige, Sagas of Sarajevo, simbolian je, jer su tu i dogaanja u Beogradu, na Kosovu, u Tuzli, Bihau, Kninu, Zagrebu... Cohen, meutim, ne eli da nas vrati u Bosnu za vrijeme rata kako bi nas natjerao da ponovo proivimo historiju. Ova nas knjiga dovodi u poloaj licem u lice s dananjom Bosnom. Rana nastavlja da se gnoji. Ne samo zato to Dayton nije postigao konano rjeenje za Bosnu. To nije bio samo jedan rat ve i ogledalo podignuto prema zapadnom svijetu koje je odraavalo odraz istine na kraju 20. stoljea. Htio sam da dosegnem dalje od samog rata, pie Cohen u svom predgovoru, jer sam osjeao da bol koju Bosna trpi lei dublje od prolivene krvi. Na licima to su mi neprekidno bljeskala pred oima, licima s modricama, licima to ne mogu vidjeti, bila je rana koja se inila da dosee dno naeg doba. Cohen nas postavlja u poloaj licem u lice s dananjom Bosnom i zaustavlja nas u pokuaju da pobjegnemo. Nakon itanja ove knjige, Bosna ponovo postaje naa dok ne zaboli.

265

3 Prije rata, gotovo da se kamenom moglo dobaciti od Sarajeva do mora bilo je udaljeno tri sata vonje autom. Tokom rata za taj put je trebalo mnogo due. Srueni mostovi, zaobilaznice uslovljene tekuim linijama fronta, kontrolni punktovi. Na cesti vlada izuzetan nedostatak prostora. Neki voze traktore kako bi obraivali zemlju, drugi oklopna vozila kako bi ouvali mir na mjestima gdje ga nije bilo veoma dugo, a neki drugi opet kako bi se opskrbili zalihama oruja ili municije. Kamioni s humanitarnom pomoi, autobusi zatamnjenih prozora to prevoze jo jednu turu meunarodnih pregovaraa, Mercedes s lokalnim mafiozom i kola hitne pomoi Crvenog krsta... Ovdje sreete ljude koje trampa odrava u ivotu, one to trae svoje porodice i one to trae novi dom, one to ive od rata i one to umiru od njega, prosjake, bogalje, ranjenike i politike turiste s kamerama, one to napadno ukazuju na svoju nacionalnost i one to bi je eljeli zaboraviti. Proi ete pored ruevina muslimanskih, katolikih i starih slovenskih svetilita, spaljenih domova, razbijenih prozora, balkona natrpanih drvima sakupljenim za zimu, nacionalnih zastava: bosanska, hrvatska, srpska (nikad neete vidjeti dvije kako se vijore s iste kue). I grobovi, grobovi svuda, svjei, bljetavo bijeli. Neka tiina to oamuuje visi u praini i galami, tiina to pada na duu i oi zamagljuje prazninom. Granini prijelaz izmeu Bosne i Hrvatske u Metkoviima i odjednom, bukvalno nekoliko stotina metara dalje, sasvim drugi svijet: bezbrina razvratnost svjetala iz jadranske luke Split. Voda za koju se ondje gubi ivot, ovdje iba iz fontana; tiha, skladna ljepota Dioklecijanove palae oprane valovima mora, neunitive kroz vijekove; ljubavnici, ljubavnici posvuda; dobro opskrbljene prodavnice i bezbrinost na licima. Ko god je proveo neko vrijeme u Bosni za vrijeme rata, a kasnije se probio do Splita, ne zaboravlja sukob pakla i raja, teine i lakoe, sumraka i svijetla, sloenosti i oite jednostavnosti, iskuenja da se umre i iskuenja da se ivi. To je iznad svega ulni utisak to ostaje s vama do kraja ivota: miriete slobodu, tako je, sloboda mirie, sloboda je more za kojim ude svi ljudi iz Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Mostara. Meutim a to je dojam to uslijedi neto kasnije, dojam to uspijeva potisnuti onaj prvi teko je due se radovati ovom ponovnom roenju kada uz njega ide osjeaj izofrenije i udnog nespokoja. ta je onda stvarno? Sa svakim trenutkom to

266

mine, Bosna u koju smo bili uronjeni poinje se udaljavati od nas da bi na kraju postala nestvarna. Da li se sve ono uistinu desilo? Tu je nadmono, gotovo tjelesno iskuenje da sebi dopustimo da nas zavede zamka nekog drugog svijeta to krije ne miris ve jednostavno tumaenje injenica iz medija, ivotnih interesa, konsenzusa i drugih objektivnih okolnosti. ta nas moe odvratiti od ovog iskuenja i vratiti nas onome to je mrano, bolno i teko? U takvom trenutku, lica ljudi koje ste sreli u Bosni mogu vam se obratiti i srce vam se stegne pri pomisli kako su usamljeni oni koje ste ostavili za sobom. Nema nikog da bude svjedok njihovoj istini, njihovoj tragediji, njihovom neizgovorenom jadanju. Dok ste bili s njima, ponekad ste imali utisak da ono to ih najvie mui nije glad, ponienje, nepravedno postupanje prema njima, ve to to ih niko nimalo ne razumije. Kako se neko moe pomiriti s injenicom da je ta sloena, vieglasna drama mogla dovesti do plemenskog klanja? Da li ostaviti te ljude ili se boriti za pravdu u njihovo ime? To nije pitanje borbe za pravdu za jednu stranu u sukobu, jednu dravu, kako je to shvatio jedan austrijski pisac, nego pravdu za ljude, stanovnike bive Jugoslavije.

4 Moje razumijevanje ratova je proizalo iz porodica. Robert Cohen je napisao sagu o jugoslovenskim porodicama iji raspadi i patnje najdublje izraavaju dramu rata. Jer, Jugoslavija nije bila samo vjetaka tvorevina napravljena u salonima politiara. Ta zajednica ljudi razliitih nacionalnosti bila je stvarnost u ivotu, kulturi, jeziku, i vie od svega, u porodicama koje nisu prepoznavale nacionalne podjele. Nema Hrvata koji moe rei da je isti Hrvat, nema Srbina koji moe rei da je isti Srbin, a ni Muslimana da je isti Musliman ... Mi smo izmijeani, kae Vojna Adamovi - njen mu je Slovenac, iji je djed bio Srbin, a baka Austrijanka. To je bila osnova za dugo odravano uvjerenje da oruanog sukoba ne moe izbiti. Opsada bilo kog grada u Bosni i napadi na njega znaili bi ubijanje vlastitog naroda. A ipak, gradovi su opsjedani, pucalo se po njima, a njihov vlastiti narod je nestajao od ruku svojih . Teorija Radovana Karadia da Srbi ne mogu ivjeti zajedno s Hrvatima i Muslimanima, kao to se voda ne moe mjeati s uljem, ispostavila se jaom od ivota. Meunarodna zajednica je prihvatila tu shvatljivu logiku bosanskih Srba i krenula da crta tane linije razdvajanja na krvavom

267

organizmu zajednikih gradova i porodica. Ono to je bilo nacrtano na mapama poelo se uvlaiti u ivot sve dok, kako Vojna kae, na kraju ljudi nisu stvorili granice u svojim glavama. Muslimanska vlada u Sarajevu pokrenula je kampanju protiv mijeanih brakova smatrajui ih veinom propalim brakovima. Rat u Bosni je postao rat prisnih izdajstava, kako ga je Cohen nazvao u jednom dijelu svoje knjige. Porodine pripovijesti opisane u knjizi Hearts Grown Brutal s takvim knjievnim savrenstvom postaju metafore fenomena irih razmjera nego to su sudbine pojedinaca. Pripovijest o Seadu Mehmedoviu koji traga za svojim ocem to ga dovodi to toga da spozna okolnosti vezane za stvaranje Jugoslavije i tragine dogaaje iz Drugog svjetskog rata to putovanje sina ka vlastitom ocu simbolizira elju da se ponovno stekne vlastiti identitet, da se iznad vlastite glave podigne krov u jednom svijetu koji po prirodi upa ljude iz korijena. Upeatljiv simbol evropske moralnosti i prisustva meunarodnih sila u Bosni postaje, pod Cohenovim perom, sudbina Bisere Zeevi, ija muslimanskosrpska porodica ivi u Sarajevu i Beogradu. Nakon to je izgubila sina koji se borio u bosanskoj vojsci, Bisera odluuje da napusti opsjednuto Sarajevo. U ljeto 1993. godine, jedini pravac bijega bio je preko slobodnog aerodroma. Ta pedesetsedmogodinja ena trala je preko piste nou, s prijateljem svog sina, koji je pristao da joj pomogne. Onda je sa one strane aerodroma koju su kontrolirale snage Ujedinjenih nacija snaan bljesak svjetla obasjao par u trku, a sa strane koju je drala Karadieva vojska odjeknuli su pucnji koji su pogodili svoj cilj. Sve se odvijalo prema utvrenim pravilima: vojnici Ujedinjenih nacija su, u skladu sa svojim statusom neutralnosti, ispunili svoju ritualnu dunost, jer bi svaki drugaiji postupak kako su to objasnili njihovi lideri predstavljao naruavanje nepristrasnosti i stajanje na Karadievu stranu. to se tie srpskih vojnika, oni su ispunili svetu dunost odbrane svoje zemlje kojoj je prijetio islamski fundamentalizam. Kada je Bisera Zeevi pala kao rtva kojoj je oajniki bila potrebna humanitarna pomo, UN je doao da joj pomogne. Oklopno transportno vozilo ju je odvezlo u bolnicu. Narednog dana, njen suprug Asim je vie nije mogao nai u bolnici. Zamotana u plastinu vreu stigla je u mrtvanicu bez odjee, prstenja i ostalog nakita nita od svega toga nikad nije pronaeno. Na vrei je pisala samo jedna rije: NEPOZNATA. Robert Cohen posmatra krvavu dramu to se odvija u srcu Evrope kroz prizmu pojedinaca i njihovih porodica. No to ne

268

znai da je njegova knjiga intimna porodina saga, saga malih drama to se odvijaju pred jedva ocrtanom pozadinom historije. Cohen uopte ne eli da svijet politike udalji od nas, jer bi on onda postao neshvatljiv, poniten, gotovo neljudski. U stvari, on eli upravo suprotno. Htio bi ga ogoliti, otkriti itav mehanizam jugoslovenske tragedije. Imenom prozvani predsjednici zapadnih sila, lideri svjetskih organizacija, voe vojski, pregovarai, politiari, kolovoe sukobljenih strana to su ive dramatis personae ove knjige. Budui da Cohen uvijek pred sobom ima lica rtava, on je nemilosrdan u traganju za istinom, a neosjetljiv na svako objektivno obrazloenje. Kako kau Bosanci, Drvo ne raste s neba. Svako donoenje odluke, svako izbjegavanje da se odluka donese, sve to odluuje o sudbini ljudi ima svoje ime u ovoj knjizi, svaki dogaaj ima svoj uzrok. Koliko izdaje, kukaviluka, licemjerja, prevare... Bosna nam otvara oi kako bismo shvatili ta su Evropa i Amerika danas. Nije bilo nude, nije bilo slijepe moi nezavisne od ljudskih napora u onome to se desilo. Cohen pokazuje koliko se toga moglo promijeniti hrabrou, ljudskom au i odlunou pojedinih zvaninika i pregovaraa poput generala Phillippea Morillona ili Richarda Holbrookea. Ali oni su ili opozvani s dunosti ili su na scenu stigli prekasno.

5 Teko je pronai knjigu o Bosni ili bivoj Jugoslaviji u knjiarama Graca. Knjigu Petera Handkea je lako nai. Taj album s fotografijama Lisl Ponger i Handkeovim tekstom, naslovljen Ein Wortland. Eine Reise durch Kartnen /Karantanija/, Slovenien, Friaul, Istrien und Dalmatien objavljen je prole godine. Tiha razmiljanja o svakodnevnom ivotu, ugodnoj prirodi, o obinom, ako ne i dosadnom. Kao da se nita nije desilo. I stvarno, da tano prenesemo atmosferu te knjige: Nita se nije desilo. Tiho, dragi moji. ivite normalno i ne sluajte one to govore o tragediji historije. Handke je postao poznat po tome to je rekao da za njega srednja Evropa predstavlja iskljuivo meteoroloko znaenje. On se tako ogradio od traginog peata na tom dijelu Evrope. Slovenaki knjievnik Drago Janar ga je u jednoj opreznoj polemici 1987. godine upozorio na injenicu da je dobro gledati gore, u oblake to plove nebom, ali je dobro i zagledati se ispod stopala, barem dok god postoje minska polja, bodljikava ica i Berlinski zid u ovoj srednjoj

269

Evropi. Nakon tog predgovora dolo je vrijeme da iskua rijei to zacrnjuju papir protiv historijske stvarnosti, protiv Bosne. Janar pie uveni esej pod naslovom Augsburg. Radio se svim silama trudi da uvjeri strane turiste kako je Slovenija mirna zemlja. Rat je negdje drugdje. Rat je na televizijskoj kutiji u uglu. U toj rupi u svijet, odakle vam novi leevi neprekidno upadaju u dnevnu sobu. I on je otiao u Sarajevo, nakon ega je napisao potresni Kratki izvjetaj iz grada koji je odavno pod opsadom. Tako se i Handke odluuje na put, samo to je rat u Bosni ve zavren. Poetkom 1996. godine on objavljuje svoj izvjetaj, svoju Pravdu za Srbiju. Handke postaje heroj. Milorad Pavi, srpski nacionalista koji ga je pratio na putovanju po Kosovu, pie: ...dobro je imati Petera Handkea. Ali samo velike nacije mogu imati Petera Handkea. Zaobiimo ovu nacionalistiku nit. Handkea zanima da baci sumnju na stvarnost bosanske tragedije koju smo mi vidjeli, o kojoj smo itali, i koju smo iskusili. Sve je to nestvarno, posljedica meunarodne zavjere sredstava informiranja. Postoji li uistinu alternativa? Pisac ne odgovara, pisac mrlja sliku, kae da nije jasno ko je napao koga, pita kako je stvarno bilo u Dubrovniku i mogu li se Muslimani koji su nastali od Srba smatrati nacijom? Odgovor je nije bitan. Ono to je bitno jeste zaborav, ponitavanje stvarnosti. To je evropski lijek za one to moda osjeaju griu savjesti zbog ravnodunosti prema tragediji koja se dogodila tako blizu da je bilo nemogue zaepiti ui pred njom. Tiho, dragi moji, ini se da na meteorolog ponavlja. Budui da je ovdje sve tako nejasno i sumnjivo, zato se uopte gnjaviti s uplitanjem? Ne dopustite da vam se novinari uvuku u savjest, jer su oni u slubi svjetske zavjere. Jedan od tog novinarskog opora, kako ih Handke naziva, jeste Robert Cohen, dopisnik New York Timesa. Vie od pedeset njegovih kolega ubijeno je tokom rata u bivoj Jugoslaviji. Cohen ne ostavlja nae savjesti na miru, on ne brie sliku, on nudi odgovor. Pravda za Srbiju nastoji da ode dalje od injenica ne bi li dosegla duboko unutra i napala barbarizam politike knjievnosti. Hearts Grown Brutal predstavlja realistinu, angairanu knjievnost utemeljenu na injenicama. Dovoljno je proitati samo naslove obje knjige kako bi se uvidjela razlika. Moda se Robert Cohen ne udubljuje u duhovnu sutinu stvari, na to je pozivao Handke, ali on zasigurno dosee dno naeg doba. Vrijeme je da pogledamo slike zapadnog svijeta umrljane iskustvom iz Bosne. To nije bio samo rat; bili su to licemjerje i moralni pad vezani za njega.

270

6 Profesorica Marija Todorova, koja predaje na Institutu za historiju pri Univerzitetu u Floridi, bavi se stereotipom balkanizacije. Knjiga koju je objavila 1998. godine pod naslovom Zamiljanje Balkana jedna je od najzanimljivijih o Balkanu. U intervjuu koji je dala Jedrzeju Morawieckom u Crnoj Gori (Tygodnik Powszechny, od 13. IX 1998. godine) ona zauzima stav objektivnog uenjaka i kritizira amerike novinare i sredstva informiranja zbog antisrpskih predrasuda i proizvodnje i ekspolatacije stereotipa. Kada prof. Todorova na to nadovezuje priu o Srpkinji koja ivi u Bostonu i sklapa prijateljstvo s jednom Njemicom i o tome kako njih dvije poinju sumnjati da udni pogledi drugih studenata proizlaze iz pretpostavki da su one nacisti, onda svi suosjeamo s nedunim rtvama stereotipa (no jesu li sredstva informiranja kriva za to?). Nae sumnje porastu kad prof. Todorova izjavi kako je nain na koji su amerika sredstva informiranja komentirala rat u bivoj Jugoslaviji bio prilagoen potrebama drutva, a novinarima je vlastita inteligencija dozvolila da utvrde s koje strane vjetar pue. To znai kako bismo, da je smjer vjetra bio drugaiji a o tome u nekom salonu odluku donosi skupina sumnjivih likova to na svjetskoj ahovskoj tabli igraju igre za vlastiti interes na televiziji, na primjer, mogli posmatrati dugogodinju opsadu Beograda bez islamskih fundamentalista kranske krvi. Jesam li pretjerao? Ali sredstva informiranja su u stanju da sve uine, a posebno neki genije kao to je reiser sjajnog popularnog filma Trumanova pria. Tako nema nieg jednostavnijeg nego prikazati junakog Radovana Karadia koji vodi odbrambenu borbu u ime svog naroda, kome prijeti bosanska armija naoruana do zuba. U svakom sluaju, po miljenju prof. Todorove, slika ovog rata u amerikim medijima nije bila objektivna (itaj: bila je antisrpska). To je perspektiva historiarke koja hladnim (itaj: objektivnim) okom gleda televizijski ekran i vidi vjekovima stare stereotipe. Uvijek sam smatrala, kae prof. Todorova u tom intervjuu, da novinarstvo treba tretirati kao akademsku djelatnost. A kakva je perspektiva onih na ekranu, kao to su Amerikanci koji se bore u Sarajevu? Nakon to je sluao vijesti na CNN-u o graanskom ratu i svog predsjednika koji je izrazio zadovoljstvo zbog poboljanja situacije u Bosni jer je manje ljudi umrlo 1994. nego 1992. godine nakon takve doze sredstava informiranja, vatrogasac s Rhode Islanda John Jordan (kog citira Robert Cohen), ekplodirao je: Mislim da nas zezaju. Kaem vam, to mi

271

je stvarno otvorilo oi kad je rije o tome za ta se Amerika bori... To je evropski grad sa blatnjavim rovovima uokolo i naoruanim ljudima koji svakodnevno ubijaju djecu. I to bi trebalo da bude u redu? ... To nije graanski rat, to je Miloeviev zloin. Ali nije pitanje sredstava informiranja najvanije u razmiljanjima prof. Todorove. Na kraju, niko ne sumnja da oni sebi dozvoljavaju stereotipe i ja sam ubijeen da e lovaki pas koji meu novinarima traga za antisrpskim stavovima nai vie od jednog primjera to proizlaze iz ispravnosti ove uenjake teze. (Handke je, na primjer, upratio da su muslimanske rtve ee prikazane u krupnom planu nego srpske.) Vanije je neto drugo. Ovo se deava na kraju dvadesetog stoljea, dakle u doba kad nauka vie nije tako duboko uronjena u istraivanja o nadmoi jedne nacionalnosti nad drugima. Ve za prethodna pokoljenja uenjaka pitanje je li neto antisrpsko ili prosrpsko moglo je biti od sutinskog znaaja. Za prof. Todorovu, savremenog uenjaka, teret ovog pitanja lei drugdje. U svijetu u kom vrijednost predstavljaju objektivnost, neutralnost, teorija pojednake udaljenosti, viestrukost istina, relativnost vrijednosti, u takvom svijetu je neuveno da ono to u knjievnosti predstavlja angaovanost, u novinarstvu predrasuda, a i u ratu podjela na krivce i nedune neko prozove moralnim pravom. Maria Todorova, koje je istraivala tu problematiku iz raznih uglova, proitala je vie od jedne knjige, istraila sredstva informiranja objektivnim okom, i zna jedno: Istina je takva, kae ona u interjvuu, da nema crnog i bijelog. To je vjerovanje uenjake nepristrasnosti koje se preporuuje novinarima. Robert Cohen, koji je tokom rata bio u Bosni, koji je razgovarao sa svim sukobljenim stranama, koji je iskusio tragedije ljudi sa svih strana fronta, zna jedno: postoji crno i bijelo. tavie, od poetka rata politiari, a po uzoru na njih i neka sredstva informiranja, uloili su znatan napor kako bi se zbrisala istina o postojanju crnog i bijelog. Izjava, Istina je takva da nema crnog i bijelog postala je najvei stereotip to optereuje Bosnu, ili prije e biti Bosnu s koje je uklonjena maska jednog od najrasprostranjenijih, neimenovanih stereotipa na kraju ovog stoljea. Kao strunjak za ova pitanja, prof. Todorova e sa sigurnou potvrditi da stereotipi pojednostavljuju, oslobaaju ljude odgovornosti, olakavaju ivot onima to ovjekovjeuju, a u sluaju Bosne, nita ne moe tome vie doprinijeti od izreke, Istina je takva da nema crnog i bijelog. U ljeto 1995. godine, nakon trogodinje opsade Sarajeva, neka ena je povukla Roberta Cohena u stranu i zagledala mu se

272

duboko u oi: Ovdje su stvari crne i bijele, rekla je. Stvarno jesu. Postoji zlo i postoji dobro. Zlo je gore na brdima. Tako, kada kaete da ste novinar i stoga morate biti objektivni, pa neto od onog to piete nee biti pozitivno za nas ve za one zle ljude gore, ja vas razumijem, ali vas i dalje mrzim. Da, mrzim vas. Svi pitaju, kakvo je uistinu ovo mjesto. Pitaju nas, kako je biti bez struje, ili bez plina, ili bez plate, ili bez ivota? Kako je stajati u redu za vodu? Kako je biti pokusni kuni? Pitaju nas, i pitaju, i pitaju. Ali da biste razumjeli, moda biste trebali otii na drugu stranu. Tamo e vam dati puku, pa ete moi pogledati sa zgrade kroz nian i vidjeete nekog ovjeka. Onda ete znati ta znai biti lovac. I povui ete obara i vidjeti tog ovjeka kako pada i stei ete spoznaju o tome da ste ga ubili. To je injenica. injenica. Onda vam moda i nee trebati da znate mnogo o nama, neete trebati znati odakle smo potekli, ili zato smo postali Muslimani, i jesu li Muslimani nacija, ili da li Bosna postoji, ili bilo ta drugo uope.

7 Brisanje razlike izmeu crnog i bijelog, poistovjeenje objektivnosti s neutralnou, nedostatak odgovornosti i ravnodunost prema tragediji to je samo nekoliko simptoma naeg duhovnog stanja koje Robert Cohen izvlai sa dna naeg doba. Bosna se takoer pokazala kao nemilosrdan test humanitarizma, moda posljednje duhovne iluzije zapadnog svijeta na kraju dvadesetog stoljea. Prakticiranje humanitarizma poprimilo je znaenje u Evropi nakon pada Berlinskog zida. Konac hladnog rata, raspad sovjetske imperije, stvaranje novih nacionalnih drava sve je to sa sobom nosilo prijetnju novim sukobima koje je u mnogim sluajevima samo zamrznula komunistika diktatura. Odgovor na te prijetnje trebao je biti humanitarizam, koji je bio privlaan iz nekoliko razloga. Cohen: ...nema sumnje da je dostavljanje u prosjeku hiljadu metrikih tona hrane dnevno za dva i po miliona korisnika u Bosni spasilo ivote. To ostavlja utisak da se neto radilo dok se izbjegavala opasnost od vojne intervencije. To uveliko odgovara multilateralizmu, jo jednom izvrsnom mehanizmu za rastvaranje rizika... rtve privlae emocije i otupljuju inteligenciju. Kao i vremenske prilike, taj nepogreivi izvor savremene drame lako utjee na gledaoce televizije. Tako se meteorologija ponovo propinje na noge, ovog puta ne u nekoj publikaciji pisca koji se bori s injenicama, nego

273

u doktrinama meunarodne zajednice. I tako, kao i onda kad se gledalo u nebo i oblake to plove kako bi se skrenula panja sa bolne stvarnosti, sada imamo hranjenje rtava kao nadomjestak obuzdavanju mesara. Ono to se dogodilo u Bosni u oima svjetskih donosilaca odluka nije bio rat ve humanitarna katastrofa, ili ak elementarna nepogoda, dok su korijeni toga bili u neprijateljstvu izmeu razliitih plemena izdanci pakla. Te su teorije dovele do stvaranja sigurnosnih zona i embarga na nabavku oruja u situaciji u kojoj je jedna strana posjedovala silno oruje, dok druga nije posjedovala skoro nita. Margaret Thatcher je nazvala Evropsku uniju sauesnicima u pokolju. Humanitarizam takoer ima dvostruko znaenje, ako se sjetimo retorike s Kosovskog polja, gdje je poraz postao pobjeda i napad u odbrani. Na primjer, istovremeno se govorilo o braniocima barbarske Bosne i o neangaovanim agentima humanitarizma; opsada Sarajeva nije bila prava opsada ve vojno okruenje koje je davalo prednost Srbima i u taktikom pogledu nepovoljan poloaj za Bosance. Posmatrajui estoku artiljerijsku vatru na Sarajevo, oficiri UNPROFOR-a bi rekli: Ne moemo kontrolirati situaciju, ali je nadgledamo. Preporuka da se odvrate napadi u sluaju zatienih zona prvo je protumaena kao odbrana u sluaju napada, a potom kao humanitarna pomo u trenutku kad je vojska generala Mladia zauzimala Srebrenicu, a da jedinice Ujedinjenih nacija nisu ispalile niti jedan metak. Nije se mnogo promijenilo otkako je nekadanji generalni sekretar U Thant prokomentirao da Ujedinjene nacije predstavljaju kiobran koji se sklapa kad pone padati kia. Meu brojnim glasovima ljudi zgranutih nad moralnim padom zapadne elite, koji je Bosna razotkrila, Robert Cohen navodi miljenje amerikog diplomate Charlesa Thomasa: Vanjska politika je kao stara formula za poljubac: Budalo, potrudi se da ne komplicira! Kad je poeo rat, trebali smo im rei: Nagodite se, prekinite s granatiranjem Sarajeva, inae emo vas pobiti. Na poetku rata u bivoj Jugoslaviji ova izjava nije mogla doi iz usta nijednog diplomate, politiara, ili lidera. Ona bi predstavljala grubo krenje retorike o humanitarizmu, a njen barbarizam bi iao na ivce civiliziranom sluhu naviknutom na izjave o ljudskim pravima i ouvanju ljudskih ivota. Nakon masovnog zranog napada na Karadievu i Mladievu vojsku 1995. godine, postalo je jasno da se jedino silom mogu zaustaviti zloinci i uspostaviti mir. U meuvremenu, 200.000 ljudi je poginulo. Pitanje zato su trebale tri godine za intervenciju u Bosni visi nad nama poput crnog oblaka.

274

Mirovni sporazum je potpisan u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Kada je Robert Cohen upitao Asima, supruga ene koja je ubijena na aerodromu, ta osjea, njegov odgovor je zvuao otprilike: Nita. U Sarajevu te zime nije bilo radosti. udan kraj rata: neprijatelj nije poraen, zlo nije pobijedilo. Otiao sam u Sarajevo sljedee zime, kada je Papa Ivan Pavao II bio ondje. Papu je, na otvorenom stadionu i po snijegu, zamalo odnio nalet vjetra. Je li iko uo njegove rijei: Niste sami. Bog je sa vama? Ponovo je zima. Ovdje trae radnike koji bi poistili cigle iz jedne zgrade gestapoa sruene prije mnogo vremena. Cigle potjeu od spaljene sinagoge. Zemlja je ve iskopana i temelji postavljeni na mjestu gdje je nekad stajala sinagoga. Devad je otiao iz grada. Ja sam ostao u Gracu sa Bosnom.

Prevela: Nika Karainovi

275

Sneana Bukal

IKONOKLAST I IKONOBORAC
Sve to nije vano, jer je prolo. Milo Crnjanski To je veito, jer se desilo. Ivo Andri

And finally, I was in a very small street in the Hague when I saw a sign, Icons, come in and see. So I went in. Not that I am crazy about icons. No. I have seen many of them. My Serbian grandfather was a priest. I grew up playing alone on the church porch or in church and surrounded by icons. I saw workshops were they are made. I knew people who earned their bread by painting them. I can tell Greek from Russian or Balkan schools. Besides, my Byzantium period is far behind me. And, finally, except for nuances often seen only by experts, the icons are stereotyped and hence boring because they give the impression that they are all alike, which they mostly are. Now, when I am watching icons, I search only for profane elements in them how people are dressed, what is on the table, which kind of shoes they have Their sacral element does not excite me any more. So, that was what I was doing in Ogidia, the small icon museum in the Hague. And then, that icon I want to tell you about, the reason for this awfully long letter, appeared. I was immediately caught. I knew immediately that in front of me was something special, different from anything else in the museum. The title said Trinity, 51 x 73, 15th Century, Northern Transylvania. No gold. Just simple ochre of earth. Bit of brown. Bit of green. Three simple figures sitting around the table, like three relaxed farmers late on a sunny afternoon, in front of some village church, somewhere in the mountains, when good work is done and they feel good. O, Bob, what a beautiful painting that is! I do not know how long I was standing there, but at some point the old gentlemen was suddenly behind me and he told me: Beautiful, isnt it! I said: Indeed, beautiful. Then he told me the story about this icon. It was bought in the 70s from some Russian emigrant. The expert who bought it got it cheap. It had some 20-century stupid pink-blue angels. So, he bought it, removed that first layer and underneath found the Trinity. Expertise

Naposletku, zatekla sam se u jednoj sasvim maloj ulici u Hagu, u kojoj sam opazila natpis: Ikone uite i razgledajte. Tako sam ula. Nisam ba neto luda za ikonama. Dosta sam ih se nagledala. Moj deda sa moje srpske strane bio je svetenik. Odrasla sam igrajui se sama u crkvenom dvoritu ili u crkvi, okruena ikonama. Gledala sam radionice u kojima ih prave. Poznavala sam ljude koji su zaraivali hleb slikanjem ikona. U stanju sam da razlikujem grku kolu od ruske ili balkanske. Osim toga, moj vizantijski period je daleko iza mene. I konano, osim nijansi koje esto samo strunjaci zapaaju, ikone su streotipske te stoga dosadne, poto ostavljaju utisak da sve su nalik jedna drugoj, to je uglavnom tano. Sada, kad posmatram ikone, tragam samo za profanim elementima u njima kako su ljudi odeveni, ta je na stolu, kakve cipele nose Njihov sakralni element vie me ne uzbuuje. I tako sam upravo to radila u Ogidiji, malom muzeju ikona u Hagu. A onda se pojavila ta ikona o kojoj hou da ti priam razlog to je ovo pismo ovako dugo. Istog asa me uzela pod svoje. Smesta mi je bilo jasno da stojim pred neim posebnim, razliitim od svega drugog u muzeju. Naziv ikone bio je Sveto trojstvo, 51 x 73, petnaesti vek, severna

277

Transilvanija. Bez ikakve pozlate. Samo najjednostavniji zemljani oker. Neto malo smee boje. Malo zelene. Tri jednostavna lika to sede za stolom, poput tri oputena seljaka u kasno sunano popodne, pred nekom seoskom crkvom, negde u planinama, i nakon uspeno obavljanog posla i oni se oseaju dobro. O, Bobe, kako je to bila krasna slika! Ne znam koliko sam dugo onde stajala, ali u jednom trenutku onaj stari gospodin odjednom se pojavio iza mene i rekao mi: Prekrasna, zar ne? Odgovorila sam: Stvarno je krasna. Onda mi je on ispripovedao priu o toj ikoni. Kupljena je sedamdesetih godina od nekog ruskog emigranta. Strunjak koji ju je kupio dobio ju je jeftino. Na njoj su bili neki blesavi ruiasto-plavi aneli iz dvadesetog veka. On je ikonu kupio, uklonio je prvi sloj i ispod njega otkrio Trojstvo. Ekspertizom je ustanovljeno da je ikona iz 15. veka, ali je jo uvek neizvesno njeno poreklo ko ju je naslikao i gde. Natpis na vrhu je slovenski. Postoji nekakav konsenzus da potie iz severne Transilvanije (dananje Rumunije), poto je taj kraj uven po dobroj koli lokalnih ivopisaca. Moda. Onda me je stari gospodin upitao: ta vi mislite, odakle je? Ne razmiljajui, i sama zauena svojim hitrim

proved that it was from the 15th century, but the origin, where and by whom it was made, is still disputed. The inscription at the top is Slavic. There is some sort of consensus that it originated in northern Transylvania (nowadays Romania) since that region is well known for its good native school of icons. Maybe. Then the old gentleman asked me: What do you think, where it comes from? And without thinking, surprising myself with my prompt answer, absolutely sure, I said: The Balkans. Some monastery in the mountains of Bosnia, Serbia or Bulgaria, far away from any censorship, some monk nicely and freely painting what his eyes saw, transcending his inner peace and unity, free of any worry that some stupid patriarch will punish him for not respecting dogma & the canon. What I now find interesting is that in that moment I expressed my idea about the Balkans instantaneously, while for days I had been struggling to define it for myself. On the way back, in the train, again nicely alone in a luxurious compartment, I wrote the draft of my /essay?/ text on the Balkans with only one idea in my mind: not to add to that mountainous subject, but to subtract something from the mountain of stereotypes and dubious histories attached to it. But, it will have to wait till I am back from Belgrade, to revisit it and make it final. This morning I woke up and figured out that, finally, I am in the mood to go to Belgrade. That I am less afraid. And that is Bob good and proper. What is the purpose of journey if you do not enjoy it in advance?! Besides, I hate it when I am afraid. It is a humiliating state of mind1 Nakon ovog pisma otputavala sam doista u Beograd. Iz Beograda sam se vratila u Mastriht, kui, glave pune misli koje se nisu dale tako lako dovesti u red. Moj rodni grad uinio mi se nalik staroj knjizi, mnogo puta itanoj a nikada do kraja proitanoj, a ja nalik nekome ko uporno lista stranice te knjige, nemoan da joj prozre sadraj i smisao. Sem moda u snu u kome sam odsanjala Behemota, dvostruko udovite od koga sam se spasla u zadnji as, bacivi se u nekakvu reku koja me odnela dalje... Moja poseta Beogradu dovela je u sumnju i moje sopstvene rei o Balkanu. Draft teksta koji sam pomenula u pismu dragom prijatelju iz Oklahome uinio mi se samo delimino tanim, samo polovinom istine, onom ugodnijom, onom koja smiruje i prolosti daje nekakav smisao. Tekst o Balkanu je govorio o kilometrima i kilometrima oslikanih zidova, izvezenih platana, o

278

arhitekturi koja nas fascinira i danas, o kovaima i kujundijama, tesarima i o zidarima, o graditeljima mostova, o piscima bajki, legendi, pesmi i poema koje i danas uzbuuju nekakvom svojom zaumnom snagom i lepotom. O nomadima. O uvarima stada. O karavanskim putevima. O kamilama i mulama. O zemljoradnicima, o hiljadama i hiljadama kilometara ponovo i ponovo obraene zemlje. O krenju uma. O planinama da razdvajaju. O rekama da spajaju. O putevima uvek nadole. O carskim putevima koji uvek donose nekakvu nesreu. O pealbarima. O putnicima koji su se s Balkana rasuli na sve strane sveta, do najudaljenijih taaka. O putnicima koji su prolazili Balkanom, poreklom iz nekakvih boljih, udobnijih svetova, i ostavili za sobom zapise o emernom, bednom i tekom ivotu, projektujui pri tom i sopstveno nerazumevanje sveta kroz koji su prolazili. O hajducima, o lopovima, o planinskim razbojnicima. Bilo je u tom tekstu svega to volim i to se nikada ne opire pamenju: ...kamenih mostova, belih iluminisanih crkava, polutame pod arkadama, sjaja koji kamenu daje kia, oleandara, agava kraj mora s koga hui bura, kosih livada i paperjastih ovica, duvana koji se sui nanizan u vence, ogrlica smokva koje se sue na krovu kraj pospanih maaka; reke koja se kovitla strmo, potoka kraj koga se sui svilena marama okaena o grm, bunih pijaca, brda paprika, cimetastih amajlija, bonih ulica, vea na kanapu, glasa koji doziva ooooj! s brega; bademovog drveta kraj puta, lavande i ruzmarina to se cede u podne tenog zlata; gradskih trgova, platana, sunevih mrlja, tkane odee i opanaka pletenih od jaree koe; lisca koji lebdi nad palaom; buradi od borovog drveta, rakije od klekovih bobica, vina od sitnog groa smederevka; plavih pera zadenutih u ohane kape, crvenih masni od krep-papira, crvenih licitarskih srca, ogledalaca, devojakih kika, zastava, truba, praine, vaara, eerne vate, kua pojedenih kiom i vetrom u puzavica; bosiljka, kamilavki, epitrahilja; hodinih zapisa; ravniarskih reka, belog blata, arana, grgea, somova, kukuruzove svilice, macinih glavica, crnih dudova, nevena, spomenka, turskih karanfila; u bojama perina od vujih repova, krivih tapova punih vorova, zovinih svirala, sukna, teke vune, orahovih plodova u zelenoj ljusci, lanenog platna, dunja, okanjia, gunjeva, sena, bunara, ermova, splavova; vatri u noi, sovinog huka, trka divlje svinje, topota jelenovih kopita, krtinjaka, pirgavih kokoaka, belih mekih gusaka, svinjskih ekinja, sedefa petlova, ilibara pastrmki; lenti, potamnelog ordenja, kubura, krivih noeva, vradbina, bajalica, vukodlaka, uroka, vila kraj gumna, vodeninih tokova, penice, crnih marama, crnih

odgovorom, potpuno sigurna, rekla sam: Sa Balkana! Iz nekog manastira u planinama Bosne, Srbije ili Bugarske, daleko od ma kakve cenzure, neki monah je lepo i slobodno naslikao ono to su mu oi videle, uzdigao se iznad sopstvenog unutranjeg spokoja i sklada, osloboen svih briga o tome da li e ga neki glupi patrijarh kazniti zbog nepotovanja dogme i kanona. Ono to mi je sada zanimljivo jeste injenica da sam u tom trenutku izrazila svoju ideju o Balkanu u jednom trenutku, a danima pre toga muila sam se da je sebi definiem. Dok sam se vraala, u vozu, ponovo prijatno usamljena u luksuznom kupeu, napisala sam skicu svog /eseja?/ teksta o Balkanu imajui jednu jedinu misao u glavi: da ne dodajem nita toj gorostasnoj temi, ve da oduzmem neto od planine stereotipa i neizvesnih kazivanja koje se za nju vezuju. Ali to e morati da saeka dok se vratim iz Beograda kako bih ga ponovo posetila i sve uinila konanim. Jutros sam se probudila i odluila da mi, konano, raspoloenje doputa da odem u Beograd. Da se manje bojim. A to je, Bobe, dobro i ispravno. Kakva je svrha putovanja ukoliko u njemu ne uiva unapred? Osim toga, mrzim kad me je strah. Takvo stanje duha je poniavajue

279

barjaka, crvenih marama, crvenih barjaka, metli od prua; dugih unova, belih brodova; polutki hleba, koara punih paradajza, bati u gradini, pasulja u vreama; ergarskih atri, svilenih alvara, dugih ibuka, daira, svilenih papua, emana, usnih harmonika, ispucalih dlanova; gugutki i crkvenih zvona; autobuskih stanica, konduktera, smeih kartonskih kartica, drvenih klupa, zelenih vozova, emajliranih natpisa na nekoliko jezika... Svejedno, uinio mi se moj tekst nepodnoljivo romantinim, pomislila sam: te rei zapisalo je pero nostalgije a ne pero ikonoborca. Odloila sam tekst u fasciklu Prie i ponovo poela da listam mnogo puta iitane knjige iz kojih sam uila o Balkanu. ta su zapravo planine? pita Fernand Braudel u knjizi Sredozemno more, predeli i ljudi. Nekoliko reenica dalje, Braudel citira rei Raoula Blancharda: Potpuno je nemogue dati jasan i razumljiv opis planina. Brdoviti Balkan sintagma je zauvek utisnuta, nekada davno, jo u detinjstvu, u moju svest. ta je zapravo Balkan? parafrazirala sam nedeljama za sebe Braudelovo pitanje meandrirajui izmeu konstruktivistikog pokuaja paralelne istorije Balkana Barbare Jelavich i dekonstruktivistikog pokuaja Marije Todorove da na osnovu engleskih, francuskih, nemakih, albanskih, rumunskih, ruskih i junoslovenskih izvora postulira jedan novi model pristupa razumevanju Balkana. Ja sam pokuala da definiem sopstveni Balkan ne bih li dola do take u kojoj Balkan prestaje da bude opta geografska odrednica ili skup pukih istorijskih injenica vezanih za region koji prati linije osmanlijskih osvajanja i osmanlijskih legata. Shvativi da ne postoji nikakav konsenzus po pitanju ta je zapravo Balkan? ja sam ga smestila tamo gde sam ga sretala, tamo gde sam ivela, tamo gde sam ga iskusila i konano, gde mi se ponekad uini da ga poznajem i razumem. Predeli i due oblikuju jedno drugo, pisala je, zapravo i ne tako davno, uoi drugog rata, Anica Savi Rebac u Helenskim vidicima. Ako je tako, nestaju li, Anice, due kada se briu predeli, da li razorene due razaraju predele i, konano, kako razoreni predeli i razorene due oblikuju jedno drugo? pitanje je koje sam 1999. zapisala u jednoj prii a pred kojim i u ovom asu stojim i utim. II Nakon decenije neprekidnog govorenja o ratu, o raspadu zemlje, o politikim oligarhijama, o istorijatu i evoluciji sukoba, o izbeglitvu, o sopstvenom ivotu uhvaenom u mreu dogaaja, poto se iz mene izlilo itavo jedno Panonsko more rei,

280

pria o poslednjim jugoslovenskim ratovima na Balkanu2 se zaudo, slepila u nekakva opta mesta i svela na nekoliko reenica. Prostih, i u gramatikom i u filozofskom i bilo kom drugom smislu. Negde se na tom putu zagubila strast govorenja o tome, svest o vanosti da se ne otuti i da doivljeno i vieno ne sklizne u zaborav. Kada sam to razumela, pomislila sam da je vreme da se uzme pero u ruke i sve po prvi put zapie, sistematinije, disciplinovanije no to su pisma prijateljima. No, pisanje je u jednom trenutku preraslo u agoniju i opsesiju istovremeno. Agoniju, jer se vieno nije dalo zapisati, opsesiju jer mi se inilo da ako ne zapiem bivam jednom i zauvek progutana, apsorbovana prolou. Dogaaji razumljivi i u tom smislu jednostavni u vreme kada su se deavali, porasli su u meuvremenu, neprimetno, do volumena egipatskih piramida i dobili, kao i piramide, pored svojih geometrijskih, apstraktnih, numerikih, kvantitativnih svojstava i svoje simbolike slojeve, idiomske slojeve, svoje diskurzivne slojeve, pa i slojeve u kojima je uitano i mojih deset godina govorenja, deset godina ambivalentne potrebe da se neto shvati, da se neto objasni. Zato se onda toliko puta reeno i izreeno tako strasno opire da bude zapisano? Zato me je ispunila duboka i istinska tuga i potpuni, paraliui strah dok sam zapisivala ove prie koje i jesu i nisu prie? Nisu prie samo utoliko jer komade sopstvenog ivota pokuavam da stavim u sam ivot, precizno u vreme i prostor, kao da vraam kamenie u udubljenja iz koga ih je jednom otkinula i oduvala realna sila odreenih dogaaja koja je doivljena gotovo mitoloki, u punoj snazi biblijskih apokaliptinih nepogoda. No, i pored toga, ja znam da se radi o dogaajima koji imaju svoj poetak, sredinu i kraj, koji su se desili na jednom odreenom mestu, u nekom datom asu, sa punom sveu da njihova mitinost proizlazi iz mog oseanja sveta, a njihova metafizinost iz puke injenice da su iz sveta realija prenesene u svet relikvija. Kako se talio Bode3? Kad sam u jednom asu poelela da odustanem od Bodea a nekako i od same sebe, isplivali su niotkuda zaboravljeni i davno zagubljeni Filozofski eseji Leszeka Kolakowskog. Proitala sam ponovo Svet kao predmet pristanka i prisetila se onoga to sam, pretpostavljam, jednom ve znala. Da se neke radnje ne mogu delimino izvriti. Da se moe popuiti cigareta do pola, ali da se ne moe na pola umreti. Da prihvatajui ivot mi prihvatamo svet u totalitetu, prihvatamo i rat i smrt i nestanak grada koji smo voleli i sopstveno starenje i smrt onih koje volimo. Da je tako i sa pisanjem i da je ono, zapravo,

Ratovi su jugoslovenski a ne balkanski. Jugoslovenski ratovi su pokazatelj zrelosti Balkana. Nijedna od balkanskih zemalja se nije umeala u sukob. Nazvati poslednje jugoslovenske ratove balkanskim znai samo podgrevati stare prie koje se prepriavaju jo od Prvog izvetaja Carnegiejeve komisije iz 1913.

