OSNOVE METODOLOGIJE DRUSTVENIH NAUKA

Nauka je,dakle,poseban nain miljenja o pojavama prirode,drutva i ljudskog miljenja,o ukupnom sadraju svijeta,koji se temelji na promatranju,mjerenju i zakljuivanju o osobinama predmeta promatranja i zakonima koji njima vladaju.

Nauna spoznaja je,kako je to utvrdio jo osniva moderne nauke,italijanski naunik iz XVII vijeka Galileo Gallilei ona je spoznaja koja dolazi kao rezultat sistematskog promatranja i mjerenja pojava u prirodi .

Razvoj nauka i njihova podjela

Nauka se razvija ne samo tako to postie nova saznanja nego i tako da se mijenja i po sadraju i metodama koje koristi u saznanju,ali i po svojim ciljevima i nainu ostvarivanja tih ciljeva.

Razvoj nauke je je zakonit i on ima svoju unutranju logiku. Glavna odlika tog razvoja ,odnosi se na putanju razvitka naunih saznanja tj. onih saznanja koja de tvoriti nauku, sastoji se u uvidu da se spoznaja o pojavama vanjskog svijeta,koje nas okruuju, krede od onih udaljenih ka onim nama bliim pojavama i na kraju.dolazi do onih najbliih nam pojava,zapravo onih koje se tiu samog posmatraa.

Pismo : otkride pisma omogudilo je ovjeku da svoj um oslobodi beskrajne potrebe za pamdenja stvari i gubljenja znanja o svijetu i ljudima ,tj potrebe ili nunosti da se znanje vee za genealogiju ili historiju stvari,jer je omogudavalo da se ono to su ljudi sanznali u jednoj generaciji ili na jednom mjestu,prenosi kroz vrijeme i prostor ,da traje preko granica ljudskog individualnog ivota,povezujudi na jednak i neovisan nain generacije ljudi.

Pismo je omogudilo da se jedna generacija ljudi nadovezuje na prethodnu i oslanja na njena saznanja i to tako da ne ponavlja stara saznanja. Pismo je zbog toga jedno veliko i nemjerljivo vrijedno ljudsko otkride.

U osnovi postoje dvije vrste ljudskog pisma: 1. Ideografsko pismo :gdje su znaci pisma samo slike predmeta na koje se odnose nai pojmovi o njima i nae rijei,koje su za svaki konkretni jezik razliite,tj upisuje se ono to se vidi i o emu se misli (ideografski znaci). 2. Fontesko pismo: gdje se na papir ili ploicu unose slike glasova ljudskog jezika,tj ono to se uje i to se misli na osnovu uvenja i razumijevanja onog to je reeno (fonetski znaci).

Nauka: U pravom smislu rijei,u smislu opisa i istraivanja povezanosti pojava u prirodi i izraza tih spoznaja u ljudskom miljenju,nauka nastaje u Aristotelovim djelima Fizika i Organon.

Prema Comteovoj historijskoj klasifikaciji nauka,dakle klasifikacija po vremenu njihovog nastanka,javlja se prvo astronomija,zatim geometrija, iz koje de se razviti matematika,a onda iz nje fizika. Iz fizike se razvija kemija,a iz kemije fiziologija i biologija,da bi se iz ovih nauka razvila nauka o ovjekovim duhovnim snagama-psihologija. Zadnja nauka, po nastanku je,kako kae Comte, sociologija, dok filozofija za njega nije nauka ,nego slobodno razmatranje prirode pojava kao takvih i naina njihove spoznaje istim umom.

Puno bitnija podjela je ona po kriteriju jezika kojim se slue nego predmeta kao takvog. U tom smislu nauke dijelimo na : Prirodne ili pozitivne, egzaktne nauke i humane, drutvene ili ljudske nauke. Jedne kao jezik imaju matematiku i stoga mogu da budu egzaktne, a druge imaju za osnovu prirodni jezik ljudskog govora.

Nauka i ljudsko miljenje

Miljenje je najvii psihii proces i djelatnost koja se javlja u svijetu. Ono se sastoji u sposobnosti ovjeka da stvara opde zamisli ili pojmove o svemu to doe u doseg miljenja i to postaje njegov predmet.

Misliti znai sticati takve vrste informacija i modi s njima manipulirati na takav nain, koji je u ostalom ivom svijetu nepoznat.

Misliti u ljudskom smislu znai imati sposobnost ideiranja. Ideiranje je ona sposobnost koju nalazimo samo kod ljudi,koja se sastoji u tome da se brojna svojstva stvari oko nas mogu saeti u jednu rije,u jedan znak,koji je prenosiv kroz vrijeme i prostor.

Miljenje i jezik

Miljenje se iskazuje u jeziku. Jezik je materijalizacija one energije koja stoji u osnovi miljenja, tako da nije mogude uopde saznati za postojanje nekog miljenja,ukoliko ono nije nalo svoj izraz u jeziku. Jezici su brojni i razliiti i njih prouavaju brojne nauke gramatika ,filologija, lingvistika i na kraju filozofija.

nekog odreenog jezika), drugi je prouavao vrste rijei tog jezika i njihovu promjenu iz ega je nastala morfologija (bavi se vrstama rijei i njihovim promjenama), tredi dio je izuavao reenice tog jezika-sintaksu,ili stilistiku, tj slaganja svij tih elemenata u najpovoljnije forme izraza. Kasnije su nastale brojne druge discipline kao to su: semantika,etimologija,leksikologija i druge.