Bode-za-ubiti-Sebe, zbirka eseja o istoriji, seanju i identitetu, pisana 1999/2001.

281

naslee koje mi je dato. Da je na meni da ga prihvatim ili ne prihvatim. Te da se stoga Bode ne moe do pola napisati. I tek tada je Bode zaista poeo da se pie. A desio se pri eonom sudaru dva sazvea: istorije i mita. Izmeu istorijskih knjiga i narodnih bajki. Izmeu dokumenata i legendi. Izmeu diplomatskih prepiski i hagiografija. Izmeu monografija i knjiga starostavnih. Izmeu svedoka i slepih pesnika. Izmeu aoda i rapsoda. Izmeu mene i mene. Sudarila se istorija s mitom i razbile su se obe u paramparad. A s njima sam se i ja razbila u paramparad. Jer su to bile ne samo nacionalna istorija i nacionalni mit, ve i moja istorija i moj mit. Zahvaena tom ruilakom strau, ja sam i ne primetivi vie razliku izmeu sopstvene prolosti i svih drugih prolosti, porazbijala i nacionalne i sopstvene idole, samozvane careve i vladare ali i sopstvenog oca, majku, dede i babe, sve svoje okamenjene slike po kojima je raena litografija od rei, ne bih li neto sauvala, ne bih li ih popisala, menjajui ih pritom, oduzimajui im sopstvenost, previajui prostu injenicu da ih nema i da ih nikada vie nee biti. Razbili su se istorija i mitovi na kojima sam rasla, koji su se u mene utiskivali, koji su me oblikovali a da i nisam znala da su me oblikovali. Ali se zato prolom vratila transparentnost. I ja sam ne samo videla ponovo sebe kako na primer recitujem na nekoj kolskoj ekskurziji Rakieve rodoljubive stihove pred freskom Simonide u manastiru Graanica na Kosovu. Ve sam napokon i razumela ta se u tom asu zapravo deavalo. Preko mojih usana je prolazila la o naem srednjem veku. Jer nije Simonidu oskrnavio Arbanas, kako pesma tvrdi, nevernik, poturica, koji joj je noem iskopao dijamantske oi sa freske, ve njen pedesetogodinji mu, srpski kralj Stefan Milutin kome je postala enom u svojoj petoj godini. Pa se i seanju na trideset tri godine ivota u mojoj bivoj zemlji vratila transparentnost. Ne kao moja pria o seanju. Ve pravo seanje na sva lica uz koja sam rasla, na njihovu nesavrenosti, na njihovu glupost, na njihovu uskogrudost, na njihove kompromise i konformizme, na njihove agresije i verbalne i stvarne, na njihovu pohlepu i gramzivosti, na njihove odnos prema Ciganima, Jevrejima, iptarima, crncima, deci, enama, ivotinjama ili drveu, svejedno. I nisam se smirila dok ih sve nisam iz sveta relikvija vratila u svet realija i tako se, napokon, starinskom metodom putanja krvi tamo gde je pritisak najjaioslobodila sopstvenog totalitarizma. U tom ruenju, u tom psihosomatskom ambisu pred kojim sam stajala, povraajui, ne spavajui, budei se iz migrene u

282

migrenu, ne diui ako ne mislim da moram da diem, napisano je moje svedoanstvo pod naslovom Slike. Prolo je nekoliko svetlosnih godina pre no to mi se dogodio quantum leap i ja shvatila da na jedno od najee postavljenih mi pitanja: Odakle si? ja uopte ne moram da kaem istinu. Tako sam vratila sebi jedno davno, u detinjstvu zaboravljeno znanje. Nauila sam ponovo da veselo laem. Ponekad odgovorim: Iz Warszawe i provedem ugodnih pola sata priajui o Poljskoj u kojoj nikada nisam bila. Ako su Schulz, Gombrowicz ili Andrzejewski iz Poljske, onda sigurno nije loe biti Poljakinja. Ponekad odgovorim: Iz Praga, u kome nikada nisam bila, ali mi je pesnik Gustav Krklec jednog prepodneva pre mnogo godina, na terasi beogradskog hotela Prag, rekao da je jednom sedeo u nekoj kafani u Pragu i da je neko ko je sedeo naspram njega rekao, pokazavi na oveuljka u crnom odelu i sa eirom na glavi: To je Franc Kafka, pisac Da sam iz Litve, u kojoj takoe nikada nisam bila, ne kaem vie nikada, poto sam jednom naletela na amsterdamskog taksistu Litvanca i bila spektakularno i vrlo poniavajue raskrinkana. Pa mi ni mala tajna koju sam odmah, da se iskupim, podelila s njim, da se u Vilniusu nalazi spomenik Franku Zappi nije uopte pomogla, zato to mi vie ni re nije verovao. Kada procenim da je znanje engleskog mog sagovornika loije od mog, onda je lako. Eto meni nikada viene Irske, iju mi je tajnu mapu odao W. B. Yeats. Svojoj irskoj biografiji onda hitro dodam nekoliko detalja na kojima bi mi i Fernando Pessoa pozavideo. Kada me mrzi da izmiljam, kaem ime zemlje, malog dela Gallije uvelianog pod lupom: Armorica. Armorica? kae tada moj potencijalni sagovornik i lepo vidim da u glavi lista imena svih tih novih zemalja koje se pojavie u poslednjoj deceniji. Da, kaem i dodam, iz Barbaoruma i na tome se cela pria najee zavrava. No ponekad, kada sam umorna preko mojih usana ponovo pree, Beograd, biva Jugoslavija. I tada, dok strpljivo sluam svog sagovornika, jer na tom odgovoru pria se nikada ne zavrava, u meni se ponekad deava neto teko izrecivo. Obuzme me jako i neobino oseanje, zapravo meavina bar dva oseanja: nevere i jeze i osetim se istovremeno nestvarnom i potpuno izgubljenom. No, svest o gubitku sredita mene sve ree potresa, sve manje ranjava. Mogue zato jer ovladavam jednom nita manje zanimljivom i uzbudljivom vetinom zahvaljujui kojoj sredite i ja, neodvojivi jedno od drugog, zajedno putujemo svetom. Bio je jedan period u mom ivotu kada je moj bordo-paso sa zlatnim slovima postao muzejska vrednost jer vie nije bilo

283

SFRJ zemlje. Putovala sam sa traveling document izdatim od strane UN, a po konvenciji iz 1951. Tada, zvanino, formalno i legalno-pravno niija, ja sam se oseala dobro. U rubrici: nacionalnost, mogla sam mirne savesti da napiem: non ili udarim jednu veselu dijagonalnu crticu. Oseala sam se pri tom bolje nego recimo P. P. Pasolini, koji je ipak morao da upie Italijan, naalost. Mene danas zabavlja injenica da kad sam umesto pasoa imala putnu ispravu i kada sam se zarad toga quod erat demonstrandum dobro oseala, da sam ba u to vreme morila sebe nostalgijom za svakim pedljom zemlje koju ja jesam volela i koja je nestajala na najuasniji meni zamisliv nain: ratom. A da pak sada, kada imam holandski paso, koji mi je jednog sivog i nespektakularnog amsterdamskog prepodneva uruila ljubazna slubenica u gradskoj venici i kad uz to, pride, imam i pravo da uloim zahtev za novi paso bar dve a moda ak i tri od est bivih republika te moje nepostojee zemlje; i kad me od tih moguih i nikad traenih pasoa deli samo jedna mala molba koja bi trebalo da sadri i detalje iz moje biografije kao i biografije mojih roditelja i deda i baba; te kad se ta moja biva zemlja s mukom i polako ipak nekako, mak po mak, oporavlja i ponovo uspostavlja, po zakonu samog ivota koji vezuje razvezano, spaja razdvojeno i sam od sebe hrli dalje; eto, danas, kad sve to stoji tako kako stoji meni vie ne pada na pamet da bilo kome bilo kakve molbe i dopisnice aljem. Mene nacionalni identitet vie ne uzbuuje i smatram ga temom otealom od sadrine koja, naalost, meni o bilo emu pa i o samoj sebi nita ne moe da saopti. No, iako mene ovaj polinom posebno ne uzbuuje, ja naalost vie ne mogu da udarim onu lepu dijagonalnu crticu u rubrici, diskursu, naunoj temi, literarnoj temi, temi nae svakodnevice, identifikacionom poenteru, ideolokom kurzivu, moguoj spisateljskoj poetici, a da to non ne bude samo metafora. Odnosno, mogu ali neu. A kad ja neto neu, onda i ne mogu. A ne mogu zato jer neu da budem lan posade svemirskog broda Enterprise, gde razliiti a tolerantni i dobri, putuju svetom zaudo i dalje punim Klingonaca, Borgova ili Romulanaca. Jer znam da gde god moja noga po ovoj lepoj planeti kroila, nai e se uvek u nekoj zemlji i naciji, u nekoj genealogiji nacionalnog ili usred neke etnogeneze, svejedno. A svaka od tih drava, nacija, etnija, imae za vrhonaravni cilj, za svoj imperativ i raison detre sebe, veru, narodnost i dinastije, ono to je ak i Njego pisac junakog epa o ethnic cleansingu umeo da prepozna kao glavni uzrok nespokojstva i nesree oveanstva.

284

Nikada nisam srela narod koji je vie voleo drugi narod no sebe, nikada nisam srela veru koja je vie verovala u drugu veru no u samu sebe, nikad nisam bila u dravi koja je vie sile i moi poelela drugoj dravi a ne sebi, niti sam videla dinastiju, politiku oligarhiju, politiki centar odluivanja koji je vie moi eleo nekom drugom politikom centru no sebi. Moda zato jer se pomaci, veliki, bitni, deavaju u vremenskim periodima koji prevazilaze moje skromne, pomena nevredne, ivotne mogunosti. Od otkria zailjenog kamena do otkria sekire, kau antropolozi, prolo je milion i po godina. Zar se nita u meuvremenu nije ubrzalo? Zar moje pismo bratu koje iz Maastrichta u Toronto stigne u trenu zaista nita ne znai? Ja nisam zaboravila blisku prolost. Vreme kada su se raskopavale pedeset godina zabetonirane masovne grobnice i zahvaljujui mediju koji ima mo i slike i zvuka pred pukom nikle deje lobanje razbijene maljem Drugog. Osveuju se kosti, pale kandila, metanie, a pandemonijumu glasova ivih prikljuuje se i pandemonijum glasova mrtvih. Proiruju se granice i na svet mrtvih. Mea se istorija i mit, koncept i pohlepa, Sava i Leta, Drina i Aheront u rakki od ljive sa drveta lazi, jai od duple ljute, nazdravlja se i ispija do dna. ta je popijeno? Oko toga se toliko mastila i rei prolilo ne samo u deceniji to je iza nas mastilo se proliva ve dva i po veka no odgovor-konsenzus jo uvek nije pronaen. Taj napitak dobro poznat u istoriji ljudi predmetom je intenzivne naune i intelektualne rasprave. Ukljuujui se u raspravu ja unapred priznajem da ne znam ta je formula napitka. Ali zato o efektu napitka znam sve jer sam sve svojim oima gledala, from bellow. Za mene nacionalizam nije gramatika kategorija, niti apstraktna geometrija oiena od naslaga iskustva i osloboena morala. Rizikujui da mi je via istina promakla zarad zakljuivanja zasnovanog na teroru sopstvenog iskustva koje se dodue ne da uvek apstrahovati ali je u stanju da razlikuje uesnika od rtve, tvrdim da je to bila jedna abra-kadabra dravna rabota kojom se ljudsko bie pretvara u nacionalno bie: ljuto, destruktivno, opsednuto fantomima iz prolosti i okrueno Drugima sa nezasitom potrebom da prema Drugom isijava jedno elementarno oseanje mrnju. To je mrnja kolektiva, dakle suma sumarum i kongruencija mnogih koji mrze. Mrzi se Drugi i nad njima se svakodnevno verbalno izraava krvoedna potreba za namirivanjem nekakvog vekovima akumuliranog i napokon osveenog besa i preutanog, jednom velikoduno oprotenog, a nenamirenog istorijskog rauna.

285

Sve se to deavalo ne u Musilovom romanu ve u mojoj stvarnosti: na ulici, u tramvaju, u autobusu, na radnom mestu, u super-marketu. U virtuelnoj stvarnosti televizora, novina, radija. I u nita manje vanoj stvarnosti ljudskih glava. Naputa svoje ontoloko postojanje nacionalno bie i eto teledirigovanog pira koji poinje kobnom lakoom urlanja, a zavrava se negde drugde, za nekog drugog, Hugoovom kobnom lakoom umiranja. U junoslovenskoj narodnoj prii o stranom Ba-eliku, prii o raskovanom, osloboenom zlu, nesumnjivo je sublimirano neije znanje da je zlo lako osloboditi i da je jednom osloboeno zlo teko unititi jer ono poprima mnoge oblike i lica. Tako je bilo i u stvarnosti kraja osamdesetih. Lisica je bila as komunista, as socijalista, as demokrata, as nacionalista, as liberal, as radikal, as lan pokreta kvazi-obnova, as partizan, ustaa, as etnik, as vojnik, as policajac. Prelivala se iz jedne forme u drugu i ponovo nicala tamo gde je ovek ni najmanje ne bi oekivao. Ali njena snaga nije bila samo u tome. Leala je i u kolektivnoj demenciji, u zaboravu sopstvenih kroz vreme sublimiranih znanja, u nemogunosti da se lisica vidi kao lisica ma koji bajkoliki oblik na sebe uzela i u odbijanju da se prizna da je u toj lisici srce u kome Ba elik krije svoju snagu i svoj kraj. Sve je u nacionalnom zanosu pseudo. Jer je njegov poetak u lai. Nacionalista je pre svega laov. Nacionalista je psihiki fenomen kompulzivnog laca i logiki fenomen zakljuivanja na osnovu lanih premisa. Instrumentalizovani nacionalizam, nacionalizam koji postaje instrumentom drave ili instrumentom centara moi u uspostavljanju ili odranju vlasti nije ideologija. To je tehnika kojom se realizuju odreeni politiki ciljevi. Element strasti kao bitni deo technea proistie iz same potentie u kojoj nacionalizam prebiva: iz jezika, iz kulture, iz religije, iz mitolokih slojeva, iz istorije i iz totalnosti naeg pripadanja njima. Arhetip o pojedincu neodvojivom od odreene zajednice u izvesnom obliku uvek postoji, jer ivei, umirui i raajui se mi prenosimo i delimo jezik, zajednika seanja, zajednike rituale, verovanja, navike, obiaje koji su neodvojivi od nas i nama vani, jer su delovi i vreme naih ivota. to ovek dublje tone u arhetip, to je vie otvoren za politiku manipulaciju, to se vie izlae mogunosti da izgubi smisao za razlikovanje politike lai od istine kao interesa sopstvenog ivota. Drava, centar moi, alijansa, vladar koja sa masom uspostavlja nacionalnu komunikaciju, nalazi se u misaonom kadru totalne idolatrije, a ne totalne ili bilo kakve druge ideologije.

286

Instrumentalizovani nacionalizam karakterie upravo suprotno: potpuno odsustvo ideolokog ili bilo kog klasnog koncepta. Jednom raskrinkani njihovi koncepti napokon osloboeni slojeva nacionalnih interesa i napokon vieni u svojoj punoj ogoljenosti, zapanjuju nas svojom banalnou. Hanna Arendt je u pravu: zlo jeste banalno. No moda treba dodati i: banalno je po ivot opasno U pesmi Granate nad Sarajevom sarajevska pesnikinja Ferida Durakovi sublimirala je jednu drugu istinu o zlu: svako zlo, ako se dovoljno esto ponavlja, postane na kraju dosadno ko jesenja kia. Ako se meni ba u ovom sada asu ini da ta prolost to me opseda postaje dosadna ko jesenja kia, te da i ja sama, piui o njoj, samo udvostruujem dosadu, ponavljajui po ko zna koji put iste misli i rei.

III Iza mene je loe prespavana no i nervozno jutro od koga se branim najbolje to umem: uzimam grabulje u ruke, izlazim pred kuu i poinjem da istim debelu naslagu lia koje, uzgred, postoji samo pred mojom kuom. Posao je smirujui, no ja mu se predajem automatski, maem grabuljama, zapravo nesvesna svog injenja, jer ruke dodue neto rade, ali misli i dalje idu svojim tokom. Razmiljam o vremenu, o prolosti i o istoriji i na tom i spekulativnom i analitikom putu sudaram se ponovo sa samom sobom, spotiem se o samu sebe tamo gde prolost i istorija prestaju da budu kategorije i postaju na jedan eksplicitan nain moje: neanalitine, nespekulativne, u onoj meri, a to znai potpuno, u kojoj sam ja nesposobna da svom ivotu priem kritiki i posmatram ga ravnoduno, kao neto to postoji van mene. Imam pravo da ne zaboravim, ponavljam u sebi i to me ljuti sve vie i vie. A ta sa onime to bih da zaboravim? I vie od toga. Da otinim. Da zaboravim tako temeljito da prestane da okupirala moje sadanje vreme. I ne samo ja. Da zaborave i svi moji prijatelji, i svi oni koje znam i ne znam i da ih kolektivnim zaboravom jednom i zauvek ukinemo. Zato? Zato jer se ponekad, prole noi na primer, osetim kao vrh kupe izvrnute naopako, kao taka na kojoj poiva ogromna teina atomske gustine seanja. Seanja prve generacije, druge generacije, tree generacije, svih generacija koja su na ovaj ili onaj nain stigla do mene. Moda bi umesto rei koje zapisujem reitiji bio spisak oruanih konflikta u poslednjem veku u kome nije bilo godine

287

4 Vei ratni sukob predstavlja koritenje oruane sile izmeu vojnih snaga dve ili vie vlada ili jedne vlade i jedne organizovane skupine, ija je posledica bitka koja odnosi najmanje 1.000 ljudskih ivota u godini dana, a uzrok sukoba je kontrola nad upravom ili teritorijom.

da neko s nekim nije ratovao. Samo u 1999. bilo je 27 ratova, u Afganistanu, Aliru, Angoli, Kolumbiji, Zairu, Etiopiji, Eritreji, Indiji, Pakistanu, Rusiji, Siera Leoneu, Sri Lanki, Sudanu i u Jugoslaviji. Samo u poslednjoj dekadi veka odigralo se 259 ratova koje Stockholm International Peace Research Institute ovako definisao: Major arm conflict is defined as the use of arm force between the military forces of two or more governments or one government and one organized arm group resulting in battle relating death of at least 1000 people in single year and in which the source of conflict is control of government or territory.4 Ne, The State, War and the State of War Kalevija J. Holstija definitivno nije knjiga koju bih preporuila za itanje pre spavanja. Ja sam jue utonula u san s poniavajuom milju da je to to mene mui ve deceniju samo epizoda u seriji ratova i sukoba kojima nema kraja. Ja bih da se razreim tog pritiska. Da se poput Kubrickovog Halla oslobodim, sloj po sloj, naslaga svega suvinog u glavi i da se vratim u stanje lakoe kada sam uila napamet pesmicu Leptiricu, areniu, hodi meni amo Eto, tu kupu ja bih rado da prevrnem. Da spirale deenog budu podamnom, a ne nadamnom, da ja pridodam njihovoj teini, a ne da mi njihova teina oduzima dah. Da te spirale napokon ponu da rade za mene, a ne protiv mene i da me, doista, kao u Kubrickovoj Odiseji otisnu u nekakvo novoroeno stanje koje istovremeno sve zna i ne zna nita i koje poinje na nekim potpuno drugaijim i nehomerovskim postulatima. Samo tako bi se fraza Vreme sve lei doista pokazala tanom. Kada bi vreme uspelo da izrodi udo. Jer vreme ne lei nita. udo koje bi nas razvezalo od nas samih, od sopstvene sociopatologije. Eto, takvim mranim i detinjastim mislima sam se bavila prevrui lie s jedne gomile na drugu, svaajui se sa samom sobom i sa upravo proitanim tekstom pod naslovom Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit, izlaganjem odranim pri Drutvu za hriansko-jevrejsku saradnju u Wiesbadenu 1959, od strane oveka imenom Theodor Adorno. Svaam se sa Adornom taku po taku, svaam se tako da lie prti na sve strane oko mene. I ba na taki kada Adorno parafrazira Goetheovo i ba kao da se nikada nije zbilo rei koje avo upuuje Faustu otkrivajui svoj unutarnji princip razaranje seanja na taki iz koje bih se teko iskobeljala, ugledam neto neobino: limunute, srcolike listove ginka bilobe meu gomilom mrkog lia platana. Otkud listovi ginka pred mojom kuom? Pokupim listove paljivo, stavim ih u dep jakne, privedem ienje kraju i vratim se u kuu. Sednem za radni sto, rasporedim listove oko

288

sebe i krenem da razmiljam o ovom misterioznom dogaaju u ulici platana. to me vrati u seanju u devedesete godine, u Beograd, kada sam u ulekovoj Istoriji bilja, koja mi je otkrila uz mnogo drugih uda i ginka, najstarijeg nepromenjenog stanovnika planete, pokuavala da naem antidot za svoju novu boljku: sudar sa svetom im bih izala iz svoje glave. I seanje na jedno drvce ginka koje sam u jesen 91. posadila na proplanku u eterekoj umi, da obeleim mesto gde sam mnoge sate provela u razgovoru sa osobom ije su poslednje rei upuene meni, dan uoi smrti, oktobra 91, bile: Ja ti garantujem svojim ivotom da se zemlja nee raspasti. Seanje je preivelo devedesete, ali drvce ginka nije preivelo uzburkane politike strasti. Iupao ga je iz zemlje, prelomio i izgazio neko koga je podsealo na nepopularni deminutiv kojim je pokojnik igrao po ivcima svojih sagovornika. Naime, govorei o tekuim politikim dogaajima, a obraajui se onima koji su u sebi upravo otkrivali mogunosti miljenja samo u grandioznim granicama, on bi uvek rekao: Srbijica. I tako, piljei u prozor pred kojim sedim ve godinu dana, u drugu stranu ulice koju znam napamet i koju sam sto puta opisala u nekakvim pismima prijateljima, ugledam, tano naspram radnog stola, tano u taki na kojoj mi je pogled morao poivati bezbroj puta, do tada nevieno drvo ginka bilobe. Eto, toliko o gledanju u isti prizor i mogunosti da kao u Poeovoj prii o sakrivenom pismu ne vidimo upravo ono to nam je pred nosom. I o mogunosti da se mislei o prolosti koju smo jednom nekako preiveli, naemo u jednoj drugoj Poeovoj prii, ispod klatna seiva seanja. ta sam ovog puta previdela mislei o prolosti? Liniju razdvajanja. Liniju koja razdvaja moju prolost od nekakve kolektivne prolosti u kojoj sam uestvovala i bila joj svedokom. I previdevi ponovo, po ko zna koji put, tu liniju, ja sam ponovo izgubila svoj ugao gledanja, pa su proli dogaaji i ja u njima postali kao durbin koji prevrem u rukama: as tako daleki da se lako pretvaraju u puku uobrazilju one koja se njome osea pogoenom, as nestvarno blizu, preuveliani, svedeni na detalj pred kojim se gubi svest o bilo kakvoj celini. Pa je ponovo trebalo prei lavirintom biveg kao da se on ne zna napamet, ponovo nai svoje mesto u toj grupnoj storiji, ponovo ovladati optikom u odnosu na svoj ivot i ponovo se dosetiti jednostavne istine, da su meni u radu na prolosti dovoljne unutarnje terazije i olovka i da je u senci te prolosti sasvim mogue iveti. Adorno kae: Ljudi ele da se oslobode prolosti: opravdano, jer se u njenoj senci ne moe iveti. To je samo delimino

289

tano, jer se odnosi samo na ivu prolost. Drugaija prolost je: ono to vie nije sadanjost svesti, to ne stoji ivo i u nekakvoj emotivno-sentimentalnoj vezi spram mene, sve to je potpuno odvojeno od mene ne vremenom ve emocijom, odsustvo bilo kakvog emotivnog refleksa. Na primer, knez Lazar nije i jeste prolost u mom jeziku, jer sam imala vrlo jaku i vrlo emotivnu vezu s njim, dodue ne nacionalne ve line prirode. Naime, u mojoj svesti neizbrisana je slika nekog nedeljnog jutra u detinjstvu, u Beogradu, u Sabornoj crkvi, gde me napokon, nakon silnog moljakanja, odvodi mama u vreme kada je koveg u kome lee moti kneza Lazara otvoren za publikum. Trenutak u crkvi kad isputam maminu ruku i potpuno sama se naginjem nad kovegom, trenutak susreta sa knezom: purpur, zlato i aka kao koren, od mrke koe, od obrisa kostiju. Saginjem se i udiem, ne nosom deteta nekrofiliara, ve nosom neke budue mene kojoj vreme postaje strast, udiem vreme, udiem najstarije ivo to sam do tada videla. Unosim ga u sebe, utiskujem ga u sebe i time nekako otimam od prolosti. Mnogo godina kasnije, u vreme ritualnih igara kojima ratnici sebe spremaju za rat, moti tog istog kneza proetane su po svim srpskim zemljama pre no to su vraene u prvi od svojih nekoliko grobova. No to je ve druga pria, o tome kako ne samo pojedinac ve i drava moe da istoriju prevede iz stanja pluskvamperfekta u stanje prezenta, da je instrumentalizuje tako da jedna epizoda iz nacionalne istorije ima dovoljno snage da upregne milione ljudi za svrhe koje oni ne mogu smatrati neposredno svojima. No, ne radi se tu o paranoidnom sistemu sumanutih ideja. Odnosno, kolektiv jeste u stanju paranoje, ideja jeste sumanuta, ali nema tu nikakvog sistema ideja, ve samo nekoliko suprotstavljenih politikih elita koje poseu za onim to je uvek pri ruci: za varljivim mitolokim naslagama seanja koje u svakoj kolektivnoj svesti ive kao prijatnija alternativa realisu istorije. Mircea Eliade je razvezao aku od kneza, ukazavi mi da magija relikvije ne lei u knezu ve u ktoninom aspektu moje svesti koju privlai i uzbuuje sve to plai. A zahvaljujui jednom po mene zemljotresnom eseju Miroslava Krlee, uspela sam zauvek da razveem knezove i kneginje od manastira i fresaka uz koje su uvek kao ktitori pominjani. Naime, Krlea je uspeo da mi pokae, prstom kao detetu, da se meni manastiri i freske danas dopadaju upravo zato jer se onda ktitorima nisu mogli dopadati i time je od zaborava sauvao anonimne majstore sa mistrijom i viskom, sa malterom i bojom u ruci. Zato, zbog naina na koji sam udahnula mit i naina na

290

koji sam sebe oslobodila mita, ve pomenuti knez preao je iz carstva prolosti u carstvo moje sadanjosti da bi napokon bio vraen u istoriju. Adorno je pisao prolost ali je mislio sadanjost koju tek treba da odgurnemo u prolost. Prevladati prolost znai ukinuti emotivnu vezu izmeu sebe i prolog. Tek kada vie nema emocije, prolost je prevladana. I samo zato je bitka kod Poitiresa prolost, a bitka kod Srebrenice sadanjost. Neto neobino doivela sam nedavno u Aachenu. U nekoj od uliica oko katedrale, hodajui po kamenu uglaanom vremenom, ja sam po prvi put u ivotu videla dramu Drugog svetskog rata u njenom potpunom smislu. To je bio doivljaj koji ne znam kako da imenujem, blizak otkrovenju ako otkrovenje moe da postoji bez ikakvih religijskih ili metafizikih konotacija, ja sam videla nedostatak svega onoga to su saveznici zbrisali bombardovanjem Nemake potpuno van prie o onome to su Nemci uinili i time to brisanje uzrokovali. Ne, nije nedostatak vien kao nekakav protubalans uasnim zloinima poinjenim pod Treim rajhom, ne priam o tome; samo mi se u jednom neizrecivo kratkom trenutku ukazala jedna istina u svoj svojoj punoi, na nain koji je van krvnika i rtve, koji sadri u sebi Adornovu punu svest o krvniku i rtvi, ali i jo neto. U tom asu zaokruio se spisak gubitaka, ne za Nemce i onda, ne govorim o tome, ve za mene i danas i za trenutak je Drugi svetski rat bio prevladana prolost.

IV Istorija se deava stalno i svuda. Ne samo na Balkanu. Povrni pregled naina kako smo se u prolom veku suoavali sa prolou pokazuje ilavu raznovrsnost u pristupu. Ljudi su stavljali druge ljude u koncentracione i radne logore ne bi li im izbili prolost iz glave; ljudi su izvodili ljude pred revolucionarne i preke sudove da im po kratkom postupku sude prolost; ljudi su masovno vrili ritualna samoubistva da bi time oslobodili novo pokoljenje pogrene prolosti. Imamo tribunale, komisije za oienje, komisije za utvrivanje istine i komisije za pomirenje, meunarodne sudove, nacionalne sudove; sudi se ponekad samo politikom i vojnom vrhu, ponekad i potarima i oferima koji su na ovaj ili onaj nain doprineli prolosti; sude sudije i sude amateri; ponekad se kolektivno peva i igra sa vrhovnim svetenikom a cilj te psihodrame nije presuda

291

ve priznanje i pomirenje; sude sudovi, mediji, parlamenti i raznovrsne komisije; ponekad se sudi, ponekad se ne sudi; ponekad se arhive otvaraju, ponekad unitavaju; ponekad suenje zloincima izazove spirale novih nasilja; ponekad se prolosti prilazi politikom sistematskog i razumnog istraivanja; ee je prate vulkani emocija. No i pored svega ovoga, i nakon svega ovoga, ostaje oseaj da posao nije uraen kako valja i da je dvadeseti vek moda ishitreno proglaen kratkim. Raditi na prolosti prethodnog veka koja se velikoduno izlila u ovaj, znai suoiti se sa tri sociopatologije: nacionalsocijalizam, komunizam i kolonijalizam. Kad se spisku od 259 neprevladanih prolosti iz poslednje dekade dvadesetog veka, doda spisak miliona ubijenih, raseljenih, osakaenih, poludelih itd., onda se sav taj na rad na prolosti i pokuaj da joj sudimo uini potpuno neproporcionalnim poinjenim zloinima pa se i sama pravda uini kao nekakva elementarna nepogoda koja se s vremena na vreme, bez zakona i reda, obrui na ponekog delata dok milioni i milioni delata i dalje, neometani, svakodnevno egzerciraju svoj krvavi posao. U Etiopiji je, nakon pada Mengistuovog reima, pred sud izvedeno 3000 zvaninika. U evropskim komunistikim zemljama je, pak, nakon 1989. godine zvanina politika bila ne gonjenje ve diskvalifikacija (lustracija) bivih elita uz poneko krivino gonjenje iji je krajnji rezultat gubitak graanskih prava. U Urugvaju je vlada koja je nasledila vojni reim 1986. donela zakon o amnestiji. Slino je bilo i u paniji nakon Franka, gde su se sve demokratske snage sloile u nekanjavanju onih pojedinaca koji su poinili zloine branei ili napadajui Franka. U ileu (1990) i El Salvadoru (1992) elite su se odluile za pristup amnestija ali ne i amnezija i formirale komisije za pomirenje i za istinu pod okriljem UN. U Poljskoj se premijer Tadeusz Mazowiecki zalagao za politiku debele crte koju treba podvui u odnosu na prolost. No, 1992. ministar unutarnjih poslova je upoznao Parlament sa spiskom osoba koje su saraivale sa tajnom policijom. Na spisku se naao jedan broj uglednih politiara. Spisak je procureo u javnost i rezultirao padom vlade. Taj dogaaj nazvan je noc teczek, no dugih dokumenata, i njime su otvorena pitanja koja i danas uzbuuju poljsku javnost, a mogue i da je njime pitanje komunistike prolosti promenjeno u neprijatno pitanje ta su Poljaci uinili Poljacima? umesto ugodnijeg i bezbednijeg ta su Rusi uinili Poljacima? Slinu politiku preventivnog zaboravljanja vodio je i Vaclav Havel u prvim godinama svog predsednikovanja.

292

U Madarskoj je donesen zakon kojim se tretiraju zloini poinjeni u vreme revolucije iz 1956. godine. Madarski tuioci su zastupali stav da se neki zloini poinjeni pod komunizmom mogu odrediti kao ratni zloini ili zloini protiv oveanstva. U vreme pada Berlinskog zida Nemaka se due od pola veka ve suoavala sa svojom prolou. No, to je nije naalost posedelo da suoivi se po drugi put sa prolou izbegne napetost izmeu politike i morala. Ovaj nepotpuni i povrni pregled naina na koji se institucionalizovano suoavamo sa prolou ukazuje i na neumerenost prolosti koju smo proizveli. Pitanje nacionalistike prolosti i dalje je ivo u Nemakoj, pitanje faistike prolosti tinja u Italiji, pitanje svih naih komunistikih i kolonijalnih prolosti i dalje je ivo, otvoreno i samo delimino odgovoreno ili neodgovoreno. Adornov tekst manje govori o radu na prolosti a vie o tome kako se o prolosti krajem pedesetih mislilo u Nemakoj. Gorina koja izbija iz teksta u kome sam se prepoznala kao u ogledalu govori samo koliko je pitanje jedne prolosti bilo u tom asu nereeno. Slinu gorinu, kojoj je vreme oduzelo samo povienu temperaturu, nala sam u tekstu jednog drugog Nemca, napisanom 22 godine nakon Adornovog govora, u Fasbinderovom tekstu povodom priprema za rad na filmu Trea generacija. Pri tom moramo imati na umu da se radi o zemlji koja ima najvee iskustvo u smislu teorijskih pristupa i sistematskog institucionalizovanog rada na dokumentaciji, arhivama, izjavama svedoka. Toliko iskustvo da Timothy Garton Ash bez ikakve ironije i uz neto veselog uenja primeuje, 1999. godine, da upravo Nemaka moe posluiti istonim susedima kao primer kako se radi na prolosti. Fasbinder 1978. godine zapisuje ove rei: Meutim, taj fenomen (terorizam, prim.aut) () ima zaista zapanjujue mnogo veze sa ovom zemljom, sa njenim grekama, njenim propustima, njenom na poklon primljenom demokratijom () demokratijom ije se osnovne vrednosti sve odlunije degradiraju u tabue, koje drava slepo brani od svojih graana, i to sa slepom saglasnou graanina koji () vie uopte nije u stanju da primeti kako tvorevina oko njega, ova drava, iz dana u dan postaje malice tolerantnija. A sledei put, prijatelji, nee biti samo dejih hiljadu godina, sledei put je ve poelo, tajanstveno tiho i bezglasno i sledei put bie dugo () Kakav je boji dar ovoj dravi terorizam koji se deava bez motivacija i tako u sebi ne krije nikakvu opasnost da bude razumljiv ak i kao negacija. Nije na meni da zaboravim, naalost. Zloinima se mora suditi i nikakav pravni nulla poena sine lege, ili tekue-politiki

293

jo je rano nije valjan razlog da se zloinu ne sudi. Pojedinano i prema zakonu. Komisije za istinu i pomirenje samo su pomona sredstva. Moda se njima doista katarziki lee postojei i kolektivni oseaji krivice. No, iako mene moe da zasmeje kad zamislim patrijarha Pavla, zagrebakog nadbiskupa Brozania ili sarajevskog efendiju reis-ulemu Ceria, kako slede primer svetenika Tutua, i igrajui i pevajui sa svojima zaleuju najsveije istorijske rane, ta slika ne zadovoljava moj oseaj pravde. Mogue zato jer sam injenja kolektiva u poslednjem jugoslovenskom ratu videla kao psiholoke fenomene instrumentalizovane rukama politikih elita sastavljenih od pojedinaca s imenom i prezimenom. Moj deji totalitarizam po pitanju pravde i nestabilni optimistiki racionalizam bi rado uo sudske izjave i narodnih i meunarodnih aktera koji su u poslednjoj deceniji bili delom jugoslovenskih ratova. Ne samo zato to je moj deji totalitarizam gladan osvete, ve i zato to veruje da je u goloj istini klju uspenog rada na prolosti. Drugim reima, moj deji totalitarizam veruje u postojanje istine.

V Ostaje na nama da se saini sumorna statistika koja e popisati broj unitenih ivota, broj osakaenih ivota, broj zalud utroenih godina ljudskog rada, broj samoubica, broj depresivnih, broj poludelih, broj radno nesposobnih, broj godina ukradenih iz naih ivota, broj prekrojenih porodinih sudbina, broj narkomana, broj alkoholiara, broj silovanih, broj ratnih zloinaca. I da se iscrtaju grafikoni na kojima e se izvlaiti linije pada. Zato se sve to desilo? Kako je bilo mogue da se desi? Zato je bilo mogue da se desi? Ne znam. Ali znam da vreme u kome je ljudski ivot kao raljama epan nekakvom viom silom sluaja i deavanja ne dosuuju nikakve Parke, ve ljudi, ljudi s imenom i prezimenom, a kroz institucije i u ime drave od koje funkcioniu kao u vreme okivanja Prometeja, samo dve Sila i Vlast. kripi rasklimatani karusel. Raspada se slika, fantom, idol, u svesti naroda koji je u sliku verovao trinaest godina. Meu srpskim intelektualcima (Mirjana Mioinovi, Latinka Perovi, Drinka Gojkovi, itd.) esto se pominje potreba za kolektivnim samoosveenjem, potreba za direktnim suoenjem sa sopstvenom novom i novijom istorijom, te neophodne kolektivne katarze koja bi tek nakon toga usledila. Da li e do nekakvog

294

kolektivnog saznanja i pomaka zaista i doi, ja ne znam. Ako do toga doe, hoe li kolektiv umeti da ivi sa sveu o uinjenom? Ne znam. Poznajui sopstvenu sklonost ka zaboravu kada se radi o neprijatnim seanjima ili inovima, pre bih rekla da e i kolektivna svest teiti da sopstveno kolektivno injenje ostavi za sobom, negde na periferiji, u magmi prolog, poludefinisano, nedefinisano, nerazlueno, mitologizovano. Hoe li biti snage da se toj tenji suprotstavi? Da li e u novo akademsko miljenje, u novo pisanje istorije biti ugraeno bar neto od onoga to je Krlea smatrao po ivot i budunost ljudi i zemlje bitnim: revizija mutnih pojmova i krivih vrednosti kao dela akademskog i univerzitetskog rada, odnosno potreba da se kodificira i formulira ono to su pokoljenja iz mnogih fatalnih razloga propustila? Hoe li se mnogim tektonskim slojevima mrnje o kojima pie Andri ponovo dodati jo jedan sloj, ne znam. Hoe li se mitologizovanoj masi haotinih dogaanja i samoj blioj i daljoj prolosti ikada vratiti prvobitna transparentnost u obliku uspostavljanja svesti o uzroku i posledici, ne znam takoe. No znam da sam 92. uz neto prtljaga ponela i svoj razlog odlaska na koji sam utroila u potonjim godinama trideset hiljada palimpsestskih rei, a koji u skraenoj verziji glasi ovako: mene je oterala nepromiljenost kojom se masovno podravalo zlo; odsustvo loginog, zdravorazumskog rasuivanja; nain na koji je pozdravljena banalnost i ispraznost; lakoa kojom je progutana la da srea nas lei u unitenju njih; kolektivna demencija; ubistva; masovna ubistva; silovanja; razoreni gradovi; vladavina ljivovinih isparenja; vladavina ljama; vladavina ubica i lopova; vladavina laova i mizantropa; bestijarium proglaen dravom i magnum crimen nazvan nacionalnom politikom. Ovim inovima prekrojen je i moj ivot i ivot moje dece, a u tom prekrajanju nas tri smo danas moda ive samo zato jer smo imale puku sreu da nismo bile roene ili ivele na nekom od onih mesta gde su smrt i glad i strah i ponienje i ogoljenje i svedenost ivota na najelementarnije bili danima, nedeljama, mesecima i godinama Dobro jutro, Laku no i Gospodi pomiluj. Ja nemam pravo da to zaboravim. To pravo nije nigde zapisano i nije nikakav uzvieni moralni imperativ. To je moj imperativ, naporan i amoralan. Maastricht, 15. 01. 2001.

295

Velimir Viskovi Enver Kazaz Boris A. Novak Nenad Miloevi Branimir Donat Ivo Brean Tonko Maroevi Igor Isakovski Bala Brkovi

FOKUS

Velimir Viskovi

JESU LI NAM DRUTVA KNJIEVNIKA JO POTREBNA?

Prva su drutva knjievnika u jugoslavenskim zemljama osnovana prije stotinjak godina. Ona su imala sindikalno-cehovsku ulogu obrane zajednikih stalekih interesa pisaca, ali u naim uvjetima ona se pojavljuju i kao nacionalnokulturne institucije prvog reda, po prestiu izjednaene s akademijama znanosti i umjetnosti, ili s maticama. Knjievnike organizacije postaju simbolima nacionalnoga kulturnoga identiteta i integriteta. Nakon drugoga svjetskoga rata drutva knjievnika osnivaju se u svim teritorijalnim jedinicama, republikama i pokrajinama, a djeluje i zajedniki Savez knjievnika Jugoslavije. Mnogi tvrde da je cjelokupno ustrojstvo knjievne organizacije modelirano po uzoru na Sovjetski Savez. Drutva knjievnika doista u uvjetima ope oskudice uivaju popriline privilegije: reprezentanti knjievnih organizacija pozivani su kao prominentni gosti na sve javne manifestacije, ukljuujui i partijske kongrese, knjievnici preko svojih organizacija dobivaju drutvene stanove, putuju na gostovanja i stipendije u inozemstvo; drutva knjievnika obino izdaju novine i asopise koje dotira drava U prvim godinama nakon rata cjelokupna je djelatnost drutava knjievnika izravno kontrolirana preko Agitpropa, ideolokih komisija pri centralnim komitetima, ali ponajvie interno preko knjievnika lanova KPJ, odnosno SKJ koji djeluju u sklopu partijskih organizacija, odnosno komunistikih aktiva pri drutvima knjievnika. Unato partijskom nadzoru, pri drutvima knjievnika, najee preko knjievnih glasila koja izdaju drutva, javljaju se i glasovi koji trae liberalizaciju drutva. Skrivajui se iza svojstva knjievnosti da se slui vieznanostima, jezikom punim aluzija, zaklanjajui se iza naela prava umjetnosti na autonomiju, knjievnost openito (pa i knjievnika drutva) postaju utoita onim intelektualcima koji propituju, pa i osporavaju dominantne ideologeme. Osamdesetih godina knjievnike organizacije imaju vanu ulogu u konstrukciji pluralistike platforme i razaranju politikog monopola Saveza komunista. lanovi drutava knjievnika preko svojih tribina, novina i glasila podvrgavaju nemilosrdnoj

299

kritici ideoloke postulate na kojima se temeljio tadanji politiki sistem nagovjeujui skore promjene. U rukovodstvima prvih politikih stranaka bio je niz istaknutih knjievnika, a neke su od stranaka imale i inicijalne sastanke u prostorijama drutava knjievnika. Meutim, ve potkraj osamdesetih moe se zamijetiti da su vodstva veine knjievnikih organizacija vie zaokupljena sastavljanjem programa nacionalne obnove, radikalizacije nacionalnih programa (koji podrazumijevaju nacionalno osamostaljivanje i teritorijalno proirivanje) nego liberalizacijom i demokratizacijom drutva. Poetkom devedesetih i poetkom ratova na podruju Jugoslavije drutva knjievnika popuno su identificirana s nacionalnim programima politikih reima. Devedesetih godina dolazi i do krize postojeih drutava knjievnika. Pluralistiki politiki sustav i trina ekonomija ine upitnim dotadanju profiliranost drutava knjievnika kao prestinih dravnih institucija bogato sponzoriranih dravnim novcem. Smjenjivost vlasti, osobito pad nacionalistikih reima, ostavio je nacionalistike, dravotvorne ekipe, koje su dominirale u upravama drutava knjievnika, na brisanom prostoru; te ekipe su se nale u za njih nezamislivoj situaciji da nemaju izravnu vezu s vlau i dravnim fondovima. Javlja se i reakcija onih koji osporavaju dotadanju praksu i trae reformiranje knjievnih drutava, stvaraju se alternativna udruenja. Oito dolazi do uruavanja tradicionalne organizacijske strukture drutava knjievnika; mijenja se i njihova drutvena pozicija. Kako e izgledati nova drutva? Hoe li ona biti depolitizirana, koncentrirana na estetska i sindikalno-cehovska pitanja, hoe li se ona baviti prije svega zatitom autorskih prava? Vidjet emo, transformacija je u toku. Zamolili smo, zbog svega toga, nekolicinu pisaca da komentiraju za Sarajevske sveske stanje u organizacijama knjievnika na podruju nekadanje Jugoslavije.

300

Enver Kazaz

SVECI BLAGO DIJELE

TAMNIARI NACIJA
U Bosni i Hercegovini postoje tri paralelna udruenja pisaca: sarajevsko, banjaluko i zapadnomostarsko. Ve sama injenica da su tako teritorijalno rasporeena upuuje na zakljuak da su bosanska knjievnika udruenja tijesno povezana sa centrima politike moi. Banjaluko i zapadnomostarsko knjievniko udruenje okupljaju pisce na jednonacionalnoj osnovi, u prvom su sve sami Srbi, u drugom sami Hrvati, dok sarajevsko drutvo pisaca, barem prema svome imenu Drutvo pisaca BiH, nastoji biti vienacionalno. Ali, i u djelovanju ovog drutva, preciznije reeno njegovih rukovodilaca, od zadnjeg bosanskog krvavog rata na ovamo poesto se nalazila puka politika djelatnost i rigidna ideologija. U takvom stanju stvari objelodanjuje se sva perverznost mehanizama kojima su totalitarne nacionalne ideologije usisale bosanska knjievnika udruenja i pretvorile ih u svoje politike ekspoziture. Zapadnomostarska i banjaluka spisateljska organizacija zatvorene u svoj autizam, porobljene rigidnom nacionalnom ideologijom, servilno uslune politikim monicima, koji u postratnoj Bosni i nisu nita drugo do kriminogene vladajue elite, pretvorile su se, kako u Savetima mladom piscu kae Danilo Ki u politiarevog vratara prema gomili. Stavljajui knjievnost u slubu izgradnje redukcionistike, desno ideoloke interpretacije nacionalnog identiteta, svodei time beskraj njenih svjetova na jednu jedinu dimenziju, ove su organizacije literaturu iz suvremenog vratile u predmoderno doba, na prelaz iz 20. u 19. stoljee i onaj duh ovdanjeg nacionalno borbenog romantizma koji je pero metaforizirao sabljom, topom, pukom videi knjievnost iskljuivo u funkciji emancipiranja i homogeniziranja balkanske verzije nacije. U ovakvoj funkcionalizaciji knjievnosti tim se spisateljskim udruenjima dogodio krajnji oblik pervezije, jer njihov poetiki sistem u konanom zbiru rauna ne dozvoljava literaturi ak ni to da bude u slubi obogotvorene Nacije, nego kriminogene politike, koja se u svom sistemu parola javlja i kao potpuni vlasnik nacije. Ako su balkanski romantiari svojim ideologijama u 19. vijeku i nudili nadu da e literaturom emancipirati nacije, onda dananja spisteljska udruenja svojim rigidnim ideolokim povratkom u

301

prolost nude samo puki oaj, namiu omu na vrat obogotvorenoj Naciji i na koncu postaju njeni tamniari. Kada se trebalo suoiti sa uasom nedavne prolosti, ova udruenja su svojim mukom taj uas podrala, ak svojim stavom ovjerila, legitimirala kao kulturoloko-ideoloku injenicu. A potom su i uas i strane ratne zloine u ideolokoj manipulativnoj igri proglasila za oslobodilaku borbu svojih nacija, trudei se da tu la uine jednom od temeljnih vrijednosti nacionalnog identiteta. Na drugoj strani, sarajevsko Drutvo pisaca BiH gotovo je potpuno pod donedavnim vostvom Nedada Ibriimovia liilo na politiku Alije Izetbegovia, pogotovu na onu njegovu poznatu izjavu kako dopodne misli jedno, a od podne drugo. Privatizirano od svoga rukovodstva, ovo drutvo iji su lanovi neki od uglednih srpskih i hrvatskih pisaca iz BiH, nerijetko je znalo napustiti svoju bosansku platformu i u konkretnoj djelatnosti ispoljiti se kao isto bonjako spisateljsko udruenje. I ne samo to, nego je znalo i da se prikloni desnoj ideolokoj interpretaciji bonjakog nacionalnog identiteta. Otud njegov donedavni sekretar u jednom svom tekstu objavljenom u politikom sedminiku Ljiljan u ljeto 1998. izvodi podjelu bonjakih pisaca na tzv. tvrde i tzv. mehke Bonjake. Optuujui mehke Bonjake da su omekali svoje Bonjatvo kako bi lake svoje knjievno djelo prodali svjetskom tritu, sekretar je na raun estetskih kriterija vrijednosti uveo isto ideoloko-politike. Iste one kriterije to ih je kao osnovna programska naela u praktinom djelovanju ovog drutva kontinuirano zastupao Nedad Ibriimovi, donedavni predsjednik. Upravo zbog tih kriterija, Ibriimovi prije nekoliko godina onemoguuje izbor Nenada Velikovia u Drutvo pisaca BiH, proglasivi njegovu prozu i roman Konaari etnikom. Na takvu politiku diskvalifikaciju nije uope reagiralo pasivno lanstvo, kao ni na mnoge druge Ibriimovieve ispade kojima je ovom drutvu davan desni ideoloki predznak. Taj prvi u nizu skandaloznih poteza uprave sarajevskog drutva pisaca i nespremnost sedamdesetak njegovih lanova da se suprotstave Ibriimovievoj manipulaciji ovim drutvom otvorio je prostor za kasnije sve jae i sve sramotnije njegove politikantske manipulacije. Tako e npr. Ibriimovi u povodu polemike Veovi Lati, ponoviti u ime knjievnike udruge rijei predsjednika svoje politike partije Alije Izetbegovia. Polemika u kojoj Lati prijeti Veoviu stotinama hiljada svojih istomiljenika, za Izetbegovia je bila svaa izmeu dvojice dobrih

302

Bosanaca, kako je politiar to do podne misli jedno, od podne drugo, po noi snuje tree, a planira etvrto, okvalificirao ovu polemiku u intervjuu sarajevskoj televiziji. Isto znaenje ovoj polemici, u kojoj je Lati kao profesionalni Izetbegoviev savjetnik u Predsjednitvu BiH pozvao stotinu hiljada svojih istomiljenika da Veoviu argumentom prijetnje odgovore na argument slobode miljenja, dae i Upravni odbor sarajevskog drutva pisaca. Samo to e on rije Bosanaca zamijeniti rijeju pisaca, da bi u ovoj manipulativnoj perverznoj igri polemiku prinicipijelne naravi sveo na privatni sukob. Time su predsjednik Ibriimovi i Upravni odbor ovo spisateljsko udruenje uinili taocem Izetbegovieve politike, do kraja demaskirajui svoju ulogu. To je bio razlog nekolicini pisaca (Veovi, Sarajli. Slavko anti itd.) da napuste ovo udruenje, kao to je na drugoj strani takvo djelovanje bilo razlogom da neki od najznaajnijih bosanskih pisaca nikad ne postanu njegovi lanovi. Spisak Ibriimovievih ideolokih manipulacija ovim se ne iscrpljuje. U borbi za redukcionistiku interpretaciju bonjakog nacionalnog identiteta, on e preformulirati ideoloku podjelu na mehke i tvrde Bonjake, to ju je izvrio njegov sekretar, u jo mutniju, crnju ideologijsku igru. Ibriimovi pisce dijeli na one sa ruhani i one sa ejtani inspiracijom, uvodei na toj osnovi inkvizitorske metode u itanje literature. Tako npr. on Sidranovu dramu U zvorniku ja sam ostavio srce svoje odreuje kao dramu ejtanske, sotonske inspiracije, a lanove nezavisnog udruenja intelektualaca Krug 99 proglaava u svojoj drami Woland u Sarajevu slugama Sotoninim. Torkvemadin ma time je i definitivno ovjeren kao kriterij kritikog vrednovanja. Zastupajui toboe tezu o autonomnosti umjetnika u odnosu na drutvenu praksu, oni koji su vodili sarajevsko drutvo pisaca kameleonski su ga pretvorili u politiku ekspozituru Izetbegovieve SDA. Na toj osnovi su i spisteljsko udruenje, i pisac, i literatura gurnuti na marginu drutvenog interesa, stjerani u zapeak ideologije, porobljeni ovdanjom polupismenom vizijom pisca kao barbarogenija koji u svojoj neobrazovanosti bunca o nadvremenoj ljepoti i univerzalnim sutinama. U takvom kontekstu sarajevsko drutvo pisaca i definitivno je umrlo, a kad bi se, kako ree jedan prijatelj, i sjetilo da postoji obavezno bi se obrukalo. Namjesto borbe za literaturu, drutvene vrijednosti, etiku odgovornost, dostojanstvo spisateljske profesije, ovim udruenjem dominira sitnoiardijski mentalitet uslovljen sjeanjem na lagodnu poziciju pisca u socijalistikom samoupravnom sistemu. Zaboravljajui da samo totalitarne ideologije posveuju

303

knjievnosti panju koju ona zasluuje, kako bi je lake zauzdale i uinile svojom slukinjom, sarajevsko udruenje pisaca usrdno se nudilo tim ideologijama, ak i onda kad se htjelo toboe depolitizirati pokuavajui da se pretvori u sindikalnu spisateljsku organizaciju. U situaciji u kojoj je predsjednik drutva pisaca, uistinu vrstan prozaist i romansijer, uveo u literaturu Torkvemadine metode itanja, za oekivati je bilo kakvu takvu vrstu polemikog dijaloga. Dominirajui spisateljski sitnoiardijski mentalitet, meutim, ostao je nijem. Nijem je bio i onda kada su velikosrpski faisti, Karadi i drugi ratni zloinci, lanovi predratnog drutva pisaca BiH pripremali stravini zloin. U buci i bijesu politikanstva, u amoralnom lakejstvu politikim monicima tavore bosanska knjievnika udruenja, pogotovu ono zapadnomostarsko i banjaluko. Sreom, bosanska ratna i postratna knjievnost veim svojim dijelom ne lii na knjievnike udruge. To znai da su se pisci znali izdii iznad bijede svojih profesionalnih udruga, bez kojih se oito ne moe rijeiti kriza izdavaa, kriza itaoca, kriza knjievne kritike, to je unutarliterarni kontekst koji obiljeava ovdanju knjievnu praksu. Ostaje da se vidi hoe li novo rukovodstvo sarajevskog Drutva pisaca BiH na elu sa Sidranom pozabaviti tim goruim pitanjima, ili e se i ono brukati onda kad se sjeti da postoji. Na nau anketu o drutvima pisaca BiH Amir Brka odgovorio je zanimljivom pjesmom, napisanom 1996. godine, na vrhuncu Izetbegovieve vladavine, Marko Veovi svega jednom reenicom, a Ivan Lovrenovi potrudio se da razjasni sutinu apsurdistana.

304

Amir Brka PRIZOR SA NAE TV

Predsjednik nae drave i pjesnik na najvaniji osmijesi i stisak srdani Njegove pjesme su najbolji sublimat duha naega On je predsjednik naega drutva pisaca urednik naeg asopisa O mi smo sretni to ga imamo jer on je simbol istinski naeg stradalnitva Ali ko e da nas izbavi od nae sree prevelike na koju nismo navikli nakon krajnjega patnitva jer nisu dobre krajnosti budui da se dodiruju u krugu to ga zatvaraju (1996)

305

Ivan Lovrenovi GLOSA O APSURDISTANU

Jedina funkcija koju bi knjievna drutva trebala imati, i koja bi mogla opravdati njihovo postojanje, jest zatita vlastitih lanova: egzistencijalna, materijalna, statusna, profesionalna, moralna. U historiji naih knjievnih drutava toga je uvijek bilo najmanje. A znalo je, bogami, biti i obratno: vrlo je obilat i ivopisan ljetopis stradanja pisaca, koje je bilo organizirano i voeno od vlastitoga udruenja! Takvih milih uspomena imam i sam. Dananja situacija s knjievnim udrugama je slika istoga apsurda. Svaka zamisliva fragmentacija i pluralizam na tom polju jesu dobri i poeljni, osim one koju imamo na djelu. Naime, nita ne bi kodilo kada bismo imali stotinu razliitih spisateljskih esnafa, sindikata, udruenja, koji bi u temelju imali zdrav i racionalno obrazloiv interesni motiv i razlog. No, u nas toga nema, ali ima entitetsko-etnikoga pluralizma, koji je samo jadna preslika opega ideoloko-nacionalnog pluralizma, koji nam je izgleda definitivno pamet popio. Ali, ako se u nas moe misliti i gorljivo zastupati ideja o trima (nacionalnim) knjievnostima i o trima (nacionalnim) jezicima, zato onda ne bi bilo i takve podjele meu piscima. Spasonosno je jedino to to ovjeka ama ba nita ne moe prisiliti da sudjeluje u tom veselom apsurdistanu.

Marko Veovi
O tome ne mogu da mislim.

306

Boris A. Novak

POLOAJ KNJIEVNOSTI, KNJIEVNIKA I KNJIEVNIH UDRUENJA U SLOVENIJI

Poloaj knjievnosti i knjievnika u Sloveniji u posljednjih deset godina u osnovi je isti kao i u svim drugim zemljama srednje i istone Evrope koje su iz socijalizma stupile u kapitalizam, iz totalitarizma u parlamentarnu demokraciju: mada ta politika promjena predstavlja povijesni korak naprijed, kultura, ukljuujui i literaturu, izloena je sada radikalnoj drutvenoj marginalizaciji. Zbog injenice da se radi o malom narodu, knjievnost je u povijesti Slovenaca igrala nerazmjerno veliku ulogu: budui da se nisu mogli boriti za svoj jezini i kulturni identitet orujem, Slovenci su se za svoj opstanak meu jaim i gramzljivim susjedima borili rijeju, prije svega poezijom. U tom smislu Preeren i Cankar nisu samo najvei slovenski pisci, nego i temeljni tvorci slovenskog narodnog programa. Jak Oslobodilaki front za vrijeme drugoga svjetskog rata predstavlja jasan znak da su se uloge maa i pera razdvojile, mada veina brigada slovenskih partizana jo uvijek nosi imena pjesnika i pisaca. Poslije rata knjievnost je obnovila svoj drutveni znaaj, prije svega kao kritika svijest o traginom poloaju pojedinca u svesatiruem mehanizmu totalitarne politike moi, to je karakteristika disidentskih grupa od pedesetih i ezdesetih godina (knjievni asopisi Beseda, Revija 57 i Perspektive bili su zabranjeni, s ozbiljnim posljedicama po pisce i urednike) do osamdesetih godina (Nova revija). U drugoj polovini ezdesetih i na poetku sedamdesetih godina tadanja mlada generacija (asopis Problemi) s avangardistikom poetikom zauzimala se za autonomiju fantazije i pjesnikog jezika. Kriza jugoslavenskog drutva u osamdesetim godinama imala je za posljedicu direktni politiki angaman knjievnika koji su inili jezgru pokreta za demokratizaciju drutva, to se vidi i po neobinoj injenici da su prvi ustav samostalne Slovenije formulirali pisci i zato se on zove knjievni ustav. Mada je nezavisnost Slovenije bila proglaena ba u ime zatite jezinog i kulturnog identiteta, novokomponirani demokratski slovenski politiari (koji su, uzgred reeno, bili potpuno anonimni u vrijeme kad je bilo opasno boriti se za demokraciju)

307

potisnuli su kulturu na rub drutva u ime ekonomije slobodnog trita. Na tako malom tritu knjiga se nala u nezavidnom poloaju: subvencije Ministarstva za kulturu su se smanjile, izdavake kue su se komercijalizirale, a knjige su tako poskupjele da su postale teko dostupne ljubiteljima knjievnosti. Uprkos tom negativnom trendu italaka publika ostala je vjerna knjizi: iznajmljivanje knjiga u bibliotekama u posljednjih deset godina naraslo je etiri puta, to znai da italaka kultura u Sloveniji na svu sreu nije opala. Opisani odnos izmeu knjievnosti i drutva odraava se i u prirodi slovenskih knjievnih udruenja. Udruenje slovenskih knjievnika je jedna od najstarijih kulturnih ustanova u Sloveniji: bilo je formirano ve u drugoj polovici 19. stoljea kako bi organiziralo pisce kao sveenike u hramu slovenskog jezika. Poslije drugog svjetskog rata komunistike su vlasti podvrgle Udruenje strogoj politikoj i policijskoj kontroli, ali je ono polako povratilo mo svoje kritine svijesti, pa je u osamdesetim godinama funkcioniralo kao moralni glas slovenskog naroda. Slovenski PEN bio je formiran 1927. godine; njegovu djelatnost prekinuo je drugi svjetski rat, a obnovljen je u ezdesetim godinama, kada je Slovenski PEN organizirao svjetski kongres Meunarodnog PEN-a na Bledu 1965. godine. Moramo priznati da je bogata meunarodna djelatnost jedna od kvaliteta slovenskih knjievnih udruenja: Slovenski PEN ve 35 godina organizira meunarodne knjievne konferencije na Bledu, dok je Udruenje slovenskih knjievnika sredinom osamdesetih godina ustanovilo meunarodni festival Vilenica. Vrhunac kritikog politikoga angamana te dvije knjievne organizacije doivjele su krajem osamdesetih godina, kada je predsjednik Udruenja slovenskih knjievnika bio Rudi eligo, a Slovenskog PEN-a Drago Janar (obojica izvrsni prozni i dramski pisci). U prvoj polovici devedesetih godina, u razdoblju obiljeenom traginim ratovima na tlu nekadanje Jugoslavije, pjesnik Boris A. Novak kao predsjednik Slovenskog PEN-a organizirao je razgranatu humanitarnu pomo za izbjeglice i pisce u opsjednutom Sarajevu. Predsjednici poslije njega takoer su pjesnici Marko Kravos (iz slovenske manjine u Trstu) i Veno Taufer. U devedesetim godinama Udruenje slovenskih knjievnika suoilo sa pogoranim poloajem knjievnosti i knjievnika u slovenskom drutvu: pjesnik Dane Zajc je kao predsjednik pokuavao slijediti tradicionalnu ulogu udruenja kao moralnog glasa drutva, a njegov nasljednik, dramatiar Evald Flisar, koncentrirao je svoju djelatnost na ekonomske uvjete knjievnog rada. Novoizabrani predsjednik

308

Tone Perak oigledno pokuava kombinirati oboje: s jedne strane boriti se za bolji ekonomski poloaj knjievnosti i knjievnika, a s druge strane s etikom svijeu artikulirati osnovne probleme slovenskog drutva. Poslednji skandal kojim se udruenje bavi u ovom je smislu veoma karakteristian: sud je osudio na visoku novanu kaznu Matjaa Pikala, jer se neki policajac prepoznao u jednom od njegovih romana. U pedesetim godinama pisac bi bio osuen na zatvor, u osamdesetim godinama protesti kulturnih krugova bi vjerovatno uspjeli postii njegovo oslobaanje, a danas sudski i politiki sistem to uope ne smatra represijom ve sluajem osobne uvrede. Izvan svake sumnje tu se radi o represiji, maskiranoj demokratskim ljudskim pravima (pravima policajca, dakako, a ne pisca). Udruenje slovenskih knjievnika se, naravno, veoma trudi da pomogne svom lanu. Uz to ne moemo a da se ne sjetimo prorokih stihova srpskog pjesnika Branka Miljkovia: Hoe li sloboda umeti da peva Kao to su sunji pevali o njoj?

Preveo autor

309

Nenad Miloevi

LUSTRACIJA ZA KNJIEVNIKE?
Udruenja pisaca u Srbiji posle 5. oktobra 2000. Uzurpatori statusa
Nastanak vie umetnikih udruenja cepanjem do tada jednog i jedinstvenog postao je fenomen tranzicionih kultura Istone i Jugoistone Evrope i pored toga to status umetnika, naroito knjievnika ni izdaleka nije onako visoko vrednovan kao ranije, u doba socijalizma. Paradoksalno je da se ljudi bore za ispranjeni status. Jednima je stalo do toga da zadre ranije steene, iako umanjene privilegije, a drugima (bar javno) da se odvoje upravo od takvih i da pozivu pisca vrate bar deo drutvenog znaaja koji on objektivno i na Zapadu ima, bar kod intelektualaca. U Srbiji taj proces u kulturi odvija se naporedo sa ekonomskom i politikom tranzicijom dok je u drugim zemljama biveg socijalizma taj proces zapoeo pre jedne decenije. U Srbiji posle 5. oktobra nije izvrena institucionalna reforma, a lustracija se ini kao preveliki zalogaj za novu demokratsku vlast. Stara udruenja iz vremena socijalizma i balkanskog postkomunizma ispraznila su sadraje statusa, kako u materijalnom tako i u moralnom smislu, prodajui se po sve manjoj ceni na politikoj pijaci tokom poslednjih petnaestak godina. Ali starim, nekada skrivenim i zakamufliranim a sada razotkrivenim uzurpatorima statusa, nije vie vano to je on ispranjen ve to, da se oni za dravu i za kandidate za prazne statuse (drutveni status nikada ne moe postati toliko prazan da ga niko vie ne eli) i dalje nalaze na istim adresama na kojima su bili i ranije. Oni poruuju da se sa tog mesta nee pomerati, ak i kada su dokumenti koji ureuju odnose udruenja i zakoni prekreni a odluke vlasti postale izvrne, to jest i kada im policija zakuca na vrata. Nadaju se da e drava u tako sitnim stvarima (sitnim, jer postoje zaista mnogo krupnije, egzistencijalne) odustati, da nee ii do kraja, i da se uostalom demokratska drava u principu ne mea u poslove profesionalnih udruenja. Stare garniture pomou svojih javnih i tajnih veza koriste takvu situaciju i ostaju tamo gde su i bili pod izgovorom ouvanja institucija,

311

odnosno esnafa, zadravajui stari nain rada. One su tako potvrdile i istakle svoju politiku cenu i pored pobede demokratije u Srbiji. Potencijal koji je 5. oktobar imao u sebi nije dovoljno iskorien. Vlast ne moe da se odlui kome da se privoli. Intimno je na strani novih udruenja, koja su koliko-toliko moralno i profesionalno osveena, ali s druge strane formalno, u odluivanju teko moe da se okrene protiv starih, iji nazivi simbolizuju malo ili nita (osim lova u mutnom i izneveravanja interesa esnafa), ali u javnosti gde jo uvek deluje mistika autoriteta niko ne eli da regrutuje nove neprijatelje, pa ni drava, dok se svi javno zalau za reforme koje podrazumevaju smenu starih garnitura upravljanja. Malo podseanje na sukob u UKS potvrdie iznete teze.

Pobuna pisaca protiv uzurpacije ovlaenja Uprave UKS-a

Neposredno posle 5. oktobra 2000. godine u redakciji Knjievnih novina formiran je Inicijativni odbor za zakazivanje vanredne skuptine UKS-a i ostavku Uprave. lanovi redakcije Knjievnih novina poslednjih desetak godina bili su u prilici da prate gotovo sve radnje Uprave UKS-a i da se neprekidno bore za opstanak jedinog knjievnog lista u Srbiji, pa je i prirodno to je inicijativa potekla odatle, iako je ukljuila i ljude van redakcije. U skoro svim domenima delovanja Uprava UKS-a je izneverila mandat lanstva. Izuzetno su snieni kriterijumi ulanjivanja. Sindikalno-esnafska aktivnost gotovo da je zamrla. Programi koji su se odvijali na Tribini Francuska 7 i na Meunarodnim susretima pisaca bili su na nedopustivo niskom nivou (antisemitski referati, osude demokratije itd). U Srpskom knjievnom magazinu na engleskom jeziku prevoeni su mnogi, po optem miljenju slabi ili slabiji pisci. Knjige, najee antologije srpske poezije na raznim jezicima nedopustivo su loe sastavljene. U jednoj od antologija posleratne poezije nema Jovana Hristia, u drugoj Ljubomira Simovia, itd. Knjievne nagrade koje dodeljuje Uprava UKS-a, naroito nagrada Milan Raki i Nagrada za ivotno delo, izgubile su presti. Uprava UKS-a je tokom poslednjih nekoliko godina politiki i intelektualno kasnila za burnim drutvenim dogaajima, ili se nije oglaavala u nekim bitnim momentima, kada je bivi reim bio izuzetno represivan prema graanima, njihovim slobodama,

312

institucijama i vrednostima (Univerzitet, tampa, graanski pokreti, 5. oktobar itd.). Dugo rabljena nacionalistika retorika u Francuskoj 7 izgubila je smisao i vie nije odgovarala politikim i ivotnim injenicama. Uprava se primivi odlikovanje od biveg visokog dravnog i vojnog zvaninika Aleksandra Bakoevia dodatno kompromitovala. Neki knjievnici iz sastava Uprave bili su kandidati na izborima partija bive nedemokratske vlasti koja je neistomiljenike estoko proganjala. Poslednjih nekoliko godina Uprava UKS-a kao izdava uopte nije dostavljala sredstva za izlaenje Knjievnih novina, lista Udruenja, iako je znala da su sredstva od Ministarstva kulture vie nego nedovoljna za redovno izlaenje lista. Tokom NATO intervencije Uprava je ponizila i etiketirala lanove redakcije Knjievnih novina imenovanjem ratnih urednika iz svojih redova. I pored toga to je Uprava tokom 90-tih krila pojedine odredbe Statuta, nijednom se nije oglasio Nadzorni odbor i Sud asti Udruenja. To se nije dogodilo ni kada je Upravi UKS-a istekao mandat, ni kada je tokom ratnog stanja zakazala redovnu skuptinu. Veoma mali broj lanova UKS-a imao je predstavu o materijalno-finansijskom poslovanju Udruenja i raspodeli budeta i donacija. Uopte, rad Uprave tokom 90-tih bio je u potpunosti nedostupan i javnosti i lanovima UKS-a. Tokom devedesetih lanstvo UKS-a premailo je broj od hiljadu lanova, da bi u 2000. lanstvo UKS brojalo skoro hiljadu i pet stotina lanova. Na nelegalnoj skuptini odranoj 18. novembra 2000. posle obraanja lanova Inicijativnog odbora za zakazivanje vanredne skuptine UKS-a i ostavku Uprave dolo je do fizikog nasrtaja pripadnika pokreta Obraz na njih. Usledila je intervencija policije. Uprava UKS-a je 2. decembra 2000. zakatanila kapiju na ulazu zgrade u Francuskoj 7, gde je trebalo da se odri vanredna skuptina UKS-a. Zatim su nekoliko narednih meseci trajali medijski dueli izmeu Uprave i lanova Inicijativnog odbora. lanovi Uprave gotovo su redovno izostajali sa takvih duela i optuivali medije da su pristrasni. Dva puta su obijane prostorije redakcije Knjievnih novina. Pesnikinji Radmili Lazi lepljene su nalepnice Obraza na vrata stana, to sve govori o metodama zastraivanja koje su jasno ukazivale na spregu Uprave UKS-a i ultradesnog pokreta Obraz. Od samog poetka prikupljanja potpisa za smenu Uprave dolo je do kolebanja pre svega starijih pisaca, meu kojima je bilo i lanova SANU-u, dok je podrka PEN-kluba izostala. Sukob meu knjievnicima, moda prvi put posle Drugog svetskog rata,

313

nije bio ni pod ijom kontrolom, i pretio je, ini se iz dananje perspektive, da u konfrontaciju uvue i pojedine nedodirljive pisce i da ih izloi, po njihovom shvatanju, preteranom riziku.

Okonanje sukoba. Novo udruenje pisaca

Najzad, jedna grupa pisaca koja je bila meu potpisnicima peticije pristupila je formiranju Srpskog knjievnog drutva (u daljem tekstu SKD). Na osnivaku skuptinu SKD-a pozvani su svi lanovi Inicijativnog odbora sem Ljiljane uri. Motiv za izostavljanje ove knjievnice verovatno je jedan njen tekst objavljen u listu Danas (gde je ga uri kolumnistkinja) u kojem se ona kritiki osvre na javno delovanje nekih uglednih pisaca, meu njima i na neke od visokih funkcionera u novoj vlasti (Vladeta Jankovi, Miodrag Perii, Duko Kovaevi i dr.). Nekoliko lanova Inicijativnog odbora solidarisalo se sa Ljiljanom uri i nije pristupilo SKD-u. (U meuvremenu nekoliko lanova Inicijativnog odbora pristupilo je novoosnovanom udruenju). Ve pri samom osnivanju, smatrali su pojedini lanovi Inicijativnog odbora, SKD- je prekrilo povelju PEN-a i same principe na kojima se osniva. U javnom obraanju Upravni odbor SKD-a obavezao se da e ovo udruenje pisaca (:..) pruati svaku vrstu zatite piscima lanovima, ali i piscima uopte kao vanoj drutvenoj kategoriji i profesiji koja je poslednjih deset godina na razne naine kompromitovana. Dalje, Uprava SKD-a je obeala da e saraivati sa svim drugim udruenjima pisaca, pa i sa UKS-om, ukoliko to bude obostrano. Nije se postavljalo pitanje odgovornosti za napade na pisce koji su bili u Inicijativnom odboru za smenu Uprave UKS-a, niti pitanje njihove moralne i pravne satisfakcije. SKD se ve na osnivakoj skuptini ogradilo od delovanja Inicijativnog odbora reima da: ... osnivanje SKD-a nema nikakve veze sa sukobom unutar UKS-a... Oigledno je da je osnivanje SKD-a bilo sinhronizovano sa zakopavanjima ratnih sekira na viim nivoima SANU, PEN i dr, gde su se i ranije zavravali slini sukobi. To sve indicira na nepostojanje spremnosti da se srpski pisci suoe sa aktivnostima pojedinih svojih kolega tokom devedesetih. Neto se ipak u knjievnom ivotu Srbije promenilo sa osnivanjem SKD-a, ali se malo toga pomerilo. Mnogi su sigurno zamiljali SKD kao organizaciju koja e svoje principe formirati i braniti u kritikom odnosu prema fenomenu i nasleu UKS-a, da e na primer, formirati telo koje e istraiti figuru pisca u naoj

314

kulturi posle Drugog svetskog rata, i koje e raditi na stvaranju koncepta prolosti javnog knjievnog ivota u Srbiji u poslednjih stotinak godina. Iako umetnika udruenja nemaju nekadanji ugled, oito je da SKD ne koristi dovoljno svoj autoritet, kao organizacija umetnika koja vie ne eli da deli sudbinu sa kompromitovanim UKS-om. Veoma je indikativno da ovo udruenje ni do danas nije dobilo svoje prostorije, a da se spor oko Francuske 7 posle odluke gradskih vlasti da se zgrada da na korienje trima udruenjima (UKS,SKD i Udruenju prevodilaca Srbije) nije zavrio i da mu se ne nazire kraj. SKD je na svojoj poslednjoj konferenciji za novinare apelovalo da se drutvu dodeli alternativni prostor, jer je do sada promenilo nekoliko adresa. To su sigurno mala sredstva za Ministarstvo kulture Srbije, koje u milionskim sumama dotira film i pozorite. ini se da je mentalitet preivljavanja stvaran u prethodnom reimu, gde je bilo tolerisano poniavanje zarad opstanka, preiveo, i da se on i dalje podrazumeva. Oklevanje koje se u SKD-u osea teti srpskoj knjievnosti. Na jednoj od skuptina nije prihvaen predlog (Leona Kojena) da se lanovi SKD-a kolektivno ilane iz UKS-a. Zbog svega navedenog u kulturnoj javnosti se dovoljno ne osea identitet SKD-a.

Ostala udruenja
Udruenje knjievnika Kosova i Metohije, kao i Drutvo knjievnika Vojvodine postali su kolektivni lanovi UKS-a jo pre nekoliko godina. Do danas nije poznat odnos koje DKV ima prema UKS-u i prema SKD-u, iako su neki od uglednih lanova pristupili SKD ve na osnivakoj skuptini. ini se da je u DKV ipak, sudei po poslednjoj skuptini (za predsednika izabran Jovan Zivlak), prevagnula ona struja koja je za vre veze sa UKS-om nego sa SKD-om. To u knjievnoj javnosti Vojvodine (u kontekstu neminovne regionalizacije i straha od iste kod mnogih intelektualaca) dobija i politiku konotaciju i neke pisce dri neodlune izmeu principa i interesa. Mnogi pisci zamiljaju svoju organizaciju kao apolitinu i usko profesionalnu. Ali kako izbei politizaciju kada su mnoge kvalifikacije, na primer lanova Uprave UKS-a na raun SKD-a politike, odnosno politikantske? Pedesetak nekadanjih saradnika Knjievnih novina osnovalo je Klub saradnika Knjievnih novina i glasilo pod nazivom Knjievni list, iji se prvi broj upravo oekuje. I pored toga to su Knjievne novine poslednjih desetak godina davale, nekada vie

315

nekada manje, prostor razliitim poetikim (ali i politikim) opredeljenjima, pitanje je kakva e biti njihova recepcija u novom knjievnom i kulturnom ambijentu postoktobarske, tranzicione Srbije.

Perspektive
Poslednjih nekoliko meseci akteri proteklih dogaaja u Srbiji u svim sferama ivota nastupaju kao da se nita nije dogodilo, i kao da oni sa serijama tragedija koje su se odigrale nemaju nikave veze. Novinari im itekako idu na ruku dajui im prostor, naroito u tiranim dnevnim listovima: Politika, Glas javnosti, Veernje novosti i dr. Ako sami ovde elite da odbranite ili pogurate stvar, onda e vam lea okrenuti (dogaaji oko UKS-a u proteklih dve godine to potvruju) i vai dojueranji saveznici, jer su u Srbiji gotovo svi skeptici u pogledu individualnog nastupa. Svako udruenje zapravo bi trebalo da okuplja pisce koji su, po samoj prirodi poziva, individualci. Pisci se prirodno zanimaju za istinu i pravdu. Udruenja pisaca titei i zastupajui pojedinane pisce brane i same principe koji su se prirodno tokom vremena nametnuli knjievnom pozivu. Knjievnost se obraa svakom ko je pismen, ne odreenim licima ili grupama ljudi. Ili bi tako trebalo da bude.