Iz svega je vidljivo da postoji jedna uska veza izmeu naeg miljenja i nae sposobnosti za proizvodnju jezika. Jezik je vidljiva materijalizirana strana miljenja, dok je miljenje glavni izvor svih naih jezikih konstrukcija. ono to se ne moe kazati,nije mogude ni misliti- Ludwig Wittggenstein austrijski filozof.

Logika i jezik
Aristotel je u svome Organonu , postavio princip da su jezika forma iskaza i logika forma miljenja istovjetne.

Svaka rije uzeta za sebe nosi neko opde znaenje,a svaki iskaz neto tvrdi ili porie. S toga ih moemo uzeti kao istovjetne i u jezikom i u logikom aspektu.

Kad god povezujemo neke rijei,tada neto jedna o drugoj tvrdi ili porie, afirmira ili negira. A taj odnos afirmacije ili negacije nije nista drugo nego stav ili sud. Nije mogude iskazati neto logiki nemogude, a da ne bude i gramatiki pogreno. Ne kae se uzalud je jezik arheologija naeg miljenja i da on uva sve oblike nae misli i naine izraavanja onakvima kakvi su bili onda kad je misao do njih dola po prvi put. Osniva lingvistike je vajcarski lingvist Ferdinand De Sossier.

Znaenje pitanja o predmetu nauke

Prva takva nauka je Teologija, koja svoj predmet, a to je egzistencija najvieg bida boga,pretpostavlja kao nunu osnovu same vjere. Druga takva nauke je Filozofija, ali ona svoj predmet ne moe pretpostaviti kao neto dato u iskustvu, niti ga izvoditi iz fenomena uda, jer sve to je izvanljudsko i iznad mogudnosti racionalnog miljenja za nju, kao pretpostavka nemogude. Znai da ona mora svoj predmet izvesti i dokazati logikim dokazima o nunosti njegovog postojanja, a to je mogude samo u sluaju ako uspije dokazati da je nemogude uopde misliti bilo to i o bilo emu. Filozofija svoj predmet dokazuje kao nunu pretpostavku miljenja.

Prema predmetu kojeg istrauje nauke se mogu podijeliti na: a) prirodne nauke ,tj one koje izavaju pojave prirode,zapravo, sve od nas neovisne pojave prirodnog svijeta kao cjeline

b.) humane nauke, ili drutvene nauke, a to su one nauke koje izavaju sve pojave koje su i ukoliko su one vezane za ovjeka i za njegovu djelatnost u svijetu.

Tipine prirodne nauke su: fizika, kemija, biologija, geologija, astrofizika itd. ,dakle one nauke koje izuavaju svijet prirode, onaj svijet koji postoji i koji se razvija po sebi imanentnim prirodnim zakonima, bez mogudnosti da ovjek ili njegovo djelovanje te zakone odreuje,mada moe da ih koristi.

Humane nauke su one koje se bave izuavanjem svih pojava koje stoji u vezi sa ovjekom, njegovim djelovanjem u svijetu i onim to on, kao svoj produkt, u nosi u svijet, dakle sve ono to predstavlja rezultat njegovog djelovanja.

Nauke moemo podijeliti i prema nainu odnosa i ciljevaima kojima vredi nauna istraivanja teimo, tj prema ciljevima i dosegu tih istraivanja. Tada ih dijelimo na: Fundamentalne i Primijenjene nauke.

Fundamentale su one nauke koje istrauju svoj predmet kao takav i s obzirom na intenciju da ga spoznaju po njegovoj orginalnoj i od nas neovisnoj prirodi, a primijenjene nauke su one koje svoj predmet istrauju s unaprijed odreenom svrhom i namjerom da istraivanje tog predmeta bude koriteno u neke praktike, proizvodne ili neke druge sline svrhe, da nalazi takvih istraivanja pokau mogudnost primjene u nekom odreenom polju ljudskog interesovanj, dakle ovisimo o nekim naim intencijama.

Fundamentalne su sve one osnovne nauke o prirodi i ovjeku, kao to su fizika, kemija, biologija, kao i one nauke-kao to su logika ili matematika, koje istrauju opde modele postojanja svijeta i sam proces ljudskog miljenjai njegov odnos prema tim modelima.

Ono to je bitno za nas jeste da precizno odredimo polje realnosti u kojoj se javlja na predmet istraivanja tj da li je to pojava prirodna ili drutvena i historijska, odnosno duhovna i humana ili mijeana, tj da u sebi saima i momente prirode i historije i duha i njegovog djelovanja u svijetu.

Zatim je bitno da pravilno razgraniimo na predmet u odnosu na druge sline predmete naunih istraivanja i da ispitamo da li tako razgranien i ujedno ogranien predmet istraivanja omogudava odreeno egzaktno nauno istraivanje, ili se nalazi samo u domenu eksperimenta u nekom odreenom praktikom smislu. Samo tako je mogude ispravno odrediti predmet istraivanja u nauci, a da odreenje tog predmeta prua osnovu za nauni karakter naeg istraivanja.