316

Branimir Donat

DRUTVO KNJIEVNIKA KNJIEVNIKA DRUTVA

Ima mnogo nepotrebnih stvari, a ipak one uporno postoje i dalje. Ima takvih koje se gledane iz neke perspektive ine posve nepotrebnim, a ipak promijeni li se motrite, poinje se pomaljati ipak i neka jasnija svrha njihova postojanja. Stoga nije nimalo neobino ako ove dvije mogunosti poveemo i s razlozima postojanja DRUTVA KNJIEVNIKA. Teko je nai prave motive pa i razloge daljeg postojanja postojeih, u stvari nekadanjih republikih drutava knjievnika, koja su u Jugoslaviji bila etrdeset i neto godina asocirana u Savez knjievnika Jugoslavije, no injenica da se tradicija tek djelomice modificirana ipak nastavlja mora se uvaiti. Gledano oima prakse i stvarnih iskustava, tadanji Savez knjievnika Jugoslavije u prvom je redu bilo tijelo koje je sluilo koordinaciji rada republikih drutava. to tako nije uvijek bilo i u praksi neemo sada raspravljati, jer se bavimo projekcijama, a ne analizom neeg prolog. Raspadom Jugoslavije postojea drutva su se gotovo bezbolno preobrazila ostajui slina sebi samima. Knjievnici novouspostavljenih drava koje su naslijedila postojei organizacioni model nastavili su samozadovoljno polastoljetnu praksu modela preuzetog iz Sovjetskog saveza. Pitanje budue sudbine tih drutava je nejasnije ako se pouzdano zna da su u njima zapoeti mnogi procesi koji nisu logino dovodili u pitanje samo postojanje Saveza knjievnika Jugoslavije nego su mnogo radikalnije postavili pitanje smisla daljeg postojanja Jugoslavije same. I tako, dok su prava pitanja o smislu postojanja bive dravne zajednice, odnosno Saveza postavljana upravo u tadanjem Drutvu knjievnika Hrvatske ili pak u Drutvu slovenskih pisateljev, raspadom Jugoslavije, iako je mnogo toga ostalo nerijeeno, razlozi ustrojstva knjievnikih organizacija nisu se suvie prilagodili novonastaloj situaciji. Razloga je mnogo, a jedan je (osim mentaliteta) nain njihova financiranja. Drutva su se i nadalje ponaala kao paradravne organizacije ne samo zato jer su ostala distributeri sredstava koja primaju

317

od drave nego i zato jer i pritom brino oslukuju to se govori gore kako bi lake predvidjeli elje financijera. Hrvatsko drutvo knjievnika funkcioniralo je dobro kao recidiv biveg Saveza sve tamo do 1995. Centralizirano i okupljajui oko sebe doista pisce koji su ranijih godina svojom djelatnou pokazivali razumijevanje i stvarnu angairanost u ratnoj situaciji zbog mnogih razloga poslije tog datuma previdjeli su nunost demokracije i mehanizme s kojima se ona ostvaruje. U to sam vrijeme izrazito jasno zagovarao ideju da Drutvo u svojoj biti mora postati staleka organizacija, u ijem se sreditu nalaze pitanja koja su sindikalne naravi. Ti prijedlozi nisu prihvaeni jer je vlast tada, a i danas smatrala da je efikasnije nekoliko pojedinaca politiki korumpirati nego osigurati neke instrumente koji e omoguivati uspostavu slobodnih fondova ili tome slino. Nekoliko hrvatskih pisaca koji su bili tijekom ovih godina narodni zastupnici u Saboru nikada nisu ni zucnuli o potrebi i mogunostima jednog drugaijeg ustroja ne samo knjievnike organizacije nego i poloaja intelektualnih radnika. Ovdje nije rije o klasinoj izdaji intelektualaca nego o brino njegovanoj praksi po kojoj se sustav nacionalnih vrijednosti uspostavlja negdje drugdje, ali svakako izvan javnosti.

318

Ivo Brean

KNJIEVNIKE UDRUGE
Jednom je pokojni pjesnik Drago Ivanievi, prigodom razgovora o nekom piscu koga on nije cijenio, na neiju primjedbu da je taj lan Drutva hrvatskih knjievnika, odgovorio: Svako drutvo nastaje iz slabosti pojedinaca, pa tako i Drutvo hrvatskih knjievnika. Makar je to bilo izgovoreno kao obina dosjetka, u tim rijeima ima i neko zrnce istine. Pravi umjetnik je individualist, koji je svojim svjetonazorom i stilom toliko osoben i subjektivan da ne moe imati nita zajednikog s drugima, pa tako ni potrebe za udruivanjem s njima. Drutvo knjievnika je, prema tome, jednako contradictio in adjecto kao i, primjerice, sintagma udruga individualista. Samo piscima koji jo nisu izgradili svoj svijet, svjetonazor i stil, poetnicima koji su objavili svoje prve knjige, primanje u Drutvo moe biti poticajno u smislu da im prui stanovitu sigurnost i samopouzdanje. Pod pretpostavkom, naravno, da su kriteriji kod prijema ozbiljni i rigorozni, to naalost nisu. Jer, komisije esto ni ne proitaju ono to je kandidat objavio i dostatne su im samo preporuke, pa se zato kod nas u Drutvu nakupio enorman broj lanova u odnosu na broj stanovnika. U svakom sluaju, udruivanje pisaca po crti stvaralatva je potpuna besmislica, koja podsjea na koncept socijalistikog realizma, kad su u knjievnosti postojala neka pravila kojih su se svi pisci morali drati. Ali to ne znai da se ne bi moglo nai drugih razloga za postojanje Drutva. Nekad su preko njega slobodnjaci ostvarivali radni sta, potreban za mirovinu; sad se i ta uloga izgubila. O tome da bi svojim lanovima Drutvo moglo osigurati, primjerice, stan ili pruiti bilo koji oblik materijalne pomoi, ne moe biti ni govora. Tako se sve svodi na organiziranje tribina i rad Naklade DHK, ime se moe baviti i bilo koji Centar za kulturu u nekom manjem mjestu. Uostalom, Naklada DHK nee objaviti nekome bilo to samo zato to je lan, kao to nee ni odbiti nekog nelana, ako je napisao neto doista vrijedno. Ne elim time rei da bi DHK trebalo ukinuti. U zemlji gdje je mali postotak ljudi koji uope itaju knjige, pogotovo one domaih pisaca, gdje su i neka vana imena hrvatske knjievnosti posve nepoznata ak i visoko kolovanim ljudima (pogledajte kviz Milijuna!), Drutvo ima barem tu ulogu da se preko njega zna za nae postojanje.

319

Tonko Maroevi

PJEVIDRUZI U ZBOR!
Idealistike pripomene u nedostatku idealnog Drutva pisaca
Nikad nije bilo lako okupiti individualce, a pisci, knjievnici, pjesnici, dramatici, prozaici, kritici uglavnom su jako svojeglava eljad, esto izrazite osobnosti ukoliko ne i pravi osobenjaci. Pa ipak, razni oblici druenja i udruivanja stari su gotovo koliko i sama literatura. Naravno, ne smijemo pritom mijeati generacijske grupacije s estetsko-stilskim povezivanjima, nacionalnojezine aglomeracije s politiko-partijskim afinitetima. Ali veze i obaveze ulanavale su takoer pisce, bilo iz mentorsko-mecenatskih motiva bilo pak iz pragmatino-funkcionalnih razloga boljeg preivljavanja. U postsocijalistikom razdoblju dovedeni su u pitanje svi oblici ranijih drutvenih odnosa, a posebno oni zasnovani na odreenim povlasticama ili na specifinom statusu opedrutvene vanosti. Ne zavaravajmo se, stanoviti autoritet i obavezu javne podrke nekadanja drutva (ili udruenja) knjievnika u Jugoslaviji temeljila su jo na batini (socrealistike) uloge pisca kao inenjera ljudskih dua. I kad je sreom dokinuta takva izravna funkcionalnost, nije sasvim izgubljena aura knjievnosti kao medija od opeg interesa niti zanijekana proroko-svjedoka narav pisca kao jamca dugoga pamenja kolektiva ili kao senzora novih, budunosnih projekcija. Dapae, pod kiobranom povijesne misije (Specijalnih izaslanika) knjievne su organizacije prve stekle alibi slobodarskih tendencija i nimalo sluajno su posluile kao vie ili manje sretni zametci pluralizma, arita viestranaja, gnijezda nacionalnog okupljanja i ve prema tome. Kriza tradicionalnih modela knjievnog organiziranja uzrokovana je ponajprije gubitkom spomenutih funkcija, koje su ili nadmaene ili izvrene. S obzirom da su drutva bila esto privilegirana i posebno stimulirana iz navedenih vanknjievnih motiva (prvo indoktrinacije, a zatim simuliranja demokracije), jasno je da su danas u tom smislu nepotrebna i nedovoljno od vlasti vrednovana, to pak dekuraira vei broj lanova i umanjuje elju za angamanom na njihovu odravanju. Izloenoj situaciji usprkos, mislim da je Drutvo knjievnika sada potrebno

321

kao moda nikada prije, odnosno da je nakon dugo vremena opet mogue kao okupljanje lieno bilo kakvih ideolokih (ili antiideolokih) premisa, a temeljeno iskljuivo na sindikalnim, cehovskim i najire literarnim pretpostavkama. Ne zaboravljamo da je Drutvo hrvatskih knjievnika osnovano prije vie od jednoga stoljea, te da je preivjelo ve razne dravne formacije i socijalne poretke. U ne uvijek slavnoj tradiciji postoje ipak i znaajni svjetionici i epohe volje za razumijevanjem razliitosti. Neto od prieljkivanih graanskih i slobodarskih naina ponaanja ugraeno je ak i nehotice u njegovu praksu i dijakroniju. U vremenima jakih partijskih polarizacija (izmeu dva rata ili jo u austrougarskom kontekstu) u tom su Drutvu djelovali mnogi pojedinci spremni da se zauzmu za drugaije misleega ili ugroenoga, odnosno Drutvu su se obraali mnogi da zatiti njihovo pravo na rad i rije. U vremenima totalitarnijih opcija takva je uloga prirodnije pripadala PEN-u, ali ni Drutvo knjievnika nikad nije bilo bez stanovitoga utjecaja na javno mnijenje. Te bi se aktive bilo teta liiti, a pogotovo prtljaga intelektualne i kreativne solidarnosti. Nadajui se da grubih presizanja na knjievno djelovanje nee biti, ne moemo se nadati da knjievnost nee biti sve vie marginalizirana i potcjenjivana. (Da budemo cinini, upravo iz perspektive umanjene recepcije i difuzije i smijemo vjerovati kako pisanje vie nee biti izloeno proganjanju). Kao korektiv umanjenoga drutvenog znaenja i protuotrov banalizaciji literature neophodna je vea svijest samih pisaca o meritumu vlastitog medija i o vrijednostima koje se isplati afirmirati. Knjievno drutvo, dakako, ne smije propisivati norme, ali moe pomoi odravanju kriterija, asti, ozbiljnosti. Dakle, aktualnu funkciju Drutva knjievnika vidim ponajprije na sindikalnoj i na kolegijalnoj razini. U prvom aspektu rije je o autorskim pravima, o brizi za otkup knjiga, o tiskanju asopisa, o socijalnoj zatiti, o konstituiranju fondova za pomo (uz koritenje tzv. minulih prava i eventualnih ostavtina), o sudjelovanju u svim strukturama gdje je pisac kao neposredni proizvoa knjige ili teksta nemimoilazan. U drugom aspektu rije je o potivanju tuega rada i razliitoga stava, o uvaavanju stanovitog minimuma strukovne verifikacije (dara, imaginacije, pismenosti, civilizacijskih tekovina, poetike otvorenosti). Upravo u trenutku kad nam Drutvo knjievnika vie ne treba kao zamjena za saborsku govornicu, kad se pisac kao zoon politicon moe realizirati u nekoj od stranaka (bilo kao obian glasa, kao simpatizer, kao lan ili ak kao funkcioner), sudjelovanje u knjievnoj organizaciji

322

izrazitih neistomiljenika (jakih individualnosti) moe posluiti kao ispit demokratinosti, provjera tolerantnosti, jamstvo pluralizma zasnovanog na spoznaji o potrebi vieglasja (da ne kaemo cvjetanja tisuu cvjetova). Razumije se da cehovska solidarnost ne iskljuuje plodnu polarizaciju. Unutar samoga Drutva knjievnika logine su podjele po razliitim interesnim sferama, kako po horizontali (dramatiari, romanopisci, esejisti) tako i po vertikali (estetski ideali, ideoloki rezidui, naratajni i klapski afiniteti). ak sam uvjeren da konfrontacija stajalita nudi dijalektiku platformu koja moe znaiti realnost spisateljskog ceha i aktualnost knjievnog ivota. Naivnu projekciju lijepog suivljenja naizgled rui autoritet stvarnih hrvatskih knjievnih veliina kojima nije bilo do suradnje s Drutvom hrvatskih knjievnika. Doista, od Matoa koji je ratovao s ondanjom upravom, preko A. B. imia, koji je polemizirao sa svim etabliranim funkcionerima i inima, preko Krlee, koji je organizaciju ironino nazvao Drutvom hromih klokana (slino Tinu koji se hiperironino izjanjavao o PEN-u), pa do Gotovca i Dragojevia (da uzmemo najamblematinije i meusobno daleke pojave iz niza onih koji su istupili iz sadanjega drutva) imamo itavu antologiju vie no nespokojnih i bilo kakvoj uravnilovci logino neprilagoenih pisaca. Ali o svoenju na zajedniki nazivnik i ne bi smjela biti rije. Zlobnici mogu kazati kako se slabi udruuju da bi bili jai (neto nalik pozivu: Le vkup, uboga gmajna!). Ljubitelji velikih gesta mogu smatrati da slijede presedane spomenutih velikana kad se suprotstavljaju knjievnom udruivanju. Uroeni samostalci logino zaziru od svakoga okupljanja koje im nalii na etu ili jato (da ne kaemo neto gore). Naravno da ne moe za sve postojati obaveza ulanjivanja (kao to ne vrijedi ni odve liberalna mogunost ulanjivanja), ali stogodinja zbilja Drutva hrvatskih knjievnika obavezuje one koji su voljni raditi na dobrobit knjievnosti i za jai, konkretniji i dublji odjek knjige, protiv erozije i inflacije, mimo poruge i obezvreivanja. Dapae, uvjeren sam da je nae Drutvo batinilo i matoevsku grabancijaku icu (svjedoi oljan) i tinovski unanimizam (Nisi sam. Ima i drugih kao ti) i krleijansku invektivnost (a ne samo faktino materijalno nasljedstvo), te da je i na taj nain cijepljeno da odoli djejim bolestima, ako ve protiv starenja nema lijeka. Pjevidruzi u zbor! zavrimo samopodrugljivo, kao znak da ne gajimo pretjeranih iluzija, ali sasvim bez iluzija ne znamo i ne moemo.

323

Igor Isakovski

DRUTVA PISACA U MAKEDONIJI

Slino mnogim zemljama u tranziciji, i u Makedoniji je dolo do razilaenja unutar oficijalnog Drutva pisaca Makedonije. Marta meseca 1994. esnaest lanova DPM je zvanino istupilo iz ovog drutva i reilo da osnuje udruenje Nezavisni pisci Makedonije (NPM). NPM u svojoj Povelji insistira na zapaanju kulturnih i literarnih vrednosti, slobodi izraavanja, afirmaciji individualnog stvaralatva i miljenja, slobodi odabira jezika i njegovom usavravanju, a protiv je bilo kakve izolacije, totalitarizma i nacionalizma, primitivizma i provincijalizma. Vredi ovde napomenuti da je istupanje iz DPM bilo uzrokovano i samovoljom tadanjeg predsednika i njegovim pokuajima da zloupotrebi Drutvo za politike i, pre svega, line ciljeve. Naslee instrumentarijuma glasake maine nekako nije bilo lako iskoreniti; nakon lakog i brzog odluivanja u osamdesetim godinama prolog veka, devedesete su, uz pluralizam, donele i mogunost drugaijeg miljenja. Instrumentarijum glasake maine je bio na snazi ak i nakon istupanja Nezavisnih iz Drutva pisaca Makedonije. To je, svakako, bio razlog za istupanje jo nekih lanova DPM i njihovo prikljuivanje NPM. Tako je 1996. drutvo Nezavisnih pisaca brojalo gotovo trideset lanova. Ideja o nezavisnosti, o slobodi, o mogunosti slobodnijeg izraavanja privukla je nove lanove u NPM. Ovo, svakako, nije ilo u korist DPM, ali ljudi u njemu su to shvatili tek nekoliko godina kasnije... U meuvremenu, NPM je osvojilo simpatije i kod nekih pisaca lanova DPM, pre svega, svojim nepretencioznim nastupima u javnosti i promovisanju ideje neazvisnosti intelektualaca.

asopisi
Od samog osnivanja, NPM je poelo sa publikovanjem svog knjievnog asopisa Nae pismo. Tadanji glavni i odgovorni urednik Bogomil uzel postavio je koncept koji i dan-danas traje: prevodi sa stranih jezika i objavljivanje kvalitetnih rukopisa domaih autora. Ovde vredi napomenuti da se makedonski autori u Naem pismu nikad nisu delili prema lanstvu po drutvima; naprotiv, objavljivani su prevodi i autorski tekstovi koji su bili kvalitetni, bez obzira na to da li je prevodilac/autor lan ovog ili onog udruenja.

325

Ovaj princip oko domaih autora polako je poeo da prihvata i asopis DPM Stoer, koji je pokrenut dve godine posle Naeg pisma. Ovaj asopis uglavnom objavljuje domae autore, a prevodi su zaista retki. Akcent kod domaih autora je jo uvek na lanovima DPM. Oba asopisa izlaze svaka dva meseca, a od prodaje gotovo da nita i ne zarauju: Nae pismo se prodaje po ceni od 30 mkd (0,5 EUR), a Stoer za 40 mkd (0,65 EUR). Uzimajui u obzir male tirae (oko 500 primeraka po broju), jasno je da oba udruenja pisaca ne mogu opstati ukoliko ne bi dobili pomo sa strane. Tu na red dolazi Ministarstvo kulture. Tako, na jedvite jade, Nae pismo i Stoer izlaze iz godine u godinu, a honorari su postali nedosanjan san autora. Nijedan asopis nema drugih prihoda osim donacija i njihova budunost je posve nesigurna.

Osipanje NPM
Iako, sudei po kredibilitetu lanova (neki od najpoznatijih i najslavnijih pisaca Makedonije) niko nije mogao da pretpostavi da e do toga doi, drutvo NPM je poelo da se osipa. Najpre je Petre M. Andreevski u intervjuu za domae novine izjavio da je kola bio lep, ali su jaja bila pokvarena, a onda je Radovan Pavlovski pokazao da se vraa u DPM tako to se kandidovao za predsednika. Ubrzo je drutvo NPM napustila i Gordana Mihailova Bonjakoska. Tako je poelo osipanje drutva NPM. Iako je veina lanova ostala u drutvu, pozicije NPM su bile opasno ugroene. Nekoliko je razloga tome: najpre, tu je nezadovoljstvo upravljanja finansijama NPM i netransparentnost u radu. Mnogi u drutvu NPM za ovo optuuju Danila Kocevskog, koji je potpisnik rauna. Zatim, tu je veliki peh pri izboru drugog predsednika NPM, nakon to je Srbo Ivanovski zavrio svoj mandat. Tada je novi predsednik Blagoja Risteski Platnar lanstvu obeavao mnogo toga. Izmeu ostalog, bar jednu kancelariju za obavljanje najosnovnijih administrativnih poslova, velike donacije, itd. Od toga, naalost, nita nije ispalo. Novi predsednik jo uvek nije izabran. Tako drutvo NPM, sazdano od ideje za slobodu kreativnosti, doivljava najveu krizu od osnivanja naovamo.

DPM danas
ini se da je DPM nauilo lekcije iz prole decenije i sada grabi napred u osvajanju kako javnog mnenja tako i novih

326

lanova. lanstvo ovog drutva raste u poslednjih nekoliko godina i sada broji oko 400 lanova. Tu spadaju i poasni i preminuli. Pre nekoliko meseci DPM je proslavilo 55 godina od osnivanja i tu je priliku iskoristilo da podeli zahvalnice nekim svojim lanovima. Izmeu ostalih, zahvalnice su dobili i lanovi NPM, Kole aule, Dimitar Solev i Srbo Ivanovski. U drugom delu sveanosti podeljene su i tradicionalne godinje nagrade. Nagraeni, osim plaketa, dobijaju i novani deo nagrada, koji obezbeuje Ministarstvo kulture. Ako se povue paralela izmeu DPM i NPM videe se da potonji nemaju svoje kancelarije, niti plaene administratore. Isto tako, NPM nije u mogunosti da deli nagrade, a jo manje da za njih plaa autorima.

Sindikat?!
U posljednjih nekoliko godina uju se sve glasniji predlozi za osnivanje knjievnog sindikata, koji bi obuhvatio sve pisce i vodio rauna o zatiti autorskih prava. Imajui u vidu nejedinstvo makedonskih pisaca, ova ideja teko da e se ostvariti.

327

Bala Brkovi

FATALNA PRIVLANOST IZMEU SVAKE VLASTI I DILETANATA

Knjievnike asocijacije u Crnoj Gori
Knjievnike asocijacije kao relativno frekventna javna tema? Takvo to je vjerovatno nemogue zamisliti u ureenim drutvima. To (trivijalno pitanje kako se pisci organizuju; nije li literatura, nepopravljivo individualno pregnue) postaje temom tek tamo gdje stvari temeljno ne funkcioniu, gdje vam cijeli ivot pojedu mutni, maskirajui termini od stabilizacije (ko se jo toga sjea?) do tranzicije... Decenije koje su pojedene od ispraznih rijei... Istovremeno, sve to se desi, prvo se desi u prostoru kulture. Podsjeam: najprije se raspao Savez knjievnika Jugoslavije, pa tek onda Partija (Savez komunista Jugoslavije, simptomatino: ista skraenica), a tek onda i sama SFRJ. Nasrtaji koji su sredinom osamdesetih krenuli iz Srbije na Crnu Goru prvo su funkcionisali u prostoru kulture, pa tek onda u prostoru jasne politike... Dakle, onaj dio socijalnog profila jednog drutva koji amblematino prikazuju i knjievnike asocijacije, vjetom itau prua odreen spektar korisnih informacija. Paradoks koji moda na najubjedljiviji nain odraava neveselu sliku crnogorske kulture danas tuno odusutvo sluha za stvarnost onih koji vode ovu kulturu, ali i ogromno optereenje diletantizmom zove se Udruenje knjievnika Crne Gore. Ova knjievnika asocijacija samo je jedna od postojeih u Crnoj Gori. I nedvosmisleno sa najmanjim javnim i knjievnim kredibilitetom. Naime, ovo Udruenje ostatak je viedecenijske prakse kopiranja sovjetskog kulturnog modela. Koji je u Crnoj Gori neoekivano ilav, sudei po nainu na koji ova asocijacija i dalje ima drugaiju poziciju od Crnogorskog PEN centra (dio najuglednije meunarodne knjievnike asocijacije) ili Crnogorskog drutva nezavisnih knjievnika, iji knjievni sastav je nesumnjivo najreprezentativniji u Crnoj Gori. Po aktuelnom zakonu ovo Udruenje je samo jedna od brojnih nevladinih organizacija u Crnoj Gori. No, zato nije tako i u stvarnosti?

329

UKCG ima profesionalce koji su plaeni novcem crnogorskih poreskih obveznika. Prostor koji takoe plaa drava, i jedan, svoj, koji izdaju kao ugostiteljski objekat. Istovremeno PEN i CDNK nemaju nita od toga. ak ni pomo za najugledniji crnogorski knjievni asopis Ars, koji se pretprole godine umalo ugasio. Zapravo, to je izbjegnuto zahvaljujui otroj javnoj akciji ovdanjih intelektualaca (Vijesti i Monitor), nakon koje su u Ministarstvu kulture nali i neke pare za ovaj asopis. Pritom je Ministarstvo godinama glavni finansijer asopisa koje niko ne ita, i koji su, ne tako davno, djelovali kao etniki frontovski bilteni ak i bukvalno: Stvaranje je redovno publikovalo pjesnika soinjenija vukovarskih ili sarajevskih satrapa. No, pogledajmo kakav je goli fakticitet: UKCG (predsjednik edomir Vukievi ne tragajte po memoriji, sigurno nikada nijeste uli to ime) ima najbrojnije lanstvo. Preko pet stotina (ljuta) knjievnika. Mada niko ne zna taan broj. Ni ulanjenih, ni pismenih. I to impozantna brojnost jedino je to imaju. Gotovo nijedno ozbiljno ime ovdanje aktuelne knjievnosti ne nalazi se na spisku lanstva ove asocijacije. Ne izdaju nikakav asopis, list, nemaju svoju izdavaku djelatnost, premda su, po nekoj inerciji tako tipinoj za Crnu Goru, i dalje uticajni u nekim redakcijama asopisa... lanovi UKCG oglase se jedino kada treba braniti interese ugroenog srpstva ili pisati izjave odanosti i iskrene podrke Slobodanu Miloeviu. Od Gazimestana do Haga. I ne misle odustati. Jedino to doivljavaju kao pitanje intelektualne dosljednosti. Od 1991. do danas ovu asocijaciju napustilo je gotovo stotinu pisaca. Crnogorski PEN (predsjednik akademik Sreten Perovi) je, uz Crveni krst, tokom dijela devedesetih bio jedina meunarodno priznata adresa u Crnoj Gori. U lanstvu se nalazi ezdesetak ljudi, ali pored znaajnih pisaca tu se nalazi i nekoliko slikara, novinara i intelektualaca koji su, tokom devedesetih, bili progonjeni ili onemoguavani zbog delikta miljenja i jasnih antiratnih istupa. Ova knjievnika organizacija ima priline mogunosti za saradnju sa inostranim knjievnim scenama i to je strateka prednost, koja se, ini se, jo uvijek ne koristi u pravoj mjeri. Kao da se javlja zamor dugom i neravnopravnom borbom za normalan status u matinoj dravi. U skladu sa Meunarodnom poveljom ove organizacije, Crnogorski PEN se svim vanim prilikama oglaava saoptenjima, precizno iskazanim javnim stavom. Crnogorsko drutvo nezavisnih knjievnika (CDNK, predsjednik Milorad Popovi) nastalo je 1991, prvim talasom ostavki

330

na lanstvo u UKCG. Ovo Drutvo izdaje asopis Ars koji je postao najpouzdaniji promotor nove crnogorske knjievnosti u okruenju, u prostoru jednog jezika sa etiri imena. Organizuje i interesantne okrugle stolove, diskusije, predavanja, knjievne veeri i sarauje sa Grupom 99 i slinim organizacijama u regionu. Naravno, drava Crna Gora, i njena vlast, ignoriu ovakvo faktiko stanje. UKCG, voeno od grupe frustriranih spisateljskih diletanata bez ikakavog prepoznatljivog znaka, ova drava smatra najreprezentativnijim. To je ona DPS-partijska logika: oni imaju najbrojnije lanstvo tu je najvie glasova. A proklamovana DPS-borba za svoju dravu meu tom populacijom prihvatljiva je kao, recimo, Arafat meu najkonzervativnijim Izraelcima. Ovakav manir samo beskrajno proizvodi jednu potemkinovsku kulturu privida, i golih fasada. Koja, to je najvanije, daje potpuno krivu sliku o duhovnoj profilaciji dananje Crne Gore. Moda ovakvu dijagnozu najbjelodanije potvruje sunovrat nekada iznimno uvaene Njegoeve nagrade posljednja nije ni dodijeljena kao i agonija megalomanskog budvanskog ljetnjeg festivala Grada teatra, koji ove godine faktiki nije ni odran. Iako se odigralo i sveano otvaranje, a najavljeno je i sveano zatvaranje! Moda ova ljetnja basna, o festivalu nalik knjizi sastavljenoj samo od korica, sve najslikovitije pojanjava.

331

Pedro Tamen Ana Hatherly Vasco Graa Moura Fernando Pinto Do Amaral Nuno Jdice Teresa Rita Lopes Barbara Terseglav

Portugalska poezija

PASO PUTOVNICA PACO POTNI LIST

Pedro Tamen
Kamo si krenuo kad je otkucalo etiri i prije, ko si bio, ako jesi? Prijatelju ili neprijatelju, mogu li te sad osloviti kad mi sjedi nasuprot ramena pognutih pod teinom pera? Priam ti iznad sputene glave i vidim preko tebe, na obzorju, tvoje tragove, tvoje korake; no ne znam kamo si krenuo niti jesi li bio. Gledam te tamo dolje, u suncu i kii, kako pravi iroke kretnje ili samo lake naznake pria starostavne rijei od prije etiri i nita ne znam o tebi, sve to mi kae o ovoj gluhoj glavi. Ne pitam te za istinu, ta misli o sutranjem danu ili jesi li ve itao Goethea; niti jesi li volio ili voli tajanstvenu enu, ribu, mak. Neu te nemutosti saaljenja radi mene, tebe ili pak zemlje koju ti i ja gazimo i jedemo. Pitam samo jesi li bio, ko si bio i kamo si krenuo kada je otkucalo etiri. Nema oi? Ja ih ne vidim. Tu i tamo pokrene glavu ili je pak sve lano. asna rije, ne shvatam te. Prijatelju, zato si samo dolazio?
Zbirka: Horcio e Coriceo

335

Zbirka: O Aparelho Circulatrio

O snijegu ne znam nita, ni o suncu, o tisuima paljivih spokoja, o dizanju tvog lica na ramena, o zapaljenoj ruci, pogledu s balkona nita ne znam. Polaem rijei kao neto okonano: samo meu njima, dok se igraju, lagane, svoje kolutanje bez boje i odlike, moja savjest postoji i moja nije vie ali samo onoliko kao njihova i tvoja zrak meu prstima, sok istina.

336

Ana Hatherly IZGUBLJENI RITAM

Ako razmak nije kraj tiina nije odsustvo, ako blijeda zraka ne ubije drvo, je li izgubljena ljubav zbilja okonana? uho koje slua dua koja se nada razliven val Jest ili nije bio vie? Usamljeni oblak, utljiv i kratak, proziran oblak eterina slika rasutog anela oblak, zaboravljen na nebu nade, neistinit oblik prekinutih snova oblak, svjetlost i tama, oblik i pokret, kratka fantazija enje za beskrajnim oblak, koji si bio i ve te nema: izgovorena i neshvaena elja.
Zbirka: Um Ritmo Perdido (1958)

337

ta znai letjeti? Samo popeti se u zrak, podii tijelo sa zemlje, noge? Znai li to letjeti? Ne. Letjeti znai, da se oslobodim, zaustaviti se u prostoru, nesvjesno biti slobodan, lak, nezavisan imati duu odvojenu od ivota, ivjeti samo u nepostojanju I to znai letjeti? Ne. Letjeti je ljudski Prolazno, trenutano Onaj to leti mora negdje sjesti: to znai otii i ne vratiti se.

338

Vasco Graa Moura

Vrijeme ne bi moglo tei na otoku bez prostora i sjenki. Ako bi otpremili vrijeme, povijest ne bi vie postojala. Na poetku bijae nimfa i tiina stroja svijeta. bijae tiina u najiem trenu svoje razumljive slave.
Zbirka: Concerto Campestre (1993)

SONET ZA POVRATAK
Djetinjstvo: odraslosti graenje prenemau se u pismu to ujeda s izmiljenou koja se odgrne u preobilju istinitog, gradi se. Kad nas zrelost vrijea, kolebljivo srce, koje je krivo da obino nezadovoljno kaznu nam nabaci i ponekad nas crpi, ponekad boli. Silno bunje meu koraljima, nepodnoljiva sunca utopljena u bljeskavu plimu, i nek je dostigne varka vremena i bit e suvina neuspjela oseka nekih strofa razgraivanje odraslosti: djetinjstvo.

339

Ferdinando Pinto do Amaral

Zbirka Schubert, D.714

Godinu dana trebalo je da nauimo neke kretnje uenja i divljenja, glas mladosti koji se budi utljiv posle trajanja i topi nam snijeg to je grlio samo srce, sad, ovdje, na povrini naih usana. Utopljen u tvoje prisustvo, sa sve manje uenja ponavljam uvijek iste rijei: nas dvoje. Njezino drhtanje jest munja u mraku sobe i opet se susretnem s modrim cvijetom to klija iz tvojih oiju, uvijek u traganju za prosvijetljenog iznenaenja kad kaemo: uzmi, ovo je moje tijelo kog si ti otkrila. Sad znam kako je izgubiti nevinost a i dalje je uvati u kutku ove sobe ogledala, gdje ivi svjetlost tvog lika meu glasovima to u zboru slave vodenog duha, tu prvu nadu koju Bog povjeri tvom i mom ivotu.

340

TAJNA
Noas sam vie puta umro ekajui san koji bi doao iznenada i koji bi u tami zaigrao s mojom duom, kada bi ti gonila njegov zapanjujui ritam po tamama tijela, svekoliku spiralu sati to bi porasli u zdencu ula. Ko si, obeanje iz mate koje me ui, kako razabrati namjere vjetra, glazbu dada na oknima u februarsku studen? Ljubav mi je podarila tvoje apsolutno lice, projicirala tvoje oi na moje nebo i sad mi ape tu rije: tvoje ime to posljednje prianje posljednje zvijezde to se skoro gasi kad lagano natapa moju krv a moja krv trai tvoje srce.

341

Nuno Jdice FORMA

Zbirka: Um Canto na Espessura do Tempo (1992)

Traio je slog neto to bi stavio na pjesmu kao eir protiv kie ili protiv sunca. Htio je obui govor, kiticu, stih, s neobinom elegancijom onglera. itao pjesme drugih naglas, kao da su njegove; i unato tome nije mu uspjelo da prodre iz aurea medocritas, iz niskog tona to oznauje naivne plagijatore. Jedne noi iskoristio je opustoenu ulicu da je sebe posmatrao u odsjevu staklenih vrata. Ko si? pitao je svoj lik; i nije ga iznenadila tiina koja mu dade odgovor. Nije li bio on sam, na kraju krajeva nesposoban objasniti bilo ta u ivotu? Gradio je kule u oblacima; i pustio je da se rasplinu a da se nije potrudio da zapamti njihov izgled znai ono iz ega pjesme jesu. I prola je zima s ognjem svojih voda; neko proljee donijelo mu je ime koje se davno odviknuo zvati; juli i august bacili su ga u kolebanje popodnev. Zato pisati? Pa ipak jesenji su se oblaci spustili do krovova; dani su se skratili; sjeverni vjetar je dolazio s dozivanjem starog lia. Zamisli da te posjete mrtvi; otvori im stranicu; i otkrij da si jedan od njih, omotan u araf magle i retorike.

342

Oitost bjeline je tako opscena, kao obalno ljeto mladosti. Otvrdnulo vapno u vedrima privlai muke koje sumrak ne plai. Drkom metle gurnem ih prema dnu, jo ive, i vidim kako nestaju u nedotaknutoj materiji. Ponekad na kraju dana digne se vjetar, trese grane badema gdje se plodovi ve sue; tu i tamo lie zatreperi. Vapnena voda postaje neoekivano prozirna i u njenom ogledalu pojavi se lice: ti, koju je vrijeme ve odavno odnijelo, gleda me ponovo, kao da to ne bi nikada prestala raditi.

343

Teresa Rita Lopes KAO PTICE NA TLU

Neki odlue svoje mrtve zakljuati na tavan ili u podrum sjeanja. Ja radije pustim da slobodno nastanjuju moje dane i visei vrt mog desetog sprata, kao ptice na tlu kao muzika to dopliva i gubi se u vjetru.

OVA KUA
Svia mi se ovakva: jo uvijek drhti od koraka to su je ostavili samu sa mnom bez potrebe da nudi zaklon svojim stanarima. sa mnom je drukije: ne ograniavam se na to da je koristim, da u njoj boravim, sa njom se mazim. Sa mnom se preputa svom najintimnijem apatu i mirisima i olakana zadae da bude korisna u tiini pjeva.

Sa slovenakog preveo: Jernej Terseglav Priredio: Zoran Muti

344

Pedro Tamen
Kam si el, ko je odbilo tiri in, prej, kdo si bi, e bil si? Prijatelj ali sovranik, te lahko zdaj nagovorim ko mi sedi nasproti z rameni skljuenimi pod teo peresa? Govorim ti nad sklonjeno glavo in vidim onkraj tebe, na obzorju, tvoje sledi in tvoje korake; vendar ne vem, kam el si niti e bil si. Gledam te tam doli, v soncu in v deju, kako dela iroke kretnje ali samo rahel namig; govori starodavne besede od pred etrte in niesar ne vem o tebi, kar mi poree o tej gluhi glavi. Ne spraujem te za resnico, kaj misli o jutrinjem dnevu ali e si e bral Goetheja; niti ali si ljubil ali ljubi skrivnostno ensko, ribo, mak. Noem tiste nemosti soalja zaradi mene, tebe ali zgolj zemlje ki jo ti in jaz teptava in jeva. Spraujem le, e bil si, kdo si bil in kam si el potem ko je odbilo tiri. Nima oi? Ne vidim jih. Sem pa tja premakne glavo ali pa je vse la. astna, ne razumem te. Prijatelj, le zakaj priel si?

345

O snegu ne vem niesar ne o soncu, o tisoero ujeih spokojih, o dviganju tvojega obraza za rameni, o gorei roki, pogledu z balkona ne vem ni. Polagam besede kot nekaj dokonanega: le med njimi, medtem ko se igrajo, lahne, svoje kotrljanje brez barve in lastnosti, moja zavest obstaja in e ni moja ali samo toliko kot njihova in tvoja zrak med prsti, sok resnic.

346

Ana Hatherly
e presledek ni konec tiina ni odsotnost, e bledi arek ne ubije drevesa, je izgubljena ljubezen res konana? uho, ki poslua dua, ki upa... razlit val Je ali ni ni ve? Samotni oblak, tihoten in kratek, prosojen oblak eterina slika raztresenega angela... oblak, pozabljen na nebu upanja, neresnina oblika prekinjenih sanj... oblak, svetloba in temina, oblika in gibanje, kratka fantazija hrepenenja po neskonnem... oblak, ki bil si in te e ni ve: izraena in nerazumljena elja.

347

Kaj pomeni leteti? Samo povzpeti se v zrak, dvigniti z zemlje telo, noge? Pomeni to leteti? Ne. Leteti pomeni, da se osvobodim, ustaviti se v prostoru, nezavedno biti svoboden, lahek, neodvisen imeti duo, loeno od vsega ivljenja iveti samo v ne-obstoju In to pomeni leteti? Ne. Leteti je loveko minljivo, stvar trenutka... Tisti, ki leti, mora nekam sesti: to pomeni oditi in se ne vrniti.

348

Vasco Graa Moura

as ne bi mogel tei na otoku brez prostora in senc. e pa bi odpravili as, zgodovina ne bi ve obstajala. na zaetku je bila nimfa in tiina stroja sveta. bila je tiina v najistejem trenutku svoje razumljive slave.

SONET ZA VRNITEV
otrotvo: odraslosti grajenje hlinjaje jo v pisanju, ki nas grize z izmiljenostjo, esar se odstrne v preobilici resninega, ki tako gradi se, Ko nas zrelost ali, nestanovitno srce, ki krivo je, da ponavadi nezadovoljno naloi nam kazen in vasih oibi nas, vasih pa boli. silen je grm med koralami in neznosna sonca, potopljena v bleskajoo plimo, a naj jo dosee sleparija asa in odve bo ponesreena oseka nekaterih stihov: razgrajanje odraslosti, otrotvo.

349

Ferdinando Pinto do Amaral

Eno leto je trajalo, da sva se nauila nekaterih kretenj zaudenja in udenja, glas mladostnitva, ki se prebuja tihoten, po odtajanju, in nama topi sneg, ki je ovijal samo srce, zdaj tukaj, na povrini najinih ustnic. Utopljen v tvoji prisotnosti, z vedno manj zaudenja ponavljam eno in isto besedo: midva. Njeno tresljanje je strela v mraku sobe in spet se sream z modro cvetlico ki klije iz tvojih oi, vedno v iskanju razsvetljenega preseneenja ko praviva: vzemi, to je moje telo, ki si ga ti razkrila. Zdaj vem, kako je izgubiti nedolnost in jo e vedno ohraniti v kotiku te sobe ogledal, kjer prebiva svetloba tvoje podobe med glasovi ki v zboru slavijo vodnega duha, to prvo upanje, ki ga je Bog zaupal najinima ivljenjema.

350

SKRIVNOST
Nocoj sem mnogokrat umrl, akajo na spanec, ki bi priel iznenada in bi v temoti zaplesal z mojo duo, medtem ko bi ti gnala njegov osupljivi ritem po teminah telesa, vso spiralo ur, ki bi vzrasle v vodnjaku utov. Kdo si, domiljijska obljuba, ki me ui, kako razbrati vetrove namere, glasbo deja na oknih v februarskem mrazu? Ljubezen mi je podarila tvoj absolutni obraz, projicirala tvoje oi na moje nebo in mi zdaj epee to besedo: tvoje ime to zadnje govorjenje zadnje zvezde, ki skorajda ugaa ko se zlagoma prepaja v mojo kri in moja kri ie tvoje srce.