Gnoseologija,epistemologija I metodologija i njihovo znaenje za nauku

METODOLOGIJA je logiko-epistemoloka disciplina koja izuava metode, razvija njihova logika naela, ali i nastoji sistematizovati i ocijeniti istraivako iskustvo jedne nauke. Metodologija se moe definisati i kao uenje o metodama, tj. dio logike koji se bavi prouavanjem spoznajnih metoda. METODE - su sredstva i naini pomodu kojih pristupamo nekom problemu. EPISTEMOLOGIJA (gr. Episteme-znanost i logos-nauka) je teorija o znanostima, njihovim metodama i sistematici. Taj izraz je prvi uveo kotski filozof James Frderick Ferrier (18081864). GNOSEOLOGIJA (gr. Gnosis-spoznaja i logos-nauka) je filozofska disciplina koja ispituje mogudnosti istinite spoznaje i raspravlja o spoznajnim izvorima, njihovom obimu, pretpostavkama, granicama, kriteriju i objektivnoj vrijednosti spoznaje. ONTOLOGIJA je temeljna disciplina metafizike, koja prouava bide kao takvo, tj. ukoliko ono jeste bide. Ona ne promatra bide pod nekim ogranienim vidom, nego ona bide promatra, kako je ono po sebi, u svojoj biti. Prouavajudi bide, ontologija propituje naela i uzroke bida kao takvog, njegovu bit, njegovo postojanje (egzistenciju), njegovu mogudnost, odnosno stvarnost.

.Opde odreenje znanosti

Znanost je skup sistemskih I istinitih znanja. Preciznije, znanost je suma znanja o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolo primjenom odreenih metoda istraivanja.
Znanost -je misaona interpretacija objektivne stvarnosti koja je zasnovana na injenicama

te stvarnosti. To je organizirana, planska, sistematska i racionalna ljudska djelatnost. Znanost dovodi do istine istraivanjem koje povezuje miljenje i iskustvo, brinudi pri tome o ispravnosti miljenja, kao i o broju tanosti podataka. Svaka znanost osim objekta, nuno mora imati i svoju znanstvenu metodu

1.1. Znanost i filozofija

Iako i znanost i filozofija tee za istinom, one se ipak meusobno dosta razlikuju, prije

svega u predmetu istraivanja. Filozofija tei za istinitom spoznajom totaliteta, i podlijee samo logikoj verifikaciji, dok znanost podlijee i empirijskoj verifikaciji. Da bi se neka znanost izdvojila iz filozofije, trebala je: 1.definisati vlastiti predmet istraivanja 2. razviti vlastite metode istraivanja

1.2. Znanost i tehnika (nauka) Znanost otkrivanjem zadovoljava znatielju ( samo jednu ljudsku potrebu), a tehnika se koristedi tim otkridima, moe zadovoljiti veliki broj ljudskih elja. Dok je znanost zasnovana

na otkridu, dotle se tehnika temelji na izumu. Znanost otkriva ono to u objektivnoj stvarnosti postoji (zakonitosti), a tehnika izmilja nain primjene tih otkrida kako bi se povedala efikasnost ovjekova djelovanja. Znanost objanjava objektivnu stvarnost, a tehnikom je ovjek ovladava. Znanstveni rad poinjezavrava otkridem, a tehnika djelatnost otkridem poinje i na njemu se zasniva.

1.3 Znanost i ideologija

Utjecaj vladajude ideologije na znanost nije malen. On se oituje u tome: 1. to vladajuda ideologija proglaava sebe znanodu, 2. to suzbija nastanak i razvitak pojedinih znanosti, 3. to iskrivljuje znanstvene spoznaje, 4. to usmjerava znanost prema istraivanjima koja njoj odgovaraju.

Znanost provjerava svoju misao, a ideologija uvjerava. Znanost otkriva istinu, ideologija stvara zabludu. Znanstveni pristup obiljeava sila argumenata, a ideologijski pri stup obiljeava argument fizike sile i simbolike prisile. Znanost je objektivna, jer njezino miljenje ovisi o onome o emu misli, a ideologija je subjektivna, jer njezina misao ovisi o onome ko misli.

1.4 Znanost i drutvene vrijednosti Izum i primjena spoznaja zapravo su konkretizacija otkrida pa, ovisno o tome u kakvoj se aktivnosti konkretiziraju, mogu pridonositi efikasnosti moralnih i nemoralnih in. Prema tome, u tehnici (nauci) etiko pitanje postoji , ali se ono vie namede u primjeni nego u izumu. Znanstvenih mora imati na umu mogudu upotrebu svog otkrida , jer spozanja u ovako podijeljenom svijetu nije jedino opde dobro koje se koristi za posebne interese.

1.5 Znanost i umjetnost

ta je miljenje i pojam u zanosti, to je intuicija i tip u umjetnosti. Umjetnika spoznaja je osjetilna, konkretna, sugestivna, a znanstvena spoznaja je apstraktna, misaona, logina. Znanost zahvda misaono, a umjetnost doivljava osjetilno. U umjetnosti intuicija vodi do umjetnike istine, a u znanstvenoj vod i samo do hipoteze. U istraivanju svojih spoznaja znanost se slu simbolima, a umjetnost znakovima. Umjetnost je kao i znanost interklasna, internacionalna 1.6. Dualizam u znanosti Umjesto da se spoznajni proces shvati kao jedinstvo teorijske misli i pra ktine djelatnosti, u historiji znanosti ta dva aspekta su se razdvajala i suprostavljala. Tih se jednostranosti ni dananja znanost nije oslobodila, to je vidljivo iz sukoba teoretiara i empiriara. Tri razloga koja su najvie pridonijela razbijanju jedinstvenog spoznajnog procesa jesu: spoznajni, drutveni i obrazovni.

1.7. Pojam istine u znanosti Filozofija i znanost ele dodi do istine. Filozofija do istine u totalitetu, a znanost do istine u dijelu totaliteta koji je pojedina znanost odredila kao predmet svog istraivanja. Bit je ono ime se jedna vrsta pojava razlikuje od druge vrste. Teoretiari misle da do istine mogu dodi samo racionalnim putem brinudi o ispravnosti miljenja. Empiriari misle da se do istine moe dodi iskustvenim putem, imajudi na umu tanost iskustvenih doivljaja. Istina u znanosti moe biti apsolutna, jer svaka znanost istrauje dio zbilje. U dijelu zbilje koj je neki predmet neke znanosti mnotvo je pojava i procesa. Svakoj vrsti pojava i procesa u zanosti trebala bi odgovarati istinita misao.

1.8. Istraivanje Rije istraivanje i traenje imaju razliito znaenje. Traenjem ono to znamo, a istraivanjem otkrivamo ono to ne znamo. Dok je nalaenje u podudarnosti predodbe i percepcije, otkride je u podudarnosti miljenja i percepcije. Otkride nije niti sama zamisao niti samo iskustvo, ali put prema otkridu vodi do iskustva i obrnuto. Prema tome , Istraivanje je proces kojim se iskustvo osmiljava ili misao iskustveno provjerava. Nema otkrida bez istraivanja.

1.8.1. Znanstveno istraivanje Znanstveno istraivanje traga za zakonskim objanjenjem mnotva pojedinanog. Obiljeava ga generalizacija. U znanstvenom istraivanju na osnovu reprezentativnog broja iskustvenih doivljaja razmiljamo tako da usporeujemo te doivljaj, da odvajamo bitno od nebitnoga, da nebitno zanemarujemo, a bitno uopdavamo. Znanstveno istraivanje je proces povezivanja miljenja i iskustva kojem je cilj otkrivanje zakonitosti u pojavama i procesima, a pisani izvjetaj o tom procesu i rezultatima do kojih se dolo nazivamo Znanstvenim radom.

1.8.2. Tehniko istraivanje Znanstveno otkride zadovoljava znatielju,a tehniku zanima potencijalna vrijednost znanstvenih otkrida, pa ona svojim istraivanjima potencijalnu vrijednost otkrida pretvara u stvarnu. Cilj znanstvenog istraivana je otkride, a tehnikoga izum. Izumom se nazivaju plodovi ljudskog uma koji su se potvrdili u praksi. U tehnikim istraivanjima esto se koriste modeli. Modeli su pojednostavljene realizacije zamisli. Prema tome izum se moe provjeriti na modelu prije primjene u praksi.

1.8.3. Struno istraivanje Uspostavlja vezu izmeu miljenja i iskustvenog doivljaja, a razlikuje se i od znanstvenih i od tehnikih istraivanja. Znanstvena istraivanja vode generalizaciji, tehnika efikasnosti, a struna konkretizaciji. Pisani izvjetaj o strunom istraivanju zove se struni rad. Znanstveni rad je pisani izvjetaj o istraivanju kojem je cilj otkrivanje zakonitosti, a struni rad je pisani izvjetaj o istraivanju kojem je cilj konkretizacija zakonitosti (dijagnoza).

1.8.4. Akcijska istraivanja Zagovornici akcijskih istraivanja upozoravaju da tradicionalna znanstvena istraivanja ostaju na otkridu koje zavrava u ladici, a akcijsko ide dalje i traje sve dok se situacija ne primijeni.

1.9. Struktura znanosti Znanost se ne sastoji od predmeta, ved od spoznaje o svojem predmetu i metoda pomodu kojih istrauje svoj predmet. Metode istraivanja su racionalno emprijski postupci koji nas vode istinitim spoznajama. Pomodu njih uspotavljamo vezu izmeu misli o objektivnoj stvarnosti i sa me stvarnosti o kojoj se misli. Odreujudi svoj predmet znanost zapravo odreuje svoj istraivaki prostor. Predmet istraivanja jedne znanosti isto je to i problem u konkretnom istraivanju. Uz pomod istraivanja znanost svoje miljenje o svojem predmetu temelji na injenicama stvarnosti. injenice su osjetilni doivljaji o predmetu istraivanja. injenice treba registrirati, jer tada postaju podatak. Znanost se sastoji od definicije njezina predmeta metoda, podataka, pojmova, jezika, hipoteza, zakona i teorija.