351

Nuno Jdice FORMA

Iskal je slog nekaj, kar bi lahko poloil na pesem kot klobuk proti deju ali proti soncu. Hotel je oblei govorico, kitico, verz z neobiajno eleganco onglerja. Bral je naglas pesmi drugih, kot da bi bile njegove; in kljub temu se mu ni posreilo, da bi prodrl iz aurea medocritas, iz nizkega tona, ki oznauje preproste posnemalce. Neke noi je izkoristil opustoeno ulico, da je sam sebe opazoval v odsevu steklenih vrat. Kdo si?, je vpraal svojo podobo; in ni se zaudil nad tiino, ki mu je odgovorila. Ali ni bil on sam, konec koncev nezmoen razloiti kar koli v ivljenju? Zidal je gradove v oblakih; in pustil, da so se razblinili, ne da bi se trudil vtisniti si jih v spomin njihovo podobo se pravi tisto, iz esar pesmi so. In je minila zima, z ognjem svojih voda; neka pomlad mu je prinesla ime, ki se ga je e davno odvadil klicati; julij in avgust sta ga zaluala v omahovanje popoldnevov. Zakaj pisati? Vendar pa so se jesenski oblaki spustili do streh; dnevi so postali kraji; severni veter je prihajal z izrekanjem starega listja. Pomisli, da te obiejo mrtvi; odpri jim stran; in odkrij, da si eden izmed njih, ovit v rjuho megle in retorike.

352

Oitnost beline je tako obscena kot obalno poletje mladostnitva. Strjeno apno v vedrih privlai muhe, ki jih veerenje ne plai. Z drajem metle jih potisnem proti dnu, e ive, in vidim, kako izginjajo v nedotaknjeni materiji. Vasih, ob koncu dneva, se dvigne veter, stresa veje mandljevcev, kjer se plodovi e suijo; tu in tam listje zaplapola. Apnova voda postane nepriakovano prosojna in v njenem ogledalu se pojavi obraz: ti, ki ti je as e davno odnesel, me gleda, e spet, kot da tega ne bi nikoli nehala poeti.

353

Teresa Rita Lopes KOT PTICE NA TLEH

Nekateri se odloijo svoje mrtve zakleniti na podstreje ali v klet spomina Jaz pa raje pustim da svobodno poseljujejo moje dneve in visei vrt mojega desetega nadstropja kot ptice na tleh kot glasba ki priplava in se izgublja v vetru

TA HIA
Ve mi je taka: e vedno drhtea od korakov ki so jo pustili samo z menoj brez potrebe da daje zavetje svojim prebivalcem Z menoj je drugae: ne omejujem se na to da jo uporabljam da v njej prebivam: z njo ljubimkam Z menoj se prepusti svojim najintimnejim epetanjem in vonjem in olajana naloge da bi bila koristna v tiini poje

Izbor i prijevod s portugalskog: Barbara J. Terseglav

354

Ale Debeljak Abdulah arevi Slaana Jaimovi Aleksandar Jerkov Enver Kazaz Faruk ehi Elizabeta eleva

KRITIKA

Ale Debeljak

ANELI I ZMAJEVI
MELANKOLINA ODBRANA SPISATELJSKE IMAGINACIJE
Mladi je James Joyce jednu no proboravio u Ljubljani, gdje se bio zaustavio na putu za Trst. Tom sluaju su slovenski pisci prije nekoliko godina posvetili zbornik kratkih pria. Rezultati su bili razmjerno siromani. Nita udno. Cjeloviti kontekst Joyceovog nomadizma treba ili literarno mitologizirati ili socijalno povijesno utemeljiti, e da bi umjetnina koja nastaje na pozadini slavne biografije zaista mogla zadrati hlapljivu itateljsku pozornost. Dragan Veliki to zna. Gotovo svaka sljedea knjiga Dragana Velikia koju je taj autor objavio nakon popularnog i nagradom Milo Crnjanski ovjenanog romana Via Pula (1988) osvaja domiljenim i stilistiki istananim nadovezivanjem na prostor i duh srednje Europe, Pule, Istre, Trsta i, dakako, samog Jamesa Joycea. Veliki je esto prevoeni srpski pisac kojeg slovenska intelektualna javnost poznaje po nekim asopisnim prijevodima a takoer i po polemici o balkanskom ratu na stranicama beogradskog tjednika Vreme, koja se u sredini devedesetih godina iskristalizirala izmeu potpisanog, s jedne strane, i skupine srpskih literata, s druge, odjeknuvi i u meunarodnim krugovima. Ni danas se ne slaem s Velikievim esteticistikim stavovima, no to me nimalo ne prijei da u njegovom opusu prepoznam bogatu imaginaciju autentinog umjetnika. Njegov roman Danteov trg (Stubovi kulture, Beograd 1997) je moda Velikievo najambicioznije djelo. Kao ve toliko njegovih romana i Danteov trg razotkriva iznenaujue krhko pjesniko pismo, kojim se na pozadini kompleksne pripovijesti podrobnije ocrtava sudbina spisateljske vokacije u srednjoj Europi, sa sidritem u Puli Velikieva (i junakova) djetinjstva. Pria o svojevoljnoj izolaciji, koju sebi umjetnik Labud Ivanovi jo u rodnom gradu namee a u njemakom progonstvu proivljava, predstavlja iri kompozicijski okvir. U njega je Veliki smjestio svoje melankoline no strasne meditacije o poslanstvu literature, o velikim piscima poput Nabokova, Canettija, Joycea i Kia, kojega glorifikacijom vlakova, dobrovoljnog egzila i nizom drugih reminiscencija moda u

361

najveoj mjeri simboliki poauje, kao i o istodobnoj sigurnosti i varljivosti pamenja te njegove veze s enigmatinim terorom povijesti, ime se usputno dotie i najnovijeg rata. Roman je u prvim poglavljima jo spor i za vjernog Velikievog itatelja ak unekoliko predvidljiv u dodue privlanim lirskim iluminacijama i opisu ivota zanemarenih stvari. U drugoj polovici pak sve slojevitija pria ukljuuje amerikog profesora koji tragom trojice paradigmatino usamljenih pisaca srednje Europe nastoji pronai onu snagu stvaralatva koja e mu kao to se kasnije iskazuje pomoi prvenstveno pri vrednovanju vlastite ivotne rutine. U tome roman pokazuje svoje najbolje karte. to je bilo reeno prije, poprima svoj smisao sad, i prividno fragmentarna struktura vrsto se povezuje u pripovjedni mozaik. Veliki time dospijeva u neposrednu blizinu velikog umjetnikog djela u modernistikoj tradiciji Musila i Brocha, ijih se nadahnutih impulsa, u rasponu od esejiziranog jezika do lirske koncentracije i epske freske unutar jednog teksta, taj izvorni srpski autor nikad nije branio. Velikievo povremeno koketiranje s postmodernistikim postupkom, koji u Danteovom trgu ukljuuje kako biljeke pod crtom tako i kvaziobjektivni stil urednikog aparata za memoaristiku i junakova pisma, mene osobno nije posebno oduevilo. Radije i vie sam uivao u onim opsenim dijelovima romana, u kojim Veliki zorno demonstrira svoju apsurdno lijepu i potovanja vrijednu vjeru u snagu individualne imaginacije. Ona preivljava svaki oblik socijalnih lomova, izmiui zaboravu tako dugo, dok god traje blagonaklona veza izmeu itatelja i pisaca, tvorei zajednicu onih koji ive u svijetu, svijetu koji se za njih ne zanima, i koji su predani izgubljenoj stvari, a koja upravo predstavlja na dom.

ONKRAJ PUSTINJE
Pustinja raste: teko onomu tko je skriva, zapisao je Friedrich Neitzsche u svojem djelu Tako je govorio Zaratustra. Ovaj citat uvodi i petu knjigu pjesama srpskog pjesnika Milana orevia (1954), prevoditelja suvremene slovenske knjievnosti: Tomaa alamuna, Edvarda Kocbeka i mlaih autora, to se lijepo vidi u nizu pjesama posveenim Slovencima od Joe Plenika do, na primjer, Zdravka Due. Nietzscheov citat daje odgovarajui ton orevievoj knjizi Pustinja (Vreme knjige, Beograd, 1995), u kojoj se pjesnik do sada najzrelije odmaknuo od svojih poetnih djela, proetih ironinim dosjetkama.

362

Pustinja vremena, koju oslikava zato da bi silnije eznuo za punoom trenutka, jest slika za kraj dvadesetog stoljea, stoljea koje je zapoelo drhtajima rastrganih tijela a zavrilo opustoenim duhom iz kojeg su utopija i sentiment tako rei potpuno prognani, dok se svijet spljotio na pragmatizam trgovanja i unitavanja. U svojim zavodljivo lijepim, uvstveno otvorenim i estetsko izuzetno uravnoteenim pjesmama, Milan orevi ne eli pristati na takvu pusto kao sliku svijeta, premda je uvijek iznova oslikava. U njegovoj poetici otkrivam uzbudljivu dimenziju pjesnika kao oi-vidca, kako to lijepo izraava slovenska rije u kojoj se krije nazonost kako neposrednog svjedoka tako i vizionara. U njima se moe razabrati vrsto uvjerenje da pjesnik upravo individualnom stvaralakom snagom i ustrajanjem na inspirativnoj tradiciji povezuje, na svojevrstan svjetotvoran nain, prolost, sadanjost i budunost, u trenucima lirske kristalizacije, u kojoj nam se izmeu sna i totalne anestezije, usred vjenog vraanja pokazuje put istog poetka itamo u pjesmi Imitacija ivota. Knjiga Pustinja nam nudi snanu eksploziju boja, mirisa i okusa, starih fotografija, botanike i osobnih komentara svagdanjeg ivota, usporedo s treim balkanskim ratom. Pjesnik pri tom upotrebljava precizne i nevjerojatno usklaene prispodobe, koje privlano podsjeaju na klasine pjesnike oblike. Ne pjeva sluajno u tekuim rimama i prepoznatljivo vrstom ritmu; svjestan je, naime, da upravo ogranienje i formalna zabrana omoguuju velike metafizike izazove, kakve dananja razvodnjela varijacija na nekadanji modernistiki radikalizam ne moe niti zamisliti. Pjesnik intuitivno zna da svjedoenje na kraju tog umornog vijeka odvratne jazbine mora upotrebljavati osobni i ispovjedni izriaj koji je ukotvljen u slojevima kolektivnog pamenja. Ta napetost izmeu pojedinca i povijesti lei u samoj jezgri njegove pjesnike pustolovine. Kako se prepoznati u olujnoj grmljavini i vonju pepela, uslijed ega su za pjesnika ljudi tek izumrla vrsta; kako otkriti vjenu punou bivstvovanja u transverzalama lutanja preko Labradora i Praga, kroz biblioteke i ensko tijelo, kako pred bestijarijem mrnje potraiti utoite ne samo u dalekim geografijama i slikama, nego i u soku narane i mekoi snijega, to se pjesnik pita u toj izuzetnoj knjizi, prepunoj bogatih slika, gorkog razoaranja i tihe nade. Rije je o knjizi krhka i lirski osjetljiva jezika, koja u srpskoj poeziji navijeta dosad rijetko prisutan povratak uvstvenom identitetu jastva i autentine potresenosti. To ini Pustinju jednom od rijetkih knjiga koje nose u sebi izvor nepresune inspiracije za italake pustolovine.

363

POTRESNI TRAG ZMAJEVE APE

Ranih sam se osamdesetih poeo zanimati ne samo za aktualnu literarnu produkciju u Sloveniji nego i onu na drugim prostorima tadanje Jugoslavije. Od bosanskih pisaca tada sam dobro poznavao na primjer liriku prijatelja Semezdina Mehmedinovia, koji nakon svih tih godina stvaranja u okruenom Sarajevu danas pere automobile u Americi, kao i prozu Devada Karahasana, kojem je srpska vojska ubila blisku roakinju i koji u dananjem egzilu u Njemakoj predstavlja jedan od najuvjerljivijih glasova bosanske knjievnosti. Izmeu ostalog sam poznavao i munu ljepotu u priama Miroslava Toholja, danas visokog slubenika za informiranje na srpskim Palama. No moram priznati da za bosanskog autora Antonija alicu nisam uo sve dok mi u ruke nije dola njegova knjiga Trag zmajeve ape (izd. Radio B92, zbirka Apatridi, Beograd 1995). Proitao sam je na duak i ostao okiran i omamljen. Snane i stilski uvjerljive slike iz te pripovijesti ostale su jo dugo u meni. Po mojem sudu, koji se, priznajem, temelji na necjelovitom poznavanju knjievnosti o balkanskom ratu, ta je knjiga moda najuspjenije povezala egsistencijalnu pogoenost s jedne i estetsku punokrvnost s druge strane. Trag zmajeve ape, kako su Sarajlije zvali minobacake projektile, razlikuje se, dakako, od formi koje je rat pustio u zrelim ostvarenjima beogradskih pisaca (npr. Dragana Velikia i Vladimira Arsenijevia). U suvremenim srpskim romanima, bar onim koje sam proitao, rat nastupa uglavnom kao prigueni um iz zvunika u pozadini, doim je u bosanskim romanima rat u prvom planu. S takvom egzistencijalnom graom je mnogo tee postupati, jer piscu prijeti opasnost da podlegne neposrednom politikom angamanu i patriotizmu. U romanu Antonija alice ne moemo pronai nita od toga. Trag zmajeve ape omoguuje, naime, sloen i ujedno istanan uvid u osobnu kroniku ivota u najveem koncentracijskom logoru Europe. U tom svojevrsnom bildungsromanu vidimo postupni raspad bezbrinosti prema nacionalnom identitetu, po emu smo mogli prepoznati urbani mentalitet prijeratnog Sarajeva. No prije svega vidimo umjetnika koji usprkos ratnim okolnostima nastoji ostati vjeran svojoj muzi te ostvariti kazalini projekt, pri emu se istodobno najprije s nevjericom a potom sve jae suoava s logistikim i ljudskim problemima i tragikom bosanske katastrofe. Junakova tvrdoglava duhovitost, smisao za ironinu perspektivu te postupno etino sazrijevanje u

364

spoznaji da je odgovoran ne samo za svoju umjetnost nego i za obitelj, to ga na kraju pokree i u amsterdamski egzil cijelo to klupko psihikih i fizikih stanja je Antonije alica ispisao suverenom rukom pisca koji izraava egzistencijalnu bol na opisno iscrpan i estetski uspjean nain, na kakav se ne moe ba esto naii u suvremenoj ratnoj prozi.

ANELI SVAGDANJEG SVIJETA

Delimir Reicki u slovenskom knjievnom prostoru vjerojatno nije pjesnik kojeg bi preesto spominjali. ini se, naime, kao da se nae poznavanje suvremene hrvatske poezije zaustavilo kod Zvonka Makovia ili Anke agar. teta, velika teta. Reicki, koji spada u iri krug generacije roene na poetku ezdesetih, stvaralaki se oblikovao ponajprije na stranicama slavnog zagrebakog asopisa Quorum, da bi potom pjesnikim zbirkama Gnomi, Sretne ulice, Die, die my darling i zbirkom kratkih pria Sagrada familia te esejistikom zbirkom Ogledi o tuzi postao sredinji pjesniki glas svoje generacije, kad ve ne see onkraj granice. Knjiga o anelima (Meandar, Zagreb 1997) potvruje ugled koji Reicki uiva kod pozornih sladokusaca lirske umjetnosti, pa i rockerskog eksperimenta, budui da je takoer bio i tekstopisac nekih slavonskih grupa. Njegov kulturni ugled nije bez razloga. Reicki se znao izvui iz dodue privlanih mrea u koje su manje samosvjesne autore osamdesetih godina u Hrvatskoj upleli nadasve omiljeni hermetini literarni stilovi tekstualizam i semantiki konkretizam, kod kojih slinost sa slovenskom neoavangardom nije nimalo sluajna. Ipak nije ni htio ni mogao zaboraviti svoje mladenake inspiracije. I tako je Reicki devedesetih godina znao uspjeno sjediniti ivu razigranost jezine magme s tamnom, sudbonosnom i egzistencijalno obavezujuom tematikom. Jasno, drugaije nije ni bilo mogue. Reicki, naime, nije Zagrepanin; rodio se u Slavoniji i jo danas ivi tamo, u ravniarskoj pokrajini Belog Manastira, Osijeka i Vukovara, gdje je srpska destruktivna mainerija ostavila iza sebe tako temeljite ruevine, da ni po zavretku rata nisu mogle biti u cijelosti odstranjene. No i kad jednom budu odstranjene, na njih emo nailaziti kao arhitektonski nagovjetaj ili usput spomenutu topografsku referenciju u izvrsnim pjesmama Delimira Reickog. Ujedno te pjesme, koje izrastaju iz osobne i kolektivne patnje, nisu optereene ni opisnom patetikom ni

365

banalnom kronolokom realnou, to je veliko postignue. Naprotiv, ini se kao da je u svojim otvorenim dijalozima s prostorima svjetlosti i aneoske milosti pjesnik tragao za onim oblikom otkrivenja koji ima snagu sugestije da se, naime, radikalna ljudskost ovjeka oblikuje tek na pozadini zla. Lirski jezik Reickog odlikuju izvorna metaforika i pregledna pripovjedna struktura, koje ak, u najboljim ostvarenjima, esto ocrtavaju atmosferu nekakve blage iluminacije. U njima se pjesnik uistinu ozbiljuje preko uspostavljanja veza s dragim biima i bestjelesno istim licima koja govore iz onostranih prostora, gdje su bili prisiljeni prerano otii. Beznae, alost i depresija uslijed predimenzioniranosti zla Reickog ne vode u jednostavno kontrastiranje dobrih i lijepih sfera. Ne, njegova je najvea umjetnika mo u tome to uspijeva pokazati kako ljepota nie upravo iz ukotvljenosti u svakidanjem svijetu, koji je obiljeen surovom brazgotinom vremena. Reicki uspjeno odolijeva patosu koji rado vreba pjesme o ratu, no ujedno nije spreman odrei se velikoj uvstvenoj investiciji i arobnosti uravnoteenog eksperimenta. Zato njegove pjesme ne podlijeu nekakvoj hermetinoj ifri, ve u njima itamo potresno skladne meditacije o svakodnevnici iz koje je pjesnik spasio posljednje ostatke transcendencije. To nije bilo laka zadaa. Delimir Reicki je bio kadar nositi se s njom, a za takvo to su sposobni samo realizirani lirski glasovi.

FASCINANTNA PJESNIKA TRILOGIJA

Osim Davida Albaharija, koji je jo ranije razvio kratku priu do majstorstva, u osamdesetim sam godinama od sveg bogatstva srpske proze koju sam pozorno pratio najvie zapamtio Nemanju Mitrovia. Premda dobri srpski pjesnici nisu rijetki, samo neka imena me zaista privlae. Jedno od njih je i Dragan Jovanovi Danilov. Taj 1960. godine roeni pjesnik razlikuje se od svoje generacije prije svega po tome to ga na stvaranje nagoni nesrameljiva ambicija da romantici i simbolizmu vrati danas ve zaboravljeno, ali nekada privilegirano znaenje. U njegovoj magistralnoj trilogiji Kua Bahove muzike: Tiha knjiga o beskraju (Prosveta, Beograd, 1998), koja je prije nekog vremena u neto proirenom i dramaturko izmijenjenom obliku dospjela u ruke itateljske publike, nije rije samo o obnovi ve poznate tradicije. Suoeni smo s izvornim i samosvjesnim lirskim naporom koji po konceptualnoj

366

prirodi, arhitektonsko zasnovanoj strukturi i rasponu upotrebljenih verzifikacijskih stilova nadilazi takorei sve to je srpska poezija iznjedrila u zadnjem desetljeu, pa i ire. Kua Bahove muzike, iji je istoimeni prvi dio izaao 1993, da bi mu se slijedee godine pridruio ivi pergament te godine 1995. dobio svoj zakljuni dio u doivljajno moda najsnanijoj zbirci Evropa pod snegom, u sadanjem je obliku opremljena opsenom bibliografijom kritikih tekstova. Po tome se vidi kako se iroko, uza sva protivljenja, Danilov utisnuo u kolektivnu svijest srpske knjievne javnosti. I ne bez razloga. Trilogija predstavlja pravu riznicu lirske refleksivnosti u kojoj Danilov pokazuje sjajno premda tu i tamo poneto artificijelno poznavanje brojnih lirskih anrova i nevjerojatan katalog koritenih rijei, koje seu od manieristikih arabeski do manje prisutnih epifanija popularne kulture. Danilov je naime sposoban udahnuti to je mnogo vanije vitalno naelo raanja ak i u melankoliju i neoromantini spleen, u te naizgled izblijedjele egzistencijalne stavove. ini se da mu to uspijeva zato to se ne obazire mnogo na teorije o smrti poezije kojom kritiarski gavrani jo od samih poetaka modernosti popraaju svaku novu generaciju pjesnika. Danilov se radije s cjelovitim egzistencijalnim ulogom podvrgava bojoj milosti stvaranja, to e rei da se izlae imperativu po kojem sam ispisuje svijet u bivstvovanje. Krenje tabua i grijeh, nijemost i jezik, prapoelo kaosa i muzikalni red stihova, strasna elja za nadilaenjem moderne fragmentarnosti kao i rehabilitacija renesansnog, naroito baroknog mentaliteta to su samo neke od silnica koje se pretau u poeziji D. J. Danilova, ostavljajui itatelja u slatkoj pomutnji osjetila i duha, na kakvu u suvremenoj poeziji nismo navikli. Moda je njegova lirika tako privlana upravo zbog ljepote groze, premda se katkad ne moe otresti poneto nasilne artificijelnosti no to je u tako opsenom opusu vjerojatno neizbjeno. Ono to mi se ini zaista vano je to da poezija D. J. Danilova utjelovljuje nadu u vremenu beznaa, vraa vjeru tamo gdje je prije bujao cinizam nemoi i to baudelaireovski sinestetikim slikama, kao i ushitom koji se napaja kod Miloa Crnjanskog slavi proturjenost ivota, onako kako ga vidi dionizijska osjeajnost tog izuzetnog pjesnika. Okretanje D. J. Danilova secesijskoj poetici, nimfama i lijepim djeacima pod slapovima zlatne kie moda je manje zavodljivo od zavodljivosti upravo njegove eruditske i jezino izvorne energije kojom je kadar divinizirati pjesmu mijenjajui je u ritual, kao to navodi Bojana

367

Stojanovi Pantovi, koja je pomogla pri ureenju trilogije te napisala pronicljiv pogovor. Premda proitam mnotvo knjiga, samo se rijetkim vraam. Ovoj se hou.

DNEVNA SOBA POD OPSADOM

Meunarodna je itateljska publika ve upoznala niz hrvatskih i srpskih romana to ih je inspirirao trei balkanski rat. Takav je, na primjer, poznati, Ninovom nagradom ovjenani roman Vladimira Arsenijevia U potpalublju, koji smo dobili i u slovenskom prijevodu. No bosanski pisci za razliku od ire poznatih pjesnika tee utiru put meu stranim itateljima. Razlozi za to seu od jedva prepoznatljivog identiteta do nedostatka uteenih kontakata. No to ne znai da bosanska knjievnost oskudijeva znaajnim djelima, u kojima je kronika svakodnevne boli dotjerana do vrhunskih ostvarenja. Roman Konaari (vlastita naklada, drugo izdanje, Sarajevo 1996) autora Nenada Velikovia predstavlja jedan od mnogih odlinih dokaza za kvalitetu one stvaralake strasti, uslijed koje se suvremena bosanska knjievnost ne treba bojati da e se uguiti u panskoj izmi patriotizma, koja tako rado i tako esto u ratnim okolnostima stee prve umjetnike odazive na okrutnu stvarnost. Roman Konaari nas u napetom ritmu dnevnikih zapisa uvlai u dobro isprianu priu koja u hodu nastaje ispod pera zajedljive i ironino istanane maloljetne junakinje. Velikovieva Maja ne poznaje prijetvornu preozbiljnost i humanistike fraze koje su dnevnik Zlate Filipovi uinile svjetskim hitom sumnjive bae, ve se radije predaje sjajnim opisima za nas dramatino neobinog a za Sarajlije ipak svakidanjeg ivota u gradskom muzeju, gdje se Majina obitelj morala preseliti na poetku rata 1992. godine. Ki muslimanskog direktora muzeja sa svojim srpskim polubratom, radijskim redateljem i deurnim pesimistom, s njegovom trudnom enom, otjelovljenjem neurotinosti, s vegetarijanskom mamom i tajanstvenom bakom te susjedima, nekadanjim partizanima, upletena je u onaj mikrokozmos kroz kojega se u estetski nenametljivom i humoristikom, a ipak opisno preciznom i moralno neumoljivom stilu naziru iri obrisi bosanske katastrofe. Velikovi je uspio udahnuti romanu osjeaj svjeine, to ga nudi pripovjedna perspektiva maloljetnice. Ona dakako ne razumije nuno sve to vidi, pa ipak se niega ne eli odrei. Staromodnim saecima poglavlja i srednjokolskim komentarima o

368

upotrebljenim retorikim sredstvima autor je u svoje djelo ugradio i svojevrsnu distancu prema opisanoj grai, kojom se nadilazi mo uobiajenog zapaanja. Roman Konaari glatko tee iz jedne tragikomine situacije u drugu, iz jednog tosa u drugi, gdje nezanemarljivu ulogu igraju udesni jezini obrati kao i drutvene, kulturne te dijalektalne posebnosti sarajevskog okruja, ija se neformalna pravila ponaanja ne mijenjaju ni pod ratnim imperativom. Bizarni postupci crnoburzijanaca, podsmjeh bombastikoj medijskoj propagandi, ria na sto naina i vlane pjege na podrumskim zidovima muzeja: podrobnosti svagdanjeg ivota uklapaju se u vrsno literarno izvjee o stanju za koje nisu potrebne velike rijei da se jasno, potresno i nadasve duhovito razotkrije sav napor egzistencije u ekstremnim okolnostima. Nenad Velikovi je po mojem miljenju stvorio vrhunsko djelo koje prikazuje a ne poduava: i ba zbog toga se itanjem Konaara moe ne samo estetski uivati nego i o Sarajevu pod opsadom saznati vie nego iz brojnih aktualnih reportaa i putopisa. Ujedno je taj roman i konkretna potvrda manje poznate injenice da pravo mjesto izbavljujue bosanske inovativnosti nije samo u poslovicama ve i u knjievnom stvaralatvu.

369

Abdulah arevi

RELIGIJSKO-FILOZOFSKI IZRAZ LJUDSKOG MILJENJA I DOIVLJAVANJA

Opasnosti i nade/ filozofija i teologija
Reklo bi se da je Rusmir Mahmutehaji autentini protagonist eseja duha ili Duha, duha vremena, duha povijesti i drutva. Mislilac, kojemu je stalo do ivotnog stila i fiziognomije duha, u kojemu e ljudska egzistencija biti netaknuta, svagda polifona i u toj polifonosti jedinstvena. Zato je njegova esejistika, misaono produbljena, i kada govori o bosanskom odgovoru, o postmodernosti i tradiciji, o tradiciji i liberalizmu, o ideologiji, svagda u odnosu na individuume i drutvo pledoaje za logos polytropos, za ono to je najvie u sakralnom, u Istini, Pravdi i potpunosti. To je jedna znaajka. I druga je bitna znaajka njegova kulturno/znanstvenog i filozofskog djela jedna figura otvorenosti za Tajnu. U Rilkeovom smislu: pjesnitvo i umjetnost su Tajna, i pravi odgovor nije sabran u definitivnom razrjeenju Tajne Sfinge. Mi znamo Edipovu sudbinu, koja je metafora za tragiku znanja i djelovanja, koje posee za Tajnom.Ovdje su figure otvorenosti prisutne u simpatetikom razumijevanju tradicije, Objave, velikih svjetskih religija: judaizma, kranstva i islama. Mnogobrojni eseji, lanci i studije pokazuju da zna kritiki procijeniti svijet moderne. Ali mu je potrebna ne fascinacija koja zasljepljuje, nego oputenost i u Heideggerovom smislu: oputenost prema znanstveno-tehnikom napretku, koji nam se pojavljuje kao ideologija ili kao feti. To je oputanje naspram postvarenja i u formi metode prirodnih i tehnikih, nomologijskih znanosti, u formi rastueg industrijaliziranja, globaliziranja i regionaliziranja. Ko otvori stranice ove knjige Bosanski odgovor, moi e vidjeti ove znaajke. Duboko promiljenu tradiciju, duh sakralnog i sakralnih predaja, judaizma, kranstva i islama. U ezoterijskom i egzoterijskom smislu. Taj sredinji forum tradicije jeste predaja svetog i sveta predaja, jeste ideja Boga. Ako to prosuujemo via negations, to nije tradicija kako se ona razumijeva u novovjekovnoj i modernoj historiji i filozofiji, ak ni kao imaginarni
Rusmir Mahmutehaji, Bosanski odgovor, Durieux, Zagreb, 2002.

371

muzej (A.Malraux); nije povijest kulture, filozofije, literature, umjetnosti, koja je prola, koja je predmet kulturnih i historijskih znanosti.

II Time je jasno kritiko odmaknue od moderne, koja je predmet kritike u suvremenoj filozofiji, u hermeneutici i kulturnim znanostima, u Kritikoj teoriji i Heideggerovoj post-filozofiji, koja govori o nadolasku posljednjeg Boga, koji svoju jedinstvenu jedinstvenost uva izvan onog nama dobro znanog raunskog i hronologijskog odreenja, to kazuju naslovi monoteizam, poli-teizam i a-teizam itd. Kritiko odmaknue je, ini mi se, u odnosu na onu metafiziku ija je bit dioba ili povijest kao shizofrenija. Linearitet vremena, novi mentalitet, prinuda novog koje je osueno na starenje, na minulost, taj mit nastaje zaboravom sakralne predaje. Razlog tome je da ta novovjekovna zbilja, koja se danas realizira u industrijskom ili postindustrijskom drutvu, kao Amerika, Evropa, Japan itd., kolonizira nae miljenje i nau fantaziju, sposobnosti za izraz alosti ili radosti, za mir kako ga razumije pisac Bosanskog odgovora. Bosanski odgovor je igra otvorenih formi hermeneutikog duha, topos oputene argumentacije, mudre brinosti, koja prepoznaje zlo u nacionalizmu i fundamentalizmu, u prinudi ideologije i politike, u represivnim kategorijama moderne na kraju 20. i na poetku 21. stoljea. Za Mahmutehajia kriza moderne se oituje, prije svega, u pervertiranju sakralne predaje u cjelini ili u pojedinim politiko-kulturnim sferama. U Bosni se, na alost, sabire i svjetlost i tama. U posljednjem desetljeu tama, pomrina uma i moi opaanja, ukidanje skepse, oajavanja ili zdvajanja u miljenju, u suspendiranju moraliteta ljudske egzistencije, koja nas nee prepustiti hladnom i krutom utilitarizmu ili pragmatizmu, koji nije u stanju da razvije norme zajenikog ivota i moralitet ciljeva. To se razaznaje iz jedne, rekao bih, demitologizirane strogosti izvedbe, koja je u nas prepoznatljiva po stilu koji nudi interkulturalno razumijevanje i iskustvo. Hermeneutika reinterpretacija sakralne predaje, pojma Jednote, jedinstva, mnogostrukosti, usmjerena je ne prema nekoj novoj utopiji ili mesijanizmu, s onu stranu heteronomnih moi, u mogunosti pojavljivanja tradicije u svjetskoj osjeajnosti, u traganju za drukijim intelektualnim vidikom. Odnosi izmeu modernog miljenja i tradicijske mudrosti

372

mogu, ini se, doprinijeti prekoraenju granica u koje se ovjek sam zatvorio.(158). Pisac nalazi krunske svjedoke meu filozofima, sociolozima i teolozima: u ustanovljavanju opravdanosti oekivanja re-habilitacije tradicijskih sadraja u sakralnim predama, u judaizmu, kranstvu i islamu. Traganje za odgonetanjem zagonetke o sklonosti prema zlu, postvarenju instrumentaliziranju, povredama i ratovima, vrhuni u jednoj novoj irenologiji, u filozofiji koja zna za nauk ne-borbe, u moralnoj ontologiji koja izraava naa bitna pitanja, u nastojanju da pronae odgovor u usmjerenosti prema miru, tom novom nauku ne-borbe i kreativiteta miljenja, doivljavanja i oblikovanja. To je sr predstave koja nas upuuje na tragino iskustvo Bosne, koje se tie svakog individuuma i svakog naroda. To iskustvo je u znaku kraja 20. stoljea: trijumf ideologije nacije, nacionalizma i fundamentalizma. Rusmir Mahmutehaji je promiljeno analizirao pojam jedinstva u razlikama. Odavno je jo u postmetafizici Heidegger pokazao da identitet ne potire diferenciju nego je omoguuje. I ovo interpretiranje sakralne tradicije izlazi iz okvira antikvarnog pojma povijesti u Nietzscheovom smislu. ovjek je izvorno savren, kazuje pisac. Udaljavanje od poelne istote, od onog sakralnog tradicijskog sadraja, znai potamnjenje u ljudskoj subjektivnosti, u jastvu, to je isto s njezinim zaboravljanjem.

III ovjek je stoga tako u neprestanom iskuavanju izmeu dobra s Bogom i zemaljske raskoi.(160). Mahmutehaji u svim esejima otkriva smisao ovog stava, prolazei sve tradicije i religije, sve povijesne i duhovne razine, koje se isprepliu. Meutim, poenta je ne samo u ouvanju ideje transcendencije u religijskom pluralizmu. Danas misliti i djelovati, kazivati, bez transcendencije je ono na to je ukazivao Max Horkheimer: to znai biti tat ili ohol, kako voli da kae Mahmutehaji. Bosanski odgovor je u tom smislu lijepa i smisaona spekulativna ontologija, kritika filozofija povijesti, ne samo Bosne, nego takozvane svjetske povijesti. Bosanski odgovor uva iskustvo kulturalnog, religijskog, metafizikog, tradicijskog alteriteta. On zna to je antitradicijsko, to je kob priklanjanja moderni i krizi moderne, zaboravljanje tradicije koja odraava vezu s nepojedinanom i natpojedinanom istinom.

373

Istina ovdje nije propozicionalna i semantika. Nesposobnost za Istinu je nesposobnost za tradiciju, za opaanje privida napretka i njegove ideologije, napose ideologije totalitarizma. Ljudsko traganje za transcendentnim izvorom, koje je mogue ne samo u politikoj teologiji ili politikoj i socijalnoj filozofiji, u sekularnoj i postsekularnoj teoriji i praksi, svagda je usred dramaturgije egzistencije, uma i duha, opaanja, jedinstva koje omoguuje diferenciju (i diferencije) koja se legitimira u jedinstvu. Odgovarati na to pitanje o Transcendenciji, ponire kod Mahmutehajia u pitanje o porijeklu iree pukotine zla, nepovjerenja i mrnje, oholosti i pomutnje. Ova ideja vrhuni u slici prevoenja, koje je hermeneutiko dogaanje, koje pokazuje Istost razliitog i razliitost Istog, viejezinog. Poentirano reeno: Rusmir Mahmutehaji je protagonist politike i hermeneutike kulture, koja ne priznaje ni jedno privilegirano mjesto u epistemologiji ili u politikoj filozofiji, koje bi vodilo tiraniji, neurotinoj nesposobnosti da se ne dopusti da se ono Jedno, i u Plotinovom smislu, sa polifonijom kulture, tradicija, jezika, izraza, izgubi ili pervertira. Ova hermeneutika kultura je i stil, a stil je istina, ono vjeno vraanje istog ali ne jednakog. Ona je religijski pluralizam, pluralizam tradicija, kultura, jezika, sposobnost da se istinski prizna subjektivna sloboda i dostojanstvo svih ljudi. U reinterpretaciji sakralne predaje Mahmutehaji vidi u njoj novu duboko ukorijenjenu snagu kreativiteta; povrh svakog megalomanijskog temeljnog toka moderne, povrh utopijskih projekata, socijalnih i individualnih, od renesanse, do totalitarizma, kojemu je prethodila ideologijska mo, arogancija ideologijske fantacije ili ideologije nacije. On u svojem iskustvu miljenja ima na umu i holocaust i genocid. Danas znamo koliko je kulturalno duboko ukorijenjena nacionalna intolerancija, oslonjena na mitove, i u eurocentrinim perspektivama (Njemaka, Francuska itd) u korespondenciji sa holocaustom. S njom smo ne samo u pustinji. Mi smo sumorni dio pustinje, zapadna ili nezapadna forma samoe. Mnogobrojni eseji, lanci i studije, knjige, svjedoe o tome koliko je Rusmir Mahmutehaji pokazao kako je polifonost opaanja ono to odgovara onom stavu: ovjek se mora smjestiti u svoje iskaze i svoje iskustvo miljenje i opaanja. Kao tragalaki mislilac, znalac lien uobraene dubokoumnosti, on jest bosanski odgovor, koliko je to i starogrki odgovor, evropski odgovor, on je sebi priutio da kao znanstvenik bude filozof, kao historiar da bude pisac, a kao umjetnik filozof ili znanstvenik.

374

On nije podlegao narcistikom privatnom, nacionalnom ili romantinom religiozitetu, preziru Drugog kao Drugog. I to je sinonim za ono tragino bosansko iskustvo, koje ne znai demisioniranje miljenja i nade, ne znai fasciniranje onom ireom pukotinom nasilja.

IV Stoga je Rusmir Mahmutehaji bio pripremljen, povijesno, kulturalno i duhovno, da na sebe dosljedno uzme ono to je dolazilo iz veliine sakralne predaje, iz izvora ili praizvora, to je svagda bilo smisaono naspram svome Drugome. U tom bosanskom odgovoru neemo nai samo ono Postoje zloini iz strasti i zloini iz razmiljanja. Granica koja ih dijeli je neodreena. (A. Camus). Svakako to to prepoznajemo kao kulturalni i religijski pluralizam, koji se ne iscrpljuje samo u toleranciji, svakako da ima neto od one Tajne, od one Istine, ima jednu auru predanosti, koja se ne da ras/tumaiti. Ali je svako zlo, nasilje i ponienje, nasilje i prema Istini, prema Bogu, prema Transcendenciji. Razvianje bosanskog odgovora nije gesta individualne odluke ili individualnog talenta, koji esto jeste sublimirani bijes (Adorno), sublimirana patnja, jezik, literatura, umjetnost, demitologizirana molitva, post-sekularna vjera. O tome lijepo pria Zaslov, i ono spoznavanje opeg pitanja o ovjeku kao potpunoj saetosti sveg stvaranja ili, kako kazuje Predaja, slici Stvoritelja. Pria se kako je neki djeak u Stocu, starom gradu na bosanskome jugu, molio ostarjelog i potovanog pjevaa da ga poui svom umijeu. A taj mu je rekao: Niko te ne moe pouiti bolje od vode i vjetra, te zvijeri i ptica. Oni e te okrenuti sluanju kao najuzvienijem umijeu. Preko njega e, moda znati Tiinu. Niim ona nije ograniena. A sve to ona nije, jeste njezin znak. To emu bih te nauio moglo bi te odvesti od sluanja. A takvo udaljavanje vodi od mira i smirenosti, bez kojih ovjek gubi vezu sa svojom izvornom savrenou. Nasilje prema Bogu i sebi nije nita do to zastranjivanje. Naravno, Mahmutehaji nalazi smisaonu korespondenciju vjerovatno i sa onim misliocima koje nije mogao ni itati, kao to je J. Habermas nastojao pronai korespondenciju izmeu Rortyja i Meistera Eckharta, kojeg ovaj ameriki neopragmatist, post-postmodernist nije nikada itao. Pojam zla, opaanja, pokornosti kao prave forme slobode, koja nije u sjeni novovjekovne metafizike, arogancije metode i razuma, u formi mjerenja

375

nemjerljivog, u matematiziranju, pisac je osvijetlio na nain kako je to inio u svojoj prozi, u socijalno-historijskim esejima, o pjesnitvu i literaturi, o slikarstvu i filozofiji, o filozofiji religije i filozofiji povijesti itd. Stoga je Mahmutehaji iznad cinizma znanosti, znanstvene metodinosti, koja je liena smisaono usmjerene fantazije. Ona zna da u ovjeku postoji, na pravi ili krivi nain, potreba da se odnosi prema transcendenciji, prema samotrascendenciji koja ne bi smjela biti strana religijama u njihovom pluralizmu i kongruenciji. Istina je vazda prisutna a odsutan moe biti samo ovjek, kazuje nam pisac. Religijski pluralizam, kao religijska i politika kategorija, koje nisu jednoznane, iskazuje jednaku vrijednost i veliinu svih religija. To se ne podudara sa miljenjem da taj stav protivrjei temeljnim pretpostavkama svake institucionalne religije. I Kuran i Biblija su jedinstvene i jednake vrijednosti. To ne protivrjei stavu da svako oekuje izbavljenje unutar svoje religije. Mi danas znamo da i islam i kranstvo znae vjerovanje u obrat cijelog svijeta, na isti ali ne na jednak nain. Taj je obrat mogu na miran nain, a ne nasiljem ili terorizmom, kojim se pervertira svaki religijski nauk, pretvara se u vlastitu negaciju. U tom smo nasilju sasvim izgubili vid. Ne razlikujemo sjene i svjetlost, zlo i dobro. Susret religija je tada lien sugovrnika, respekta drugog. La je uvjerljivija od istine. Muslimani u Evropi znaju da je duhovna sljepoa tragino iskustvo. Bosna je hronika sumornosti te sljepoe. Oni ive i stvaraju u zapadno-evropskoj civilizaciji, kao i drugi narodi na Dalekom Istoku, na primjer, Japanci ili Kinezi. Japanci su odavno virtuozi u samoblikovanju duha Zapada, ali su jasno sauvali vrijednosti vlastite tradicije; ne u liku antikvarnom ili muzejiranom. Euro-islam nije znak da su Muslimani izgubljeni usred zapadno/svjetske civilizacije. Izmeu euro-islama i Evrope, njezine metafizike i postmetafizikog miljenja, nije bilo maa i nasilja. Priznavanje ljudskih prava, prije svega, prava na slobodu i pravednost, na mir i Istinu, povrh svakog nasilja i terorizma, moe se razumjeti iz samog islama. Bolje je da bude tako. Iz takvog udaljavanja ili zaborava Potpunosti, onda, potjeu zla, megalomanija znanja i neznanja, oholost i bahatost, antropocentrizam koji je bit novovjekovne i moderne metafizike. U takvom pervertiranom svijetu nije mogua obuhvatnost, njezin jezik, judaizam, kranstvo i islam su nesumjerljivi i neprevodivi jedni na druge. Gubitak sakralne Predaje i duhovnog bogatstva to ga ona u beskraj otkriva ve je poetak zla koje se u Bosni iskazuje u nasilju, poniavanju i ubijanju. Ouvanje ljudskog dostojanstva, koje nije manje znaajno od ouvanja mogunosti

376

slobode i ne-borbe, poinje sa epistemologijom, sa teorijom spoznaje i teorijom znanosti, a okonava sa ontologijom ili kozmogonijom. Mahmutehaji iskustvo patnje pretvara u znanje i mudrost, u katharsu, u kreativnost koja je jedino opravdanje ljudske egzistencije. Bosanski odgovor, prema tome, jeste prihvaanje da je u svaki jezik sve prevodivo.