1.10 Znanstvena metoda Uz pomod znanstvene metode provjerava se istinitost znanstvenog miljenja. Meutim drutveni se dualizam odrazio i u podruju znanstvenih metoda, tako da se suprotstavljaju teorijska i empirijska verifikacija. Znanstvena metoda ne moe se svesti ni na logike ni na empirijske metode. Ujedinjuje ih u jedinstvenom spoznajnom procesu i tako zbliava ljude. Za razliku od drugih oblika miljenja. Istraivanje poinje problemom. Na osnovi teorijskog znanja, inteligencije, intuicije i mate dajemo misaoni odgovor na problem. Taj nas odgovor usmjerava prema odreenim injenicama koje trebamo prikupiti radi provjeravanja naih hipoteza, meutim prikupljanje i obrada i interpretacija injenica poslovi su znanstvene metode. Proces istraivanja sastavljen je od velokog broja raziitih aktivnosti koje su meusobno

povezane istraivakom idejom.

2.4 Kvantofobija i kvantofrenija u drutvenim znanostima Kvantofobija podrazumijeva naglaavanje samo kvalitativnog pristupa u istraivanju drutvenih pojava. Teoretiari se koriste samo racionalnim metodama upadajudi u kvantofobiju. Na iskustvenoj razini oni koji su opredjeljeni za kvalitativnu metodologiju, usmjereni su na heuristiku vrijednost iskustvenih podataka, pa se opredjeljuju za promatranje sa sudjelovanjem, bez unaprijed postavljenih hipoteza.

Kvantofrenija predstavlja isticanje kvantitativnog pristupa u istraivanju drutvenih pojava. Empiriari se usmjeravaju na prikupljanje iskustvenih podataka i upadaju u kvantofreniju. Na iskustvenoj razini oni koji su opredjeljeni za kvantitativnu metodologiju, obino u istraivanju ne idu dalje od podataka. Znanost se razvija povezujudi teoriju i iskustvo, kvalitativno i kvantitativno. Kvantofobija i kvantofrenija koe razvoj znanosti suprotstavljajudi ono to znanost nastoj i povezati. Teoretiari, usmjeravajudi se na kvalitativnu metodologiju i heuristiki aspekt istraivanja, upadaju u kvantofobiju, a s druge strane, empiriari, usmjeravajudi se na kvantitativnu metodologiju i verifikacijski aspekt istraivanja, upadaju u kvantofreniju.

Faze proces istraivanja

Put do otkrida je put u nepoznato. Zbog toga se u istraivanju ovjek mora maksimalno koristiti miljenjem kao najviim adaptivnim procesom. Istraivanje moe biti improvizacija. Ono je visokoorganizirana aktivnost visokoorganizirane materije-mozga. U cijelovitom istraivakom procesu mogude su slijedede aktivnosti: 1.) Izbor i definiranje problema istraivanja 2.) Odreivanje podruja znanstvene analize 3.) Definisanje pojmova i pojmovna analiza

4.) Odreivanje ciljeva istraivanja 5.) Postavljanje hipoteze 6.) Identifikacija i klasifikacija varijabli 7.) Operacionalizacija varijabli 8.) Utvrivanje nacrta istraivanja 9.) Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka 10.) Planiranje i provoenje terenskog dijela istraivanja 11.) Sreivanje i obrada podataka 12.) Interpretacija podataka 13.) Pisanje znanstvenog izvjetaja

Prvih 5 faza istraivanja ini teorijska aktivnost. Od este do jedaneste faze razraene su empirijske aktivnosti u istraivakom procesu. Interpretacija podataka i pisanje znanstvenog izvjetaja, su faze koje povezuju teorijski empirijski dio procesa istraivanja. Teorijski dio procesa poinje problemom istraivanja, a zavrava hipotezama. Hipoteze su teorijski odgovor na pitanje u problemu koji demo provjeriti u empirijskom dijelu istraivanja. U hipotezama tvrdimo neto o objektivnoj stvarnosti, pa u verifikacijskom dijelu identificiramo ono o emu neto tvrdimo kako bismo ih mjerili i tako empiri jski provjerili istinitost misaonog izraza. Znanstvenim istraivanjem podatke pretvaramo u miljenje, a hipoteze u zakone i teorije.

Problem istraivanja je specifian problem. On se zasniva na znatielji, a nastaje ako o neemu nemamo dovoljno znanja. Problem istraivanja je problem koji ne moemo rijeiti uenjem ni studiranjem, ved je potrebno provesti istraivanje da bi se dolo do novih spoznaja. Formulisanje problema je mnogo ede bitnije od njegovog rjeenja koje moe biti stvar puke matematike ili eksperimentalne vjetine. Meutim, mlade ljude esto obiljeava sljepilo za probleme, koje je jae izraeno u podruju drutvenih nego u podruju prirodnih znanosti. Razlog je u ideologijskom uticaju koji je posebno izraen u kolskom obrazovanju. Ako nam je stalo do razvoja, a ne konzerviranja drutvenih odnosa, umjest o poticanja sljepila za probleme, mlade treba osposobljavati u osjetljivosti za probleme kako bi ih lake uoavali i uspjenije rjeavali. Pri izboru problema treba imati na umu vedi broj kriterija: (Good istie sljededa) :

Izbor podruja znanstvene analize

Istraivanje s jednog znanstvenog podruja nazivamo disciplinarnim istraivanjem, a istraivanja s vie znanstvenih podruja nazivamo interdisciplinarnim istraivanjima. Formulacijom problema pomodu upitne reenice usmjeravamo se prema odreenim znanstvenim podrujima. Izbor znanstvenih podruja s kojih smo se odluili istraivati dalje, specificira problem istraivanja. Svaki lan istraivakog tima de izraditi projekat istraivanja za svoj problem. Prikupit de odgovarajudu literaturu i na osnovi njezina prouavanja razraditi svaku fazu procesa istraivanja.