V Puno toga korespondira i sa drugim iskustvima miljenja. O tome svjedoi jedan od najveih njemakih, evropskih i svjetskih mislilaca, Hans-Georg Gadamer: Ne samo udaljeno i strano prolosti. Zapravo, i udaljeno i strano koje stupa sa nama u jednu novu ivotnu, koja stupa u druge kulturne krugove postavlja pred nas novu zadau i bez sumnje uvodi u jednom smisaonom horizontu pluralistikog svijeta novu izmjenu razgovora i stjecanje novih horizonata smisla, koji seu ponad pojma filozofije, koji je na Zapadu iskusio svoje izobraenje. Iz uske povezanosti pjesnitva i filozofije, i umjetnosti razgovora stranih kultura, nastaje za nas neto novo to je dostojno miljenja. Rusmir Mahmutehaji, tako ga ja razumijem, rehabilitira vrijednosti svete Predaje; spaja nam tako razliite mjerodavne mislioce kao to su: Lao Tze, Konfucius, Sokrat ili Isus, Muhamed, afirmirajui ne onaj um ili razum koji se iscrpljuje u megalomaniji diobe, utopijskih projekata, koji okonavaju u totalitarizmu i holocaustu, u fanatizmu revolucionara od Francuske revolucije, u kojima um prestaje biti uman. Ako um tei moi, onda je tu proces, ne samo onaj Kafkin Proces. Opasnost lei u tome da u tenji za moi, za dominacijom, ne zapadne u totalitarnost, u zloupotrebu, u teror. Jer: Bosansko jedinstvo razlika zahtijeva sluanje i prevoenje od jednog do drugog oblika, te od modernosti do predaje, i obrnuto. Napetosti koje pritiu i odgone mir nisu razrjeive u oholosti umiljenog znanja. Skromnost u raspolaganju znanjem pokazuje se kao otvorenost za savlaivanje neznanja koje je opsena zbilja svake pojedinanosti.(187) Bez nametljive literarne pedagogike, Rusmir Mahmutehaji je znao sluati ono to Tiina kazuje u Bosni i posvuda u svijetu: bosanski odgovor, koji je u sadanjoj ivotnoj empiriji doivio svoju, nadam se ne vjeitu, negaciju. Rusmir Mahmutehaji nije sklon da bosanski odgovor pretvori u univerzalnu pedagogiku. U svojim esejima o modernosti i tradiciji, o ideologiji i

377

liberalizmu, o demokraciji i metafizici, on je u svojim esejima nalazio mjesto za kritiko propitivanje etikog, otvorenosti duha, personalne savjesti, za istinu i u odnosu prema drugima i prema sebi samome. On nam je ponudio jednu literarnu kompoziciju svjetsko-evropskih vrijednosti, evropsku socijalnu i kulturalnu kartu, koja je inovativni konsenzus s onu stranu tradicionalnih i modernih ideologijskih granica. Pokazao je i to da je filozofija polifona, da nije odustala da ui iz povijesti i da se ne zadovolji sa lanom lekcijom.

VI Najvanija zadaa filozofije i znanosti je da uini sve to je mogue uiniti za izbavljenje iz metafizike krivnje, najvee opasnosti. Pitanje o moralu i politici kazuje da se ni znanost ne smije zadovoljiti sa onim to je mogue konstruirati. Danas biotehnologija prijeti da uvede posthumano drutvo. Rusmir Mahmutehaji otvara u tom smislu duboke uvide u svetu Predaju, u izvorni smisao kranskog Otkrovenja i duh islama. Njegov kreativitet pripada intermedijarnom poslu koji raskriva smisao tekstova predaje i u isto doba nastoji oko sumjerljivosti ili kongruencije filozofije, teologije, duhovnih znanosti. Njegovo se miljenje razvija u pogledu na velike predaje i alternative izmeu moderne, modernog svijeta i ideje transcendencije. Na kraju: Rusmir Mahmutehaji brino promilja bosanski odgovor kao tragino povijesno iskustvo, kao ljudski univerzum, kao presedan: u Bosni i Evropi, u onom najvlastitijem. Znajui da je svaki ovjek, i svaki pisac, prije svega on sam u odnosu prema transcendenciji, na svoj nain jedinstven, taka ukrtanja pojava svijeta i duha. I za njega bih mogao ponoviti: Odbija ga svaki rigidni sistem, ak i onaj narikaa, i k tomu jo kao korisnik lea umirue kulture. U svakom duh nalazi svoj ob/lik, u svakom pati kreatura, u svakom je pribijen na kri neki spasitelj, govorio je H.Hesse iju 125-to godinjicu roenja ovjeanstvo ve oznaava. Bosanski odgovor, kako ga trezveno i mudro promilja Rusmir Mahmutehaji, nije arogancija uma, provincijalno-bosanskog ili univerzalno-bosanskog, nego je neka vrsta euro-taoizma, jedne nove poetologije kao temelja svijeta, u emu lei nada Bosne. On je za mene i faustovski ovjek, koji vjeruje u ideal znanja, u ideal koji je ve ostvaren, u beskrajni napredak ovjeka, bezgranino vrijeme kako bi se pribliio bezgraninim idealima (Fr.Hlderlin, Hermokrates an Cephalus).

378

On fascinira i kao pisac i kao ovjek, ukotvljen u de-romantiziranu i de-mitologiziranu evropsku kulturnu i filozofsko-teoloku tradiciju i modernitet. Literatura, kontemplacija u tmini i svjetlosti svijeta, literarno djelovanje njegovog ivota, s onu stranu filisterije obrazovanja i tatine, sjaja i bijede zapalosti na raskoje prolaznog svijeta, jest ono to stvara Rusmir Mahmutehaji. U doba krize moderne i krize miljenja i literature. U doba kada se u monologu znanosti, prirodne, tehnike i drutvene, trai obogaivanje naih mogunosti ivota i mogunosti sree. Ono to ovdje imenujem kao teologiju, samo je religijsko filozofski izraz ljudskog miljenja i doivljavanja (H.Hesse), ponovno nalaenje smisla sakralne predaje. I jezik i umjetnost su putevi do Istine, do Duha u svim religijama i svim formama ivota. Ali su nain da u sebi pregorimo strah, oholost, nacionalni humanizam, da savladamo kulturu koja nije nastojanje oko istine i pravednosti, ije je ime ljepota, bjelodana u svim duama. Taj put je put prema Bogu, prema istom bitku Duha (H.Hesse), koji je znak da nismo prisegnuli na gubitak, otuenje, na materijalizam i profitabilnost svjetske civilizacije, na sudbinu populizma i medijske imperije. Bosanski odgovor ili svaki istinski bosanski odgovor, koji sabire u sebi logos polytropos, zbiljsku tragiku ne samo Bosne nego i Evrope, tragiku planete Zemlje pie se za sjeanje i vjeru, za vrijeme koje nije skup medijskih fantazija i simulacija, za gubitak zbilje. Pie se za ono to je vidljivo nastanjeno u nama, u temeljnim doivljima due, po emu svako od nas zna da jest. Ona se pita o porijeklu dobra i zla, o zaboravu, o oima koje vide ideal. U Bosanskom odgovoru vidim ono to izmie strastima historiara, psihologa i pjesnika: predanost znanju koje je ono najvie, znanju koje je djelovanje, koje je doivljaj, koje je demitologizirana molitva, ono to je za Th. W. Adorna u stvari muzika, kakvu je vidio u prepisci sa Th. Mannom kome je bio savjetnik u stvarima muzike za djelo Doktor Faustus. Ona je enja za izgubljenim u zaboravu, za onim neizrecivim, za Jednim koje nije samo matematiar svijeta, koji ne dijeli moral i kulturu, istinu i sudbinu. Ona je protiv demagokog velianja prolaznosti i vremena, puritanskog haraenja domovine, duha i uma. Postoji vie naina u svim religijama i svim formama ivota da znamo da jesmo. Svaki znatieljnik moe to iskopati iz vlastitog krhkog izgleda. itanje Bosanskog odgovora je svagda davanje i uzimanje. I jedno i drugo mogu nam preprijeiti put, u mrnji ili strahu, ili pak otvoriti ga, sabranog u sjeni i sposobnog da bude dugovjeno.

379

SlaYana Jaimovi

DECENIJA VELIKIH PRIPOVEDAA

U vremenu izmeu dva rata, kada je, opte je uverewe, srpska kwievnost po prvi put sustigla evropsku, dvadesete godine po intezitetu poetikih previrawa i ostvarenih umetnikih vrednosti predstavqaju najznaajniju deceniju i, moda, najbitniji period kwievne evolucije HH veka. To je jedan od razloga to je Mihajlo Panti kwievnu studiju Modernistiko pripovedawe posvetio pre svega toj deceniji ve prolog veka i to kraim proznim formama pripoveci i noveli. Istiui da je vreme koje je neposredno usledilo stvarawu Kraqevine SHS i zavrenom Prvom svetskom ratu bilo i doba kada su srpska i hrvatska kwievnost u najbliem dosluhu i meusobnim uticajima, Panti uoava osobenosti i veze obe kwievnosti tumaei pripovedna ostvarewa najznaajnijih pisaca: Miloa Crwanskog, Ive Andria, Rastka Petrovia i Miroslava Krlee. anrovska odreewa pripovetka i novela, istaknuta i u podnaslovu studije, tretirana su u studiji ne kao bitno razliiti ve kao gotovo sinonimini oblici bez lako uoive i jasne distinktivne linije. U naoj savremenoj kwievnoj istoriji period dvadesetih i tridesetih godina oznaen je paralelnom upotrebom pojmova avangarda, ekspresionizam i modernizam, to jest izvesnom terminolokom neusaglaenou. Autor studije odluuje se za pojam modernizam jer je poqe wegove obuhvatnosti najire i, u skladu sa takvim terminolokim odreewem, nadreen je ostalim pomenutim pojmovima. Ekspresionizam je, po Pantievim reima, samo jedan, mada dominantan modalitet modernizma, dok je avangarda apsolutno ekstreman, radikalan supstrat modernistikih principa novuma i negacije. Sabirajui u sebi sve najbitnije karakteristike ekspresionizma i avangarde, modernizam je obeleen dominacijom pitawa individualnog identiteta i isprawenosti posle velike ratne katastrofe, i wemu odgovarajueg formalnog i jezikog izraza. iroko shvatawe ove
(Mihajlo Panti, Modernistiko pripovedawe: srpska i hrvatska pripovetka / novela 1918-1930, Zavod za uybenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999.)

381

stilsko-formacijske odrednice dopustilo je autoru studije da unutar korica iste kwige sabere tumaewa pripovedaka bitno razliitih pisaca nae i hrvatske kwievnosti. Istovremeno, to je dovelo do zanimqivih i novih tumaewa nekih od najveih imena srpske kwievnosti (mada nije sigurno koliko se Andrieve i Nastasijevieve pripovetke mogu uklopiti u modernistiko itawe). Istraivawe ovog burnog i sloenog razdobqa srpske i hrvatske kwievnosti ostvareno je u Modernistikom pripovedawu usaglaavawem i kombinovawem istorijskog, teorijskog i kritiko-interpretativnog pristupa kwievnom tekstu. Mihajlo Panti je u svojim analizama uspeno spojio govor o istorijsko-socijalnoj klimi u kojoj su dela nastajala (a bez uvida u wu opusi ovih pisaca teko da se mogu razumeti) sa konkretnim analizama i ocenama umetnike uspelosti pojedinih pripovedaka/novela. Dragocen uvod i pristup tumaewu odabranih modernistikih pisaca predstavqaju dva poglavqa: Prethodnici i Prethodnici . U prvom se skree pawa na Buwu Veqka Petrovia i Vinaverove Prie koje su izgubile ravnoteu (u kojima se najavquju kasniji Vinaverovi eksperimenti), a u drugom na prozu Ulderika Donadinija i novele Augusta Cesarca dela koja su najavila budue kwievne lomove i u kojima e paqivi italac prepoznati modernistiki nemir pred svetom poremeenih i izgubqenih vrednosti. Autor je vodio rauna da studijom budu obuhvaeni pre svega izuzetni i znaajni pisci, najboqi predstavnici svoje epohe: Ne zanima nas, dakle, ona koncepcija kwievne istorije koja u obzir uzima sve pojave, bez obzira na wihovu prirodu i wihovu vrednost, ve poetiki presek reprezentativnih uzoraka jednog anra iz korpusa pripovednih dela hrvatske i srpske kwievnosti koje su u periodu od 1918 do 1930. godine izuzetno snano prepletene. Posebno su zanimqive analize pripovedaka Miloa Crwanskog i Rastka Petrovia, tim pre to se radi o izuzetnim, a donekle skrajnutim i ree interpretiranim delima (pripovetke ovih pisaca ostajale su u senci wihove poezije i romana) najveih pisaca srpske avangarde. ini se da je ovom prilikom u poqe autorovog blieg interesovawa trebalo da ue i zbirka pripovedaka Stanislava Krakova Crveni Pjero Mihajlo Panti samo uzgred upuuje na wen znaaj, prisutnost ekspresionistikih

382

toposa i novatorskih pripovednih tehnika u woj, kao i bliskost ovog pisca sa ostalim modernistima koji su predmet studije. Osim tumaewa pojedinanih pripovednih opusa odabranih modernistikih pripovedaa, tri poglavqa Pantieve kwige posveena su uporednim analizama i itawima. U prvom od wih analizira se topos ratne bolnice u pripovetkama Crwanskog, Krlee i Vasia, u drugom se otkrivaju paralele izmeu Dnevnika o arnojeviu i nedovrenog Andrievog romana Na sunanoj strani, dok je u treem, posredstvom motiva torza obogaqenog qudskog tela, uspostavqena bliskost izmeu, na prvi pogled, ne tako bliskih pisaca: Miroslava Krlee (Domobran Jambrek), Rastka Petrovia (Nemogui ratar) i Ive Andria (Trup). Ove analize previe su saete i svedene na uspostavqawe osnovnih paralela, ali su izuzetno zanimqive i korisne za daqe uporedno itawe ovih velikih pisaca meuratne kwievnosti. Modernistiko pripovedawe jeste, po reima autora, prvi pokuaj da se modernistiko pripovedawe sagleda u celini: da bi doao do novih uvida, autor je bio prinuen da napravi korak unazad i da se u znatnoj meri osloni na rad svojih prethodnika (da same i sueli wihove zakquke posebno je iscrpno ukazivawe na tumaewa dela Momila Nastasijevia i Dragie Vasia, studiji Mila Lompara Moderna vremena u prozi Dragie Vasia dato je bitno mesto), ali i na sopstvena ranija tumaewa. Ne ponavqajui previe ono o emu je ranije vie puta pisano i popuwavajui analitike beline, Mihajlo Panti je napisao veoma korisnu studiju, istovremeno i analitiku i komparativnu.

383

Aleksandar Jerkov

SRCE PRIE
Otupeli i ogrezli u narcistikoj oholosti, srpski pisci i kritiari vole da malo saekaju. Tek onda kada ve i vrapci na granama ponosni na svoju ulogu u Andrievoj prii ili Sloterdajkovom eseju, mojoj omiqenoj lektiri stanu da ponavqaju kako je neki pisac velik, odlian, izuzetan, oni pompezno i odvano ponu da prikquuju svoj autentino individualan horski glas. I veruju da od trivijalnog traa do kojeg ume da se vine wihova hvala srpska kwievna javnost treba da zavisi vie nego od strasti itawa i vrline zalagawa za kwievne vrednosti. Tako je to u provinciji koja svoju zaostalost uva kao nacionalno dobro. Od toga se bealo i pre nego to su rat i beda poterali kolone izbeglica, ali sada jedna nova, izbeglika srpska kwievnost poiwe da se vraa kao talas dragocenih darova koje bi, barem, vaqalo primiti otmeno i sa radou. Oprotajni dar Vladimira Tasia, koji sam ovih nekoliko godina iekivao sa veim nestrpqewem nego to sam spreman da priznam, pretvara u priu kwievnu antropologiju darivawa kakva je svojstvena otmenim duama. Mnogo vie od toga to je to promiqena i mudra kwiga, odlino napisana i tako savreno savremena da moda predstavqa novi jorikovski oblik pisawa koji nam je toliko potreban, i mnogo vie od toga to uspostavqa luk koji ume da spoji kratke romane Crwanskog i Albaharija, a da ne propusti da ironino obelei trag Kia i Pavia, mnogo vie od toga: roman Vladimira Tasia je jedno malo remek-delo. Vladimir Tasi, jedan fini, jo koju godinu mladi novosadski gospodin koji je iz ravnice otiao u svet da studira i docnije predaje matematiku, ima tu vrlinu da kwievnu imaginaciju ne optereuje, nego proiruje i dograuje raznovrsnim znawem koje ne okleva da utka u uzbudqivu priu. Zatim mu je svojstveno da u poetiki algoritam pretvori takorei idealnu razmeru ekonomije stila i motiva, drhtavice zapleta i radosti saznawa. U Oprotajnom daru otkrio je i kako da pripovedawe neposredno
Vladimir Tasi: Oprotajni dar, Novi Sad, Svetovi, 2001.

385

uini ivotnim, da itaoca obavee da se identifikuje sa izbeglikom, porodinom i qubavnom priom i sada tu pomae jedino neitawe. Samo onaj ko iz zavisti ili iste pizme ne bude itao wegovu prozu moe ostati ravnoduan, dalek ili nem. Tako su dve kwige odlinih pria (Pseudologija fantastika, 1995; Radost brodolomnika, 1997) bile najkrai mogui put do ovog kratkog romana u kojem se izmeu ironije i pastia prevrednuje ne samo na savremeni ivot u poznom i nekrofilnom titoizmu, te u vreme raspada i ratovawa, nego se slika savremene civilizacije proverava u raskolu izmeu potreba srca i due, sa jedne strane, i praznine visokoorganizovanog, tehnoloki i ekonomski superiornog drutva, sa druge. Na tu priu moraju da reaguju bia u kojima satirski zov strasti, kao najboqa, a orijentalna lewost kao najgora crta prirode, stvaraju posebnu osetqivost. Da bi itaoca ulovio u ovu zamku veto postavqenu jednom senzibilitetu, Vladimir Tasi je intertekstualnim vezama i aluzijama vezao pawu itaoca za sve ono to je osnovni nivo, civilizacijska rasprava u pripovedawu. U sledeem koraku je ispleo mreu reenica koje se dodiruju i prepliu iako ih razdvajaju stranice pa i itava poglavqa kwige, i tek kada ova postmoderna anestezija pone potpuno da deluje, ostaju qupke prie o vrapcu, qudskoj dobroti i veri, o srcu, ritmu postojawa i oseawu veem od ivota, o pepelu, aneoskoj blizini, dvojniku i spasewu u bliskosti, o grnariji, umetnosti, wenoj istoriji i oblicima, a pre svega o raskolu izmeu simulacija i qubavi. Sve ono to su aveti, harpije i erinije od intimnog ivota oduzimale, bilo da smo se o boqa svojstva qudskosti sami ogreili ili samo zatekli u tuoj niskosti, sve se to razreava toplinom zagrqaja i bliskou. Onda kada pronae qubav, izmeu Maje i moje ene, pa ak i obinog psia, onda se vie sfere povlae iz nae uzaludne nostalgije. Mi smo pepeo davno eksplodiranih zvezda u kojima su se kao u topionici pravili elelementi, atomi od kojih je naiweno nae telo, i u pepeo emo se vratiti. Ali i nebeska briga, za kojom toliko ezne savremeni ovek, i zbog kojeg je dvojniki lik brata u Oprotajnom daru divinizovan, pretvara se u pepeo koji, kao prozu prilika, vaqa protopiti u poeziju srca. Istoriji i poetici savremene srpske kwievnosti Vladimir Tasi u isti mah nudi ono to joj je najpotrebnije i to je najtee pronai: vitalan oblik pripovedawa

386

u kojem se najboqe naslee kraja veka i nova potreba za suoavawem sa stvarnou pretapaju u ovo to sam, sa miqu o arnojeviu, nazvao jorikovsko pripovedawe. Jer ono to je u Oprotajnom daru najboqe, to je to susret sa stvarnou ne zavrava u sentimentalizmu koji bi izneverio sve one fine ironine tragove u prozi. Pretapawe vremena i ukidawe prostornog diskontinuiteta, rasprava sa Nieom i umetnou, sa porodinim obiajima i drutvenoistorijskim dogaajima, a naroito udvajawe glavnog junaka, dakle rascep subjekta, ritam reenice i nerazreivost metafizikih dilema sve je to naslee Crwanskog i Dnevnika o arnojeviu. Usamqenosti modernog oveka, nihilizmu i susretu sa tradicijom i istorijom, sa slikom oca i majke, uz ritam srca i metalni ukus ivota, uz kanadski sneg i razgovore sa enom, sve je to naslee Davida Albaharija izmeu Cinka i izbeglike trilogije koja zavrava Mamcem. Vladimir Tasi je u taj raspon uspeo da smesti svoje prozno darivawe, svoj srani susret sa svetom znawa i ivota, i pomirio vrtloge obrazovanih misli i prostih situacija. Trodelna muzika forma konerta tome, dodue, malo doprinosi, ali nita i ne kvari, pa ako je radosti ovog itaoca, uverewu ovog kritiara i smirenom zadovoqstvu profesora trebalo neto i oduzeti, u ovoj prilici nije se nalo nita tee od napomene koja nije ni primedba.

387

Enver Kazaz

MOGUNOSTI ANROVSKOG ROMANA

Andrej Nikolaidis (Sarajevo, 1974) jedan je od najzanimljivijih i najplodnijih mladih postmodernistikih autora na ex-jugoslavenskom prostoru. Kritiar, esejist, novinar, romansijer, Nikolaidis je svojim knjievnim djelom (Ogledi o ravnodunosti /1996/, Zato Mira Furlan /1997/, Katedrala u Sijetlu /1999/) presudno obiljeio suvremenu crnogorsku knjievnu situaciju, a uz jo nekoliko mlaih autora (Aleksandar Beanovi, Bala Brkovi, Pavle Goranovi, Ognjen Spahi itd.) temeljno doprinosi preobrazbi njene modernistike u postmodernistiku literarnu paradigmu.1 To nastojanje da se raskine s modernistikim esencijalizmom i utemeljnosti te umjetnosti u liotarovski shvaenim metanaracijama, to u sluaju crnogorske knjievnosti podrazumijeva i njenu postamentiranost u epski kulturalni kod zasnovan na Njegoevom poetikom modelu,2 Nikolaids pokazuje kako u svojoj proznoj isto tako i u esejistikoj i kritikoj produkciji. Okupljeni oko nekoliko asopisa, od kojih je najznaajniji Ars, asopis crnogorskog Drutva nezavisnih pisaca, mladi crnogorski postmodernistiki orijentirani pisci svoj su literarni model, to nije odlika knjievnih situacija u drugim sredinama ex jugoslavenskog kulturnog prostora, uinili dominantnim, normativnim i vladajuim. Ova se ocjena odnosi, naravno, iskljuivo na vrijednost njihove literature, ne i na njenu iru drutvenu i verifikaciju unutar studija knjievnosti. Nikolaidis je uz Beanovia centralna figura ovog cnogorskog postmodernistikog preokreta, a u njegovim esejima i kritikim radovima nemalo dolazi do izraaja liberalna, lijevo usmjerena orijentacija, te radikalan raskid sa epskom umjetnikom tradicijom i esencijalistikom kritikom, kao dominantnim obiljejima crnogorske modernistike paradigme. Roman Oni nosi sve najbolje osobine postmodernistikog koncepta viestruko kodiranog romana, ili anrovskog romana kako ovaj romaneskni tip voli kvalificirati junoslavenska postmodernistika kritika. To znai da Nikolaidis u postupku viestrukog kodiranja romana kombinira razliite romaneskne obrasce, da bi u konanici ostvario neku vrstu hibridnog romanesknog teksta. U toj hibridnosti ispotovan je stav postmodernistike
1

Andrej Nikolaidis: Oni, DUKS, Podgorica, 2001

Pojam paradigma ovdje ne nosi ono znaenje kakvo mu pridaje npr. Tomas Kun u Strukturi naunih revolucija (Nolit, Beograd, 1974). Kun pod paradigmom podrazumijeva ono to lanovi jedne zajednice dele, i obratno jedna nauna zajednica sastoji se od ljudi koji dele jednu paradigmu. Dok u znanosti promjena paradigme podrazumijeva potpunu, korijenitu i do kraja izvedenu smjenu znanstveih zakonitosti i sudova, pa i aksiomatskog sustava, u literaturi promjena paradigme ne podrazumijeva korjenitu i do kraja izvedenu smjenu jednog sistema vrijednosti drugim. Otud npr. narativnu paradigmu u knjizi Modernistiko pripovedanje (Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1999) Mihajlo Panti odreuje kao onaj pretpostavljeni, spekulativno iz prakse izveden poetiki model, koji je bez obzira na razlike njegove individualne realizacije, kako to ve u knjievnosti jedino moe biti, svojstven svim estetski najznaajnijim pripovjedaima jednog

389

vremena. Razumljivo je da je u umetnosti paradigmu mnogo tee izluiti i diskurzivno konstruisati nego to je to sluaj u naunim disciplinama. Stepen uslovnosti, pri tome, ostaje vrlo visok. Upravo s tim vrlo visokim stepenom uslovnosti raunaju npr. Ihab Hasan, ameriki teoretiar postmodenizma i Dubravka Orai-Toli kada govore o promjeni moderne u postmodernu paradigmu i u skladu s tim o promjeni paradigme modernizma u postmodernizam.
2 Ovdje pod pojmom epskog kulturnog koda nipoto ne treba podrazumijevati narativnu tehnologiju, ve ideologijsku strukturu vrijednosti koja kodira, ozakonjuje procese kulturne proizvodnje. Ta se ideologijska struktura manifestira na nekoliko razina knjievnog teksta. Na prvoj razini ona podrazumijeva ahistorinost epskog svijeta, u onom smislu u kojem epska pjesma i ideoloki konstruiran ep romantizma u junoslavenskoj interliterarnoj zajednici utemeljuju svoj svijet ne na historiografski provjerljvim injenicama nego na mitoloki konstruiranom poretku povijesnih vrijednosti. Pri tom taj svijet poiva na principu idealnih kolektivno

teorije, promoviran jo u davnom tekstu Lesli Fiedlera Prijei granicu zatvoriti ponor (Playboy, 1969), prema kojem postmodernistika knjievnost nastoji da u postupku trivijalizacije ukine ponor izmeu elitne i masovne kulture. Otud postupak trivijalizacije ne znai doslovno ispisivanje krimia, ljubia ili nekih drugih trivijalnih anrova, kako se esto shvata u ovdanjoj akademskoj kritici, nego stapanje, kombiniranje, prestrukturiranje, dakle, jedno u osnovi sloeno preslojavanje anrovskih obrazaca, pri emu nestaje modernistike napetosti izmeu lake i teke knjievnosti, da parafraziram naslov knjige Milivoja Solara posveene, izmeu ostalog, i ovoj temi. Istodobno s tim obiljejima, viestruko kodirani roman odreen je i retro-interesom, to znai da u preslojavanju anrovskih konvencija, gdje nestaju vrste granice na kojima poiva klasina anrologija, on esejizira, intelektualizira narativni diskurs u procesu preitavanja tradicije. Postmodernistika praksa junoslavenske interliterarne zajednice realizirala je dva modusa ovog romana. Na jednoj strani to je pavliievsko-tribusonovski modus lakog tiva, u kojem se i u najdoslovnijem smislu zna dogoditi ispisivanje krimia i ljubia. Na drugoj strani viestruko kodirani roman kao miks romanesknih obrazaca moe se pronai u opusu Borisava Pekia, Devada Karahasana, ili Tvrtka Kulenovia, uz napomenu da svaki od ovih pisaca na vrlo razliite naine realizira ovaj romaneskni obrazac. Nikolaidis u romanu Oni ide dalje u ispitivanju mogunosti ovog romanesknog obrasca. On, naime, roman uvlai u ire podruje nego je to sluaj u dosadanjoj romanesknoj praksi ovog prostora. Moglo bi se ak rei da se njegov roman ne kree samo unutar knjievnih nego i intermedijalnih konvencija, pa se u njegovoj podlozi nalaze koliko obrasci krimia, ljubia, toliko i neke od konvencija horor-filma, zakonitosti montae i reiserske orkestracije scena, te postupci kadriranja. U ovoj hibridnosti narativnog postupka Nikolaidis se veoma dobro snalazi, a izmjene narativnih perspektiva omoguuju mu istovremeno i esejizaciju i psiholoku karakterizaciju likova, sloeno postavljanje u meusobne odnose, da bi njegova vjeto izvedena, napeta pria u svojim parabolikim svojstvima dobila obiljeja sloene analize modela kulture potroakog drutva, razliitih aspekata njegove etike degradacije i katastrofiko-apokaliptikih mogunosti cilja kojemu je taj kulturni model usmjeren. Otud je obrazac trivijalizacije u ovom romanu nadograen, pa se on moe itati kao paraboliki, kulturoloki roman koji iz perspektive telosa ka kojemu je upravljena suvremena zapadna kultura ispituje/analizira njen katastrofiki simulakrum. Ovaj relativno sloen semantiki okvir

390

Nikolaidis realizira u sasma jednostavnoj, veoma napetoj mozainoj fabuli, koja na momente zna ostvariti i uinak dramskog naboja. Zapoevi kao kratka hroniarska uputa u historiju i osnivanje amerikog gradia Grinsbergvila, roman Oni prati ivot petoro amerikih srednjokolaca: Toma Donsona, i dva ljubavna para Samante Plat i Deremi Donsona, te Toni Everton i Sendi Bergera do njihovog traginog kraja. Razvivi odmah na poetku centralnu metonimiju romana groblje, na kojem je izgraen Grinsbergvil i na kojem poiva suvremena civlizacija Nikolaidis po zakonitostima krimia suprotstavlja glavne protagoniste svoje prie. Suoen sa moralnom degradacijom i zlom koje generira suvremena kultura, Tom Donson postaje stravini masovni ubica u ime jezuitski shvaenog morala, dok Sendi Berger, Toni Everton i Deremi Donson nastoje u maksimalnoj mjeri iscrpsti sav hedonizam to im ga omoguuje ta kultura. Na toj osnovi se hedonizam namee za osnovnu ideologijsku vrijednost te kulture, to na drugoj strani, kao suprotan ideologijski pol, proizvodi ideologiju jeuzitski shvaenog morala i pravde/zloina u ime koje Tom Donson nemilosrdno ubija i svoje najbolje prijatelje. Kliee na kojima poivaju krimi, ljubi, ili horor pria Nikolaidis puni parabolinim sadrajem. Lik masovnog ubice, itava serija zloina, scena masovnog ubistva, hedonistiko orgijanje, sistem polarizacije meu likovima sve te kliee Nikolaidis vjeto odrava, razvija, ali i razgrauje, da bi u konanici ostvario roman parabolu, koji se kao napeta pria ita u jednom dahu. Posebno zanimljivo u Nikoladisovom romanu jeste izvedena psihologija i moralni sustav masovnog ubice. Etika i ideologija kako ih razvija Nikolaidisov lik nemalo u asocijativni obzor i aluzivni prostor iskaza uvode Dostojevskog i njegove Zapise iz podzemlja i Zapise mrtvog doma, a tehnika ispovijesti koju primjenje Nikolaidis u asocijativni obzor iskaza uvlai Danila Harmsa i njegovu prozu koja kroz ispovijest zloinca hoe dokumentirati zloin. Naravno, ova dva pisca nisu jedini prisutni u podlozi Nikolaidisove aluzivne igre. Taj spisak je znatno iri. Sotonizacija stvarnosti npr. u semantike mree teksta uvlai Bulgakova, kao to na drugoj strani parabolizacija iskaza nemalo inisistira na kafkijanskoj i borhesovskoj fantastici itd. To znai da Nikolaidisov viestruko kodirani roman nije to samo na razini postupka, same organizacije romana, nego i na razini semantike mree teksta gdje obrasci kriminalistike, horor-prie, ili klieizirane prie o masovnom ubici nose obiljeja psiholoke rasprave, odnosno rasprave o etikom obzoru lika i katastrofikim

projektiranih vrijednosti, kojima se iz take sadanjosti i njenih ideolokih, politikih, moralnih i drugih potreba (re)interpretira nacionalna prolost. Otud su i ep i epska pjesma iskljuivo zastupnici kolektivnog identiteta i nacionalne ideologije. Time se epska vizija nacionalne prolosti isporuuje recepijentu u formi iste politike ideologije. Na drugoj razini knjievnog teksta epski kulturni kod utemeljuje princip tzv. obrnute mimeze. Budui da ne podraava historiju nego mitoloki poredak vrijednosti, on od recepijenta, ba zato to barata idealiziranim sistemom vrijednosti, trai da u konkretnoj drutvenoj praksi, tj. u recepijentovoj sadanjosti postupa kao epski junak u prolosti, pri emu se kroz postupke viestrukog identificiranja recepijenta i epskog svijeta zbiva proces obrnute mimeze, odnosno onaj momenat u kojem sama stvarnost poinje podraavati knjievnost, kako je to uoio Dostojevski u svojoj kritici sentimentalnog modela romana i njegovih negativnih uinaka na ruske itaoce svoga doba. Na treoj razini epski kulturni kod utemeljuje tzv. princip dvostruke prismotre koji, kao temeljno naelo njenog funkcioniranja, ustanovljava Vladimir Biti u modelu kvantitativne lektire, tj. one lektire koja

391

vai za kulturu usmenosti. Ta se dvostruka prismotra u epskom kulturnom kodu ukazuje kao ista cenzura i autocenzura, budui da su i epski pjeva (autor) i slualac (italac) istodobno motreni (pijunirani) i od kolektiva (drugih slualaca), pa ne mogu ostvariti individualnu reakciju na epski svijet, ali su motreni i od idealnog, a povijesno utemeljnog sistema kolektivnih (nacionalnih) ideala koji ine samu bit kolektivnog (nacionalnog), samim tim i linog identiteta budui da fromovske primarne veze izmeu individue i kolektiva jo nisu pukle.

implikacijama koje ta etika nosi uklopljena u simulakrum suvremene cilvizacije. Roman Oni, meutim, na krajnjem rubu asocijativnih mogunosti svoje parabole, dakle, kao pria o prirodi izvora i funkcioniranja zla/Zla, dohvaa i ovdanje ratno, postjugoslavensko iskustvo, one prizore uasa koje je proizvela i legitimirala ideologija i s njom usklaen kulturni model, da bi ih u konanici ovjerila svojom pseudo etikom. Upravo tu, na krajnjim rubovima romaneskne parabole, Nikolaidisov masovni ubica postaje i transpovijestan, i transkulturalan, a njegov anrovski roman dobija znaenje napete parabolike rasprave o psiholokom profilu zla, sistemu njegovih (pseudo)etikih opravdanja i razloga, ali i rasprave o mehanizmima pomou kojih se zlo namee za temeljni princip i (pseudo)etike, i ideologije, i metafizike i kulture kako individualne tako i egzistencije drutva u cjelini. Jednom rijeju, Nikolaidis je u maksimalno moguoj mjeri preslojio obrasce trivijalnih anrova, dokazujui izrazito velike mogunosti postupka viestrukog kodiranja romana.

392

Faruk ehi

LATICE SVJETLOSTI
Kreimir Bagi (1962), jedan je od najznaajnijih hrvatskih knjievnih kritiara i pjesnika to su u knjievni ivot uli osamdesetih godina prolog stoljea okupljeni oko asopisa Quorum sa naglaenim postmodernistikim poetikim stavom. Objavio je sljedee knjige pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregoriem) 1988; Izmeu dva snana dima, 1989; Kronja, 1994. i Brljan, 1996. Pored poezije i kritike, pie znanstvene studije i bavi se prireivakim radom. Navija je Hajduka i OM-a. U sveoptoj postmodernistikoj razuenosti, u svijetu kojim vlada trauma i informaciona izofrenija, dok uivamo u vjetakim rajevima tranzicijskog modela drutva, neka od temeljnih pitanja, (barem to se knjievnosti tie) glase: kako pisati poeziju danas ili ta jeste poezija danas? ini se da na ova pitanja pokuava dati odgovore knjiga pjesama Kreimira Bagia Jezik za svaku udaljenost. Poev od njenog naziva, odmah je jasno gdje pjesnik cilja, naime, u problem jezika kao osnovnog konstitutivnog elementa ne jedino iskljuivo pjesme, nego i njenog svijeta, pri emu pjesma nije svedena samo na jezik, njim omoena kao svojim temeljnim referentom, nego je upuena iz vizure poetike nove osjeajnosti istodobno i jeziku i pjesnikom subjektu i svijetu koji tvori. Problem pronalaenja odgovarajueg poetskog jezika, probijanje kroz slojeve tuih rijei da bi se dolo do vlastitog diskursa, Bagi rjeava na vie naina: poetikom malih stvari, monim sitnicama, naglaenom lirizacijom banalnih dogaaja iz svakodnevnog ivota, ukrtanjem poezije i proze, citatno-ironikim osjeajem svijeta. Sve gore navedeno, naravno, ne predstavlja nita novo, dosad nevieno u poeziji. Bagiev stih je sasvim jasan i precizan, pa ak i kada odstupa od elemenata zadate poetike, metaforizirajui jezik, on i dalje ostaje prozraan i osloboen modernistikih tlapnji, to su sadrane u rijeima: hermetinost, tamnost ili nejasnost. Njegovi lajtmotiv-stihovi, u kojima je sadrana maksima poetske autoreferencijalnosti, ak neka vrsta poetskog programa koji trai od jezika da u sebe vrati prognanu stvarnost, jesu: kronja kae da je kronja i cvijet da je cvijet. Takvi stihovi vraaju izlizanim rijeima njihovo prvobitno, ali im ba preko te
Kreimir Bagi: Jezik za svaku udaljenost, Naklada MD & Kreimir Bagi, Zagreb, 2001.