Znanstvenici se slabo pripremaju za znanstvena istraivanja. Gotovo da i nema aktivnosti koju ovjek obavlja, a da nije potrebno da se ui kako je sa uspjehom obavljao. to je aktivnost kompliciranija, potrebna je veda priprema. Znanstveno istraivanje spada meu najzamrenije ovjekove aktivnosti. Teko je ostvarljiva suradnja u poslovima u koje smo slabo upudeni. Interdisciplinarna saradnja je oteana razliitim vrijednostima od kojih se polazi, razliitim pogledima na proces istraivanja razliitim shvadanjem uloge znanosti.

Definiranje pojmova i pojmovna analiza

Nema naunog otkrida bez povezivanja odreenih injenica s odgovarajudim pojmovima. Uz pomod pojmova znanost izraava spoznaje i rezultate svojih otkrida. Razvijenost neke nauke oituje se u broju, jasnodi i logikoj sreenosti njezinih pojmova. Pojmovnom analizom tragamo za nauno relevantnim sadrajem nekog pojma.

4.1. Pojam Pojam je zamisao biti pojava i procesa. Bit je u logici ono ime se jedan pojam razlikuje od drugog pojma, a u znanosti je bit ono ime se jedna vrsta pojava i procesa razlikuje id druge vrste pojava i procesa. Skup bitnih oznaka ini sadraj pojma. Vii pojam koji obuhvata nie pojmove naziva se rodnim pojmom, a nii vrsnim pojmovima. Pojmovi mogu biti u razliitom meusobnom odnosu: Superordinirani i subordinirani pojmovi. (Superordinirani je nadreen subordniranom) Korelativni ili ukrteni (imaju djelimino isti sadraj) Suprotni ili kontrarni (nii pojmovi koji se meusobno najvie razlikuju) Disparatni (pojmovi koje ni po emu ne moemo uporediti)

Pojam daje uopdenu informaciju o objektivnoj stvarnosti , a injenica se odnosi na konkretan dio objektivne stvarnosti. Pojmovi nisu apriorne kategorije miljenja , one su povijesne kategorije koje se mijenjaju : 1. Jer se mijenja naa spoznaja 2. Jer se mijenja objektivna stvarnost koju poznajemo Nuno je u svakom istraivanju sa najvedom pozornodu definirati pojmove.

Definicija je sud kojim se nedvosmisleno odreuje sadraj jednog pojma. Pojam iji se sadraj odreuje definicijom naziva se DEFINIENDUM, a pojam pomodu kojeg se u nekoj definiciji odreuje definiendum naziva se DEFINIENS. Definisati znai odrediti znaenje rijei, termina, simbola ili odrediti sadraj pojma oznaenog rijeju, terminom ili simbolom.

Divizija je logiki postupak kojim se utvruje opseg nekog pojma. Elementi divizije (u svakoj diviziji razlikujemo): 1) pojam iji opseg divizijom utvrujemo, 2) stanovite ili princip po kojem se divizija vri, 3) nie pojmove koji ulaze u opseg nekog pojma, a dobijamo ih dijeledi taj pojam po odreenom principu. Analizom u uem smislu nazivamo ralanjivanje misaonih tvorevina (pojmova, sudova, zakljuaka..) na njihove elemente, a sintezom u uem smislu spajanje jednostavnih misaonih tvorevina u sloene i sloenih u jo sloenije. Pojmovnom analizom tragamo za znanstveno relevantnim sadrajem nekog pojma. Pojmovna analiza esto se pojavaljuje kao samostalni znanstveni rad.

Odreivanje ciljeva istraivanja

U znanstvenom istraivanju pojavljuju sedvije vrste ciljeva:

1) pragmatini ili drutveni ciljevi, 2) spoznajni ili znanstveni ciljevi

Pragmatini ili drutveni ciljevi Iistraivanja govore o koristima koje mogu priizidi na osnovu rezultata istraivanja, a korisnicima koji se mogu sluiti dobivenim rezultatima, ako se moe odrediti o nainu koritenja dobivenih rezultata. Dakle, prilikom odreivanja pragmatinih ciljeva istraivanja potrebno je odrediti: Najvanije korisnike, koristi i nain koritenja rezultata istraivanja. Spoznajni ili znanstveni ciljevi Njima odreujemo razinu spoznaje koju trebamo ostvariti da bismo rijeili problem. Ti ciljevi nisu proizvoljni, nego proistiu iz same prirode problema. Priroda problema ih ne odreuje do kraja, pa ih treba specificiratii. 4 su razine spoznaje, pa su mogude etiri vrste znanstveih ciljeva:
1.) Znanstveno opisivanje ili deskripcija 2.) Znanstvena klasifikacija 3.) Znanstveno objanjavanje ili eksplanacija 4.) Znanstveno predvianje ili prognoza

Znanstveno opisivanje ili deskripcija Opisivanje je prvi korak u procesu spoznanja i na njenim se zasnivaju sve razine spoznaje. Iako je znanstveno opisivanje najnia razina spoznaje ona je izuzetno vana, jer se sve razine spoznaje na njemu zasnivaju.znanstveno opisivanje je provoenje osjetilnih doivljaja (injenica) konkretnog predmeta istrraivanja (varijable) u simboliki jezik znanosti. Uz pomod njega moe se dobiti opdi uvid u ono to se opisuje.