393

svijesti o ispranjenosti jezika od stvarnosti donosi i novo znaenje. Naime, na taj nain Bagi naseljava vlastiti jezik punim, a ne modernistiki praznim oznaiteljima. Pa, ipak, da vjera u svetu jednostavnost jezika nije bespogovorna oituju slijedei stihovi: otvorio sam oi u drugom gradu, poumio ga nesigurnim rijeima. Gdje akcenat jeste na ovom nesigurnim, kojim se u psiholokoj i emocionalnoj ravni oivljava opepoznati filozofski stav o jeziku praznom od stvarnosti. S druge strane, izvrsna pjesnika slika mrakom ulatien je ovaj grad, upozorava nas da imamo posla sa zrelim obrtnikom rijei. Ova poezija je i autoreferencijalna, programska, liena autoironinih nanosa, osim kada programski prevazilazi modernistike ili postmodernistike poetske regule, kreui se prema poetici nove osjeajnosti. Tematsko odreenje ove knjige, pored onih nekoliko vjenih zadanih elemenata, Bagi pronalazi u nogometnom svemiru ili u gradivnim jedinicama samog jezika, imenicama, glagolima, usklinicima itd. Na drugoj strani Bagieva poezija je u intertekstualnom dopisivanju sa itavim nizom hrvatskih pjesnika: Danijelom Dragojeviem, Brankom Maleom, Damirom Miloem, Ankom agar, ali i sa Matoem, Ujeviem, ili imiem. Otud se ona iz jezika, kree ka razliitim autorskim jezicima, gradei neku vrstu poetskog kosmosa. Taj je kosmos u pjesmi-ciklusu Hrvatski pjesnik, grafiki oblikovanoj tako da pjesma vizualizira pjeani sat, slikovno zauzet zapravo time da ukae na tjelesnu kretnju jezika od imia s poetka stoljea do Bagia na njegovu kraju. Pjesma u obliku pjeanog sata tako zbira u sebi s jedne strane nezaustavljivo curenje vremena, a na drugoj strani slaganje i zaustavljanje tog nezaustavljivog curenja u jezik. Onaj isti jezik koji je kod Bagia u ranijim zbirkama bio izloen nekoj vrsti ludizma, pjesnikoj igri, ak potpunom svoenju pjesme samo na jeziku igru. Taj je jezik ovom pjesmom dobio i svoju tjelesnost i vremenitost, naslage biografija i poezija, jednom rijeju postmodernistiku muzealnost, zvitalnu u rezbarenje svijeta poezije. Otud je Hrvatski pjesnik pjesma mnogolikog lirskog subjektiviteta, onaj eliotovski pogled unazad, u tradiciju kojoj se svaka poetska individualnost pridodaje, mukotrpno je osvajajui. Knjiga Jezik za svaku udaljenost montirana je od pet ciklusa. U prvom Jai bien compris, merci Bagi melanholino oblikuje pseudo biografski svijet, izlazi iz domena jezike igre u vantekstualnu zbilju, dekribira kako vlastitu melanholiju tako i stanja

394

stvarnosti koju gotovo sinestezijski oivljuje u pjesmi. Tehnikom montae i kadriranja, Bagi postie osobenu unutranju deskripciju stvarnosti, da bi se pseudobiografsko ukazalo na koncu kao mozaik slika stvarnosti, melanholija deponovana u jezik koji istodobno nastanjuju i pingvini, i francuski lokaliteti, i hrvatski egzilni likovi, i pjesnikove emocije, a ponad svega toga treperi blagi lahor Bagieva patosa i melanholije. U drugom ciklusu pod naslovom Moe li izdrati pogled Bagi oprobava uspostaviti poetski kontakt sa malim, naoko nevanim, a egzistencijalno presudnim slikama iz prirode, iz neposrednog fizikog svijeta. Djetinje doze njenosti stvari koje nas gledaju, odjednom tom fizikom ili prirodnom daju ogromnu duhovnu energiju, inkorporiraju pjesnikov slikarski pogled u sebe. U ciklusu Vrijeme slavlja poetski dodir s prirodnim, stvarnosnim elementom jo vie je pojaan budui da se uspostavlja kao niz mekih filtera, nositelja identitetske odgode i levitacijskog stapanja sa stvarnosnim elementom. Zavrni ciklus Zato mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu u kombiniranju poetskog i proznog, u nekoj vrsti poetske proze socijalizira estetsko iskustvo, ispituje traumu u susretu estetskog i sociolokog, da bi se to ispitivanje opet vratilo onomu od ega Bagi i poinje jeziku koji neposrednim poetskim dodirom levitacijski premouje svaku udaljenost. Kada bi tipini bosanskohercegovaki lirik na umurni pogon proitao ciklus U bilom dresu, vjerovatno bi odmah nakon itanja morao otii na ljekovito salijevanje strave. Teko bi on, ija je pjesnika njuka vjeito zabodena u nektar romantiarskolivadskog cvijea, mogao da shvati da fudbalska bubamara ili oi Laurenta Blanca mogu da budu pjesniki rekviziti. Lopta u oima Laurenta Blanca raste iz trenutka u trenutak./ Ona je more iznad mora, jezik iznad svijeta,/ radost prije svega./ Kada latice svjetlosti zauzmu oi i ekran,/ vraamo se u zaviaj, u polje zasaeno suncokretima. Ako Bagi dekomponira svima ve mrske modernistike arhetipe, ponitavajui Napoleonovu izreku, ono to je veliko uvijek je lijepo, on stvara, uslovno reeno, novi pjesniki mit, mit o najvanijoj sporednoj stvari na svijetu. Ljubitelji gole istine u poeziji, oni koji spaljuju metafore kao inkvizicija vjetice, ipak mogu pronai u ovoj knjizi utjehu za svoj ukus. Sve je ovdje briljivo posloeno u uspjele fragmente i isto takve pjesme. Moda ponekad ovakva poezija djeluje previe ispolirano. Nita ne talasa. Odsustvo socijalnog u nizanju lijepih rijei, to je pomalo simptomatino u ovom dobu

395

vladavine prefiksa, nije golem nedostatak ovoj knjizi, nego je to znak da sam se autor ovih redova vratio nakon itanja Bagieve knjige u vlastiti poetski ukus. Ovu knjigu ne moete nabaviti u sarajevskim knjiarama, pa ak ni u najopremljenijoj od njih, knjiari Buybook. Zavrit u citatom, nogomet je jezik za svaku udaljenost.

396

Elizabeta eleva

KATAHRESTIKI ITAJUI SARKANJCA

Izgubiu se u Deridi i u onom njegovom, da nema nita izvan teksta, pretvoriu se u tekst, izgubiu samog sebe (Sarkanjac, 2001: 37)

Strah od Teksta
Knjiga Makedonski katahrezis1 Branka Sarkanjca pojavljuje se u vreme loe beskonanosti teorijskih paradigmi, koje ambiciozno promiljaju i racionalizuju ovekovu baenost u svet; u vreme kad se zbog nepredvidljivih apokaliptinih scenarija to nas okruuju brzo pretvaramo u borhesovski nastrojene tumae fikcije, na brzinu pretoene u na novi imperativ, u nau jednu i jedinstvenu stvarnost. Da li je opravdano da se ima strah od teksta, danas, kad se tekstovi mnoe nesavladivom brzinom? Da li je opravdano da se prizna svoj sopstveni, egzistencijalni strah i zazor pred tekstom, koji je lakomo pripremljen da usisa svog itaoca, svog sledbenika, svog zanesenjaka? Da li je moda potrebno da objavimo, kao Sarkanjac, nelagodu pred tekstom, znajui naime za njegovu veliku apsorpcionu mo, znajui za Deridu koji je tako rei impregniran u magmi svoga pisma i gord zbog toga? Ali, upravo je to PRVA instanca zbog koje Sarkanjeva knjiga poinje da se sledi kao uzbudljiva staza od kamenia i hlebnih mrvica, u teorijskoj umi zle vetice zapadnog stanja, koja pokuava da proguta MARGINALNE Ivicu i Maricu, sve one koji su izvan nje, ali tako ukusni da mogu posluiti kao hranljivi zalogaji, kao fizioloka graa buduih teorijskih matrica i Vetiinih poduhvata. Prvo pitanje, iako moda zvui neobino, upravo je pitanje: da li postoji, koji je, i gde je, DOM teorije danas (iskljuivo: koliko je on gostoprimljiv i otvoren prema Drugima), da li ona ima jedinu i jedinstvenu lokaciju: poreklo (koren) i polazite? Na to pitanje Sarkanjeva knjiga odgovara tonom koji potkopava pretpostavljeni teorijski komfor: zato to on prvenstveno govori o (svom) zamoru od teorije. Ili pak o jednoj teoriji zamora. Zamor, podjednako proizveden iz derivatnog (zapadno, imperijalno,

Knjiga je peta po redu u seriji izdanja Mree za lokalnu i subalternu hermenautiku 359+, koja se karakteriu nesumnjivom aktuelnou, provokativnou i irokim tematskim opsegom (Pitanja o makedonskom modernizmu; ernobilija ikan; Komijski kapidik; State-Irnjin). Autor ove knjige Branko Sarkanjac, inae profesor politike filozofije na Filozofskom fakultetu u Skoplju, zajedno sa Nebojom Viliem i Bojanom Ivanovim javlja se kao jedan od inicijatora i osnivaa intelektualne grupacije Mrea 359+, iji je osnovni cilj preusmeravanje imperativnih diskursa Istok-Zapad ka lokalnoj sceni i njenoj funkcionalnoj pragmatici, kao i promocija lokalnih i sopstvenih resursa i njihovo postavljanje, ne vie u funkciju zapadnih interpretativnih metodologija, ve u pravcu njihove implementacije i u funkciju onih koji ive post-kolonijalno stanje. (Newsletter, 1, 2000)

397

pomodarsko, epigonsko znanje) i iz autoreferentnog (lokalno, samoizolovano, autistiko, samodovoljno znanje). Reeno jezikom Sartra, ova knjiga trai slobodu od hegemonizma (zapadne teorije), dok, s druge strane, oekuje svoju slobodu za i pravo na MIRNU, ratom neometanu, teorijsku refleksiju (koja se, poslednjih meseci, a moda i godinama unazad, tako rei uopte ili veoma teko, kod nas mogla ostvariti). S obzirom na aktuelne turbulencije i uslove na terenu, pokazuje se da samo (prosvetiteljsko) vladanje teorijskim znanjem (nasleem) vie nije dovoljno niti je pak funkcionalno upotrebljivo ukoliko nije dopunjeno jednom aktivistikom, lokalnom pragmatikom i operacionalizovanom moi za znanjem. Probleme i pitanja koje postavlja ova knjiga (probleme identiteta, politike znanja, potinjenost malih kultura) nije mogue odvojiti od pulsirajue dramatike savremene istorije. ivei usred jedne ivotno politike situacije pitanja politike filozofije u odnosu na sve nas predstavljaju ne samo akademska i specijalistika nego isto toliko i egzistencijalno vana pitanja utoliko to silom svoje duhovne provokacije postaju primamljiv i prihvatljiv argument, posebno za jednog komparatistu, u okvirima aktuelnog komparatistikog trenda: interkulturne studije.

arm Granice
Da podsetimo na injenicu da je pesma Anzaldue Da ivi u graninoj zemlji objavljena u jednom od prethodnih brojeva asopisa Nae pismo. Izazov multikulturalnosti, viekratnih meanih identiteta, porekla i kulture, kao i nove propustljive granice, po prvi put kod nas bee tematiziran na prologodinjem skupu Komijski kapadik, u kulturnom centru Mesto, odranom na Sarkanjevu inicijativu.
3 2

Koristei kao svoje reference imena i dela teoretiara nezapadne provinijencije (re je o ikano-eni, Gloriji Anzaldua 2, ili Indijki, poznatoj Gajatri Spivak) Sarkanjac nastoji da revidira i revalorizira arm granice koju ivi i on sam, u i kroz sebe 3. S tom naznakom to ovoga puta ona nije shvaena kao prokletstvo ve kao stvaralaki izazov i uzbuenje s kojim se autor lino suoava ivei ba kao subjekt granice (a takav je, da podsetimo, bio i veliki mangup granice, svojevremeno izgnanik iz javnosti, a posthumno guru kulturne teorije, Mihail Bahtin). Epistemoloki Sarkanjev pronalazak zove se brahijacija (nomadski poduhvat kojim se dekonstruie dravna nauka, discipline, grane; nova rizomatska nauka s akcentom na lokalnom pragmatizmu umesto stare, korenite, sistemske Dravne nauke). Ta re u sutini oznaava pozajmicu iz zoologije, prerasporeivanje glavnih i sporednih grana na drvetu zateene dravne nauke, a primenjena na polju humanitarne epistemologije ona upuuje na sliku o identitetu koji visi u vazduhu, na osnovnu dilemu novog naunika, za koju granu da se uhvati, koju da izabere, kako da se odri kretanje.

398

Znanje sveta i znanje o svetu, prema Sarkanjcu, vie nije izvodljivo u sklopu tradicionalne, kumulativne i nekritike apsorpcije: danas ono prerasta u znanje podlono izboru, brauzibilnosti (pretraivanje, adekvatno lokalnim potrebama i lokalnoj pragmatici), prilagoavanju, modifikovanju. Ono se na kraju pretvara u katahrezis, u svojevrsni epistemoloki otpor, u drugaije presaeno znanje, u novu, upitnu smesu univerzalne sa lokalnom mudrou, teoriju, akciju. Nije sluajno to autor upuuje na neophodnost traganja za takvim jo uvek neosvojenim modalitetima znanja i multikulturalnom epistemologijom tako to drugo poglavlje knjige ostaje interogativno formulisano Koji je novi diskurs o novoj situaciji?. Time se, mnim, polako nadilazi zakon Divljeg Istoka. Odnosno, njegova obaveza da on, kao subalteran (potinjen), postojano samog sebe prevodi i dokazuje pred oima arbitra, zapadnog Prvog. Tako teorija u makedonskim okvirima, prestajui da bude iskljuivo pitanje korektnih ili nekorektnih aplikacija, adekvatnih ili neadekvatnih erudicija, prerasta u jedan novi PROJEKT, ona se trai i oekuje samu sebe u svom autentinom, katahrestikom ruhu... Ili kao to se pregnantno kae u knjizi Meni treba diskurs o meni (:47)

Post-kolonijalnost
Uz moderne istorijske diskurse zemalja oko Makedonije jedan postmoderni nema anse (Sarkanjac, 2001: 61) Sarkanjac je prvi teoretiar koji je jo 1995. godine, u svom intervju za nedeljnik Danas, izrazio spremnost da eksperimentie s metodolokim domenima postkolonijalne kritike kod nas. Njegova knjiga se ukljuuje u jednu zanimljivu, podsticajnu sferu, kao to je politika znanja, upuujui na latentnu spregu koja postoji izmeu znanja s jedne i moi s druge strane. U okvirima tih rasprava problematizuje se i demistifikuje prividna nauna neutralnost teorijskih predstava (odnosno, slika o Drugom), koje sadre jednu sutanstvenu dimenziju politike manipulativnosti, politike represije i nepravde, koje, ne samo epistemoloki ve i politiki, potinjavaju i uutkuju Drugog. Zato je uvodno poglavlje ove knjige formulisano u obliku jednog, za nas kljunog pitanja, pitanja (adekvatne) samoidentifikacije, i jednostavno glasi: Kako da se govori o Makedoniji?

399

S makedonskog preveo: Duko Novakovi

Uzimajui u obzir dominantne i aktuelne konflikte identiteta, koji danas onespokojavaju Makedoniju, prema Sarkanjcu, Makedonija spada meu zemlje tzv. etvrtog sveta, iju distinktivnu odliku predstavlja upravo problem s identitetom i procesima njegovog politikog legitimisanja. Sem toga, postkolonijalna kritika u svom nastojanju da sutinski prevrednuje imperijalnost i, u svojoj osnovi, diskriminatorski uinak na paradigme zapadnog znanja, posee i za nas za isto tako znaajnom i plodotvornom temom o subalternosti (potinjenosti) i perifernost pojedinih (malih) kultura i njihovih subjekata: nasuprot privilegiranosti velikih, monih, imperijalnih kultura i njihovih subjekata. Analitiko osvetljavanje i pronicanje u tu bolnu, kulturnu diskriminiranost, izraenu preko kategorija subalternosti (potinjenosti) predoava jedno od moguih, teorijski produktivnih ishodita u procesu sopstvenog kulturnog, kao i teorijskog prevrednovanja, to Sarkanjac prilino provokativno, ali sasvim argumentovano i zagovara. Njegova knjiga se uklapa u tzv. standpoint epistemology, odnosno epistemologiju (razliitih) gledinih taki i (specifinih) stajalita kroz koje se afirmie nezadovoljstvo od univerzalistikih modela tradicionalne epistemologije. Takva tendencija savremene teorije (u ijim se okvirima, pored postkolonijalne, uklapa i feministika kritika), oznaena kao kola nezadovoljstva prvenstveno stremi u pravcu da konkretnog oveka i njegovu egzistencijalnu dramatiku ponovo vrati u okvire danas paradoksalno otuene humanitarnosti bez oveka. Neretko ostajui zbunjeni i bez adekvatnog metodolokog alata za zadovoljavajue imenovanje i eventualno razreavanje dubokih i bolnih dilema koje slede nau savremenost ovde i sada, u Sarkanjevoj knjizi pronalazimo nesumnjivo dragocen orijentir za dalje produktivno istraivanje novih analitikih sredstava svojstvenih post-kolonijalnoj teoriji i korisnih za osvetljavanje nae kulturno-politike situacije. Ipak, moda najvea zasluga ove knjige sadrana je upravo u tome to zahvaljujui otvorenim sumnjama koje izraava u pogledu zapadnih hermeneutikih kljueva, teorija kod nas vie nema potrebu da svoje epistemoloko breme licemerno odvaja i apstraktno profilira, odvajajui ga od svog nasilno preutkanog egzistencijalnog bremena.

400

PORTRET
Milica Nikoli

Emir Dragulj 1939-2002

Milica Nikoli

TAJNOPIS EMIRA DRAGULJA

U svome poslu, pred sopstvenim nalogom, Dragulj se osea pomireno podvojenim izmeu svesti o tome da nikada neemo znati ta stoji iza stvari i pojava u kojima nam se svet ukazuje i imperativa da tu nedokuivost odgonetnemo. Emiru se, u punoj tiini i melanholinoj kontemplaciji, ukazuju znaci toga sveta, on ih izdvaja i prenosi po nalogu ije prirode i sam nije svestan: prirode zagonetne i nesaznatljive. One koja miri tamnu i svetlu stranu postojanja, naizgled potirui podvojenost sveta. Ova sueljenost, likovno saoptena najtananijim sredstvima, nenametljivo podreena unutranjem razlogu, izrasla je u dramatinu sutinu ovoga dela: u rukopis jedne izuzetne umetnike linosti i likovne poruke jednostavne na prvi pogled, a veoma sloene u svemu to je iznutra ini. Tajnovitost ovoga pisma artikulie upravo osnova koja oblikuje nevidljivo sapostojanje suprotnosti, ali i suzdranost ekspresije, tiina koju na prvi pogled nita ne remeti iako se sueljavanje iza te take uje kao tragian sudar. Sve to uslovljava i nau recepciju: ini je sloenijom, ali tek onda kada podlegnemo poniranju ovog umetnika u neizvesnu budunost i oajnu savremenost, uz istovremenu potrebu da dozove nadu, verovatno i nesvestan da to ini. Ovaj nevidljivi, reklo bi se inkompatibilni spoj pokriven je tenjom za izdvojenou i samoom, u kojima je jedino i mogue pronicanje u ono to je jedva dostupno spoznaji. Zato svaki govor o svetu Emirovog slikarstva ne moe bez traganja za tim pritajenim povezivanjem, jer upravo ono i ini sutinu tajnopisa koji nas toliko privlai. Draguljevo slikarstvo nas pokree iznutra: ak i onda kada smo uvereni da smo sliku doiveli, kako umemo da kaemo, mi je i dalje nosimo kao tajni znak. Re je o procesu dogledavanja u koji nas ove grafike ukljuuju. Tako da tajnu otkrivamo u njenoj dvostrukosti kao neto to nam se otvara i kao neto to se skriva. Upotrebila sam impersonalni oblik, a mogla bih pouzdanije rei: kao neto to autor skriva a slikar otkriva. Ili, jo pouzdanije: kao centripetalne i centrifugalne sile sveta koje se ovde tako dramatino oglaavaju. Ne elim da ulazim u deskripciju Draguljevih slika, kao to ne bih ni u deskripciju pesama. Privlai me ralanjavanje sastavnica ovog slikarskog zbivanja, razotkrivanje oblika i traganje za glavnim i sporednim protagonistima. elim da potraim zapretena

403

znaenja i, pre svega, bogatu simboliku koju ovaj likovni sie nudi. Da u toj ukrtenoj simbolici otkrijem skriveni sadraj Draguljevog sveta i da pokuam da se pribliim slikarevom oseanju tajne naeg okruenja. Svako kome su poznate Draguljeve grafike setie se dva zbira njegovih tema: u sebe zatvorenih bosanskih predela sa usamljenim, u njih zagledanim ovekom i udesnih minijatura velike prie o malim stvarima. Netano, ili nepotpuno sam odredila prvu grupu grafika: svakako da je figura usamljene individue, zaustavljene pred tajnom predela, zagledana u sebe ili u vlastiti oaj, ono to nas najpre pokrene i to u nama ostane kao overa autentinosti Draguljevog rukopisa. Ali usamljenost, samoa kao osnova egzistencije, nije na ovim slikama samo ovekovo svojstvo. Sve je tu smo ak i umarak. Sama je ona jedna, uvek dragoceno lepa kua, i onda kad je u skupini seoskih domova. Sve je zatvoreno, svedeno na unutranji, nevidljivi ivot, zagledano u sebe. Smo je drvo, sam je onaj udesni kesten, sam je konj, ak su i brda sama, sama je dvokolica, sama je hrpa kamenova, esto je sam i golub (jedino ptice na drvetu nisu same), sam je konjanik, sami su jablanovi, sam je pas, sama su tri ukrtena lista, sam je plod, ak i kad je u povezanoj ili slobodnoj gomili, sam je sat, sama je olja, sam metar, sam je Dali iako okruen bezbrojem znakovlja, sam je klju, sam je cvet, sam je petao, same su ruke, jedino nisu sami dvoje u zagrljaju.

Crvena avlija. Tema kruga. Proimanje kruga i etvorougla

Svi vole Crvenu avliju, ula sam jednom Dragulja. Crvena avlija je, pretpostavljam, privlana zbog snage kontrasta izmeu boje nade, radosti i samosti, izdvojenosti, svojevrsne zatvorenosti svakog predmeta prisutnog na slici. ovek pred zidom pri vrhu sam je da samlji ne moe biti. Bela horizontala zida bila je potrebna iz kontrasno-likovnih razloga, ali upravo je ovek zagledan u mrak, u nita, pred zidom koji prei i odvaja jedan od najznaajnijih motiva koji se ponavljaju sa uvek novim konotacijama. Iako nije njeno sredite, ovaj je elemenat slike svakako i kontrapunktalna pozicija moguoj dominaciji ivo crvenog, obogaenog Draguljevim udesnim drvetom, kestenom (desni, gotovo skriven, nikako nije beznaajna replika), savrenim skladom oblija konja, golubom, koritom, dvokolicom, ponekim

404

kamenom, i dalje, na puteljku, ovekom sa kosom i psom. I tek na kraju da kaem: sa dvoje zagrljenih u uglu, ispod kestena. A onda tanka linija kruga, presudna upravo zbog neoekivanosti i tananosti. Uz tek rascvetalu voku naslonjen je bicikl trag ivota u kui, ovekovog odsustvujueg prisustva. Dva toka bicikla, tamnog na beloj kori drveta, dozivaju se sa dva kruga-oka na upriji, sa krugovima i polukrugovima meseca u srednjem planu. I kronja drveta je neka vrsta kruga, sapi konja isto tako, druga uprija je deo kruga, tokovi na dvokolici isto i precizno izvedene krune forme. Drvo koje iznutra misli i ne da sebi da se eksteriorizuje i oara nas poput kestena doziva se sa etvorolanom skupinom jablanova, etiri vertikale usmerene ka nebu. Na grafici Meseeva mena krug je najeksplicitnije obeleje: etiri kruga na nebu i tri na zemlji dominiraju likovnom celinom, skupinom usamljenih kua na brdu i predstavom neba. Delovi puteljaka su delovi kruga, kruni su tovari sena ili slame na konju. Pet krugova na nebu presudno obeleavaju grafiku Brdo, ojaani trima krunim kronjama, naroito drvetom obrubljenim ukrug postavljenim kamenovima, ali i ne sasvim istom skupinom krunih oblika vonjaka sa suprotne strane i stogovima sena uz njega. Dva kruga idealno su prisutna na slici Konjanik krug crvenog meseca i krug zadnjeg oblija konja dva kruga u strogoj vertikali. Krug nam se namee kao Draguljev visoko znaei oblik. Pratili smo ga, i pratiemo ga, pogotovu u proimanju sa drugom dominantnom formom etvorouglom. Krug i etvorougao ukazuju se kao bitni konstruktivni i simboliki znaci ove likovne koncepcije, kojima se, znamo, iskazuje jedno od osnovnih ovekovih oseanja prirode i reperkusija kosmikog prostora: princip skupljanja u granice i princip neogranienosti. Ako se prihvati razumevanje da etvorougao evocira zatvorenost, ukotvljenost, mirovanje, odabrani trenutak, posebno da evocira smisao tajne, a da je krug sinonim neogranienog, savrenog sklada, homogenosti, odsustva podele, poetka i kraja, i, u islamskom predanju, znak apsolutnog u ovoj meusobno proetoj osnovi nasluuje se posledina veza kojom se mogu posredno objasniti racionalni impulsi Draguljevog slikarstva. U sve to se izuzetno uklapa jedno od tumaenja simbolike kruga da je krug znanje u neznanju, jer se ova sintagma moe povezati sa racionalnim i podsvesnim u ovoj naizgled tako precizno iscrtanoj a istovremeno

405

tajnovitoj slici sveta u kojoj se uvek ostavlja mogunost za iracionalne poteze, koje umetnost i ine onim to ona jeste, a koja je ovde izjednaena sa pojmom neznanja.

Dvostranost postojanja, Draguljev hortus deliciarum, Imanje, Kua na bregu

Ova dva osnovna likovna elementa sa svojim simbolikim znaenjima mogu se primeniti i mnogo invazivnije. Simbolika tema otvorenosti u zatvorenosti, i zatvorenosti bez izlaza prenosi se na dve zone slikareve unutranje postojanosti, koja deluje veoma vrsto kao melanholija bez odstupanja i kao glas trajne okrenutosti ka dobroj strani ivota. Iako je Stojan eli jo 1981. rekao: Danas njegove gvozdene krletke odlaze nepovratno zatvarajui vidike svojim vrstim konstrukcijama, zastori padaju, sve to je bilo ubor i zov ivota pretvara se u konaan muk to je jedan od najtanijih nalaza ipak mi nije bliska tvrdnja da se sve pretvorilo u konaan muk. Naprotiv, na Draguljevim grafikama vidim jo uvek, uz njegov nesumnjivo preteno sumorni pogled, u nekim trenucima doveden do jauka i proplamsaje nade, nemogunost da se ona potre. eli je svoj nalaz ispisao povodom grafike Kamion, nastale pre dvadeset godina, kada Dragulj nije mogao slutiti ono to nas oekuje najmanje kamione koji e odvoditi na streljanje ili prebacivati ubijene do tajnih skrovita. Ali slikarevo duhovno sazrevanje i bioloko udaljavanje od mladosti verovatno je pojaalo oseanje zatvorenosti i suavalo, ali ne iskljuilo, prostor za vitalistiko naelo. Tako da ovu naporednost, ovo ivo sa-postojanje, pratimo do danas, iako bi se moglo uiniti da Draguljev poslednji odgovor, njegova varijanta Los desastros de la guerra, ilustracije za knjigu Pucanje due Janje Be, potire ovu mogunost. Ali, na sreu, nije tako. elim da sledim ovu dvostranost, ovu konstantu Draguljevog slikarstva, ne kao evolutivnu formulu, jer verujem da ona ne postoji. Mislim da je naporednost dva pogleda jedino postojana. Same godine nastanka grafika to potvruju. Slike koje mi daju osnovu za ovo zakljuivanje ralanjavau rukovoena jedino sopstvenim unutranjim odazivom, ne vodei rauna o hronolokom sledu ve o onome to povezuje jedno i drugo slikarevo oseanje sveta, prizore vedrine i one ija su podloga

406

beznae i elievski muk. Tako e i moj sled biti u funkciji potvrde ove prividno kontroverzne dvostranosti, a u stvari izuzetno zrele intelektualne podloge i visoko postavljenog kreativnog razloga. Poi u od manje tipinog: od sloenih Draguljevih vedrina jer mi se upravo preko njih otvara pravi pogled na tamnu sutinu druge strane. Zato bih prvo o Bati. Nastala godine 2000, kada su svi zastori bili sputeni, i sve ve zamraeno i pokopano, vie no to je eli ikada mogao pretpostaviti, slika ovog rajskog vrta, istog u svojoj vitalistikoj, skoro radosnoj artikulisanosti, neka je vrsta visoko znaeeg kontrapunkta. udesno lepa kua, ona iz Poitelja, sva u ozarenju, svojim skladom, otvorenou, sjajem okuplja okolne zgrade na nain roaki, u harmoninom susedstvu i prisnosti. Ovoj zdruenosti prikljuuje se drvee, raznoliko, posuto pticama, neuznemirenim, ukljuenim u isijanje blagosti bosanskog pejzaa. Prizor je dopunjen isto tako blagim i nevinim brdima, retko inae kod Dragulja lienim skrivenih loih slutnji. I brdski put ne vodi u mrak nepoznatog, ve, ini nam se, u neki slian plemeniti predeo. Batenska staza u prednjem planu kao da svojom belinom doziva neto to smo itali: da je svaki put potraga za istinom i mirom, da nije beg od sebe, odvajanje, ve usmerenje ka nekoj drugoj destinaciji koju oseamo kao svoju. Uz nju se kree, rekli bismo jedino na ovoj grafici, ovek okrenut licem a ne leima, uspravnim, delatnim hodom, neoptereen slutnjom i zaziranjem od poasti. U sreditu prednjeg, vedro ruiastog plana jo jedno rascvetalo drvo, ivotvorno, darovalac ploda, hrane i mogue stanite za ptice one koje je ovek jednom umeo da razume kao uzvieno stanje bia. Rasko njegove razgranatosti precizna je, jasna, suprotna skupnoj neralanjenosti gornjeg vonjaka. Pomiljamo na stablo iz Kurana, simbol raja, ili na drvo koje je simbol dinaminog ivota zbog svoje sposobnosti neprekidnog obnavljanja. Jesu li komadi stene i krtinjaci ometanje ove dobre, plodne strane postojanja na toploj osnovi? Ili samo mala zadrka u zraenju edenskog? Da li je tamna neralanjenost vonjaka, svakako potrebna iz likovnih razloga, i nagovetaj mogueg dejstva druge strane? Pitaemo se sve dok nas ne opomene na fonu bledog, blagog planinskog lanca, uz tvravu (koja je zatvaranje ali i sklonite) jedno malo drvo. Samo. Krivo. Ljupko. Kao cvet. Bata bi mogla biti u vizuri ovog slikara nenaklonjenog rajskim predelima

407

onaj hortus deliciarum iz snova, onaj vrt slasti koji nudi radosti ivota moda jedina prava radosna slika u Draguljevom opusu. Sa Imanjem (1980) ve nije tako. Ova bi grafika, onim delom koji je nosilac znaenja i imena, mogla biti takoe varijanta edenskog ivota svedenog na elementarne sastavnice i vidne njihove znake, ali ne i svojom celinom. Pred nama je jo jedna divna kua bosanskih predela, kua koja moe biti sve to joj je ovek vekovima pridavao: sredite sveta, simbol utoita, zatite, majke, otvorena suncu na izlasku, balarovski simbol unutranjeg bia. Prozorski niz neto drugaiji nego na kui u Bati, izlomljen, i on otvoren vazduhu, svetlosti i sposobnosti primanja predstavlja onu neophodnu sponu izmeu unutranjeg ivota individue i spoljnjeg okruenja koje je ovek uvek eljan da potini sebi. udesna spona: niz malih belih pravougaonika zavesice na prozorima nagovetaj otvorenosti i prisustva, neka je vrsta dozivanja sa kestenom, drvetom koje, po jednom poetinom predanju, upija nebesku rosu. ivot onih koji su nastanjeni u kui i koji svojim malim zastorima daju najreitiji znak o svome prisustvu, o ivotima koji se iza njih odvijaju, izjednauje se, ili povezuje, sa ivotom stabla koje se uvek obnavlja, kao i ivot iza prozora. Ono to je u kui unoenje malih znakova elje za ulepanjem okruenja, to su u vrtu raskoni beli cvetovi, zenitni as stabla, i beli kameni krug oko njega. Savrenstvo kruga, nepodeljenost, jedinstvo, celokupnost, ali i dobrota, opstanak sve se to evocira ovde, stavljanjem jednog pored drugog. Krug zatvoren u sebe, kua zatvorena u sebe, i nagovetaj plodova i radosti obnove. Jo jedan edenski pogled i rajski as, ne samo zbog rascvetalog drveta u sreditu ve i zbog povezivanja sa ljupkim obrisima i razigranou tamnoga umarka i linijama njegovog vedrog spajanja sa zavesicama i kestenom. Vedrini se naglaeno prikljuuje najjai beli potez zaaranog imanja, kaldrma koja ne deli ve se obavija oko njegovih delova, okruuje gotovo interuterinski u trouglasto-obloj svojoj dominaciji. Na njoj su atributi ovekovog povoljnog trenutka, odmora za stolom i na klupi, njegova pomagala, korito, lestve, daske, i prijatelj i pratilac svih Emirovih prikazanja konj. A oni kojima je sve ovo podreeno nisu samo u kui, napolju je onaj poluskriveni par, koji tu ostaje, u uterusu ljudskog blagodatnog ivljenja i zatvorenoj slobodi. Naravno da tu mora biti i male nepoznanice dve forme u prednjem planu, nemirna (kruno kamenje) i mirna (beli pravougaonik), jedna pored druge, koje za mene, koja nisam osoba prvenstveno likovne percepcije, moraju imati i neko drugo znaenje koje ne umem da odgonetnem.

408

Kua na bregu (1986) poseduje samo jednu sponu sa Imanjem kuu okrenutu suncu na izlasku i svetlost na zadnjem planu slike. I ovo je kua koja bi mogla biti utoite, i ona doziva svojim malim odlikama lepu stranu postojanja, uz prozore sa zavesicama i saksijom za cvee, ini nam prisnijim lestvice, bure, daske oslonjene na kuni zid, petla, ali i belu mrlju na krovu otvor za ognjite. Ognjite, sredite koje zbliuje toplinom i svetlou, olienje ivota koji se podrava i iri. Sve ostalo odlazi u drugu zonu poguren ovek u dvoritu, okrenut kao i obino leima. Reka uz kuu granini je pojas izmeu dobrih, osvetljenih pojedinosti ivota i druge obale u podnoju brda koje zatvara vidik i, moglo bi se rei da nije obasjanih vrhova kao da krije pretnju zatvorenosti i tamne nejasnosti. Ovako, upravo zahvaljujui osvetljenim vrhovima sa kojima se belina kue dodiruje uspostavljena je ravnotea koja istovremeno potiskuje nejasnu zatvorenost druge obale ali i podsea na uvek prisutnu suprotnost edenskom krajoliku. Ova se grafika moe smatrati i svojevrsnim uvodom u ciklus slika u kojima dominira zatamnjena strana, gde ravnotee nema, u apsolutnoj ili deliminoj podeli pre svega imam u vidu Rano prolee (1998) i Hamala (1996). Teko mi je objasniti zato se u sastavnicama prednjeg plana Ranog prolea, koje su iste kao i na grafikama to se vide u edenskoj svetlosti drvo, bicikl, par, ptice ne osea ista poruka. Je li to zbog priguenije svetlosti koja evocira vie zimsko zamiranje nego svetlost prolea, uza sav blagi poetak cvetanja na jednom drvetu, ili je pak to zbog drugog plana kojim dominira uprija sa dva razliita oka i neutralnim brdima to ne otvaraju niti zatvaraju bolju perspektivu teko je rei. Hamal na drugi nain evocira sumorne ivotne okolnosti. ovek hoda dvoritem sa svojim oruem, konopcem, preko lea, meu tragovima oskudne ivotne prie dvokolicom, ponekim kamenom sve oko njega sugerie jad i patnju. Ni hamalove ruke stavljene na lea i znaenje toga poloaja koji se oglaava kao ovekova podreenost vioj volji trpljenje jer je tako dosueno, uteha u pokoravanju ne menjaju osnovni smisao slike. To je sumorni pogled bez ijednog proreza u svetlost, koji ne moe da promeni ili umanji ak ni crvena podloga na kojoj je sve smeteno. Naprotiv, ona definitivno okonava priu o skuenosti egzistencije. Ovim melanholinim odazivima dodala bih, kao vii stepen toga tona sve do potpunog zatamnjenja, motiv oveka pred tajnom druge obale, jednu od najuzbudljivijih Draguljevih tema. Pre svega izdvajam smisaoni triptih Pred brdima, Obala i Odlazak V.

409

Odlasci
Obala i Odlazak V odgovor su na ovu temu, izvanredan u svojoj ekspresivnosti i dubini likovne meditacije. Ovde se odigrava jedan sasvim specifian proces poistoveenja slikara sa idejom dela, koju vidim kao govor o pritajenoj drami saznavanja, sumnje i poverenja. Mada se u prvi mah ini da su obe slike replike na temu upitanosti pred mogunou promene i prelaska na drugu ivotnu obalu i mada je slinost likovne realizacije velika postoje tanane razlike koje razuuju jedno od presudnih Draguljevih promiljanja ovekovog snalaenja u prostoru i vremenu. Tako se u tumaenju ovog likovnog diskursa namee naporedno ralanjavanje ovih dveju grafika koje u velikoj slinosti i naoko malim razlikama produbljuju svoje odgovore. Osnovni elementi su skoro jednaki: ovek u istom poloaju, pred zidom, zagledan prema drugoj obali, pred mogunou prelaska. U prvom trenutku razlikujemo samo razliite tonalitete, zaokupljeni osnovnom porukom. Svetla, zamamna voda je pred hodom na slici Obala. Zid, na suprotnoj strani, u sasvim svetlom, skoro belom tonu, omeuje umarak rascvetalih kestenova, sinonim Draguljevog edenskog krajolika. Ni na jednoj drugoj grafici nema toliko ovog, ini mi se jedinog, Draguljevog znaka radosti i raskoi. Odlazak evocira oveka zagledanog u nevidljivu, zatamnjenu drugu obalu u prividno istom poloaju, omeenog dvama zidovima, jednim pravim, kamenim, ispred sebe, i drugim, imaginarnim ili stvarnim, od naslaganih brvana iza sebe. ovek pred zidom Obale i ovek pred zidom Odlaska podjednako su u stanju preispitivanja. Odlazak je suprotan svemu to odreuje Obalu. Nema ni reke, ni drugog obalnog zida, namesto rajskog umarka konani mrak, moda i nepostojanje. Motiv odlaska ne moe se naslutiti, jedino je sigurno da je dovoljno jak ali ipak i dovoljno podloan sumnji. Sumnja je obojila vidik tamnim, ona sugerie njegovu zatvorenost. Vidimo ruke. Njihova sugestivnost jedan je od najjaih momenata slike: ruke su uvek inspirisale oveka na razmiljanje: video ih je kao sposobnost da se uini, deluje i izvri, ali i kao simbol snage, vlasti, pruene pomoi i zatite, pa i delotvornosti u smislu podsticaja i ravnotee. U nekim civilizacijama stavljanje ruku na lea kazuje i podreenost boanskoj volji, a sputene ruke s dlanovima okrenutim prema spolja sugeriu zakljuivanje i iekivanje, fiziku dopunu uspostavljanja unutranjeg spokoja. Ali, ma koliko cela ovekova figura odavala stanje smirene kontemplacije, crnilo pred njim uliva duboku sumnju u to.

410

Jesu li figure hode na ovim dvema grafikama zbilja identine kao to se na prvi pogled ine? U crteu, postavci, u celini i mnogim, bolje rei gotovo svim pojedinostima jesu. Ali razlike ipak ima, koja se moe initi nebitnom, no ona, veoma istanano, kazuje neto to se ne bi moglo smatrati beznaajnim. Svakako uslovljena likovnim razlogom, ona ipak sugerie odreena znaenja koja oseamo kao preobraanje jednog govora u drugi. ovek na grafici Obala, prema kojoj oigledno duhovno stremi, suoen je sa pretekim spoljnim preprekama. Njegova figura je tonski priguenija, koloristiki manje istaknutih sekvenci. Njen donji deo se gotovo gubi i stapa sa celinom. Na grafici Odlazak figura je u snopu svetlosti, naroito ramena. Njihova naglaenost uvek pretpostavlja snagu, esto osnovnu delatnost koja oveka odreuje. Istaknuta plea u ovoj situaciji stvaraju utisak velikog duhovnog napora, moda i ne samo duhovnog, koji oekuje oveka pred sudbinskom odlukom. Istaknuti su i ruke, vrat, ake. Bez obzira to je to deo svetlosne game, nude nam se i nova mogua razumevanja. ak i u skoro istom poloaju ak postoji jedna znaajna razlika. Na grafici Obala desna je u relativno mirnom poloaju, koji ne odaje oveka u gru, i prekriva celu levu, bez vrhova prstiju. Ruka preko ruke, spokoj. U Odlasku, leva aka je gotovo grevito uhvatila desnu, dva palca kao da su u klinu. Nalik na spremnost za odbranu koju oekuje. Ili na grevitu koncentraciju, na unutranju prepreku. Ili na sputavanje, da se ne naini sudbinsko prekoraenje. Moda i jo neto. I, na kraju, najinspirativniji deo svih upitanosti: tri lista na crnoj podlozi. List najee predstavlja simbol sree i napretka, a sveanj listova sjedinjenje u istoj radnji i istoj misli, celokupnost. Uzmimo tu mogunost, veoma prihvatljivu za razumevanje druge obale. Apsolutno crnilo je ostalo netaknuto iako ga pokrivaju listovi divni u svojoj sjedinjenosti sa podlogom i istovremeno u svojoj izdvojenosti od nje. Kao da sugeriu nadu i dobre mogunosti zatamnjenog prostora postojanje ivota u predelu u kome se svetlost ne vidi, ili je uopte i nema, i to ivota raskonog, jer ovakva tri lista mogu postojati samo u svetu preobilnog rasta ivog.