Znanstveno objanjenje ili eksplanacija Objasniti neku pojavu obino znai otkriti uzroke njezinog nastanka, mijenjanja i nestanka. Meutim, imamo dvije vrste eksplanacijskih ciljeva: 1) otkrivanje povezanosti, 2) otkrivanje uzrono-posljedine zavisnosti. Eksplanacijskim ciljevima istraivanja dobivamo odgovor na pitanje kako i zato. Eksplanacijskim ciljem istraivanja umoemo odrediti smjer i intenzitet povezanosti meu varijablama.

5.2.3. Znanstveno predvianje ili prognoza Za znanstvenu prognozu podaci nisu jednako vani kao za znanstvenu dijagnozu. Ako je cilj istraivanja prognoza, nije dovoljno ustanoviti kakvo stanje jeste, ved moramo biti usmjereni i na tendenciju mijenjanja stanja. Zbog toga u istraivanjima s prognostikim ciljem moramo biti usmjereni na dinamike karakteristike pojava, a njih nije mogude zahvatiti samo u jednom momentu.

5.2.4. Znanstvena klasifikacija Klasifikacijskim ciljevima nastojimo dodi do pobliih spoznaja o pojavama i procesima, odreujudi njihovu vrstu ili dovodedi ih u vezu s drugim pojavama i procesima. Prema tome, mogude su dvije vrste znanstvenih klasifikacija: 1) klasifikacija s obzirom na zavisnu varijablu, 2) klasifikacija s obzirom na nezavisne varijable. Klasifikacija mora udovoljiti nekim logikim kriterijima. Prije svega ona mora biti dosljedna, potpuna i iscrpna.

Kvalitativni i Kvantitativni pristupi u drutvenim istraivanjima Kvalitativni pristup istraivanju drutvenih fenomena temelji se na epistemolokom principu sloenih deterministikih relacija dio cijelina koji iskazuju viestruku isprepletenost drutvenih pjava na razliitim struktuisanim nivoima drutvene stvarnosti. Kvalitativni pristup oblikuje drutvenu stvarnost kroz misaone (teorijske) koncepte. Kvantitativni pristup u drutvenim istraivanjima izbjegava apstraktne teorijske koncepte i drutvene pojave u objektivnoj stvarnosti identificira kao veliine kojima se pomodu odreenih metoda (kvantitativnih) mogu pronadi numeriki korelati. Kvantitativni pristup karakterizira operiranje mnotvom statistikih podataka o obiljejima istraivane drutvene pojave, kada se statistikom analizom tei dodi do bitnih saznanja o pojavi, dok se

kvalitativna analiza usmjerava na istraivane pojave onakve kakva ona stvarno egistira u uim ili irim determinacijskim sklopovima uz tenju da se objasne ne samo obiljeja posmatrane pojave, nego i razliiti tipovi povezanosti konkretne pojave s drugim drutv enim pojavama koje utiu na ispitivanu pojavu.

Pregled metoda , tehnika i instrumenata istraivanja

Metode: POSMATRANJE je planska i organizovana djelatnost istraivaa koja bi trebala da rezultira zadovoljavajudim brojem podataka na bazi kojih bi bilo mogude pristupiti testiranju postavljenih hipoteza. U posmatranju nema posrednika izmeu objektivne stvarnosti i iskustvenih sadraja u njoj. Posmatranje prua bogato primarno iskustvo i daje cjelovit doivljaj objektivne stvarnosti. Konani cilj svakog posmatranja je dijagnoza, tj. utvrivanje aktivnosti, ponaanja, odnosa, rituala, obiaja ljudi koji su predmet posmatranja.

KOMPARATIVNA METODA je postupak uporeivanja istih ili srodnih injenica, pojava, procesa i odnosa, odnosno utvrivanja njihove slinosti u ponaanju i intenzitetu i razlika meu njima. Ova metoda omoguduje istraivaima da dou do raznih uopdavanja, novih zakljuaka koji obogaduju spoznaju. Bitna spoznajna uloga komparativne metode sastoji se u tome to bez uporedbi nije mogude utvrditi niti slinosti niti suprotnosti osobina stvari li pojava, a bez takvih konstatacija nije mogude istraiti i otkriti znanstvenu spoznaju.

ANKETA je posebna metoda za prikupljanje podataka pomodu koje uivamo dodi do podataka o stavovima i miljenjima ispitanika. U uem smislu anketa je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i miljenjima o reprezentativnom uzirku ispitanika uz pomod upitnika. Anketom se prikupljaju podaci o masovnim pojavama u drutvu sa kratkim pitanjima, relativno kratkog sadraja. Anketu je najbolje sprovoditi na ciljanoj statistikoj masi, i sprovodi se metodom reprezentativnog uzorka. Anketno istraivanje poinje izradom anketnog upitnika izradom pitanja. Anketa je postupak koji zahtjeva od istraivaa niz pripremnih radnji gdje istraiva treba voditi rauna kako uspostaviti vezu sa hipotetikim okvirom istraivanja, da li de dobiveni podaci pomodi u verifikaciji hipoteze.

INTERVJU je usmena anketa, pitanja se postavljaju usmeno i odgovori dobijaju usmeno. Neke od prednosti intervjua su: mogudnost uklanjanja nedostataka pismene ankete, poboljavanje kvalitete odgovora... Imamo slobodni i standardizovani intervju. Slobodni intervju je slian obinom razgovoru, a upotrebljava se kada se elji dublje prodrijeti u problematiku koja se istrauje, pa se ispitanik pusti da slobodno govori kako bi se oslobodio formalnih, sadrajnih i psiholokih ogrienja. Standardizovani intervju je formalni i sadrajno razraen, tako da se govor ispitanika vodi unaprijed pripremljenim pitanjima. Upotrebljava se u ekstenzivnim istraivanjima za provjeravanje odreenih hipoteza. TESTOVI test se obino definie kao standardizovani postupak, pomodu kojeg se iz aziva neka odreena aktivnost, a onda se uinak te aktivnosti mjeri i vrednuje, tako da se individualni rezultat usporedi s rezultatima koji su dobiveni kod drugih individua u jednakoj situaciji. Test nije instrument ankete ved vrsta ankete. ANALIZA SADRAJA je metoda za prikupljanje podataka iz informacijskog materijala: iz knjiga, asopisa, novina, s radija, televizije i interneta. Uz pomod nje moe se analizirati verbalna i neverbalna komunikacija. U pripremi analize sadraja moramo odrediti kategorije, uzorak i jedinice analize sadraja. Kategorije analize sadraja su obiljeja sadraja iju zastupljenost elimo odrediti u nekom informacijskom materijalu. Uzorak analize sadraja pri odreivanju uzorka obino se ograniavamo na vremensko razdoblje koji nas najvie zanima i koje nam se ini najvanije za problematiku koju pratimo. Jedinice analize sadraja izbor jedinica analize sadraja ovisi o vrsti i broju kategorija, kao i opsegu i o vrsti sadraja koji demo analizovati. Sukcesivni nacrt istraivanja sastoji se samo od eksperimentalne grupe. Istraivanje se provodi tako da prvo mjerimo zavisnu varijablu. Zatim uvodimo nezavisnu varijablu, pa nakon toga ponovo mjerimo zavisnu varijablu. Proirenim sukcesivnim nacrtom istraivanja moemo se koristiti ako je nezavisna varijabla takva da je moemo kontrolisano mijenjati u toku istraivanja. Komparativni nacrt istraivanja sastoji se od vie grupa u kojima se mjeri samo zavisna varijabla. Kontrolni ekperimentalni nacrt ima kontrolisanu grupu koja se nastoji, po svemu izjednaiti s eksperimentalnom grupom, osim u djelovanju nezavisne varijable. Transverzalni nacrt istraivanja uz pomo presijeka u istraivanju neke pojave ili procesa omogudije njihovo pradenje u vremenu. Ovaj nain omogudije brzo prikupljanje

podataka, ali se zato ne smije zaboraviti da brzina povedava rizik u istraivanju. Longitudinalni nacrt istraivanja prati odreeno obiljeje kod istih ispitanika u vremenu i tako kontrolie razliite uticaje. Ovaj nacrt daje bolje uvid u razvoj nekog obiljeja, ali zahtjeva dosta vremena i napora da se u tako dugom razdoblju prate odabrani ispitanici.

DIJALEKTIKA METODA se temelji na dijalektikom materijalizmu kao filozofskom i znastvenom pogledu na svijet, odnosno znanosti o najopdijim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog drutva i miljenja. Bit dijalektike je u tome da su sve pojave, procesi odnosi u prirodi i drutvu, te razni oblici kretanja materije, primarni materijalni svijet, a svijest ljudi samo je odraz materije kao bitnosti svega. Uloga ove metode sastoji se u tome to ona predstavlja konceptualnu prilaznu emu predmetima istraivanja, kao i teorijsku osnovu za postavljanje hipoteza o strukturi, funkciji ili o ponaanju predmeta istraivanja kao dijalektikih sistema.

SOCIOMETRIJA upotreba sociometrijske metode u drutvenim istraivanjima govori o tendenciji istraivaa da predhodnim uvjerenjem odnosa izmeu pojedinaca u grupi, moe se pristupiti analizi uspostavljenih odnosa koja bi rezultirala saznanjima kvalitativnog karaktera. Posredstvom ove metode tei se istraivanju meusobnih odnosa i interakcija unutargrupnog karaktera, stavljajudi u fokus intencije, osjedanja i ponaanja pojedinih lanova grupe prema drugim lanovima. Specifinost ove metode odnosi se na mogudnost njene primjene za istraivanje odnosa lanova unutar grupe.