Slutnje i godine 19911992...

Pratei lestvicu Draguljevih tamnih znaenja izazvanih datom mu vlastitom unutranjom supstancom i sklonou melanholinom pogledu, a u poslednjoj deceniji i realnou jednog u

411

zlu prenapregnutog istorijskog razdoblja moemo tu ravan sagledati razliito, zavisno od ugla iz koga posmatramo. U nedavnom intervjuu u kome govori o optoj i sopstvenoj nesrei za proteklih ratnih godina, o erupciji zla koje je buknulo poput eksplozivne naprave, na pitanje-konstataciju da tragedija i zlo nisu bili teme vaih radova, Dragulj odgovara da je teko, uasno teko izraziti to slikarskim jezikom. Koliko znam, Dragulj se likovno direktno odazvao na kataklizmina zbivanja iji je savremenik bio samo crteima potresne ekspresivnosti i visoke tragike tenzije saraujui sa Janjom Be na knjizi Pucanje due, jednim od najznaajnijih svedoanstava naeg vremena. Sve ostalo to je u tom periodu sainio pripada drugom pogledu posrednom govoru, metaforinom i simbolinom. Za ovu priliku izdvojila bih tri grafike koje to ilustruju: Dvokolica, Godine 1991/1992... i Poplava. U bekom katalogu iz 2001 nekoj vrsti antologije Draguljevih realizacija sueljene su, sigurno ne sluajno, grafike Dvokolica i Godine 1991/1992... i Poplava. Dvokolica je raena 1986, dakle pre moguih predvianja nadolazee destrukcije, a ona to anticipira na nain toliko upravan da je nemogue ostati neuznemiren pred delovanjem podsvesnog. Ovu sliku totalne, unutranje i spoljne pustoi nije lako preneti na verbalni plan. Golo brdo sa hrpom kamenja tragovima uruene kue i jedna dvokolica. I to je sve. Danas, nakon petnaest godina, tu ogoljenost lienu vegetacije i koloristikih razlika, tog Meseevog pejzaa, doivljavamo kao uzbudljivu anticipaciju, kao esencijalnu sliku poruene zemlje i jedan od bosanskih predela kojima i poneka preostala kua i poneko rascvetalo drvo ne mogu izmeniti uasnuto lice. Pored ove slike u katalogu se, voljom slikara, svakako i samog u udu pred vlastitim slutnjama kojih u vreme rada na Dvokolici nije mogao biti svestan nalazi grafika Godine 1991-1992... Nju nije teko verbalno predstaviti, ali samo spolja, jer je njena snaga u onome to stoji iza verbalnoga. Na velikoj crnoj povri i, u odnosu na nju, relativno uskoj beloj ravni nalaze se samo tri predmeta: preseen, ili pukao kamen, postranino oseneni vodomer i oblije goluba u letu. Na reljefu zatamnjeno-belog kamena moe se prepoznati skelet goluba. I nita vie. Kamen u ovakvoj postavci, i nekoj vrsti nedodirljivosti, izgubio je znaenja koja mu se inae, u raznim predanjima, pridaju: on nije vie statian aspekt ivota, niti je mogui simbol zemlje-majke, moda samo doziva komemorabilnu objavu, jer, verovao je ovek,

412

izmeu due i kamena postoji neka veza. Ali uplela se ovde na posredan, gotovo tajanstven nain, veza sa vodom, ne samo zato to je ovek povezivao kamen i vodu, niti jedino stoga to je slikar slutio ubrzo nastalu Poplavu. Na vodomeru u senci kamena, postavljenom sasvim po strani, ispisane su godine nae strane decenije. I trei sauesnik ove alegorije, golub, simbol je ljubavi i, posebno u islamu, simbol anela i besmrtnosti. udesni crte goluba, u svoj njegovoj raskonosti i lepoti oblika i lta, svakako je sredite ovog jedinstvenog ratnog prizora, u kome bi golub ostao jedini glasnik ivoga. Sve ostalo bilo bi kamen. Onaj kamen iz predanja to mirie na oveka. Grafika Poplava iz 1995, godine kraja rata u Bosni, neka je vrsta poslednje rei, zasad, o tragediji bosansko-hercegovakoj.1 Opte mesto da je voda izvor smrti koliko i izvor ivota, da razara koliko i stvara znatno se proiruje u ovoj likovnoj zamisli, kao da sledi razmiljanje o vodi smrti, koje provalu voda smatra simbolom velikih nedaa, pustoenja i gutanja, i onog veoma vanog za znaenje ove slike koje potie iz judaistikog predanja da se smrt jednog istorijskog razdoblja moe uporediti sa potopom, jer on simbolizuje ieznue, brisanje: jedno doba nestaje, drugo nastaje. Zato se i pitamo eli li umetnik da oglasi nestajanje jednog vremena, iako zna da je ono koje nastaje nedostupno njegovom pogledu, oseajui samo da voda brie istoriju. No on sad nema prostora u sebi za spoznavanje vode koja uvodi bie u novo stanje, kao simbol nesvesnih energija, bezoblinih sila due, tajanstvenih i nepoznatih motivacija. On stoji, kao i ovek, pokrivene glave, uasnut pred potopom koji je odneo njemu znan ivot, znake vekovnog postojanja i ovekovih dobrih namera, nade da e umilostiviti nebo gradei sebi stanite za razgovor sa njim. Ipak pitamo se da li je ova slika samo rekvijem za nestale ili je umetnik ipak, u bilo emu, ostavio mogunost za nadu u neunitivost ivota. Voda je poplavila sva obeleja zajednikog postojanja, razliitosti u slinosti kao osnove ivota koji je trajao. To uniteno zajednitvo oglaavaju potopljene crkve, pravoslavna, katolika, katedrala, jevrejska, turbe, viegradska uprija i mostarski most. A ta je ostalo na obali? ovek pokriven svojim jadnim haljetkom, vie zbog uasa pred nemogunou da bilo ta drugo vidi, ili da time smanji prostor koji mu je pred oima nego zbog vode (kazne) koja se sliva na njega. I onaj htonski pas, i vodomer sa ispisanim ratnim godinama i nekoliko kamenova. Nema mosta koji omoguuje prelazak s jedne obale na drugu, nema hrpe kamenja koja bi, po islamskom predanju, udruivanjem

Govorim samo o grafikama. Izuzimam crtee za Pucanje due.

413

slabih dua kamiaka, postala velika duhovna snaga. A pas, olinjali, mravi, izgladneli, otvorenih eljusti, i on u nekom pohodu ili bekstvu? Vodi kroz no smrti? On koji, opet po islamskom kanonu, poseduje 52 obeleja polovinu svetih, polovinu avolovih. Neka ovde bude jedno tuma ivima da ispituju mrtve. Ali uza sva tamna znaenja i odsustvo ijedne druge boje u likovnoj koncepciji, moda ipak moemo pronai dva razliita znaka. Breuljke u pozadini i mesec, koji kao da lei na samoj vodi-poasti. On, ovde gotovo deo poplavnih voda, nadznak nesree, veim delom zatamnjen, sa jedino svetlom blagom lunom linijom svoga srpa, opominje nas na najveu rtvu nabujale nesree muslimanski etnos. Simbolika meseca je jedna od najrazuenijih: sugerie, pored ostalog, da i mrtvi postiu novi vid postojanja. Tokom tri noi, mesec kao da je mrtav, on nestaje, da bi se ponovo pojavio i sve jae sijao. Zato je, valjda, i shvaen kao simbol preobraaja i rasta, sinonim biolokog ritma. Njegovo dvoznano postojanje: kao imenovanje rtve i pomen mrtvima, i kao simbol revitalizacije, stvaralakih snaga ivota omoguuje da poruku ove slike ne shvatimo jednoznano, i otud nam se otvara mogunost da mesec poveemo sa breuljcima u pozadini, za koje je, i u likovnoj strukturi slike, upravnije vezan nego za simbole unitenja.

Dihotomija meseca
Mesec Poplave, sa svojom dvoznanou, pobuuje me da se jo jednom vratim viedimenzionalnoj grafici Meseeva mena iz 1998, koja me je prethodno privukla motivom kruga, a sada mi se ukazuje kao mogunost dvostranog znaenja slike. Zanimljivo je koliko ovaj sugestivni, sveprisutni kosmiki simbol, veoma blizak Dragulju, i sve njegove simbolike funkcije koje ovek osea, vidi i tumai, mogu da deluju na unutranja kretanja likovnog iskazivanja. Ono je zasnovano na dihotomiji iz koje proistie sloena priroda ovog Meseevog pejzaa. Kada Meseevu menu tako imenujem, ne mislim samo na zasutost prizora meseevim diskom iako to proizvodi visok likovni efekat. Imam u vidu unutranji proces ponikao verovatno u nesvesnom, koji je gusto naseljeni predeo uinio zonom hladnom i zatvorenom to izaziva asocijaciju na beivotnu planetu. U pokuaju da konkretizujem doivljaj, izneu duboko linu interpretaciju, svesna rizika i pred slikarem i pred onima kojima je likovnost struka. Simbolinu povezanost i uslovljenost Dragulj

414

je izrazio tako to je Meseev pejza, uokviren zidom izdvajanja, uokvirio jo jednom belom, irokom cestom koja sugerie pouzdanost, nepromenljivost, slobodu za ovekove delatnosti. Kao malo koji, moda nijedan Draguljev prostor, ovaj je naseljen ljudima u poslu, u kretanju ka nekom delotvornom cilju, sa pratiocima i pomonicima konjem, senom, sanducima, pruem. I ponekom pticom. Kao uvek, sve su ljudske figure okrenute posmatraevom pogledu leima, sputene glave, to ovde ima i posebno konceptualno dejstvo. Niko nije zagledan u naseobinu, svi deluju kao ljudi iz nekih drugih predela koji ovde svraaju i verovatno i ne vide ono to vidimo mi. Dva razdvojena, naporedna mesta radnje u vezi i uslovljenosti, i u potpunoj samostalnosti. Poput dva nebeska tela ija nas veita povezanost i razdvojenost toliko inspiriu.

Melanholini pojmovnik Konjanik

Teko se mogu udaljiti od stiane unutranje tenzije Draguljevih slika a da se ne suelim sa dvema grafikama iz 1995. i 1996 Konjanikom i Konjanikom s pticom. Vidim ih kao jo jednu, izuzetno impresivnu realizaciju Draguljevog melanholinog pojmovnika. Slikar ukljuuje nov mozaini komad u svoju globalnu sliku oveka uvek samog i uvek ugroenog, i onda kada je u neprobojnoj tmini i kada je u dnevnom prostoru nastanjenom ljudima kojih nema. Obe grafike mogu se razumeti i tumaiti dvojako: i kao vanvremenski, optesimbolini likovni govor i kao koncept vezan za vreme kataklizmi naeg prostora. Poto i sama mogu da ukljuim obe mogunosti, otvoriu i jednu i drugu. Utoliko pre to mi se ini da one i treba da budu sueljene jer su umnogome komplementarne. I Konjanik i Konjanik s pticom jesu, ili mogu biti, veoma posredne prie o ovekovoj samoi i ugroenosti. Teko je rei ko je fundamentalnije sam konjanik koji odlazi u nono crnilo ili onaj na dnevnoj svetlosti. Obe su slike dramatino lepe i uzbudljive. Ako prihvatimo tumaenje da je konj ono najplemenitije to je ovek stekao, da se razlikuje od drugih ivotinja i da je njegova sudbina neodvojiva od ovekove, bie nam blisko i zakljuivanje da su konj i ovek u izuzetno istananoj igri sa bezbrojem mogunosti. Nou, kad jaha ne vidi, konj je vidovit i vodi; on tada upravlja, jer samo on moe proi nekanjeno kroz tajne

415

nedostupne razumu. Danju ponesen snagom trke, konj galopira naslepo a jaha pazi, irom otvorenih oiju, da konja ne zahvati strah i vodi ga prema odreenom cilju. Tumaenje ana Loda da je konj skup znakova ... zupasta crta koja znai vibraciju, povelo me je da ove dve likovne interpretacije upravo tako i razumem, verovatno ne kao vibraciju o kojoj Lod govori, nego kao izuzetno prijemivo vibriranje crnog i crvenog na grafici Konjanik, kao i dva polukruga ovekovih lea i konjskih sapi koji su u titravom susretu sa belom vertikalom mogue kue ili zida. Tome dodajem odnos dominantno crnog sa svim znaenjima koje ono nosi, a koja su osnovna tema ove slike, i svega ime zrai spojena, dvodelna, figura jahaa i konja, odajui ovekovo poverenje u prelepu ivotinju jer zna da e ga dovesti gde treba, iako se neizvesnost ne moe potisnuti. Ne umanjujem ni vibrantni dodir beline vertikale zida i beline jahaevih lea koji moe znaiti i vezu koju ovek naputa da bi otiao u nepoznato. Jaha svojim dranjem sugerie sigurnost, poverenje u upravljanje konja, njegov instinkt i intuiciju. Tanija odrednica se ne bi mogla nai slika upravo treperi od moguih tajnih ili bar nedokuivih znaenja, od nesporazuma koje sreemo kao sam sukus ove zatvorenosti i zatamnjenosti, vrstog saveza oveka punog pouzdanja i konja u svoj njegovoj profinjenosti, jednostavnosti, strogosti i savrenoj uravnoteenosti. Kao da lebdi u rukama jahaa, rekao je uz to Valeri. Upravo je tu deo onog veitog tananog sadejstva, igre poverenja i velike naklonosti. Ova je istananost prenesena na celinu znaenja Konjanika i na sve likovne odnose koje sliku stavljaju u sam vrh grafike umetnosti. Konjanik s pticom drugaija je ravan ovoga spoja, druga mogunost zajednitva ona dnevna, na putu iz senke ka svetlosti izlazeeg sunca, ona u kojoj je konj simbol ovekove mladosti, snage, stvaralake moi. Konj lako prelazi iz noi u dan, povezuje suprotnosti koje se neprekidno ispoljavaju, on je ivot i stalnost u nestalnosti ivota i smrti. Ovoga puta, sinonim ivota je soko koji otvara pobedniku dimenziju, nadu u svetlost. Usamljeni jaha sa sokolom na ruci oglaava nadmo i pobedu, bilo da su one ve postignute, ili da tek treba da se dogode. Usponski simbol, soko, oglaava pobedu koja se podjednako moe ostvariti na fizikoj, intelektualnoj i moralnoj ravni, jer soko, kralj ptica, oko je koje sve vidi. Slika sugerie lako prelaenje konja iz noi u dan i povezivanje suprotnih mogunosti. Prelazak iz senke u svetlosnu zonu lak je i spokojan. Konjanik, oigledno u stanju poviene koncentracije

416

i izuzetno harmoninog spoja sa ivotinjom, u pohodu je ka boljem, obeavajuem predelu, skoro ozarenom. On povezuje naspramne ruevine i desni zid, ostatke graevine, i levu stranu, dve tople kue sa Draguljevim edenskim znakom kestenom u cvatu. Privlano je jo jedno moguno tumaenje: grafika je nastala 1995, godine kraja rata u Bosni. Brdo u zadnjem planu je, po slikarevom svedoenju, deo Sarajeva. Moemo li, i smemo li, pogotovu posle prethodnih interpretacija, sliku videti i kao odazivanje na neposrednu prolost? Suprotnosti, leva i desna strana sa naspramnim delom, mogu govoriti o iezlom ivotu koji je tu nekada postojao, ali i o ivotu koji se sauvao i koji e se nastaviti. O moralnom pobedniku koji ide da objavi pobedu i oglasi obnovu sruenog grada, kojeg na slici nema, jer ga zaklanja, nagovetavajui buduu svetlost revitalizacije, blisko nam, toplo i jedva naseljeno brdo. Moemo li i smemo li tumaiti sliku kao odaziv na istorijski trenutak, ili je umetnikov govor vanvremenski, nastao u elji da svedoi o dlu veitog ciklusa ivota? Oba bi se razumevanja mogla obrazloiti. Namee mi se da nastavim putem kojim sam pola: Konjanik je nastao godinu dana posle Konjanika s pticom i obrazovao sa njim izvrstan diptih. Grafike se nisu, reklo bi se, nale jedna pored druge samo iz likovnih razloga. Obe su, ovako postavljene, dobile novu smisaonu dimenziju i zaokruile celovitost ovog jednog, bitnog, znaenja. U svakom sluaju, mogli bismo im, da se ne ogreimo ni o jedno od dva osnovna znaenja, prikljuiti devizu renesansnih tampara uz amblem sokola: Post tenebras spero lucem.2

Posle tmine nadam se svetlosti.

Lea, ake, lice

Telo na Draguljevim grafikama nije hrianski dijabolini aktivizam, niti se predstavlja u svojoj krhkosti i prolaznosti, pogotovu nije protivnik duha; ne samo to, ono je njegov verni pratilac, izraz i provodnik htenja, ono sudeluje u mranim stranama duha ali i u njegovoj svetlosti. Telo kazuje svu ovekovu dihotominost i razuenost. Ono je medij slikarevog govora o sloenosti i raznostranosti postojanja. Ljudska figura je na Draguljevim slikama najee okrenuta leima. Ne samo zato to ovek u pejzau mahom nekud odlazi. I kad je tu u bati, na imanju, poslujui, uz kuu, on nam je retko okrenut licem. Lea zamenjuju sve: mistiku i nemi govor lica, inteligenciju, emotivnost. Lea kazuju ovekovu svetlost i

417

senku, koncentraciju, upitanost, melanholiju, nedostupna reenja i trpljenje. Ona otvaraju sve nijanse celokupnosti habitusa i ralanjuju njegove bezbrojne izraaje, razlau sloenost sudara naeg opstanka. Izraz lea je jedinstven fenomen ovoga slikarstva, i to je jedan od motiva koji se ne zaboravljaju. Kao da emo uvek videti oveka zamiljenog pred brdima, ili pred drugom obalom kojoj tei i strahuje od nje, posebno onog koji se odluio da ode verujui i ne mogui da poveruje da e savladati tamu nepoznatog. Pogotovu nam se uvek vraa oajnik pokrivene glave pred poplavljenim ivotnim zbirom. Ali i Rembrant pred tafelajem, i savrenstvo lea konjanikovih. esto sam razmiljala o ovom fenomenu pokuavajui da odgonetnem njegov unutranji smisao. Uvek mi se inilo da sam na pragu odgovora, mada ga nikad nisam nala. Nepoznanice su i ake, snani akteri ovih likovnih postavki, i kad su deo figure i kad su jedini junaci minijatura. ake esto najreitije sugeriu slikarevu poruku: hamalova ruka na leima ili ona oveka pored natovarenog konja u bosanskom predelu jae no njegov korak i telo u pokretu iskazuju preteku svakodnevicu i spokojno trpljenje. aka pokriva ovekovu celinu: ona je njegovo orue i njegov govor; sredstvo odranja i sredite muka. Ukrtene ake oveka pred brdima i hode na grafikama Obala i Odlazak V imaju takvog udela ne samo u ekspresivnosti figure nego i u dramatikoj tenziji slike da, verujem, ove kompozicije bez njih ne bi bile ono to jesu. Ali poto su ake nekad i jedini likovni subjekt, mogle bi se ralaniti u svojoj ekspresivnosti i znaenju upravo u skupnoj jedinstvenosti u kojoj su date, recimo, u Rukama iz 1989. Ruke u Draguljevom vienju nisu poznati simbol vlasti i nadmoi, ak su manje nosioci sposobnosti da se deluje a vie oznake ravnotee i produetak duha. To su one ruke-sinteze o kojima se esto govori, pasivne po onome to sadre, aktivne po onome to mogu drati. Uvek su u smirenom, oputenom poloaju, opruene pa time i pruene. Brane se spokojem i deluju podatno. Nisu odbrambeno sredstvo, pogotovu ne napadako. Zatvaraju krug sa telom, sa celinom fizikog bia, ali i sa duhovnim likom. Kada su neposredno oputene, deo su organske celine kojoj pripadaju, isto onoliko koliko nisu odvojene ni od okruenja. Oseamo ih kao izraz ovekovih unutranjih pobuda, njegovih dobrih namera i visoke koncentracije. Najvie onda kada su udruene, preklopljene, pruene jedna drugoj kao potpora, ojaanje. U ispruenom dlanu vidimo upuenost drugome, tako retku na ovim slikama gde je junak usamljeni, nekomunikativni

418

ovek, neprikosnoven upravo u svojoj usredsreenosti i osuenosti na samost. Ako bismo na frizu-kvarti Ruke pokuali da ralanimo znaenje koje poloaj ruku moe da sugerie, odnosno okrenutost dlanova prema spolja (samo su jedne ruke okrenute spoljanjom stranom aka) mogli bismo to osetiti opet kao dobru stranu kao otvorenost, neagresivnost, odsustvo gra, dodir sa spoljnim svetom. I vie od toga: kao sutinu optenja: aka je tu posrednik, prijemnik, odailja, sredstvo, orue, tuma. Celina dobre strane ljudskog: poziv na razumevanje i saradnju. ake nisu pretnja nikome i niemu. Lica su jedva prisutna na Draguljevim slikama, iako znamo da se upravo licu pridaje najvei znaaj u otkrivanju individue, da se njime prikazuje unutranje ja, njegov najivlji, najosetljiviji deo, da ono odaje neuporedivo vie nego sve ostalo telesno, da simbolizuje evoluciju ivoga bia od tmine prema svetlosti. Draguljeva posebnost je upravo u tome to po ekspresivnosti, zraenju, poruci, stavlja lice na istu ravan sa ostalim delovima ovekovog habitusa, onim koje on osea nosiocima unutranjeg govora vrednosti i pobude. Na zbirnim grafikama, kao i na slikama koje fiksiraju spoljnja zbivanja, ovekovo lice je jedva vidljivo, bez ralanjenog izraza. Tako je i kod dvoje zaljubljenih koji esto proviruju iz nekog ugla i obasjavaju svedene eksterijere, dajui slici pojaan lirski, ekspresivni akcenat (Rano prolee, Crvena avlija, Meseeva mena, Imanje). No lice kao posebna tema, u kombinovanoj portretskoj tehnici, i te kako postoji na nekoliko izuzetnih grafika. Govorim o Devojci s golubom, Devojci i petlu i nadasve Zagrljaju (ovu grupu razlikujem od sjajnih portreta Direra, Rembranta, Goje i Dalija). Ne umanjujem izuzetnost lica devojke sa golubom i njegovu izvrsnu kompozicionu sjedinjenost sa ostalim elementima slike (Kalemegdan, savska obala, konjanik, mali i veliki golub, neije i niije ruke) i savrenstvo samog tog lika ali dajem neku vrstu prednosti sloenom i, okviru Draguljevog koncepta, sasvim posebnom Zagrljaju, gde lice ene isijava spajanje duhovne i ulne ljubavi. Uzbudljivost generie likovni izraz radosti sjedinjenja, apsolutne predanosti i utonua u sreu. Kompozicija ima tri aktivna subjekta: lice ene, lea mukarca, enine ruke. Povezanost eninog lica i njenih ruku artikulie ensko naelo zatite, radosti predavanja i uzimanja, introvertne ulne omame, neku vrstu izraza ljubavne egzaltacije sline religioznoj. Kao da nam se ukazuje lice madone u dodiru sa Bogom. ena sa Draguljeve slike emanira svetost ulne ljubavi, spoj duhovnog i ulnog doivljaja. Njeno lice jedno je od najekspresivnijih koje znam upravo

419

zbog tog ekstatinog stanja koje je preneseno sa izuzetnom snagom transponovanja udnje u duhovni spokoj. ake devojke su produen efekat ovog preobraaja. One, ne suvie enske, mogu ak izgledati kao ruke moi, pa ak i vladanja u njegovoj moguoj dijalektikoj sutini. Idealna predanost i preputanje, iako olienje pasivnog, preobraaju se u izraz dominacije. ovek je utonuo u enu ostvarujui se, ena ga je prihvatila svojim darom, svojim licem, svojom tajnom. Njenu skrivenu snagu dovrile su ruke, jer su one smisao ljubavi i identifikacije. Njegovo lice, koje jedva da je vidljivo na slici, utonulo je u sjaj enskog predavanja. On je u poznatoj prisutnosti s lea, koja, mora se dodati, za Dragulja nije subalterna pozicija. Istina, ko bi smeo tvrditi da je ovo oseanje odnosa polova i autorovo. Junak Draguljevih slika je taj mahom leima okrenut mukarac on je sredite slikarevog melanholinog pogleda kazujui svu mukotrpnost svoga ivljenja i ugroavajui zbir svoga uvida. Jedino je u Zagrljaju, u ovom izuzetnom iseku univerzalne ljudske prie, mukarac okrenut srenim leima da tako kaem, daleko od razmiljanja koje ga je uvek predstavljalo sputenih ili pravih ramena, optereenih unutranjim pritiskom. U Zagrljaju njegovih ruku nema, ramena su mu obgrljena rukama enske zatite i potpore, a on je sav u predavanju onom jedinom to moe biti protivtea okruenju, izriui tako svoju priu o ljubavi. Koja je, rekla bih, i slikareva enja za njom.

Golubovi, tema parova. Samost i dvojnost

Kao deo te enje vidim i trajni Draguljev motiv, neku vrstu njegovog amblema koji prati bezmalo sve slikareve teme oblije goluba, tog univerzalnog pojma ljubavi i mogue nesamoe. Na Draguljevim slikama svi su sami: ptice, psi, insekti, vilini konjici, konji, ovek. Golubovi jedino nisu: uvek u doticaju, u meusobnoj tenji. esto u usmerenom zajednitvu, kao da izviaju put onome jednome, raskonome. Ne znam ta je podloga ive privlanosti koju Dragulj osea prema golubovima. Verujem da postoji isto likovna ali i ona iz drugih projekcija. Za grafiara je, sigurno, likovna spektakularnost ove ptice raskonog zamaha velika. Ali verujem i u simboliku podlogu, prenesenu ko zna kojim putevima. U mnogim predanjima, a ponekad i u naoj svakodnevnoj simbolikoj svesti, golub je, osim sinonima ljubavi, i simbol istote, mira i slobode, sublimacije nagona i prevlasti duha. Njegova krila se tumae

420

kao sudeonitvo u boanskoj lepoti, a u nekim religijskim slikama dua koja se pribliava svetlosti prima oblik golubice. Svakako je nemogue sve ovo ubrojati u potencijalne podsticaje a jo manje u precizne zamisli slikara, ali isto tako ne moe se iskljuiti ni mogunost posrednih prenoenja koja se transponuju u nesvesne impulse. A i da nije toga, tajnovita komunikacija golubova moe biti izuzetno privlana jer je iznijansirana, zavodljiva u svojoj izraajnosti, a golub je kao lik ptice i po snazi evokativnosti jedinstven u ptijem kraljevstvu. Golubovi su pouzdani sauesnici Draguljevog tajnopisa, onog njegovog dela koji ovekovoj usamljenosti i osuenosti na patnju nudi protivteu ljubavi. Ali odjek ovih znaenja je daleko sloeniji. Tema para, evocirana s toliko izraajnosti u likovnim prizorima zblienosti i spojenosti ne zaustavlja se na predstavama golubova ili mukarca i ene, ve otkriva polje naoko marginalnih, svakodnevnih znakova naeg prisustva. itav jedan svet predmeta, plodova i usputnih ovekovih pratilaca otvara se Draguljevim mrtvim prirodama, svet, izmeu ostalog, zasnovan na sapostojanju samosti i dvojnosti kao bazinih oblika postojanja. Oni se neprekidno prepliu, ak i onda kada bi se reklo da su potpuno nezavisni. Dva predmeta, uvek na izvesnoj udaljenosti, ponekad ista, ponekad razliita, otkrivaju potajne veze. Maline se dozivaju dvema stranama vlastitog oblika i razliitim intenzitetom istog kolorita, svojom istou i jedva uoljivom razliitou, koja je toliko diskretna da se moda tako ne bi mogla ni odrediti. Ali maline postoje zajedno. Ne samo zato to su deo iste vrste ivoga sveta, ve i zato to, ovako postavljene, na posredan nain osmiljavaju ivot koji ne moe biti sveden na jedno, ma koliko slikarevo oseanje samosti bilo jako. Teko je rei ime se dva ploda podstiu, ali izmeu njih se neto dogaa, to oseamo iako nismo kadri da znaenje objasnimo. Dogaa se i van njih. Jer se smisao ovog sa-odnosa, bolje rei zbivanja odnosa, proiruje i izvan domena slike, prenosei se, u katalokoj postavci, na primer, na susednu grafiku Cvet (iz 1987). Koji nije tu, sasvim sigurno, nimalo sluajno. Cvet je, u svome sjaju, jo otvorenije koloritnosti, u dramatinom sadejstvu sa njima. Zeleni listovi, neka vrsta podloge, podloga nisu, oni su tu kako bi drugojaijou i priguenou, moda i potisnutou, ojaali blesak jednosti. Odnos je neto sloeniji na grafici Cvet iz 2001. jer su tu dve apsolutne samosti vizuelno povezane tankom vertikalom stabla cveta koja ih ne povezuje. Posredi su tananosti za koje verujem da neu imati verbalnih sredstava da ih odredim. Na jednakoj

421

crnoj pozadini kao i na istoimenoj minijaturi iz 1987. sve je, reklo bi se, isto, izuzev to su pri dnu na njoj gotovo jedva vidljivi listovi, a na onoj iz 2001. jarko osvetljen sveanj luka pored sata. Da li upravo ta osvetljenost podstie utisak samodovoljnosti kao to i pojaana obasjanost cveta stvara istovetan utisak, i kao to naglaeno labava veza stabljike samo podupire dojam dve naporedne samosti, ili ak stavlja u sumnju pravu dvojnost? Moda i naporednost bez mogunosti pravog spajanja? Ili samo dosluh na daljinu, osuenost na jednost i privid dvojnosti? A moda je ova slika i trenutak opte sumnje u mogunost spajanja, moda davanja prednosti samosti ili uverenje u osuenost sveta na samost? Ovo sve moe liiti na nedozvoljivu samovoljnost tumaenja, ali, eto, neka i nama koji smo se nali pobueni da interpretiramo i kad nismo u svome domenu bude dozvoljeno takvo ogreenje. Ukoliko ogreenje jeste. Jer, ipak, ne prua li nam jedino umetnost mogunost da neogranieno i slobodno irimo projekcije na ono to nam je ponueno, ne razmiljajui o umetnikovom inicijalnom impulsu? Slian odnos vidim i u povezanosti tri sledne minijature: dve oljice, tegla, klju. I mada sam skoro sigurna da slikar nije imao na umu ovo to mu pripisujem, mislim da se u tumaenju neu ogreiti o njegova htenja. Dve oljice i klju ine motiv sloenijim, odnosno uspostavlja se dvostruki odnos: povezanost dva istovetna predmeta, i odnos izmeu para jednakih i treeg, razliitog, odnosno izmeu spoja i samosti. Spoj olja je relativan: one stoje kao naporedne, nezavisne, i kao spojeni oblici u svojoj istosti. Liene su razlika, osim nekih minimalnih osenenja. Istost ih ini dodatno skladnim i pojaava ideju dvojnosti, para, vrednosti zajednitva, ma koliko ona bila relativna. Harmoninost njihovog spoja koja vrednuje zdruenost dobija na konceptualnom planu prisustvom treeg predmeta, koji nema nimalo podreenu ulogu. Naprotiv. I on pojaava ideju para ali joj i suprotstavlja ideju samosti kao ravnopravne mogunosti. U svojoj jednosti, klju podstie ovo dvostrano zakljuivanje, odlinom likovnom interpretacijom, jednostavnim sredstvima, sugerie razueno znaenje. Dve grafike pored olja Klju i Tegla, koje se na prvi pogled mogu uiniti protagonistima ideje jednosti imaju itekako ambivalentnu funkciju. Ovo, verujem, nimalo sluajno postavljanje u katalogu ilustruje i razvoj slikareve ideje u veoma irokom vremenskom rasponu. U ovom sluaju, u razmaku od est godina. Posebno je, u svojoj jednostavnosti, znaenjski viedimenzionalna Tegla. Ona je prva u zbirci domaih upotrebnih predmeta, u galeriji plemenitih vetina kunog kraljevstva.

422

Saetost plodova u njoj, sa jo jednim carskim elementom, krikom limuna u sreditu volumena tegle, i tkanina koja je zatvara na vrhu, kruna oblika, promoviu, za razliku od kljua, recimo, samost kao rezultat zajednikog dejstva: ljudske ruke i jo nekoliko elemenata mogue zamisli plodova, platna (ili papira), tankoga kanapa, sve u vrhunskoj reiji prireivaa. Ona se ozbiljno sa-postavlja uz apsolutnu samost susedne minijature Klju, dajui joj poseban intenzitet tim, sad bi se ve moglo rei, suprotstavljanjem. Iako je klju bio deo trodelne pozicije Dve oljice, njegova je uloga tu potpuno drugaija nego u minijaturi koja podvlai i velia njegovu samodovoljnost. Klju pripada onoj seriji predmeta iz svakodnevnog ivota koji otvaraju prostor bolje strane postojanja. Uz njega, zapravo zajedno sa njim, sudeonici toga sveta predmeta su Kanap, Klupko, Novine, a pridruuju im se plodovi, sami ili zdrueni sa pokretnim ivim svetom.

Luk sa satom
Sve su mere i razmere ovoga teksta prekoraene. Ali ne znam kako da ga napustim a da ne kaem neto upravo o njima, plodovima, o divnim grafikama Luk sa satom, Limunovi, Boranija, doaranom spoju skladnoga zbira koji se nudi kao svet u malom. Ipak, imam prostora samo za onu gomilu luka vezanu vrstim kanapom, celinu prisutnu svim licima energije zbira i pojedinanosti koja razuuje ono to obino nazivamo lepotom sveta. Svenjevi mladog luka, hrpa likovno privlanog povra, u crnom, na crnom, uz naznaku gotovo samo liniju ruiaste podloge, pomae nam da osetimo izdvojenost i primimo poruku da radosti ima pred nama ako umemo da je vidimo i razumemo. Ali tu je i asovnik, u svom sjaju Emirovih brojki na njemu, podsetnik na vreme venost, koji opominje da i luk treba shvatiti kao protivteu nitavilu, a sat, u njegovom paradoksalnom prisustvu, kao sueljavanje vanvremenih oblika ciklinog ivota planete i vremena merenog ovekovim parametrima koji imaju udela samo u njegovoj ogranienoj egzistenciji. Ili pak kao otkrivanje lica bezvremenog trajanja uprkos kratkovenosti plodova ali i dugovenom njihovom obnavljanju i ovekovoj isto takvoj kratkovenosti i dugovenosti reprodukovanja ljudske vrste. Okonani vegetacioni ciklus jedne vrste, i kratkorono njeno trajanje u postvegetativnom periodu, izraeno je u ovoj smirenoj hrpi za koju ljudsko merenje ne znai nita, moda isto onoliko koliko ni ovekovo pomagalo asovnik nema udela

423

u duini trajanja ljudskog ivota. Tako da bismo grafiku Luk sa satom mogli konceptualizovati kao govor o ogranienosti ljudskog postojanja ali i kao govor o razliitim odsecima vremena u funkciji veitog (u planetarnom smislu) obnavljanja i male vanosti ovekovih nastojanja da izmeri to neprekidivo obnavljako trajanje.

Post scriptum
Ovaj duboko lini, i nimalo struni uvid u Draguljevo slikarstvo moram da okonam bez pomena petla, fijakera, natovarenih konja, ona tri portreta, Rembranta, Direra i Goje, Dalija i gusto naseljene pozadine te slike, ili neke druge (Balerine, recimo), minijaturnih portreta Stojana elia i ostalih drugova, vilinog konjica, skakavca, pele, paukova, abe, psa, ose, opnokrilca, koljki, cvetova, mnogih aktova, konja i opet, i uvek, ptica, svesna da je sve na ovom slikarskom polju deo tajnovitog predela i dugog niza aktivnih znaenja. Ta me je tajnovitost i privukla na nain kako me obino privlai neodgonetljivost pesnikog teksta. Zavravam pokuaj sigurna da odgovor nisam nala. Verovatno sam jedna od mnogih koje e ovaj slikarski rukopis uvui u svoje mree i koji e se odazvati, svako svojim mogunostima i svojim pogledom, od kojih nijedan nee biti konaan. Vidim Draguljevo slikarsko carstvo nalik tajanstvenoj kuli: svi su prozori zatvoreni. Nikada ne znamo koji e se sledei otvoriti i ta pokazati iz predela beznaa i uvek ivih nagovetaja nade.

424

Djevojka sa golubom

Bata

Imanje

Crvena avlija

Mjeseeva mjena

Obala

Odlazak V

Kua na brijegu

Dvokolica

Dali

SADRAJ

UVODNIK
Velimir Viskovi Rije urednika . . . . . . . . . . . . . . 7

DIJALOG
Dane Zajc i Ale Debeljak Dane Zajc . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

U PRVOM LICU
Zdravko Grebo Tri vjetice iz Rija . . . . . . . . . . 61

DNEVNIK
Bogomil uzel Na rubu ... onoga to mi/nam se deava . . . . . . . . . . 73

MANUFAKTURA
Lidija Dimkovska Boris A. Novak Luko Paljetak Radmila Lazi Alma Lazarevska Olivera orveziroska Goran Petrovi Tvrtko Kulenovi Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . Crvena pelerina . . . . . . . (U)pletena pria . . . . . . . Slike sa izlobe . . . . . . . . Prie Francuska veza . . . . . . . . Beograde, laku no . . . . . Rajski proplanci . . . . . . . Oblaci nad Tarom . . . . . . Debeljuka . . . . . . . . . . . Islam, katolianstvo, pravoslavlje . . . . . . . . . . Preeren, u jednom dahu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 139 159 167 179 189 193 199 200 204 206 211

Nina Kokelj Rusmir Mahmutehaji Kolja Mievi

. . . 217 . . . 231

BALKAN
Ale Debeljak Andrew Wachtel Balkan . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 Kada i zato je jugoslovenska kultura imala smisla . . . . . . . . . . . . . 251

437

Krzysztof Czyzewski Sneana Bukal

Bosna postaje naa do bola . . . . . . . . . . . 263 Ikonoklast i ikonoborac . . . . 277

FOKUS Velimir Viskovi Enver Kazaz Boris A. Novak

Nenad Miloevi Branimir Donat Ivo Brean Tonko Maroevi Igor Isakovski Bala Brkovi

Jesu li nam drutva knjievnika jo potrebna? . Sveci blago dijele tamniari nacija . . Poloaj knjievnosti, knjievnika i knjievnih udruenja u Sloveniji . . . . Lustracija za knjievnike? . Drutvo knjievnika knjievnika drutva . . . . . Knjievnike udruge . . . . . Pjevidruzi u zbor! . . . . . . . Drutva pisaca u Makedoniji . . . . . . . . . . . Fatalna privlanost izmeu svake vlasti i diletanata . .

. . 299 . . 301

. . 307 . . 311 . . 317 . . 319 . . 321 . . 225 . . 329

PASO / PUTOVNICA / POTNI LIST Portugalska poezija Pedro Tamen Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 Ana Hatherly Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Vasco Graa Moura Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 Fernando Pinto do Amaral Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 Nuno Jdice Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 342 Teresa Rita Lopes Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . 344 Fernando Pinto do Amaral Suvremena portugalska poezija promjenljivi mozaik . . 355

KRITIKA Ale Debeljak

Aneli i zmajevi . . . . . . . . Melankolina odbrana spisateljske imaginacije . . Onkraj pustinje . . . . . . . . . Potresni trag zmajeve ape Aneli svagdanjeg svijeta .

. . 361 . . . . . . . . 361 362 364 365

438

Abdulah arevi

Slaana Jaimovi Aleksandar Jerkov Enver Kazaz Faruk ehi Elizabeta eleva

Fascinantna pjesnika trilogija . . . . . . . Dnevna soba pod opsadom Religijsko-filozofski izraz ljudskog miljenja i doivljavanja . . . . . . . . . . Decenija velikih pripovedaa . . . . . . . . . . . Srce prie . . . . . . . . . . . . . . Mogunosti anrovskog romana . . . . . Latice svjetlosti . . . . . . . . . Katahrestiki itajui Sarkanjca . . . . . . . . . . . . .

. . 366 . . 368

. . 371 . . 381 . . 385 . . 389 . . 393 . . 397

PORTRET SLIKARA Milica Nikoli

Emir Dragulj . . . . . . . . . . . . . 403

439

Sarajevske sveske Izdava: MEDIA CENTAR SARAJEVO Dir ktor e : Boro Konti Kolodvorska 9 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: (+387-33) 212-250 Telefaks: (+387-33) 444-098, 207-026 e-mail: zmutic@media.ba Lektor: Zoran Muti Korektor: Edin Hodi Design: Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai DTP Adnan Mahmutovi tampa: JE

asopis izlazi etiri puta godinje. Ovaj primjerak je besplatan. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis raj vs sv Sa e ke eske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda.