Kangrga - Lectures

Milan Kangrga
Klasini njemaki idealizam

(Predavanja)
MILAN KANGRGA
KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM predavanja
Izdava Sveuilite u Zagrebu Filozofski fakultet FF Press, Zagreb Za izdavaa Miljenko Jurkovi Urednik Borislav Mikuli Recenzenti Lino Veljak Ante ovi Borislav Mikuli Lektura Asja Petrovi Grafika oprema Boris Bui eljko Jelenski Tisak Tiskara Rotim i Market, Lukavec
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 665171. ISBN 978-953-175-307-4 Tiskanje ove knjige financijski je pomoglo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta RH
MILAN KANGRGA
KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM

Urednik: Borislav Mikuli
Zagreb, 2008.
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj
Sadraj:
Predgovor (M. Kangrga). .................................................................................. 9 Uvodna rije proelnika Odsjeka za filozofiju (L. Veljak).............................................................. 11 Predavanja 1. Predavanje (Uvod: filozofija-philosopha, znanost-mudrostspekulacija, spekulativni poetak kod Kanta, primat praktikog uma i Fichte; Marx kao nasljednik Fichtea. Kant: kriticizam, i transcendentalizam)................................................................................................. 13 Predavanje (Kant: sistem vs. propedeutika; transcendentalna dedukcija kategorija; spontanost-inteligencija-sloboda; pojam utopijskog; neshvatljivost mogunosti spontanosti; spekulacija i pad u spoznavalatvo; bitak vs. treba da; priroda vs. svijet; proizvodilaki odnos; primjer ljubavi; sinteza i konjunkcija; izjednaavanje spontanosti i razuma).............................................................................................. 29 Predavanje (Kant: transcendentalizam i mogunost sintetikih sudova a priori kao prijelaz na spekulaciju; subjekt-objekt: razlika vs. jedinstvo vs. identitet; spontanost i re-volucija, antikopernikanski obrat, dobro-zlo; postajanje ovjekom)............................................................... 47 Predavanje (Kant: metoda spoznaje novovjekovne filozofije, afekti i odreenje pojma volje; kritika praktikog uma kao kritika volje i mogunost utemeljenja etike; zakon vs. maksima, autonomno vs. heteronomno, legalno vs. juridiko; bitak vs. trebanje; teorija-praksa kao jedinstvo; samoproizvoenje ovjeka; umjetniko stvaralatvo, problem originalnosti, znanstvenik vs. umjetnik; prvobitni ovjek i spekulacija). ............................................................................................................... 67 Predavanje (Kant: trea kritika, umjetniko stvaralatvo kao prijelaz iz filozofije u spekulaciju; prevladavanje dualizma teorijskopraktiko; genijalnost i originalnost, apsolutna izvornost stvaralatva; prirodno odreenje talenta i Kantov pad u filozofinost; pojam ukusa; estetsko vs. estetiko. Fichte: duh Kantove filozofije, um kao ve praktiki; moralno djelovanje vs. samodjelatnost ovjeka; kritika razuma, injenica kao u-injenica)............................................................ 87
2.
3. 4.
5.
6
6.
7.
Predavanje (Fichte: transcendentalni idealizam vs. dogmatizam; eksplicitno razlikovanje spekulacije od filozofije, anticipacija postkantovskih falsifikata Kanta; razlikovanje razum-um-mata; proizvodnja zbilje pomou mate; odnos i produkcija odnosa; podizanje svijesti u samosvijest; proizvodilaki karakter uma; intelektualni zor kao demantiranje spekulativnog pojma uma).................. 107 Predavanje (Fichte: utjecaj na ranog Hegela; Ja kao identitet subjekt-objekt; problemi filozofske terminologije, prevoenja i razumijevanja nove misli; spekulativno znaenje tautologijskog stava A = A; kopula jest kao ukinuti-proizvedeni bitak; priroda-svijest vs. svijet-samosvijest; apstrahiranje od ovjeka u filozofiji; Fichteova nedosljednost; Marxovo preuzimanje Fichteova uvida, kapitalizam kao ivotna la)...................................................................................................... 127 Predavanje (Fichte: od filozofije Francuske revolucije do revolucionarnog miljenja; Fichte-Marx : samodjelatnost vs. otueni rad; Fichtov stav o suvinosti vlasti; Fichte i utopijski socijalizam; Platonova idealna drava kao moralni postulat; Njemaka na prijelazu 18./19. stoljee i Fichteova anticipacija graanskog ureenja: samoodluivanje-samoodreenje-samoupravljanje). ....................... 145 Predavanje (potvrda teze filozofija=spoznajna teorija=metafizika kod nekih suvremenih mislilaca te kod Schellinga i Hegela; Kantov subjekt kao instanca iza predmetnosti predmeta; razlikovanje stvarnost-zbilja; neto kao ve proizvedeno. Fichte: odreenje istine kao odluke, filozofija kao ljudski izbor; la kao ivotni habitus; dobrovoljno ropstvo i obrambena la; problem imputabilnosti. Prijelaz na Schellinga: genijalni mladenaki spisi i kasni Schelling; povijesnost i povijest; pojam dobra i zla; granica teorijske realizacije i prijelaz na praktiko stanovite)........................................................................ 163
8.
9.
10. Predavanje (Schelling: granica znanja i proizvoenje vrstog tla; pojam praktikog i pojam povijesnog; razlikovanje nauke morala i nauke prava; pravni odnos kao osnova moralnog odnosa; povijesno vs. historijsko; dogmatizam-teorija vs. kriticizam-praksa; sloboda kao princip praktike odluke o teorijskom; mladi Schelling i mladi Hegel; oprenost teorije i povijesti; svijet kao povijesno dogaanje; ovjek kao uzrok budunosti; stvar po sebi kao produkt idealne djelatnosti; utjecaj na Marxovu analizu upotrebne vrijednosti; filozofija kao oponaanje i Schellingova nedosljednost)............................. 183
11. Predavanje (Hegel: njemaki idealizam kao cjelina vs. niz originalnih pojedinaca; rani Hegel i analiza pozitiviteta kranstva; Fenomenologija duha kao rodno mjesto Hegelove filozofije, potreba za studijem filozofije; Hegelova djela u prijevodima; filozofija kao sistem, enciklopedija; ambivalentnost Hegelova pojma duh; Logika kao sredinje mjesto i okosnica sistema; bitak kao proizvod, povijesno miljenje kao ukidanje metafizike; Heideggerovo falsificiranje pojma Dasein; dijalektiki razvitak vs. posredovanje)........... 203 12. Predavanje (Hegel: filozofija prirode kao Hegelov danak tradiciji i marksistiki dijamat; filozofija duha subjektivni duh: zbiljska dua i sloboda volje; put u objektiviranje duha; europski duh i samoubojstvo; sloboda kao osnova objektivnog duha; beskonana vrijednost subjektiviteta; princip graanskog i princip kolektiviteta; Hegelova filozofija prava: I. stupanj: apstraktno pravo; moralni problem kazne; vlasnitvo i kapital-odnos)....................................................... 221 13. Predavanje (Hegel: objektivni duh podruje volje, razlikovanje moralitet- obiajnost (Sittlichkeit); kritika Kantova moraliteta, samosvijest-samoodreenje-samoupravljanje; postmoderna kao puka negacija moderniteta; ljubav i savjest kao moderni fenomeni; razlikovanje drutvo-drava; graansko drutvo kao sistem potreba; ambivalencija graanskog: nesloboda i osnova za razvoj konkretnog subjektiviteta; drava kao idealno razrjeenje antagonizama; razlikovanje obitelj-porodica). .............................................................................. 239 14. Predavanje (Hegel: kapitalne suvremene interpretacije Hegela i posebnost Marcuseove interpretacije; povijesnost miljenja kod Hegela; problem ideje: ideja kao prvi kritiki pojam; Bergsonova kritika pojma ideje; ogranienost pojam sistem (Schelling i Hegel); Marcuseova teza o konanoj preobrazbi povijesti u ontologiju u Hegela; Marxov pojam konkretnog; filozofija kao oponaanje i reprodukcija). .......................................................................................................... 257 15. Predavanje (Pitanja i odgovori: odnos metafizika-etika i problem utemeljenja etike; univerzalni domet metafizike i moralno djelovanje kao povijesno zbivanje i proizvod)..................................................................... 279
8
16.
Dodatak: Potreba i zadatak filozofije (Predavanje na poslijediplomskom studiju: mjesto Hegela u klasinom idealizmu; Kantov transcendentalizam kao ishodite i epohalni utjecaj Francuske revolucije; pojam primata praktikog uma i spontanosti; razlikovanje razum-um; predmetnost predmeta kao ukidanje metafizike objektivnosti; ovjek kao sumnjivac u filozofiji; odgovornost i imputabilnost; potreba filozofije uslijed gubitka moi sjedinjenja; subjektivnost-objektivnost kao suprotnost intelektualnog i realnog svijeta; razdvojenost subjekt-objekt kao klasni fenomen; Ja kao apsolutni negativitet i proizvoenje bitka; opstanak (Dasein) kao konkretizirani bitak; potreba za filozofijom kao filozofski odgovor na klasni fenomen)..........................................................................................................289
DODACI ivotopis i bibliografija Milana Kangrge........................................................... 311 Izbor internetskih stranica o Milanu Kangrgi................................................... 316 Kazalo imena. ......................................................................................................... 317
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Predgovor
Predgovor autora
Ova je knjiga plod proizaao iz predavanj to ih je autor drao studentima filozofije u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u ljetnom semestru akademske godine 2006/07. Na inicijativu prvenstveno dvojice kolega, prof. dr. Lina Veljaka, proelnika Odsjeka za filozofiju, i njegova zamjenika, prof. dr. Borislava Mikulia, autor se odazvao da sadanjim studentima filozofije odri predavanja o velikoj temi klasinog njemakog idealizma, s njegovim glavnim predstavnicima Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Wilhelm Joseph Schelling i Georg Wilhelm Friedrich Hegel. U rasponu od pedeset godina, od 1. izdanja Kantove Kritike istog uma (1781.) do Hegelove smrti u Berlinu (1831.), dosegnula je njihova misao vrhunac u itavoj dotadanjoj historiji filozofije svojom spekulacijom najvieg ranga. Autor je o toj filozofiji do sada objavio nekoliko knjiga, u kojima se trudio da temeljito razradi, objasni i produbi osnovne misli te klasine njemake filozofije. Zato je poziv na odravanje tih predavanja sadanjim studentima Odsjeka za filozofiju, na kojem je autor djelovao do umirovljenja 1993., bio za autora posebno privlaan. Studenti su snimali predavanja, a na poticaj kolege Borislava Mikulia student Matej Kuna kontinuirano je snimao daljnja predavanja toga semestra, na emu mu najsrdanije zahvaljujem. Osobitu zahvalnost dugujem kolegi Mikuliu koji je predloio da se predavanja publiciraju u obliku knjige i osobno se poduhvatio tekog rada na transkripciji tonskog zapisa i potom na izradbi redigiranog transkripta, na temelju ega je nastao ovaj finalni tekst. Bez njegovog zalaganja teko da bi dolo do teksta predavanja i ove knjige! U ovdje publiciranom tekstu zadran je nain izlaganja karakteristian za iva predavanja, no autor je ipak, s obzirom na specifinost govornog jezika i na digresije, poduzeo manja kraenja transkripta te nuna jezina i stilska poboljanja, a posebno se ukazala potreba da se tekst mjestimice dopuni pobliim pojanjenjima nekih stavova, koji bi bez tih naknadnih zahvata moda ostali nedovoljno jasni. U ovom je obliku po uvjerenju autora ova knjiga upotrebljiva ne samo kao mogui prirunik za studente filozofije nego i za svakog itatelja zainteresiranog za problematiku filozofije klasinog njemakog idealizma, jer i sm karakter predavanog teksta omoguuje da se shvate i neke tee postavke te filozofije. Autor U Zagrebu, u sijenju 2008.
10
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Uvodna rije
11
Uvodna rije proelnika Odsjeka za filozofiju

Kolegice i kolege, izuzetna mi je ast predstaviti vam profesora Milana Kangrgu koji e u ovom semestru drati predavanja iz njemakog klasinog idealizma. Detaljnije informacije o kolegiju moete vidjeti na internetu, na stranicama Odsjeka za filozofiju. to se tie ispitnih i slinih obaveza, to ete rjeavati sa mnom, oko literature itd., moete pristupiti ispitu kod mene ili kolege Mikulia. A dopustite, to je, pretpostavljam, zanimljivije od svih tih formalnosti, da vam kaem samo nekoliko uvodnih rijei o profesoru Kangrgi. Roen je 1923. godine u Zagrebu. Nakon diplome filozofije 1950. u kontinuitetu je etrdesettri godine radio na Filozofskom fakultetu, prvih sedam godina u staroj zgradi na Gornjem gradu, a od 1957. godine, kada je ova zgrada podignuta, u novoj zgradi. Dakle, mi ujedno slavimo i 50. obljetnicu postojanja ove zgrade Filozofskog fakulteta, a na Odsjek to proslavlja na najbolji mogui nain. Profesor Kangrga je kao asistent, potom docent, izvanradni i, na kraju, redoviti profesor, proveo etrdesettri godine predajui etiku, ali osim to je predavao a predavao je i u Zadru nekoliko godina, i u Beogradu nekoliko godina, paralelno sve sa svojom temeljnom djelatnou na ovom Fakultetu osim toga odrao je niz predavanja u razliitim evropskim zemljama, a najvie u Njemakoj, gdje je boravio nekoliko puta po vie mjeseci, odnosno jednom i puna tri semestra. Objavio je ukupno petnaest knjiga, od toga najnoviju na njemakom jeziku. To je zapravo prijevod jedne od tri ili etiri ili pet kljunih njegovih knjiga. To je knjiga koja se u hrvatskom originalu zove Praksa, vrijeme, svijet. Meutim, ja bih vas htio upozoriti na jo neke kljune knjige Milana Kangrge. To su Etiki problem u djelu Karla Marxa, Etika ili revolucija i naposljetku, najnovije na hrvatskom jeziku objavljena Etika, pred tri godine. To, naravno, ne znai da druge njegove knjige nisu znaajne i zanimljive. Ono to je, ini mi se, za ivotni opus Milana Kangrge koji jo uvijek pie nove knjige, najmanje dvije, koliko ja znam najznaajnije, jest to da je on nedvojbeno ne samo najbolji poznavatelj klasine njemake filozofije u Hrvatskoj, i mnogo ire, nego i mislilac koji je kreativno razvio potencijale
12
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Uvodna rije
sadrane u filozofijskoj tradiciji, s posebnim obzirom na misaone potencijale Fichtea i Hegela, i izradio jedno osebujno, originalno miljenje, koje se moe imenovati kao povijesno miljenje. Ali, naravno, termini su uvijek relativni, i neete pogrijeiti ukoliko miljenje Milana Kangrge nazovete i nekim drugim, adekvantijim ili ne sasvim adekvatnim terminom. Ono to e u ovom semestru ovdje biti na djelu, jest ponajprije mogunost da iz usta originalnog mislioca ujete originalnu interpretaciju onoga to u evropskoj filozofijskoj tradiciji jest od kljune ili presudne vanosti, a to je klasini njemaki idealizam od Kanta do Schellinga i Hegela. Neu dalje zlorabiti vae vrijeme pa preputam rije profesoru Kangrgi.
1. Predavanje (28. veljae 2007.)

Kolegice i kolege, ja vas pozdravljam i drago mi je to nakon dosta dugo godina mogu ovdje predavati i novim generacijama studenata. Kao to je tu najavljeno, pred nama je posao da u toku ovog semestra govorimo o klasinom njemakom idealizmu ili klasinoj njemakoj filozofiji s glavnim predstavnicima Kant, Fichte, Schelling, Hegel. Moemo odmah za jedno historijsko, da tako kaemo, lociranje razvitka te filozofijske misli ukazati na to da se reeno razdoblje bitno odvija izmeu 1781. i 1831. godine, tj. od izlaska prvog izdanja Kantove Kritike istoga uma do Hegelove smrti u Berlinu 1831., to znai, razvitak od pedeset godina, a neki smanjuju to razdoblje ak na etrdeset godina ukazujui na to da je Hegelova Logika, njegovo glavno djelo, bilo gotovo ve 1812. Ako se malo zamislimo, vidimo kako to ne jedno od, nego najvee razdoblje u historiji filozofije zapravo pada unutar etrdesetak godina. To je fantastino. Dakle, jako kratko historijsko razdoblje u kojem je na djelu najdublja misao filozofije kao takve. U tom, dakle, historijski kratkom razdoblju na djelu je, moemo sad kazati, zbilja najvii vrhunac ovjekove misli, ne samo u historiji filozofije nego i historije ovjeanstva u cjelini, gdje sad zaista pred sobom imamo istinsku, epohalnu misao prvoga ranga to emo u naim predavanjima pokuati i pokazati. Hegel je naime naglasio kako moemo imati ili zastupati velike i znaajne teze ili ideje, ali dok one nisu razvijene, one ostaju ipak jedna apstrakcija ili, moda, nedoreenost, pa emo tu onda, naravno u skladu s tom Hegelovom milju, pokuati, u toku naih predavanja, konkretizirati i taj pojam epohalnosti pa onda i neke druge bitne pojmove i probleme te filozofije. Radi lakeg praenja i boljeg razumijevanja bti i problem klasine filozofije, o kojoj emo tu govoriti, navest u vam prethodno dva momenta za koja mislim da vam mogu sluiti kao, da tako kaemo, orijentir to biste ga mogli imati stalno na umu prilikom ovih naih izlaganja. Ima tih momenata vie, ali hou ukazati na dva koji bi nam mogli posluiti kao okosnica za razumijevanje onoga to e se govoriti. Kao prvo, rije je o samoj filozofiji, tj. o njezinu imenu, to dolazi od grkih rijei philo-sopha, pri emu, kao to znamo, sopha znai mudrost, a ono philo ljubav. Imamo po sla sa moramo sad to tako prevesti, ljubavi prema mudrosti. Ve pri samom ovom odreenju namee se spontano i posve razumljivo, i oprav dano, pitanje: Zato samo ljubav prema mudrosti, a ne i sma mudrost?
14
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)
U odgovoru na to pitanje, to ga filozofija kao filozofija zapravo nikada ne postavlja temeljito, a da time ne bi prekoraila vlastiti rei emo sad to samo tako, za sada misaoni horizont, dakle upravo svoju filozofinost, a time i sebe smu. A vidjet emo kako je upravo to kroz itavu historiju filozofije bila njezina, da tako kaemo pod navodnim znacima, zla savjest, s kojom nije mogla izii na kraj, ali je upravo klasina njemaka filozofija dospjela u svojoj najdubljoj samokritinosti do toga da smu sebe, tj. svoju bitnu granicu, svoje domete, ogranienost itd., dakle sebe kao filozofiju, stavi kao predmet svoje refleksije. A grublji odgovor, recimo, na to postavljeno pitanje mogao bi glasiti: filozofija je ostala ta takozvana samo ljubav, philosopha, prema mudrosti, dakle zato to je ve od poetka, mogli bismo sad to tako kazati, ispala iz mudrosti kojom stari grki mudraci zapoinju misliti o svom ivotu. A kad kaemo stari grki mudraci, ja u vam to locirati recimo, sve do Platona. Mi emo sve to to vam sada govorim kao teze jo razraditi tako da ete vidjeti to se pod time ima razumijevati, jer to su bitne stvari s kojima moramo izii na kraj, a upravo nam je klasina njemaka filozofija omoguila da iziemo na kraj s tim dakle, rekli smo, to je od poetka ispalo iz mudrosti kojom stari grki mudraci zapoinju, a ona se sastoji samo i bitno u tome to ti mudraci nisu odvajali teoriju od prakse. A to znai od vlastita ivota! Tako da je to, u tom takozvanom poetku, jo bila moemo to pod navodnim znacima kazati ili ne, svejedno, ali emo to opravdati kasnije ivotna misao. A filozofija se otada kree samo i iskljuivo ili preteito u horizontu teorije dakle, teoretinosti. To bi bio taj prvi moment to ga treba imati u vidu s obzirom na ono to bismo mogli nazvati sma bt filozofije kao takve. Drugi moment na koji vas elim upozoriti, da olakamo razumijevanje kasnijih stavova, a smatram ga dosta znaajnim, na koji vas dakle i upuujem, dogaa se s Fichteovim bitnim odnosom spram Kantove osnovne teze s kojom on zapoinje nakon Descartesovog stava Cogito ergo sum, dakle, Mislim, dakle jesam. A onda Kant nastavlja na itavu, prije svega novovjekovnu filozofijsku tradiciju o kojoj emo mi govoriti, pa moemo odmah i anticipirati, razrjeava bitni spoznajno-teorijski problem s kojim zapoinje novovjekovna filozofija od Descartesa do Kanta. Dakle ovo Mislim, dakle, jesam, kao takozvani poetak novovjekovne filozofije a rije je ovdje s Kantom o njegovu stavu, koji je bio na poetku, kad ga je iskazao, gotovo identian sa Descartesovim: Ja mislim. To se onda naziva, tj. Kant to naziva
15
transcendentalna apercepcija, koja, kako on kae to je citat, njegov stav, to je poznato mjesto mora moi pratiti sve nae predstave ili predodbe kako bi se dospjelo do istinske, a sad u naglasiti, razumske spoznaje, a vidjet emo zato kasnije treba ba to naglasiti. Mogli bismo sad to nazvati i epohalnim iskorakom iz filozofije u spekulaciju ako to uzmemo samo kao poetak. Kad to kaem, onda zbilja moram odmah iskazati i jednu tezu, koja je onda znaajna, vrlo esto ete to, zapravo samo tako, nalaziti u historiji filozofije, sintagmu spekulativna filozofija. Pazite, to se samo uvjetno moe upotrebljavati. Mi emo u predavanjima insistirati na tome i pokazati zato uvjetno i u kojem smislu. Upravo u tom smislu to bez transcendentalne filozofije nema spekulacije. Ona je poetak, pretpostavka i takozvani uvod u ono to bi se moglo nazvati spekulacijom. Ali, pojam spekulativna filozofija, uzet doslovno, jeste contradictio in adjecto. Tako da i ja sad u naravno anticipirati ono bitno insistiram na bitnoj razlici izmeu filozofije i spekulacije. To sam sad unaprijed rekao zato to je Kant tu samo zaetak toga to se tu kao pojam naziva spekulacijom. Interesantno je naime to, a o tome emo isto govoriti, da Kant sam sebi skae u usta, da tako kaemo, protivurijei sebi, tj. vlastitoj bitnoj poziciji, kad pod spekulacijom misli teoriju. Probajte tragati za svim moguim historijama filozofije i svim moguim interpretacijama ja sam to u jednom svome djelu analizirao, to jo nije izilo ak i najznaajniji filozofi poslije Kanta, do danas, u dvadesetom stoljeu, ak i ljudi koji su proli kolu klasine filozofije, jo uvijek poistovjeuju pojam spekulacije s teorijom. Tako da ete kod Kanta nai spekulativna filozofija mislei teorijska filozofija. A zato kaemo da je skoio sebi u usta? Zato jer je on prvi mislilac u historiji filozofije koji je doao do pojma primata praktikog uma. Pazite dobro: primat praktikog uma pred teorijskim, naravno, a ostao je na nivou i u horizontu te iste teoretinosti. Ne vidi da je on ve par excellence spekulativni mislilac, a ujedno je ostao jednim dobrim dijelom u tradiciji te takozvane novovjekovne filozofije koja je u svojoj bitnoj liniji spoznajno-teorijska. To sam samo unaprijed nabacio, tako da kasnije, kad doemo do toga, vidimo u emu je zapravo bitna razlika izmeu filozofije i spekulacije. Tako da onda zaista ne bismo smjeli upotrebljavati ovu sintagmu spekulativna filozofija, pa time zaista ostati u onoj contradictio in adjecto. Ovo to govorimo, samo je jedno postavljanje problema da biste lake mogli pratiti ostalo. A kad sam tu naveo taj epohalni iskorak s Fichteom, koji je bio uenik Kantov, nastavlja, ali ujedno i prvi radikalni kritiar Kanta,
16
mogli bismo to rei kao osnovni stav Fichteov, kojim prekorauje, ili bolje rei, prevladava Kantovu poziciju, kad Kant veli Ja mislim to je ta transcendentalna apercepcija onda bi mu Fichte mogao rei: Dragi Kant, trebao si rei: Ja, Immanul Kant, mislim. To ovako izgleda nategnuto, ali se time onaj apstraktni pazimo dobro: samo spoznavalaki subjekt, kako ga tretira novovjekovna filozofija u liku spoznajne teorije ovo Ja, ovaj subjekt Ja, prerasta u ovjeka, ovo: Ja, Immanuel Kant, mislim. To mu predbacije Fichte, i to je prijelaz na tu spekulaciju, kojim se spoznajno-teorijski filozofijski horizont prekorauje, prevladava, a time, mogli bismo kazati i sma filozofinost. Ovo prerastanje subjekta, pojma subjekta, i onoga Ja, u ovjeka, ovo to Fichte kae, Ja, Immanuel Kant, mislim, time se onaj pojam samosvijesti, koji se ve s Descartesom jasno utvruje pazite, Descartes daje do znanja, interesantno da je to on samo u jednom pismu dao, a nije razvio: u Cogito ergo sum ovo cogito znai: Ja znam da mislim, dakle jesam. Pazite dobro, inae imamo samo ovo Mislim, dakle, jesam kao puko miljenje koje, meutim, postaje predmet miljenja, tj. svijest se die na nivo samosvijesti. Znai, cogito je samosvijest, pozicija samosvijesti, a svijest je tu ono to sm Descartes naziva svjesnim sadrajem kao predmetom samosvijesti. Prema tome, tu se s Fichteom dogaa, s onom kritikom primjedbom Kantu, upravo to da se pojam samosvijesti vie ne shvaa u spoznajno-teorijskoj dimenziji kao neki vii stupanj svijesti, u dimenziji pukog spoznavalatva, nego Fichte odmah dodaje i tu je ta njegova veliina i tu je prijelaz na spekulaciju samosvijest = samodjelatnost = sloboda. Time je prekoraen horizont filozofinosti. Dakle, taj do tada samo spoznajno-teorijski miljeni odnos svijesti i samosvijesti kod Descartesa i Kanta pretvara se u spekulativni stav subjekt-objekt identiteta. Mi emo se s time, dakako, sresti, protumaiti to sve i produbiti, tako da vidimo veliinu toga, pri emu moemo odmah nagovijestiti da je upravo Fichte prvi spekulativni mislilac u historiji filozofije. Spekulativni mislilac, a ne vie iskljuivo filozof! I on to ak daje do znanja. Dakle, rije je o subjekt-objekt identitetu kao osnovi i pravom poetku cijele Fichteove spekulativne misli, a time je prevladana i spoznajno-teorijska pozicija, bitna za razvitak filozofije kao takve, naroito novovjekovne, evropske, koja nije izila na kraj s pojmom odnosa evo, gledajte, odnos subjekta i ovo u naglasiti i objekta jer je to i znailo da se ve poinje s razlikom, a da se do njegova jedinstva nikada po toj liniji nije dolo. Spoznajna teorija kao takva, po svojoj bti, ne izlazi na kraj sa svojim vlastitim problemom odnosa
17
subjekta i objekta. A kad kaemo subjekt i objekt, onda imamo u vidu ovo to smo maloprije naglasili, naime, da su i subjekt i objekt shvaeni i odreeni ovdje samo i iskljuivo u spoznajno-teorijskom horizontu, dakle, u dimenziji spoznavalatva. Tako je onda i ona, takozvana uvena definicija istine kao adaequatio rei et intellectus, adekvacija ili podudaranje stvari i intelekta, ve svojim bitnim postavljanjem bila i ostala ista apstrakcija metafizikog tipa, jer je taj stav mogu samo u jednom i za jedan posve dovren i jednom zauvijek gotov svijet a im to kaemo, onda znamo da nemamo vie posla sa svijetom, onda svijet nije svijet, pa to odmah i prestaje biti svijetom jer se njime ne samo u Spinoze, nego u itavoj novovjekovnoj filozofiji, misli zapravo priroda. Onda to imate paradigmatino iskazano kod Spinoze, to je poetak njegove Etike, Deus sive natura, Bog ili priroda. Dakle, pojam svijeta miljen je ovdje kao priroda! Kasnije e Hegel rei: svijet shvaen kao puka apstraktna onostranost ili objektivnost. To su, dakle, ta dva momenta o kojima vam govorim da ih imate u vidu kao, rekao sam, orijentir koji bi nam omoguio lake sluanje nekih stavova, teza kad prijeemo na izlaganje svih tih problema svakog pojedinog filozofa Kant, Fichte, Schelling, Hegel pa e nam to sluiti i kao orijentir prilikom izlaganja itave klasine njemake filozofije. Tu sad samo da jo kaemo ovo, unaprijed, da ono bitno to se tu dogaa, prije svega s Fichteom, koji je, kao to smo rekli, idejni zaetnik prve spekulativne misli, glavni predstavnik, osniva, kako hoemo kazati, bilo je to to se neprekoraeni i za nju neprekoraivi horizont filozofije kao takve, u kojemu se zastaje na pitanju odnosa, dakle spoznajnog, spoznavalakog odnosa subjekta i objekta, onim subjekt i objekt, podie na nivo, s Fichteom, produkcije odnosa. A to znai samo to da, ako bismo tako rekli, iza pod navodnim znacima iza tog danog i kontemplativnog odnosa, traga se za samim podrijetlom i toga subjekta i toga objekta. A to je znailo ni vie ni manje nego da su i kako su proizvedeni taj subjekt i objekt, a ne shvaeni kao puka danost; tj. da oni prethodno moraju biti ba proizvedeni, da bi kao takvi uope bili i da bismo uope mogli baratati tim pojmovima subjekt i objekt. To je zapravo, moemo sad kazati, primjereno upravo toj novovjekovnoj filozofiji koja poinje sa svojim bitnim spoznajnim, spoznajno-teorijskim problemom, pri emu je onda problem metode spoznaje u prvom planu Descartes pie Discours de la mthode, dakle Rasprava o metodi kao bitnim pitanjem spoznajno-teorijske problematike uope. U tom smislu, dakle, produkcija odnosa znai, kod Fichtea, taj subjekt-objekt-identitet. A to nije nita drugo nego ve zapoeti sa samodjelatnou
18
ili slobodom kao apsolutnim poetkom svega to jest. To znai: svijeta i ovjeka samog. Tako smo po toj liniji klasine filozofije dobili onaj niz razvitka o kojem e tu, naravno, biti govora, u naim izlaganjima, koji se kree od transcendentalnog idealizma (Kant), preko spekulacije (Fichte i Schelling), do povijesnog miljenja (Hegel i Marx). to spekulativno znai o emu emo, naravno, morati temeljito jo raspravljati u naim izlaganjima da se uvijek iznova mora zapoinjati s budunou a ne s prolou. To je prije svega smisao moje teze da na poetku bijae budunost ali o tome e jo biti govora, to je Fichteov stav dakle, zapoeti s budunou kao mogunou svega to jest i to se dogaa. I da se na kraju ovog naeg kratkog uvoda kae: po toj liniji klasine filozofije i spekulacije, prvenstveno spekulacije, dospio je kasnije Marx koji sm, da tako kaem, nije znao to je spekulacija onda on ponavlja Kantovu tezu: spekulacija = teorija, pa onda na to odmahuje, i tako dalje, a sm je spekulativni mislilac. Mi emo o tome moda jo govoriti, ali pomou Fichtea, a ne toliko pomou Hegela, nego pomou Fichtea dolazi Marx ja u to citirati kasnije, ako doemo do toga do zahtjeva da se sa stanovita takozvane upotrebne vrijednosti treba uvijek iznova dospijevati do razmjenske vrijednosti. To je kljuno mjesto Marxova Kapitala, ali ne samo Marxova Kapitala, nego naeg svakidanjeg, dananjeg ivota. Pri emu mi ivimo neprekidno u dimenziji upotrebne vrijednosti, a ne pitamo za tu razmjensku, ili po emu je ona mogua ili to to znai, i tako dalje. Tu je Marx na najdubljem spekulativnom temelju to ga nasljeuje od Fichtea. Ja to sad samo usputno nagovjetavam upravo zato to je to vrijedno naglasiti, zato to je upravo Fichte tu okosnica za razumijevanje onoga to se s nama dogaa zapravo svaki dan, a to je Marx razradio na ekonomskom materijalu. Dakle, na taj nain moemo onda dospijevati do spoznaje to, kako, na kakav nain ivimo, jer nam spekulacija omoguuje da dospijemo do istine naega ivota. Evo, to bi se unaprijed moglo tu kazati. Filozofija nam to nije do kraja omoguila, i tu je njezina granica. Evo, to je taj uvod. Sad emo malo najopenitije s Kantom, pa emo prije svega postaviti cjelinu, da nekako smjestimo Kanta, a onda emo ii na bitne pojmove i probleme Kantove filozofije, koja e, naravno, omoguiti sve ono to se razvija u itavoj klasinoj filozofiji sve do Hegela. Immanuel Kant je roen 1724., a umro je 1804., dakle, doivio je osamdeset godina. Bio je utemeljitelj i pretea te klasine filozofije. Rodio se u Knigsbergu, u Istonoj Pruskoj, i do smrti je ivio u svom rodom gradu. Sad
19
emo naglasiti, Kantova je filozofija zbiljska, upravo revolucionarna prekretnica u itavoj historiji filozofije zapadnog svijeta koja svoj poetak ima u starogrkoj filozofiji. Kad se kae revolucionarna, misli se ovo: s jedne strane na ono predrevolucionarno i revolucionarno razdoblje druge polovice 18. stoljea, u kojem se idejno priprema francuska revolucija od 1789., a iji je misaoni odjek bila cijela klasina filozofija na elu s Kantom pa sve do Hegela. U svojoj Historiji filozofije Hegel to naglaava, pa ba potencira, a onda iz skromnosti, kako bi se reklo, jer ne spominje sebe, pa govori kako je itava ta filozofija Kant-Fichte-Schelling a misli, naravno, i njegova vlastita neposredni misaoni i duhovni odjek onoga to se dogaa s Francuskom revolucijom i oko nje u Evropi, koja je naravno najradikalnija prekretnica u itavoj historiji ovjeanstva. Tako da se vidi a te emo stavove kasnije malo jo citirati kako smi ti filozofi naglaavaju da su oni poticaj svoje misaone djelatnosti dobili pod utjecajem Revolucije. Otud, revolucionarna misao jest primarno misao te revolucije tako da oni sad misaono i duhovno prerastaju to da su samo kako bi Marx rekao za Kanta teoretiari Francuske revolucije, jer to je sad ve bila ba revolucionarna misao, a to nije isto. To e se vidjeti kod Fichtea koji poinje teorijskim opravdavanjem te revolucije u ono vrijeme u Njemakoj, pa je onda to morao pisati pod pseudonimom da ne bude uhapen, mislei revoluciju koju je on zahtijevao i za Njemaku. Tako da je Fichte tu mislilac revolucije, francuske, ali onda on postaje revolucionarni mislilac, to nije isto, sad imamo posla s revolucionarnom milju, to je zapravo nov kvalitet. Pri emu moemo odmah kazati da je ovaj pojam revolucionarnog, kao revolucionarna misao, zapravo spakulativna misao. Sad emo onda anticipirati: spekulacija bi u tom kontekstu bila, reeno slikovito, filozofija koja prodire pod kou, a filozof se kree nad koom. Dobro, dakle, tu smo evo sad s Kantom kao poetkom. Moemo sad kazati da tu kod Kanta imamo, uvjetno reeno, tri momenta tog misaona prevrata prvog ranga: prvo, kriticizam, drugo, transcendentalizam, i tree, Kantovo pitanje kojim on zapravo razrjeava spoznajno-teorijski problem: jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a priori? Tu bismo mogli dodati, a o tome e biti govora, naravno, jer je Kant veoma znaajan i zasluan u historiji etike, da bi etvrti moment toga revolucionarnog prevrata bilo Kantovo prvo u historiji filozofije isticanje primata praktikog uma. to je bila, naravno, osnova ne samo za konsekventno postavljanje etikog problema nego i, da tako kaemo, nit-vodilja cjelokupne klasine filozofije, pa i mnogo vie od toga, jer je upravo to bio jedan od bitnih momenata na putu u spekulaciju i povijesno miljenje kao idejna osnova ivota Evrope sve do dananjeg dana.
20
Tu se sad dogaa ono, kako smo ve to naglasili, da tako kaemo, pojam identiteta ili neodvojivosti, nerazluivosti teorijsko-praktikog. Ve Kant dolazi do toga, pri emu kao nov moment odlunu ulogu igra, to bismo mogli tako kazati, neto ime poinje svijet, a to je imaginacija, mata, njemaki Einbildungskraft. Tako da se Kant, vidjet emo, u svojoj takozvanoj Kritici moi suenja, u tom estetikom problemu, da to kaemo uvjetno, najvie pribliio spekulaciji. A Schelling je tu onda insistirao na umjetnosti s obzirom na pojam produkcije. Kantovu filozofsku djelatnost moemo podijeliti prije svega na dva razdoblja. U prvom je razdoblju Kant bio pod utjecajem njemakog profesora filozofije Christiana Wolfa (1679-1754.), koji je bio zasluan prije svega za stvaranje njemake filozofijske terminologije, a naroito za dva kljuna pojma s kojima emo se jo sretati, kao kljuni zaista u itavoj klasinoj filozofiji: pojam intellectus, to ga onda Wolf prevodi sa Verstand, razum, i ratio, to prevodi s Vernunft, um, pa dobivamo dva kljuna pojma klasine filozofije: razum i um. Time onda dosljedno i pojmovno moe s Kantom zapoeti razrjeavanje novovjekovnog spoznajno-teorijskog spora izmeu empirista i racionalista. U tom je slijedu Kant naglasio da ga je od takozvanog dogmatskog drijemea oslobodio Hume, engleski filozof, empirist, svojom tezom kako se pojam kauzaliteta ne d dokazati, dakako empirijski. No, kad imamo to u vidu, onda, to kau da je malo zauujue, Kant bi se prije morao pozvati na Leibniza. Naime, kad kae to da ga je probudilo od dogmatskog drijemea, njega je zapravo Leibniz vie probudio nego Hume, svojim odgovorom empiristima, na njihovu osnovnu tezu, to je ona ve uvena teza: Nihil est in intellectu quod prius non fuerit in sensu, Nita nema u intelektu to ne bi prije toga bilo u osjetu ili iskustvu, to je osnovna empiristika teza kojom poinje filozofija od Bacona pa sve do Lockea. Na to Leibniz odgovara: Nisi intellectus ipse, Osim intelekta samoga. Pazite malo, ve je Leibniz zapravo razrijeio taj spor izmeu empirizma i racionalizma, onim svojim nisi intellectus ipse, pa na temelju toga onda Kant zapravo gradi itavu svoju kritiku spoznajno-teorijske pozicije, ostajui dobrim dijelom i sm jo u tome horizontu, pa katkada ne vidi niti granicu niti domet vlastite filozofije. Ali o tome e jo biti govora. Dakle, ovo nisi intellectus ipse, osim intelekta samoga, kljuno je mjesto za razumijevanje samog poetka Kantova postavljanja filozofijskog problema, a odnosi se zapravo na razrjeavanje spoznajno-teorijskog bitnog problema, onoga odnosa subjekta i objekta. Pri emu imamo tu, vidite, empirista koji poinje s osjetom ili iskustvom, a ovo to Leibniz hoe rei em-
21
piristima, to je njegov odgovor Lockeu, da je iskustvo mogue tek kada ga intelekt konstituira evo, da tako kaemo i omogui. Tako da, Kant e onda rei, naravno, da spoznaja poinje iz iskustva, ali ne pomou iskustva iskljuivo, nego pomou razuma. Vidite, tu je odmah i to pitanje koje Kant sada postavlja, dakle: Jesu li to je sad pitanje na koje on, naravno, pozitivno odgovara jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a priori? Ja moram sada tvrditi, ako je rije o filozofiji, onda moemo poeti sa sintezom, a ne s analizom. To vam ovi analitiari ne znaju, pa stalno onda analiziraju, a ne znaju to, pa nikad nisu do toga ni doli. A kako moe analizirati neto, a ne zna to? Tu emo sad odmah doi do kljunog pojma, s Kantom, to je pojam Gegenstndlichkeit des Gegenstandes, predmetnost predmeta. Dakle, po emu je predmet mogu? To metafiziari ne pitaju, nego imaju gotov predmet. A imamo mi u naem jeziku, to vam je ... Nijemac ima Gegenstand, a mi imamo prvoklasan pojam, pred-met, pazite, od glagola pred-metnuti. Na tome insistira Kant, da subjekt mora stajati iza predmeta da bi on bio uope mogu. On ga mora doslovno dodue, on to jo ne kae sasvim tako, ali spoznavalaki u svakom sluaju proizvesti. Predmet je proizvod. Prema tome, ne moemo zapoeti s predmetom nego s onim po emu je predmet mogu. Po emu je predmet mogu, to je Kantovo bitno pitanje kojim se traga za bti predmeta. To je jedna stvar na koju treba odmah ukazati. Imate finu raspravu Herberta Marcusea, Vom Begriff des Wesens (O pojmu bti), pa kae vrlo lijepo, analizirajui upravo Kanta, kako Kant kree upravo s pitanjem mogunosti: bt = mogunost. Kad pitate za bt neega, bilo ega, zapravo pitate za njegovu mogunost. Po emu je to mogue, po emu je taj predmet, recimo, mogu? Dakle, bt je pitanje mogunosti. To je identino, i to je Marcuse prekrasno analizirao u svojoj raspravi, ukazujui upravo na to kako Kant poinje s pitanjem, jesu li mogui sintetiki sudovi a priori, to jest, po emu je predmet mogu. Pa da ne poinje s iskustvom, a da ne zna to je uope iskustvo! Iskustvo moe biti spoznajno relevantno samo onda kad je konstituirano pomou onoga to im je Leibniz rekao intelekt, nisi intellectus ipse, osim samog razuma. Razum je onaj sabiralaki organ pukih osjetilnih podataka u jedinstvo. Dakle, da bi se dolo do predmeta, mora se doi do odreenja predmet = pojam, i to ide tako daleko, o tome emo jo govoriti, to je cijeli jedan veliki problem filozofije, njezinih dometa i granica. Pazite, nema predmeta bez pojma. To je dano u identitetu, to je Kantova zasluga. Predmetnost predmeta ukazuje na subjekt koji omoguuje da raznolikost, moemo kazati kaotinost, osjetilnih
22
podataka skupimo pa kaemo stop! Pa to je tvrdo, uto, ovo i ono, i tako dalje, moemo navoditi sve mogue osjetilne podatke, ako ostanemo samo pri tome. Pa sad vi mene pitate, to je stol, a ja bih rekao [kucanje o stol], e, to je neto tvrdo. Tu bi empiristi morali biti konzekventni pa tako govoriti. Ali, nije stol tvrd! On je valjda jo i neto drugo, ne!? Moe biti i sme, moe biti odreene forme, moda moe neemu sluiti, za pisanje, jedenje, za bilo to, i tako dalje. Dakle, po emu je stol mogu, pitanje je Kantovo po emu je predmet mogu, a ne ostati pred pukim, rasplinutim osjetilnim podacima, naih petoro osjetila, a da ne znamo o emu govorimo. Dakle, iskustvo je mogue pomou intelekta koji je tu sada treba ba naglasiti razum, to je Wolf dobro detektirao. I sad pazite to se tu dogaa, to su vam gotovo nevjerojatne stvari. Kad otvorite Kritiku istoga uma, pazite, zove se Kritik der reinen Vernunft, a neete nai um, jer Kant pie zapravo kritiku istoga razuma, Kritik des reinen Verstandes. Imate naslov glavne knjige koja znai epohalni prevrat i obrat, i naslov glasi Kritika istog uma. Otkud mu taj um? I sad ete tragati za tim, a on se bavi pojmom intelekta, koji mu je reiner Intellekt, ono nisi intellectus ipse, i tako dalje, to mu je Wolf preveo s Verstand. Pa imate tu unutra stalno pojam radnja razuma, i tu ga onda odmah kritiki doeka Fichte, njegov uenik, pa veli: Dragi Kant, pa kakva radnja razuma!? Pa razum je teorijski organ, a um je praktiki. Prema tome, nisi uope imao pravo tako govoriti! A Kant stalno govori, kroz cijelu analizu Kritike istoga uma, o razumu razum, naravno, Verstand. I tu je taj zalom da Kant sm ne vidi to radi. A onda najednom dolazi do toga da mu itava problematika izrasta do pojma uma za koji kae da je to ono stanovite koje razumu daje principe, dakle, neemu viem. I sad pazite, na koncu dolazi do toga moemo ak kazati nemotivirano do pojma primata praktikog uma. Pa, kakvog sad najedamput praktikog uma!? A cijela mu je Kritika istoga uma zapravo kritika razuma! itava Kritika istoga uma jest kritika razuma koja nam omoguuje da uope doemo do pojma predmeta. Tako daleko da Kant to, naravno, nikad ne bi rekao: predmet je pojam. Znai, rezultat spoznavalakog odnosa subjekta, te na toj liniji dolazimo do odreenja predmeta u identitetu s odnosom. Predmet = odnos! To je rezultat za koji je zasluan upravo Kant koji je doveo do toga da pokae kako je razum onaj teorijski organ koji omoguuje da mi uope imamo posla s neim to nazivamo predmetom i da znamo da mi, kao spoznavalaki subjekti, stojimo iza toga predmeta, da ga mi konstituiramo, a moemo rei
23
i konstruiramo, moemo takoer rei, proizvodimo. Pri emu, tu treba vidjeti jedan veliki problem upravo u odnosu filozofije i spekulacije, gdje se spoznavalaki in identificira s proizvodilatvom. Mi kao filozofi ostajemo ogranieni ako ne pitamo po emu neto jest? Tu vam je onda na djelu cijela metafizika, ona kree onim ex nihilo nihil fit, pa se onda ak i jedan Aristotel tu zbunjuje i ne zna kako bi s tim iziao na kraj. Jedan Aristotel, koji pred sobom i oko sebe ima prvoklasno umjetniko stvaralatvo, ima i pojam poisisa, ima svoje slikare i kipare svjetskoga glasa, Fidiju, Mirona, Praksitela, pa je nasjeo na metafiziku. Pa iz ega je ta statua? A on veli: iz kamena. to je sad to iz kamena? Pa nije! Nego je krivo postavljeno. Po emu je sad to, a ne iz ega. Pa, znamo da je iz kamena, ali moe biti i iz drveta, moe biti iz eljeza, moe iz bilo ega drugog! To je ono njemaki aus, woraus. Ali ne to, nego wodurch, po emu! To znai, po umjetniku, po njegovu stvaralatvu, po njegovu djelu! Ali najvei mislilac starog svijeta, koji je sve to znao, pa se tu dao zavesti takvim pitanjem, ex nihilo nihil fit, iz niega ne postaje nita. Pa se onda Hegel kasnije ruga tome da mu iz neega postaje neto. Zato bi trebalo tek postajati ako ve jest!? A vidi se o emu je rije. Nije to pitanje materijala iz ega se neto pravi, nego onog proizvoditelja. U ovom sluaju umjetnikog proizvoditelja, umjetnika i tako dalje, onih koji su napravili statuu Afrodite, i tako dalje. A nije Afrodita iz kamena nego je po umjetnikom djelu, po oblikovanju. Dakle, da se vratimo na Kanta. Kant ima svoju misaonu granicu. Svi smo mi ogranieni. Nekad kad sam drao predavanja, pa smo diskutirali o tome, studenti su me potali, jer sam rekao da smo ogranieni. Ali nemojte se ljutiti kad vam kau da ste ogranieni, platite mu pie! Pa, mi jesmo ograniena bia, konana, ograniena, nedostatna, potrebita bia. To se odnosi na svakoga, pa ak i na najveeg filozofa svih vremena, Hegela, kojemu ak i jedan Kangrga moe pronai nekakve nedostatke i tako pokuavati mu pomoi. Dakle, svi smo ogranieni, a Kant na razmeu itave metafizike, filozofije od poetka, od Platona moemo kazati Platon je paradigmatian za ono to se naziva filozofija: Platonov pojam ideje, pa emo o tome jo govoriti, taj je kljuni pojam ovdje, a ja sam na primjer kritizirao Hegela, kojega sam smatrao svojim kolskim prijateljem, da jo i on upotrebljava taj pojam ideje, pa onda ima kod njega subjektivna ideja, objektivna ideja, apsolutna ideja. A emu ti je ta ideja? O tome e jo biti rijei. Uglavnom, s ovim pojmom ideje poinje itava filozofija, dakle, s Platonom. Sad kad smo napravili jedan rez, uvjetno reeno, izmeu starih mudraca, koji su jo ivjeli svoju misao ili mislili svoj ivot, kako god hoemo
24
kazati to su zato mudraci jer nisu odvajali svoj ivot, svoju praksu, svoje stvaralatvo, sve skupa, od svoje misli, dakle od teorije, nego je to bilo dano u jednom jedinstvu, pa su zato nazvani mudraci. Platon pak postaje prvi pravi filozof koji odvaja teoriju od prakse, a onda, kao to znamo, Aristotel, s njima se pojam prakse odvaja od svih onih odreenja prxis-poisis-tchnetheora i tako dalje. Dakle, hou rei to, moramo imati stalno u vidu domet, ali i granicu, recimo u ovom sluaju, Kantova postavljanja problema, gdje se on strano mui da izie iz ovoga ja u to tako nazvati metafizikoga horizonta, da uope prvi puta doe do toga da kae metafiziarima: Pa, ekajte, kako ste doli do predmeta? I danas ete naii, ne samo kod nas, na pojam dani predmet, a to vam je drveno eljezo, to je contradictio in adjecto. Tako moe govoriti svaki prosjean ovjek, ali ako elim biti filozof, onda mi to nije doputeno. Kad kaemo dani predmet, onda smo sami sebi skoili u usta. Jer, predmet, kao to vidite, upravo se Kant mui da to pokae, predmet mora biti tek uspostavljen, proizveden, kao po subjektu omoguen, miljen i tako dalje, da bi bio. To vam govorim zato jer, naalost, jo ima takvih takozvanih filozofa koji tako govore u prazno. Najprije smo rekli da su ovdje kljuna ova tri momenta: kriticizam, transcendentalizam i Kantovo pitanje o sintetikim sudovima a priori. Kad kaemo kriticizam, ono to nazivamo Kantom, nije vie ono tzv. predkantovsko doba, kad je on jo uenik jednoga Wolfa, i tako dalje. Pravi Kant poinje s Kritikom istoga uma, 1781. je kljuna godina ja bih malo pretjerao, pa rekao prave filozofije. Prvi se puta filozofija postavlja na nivo svoje vlastite, da tako kaemo, filozofinosti u klasinoj njemakoj filozofiji s Kantom. To je prva misao gdje vie nema lutanja, a neu biti bezobrazan pa rei brbljanja, jer bi to bilo neprimjereno, ali Kantova kritika metafiziara, koji poinju s takozvanim gotovim i danim predmetom kao neim samo po sebi razumljivim, pa im postavlja pitanje, odakle taj predmet? Pa onda idemo na kritiku, pa idemo na taj takozvani kriticizam, pa onda on na jednom mjestu u Kritici praktikog uma kae da je to neprimjereno filozofskom pristupu da se neto uzima kao samo po sebi razumljivo, rijeeno, i ovo i ono... Pa, Kant pita stalno tako, da nita nije rijeeno, pa pita za mogunost predmeta. Pazite, pita za mogunost predmeta da bismo uope mogli govoriti o predmetu, a ne uzeti ga zdravo za gotovo, to je onda taj takozvani zdravi ljudski razum, pa onda Hegel veli da je taj zdravi ljudski razum toliko zdrav da e se rasprsnuti od zdravlja. Dobro, naravno, to je sad pitanje, kad gledamo s Kantom, zaista bitne razlike izmeu razuma i uma. I tu e se onda stvar razvijati tako da Fichte
25
uzima sve ono najbolje do ega je Kant doao. On ga kritizira da nije imao hrabrosti, on veli da Kant nije imao dovoljno hrabrosti da povue konsekvencije iz onoga najboljega to je on nazvao sm duh Kantove filozofije, a to je pitanje zapoinjanja od uma dalje, tj. kree se s umom, a ne s razumom. Kasnije i Hegel insistira na tome pri emu onda Fichte, kao to emo jo vidjeti, povlai konsekvenciju tamo gdje i Kant sm to kae: Pa, dragi Kant, ako si ve rekao, primat praktikog uma, pa onda on valjda ima primat! A, vis vis ega? Pa, vis vis teorije! Pa, onda ti je um po svojoj bti praktiki. To je bt. Meutim, vidjet ete, kako se to tekom mukom probija. Pojam praktikoga u Kanta ostaje jo uvijek dobrim dijelom u starim, starogrkim vodama, da tako kaemo. To vam je prxis! Praxis starogrki pojam praxisa. A to je to? Meuljudsko djelovanje, su-odnoenje unutar polisa, gotova drutvenog poretka. Jo uvijek se pojam praktikoga uzima samo u moralnom pogledu, praktiko djelovanje jest moralno djelovanje. Pa onda ak i taj pojam primata praktikog uma ide tako daleko da ga on su-misli kao moralni oblik. I kod Kanta to znai zapravo su-odnoenje pojedinaca unutar jednog gotova stanja. A to jo uope nije pojam prakse, pa vam to ve Fichte prevladava, pa Schelling, pa onda ete nai kod Hegela, IV. glava Fenomenologije duha, gospodstvo-ropstvo i tako dalje, gdje vam onda on govori o onome to, recimo, jo Giambattista Vico misli pod pojmom prakse i historijskoga, osnovano na ovom pojmu praxisa u starogrkom smislu pukog odnoenja. Tako da odnos proizvodilaki odnos ovjekov spram prirode i prisvajanja prirode kao svojega svijeta, takozvane druge prirode, jeste totalitet ovjekova praktikog odnoenja prema svijetu, u emu je, naravno, sadran i moj odnos prema drugom ovjeku. Ali da se to odvaja jedno od drugoga, to je nedopustivo, to je bitni promaaj. Po toj liniji ide cijela klasina filozofija, na elu s Hegelom, koji onda izvlai sve bitne, najpozitivnije momente, sadrane ve u Kantovu postavljanju problema, a s kojima sm Kant nije iziao na kraj. Sm Kant nije iziao na kraj! Pa zato imate taj takozvani dualizam teorijsko-praktikoga, to ga Kant onda kani vidjet emo to kad doemo do toga nekako premostiti u svojoj Kritici moi suenja ili Kritici rasudne snage, kako e rei Urteilskraft, gdje Kant onda prvoklasno dolazi ne znajui zapravo da je na najdubljem spekulativnom stavu u toj kritici moi suenja kad govori o genijalnosti, o geniju, o stvaralatvu, o umjetnikom itd. itd. Dakle, do toga emo doi, ali Kant je tono osjetio da je ostao u dualizmu: s jedne strane mu je kritika istoga uma, a zapravo razuma, s druge strane kritika praktikog uma, mislei pod tim moralno podruje, pa onda
26
mu je i pojam slobode miljen u pukoj negativnosti slobode od. Dakle, Hegel tu hoe pokazati kako, kad govorimo o slobodi, moramo govoriti o slobodi za, a ne od neega. To je, dakle, to se tie kriticizma, gdje Kant poinje s pitanjem mogunosti onoga to jeste. Sve tri kritike smjeraju na to to je prvi puta da se taj pojam kritike u ovakvom eminentno filozofijskom smislu pojavljuje u historiji filozofije. Kad biste to postavili onako in abstracto, onda se pitate, kako sad kritika, pa to sad s kritikom? A kritika je propitivanje mogunosti onoga o emu emo govoriti. Dakle, Kant ve zapravo poinje spekulativnim stavom, po emu neto jest, a da to ne zna, jer pritom misli na spoznavalaki subjekt, pa e mu to tek Fichte pokazati. Drugi pojam, za koji smo rekli da je tu sad bitan, to je transcendentalizam, o emu emo morati posebno govoriti jer za danas smo ve malo pri kraju. U tome lei zapravo itava ova problematika pitanja mogunosti sintetikih sudova a priori, to jest, podizanje problematike na ono stanovite to ga Kant naziva transcendentalnim. Pojam transcendentalnoga je iskljuivo i samo ono to se odnosi na Kanta, bez obzira na to to sm Fichte, kao nastavlja, to explicite kae: Pa, to drugo je moja pozicija nego transcendentalni idealizam, pa onda i on sm sebi skae u usta, ali pustimo sad to. Dakle, sma filozofija je pretpostavka mogunosti spekulacije! O tome emo jo govoriti, ali Kantu nije ostajalo nita drugo nego da pita o dometima i granicama spoznavanja to je pojam transcendentalnog. Pojam transcendentalnog odnosi se, dakle, samo na karakter spoznaje: dokle see moja spoznaja? To znai: granice, mogunosti i tako dalje, ali onda on odmah dodaje: Pa, ja ne govorim o bilo emu drugome, mene zanima samo to, ja sam u sferi spoznavalatva. Zato je on tu ostao jo, tim dijelom postavljanja pitanja, u horizontu spoznajne teorije od Descartesa do sebe. Onda prekorauje sm taj horizont, to je Adorno lijepo rekao: rjeenje spoznajno-teorijskog problema jeste ukidanje spoznajne teorije. A ja sam dodao i filozofije! itava filozofija kao filozofija, od Platona do danas, kree se de facto u spoznajno teorijskom horizontu. Od pojma ideje, bez obzira to je ona hipostazirana, kako se kae, ontoloki utemeljena, i tako dalje, sve ostalo je u sferi problema odnosa subjekta i objekta kao spoznavalakog odnosa. To vam je filozofija. Tako se dogaa, kad pitamo za bt, onda se samo vraamo na Kantov problem. Bt je tada mogunost spoznaje, koliko mi spoznajemo taj svijet? A ne pitamo to taj svijet sm po sebi jeste i kakav on jeste, i tako dalje. To je spekulacija. To je ono to smo slikovito rekli filozofija koja prodire pod kou. A razlika izmeu filozofije i spekulacije upravo je tu: ono iz ega
27
neto jeste po emu neto jeste. Ono prvo je filozofska pozicija, a ovo drugo je spekulativna pozicija. Po emu je to, taj na ivot takav kakav je, a ne da ga mi samo opisujemo, pa sad mislimo da smo jako pametni time to emo dati neke odgovore, ovakve i onakve. To je povrno, to se zove ostati ili zastati na pola puta. Gledajte, jedan Hegel, najvei filozof svih vremena, pie Fenomenologiju duha, ali u samom pojmu, da ne govorimo o ovim suvremenim takozvanim fenomenolozima, to je tu predmet? Pa, fenomen! A to je feno men? Pojava! Onda je Kant tu lijepo rekao, ostaje se u sferi pojava. Kant je bio tu najdosljedniji, pa je bio poten i rekao: mi moemo spoznavati samo fenomenalni svijet, a stvar po sebi, Ding an sich, to je nama nepoznato. Poslije emo vidjeti to zapravo spekulativno znai to stvar po sebi. Ali tu je na djelu, ta takozvana onostranost, to je nedohvatnost postojanja. Pa, sad kad netko doe u 20. stoljeu, ili ak sada u 21., pa govori o fenomenologiji koja ve svojim imenom znai kretanje po povrini, tj. po fenomenima, to je onda malo zauujue. Ali da je jedan Hegel ak to nazvao fenomenologija duha, pa je time potvrdio da je ostao zapravo bitno filozof, premda ima prvoklasnih spekulativnih stavova, koje je naslijedio od Fichtea, mi emo to pokazati, to zaista treba pokazati, a kasnije emo vidjeti to razmee, recimo, najveeg filozofa svih vremena, koji je jednom polovicom jo ostao filozof, a s druge strane je bio spekulativac. Pa onda sam sebi protivurijei. Ja vas za danas vie neu zadravati, mi emo idui puta odmah ii na concretum ovoga, sa Kantom, postavljanja pitanja i kriticizma i transcendentalizma i svih ovih konkretnih problema koji stoje pred nama, da bismo vidjeli prije svega domet Kantove misli, koju je do kraja izveo Fichte.
28
2. predavanje (9. oujka 2007.)

Kolegice i kolege, mi smo proli puta napravili, recimo tako, uvodni dio gdje smo doli do nekih bitnih pojmova i problema Kantove filozofije koja je tu osnova za itav razvitak klasine filozofije. Danas bismo se morali malo pozabaviti tim bitnim pojmovima, a ujedno i problemima, Kantove filozofije na kojima on, da tako kaemo, gradi svoju filozofijsku zgradu. Pri emu vam moram kazati, to vam je ve na poetku Kritike istoga uma, gdje Kant explicite kae da njemu nije stalo do toga da gradi bilo kakav sistem. Mi emo se s time jo sresti i zato to e kasnije taj pojam sistema u itavoj klasinoj filozofiji postati zapravo jedan veliki problem i balast, gdje e se onda a to je Schelling kasnije naglasio pojam sistema krivo tumaiti, a rije e biti o sistematinosti izlaganja filozofijske misli, to nije isto. Sistem je uvijek, per definitionem, zaokruen, gotovost, pa onda se nalazimo tako, vidjet ete, uvijek na jednom protivurjeju misao koja zavrava u sistemu nije vie misao. Zato je to protivurjenost. Dakle, Kant e rei da mu nije stalo do sistema nego do, takorei, propedeutike, kao uvod u postavljanje bitnog problema, pri emu mu je, kao to smo proli puta ve naglasili, bilo stalo prije svega kritiki pristupiti itavoj dotadanjoj filozofiji koja se odvija u liku metafizike. Tada smo naglasili da je upravo pojam predmeta kljuan ovdje. Dakle, rekli smo kako Kant tu sad prvi postavlja pitanje mogunosti ili biti predmeta; njemaki se to kae Gegenstndlichkeit des Gegenstandes, dakle, predmetnost predmeta. To je kljuni poetak Kantove cjelokupne filozofije i na toj liniji e on u horizontu filozofinosti prodirati daleko sve do, vidjet emo, do nekih spekulativnih stavova koji zapravo prekorauju horizont filozofije. Ali, rekli smo da emo se tu prije svega zadrati na tim nekim bitnim momentima, pojmovima i problemima Kantove filozofije. Jedan od tih momenata je, ako se sjeamo, upravo ovaj pojam transcendentalizma, pojam transcendentalnoga, u emu se sad sastoji Kantova bitna pozicija. Rekli smo, i to bi trebalo imati u vidu, koliko god mi u itavoj historiji filozofije imali posla s velikim misliocima poevi od Sokrata, onda Platona pa naroito jednog Aristotela toliko ipak tek ono do ega dolazi klasina filozofija, naime, dotle da samu sebe, da tako kaemo, stavlja kao predmet refleksije, to jest, filozofija kao predmet razmiljanja, pri emu se dolazi ak tako daleko da, recimo, Schelling onda eksplicitno govori o granici onoga to filozofija, naravno kao teorija, uope moe pruiti. Dakle, utoliko je ta transcendentalna filozofija dakle s Kantom kazano uvod ili pretpostavka
30
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)
mogunosti za ono to vodi do granice filozofije kao takve ili filozofinosti i prelazi u spekulaciju. Rekli smo da emo to jo imati prilike potvrditi. To je, takorei, jedan bastard, naalost, pa ak i neki prominentni filozofi, recimo, 20. stoljea barataju pojmom spekulativna filozofija. U doslovnom smislu, to je contradictio in adjecto, jer ili je neto filozofija ili je neto spekulacija, a spekulativna filozofija je jedna zakrpa; izraz nije dakle primjeren samom odnosu filozofije i spekulacije. To smo sad samo unaprijed nagovijestili, jer emo do toga doi, ali zaista treba imati u vidu ba to da imamo posla s dvije razliite pozicije koje se potiru, da tako kaemo. Filozofija je, to jest upravo transcendentalna filozofija, samo pretpostavka mogunosti onoga to se kasnije pretvara u spekulaciju. A Fichte je, rekli smo, povukao one konsekvencije koje samome Kantu jo nisu sasvim jasne. Mogli bismo ovdje poeti ak i ovim pojmom, kljunim zapravo pojmom spontanosti. To je pojam to ga Kant uvodi prvi u itavoj historiji filozofije. Taj je pojam kod njega jo uvijek dvosmislen, dvoznaan; on sm ne zna izvinite to emo to tako rei to bi s njim. Navest u vam jedan njegov stav gdje on ne vidi da je zapravo pojmom spontanosti napustio dimenziju filozofije i filozofinosti uope, i da je taj pojam ve nagovjetaj onoga to se tu naziva spekulativnim, to prekorauje horizont filozofije. Ono to je tu kljuno u pojmovnom, kategorijalnom inventaru Kantove filozofije jest transcendentalna dedukcija kategorij. I tu Kant nije dosljedan. On na jednom mjestu naprosto nabraja one kategorije to mu ih je Aristotel iskazao, a opet dolazi do toga pojma transcendentalne dedukcije kategorij, pri emu kategorije nisu vie primarni ili prioritetni pojmovi, na temelju kojih e se izvesti sve ostalo, nego i smi moraju biti izvedeni. Ova transcendentalna dedukcija kategorija zapravo je onaj kljuni moment u Kantovoj filozofiji na koji je kasnije ukazao Hegel. Rekli smo proli put da Kant poinje pisati Kritiku istoga razuma, pa ste vidjeli dokle to ide ak i s pojmom spontanosti koji mu tu slui samo u sferi spoznavalatva, a ne vidi da je tim pojmom spontanosti zapravo ve prekoraio horizont ne samo spoznajne teorije nego i filozofije. Ali ova transcendentalna dedukcija kategorij znai ono kljuno mjesto za koje sm Kant kae da je to vrhunac i dobro to kae! koji mu omoguuje da deducira itav jedan sistem, pa onda i spoznavalatva, pa onda i, vidjet emo, i toga razuma koji tu fungira kao jo nedoreen u dvostrukom smislu. Ta Kantova transcendentalna dedukcija kategorija koja je to emo jo pokuati pokazati, kad do toga doemo, a tu je samo nagovjeteno bit-
31
no i najunutranjije identina s pojmom primata praktikog uma u Kantovoj etici, a da toga, moemo tako kazati, sm Kant nije do kraja svjestan u kojoj je onda pojmu razuma, kako je Hegel to kasnije formulirao, kumovao um. Ovo kumovanje uma znai da Kant tu zapravo krivo upotrebljava pojam razuma za ono to bi tu trebao biti pojam uma. Ali, ako sad imate u vidu upravo to, a to je djelomino zasluga Fichtea, koji je onda, nakon eksplicitno iskazana primata praktikog uma, povukao konzekvenciju pa rekao: Pa, onda je um po svojoj biti praktiki! Time je, meutim, odmah reeno da to nije samo pitanje primata nego da um jeste prevladavanje onoga to se uope moe postaviti u horizontu razuma. Naravno da taj pojam uma nee fungirati samo kao vii nivo spoznaje, nego mnogo vie od toga, bit e shvaen kao sama osnova (podrijetlo i poetak), dakle upravo ono na to vodi Kantov pojam spontanosti. Dakle, ovo da je razumu kumovao um, u itavoj Kantovoj Kritici istoga uma, gdje on stalno govori o razumu, ona ta spontanost mogua je u svojoj pravoj smislenosti i dosljednosti, svome bitnom domaaju samo tako da se istodobno odluno i potpuno napusti i prevlada razumska metafizika stvari po sebi, koja je zadrana, kao to znamo, u Kantovu pojmu Ding an sich, stvar po sebi ili bitak, to mu tu doe na isto, i da se odnos ideje i kategorije, onoga Ja i zbiljnosti, dakle realiteta, slobode i prirode, shvati upravo u jedinstvenoj sistematskoj formi i izvede iz jedne najvie toke. To je ono do ega e biti kasnije, odmah iza Kanta, stalo Fichteu kao dobrom Kantovu ueniku u biti su svi oni uenici Kantovi, svi, i Fichte i Schelling i Hegel, svi se na njega s pravom pozivaju jer je on ta misaona prekretnica u historiji filozofije. Ta toka, o kojoj emo sad odmah govoriti, jer je to kljuni moment ovdje, kao to je to odmah zatim pokazao Fichte, moe biti samo zadrimo se sad tu, jer to je upotrebljeno kod tih filozofa ideja, dakle, ono Ja, ili ako hoemo tako, sloboda. Jer je smo miljenje toga Ja ve u Kantovoj spoznajnoj teoriji, po svojoj bti praktikog uma, samomiljenje, budui da je ta takozvana spontanost, kako on kae, spontanost razuma, pa tu onda pravi jedan promaaj. Tu Kant jo ne prekorauje horizont spoznajne teorije, pa moemo kazati i filozofinosti, pa zato to ne vidi, ali ipak, odmah iza toga, dolazi do pojma uma. Dakle, takozvana spontanost razuma i onoga Ja, na kojoj poiva itava njegova spoznajna teorija, koja je zapravo jednoznana sa slobodom, a onda i s inteligencijom. Zato emo se tu sad malo zadrati upravo na ovom kljunom pojmu spontanosti koji se, kao to smo rekli, prvi puta uope pojavljuje u historiji filozofije. Nijedan filozof do Kanta nije ni
32
mogao upotrijebiti taj pojam u tom smislu, a ja dodajem: samo zato to to vie nije bio filozofijski pojam, nego je ve bitno spekulativan, koji de facto prekorauje horizont filozofinosti i omoguuje ga. Dakle, pojavljuje se prvi puta kao zapravo revolucionarni misaoni obrat. Kad Kant, dakle, poistovjeuje spontanost s inteligencijom i pri tome eksplicitno u paragrafu 25 Kritike istoga uma kae: ipak ova spontanost ini da ja sebe zovem inteligencijom, onda o tome valja naravno dobro razmisliti, jer se tek time pojam spontanosti odreuje istinski, to jest, iz horizonta ve ovjekova svijeta. To je sad prvo to treba rei. Ili bolje reeno: iz horizonta uspostavljanja toga svijeta, jer Kantovo odreenje smjera na to. Samo kao inteligencija mogu ja zapoeti jedan novi poredak ili neko meni primjereno dogaanje u svijetu koje vie nije takozvani prirodni svijet to emo staviti pod navodnike, jer je to protivurjeno. Ne postoji prirodni svijet ili svijet zakona, kako bi sad rekao Kant, odnosno, svijet kauzaliteta prirode, nego je tek time taj svijet zakona ili kauzaliteta slobode, to jest moj vlastiti svijet inteligencije i umnih bia. Sad treba odmah kazati ovo, jer to se u ovom, da tako kaemo, argonu prosjenog miljenja, pod pojmom spontanosti misli, recimo, jedan ivotinjski instinkt. ivotinja ne djeluje i ne ivi spontano nego je potpuno podvrgnuta zakonima prirode. To znai, zakonima svoje vrste. A ta podvrgnutost nije spontanost! Dakle, moramo to sad malo potkrijepiti, nije spontanost prirodna sirovost ili neposrednost, to jest, neka apsolutna neposredovanost ili utopljenost u prirodu. Niti je neka nekontrolirana stihija u liku nekakve elementarne nepogode, nereda ili kaosa, nego je upravo zapoinjanje onog ljudskog dogaanja koje nije unaprijed podvrgnuto bitku, onome to jest, onome to je ve dano i zateeno, bilo to prirodno ili socijalno. Nego je, sad bismo mogli to naglasiti, upravo negacija, ukidanje i prevladavanje te prirodno-socijalne danosti, jedne uhodanosti ili gotovosti, to nam se onda javlja u vidu takozvane onostranosti, gotovosti i nepromjenljivosti. Kad bismo sad napravili jedan korak dalje, s odreenom anticipacijom, onda emo vidjeti da zapravo sm Kant taj pojam spontanosti poistovjeuje sa slobodom. Fichte e odmah tu slobodu staviti na poetak svijeta. Svijet poinje po spontanosti, mogli bismo sad kazati. Kant to jo nije rekao, ali sve mu ve vodi na to. Zato bi se moglo kazati, dakako slijedei Kantovo odreenje, da spontanost kao inteligencija ukazuje na povijesno ve izmijenjenu takozvanu die zweite Natur, drugu prirodu. To znai, ovjekovu ili osmiljenu, preobraenu, oplemenjenu prirodu. ovjek je ta druga priroda,
33
ili njegova kako bi sad rekli u klasinoj filozofiji kultura, civilizacija, dakle, upravo povijesni svijet. Moemo dakle tu sad rei: bez spontanosti ne bi bilo ovjekova svijeta. Moram odmah naglasiti da takvu tezu Kant ne bi zastupao. Vidjet emo jedan citat koji je vrlo paradigmatian za razumijevanje Kantove vlastite misaone granice. Dakle, ako imamo u vidu i to da Kant eksplicitno izjednauje spontanost i slobodu, onda ono prethodno reeno postaje jo i jasnijim jer akt spontanosti nije neki akt prirode, kao to smo rekli, to bi oito bila ak i besmislica, prema tome ni akt neeg prirodnog, nego upravo akt slobode ili slobodni in. Hegel e ga kasnije i nazvati povijesnim inom, koji, kao takav a to je tu jo smisleno implicirano nije prirodno ili od prirode jer nije niim uvjetovan osim smim sobom, pa zato i jeste spontan, to jest, umom ili upravo inteligencijom. Time onda dolazimo do odreenja kojim se utvruje jedinstvo ili ak, tovie, identitet teorijskog i praktikog do ega dolazi Fichte odmah iza Kanta, to bi onda moglo glasiti: spontanost = inteligencija = sloboda = praktiki um. Tu jo nedostaje jedan moment, neemo o tome sad jo govoriti, jer to je onda ve Fichteova spekulativna pozicija, pa emo o tome govoriti kad doemo do Fichtea. Evo najprije jednog Kantova stava: to se, naime, tie transcendentalne slobode, to je u pogledu ovih odredbenih razloga uvijek svaki poetak djelovanja razumnog bia na osnovu objektivnih uzroka neki prvi poetak. Vidite, Kant na primjer, ve sada dolazi do spekulativnih stavova, a ne povlai konsekvencije iz toga. I zato nije ostao dosljedan sebi. Prvi poetak je poetak svijeta. To je spekulativni poetak svijeta. Ali onda ga on smjeta, vidjet emo odmah, samo u horizont spoznavalatva, dakle teorijskoga. Dalje kae Kant: Tako se kod umnih bia, ukoliko se njihov kauzalitet odreuje u njima, kao u samim stvarima po sebi... evo, gledajte ovo moe zamiljati mo da se spontano zapone kakav niz stanja, a da se ne doe u protivurjeje s prirodnim zakonima. Time je onda Kant, kako on sm kae, slobodu objasnio kao mo da neki dogaaj zapone sm od sebe. A to je upravo taj pojam spontanosti. Meutim, Kant dakako ne moe shvatiti upravo to emo sad tako nazvati utopijski karakter kako pojma spontanosti tako i itavog ovog problema slobode, premda ga sasvim jasno formulira ovako. Evo, gledajte ovo, Kant tu eli biti, da tako kaemo, poten i nee prekoraiti granicu, da ne bude preuzetan, kako bi se reklo, pa kae ovo: Mogunost toga svojstva, to jest, kako ono to treba da se dogodi, dakle, kako neto jo ne-dogoeno, moe odrediti ljudsku djelatnost i biti uzrokom djelovanja ko-
34
jeg je uinak pojava u prirodi, tu mogunost mi nikako ne moemo shvatiti. Gledajte kako Kant sad sm sebi skae u usta, a ve je sve odredio. Sve to je reeno, odredio je, a kae da se to ne moe shvatiti. A govori nam zapravo o bitnom utopijskom momentu onoga to jo nije, a treba i moe biti, tj. treba da bude, i tako dalje. Dakle, ta mogunost, to je taj u-topos ili utopinost kojom uope sve zapoinje, i to nam Kant sve lijepo govori, pa onda sm sebi kae da to ne moe objasniti. A upravo to nam je ve objasnio! Kad ve o tome govorimo, pa interesantno, sve su to ve upravo, da tako kaemo, utopijska odreenja. A svi ti filozofi su se toga pojma utopije bojali kao vrag tamjana, kako bi se reklo, pa ak i jedan Marx. Marx, iako utopijski mislilac, stalno misli na one svoje takozvane utopijske socijaliste. Dopustite mi ovdje jednu asocijaciju. Kad sam ja jo bio asistent, onda je profesor Berus vodio takozvani Marksizam-lenjinizam, a ja sam bio njegov asistent, pa je onda on meni jednom rekao: Nemojte, Kangrga, nikome davati slabe ocjene! Naime, ja sam ispitivao, pa onda njemu donio na potpis. Na to sam rekao, pa, dobro, onda vi mene stavljate u vrlo nezgodnu situaciju, nekome tko ne zna nita, da velim, sad hodite profesoru Berusu, pa e vam on dati pozitivnu ocjenu. Dakle, otiem profesoru, govorim mu te stvari, a on, kad sam mu dao neke primjere, djeca nisu znala neke najobinije stvari, onda on meni veli: A znate kakve sam tek ja odgovore dobivao! Ja pitam, zato se ovi socijalisti zovu utopisti, a on meni ko iz topa odgovori, pa zato jer su se utapljali. Utopija, utopija! Pa sam rekao, pa to ste vi profesore sad izmislili, a on: Pa, kaj bi ja izmislil!? A kad pitam, ko je napisao Kapital, oni vele Goethe! [smijeh u publici] Onda sam ja bio razoruan, pa sam rekao: Pa dobro, onda u ja vama slati ove deke... i tako to. Ali, evo, pod utopijski i Marx je mislio na te utopijske socijaliste Saint Simon, Fourier, Owen, Campanella, da ih ne nabrajam, Thomas Morus, i tako dalje pa je onda taj pojam utopijskoga poistovjetio s utopistikim i stavljao na stranu kao negativum, a nije znao, dakle, Karl Marx nije znao da je on prvoklasni utopijski mislilac! Ali o tome emo govoriti jo dalje. Dakle, ovaj pojam utopijskoga tu naravno ne fungira uope jo kao pojam jer imate jednu stvar koja je ostala u zraku sve do danas, naalost ak i kod poznatih filozofa 20. stoljea, pa ak, recimo, i kod takozvanih marksista, i to kod boljih ljudi koji su znali misliti. Taj pojam utopa nasljeuju od Thomasa Morusa, pa ga onda doslovno itaju, topos je mjesto, a u-topos je mjesto koje ne postoji. Meutim, pojam utopijskoga par excellence je vremensko odreenje. Ono to tek treba da se dogaa, a ne mjesto koje emo negdje nai. Dakle, to
35
nije prostorno nego vremensko odreenje, i do toga nisu doli, pa se onda taj pojam utopia i utopijsko stalno, u podtekstu, uzima u tom Morusovu smislu utopie kao mjesta kojega jo nema, i tako dalje. Dakle, to smo samo usputno rekli, a mi emo jo o tome govoriti, naravno, jer pojam utopijskoga par excellence je spekulativna kategorija. Ako dakle, sad tu, s obzirom na ovo to nam je sm Kant rekao, ostanemo pri Kantovu pojmu ljudske djelatnosti, onda valja rei da se kroz itavu historiju ta djelatnost, da bi to bila, potvrivala upravo iz ovog utopijskog bezdana, dakle, iz onoga jo nedogoenoga to, kao to vidite, Kant kae, kako sad neto nedogoeno moe odreivati neto to e se dogoditi i tako dalje. A to zapravo, par excellence, nije samo ljudska djelatnost, nego pazimo dobro, to je sad Fichte ljudska samodjelatnost, Selbstttigkeit. Zato? Djelatna je i ivotinja. Itekako je djelatna. Ako ne vjerujete, stanite pred lava, pa ete vidjeti kako je on jako djelatan. A ovjek je samodjelatno bie jer zna to ini. Dakle, kad govorimo o ovjekovoj djelatnosti, onda je bolje govoriti o samodjelatnosti, jer je to primjereniji pojam, i Fichte odmah dolazi do toga da je pojam samosvijesti identian sa samodjelatnou, sa slobodom. Dakle, upravo s ovim to ja, recimo, tu nazivam utopijski moment koji, naravno, kao pojam jo ne smije fungirati tu, ali to je sad drugi problem. Dakle, potvrivala se ta djelatnost kao samodjelatnost upravo iz ovog utopijskog bezdana, dakle, iz onoga jo nedogoenoga. Ako hoete da vam to sada lociram, onda je to poetak Hegelove Logike: Sein-Nichts-Werden, bitak-nita-postajanje. Ovaj pojam Nichts, nita, to je taj utopijski moment, spekulativni par excellence, to smeta sve metafiziare, pa su ga grdili i napadali, da je to skandalozno, i tako dalje, a naroito onaj njegov stav: apstraktni bitak i apstrakno nita jeste jedno te isto. To je za zdravi razum i za metafiziare nebuloza. Jer je to ve spekulativni stav kojim Hegel poinje itavu svoju Logiku. Dakle, ono Nichts, to je ta spontanost, to je ta samodjelatnost, ono Ja, to je taj poetak svijeta; pa onda imate do kraja dovedeno ono to se Kant mui s pojmom predmeta; dakle, ukazujui na pitanje mogunosti kao predmetnost predmeta, to jest, pita za njegovu mogunost, pa onda Hegel kasnije kae, da ne moemo ak niti kazati etwas, neto, jer je etwas upravo taj predmet kao rezultat ve jednog ina. A ne moemo poeti s neto jer je neto ve rezultat. Dakle, treba poeti s nita. Pa bismo mogli rei: nita se pretvara u predmet, da bi uope predmeta bilo. To jest, potreban je ovjekov in, djelatnost, samodjelatnost, da uope doemo do predmeta. To je Kantov napor da doe do toga, samo naravno, kao to smo ve rekli, to je sve to jo locirano u ovu razumsku, te-
36
orijsku, spoznavalaku sferu. Ili ako hoemo tako, ostajui u sferi spoznajne teorije, od Descartesa do sebe. Dakle, kaemo da se potvrivala upravo iz ovoga utopijskog bezdana, dakle onoga jo nedogoenoga, kako nam Kant govori to, pa ne zna to bi s tim, jer se u protivnom nikad nita ne bi dogodilo, nego bi bilo puki produetak prirodnog kretanja ili zbivanja onoga to se obino naziva razvitkom. Pa emo onda kasnije vidjeti kako ak i jedan Hegel, naalost, upotrebljava taj pojam: Ent-wicklung, raz-vitak. Razvitak je mogu samo u sferi biologije. Recimo, biljka se raz-vija. Ali kad se to uzme kao osnova dijalektike, onda se dijalektika svodi na puku biologiju. To je alosno, ali dobro, o tome e jo biti govora. Ali pazite, taj takozvani razvitak mogli bismo ak rei ovo: ako se kreemo u sferi povijesnosti, onda ovaj pojam razvitka apsolutno ne moe doi u obzir. Nita se samo po sebi ne raz-vija, ili ako hoete tako, od-vija, jer bi onda sve unaprijed bilo gotovo. Dakle, to bi bio pojam koji svoj smisao dobiva zapravo iz biologije, to jest iz jednog, da tako kaemo, organskog podruja. Meutim, da neto jest ili da neto bude, da se neto do-godi, mora se upravo dogoditi iz ovog utopijskog, jo nedogoenog o emu Kant govori, kao to smo vidjeli. To vam je ono to e se, recimo sada u horizontu jo filozofinosti ili ak, recimo, u etikoj sferi kazati trebanje prethodi bitku. Vidjet ete, to je Fichteova pozicija trebanje prethodi bitku. Da bismo dospjeli do bitka, bitak treba tek da bude proizveden. Treba da... Naravno, time smo ostali terminologijski jo uvijek u toj filozofskoj sferi, recimo jedne etike, i tako dalje, jer su to takvi pojmovi, znamo dobro, to emo vidjeti, na tome gradi Kant itavu svoju etiku poziciju, ovo sollen, treba da, koji je implicitan u itavom razvitku etike od poetka, od Platona pa sve do Kanta, a da nije nikad upotrebljen u eksplicitnom smislu sollen, treba da, kao pretpostavka mogunosti utemeljenja jedne etike, koja, naravno, prekorauje horizont bitka. A Fichte e rei: pretpostavka koja ga omoguuje. Dakle, trebanje prethodi bitku, ali to su jo uvijek odreenja unutar filozofijsko-etike sfere. Dakle time uvijek iznova zapoinje ono to nazivamo ljudski svijet. Pazite, kad kaete ljudski svijet, onda ste to iskazali tautologijski. To naalost jo ak i jedan zaetnik jedne takozvane fenomenologije, Husserl, ne zna. Pa onda imate kod njega pojam Lebenswelt: svijet ivota. Time ak i djecu zbu njuju, pa imate neke udbenike, pa je to ivotinjski svijet! Pa kakav je to stav? Da ivotinja ima svoj svijet!? Ona ima svijet samo na taj nain da smo mi tu ivotinju, recimo, uveli u taj svijet. Ali, samo ovjek ima zapravo svijet.
37
Jer, on ga je proizveo, to je horizont njegova ivota, njegove mogunosti, njegove djelatnosti, njegova smisla. Prema tome, to vam je strana 273 Jen ske realne filozofije, gdje je Hegel tamo rekao, jedan udarac stvara ih oboje: ovjek svijet, svijet ovjeka. Zato, kad kaete ovjekov svijet, iskazali ste tautologino odreenje, jer dovoljno je rei svijet. To podrazumijeva da je ovjekov. Dakle, nije potrebno rei ovjekov svijet. I ovo ljudski svijet je isto jedna tautologija, jer toga svijeta ne bi inae bilo da nije proizveden. Ali, to je ono to bismo sada mogli kazati s Hegelom, naime da je to sma bt povijesnog dogaanja. Pa kad kaemo svijet, onda imate u identitetu odreenje povijesnog dogaanja, to je tu zapravo jedno te isto ili vrijeme. To jedino jedan Heidegger kao metafiziar nije dokuio, pa onda ete nai tipino metafiziku postavku, to je strana 19 njegova Sein und Zeit-a, gdje on kae: Vremenitost je uvjet mogunosti povijesnosti. Znai, Heidegger je vremenitost naao negdje u zraku? A upravo mu je obrnuto, jer mu je povijesnost uvjet mogunosti vremenitosti. ovjek mora proizvesti vrijeme da bi vremena bilo, a ne da bi vrijeme moglo proizvesti nekakvu povijesnost, i tako dalje. Dakle, tu je Heidegger ostao, kao i cijelom svojom fundamentalnom ontologijom, najbanalniji metafiziar. A zato je postao jako znaajan, moderan, za mnoge filozofe jako meritoran, o tome emo moda jo govoriti. On je naime pravi filozof ! Rekli smo onda da je to sma bt povijesnog dogaanja, nasuprot onoj takozvanoj gotovoj, jednom ve dogoenoj prirodnoj ili historijskoj postalosti koja nastoji da se po inerciji odvija i kree poput prirodnog zakona, s Kantom reeno, kauzalitetom prirode. Pa onda Kant dolazi do pojma, vidjet emo, kauzalitet slobode, ili bolje, preciznije, po slobodi. Sloboda koja otvara jedan novi mogli bismo rei ljudski, povijesni kauzalitet koji vie nije kauzalitet prirode i gotovosti, odreenosti unaprijed i tako dalje, nego se mora tek otvoriti i proizvesti. Dakle, nasuprot tom kauzalitetu prirode, imamo kauzalitet po slobodi, a to je ovo po spontanom inu. A ta inercija ili ukruenost, nepokretnost, okamenjenost, ukoenost ili postojanost te takozvane historijske postalosti, a da se nikad ne pita: po emu? Onda imate ono a zbog toga su mene ak i moji kolege kritizirali da pretjerujem da historija i povijest nije jedno te isto. Jer morate pitati, po emu je historija mogua? Upravo po povijesnom inu. Vidite, po ovom to bi Kant rekao, po pojmu spontanosti. Jer historija mora tek postati po neemu, dakle, mora biti otvorena, omoguena, a to je upravo taj povijesni in kao spontani, samo djelatni, slobodni in. Prema tome, treba praviti tu razliku. Ja sam to napravio
38
u svojoj knjizi Praksa, vrijeme, svijet, pa su me kritizirali da sam to ishitrio. Pazite, kakva je argumentacija za to: zato to na primjer Francuzi i Englezi nemaju dva pojma! Ali ima Nijemac: ima Geschichte, Geschichtlichkeit i Historie. A imamo i mi: povijest, povijesnost, historija! A dobro, vidjet emo mi to jo i kasnije, no to me uvijek podsjea, kad sam bio u Njemakoj, onda vam, nakon to odrite predavanje, onda na fakultetu univerzitetski profesori prirede lijepu veeru, finoga, dobroga vineka, i tako, ali uvijek i nije samo meni, i drugim kolegama da vas ne uvrijedi, jer mi, eto, dolazimo iz Jugoslavije, bive Jugoslavije, pa okoliaju, pa ne zna kako bi vas pitao, pa onda veli, a kako vi filozofirate!? A ja velim, kako to mislite? A, on veli, gdje vam je jezik za to? A, to vi mislite! Pa mi imamo bolji jezik nego vi Nijemci! Onda veli, ohoho, kako je to zgodan vic! A ja velim, to nije vic, ja to ozbiljno. Imam jedan dobar primjer, i mi emo jo o tome govoriti, ali naalost se toga ni ovi nai deki tu ne dre, ne koriste istu tu nau prednost. Onda sam bio bezobrazan pa velim: A dobro, vi ste vjerovatno uli za Kanta!? Hoho, veli on, pa jesmo. Dobro, pa evo vidite, Kant vam pie, Kritik der praktischen Vernunft. Dobro, pa to s time, pita on!? A vidite, Kant mora i vama Nijemcima i vama filozofima objanjavati: on ima samo jedan pojam praktisch. Da, pita on, i to sad s tim? Pa, Kant vam hoe rei, pod praktisch, ne valjda to da ima posla s promuurnim, spretnim, snalaljivim, uspjenim ovjekom, nego Kant time misli na aktivitet subjekta koji prekorauje tu vau praktinost. On opet veli, dobro, pa to sad s tim! A vidite, mi imamo u naem jeziku dva pojma, praktiki i praktian. Praktian je ovaj svakidanji snalaljiv ovjek, a praktiki upotrebljava Kant za svoj pojam praktikog, a vi to nemate. Prema tome, kad pitate kako mi filozofiramo, onda vidite da imamo jako bogat filozofijski jezik premda ja njemu tu foliram, dakako! Ali mi ipak imamo dobar jezik za filozofiju. Pa ekajte malo, pazite, Jean Hyppolite je preveo Fenomenologiju duha na francuski i postao je za to lan Francuske akademije, kao zasluga! A znate zato? Jer nije imao u francuskom jeziku takvu finou izraaja kao to je Kangrga imao kad je prevodio Fenomenologiju duha na hrvatski jezik. A to je sad ozbiljno reeno! Imamo takvu finu mogunost u naem jeziku, ja se nisam nita muio kad sam prevodio Fenomenologiju duha, a Jean Hyppolite se jako muio i dobio je za to, za tu zaslugu, je li, postao je akademik, i tako dalje. Dakle, zato trebamo biti ne svjesni, nego samosvjesni, da imamo dobar filozofijski jezik kojim moemo vrlo fino prevoditi najtee stvari. Dakle, ako se moe jedna Fenomenologija prevesti na taj nain, onda je to sigurno tako.
39
Dobro, to je samo usputno reeno s obzirom na ovaj odnos povijesnoga i historijskoga, povijesti i historije i tako dalje, jer historija je morala po neemu, to jest po povijesnom inu, postati, da bi se onda kretala po vlastitoj logici. To znai, proizvedenosti po povijesnom inu ili slobodi, ono to nam tu Kant nagovjetava, pa onda kae da tu mogunost ne moemo nikako shvatiti. A ve je to iskazao! To je dakle upravo suprotnost povijesnoj spontanosti i svog vlastitog utopijskog, to jest bez-temeljnog jo-ne. Sve je to u Kanta sadrano, samo, naravno, na drugi nain. Vidimo ak, sa suzdranou da se to ne d shvatiti do kraja. A suprotno tome, upravo taj takozvani uveni bitak dopustite i ovu anegdotu: ja sam jedanput rekao da se metafiziari dre toga bitka kao pijani plota, a onda je jedan kolega rekao, pa kako Kangrga moe o meni to govoriti, pa on zna da ja nikad nisam pio alkohol. Stvarno je to rekao! Ja sam njega tretirao da se dri bitka kao pijan plota i on je doao izdavau moga teksta i rekao, pa nemojte to objaviti, pa Kangrga dobro zna da ja ne pijem. To je, dakle, bio veliki mislilac! Metafiziar! Treba sad kazati u vezi s ovim upravo ono to nas mora uvijek staviti pred jedan problem s Kantom, na emu ja inzistiram tu kad Kant kae, razum ne crpi svoje zakone a priori iz prirode, nego ih on njoj propisuje. Pazite, to ide tako daleko, to ete nai u takozvanim Marxovim Ranim radovima, gdje on na jednom mjestu kae, ovjek proizvodi prirodu, pa su onda neki mudraci rekli, ovaj Marx zbilja bulazni. Pri emu ljudi ne prave razliku izmeu stvaranja i proizvoenja. Pa onda, ovjek je kao Bog stvorio prirodu. Pa, nije o tome rije, nego je prisvaja, prerauje, modificira, oplemenjuje, i tako dalje, dakle, to je proizvoenje. Onda imate to, evo, ne bi trebalo samo Marxa grditi zbog toga stava nego i Kanta kad kae da razum propisuje prirodi zakone. Onda se oni zdravorazumski mislioci iuavaju tome, pa kako sad to da razum moe propisivati, i tako dalje. A nego to radi? A to su zakoni prirode? To su znanstveno otkriveni zakoni, znanstveni produkt. Prema tome, imamo posla uvijek samo sa svojim djelom. Pa to je sjajno, imate Wernera Heisenberga, poznatoga, svjetski poznatoga njemakog fiziara, koji je meutim dobro prostudirao klasinu njemaku filozofiju pa je onda upravo u tom smislu govorio: Pa kakvu mi prirodu imamo pred sobom? Samo onu koju smo mi preradili! Mi imamo posla sa svojim vlastitim tehniko-proizvodnim mogunostima pomou kojih prisiljavamo tu takozvanu vanjsku prirodu da nam se pojavljuje u onome to onda nazivamo prirodnim zakonima. Prema tome, znanost o prirodi je ono to mi nazivamo prirodnim, ona je ta koja nam to omoguuje, i tako dalje. Dakle, imamo uvijek posla sa, grubo reeno, ve
40
preraenom prirodom, modificiranom, prisvojenom. Inae do nje ne bismo ni doli. A sad imate jo jednu stvar o kojoj Hegel tamo govori. Kad kaete, priroda, to je pojam! Prema tome, vi imate pojam pred sobom. Baratate pojmom, pa to je prvi in. Hegel veli, ve je smo imenovanje neega prisvajanje toga. Prema tome, kad kaemo priroda, ve je to nae vlastito djelo. Inae, ne bismo mogli ni govoriti, morali bismo kao oni primitivni, prvobitni ljudi kazati To... to! Kad kaemo priroda, ve znamo tono na to mislimo, sve je to ve pojam koji u sebi sadri svu razliitost to se pod pojmom podrazumijeva. Imamo ne samo pojam, nego kategoriju najvieg pojma i tako dalje. Dakle, to je ve ono nae, na predmet kao proizvedeni odnos. Naravno, rekli smo da je tu ujedno Kantova granica, nikakav razum ne propisuje, nego praktiki um ili, ako hoete tako, ova spontanost o kojoj on govori, koja proizvodi svijet i sebe, i ovjeka kao takvog. Prema tome, a i to emo kasnije vidjeti, odmah, pod tim pojmom kako ga odreuje i sm Kant. Mislim, dakako, pojam spontanosti! Kad to kae, onda on ne vidi da je, prvo, zapravo izjednaio samozakonodavstvo praktikog uma ili slobode, dakle ono to on naziva kauzalitet slobode, s ovim zakonodavstvom prirode, dakle, kauzalitetom prirode kojoj zakone ne propisuje razum, nego um, isto kao i sebi samome, u sferi takozvanog slobodnog djelovanja, ili, s Kantom reeno, u sferi etiko-moralnog odnoenja, dakle volje. To je prvo. A drugo, da se time i priroda, a ne samo sloboda, konstituira i omoguuje jednim povijesnim inom. Time onda dolazimo odmah do Fichtea. Hegel je kasnije to nazvao das Dritte, ono tree. Ja u vam to sada pokuati pojasniti na jednom primjeru. Pazite, imate pojam ljubavi. Hegel u jednom svojem ranom spisu kae, die Liebe ist das Dritte. to to znai? To znai da ljubav ne postoji, grubo reeno, nego mora pomou dvoje ljubavnika biti uspostavljena. Ljubav nije karakteristika mene kao pojedinca, inae ne bi bila ljubav, a niti nje, kao pojedinke. Nego se uzajamno moramo truditi, muiti... To nije nikad takozvana ljubav na prvi pogled. Nema ljubavi na prvi pogled, jer onda bi bilo i ivota na prvi pogled. Onda bi bilo i prijateljstva na prvi pogled. A mora, kad bih ja sad vas pitao i sebe, recimo, ja bih ba imao pravo da to kaem, jer imam dosta godina, je li, pa me pitaju, a ujte, vi Kangrga, a koliko vi imate prijatelja? Onda moram jako misliti, je li, a ne bih trebao. Ja bih trebao rei: imam puuno prijatelja! Ali nemam! Dakle, pazite, on i ona moraju se strano muiti i muiti, ovo hou naglasiti, da dou do toga to se naziva ljubavlju, a to je prije svega zadatak da ja odstupim od svoje apsolutne pojedinanosti, i da
41
ona takoer odstupi apsolutno od svoje pojedinanosti, da bismo uope mogli doi za-jedno. Pazite, imate u smom pojmu zajednice to moi biti za ono jedno. Pa onda tek s mukom uspostavlja to to se naziva ljubav, pa se onda tek naknadno, ako se neto poremeti, moe pozivati na to, pa ekaj malo, pa kakva je ta tvoja ljubav, i tako dalje. Na ljubav se moe pozvati onda ako si je tek uspostavio. A to se dogaa s velikim naporom, s mukom, trudom i tako dalje. Onda nemojte misliti da je taj odnos toliko povran. Ja sam svoju enu sreo u tramvaju, je li, zgodna mi je bila, i to je bila ljubav na prvi pogled. Ali smo se morali strano muiti i svaditi, tukli se ba nismo, mislim, ali uvijek je bilo nekakve svae, je li, dok to nismo uskladiti i mogli rei: Dobro, kakva je sad ta tvoja ljubav!? E, pa naravno, kao ve uspostavljeno djelo, koje, pazite malo, kao ono tree koje povratno djeluje na nas kao ljubavna bia. A prije toga nismo! Ne moe biti ljubavno bie prije nego si u horizont ljubavi uao sa svim moguim mukama, naporom, i tako dalje i tako dalje. Pri emu je ono bitno, a to je ono das Dritte, to ga Hegel naziva duh koji nas onda omoguuje. Ljubav je jedan oblik duha koji povratno djeluje na mene kao ljudsko bie, da se mogu na to uope pozvati i da mogu uope djelovati kao ljudsko bie, a nisam ivotinja. Dakle, to je to, a tako vam je i s prijateljstvom i sa svakim ljudskim odnosom! Naravno! Dakle, ovo das Dritte, to tree, mora biti uspostavljeno. A to tree je, ako hoete tako, zapravo ovjekov u povijesti uspostavljeni svijet. To ide tako daleko da mi esto nismo ni svjesni. Evo, uzmite, to ja znam, rei emo, jedna literatura. Kae se, pa on vam je ba kao jedan Hamlet, onda, ovaj je kao Otelo, onaj je kao Don Kihot... Pa, to upotrebljavamo kao neto smo po sebi razumljivo, a to su karakteristike jednog naina ljudskog ivota unutar jednog uspostavljenog svijeta, onda da se zna tono na to se misli. Ali pazite, Cervantes je morao tog svog Don Kihota napraviti (izmatati) da bismo mi znali to se pod time misli kad se kae, Ma, on ti je pravi Don Kihot... ovaj je Hamlet..., ova je prava Lady Macbeth, i tako dalje. Pazite, mi baratamo pojmovima koji su zapravo povijesno uspostavljeni ljudski odnosi pomou kojih moemo povratno razumjeti o emu je rije, mi se kreemo stalno u duhovnom horizontu, a da nismo toga svjesni. Prema tome, to je uvijek ono tree koje se uspostavlja, a nije naprosto dano. Jer, ovjekov svijet ili, da kaem samo svijet, ne treba izricati to ovjekov, nije naprosto dan, to sebi zamiljaju samo zdravorazumski tzv. mislioci, pod navodnicima, mislioci. Dakle, to je ovo to tu sad imamo s Kantom kazano naravno da on jo sad nije doao do toga, jer ako taj njegov takozvani razum, a zapravo um, propisuje prirodi njezine zakone, taj isti um propisuje meni zakone mojega
42
odnoenja prema svijetu, prema drugim ljudima, ono to se naziva horizont slobode. Prema tome, to je ono tree to odreuje moj odnos prema prirodi, kao prisvojenoj prirodi, i ovjek kao prisvojeno, moje ljudsko bie. Dakle, taj isti, trei moment, moment duha, djeluje i tu i tamo. Vidite, tek Hegel dolazi do kraja, do istinskog pojma prakse. Kant prvi prekorauje granicu u tom smjeru, a jo nije svjestan, jo djelomino stoji na starom pojmu praxisa. A dobro sad, nai su deki dali naem asopisu naslov Praxis, praksisovci. Nijemac ima tu pojam die Praxis. Pazite, Nijemac nema drugog pojma, ostao je sa starogrkim pojmom praxis za praksu. A praxis je rezerviran samo za su-odnoenje pojedinaca, ako govorimo o staroj Ateni u Grkoj, u polisu, unutar gotova svijeta, takozvanog svijeta pod navodnicima, polisa etika, ekonomika, politika ali kao moj odnos prema drugima, to je jedini smisao toga pojma. To ide tako daleko da taj uveni Giambattista Vico u svojoj Novoj znanosti jo uvijek barata pojmom praxisa, kao pojmom prakse, a zapravo u onom smislu u kojem stari Grci upotrebljavaju taj pojam. A gdje ti je tu poisis, a gdje ti je tu tchne, a gdje ti je tu theora? Samo jedinstvo tih momenata daje moderni pojam prakse, plus ovo da se to sad slijeva u ono to se naziva produktivno vrijeme. Ali, pazite, Kant utemeljuje svoju etiku jo uvijek dobrim dijelom na ovom starom pojmu praxisa to ga on nasljeuje od Aristotela, a to nije nita drugo nego moje moralno djelovanje, moj odnos prema drugom ovjeku u tom etiko-moralnom horizontu. A to nije praksa. etvrta glava Fenomenologije duha, gospodstvo i ropstvo, gdje Hegel prvi puta eksplicitno pokazuje tako daleko da je upravo ovaj bitni proizvodilako, prisvajalaki odnos spram prirode osnova onoga to se naziva praksom. Pri emu je onda, dakako, nuno ukljuen i moj odnos prema drugom ovjeku, jer ne radim sm, radim s drugima. Jer inae, ovo insistiranje na moralnosti, ostavlja po strani pitanje jesam li ja kao moralno bie uvijek ujedno i, recimo, religiozno bie. Pa, nisam! Jesam li politiko bie? Nisam. Da li sam ekonomsko bie? Nisam. Pa, dobro, znai, iscrpljuje li moralnost itavu moju ljudsku bt? To bi bilo malo prekratko. A tako se to doivljava, onda imate primjer, je li, prosjean ovjek mi veli: je, dragi gospon, fali nam vie moralnosti, onda bi bilo sve bolje. Ma kakva moralnost?! Ma, mora lopove pohapsiti, zatvoriti i suditi na deset, dvadeset, trideset godina, konfiskaciju imovine i tako dalje, a ne rei, aaa, bilo bi lijepo da imamo malo vie morala! Ma, kakvoga morala?! Treba najprije uspostaviti vladavinu prava, da napravi reda, a onda bismo moda svi skupa mogli postati ak i moralna bia. Ali, da, ljudi idu obrnuto. Ha, dobro onda, meni je
43
bolje biti religiozan, daje nam barem nekakvu nadu, kad umrem, onda u doi u nebo. Ja u svakako u nebo doi, ali to je sad druga stvar! Dakle, ovo to smo htjeli tu naglasiti, Kant to jo ne vidi, ali to je ve na djelu: um propisuje prirodi njezine zakone, um propisuje meni moje moralne zakone, ljudske zakone. Taj isti um je ono tree to omoguuje i moj odnos prema prirodi kao stvaralaki, proizvodilaki odnos, i to je to drugo nego ujedno jedan istinski, stvaralaki odnos mene spram drugog ovjeka. Ono to smo maloprije govorili, ne samo u odnosu na ljubav, naravno. Pa, ja sam tu proizvoditelj sebe i mojeg odnosa prema drugom ovjeku. Ja se tu trudim, muim i tako dalje i tako dalje. To je isto jedna dimenzija proizvoenja, ako hoemo uzeti taj pojam proizvodilatva, stvaralatva kao i moj odnos prema prirodi. Dakle, Kant do svega toga ve dolazi, ali on to ne moe prekoraiti, to treba sad zaista precizno iskazati: Kant ne moe preskoiti, prekoraiti horizont filozofinosti, a ve mu je pojam spontanosti bitno spekulativan. Nije sluajno da itava historija filozofije nije dola do pojma spontanosti. Kant je doao... vidjet emo kasnije do ega je on ak doao. Pazite, tamo u njegovu spisu Streit der Fakultten [Spor fakultet], gdje on kae kako revolucija sjedinjuje slobodu i prirodu. Pa, kojem bi filozofu to palo na pamet, da tako grubo to kaem?! Samo Kantu koji je imao pred sobom Francusku revoluciju, koji misli Francusku revoluciju, koji misli revoluciju, koji misli revolucionarno. Pa ak i sm pojam revolucija zar je to filozofijski pojam!? Pa, kakav bi to bio filozofijski pojam!? Ali niti pojam spontanosti vie nije filozofijski pojam. Zato mu on fungira kao ono Hegelovo tree to mu omoguuje sve ovo ostalo, s jedne strane teoriju, s druge praksu, pa onda emo vidjeti, kad doemo do toga gdje je Kant doao najblie spekulativnim stavovima u Kritik der Urteilskraft, dakle Kritika moi suenja, s pojmom genijalnosti, dakle, u umjetnikom stvaralatvu. Tu je Kant najblie osjeaju da mora premostiti taj dualizam teorijsko-praktikog, jer kritika istoga uma i kritika praktikog uma ostale su dvije paralelne linije, da tako kaemo. Dakle, dualizam teorijsko-praktikog. I tu je on ostao u tradiciji ne samo spoznajne teorije od Descartesa do njega, nego zapravo u dimenziji filozofinosti. Tako da je ovo prekoraenje zapravo spekulativno prekoraenje, pa mu pojam spontanosti znai, kako bi on sad tu sm rekao na drugi nain, zapravo mogunost dedukcije ne samo kategorij nego svega to se tu dogaa po liniji teorijskoga i praktikoga. Dakle, pojam spontanosti je ve poetak spekulativnosti. Ja u vam sad proitati to sam izvadio da vidite kako Kant sm odreuje taj pojam spontanosti, pa ete vidjeti tu njegovu vlastitu granicu. Pazite to
44
on kae, to je naravno iz Kritike istoga uma: Ali veza, konjunkcija, neke raznovrsnosti uope, ne moe nikada doi u nas preko osjetila te se, dakle, ne moe nalaziti u istoj formi osjetilnog opaanja... pazite, rije je o vezi, povezivanju, konjunkciji jer veza je neki actus spontanosti. Pazite, on kae, akt spontanosti, moi predstavljanja, i onda dalje, pazite, ...i budui da se ova mo, za razliku od osjetilnosti, mora nazvati razumom... On je pojmom razuma nazvao ono to smo maloprije govorili ono tree. A zapravo je na djelu jedan stvaralaki in. A to nije ni rezervirano ni primjereno za pojam razuma. Razum je par excellence jedan teorijski organ spoznavanja. A um je praktiki. Dakle, sad radnja razuma kojoj emo dati ope imenovanje sinteze. To eli Kant postii! To jest, da on time u isto vrijeme oznauje kako nita ne moemo predstaviti ili predoiti kao spojeno u objektu i sad dolazi glavni stav, pazite, a da nije dosljedan tome a da ga pret hodno nismo smi spojili. Kant tu govori o aktu subjekta koji mora stajati iza, da bismo uope doli do toga, i sinteze, i sabiranja tih osjetilnosti, da bismo doli do predmeta, da bismo uope doli do onoga neto, i tako dalje. Ali to nije eminentno radnja razuma nego je prethodno radnja uma, ako ga uzmemo jo i ire od onoga to se naziva praktikim. Jer je rije upravo o stvaralatvu. A da ga prethodno nismo sami spojili i da je veza jedina predstava ili predodba koja za razliku od svih ostalih ne moe biti dana pomou objekta nego je samo subjekt moe uspostaviti budui da je ona neki actus njegove spontanosti. Evo, gledajte, sve je pomijeano, a sve je ujedno i reeno. Sad samo treba oditavati Kanta fichteovski, tako bismo mogli rei. A mi emo to i pokazati, jer Kant je tu sve filozofijske pretpostavke dao za prijelaz u spekulaciju, samo to to naziva filozofijskim pojmovima, pa onda ostaje u sferi razuma, teorijskoga. Onda nije sluajno, to smo ve proli puta naglasili, da je onda on taj krivac, sve do danas, sa stavom spekulacija = teorija. Evo, to vam je to, a tu je sam sebi skoio u usta jer je govorio o primatu praktikog uma. Dakle, ovo to smo sad tu proitali, kljuno je mjesto ne samo Kantove teorijske spoznaje nego itave njegove filozofije, zapravo, koja svoj vrhunac postie upravo na toj osnovi, na njegovoj kritici praktikog uma, i to u vezi s pojmovima dobra i zla. To emo govoriti u naim sljedeim izlaganjima. Sve ove misli poivaju upravo na proizvedenosti kako spoznaje tako i djelovanja, po ovoj moi subjekta kao stvaraoca svoga vlastitoga svijeta i sebe u njemu. Dakle, mogli bismo sad kazati, tek time i odatle, ako se naravno vie ne govori o radnji razuma, nego o radnji uma a vidjet emo kasnije konotaciju
45
pravog smisla ovog pojma uma, premda Kant sam dolazi na svoj nain do toga dakle radnji uma kao eminentno praktiki miljena, ono to Fichte kae, um je po svojoj biti praktiki, i tek tako je mogue pojmiti da je svijet ovjekov proizvod. Sve to nam Kant tu govori, jest na drugi nain, ako se sad tono produbljeno interpretira, upravo teza da imamo posla s proizvoenjem, odnosno sa stavom o svijetu kao ovjekovu proizvodu. Kao to je, dakako, onda naknadno i sm ovjek proizvod toga ve po njemu uspostavljena svijeta. A sad, evo gledajte, sm Kant kae o tome sljedee: Ali veza ne lei u predmetima, i ne moe se pomou opaanja od njih uzeti, to jest od tih predmeta, i time unijeti u razum, nego je ona samo neka tvorevina razuma, veza, koji opet i sam nije nita drugo doli mo koja spaja a priori i podvodi raznovrsnost danih predstava ili predodbi pod jedinstvo apercepcije. Kad kae jedinstvo apercepcije, to moramo odmah imati u vidu, to je nivo samosvijesti. To je ve Fichte, jer je pojam transcendentalne apercepcije pojam samosvijesti. Ne vie svijesti, nego samosvijesti! Kant zavrava time da je to najvii princip u cjelokupnoj ljudskoj spoznaji. Ali, da je rekao, u cjelokupnom ivotu, onda bi pogodio stvar. No, on je ostao samo u sferi spoznaje pa mu onda razum fungira kao ta mogunost veze, kao princip povezivanja, kao konjunkcija. Ovdje je, kao to vidimo, sporno samo to izjednaavanje razuma, kao eminentno spoznajnog pojma, u horizontu spoznajne teorije, s tom spontanu kao proizvodilakom djelatnou par excellence. I upravo ovdje zapoinje, moemo sad odmah anticipirati, Fichteova kritika Kanta. Jer radnja razuma za Fichtea je contradictio in adjecto. Sad u vam naglasiti, kad ve baratamo tim pojmovima, pa stalno upozoravamo na to da moramo biti oprezni spram ovog pojma razuma u ovom kontekstu, kako ga upotrebljava Kant. Evo njegova odreenja, iz Kritike istog uma: Ako je razum mo koja sjedinjuje pojave pomou pravila, onda je um mo koja daje jedinstvo pravilima razuma pomou principa. Prema tome, um se ne moe nikada ... pazite dobro to e sad rei neposredno odnositi na iskustvo ili na ma koji predmet, nego na razum, da bi njegovim raznovrsnim spoznajama dao pomou pojmova jedinstvo a priori koje se moe zvati jedinstvo uma i koje se potpuno razlikuje od onog jedinstva to ga moe proizvesti razum. Dakle, tu Kant prekorauje cijeli horizont svoje kritike istoga uma gdje mu razum fungira neprestano kao Verstand, a ne kao Vernunft. Pa dolazi do toga da cijeli misaoni proces ukazuje na to da mu razum nije dostatan. To je, dakako, interesantno, ali nigdje nije povukao tu konsekvenciju, koju je Fichte povukao, nego je
46
ostao kod toga. Kad bismo sada bili dosljedni, mogli bismo rei ovo: onoga asa kada Kant upotrijebi pojam primata praktikog uma, on bi morao biti toliko konsekventan pa rei: Sve to sam rekao u Kritici istoga uma, stavite na stranu. Razumijete? On bi morao anulirati itavu svoju Kritiku istoga uma gdje mu razum fungira kao osnovni princip svega to e izvesti i to e postaviti i to e na tom temelju misaono izgraditi, a i sm dolazi do pojma uma za koji odmah kae da ima primat. Prema razumu, naravno, prema itavoj toj teorijskoj poziciji i teorijskoj filozofiji kao takvoj. Prema tome, ovo to nam sad Kant govori, ukazuje na to kako je tono osjetio da mu um omoguuje cijelu tu strukturu, ono to kasnije Hegel s pravom naglaava kao bitno, imajui, dakako, u vidu da mu je to Fichte priredio i omoguio. Kad ve sm Kant dolazi do ruba, da tako kaemo, spekulativnosti s pojmovima koji su mu ve s onu stranu filozofinosti, recimo pojam spontanosti, pa onda primat praktikog uma, i tako dalje, onda Fichte, koji je spekulativni mislilac par excellence, omoguuje i Hegelu taj korak dalje. Dobro, mi emo tu zavriti pa emo idui puta pokuati ove stavove eksplicirati na onoj liniji koja radi s Kantom na ovom pojmu primata praktikog uma, na temelju ega on utemeljuje ne samo svoju etiku poziciju, nego i mnogo vie od toga, pa emo tu insistirati upravo na tom zapravo, da tako kaemo, boljem momentu u Kantovoj poziciji.

Kolegice i kolege, mi smo, kao to se sjeamo, ve uvodno naglasili tri bitna momenta Kantove filozofije, openito, ima ih i vie, i to kriticizam, transcendentalizam, pitanje mogunosti sintetikih sudova a priori, a onda smo rekli da je etvrti moment i onaj sa Kantovim pojmom primata praktikog uma. Treba naglasiti da su sva ona tri momenta ne samo najue povezana nego jedan ukazuje na drugi. Tako da bismo, kad produbimo itavu Kantovu problematiku, doli do toga da je zapravo rije o jednom jedinom bitnom problemu kojim Kant sad moramo biti jako oprezni u tim iskazima, ba precizni pokuava, ili jeste na putu, vidjet emo, onoga to ja nazivam prijelaz sa filozofinosti na spekulaciju. Dakle, kad bismo sada unaprijed anticipirali ovo, cijeli taj razvitak klasine njemake filozofije, onda bismo vidjeli kako je Kant tu kao poetak, s ovim pojmom transcendentalnoga, transcendentalizma, upravo dao temelje za mogunost da se pomou transcendentalne filozofije ili transcendentalnog idealizma, doe do onoga to e se kasnije razviti dobrim dijelom s Fichteom i Schellingom, a onda i s Hegelom, dakle za prekoraivanje horizonta filozofinosti na polje spekulacije. Dakle, taj moment, ta transcendentalna filozofija, mogli bismo kazati, jeste preduvjet upravo ne samo misaoni, nego povijesni preduvjet za spekulaciju. Ovaj moj novi rukopis, koji jo nije objavljen, nosi naslov Spekulacija i filozofija, a mogao bi glasiti Spekulacija ili filozofija, odnosno Filozofija ili spekulacija. Ali ovo ili ne bi tada bilo primjereno upravo zato to je ta transcendentalna filozofija kao filozofija u svojoj biti pretpostavka mogunosti spekulacije. Prije nego to idemo dalje, zaista treba ukazati na jednu stvar koja je vrlo, ne samo bitna, nego odluna i znaajna. Mi smo proli puta govorili o Kantovu pojmu spontanosti. Taj pojam neete nai, rekli smo, ni u kojem filozof skom konceptu do Kanta. Pa smo naglasili zato: zato to on ve jeste prijelaz na spekulaciju. On je ve po svojoj biti spekulativni pojam. Mogli bismo sada rei ovo: da je Kant uvidio znaenje toga svojega pojma spontanosti, on bi njime trebao poeti. Dakle, itavu svoju takozvanu misaonu zgradu morao bi poeti pojmom spontanosti. Ima nekih interpretatora ne samo Kantove, nego i klasine filozofije u cjelini, ali posebno recimo Kanta, koji su ukazali na taj moment. Jedan od njih je, recimo u tom etikom podruju, Theodor Litt, u svojoj Ethik der Neuzeit, Etika Novog vijeka, objavljena 1968., koji je ukazao na taj moment, ali ja u ukazati na jednog drugog autora, koji je,
48
to je za mene dosta zauujue, bio zapostavljen, ak i u njemakoj literaturi Richard Kroner. Onaj tko meu vama zna njemaki, tko se moe sluiti njemakim, tko bi to htio studirati dublje, u svakom sluaju preporuam mu to obimno djelo u dva velika sveska, Von Kant bis Hegel. To je objavljeno 1923. godine, prvi svezak, a drugi mislim 1929.; njega su zaobilazili samo zbog jednog momenta, koliko je meni poznato, zato jer je taj Richard Kroner, koji je po mom sudu jedan od boljih interpretarora klasine filozofije, pod kraj ivota preao u misticizam, pa su ga onda nekako otpisali kao ozbiljnog filozofa. To je malo udno, jer ako netko meu Nijemcima, njemakim filozofima, studira klasinu filozofiju, onda bi ba kod Kronera mogao nai vrlo jaku inspiraciju. Kroner je doao upravo do toga to smo maloprije naglasili, da zapravo Kantova takozvana teorijska linija i takozvana praktika linija u filozofiji potjee od pojma spontanosti. Pri emu ovaj pojam praktikoga za Kanta ostaje dvosmislen. Treba rei jednu stvar: Kant je prvi mislilac u historiji filozofije koji se hrve, da tako kaemo, sa itavom tradicijom koja poinje, recimo tako, od Aristotela, pa sve do njegova vremena. Kao takav, Kant, da tako kaemo, ima i historijsko i misaono pravo da bude jednom nogom u prolosti, takorei na stanoviu metafizike; k tome jo problem s kojim se on mui, a to ga nasljeuje od novovjekovne filozofije, od Descartesa pa sve do sebe, tj. on stoji pred zadaom rjeavanja onog bitnog problema to mu ga Descartes postavlja. Pri emu je na djelu jedna muka koja je ak i terminologijski problem. Jo ni Descartes, na primjer, ne barata pojmovima subjekt-objekt, kod njega imate res cogitansres extensa. Pri emu, pazite, kakva su to protivurjeja! Res je stvar, cogitans je misaona stvar. Pa kakva je to misaona stvar, kao stvar? Kad bismo sad njemaki govorili, to bi bilo Ding. Ne Sache, nego Ding! A res extensa je ta protena stvar, s onu stranu, onostranost. Prema tome, bitni problem to ga Descartes sebi postavlja jest pitanje, kako sad doi, gdje je taj medij da se ta takozvana misaona stvar podudari s protenou, a obje su apsolutno razliite, dakle, disparatne. itava novovjekovna filozofija traga, da tako kaemo, za tim medijumom. Sad, mi bismo mogli kazati, s obzirom na sve ovo to je reeno: ni Kant ne izlazi s tim do kraja. Ali, gledajte, u horizontu spoznajne teorije, to ga Kant nasljeuje kao bitni problem, da ga razrijei sad s novim pojmovima subjekt-objekt, dolazimo tek u klasinoj filozofiji do odreenja toga. Pazite, pojam svijesti odreuje tu, da tako kaemo, razliku. Kad kaemo svijest, mi imamo posla sa spoznajno-teorijskim pojmom odnosa subjekta i objekta. Pa
49
je to onda klasina filozofija odredila ovako: svijest je ono razdvojeno. Razdvojeno? Na to? Na subjekt i objekt. Ali pazimo: subjekt i objekt spoznavanja! Time ostajemo jo uvijek u sferi spoznajne teorije. Dakle, s Kantom u razrjeavanju bitnog spoznajnog problema jo uvijek imamo posla s pojmom subjekta kao spoznavalakog subjekta. To je ono, da sad odmah anticipiramo s Fichteom, kad on kae Kantu naime Kant poinje zapravo s istom formulacijom s kojom poinje i Descartes, ja mislim, ich denke pa mu Fichte odmah kae: Dragi Kant, napravio si veliku greku koja se onda pokazala zaista gotovo presudna, jer su nakon Kanta pa sve do danas interpretirali njega iskljuivo kao spoznajnog teoretiara, a on je prevladao spoznajnu teoriju. Dakle, dragi Kant, trebao si rei: Ja, Immanuel Kant, mislim... a ne: Ja mislim, jer ovo Ja je ostalo kod tebe jo puki spoznavalaki subjekt. A ovo, Ja, Immanuel Kant, znai: ovjek, totalitet ljudskog bia, koji nije samo spoznavalaki, usmjeren prema sebi i svijetu, nego u totalitetu svoga cijeloga bivstvovanja i oitovanja. Prema tome, kad imamo pojmove subjekt-objekt u tom jo uvijek apstraktnom obliku, nuno je tada da se to misli jo uvijek u horizontu stare spoznajne teorije od Descartesa do Kanta, pa zajedno jo s Kantom koji se tu mui da prevlada taj odnos. Sad kad smo rekli ve ovo, svijest kao ono razdvojeno razdvojeno na subjekt i objekt to je nerazrjeiva i neprekoraiva granica spoznajne teorije. Znate zato? Jer ona ve poinje s razlikom. ak je pojam jedinstva jo miljen kao ono naknadno, Kant nam sm govori o sintezi, sjedinjenju da bi doao do predmeta. Naravno, sjedinjenje znai sabiranje. Imate u njemakom jeziku sjajno: lesen znai itati i sabirati, Weinlese i Sptlese, berba groa, kasna berba, i tako dalje, dakle, ak berba u vinogradu. Dakle, to sabiranje je sabiranje osjetilnih podataka da bismo uope doli do predmeta. Predmet je produkt, on je rezultat. Prema tome, on proizlazi iz te sinteze. Kant jo uvijek s pojmom jedinstva ili sjedinjavanja ostaje zapravo u horizontu spoznajne teorije jer kree od razlike. Tek kad Fichte uvidi tu tekou, pa kae: Ne moemo mi poeti s razlikom, jer ako ponemo s razlikom, nikada neemo doi do tog jedinstva, tek onda nema jedinstva bez razlike ili razlike bez jedinstva, to obino oni takozvani analitiari ne znaju, oni poinju s analizom, a ne znaju zapravo to analiziraju. Dakle, onog asa kad Fichte uvidi taj golemi problem, koji onda prestaje biti puki spoznajno-teorijski, pa ak i filozofijski, pa prelazi na spekulativno podruje, on taj pojam jedinstva naziva identitetom, ali sada kao polaznom osnovom. Pa imate ne vie jedinstvo subjekt-objekta ili sjedinjavanje ili
50
ojam sinteze u Kanta, koja je miljena upravo u ovom spoznajnom ili spo p z najno-teorijskom smislu sjedinjavanja osjetilnih podataka u predmet. Tako daleko da onda Kant dolazi do onoga a nije ak do kraja svjestan toga ili, rekli bismo, samo-svjestan predmet = pojam! Naime, vi ne moete ak ni iskazati bilo kakav stol bez toga. Jer, kad kaete stol, to je pojam. Predmet = pojam, to znai: pojam kao rezultat ili kao proizvoditelj predmeta, da tako kaemo, ali spoznajni, spoznavalaki. To ide tako daleko da onda poslije, Hegel, na temelju toga kae da onaj tko poinje filozofirati bez pojma, bolje da ne filozofira. Jer onda je to trabunjanje. O emu vam inae govorim? To je onda govorenje o svemu samo ne o onome o emu je rije, o pojmu, dakle o predmetu. Ali sad moramo odmah anticipirati dalje ostati na tome to je Kant osvojio, izborio, misaono, ono predmet = pojam, to je prekratko jer smo time jo uvijek u sferi spoznajne teorije. Zato e Hegel govoriti o pojmu pojma. to to znai? Hegel koji nije bio ba do kraja konsekventan kao spekulativni mislilac, ali jest to bio dobrim dijelom hajde, dat emo mu pedeset posto! on vidi da moramo imati pojam da bismo doli do predmeta. Pa, pitamo, po emu je i pojam mogu? To je taj pojam pojma. Pojam pojma je spekulativno odreenje identiteta subjekt-objekta. Pri tome se sada ide na samu sr stvari pitanjem po emu neto jest. To je osnovno pitanje spekulacije, ali pritom odgovor vie ne moe glasiti: po spoznavalakom subjektu! Stara metafizika poinje, kao to znamo, s onim stavom ex nihilo nihil fit, iz niega ne postaje nita, neto postaje iz neega, i tako dalje, pa onda Hegel to ironizira, ako iz neega, onda nije trebalo tek postati, jer ve neto jeste, a etwas, neto, rezultat je negacije negacije, i tako dalje. Prema tome, poinje se s onim nita, naravno, nita je poetna toka spekulacije. Imate poetak Hegelove Logike s bitak-nita-postajanje, pri emu ovo nita omoguuje i bitak i postajanje. Sad me to ba asocira, kad smo ve rekli da bi Kant zapravo trebao poeti s onom spontanou, koja bi u sebi sadravala ono to mu Fichte sad iskazuje identitetom subjekt-objekta, na jednom mjestu to je u Streit der Fakultten, gdje Kant na jednom mjestu kae ovo: Revolucija sjedinjuje prirodu i slobodu. A to je to? Pa upravo: odreenje spontanosti jeste jedinstvo inteligencije i slobode. To vam Kant ve tako govori. Prema tome, spontanost je revolucija. Ja sam kasnije pokuao pokazati da imamo posla sa re-evolucijom. Kad kaete revolucija, znate li tko je prvi upotrijebio taj pojam? Kopernik! De revolutionibus orbium coelestium i tako dalje. A pazite, re-volvo, znai vraanje na poetak, povratak. Ako je za Kanta revolucija sjedinjenje inteligencije i
51
slobode a tu bismo mogli rei, sjedinjenje teorijskoga i praktikoga onda je upravo revolucija novi poetak svijeta, to jest ta re-evolucija. Darwin je, kao to znamo, s Porijeklom vrsta pokazao evoluciju ivih bia, biljaka, ivotinja i tako dalje. Ali to vie ne vai za ovjeka. ovjek nije vie evolutivno, nego re-evolutivno bie jer on jedini mora svoju evoluciju proizvoditi. Ovo re- znai vraanje na poetak, pa emo zato moi rei, recimo, sa spekulativne pozicije na poetku bijae re-evolucija. Ili moete rei i revolucija, ali u tom smislu. To je onaj u-topini poetak svega. Dakle, ovo to smo maloprije spomenuli Richarda Kronera, to je jedan od rijetkih filozofa koji je u svome djelu Von Kant bis Hegel uvidio nunost Kanta da poinje sa spontanou koja mu omoguuje onda i tu teorijsku liniju i tu praktiku liniju, jer upravo to je ono hegelovsko tree, ono spekulativno tree to omoguuje i teorijsko i praktiko. A kad sam to naglasio, onda su me neki u udu pitali, da gdje sam ja to naao kod Kanta ili uope? A treba znati spekulativno misliti! Dobro, to je samo kao jedan uvodni dio. Da se sada vratimo zbilja malo produbljenije na taj pojam transcendentalnoga, na taj moment transcendentalizma, za koji kaemo da je gotovo identian s pojmom kriticizma, pa onda naravno i na problem koji je tu bitno sadran, Kantovo bitno pitanje kojim prevladava metafiziku: jesu li mogui, kako su mogui sintetiki sudovi a priori? Dakle, tu moemo sad kazati ovo: Kantov se misaoni obrat obino naziva, kao to znamo, kopernikanski. To je ve u tom imenovanju promaeno. Kant je naime na suprotnoj poziciji od Kopernika, jer, Kopernik govori o kretanju Zemlje oko Sunca, a Kant bi rekao da se Sunce okree oko mene, oko Zemlje, dakle oko subjekta. Dakle, ovo kopernikanski obrat nije ba primjereno za ono bitno. To je kod Kanta zapravo antikopernikanski obrat, mogli bismo kazati. Dakle, bilo bi mnogo primjerenije nazvati ga zapravo tanscendentalnim obratom, kao to to uostalom ini sm Kant, on to naziva transcendentalnom filozofijom; on svoju filozofiju naziva transcendentalnim idealizmom, to onda i potvruje i produbluje njegov najznaajniji uenik, nastavlja i kritiar Fichte. Sad imajmo to u vidu, mi emo odmah nakon idueg predavanja doi na Fichtea, pa emo vidjeti kako se i Fichte opet mui s tim transcendentalizmom. Moramo rei jednu stvar: pojam transcendentalnog rezerviran je, miljen je, usmjeren je, utemeljen je jo uvijek na razrjeenje spoznajnoteorijskog problema. On je, takorei, spoznajno-teorijski pojam. A Fichte je daleko prevladao taj spoznajno-teorijski horizont, svojom spekulacijom,
52
pa za svoju filozofiju kasnije kae, a to je moja filozofija drugo nego transcendentalni idealizam!? Dakle, sam sebi skae u usta. Ali gledajte, kao to je Kant imao pravo, kako bismo rekli sad, biti s jednom nogom jo u staroj tradiciji, a s drugom nogom u prekoraivanju, tako se i Fichte mui, jer mu je Kant, naravno, omoguio svojom transcendentalnom pozicijom da dospije uope do svoje pozicije spekulacije kojom prevladava ne samo spoznajnu teoriju nego filozofiju kao takvu. Vidjet ete kako Fichte niti ne eli nazvati svoju poziciju filozofijom. Imate njegov glavni pojam, Wissenschaftslehre... Dobro, o tome emo jo govoriti, ali kaimo da bi tu sada samo u tom smislu bilo primjereno, naravno, budui da sm Kant to tako postavlja, imenuje i naglaava transcendentalni idealizam. im je Kant to pitanje postavio, to je bilo jedno epohalno pitanje. A moemo kazati, u tom kontekstu, i njegov epohalni odgovor. To pitanje, im je, naime, postavljeno, istim asom probija i prekorauje horizont u kojem trai primjeren odgovor. Da bi, da tako kaemo, poput bujice a to se dogaa s Fichteom provalio sve dotadanje misaone i ivotne granice, pregrade, ogranienosti, to tu sada stoje na putu ovjekovu pohodu, mogli bismo rei, ba s Kantom, u osvajanje svijeta. Kad biste tragali probajte tragati u historiji filozofije kad se upotrebljava taj pojam, pa onda u kojem smislu, a onda u kojem kontekstu, koje znaenje ima pojam svijeta? Imate cijelu novovjekovnu filozofiju, od Descartesa do Kanta, svijet = priroda. Pa, nije priroda svijet! I to, pazite, misli se: onostrane prirode. Pa, to vam je kod Spinoze, Deus sive natura, Bog ili priroda. Pojam svijeta sve do Kanta fungira u identitetu s pojmom natura, priroda. A znamo da to nije to. I to ak onostrana priroda, a ne ovjek kao ta druga priroda, to je ve povijesno odreenje. Prema tome, postoji jedan jedini stav u Leibnizovoj Monadologiji gdje on govori o moralnom svijetu, pa time neto malo anticipira Kanta, ali to znai moralni svijet? To je isto jedan palijativ koji jo ne govori o onome do ega e doi do kraja Hegel u svojoj Fenomenologiji duha, IV. glava, gospodstvo i ropstvo, i tako dalje, gdje se konano do kraja dovodi ono to Kantu jo nije bilo, da tako kaemo, transparentno pojam prakse. Za Kanta je pojam praktikoga dobrim dijelom jo uvijek moralno obojen. Pazite, mi znamo dobro da s Aristotelom, koji to dovodi do kraja, pojam praxis u grkom znai suodnoenje pojedinaca unutar gotova svijeta, recimo, polisa, i tako dalje, a pokriva etiku, ekonomiku i politiku. A rije je o suodnoenju mene prema drugim lanovima polisa, u ta tri oblika, ali o praksi tu uope jo nemamo
53
pojma. Moemo tu kazati jednu stvar: starogrka filozofija uope nije dola do pojma prakse. A znate zato? Pa, zato jer su robovi radili. Materijalna proizvodnja je leala na njima. ak je i onaj pojam tchne miljen zapravo kao obrtniko, zanatlijsko zgotavljanje predmeta potrebe, i tako dalje, ali nije miljen u smislu ovoga to se naziva praksa. Da jo kaem jednu rije, jako su mnogi slavili Giambattista Vica, zato to je rekao da mi proizvodimo nae drutvene zakone. Ali on je ostao na pojmu praxisa, a ne prakse, jo nije doao do prakse. On ak ide toliko daleko da kae: jedino Bog je stvorio prirodu, i tako dalje. Hegel e doi do stava da je moj proizvodilaki, prisvajalaki, mjenjalaki odnos spram prirode osnova toga to nazivamo praksom. A to su ve dobro naslutili Fichte i Schelling pojmom produkcije, Produktion. Dakle, s pojmom produkcije ali preciznije reeno: ne djelatnosti, nego samodjelatnosti, dakle, Selbstttigkeit dobiva se osnova ili sam poetak onoga to nazivamo spekulacijom. Ili, ako hoete tako, ovjekov svijet. Dakle, imajmo u vidu, kada Kant kae kritika praktikog uma, on misli zapravo na moralno podruje. On se kree u horizontu pokuaja razrjeenja etikog problema, i to po prvi puta na konsekventan nain, svojom autonomnom etikom, ali pojam praktisch miljen je tu u tom mojem odnoenju prema drugom ovjeku, dakle suodnoenju. Ali, s obzirom da Kant prvi smatra, nakon Leibniza koji je to naslutio, da time ja realiziram jedan novi oblik ivota koji se tie mene, ali sada u mojem svijetu, mi imamo posla s jednim moralnim svijetom koji je tu na neki nain moralno produciran, pa je taj pojam praxisa neosjetno u njega prerastao napola do pojma prakse u jednom pregnantnom smislu koji nadilazi ovo etikomoralno podruje. To smo rekli samo zato to Kant, zapravo, im stavlja ovo kritika istog uma kritika praktikog uma, ostaje na dualizmu za koji onda tono i sm osjea da ga mora prevladati, pa onda dolazi pojmom Urteilskraft, dakle, pojmom moi suenja ili rasudne snage, u svojoj treoj kritici, do pokuaja razrjeenja tog problema dualizma. I tu je onda Kant zaista na najviem misaonom nivou, jer upravo pomou produkcije, sad emo rei, umjetnikog stvaralatva, umjetnika, genijalnosti, dospijeva na sm prag spekulacije. Schelling e to provesti do kraja, pa e rei, umjetnost je zapravo ona bitna dimenzija, bitni moment stvaralatva, kao paradigma stvaralatva, a time i sme spekulacije. Stoga s obzirom na ovo Kantovo postavljanje problema, nije epohalno samo Kantovo transcendentalno pitanje, jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a priori rekli smo da je ovaj pojam sintetiki, sinteza zapravo jo uvek jedan
54
spoznajno-teorijski pojam, jer se odnosi samo na podruje spoznavalatva, dakle, nije samo bitno transcendentalno pitanje mogunosti spoznaje, a to ujedno odmah znai i za Kanta, samo to ga on jo ne razrjeava na taj nain, kako subjekta tako i objekta. Vidite, kad ve baratate pojmom subjekt-objekt, a ostanete u tome to smo rekli s klasinom filozofijom, na pojmu svijesti koja to pokriva, onda zapravo jo nismo pitali ono bitno: pa, kako je taj subjekt mogu, po emu je on, nego ih oba ve imamo. Descartesova res cogitans i res extensa jesu subjekt i objekt, samo naravno jo ne dovedeno do te nove terminologije. Ali mi se kreemo jo u sferi svijesti. Ve Descartes naglaava to, pa ostaje samo na jednoj, da tako kaemo, apstraktnoj tezi: Cogito, ergo, sum. Cogito, za mnoge njegove suvremenike nije bilo ba jasno, pa je sad interesantno to mjesto, da to Descartes nije razradio u nekoj raspravi, nego je u jednom pismu Arnauldu rekao, pa ja pod time mislim ovo: ja znam da mislim, dakle jesam. A, pazite: ovo znam da mislim, to je stanovite samosvijesti a ne vie svijesti. Prema tome, ve Descartes pravi razliku izmeu samosvijesti i onoga to se naziva svjesnim sadrajem. Svjesni sadraj jest moj odnos subjekt-objekt, dakle, ono to imam oko sebe, percipiram, i tako dalje. Tu je jedan veliki problem sa samim pojmom odnosa. Vidite, na primjer, ak jedan Marx, koji je bio dobar uenik klasine filozofije, kae: samo ovjek se odnosi, a ne ivotinja. A ja u sad vama rei primjer s mojom grlicom, koja meni dolazi na prozor, pa sad kako ona zna ba za taj moj prozor? I ne samo to, nego se ak zaljubila u mene. To je ljubavni odnos. Dakle, kako ona tono zna da na tu kuu, na taj prozor, ba k onom tamo Milanu, treba doletjeti da dobije jesti, i onda mi se zahvaljuje, i tako dalje. Zar to nije nekakvo znanje? Zar to nije odnos? Moemo to sad naravno kazati samo uvjetno. Zato? Jer da bismo govorili o odnosu, mi govorimo ve o onome to je Fichte pokazao, o produkciji odnosa, to jest, da znam da se odnosim. Ono to je Descartes rekao, znam da mislim, dakle jesam. A to ivotinji, pa ni mojoj grlici, nije dano. Ali kad bi ona znala govoriti, ona bi to meni tono dala do znanja, to sve, da ona mene voli, i tako dalje, ali to jo uvijek ostaje u dimenziji onog Pavlovljevog uvjetnog refleksa. Dakle, ovaj odnos, pojam odnosa rije je tu o svijesti. Evo, gledajte! Horizont svijesti odnosi se na ono to nazivamo odnosom. I sad moemo kazati, svaki se ovjek odnosi, samo obino ne zna da se odnosi. Nije svjestan da se odnosi. Prvi u historiji filozofije bio je Leibniz koji je napravio distinkciju izmeu percepcije i apercepcije, dakle, svijesti i samosvijesti, pa je
55
rekao, svijest nam je dana. Pa, onda ekajte, vidite da i grlica ima svijest! Ali, samosvijest nam nije dana. Mi nikakvim prirodnim ili socijalnim ili bilo kojim putem ne nasljeujemo samosvijest niti do nje tako dolazimo. Samosvijest je misaoni, a s Fichteom mogli bismo rei ivotni napor! Zato i ima malo samosvjesnih ljudi! Ima jedan paradoks kad Descartes kae: najbolje raspodijeljena stvar na svijetu je razum. Zato? Svaki ga ovjek ima. Zato? Svaki misli da ga ima dovoljno! Sad, da li je taj Descartes bio fakin pa da li je to ironino mislio ili doslovno? A ja mislim, ako je mislio doslovno, onda je napravio veliku greku. Jedino ako pojam razuma zadrimo za ovaj odnos svijesti. Ali, da bi to bilo samosvjesno!? O tom po tom! Prema tome, moda bismo mogli rei da svaki ovjek ima razum, ali nema um, to jest: nije na nivou samo svijesti. Nije samoga sebe stavio kao predmet svoje refleksije! To jest, sada ve upravo samorefleksije. Pa, kad bi bilo to da taj pojam razuma iskazuje ono bitno za ovjeka, odakle onda tolike nerazumnosti u ivotu? A svi smo nerazumni. Svi pravimo nerazumne stvari, pa se to onda naziva zlom i tako dalje. Dakle, Leibniz je prvi rekao da se za samosvijest moramo izboriti ili poboriti, jer nije svakom to uvijek prezentno, pa ak ni onomu subjektu ili pojedincu koji u danom trenutku i dospije na nivo samosvijesti, pa razmilja o tome i tako dalje, nije mu to u svako doba dano. To se, u tom umjetnikom stvaranju, kao to znamo, naziva inspiracija. Umjetnik ima inspiraciju, pa je onda stvaralac par excellence. Ali nije to uvijek, nego ba kad stvara ili ako istinski stvara. Dakle, ovaj pojam stvaralatva, kao identian tu s pojmom samosvijesti, a Fichte e rei odmah, im doemo do toga, samosvijest = samo djelatnost, a samodjelatnost = sloboda! I tu smo prekoraili granicu spoznajne teorije, gdje jo za Descartesa pojam cogito kao samosvijest Znam da mislim, dakle jesam igra ulogu vieg stupnja svijesti, da tako kaem, u horizontu spo znajno-teorijskog postavljanja problema. Dakle, taj cijeli put mora se proi, pa to onda nasljeuje Kant. Naravno, on postavlja isto pitanje koje je postavio Descartes na svoj nain, ali je sad ve na viem nivou, dakako. Dakle, kada smo sad, da se vratimo na ovo, rekli da ovim transcendentalnim postavljanjem pitanja mi dolazimo ve do transcendentalnog odgovora koji je jo uvijek ostao najveim dijelom u spoznajno-teorijskom horizontu, znai, tek je postavljeno pitanje mogunosti subjekta i objekta koji tu fungiraju kao neto samo po sebi razumljivo, u horizontu svijesti, naravno, rekli smo. Po emu su subjekt i objekt uope mogui? To je pitanje koje lebdi pred Kantom, kad postavlja, rekli bismo
56
sada, transcendentalno pitanje, kako on to naziva, odnosa subjekt-objekta, mogunosti tih sintetikih sudova i tako dalje. Ali sada ne vie jedino subjekta spoznaje nego i proizvoenja predmeta. To je granina linija do koje stie Kant. To je bitna granina linija. On je do toga doveo kad je rekao metafiziarima: dobro, vi baratate pojmom predmeta, pa kako ste doli do njega? Pa to je za metafiziare nebuloza, to pitanje, pa kako? Pa, evo, ovaj tu stol, metafiziari su prvoklasni zdravorazumski mislioci, pod navodnicima. Jer, oni ve polaze od gotova predmeta, to vam je drveno eljezo. Pa i u njemakom jeziku: Gegen-stand, i u naem, imamo pred-met, od glagola pred-metnuti. Pa valjda subjekt mora sebi neto pred-... ali ne neto, nego nita predmetnuti da bi iz toga postalo neto, to jest ba predmet. Kant dolazi do pojma bti ili mogunosti predmeta svojim pojmom predmetnost predmeta. Predmetnost je bt predmeta. Pa, mi to imamo u naem jeziku prvoklasno. Pogledajte, to me uvijek asocira na neto to nisam znao dok nisam proitao, to je u jednoj raspravi. Pazite, u njemakom jeziku Hegel prvi dolazi do pojma koji mi imamo kao neto sasvim normalno povijesnost. U njemakom jeziku, do Hegela, ima Geschichte, a nemate jo Geschichtlicheit, nego ga Hegel mora uvesti po uzoru na Kantov izraz predmetnost predmeta, dakle povijesnost povijesti, kao bt povijesti, ili sad emo rei: mogunost-bit = mogunost predmeta ili povijesti, a tada je preciznije rei historije. Kad sam ja napravio razliku izmeu povijesti i historije, onda su rekli, pa Grga, to sad malo pretjeruje, pa emu ti to? A evo vam pitanje: Imate historiju, ali po emu je historija mogua? Pa, nije po historiji, nego po neemu drugom. to je to? Povijesni in! Povijest omoguuje historiju. Historija je tok koji je ve uspostavljen. Svi smo mi historijska bia. A povijesno bie je, recimo jedan, hajde recimo sad, da ne idemo daleko jedan Tesla. Tesla je donio svjetlo, cijelom mraku ovjeanstva, i tako dalje, samo to se on krivo rodio, no, to je drugo... Nije se trebao roditi ba pola ovo, pola ono, to nije zgodno kod nas, a naroito ne danas! Ali, historija poinje s povijesnim inom i, sad bih ja rekao filozofijski-spekulativno s Hegelom, s onim Nichts, nita, s re-evolucijom ili s u-toposom, dakle, da bi uope neega bilo. Jer, sve to jeste, trebalo je biti tek proizvedeno, uspostavljeno. Dakle, imamo posla s pitanjem, po emu su subjekt i objekt mogui? To pitanje spoznajni teoretiar ne postavlja. On ve ulazi u taj odnos kao neto samo po sebi razumljivo. Dakle, kad gledamo sad s te druge strane, gledano s onim, kako to imenuje klasina filozofija, ostaju u horizontu svijesti, a nije dospio u horizont samo
57
svijesti, da pita po emu su taj naravno spoznavalaki subjekt i spoznajni objekt mogui, po emu, nego ih uzima same po sebi gotovima i tako dalje. Kao i pojam predmeta, gotov predmet je drveno eljezo. Kad kaemo epohalni obrat, Kant je doao do toga obrata i dubi tu koliko moe da izie iz tog spoznajno-teorijskog horizonta, a ja u sada rei ovo: spoznajno-teorijski horizont je par excellence filozofijski, koji nije jo dospio do spekulacije. Fichte je prvi mislilac, zato neu vie rei filozof, koji je prekoraio horizont filozofinosti, i to ak pokuava terminoloki nekako fiksirati. A kada imamo pitanje, po emu su subjekt i objekt mogui, onda imamo odmah pitanje koje je tu implicirano: po emu je taj ovjekov svijet mogu? Pa, onda imamo ono to je za nas u svakidanjem ivotu ili malo pretjerano ili ak nekako nebulozno: ovjek = svijet. Pa kad kaete ovjekov svijet, to vam je tautologija. Ima tu onda puno nerazumijevanja, naroito od ovih takozvanih fenomenolokih mislilaca, koji onda govore o svijetu ivota. Kojega ivota? Valjda ovjeka! Onda ne treba rei svijet ivota, Lebenswelt, to je Husserl, onda svi ponavljaju, pa ne znaju to su govorili. Dovoljno je rei svijet, ili dovoljno je rei ovjek, jer je to jedno te isto. Nema ovjeka bez svijeta niti nema svijeta bez ovjeka. ovjek je par excellence, dakle po svojoj bti, svjetovno bie. A budui da je svijet zapravo njegov vlastiti povijesni proizvod, on je praktiko bie, odnosno, svijet je povijesno dogaanje, to jest, proizvoenje sebe i svijeta u istom inu, kao vremenovanju. Dakle, ovo to smo sada kazali, to je pitanje pa onda naravno i jedan odreeni odgovor, s kojim se i sm Fichte mui kritizirajui svoje suvremenike, pa i sve one koji su kasnije postavljali i falsificirali Kanta, novokantovci i svi mogui i tako dalje, koji su Kanta onda interpretirali kao spoznajnog teoretiara, dodue jako dobroga. A Kant je ve prevladao spoznajnu teoriju svojim postavljanjem problema! Dakle, taj je odgovor, da tako kaemo, do kraja deifrirao iz samoga duha Kantove filozofije, kako kae Fichte, iz njegove misli, dakle iz bti njegove misli, upravo svojom spekulacijom, koji ga je upravo razumio kao osnovni spekulativni princip, rekli smo, identitet subjekt-objekt. Ako se sjetite to smo rekli, ako ponemo ak s pojmom jedinstva, jo uvijek smo u horizontu spoznajne teorije, a zapravo poinjemo s razumom. Jer, to znai jedinstvo? Jedinstvo je traganje za rjeenjem odnosa razuma s onim oko sebe. Dakle, poinjemo s razumom. Fichte veli, nemojte poinjati s razumom, morate poeti s jedinstvom. Ali ako idete s jedinstvom, opet je krivo, jer sm pojam je sjedinjenje. Sjedinjenje! ega? Kree s razlikom da
58
bi doao do sjedinjenja. Time se mui Kant sa svojim sintetikim sudovima a priori. Treba krenuti s jedinstvom koje se tada ve pretvara u identitet. Identitet subjekt-objekt, a ne jedinstvo subjekta i objekta. Pogledajte, ve je reeno subjekta i objekta. Ovo i dakle nema identiteta subjekta i objekta, nego smo se onda vratili natrag na spoznajno-teorijsku poziciju umjesto da ponete s identitetom subjekt-objekt. Pa onda Fichte to stavlja s tirom, sa crticom: Subjekt-Objekt-Identitt, da prevlada upravo samo bitno spoznajno-teorijsko, filozofsko postavljanje pitanja koje nikada ne dolazi do razrjeenja. Pazite, spoznajni teoretiar nikad ne razrjeava svoj bitni problem. Koji? Upravo odnos subjekta i objekta. Kao to Descartes nije mogao razrijeiti kako da se sad res cogitans podudari s res extensa. To su mu dvije apsolutno disparatne stvari. A gdje je medium koji to omoguuje? Nema ga. Dakle, kree s tom razlikom i nikad ne dolazi do jedinstva koje onda samo palijativno proklamira, apstraktno, a da ono smo za sebe nita ne znai. Pretvaranje jedinstva u identitet jeste prekoraivanje horizonta filozofinosti za volju spekulacije. To je Fichte. Ali bez Kanta to nije bilo mogue, u tome je cijela pria. Dakle, Kantovo transcendentalno postavlja nje problema omoguuje taj put u spekulaciju. Zato smo rekli da je trans cendentalni idealizam ili transcendentalna filozofija upravo pretpostavka mogunosti za spekulaciju. Utoliko sada, vidite, imamo tu Fichteovu muku. Ono to je tu jedan odluan, upravo povijesni iskorak iz filozofinosti, to ga ini Fichte, sastoji se u tome kad on veli, ne odnos, nego produkcija odnosa, ime je on dodue jo uvijek jednim dijelom u horizontu spoznajno-teorijskog odnosa. Jer produkcija ega? Tih dvaju relata, subjekta i objekta, koji tu fungiraju jo nuno kao spoznajno-teorijski pojmovi. Subjekt i objekt, kao takvi, sami za sebe, jesu spoznajno-teorijski, dakle filozofijski miljeni, a identitet je naglaavam identitet je palijativ! Fichte nema jo mogunosti, kako e on izii iz toga van, terminoloki, ja vas pitam! Pa njemu su na raspolaganju samo ta dva pojma, subjekt-objekt, i ta e sad rei? Rei e identitet. To je palijativ, ali to je naznaka onoga do ega je njemu stalo da bi doao do produkcije. Da bi doao, kad kaete, ovo njegovo naglaavanje djelatnosti, i tako dalje. A to je djelatnost? Pa i ivotinja je djelatna, djelatnija je od nas. Lav je mnogo djelatniji od nas. Mi nemamo ovdje vie posla s pojmom djelatnosti nego s pojmom samodjelatnosti. A to znai samoprodukcijom! Mi pro izvodimo sebe i svoj svijet u jedinstvenom aktu. I samo tako postajemo ljudi ili ovjek. Mi moramo proizvesti ono to tu jest.
59
Dakle, ova produkcija je i ovdje dalje, pedeset posto, ako hoemo tako, jednim dijelom, jednom nogom, da tako kaemo, u horizontu spoznajne teorije, ali se Fichte mora, vidjet ete, moramo o tome jo govoriti, kako se i on i Schelling, njegov uenik, mue da iziu iz ovoga to im je Kant ve pripremio. Ali, imajmo u vidu to: kad kaemo transcendentalno, to je prije svega samo Kantov pojam, da se razumijemo, i niiji drugi. Da, imamo mi i transcendentalnu meditaciju, je li! Ta transcendentalna meditacija je takoer jedno drveno eljezo, to je ono to su ovi deki s Istoka donijeli sa svojom yogom, s ovim meditacijama i tako dalje. Meditacija bi trebala biti, u svojoj konsekvenciji, apsolutno oputanje. Meditirati, to je ono emu je cilj zapravo nirvna! Apsolutna oputenost. Pazite, u naem takozvanom zapadnom krugu, u staroj Grkoj, to vam stoji s pojmom ataraxa, apsolutna smirenost due, ne dati se aficirati od bilo ega da tebe sad uzbuuje i tako dalje. Pa, to su Indijci znali prije par hiljada godina sa svojim pojmom nirvna, i tako da lje, i to je onda to meditiranje. Pa, onda imate to to je sad jako pomodno, moderno one yoge! Pa to je fino, da, naroito za tog zapadnog ovjeka koji je isto ponorio u svome ekstenzitetu, pa onda, je li, treba samo svaki dan onda psihijatra da ga lijei. Onda je potrebno to. To je zapravo dobro da su ovi deki s Istoka doli s tim meditacijama. Samo to su tu nali kod Kanta to transcendentalno, pa to ljepe zvui. Jer, ako velite meditacija, to nije ba bogzna kaj, ali kad velite transcendentalna meditacija, onda to u novinama lijepo zvui Doite na nau transcendentalnu meditaciju! pa imate drveno eljezo, jer pod transcendentalnim kod Kanta se misli apsolutni aktivitet subjekta. Onda bismo imali aktivitet-pasivitet... Hm, da, to je zapravo zgodno, moe biti i to, ta ja znam! Pa zato na primjer ne moe biti, kad sad u aprilu doe, i sunce sije i kia pada istovremeno, ne! Pa to onda moe biti malo aktivnosti, malo pasivnosti... mora se zapravo aktivno truditi da doe do pasivnosti. Pa, da, to moe biti! Onda i onaj tamo yogi, ja sam to gledao na televiziji, sasvim se opusti, ali se mora dobro muiti. Da, ima neto u tome, dobro su rekli ti deki, zapravo: jaki aktivitet da bismo doli do pasiviteta. Dobro, dakle, evo s Fichteom smo doli tu sad da ak i ovaj pojam podizanja pojma odnosa na nivo produkcije odnosa jeste samo put u spekulaciju, a jo nije po iskazu, terminologijski, isti spekulativni stav. Ali mu ga je Kant, kao to vidimo, ve pripremio, pri emu je ve naznaeno, kao to smo rekli, da time ve pitamo, da ne poinjemo s pojmovima subjekt-objekt, nego da pitamo: po emu su mogui jedan i drugi. Ovo po emu spekulativno je
60
pitanje, pa onda neemo sada jo anticipirati, to emo s Fichteom pokazati na to smjera taj cijeli put transcendentalnoga na produkciju odnosa, tj. podizanje svijesti na nivo samosvijesti. O tome je ovdje rije, kao sada s Fichteom, samodjelatnosti ili slobode, koja se onda stavlja na poetak. Samodjelatnost ili sloboda jest poetak svijeta, a nije rezultat, pa tu ima jedan dobar tekst, to je Dieter Henrich, u Njemakoj, koji je napisao Fichtes ursprnglische Einsicht, Fichteov izvorni uvid, gdje on ukazuje upravo na tu razliku izmeu Fichtea i Hegela. Na primjer: Fichte poinje sa slobodom, a Hegel dolazi do slobode. Mogli bismo rei i tu je zapravo Hegelov pad kad gledamo, tu se Hegel sa stanovita Fichteove spekulacije vraa natrag na svoje filozofsko stanovite dakle, sloboda kao razultat, a ne poetak? A sve je ve dobio od Fichtea, jer onaj Fichteov Ja, s velikim J ili njemaki Ich, moemo rei, poetak je svijeta, upravo u tom identitetu, to smo ve rekli. Imate jedan sjajan tekst, koji nije bio ba zapaen, ali metafiziari ne tragaju za dobrim stvarima, Hegelova Jenska realna filozofija, iz 1805/06., strana 273. Ja sam s tom stranicom blefirao metafiziare u Freiburgu, koji su me ignorirali kad sam im odrao predavanje pod naslovom Hegel metafizika ili revolucija, pa sam im to citirao, pa me onda Werner Marx pitao, a kolega, kako ste doli do toga? A on je studirao Hegela stalno, cijeli ivot, i nije naao taj stav. A to vam je na 273. stranici Jenske realne filozofije, gdje Hegel kae: jedan udarac stvara ih oboje ovjeka i svijet. Prema tome, kazati, ovjekov svijet, to je ve tautologija! Dakle, jedan udarac, to znai: ovjek postaje time to isti as proizvodi sebe i svoj svijet. Prema tome, to je dano uvijek u identitetu, inae bi ovjek ostao ivotinja. I tu prestaje svaka evolucija, s evolucijom nikad nee biti ovjeka. Darwin je prvoklasan za ivotinjski i biljni svijet i tako dalje, to je evolucija, a ovo je re-evolucija. [Dodatak: Evo toga stava, to je u Jenaer Realphilosophie. Vorlesungsmanuskripte zur Philosophie der Natur und des Geistes von 1805-1806, Felix Meiner Verlag, Hamburg, 1967., str. 273): Filozofija se ospoljava smoj sebi, stie k svome poetku, neposrednoj svijesti, koja je upravo ono udvojeno. To znai, udvojenost na subjekt i objekt, to je pojam svijesti, Bewutsein = bewutes Sein, svjesni bitak. To sad ve znai da nema bitka bez svijesti, da ve u pojmu bitka biva implicirana svijest da bi bitka uope bilo. Ona je tako ovjek uope... to znai da nema ovjeka bez svijesti jer je on po svojoj bti svjesno bie, dakle, bie subjekta i objekta, to ivotinja nije I kao to je toka ovjeka, jest svijet, a kao to je svijet, jest i ovjek: jedan udarac stvara ih oboje. Dakle, i ovjeka i svijet, to znai samo jedno: ovjek je jedino
61
svjetovno bie, pa bez njega nema svijeta, kao to bez svijeta, kao njegova proizvoda, nema ovjeka. Kad Hegel kae: jedan udarac, onda on misli na ovjekovo proizvoenje, a moemo sad kazati: stvaranje, to se inae pripisuje samo Bogu, a Spinoza je onda Boga poistovjetio s prirodom: Deus sive natura. No sada Hegel, odmah iza toga, pita: to je bilo prije tog vremena?, pa odgovara: Ono drugo od vremena, a ne neko drugo vrijeme, nego vjenost, misao vremena. Hegel ovdje eli rei samo jedno: da najprije moramo biti u vremenu kao povijesnom dogaanju, ime smo tek kao proizvodilaka bia u vremenu koje je ta naa povijest, da bismo mogli pitati, to je bilo prije toga, pa onda odmah nastavlja ovako: U tome je pitanje ukinuto (aufgehoben, prevladano).; jer on (tj. pojam vjenosti) misli neko drugo vrijeme. No, tako je vjenost sma u vremenu; on (dakle, pojam vjenosti) jest ono prije vremena, dakle sma prolost; to prije je bilo, apsolutno bilo: ono nije! Vrijeme je ist pojam, nazreta (angeschaute) vlastitost... Hegel hoe rei: ovjekova vlastitost u njegovu kretanju, kao to je prostor u svome mirovanju. Sada Hegel naglaava ono pri svemu tome najbitnije: Prije nego to je ispunjeno vrijeme... dakle, po ovjekovoj stvaralako-proizvodilakoj djelatnosti kojom se to vrijeme proizvodi da bi ga uope bilo vrijeme uope nije. Njegovo ispunjenje jest ono zbiljsko, iz praznog vremena ono to se vraa samome sebi. Ako mi, meutim, kaemo prije svijeta, mislimo vrijeme bez ispunjenja. Time su svijet i vrijeme ovdje miljeni u identitetu. Zatim, neto dalje, Hegel kae sljedee: To udvajanje... a misli na subjekt i objekt, to je pojam svijesti jeste vjeno stvaranje, tj. stvaranje pojma duha, ta sebe i smu protivnost noseu supstanciju pojma... To je svjetska povijest... ovjek ne postaje majstor nad prirodom dok on to ne postane nad samim sobom. Priroda je pretvaranje u duh po sebi. Da bi ovo po sebi postojalo, mora duh shvatiti samoga sebe. Hegel time hoe rei i to je sma sr cijele klasine filozofije kako tek naim prisvajanjem prirode, od pukog imenovanja do proizvodnoga odjelovljenja, kojim ona tek postaje i naa i priroda sma, koja, kao to kasnije kae Marx u tom duhu, bez ovjeka nije za njega nita, postaje ono to klasina filozofija naziva druga priroda, a pod time misli i tu po nama prisvojenu prirodu, kao i samoga ovjeka! Interesantno je pri tome da ak ni u Registru Hegelovih cjelokupnih djela u izdanju Suhrkampa (svezak 21, iz 2000. godine, izradio Helmut Reinecke), nema toga Hegelova stava: Vjenost je misao vremena. I jo jedan stav: Poimanje je miljenje vjenog. Postoji samo: Pitanje o vjenosti svijeta i materije pripadaju praznoj metafizici razuma.
62
Na osnovi ovoga s Hegelom reenoga: jedan udarac stvara ih oboje, i ovjeka i svijet, te Vjenost je misao vremena, ja dolazim do tvrdnje koja kao takva ostaje, dakako, jo uvijek apstraktna dok se, kako bi rekao Hegel, ne izvede da je time iskazana sma sr cijele klasine njemake filozofije, koja po svojoj bti zapoinje Kantovim odreenjem predmetnosti predmeta, kojom se naglaava ve ono bitno spekulativno: naime, da iza toga pred-meta (Gegen-stand), a to znai, iza tog svog svijeta djelatno, proizvodilaki, stoji sm ovjek kao taj subjekt, i to ne samo kao tzv. spoznavalaki, nego u svom ivotnom totalitetu. To znai taj Hegelov identitet ovjeka i svijeta (onaj jedan udarac). Nije svijet neka onostranost, tamo negdje drugdje izvan nas, nego u nama samima. A to znai da bismo trebali biti odgovorni za taj svijet kao nae djelo, a time i za sebe same!] Dakle, da se vratimo na to, da pokaemo naime taj put, jer na koncu, Kant je bio obrat i prijelom koji omoguuje to miljenje, i svoje vlastito, transcendentalno, na putu u spekulaciju, pa onda Fichte omoguuje Schellingu, pa onda i Hegelu i tako dalje, da razrjeavaju ne samo to spoznajno-teorijsko pitanje. Spoznajno-teorijska pozicija je metafizika pozicija par excellence. Imajte to u vidu! I sad ovaj pojam metafizike, nemojte to itati kad ovi deki glumataju s tim pojmom, malo studirajte sami i morate misliti. Taj pojam metafizike promijenio je toliko tih znaenja, smislova i tako dalje, pa e i neki nai tu veliki knjievni teoretiari rei na primjer, Taj se pjesnik dovinuo do metafizikih visina... A time je tog istog pjesnika srozao do kraja! Metafizika ne znai nita drugo nego pazite dobro, zapamtite to! poinjanje i zavravanje s gotovim svijetom! Kad kaemo gotov svijet, to je drveno eljezo. Jer, ako je svijet gotov, onda nije svijet. Svijet je proces, i to povijesni proces. Prema tome, on misli da je dao pjesniku veliko uzvienje. To je onda negdje neto gore, jako visoko na nebu. Onda bi bolje bilo da kae a to vam je u cijeloj naoj zapadnoj tradiciji, pa ne samo u zapadnoj: ono stvaralako u ovjeku imenovano je boanskim. Pa, to je primjereno! To znai, uzdigne ovjeka na neto vie nego je on kao pojedinano ogranieno bie boanski stvaralac, to je umjetnik, tako se govori. Recimo, to je taj genijalni stvaralac, umjetnik. To boansko u ovjeku, pa to je vrlo lijepo reeno i tono naznauje to bi to trebalo biti. Pa, vidimo Nietzschea, kako se on muio, on je imao oko sebe sve te vabe, pa je od toga svisnuo i rekao: ako je to ovjek, onda moramo ii za neim boljim nadovjek, bermensch! Onda su doli hitlerovci, njegova sestra, Elisabeth Frster-Nietzsche, pa je rekla, to smo mi nacisti. A nije, dakako, Nietzsche to ni mislio, nego je mislio
63
upravo to to smo sad rekli, samo u drugoj terminologiji, ono boansko, ono stvaralako, ono najbolje u ovjeku, a takvih je malo. Da, malo nas je takvih, nemojmo pretjerivati, mi smo konana, ograniena, potrebita, nedostatna, jako loa bia, i tako dalje. I to svi, svaki! Tako sam ja onom svom prijatelju odgovorio kad mu prijatelj kae, ti si ogranien, a on se vrijea velim mu ja: pa plati mu pie, on ti je rekao bitnu stvar. Pa naravno da si ogranien! I ti i on morate se strano muiti da bar malo budete neogranieni. Da, prema tome, umjesto da mu plati pie ili neto drugo, on ga napada! Mi smo po svojoj bti konana, ograniena i potrebita bia. Iz te potrebitosti postali smo povijesna bia. Pazite dobro, to izgleda kao unutranje protivurjeje. Mi smo nuno slobodna bia, a kad se to kae, zvui naravno protivurjeno! Ali to je drugo sloboda nego izii iz svojeg ivotinjskog carstva, ivotinjske prirode, da mora proizvesti svoj ivot, da re-evoluira, da si s onu stranu, da nisi ostao ivotinja? Kant sjajno na jednom mjestu govori ovo: Pa, dobro, poinje tamo kao ovo sirovo, ogranieno, prirodno bie, ali ako to poto-poto eli ostati u jednoj kulturnoj civilizacijskoj sredini, onda si zao. To znai, ti si antipovijesno bie, antiduh, a duh je ono ope, zajedniko, i to je Hegel pokazao. A nacionalisti su na primjer to, pa ne vide to rade i to govore. Oni misle da sam ja ovjek time to sam roen kao Hrvat, Srbin ili Slovenac ili Francuz. Pa nisam ja ovjek po tome! Ja se moram muiti da postanem ovjek. Svi mi! Ali, nije im to vano, nego im je glavno da je taj dobar Hrvat, roen... Pa dajte, probajte mi, tko mi moe odgovoriti na to, to znai biti dobar Hrvat, ja u vam platiti pie ili jedan ruak! Hajde! Dajte mi za idui puta, tko mi to moe rei, da mi donese, profesore, dobar Hrvat znai to i to, ja plaam pie i... i ruak plaam! Dakle, pokuajte! Pazite, protivurjeje je tu ve u samom pojmu dobar. Dobar se ovjek ne raa, jedino ivotinja koja po svojoj prirodi nije ni dobra ni zla. Prije bismo mogli rei da smo kao zli roeni. Kao u Hegela bitak = zlo! Pa to je fantastino reeno, zar ne!? Bitak = zlo, pazite, to je naa polazna osnova, a za dobro se moramo uasno pomuiti! Pa znate dobro kako se muimo, svaki dan, a pogledajte sve ovo oko nas, kako je to sve dobro da ovjek svisne! Dakle, dobar Hrvat, to je jedno drveno eljezo! A kad sam napisao, dobar Hrvat znai jo ne biti ovjek, onda su povikali, pa to je neprijatelj, treba ga ubiti! Ja dobivam ovakav tos pisama Ubijte toga ovjeka, to je, hm... mater mu njegovu! [gromski smijeh] Ne, nije to ala! Htjeli su me pregaziti pred kuom dva puta. Ali dobro, ja nisam taj dobar Hrvat, u ovom kontekstu, a nitko mi nee odgovoriti na pitanje, to je to dobar Hrvat!? Ja sam stvarno
64
molio, dajte mi... Pazite, interesantno, ima toliko tih hrvatskih pravih..., pod navodnicima, hrvatskih intelektualaca! Pa, kad jedan Kangrga, kao neprijatelj hrvatstva, kae: biti samo, jedino ili iskljuivo Hrvat znai jo ne biti ovjek, pa onda mu odgovori, da mu Isusa! Ja sam zaista rekao, molim vas, odgovorite mi, napadnite me, ali argumentirano! Nitko! Pa kakvi su to onda intelektualci!? To znai da je Kangrga toliko intelektualno nadmoan tim pravim hrvatskim intelektualcima da nema nijednoga koji bi njemu odgovorio: Sluajte vi Kangrga, kakve gluposti vi govorite, pa to je to, to i to... Pa neka mi argumentira, da znamo o emu je rije. Ali velim, ja ga tuem ve ovim pojmom dobra. Velim, dobro, ovjek se kao takvo dobro bie ne raa, pa se nemre roditi ni kao dobar Hrvat! On je konano, ogranieno, zlo, loe, svakakvo bie, i mora se uasno truditi, muiti da svojim djelom, s uasnom mukom, pa ak i ivotnim rizikom postane dobar! Proli put smo neto malo govorili o toj ljubavi, da nema ljubavi na prvi pogled, nego se mora muiti. Pa, djeco, vi se vjenavate ili udajete i onda, nakon dva mjeseca Jako sam se razoarala u njemu! Pa, kako zna da si se razoarala!? Pa, jo ga nisi ni isprobala, i kaj sad z njim, ne!? Pa, malo mu reci, ti si idiot, a onda i on veli, gusko jedna, i tako dalje, i onda se opet pomire! Ja i moja ena smo se svadili prije nego to smo se vjenali. Pa mora se posvaati, mora se rei zato, da vidi s kime ima uope posla! Pa se moramo malo potruditi oko onoga do koga ili ega ti je stalo. Gledajte to je sad kazano, ovjek je konano bie, i tako dalje. Pa mi jesmo takva bia, samo Ja, ja, ja pa ja, pa kako mogu stupiti u odnos, kako ga mogu proizvesti s nekim drugim, bilo u ljubavni bilo u prijateljski ili bilo koji, a da ne odstupim od svoga ja pa ja... ja pa ja?! Moram djelatno prekoraiti svoju apsolutnu konanost koja mi onemoguuje da uope pristupim tebi. Moram stvoriti taj odnos. Evo vidite, s tim se pitanjem mui Kant: gdje je medium izmeu subjekta i objekta? Gdje je medium koji povezuje mene sa enom ili s prijateljem? To mora biti uspostavljeno, to treba biti proizvedeno, ba mora biti s mukom utemeljeno. Dakle, pa cijela pria je u tome, nismo mi roeni kao ljudi, pa prema tome ni kao dobri ljudi, pa prema tome ni kao ljubavnici, ni kao dobri Hrvati, Srbi, Turci, Slovenci ili Francuzi, nego se moramo potruditi, pomuiti da postanemo ljudi, to smo kao to bi rekao Hegel jo nismo po svom pojmu. A ujedno je naglasio kako ono treba da... odreuje pojam ovjeka. to znai: treba da postaje ovjekom! Dakle, to je cijeli problem. Naravno sad, cijelo jedno razdoblje novovjekovne filozofije na djelu je da s mukom, tek u toj spoznajno-teorijskoj dimenziji, pokuava odgovoriti na to
65
pitanje. Ali nismo mi samo spoznavalaka bia. I taj pojam znanja, na primer, to je prekratko! to znai znam?! Mi moemo znati samo neto ve gotovo mi znamo to, to i to, i tako dalje. A kako smo doli do tog znanja, i to stoji ispod toga ili ispred toga ili po emu je znanje mogue, i tako dalje. Pojam Wissen, znanje, je ono najmanje. Vidite, imate kod Hegela prvoklasno tamo, u Fenomenologiji duha, jednom reenicom pokopao je sve ove metafiziare: poznato nije zato spoznato jer je poznato. Pa, sad promislite to je time reeno! A mi ak stalno poinjemo s tim pa to je poznato. A kako je poznato!? Pa onda, pazite ovoga mulca, Hegela, koji jo kae, tim gore po injenice... Pa, taj je sad bio idealist, bezveznjak, govori gluposti... Tim gore po injenice? A to je injenica, odakle si ti doao do injenice! Pa, imate odgovor na to ve u pojmu! Znate odakle to ide, imate to u jeziku u-initi, u-injenica! injenica je dakle u-injenica! Netko je morao uiniti injenicu da bi ona za njega bila injenica, a za mene ne mora biti! Za njih je injenica to, a za mene nije! Kad onda postanete bar minimalno kritiko bie, pa to pitate, onda ste neprijatelj ili zemlje ili drave ili hrvatstva, i tako dalje. Ne smijete nita loe rei, ne smijete nita pitati! Kritiko miljenje, to se ne prakticira, vi ste neprijatelj hrvatstva ako pitate kako stoji s tim i tim oko nas. A zato? Jer Hrvat je po svojoj biti najbolje bie! Tako, vidite svaki dan, sad ovoga bokca, ovog generala Zagorca, nesretnika, ni krivog ni dunog povlae za sto milijuna! Ali, ne, imate ove koji kau, on je Hrvat, pravi Hrvat! I ne smije ni rei, je li, to vam je tak, on je dobar domoljub, dobar ovjek, i tak, nemojte ga kritizirati. Ma, ne bih ja njega ni sudio! Nije on jedini! Pa, ne moete ih toliko... pa tko e dati tolike zatvore!? To kota! Dobro, imamo jo samo toliko vremena da se vratimo na na put, ne vie sa stanovita spoznajne teorije nego filozofije ili horizonta filozofinosti, koji naznauje ve Kant, a Fichte ga dorauje koliko moe, pri emu emo vidjeti da se i on mui da doe jednostavno do toga da mi nismo samo spoznavalaki subjekti nego da smo i ljudi.
66

Kolegice i kolege, danas vam elim neto predloiti, a moj prijedlog glasi da bismo na kraju naih izlaganja, dakle na kraju semestra, dva sata posvetili vaim pitanjima. Mislim da bi to moglo biti u obostranom interesu, i vaem i mojem. Mislim jednu stvar, naime, vidite, to je jedna materija koja je i vrlo sloena i duboka i tako dalje, i ja sam svjestan toga da neke stvari nee biti s moje strane doreene, a i s vae strane neke stvari nee biti moda shvaene, i tako dalje. I ja smatram da bi to onda bilo jako dobro, a to vam sad govorim unaprijed tako da u toku ovih naih predavanja, do kraja semestra, biljeite pitanja, pri emu se nemojte nita ustruavati jer imate pravo na razumijevanje svega reenoga do sada i dalje. Ja sam svjestan da isto tako vjerojatno neu moi sve objasniti. A pritom imam ak i jedan svoj, da tako kaem, ivotni, misaoni primjer koji mi nekako daje do znanja da bi to bilo dobro da iskaete kroz otvorena pitanja. I ne samo pitanja nego i razmiljanja! Vi se s nekim mojim izlaganjima i stavovima ne morate sloiti. Vi morate meni kritiki rei, argumentirajte pitanje, i nemojte se ustraavati jer samo u dijalogu moemo raistiti ono to ja sm nisam svjestan da sam propustio ili promaio u izlaganju, i tako dalje! Dakle, kad kaem svoj ivotni primjer, tu je rije o Hegelu. Kad doemo do Hegela, ja u vam citirati to jedno mesto za koje smatram da me je, sad u rei to moda malo pod navodnicima, Hegel zaveo. I to ne na nekom nebitnom, nego na gotovo kljunom problemu. Naime, ja sam u vezi s reenim moda krivo shvatio i protumaio Hegela, o tome je rije! U tom kontekstu predlaem vam taj zavrni razgovor na temelju pitanja. Ja sam Hegelove tekstove, bitne, i tako dalje, proitao vjerojatno dvadesetak puta. Sad pazite, tek prije nekoliko godina naiem na jedan tekst to sam ga citirao, i na njemu pokuao obrazloiti neto bitno, pa sam na koncu vidio da me Hegel zaveo. Dodue, on je to onda platio time to sam ja njemu pokazao gdje me zaveo i kako sam ga do tada smatrao svojim kolskim prijateljem, pa je to prestao biti, i sad je Fichte na njegovu mjestu. Ali ja kaem ovo, ako je Hegel nakon tolikih godina mene uspio zavesti, onda ja mogu vas u jednom semestru sigurno zavesti tako da moda ispadne drugo nego to smo rekli, i tako dalje. Dakle, evo, da ne duljimo, na kraju semestra, imat emo dva puna sata za raspravu, pripremite se, zabiljeite kroz sva ova predavanja, to nije jasno, to nisam dobro objasnio, to mislite da bi trebalo, s ime se ne slaete, i tako dalje. Taj bi razgovor mogao biti vrlo koristan da na kraju dopunimo ova naa izlaganja u jednom dobrom razgovoru.
68
A sad idemo, naravno, na Kanta natrag, pri emu imamo vremenski na raspolaganju ne ba puno, jer danas bismo, kao to smo to nagovijestili, morali izloiti dva podruja, nekako u ta dva sata, koliko nam to uspije. Vidite, i tu je tekoa, to takozvano praktiko podruje ili etika Kantova, a s druge strane, bar jedan bitni problem iz njegove Kritike rasudne snage, najopenitije reeno, o problemu umjetnosti i estetike. Pa emo pola predavanja koristiti za jedno, a pola za drugo, tako da onda nekako pokuamo s Kantom, ako ide, dovriti, a idui puta bismo onda preli na Fichtea. Sad, sjetite se da sam ve nagovijestio, naime, ukazao na to kako taj Kantov transcendentalni princip, koji dolazi do izraaja u njegovoj, takozvanoj teorijskoj filozofiji, u Kritici istoga uma, gdje je osnovno pitanje mogunosti sintetikih sudova a priori, i tako dalje, upravo u tom praktikom podruju, dakle u njegovoj etici, dolazi do punog izraaja. To emo pokuati pokazati, meutim, prije nego to prijeemo na to, moramo se sasvim ukratko vratiti sad emo to rei pod navodnicima na sam poetak. To je poetak novovjekovne filozofije. Dakle, imamo posla s Renom Descartesom. Imamo dakle onaj njegov stav, ve smo o tome govorili, cogito ergo sum, pa on pojanjava u jednom pismu da to zapravo znai ovo: znam da mislim, dakle jesam, i tako dalje. Dakle, imate sada to njegovo glavno djelo, zove se Discours de la mthode, Rasprava o metodi, a ta je osnovni zadatak Descartesov? Clare et distincte, dakle, jasno i razgovjetno, jasnoa i razgovjetnost. ega? Pa, spoznaje! Da bismo dospjeli do istine, da bismo konstituirali metodu koja nam to omoguuje, ona mora teiti da bude jasna i razgovjetna spoznaja, i tako dalje. Ali pazite, spoznaja! Dakle, zato smatram da se treba sad prije Kanta, s obzirom na njegovo postavljanje problema, vratiti na Descartesa? Vi ete kod Descartesa nai eksplicitni stav da nas u zabludu moe dovesti samo ono to on naziva voljni moment, dakle volja. Taj voljni moment Descartes stavlja u podruje takozvanih strasti due, pa pie svoju knjigu, pred smrt, Des passions de lme, tj. O strastima due. To je za njega zapravo onaj moment koji zamuuje spoznaju i dovodi nas u zabludu. Kad Descartes kae, voljni moment, onda on zapravo govori krivo. Zato? Jer Descartes jo uope nema posla s pravim pojmom volje! Iza toga odmah imate, kod Spinoze, taj pojam strasti pod pojmom afekata. U Spinozinoj Etici rije je o afektima kao eksplicitnom problemu. Dakle, u onom kontekstu u kojem Des cartes to postavlja kao moment zablude spoznavanja, on ga naziva voljnim, nema pred sobom volju, nego ima zapravo, moemo to sad njemaki kazati: Wollen htijenje, tenja, stremljenje, prohtjev, udnja, pouda, sve ono to spada
69
u ta takozvana prirodna nagnua. Pa se onda to naziva voljnim. Ali mi tu jo nemamo posla s voljom! Ja to sada naglaavam zato da bismo time doli do Kanta. Naime, niti Descartes niti Spinoza ne mogu jo govoriti o volji. To e biti mogue tek s Kantom. Leibniz stavlja taj moment u takozvane primitivne ili najnie monade koje su mutna spoznaja! Prema tome, ide se za tim da se doe do istoe spoznavanja, do jasnoe i razgovjetnosti. Nije bez razloga itavo to razdoblje a to traje dvjesto, tristo godina matematika i geometrija uzor za isto, pravo filozofsko miljenje. Poslije se Hegel tome ruga, no to je druga stvar, ali, mi, dakle, imamo tu sad emo to kazati tim jezikom napor za oienjem spoznaje od tih takozvanih, kaemo, voljnih momenata, svega onoga to se tie, sad treba rei, onog hotilakog. Kad biste sad Descartesu, Spinozi i Leibnizu spomenuli taj pojam to ga Kant poslije upotrebljava, kao i svi klasini filozofi, to hotilako miljenje pazite, hotilako miljenje, njemaki: wollendes Denken to bi njima bilo nezamislivo! Jer to je neto unutranje protivurjeno za te filozofe. Dakle, pazite sad, to me uvijek asocira na bitan problem pa u vam to rei. Zamislite, pa gotovo je nevjerojatno da itava historija filozofije nije dola do pojma prakse. Probajte to provjeriti! Nemojte ukazivati na onaj pojam praxis, taj stari pojam praxis ne pokriva praksu! Praxis je suodnoenje pojedinaca u etici, ekonomici, politici, dakle, unutar polisa. To je Aristotel razvio do kraja, pa imate kod njega ona etiri elementa: prxis-poisis-tchne-theora, pri emu je theora ono bitno, i tako dalje. I onda na koncu imate pitanje: ta je bt ovjekova? A kroz cijelu historiju imate homo sapiens ili animal rationale! Da, to je zgodno racionalna ivotinja. Dobro su to smislili! A po emu se to ovjek razlikuje od ivotinje? Pomou ratia! Dakle, sad emo rei sa novovjekovnom filozofijom pomou iste spoznaje! I sad, kad biste pitali ove Descartesa, Spinozu, a ak biste to nali ponegdje i kod jednoga Hegela pa, to je ovjek, nai ete: ovjek je svjesno bie, svjesna ivotinja! On se time razlikuje od ivotinje! Tek e Fichte prekinuti tu liniju! Ali, sad pazite, mi tek s Kantom dolazimo uope do pojma praktikoga. Ja u vam odmah unaprijed rei, ve sam to nagovijestio, da i Kant tu jo luta, da je nedoreen, da je sebi protivurjean. Jer, pojam prakse lei kroz itavu historiju, od stare Grke pa sve do Kanta, zakljuno s Kantom pa ak na nekim momentima i kod Fichtea i Schellinga da im ovo praktiko jo pokriva i onaj starogrki pojam praxis, a to je samo, ili u najboljem sluaju, recimo i kod Kanta, moralno djelovanje, moj odnos prema tebi, prema drugima, u tom moralnom kontekstu. I to se naziva praktikim. Ali, tu sad ipak ima
70
i druga strana stvari. Kant je istovremeno i s druge strane te iste pozicije! On ima, kao to smo rekli, prvo da se jo uvijek mui, s obzirom na ono to on nasljeuje od itave tradicije filozofije, pa naroito novovjekovne, koja mu je i dala, da tako kaemo, zadatke da rijei spoznajno-teorijski problem. Ali ta muka je bila onaj osnovni putokaz za itavu klasinu filozofiju, jer on je ovim svojim nastavljaima sondirao teren za sve ono najbolje to iz toga slijedi. Kod Kanta sad imate osnovno pitanje, naime, nakon itave novovjekovne filozofije, s ovim to smo sada nabacili, gdje je taj voljni moment stavljen pod firmom, recimo, jednog pojma praktiki, na stranu kao smetnja koja vodi u zabludu. Koje je to bitno pitanje? Sad u vam proitati. Ako je u Kritici istog uma pokuao razrijeiti taj problem teorijski, onda u prvom paragrafu Kritike praktikog uma osnovno pitanje koje Kant postavlja prije svega sebi samome, a onda i za smu mogunost utemeljenja jedne, recimo, etike, glasi ovako: Ako se... to je primjedba za paragraf 1 Kritike praktikog uma ako se pretpostavi da isti um..., pazite, isti um o kojem je raspravljao u Kritici istoga uma, dakle, itavo djelo je sad u pitanju, koje je epohalno, ... da isti um praktiki, to jest, za odreivanje volje moe sadravati dovoljan razlog, onda ima praktikih zakona. Moemo to odmah prevesti: onda moemo utemeljiti etiku! Ako pak ne, onda su sva praktina naela samo maksime. Pazimo to to sad znai. Zamislite recimo da je Kant u tradiciji ove novovjekovne filozofije, on bi na to odgovorio... ma ne, krivo kaem, on to ne bi niti pisao! On uope ne bi pisao Kritiku praktikog uma, ne bi iao za utemeljenjem etike, jer bi unaprijed odgovorio da je to nemogue! Pazite, isti um, sad emo rei bez ovoga isti: dakle, um moe li on biti odredbeni razlog moje volje? Tek sad imamo prvi puta uope posla s pojmom volje! to je sad tu volja, pazite, ono za to smo rekli da novovjekovna filozofija nije ni dola do toga jer iako je baratala pojmom volje, zapravo je govorila o htijenju, pa onda imate onu uvenu diskusiju determinizma i indeterminizma, to je isti promaaj, jer misle da govore o volji, a zapravo govore o nagnuima. Pa onda, da li je volja determinirana ili je indeterminirana. A tu upravo nije rije o volji nego o nagnuima! Pa sad imate pojam gladi, ei, seksualnog nagona, nagona za odranjem, za ovo za ono, a kakve relevancije to ima za jedno moralno prosuivanje? Ja velim da sam gladan, a vi ete rei, pa ti si nemoralan, ne!? Da ne govorimo i ono drugo, jel, ja sam edan... Pa nemre bit edan, jer si tada nemoralan. Ali, naravno, nije rije o tome. Vidite, taj transcendentalni princip, o kojem mi sad govorimo, postavit e Kant, jer, ta glad moe podlei moralnom prosuivanju samo
71
onda kad kaem, ja u tebe ubiti samo da doem do hrane. Ali onda to nije pitanje hrane, nego moga odnosa pomou hrane, pia ili neega drugog, da tebe unitim, i tako dalje. Onda je to, dakle, pitanje karaktera moje djelatnosti u odnosu na ono to se naziva nagnue. I to podlijee onome to se naziva etikim razmatranjem ili moralnim sankcioniranjem. Prema tome, imamo sada s Kantom prvi puta odreenje pojma volje. Kroz itavu historiju toga jo nema. A to je to? Umno ili umstveno, svrhovito ili svrno htijenje to je definicija volje. Time se nagonska sfera podie na nivo volje. I to, pazite, pomou uma! Um tu igra ulogu praktikog uma. Naime, sad pazite ovo, Kant pie, Kritika praktikog uma a ta je to? Pa to je kritika volje! Praktiki um je sinonim, ili ako hoete tako, miljen u identitetu s pojmom volje. To je jedno te isto. Praktiki um je to nagnue, podignuto na nivo principa pomou uma koji je tu sada odreujui, odredbeni razlog moje volje, mojega htijenja. Tek time, misli Kant, postajem ovjekom, koji pomou uma upravlja svojim prirodnim nagnuima, nagonskom sferom. Kant, dakle, postavlja svoje pitanje na koje odgovara pozitivno, naravno: Da, um moe biti odredbeni razlog volje. Ako moe, sad ide cijelo raspravljanje to to znai, kako, na koji nain, i tako dalje. O dva bitna momenta ovdje emo svakako malo opirnije govoriti, budui da se tu luta sve do dananjih dana, ak i kod nekih znaajnih takozvanih predstavnika dananje etike, kod etiara, u Europi. Imate dvije sintagme ili suprotnosti koje glase: praktian-praktiki, maksima-zakon, legalitet-moralitet, hipotetiki-kategoriki imperativ, bitak-trebanje, heteronomija-autonomija da bismo doli do onoga to Kant ba po ovom transcendentalnom principu odreuje kao predmet praktikog uma. Dakle, upravo ono to se tradicionalno naziva dobro i zlo. To su ti predmeti, pri emu onda pojam dunosti igra glavnu ulogu. Kad bismo sada s obzirom na suprotnosti tih pojmova, koje smo naveli, ili po prvoj liniji: praktian, maksima, legalitet, hipotetiki, bitak, heteronomija, to bi znailo ostajanje u cijeloj tradiciji filozofije ili historije filozofije, pa i naroito novovjekovne, a sve ovo drugo: praktiki, zakon, moralitet, kategoriki imperativ, trebanje, autonomija i predmet praktikog uma, koji je tek time odreen na taj nain. To je sad Kantova pozicija. Tom distinkcijom kompletira Kant mogunost utemeljenja sada svoje etike zgrade, da tako kaem. Mi emo naravno sada pokuati objasniti neke bitne momente, koliko moemo stii. Evo, gledajte, ja u ponoviti Kantovo pitanje, pazite, Kant je tu ve eminentno spekulativac. On poinje s pitanjem mogunosti neega, a ne s gotovou. Pazite, on postavlja pitanje
72
mogunosti toga to nazivamo moral, etika, i tako dalje, a itava historija filozofije uzima to kao normalno, pa onda imaju te takozvane vrhovne principe koji su takozvani principi te etike vrline ili kreposti, a onda je to ili Bog, ili savrenstvo ili eudaimona ili srea ili hedon ili korist, i tako dalje. To je sve ono to Kant kritiki odmah odbacuje i pokazuje kako se na temelju toga uope nikakva etika naime, i sm moralitet ne d utemeljiti. Dakle, Kantovo pitanje glasi, imajmo to u vidu, naime, on ba poinje s pitanjem, ako se pretpostavi, ako... To je Kantu kondicionalno, da isti um, dakle ako um, praktiki, to jest, za odreivanje volje, moe sadravati dovoljan razlog da bude princip djelovanja, onda ima praktikih zakona! Imajmo u vidu to da je um ve miljen kao ono ope, a i sm pojam zakona miljen je samo kao opi. Nema nikakvih posebnih zakona. Pa onda imate zakone, a sve drugo mogu biti uredbe, dodaci, i tako dalje, koji se izigravaju od ovog pravog. Ali dobro, to je drugi problem. Dakle, onda ima, kae Kant, praktikih zakona, ako pak ne, onda su sva praktina kaem praktina, a ne jo praktika! naela samo maksime. I sad pazite to jo dolazi: pojam u patologijski aficiranoj volji. Pazite dobro: patologijski aficirana volja! Nemojte misliti da Kant misli tu na patologiju u smislu nekakve bolesti. Ovo patologijsko miljeno je samo u odnosu na moralno. To je neto to ne pripada i ne moe pripadati utemeljenju etikoga ili moraliteta. U patologijski aficiranoj volji... odmah emo poslije toga vidjeti na to Kant misli ... umnoga bia, moemo naii na neko protivurjeje, kae Kant, maksima prema praktikim zakonima to ih je to bie smo spoznalo. Na primjer, netko sebi moe napraviti maksimu da nikakvu uvredu ne pretrpi neosveenu, a da pri tome ipak ujedno uvia da to nije praktiki zakon nego samo njegova maksima, dok to, naprotiv, kao pravilo za volju svakog umnog bia u jednoj te istoj maksimi ne moe biti u skladu smo sa sobom. Ja u malo preskoiti, i pazite sad, Kant kae: Praktino je pravilo uvijek produkt uma, jer ono radnju kao sredstvo za uinak propisuje kao namjeru. Ali za bie... a to je sad kljuni moment za ono to bi se moglo postaviti kao pitanje: Pa, emu uope etika!? Kako ovjek uope dolazi do toga u historiji, od poetka, od svog historijskog poetka do danas?! Pri tome, pazite dobro, tek s Kantom dolazi eksplicitno do izraaja sama bt, sma sr etiko-moralnog fenomena, u onom treba da, jer je sve to prikriveno u itavoj onoj etici kreposti, vrline, od recimo, Platona, od Aristotela, sve do Kanta. Naime, ovo odakle, to, emu, time Kant hoe rei sljedee: pa kad bismo mi ljudi, ovjek, ve roenjem bili dobra
73
bia, pa komu bi ikad palo na pamet da kae treba da... to jest, treba tek da postane dobar! Pa on je ve roen dobar! A tako si to nacionalisti zamiljaju, svih boja: ne, dovoljno ti je da se narodi, pa da si onda jako dobar, je li!? A vidimo da stalno to protivurijei. Ako su svi Francuzi ve po roenju dobri, onda tamo meu njima ne bi trebalo eto, neemo sad govoriti o nama! onda ne bi bilo lopova, ubojica, pljakaa, ratnih zloinaca i tako dalje, ne? Bilo bi dovoljno rei: je, pa on je Francuz, a to znai, najbolje to moe biti. Ma, nije mogue! Prema tome, to da je ovjek takvo bie proli put smo govorili: konano, ogranieno, potrebito, nezrelo, nedovreno, bitno nedostatno bie bie koje po svom pojmu, kao ovjek, tek treba da po-sta-je itavim svojim ivotom, tek to je ona osnova da se uope moe postaviti ovo treba da... Evo, Kant to formulira ovako: Praktino je pravilo uvijek produkt uma, jer ono radnju kao sredstvo za uinak propisuje kao namjeru, ali za bie kod kojega um nije posve sam... pazite ovo odredbeni razlog ovoga ... to moete odmah prevesti: to nije ve kao takvo bie koje bi bilo roeno kao dobro ili kao moralno bie to je pravilo neki imperativ. Pazite, cijela pria tu poinje! Jer, kad nekome to kaete ne znam zato ljudi ne mogu shvatiti tu najobiniju stvar! da mu je zadatak da tek postaje ovjekom. Zato svatko misli da je ve tak dobar i tak pametan, i to tako da ne moe bolje biti!? [smijeh u publici] To je ipak malo udno, pa toliko samokritinosti morao bi imati svaki meu nama. To smo proli puta govorili, ono, Kaj si ti ogranien!, a on veli, Nemoj me vreati! Pa, emu vrijeanje, plati mu pie! Pa, naravno da smo ogranieni. A najbolje vam ja to na sebi dokazujem: pazite, pa kako se Kangrga usudi rei najveem filozofu svih vremena, Hegelu, ti si mene zaveo, platie ti meni... Pa, to je smijeno, ne!? A ipak, moe! Nije ni Hegel bio najsavreniji, nemojmo pretjerivati. Dakle, kae Kant, prisila, imperativ, ... to je pravilo neki imperativ, to jest, pravilo koje se oznauje nekim treba da. Evo ga, to je prvi puta u historiji filozofije eksplicitno iskazano ve na poetku utemeljenja etike, pojam treba da, pri emu emo odmah rei ovo: ako zastaje iskljuivo u sferi ili horizontu bitka, Sein, onda jo nisi ovjek. Evo: ti nisi ovjek! Jer, ovaj pojam moralnosti, ovo treba da, ukazuje na to da to tek treba postajati. I tu je epohalni obrat Kantov, koji daje do znanja da sve skupa to se sad tu ivjelo, govorilo, pisalo, i tako dalje, ostalo je u horizontu bitka koji je onda ak podignut na nivo principa. Pa e onda takvi najjednostavnije rei, im se rodi, ti si najbolji na svijetu. A nije! Dakle imperativ! Mi imamo posla sa zakonom, koji je imperativ, i to se ini protivurjenim. ak su neki mudraci karakterizirali Kanta kao Unteroffiziera pa ekaj
74
malo, pa kakva zapovjed, kakav imperativ!? Kako dovesti nalaganje u vezu sa slobodom!? Ali nije to miljeno! Kao da je sloboda nekakva apsolutna apstrakcija! Ma, mora raditi na sebi! Mora sve ono svoje loe, to te vodi po svim stranputicama, prevladati, ukinuti, oplemeniti, temeljito promijeniti. Ovo prisilje, prisila ne izvana, vanjska prisila, to je takozvani juridiki zakon to ga donosi jedna drava ili jedno drutvo, pa vas onda zakonski prisiljava na takozvani normalni graanski ivot. Onda je to takozvani negativum, samo negativ, to su zabrane! Ali ovdje je rije o samo-prisili! Pojam imperativa miljen je samo za bie koje je ve miljeno kao samosvjesno bie. Jer, tek samosvjesno bie je samodjelatno bie. Dakle, samo kao samosvjesno bie mogu ja upravljati sobom i svojom djelatnou. Uostalom, to je tako miljeno ve od Sokrata, Sokrat je to naslutio sa svojim demonom. Pojam takozvane moralne svijesti miljen je ve kod Sokrata kao samosvijest. Jer ja moram znati i to i kako i zato. Pazite, Sokrat se mui da doe do pojma onoga to se naziva vrlina, krepost, dobrota, zloa i tako dalje. Zato pita one svoje Atenjane to je ona njegova takozvana maieutik tchne reci mi ta je to dobro, ali ne kao neka posebna ili pojedinana karakteristika bilo ega, nego ovjeka! On hoe doi do dobra koje je onda bt ovjeka kao ono dobro, ili zlo, naravno! Ali to treba znati! To, meutim, znai: samo jedno samosvjesno bie moe biti moralno bie. Mene su, dodue, napali zbog toga, ljudi nita ne razumiju, jer sam ja rekao na primjer, za neke pojedince koji proizlaze, recimo, iz jednog rodovskoplemenskog mentaliteta, koje sam ja nazvao nevinima: on ti je nevin, pa nije on kriv! O emu je tu rije? On ivi to bismo sad rekli sa starom Grkom kao obiajnosno bie, jer jo nije doao do samosvjesnog sebe kao poloaja samorefleksije, i on smatra da je njemu bitno sve to mu je taj obiaj donio, da je to to. On ivi u skladu s tim izvanjskim. Ali, on time jo nije moralno bie, on je nevin. Vi ne moete njega prozivati s moralne pozicije. Vi ne moete njemu rei, sluaj, pa to ti je nemoralno, ti si nemoralan! On e s pravom pitati, A ta ti je to, o emu ti to pria? Ili: A kaj to prav za prav j? Dodue, ne govore oni ba kajkavski, nego... [gromki smijeh u publici] ... a ta ti misli s time, aaa?! No, dobro! Ne moe ga pozvati na odgovornost, jer on te uope ne razumije! Ali nije on kriv! To je krivnja koja bi se njemu trebala sada imputirati s jedne etiko-moralne pozicije, a on nije prikladan za to! I u tom je smislu on nevin. A ekajte, tako isto moda je grubo to u rei, ali nemojte me krivo shvatiti ni interpretirati svojoj makici ili svome psu ne moete rei, sluaj, ti bi trebala to i to! Dobro,
75
moe ih dresirati, ali to je ipak drugo. Ali ne moe glisti rei, ti bi trebala biti lav! To bi bilo neprimjereno. Prema tome, samo biu koje je dolo do samosvijesti moe odgovarati pitanje odgovornosti. Pa ne moe biti odgovorno ono bie koje nije samo svjesno, koje ne reflektira o sebi, koje ne razmilja o sebi, koje kao takvo nije prestalo biti bie vrste, da bi se podiglo na nivo bia roda, to znai, da bi drugoga priznalo kao ravnopravnoga sebi, kao ljudsko bie. Tako dugo dok to nije, tako dugo on nije pravi ovjek. On se tek treba razvijati. I zato, taj takozvani nacionalni moment, nacionalizam, i tako dalje, sve to poiva na toj ljudskoj nezrelosti. Ali ako pogledate ja sam to pokuao objasniti na dru gom mjestu ovjek kao pojedinac, to je ve cijela historija uasnog osamostaljivanja. Zamislite ljude, pa to je jo i danas kao nekada, jedan na onoj koti tamo, imate jednu malu kuicu, drugi na drugoj pa on e svisnuti. On ak ne moe ni egzistirati kao takav. Pazite, to su ve etnolozi i etnografi i antropolozi pokazali, ovjek ne moe niti proizvoditi sm, ne moe ni zemlju obraivati sm! On to uvijek mora s nekim! Ja sam pravio ale, znate ono, prejde Zagorec u birtiju, a doma ima prvoklasnog vina. Onda mu ena veli: Ti, mulec jedan, pa kaj bu sad tam, pa onaj cviek bu pil kod onoga Joe birtaa, a doma ima boljega vina! Pa ne ide on tamo radi toga cvieka, nego da se sretne s drugima. Pa onda, Bok te poivel, pa se razgovara, pa politizira, jamra... On je drutveno bie. Pa to je ve Aristotel uvidio i opisao: zon politikn. I samo kao drutveno bie on uope moe egzistirati. Uz to u vam rei jo jedan primjer. Pazite, 1966. godine je naa jugoslavenska filozofska delegacija bila u Sovjetskom savezu, za uzvrat njihovim filozofima. Pa smo bili u Moskvi, bio je poetak lipnja, a znate koliko je stupnjeva bilo tada u Moskvi 32! Pa to je bilo neizdrivo, pa hoe neto popiti, i tako sam s prijateljima traio neku gostionu, kavanu, kafi, ali nema, nigdje, nita. A zato? Ee, pa nee ti meni u kavanu, nema, jer u kavani su Holbach i njegovi saloni tamo delali revoluciju, francusku! Ne, ne, onda e ti meni u kavani oblajavati gore Brenjeva..., e, pa nee! A onda jedan moj prijatelj, sad je naalost umro, veli, Grga, pa mi emo svisnuti. Ma ne, rekao sam, nemoj biti takav, jer po ulici, u Moskvi, tu i tamo su bili oni aparati, pie: Gazirovana vod. A ja sam mislio da popijem i neki konjak ili nekakvu votkicu, je li, da doe malo k sebi, ali nema ti toga ni za lijek! A onda tek kasnije, to je zgodno, kad sam ja to priao, onda su mi rekli, ma, Grga, kakve gluposti govori, u Moskvi ima svega. Da, sad ima, a znate od kada? Nakon Olimpijade! U Moskvi! Onda su to ipak morali dopustiti za strance. Onda su
76
im otvarali kafanice, kafie, ovo i ono, onda sve to, tako da Sovjetski Savez bude svjetski. Sad je to Rusija, je li, sad imaju svega, samo nemaju novaca! Eto, to je cijela pria. Ta potreba da bude s drugim, i taj alkohol ili vino, samo su sredstvo da se s nekim sretne, i tako dalje, to je ta nunost. Pa onda imate to su sve etnolozi opisivali ti sajmovi, kirvaji, onda godinjice, onda svi dolaze tamo, ali ne dolaze ba radi crkve, nego da se sretnu, tu se sretne s nekim, na sajmu, onda se tamo kupuje, prodaje, ovo-ono, onda si drutveno bie, i ak neto zaradi, malo kupi, proda kravicu, pa si popije... Ali sve to najvie radi zabave! A to su drugo i vae zabave? Zabavljate se u drutvu, pa malo... ohoho, pa se smijemo, pa smo na taj nain drutvena bia. Dakle, i zabava je potreba tu da postanemo drutvena bia. Dakle, ja sam onda uvijek govorio ovo: kad se dobro zabavljate, ali ba dobro zabavljate, onda pogledajte gore, gdje vam je aureola, gore, pa je uhvatite da vam ne pobjegne jer to vam je Duh Sveti nad vama! Kad se dobro zabavljate, onda ste vi u tom zajednitvu! To je duh, vi ste zajedno s vaom zajednicom: kad se kae ono, ba smo se dobro zabavljali, ti bokca, zna kako..., e, onda znajte da je duh bio gore nad vama! Pa zato gledajte malo gore, a ne samo dolje! Ulovite aureolu da vam ne pobjegne! Dobro, to smo rekli samo zato da vidite kako Kant konano dolazi do onoga to bismo mogli nazvati klasino utemeljenje etike. S tim njegovim velikim suprotstavljanjem bitka i trebanja. Sve je unutra reeno! Tu je sad reeno neto tako dalekoseno da sad postaje lako da Schelling, Hegel, dou do povijesti, do ove oposti koja smo mi smi. Jer, time je prije svega reeno ovo: Nisi naroen kao ovjek ili kao dobar ili kao moralno bie, to tek mora postajati. A to je postajanje? Mora li ivotinja postajati? Ne mora! Ona je mala makica pa e biti velika maka! A ti si mali dripac pa se mora muiti da postane ovjekom, jer kad si se narodio, onda jo nisi nita kao ovjek, samo si mogunost. Dakle, mora se strano muiti da postane ovjekom, a taj raspon nije nita drugo nego historija koja tek postaje povijest s Francuskom revolucijom, Kantom i klasinom filozofijom. Hegel je tamo na kraju svoje Filozofije povijesti rekao, ovjek se sada po prvi puta postavlja ne na noge nego na glavu, pa iz glave hoe stvoriti svoj svijet, organizirati ga, i tako dalje. Ja sad moram ovo prekinuti jer elim insistirati barem malo na jednom problemu koji je zavodio i stalno zavodi to je alosno sve mogue filozofe i etiare, a to vam je od ovih tzv. suprotnosti jedan od bitnih momenata. Rekli smo, naime, maksima i zakon. Kad Kant napravi tu distinkciju
77
maksima je subjektivno praktino naelo moramo se sad stvarno malo ovdje zadrati. To znai ja sam to slikovito ve proli puta rekao, kad se ujutro probudite, onda kaete, aha, danas moram uiniti ovo i ono... to je moj princip, to je subjektivni princip. Jer, nee rei, danas idem u kino, s time da to znai da svi moraju u kino! To bi bila besmislica! Ne moe iz tog napraviti zakon, to vai samo za tebe! To misli Kant! Ali, pri tome ti ipak djeluje po principu. Pazite, ovo djelovati po principu, to je razlika izmeu ovjeka i ivotinje, koja djeluje po instinktu, a time je ujedno reeno ovo kao svojevrsni paradoks: ovjek je praktiko bie zato to je teoretino bie. Do toga itava historija ovjeanstva nije dola, pa je teorija ostala na jednoj strani a praksa na drugoj. A kakva je to praksa bez teorije!? Probajte razmisliti. Ja moram neto raditi a ne znam to! To sam ja slikovito priao, neki deki kopaju vani, dobro, oni ni ne moraju znati, ali ipak pitam, deki, zakaj tu kopate? Joj, dragi gospon, nemamo pojma, pitajte ininjera! Pitam ininjera, pa dobro, a zato to radite? Nemamo pojma! Pa valjda se zna, pa ima neku skicu, ovo-ono, treba provesti vodu ili struju ili... To je teoretski moment, pa ne moe se ni maknuti, a da ne djeluje po principu! A djeluje po principu ve kao praktiko bie. Prema tome, nema prakse bez teorije kao to nema teorije bez prakse. I da to nikako nije dokuila cijela historija, da bi uope dola do pojma prakse, nego je stalno ta praksa igrala nekakvu udnu ulogu, ostala odvojena od teorije, na drugoj strani, i obrnuto. Kako bilo, maksima je subjektivno praktino naelo, a zakon je moralni zakon, dakle, stavljen kao apsolutni kategoriki imperativ, kao zapovijed, koji sm sebi postavljam, da mogu, kako veli Kant, biti odgovoran za svoje djelo. Pazite, o emu je tu rije kad se kae, pa kako je uope mogu taj moralni zakon!? Kant mu odgovara: ako ve uvijek, ama ba uvijek, djeluje po principu, dakle, po tim maksimama, te se ne moe maknuti a da ve ne zna zato i emu, dakle, po tom principu koji je dodue subjektivan, ali ti ipak djeluje po principu, to znai, nisi vie ivotinja, onda moe djelovati i po objektivnom principu. Tu ti lei opa pretpostavka mogunosti moralnog zakona. Dakle, ako ve djeluje po principima, znai da moe htjeti da djeluje i prema takvim principima za koje moe htjeti, kako veli Kant, da vae za sve! Naravno da svaki tvoj subjektivni princip ne moe i ne mora tako djelovati, ali u tome i jest cijela stvar! To ostaje maksima, a moralni zakon je podignut na opost, jer je u samom pojmu zakona ve implicirano to ope, koje se, meutim, ne formulira u indikativu nego kroz modalni izraz trebanja: Treba da... Moralni zakon glasi treba da, za razliku od pravno-zakonskog propisa ili naredbe koji kae mora se...
78
Dakle, sad bismo mogli rei: sm ovjek je to treba da... Hegel je to jo vie radikalizirao rekavi, ovo treba da... jest pojam ovjeka! Pa naravno, za razliku od ivotinje, samo ovjek moe sebi postavljati ili na njega moete postavljati nekakve zahtjeve da treba da bude to i to. to to sad znai? Drugaiji nego to jest! U zahtjevu trebanja imate fantastian paradoks koji prati cijelu klasinu filozofiju. Kant kae ovo: Du kannst, denn du sollst! Pazite tu formulaciju: Ti moe jer treba da... U trebanju lei tvoja mogunost. Trebanje je dimenzija koja otvara tvoju mogunost, a ne u postojeem, u sferi btka. Rei e netko, kakve su to sad nebuloze?! Ali tu lei cijela pria, jer poslije toga Fichte odmah izvlai ovo: Trebanje prethodi bitku! Za zdravorazumsko miljenje, za cijelu metafiziku, to izgleda kao jedna apsolutna nebuloza: sloboda omoguuje nunost! Kako sad to sloboda omoguuje nunost? Ali dobro, dajte pitajte takvoga, a kako e, obrnuto, po liniji nunosti doi do slobode!? Po principu nunosti nikada nema nikakve slobode! Fichte je onda slobodu stavio na poetak svijeta! Ja poinjem kao slobodno bie! Pa sve do ega svojom djelatnou kao samodjelatnou dolazim kao pregradu, muku, granicu to ti je ta tvoja nunost! I sm pojam nunosti povijesna je kategorija, i to time to je uvuena u ovjekov svijet, te je i ona njegovo djelo ili rezultat njegova djela. Nunost je, dakle, historijska kategorija, upravo povijesna kategorija! I do nje dolazim tek naknadno. Kad doemo do Hegela, vidjet ete onda, to je pitanje pojma granice: za granicu znamo tek onda kad smo je prekoraili, a ne prethodno! To je ve spekulativan stav! Prema tome, pomou slobode doi ete do granice, kao svoje nunosti, a ne obrnuto. Upravo to lei u ovome: Du kannst, denn du sollst Ti moe jer treba da... Trebanje je dimenzija otvaranja tvoje mogunosti jer ti mora tek neto napraviti da bi uope neto bio i da bi tvojim djelom neto bilo. Sad zaista treba doi do ovoga drugoga momenta legalitet i moralitet. Tu se stalno mute ljudi, pa ak i neki etiari, zato, najjednostavnije reeno, kad Kant tu kae, vidjeli smo maloprije, patologijski aficirana volja, kakva je to volja? To je volja kao nagnue! ak i etiari danas, pa ak i njemaki, to je sramota jedna, ne vide o emu je tu rije. Prije svega, pojam legaliteta nije juridiki. Zapamtite to, to se ne odnosi na zakon, ovaj dravni zakon. Dakle, ne spada pod pravni sustav. Pod legalnim upuuje Kant ja u vam na jednom primjeru najjednostavnije pojasniti, pa ak ni to ljudi nisu shvatili. Evo gledajte, majinska ljubav podignite to na nivo zakona! Kad malo razmislite, vidite da tu neto nije u redu! Pa jesam li ja, Milan Kangrga, maj-
79
ka?! Pazite, cijeli muki rod iskljuen je iz majinske ljubavi. Dakle, o emu je tu rije? Valjda o ljubavi majke prema svojem djetetu! U pojmu majinske ljubavi ne lei nita drugo nego njezin odnos bilo koji, naravno, ali u ovom sluaju: ljubav ili sve ono najbolje svojem djetetu! Pa to nije sporno, nema Kant nita protiv toga! Nije on rekao da ne trebaju majke ljubiti svoju decu! To su gluposti! Rije je samo o tome da ne moe majinsku ljubav podignuti na nivo moralnog zakona koji bi vaio openito, nuno, za svako ljudsko, umno bie! Prema tome, zato se to ne moe shvatiti!? Pazite dalje, recimo, prijateljstvo! Aristotel je u svojoj Nikomahovoj etici to postavio na vrh svojih takozvanih kreposti ili vrlina. Pa to je lijepo, naravno! Prijateljstvo! A sad, pazite, podignite to prijateljstvo na nivo moralnog zakona! to znai to? Treba uvijek initi dobro svojim prijateljima! A to je s onima koji ti nisu prijatelji? Hm, pa rei e netko, ba me briga za njih! Dobro, ako je tako, onda ih moe i pobiti! Dakle, to je meritum stvari: ako ne ide s etike pozicije, moe nekoga tko ti nije prijatelj dati unititi, ubiti, a opet fino ostaje moralno bie! A kako to? Pa zato to time moj princip postaje moralni zakon! Razumijete? Ili... simpatija! Netko mi je simpatian, pa njemu u initi dobro... ba ste mi simpatini, jel, milostiva, ne, pa njoj u dobro... a ova ... ba mi nije simpatina, njoj neu, i sve tako. Pa ne moe ti tako ivjeti, ali mi najee ba tako ivimo. No, kakve to ima veze s moralom? Pazite, nije Kant nekakav monstrum koji ne shvaa i ne priznaje da mi tako ivimo. Pa, on pie, svako ljudsko bie ide za sreom... Pitajte nekoga, ujte, idete li vi moda za svojom nesreom, pa ete uti to e vam rei pa jel vi delate bedaka z mene!? Naravno da ide za svojom sreom! Ali ako to digne na nivo zakona, srea je meni danas ovo, sutra ono... Pa ve tu sm sebi protivurjeim! Prema tome, ne moe je ni odrediti, podignuti to na nivo zakona, to ne ide. To su ti, recimo, principi koji mogu vaiti za mene kao subjektivno bie samo u mojem praktinom djelovanju i odnoenju, i tako dalje. Ali, moe li tu svoju maksimu, kao subjektivni princip, podignuti i na nivo zakona, da vai za svako bie, onda si u apsolutnoj sigurnosti da si moralno bie! Samo to hoe rei Kant. Imate to na svoj nain i u Bibliji, Isus Krist veli: ljubi blinjega svoga kao samoga sebe, ili, to ne eli sebi, ne ini drugome. To je sve ve ulo u tu takozvanu civilizacijsku, kulturnu sferu nau, ne samo evropsku. Prema tome, Kant hoe to samo zaotriti, da se vidi tono to se moe uope razumijevati pod moralitetom. to znai biti moralan? I to znai taj zakon koji je ve po svojoj formulaciji nuno opi! Nema zakona koji ne
80
vai za sva umna bia. Ali, sad pazite, sad dolaze ti mudraci, pa onda vele, pa kako je taj Kant mogao biti takav, pa gdje je ljubav... onda frfljaju tu, Scheler, malo budemo dodali emotivnosti! Ne moe na pukoj emotivnosti, da tako kaemo najopenitije, osnivati moralni zakon koji treba da vai za svako ljudsko umno bie, a najee upravo protiv svakovrsnog nagnua, nagona, subjektivne potrebe i neposrednog zadovoljstva, ugode i tako dalje. Onda su rekli, to hoe Kant s tim umom? Pa, um je tu paradigma za tu openitost! Osim toga, um je tu shvaen, kao to smo rekli, kao nivo samosvijesti, da bi ti uope mogao biti moralno bie, dakle, da se uope moe govoriti o onom opem, ljudskom, moralnom, to je obavezujue za ovjeka kao ovjeka. I upravo ovdje, u tim stavovima, na djelu je sma moderna koju e kasnije Hegel iskazati pojmom beskonane vrijednosti subjektiviteta tj. ovjeka. Gledajte, ja sam htio jo, naravno, s Kantom, da ukaemo na moment koji sam nagovijestio tamo ve na poetku s ovim njegovim problemom to ga on otvara u svojoj Kritici moi suenja, gdje je, kao to smo rekli, Kant najdalje dospio do onoga prijelaza sa stanovita filozofinosti na stanovite spekulativnosti. Kant se tu nalazi vie u jednoj dubokoj, finoj, spekulativnoj slutnji nego to je to proveo do kraja. Ali nije sluajno da je upravo u umjetnikom fenomenu, da tako kaemo, da budemo jo precizniji u umjetnikom stvaralatvu vidio jezgro onoga na emu bi trebalo uope utemeljiti tu spekulativnu poziciju openito, a ne samo misao. Dakle, imamo kod Kanta nekoliko prvoklasnih formulacija u vezi s tim spekulativnim momentom. Tako prije svega dolazimo do pojma primata praktikog uma, a to je za cijelu historiju filozofije neuveno, od Aristotela do Kanta, jer, kao to znamo, primat ili prioritet ima teorija. Kad biste Aristotelu rekli uope za taj pojam primata praktikog uma, to bi za njega bila prava besmislica! Dakle, da praktiko ima primat, iz toga je u klasinoj filozofiji izvedeno toliko toga znaajnoga, pri emu smo rekli da je Kant tu ostao jo polovian u tom smislu to je taj pojam praktikoga miljen moralno, to je zapravo pojam praxisa, jo od Aristotala. A istovremeno je i iskorak prema onome to e Fichte odmah vidjeti, i Schelling, a kasnije i Hegel. Tako IV. glava Fenomenologije duha iskazuje moderni pojam prakse, to je prvi puta gdje se u totalitetu prakse, po svim linijama pokazuje, prije svega, ono to je do tada apsolutno isputano kao nevano, nebitno, a to je materijalna proizvodnja, moj odnos prema prirodi, prisvajanje prirode, preraivanje prirode, koja postaje ta druga priroda, koja postaje moja priroda. Dakle, taj pojam prakse je tu ve na
81
djelu, pri emu su mu teren pripremili Fichte i Schelling, i to pojmom produkcije. Dakako da u vezi s time treba imati u vidu i drugu stranu toga odnosa. To da se mi inimo, da ovjek ini sebe pomou drugoga, i drugi pomou njega, to je apsolutno na djelu, jer mi jesmo drutvena bia. Mi smo ljudska bia zato jer djelatno komuniciramo, mi smo upueni jedni na druge, i mi u tom smislu rastemo ili padamo, jer smo zajedno. Rije je o bti drutvenih odnosa, o emu onda govori Marx, to ujedno jest totalitet ljudskoga, koji omoguuje, cijela historija nam to omoguuje, cijele generacije nam to omoguuju, sa svim svojim mukama, proizvodnjama, stradanjima, ratom i tako dalje. U tom kontekstu, uvjetno, mogli bismo i pojam produkcije upotrijebiti i za taj pojam moralnog djelovanja, naime, da se u tom su-odnoenju meusobno inimo ljudima. Ali ne moete ipak to uzeti u doslovnom smislu produkcije. Produkcija je stvaralatvo! Pri tome je zaista umjetniko stvaralatvo, kao to e Kant na svoj nain sad kazati, paradigmatino za to! Umjetnik stvara neto bitno novo. Kant je jako oprezan tu i pametan, ak i anticipira, veli, mora biti i originalno, premda naglaava da postoje i originalne besmislice. Mi u naem suvremenom svijetu imamo puno ba tih originalnih besmislica, ak i u toj takozvanoj umjetnosti, pa onda svaki hoe biti originalan, pa onda mora izmisli neto kao toboe novo! Kant dolazi do umjetnikog stvarlatva tezom kako se umjetniko stvaralatvo, dakle umjetnost kao takva, ne d nauiti. Dakle, ne moe se nasljedovati, imitirati, oponaati, prenositi na nekoga drugoga, ovo i ono, nego je apsolutno, jedinstveno i u tom smislu osebujno autentino. To je Fichte onda produbio a Hegel spekulativno artikulirao: ovjek poinje s apsolutnim Nichts, nita. To je polazna toka mogunosti ovjeka i svijeta! Hegel poinje s tim u Logici: Sein-Nichts-Werden, bitak-nitapostajanje. Ovo nita strano smeta sve metafiziare! To je atak na metafiziku kao takvu. A stvaralatvo je upravo zapoinjanje iz niega, evo, to bi se moglo rei! I sad metafiziari, to su ve stari rekli, ex nihilo nihil fit, misle da mora poeti s nekakvim neto. Ja sam u svojoj jo neobjavljenoj knjizi pokuao ukazati na to kako je prvi spekulativni mislilac bio prvobitni ovjek. Znate kada? Onog asa kad je komad kamena poeo klesati da bi dobio sjekiru, kamenu sjekiru. Kasnije je postao lovac, kasnije je gazio onu glinu pa je moda psovao, pa je jednog dana napravio lonac, pa onda ono kolo da bi napravio ljepi glineni lonac, pa ga je ostavio na suncu da mu se sui, pa je onda dobio posudu za vodu, a kasnije amforu za ulje i vino, i tako dalje. A ja vas pitam,
82
gdje je bila kamena sjekira u prirodi prije toga? Gdje je bio taj lonac? Nigdje! Nije li taj prvobitni ovjek poeo stvarati iz niega? Pa, naravno! Nema toga nigdje! U prirodi ne postoji kamena sjekira! Onaj prvi ovjek koji je napravio tu sjekiru, taj je spekulativac jer time je bio i teoretiar i praktiar i matovit i slobodan i apsolutno sm svoj gospodar. Nije imao jo ni klase da bi radio za nekog gospodara. Dakle, apsolutni spekulativac je na poetku svijeta! I sad na koncu imamo pojam samodjelatnosti jer je upravo taj prvobitni spekulativac bio samodjelatno bie. Tu je na djelu pojam samodjelatnosti! Pazite, na kraju cijele te balade Marx u analizi kapitalistikog sistema dolazi ponovo do toga. O emu je, dakle, tu sad rije? ta je rad? Evo, ovaj na rad? Pretvaranje samodjelatnosti u rad, pa se to onda naziva otuenim radom, a rije je upravo o otuenju te samodjelatnosti. Evo, to je cijela pria. Mi smo cijelu historiju ovjeka poeli sa samodjelatnou da bismo zavrili s radom kao otuenom samodjelatnou. Rad nije nita drugo nego otuena samodjelatnost. A ime otuena? To poinje sa sad emo optuiti Platona! klasnim drutvom, kad se raspada prvobitna zajednica. Onda imate jednoga koji je siromah, koji je poeo tamo prvobitno kao samodjelatan da bi sada radio, koji je napravio sve, a onda je doao Platon i rekao, to ti nita ne znai, ideja je vana! A trebao ga je ovaj prvotni ovjek pitati, uj, Platon, a otkud ti cipele, otkud ti ona amfora gdje vino dobro pije, a tko ti je napravio vino? Jel ti to od ideje, to vino!? [smijeh u publici] Ma nije mogue! Pa, Platon bi hodao i gol i bos i gladan, stradao bi Platon sa svojim idejama da mu ovaj prvobitni ovjek nije najprije isklesao onu sjekiru da s tim neto napravi, pa je onda poslije bilo i drugih sjekira, od razliitog materijala, od metala i tako dalje, i onda su mu napravili onu amforu finu pa su ak uzgojili i vino pa je onda on Simpozij napisao, pa su si pili... Ba im zavidim, dobrog vineka su pili! Da, sve je dobro, jedino ba s tom idejom nije ba sve tako jasno. Ali Platon u odreenom smislu kao filozof-teoretiar ima pravo, jer je njemu bilo stalo do onoga opeg, gdje mu je ve Sokrat pripremio teren s pojmom dobra kao onog opega, jer ideja nije nita drugo nego napor da se doe do bti stvari. Platon dakle ima pravo, nemojte misliti da ja sad njega, ignoriram i pravim bedaka iz Platona. Platon je bil pametan deko! Dobro, Kant je tu vidio taj jaz, upljinu, Kluft, da tako kaemo, taj neprevladani dualizam teorijsko-praktikog, premda je dao primat praktikome, ali to je sve bilo jo dosta apstraktno. Sm Kant to formulira, pa vidjeli smo da mu je zakon dan u obliku imperativa. Mi imamo tu posla sa takozvanim postulatima praktikog uma koji ne potvruju ili ne iskazuju nita to jest (tzv. bitak), nego to bi tek trebalo da bude. Postulat, prevedeno u na jezik,
83
znai zahtjev ili ono to zovemo zapovijed, nalog. Tako da imate tri postu lata praktikog uma sloboda, besmrtnost due i Bog. Tu su popovi napali Kanta ni krivoga ni dunoga, i teolozi u Vatikanu, pa su ga stavili na index librorum prohibitorum, zato jer je rekao da se Bog, tj. da se egzistencija Boga ne d dokazati teorijsko-filozofijskim putem. No, Kant je time rekao ovo: ali ga treba postulirati! Dakle, Bog je jedan od postulata, zahtjeva, ono treba da... Ako nije, treba da bude! Dobro, to je on sebi malo protivurijeio, to je drugo. Zato su ga i napali kad je rekao da Bog ne moe biti princip moralnog djelovanja. Ako je Bog princip, onda ja nisam slobodno bie! Pa, to vam je ta heteronomija! Neto drugo u neemu drugome gledam kao princip svoje djelatnosti. Dakle, nisam autonoman nego sam heteronoman! Pa onda zato nisam ni odgovoran. To moe biti Bog, savrenstvo, srea, blaenstvo, imutak, korist i tako dalje, da ne nabrajamo. Dakle, to su sve principi koji se ne mogu, kao to smo rekli, podignuti na nivo zakona. Prema tome, niti Bog ne moe biti princip moraliteta! U mojoj Etici, kad sam rekao, ako postoji kranska etika, ona moe biti napravljena, miljena i formulirana, artikulirana, samo kao etika kreposti ili vrline. U cijeloj historiji. S Kantom nastupa autonomna etika, to kranska etika vie nije: im je Bog princip, a ne ovjek i njegova bt, tj. ovjenost, mi nismo autonomna bia, nego, mi dobivamo time zakon od Boga, i Kant s pravom smatra da je to heteronoman princip. Bog je tu heteronoman heteros nomos, zakon po neemu drugome; a autos nomos, samo-zakon, pa otud samozakonodavstvo! Prema tome, ili sam autonoman, pa samo takav mogu biti moralan, jer sam ja odgovoran, a ne mogu se pozivati na Boga ili na nekakve prilike, na ovo ili na ono, nego samo na sebe sma. Ja sam samosvjesno bie i tek time mogu biti odgovoran, jer znam to i kako djelujem, i hou upravo tako, dakle donosim svoju odluku, i tako dalje. Sve poiva na meni! To je autonomija. Autonomija je identina s pojmom slobode. Dakle, to smo rekli za ove postulate praktikoga uma. Postulati se ne nalaze u sferi bitka, da tako kaem, nego samo u sferi trebanja. No, to se onda ne moe odnositi na znanost. Kant kae, vi moete nauiti znanosti, pa onda ide tako daleko, pa veli, po emu se jedan egrt razlikuje od najveega znanstvenika? Pa samo po nekim kvantitativnim znanjima. Izumitelja u prirodnoj znanosti Kant ne smatra genijalcem. On rezervira pojam genija, geniusa za umjetnikog stvaraoca, pa ak ide i tako daleko da ne zna ta bi s tim, pa sam sebi malo skae u usta, nazivajui to prirodni dar! On kao da ne moe drugaije doi do onoga bitnoga, izvor-
84
noga nego da kae tako prirodni dar! To je prava muka! Na emu ete utemeljiti, usidriti tu genijalnost koja poinje, kako smo rekli, iz onog nita!? Apsolutna izvornost jednog stvaralakog ina! Nita izvana ne moete tu dobiti! Dodue, tono je, to je poznata stvar, postoje likovne akademije gdje ti takozvani umjetnici, kad prou kroz te kole, naue elementarne stvari. Pa mora se znati kako se mijea boja, koji je dobar kamen, na primjer. To su veliki problemi. Kad bih ja vas pitao, tko najbolje zna to je kamen, vi biste moda rekli, pa to zna svako dijete! A nije istina. Najbolje je znao ta je kamen na primjer jedan Michelangelo. Kad su mu donijeli kamen, on se ljuti, ako mi jo jedamput donesete takav kamen... pa, gospar Michelangelo, pa ta mu fali... Nai mi poten kamen! Pa je onda sm iao u Carraru i naao kamen za svoga Davida. Ja sam gledao jednu televizijsku emisiju, to je bilo prvoklasno, to su pravili Englezi, o tome kako su sada, prije par godina, napravili ti umjetnici i strunjaci pokuse da vide ta je bilo s tim Michelangelom i tom Carrarom. Jer, pazite, ako u kamenu, u onom bloku, ima samo jedna ovako mala pukotina, mo ga bacit u smee! Onda on unutra vie ne vrijedi i nee iz toga dobiti Davida. Kad je Michelangelo klesao vlastitom rukom taj kamen iz Carrare, on je znao kvalitetu kamena i znao je pojam kamena i bt kamena, i on je to najbolje znao. A bilo kakav kamen i oder ili glina, to sve spada u kamen, pa onda svi mislimo znamo. Pa onda, to je kamen, pa ujte gospon, kaj vi mene zafrkavate, pa kak ne bi znao kaj je kamen? Ne zna, ne zna! Misli da zna, a nema pojma! Jer i oder je kamen, samo kakav i za to!? To znai da je Michelangelo umjetnik koji je znao ak i to je materijal kojim radi. On je taj puki kamen pretvorio u svijet. David mu stoji sada tamo u Firenci, i svi ga doemo gledati i uivati u njemu. On je otvorio cijeli jedan svijet, horizont svijeta u kojem se mi moemo diviti, tj. kretati sada kao estetska ljudska bia, pa onda moemo gledati svijet i u horizontu ljepote. A to ne postoji u prirodi kao prirodi, pa gdje ste vidjeli pejza u prirodi?! Pejza je mogu tek kad ga je prvi umjetnik naslikao. Pazite dobro! Umjetnost omoguuje ljepotu prirode. Kad sam to napisao, onda su rekli, ovaj Kangrga je totalno lud. A na tomu stoji cijela klasina filozofija umjetniko djelo omoguuje to da na prirodu gledamo kao na, recimo, umjetniki prizor, kao pejza. Pa ja sam slikovito onda studentima to prikazao, moda malo grubo pred nama je jedna prekrasna livada, sad sam ba vidio tratinice, i onda, ide krava pa se... pa to popase, pa malo se pokaka na to... Pa sad, zato ona nije vidjela ljepotu te tratinice? A mi potrbuke legnemo tu, pa uivamo, imamo pred sobom jedan cvijetak. A zato? Pa, zato jer ve imamo obliko-
85
vano estetsko osjetilo, kako veli Marx, cijela historija radi na formiranju pet ljudskih osjetila, ba kao ljudskih. Pazite, jastreb, orao, svi ovi gore, bolje vide od nas. Ja sam to promatrao na Sljemenu. Pazite, jastreb je s hiljadu metara visine vidio dolje mia! Ja sam to zaista promatrao. Onda opusti krila i pada dolje i... zavrr... prrr... On prije stigne do mia nego to mi kidne! Mi to ne vidimo tako dobro, ali mi vidimo preko ovih proizvedenih pomagala pomou kojih prirodu vidimo na drugi nain. Ona je ve po nama preraena, modificirana, postala je naa priroda, pa dakle i u obliku pejzaa. Jedan na stari lager ima ove stihove: Matom takne jedan cvijet i otvori ti se cijeli svijet! Prva klasa. Dakle, da se vratimo, Kant dolazi do toga da upravo u umjetnikom djelu nalazi samu sr onoga premoivanja, prije svega to mu za njegovu potrebu odnosa Kritike istoga uma, Kritika praktikog uma nalae ovaj dualitet da premosti, a to je stvaralaki in, stvaralako djelo; dakle, umjetniko djelo mu je to premoivanje. Ali pazite, ako se prisjetimo onoga to sam ve proli puta govorio, Kant se nije trebao toliko muiti. im je doao do pojma spontanosti, ve je imao sve u rukama, samo nije izveo iz toga sve konsekvencije. Jer pojam spontanosti je upravo fichteovski reeno ne vie jedinstvo, nego identitet teorije, prakse, mate, stvaralatva, slobode, i tako dalje. Sve je sadrano u jednom. Prema tome, time je trebao poeti! Pa to mu je sloboda? Sloboda omoguuje kako tu spoznaju tako i djelovanje. Ona je na poetku. To je Fichte! To je pitanje samodjelatnosti kao apsolutnog poetka iz niega! Kad bismo sad time baratali, to je ta utopija, u-topos. To je ono to jo nije, a tek treba da bude. Kant nam je to vrlo lijepo ve iskazao. Kad je napravio distinkciju izmeu bitka i trebanja, ve je utemeljio utopijsku misao. Jer, samo po ovome treba da... Du kannst, denn du sollst to je par excellence utopijsko-spekulativna pozicija. Nagovijestili smo da emo idui puta poeti s izlaganjem Fichteove ne filozofije nego spekulativne misli, jer ne smijemo vrijeati Fichtea. On je sm rekao da vie nije filozof i jako je napao nas filozofe. S pravom! Znate zato? Zato jer smo mi filozofi za njega laljivci! I ja sam to napisao, pa e me napasti ovi tu filozofi, ali to im ja mogu, ja sam time napao i sebe kao filozofa. Ali zapravo je kriv Hegel... On me je zaveo i rei u vam poslije gdje. A ja sam sad i vas isto zaveo pa se vi ne dajte!
86

Kolegice i kolege, prolo predavanje smo gotovo napreac zavrili s Kantom, a malo nam je vremena ostalo za problematiku koja je veoma znaajna za Kanta pa onda nije ni korektno ni primjereno da to preskoimo, jer rije je zapravo o njegovoj treoj kritici, Kritici moi suenja ili Kritici rasudne snage. Pa dopustite da ipak kaemo neto i o tome. Mi emo stii s Fichteom doraditi sve ono bitno, tako da moramo uzeti malo vremena sada da govorimo o toj Kantovoj problematici, dakle, zapravo o temi umjetnosti i estetike, i vidjet ete to to znai. Ali ono to je tu sad unaprijed potrebno da se naglasi, Kant zapravo tu, upravo u toj treoj kritici, kao to smo nagovijestili, pokuava prije svega premostiti dualistiki jaz izmeu teorijskog i praktikog, to dolazi do izraaja u prve dvije kritike, kritika istoga uma i praktikoga uma. To je jedno! A drugo, sm Kant dovodi svoju problematiku do granice koja ga upuuje na ono to smo nazvali prijelaz u spekulaciju. Moemo sasvim bez pretjerivanja kazati da sm Kant jo nije svjestan toga, i vidjet ete ak na koji se nain on zapravo vraa unatrag. Ali ono to je tu znaajno, jeste zaista pravo postavljanje problema s Kantove strane, gdje je on zaista ve na putu u spekulaciju. Zato smatram da se zaista tu trebamo bar donekle zadrati na toj treoj kritici, jer nam je do toga stalo ovdje, a to e biti ujedno zaista i jedan punkt gdje se onda moe prijei na Fichteovu spekulaciju. Moemo unaprijed kazati jednu stvar koja za samoga Kanta nije do kraja jasna. On to svoje djelo naziva Kritik der Urteilskraft, Kritika moi suenja ili Kritika rasudne snage, a ve u Kritici istoga uma i u Kritici praktikog uma govorei o odnosu teorijsko-praktikoga dodaje ve tada pojam produktivne uobrazilje, produktive Einbildungskraft. Njemaki izraz Einbildungskraft znai imaginacija, dakle mata, i Kant tono vidi da u mati lei, sad emo to tako kazati, ono produktivno. A ta je produktivno u tom smislu nego stvaralako!? Dakle, on bi sada zapravo trebao pisati treu kritiku pod naslovom Kritik der Einbildungskraft.Vidjet emo zato i kako, i tu je taj moment gdje Kant zastaje na pola puta, da tako kaemo. Ali ipak i to je bitno i za nas tu sada, s obziron na ovo to kaemo na pola puta do spekulacije Kant se bavi umjetnikim stvaralatvom. Sad se moramo zaista podsjetiti i opet iznova to naglasiti, jer to je veoma znaajan problem u vezi s pojmom prakse i praktikog. Kad Kant pie Kritik der praktischen Vernunft, dakle Kritika praktikog uma, onda tu morate nuno ja vas na to upozoravam, savjetujem ili kako god hoete! biti oprezni jer
88
Kant tu dobrim dijelom misli u tradiciji od Aristotela pa sve do sebe. Pod praktikim on zapravo misli onaj pojam praxisa, onaj starogrki pojam, i kad kae praktisch on misli na moralno djelovanje. Moralno djelovanje poiva iskljuivo na pojmu praxisa kako to dolazi do izraaja u staroj grkoj filozofiji, naroito, naravno s Aristotelom, u ona etiri elementa prxis, poisis, tchne, theora. Pri tome, kao to smo naglasili, theora od Aristotela pa sve do Kanta ima primat! Zato smo proli put, mislim, naglasili kako je zauujue da zapravo kroz itavu historiju filozofije sve do Kanta, pa evo, jednim dijelom i u samoga Kanta, nismo doli do istinskoga pojma prakse. Praksa fungira ovdje kao moralni pojam suodnoenja pojedinaca u ovom moralnom kontekstu. Pa onda, kad Kant pie Kritiku praktikog uma, on misli upravo to. Ali, pazite, onog asa kada Kant prvi u historiji filozofije govori o primatu, o pojmu primata praktikog uma, on to obrazlae tako daleko da niti teorijski um ne moe biti utemeljen ako nije utemeljen u ovome praktikom, tu je u Kanta ve ujedno miljeno vie od ovog etikog odreenja pojma praktikog. No, ve mu pojam spontanosti, koji ne znai nita drugo nego upravo ovo sad emo to rei njegovim jezikom, zapravo je tu ve rije o jedinstvu teorijskopraktikoga, plus mata, ta produktive Einbildungskraft. Kant ima sve ve tu prezentno, ali ostaje ipak na pola puta. I sada ova trea knjiga, tree djelo kritike, govori zapravo o umjetnosti kao stvaralatvu. Dakle, moramo se tu malo zadrati, ja u citirati dva-tri mjesta koja su kljuna za razumijevanje, pri emu mi je stalo do toga da uvidite toku ne samo prijelaza ili odnosa, nego prelaenja iz horizonta filozofinosti u horizont spekulacije. Kant svojim razmatranjem umjetnikog stvaralatva ve je sasvim na putu u spekulaciju. To su samo dva-tri navoda, koja su veoma znaajna. Evo gledajte, jedno mjesto iz tog djela Kritika rasudne snage ili kako emo... ja vam to govorim u dvostrukoj verziji zato jer je kod nas prevedeno u prvom izdanju kao Kritika rasudne snage, ali kasnije se onda to u drugom, treem izdanju, i tako dalje, nalazi kao Kritika moi suenja. Evo, Kant kae ovo: Zapravo bi se umjetnou trebalo nazivati samo proizvoenje pomou slobode... pazi te, to je jedan stav koji je ve spekulativan, na to e onda nastaviti Fichte to jest, pomou volje..., kae Kant, koja svojim radnjama stavlja u osno vu um. Jer, premda se produkt pel... pa dodaje u zagradu, (pravilno graeno sae) rado naziva umjetnikim djelom, ipak se to deava samo zbog analogije s umjetnou. im se dakle sjetimo da one..., dakle pele, ... svoj rad..., on to naziva rad, pazite, to je zgodno, Arbeit, ... ne zasnivaju na vlastitom um skom razmiljanju, onda emo ubrzo rei da je to produkt njihove prirode. Ja
89
upozoravam na ovo produkt njihove prirode jer emo kasnije vidjeti jedan palijativ od strane Kanta. Dakle, on dodaje, ... njihove prirode i instinkta, dodaje u zagradu, ... a kao umjetnost pripisuje se samo njihovu stvaratelju. To je jedan stav. Ovdje, ja to neu sad navoditi, ali imate u prvoj glavi Kapitala kod Karla Marxa, doslovno identian stav o pojmu rada, gdje Marx zapravo ponavlja ak i ovaj pojam pele, pa kae, i najbolja pela zaostaje za najloijim graditeljem time to graditelj svoju gradnju ve ima u ideji, unaprijed i tako dalje, zna to treba. Dakle, tu je gotovo ponovljeno ono to nam je Kant rekao u odnosu na fantastinu formu toga esterokuta, saa. Pa sad, kad bi ovjek iao razmiljati, kako ona do toga dolazi, pa tko e to dokuiti, zato pela nije pravila to svoje sae u trokutu, u pravokutniku i tako dalje, nego ba taj prvoklasni esterokut, pa to tako lijepo izgleda, da onda ovjek, kad to gleda, dobije dojam, kao to Kant kae, da je pela neki veliki umjetnik koji ve unaprijed zna taj esterokut i tako dalje! Ja preskaem sad tu analogiju s Marxom, koji je to na svoj nain prvoklasno ponovio u prvoj glavi Kapitala. Meutim, ako se sad u vezi s reenim vratimo na Kanta i njegov navedeni stav, koji je ve po svom najdubljem smislu miljen, rekli smo, spekulativno, jer je ovdje u prvom planu umjetniko stvaralatvo, onda se na to odmah, da tako kaemo, logino nadovezuje Kantov vlastiti stav, onaj zakljuak pazite, tu je taj jedan bitni moment koji je prevratniki kako se umjetnost ne d nauiti. Imajmo to u vidu, to je sad kljuni stav, nakon kojeg se odmah postavlja pitanje, zato se umjetnost ne moe nauiti, to znai oponaati, imitirati, u tom smislu nasljedovati, nekomu prenositi, kako se to radi, i tako dalje!? Da bismo to pojasnili i ujedno potkrijepili tu Kantovu misao, navedimo najprije jedan ovei citat koji govori vie nego to je u njemu zapravo formulirano. Kad se, naime, uvede taj spekulativni horizont smisla, evo to Kant kae: Genijalnost je talent..., pa onda u zagradi dodaje: (prirodni dar)... Sjetimo se ono to je maloprije rekao za pelu, da ona radi kao po prirodi, kao po instinktu... genijalnost je talent..., dakle, ... (prirodni dar) koji umjetnosti daje pravilo. Znai, genijalac, umjetnik, pa veli: Kako talent kao priroena sposobnost umjetnikova sm pripada prirodi..., pazite dobro, to Kant veli, prirodi, ... to bi se ovjek mogao izraziti i ovako: genijalnost je priroena duevna dispozicija, ingenium, kojom priroda daje umjetnosti pravilo. Pazite sad, kakvi su to stavovi! Vidimo prije svega kako se Kant zapravo mui s materijalom, tako da onda svojim pojmom prirode, ak i takorei obratnim putem tumai stvaralatvo, naglaavajui pritom ono prirodno. Jer to bi zapravo, kad malo
90
razmislimo, bio drugo taj prirodni dar, kao izvor mogunosti umjetnikog stvaralatva!? A najbitnije lei u tome traganju, da tako kaemo, za onim prvim, kao poetkom, koji uope omoguuje tako neto poput umjetnikog djela. Kant je tu bez prave preciznosti, a ipak na pravom tragu do onoga do ega mu je prvenstveno stalo. Naime, dopiranje do bti kako stvaralatva tako i umjetnikog djela u liku njegova proizvoda. Naravno da a to je po smislu ve prisutno Kant pritom ne misli na prirodu kao puku onostranost ili sirovost, na primjer takozvanu anorgansku prirodu, kako se to naziva, nego ovjekovu prirodu, i ve oblikovanu prirodnost kao potenciju ili mogunost to je zapravo bitno isto stvaranja, dakle, prirodu kao mogunost stvaranja! I to u onom obliku to ga priroda zapravo nema, pa je zapravo u prethodno navedenom citatu s pelom i saem naglasio tu bt, tu bitnu razliku izmeu pele i ovjeka u njihovu karakteru proizvoenja. Zato je ovdje za na problem jo znaajniji Kantov stav koji glasi ovako: Iz toga se vidi da je genijalnost, prvo, talent da se proizvede ono za to se ne moe dati odreeno pravilo. Ne dispozicija spretnosti..., dakle, umjenosti, za ono to se moe nauiti... to treba naglasiti po nekom pravilu. Dakle, da originalnost mora biti prvo svojstvo genijalnosti. Pazite, originalnost mora biti prvo svojstvo genijalnosti! Drugo, da njezini produkti, budui da moe biti... evo, vidite, Kant anticipira dvjesto godina unaprijed, ali i svoje vrijeme, naravno ... ali budui da moe biti i originalnih besmislica... kad ja velim da anticipira, onda mi danas doista nailazimo na svakom koraku, pa nam se onda pod umjetnikim djelom, stvaralatvom serviraju esto puta originalne besmislice, kako veli Kant pa nastavlja ... moraju ujedno biti i uzorni, to jest, kae Kant, egzemplarni. Tree, da ona sma (tj. umjetnost) ne moe opisati ili znanstveno navesti kako proizvodi svoje djelo. Rije je o umjetnosti i umjetnikom stvaralatvu, genijalnosti, originalnosti i tako dalje, dakle: ... da sma ne moe opisati ili znanstveno navesti kako ona proizvodi svoje djelo. Ovo sad elim naglasiti, jer iza toga slijedi ba neto ime Kant sm sebi protivurijei: sama sebi ne moe opisati ili znansteno navesti kako ona proizvodi svoje djelo nego da kao priroda daje pravilo. To je sad opet palijativ. Kant, naravno, time ukazuje na apsolutnu izvornost stvaralatva pa u tom kontekstu spominje prirodu kao uzor za tu usporedbu, to mu nije ba jako uspjelo. A stoga, kae on, zaetnik nekog produkta to ga on zahvaljuje svojoj genijalnosti, sm ne zna... dodajmo, umjetnik sm ne zna! ... kako se u njemu nalaze te ideje za nj, za to djelo, a isto tako nema u svojoj
91
vlasti da ih po volji ili po planu izmilja i da drugima priopi takve propise koji bi ih napravili kadrima da proizvedu takve produkte. To je paragraf 46 Kritike moi suenja. To je kljuno Kantovo mjesto bez obzira na terminologiju. Vidjet emo, im prijeemo na Fichtea, kako se i Fichte, kojemu je Kant toliko toga omoguio da uini korak dalje, jo uvijek mui upravo s terminologijom! Nema na raspolaganju inventar terminologijskih pojmova koji bi mu omoguili da iskae svoju spekulativnu poziciju. Vidjet ete, iskazati filozofskom terminologijom neto to prekorauje horizont filozofinosti to je ta muka! A nema na raspolaganju drugo nego mora ostati u horizontu filozofinosti. Fichte je skovao samo jedan jedini pojam, po vlastitom uvjerenju bitan, Tathandlung. Kad Nijemac ita taj pojam, onda se veli, nema pojma to se time jezino odreuje. Mora dakle znati to to znai za Fichtea i itati njegova djela, jer to u naslijeenom knjievnom njemakom jeziku do tada ne postoji: Tathandlung. Dobro, Kant je dakle isto tu u muci terminologijskoga iskazivanja, pa evo, sad imamo paragraf 47, iza toga, navest emo i to, da to kompletiramo. Kant kae: U tome je svatko suglasan da genijalnost treba potpuno suprotstaviti duhu imitiranja..., dakle, oponaanja. Kako je pak uenje samo imitiranje... to je sad jedan stav to ga sm Kant nije doveo do kraja, pa ak, kao to ete vidjeti, ni Hegel, ovo uenje se odnosi na onaj pojam koji se tako esto upotrebljava, Wissen, znanje. Ako malo samo razmislite, onda ete vidjeti, znanje je mogue samo o onom to je tu ve dano, gotovo, proizvedeno. Mi se u horizontu znanja kreemo samo po gotovosti ne pitajui po emu je to. Mi znamo samo ono to je ve tu gotovo. A to je ono to sm Kant vie sluti nego to jo do kraja dovodi ovu svoju misao. Pa, naravno, da se ovo uenje kao znanje ne moe odnositi na originalnost, na stvaranje, na izvornost, dakle, na smo stvaralatvo. Samo gledajte, to sad odmah anticipiramo, pa to se onda moe znati o zbilji!? Nita! Eto, to bi ovdje bila konsekvencija. Znanje je apsolutno neprimjereno stvaralatvu. Eto! I sad dolazimo do najkrucijalnijeg problema, do one toke gdje je sada rije o toj muci prijelaza s filozofinosti na spekulativnost. Jer se neke stvari naprosto ne daju iskazati a da se ne bi ve vratile u horizont filozofije. Ali pazimo sad tu: Kako je pak uenje samo imitiranje, to ni najvea sposobnost, uenost, kapacitet, kao uenost, ipak ne moe biti kao genijalnost. Pazite ovo to e Kant sada rei, to je gotovo fantastino: U znanosti se najvei izumitelj razlikuje od najjadnijeg imitatora i egrta samo po stupnju. Dok se, naprotiv, od onoga kojega je priroda nadarila za lijepu umjetnost, razlikuje specifino.
92
Kant naravno tu sad jo takorei ne zna da je spekulativac. Sjetimo se da je i sm, protivurjeno sebi, spekulaciju poistovjetio s teorijom. To je zapravo zauujue. A ve je govorio o primatu praktikoga, a spekulacija mu je onda nastavak toga. To mu je priskrbila tradicija. Dakle, navodei te, da tako kaemo, karakteristike genijalnosti, Kant kae ovo: Stoga je vjerojatno rije genij izvedena od genius, osebujnoga, ovjeku od roenja danoga duha, koji ga titi i vodi, od ijeg nadahnua potjeu one originalne ideje. Pa onda kao etvrto dodaje ovo: Da priroda pomou genija ne propisuje pravilo znanosti, nego umjetnosti, a i to samo toliko koliko ova potonja..., dakle umjetnost, treba da bude lijepa umjetnost. Dakle, tu je sad opet jedan Kantov zalom. Moete u Aristotela nai jedan sjajan primjer, gdje on kae, recimo, kako aba u prirodi nije, ne mora biti tako lijepa aba, krastaa aba, ali ako je umjetnik (slikar) napravi, onda je ona to lijepo umjetniko djelo. Dakle, aba postaje jako lijepa kad je naslikana. Tu lei cijeli jedan problem koji se provlai od stare Grke, od Aristotela, pa sve do suvremenosti. Odnos umjetnosti i onoga to e nam sad odmah, naime umjetnosti kao stvaralatva i ovoga gdje e odmah iza toga Kant sm demantirati sebe, da tako kaemo iskazivanje, ocjenjivanje, opisivanje a sm kae da to nije mogue. A to to onda jest? To je ona dimenzija, onaj horizont, koji emo nai u estetici kao nauci o umjetnosti. Prvi estetiar takvog tipa bio je Alexander Baumgarten, sredinom 18. stoljea (1714.-1762.). Dakle, Kant je pod utjecajem Baumgartena, a Baumgarten je bio pod utjecajem Leibniza, ali loe... Pa stalno je rije o spoznaji, ovdje dakako o osjetilnoj spoznaji. Pa, to je asthsis, aisthts? Imate to u Kantovoj Kritici istoga uma, tamo se estetika odnosi na formu osjetilnosti, prostor i vrijeme. Dakle, to je podruje osjetilnog opaanja ili, sad emo rei, spoznavanja. I tu se ne kreemo vie u horizontu, kao to emo vidjeti, umjetnikog stvaralatva, originalnosti, genijalnosti, i tako dalje, nego emo se nai u estetici koja bitno protivurijei onome svemu to je tu reeno. Sad moemo rei ovdje jo samo ovo, pa emo onda prijei na ovaj drugi dio. Kant ovdje pogaa mnoge tone stvari to se tiu umjetnosti i stvaralatva uope, ali se pritom posve zapleo u odgonetavanje podrijetla te genijalnosti i originalnosti, kad ih pripisuje, kako smo to vidjeli iz citata, nekom prirodnom daru. Jer, tu je na djelu upravo prekoraivanje ovjekove prirode i prirodnosti, i to za volju zapoinjanja njegove vlastite ne vie evolucije, kako bi to Darwin rekao, nego re-evolucije, koja i poinje zapravo jednim pojmovnim paradoksom: nunou slobode proizvoenja svoga
93
ivota. Dakle, time ve u svom, po njemu proizvedenu svijetu, u koji sada prije svega, po principu upravo ovoga proizvoenja, spada i umjetnost kao istinsko i iskonsko stvaralatvo. I tu se sada, na toj toki, Kant poinje gubiti, da tako kaemo. On, naime, govori suprotno reenome, negira sve ovo to je sada tu vrsto naglaeno kao bitno. Jer, sad bismo rekli kako i on sm govori, jer se ono spekulativno, stvaralako, ne d nauiti ili naprosto imitirati, a sad emo rei filozofija i znanost mogu! Iako je sad to otvoreno pitanje i problem, pa ga pogledajmo i s druge strane: filozofija, ako istinski traga za onim spekulativnim u samoj sebi... Moja je teza da spekulacija omoguuje filozofiju, a filozofija najee naputa tu svoju mogunost. Ako je, dakle, filozofija takoer jedan oblik stvaralatva, ako je na primjer sad emo pod navodnicima kazati genijalna poput Kantove ili njegovih nastavljaa, onda nije sluajno to da je upravo Kant bio zaetnik te najdublje spekulativne misli jednoga Fichtea, Schellinga i Hegela, koji ne samo da time ine i zapoinju neponovljivu misaonu epohu, nego s njima poinje kako istinsko filozofiranje tako i najdublja spekulacija. U tom smislu nije bilo nipoto sluajno ja sam to naao, ini mi se, u knjizi Johannesa Hoffmeistera, Dokumente zu Hegels Entwicklung (1936., 2. izd. 1974.), da su Schelling i Hegel u mladosti kad su bili u Tbingenu kao studenti, pa kasnije kao dobri prijatelji i suradnici, a zajedniki su izdavali i filozofski asopis doli, sad emo kazati, kao genijalci, do stava: Neka u filozofiju ne ulaze oni koji nemaju mate! Zgodno je to to se toga drao Schelling u svojem daljnjem razvitku, a Hegel ba i nije do kraja u Estetici. Dakle, neka u filozofiju ne ulaze oni koji nemaju mate! Sad, to znai samo jedno: da filozofija svoje istinsko podrijetlo ima u spekulaciji, to jest, u stvaralatvu a sad emo rei: u umjetnikom stvaralatvu. Schelling je tu bio dosljedan, pa je kasnije dokazivao da je zapravo vrhunac ono umjetniko a ne filozofijsko. Ja u navesti sad, s obzirom na reeno, jedan stav koji neminovno asocira na ovo. Kad pokuate odgonetnuti koliko Kant zaista moe upotrebljavati ovaj pojam genijalnosti kao prirodnog dara, on zapravo upotrebljava pojam prirode. Pa onda imate kasnije jedan Hegelov stav, ja u ga proitati, samo za kontrast, gdje Hegel kae: Promjene u prirodi, koliko god bile beskonano raznolike, pokazuju samo kruni tok koji se uvijek ponavlja. U prirodi se ne dogaa nita novo pod Suncem, kae Hegel. A utoliko mnogolika igra njezinih oblika dovodi sa sobom dosadu. Samo iz promjen to se dogaaju na duhovnom tlu, proizlazi neto novo. Razvoj..., dakle, razvitak, koji je u
94
prirodi mirno proizlaenje, u duhu je tvrda, beskonana borba protiv samoga sebe. Dakle, ovo smo naveli kao kontrast za razmiljanje, naravno, koliko Kant sad s pravom traga za izvorom genijalnosti u tom prirodnom daru, u prirodi, i tako dalje. Vidite, za nas ostaje otvoreno pitanje da li zapravo Kantu naprosto ne stoji na raspolaganju terminologija, kojom bi iskazao ono bitno to je tu ve prekoraenje toga, pa se onda vraa na prirodni dar!? A ta e drugo rei!? Dajte razmislie, ako imate vi nekakav drugi put ili razmiljanje ili odgovor, bilo bi dobro da napiete neto o tome. Samo, ja mislim da Kant ne samo da nema na raspolaganju terminologijsku mogunost za neto drugo, nego naprosto ne moe, da tako kaemo, izbjei drugaije ono nemogunost uenja izvornog stvaralatva ili prenoenja, imitiranja, i tako dalje. A imao je ve sve na raspolaganju, on se morao vratiti na svoj pojam spontanosti. Jer spontanost nije nita drugo nego ono do ega onda Fichte dolazi s pojmom Selbstttigkeit, samodjelatnost. To je poetak svijeta, ovjeka, svega, pa tako i umjetnosti. Kant je, dakle, imao pojam spontanosti kao samodjelatnosti, i tu mu je onda, pazite, ne priroda, prirodni dar, prirodnost, i tako dalje to je palijativ tu je on trebao stati i rei: Pa, spontanost je taj poetak, kao samo djelatnost. Fichte je ve tu na poetku, kao to smo rekli, spominjao slobodu kao taj poetak. Pa onda time poinje Fichte. Samodjelatnost i nije nita drugo nego sloboda, i obrnuto. Dakle, slobodom treba tek poeti, jer nema slobode u prirodi. Nema, kao to sam rekao, kamene sjekire u prirodi. Nema glinenog lonca u prirodi. Netko je to morao proizvesti. Ovo morao je proizvesti time je postao slobodno bie! Evo, tu poinje sve nunost slobode. To je taj paradoks. Dobro, sad samo jo neto. Ve smo nagovijestili tu toku Kantova obrata gdje on sad naputa sve ove stavove to smo ih nazvali spekulativnim s obzirom na pojam stvaralatva, dakle pojam umjetnikog stvaralatva. Dakle, sve je rekao osim ovo to nije sasvim jasno s pojmom genijalnosti kao prirodnog dara. To mi Kantu moemo oprostiti jer nema drugog pojma, iako ga je imao, rekli smo. Ali sada imamo jedan stav gdje Kant doista naputa taj put u spekulaciju i vraa se, sad emo to rei ovim jezikom, u horizont filozofinosti i protivurijei sebi. Evo, pogledajte, prva rije, prva rije iza toga: ... za prosuivanje lijepih predmeta. Kakvo prosuivanje!? Pa, malo prije toga rekao je da se o tome ne moe nita govoriti! Niti filozofijski ni znanstveno, ni uiti, ni imitirati ni oponaati. A sad kae za prosuivanje lijepih predmeta... pazite, lijepih predmeta, on vie ne govori o stvaralatvu! ...kao
95
takvih, zahtijeva se ukus. Pazite sad to, evo ga! to je ukus? Ukus je zastajanje u kontemplaciji! I to u odnosu na to? Pa, ne vie na stvaralatvo! Ukus nema nikakve veze sa stvaralatvom ni s umjetnikim proizvoenjem. Nego s ime? Pa, s rezultatom umjetnikog stvaralatva! A ta je to? Umjetniko djelo! Kant je sada napravio veliku, upravo povijesno-smisaono kardinalnu greku, da tako kaemo, jer je kao pravi metafiziar razdvojio proces od njegova rezultata, proizvoenje od proizvoda. Proizvoenje od umjetnikog stvaralatva. Stvaralatvo je taj proces, a rezultat je umjetniko djelo, narav no! I sad u vam ja rei to je bitna pozicija i apsolutna granica svake mogue estetike. Kako god se ona sad nazivala, kojim god stranama da idemo u tumaenju umjetnikog djela! Zato? Zato jer ona uope ne dopire do umjetnosti, to jest, ne dopire do umjetnikog stvaralatva. Ona prilazi gotovom proizvodu, dopire do njega, ne pitajui za njegovu mogunost. Evo jedan primjer za to. Imate u Krleinim Legendama, jedna se zove Michelangelo. Pazite, Michelangelo lei na onim skelama, pola metra ispod svoda Sikstinske kapele, lei na leima i slika. to slika? Slika Boga, Adama, stvaranje svijeta! Dakle, na djelu je stvaralatvo, i pritom mu u nos i oi kapa boja. Sad, ja neu biti prost pa rei da on psuje toga Boga zato kaj mu to sad zagorava posao. On se mui, ali sigurno i psuje, nije mu ugodno, pazite, boja mu curi po licu, pa poludi... Dobro, strano se mui s tim Bogom i cijelim tim svodom, tim rajem, stvaranjem svijeta, a onda mu dolazi papa sa svojom svitom, pa mu vie: Pa, ta je, ti ljenjive jedan, zato te plaamo, pa zato jo nisi zavrio s time!? Ljenjivac, parazit... i ovo i ono... Michelangelo to uje, die se, brie si obrve, uzme kabao s bojom i sipa dolje na papu. Sad papa sigurno isto psuje, ne ba Boga, ali, ubiemo te, nemre ti to tak, bu videl... ovo i ono. E, sad, evo vidite, taj papa e kad sve bude gotovo, doi i rei: Dobro ajde, mrcina jedna, dobro si to napravio! On je bio prvi estetiar, je li, koji je to promatrao i dao svoj sud, dapae, platio je, imao je novac za to. A ovaj se muio, ali tko to pita za ovo to smo oslikali, ovu umjetniku muku koja nije samo umjetnika muka, nego prava ljudska muka! Mui se da bi doao do nekog djela koje je prvoklasno, koje je epohalno. Ali, kao gotovo djelo, onda dolaze svi estetiari, pa onda jedan veli ovo, on nalazi da je tu bilo ovoga, pa gledajte ovo... iiii... joj... Onda foliraju, onda jedan od njih veli dovinuo se do metafizikih visina! I onda se Michelangelo srui sa skele i sad se okree u grobu jer je postao metafiziar u tim estetiarskim ustima. Dobro, gledajte, tu sada imate odnos umjetnikog stvaralatva i djel koja proizlaze iz njega, pri emu je na djelu upravo onaj klasini odnos,
96
sad emo rei izmeu spekulacije i metafizike. Spekulacija inzistira rei emo fichteovski na identitetu stvaralatva i djela. Fichte veli: djelovanje i djelo ujedno i nerastavljivo! To se ne d rastaviti! Ako insistirate samo na stvaralatvu, na samom procesu, onda to Hegel naziva progres u beskonanost. Ako ovo bacite na stranu pa insistirate na djelu, onda ste opet metafiziar, onda ste dobar pozitivist, analitiar, i gotovo, a ne pitate po emu je to, odakle to djelo. Dakle, metafizika je razdvajanje procesa od rezultata procesa, proizvoenje od proizvoda, stvaralatva od rezultata tog stvaralatva. Ako se ne uzme upravo kao neodvojivo! Imajte to stalno u vidu! Mi smo pohvalili Kanta kad je tamo u onom spisu Streit der Fakultten rekao da upravo revolucija sjedinjuje prirodu i slobodu. to je time reeno? Da poinjete s razdorom, radvojenou. Ovo i ono treba sjediniti. Dakle, prioritet je na razdvojenosti. Pa onda Fichte veli, ako poinjemo s razdvojenou, nikad neemo doi do toga takozvanog jedinstva. I to je sudbina spoznajne teorije kao takve, ona poinje s razlikom subjekta i objekta. Naravno, najprije smo rekli s Descartesovom res cogitans-res extensa, to su samo drugi pojmovi, terminologija za subjekt-objekt odnos. Treba poeti s identitetom subjektobjekta, ako sad govorimo s Fichteom. Dakle, ovdje imamo posla s identitetom stvaralatva i njegova rezultata, a ne moete poeti s razlikom nakon koje nikad neete doi do tog takozvanog jedinstva, pa onda kad okrenete stvar, ne kreete s jedinstvom nego upravo s identitetom. I tu je prijelaz s filozofije na spekulaciju. Mi emo sad onda odmah doi do toga, ali evo gledajte, sad imamo posla s Kantom, pa proitajmo itav ovaj stav: ... za prosuivanje lijepih predmeta kao takvih zahtijeva se ukus, ali... Kant je poten pa odmah naglaava, ... ali za smu lijepu umjetnost, to jest..., pazite dobro, to treba potcrtati, ... za proizvoenje takvih predmeta genijalnost... Pa, kako je onda doao do pojma ukusa i ta e ukus sada ovdje!? Naravno, tu se govori o estetskom ukusu, a onda ujedno, to nije identino, to moramo naglasiti: estetsko i estetiko nisu identini pojmovi. Estetsko je ono to bismo nazvali, kao to Kant govori, umjetniki pogled na stvar, a estetiko je teorijska pozicija koja to pokuava objanjavati. Dakle, estetiar je teoretiar, filozof umjetnosti ili gotovih umjetnikih djela. Ovo ukus spada dakle u to estetsko, i u tome jest sada cijeli problem. Pa, odakle je to? Odakle uope ukus? to je to? Marx veli kako itava historija ovjeanstva radi na oblikovanju pet ljudskih osjetila kao ljudskih, koji omoguuju da proizvoenjem pazite, upravo proizvoenjem dakle preraivanjem te takozvane prirode dolazimo do toga da moemo stvarati i po principu ljepote.
97
[Dodatak: Budui da se, kad doemo do Hegela, vjerojatno neemo zadravati upravo na tome, navest emo ovdje jedan njegov stav o Kantovu pojmu ukusa: Sma dubina stvari ostala je za ukus nepristupanom jer takva ne zahtijeva samo smisao i apstraktnu refleksiju, nego i dubok um i jak duh, dok je ukus bio upuen samo na vanjsku povrinu, koja razigrava osjete i za koju mogu vaiti jednostrana naela. Stoga se takozvani dobar ukus i boji svih dubljih utisaka, i uti tamo gdje dolazi do rijei sma stvar, a kada ono izvanjsko i sporedno iezavaju. Jer tamo gdje se otkrivaju velike strasti i pokreti jedne duboke due... naime upravo u stvaralatvu nije tu vie rije o nekim tankoutnostima ukusa i njegovu sitniarenju oko pojedinanosti; osjea on da genij takvo tlo ostavlja daleko za sobom, i povlaei se pred njegovom moi ne osjea se sigurnim i nema vie to da kae. I odmah neto dalje naglaava Hegel upravo u Kantovu duhu: Iako uenost ima dodue svojevrsno pravo vaiti kao i neto bitno pritom, ona se ipak ne smije smatrati jedinim i najviim odnosom duha prema umjetnikom djelu i prema umjetnosti uope. Znalatvo se, i to je njegova slaba strana, moe svesti na poznavanje samo izvanjskih strana, tehnikog, historijskog itd., a o pravoj prirodi umjetnikog djela, ne razabirati mnogo ili ak nita ni ne znati. (Estetika, svezak I, izdanje Kultura, Beograd 1952., str. 68.) Hegel time ukazuje na ogranieni domet estetskog i estetikog pojma ukusa upravo u odnosu na ono bitno, o emu tako pogoeno govori i sm Kant, naime, na umjetniko stvaralatvo! A rije je pritom o umjetnikom stvaranju ili originalnom proizvoenju neega bitno novoga, jo-ne-vienoga s jedne strane, i rezultata tog proizvoenja, dakle, njegova proizvoda u liku gotova umjetnikog djela. Ne samo to taj ukus, dakle, nikako ne dopire do tog stvaranja-proizvoenja kao procesa, po kojemu je to umjetniko djelo tek mogue, i kao takvo izlazi na svjetlo dana (dakle, s obzirom na njegovu bt), nego je taj estetski ukus, s druge strane, neprimjeren ak i u tom gotovu umjetnikom djelu, jer ga, u najboljem sluaju, moe tek izvanjski opisivati u njegovoj pukoj, danoj pojavnosti! Tako ima posla s istim fenomenom! Tako taj pojam ukusa u svom bitno kontemplativno-teorijskom obliku postaje i ostaje isto estetiko-filozofijska kategorija ak i u historiji umjetnosti prigodom tzv. valorizacije umjetnikog djela ime se kree po povrini, jer nikada ne pita za smu bt a to znai: mogunost umjetnikog djela, to jest, za njegovo stvaralako proizvoenje kao izvorni originalni in.] Dakle, to je sada pitanje ukusa, a mi smo, recimo, u tom smislu umjetnici, ne estetiari. Ako imamo smisla a nema svaki ovjek smisla za to! Pa mi znamo dobro da nismo svi ba tako oblikovani, neemo sada ulaziti u to iz
98
kojih razloga, ima puno razloga, zar ne? Marx veli, za siromanog ovjeka nema najljepe predstave. Pa naravno, mora raditi ko konj tamo, onda ga vode na silu u kazalite, onda on tamo zaspi od umora. A trgovac mineralima nema nuno i smisla za ljepotu minerala, nego za njihovu trgovaku vrijednost, i tako dalje. Svatko ima svoj odreeni odnos prema tome. Ne mora svatko imati smisla za jedan cvijet, za estetski odnos, za umjetniko, i tako dalje. Ali, kad tragamo za podrijetlom, za samom mogunou toga da imamo ukusa, da uivamo u umjetnikom djelu, to je za tzv. zdravi razum apsolutna nebuloza. Kad se kae, kao to sam ja rekao: najprije je bila umjetnost pa je onda bila priroda kao lijepa priroda to je njima nebuloza! Pazite, pejza! Ja sam u svojoj knjizi Praksa, vrijeme, svijet napisao: dogaanje krajolika kao subjektiviranje vremenovanja. Kad gledate, vidite, kad uivate u pejzau, vi ste ve oblikovano estetsko bie, pri emu ste u vremenu, a ne u prostoru. Jer, krava je u prostoru, vidite, s onim svojim kontrastom, to smo rekli. Ona je u istom prostoru, ona je prostorna, ona zna dobro: tu, tu je trava, i ona to jede, pojest e i taj cvijetak, i manje-vie e se pokakati na to ili ne, ali to je to. Ali vi, kada ste u jednom pejzanom odnosu, vi vremenujete, vi ste onda par excellence ljudsko bie koje tu postajete, koje se dogaate. Vi postajete umjetnik, recimo, u tom kontekstu, jer moete uivati u tome, i tako dalje. Ali to je sad drugi problem. Meutim, ono to je sad tu najbitnije, treba naglasiti da je Kant tu pojmom ukusa preao na podruje estetike, koje mu onemoguuje premda se on tono ograuje od toga. Evo pogledajte: ... za prosuivanje lijepih predmeta..., dakle gotovih umjetnikih djela, ... zahtijeva se ukus. Naravno da Kant ne polae rauna o tome odakle taj ukus, nego konstatira. A sad, rekli smo, imao je on sve pretpostavke da doe i do toga. Ali kao to, recimo, s pojmom revolucije nije iziao na kraj, a kae revolucija sjedinjuje prirodu i slobodu pa onda bi mu odmah moralo pasti na pamet, pa ekaj, ne samo Francuska revolucija ili bilo koja druga, nego re-evolucija koja je na poetku svijeta, ona sjedinjuje prirodu i slobodu. A zato to nije uinio to je morao tek Fichte napraviti! Pa, to je drugo revolucija kao re-evolucija nego sloboda kao samodjelatnost!? Dakle, proizvoenje sebe i vlastitog svijeta u jednom te istom aktu, kako Hegel kae tamo u Jenskoj realnoj filozofiji iz 1805-1806. Dobro, sad imamo jo malo vremena, pa emo morati zbilja prijei na Fichtea. Ja mislim da je ovo dovoljno da objasnimo da je i ta, da tako kaemo, toka obrata na djelu kod Kanta, koji je zapravo nekim stavovima ovdje doao najdalje u itavoj svojoj misli, do granice spekulativnoga, pa se vratio natrag. Ali njemu to moramo uzeti kao olakavajuu okolnost jer je
99
naalost ha, smijeno je rei na alost! imao iza sebe samo tradiciju itave historije filozofije, naroito novovjekovnu filozofiju od Descartesa, i dalje. Moemo ak govoriti da su ga ti deki zaveli, u tom smislu da su mu filozofsku osnovu nali u spoznajnoj teoriji. A to je prekratko. Clare et distincte moe se odnositi samo na spoznavalaki odnos prema svijetu, a gdje je sve ostalo!? A sm dolazi, vidite, do svega toga i do slobode i do stvaralatva i do spontanosti dakle do granice spekulativnog koju onda naputa, pa se vraa natrag. Ali, im je od pojma praktikoga, za koji smo rekli da je obojen etiko-moralno, da je prekratak, uinjen korak dalje s pojmom spontanosti spontanost nema vie nikakve veze s pojmom praktikoga u smislu moralnoga suodnoenja, pa ak i u najdubljem svom znaenju. Fichte e odmah doi ali opet s mukom, vidjet ete kako se i on mui, zajedno sa Schellingom do pojma produkcije, proizvoenja, dakle stvaralatva, samodjelatnosti. I Fichte e se sm vraati natrag na ono to je ve prekoraio, a vidimo da je i Kant ve bio na putu da to prekorai. Moramo sad malo bar poeti s Fichteom. Ja mislim da smo bar donekle doveli itavu stvar do ove granice spekulativnosti na kojoj sada poinje Fichte. A naravno da emo sada to pokuati produbiti i nekako objasniti, a proli puta sam naglasio kako e onda nai razgovori na kraju, s vaim pitanjima, i tako dalje, pokuati neke stvari objasniti to nisam uspio do sada. Ono to je u samoj osnovi ili poetku, kao to vidimo, filozofiranja ne samo Kanta nego i Fichtea, pa onda ak i Schellinga kasnije, emu nije na nekim mjestima mogao izbjei ak ni Hegel, lei upravo taj odnos teorije i prakse, teorijsko-praktikog. Vidimo kako Kant tu onom treom kritikom pokuava premostiti taj dualizam, s jedne strane teorijsko, s druge praktiko. Dakle, ovo stvaralatvo kao umjetniko stvaralatvo, taj mu je kljuni medium mogunosti prevladavanja odnosa teorijsko-praktikog, pomou mate, kao stvaralakog organa. Dakle, imamo tu posla s ovim naporom. Taj odnos teorijske i praktike svijesti pokazuje se upravo onako kako ga Fichte vidi ve u Kantovoj poziciji, i to, dakako, prvenstveno s obzirom na jedini mogui pravi smisao pojma primata praktikog uma. Fichte odmah vidi da mu je to prekratko... Ne odmah, krivo govorim, on to vidi kasnije, ali doi e do toga da mu je pojam praktikoga prekratak u ovoj, da tako kaemo, etikomoralnoj obojenosti suodnoenja subjekata s obzirom na ono to nazivamo moralnim djelovanjem. Imate i u njemakom jeziku dva pojma koja su vrlo precizna i koja treba upotrebljavati, moete govoriti moralisches Handeln ali imate pojam Ttigkeit kao djelatnost, kao ovaj praktiki pojam u pravom smis-
100
lu, pa onda odmah samodjelatnost. Pri emu treba imati u vidu to da Fichte tono dolazi do toga: djelatna je i ivotinja, kad kaete ljudska ili ovjekova djelatnost, onda ste prekratki, morate rei: ovjekova samo-djelatnost, jer to je pozicija ljudskoga. Jako je djelatan lav ba sam to gledao na televiziji i krokodil je tako djelatan s onim zubima, a ovjek je samodjelatno bie, a ovi filozofi e rei umno bie. Pri emu je pojam umno, um, prije svega onaj primat praktikog uma. Fichte uzima doslovno to znaenje! To znai: um je po svojoj biti praktiki. To je konsekvencija. Jer, u emu je inae taj primat? Pri tome pojam praktikoga sad naputa etiko-moralnu sferu i biva priblien onome to e do kraja, rekli smo, Hegel u IV. glavi Fenomenologije duha iskazati konano prvi puta do kraja, konzekventno moderni pojam prakse. Pri emu je osnovni ovjekov odnos spram prirode koja je tu njegovo djelo. Kad to kaete zdravom razumu, onda se on na to snebiva, gle, ne znaju razliku izmeu Bojega stvaranja i ovjekova proizvoenja, ali to nije isto! Kad kaemo, priroda je ovjekovo djelo, ona je time rezultat njegove proizvodnje, i on ima posla samo s tom ve proizvedenom prirodom. Hegel dobro kae, kad kaete priroda, vi ste je ve preinaili, ona je pojam, vi imate posla s pojmom. Jer, inae, o emu govorite? Do toga je Kant doao, to smo proli puta naglaavali, naime, u pojmu predmeta lei pojam, ili pojam i predmet su identini. Kad kaemo predmet, mi kaemo pojam predmeta, a ne treba to naglaavati, to je jasno, to se podrazumijeva. Dakle, mi imamo posla s pojmom predmeta, s pojmom prirode, imamo posla s prirodom koju smo prisvojili. Pa, Hegel zato dobro kae, ve smo imenovanje neege jest njegovo prisvajanje, proizvoenje. Etnolozi su istraivali ona takozvana primitivna plemena i takozvani primitivni jezik, to su prvoklasna istraivanja, i to me sad asocira, nali su da prvobitna, najprimitivnija plemena barataju u najboljem sluaju sa 150 rijei. A onda su ujedno istraili za suvremene politiare da barataju isto sa 150 rijei. Pa to je zgodno, ja sam rekao, pa, deki, vi ste ba pokvareni, kako moete za nae politiare rei takvo to!? Ali gledajte, imate pred sobom drvo, umu, ali on veli to... to... On barata jednim pojmom i pokazuje rukom. Pa sve je to i aba, i drvo, i uma! A gdje je uma to je ve uasna apstrakcija, apstraktni pojam. Dakle, ovo apstrahiranje, to da vi moete rei drvo, a pod time se misli bukva, grab, jela... stotine vrsta, da ne nabrajam sve to je drvo! Pa, to ti je drvo? Drvo je apstrakcija, to je pojam! A ti ipak tono zna na to se to odnosi! Pa ima pojam ivotinja! Koja ivotinja, kakva ivotinja, tko je to, od gliste do slona, sve spada u ivotinju! Ili biljka biljka je i ovo-i-ovo-
101
i-ovo... Dakle, ve imenovanje je prisvajanje te takozvane prirode i njezino pretvaranje u ono to je klasina filozofija nazvala die zweite Natur, druga priroda (ili kantovski: predmet), koja se nama javlja u kulturi, civilizaciji, u proizvoenju, u prisvajanju te takozvane vanjske prirode, pa se onda neki tome rugaju. Tako se Goethe ruga na jednom mjestu, napisao je pjesmicu o tome, pa veli: ono je vanjsko, a ono je unutranje, a on veli: pa to vam je isto, vanjsko je unutranje, a unutranje je vanjsko. Bio je dobar prijatelj s ovim dekima, klasinim filozofima, pa je znao bitne stvari. To je, dakle, Goethe rekao, a da ne govorimo o ovim drugima, Hegelu itd. Dakle, problem je tu poetak odnosa teorijsko-praktikoga, to je prekoraivanje prije svega to e Fichte napraviti, jer Kant nije konsekventno i eksplicitno iao na prevladavanje spoznajno-teorijske pozicije, a ve ju je prevladao. Odgovor na njegovo pitanje, jesu li mogui, i kako, sintetiki sudovi a priori kljuno je mjesto koje znai razrjeavanje problema spoznajno-teorijskog odnosa subjekta i objekta. To je Kant ve napravio, a sada Fichte ide korak dalje, naravno, da pokae, da mora prekoraiti tu granicu jer se inae jo uvijek nalazimo u apstrakciji. Evo, pazite to je ono to smo ve bili rekli, kad on veli, dragi Kant, pa rekao si Ja mislim, kao poetak, pa to ti je rekao ve Descartes, zar ne vidi da si time rekao ono to je ve i Descartes rekao, cogito ergo sum. Ja sam samo po tome to mislim? Zar nita drugo? Pa si zato morao rei: Ja, Immanuel Kant, mislim, pa onda moe poslije toga s Descartesom rei ...dakle jesam, ali ne ostati samo s ovom apstrakcijom. I to je onda Fichte pokazao, temeljito izveo i ukazao na to. Pazite dobro, do dananjeg dana mnogi u tome nisu prevladali Kanta jer nisu razumjeli to on govori. Pri tome je on sm kriv, sukrivac. Jer ga nisu ni itali. Fichte govori o duhu Kantove filozofije, a ne o formulacijama poput Ja mislim, koja mora, kao samosvjesna pozicija, moi pratiti sve nae predstave ili predodbe, i tako dalje. Dakle, ovo Ja mislim nedostatno je, jer njime ostajemo u horizontu onoga to je utemeljio Descartes s Cogito ergo sum. Pri emu, ovo Ja jesam odnosi se samo na ovjeka kao mislee bie. Ja mislim, pa onda time ja jesam. To je onda, kako smo rekli, kroz cijelu historiju filozofije, samo to je ovjek. to je, naravno, jedan golemi problem. Kad malo razmislite, da bi sad kroz cijelu historiju odreenje ovjeka bilo samo homo sapiens ili animal rationale!? A mue se svi svojim cjelokupnim ivotom. Cijela historija, tako da im na nos ide ta muka da bi preivjeli, taj ovjek. Pa nisu doli do pojma prakse, a radili su, dodue samo neki, pa to je ono to su bili samo oni koji nisu radili u tzv. materijalnoj proizvodnji. Platon je to
102
onda lijepo odredio pojmom ideje, a Aristotel je rekao, pa to, ja sam samo teoretiar, filozof, je li! Dobro, trebalo je prisiliti te deke da malo nekaj delaju, a ne da im robovi i oni tamo zanatlije sve pripreme, pa su onda oni mislili da je sve to neto gotovo, samo po sebi razumljivo. E, pa, nije! Deki, morali ste malo delati! Probajte si cipelu napraviti da imate kaj oblei. Nemre te ovak, Ma to je ideja, znate! [smijeh u publici] Dobro, dobro, Platona moramo uzeti ozbiljno, on je bil pametan deko, rekli smo. Tragao je, poput Sokrata, za onim opim, za pojmom, pa je to nazvao idejom, ali kao hipostaziranim, obogotvorenim pojmom transmundano! Gledajte, moram time poeti, kao podsjetnik, mi smo o tome govorili, ali da bismo doli do Fichtea, moramo ukazati na to gdje sad on poinje tu nakon Kanta i kao njegov uenik i kritiar, i nastavlja i traga za onim to on kae, pravi duh te Kantove misli. Pazite, kad kae, pravi duh, Fichte hoe rei, nemojte iz Kanta praviti samo to, pukog spoznajnog teoretiara, i ostati samo na tome, kad je on ve prevladao to stanovite. Dakle, treba napraviti iskorak, s onu stranu spoznajne teorije. A to, kad malo bolje razmislite, kakav je to iskorak? To je iskorak s onu stranu filozofije! Ili, ako hoete tako to je isto metafizike! Spoznajna teorija je naime i ivotno i misaono metafizika pozicija par excellence. Ona je ne samo bez dubine, kao to kae Schelling, nego je antiivotna! I sad, kad malo promislimo sve to skupa, onda emo vidjeti kako je od svojih poetaka filozofija zapravo bila metafizika. To moemo prikazati ba najbanalnije s Kantom, kad se izgubio u metafizikim vodama. Kad je doao na pojam ukusa, onda je uzeo gotov umjetniki predmet kao polaznu toku. I to je onda odvojio od onog procesa, premda je dodao i ono da moda... Dakle, cijela filozofija se kree po onome to e Kant svojim pojmom stvari po sebi, i kasnije Marx u Kapitalu, napraviti distinkciju izmeu upotrebne vrijednosti i razmjenske vrijednosti. I sad, da vas malo izazovem a imam pravo jer se i na mene to odnosi: mi smo bia koja ivimo iskljuivo u horizontu upotrebne vrijednosti. Zato nam, kako sam rekao na jednom mjestu, Marx lei pod krevetom i pod stolom, svaki dan, po noi, i tako dalje. Mi se nikad ne odmaknemo od pojma upotrebne vrijednosti ili predmeta upotrebe! Svega onoga to je gotovo. Pa, kad mi pitamo, pa tko je te cipele napravio, pod kojim uvjetima, zato... tko je zasijao tu penicu, pod kojim uvjetima, koliko su mu platili tih lipa za jedan kilogram? Pa tko te to pita!? Nije vano! Moda crkava od gladi, jesu mu djeca umirala od bolesti, je li imao to jesti!? A sve je to sadrano u kruhu koji smo kupili u duanu, pa se
103
veli, joj, kak je fini taj kruh... A to je nama dosta! Pa, i meni je dosta, jer tre bam ba dobar kruh, pa neu valjda jo pitati, odakle sad taj kruh. Tko te to pita!? Pa mi vele, ujte profesore, jeste vi ist ponoreli, pa kaj se z tim bavite, mi smo mislile da ste vi pametniji! [smijeh u publici] A ja sam rekao, pa dobro ste mislili da sam ja pametniji, ali ja nisam pametniji, ja sam kao i vi! Dakle, kad kaemo da se moramo vratiti na ono bitno, onda za prijelaz na Fichtea moramo citirati Kantov stav: Premda e se u produetku pokazati moda da ne omoguuje teorijska mo praktiku..., pazite, to Kant govori, ... nego da obrnuto, praktika mo tek omoguuje teorijsku... Boe dragi, pa to je explicite iskazano da je um po sebi praktiki i da on tek u primjeni svojih zakona na jedno ne-Ja, koje ga ograniava, postaje teorijski. To je Fichte, nakon Kantova primata praktikog uma, de facto ponovio tamo u jednom produetku da pokae smisao i znaenje, doseg, domet, dakle, ove Kantove teze o pojmu primata praktikog uma. Pri emu, naravno, ve iz ove formulacije vidimo da Fichte nije ostao u horizontu praktikoga kao etiko-moralnoga. Proitat u jo jedanput: Premda e se u produetku..., on misli ono to e sada pokazivati, naime, tu e izvesti onu svoju Wissenschaftslehre, ... premda e se u produetku pokazati da ne omoguuje moda teorijska mo praktiku, nego da, obrnuto... pa to mu je rekao Kant, ne!? praktika mo tek omoguuje teorijsku..., pa dodaje, da je um po sebi naprosto praktiki, to znai primat praktikog uma, i da on tek u primjeni svojih zakona..., dakle, praksa u svojoj primjeni na jedno ne-Ja, koje ga ograniava, postaje teorijskim. Moramo svijet najprije prisvojiti-odjeloviti, pa ga onda naknadno sad emo rei odraavati! Ja sam isto tu malo kriv, mi smo tukli one staljiniste s njihovom teorijom odraza, a zapravo je cijela filozofija, od Platona do danas teorija odraza. Evo! A ja sam mislio da samo dijamatovci to govore. A oni su bili u pravu, ovi staljinisti su bili u pravu kad su insistirali na teoriji odraza kao spoznajnoj teoriji, kao filozofiji. Samo, naravno, staljinist nikad ne moe doi do spekulacije, on bi tada sm sebi skoio u usta. Ali, to je druga sad pria! Dakle, ovaj uvid kojim hoemo sada pojasniti, koji se sa svoje strane ponovo temelji na ovome to je tu reeno, vidjet emo kasnije, na samoosvjeivanju, ukljuuje u sebi spoznaju da i u teorijskoj filozofiji kritiki um kritizira samoga sebe. Da dakle, u Kanta, razum koji vai kao jedna ista teorijska mo, svoj korijen isto tako ima u praktikom umu kao i teorijski um. I tu je na djelu ona Hegelova kasnija primjedba, na snazi, kako um kumuje razumu. Kad Hegel u svom spisu iz 1801., poznatom kao Differenzschrift, to iskazuje,
104
da je Kantovu pojmu razuma kumovao um, on ve misli fichteovski, kao ono praktiko-proizvodilako-stvaralako. Onda moe naknadno govoriti o razumu koji ima posla s gotovim predmetima. Onda ga Fichte naziva Behlter, spremite, to jest, razum ne radi nita nego samo sprema gotove predmete i tu ih oslikava, tumai. Dakle, da je um kumovao tom pojmu razuma, pa to nije nita drugo nego pojam primata praktikog uma ili hegelovski spekulativni pojam pojma ali ve miljen u proizvodilako-stvaralakom smi slu. Dakle, um opskrbljuje razum predmetima o kojima e onda on govoriti, naalost, ak kao danostima. Za razum je predmet dan. Premda mu je Kant postavio pitanje predmetnosti predmeta, kao bti predmeta, kao mogunosti predmeta, jer nisu razmiljali o tome po emu je taj predmet mogu. Kant je dao jedan jedini odgovor, u smislu spoznajno-teorijskom, jo samo subjekt spoznavalatva ili spoznajni subjekt stoji iza predmeta da bi predmeta uope bilo. Ili: on je sabiratelj, sakuplja osjetilnih podataka da bismo do predmeta uope doli. Evo, rekli smo drvo, pri emu svi oblici drvea ulaze u jedan jedini pojam. A rekli smo i za kamenu sjekiru. Pitao sam jednu susjedu, a znate vi, gospa sseda, kaj je to kamen!? Juoaj, gospon profsor, kak se vi zgodno alite, pa kak ne bi to znala!? Eto, ona zna. A jedino joj je Michelangelo znao to je to! Dobro, ako je bt uma da sm sebe odreuje, a ne neto ili netko drugi, dakle, u samoodreenju, u djelatnosti koja je ve miljena kao samodjelatnost, koja je usmjerena na samu sebe, koja ima da postane svjesna same sebe, dakle, ako je um miljen kao samosvijest, to razum jo ne misli, a samosvijest nastaje pomou vlastitoga djelovanja, tj. samodjelovanja, onda je um po sebi tj. promatran bez ikakvog ogranienja isti praktiki um, te onda ni razum nije nita doli taj isti um, samo je, kako kae Fichte na navedenome mjestu, u jednom odreenom smjeru, naime, na izvjestan nain, ogranien. A tu bismo mogli, ako anticipiramo malo dalje izvoenje u Fichteovu duhu, kazati ovo i drugaije: kao teorijski, um je ogranien bitkom. Fichte ga odreuje svojim pojmom ne-Ja. Ono drugo od Ja koje je njegov, zapravo, proizvod. To e kasnije Hegel jednostavno rei, bitak jeste produciranje i produkt, istovremeno. Pazite, to je Fichteova pozicija. Produciranje kao proces, i produkt kao rezultat toga procesa. Dakle, i proces i njegov rezultat imenuju se tu bitkom, dakle onim to jest. Nije, naime, samo produkt ono to jest, nego i ono to proizvodi taj bitak, taj proizvod. Dakle, nerastavljivo i identino, u jednom istom aktu, proizvoenje, dakle produciranje, i pro-
105
dukt. To je bitak. Evo, to Hegel formulira, naravno kad mu je ve Fichte to omoguio i rekao: djelovanje i djelo ujedno. Evo, to je pozicija, to je ono to je Fichte nazvao, vidjet ete, svojom kovanicom Tathandlung. Kad doemo do toga, vidjet emo kako se i Fichte zabadava zapravo mui. Gledajte, taj pojam Tathandlung, teko ga je prevesti, ali to je sloeno od Tat i Handlung: Handlung je radnja, a Tat recimo in, to bi onda bilo inodejstvo; ja sam to preveo izrazom djelotvorna radnja, ali ni to nije primjereno. Pogledajte to Fichte sad tu govori. Suprotno pojmu Tatsache, u njemakom jeziku, pazite, Tatsache je injenica, a pogledajte, u samom pojmu mu lei ono to je on mogao koristiti, samo da ukae na to Nijemcu: Pa zna ta si rekao? injenica je u-injenica. Dakle, nije trebao kovati novi pojam Tathandlung, mogao je rei samo ovo: Pa, zar ne vidite da vam u pojmu ve lei ovaj Tat, ovaj in, djelo, djelatnost, proizvoenje!? Dakle, stvar moe biti tek onda ako je uinjena, proizvedena. U pojmu injenice lei ono na to je onda kasnije Marcuse prvoklasno ukazao. Iza injenice treba tragati za initeljem. injenica postoji samo za initelje. Onda se oni nai zdravorazumski mudraci, i tako da lje, ude kad Hegel veli, tim gore po injenice. Pa naravno, za mene je injenica neto drugo, a za tebe je neto drugo, tree... Ja sam initelj svoje injenice. Eto, ja stojim iza toga. Prema tome, ti se moe pozivati na svoje injenice, a ovaj na ove. Pogledajte ove nae diskusije, svaki dan na televiziji, neu imenovati: deset razliitih interpretacija jednog te istog ina! Vi znate, kad gledate, niste pali s neba. Svatko ima svoje injenice! Prema tome, Hegel ima pravo kad kae, tim gore po injenice. Zato? Ako ne pita za initelja! To jest, vidite, to je metafizika pozicija zato jer insistirate na gotovosti. Za mene je to, to-i-to, gotovo! A ne pita, odakle? Dakle, ne pita za proizvoenje injenice. Tko stoji iza toga? Tko stoji iza ba te i takve injenice? Pa to su razliiti subjekti, razliiti interesi, razliite namjere, i tako dalje. ak i takozvana historijska razdoblja: injenica je danas za nas drugo nego za nekoga prije tristo ili hiljadu godina. Pa kad kaete, na primjer, dajte zamislite ovo, kad biste Aristotelu rekli neke stvari do kojih je kasnije dola klasina filozofija, on bi rekao, sluajte, vi smatrate da sam ja totalno lud, pa jeste vi ludi! Aristotel, na primjer, pojma nema to je historija, ne zna ta je vrijeme. Znate kako je odredio vrijeme? Kao prije, sada i poslije, pa to je ovo pred nama, ali jo ne u nama! On pojma nema o vremenu, nema pojma ni o historiji, on ima genealogiju, kronologiju, i tako dalje. Dakle, kad biste tada njemu rekli da je priroda ovjekovo djelo, da mu Kangrga doe s takvom tezom, pa on bi rekao, o-ho-ho, pa nismo znali da u Grkoj postoje ovakvi luaci!
106
Dakle, to su te takozvane injenice. Za Aristotela je injenica bila drugo nego za klasinu filozofiju ili za nas. Da eto... I onda se veli, to je to vrijeme! Dajte mi, molim vas, drugi puta kad doem, odgonetnite to je to vrijeme, pa emo to zapisati, a u ja onda napisati novu raspravu! Dobro, sad smo dakle doli do Fichtea, tako da to samo treba jo doraditi. Ali da se podsjetimo, idui petak je Veliki petak, hodite doma, jedite unku i delajte pisanice, pozdravite roditelje, i vidimo se u petak 13-oga!
6. predavanje (13. travnja 2007.)

Kolegice i kolege, mi smo proli puta ve openito doli do Fichtea, pa nam je sad glavni zadatak da nekako produbimo osnovne teze, te emo u nekoliko toaka pokuati to pokazati, konkretizirati ono to je ve najavljeno, a u prvom planu nam stoji taj, mogli bismo ak kazati, kljuni odnos Kant-Fichte. Zato? Iz nekoliko razloga, jer Fichte ne samo da je sebe smatrao nego je bio faktiki ono to se naziva Kantov uenik, ak se deklarirao Kantu kao takav, pa je bio nastavlja njegove cjelokupne misli. Ujedno je bio i prvi pravi kritiar Kanta koji je naglasio a to je bilo kritiko jedno stanovite da on hoe obnoviti sm duh Kantove misli, filozofije. Ali ono to je tu zapravo bitno, jeste upravo to to je Fichte uinio taj, u historiji filozofije, kljuni iskorak iz filozofije u spekulaciju. Kad se to kae, onda je naravno ve implicirano da to nije tako jednostavan posao, zadatak, tako da se Fichte jako mui, kako smo rekli, trudi, i zato u poetku i dosta luta u ovoj namjeri da prevlada ne samo Kanta, njegovu bitnu poziciju. I ne samo ono to je karakteristino za njega, nego bitno za novovjekovnu filozofiju koja je ostala u horizontu spoznajno-teorijske problematike. Fichte to sve prekorauje, prevladava, i tu se on mui, i sm ostaje jo jednim dijelom u tradiciji, naravno, u onome to bismo rekli, u tom odnosu filozofija-spekulacija. Nai ete kod Fichtea puno takvih momenata, mi emo na to ukazivati, jer to nije sad pitanje samo Fichtea nego upravo toga odnosa filozofija-spekulacija, tako da je Fichte dobrim dijelom i sm ostao filozof, u tom kontekstu. Ali ono to smo naglasili, jeste upravo to da je ta transcendentalna filozofija pretpostavka mogunosti spekulacije, pa Fichte onda sm sebi veli: a to sam ja drugo nego upravo predstavnik toga, i time sm sebi donekle protivurijei. O tome emo govoriti malo kasnije, jer terminologija mu nije odgovarajua, protivurijei onome do ega mu je stalo. Kad kae transcendentalni idealizam, to je ve vraanje natrag, i s obzirom na onaj pojam transcendentalnoga i na pojam idealizma. Ima jedna udnovata stvar, pazite, sve do Hegela pojam idealizma. Ja u vam ba to citirati kad doemo do Hegela. Na koga tu mislim? Pazite, to je zgodno, jedini Henri Bergson u modernoj filozofiji, u svojoj Stvaralakoj evoluciji, pita, pa to je s tom idejom? Pita se, da li uope smijemo upotrebljavati taj pojam ideja!? A za sve klasine filozofe to je neto samo po sebi razumljivo, to je gotovo nevjerojatno. Pa onda imate to ak i kod Hegela, taj apsolutni idealizam!
108
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 6. predavanje (13. travnja 2007.)
Dakle, ovo to je nama sad zadatak, mi emo u nekoliko toaka pokuati, prije svega, locirati, taj vidjet emo, naravno problematski odnos izmeu Kanta i Fichtea u tom smislu da se pokae ono to Fichte nasljeuje, to mu je bitno, gdje je ostao jo kantovac, a gdje je prekoraio tu granicu, i gdje je on ve sad emo to ovako rei, to treba uzeti doslovno osniva ili zaetnik spekulativne misli. Dakle, pazite, rei emo kasnije i to, Wissenschaftslehre, dakle, Nauka o znanosti, dakle, ovo izlaganje nauke o znanosti, Wissenschaftslehre, djelo se zove Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre, dakle, Osnova cjelokupne nauke o znanosti. Pazite ovo, nauka o znanosti, to je zapravo jedna apstrakcija, kojom, isto kao palijativ, Fichte zapoinje i time eli izii iz dimenzije filozofinosti. Ali, to mu ne vrijedi ba puno! Fichte je roen 1762. a umro je ve 1814. Imao je velikih neprilika ve u mladosti jer je bio prvi revolucionarni mislilac. Nismo time sasvim u pravu, jer, rekli smo, ve je Kant to bio, dakle itava klasina filozofija ima tu svoju revolucionarnu poziciju. No, dobro, ali Fichte se eksponirao tako to je pisao u svoja dva rana spisa kojima je pod pseudonimom jer, naravno, bilo bi to tada u Njemakoj vrlo nezgodno za njega opravdavao teorijsko-filozofski Francusku revoluciju. To nije bilo ba tako bezopasno koncem 18. i poetkom 19. stoljea. Dakle, Fichte naziva svoju bitnu misaonu poziciju nauka o znanosti koju, meutim, ve unaprijed oznaava tako da ispod toga naslova odmah mogli bismo kazati, kritiki, dakako dodaje: ili..., pazite dobro, ... takozvana filozofija, so genannte Philosophie, pazite, takozvana. Zato takozvana? Zato jer se ve tu ograuje od onoga to se tu pod filozofijom razumije, naravno, naroito u ovom novovjekovnom razvitku od Descartesa do Kanta, pa i Kanta samoga jo, dobrim dijelom. A sebe, kao to smo rekli, smatra uenikom i nastavljaem Kantove filozofije, a da istovremeno ne eli da bude kantovac. Upravo zato treba poeti, s obzirom na itavo postavljanje toga problema s Fichteom u odnosu na Kanta, prije svega, oveim navodom koji ve u poetku objanjava ono bitno to e nas tu pratiti u izlaganju Fichteove cijele spekulativne misli, njegova misaonog napora, u ijem e se tragu odvijati i nae razmatranje kasnije. Naravno, ne samo Fichteovo nego i Schellingovo, pa onda i Hegelovo. Naglaavajui kako se neki mogu, toboe, slagati u rijeima nekoga suda, a da ih ujedno svatko uzima u drugom smislu, Fichte kae ovo evo, to je sada njegovo razmiljanje o vlastitu odnosu spram Kanta, a onda i svega onoga to se oko Kanta dogaalo u njegovo vrijeme, pa ak i vrlo pogoeno anticipira, moemo rei, sve do dananjeg dana: Kan-
109
ta jo danas tumae, interpretiraju, tretiraju kao spoznajnog teoretiara! A ve ga je, kao takvoga, Fichte prevladao. Dakle, mislim upravo tu spoznajnu teoriju. Zato Fichte naglaava duh Kantove filozofije koji vie nije spoznajna teorija. Evo to Fichte kae: Otuda dolazi to da Kanta nisu razumjeli i da Nauka o znanosti nije naila na odaziv, pa ga zacijelo nee tako skoro nai. Sistem Kantov i sistem Nauke o znanosti idealistiki su ne u obinom odreenu smislu nego upravo u navedenom odreenom smislu rijei. Ali, moderni su filozofi svi zajedno dogmatiari.... kasnije emo ba insistirati na ovome ... te su vrsto odluili da to i ostanu. Pazite, on kae: moderni su filozofi svi zajedno dogmatiari... pod dogmatizmom, vidjet ete, kasnije kad doemo malo do razraivanja toga, Fichte prije svega misli i odreuje to terminoloki, s jedne strane dogmatizam, a s druge idealizam, kao svoju vlastitu poziciju i ono to je, kako on misli, najbolje u Kanta. To su dogmatiari. Meutim, on pod dogmatiarima misli i materijaliste, za razliku od idealizma. Ali ujedno, tu je impliciran njegov stav spram onoga karaktera filozofije koji se zapravo odvija u horizontu spoznajne teorije. I tu Fichte izjednauje zapravo novovjekovnu filozofiju sve do Kanta onog vremena, s tim spoznajno-teorijskim problemom, dakle, teorijom spoznaje. Pa kae ovo: Kanta su otrpjeli samo zato to je bilo mogue da ga naprave dogmatiarem. Dakle, u ovom smislu da ga tretiraju kao spoznajnog teoretiara. Nauka o znanosti, s kojom se ne d napraviti takva preobrazba, nuno je nepodnoljiva tim filozofima. Vidite da se Fichte odmah razgraniava u odnosu na filozofe i filozofiju, naravno, njegova vremena, ali ne samo to. Pa onda dodaje ovo: Brzo irenje Kantove filozofije, poto su je shvatili kao to su je shvatili... to on potcrtava, a to znai, kao spoznajnog teoretiara i nita vie ... nije dokaz temeljitosti nego plitkosti naeg vijeka, jer mu je ona u tom obliku najpustolovniji izrod... pazite, Kantova filozofija je izrod, on misli da je Kant ve prekoraio granicu toga dogmatizma, kako ga on naziva ... najpustolovniji izrod to ga je ikada stvorila ljudska mata... ovo mu je zgodno s matom ... pa nije nimalo na ast otroumnosti njegovih branitelja to to ne uviaju. Dijelom se lako d dokazati da se ona preporuila samo time to se pomou nje uklonila... pazite dobro, to je sad kljuno mjesto za ono to nazivam odnos Kant-Fichte ... pomou nje se uklonila svaka ozbiljna spekulacija. Ovdje Fichte prvi puta istie ovaj pojam spekulacije u odnosu na filozofiju i na svaku moguu interpretaciju Kanta kao iskljuivo filozofa-spo-
110
znajnog teoretiara, pa onda kae da Kanta nisu razumjeli, a on traga za duhom, jer stvarno s pravom uvia na mnogim mjestima ono to smo proli put otvorili na tom estetikom, da tako kaemo, umjetnikom podruju, u Kritici rasudne snage, kad smo pokuali ukazati gdje se Kant zbilja najvie pribliio spekulaciji. Taj spekulativni moment lei, rekli smo, kod Kanta, ne samo u primatu praktikog uma, koji je prvi korak u to, nego u pojmu spontanosti. Pojam spontanosti nije filozofski problem, i neete ga nigdje nai nego tek u Kanta. Kant jo sm misli da je to filozofski pojam, ali time je on ve zakoraio na put spekulacije, a da ne govorimo o drugim momentima gdje Kant jo polovino, nedoreeno, zapravo utire put spekulaciji, prije svega Fichteu. ... to se, dakle, pomou njih uklonila svaka ozbiljna spekulacija te su misili da opskrbljeni poveljom Velianstva... to on veli pod navodnicima, a misli se, ako se poziva na Kanta, onda si zato veliki mislilac ... mogu i dalje gajiti omiljeni povrni empirizam. Evo, to kae Fichte, kao prvo svoje, da tako kaemo, razraunavanje, implicitno, s Kantom kao spoznajnim teoretiarem, i s ovim interpretatorima Kanta kao takvoga, u drugom smislu. Moemo sad rei da je u ovom stavu nakon Kanta sadrana itava Fichteova ne vie filozofijska vidjeli smo da je to takozvana filozofijska, i tako dalje nego upravo spekulativna pozicija. A pri tom je dragocjeno to to sm Fichte eksplicitno naglaava svoju bitnu razliku spram filozofije i filozofa kao takvih, a ne samo onih njegovih suvremenika. Dakle, on je ujedno bio prvi i jedini koji je jasno i glasno anticipirao samu sr filozofije kako 19. tako i 20. stoljea sve do dananjeg dana. Fichte ima nekih stavova koji su fantastini, anticipatorski za gotovo dva stoljea iza njega. Dakle, zato je u ovom navedenu stavu, kad bismo se sad htjeli fiksirati na to to je reeno, da se analizira mi emo sad pokuati provesti po tokama te bitne momente mogli bismo kazati da je ve tu sve reeno kao ono iz ega se d deducirati cijela Fichteova pozicija, a kao ono bitno upravo naglaena razlika izmeu filozofije koju on tu naziva, vidimo, dogmatizmom, i svoje i svake spekulacije. To je tu ve iskazano. Dakle, tu bi na zadatak bio da pokaemo svu dubinu i dalekosenost Fichteove pozicije jer je upravo on bio i ostao, moemo kazati, najdosljedniji spekulativni mislilac u historiji filozofije. Njega je slijedio jednim dijelom njegov, moemo ak kazati nastavlja i uenik Schelling, a u svom prvom spisu uz 1801. i Hegel. Pri emu, vidjet emo, Hegel dezavuira spekulaciju za volju filozofije, to emo tako kazati, i hoe poto-poto biti filozof. A Fichte mu je pripremio osnovu
111
da moe uope na najviem nivou filozofirati, na onom spekulativnom nivou. Spekulacija je mogunost filozofije sad bismo to mogli tako rei o tome emo jo govoriti, ali ovdje ostajemo pri tome da je on najdosljedniji spekulativni mislilac u cijeloj historiji filozofije do dananjeg dana. Moemo jo i naglaeno kazati, da je on utemeljitelj spekulacije, ali u kasnijoj filozofiji, njegovi ga i kolege i suvremenici, Schelling, Hegel, nisu slijedili ba dosljedno do kraja. Dakle, da se sad vratimo na ono to smo samo naglasili. Pitanje je na to prije svega misli Fichte kada kae da su ti Kantovi tumai, a naravno ne samo oni, Kanta shvatili, kako on veli, kako su ga shvatili. Pa, kako su ga shvatili? Pa shvatili su ga jedino kao spoznajnog teoretiara! Ovo emo sada identificirati s pojmom filozofinosti. Tako se zaista itava stvar odvija. Ja ne znam da li bih imao pravo na jedan ovakav stav nakon cijele historije filozofije, da nije to moda preuzetno s moje strane, ali imam pravo da to iskaem barem kao pitanje. Ja mislim da se itava historija filozofije kree u horizontu spoznajne teorije, i sad emo jo naglasiti od Platona do danas! I jedino je Fichte tu probio taj niz, taj put, taj razvitak, i tako dalje. Od pojma ideje s Platonom pa sve do danas! Danas imate toliko tih pravaca, pazite, na primjer, Husserlova fenomenologija pa to je, znate, alosno vidjeti, nakon klasine njemake filozofije ostala je puka spoznajno-teorijska pozicija. To je doista alosno. Danas je on najmoderniji, zajedno s Heideggerom, i tako dalje. Dakle, to je moja teza s kojom se, dakako, ne morate slagati, ali takvu emo tezu pokuati u izlaganjima opravdati i konkretizirati na nekim stavovima, na materijalu, pa emo vidjeti koliko daleko to moemo zastupati. Dakle, Fichte, kad govori o tim dogmatiarima, da nisu shvatili Kanta, da su ga razumjeli kao to su ga razumjeli, to je prava anticipacija. Imate u 19. stoljeu cijeli pokret novokantovaca s geslom Zurck zu Kant!, Natrag Kantu!, a izbacili su mu van bitni pojam primata praktikog uma! Pazite, pa su kao etiari ostali u teorijskoj sferi. A Kant je ve pokazao kako jedino u dimenziji trebanja moemo uope govoriti ne samo o moralnoj poziciji, ne samo za utemeljenje etike, kao praktikom stanovitu. Hegel kasnije kae: ono treba da jest pojam ovjeka. Pa naravno, nema nikakvog treba da za ivotinje! To treba da postavlja sebi samo ovjek. Ne moe glisti rei, ti, glisto, trebala bi postati lav, ne!? To je smijeno! Dakle, jedino pojam ovjeka, to znai, ono to se kao ovjek imenuje za razliku od ivotinje, naravno. Pri tome, za Hegela to, naravno, nije dosta, jer ono po sebi, kao taj pojam, treba tek da se razvije do onoga za sebe, pa Hegel uvijek govori, po sebi i za sebe,
112
an sich und fr sich, da bi doao do ovjeka koji to tek treba postajati, a nije roen kao takav. Ali, ovo treba da lei mu ve kao potencija, kao pojam, to znai: treba da postaje ovjekom, tako da on sm na sebe i drugi na njega mogu postavljati zadatke da postane ovjekom, jer to nije samo po svom pojmu, nego da treba takvim i postajati. Onda imate te novokantovce koji sve to bacaju van, to je vjerojatno najloije razdoblje, ova druga polovica 19. stoljea openito u filozofiji, a naroito, to je najalosnije, u Njemakoj. To je takav uasan pad da to ovjek ne bi povjerovao. Treba imati na umu ovo: Hegel je umro 1831., a do 1907. godine kad je Hermann Nohl naao takozvane prve tekstove Hegelove, koji nisu bili do tada objavljeni, nego je on to objavio pod naslovom Theologische Jugendschriften pazite, dakle, od 1831. do 1907. Hegela nema! A Kant, to natrag Kantu to je falsificirani Kant za volju ovih, takozvanih univerzitetskih profesora! Nemojte vjerovati njima! Dodue, nemojte ni Kangrgi vjerovati... [smijeh u publici] A moda se popravi! Ja sam se pokuao popraviti, ali ne znam je li mi uspjelo, ali to je ve drugo pitanje! Dakle, to je samo usput reeno, to da se tu kasnije, to sm Fichte anticipira na svoj nain, baca van i pojam primata praktikog uma, pa onda i pojam spontanosti. Dakle, falsificira se Kant, ono njegovo najbolje. Pa naravno, nikad nikomu ne bi palo na pamet u drugoj polovici 19. stoljea, pa sve do, recimo, 1923., da citira Kantov stav iz Streit der Fakultten, kako je revolucija sjedinjenje prirode i slobode. To neete nigdje nai, ni u kojoj historiji filozofije. Pa nee mi tu valjda servirati nekakvu revoluciju, Boe dragi, pa to nije primjereno, je li!? Pa, naravno da ne! A Fichte je upravo to naglaavao! On je bio zato ne samo prvi pravi mislilac revolucije, francuske, njezin teoretiar, nego, vidjet emo, revolucionarni mislilac! Sad kad ve to govorimo, itava klasina njemaka filozofija postigla je zato najvee vrhunce u historiji ovjeanstva to je bila neposredni odjek i duhovni nastavlja Francuske revolucije! Dakle, cijelog onog revolucionarnog razdoblja od sredine 18. stoljea pa sve do Napoleonovih ratova. Imate na primjer Hegelovu glorifikaciju te revolucije pa i Napoleona! Nazvao ga je svjetski duh na konju! Ali, ovo svjetski duh zadrao je za sebe, jer ovo to ja, Hegel, znam, to onaj provodi u djelo! Ali, nikad se nije sreo s njim. U Jeni, 1806., tad je bila bitka kod Jene, u Napoleonovu atoru, s njime ne razgovara Hegel, koji tada pie svoju Fenomenologiju duha, nego Goethe! On u atoru diskutira s Napoleonom i hvali ga, a Hegel vidi u njemu svjetskog velikana, i tako dalje. Dakle, itava klasina filozofija bila je zato postigla
113
tako visoki vrhunac, koji nikad vie nije dostignut, to je bila revolucionarna misao da, moemo kazati! a ne samo odjek Francuske revolucije, i svi oni govore o tome: Kant, Fichte, Schelling, Hegel! Svi stalno govore o tome i potenciraju to. Kad sam 1970. godine bio kod profesora Eugena Finka u Freiburgu, odrao sam predavanje Hegel metafizika ili revolucija?, pa onda, poslije toga bila je diskusija, pa ja moram platiti pie tim profesorima tamo, to je njihov uzus, i, dobro, doao tu nekakav Balkanac, iz te Jugoslavije socijalistike, i nama soli pamet Hegel-revolucija! Pa, vele, nemojte to, dragi kolega... i tako dalje. A da su samo proitali posljednje stranice Hegelove Filozofije povijesti, njihova velikog metafiziara, kojega hoe stalno samo kao metafiziara, pa da vide to je tu sve Hegel rekao! Hegel je i sad jo aktualan tu, u Hrvatskoj! Kad bi se provodilo ono to je Hegel tamo napisao, onda bi ova Hrvatska bolje izgledala, i ne samo Hrvatska nego cijeli svijet! A oni su onda morali sluati nekakvoga Jugoslavena, nekakvoga socijalista, komunista valjda, ili ta ja znam, nekakvog Balkanca o Hegelu i revoluciji... Jedino je Eugen Fink kimnuo glavom pa kad smo doli k njemu kui, veli, hehe, dobro si onim starim ajserima rekao, pa oni su tebe vrijeali, kaj nisi vidio? Pa, naravno da jesam! Onda je rekao, sad emo zato popiti jedno dobro, prvoklasno vino, pa smo to onda proslavili! Dakle, ja sam ipak pred jednim Finkom koji je bio fenomenolog obranio Hegela kao revolucionara, a ne samo metafiziara, premda emo mi kasnije, kad doemo do Hegela, spoitnuti njemu da nije bio samo revolucionarni mislilac, nego ipak i filozof! Moram ga napasti, a sebe vie neu, jer sam ja sad ve fichteovac, kao spekulativni mislilac, da! Sad bih, s obzirom na sve ovo to kaemo a rekli smo da je Fichte zaista sad svojim odnosom spram Kanta koji mu je uope omoguio da misli transcendentalno i spekulativno, pa onda on ima pravo da ga hvali i kao vlastitog uitelja sad bih, dakle, u vezi s time ba citirao jedan Fichteov stav koji e nam osvijetliti njegov odnos i prema tim filozofima, a, naravno, i u implicitnom odnosu prema Kantu. Pazite, to on kae: S onima koji su dugotrajnim duevnim ropstvom izgubili same sebe, a sa sobom samima svoj osjeaj za vlastito uvjerenje i dostojanstvo, a time i svoju vjeru u uvjerenje drugih, kojima je to ludost da tko sm treba da trai istinu, koji u znanostima vide samo udobnije zaraivanje hljeba... Pa dobro, kad samo malo pogledate oko sebe... [smijeh u publici], ne trebate daleko ii, pa ne moramo se mi vraati u Fichteovo doba... dakle, samo udobnije zaraivanje hlje-
114
ba, plaei se svakog njezina proirivanja kao novoga posla, kojima nijedno sredstvo nije sramotno da potisnu upropastitelje zanata, s njima ja nemam nikakva posla! Evo, gledajte, to je Fichteova polazna osnova koja ide na razraunavanje i sa samim sobom i s Kantom i s filozofima i sa svime onim to vidi oko sebe, i tako dalje. Dakle, tu lei sada ono bitno zrno, da tako kaemo, gdje Fichte gradi svoju spekulativnu poziciju u kritikom odnosu spram svega onoga, to mu je filozofija, naroito klasina filozofija, donijela, Kant, na primjer, ali tu lei taj poetak onoga to smo sad naveli, pa on dodaje malo kasnije i ovo: Meni bi bilo ao kad bi me takvi razumjeli! A onda je na jednom mjestu dodao, u razgovoru, tamo u pismima: Neka moj tuma bude jedan spekulativni mislilac ili, bolje, nitko! To mu je bila kao neka poruka za poslije smrti, kako bi se reklo, kao memento, kao posmrtna oporuka. I to se dogaalo! Fichtea nemate nigdje u historijama filozofije, u tom kontekstu, u kojem on veli, pa nee me ni razumjeti! Pa, i nisu ga razumjeli! To ide tako daleko, pazite dobro, moete itati bilo koju historiju filozofije, i kod nas, i u stranoj Fichte je za sve interpretatore ostao subjektivni idealist! A znate to je subjektivni idealist? Berkeley! Pa se udimo zato ovi vatikanci nisu mogli njega progoniti zbog njegovih heretikih stavova!? Zato jer je on anglikanac! Pa valjda su njega morali staviti na onaj index librorum prohibitorum, kao i Kanta. Taj Kant je bio isto protestant! Berkeley je rekao, kad zamirim, onda svijeta nema! Pa trebalo mu je dati zbog toga! I to je taj subjektivni idealizam! Kad zamirim, onda svijeta nema! I sad na taj nivo srozavaju Fichtea koji je eksplicitno rekao to emo kasnije navesti pod onim Ja ne mislim puki subjekt, spoznavalaki, nego identitet subjekta i objekta. To je explicite on rekao, napisao! A to je takoer fenomenalno, pazite, u prvoj knjizi koju objavljuje Hegel, 1801., sve to je najbolje, uzeo je od Fichtea, a onda na kraju interpretira tog istog Fichtea kao subjektivnog idealista. Pa to kao da ste zaslijepljeni, od jednoga Hegela se to ne bi smjelo oekivati. Pa, zato Fichtea i nisu razumjeli! Mi emo zato o Fichteu izrei zaista samo ono bitno. Fichte je bio prvi proleterski mislilac u historiji, kao takav bio je i revolucionar, pazite, njegov cijeli ivot bio je par excellence proleterski. Njemu su ivot i skratili, ne samo popovi i vlast, nego i njegovi vlastiti kolege, s 52 godine je umro, optuen za ateizam, za bogohuljenje, proskribiran... A to je zapravo cijela historija, im je netko neto dobro htio, toga odmah treba objesiti, na lomau, sve do dananjeg dana! Pa, vi ste neprijatelj, i ja sam isto neprijatelj, stalno, najprije socijalizma, sada hrvatstva, i tako dalje! Ali pustimo to, nije to neto novo,
115
nema tu nita nova! On je bio prvi proleterski mislilac i kao takav bio je zaista revolucionar, pa je kao takav, mogao postati i biti istinski spekulativni mislilac. Zato? Zato jer je spekulacija zapravo re-evolucija, ili revolucija je par excellence utopijska misao koja poinje sa slobodom kao poetkom svijeta. To emo kasnije jo pokazati. Fichte, dakle, kao spekulativni mislilac traga, da tako kaemo, za samim poetkom svijeta i nalazi ga u slobodi. Sad tu nije vie samo pitanje razumijevanja odnosa Fichtea spram Kanta, nego prije svega itave klasine filozofije, kao sri, to je jedno od kljunih mjesta kojim se bave svi, pri emu se i terminoloki mijenjaju ti pojmovi to je odnos razuma i uma. Fichte je eksplicitno doao do te razlike kao bitne, premda je, rekli smo, dotle doao ve i Kant; on je poeo pisati kritiku istoga razuma, a ne uma, pa onda poslije mijenja, kad je sve bilo gotovo, jer je doao do pojma uma. Dakle, kod Kanta ete u Kritici istoga uma nai vrlo eksplicitno, fino iskazano, naravno jo uvijek u tom, dobrim dijelom, spoznajnoteorijskom horizontu, odnos i razliku razuma i uma. Meutim, s Fichteom se to sada ne samo potencira, ta razlika, nego produbljuje. U toj se razlici vidi upravo ovaj put na kojem mi insistiramo od filozofije ka spekulaciji. Moemo odmah kazati: razum je osnova filozofije, da tako kaemo, a um vodi ve u spekulaciju, i tako su ga interpretirali i shvatili ve klasini filozofi, na razliite naine, ali najprije se moramo pozabaviti s Fichteom da vidite na koji nain on sada to produbljuje, itav taj problem, kao prvi meu njima. Dakle, budui da je ovo kljuno mjesto ne samo za taj opi odnos KantFichte, s obzirom na Fichteov, rekli smo to, iskorak iz filozofije u spekulaciju, nego za bitno odreenje prije svega granice razuma, na emu ovdje insistira i Fichte. Potrebno je navesti itav taj, moemo kazati, upeatljiv Fichteov stav. Dopustite sad da to malo opirnije citiram, jer to zbilja jeste vano mjesto gdje Fichte kae: Jasno je da mora postojati neka mo vrstog dranja ako to zahtijevano vrsto dranje treba da bude mogue. A takva mo nije ni odreivalaki um..., dakle, nije um koji odreuje, ... ni uobrazilja, dakle mata. Fichte pravi tu sad prvoklasnu sa svoje ve gotovo moemo kazati, spekulativne pozicije bitnu razliku izmeu razuma, uma i mate, imaginacije. Uobrazilja njemaki Einbildungskraft. Kasnije emo vidjeti da su sva ta tri momenta karakteristina, uvjetno reeno, za prvobitnog ovjeka, onog spekulativca praksa-teorija-mata. To je poetak svijeta, sve je u jednom, u identitetu. A kad se to razdvaja, onda je to promaaj, na to Fichte hoe ukazati: A takva mo nije ni odreivalaki um ni uobrazilja, dakle mata, koja producira..., pazite dobro: koja producira, tu prvi puta imamo
116
posla sa pojmom produkcije na kojem e onda Fichteov uenik i nastavlja, Schelling, insistirati i ii vrlo dobrim putem upravo insistirajui na umjetnosti kao stvaralakom organu gdje je tu sad mata primarna, i tako dalje. To emo kasnije vidjeti, kad doemo do Schellinga. Prema tome je to neka..., evo gledajte to kae Fichte, ... neka srednja mo izmeu obojih srednja mo, izmeu uma i mate. To je mo kojom se odrava..., pazite, njemaki je to besteht, bestehen, ... neto nepromjenjivo, kojim se zadrava neto promjenjivo. Pazite, Fichte je tu dakako ujedno prvoklasni analitiar, to sad moemo odmah rei, svega onoga to se od njega do danas dogaa u horizontu filozofinosti. Ovaj suvremeni, dananji pozitivizam, i analitiari, pa to je takorei iaeno, to se nikad nije srelo s filozofijom, a kamoli sa spekulacijom! To insistiranje na zdravom razumu, i tako se filozofira. Pazite, imate analitiare koji analiziraju, a kad biste ih pitali, to analiziraju... pa kakvo je to pitanje! A ne znaju da se Kant trudio i muio da doe do sinteze, do sintetikih sudova a priori, i tako dalje, da bi mogao iza toga analizirati, morao je tek doi do predmeta da ga moe analizirati. Mora ga najprije proizvesti, evo, da tako kaemo. Naravno, Kant ga je proizveo spoznavalaki, ali poeti s analizom, a ne zna to zapravo analizira, to je suvremena bezvezarija, moram biti malo grub, jer ti isti kolege, ve dugo godina, mene prozivaju zbog toga, ali, oni se jo nisu ni sreli s filozofijom. Moe se, dakako, govoriti, o analitikoj teoriji, onda bi to bilo primjereno. Ali kamo se guraju u filozofiju kad ona to nije! Zato kaem da je analitika filozofija drveno eljezo. Ako baratamo pojmovima sinteza-analiza, onda bi filozofija prije bila sinteza, dakle, filozofija je po naravi sintetika, a ne analitika, ali oni to ne znaju! A to im ja mogu! Dobro, idemo dalje! Dakle, mata koja producira. Pazite, prema tome je to neka... Fichte govori o razumu srednja mo izmeu obojih, dakle izmeu uma i mate. To je mo kojom se odrava..., rekli smo be-steht, ... neto promjenljivo, kojom se ono, takorei, za-ustavlja. Pazite dobro, ovo je sjajno! Ili, pre-staje. Njemaki je to: verstndigt wird. Tu Fichte ukazuje na etimologiju od verstehen; ver-stehen, razumjeti, ... dovodi takorei do stajanja. Pazite, razum je organ koji zaustavlja proces da bismo doli do stajanja, do fiksiranja, ... te se stoga s pravom zove razum, veli Fichte der Verstand. Razum je razum samo ukoliko je to u njemu fiksirano, a sve to je fiksirano, fiksirano je samo u razumu. Razum se moe opisati kao umom fiksirana uobrazilja. To je fantastino reeno. Um omoguuje razumu da fiksira ono to mu je uobrazilja ili mata proizvela. Pa, to je zaista sjajno reeno i to je ve je-
117
dna spekulativna pozicija. Ili, kao um snabdjeven objektima. Pazite, um snabdjeven objektima, pomou uobrazilje. Pa sve je reeno. Razum je, pazite ovo, mirujua, nedjelatna mo due, pa onda dodaje ak ovo: puka spremnica..., Behlter, spremnik, to bismi rekli gotovo kao skladite gotovih proizvoda, gotovih stvari, i pazite sad, to je sjajno reeno: ... onoga to je ve proizvedeno pomou mate, i to je odreeno pomou uma i to treba dalje odrediti, ma to se s vremena na vrijeme pripovijedalo o njegovim radnjama, tj. o radnjama razuma, ime Fichte sad odmah kritizira svojega uitelja Kanta koji je govorio u Kritici istoga uma o radnji razuma, pa se Fichteu kosa dizala na glavi da moe za jedan apsolutno teorijski organ ovakvoga tipa govoriti o radnjama. Kakva radnja!? To je onda kao kad bi skladitari bili najvei filozofi! Ne pitaju oni tko je to proizveo, to nije njihov problem. Oni su Behlteri, je li, spremitari... Dakle, tu treba ukazati samo jo na ovo, da u njemakom Verstand, rekli smo, kako je taj pojam ve Christian Wolf napravio za cijelu klasini filozofiju, tu terminologiju, koju je prevodio s latinskoga, naroito, a onda neto i grkoga. Christian Wolf koji je zasluan, na njega se onda Kant poziva s pravom, jer mu je dao to: Verstand je intellectus, ratio je Vernunft. Dakle, Verstand je prijevod intellectusa. Ali, pazite, u njemakom ver- odgovara u naem jeziku onome raz-, dakle, to je ver-stehen, raz-... Pazite, imate u naem jeziku to sjajno, raz-um. U pojmu razuma stoji ve ta analiza, ime se etimologijski dolazi do istoga smisla, jer samo je um ono sintetiko kao praktiko, a razum je analitiki moment koji raz-stavlja neto sastavljeno. Raz-um. Ovo raz- kao u: raz-staviti, raz-mjetati, raz-kopati, i tako dalje. Dakle, to je uloga razuma, ali se time dospijeva do onoga to Fichte tono vidi, to mu je, naravno, ve Kant omoguio do predmeta! To je fiksiranje da ima ba gotov predmet, pomou sintetikih sudova a priori, kako bi Kant rekao, ostajui time dakako jo uvijek samo u horizontu spoznajne teorije, jer Kant jo uvijek tu ne pita, po emu je taj predmet doista mogu. On misli da je predmet mogu samo time to ja kao spoznavalaki subjekt sabirem te osjetilne podatke da bismo doli do stola, do predmeta do ovoga i onoga, i tako dalje, da bismo mogli uope suvislo govoriti. Pazite, predmet je ista apstrakcija u svome najkonkretnijem pogledu. Do predmeta primitivni mentalitet ne dolazi, nego kae to, to i to..., a mogao bi opisati i kao: uto, crveno... Pa, nije stol crven ili ut! O emu je rije? Kad kaete drvo, to je ista apstrakcija, to je pojam, dobiven konkretnim sabiranjem osjetilnih podataka, jer u to idu sve vrste drveta koje postoje, ali mi to razumijemo.
118
Dakle, pojam je apstrakcija dobivena konkretiziranjem. To je naizgled protivurjeno, konkretiziranjem osjetilnih podataka u ono to nazivamo pred-met. I sad smo doli do toga da vidimo prvoklasnu Fichteovu analizu s obzirom na poetak ovoga njegovoga djela, to nije samo odnos prema Kantu nego ba ovaj bitni moment odnosa razum-um. No, sad ovo treba jo malo potkrijepiti. Ovom bitnom stavu za shvaanje same biti razuma, dakle pojma razuma, dodaje Fichte odmah sljedeu napomenu koja glasi, pazite ovo: Samo u razumu jest zbilja tj. ono to mi krivo nazivamo stvarnost. Vi kao filozofi moete svaki dan, kad razgovaramo o stvarnosti i tako to upotrebljavate, kao filozofi nemojte taj pojam upotrebljavati, jer nije primjeren, nego imamo filozofski, koji nije samo filozofijski pojam zbilja, zbiljski: njemaki je to wirklich, Wirklichkeit, i tako dalje, ime je vrlo lijepo naznaeno da do zbilje tek treba doi, to jest, mi je moramo tek proizvesti. A stvarnost je bt stvari, realitas je bt onoga res. To je jo Descartes, on jo nema terminologiju nego ostaje time u skolastici. Dakle, to se upotrebljava naravno u svakidanjem argonu, pa i ja mogu to rei: stvarnost, stvarno, u redu, ali kao filozofi moramo upotrebljavati to kao zbiljnost je bt zbilje, Wirklichkeit des Wirklichen, a stvarnost je bt stvari i nita drugo. Dakle, pazite, Fichte kae: ... samo u razumu jest zbilja, naravno ta takozvana stvarnost, pri emu ovdje Fichte naglaava pojam bitka, Sein. Pazite ovo: ... jest zbilja, iako tek pomou uobrazilje... Pazite to je rekao! Zbilja je mogua tek pomou mate kao stvaralakog organa, ali prevedeno, ona mora biti proizvedena, pa zbilja nije puka danost nego je neto ve proizvedeno. Hegel e kasnije u Logici kazati: etwas, neto. Mi kreemo s tim neto, metafiziari i pozitivisti, s injenicom i tako dalje, a ne vide da to neto jeste, kako veli Hegel, rezultat negacije negacije, to jest, proizvod. Dakle, kao to je i predmet proizvod, tako je i zbilja tih predmeta, da sad kaemo, isto tako proizvedena. Pa, onda imate u njemakom vrlo pogoeno: wirken, djelovanje, odjelotvorenje, to je Wirklichkeit. Djelotvornost je ve prisutna za mogunost toga to se naziva zbilja. I fino tu Fichte ukazuje na to: ... iako tek pomou mate, uobrazilje. On je dakle..., tj. razum, mo zbiljskoga, dakle, onoga to tu jest. Tek u njemu pretvara se ono idealno u realno. Pri emu je ovo idealno za Fichtea krivo upotrebljeno jer on pod time misli djelotvornost. A to je palijativ. Pod idealnim, ve je tu rekao, on razumijeva ono proizvodilako, da bi se uope dolo do neega, kako se kae, realnoga ili zbiljskoga. Tek po njemu pretvara se ono idealno u realno, stoga razumjeti..., dakle, verstehen, izraava neki odnos... Ja naglaavam sad ovo:
119
odnos, jer smo ve govorili o tome da je na pojmu odnosa zastao Kant, u svojoj Kritici istoga uma, a Fichte die itav problem na nivo produkcije odnosa, jer pita, po emu je odnos mogu; naime, odnos mora biti uspostavljen. Ja sam vama malo priao o ljubavi, o prijateljstvu, i tako dalje. Ako kaete ljubav na prvi pogled, onda ste kantovci, spoznajni teoretiari, onda ostajete u odnosu, a ne znate to je zapravo s njim. Ne znate, pa se onda razoarate. Onda ostajete izvanjski on i ona. Onda ne znate to ta Klara jest, a ona ne zna kaj je taj ani. A moraju se meusobno svaati, sporiti, iskuavati se djelatno, dakle, muiti, da bi producirali taj odnos kao ljubavni odnos. Inae, taj odnos ostaje ista apstrakcija. Zato nemojte misliti, ako ste vidjeli kakvu Klaru i ona vas, pa onda mislite, ona je zgodna... i ti si zgodan... i tako, i onda se odmah idete vjenati. Nemojte! Malo se morate posvaditi pa da vidite... Pa on e vas razoarati, za kratko vrijeme vam d amar... Pa kakav je to odnos, pa mora vidjet kakav je to ani! A ako vas on udari, pa ne budete posle rekli, ma odi ti doma svojoj mami i pusti me na miru, ne!? Ili obrnuto! Dodue, jedino ako Klara moe njemu vratiti takav amar natrag da on malo doe k sebi, onda da, onda je odnos 1:1, onda se odnos producira dalje. Ali nema mimo toga, morate sa stanovita odnosa dospjeti na nivo Fichteove spekulacije, onda ste spekulativci produkcije odnosa. Tek kad producirate odnos, znai da ste na putu spekulacije. To vam je ujedno i dobra garancija da ste moda zbilja ozbiljno shvatili onaj Marxov pojam promjene svijeta, pa neete sve to jest uzeti kao smo po sebi razumljivo. Pa, onda nemojte misliti da je Hrvatska najbolja, naj-, naj-... na cijelome globusu, cijele historije, da moda ima tu i nekih nedostataka, malih... [smijeh], nego bar malo kritiki... To bi bila ta produkcija odnosa, to jest, produkcija vlastitoga ivota, tako emo sad rei. To je spekulacija, pa tu sad cijela pria ide na to. Pa onda vidite, kad je Kangrga napisao: na poetku bijae revolucija ili budunost, onda su rekli, pa kakve gluposti ovaj Grga govori, pa kak moe na poetku biti budunost... pa to nije mogue, na poetku je valjda prolost!? Pa da, ali ija? Da! O tome emo jo govoriti. Dobro, evo gledajte, Fichte kae: ... izraava neki odnos prema neemu... mi govorimo jo o razumu ... to dakle bez nae pomoi treba da doe izvana. Ovo je sjajno reeno! Svijest je za razliku od samosvijesti upuenost na izvanjsko. Svijest je paradigma onoga to se tu naziva odnos, a da ne pitamo po emu. A onda Fichte dolazi do toga da kae, to emo odmah sada vidjeti: samosvijest omoguuje svijest. Pazite dobro! Ovdje je sad unutra tako velika problematika, kad malo razmislite, kakvi mi zapravo jesmo, to
120
jest: trebali bismo postati samosvjesna bia. Ve vam je Leibniz to rekao: biti samosvjestan, to vam je samo trenutno. Pa pogledajte onda to je s tim, s nama kao ljudima, kao tim svjesnim biima svaki dan, ne iskljuujui nikoga i ne ukljuujui mene kao posebnog. To se odnosi na sve nas. Mi ivimo kao svjesna bia, a kao samosvjesna jesmo samo u rijetkim situacijama. Kada mi zapravo reflektiramo ili samoreflektiramo o sebi, o svom ivotu, o svojim odnosima, o svojim djelatnostima, i to? Ma kakvi! Gledajte, to je sjajna formulacija: Pa, nemamo vremena!. Pazite kakva je konsekvencija. Ako nitko nikad nije imao vremena, taj nikad nije ni ivio. Vrijeme je ivot. A mi nemamo vremena! Za to nema vremena? Pa, za ivot nemam vremena! To znai da nisi nikad ivio. Zato sam ja vas proli puta, mislim, molio da mi kaete, kako to stoji s tim vremenom!? Da li je ovo, danas-sutra, kia pada, trava raste, sunce, proljee, ljeto, to satno vrijeme, godina, mjesec, i tako da lje. Pa, nije to vrijeme! Dobro, da ne anticipiramo jo neke stvari, to naglaeno, odnos prema neemu to, dakle, bez nae pomoi treba da doe izvana. Sve je reeno, evo! itavo ovjeanstvo je tu sadrano u jednoj reenici. Mi ivimo u odnosu, mi smo svjesna bia, samo je jedna nezgoda stvarno tu, kad malo produbite stvar, jer kad je... Leibniza bi trebalo zbilja, ne ba uhapsiti, ali recimo spaliti na lomai [smijeh u publici]... Pazite, on je rekao, mi znamo dobro to ta je pojam due i besmrtnost due, cijela Biblija je tu unutra, a Leibniz veli, pa i ivotinje imaju duu. Pa, ja bih ga odmah hapsio, dvadeset godina zatvora! Kako moe to rei? A onda je jo dodao: ... a ovjek ima duh ili moe biti duh, ali samo rijetko! Pa ak i onaj, kae, koji moe doi na nivo samosvijesti, to moe biti samo trenutno, i tako dalje, pa se vraa natrag, na svijest. Tu je poetak. Leibniz je poetak mnogo ega to je vrijedno, pa je Hegel njega hvalio, ali gledajte, to da smo mi samo svjesna bia, tek svjesna bia, u odnosu, pa taj odnos znai nae odnoenje uvijek prema izvanjskom, a nikad prema unutranjem, to jest, prema sebi samome, to jest, nikad nismo, ili smo vrlo rijetko, samo-svjesna bia. Kada Fichte sada cijelu tu problematiku novovjekovne filozofije, od Des cartesa, njegovoga cogita, koje je ve miljeno kao ta samosvijest za razliku od svjesnog sadraja, produbljuje pa kae ovo: a to je samosvijest drugo nego samodjelatnost, ja sam tu samo-djelatan, kad nisam samo izvanjski, nego i unutranji, dakle, onaj takozvani identitet subjekt-objekta, a samodjelatnost je upravo sloboda, kae on. Samodjelatan ovjek, to je identitet mene i svijeta u meni i oko mene, time sam tek slobodan ovjek. Sloboda! Prema
121
tome, za tim pojmom samodjelatnosti se traga, sve odatle poinje. Prvobitni ovjek bio je taj samodjelatni ovjek. Iz mnogih razloga. Dobro, jo mu je manjkalo dosta toga, ali ... A Fichte veli, rekli smo, ... izvana, ali to naskroz treba samo tumaiti i razabrati. To je pozicija ili stanovite razuma. Verstehen, razumjeti, vidjeti to tako, to jeste, ali ne pitati po emu je to to se dogaa, a to je pitanje, dakle, spekulacije, spekulativne pozicije. Mata producira zbilju, evo, to je reeno ovdje explicite. Pa dodaje ovo: producira zbilju, ali u njoj jo nije zbiljnost. Zato? Zato jer je ona tek stvaralaki akt. A iz stvaralakog akta to je isto kao to smo govorili s Kantom umjetniko stvaralatvo iji je produkt umjetniko djelo! Mi po umjetnikom djelu znamo, sad moemo tako kazati, ili vidimo, ili shvaamo, i tako dalje, stojimo u odnosu, vidimo da je na djelu bilo stvaralako, da uope neega ima, recimo, umjetnikog djela. Prema tome, u smom procesu stvaralatva kao inu jo nita nije. To Fichte hoe kazati. Ono jeste, to je bitak. Vidite, to me uvijek asocira na to kako Hegel poinje svoju Logiku: Sein-Nichts-Werden, bitak-nita-postajanje nita je na poetku svijeta, a to nita je stvaralaki in da bi dolo do onoga to se naziva i bitak, postajanje i umjetniko djelo, i djelo i bilo to drugo kao ono neto. Prema tome, mi uvijek kreemo iznova kao stvaralaki in, ako ne, onda smo se uklopili u postojee kao gotovo, onda smo se mi dobra svjesna bia, i tako dalje. Mata producira zbilju ali u njoj nije... sad bismo mogli kazati, ... ali u smoj njoj jo nije... zbilja sma. Naravno da nije, jer stvaralaki in je tek akt pomou kojega neto kao zbiljsko nastaje. Tek shvaanjem i poimanjem u razumu postaje njezin produkt neto zbiljsko. Evo vidite, razum jedva eka da netko neto napravi da bi mogao o tome neto govoriti. Tako onda analitiari ne znaju da moraju ekati nekoga da im prethodno neto napravi, sintetizira, da bi znali to analiziraju. Ne pitaju po emu predmet jest, po emu neto uope jest. Dakle, razum je onaj koji dolazi na gotovo. On je gotovan! Kad mu netko neto napravi, onda on izvana dolazi na to kao taj dani predmet. Naravno da sve ovo to smo tu sad rekli o podrijetlu, da tako kaemo, misaono podrijetlo ve lei u Kantovu pojmu primata praktikog uma. Kant je prvi u historiji filozofije koji se uope usudio iskazati ovakvu jednu tezu. Pazite, od prvih filozofa, od Sokrata, Platona, Aristotela, pa kroz cijelu historiju filozofije, ali i ne samo filozofije nego i ivota, teorija ima primat, a on sad govori o primatu praktikog uma. Dakle, tu je poetak, pri emu e sad tu biti velikih neprilika, tekoa za Fichtea, za Schellinga pa ak i za
122
Hegela, premda je Hegel ve vidio te stvari, kako mu taj pojam prakse ili praktikoga, uzet sam za sebe, ne omoguuje ono to se tu naziva identitet subjekt-objekta, a to znai identitet teorije i prakse, pri emu ak nedostaje upravo ovaj stvaralaki organ mate. Kad govorimo o spekulaciji, onda na poetku stoji identitet teorija-praksa-mata, ili obrnuto: mata-teorija-praksa! Tu je poetak svijeta i naega ivota i svega to uope moe biti, jer je tek to i tako relevantno za na ivot. Tako da je spekulacija identitet svih tih, recimo, triju momenata. im se odvoji primat teorije, primat prakse, ak i bez mate koja tu onda ne igra neku ulogu, onda se tu ve nalazimo u onome to se naziva metafizika. To znai, poeti i zavriti s gotovim svijetom, a ne pitati odakle je to, po emu je svijet mogu!? Pa, kako nikad ne pitamo po emu je to!? Dobro, ako smo religiozni, onda je Bog stvorio svijet, onda nam je to nekako lake! Samo, to je palijativ, nismo pri tome ba jako razmiljali nego smo samo to prihvatili, to su nam drugi rekli. To je onda ak jedna dogma. Pri emu je Hegel onda napisao u Filozofiji religije jednu heretiku misao, njega su trebali spaliti a ne Giordana Bruna: stvaranje je djelatnost, u djelatnosti lei razlika, u razlici ono konano. To znai, kad Bog stvara svijet, postaje konano bie! Pa, kakav je to onda Bog!? Pazite dobro, stvaranje je djelatnost. A to je djelatnost? Djelatnost subjekta u odnosu na objekt, na proizvod! Kad Bog stvara svijet, svijet postaje drugo drugoga, i Bog drugo drugoga, a drugo drugog moe biti samo konano bie. To je tono iskazano po principu ovjekova stvaralatva! Ali neete za ovjeka rei da je Bog. Tamo imate pojam stvaranja, tu imate pojam proizvoenja, pa to nije isto! Hegel je sruio Boga, katolikoga Boga, pazite, kao stvoritelja svijeta, pa onda dodaje: Bez svijeta Bog nije Bog. Zamislite, pa to je hereza! U Bibliji stoji i Bog stvori ovjeka na sliku i priliku svoju! Dakle, trebali bismo rei, bez Boga nema svijeta, je li tono!? Pa, Hegel je heretik, njega bi trebalo spaliti! Srea da nema vie inkvizicije! A Kanta su, bokca, metnuli na onaj index samo zato to je rekao da se teorijskim, filozofskim putem ne d dokazati Boju egzistenciju, nego jedino praktiki, kao postulat praktikog uma. Pa, dobro je razmiljao! A Hegel je zasluio lomau! Sad u ukazati za objanjenje ovih Fichteovih stavova ba na jednu Hegelovu interpretaciju koja ide na najbolje to je Hegel vidio tu u Fichtea i potvrdio to, a poeli smo upravo s bitnim problemom odnosa razum-um. Jo to nismo dovrili, mi emo tek doi do toga. Taj pojam uma ostaje tu jo uvijek velika apstrakcija, jer se moe jo uvijek misliti descartesovski, pa i kantovski, u smislu puke spoznavalake moi, vieg ranga nego razum. A nije! Um dobi-
123
va sada ovdje stvaralaki karakter. Bolje rei, upravo proizvodilaki. I po toj se liniji razvija onda odnos ovoga jo uvijek spoznajno-teorijski postavljenog problema razum-um, do toga da je um ak slobodarski miljen u identitetu sa slobodom i sa stvaralatvom. Evo jedno mjesto koje emo jo s Hegelom naglasiti, da potkrijepimo ovo to Hegel govori. Upravo, u ovom spisu koji je ve jako spekulativno utemeljen, prvi spis Hegelov, mislim, prvi objavljen za njegova ivota, to je 1801. godina. Dakle, to je sedam godina nakon Fichteova djela Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre, Osnova cjelokupne nauke o znanosti. Hegel je jo pod velikim, pravim i dobrim utjecajem Fichtea kao spekulativnog mislioca, ali u istoj toj knjizi, u istom tom djelu, na kraju dezavuira ono to je na poetku rekao. To su, kad ovjek malo razmisli, za mene uvijek iznova, nekakve udne stvari i te akrobacije, tako da onda, mislim, pa kako jedan veliki mislilac, ranga Hegela, moe, ak u istoj knjizi, gdje mu Fichte daje pretpostavku da bude prvoklasni spekulativni mislilac, i on sm to kae, i onda sm sebe dezavuira i govori desetu stvar, jer Fichtea naziva subjektivnim idealistom! Dakle, onda stvarno nije pretjerano ako kaemo da su ba Hegela trebali spaliti, a ne Giordana Bruna koji je bio poten deko! Dakle, evo jedno Hegelovo mjesto ba iz toga djela: Neidentinost se uzdie do apsolutnog naela... On tu zapravo kritizira razdvojenost Fichteovog pojma identiteta, pa ukazuje na to kako je to alosno da smo ve nakon pojma uma, koji je kumovao razumu, vratili se natrag na razum. On time hoe kritizirati sve filozofe koji nisu shvatili, kako bi Fichte rekao, ni Kanta ni Fichtea niti smu bitnu spekulativnu poziciju. Neidentinost se uzdie do apsolutnog naela kao to drukije nije bilo mogue, poto se iz ideje, proizvoda uma, identitet, tj. ono umno, odstranilo i bitku se apsolutno suprotstavilo... pazite, to je sve miljeno kao povratak na predkantovsko stanovite, stanovite upravo spoznajne teorije ... nakon to se um kao praktika mo bio prikazao ne kao apsolutni identitet nego u beskonanom suprotstavljanju samo kao mo istog razumskog jedinstva... to je Hegelova kritika! Tu je Hegel prvoklasni spekulativni mislilac pod utjecajem Fichtea ... morao se od strane konanog miljenja, tj. od razuma, upravo tako i misliti. To je dovretak Fichteove kritike pojma razuma, a sad emo rei spoznajno-teorijske pozicije i filozofije koja je ostala u horizontu razuma. Da je dola na nivo uma, onda je morala ii ovim spekulativnim putem o kojem smo sad maloprije govorili, a koji mu je, naravno, zacrtao upravo Fichte. Tu je sada na djelu prvoklasna Hegelova kritika, a odmah iza toga, rekli smo, Hegel sm sebi protivurijei.
124
Kada malo pogledate jo i drugu stvar, pazite, to je 1801., a 1806. on zavrava Fenomenologiju duha, i tu sad ide pria kao da nikad nije napisao ove stavove. Sad je on pravi filozof i samo filozof! Onda ak barata pojmom fenomenologije. Pa to je fenomen? Pojava! Nauka o pojavi! Pa kakvoj pojavi? Pa kako si je Hegel to onda mogao dopustiti? To mogu ovi dananji fenomenolozi koji nemaju pojma o filozofiji, pa onda su spoznajno-teorijski husserlovci i priaju pretkantovske prie. Onda nije udo, to Husserl pie kartezijanske meditacije, pa se vraa na Descartesa. Pa, dobro, to je njegova stvar, samo to mu je zaostatak od tristopedeset godina! Ne treba se vraati na neto to je ve produbljeno, prevladano i ukinuto, i tako dalje, i to takvom klasinom filozofijom koja je ve spekulacija. Mi emo u iduem predavanju to jo konkretizirati, po nekim bitnim momentima. Sad smo se htjeli zadrati na ovom bitnom momentu odnosa razuma i uma, kojim se u razrjeenju, mogli bismo tako rei, fichteovskom spekulativnom razrjeenju, dolazi do novoga, spekulativnog pojma uma, koji je ve izvuen iz horizonta spoznajne teorije. Da, zato smo se malo vie tu zadrali, jer tu lei najvei problem, barem jedan od najveih problema za cijelu klasinu filozofiju a to je terminologija. Ve smo na to ukazivali. Mi emo ukazati, recimo i za Fichtea, koji ve stoji na spekulativnoj poziciji pa se vraa natrag na prevladane misaone stavove. Ti filozofi imaju, valjda, pravo na lutanja jer to su veliki, upravo epohalni iskoraci. Ja u ba na jednom momentu, kad doemo do toga, pokazati koliko se Fichte, pa onda kasnije i Hegel kao njegov uenik, strano mui tim problemom samo zbog toga to nemaju na raspolaganju inventar pojmova, da tako kaemo, koji bi bili ve spekulativni, a ne vie samo filozofski, a na djelu je ba ta neprimjerenost. Tako, to Fichteovo insistiranje, kad kae, a to je moja filozofija drugo nego Kantov transcendentalni idealizam i skae sebi u usta! Pojam transcendentalnog odnosi se kod Kanta, kao to smo vidjeli, samo na domet i granicu spoznajnog, spoznavalakog subjekta ili spoznavanja. I samo na to! Odnosi se na granicu spoznajnog odnosa, na pitanje to mi zapravo moemo spoznati!? To pita Kant. To je ono njegovo pitanje o sintetikim sudovima a priori. On kritizira metafiziare i cijelu filozofiju koji barataju pojmovima, i veli, a niste pitali odakle, kako ste doli do njih. I smatra da to nije kritiki posao! Nije pravi istinski filozofski posao! I tu lei taj kriticizam! Pa dobro, ali i Fichte i Schelling se mue, pa onda ak i Hegel sa svojim idealizmom, i tako dalje. Mue se s pojmovima koje su naslijedili od tradicije, koja je bila par excellence filozofijska tradicija, a nije jo spekulativna. Tek upravo tu smo vidjeli kako je ve Fichte naglasio ovaj pojam producirati, Produktion.
125
A sad da anticipiramo idue izlaganje, sad se on i Schelling, njegov uenik, vraaju natrag na pojam, pazite dobro, na pojam intellektuelle Anschauung! Intelektualno zrenje! Anschauung je zr, zrenje. Pa, to znamo kod Kanta, imate zorove prostora i vremena, i tako dalje, kao osjetilne podatke pomou kojih tek trebate doi do predmeta. Pa onda Kant veli, bez pojmova su ti zorovi slijepi, a bez zorova su pojmovi prazni! Ali to je kantovska problematika! Pazite, to je supstitut za pojam produkcije, stvaralatva, on ak postaje intelektualni zor. Pa to je uasno! I onda ih obadva, s pravom, Hegel hvata tu za rije. To ba i nije bilo korektno s njegove strane, jer njegova je teza da treba kod svakoga ovjeka traiti u njemu ono najbolje, a on je iao natrag pa je onda Fichtea i Schellinga napao, pa vi ste se sad vratili na spoznajnu teoriju, na ovo odvajanje... i tako dalje i tako dalje. A nije trebao, jer je upravo rekao, citirat u, on je vidio veliinu Fichteovu kao spekulativnog mislioca. Ali ipak s pravom kritizira i Fichtea i Schellinga upravo zbog toga to sada, umjesto da ostanu na pojmu Selbstttigkeit, samodjelatnost, mata, stvaralaki moment, i tako dalje, oni se vraaju da trae, da tako kaemo, poetak! Kakav poetak? Pa spoznavalaki! Intelektualno zrenje pa to je drveno eljezo! To nita ne znai. Kod Kanta zrenje je Anschauung, to je osjetilni podatak, bijelo, crno, i tako dalje! I sad, s ovim intelektualnim, sad su oni neto dobili! Nita nisu dobili! Time su demantirali zapravo svoju produkciju. Nema nikakve produkcije na bazi mojega zrenja. Bilo kakvog! A gledajte, ta je tu posrijedi. Ovo to smo govorili muka s terminologijom. Naravno da imaju pravo na lutanje, misao je krhka stvar. Prema tome, jedan Fichte, jedan Schelling imaju pravo da lutaju, ali ve su prije doli do spekulativne pozicije par excellence, i na tome je trebalo insistirati i to dalje provoditi konsekventno. Kad doemo do Hegela, vidjet emo kako je i on bio fifty-fifty, pedeset posto filozof, a pedeset posto spekulativac.
126

Kolegice i kolege, uo sam da se neki kolege nisu usudili pitati za neke bibliografske reference o kojima ovdje govorimo. Ja vas moram upozoriti, nemojte se ustruavati, jer ja sam tu da vam izloim sve tako da vi moete pratiti, da biljeite, i tako dalje, pa me slobodno prekinite, recite, gdje se to nalazi, koji je to citat, i tako dalje, ili pak, ako neto niste uli, i tako dalje. Ja nisam striktno naveo neke citate. Ja u se sad vratiti da vas uputim na neke stvari koje sam propustio. Gledajte, postoji za ovo razdoblje o kojem sada govorimo u vezi s Fichteom, a za to ste vi pitali, to je Hegelov takozvani Differenzschrift, ja ne znam je li to kod nas prevedeno, ja imam tu njemaki original, to je takozvana zelena biblioteka, grne Bibliothek izdavaa Felix Meiner iz Hamburga, filozofska biblioteka za cijelo prolo stoljee, jedna od najznaajnijih biblioteka, gdje su objavljivana sva djela klasinog idealizma, sve do 1969-70., kad su kod izdavaa Suhrkamp u Frankfurtu, objavljena, na primjer, Hegelova sabrana djela u dvadeset svezaka. Dobro, drago mi je uti, nisam znao da je taj Hegelov spis preveden kod nas, tako da vi moete doi do toga. Zato? Ne cijela knjiga nego, recimo, prvih dvadeset stranica te knjige pod punim naslovom Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie, iz 1801., to je bila prva Hegelova objavljena knjiga. On je i prije imao rasprav, sa Schellingom, u onom Filozofskom urnalu, i tako dalje, ali to nije objavljeno, tako da je ovo njegova prva, da tako kaemo, javno objavljana knjiga, 1801. Za taj poetak ove knjige, ja sam rekao da je to neto najbolje to je Hegel napisao. Sad, naravno, kad se to kae, to moda zvui malo pretjerano, jer Hegel ima prvoklasnih stvari kroz sva svoja djela, ali puno puta je odustao od ovoga to je rekao tu na prvih dvadesetak stranica. Pazite, to je sedam godina nakon Fichteove Osnove cjelokupne nauke o znanosti iz 1794. Dakle, sedam godina nakon toga objavljuje Hegel pod velikim, direktnim Fichteovim utjecajem svoje prvoklasne spekulativne! teze, produbljeno, tako da je to izuzetno vrijedno proitati. Ne treba ii odmah na kritiku, poslije Hegel sebi naalost protivurijei, ali na prvim stranicama toga spisa to tu govorimo Hegel daje za pravo, hvali Fichtea i sve njegove bitne stvari, gotovo da ih prepisuje, i tako dalje, ali vano je rei: spekulativne stavove, i onda pri kraju ete nai zalom u ocjeni Fichtea, ali i Schellinga. Ja u vam proitati neto da ba to vidite, to je jedno kljuno Fichteovo mjesto koje, sad u tako rei, svi ti historiari filozofije ili interpretatori
128
ili teoretiari ili filozofi vjerojatno nisu proitali ili ga nisu shvatili! Fichte, naime, eksplicitno kae: ono Ja nije puki subjekt u spoznavalakom smislu nego identitet subjekt-objekt. I sad, u toj istoj knjizi gdje Hegel prvoklasno spekulativno interpretira svojeg uitelja Fichtea, na kraju kae ovo: Fichte je subjektivni idealist, a Schelling je objektivni idealist. to je sad to subjektivni idealizam!? Postoji samo jedan klasini subjektivni idealizam, a to je Berkeleyev, onaj solipsizam, za kojega smo proli puta rekli da bi ga trebalo uhapsiti, jer kao sveenik nije priznao svojega Boga kao stvaratelja svijeta rekavi, kad ja zamirim, onda svijeta nema. Dakle, to su gotovo ve banalnosti koje sad zauuju kod Hegela! Ako za nekoga, nakon onog Ficheova stava identitet subjekt-objekta, ako izbaci objekt vani, pa onda veli subjektivni idealizam, onda se to ne prilii jednom Hegelu! Ali prvih dvadesetak stranica, ili trideset-tridesetpet, to sam citirao, tu je onaj stav gdje Hegel kritiki, nastavljajui na spekulativno postavljanje problema kod Fichtea, govori o ne-idetninosti. Pri emu proli put smo o tome govorili odnos razum-um de facto znai to. Kad Hegel kritiki govori o neidentinosti, on time aludira na srozavanje uma na nivo razuma. Pri emu, slijedei Fichtea, prvoklasno vidi da se vraamo natrag to bih ja rekao kontra njega na filozofsko stanovite, a ne vie na spekulativno, jer kad napusti um, onda se srozava na pojam i nivo razuma, to je onda takorei cijela filozofija koja uglavnom ide po toj liniji. Meutim, sad, kad ve to govorimo, iako imamo drugih problema s Fichteom, rei emo jo ovo: ak i u njemakom jeziku, a i kod nas, imate jednu malu nepriliku s ovim pojmom uma Vernunft, um je Vernunft. A, pazite, to ak govore i neki filozofi, imate kritiki Hegelov pojam, zdravi ljudski razum. To glasi na njemakom der gesunde Menschenverstand! Ali sad imate u njemakom jeziku izraz vernnftig, na primjer, kae se, Sei vernnftig!, to znai, Pa, budi pametan!, Budi razuman! Dakle, Vernunft, vernnftig, ali ne u smislu uma, u filozofskom smislu, o emu mi tu govorimo, nego u obinom svakidanjem govoru, u smislu pameti. Pa i mi velimo, nije mi palo na pamet i nije mi palo na um! Pa, naravno da mu nije palo na um kad ni nema uma! Treba rei, nije mi palo na pamet. Ima jedna stvar koja se obino ba ne reflektira, ja sam to jedanput i napisao pojam pameti identian je s pojmom interesa. Pametan ovjek je ovjek koji zna svoj vlastiti interes. On ne mora biti nekakvo veliko umno bie, nekakav Fichte ili nekakav Hegel da bi bio pametan, da zna svoj interes. U tom kontekstu sam ja studentima uvijek govorio: Nemojte nae politiare
129
smatrati bedacima jer oni su vam jako pametni. Zato? Jer znaju svoj interes. A vi niste toliko pametni kao oni, pa ni Kangrga ba nije toliko pametan kao politiari. Prema tome, oni su pametniji. Ali, sad gledajte, pojam uma u tome, pa, to mi ne bi palo ni na um! Pa, ne moe mu ni pasti, jer kad bi uope bio na nivou uma, to bi znailo da bi bio na nivou samorefleksije, samosvijesti, samodjelatnosti, slobodno bie, kako je to Fichte odredio. Dobro, to mi kao prosjeni ljudi nismo, ali treba rei, to mi ne pada ni na kraj pameti. To znai, pa znam ja svoj interes, neu ja to napraviti, ili hou, i tako dalje. Ali pazite, i u njemakom jeziku imate to. Kad to govorimo, moram to rei, pa neka me svi potaju! Prije svega, tu je rije o terminologiji i, osim toga, o filozofiji. Jedino su Nijemci imali istinsku filozofijsku terminologiju, za razliku od drugih jezika. Ja to mogu rei ak s jedne kompetentne pozicije, a rei u vam zato i kako, hou ba da se tu zadrimo, da se to vidi. Naravno, kad velimo Nijemci, onda se to ne odnosi, naravno, na svakog Nijemca, ak se to ne odnosi na neke filozofe, poput jednoga Heideggera koji izmilja terminologiju koja uope nije filozofijska! Ja u vam rei ovo, Heidegger je proitao od Sudermanna, Frau Sorge, onda je ovu brigu, Sorge, stavio kao glavni problem za svoju filozofiju. Neka si on to lijepo metne za uho, to bi se reklo, jer to nema veze s filozofijom. To moe biti psihologijsko, psihoanalitiko, socijalno odreenje, i tako dalje. Pa, znamo to je briga, mi jesmo brini, pa naravno da smo u brigama, i tako dalje, pa nije to kljuni problem naega ivota i cijele historije ili filozofije. Prema tome, kad kaemo Nijemci, onda to znai prosjean Nijemac i takvi filozofi, ali klasina filozofija je do posljednjih konsekvencija iscizelirala tu filozofijsku terminologiju. ak sam vam tamo rekao, ako niste zaboravili, da je u njemakom jeziku Hegel prvi upotrijebio pojam Geschichtlichkeit, povijesnost. Pri tome, pazite to se tu dogaa, to znai Geschichtlichkeit der Geschichte, povijesnost povijesnog, povijesnost povijesti. Trebalo bi rei Geschichtlichkeit der Historie ili des Historischen. Tu bi se onda napravila prava distinkcija koju je Fichte ve napravio kao bitnu distinkciju izmeu povijesti i historije. Kad on kae Historie, onda kae bloe Historie [puka historija], misli se sve ono to empirijski, aktualno, tee, historija, i tako dalje. A povijest je zaustavljanje toga teenja, ona proizvodi, omoguuje tu historiju. U vezi s time mogu vam rei to, ja sam u svojim radovima napravio tu distinkciju, to moete proitati. Onda me je kolega Predrag Vranicki, sad naalost pokojni, koji je bio tu profesor, kritiki upozoravao na to. To ete nai u mojoj knjizi Praksa, vrijeme, svijet: povijest i historija. Pa me onda on
130
pozvao k sebi i veli da pretjerujem. Pazite, on je napisao prvoklasnu Filozofiju historije, pa sam ja njemu rekao da je on to izvrsno pogodio. Pazite, kad bismo konsekventno mislili, spekulativno, onda ne bismo mogli rei ono to je Hegel napisao filozofija povijesti. Nema filozofije povijesti! Postoji samo filozofija historije! A povijest ili povijesno ili povijesni in, slobodno in, re-evolutivni in, samodjelatni in, i tako dalje tu se nikakva filozofija nije dostatno pribliila tome nego tek spekulacija! Prema tome, Vranicki je napisao prvoklasnu Filozofiju historije u tri sveska, to su hiljade stranica, to moete proitati, stvarno si je dao truda, ak je i umro od toga, od umora, dobro... Ali mene je zvao, pa veli, sluaj, Grga, pa ta sad ti insistira na nekakvim izmiljotinama, to, povijest i historija! ... Dobro, moram biti malo bezobrazan, Vranicki nije vidio tu spekulativnu distinkciju, njemu je to bilo udno i neprilino. A, pazite sad njegov argument, ja vam ba sad elim to istaknuti. Veli on, pa, Englezi, Francuzi nemaju u svom jeziku tu distinkciju, dobro Nijemci bi moda imali, ali oni nemaju! Pa, naravno da nemaju! Evo, gledajte, u francuskom jeziku, histoire, lhistoire, pa neka napravi Geschichtlichkeit, povijesnost! Moda historicit? Ali to je od histoire! Dakle, gdje mu je jezik za to!? Ili Englez, ne daj Boe! A Amerikanci!? Amerikanci su imali tek neto malo filozofije dok ovi evropski emigranti, a naroito idovski Bloch, Marcuse, Adorno, Horkheimer, Fromm, i tako dalje, kad su bjeali pred Hitlerom nisu u Ameriku prvi puta donijeli filozofsku misao i filozofiju i to, a do tada Amerikanci su imali samo ovoga Jamesa, pragmatizam, jo neke stvari. Ali, gledajte, i bez obzira na to to Francuz ili Englez ne moe napraviti tu razliku u jeziku, pa kakva je to argumentacija!? Pa ak ni sm Kant, ja sam vam to rekao, on ima pojam Kritik der praktischen Vernunft, gdje ovaj izraz praktisch ima dva smisla, praktian i praktiki, pa onda sm Kant mora svojim prosjenim Nijemcima i njemakim filozofima, rei: pod praktisch ne mislim promuurnog, pametnog, snalaljivog ovjeka, svakidanjeg, ovoga i onoga, jer taj ivi u sferi bitka, nego mislim na ono to se tu naziva aktivitet subjekta koji transcendira, prekorauje puku praktinost. Pa, onda kad su me oni Nijemci pitali, s pravom, naravno, a kako vi Jugoslaveni filozofirate, mislei da mi nemamo jezik za to, onda sam ja njima rekao bolje nego vi! [smijeh u publici] Da, to je njima bilo dobar vic, ali ja sam rekao, to nije nikakav vic, ja mislim ozbiljno, pa sam im naveo taj primjer praktianpraktiki. A imate takoer, recimo, njemaki pojam Empfindung. Empfindung je osjet, ali imate i empfindlich, Empfindlichkeit osjeajno, osjeajnost,
131
na primjer, empfindlicher Mensch, osjetljiv, senzibilan ovjek. A Empfindung je ujedno percepcija, osjet, ono to mi nazivamo osjetilno u filozofiji. Prema, tome, kao to imamo distinkciju praktiki-praktian, imamo i povijest-historija. Naravno da u naim uvjetima, takozvanim jugoslavenskim ili bivim jugoslavenskim, ne moram ih imenovati, imate i onaj argument: mi govorimo povijest, a oni govore historija! Pa dobro, to je za ove s ulice! Dodue, nisu ba na ulici nego su na vlasti! Kako bilo, tu distinkciju omoguuje na jezik, pa mora kao filozof koristiti jezinu mogunost koju imamo! A sad u vam rei jo jednu stvar. I sm Nijemac kojega ja tu hvalim, to jest, Nijemce filozofe, imaju jezinih tekoa, filozofijskih, ali ak ne samo filozofijskih. Rei u vam odmah zato. Pazite, ja to govorim iz sme sri stvari, iz svojih vlastitih prijevoda. Jo 1958. godine pa to je ve pola stoljea! prevodio sam Blochovu knjigu Subjekt-Objekt, to imate kod nas u Naprijedu, ve u dva-tri izdanja. Preveo sam i druga djela, Hegelovu Fenomenologiju duha, a onda sam preveo i svoju vlastitu knjigu Praksa, vrijeme, svijet na njemaki. I sad, gledajte na ta sam naiao Nijemci nemaju dovoljno jezinih finesa kakve imamo mi! To vam govorim iz prve ruke! Oni moraju neke stvari, i glagole i atribute, doraivati, komplicirati, i tako dalje, da bi iskazali te jezine finese koje sam ja u svome jeziku imao, u svojoj knjizi, a u njemakom jeziku ih nisam imao, pa sam se muio, morao opisivati i tako. Kad sam doao gore, gdje imam kolege univerzitetske profesore, pa sam njima govorio o tome, sluajte deki, vi zapravo nemate jezik... Oni su se, naravno, smijali, i tako to. Dobro, to su bile ale, ali to je tono to. A sad gledajte, kad smo ve govorili, Francuzi, Englezi, ve sam spominjao, pazite, Fenomenologiju duha je na francuski preveo Jean Hyppolite. To je bilo jo prije Drugog svjetskog rata. Imaju oni u francuskom neke mogunosti, recimo, an sich-fr sich, en soipour soi, tj. po sebi-za sebe, i tako dalje. Ali nije to samo to, tu su kovanice. U naem jeziku imamo tri mogunosti da to prevodimo, sa sloenicama, npr. posebitak-zasebitak, ili bitak-po-sebi i bitak-za-sebe, i tako dalje. I sad pazite, Jean Hyppolite je primljen u francusku Akademiju znanosti i umjetnosti kao nagradu za taj svoj teki prijevod Fenomenologije duha na francuski. Kao zasluge! Dakako, s pravom, jer se on morao dobro pomuiti, to nije moglo biti jasno, toliko se muio da ovaj Hegelov njemaki jezik dobro prevede na francuski. A Kangrga? Pa, on se nije morao muiti, on je to mogao prevesti s naim jezikom tako da nije bilo problema! Onda to!? Pa mi imamo jezik,
132
ne treba poseban trud! A zamislite prijevod na engleski! Pa dobro, da sad to kaemo, da ne zaboravim, uo sam da neki meu vama itaju Kanta ili druge ove klasine deke na engleskom dobro, ne moramo svi znati njemaki, ali to smije biti samo pomono sredstvo, i to ako imate samo to na raspolaganju. Ali ja nemam puno povjerenja da bi se to dalo dobro prevesti na engleski. Tu su naime fine distinkcije koje u njemakom jeziku imaju tono svoje utemeljenje! Zato ja govorim o tome, i nitko se ne treba uvrijediti jedini pravi filozofski jezik je njemaki! To je moja teza, nitko se ne mora s time slagati, ja nikoga ne kanim s tim vrijeati, niti Engleze, niti Francuze, niti neke druge. Pri emu je interesantno da ba mi imamo tako bogat jezik, a nemamo bogatu filozofsku tradiciju! Naravno, imamo tradiciju, ali kakva je? Dakle, to je neto to nas mora radovati, da na jezik moe prvoklasno izraziti i prevesti, recimo, jednoga Fichtea, Hegela i Kanta bez ikakvih tekoa i neprilika! Naravno da je za studij klasine njemake filozofije najbolje ako netko zna njemaki, meutim, imamo i naih prijevoda. Evo, ja sam pisao o Fichteu, ali mi prije jo nismo imali prijevode njegovih djela. Vi ste sretnici! Kad bih ja vama priao kako smo mi poinjali studirati poslije Drugog svjetskog rata, a nismo imali najneposredniju literaturu. Pa to je bila prava muka Kristuova! Ja se sjeam, onda su prve veze bile s francuskim konzulatom, institutom, tamo u Preradovievoj ulici, odmah na poetku, pa smo tamo naili na neke stvari. Ja sam, recimo, Lukcsevu Geschichte und Klassenbewutsein, Povijest i klasna svijest, kupio preko Francuskog instituta na francuskom jeziku, jer nismo imali nita drugo na raspolaganju. Znate to se dogodilo!? Dogodilo se, recimo, Vranicki je bio partizan, pa je iao u Radniku biblioteku, i znate ta je naao prvo izdanje Marxovih Ranih radova, u dvije knjige. Original! To su bili, prvi izdavai, Landshut und Mayer, 1932., iz arhiva Socijal-demokratske partije Njemake. To je zapravo pravo udo da se za vrijeme nacizma taj materijal zadrao, da ga nisu unitili. To je srea Boja! Negdje je to bilo skriveno, tako da se to odralo do poslije rata. Nitko do tada nije imao pojma o Marxu da je on filozof! Ovi tamo, Druga internacionala, oni su njega tretiratli kao dobrog politikog ekonomista! Pa, to je za krepati! Tako i oni nai marksistiki ekonomisti, kako li su se zvali... Marx se onda okretao u grobu! A nitko nije proitao Kapital da tono vidi kritika politike ekonomije... Ma, kakva kritika, neemo sad valjda o kritici!? Politika ekonomija, je li! Pa tu njihovu politiku ekonomiju mi ivimo svaki dan, Marx nam sa svojom kritikom lei pod krevetom, kao to sam rekao, pa hoe otkriti ta se s nama tu dogaa. A mi smo ga bacili u smee jer je neprijatelj Hrvatske! Ali, pustimo to!
133
Ja u sad vama tu citirati iz Fichtea, to je kod nas objavljeno u Kulturi, Zagreb, 1956., Odabrane filozofske rasprave. To je preveo, mislim, Sonnenfeld, po elji naega profesora Vladimira Filipovia koji je tada bio ef ovog naeg Odsjeka. Meutim, gledajte, Sonnenfeld je bio podrijetlom Nijemac, mislim, dobro je znao njemaki, ali nije bio filozof, i to vam je tekoa! Preveo je, recimo, Fenomenologiju duha, prije ne znam koliko godina, i onda kad sam ja prevodio Fenomenologiju, to je objavljeno 1986., i naem kod Sonnenfelda da je to apsolutno neadekvatno, prije svega terminoloki. I znate to jo? Sonnenfeld je bio pametan, kao i mnogi drugi, nije on jedini pazite, pasusi koji su bili jako teki, on ih je naprosto izbacio! Ispustio! To je radio i jedan na, sad pokojni, jako razvikani filozof, kad je doao u Zagreb, on mi je ak rekao: Grga, kak si bedast, pa kad naie na neto teko, to onda izbaci van! Pa ne bu se muil z tim! Da! Kad sam prevodio Ernsta Blocha, Subjekt-Objekt, naiao sam na jedno petnaestak mjest da je Bloch tei od Hegela! Tu, ba u tome djelu SubjektObjekt! A mi smo imali tu profesora Zdenka kreba, naalost pokojnoga, najboljeg naeg germanista, s kojim sam ja bio dobar. I mislio sam, pa tko e mi bolje pomoi da odgonetnem ta mjesta nego najbolji germanist!? I doem ja profesoru krebu, onda me on gleda i veli: Je, ujte dragi kolega, pa s im ste vi tu meni doli, pa tu vam ja ne mogu nita pomoi, to nije pitanje jezika, to su nekakvi srednjovjekovni tekstovi, to vi u filozofiji negdje morate znati! Isusa ti Boga, on meni nita nije mogao pomoi! Pa sam se ja muio, i drugi su svi dali glave na kup, pa hajde, onda smo to nekako deifrirali. Zdenko kreb je bio najbolji na germanist tu, ali ja se sad moram pohvaliti, u Beogradu je bio najbolji germanist Jovan Kangrga, moj daljnji roak. Sad znate da smo mi Kangrge jako pametni, svi imamo podrijetlo ispod Huma kraj Otoca u Lici, a kako narod ne ita h, jer nema duha, tako je Kangrga roen pod Umom. A znate po emu je rjenik toga Jovana Kangrge prvoklasan? On je radio s filologom Ristiem, pa za svaki pojam, za svaku rije imate sinonime u svim tokavskim govorima: bt, sutina, sutastvo... Razumijete? To je bogatstvo filozofskog jezika, zato je to izuzetno vrijedno! Tako da to meni puno koristi, i etimologija je unutra, dakle, Kangrga-Risti, Srpsko-hrvatsko nemaki, i obrnuto, Nemako-srpsko-hrvatski renik. Dakle, ovo to smo rekli, Fichte, u ovim Odabranim raspravama mi smo ak citirali onaj jedan njegov stav, ionako me nee razumjeti i tako dalje, ali njemu je ipak bilo stalo da ga razumiju, jer svakome je stalo, i Hegelu je bilo stalo u onim njegovim dodacima, pa naglaava, da biste me razumjeli.
134
To su najtee stvari, oni Dodaci, Zustze. I Fichte se trudio, pa onda imate prvi uvod u nauku o znanosti, pa drugi uvod, onda trei... uvijek iznova, da bi ipak to nekome pribliio. On je tako tono znao to radi. Naime, znao je da je prekoraio horizont filozofije. Spekulacija je bila neto to nije ba bilo shvatljivo. Pa, nije shvatljivo ljudima ni do danas, ukljuujui i filozofe! Jo ni sad ne zna nitko to je zapravo spekulacija, pa to je alosno! Ni najvei filozofi! Meutim, nije sad u pitanju samo ovo Fichteovo nastojanje da bude razumljiv, nego su u tim uvodima dalekosena njegova objanjenja onoga bitnog! Od idueg predavanja morat emo se malo pozabaviti time, to ide tako daleko da je Fichte to je moja teza bio prvi teoretiar samoupravljanja! Pazite Selbstverwaltung! Iz toga onda oditavate sve drugo! To je, dakle, bio Fichte koji poinje kao mladi deko pod pseudonimom, s dva spisa, gdje brani Francusku revoluciju, teorijski obrazlae njezinu opravdanost i tako dalje. A, pod pseudonimom, da ga ne uhapse, naravno, u Njemakoj toga vremena! Teoretiar Francuske revolucije bio je ve i Kant, to kae i Marx, teoretiar Francuske revolucije, a prije njega je Hegel to jako naglaavao. Svi su oni rasli na Francuskoj revoluciji, to je bio epohalni prevrat, pa je zato, u skladu s time, to bio i jedan mogui misaoni prevrat u klasinoj filozofiji, i jedino u njoj. A Fichte, iz teoretiara Francuske revolucije izrasta u revolucionarnog mislioca spekulativnog, evo, to hou rei! To emo pokazati. To su takvi stavovi da ovjek ne povjeruje da je to on pisao prije dvjesto godina. Do toga nisu doli ni oni takozvani socijalisti-utopisti koji su se osim toga utapljali, kako je rekao moj profesor Berus da su studenti govorili na ispitu... O tome emo svakako jo govoriti jer je tu Fichte sa svoje spekulativne pozicije doao do najdubljih, revolucionarnih stavova, i obrnuto. Bio je pravi revolucionar, a ja sam ga nazvao prvim proleterskim misliocem. Dobro, to bi bilo dovoljno za ovo reeno. Proli puta smo vie-manje zavrili s onim kljunim problemom klasine filozofije, s odnosom razuma i uma, koji onda izrasta u neto drugo nego to je on fungirao u cijeloj novovjekovnoj filozofiji, od Descartesa do Kanta, kao to smo rekli. Pojam uma, naroito! Meutim, Kant je ve nunou onoga do ega dovodi cijeli njegov osnovni misaoni proces doao do pojma uma jer mu je tamo, s onim njegovim razumom, nedostajalo neto bitno, i tako dalje. Dakle, to smo proli puta pokuali eksplicirati a sad idemo samo korak dalje! S Fichteom, naravno! To je ono najavljeno tree to bi tu trebalo kazati, tj. da se time odmah nalazimo na samom pragu spekulacije koja ovdje to treba ba naglasiti
135
na Fichteovu pojmu identiteta subjekt-objekta. Ako sad iskaemo taj identitet, kao to to Fichte radi, onda treba ukazati na jednu misaonu muku, doslovno. Fichte, naime, mora izii iz horizonta filozofinosti u spekulaciju, a nema ime, to jest, nema terminologije, nema pojmova koji bi mu to omoguili, mora koristiti filozofijske pojmove za neto to vie nije filozofijsko! Na primjer, pogledajte ovu formulaciju, identitet A = A. Pa, znamo dobro to to znai, to je osnovno u formalnoj logici, tu nemamo te stavove. Pa to onda, u tom obliku, da tako kaemo, vue na onaj osnovni formalno-logiki stav u kojem je na djelu samo sad emo to naglasiti metafiziki, dakle teorijski miljena kopula je, jest, ime se dobiva jedino puka tautologija, A = A. To toboe u Fichteovu smislu ne znai nita, kad ga gledamo ovako formalno i povrno. To je samo potvrenje formalno-logikoga zahtjeva da je to A, a ne B, pa onda i ostani kod toga! Dobro, to je u redu, ali teorijsko miljenje kao takvo vie sad emo rei tako, pod navodnicima ne moe to pratiti, jer mu naprosto nije dano da se u onome A = A ujedno nalazi i ono treba da. Pa, naravno, ali to je ve spekulativni odnos prema onome to nam Fichte hoe rei kao ono jo ne, budui da smo time ve na stanovitu dijalektike, prije svega. A tu je ve cijeli Hegel unutra, i to kao vrsti korak prema spekulaciji. Utoliko identitet subjekt-objekt iskazuje identitet teorijsko-praktikoga. A to se ne vidi iz ovoga A = A! Time dobivamo ono to se, moemo to tako rei, kroz itavu historiju filozofije to jest: prije Kanta tako teko shvaa. A to je, kao to smo ve naglasili, stav da nema prakse bez teorije kao to nema teorije bez prakse. A to je ovako, toboe, jedna banalna teza, pa kad to iskaete, svatko e rei, ah, to zna svako dijete! Ma, nemojte!? A itava filozofija prije Kanta nije dola do toga, pa joj je onda teorija na jednoj strani, a praksa na drugoj. Od Aristotela se insistira jedino na teoriji. Primat teorije sve do Kanta! Dobro, to smo proli puta ve govorili, ali do pravog pojma prakse nije se dolo sve do Hegela. Ja sam to u svome rukopisu nitko se ne mora sloiti s time, kad bude izalo, neka kritiziraju objasnio klasnim momentom! Naime, Aristotel nikad nije nikakvu cipelu napravio, Platon nita nije napravio, sve su im gotovo pravili robovi... On je bio teoretiar. On je mislio koliko je mogao, ali o praksi on nema pojma! Osim toga, i za njega pa sve do Luthera praksa je neto pejorativno, neto muno, teko, nedostojno plemenitog ovjeka. Ma, kakav rad, to je za robove, za kmetove ili u najboljem sluaju za zanatlije, s pojmom tchne, a ja ja sam teoretiar, jelte! Pa i danas su svi ovi nai deki filozofi samo teoretiari, dapae, analitiari. Kaj tu sad praksa! Oni jako teoretiziraju, i pri tome su jako praktini kad se treba dobro plasirati.
136
Dakle, u tom smislu, ne samo da bi praksa bez teorije bila puko nesvrhovito ili besciljno tumaranje nego i prava besmislica. Ali do toga itava historija filozofije ne dolazi jer jednostavno nema za to klasnih preduvjeta! Zato moemo kazati pod navodnicima, ak normalno zvui kad se kae da bez subjekta nema objekta, i obratno. Ali kad mu kaete identitet subjekta i objekta, onda veli, a ta je to!? A inae, sve drugo mu je jasno, ne? Jer u samim tim pojmovima, kad kaete, nema subjekta bez objekta, nema objekta bez subjekta to su korelativni pojmovi! Kad velite subjekt, odmah vam je dan i objekt kao korelat, pa to e svatko uzeti kao ovo i ono, ali da sad to dovedemo na nivo identiteta, do toga mi ne dolazimo tako jednostavno. Dakle, tu se nalazi njihov korelat u drugome. Ali ako se to eli zahvatiti u svome podrijetlu, onda svaka teorija zastaje pred time kao neprekoraivim zidom. Zato? Zato jer hoe ostati samo teorija! To je cijela pria. Pa onda praksu opet ostavljaju na drugoj strani od teorije. No, u vezi s reenim, kad smo rekli da kopula jest znai bitak, za to onda Hegel kasnije kae: kad kaemo jest, onda je time bitak ukinut. Zato? Jer na djelu je, veli on, ivotnost, djelatnost i duhovnost, to jest subjekt. Jer, kad kaemo jest, onda sam ja to rekao. U tome je to jest taj bitak ve ukinuto, ono je moj produkt, moj proizvod, jer sam ga ja iskazao, ovako banalno reeno! Ali Fichte kae, tu na jednom mjestu, ono jest izraava prijelaz od onoga Ja..., pazite dobro, do postavljanja na refleksiju o tome postavljenome. Evo ga, to vam je sad ve par excellence spekulativna pozicija, identitet subjekta i objekta, kako Fichte kae: djelovanje i djelo ujedno i nerastavljivo i time ve prekorauje ili ukida metafiziku. To smo ve jedanput naglasili, to je pitanje procesa i rezultata procesa, produkcije i produkta. Cijela historija filozofije, zajedno jo s Kantom, ne rjeava taj problem. Insistiranje samo na procesu to je Hegel kasnije, kritizirajui Kantov pojam moraliteta, s onim treba da, nazvao tamna beskonanost, mrana ili apstraktna beskonanost a to je ono odvajanje procesa od rezultata, pa Hegel u ovoj knjiici naglaava i pita: A to je bitak? Produciranje i produkti ujedno. I pri tome je jo rekao produkti u mnoini. Prema tome neodvojivost procesa produciranja od razultat procesa, od produkta! Ako insistira samo na prvom dijelu, dakle na procesu ili produciranju, onda je to proces u beskonanost, jer nigdje nije usidren, nigdje nema rezultata; neprekidni proces u to? U nita! Ako pak insistirate samo na produktu, kao rezultatu, onda ste pravi fini teoretiar, a u prvom redu ste metafiziar! Metafiziari su pravi deki jer oni uvijek poinju s gotovim produktom. Zato
137
ja uvijek velim: da je Platon ikada morao napraviti nekakve cipele, da se malo trudio, muio, saznao bi za proces po kojemu te cipele jesu mogue, a ne po ideji! Tu je glavni, bitni moment taj takozvani spekulativni stav koji s Fichteom po prvi puta u historiji filozofije insistira na neodvojivosti. Naravno da mu je Kant to dobrim dijelom ve omoguio u toj nerastavljenosti procesa i rezultata. No, Fichte ak i jo ovdje po mom miljenju nije terminologijski precizan. Gledajte sad to djelovanje i djelo ujedno, zato je to zavodljivo i neprecizno? Taj pojam u njemakom glasi handeln, a to je moralisches Handeln, moralno djelovanje, ali trebao je rei djelatnost, Ttigkeit, jer je doao do toga, vidio je, naime, da mu je ak i pojam djelatnosti prekratak, pa je iao na Selbstttigkeit, samodjelatnost, kao bitnu karakteristiku to jest, razliku izmeu mene kao ovjeka i ivotinje, koja je takoer djelatna. Dakle samosvijest, samodjelatnost, sloboda. Nema tu vie ivotinje. Nema nikakve evolucije, nema tu vie Darwina. Ali kad kae, djelovanje i djelo ujedno, onda to moete tono interpretirati tako da imamo posla s moralnim djelovanjem i djelom kao, recimo, moralnim inom. No, to je ipak ve put, on e doi do toga kasnije zajedno sa Schellingom da to nazove Selbstproduktion, dakle samodjelatnost kao samoproizvoenje. to se tie tog moralnog odnosa kao suodnoenja pojedinaca, treba rei da sma mogunost odravanja komunikacije nas ogranienih, pojedinanih bia potvruje da se mi kreemo u jednom duhovnom horizontu. Ja ga nazivam svijetom. Ali ne samo ja! Pa onda ne moete govoriti, to smo ve rekli, ivotinjski svijet, to je contradictio in adjecto, jer ivotinja nema svijet. Svijet je na proizvod i mi smo njegov proizvod, i to je taj duhovni horizont slobode, mogunosti i djelatnosti, bez obzira na kojem stupnju razvitka sebe kao ovjeka netko zastaje. A ima jedna stvar koja je tu sjajna, kad malo razmislite, to se tie nas kao ljudi, kao konanih bia. To je Leibniz iskazao u onom svome stavu iz njegove Monadologije ja ga stalno citiram zato jer je tu velika prekretnica. Pazite, odnos percepcije i apercepcije. On kae: Pa i ivotinje imaju duu. Ja bih to potvrdio, moja grlica sigurno ima duu! Ali, ovjek ima duh ili jeste duh. Ali Leibniz ujedno kae ovo: percepcija je nama dana. To je svijest. O tome smo proli puta govorili. Mi smo svjesna bia, a zgodno je da ti psiholozi inteligenciju jo uvijek odreuju kao snalaenje. Zato mi imamo u Hrvatskoj inteligenata kao pljeve, a nema nijednoga intelektualca... ili ima tu i tamo! To nam je Leibniz rekao, mi jesmo svjesna bia, i to je, to bi se reklo, pripadno ovjeku, jer mu je cijela historija to omoguila.
138
Pa, kad se on nrodi, ima anse da bude to svjesno bie. Ali pazite dobro, to sam ja tu negdje govorio, pa i vas bih mogao pitati, a tko je uivao kad su ga na poetku, kao maloga, slali u kolu? Ma je, vraju mater! Mora ga prisiliti. Pa je onda Hegel rekao, ne moe rijeima apelirati na njega kao maloga divljaka, mora mu po guzici dati pa tek onda zna to ne smije! Imam ja jedan primjer, kad mi je ker imala tri godine, doem doma, ona sjedi u foajeu i... znate kako djeca dre olovku, ovako, punom rukom... pa po jednoj knjizi... Ja si mislim, pa dobro, neka ara... No, malo se vratim, pa to je moja knjiga! A jedva sam doao do toga, to su bile male asistentske plaice! I sad sam znao: mora to napraviti hegelovski za vrat, pa zna, ako mi jo jedanput bude arala... i odglumim srdbu. Onda ona vie, Maama... Samo ti hodi k mami, ta mama! A onda je dola, tatek volko, tatek volko, knjige... A ja: Saaamo probaj! Pa mora, dakle, maloga divljaka dovesti u civilizaciju, kulturu. A Fichte je rekao, pa to je to drugo, to je disciplina sazrijevanja... mora ga prisiliti da ita knjige! Onda poslije i sm hoe itati, ide u kazalite, uiva... A da tog malog divljaka nisi po guzici pravovremeno, ostao bi i dalje bio mali divljak. Ba ja na moru promatram, Talijani prave velike greke s tom djecom: narue sve skupe stvari, meni zazubice rastu, sve te ribe, jastoge, to kota ko sm vrag, a onda im deki ili curica, po cijelom dugom stolu hoda gore, po tom jelu... A oni, ahaha, zlatna bambina, je li... U odnosu na to, oni bi za moju ker valjda rekli, to je prava intelektualka, knjige rastura! Dakle, nemojmo pretjerivati, sve ima svoje vrijeme i mjesto, i sve drugo to spada u taj tzv. odgoj. To je disciplina sazrijevanja, kako kae Fichte. Gledajte, svi smo mi historijska bia, a rijetki su povijesna bia. Eto, cijela pria! Pa to se onda dogaa kroz cijelu historiju, klasina filozofija to onda naziva ulogom velikih ljudi, linosti u historiji. To se stalno ponavlja. Jedan prosjean ovjek ne mora biti Aristotel, pa ne mora biti ni Goethe, ni Hegel, ne mora biti nekakav znanstvenik, ne mora biti Tesla. Pa, mi tu imamo jednog genija, samo se krivo rodio! No, to je ve uobiajeno, to je tzv. sudbina, ne samo naa... Nemo propheta in patria... Ali, treba napraviti tu razliku, a mi bismo se sa stanovita razuma trebali podignuti, da tako kaemo, dovinuti do pojma uma, to znai da mi rastemo kao ljudska bia par excellence. To znai samosvjesna, samodjelatna, slobodna bia koja razmiljaju o sebi. itava etika problematika od Sokrata do danas poiva na ovoj nunosti podizanja puke svijesti na nivo samosvijesti. Kroz gotovo cijelu historiju to se nije niti odgonetavalo. Sokratov daimnion, demon, ili kako ga je nazvao Hegel, unutranje proroite, podizanje je svijesti na nivo samosvijesti. Znamo
139
koje je njegovo pitanje Atenjanima: Jel ti zna to je to dobro? Kak ne bih znao, ne!? to? Pa, napravi dobre cipele, dobar stol i dobro... Pa naravno, to je bila tamo ona vrlina, s obzirom na posebnost dobra. Ali, on je htio dobiti pojam koji se odnosi na sve, na ovjeka, a ne na dobru stvar ili proizvod. To znai podizanje ovih pojedinano-posebnih dobara, ako emo tako kazati dobar postolar, dobar stolar, i tako dalje ali dobar lijenik ili dobar stolar ne moraju biti dobar ovjek. Pa, mi znamo za takve lijenike, poput Mengelea. Imamo i mi naih Mengelea. Ali ne mora biti zato ljudsko bie, bez obzira na to to je prvoklasni lijenik ili obini lijenik, nije vano, dobar lijenik, ali kao ovjek moe biti monstrum! Prema tome, etiki problem ve ne moete ni postaviti ako nemate pojam samosvijesti kao osnove mogunosti utemeljenja bilo kakvog morala, etike i tako dalje. Dakle, to je usput reeno, s obzirom na ovaj problem o kojem smo ve govorili. To suodnoenje moe biti odlueno, jer se mi na taj nain proizvodimo kao ljudska bia. To je takoer uzajamna djelatnost! Idemo sad jo korak dalje. To je bio taj trei moment o kojem smo govorili. Upravo ako sad kaemo ovo: konkretiziranje reenog Fichteova identiteta ukazuje na pravi smisao i dalekoseno znaenje te osnove spekulacije kad se s Fichteom uini korak dalje. A taj korak, ako ga tako nazovemo, tada glasi: Bitni spekulativni stav iskazan je s Ficheovim naglaavanjem, kako se djelovanje i djelo u svome jedinstvu, koje prerasta u identitet, ne d rastavi ti i ne smije rastavljati, a da se time ne bi spalo na metafiziku poziciju koju onda Fichte u svojim djelima imenuje jo pojmom dogmatizam ili, pak, materijalizam. Time je naglaeno, kad bismo sad hegelovski govorili, insistiranje na objektu kao na apsolutnoj onostranosti, a Hegel veli: apstraktna onostranost. Ima tu neto fantastino, kad malo razmiljate. Znate to ovdje smeta? ovjek! Subjekt! Subjektivitet! U znanosti to takoer smeta. To je smetnja, ovjek je smetnja. Treba biti ista znanstvenost, Wissenschaftlichkeit. ovjek i u filozofiji uvijek smeta. Pa onda traganje za onim tamo gore, iznad, visoko, poput neba, a nisu polazili od sebe. Zato je da vam to sad kaem, pa vi to pamtite, onda moete provjeravati najklasiniji oblik metafizike Spinozina Etika: Deus sive natura. To je metafizika superica! Zato su se i Hegel i svi oduevljavali Spinozom jer je to bila polazna toka od koje je trebalo samo doi do subjekta. Ja sam u svojoj Etici napravio razgovore izmeu Spinoze i Kanta, gdje sam pokuao pokazati kako Spinoza ne moe nikako razumjeti to ga Kant pita. Ti govori o supstanciji, pa odakle ti je to? A Spinoza veli, kakvo je to pitanje? Pa to je causa sui, sma svoj uzrok. Spinoza ne zna da
140
je supstancija njegov vlastiti, Spinozin pojam, da je supstancija njegov misaoni proizvod. To mu Kant hoe rei kad pita, a gdje ti je subjekt? A, znate ta bi mu Spinoza odgovorio? Pa, kako ja kao konano, ogranieno bie on ga je nazvao modus mogu biti proizvoditelj supstancije? Pazite, Spinoza je svrstao ovjeka u rang ivotinje, kamena, biljke, svakog bia to je taj modus. I to sad s tim ovjekom? A, Spinoza se tamo borio za nekakvu slobodu, za slobodu duha, pa ne moe ovakav jedan modus, nigdje, nitko i nita, u rangu s kamenom i biljkom, biti i nekakvo duhovno bie, slobodno bie! Ali, on nije mogao dospjeti do subjekta! Filozofija apstrahira od subjekta, od ovjeka, to je interesantno! Ja to moda govorim ekstremno i pregrubo to, ali u tome i jest cijela stvar. Evo gledajte, Fichte, to je iz njegove glavne knjige Osnova cjelokupne nauke o znanosti (strana 49): Miljenje uope nije bt... Pazite dobro, miljenje uope nije bt! Tu je cijela historija filozofije zapravo dezavuirana, grubo reeno, ... nego samo jedno posebno odreenje bitka. Evo, to je Fichte. A osim onoga..., tj. toga bitka, ...ima jo mnogo drugih odreenja. Evo, to vam je spekulacija! Naime, kojih to drugih odreanja? Pa, pitaj po emu neto jest, a ne da samo konstatira, to je to, pa onda to podie na nivo bti, to to ima pred sobom. Dakle, Fichte je tu pokazao da je cijela novovjekovna da ne idemo dalje filozofija, koja je par excellence spoznajna teorija, samo jedan moment onoga do ega tek treba doi. Niti jedan spoznajni teoretiar nije pitao Wodurch? nego uvijek Woraus? Ne, po emu, nego iz ega! Pazite, imate jedan sjajan primjer, ja sam ga ve naveo, jedan Aristotel ima oko sebe i iza sebe prvoklasnu umjetnost, ima super umjetnike, Fidiju, Mirona, Praksitela, a onda na pitanje, iz ega je ta tamo statua, odgovara: iz kamena! To veli Aristotel, iako zna za umjetniko stvaranje, ima tamo pjesnike, slikare, kipare! Pa, kako je umjetnost iz kamena!? Pa, ne bi nikad Michelangelo bez ovoga stvaralatva doao do svojeg Davida, jer kamen bi ostao u Carrari! Dakle, to je ta granica izmeu filozofije i spekulacije. Tu granicu filozofija nikada nije prekoraila do Fichtea. Fichte tu prekorauje, da tako kaemo, horizont filozofinosti, i kod njega je to reeno, pazite, ak u jednoj fusnoti: miljenje je samo jedan moment toga, naravno. Pa, pogledajte, to je bitno odreenje ovjeka? Homo sapiens, je li, animal rationale. A zato nije animal productivum? To, dakako, nikome nije palo na pamet da kae produkcija, proizvodnja, tj. da neto mora biti i uspostavljeno, proizvedeno, da bismo to imali a morali su proizvoditi kroz cijelu historiju da bismo uope ostali na ivotu! ivotinja nalazi sve gotovo! Ba sam gledao jednom na televiziji:
141
majmuni, sjajno! Uzme bananu, nae je i gotovo! A mi moramo sve proizvoditi. Pa, onda je jedan na saborski zastupnik prije par godina rekao, pa, dobro gospodo, to vi toliko insistirate na toj proizvodnji, to je pretjerano, sve emo mi uvesti, je li! Dakako, on je trgovac, on je to stvarno mislio ozbiljno. A znate to? To ete nai kod Rousseaua i kod Hegela! Znate koja je to karakteristika!? Plemenskog ovjeka koji ne proizvodi nego samo prevozi. Pazite ovo dolje, deva, karavan, to su samo od onuda prevozili to im je netko drugi proizveo. On je trgovac, posrednik izmeu jednog proizvoaa i drugog, i tako dalje, dakle kupca. Pa, onda ovaj je dobro rekao, ta emo mi proizvoditi, sve moe uvesti!? Svijet je svega toga dosta napravio, pa mi ne moramo proizvoditi, samo trgovati. Zato tako dobro i stojimo! Zato svi hodite u trgovce, a ostavite filozofiju na miru, to e vam to. Tu dakle, u ovome to smo sada rekli, lei prema Fichteovu shvaanju pravo odreenje idealizma, to ga on na Kantovu tragu naziva transcendentalnim idealizmom, pa pri tome ostaje, ali mu taj pojam transcendentalnoga u Kantovu smislu i bitnom odreenju zapravo vie ne samo da nije potreban, nego mu upravo smeta. Time protivurijei sm sebi. No, ako se ve nalazimo na spekulativnoj poziciji Fichteovoj, onda mu nikakav transcendentalizam, taj pojam, ak ni pojam idealizma o tome emo jo govoriti nije potreban. Budui da je to transcendentalno jo uvijek rezervirano za oznaavanje odreenog karaktera spoznaje i samo spoznaje, to jest, mogunosti i granice spoznavanja, ime se primarno bavi sm Kant, kao to znamo, i time postavlja i rjeava svoj bitni, ali jo uvijek spoznajno-teorijski problem. I ne moete ga drugaije upotrebljavati. Jedino oni deki i njihova transcendentalna meditacija, to je zgodno. Tako smo s Ficheom po prvi puta u historiji filozofije, a to se odnosi na samu bt i karakter, pa i bitni smisao cjelokupnog naega ivota. Ja sam onda spekulaciju odredio kao filozofiju koja prodire pod kou. A to je metafora, naravno. Ali, slikovito reeno: filozofija se zadrava na povrini, a spekulacija zadire pod povrinu. Kant je tu klasian primjer za to. Mi moemo dokuiti samo pojavni svijet, Ding an sich je nespoznatljiva. Stvar po sebi mi ne spoznajemo. I tu je Kant pogodio samu bt filozofinosti. Pa, ime se bavi filozofija nego pojavnim svijetom ne pitajui po emu je taj svijet mogu, koji je tu imenovan s Ding an sich? Za filozofiju, doista je stvar po sebi tu je Kant pogodio stvar nespoznatljiva. Kantu nije palo na pamet da bi mi tu stvar po sebi proizvodili. Aristotel bi se onda ubio da mu je Kangrga to rekao, a i Kant bi rekao da je Kangrga malo skrenuo, ali mi doista proizvodimo stvar po sebi!? Znate li
142
tko je to doveo do kraja? Karl Marx! On je to pokazao onim svojim pojmovima upotrebna vrijednost, razmjenska vrijednost. Mi ivimo vidjet ete kasnije, kad doemo do toga, no misaono ve Schelling dolazi prvoklasno do toga, mi emo ga citirati tu se razotkriva i taj odnos, a filozofija nikada nije doprla do toga Ding an sich. I Kant je tu bio najpoteniji i najdalekovidniji, on je to tono rekao. To su momenti koje treba imati u vidu da bi se uope znalo to znai filozofirati i to znai domet i granica filozofinosti. Pa sam ja cijeli svoj ivot pisao a zato sam bio napadan ak i kao neprijatelj, i tako dalje o dometu i granici etike. Zbog toga su me proglasili nemoralnim, jer, eto, markisti ukidaju moral. Zato jer sam preko klasine filozofije pokuao pokazati granicu, ali i domete filozofije. Proitajte moju kritiku: nisam ja bacio moralitet u smee, ili etiku, nego sam pokazao veliinu toga. Hegel govori o epohalnoj veliini i znaenju moraliteta, a ujedno ga kritiki, kod Kanta, dovodi do granice, i pokazuje to je tu i gdje je tu granica. A imate kod njega odmah i postavljanje bitnog problema pravo-moralitet-obiajnost. Obiajnost je prevladavanje i prava i moraliteta, ali u dijalektikom smislu, tj. ne baca se u smee, nego ukljuuje u vii stupanj, gdje i pravo i moralitet igraju pretpostavku da bismo do te obiajnosti uope mogli doi. Ali onda u obiajnost ne spada samo moj moralni odnos nego cijeli totalitet mojega bia, historija, socijalno, politika, cijeli kompletan ivot, proizvodnja, i tako dalje, kao i svi mogui ljudski odnosi. Dakle, to znai da onda ne smijete misliti dosljedno, do kraja, kad vas ljudi interpretiraju na krivi nain. A zato? Zato jer se nisu ni potrudili itati. Pazite, postoji Hegelova kritika, Marxova kritika, a nitko to uope nije proitao. Zato sam ja vama proli puta rekao, nemojte biti ovi, to u tako rei, pojedinci s ulice, nego, ako studirate filozofiju, onda drite do sebe kao filozofi, morate se potruditi, itati, studirati. ekajte, evo, kad sam vam ovo kazao: to je epohalni misaoni prevrat, onda, ako to itate kao beletristiku, imamo danas ono tzv. brzo itanje... Ma nemoj, pa tko uope na tome insistira, jesmo li na natjecanju? Je li to ozbiljno itanje? Pa, ja sam Hegela itao dvadeset puta, najmanje, i uvijek iznova sam naao neke nove stvari, pa ne moe drugaije, studij je studij. Zato, ako hoete biti filozofi i filozofirati i doi do nekih bitnih stavova, onda morate paljivo itati. Polako, polako, nemojte se uriti. Proitajte pet stranica na dan, pa onda iznova. Evo, to vam je moj savjet. A kad sam vam rekao da je mene zaveo Hegel, nije samo Hegel bio kriv, nego i Kangrga. Veli, zaveo a zato se dao zavesti? Prema tome, obostrano smo sukrivci tu. Kad sam tu naglasio da, im uemo, da tako sad slikovito kaemo, u sferu spekulativnosti, mi se nalazimo u bti naeg ivota. Sad u ba hotimice to
143
rei: ne samo spoznaje toga ivota kakav nalazimo oko sebe, nego pitanje, zato tako ivimo. Pazite ovo: zato mi ivimo u neistini? Pazite, svi mi zapravo ivimo u neistini. Ali, ta istina nije ovo: dva i dva su etiri, sunce sija, kia pada, je li, pa onda filozofi to malo diu na bt, je li, to su sve priice. Mi smo bia lai, evo, mi ivimo neprekidno u lai, tj. u iskrivljenu svijetu. I to ne samo u Hrvatskoj, da se razumijemo. Moda tu malo na specifian nain. Ali mi ivimo u svijetu kompletne lai jer je u njegovu temelju la. Pa, ako hoete da vam to jo kaem, tu la je razotkrio Karl Marx. Zato ja velim da nam on stalno lei pod krevetom. A Marxa studirajte! Proitajte njegove rane spise, proitajte i Grundrisse, ako znate njemaki... Pazite, imate ak i jedan glavni prijevod iz toga, to je radio Gajo Petrovi, to je prevedeno u Naprijedovoj biblioteci, kao Temelji slobode, kriv naslov, ali nije toliko vano. U tom izdanju izvaeno je sve bitno iz najboljeg filozofskog i spekulativnog djela Karla Marxa: Grundrisse der Kritik der politischen konomie. To je tekst iz 1857. do 1859., to su pripremni radovi za njegov Kapital. Imate prvu glavu Kapitala, proitajte to, imate rane njegove radove, koje sad mi moemo imati, ali cijelo 19. stoljee sve do 1932. godine, nisu imali uvida u Marxa kao filozofa, i tako dalje. Ali kad kaem da nam je pod krevetom, onda je to sr naeg dananjeg ivota. Ja sam u svome spisu, koji e biti objavljen, proglasio Karla Marxa najveim spekulativnim misliocem suvremene povijesti, nakon Fichtea. Tako da je on svojim postavljanjem problema razotkrio ono to je tu sama sr ove nae ivotne lai. Pazite, politika ekonomija nije samo znanost, to je jo Marx rekao, nego cijela epoha kapitalizma. A kapitalizam je par excellence ve od poetka la. A mi ivimo u tome! Zato sam rekao da svi ivimo u horizontu te upotrebne vrijednosti, a nitko ne pita po emu, odakle, to to znai? Koji je stil ivota sadran u toj upotrebnoj vrijednosti? A to je sve normalno, ne!? Ma, kakvi normalno! Pa pitamo, a to je prvo i osnovno, spekulativno pitanje: po emu neto jest, a tek onda ujedno znamo to, kako i zato to jest. Kant je to pitao sa spoznajno-teorijske pozicije, po emu je predmet, pa je dao spoznajno-teorijski odgovor: po predmetnosti predmeta, po subjektu koji stoji ovdje kao spoznavalaki subjekt iza tog predmeta. To je bio prvi korak u spekulaciju! Predmetnost predmeta je ve pitanje, po emu je taj predmet mogu. Zato je on dao krivi odgovor na to pitanje, naime, da se mi kreemo samo u spoznavanju, i tako dalje, a Fichte mu je rekao, da u tom smislu miljenje nije bitno, nego cjelokupni na ivot. Dakle, na ivot stoji iza toga. A, ako sad mi ba hoemo to, to je druga stvar, ljudi pristaju na sve.
144
Ima ovdje jedna fantastina stvar. Recimo, na ono na to jedna ivotinja ne pristaje, ovjek pristaje. Probajte, udarite tapom psa pa e vas ugristi ili e vam skoiti u lice. Ne dao Bog da doete do lava! A ovjeka moe gaziti, tui, ubijati, baciti van, bez posla, na ulicu, on e za vas glasovati ako ste na vlasti. Ja sam napisao to da je moja grlica pametnija ne od Hrvata, kako su me falsificirali, nego od onih Hrvata koje su odreeni politiari unitili kroz petnaest godina, pa ive iz ovih kontejnera, bez posla, ali i dalje glasuju za te iste deke. Pa, to se mojoj grlici ne bi dogodilo! Da ja nju potjeram, ona bi kidnula i mislila, pa ovaj Kangrga je ist ponorel! I ne bi mi nikad vie dola na prozor, ona je pametnija od ovih. Ali nije pametnije od svih Hrvata, pa nemojmo pretjerivati! Ali su mene falsificirali, Veernji list: Kangrga je rekao da su ivotinje pametnije od Hrvata! Je, pa to je besramno! Onda, neki luak me tuio, pa sam bio na sudu, dokazivao sam kako nisam mislio ba na sve nego moda na ovoga jednog, i takve, tj. prave domoljube i profesionalne Hrvate! Dobro, izvinite ako sam ja tu sad iao malo mimo, ali mi emo to sad jo idui puta zavriti, a moramo se tu svakako pozabaviti ovim, da vidite u emu ja hvalim toga Fichtea kao revolucionara i kao preteu filozofsko-teorijskog preteu samoupravljanja. To emo pokazati.

Kolegice i kolege, ja se ispriavam, imam malo nahlaeno grlo pa u danas kripati. Imam lo glas, ali to nije nita novo, imam lo glas preko ezdeset godina... hrrm... Za vrijeme NDH dobio sam karakteristiku Links orientiert, politisch verdchtig, lijevo orijentiran, politiki sumnjiv. A dobro, to je tada bilo jo nekako primjereno, a onda je doao taj takozvani staljinizam, socijalizam, pa sam ja tu onda opet bio sumnjiv kao lijevi, ljeviar a oni su sebe valjda dobro odredili da su desniari! E, sad, kad su doli ovi nacionalni domoljubi, postao sam neprijatelj Hrvata, Hrvatske, hrvatstva! Dakle, opet nije dobro. Tako da ova moja prehlada nije ba nekaj novoga, jer sam na loem glasu ve jako dugo. Ah, to je sudbina! Tko mi je kriv da sam ljeviar! Bolje je biti desniar, da vam iskreno kaem! Kad sam malo razmiljao o tome, cijela historija, klasna historija, jest desna, sve ono to je bilo malo lijevo, to je iskakalo, to se sjeklo, palilo na lomaama, zatvaralo, unitavalo, i tako dalje. Dakle, ako se hoete snai u ivotu, onda budite desniari, nemojte biti ljeviari, jer to vam nikud ne vodi. I sad, na sve to, jo me i Fichte prevario, kako bi se reklo. Vidjet ete ime. Evo to Fichte veli: gospodar ima zato to ima robova koji njih trebaju, oboavaju, obogotvoruju i bez njih ne mogu, tj. robovi ne mogu bez gospodara! A ima i jedan stav koji glasi ovako: Es ist der Zweck aller Regierung, jede Regierung berflssig zu machen. To znai: svrha je vlasti kao takve pazite ovo! uiniti vlast suvinom. Sad, Fichte malo pretjeruje... Zato su ga, napadali, i on je bio isto nekakav ljeviar, pa je stradao zbog toga. Dobro, dakle, mi imamo danas u programu da zavrimo s Fichteom, a ja sam obeao, i meni je stalo, da se pozabavimo onime to sam rekao, naime, da je Fichte od teoretiara, recimo tako, od filozofa Francuske revolucije, koju je on opravdavao pod pseudonimom, da ne nastrada, prerastao u revolucionarnog mislioca. To dakako nije isto! U treem svesku Hegelove Histo rije filozofije nai ete, kad on dolazi do svojih prethodnika, a pritom je ak dosta skroman pa za svu trojicu Kanta, Fichtea i Schellinga naglaava kako su to mislioci koji su bili inspirirani Francuskom revolucijom, koji su bili upravo, tako bismo sad mogli rei, filozofi ili teoretiari te revolucije. A mogao je i sebe u to uvrstiti, svakako! To me uvijek vraa na onu anegdotu, kad sam bio u Freiburgu kod profesora Eugena Finka, pa sam tamo drao predavanje, to je bilo 1970., dvjestogodinjica Hegelova roenja, a za Korulansku kolu imali smo te
146
godine opu temu Hegel i nae vrijeme. Ja sam u Freiburgu pisao referat za Korulu, a Fink, koji je bio voditelj takozvanog Studium generale, veli, nee ti to samo tamo, nego dri i tu od nas. I dobro, odrao sam predavanje Hegel metafizika ili revolucija, pa su me prisutni univerzitetski profesori podsmjeljivo promatrali i kimali glavom, sad e tu nekakav Balkanac iz socijalistike Jugoslavije nama govoriti o naem Hegelu kao ravolucionaru!? A Fink je to odmah uoio... Ali, gledajte, to su profesori filozofije, Universittsprofessoren, u Njemakoj, koji meutim kao da nisu nita itali, ni ovo to sam sad spomenuo iz Historije filozofije. A probajte proitati i posljednjih 10-15 stranica iz Filozofije povijesti, koja je kod nas prevedena, gdje Hegel upravo s euforijom govori o Francuskoj revoluciji. ak govori neto nad ime bi se ovjek i preplaio, jer kae, to je bilo toliko nepravdi, toliko uasnih stvari u toj Francuskoj da je to trebalo silom skinuti, i tako dalje. Dakle, revolucionar. I sad su ovi mene propitivali kako sad to ja Hegela smatram nekakvim revolucionarnim misliocem!? Ali dobro, to je samo jedna anegdota koja vie nita ne govori i ne znai jer Hegela na sve strane do dananjeg dana nazivaju iskljuivo metafiziarem! Navedeni stav, to sam ga stavio kao motto za dananje predavanje, potvruje reeno. Meni je stalo zaista da to obrazloim. Ja sam, ako se sjeate, ak rekao da je Fichte bio prvi, recimo sad tako, filozof ili teoretiar samoupravljanja! I onda veli:Svrha je svake vlasti... dakle, vlasti kao takve ... uiniti vlast suvinom. to to znai? Pazite, imate kod Fichtea pojam Selbstbestimmung, samoodreenje. Selbstbestimmung nije on misli pri tom, naravno, na pojedinca u bti nita drugo nego ono to se kasnije naziva Selbstverwaltung, samoupravljanje. E, pa dobro, to je to? To je princip samoupravnosti. A Fichte je bio jedan od tih. Prema tome, ne vlast, kao to vidite, nego sm u upravljati sobom. to je to drugo nego samoupravljanje!? Dakle, ja sam tu uzeo Fichtea, a ne nekog kasnijega ili prije, one takozvane socijaliste utopiste. i tako dalje. Meni je sad stalo da pokaemo neke njegove stavove, upravo zato to, ve sam to naglasio, ovaj pojam spekulativnosti zapravo smjera na revolucionarnost. Dobro, ja sam to malo drugaije pokuao. Naime, kad kaete danas nekome revolucija, onda se odmah misli da treba nekoga zaklati, da krv tee, je li, a nije to revolucija! Revolucija je na poetku svijeta kao re-evolucija! Zato sam ja naglaavao da Darwin sa svojom evolucijom ivih bia, ivotinja, ima pravo. Ali samo do ovjeka! Za ovjeka vie ne vai nikakva evolucija, jer bi inae ostao ivotinja, pa ga i nazivaju animal rationale. To je samo jedna potapalica. A revolucija znai
147
da ovjek nastaje re-evolucijom, da mora svoju evoluciju proizvoditi, da je poetak svijeta produkcija. To je ta spekulativna pozicija koja se s Fichteom naziva Selbstttigkeit, samodjelatnost. A to je interesantno, pazite, kasnije Marx dolazi do toga da, recimo, pojam otuenja ili postvarenja odreuje kao pretvaranje samodjelatnosti u rad. A Marx ba nije bio vezan za Fichtea, premda mu je upravo Fichte dao glavne spekulativne natuknice, a ne Hegel! A on stalno govori o Hegelu. Ali dobro, mi neemo naalost imati mogunosti to izvesti, jer nije nam tu Marx u prvom planu, nego klasina filozofija, ali samo usputno da kaemo, to sam naglasio, da je Marx spekulativni mislilac, to on nasljeuje zapravo od Fichtea vie nego od Hegela. Pa ima jedan stav na poetku Kapitala, gdje Marx gotovo doslovno istie spekulativni stav, Fichteov, pa sam stavio zajedno Fichtea i Marxa da se vidi na to Marx nastavlja. Sad samo jo jedna reenica: ako tragate kod Marxa za onim najboljim, to ja nazivam spekulativnim, to vam je dvostruki karakter robnog oblika upotrebna vrijednost i razmjenska vrijednost. Pazite, kod Schellinga idui puta emo to moda malo obrazloiti Schelling e anticipirati za Kantov pojam stvari po sebi, tako da je time zapravo filozofski iskazano ono to Marx kasnije naziva upotrebna vrijednost. Kant to naziva nespoznatljivim, a za nas je ova upotrebna vrijednost nespoznatljiva! Ne zato da ne bismo to mogli spoznati, nego to to stalno stavljamo na stranu i nikad ne pitamo po emu je ona to. A to je spekulativno pitanje na koje primarno treba odgovoriti. Malo smo ili predaleko anticipirati, ali meni je stalo upravo to da naglasim da je Marxova spekulacija neposredno zapravo duhovno-misaono vezana uz neke stavove klasine filozofije. Je li Marx itao Fichtea, ja vam to ne bih mogao sigurno rei jer nigdje nisam naao da se on poziva na Fichtea, a ak ga otro kritizira. Posrijedi je jedan veliki zalom, pazite, ve sam vam to rekao: Kant je krivac za ovaj pojam spekulacije, on je poistovjetio spekulaciju s teorijom, i doslovno do dananjeg dana svi e vam to ponavljati. Gledajte sve rjenike, svi se tu pozivaju na Kanta. A Kant skae sebi u usta ve samim pojmom primata praktikog uma. On je ve na putu spekulacije, a poistovjeuje spekulaciju s teorijom! Pazite, najprominentniji mislioci 20. stoljea ja ih neu ak imenovati, ima ih koji su samo nominalno takvi, ali ima ih koji su faktiki prvoklasni mislioci svi uzimaju pojam spekulacije u ovom kantovskom smislu! Mene je pri tome, rei u vam to otvoreno, najvie razoarao Herbert Marcuse. Zato? Jer Herbert Marcuse je po mom miljenju ja se pri tome ograniavam, ne mora nitko biti toga miljenja da je ba
148
on najbolji spekulativni mislilac meu svim ovima: Lukcs, Bloch, Korsch, Adorno, Horkheimer, Fromm, i tako dalje. On ak, dakle Marcuse, u svojem djelu Eros i civilizacija, pejorativno iskazuje stav u pogledu spekulacije, pa kae, apstraktna spekulacija. Pazite, nastavlja na Kantovo poistovjeivanje spekulacije s teorijom. to je alosno! Jer upravo tu, u tom djelu Eros i civilizacija, gdje Marcuse prvoklasno dovodi u vezu Freuda i Marxa, naroito s poznatom Freudovom raspravom Nelagoda u kulturi, ali, evo, ak ni kod njega pojam spekulacije ne fungira kao pravi, bitni, upravo najznaajniji moment ne samo pojam, nego itava pozicija. Dakle, pazite, ja sam to ovdje, za nae probleme, nazvao socijalistika vizija budunosti u Fichtea, a vidjet emo to bi to sad moglo biti. U vezi s time, moram to rei, to e vas zanimati, premda moda nije tako na oigled primjereno. Ja sam imao sreu da sam bio student profesora Alberta Bazale, koji je nekada, u staroj Jugoslaviji, bio pravi osniva katedre za filozofiju. Napisao je tri knjige historije filozofije, to je poetak 20. stoljea. On je u staroj Jugoslaviji bio ak rektor, prvoklasni rektor. I pazite, kad je policija upala na univerzitet, tamo u rektorat, on je protestirao ministru za kulturu ili prosvjetu i znanost u Beogradu. I pazite, ministar iz Beograda ispriao mu se zbog toga, da nee vie nikad dopustiti da policija upadne u sveuilinu zgradu jer je to autonomija sveuilita. Dobro, kad je dola NDH, onda naravno da jedan Bazala nije mogao ostati, jer on je bio jugovi, pa su ga penzionirali. Na sreu, nisu ga ba ubili jer je ve imao ugled. Nakon 1945., kad mi poinjemo studirati, on je bio rehabilitiran, i onda je on, pazite, prvo predavanje, koje je on nama odrao, zapoeo s Dame i gospodo! Tako se tada vie nije oslovljavalo, sad smo bili drugovi, zar ne!? Dobro, bili smo balavci i pitamo se, to on time hoe rei? Onda je napisao na plou dominus i poeto tumaiti to znai biti gospodin, pa je iao na rimsku historiju, pa ovo, pa ono... Od onda je on mene osvijestio! U emu? Pa mora najprije biti dominus, kao graanin, da bi mogao biti socijalist! Zapamtite to! A oni drugi koji su iz prethistorije ovjeanstva ulazili u socijalizam, ti su bili oni koji su dezavuirali socijalizam. Taj takozvani staljinizam i sve drugo, da ne govorimo... Graanin je pretpostavka mogunosti bti socijalista i smog socijalizma! Nema preskakanja! Pazite, nije to samo Sovjetski Savez, nego i Jugoslavija i drugi, i tako dalje, koji su mislili preskoiti epohu graanstva. Rei u to to znai! Ja to sad piem, a nitko ne razumije nama manjka graanska revolucija. Onda vele, pa ovaj Kangrga je isto ponrel, kaj on nama sad tu hoe vratiti revoluciju!? A graanska revolucija je vladavina
149
prava! Pa, prvo uvedi vladavinu prava! To je prva stvar, to je graanska revolucija, ne samo francuska, nego sve koje su izvrene. Ali bez toga nema socijalizma. Vladavina prava znai da vas prije svega potuju kao graanina, a Bazala je rekao gospodina, pa sam ja za sebe uvijek govorio, u tom socijalizmu, da sam ja gospodin, premda sam proleter. Ali, pravi proleter sam time to sam najprije graanin! Dobro, dakle, to je bilo s naim Bazalom koji je onda ukazao na to da tu treba potivati ovjeka kao graanina, kao dominusa, kao onoga koji dri do sebe kao linosti, i tako dalje, a ne preskakivati. To je bio osnovni zalom, tako bih rekao, koji se dogaa u novoj historiji cijelog svijeta, a ne samo Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza. Svi su htjeli preskoiti graansko drutvo s onim, naravno, najpozitivnijim to je graanska revolucija donijela sobom, da bi se onda mogao uiniti tek onaj korak u ono to se naziva socijalizam. A ovo preskakanje cijele epohe dovelo je do toga da danas imate finu ideoloku manipulaciju od strane kapitalistikih propagandista: Hoete socijalizam? pa pokazuju na ove staljiniste. Ako je Staljin bio taj pravi komunist, onda naravno svatko moe biti to, i tako dalje. Dobro, to je bila mala digresija radi samog problema. Ja sam Fichtea nazvao, da idemo od poetka, misaono, dakako, socijalistikom vizijom budunosti. Ali, pazite, kad kaem na poetku bijae budunost to je bilo strano komino onim dekima u Freiburgu, jer misle, pa valjda je prolost bila prva, je li to znai, prolost je morala biti proizvedena. Na poetku je bila budua djelatnost, a to je spekulativna pozicija. To vam je Fichte! Vidite, ima tu neto udno, dodue, nije ba udno, ja sam ve malo govorio o tome, misaoni napor... Pazite, tisuu godina imate filozofsku i najdublju tradiciju, u svemu najbolje, i onda, ako eli nekakav iskorak, nema ak ni terminologiju! Zato se Fiche, na primjer, a zapravo ve i Kant, ali Fichte koji hoe uiniti taj iskorak u spekulaciju, nema ak doslovno terminologiju kojom bi mogao to iskazati. Pa onda to su sve palijativi, pogledajte: identitet subjekt-objekt! On je time elio izbjei jedinstvo koje je tipino za takozvanu spoznajno-teorijsku poziciju, od Descartesa dalje. Ali, ostao je ipak i dalje pri pojmovima subjekt-objekt koji su zapravo par excellence spoznajno-teorijski subjekt-objekt, res cogitansres extensa, i tako dalje. A nije samo to! Meni je ao stvarno, ja sam htio, a nemamo vremena, da do kraja iskaemo neke stvari jo tu, a meni je stalo da naglasimo u ovom predavanju, koje bi bilo sad zavrno o Fichteu, da se zadrimo na ovom problemu. Ja smatram
150
da je vrijedno pokazati upravo ovu vezu, ovu revolucionarnost Fichteove misaone pozicije, s onim to se tu naziva spekulacijom. Pa zato sada elim insistirati da o tome govorimo. U treoj knjizi svoje Povijesti filozofije Albert Bazala je naveo taj Fichteov stav, ak na njemakom, pazite: Es ist der Zweck aller Regierung, jede Regierung berflssig zu machen: Svrha je vlasti kao takve uiniti svaku vlast suvinom. Zadrat emo se sad na tome da vidimo to Fichte time hoe rei. Kad se, naime, kod Fichtea naie na takav stav, onda nam se u prvi mah sama takva, da tako kaemo, pomisao ili formulacija uini gotovo kao puka naivnost, moda ak i neprimjereno jednom velikom i ozbiljnom misliocu. Vidjet emo zato. A druga bi primisao mogla biti da je ovdje rije o nekom romantinom zanesenjaku koji, kao to se obino kae, plovi u oblacima, jer je oito da je na djelu ista takozvana nerealnost. U suvremenom i danas esto tako formuliranom argonu, iskazanu s velikim pretenzijama, takvo neto nazvalo bi se apstraktnim humanizmom. Pa smo i mi praksisovci za one staljiniste na vlasti bili apstraktni humanisti, i tako dalje, zbog tih takozvanih marksovsko-socijalistikih misaonih nastojanja. A ja mislim da su ovi staljinisti zapravo imali pravo jer smo mi zaista bili apstraktni humanisti zato jer je i Marx bio najvei apstraktni humanista. Zato? Zato jer govori o komunizmu kojeg nigdje nije bilo! To su onda iste apstrakcije, ne!? Zato ne bismo Marxa nazvali apstraktnim humanistom? Gdje mu je taj komunizam? Ako netko meu vama sluajno zna da je negdje bilo socijalizma i komunizma u svijetu, bilo bi mi drago da mi to javi. Onda bih ja revidirao neke svoje stavove. Stalno govorimo, ovi komunisti... Pa to je za krepat od smijeha, pa gdje su bili komunisti u Jugoslaviji? Pa onda je i ovaj ubogi Raan bio komunist! Ma, kakav komunist!? Bogec bistriki! Socijaldemokrati nikad nisu bili ni komunisti pa ak niti socijalisti. Komunizma ni socijalizma nigdje u svijetu do danas nije bilo! Zapiite si to da ne zaboravite! Pa onda, ako neto malo kritiki kaete, vi ste odmah komunist! To je stvarno za poludjeti! Evo, tu na naem Fakultetu radi profesor Neven Budak, historiar. Vi to moda ne znate, to je bilo za vrijeme Raanove vlade, dok je on bio premijer. On je htio Budaka postaviti za ministra znanosti, crkva je reagirala, i pazite, to je zgodno, onda se taj Raan pokakal od straha da je sve smrdelo, i tako Neven Budak nije mogo postati ministar. A zato? Zato jer je rekao ono to je Francuska revolucija donijela odvajanje crkve od drave! I to su komunisti? Kakve to ima veze, to nije komunistiki princip, to je graanski demokratski princip crkva ima svoj posao, drava svoj. To govore svi
151
tamo u klasinoj filozofiji, Hegel govori o tome gotovo drastino, i tako dalje. To su te stvari, onda je to sad kod nas komunizam. Ja sam o tome napisao jedan lani, jer sam htio obraniti Budaka, pa mi ga nisu htjeli objaviti jer to ne ide, ne moe..., je li... jer to je komunistiki princip. Ma, kakav komunistiki princip!? To je ista, banalna, petparaka, domoljubna lakrdija! Vidimo, dakle, da je i prije toga takozvanog apstraktnog humanista Marxa bilo i nekih drugih apstraktnih humanista, poput Fichtea. Samo, pitanje je to nam to svojim stavom eli poruiti Fichte s ovim to smo tu sad rekli, za to opet imam u vidu to da mu takvi principi i stavovi proizlaze iz njegova ne samo historijskog, socijalno-politikoga gledanja na stvari, nego iz same sri njegove spekulativne misli. To ja hou naglasiti! Jer ova re-evolucija kao revolucija upravo je jedan bitni spekulativni princip ili poetak svijeta. Kao to vidimo, Fichte smatra da bi pazite svrha svake vlasti, dakle vlasti kao takve, imala biti da samu vlast uini suvinom. Kad malo promislite to je time reeno, onda to ve na prvi pogled izgleda kao jedna nebuloza! Pa koja bi vlast ila za time da sebe ukine? Pa to zvui gotovo smijeno! Da ba sama vlast treba da ukine sebe, ne!? Dakle, fomulacija stava, iako se pod razumijeva taj smisao, nije ak iskazana onim kantovskim treba da..., pa recimo: svrha je svake vlasti da treba..., ili, trebala bi biti svrha svake vlasti uiniti vlast suvinom. Onda bi to jo kantovski izgledalo bar kao nekakav apstraktni zadatak, postulat, kao neto to bi trebalo, i tako dalje, ali formulacija glasi svrha je..., to je sad indikativ, nema treba da..., nego je rije samo o svrsi. Pitanje je, naravno, hoe li nam Fichte sugerirati da je to neto samo po sebi razumljivo to nam je rekao, da taj takozvani zahtjev lei u samoj bti vlasti, dakle da ta reena svrha proizlazi logino iz nje same, ili je posrijedi ipak neto drugo? Kako to Fichte misli da sma vlast ne bi trebala ii za time, nego da ide za time da se ukine vlast kao takva? Formulacija je, dakle, oito recimo tako krnja ili dvosmislena, ali ipak ne bismo trebali Fichtea tretirati ba toliko naivnim, da bismo mu natrpavali takvu primisao, jer emo iz onih njegovih stavova, koji odmah slijede, vidjeti da je Fichte, dodue, anticipativno, ali povijesno vrlo realno, imao u vidu ono to smo u podnaslovu nazvali socijalistikom vizijom. Dobro, dakle, to sad s time? Tu se postavlja ili bi se moglo postaviti pitanje, o kakvom bi to Fichte socijalizmu mogao govoriti u svoje vrijeme? Odmah da kaemo, pazite, kad itate Kanta, Fichtea, Schellinga, Hegela, dakle, itavu klasinu filozofiju, njihovo gotovo eksplicitno plediranje za demokraciju to ete vidjeti u Hegelovoj filozofiji prava, to su fantastine
152
stvari. Ako je neto europski duh demokracije, onda je to to je kod nas prevedeno, dodue, malo loije, ali itajte tko moe njemaki to vam je Rechtsphilosophie, Grundlinien der Philosophie des Rechts [Temeljne crte filozofije prava], to je 1821. godina. Tu imate unutra takvih stavova kakve nikad nitko vie nije ni iskazao, a kamoli realizirao. To je najii duh Europe u onom demokratskom, revolucionarnom nastupanju koju su Evropljani danas kompletno zaboravili. Oni su zaboravili svoju budunost! Onda, ja u se s vama kladiti, ako hoete, uloit u koliko imam kinte da e Sarkozy dobiti izbore, a ne ova Sgolne Royale. Hajde, tko se hoe kladiti? Zato? Pa ne bu valjda socijalist doao na vlast!? Mi idemo natrag, moraju desniari biti na vlasti! To je Francuska danas, i cijeli svijet! Dakle, kad kaemo, o kakvom bi to socijalizmu Fichte mogao govoriti u svoje vrijeme, tj. koncem 18. i poetkom 19. stolea? A sad treba postaviti pitanje, a zato ne bi mogao? Zar u to vrijeme taj pojam jo uope nije bio niti u zraku, pa bi se tek s Fichteom, toboe prerano za njega samoga, moglo govoriti o socijalizmu, ak i onda ako se on pojavljivao u nekim drugaijim oblicima, a da mu smisao ostaje isti!? Da bismo to potkrijepili, navest emo samo imena onih koji su prije Fichtea sad u ovo staviti pod navodnike sanjali, mislili, tragali za onim to bi smisaono bilo na tragu onoga to se naziva socijalizmom, a artikulirano tek s Marxom i takozvanim komunizmom. Evo vam: Thomas Morus, 1480-1535., Tommaso Campanella, 1458-1539., Gabriel Bonneau Mably, 1709-1785., Claude-Henri de Saint-Simon, 1760-1825., Robert Owen, 1771-1858. i Charles Fourier, 1772-1837. ova zadnja tri su uzeta kao ona o kojima i Marx i Engels govore, to su oni socijalisti-utopisti, koji su se utapljali, kak je reko moj profesor Berus, da su mu to studenti odgovarali na pitanja. To su bili ti utopistiki mislioci. Pri emu je taj njihov utopizam pazimo sad dobro, vi kao filozofi, ne smijete nasjedati na to utopizam i utopija nije isto! Utopijski i utopistiki dva su posve razliita atributa, da tako kaem. Utopija je poetak svijeta, i tono tako stoji u-topos! Nije topos, jer topos je ve proizveden pomou onoga jo ne-proizvedenoga. Utopija je poetak svijeta, to je ova samodjelatnsot, apsolutni negativitet, kako veli Hegel kasnije, a Fichte to govori kao poetak, to je taj utopijski moment. A utopizam, pazite, ak i jedan Marx, a ne samo Engels, manje-vie, uzima to utopijsko, a ne utopistiko, u tom negativnom pejorativnom smislu, izjednaavajui utopiju s utopizmom. Za njega, utopizam su ovi, Saint-Simon, Fourier, Owen i svi ovi koji su zamiljali, anticipirali, kako bi to trebalo da izgleda... i tako dalje. Utopia je pojam to ga je prvi
153
upotrijebio Thomas Morus, kao mjesto kojega jo nema. Meutim, utopija je vremensko odreenje ili bolje rei pred-vremensko, u tom smislu da njome poinje ono vrijeme-svijet i ovjek. To vam je utopija! Dakle, to vi kao filozofi sebi ne smijete dopustiti, pa kad vam netko veli da ste utopist, onda mu platite pie, jer ste vi na pravoj povijesnoj poziciji, da vi zastupate utopiju! A to znai budunost kao istinsku mogunost i prolosti i sadanjosti! Dakle, rije je s ovim utopistikim stavom, s ovim predstavnicima, i tako dalje, rije je o utopizmu ali ne o utopiji! Pa ak, rekli smo, ni kod Marxa to nije bilo tono shvaeno. Marx je mislio pod time da ti utopisti nisu vodili rauna o realnim i povijesnim snagama koje bi taj socijalizam imale provesti u djelo. To je taj atribut utopistiki. Ali, sam Marx nije doao do toga da kae da ovomu pojmu utopija dade pravi smisao i pravo odreenje, a bio je utopijski mislilac ili spekulativni mislilac par excellence. A Marx je mislio da bi to imao provesti u djelo taj takozvani suvremeni proletarijat. Ali ve u visoko razvijenom, ekonomsko-politikom, socijalnom, politikom, dakle, graanskom drutvu suvremenosti. Pazite sad, ima tu kako ja to nazivam historijski zalom, to se tu dogaa u svijetu. To Marx nikad nije tvrdio, nego je upravo insistirao na visoko razvijenom, graanskom, kapitalistikom svijetu suvremenosti, kao historijskoj pretpostavcii onoga to se naziva iskorakom u neto bolje, pa je to nazivano i socijalizam i komunizam, i tako dalje. Ali, tu su sad naravno i drugi problemi. Znate, ovaj na neu sad staviti atribut ovaj primitivizam, kad vi nekome kod nas velite proleter, on se srami, nemoj ti meni govoriti proleter, nemoj ti mene vrijeati, pa nisam ja to... A na ulici je, bogec, nema to jesti, onda ak po kantama kopa, i to, ali on nee biti proleter, jer on je, valjda, neto bolje. Pa dobro, svaka ast, on misli da je proleter neto vrijednosno jako nisko. A ne zna da je proletarijat posljednja... to je sad Marx! posljednja stepenica da se proleter pretvori u ovjeka! Zapamtite to posljednja stepenica! Tako dugo dok ne postanete istinski proleteri, nemate anse da budete poteni ljudi, pravi ljudi, ovjek, evo! Pazite, to je posljednje, a ne moete skakati iz prvobitne zajednice u komunizam. Kad, dakle, Fichte govori o suvinosti vlasti, kako on sad tu govori, i to nakon navedene itave plejade mislilaca, koji svaki na svoj nain iskazuju isti stav, i u drugom kontekstu, naravno, onda se kao prvo postavlja pitanje, a to to zapravo znai? Nije, naime, pojam vlasti identian s pojmom drave. Kakva bi to bila vlast ako nije dravna?! A u punoj svojoj filozofsko-teorijskoj refleksiji i, recimo, u jednom pravom poetku, dolazi to do izraaja ve u
154
Platonovoj idealnoj dravi, politea, ime je ujedno artikulirana klasina i bitna problematika onoga to e se otada imenovati pojmom politike. Pazite, politika poinje zapravo, istinski govorei, s Platonom. A znate to, ovi nai vajni politiari pojma nemaju o tome, oni su jedna polupismena pasmina. Pa, to je politika? Politika je kompromis koji ima zadatak drati na okupu jednu socijalno-politiko-ekonomsku cjelinu kao drave, zajednice, i tako dalje. Pa koliko ima kod nas stranaka sad? Pa valjda stotinu i vie! Kod Platona ih ima tri! Pazite, on je doao sjajno do toga da je vidio da harmonija tih triju stalea ili klasa, kako god hoete tamo, znai drati u skladu, a to je ono to bi on nazvao idealnom dravom. Svatko radi svoj posao, i ako to harmonira, to je savrenstvo politikog rezultata. Dakle, politika ima zadatak, sve te pojedinano-posebne interese skupiti u jednu novu kvalitetu onoga opega to jednu dravu ili zemlju dri kao cjelinu. Ali, ako toga nema, onda je kaos, pa onda imate revoluciju nedajboe! To sad ovi nai politiari ne znaju, ja sam to napisao, pa mi nitko vie nije odgovorio na to. Pazite, ne moe hrvatstvo, srpstvo, francustvo biti princip politike. Razmislite malo! Hrvatstvo je sve! Ja se na primjer ne slaem s nekim strankama ili s nekim politiarima, pa zar sam ja zato nekakav izrod? Onda to znai da uope partije ne bi trebale postojati! Nacionalna partija!? Pa, koja je to? ekajte malo! Samo je moj kolski prijatelj Adolf Hitler bio taj, jeli, NSDAP... Pazite dobro, Hitler je bio poznati socijalist, i jo ga potaju nazionalsoziali stische deutsche Arbeiterpartei! Pazite, Arbeiter i onda jo nacionalno! To znai, tko nije Njemac, njega treba ubiti, pa je onda to vrsto provodio u djelo! Dakle, i na bazi socijalizma i na bazi nacionalnog, to je njegova partija... Dobro, to je sad dakle taj pojam politike. Taj se pojam danas naziva umijeem moguega, a to mogue odredio je Platon kao zahtjev... pazite, zahtjev, a ne kao injenicu! Inae, ne bi pisao ovu svoju politeu, takozvanu idealnu dravu, ili neto to ve postoji, nego ono to tek treba da bude, pa je zato i miljena kao ono to e se kasnije s Kantom nazvati postulatom moralni postulat! Platonova idealna drava iskazano kantovskim rjenikom moralni je postulat! Treba da bude tako da ta tri stalea harmoniraju da bi se drava odrala, i tako dalje. Umijee dranja-na-okupu jest politika, i zato je to dobro nazvao politea. To jest da se raznorodni, razliiti, disparatni ili ak suprotni, sukobljeni socijalno-politiki i ekonomski interesi dovedu do harmonije, koju onda to je zgodno i primjereno ak Platon onda naziva isto tako moralnom kategorijom pravednosti! Pazite, pravednost
155
je tu realizacija, miljena kao harmonija ve zajednikih interesa, dovedenih u idealnu dravu. Vrh je dakle, pravednost! No, imajte u vidu to, kad doete do tih, recimo, studij, pojam pravednosti ima danas drugi kontekst i smisao. Mi velimo za nekog pojedinca, on je pravedan ovjek! Platonu to tako nikad ne bi palo na pamet. Pazite, pravednost je opa, socijalno-politika kategorija, ona se odnosi na harmoniju svih zajedno, a nije pojedinac najprije pravedan. Platon ima to odreenje, a mi imamo pojam pravednosti u individualiziranom smislu pravedan ovjek ili pravian, to doe na isto. Dakle, kako se tek postojea zajednica naravno, sada ve u obliku klasnog drutva, jer tu je ve na djelu poetak klasnog drutva kod Platona, inae on ne bi nikad pisao Politeiu... da se dakle ta zajednica ne bi naprosto raspala po onim takozvanim, recimo danas, interesnim potrebama, avovima, i tako dalje. Ako je sad tome tako, zato onda Fichte ne slijedi Platonovu ideju drave i njezinu, eventualnu, harmoninu strukturu nego ide za tim da se vlast sma ukine kao suvina? To Platonu ne bi nikad palo na pamet jer je teio za time da se ba doe do te harmonine vlasti koja dri na okupu te raznorodne interese. A odgovor bi mogo glasiti: zato to Fichte ipak vie nije, da tako kaemo, na poetku svega toga, poput Platona. Pa nije bio, recimo i to tako, ba toliko naivan, on ivi u jednom ve raslojenom, klasnom drutvu. Ima jedna stvar, esto sam o tome razmiljao kad sam razmiljao o toj itavoj klasinoj njemakoj filozofiji. Pazite, to je ve skoro postalo banalna fraza kad se kae klasina njemaka filozofija jest misaono-intelektualno-duhovni odjek Francuske revolucije! Ali, Nijemci to u ono vrijeme nemaju kod sebe. Pazite, Njemaka je tada bila na poetku. Zato je Fichte morao pisati pod pseudonimom ona svoja teorijska opravdanja Francuske revolucije, da ga ne uhapse! Njemaka u tom prijelazu iz 18. i poetkom 19. stoljea nema nikakve pretpostavke, ni historijske, ni ekonomske ni nacionalne i tako dalje, jer tamo nema revolucije! Pazite, ima jedna zgodna stvar! Hegel je Napoleona nazvao svjetski duh na konju! Zato? Zato jer je Napoleon, kad je uao u tu Njemaku, ukinuo onih tridesetak kneevina! Oni kneevi, pazite, svaki je imao svoj Versailles... A ima neto, ja imam toliko godina, u Zagrebu su, kad sam bio jo mladi deko, do desete godine, bile su mitnice, malte... Znate li to je to? Pa otkud biste vi to znali? Na ulazu u Zagreb bile su brklje! Kad je seljak dolazio, morao je platiti ulaz u grad, placovinu, dakle ulaz u sm grad a onda i na trnice! Tak je to bilo, morao je platiti na mitnici da moe ui sa zapregom ili teretom na ramenima na plac, nosio je hranu, da bi prodao.
156
Morao je platiti ulaz u grad. To vam se zvala placovina, tako je to i danas na trnici, ali, mitnica je feudalna tvorevina! Svaka je kneevina imala mitnice! Zatvorene kneevine, i ako si uao unutra, morao si knezu platiti! Bilo ih je tridesetak. Napoleon ih je sve poruio i onda je Hegel rekao, konano se pojavio netko tko e nasilno ujediniti Njemaku svjetski duh na konju! Samo to je za sebe zadrao da je on svjetski duh koji zna to Napoleon radi. To je bila mala razlika, al dobro... Dakle, mitnica, malta... Ne bu preel prek malte... itajte Balade Petrice Kerempuha od Krlee o svemu tome. Idemo dalje. Fichte je naime uvidio tu klasnu raslojenost Njemake. Njegovi stavovi svjedoe o tome, i to prije i poslije Francuske revolucije, i vidio je i dobro je znao zato je uope do te revolucije trebalo doi. Ovi njegovi mladi, prvi spisi, jo kad je bio dvadesetak godina, i tako dalje, u tom kontekstu je on pledirao za ukidanje vlasti kao takve, jer je vidio ta se tu zapravo dogaa. To meutim nije bio pravi predmet filozofije! Pojam istine za filozofe je neto drugo! to bi oni sad govorili to kako ovi kneevi tamo maltretiraju te seljake, i te svoje graane i tako dalje! Pa to nije filozofski problem! Pa, i meni su to puno put predbacivali! Pazite, u Hrvatskoj ne smijete biti nekakav takozvani filozof a da ste ujedno i intelektualac! Doista malo udno! Intelektualac je kritiko bie koji, kao takav, ne mora biti zato filozof! Pa, Krlea nije bio filozof, ali je bio kritiar svijeta oko sebe... svega, pa je bio vrhunski intelektualac! Takvih smo malo imali. Pa sad, zato se intelektualac ovdje, recimo Kangrga, ne smije baviti opim problemima drutva!? Ja sam bio bezobrazan pa sam rekao da sam vrhunski intelektualac. Pa su rekli, hehe-he, pazi, hvali se! A znate to su Goethe i Hegel rekli samo prostak je skroman! Kako sad to? Neskromnost je ovdje miljena da dri do sebe! U tom smislu, dakle. Da zna, kao samosvjesno bie, da si osobnost, linost, i trai od drugih da te potuju i kao ovjeka i kao graanina. Ima jedan fini primjer, Baudelaire prolazi mimo prosjaka, pa ga ni ne gleda. Baudelaire se vrati pa d amar tom prosjaku, a on veli, nemoj ti meni i vrati mu amar. Onda Baudelaire veli, evo ti ruke, sad si ovjek. Zato? Jer je onaj reagirao! Prema tome, dri do sebe ak i kad si prosjak. Pa, kako ne bi intelektualac drao do sebe, pa Kangrga dri do sebe! Ali zato intelektualac ne moe biti ujedno i filozof ? Ne mora biti filozof, moe biti i sociolog, moe biti bilo koje struke, ili znanstvene ili umjetnik i tako dalje. Za mene, super uzor, paradigma intelektualca Emile Zola! Zato? Emile Zola je bio svjetski poznati knjievnik, bio je i bogat, nije dakle bio bez sredstava za ivot, i tako dalje, pa je ipak on rekao Jaccuse!, izloio svoj ivot protiv fran-
157
cuske vojske, onda su ga htjeli ubiti, pa je morao bjeati u London pomou svojih prijatelja, i tako dalje. Jer se borio za istinu, za pravdu, pa se naknadno dokazalo da je on imao pravo s onim Dreyfusom, s onom aferom, pa su ga onda po povratku Francuzi doekali s Braaavo! Onda su ga slavili, a najprije su ga htjeli ubiti! A to se ponavlja stalno i svugdje, neprekidno. Dobro, ali tu treba sad naglasit ovo. Ukidanje vlasti kao takve kad se to kae sa ovim stavom Fichteovim, tu treba biti malo oprezniji, jer pazite, kao pravi graanin, teko je bilo i njemu onda, a i danas je teko, biti graanin u Hr vat skoj, nakon dvjesto godina od onda! Probajte, evo, vi ste filozofi, inte lek tualci, budui veliki mislioci, i tako dalje, probajte napraviti pokus, pa sa svojim sugraanima, bilo gdje stanujete, probajte ih pitati, osjea li se netko graaninom! Ja sam pravio pokuse, pa su mi rekli, sluajte, profesore, jel vi mene sad zafrkavate da ne upotrijebim onaj izraz, rei u malo finije!? On ne zna da bi trebao biti graanin. A da ga jo pitate, da li je zapravo ovjek, rekao bi vam, svinja jedna, vi bute mene poniavali tu i vrijeali!? On nije postao ovjekom, on je ostao Hrvat! I misli da mu je to dosta. Ali nije mu to dosta! Pazite, ne moe se ovjek kao ovjek naprosto naroditi, samo se ivotinja naro di kao takva! Ja sam o tome pisao, doi od ivotinje do Hrvata, pa onda do graanina, pa onda do ovjeka to je cijeli jedan ne samo historijski nego, ja bih rekao jo, i povijesni proces, jer time ti svojim djelom potvruje da si istinsko ljudsko bie, i da ti nije dovoljno da si se izlegnuo..., pardon narodio! Dobro, gledajte, to vi kao filozofi morate znati, to je odnos pojedinanog, posebnog i opeg. Ja sam pojedinac Milan Kangrga, posebno sam Hrvat, ili Srbin, ili Nijemac, ili ak i sve to zajedno, nije vano, ali ovjek, to je ono to trebam tek postati, kao ono ope. Pa moram postati lan roda, ne samo vrste! Biti Srbin, Hrvat, Nijemac, ovo i ono, to je vrsta! Pa nije to zato ignoriranje nekoga tko je rodom Srbin, Hrvat, Nijemac ili Francuz, nego mu to nije dosta! to znai to da se netko rodi kao Francuz? Misle da su oni nekaj bolji od nas!? A sad kad ve to govorim, bio sam ja u toj Francuskoj! Pa znate kako to zaostalo, da te Bog oslobodi! To nije sve Pariz, Bordeaux, Marseille... dobro, to su ti gradovi, ali to nije Francuska! Idite u one male gradove, Nancy, one male, seljake krajeve, pa ete vidjeti kako je zaostao taj njegov seljak i njegov malograanin! Pa nisu oni nita bolji ni pametniji ili na viem nivou nego mi! Tako da se i to kae, kad ve o tomu govorimo! Onda se sad jo prave vani, pa mi smo Francuzi! Ma, nemoj mi rei!? Ali to sad s time? Nije ak ni Parianin! Pariani su iz cijelog svijeta doli tamo! Kao i u New Yorku. Ali nije ni Amerika New York kao to ni Francuska nije Pariz!
158
Htio sam dakle rei to da se Fichte tu postavlja kao ve pravi graanin, pazite, i to ak neprimjereno, kad bolje pogledamo! On jo nema nikakvih uvjeta da postane graanin u toj Njemakoj na kraju 18. i poetkom 19. stoljea, ali on to anticipira, on eli biti graanin! Dakle, to je iskorak iz zaostalog feudalizma, i tako dalje, u graansko drutvo! Kao i Hegel, na primjer! Jer u Njemakoj njegova vremena, sve to je na poetku tek oblikovanja graanskog karaktera dravnosti u svom poetnom, demokratskom oblikovanju. Prema tome, Fichteu jo nije mogao biti prisutan zahtjev za onim to je u njegovu stavu bilo implicitno prisutno, kao to vidimo naime, za ukidanjem drave. A Fichte ne govori to on govori, vlast ovih kneeva tamo, koje on ima pred sobom. A ne misli na ukidanje drave! Pazite, to je zgodno! To nije ono takozvano marksovski odumiranje drave, ili oni bakunjinovci, oni anarhisti, i tako dalje, to je sve kasnije, Fichte je pravi graanin koji samo hoe urediti drutvo kao graansko drutvo u kojem ve donekle ivi! U tom smislu on govori o suvinosti vlasti. Rije je bila, dakle, o samo jednom moguem ureenju drutvenog poretka a da se u dravu ne dira. Za time ak niti Hegelu nije bilo na kraj pameti! Hegel je tu sad treba zbilja napraviti razliku, pazite, ideju drave, to nije faktika drava nego ideja drave kod Hegela, a to nije isto smatrao garantom slobode svakog pojedinca dravljanina kao graanina. To je koncept. Dakle, drava je tu garant slobode, sa svojim zakonima, sa svojim ustavima, sa svojim poretkom. Pa mu nije na pamet padalo ukidati dravu. Do drave je trebalo tek doi kao takvoga garanta, pomou ustava, zakona, i tako dalje. Za pravno utemeljenje sigurnosti graana, njihovih prava, imetka, posla, i tako dalje. Dakle, ideja drave je garant, pa su onda Hegela nazvali apologetom drave. To su obine gluposti! Bilo bi dobro da Hrvatska ima takvu dravu koja bi bila garant slobode svakoga od nas. A ako ste ljeviar, ve ste nadrljali, ako ste Srbin pogotovo, ako ste Rom, onda ste izvisili, ako ste Musliman, opet ste nadrljali, i tako dalje. Zato? Zato jer mi jo nemamo demokratskog poretka. Onda, kad ja velim da nam fali graanska revolucija, onda vele, ovaj Kangrga je boljevik, komunjara, on bi htio ubijati, a mi smo to ve vidjeli, mi to neemo. A ja hou samo vladavinu prava kao prvi korak u demokraciju. Jer to je ta primarna stvar koja ovdje najprije treba biti provedena u djelo.. To je prvo to je graanin donio sobom. To je osnova ili osnovni princip graanstva, graanske demokracije, da vas tretiraju kao ravnopravnoga graanina ili dravljanina jedne zemlje, a ne ovo to se kod nas dogaa.
159
Kod nas toga nema. Ako netko misli da ima, to bi mi bilo ba drago da mi to napie ili kae, ujte, toga ima tu i tu...! Jer, moda sam ja u zabludi. Dakle, drava je ne samo za Hegela kasnije, nego i za Fichtea, pa onda i za Schellinga, vidjet ete, miljena i zahtjevana kao mogui izlaz, odnosno, kako bi oni rekli, nadsvoenje postojeih unutranjih drutveno-politikih suprotnosti u klasnom razlojavanju. Naravno, uvijek drastinih oblika ivota u kapitalizmu, koji je tu tek nastupao u Njemakoj, pa su bili u tome smislu jo zaostali za drugim, prema Engleskoj, Francuskoj i tako dalje. A rije je bila upravo o onome to se stalno ponavlja: kao eksploatacija ovjeka, naravno! Zato sve bitne Fichteove kritike stavove naravno u tragu toga zahtjeva za ureenjem drutva, kojemu vlast postaje suvinom, kako bi on rekao treba pratiti i shvatiti upravo u tom smislu da se ide za rjeenjem drutvenih negativnosti i protivurjeja to razdiru to drutvo, ali da se jo ne dira u sm opstanak drave. to je, dakako, bila kad malo promislimo za njih jo uvijek jedna protivurjenost, u kojoj su se nalazili, iako je i samom Fichteu ta pozicija bila, da tako kaemo, jasna, transparentna. Tako da on, kad itate njegove stavove u onom to smo nazvali revolucionarnim spisima, to je gotovo zauujue, do ega je Fichte sve doao! To moete nai u danas nisam donio tu knjigu to imate kod nas prevedeno, Odabrane filozofske rasprave, to je bilo prevedeno jo 1956., to je izilo u ediciji Kulture u Zagrebu. Da li je to obnovljeno izdanje, zaista ne znam, ali nai ete u seminarskoj biblioteci. Pazite, oni njegovi uvodi, to smo rekli, u Nauku o znanosti, tu ima unutra takvih stavova da ovjek ne povjeruje. Pazite, to je poetak 19. stoljea, oko 1800. ili neto kasnije. Kad to ovjek ita, zaista, to danas neete nai u svim tim historijama filozofije, tih njegovih karakteristika i rasprava, i tako dalje. To su zaista revolucionarni stavovi s dalekosenim, dalekovidnim postulatima koji su prvoklasni, vrijedni i otrenjvajui i za nas danas. Tako da su ti stavovi gotovo nabijeni revolucionarnou do posljednjih konsekvencija, pa onda nije udno da su, im su bili objavljeni, bili estoko napadani, a sastavni su dio cjelokupne njegove filozofske misli! A ja sam naiao, recimo, ak kod jednoga Hegela da on te stavove i te spise kod Fichtea naziva popularnima, popularni spisi. to je bilo, toboe, malo srozano s one filozofske visine, kako Hegel ipak hvali Fichtea za njegovu misao. A zato bi to bilo tako nevrijedno? I sm Hegel dolazi do slinih i jo gorih, jaih revolucionarnih stavova, i tako dalje. Malo je to udno! Dakle, vidite, filozofi se ne smiju baviti tim problemima! Dodue, kao ipak pravi filozof Hegel ima pravo! Zato bih ja rekao, bez pretjerivanja Hegel je bio najvei filozof svih vremena! S
160
naglaskom ne samo najvei nego ba na rijei filozof! On je htio biti filozof i tu je on bio prva klasa! Nema mu ravna! Pri emu mu je to je moj dodatak Fichte omoguio da ujedno misli spekulativno. Ja sam tu imao Hegelove stavove koji bi potvrdili njegovo uvianje svih tih problema koji nuno dovode, kako on veli, do revolucionarnih obrata. Premda su tamo u Freiburgu krivo gledali u mene, kao Balkanca, socijalista, kad sam to naglaavao kod Hegela, jedan stav kod Hegela ipak u proitati da ne ispadne da izmiljam. Evo, pogledajte, Hegel u Filozofiji povijesti veli: Promjena je nuno bila nasilna... naime, u Francuskoj revoluciji ... jer se vlada nije prihvatila preoblikovanja. A vlada ga se nije prihvatila zato to se sam dvor, kler, plemstvo, parlament, ni zbog nuda ni zbog postojeeg prava nisu htjeli odrei svojih privilegija. Pa, zar to nije dananja Hrvatska!? Pa mi takoer imamo dvor! Sada slijedi onaj bitni stav: Misao, pojam prava, pribavio je sebi najednom... Hegel to naglaava, najednom, dakle, revolucionarno, ... vanost, a tome se nije moglo oduprijeti staro postolje nepravde. Ako Hegel tu nije revolucionar, to je onda!? Pa kad sam ja napisao Hegel metafizika ili revolucija, onda su mi se tamo sprdali oni deki u Freiburgu. Evo jo jedno mjesto, pa emo to nadopuniti: Otkako je Sunce na nebu i otkako planeti krue oko njega, nije se vidjelo da se ovjek postavlja na glavu, to jest, na misao, i da zbilju izgrauje prema njoj. Anaksagora je prvi rekao da nous, dakle um, upravlja svijetom, ali sada je... on misli, u Francuskoj revoluciji ovjek tek doao do spoznaje da misao treba da upravlja duhovnom zbiljom. Prema tome, bio je to divan izlaz Sunca. Svi su misaoni ljudi sudjelovali u slavljenju te epohe. Uzvieni je zanos vladao u ono vrijeme, entuzijazam duha prostrujao je svijetom kao da je tek sada dolo do zbiljskoga pomirenja boanskoga sa svijetom. To su zavrni stavovi i stranice Hegelove Filozofije povijesti. Dakle, kako ete uzvienije to iskazati!? Ima jo jedan stav koji je, ovako, vrlo simptomatian. Pazite ovo: Moe se rei da se nigdje ne govori tako revolucionarno kao u Evanelju jer je sve to inae vrijedi..., pazite ovo, postavljeno kao neto sporedno, neto za to ne treba mariti. Kad sam ja u svojoj Etici proglasio Krista prvim pravim revolucionarom, onda su me ovi tamo na Kaptolu htjeli... da ne kaem to. A Glas koncila je onda pisao, a kako to? Jer oni misle pod revolucijom da je Krist iao s noem pa da je b i pikao one idove... To, dakako, neete nigdje nai u onim njihovim propovjedima u crkvi. A Hegel citira Krista koji veli, Ne donosim ja vama mir, nego ma... pa se odreknite svojeg oca i majke i svoje snahe i i poite za mnom... Kuda? U budunost!
161
U ivot vjeni! To je metafora. To je Krist, a ne ono Pomolimo se... njm... njm... njm..., pa tako prave iz naega revolucionara nekakvoga klerianca za sitne potrebe Crkve. A ovo to je Hegel nazvao popularnim Fichteovim spisima, rekoh da pod time misli dosta poniavajue, naime, da nisu ba toliko vrijedni, to je udno s Hegelove strane. Evo recimo Fichteovog jednog stava: U unutranjosti onih udnovatih veza koje je sastavio bezumni sluaj, i koje se nazivaju dravama..., pazite dobro, ... dobiva zloupotreba svojim dalj njim opstankom i opim toleriranjem, poto su te drave samo neko vrijeme mirno postojale, poto je protiv novoga potlaivanja razdraeni otpor oslabio i poto se vrenje razliitih snaga sleglo, neku vrstu vrste forme... Pazite, nain na koji on pristupa ak i pojmu drave, o kojoj on govori. Evo jo jednog stava: Gonjeni svojom nezasitnou, stalei koji vladaju, oni e ih od pokoljenja do pokoljenja proirivati i nikada nee rei, sada je dosta. Dok potlaivanje naposljetku ne dostigne najviu mjeru, dok ne postane potpuno nepodnoljivo, i dok se potlaenima od oaja ne vrati snaga koju im nije mogla dati njihova sranost, istrebljivana ve stoljeima. To je jedna teza koju je kasnije Marx ponovio u ranim spisima, ne znam da li je ba to itao, ali kae otprilike u istom duhu: Narod treba ba tlaiti da doe k sebi, tako da onda, i tako dalje... To je ta takozvana dijalektika, ali ne znam, mislim da nas danas mogu tlaiti koliko god hoe, mi ipak neemo ba biti protiv toga jer, mi imamo svoju dravu, slobodni smo i tako dalje. Tada oni nee dalje podnositi meu sobom nekoga koji se ne bi zadovoljavao time da svima bude i ostane jednak. Pazite, to je samoupravni sistem. Da bi se zatitili od uzajamnoga nasilja, sami meu sobom, kao i od novoga tlaenja, oni e sebi svi zajedno nametnuti jednake obaveze. Njihove pogodbe u kojima svatko o samome sebi odluuje... evo vam samoupravnost, Selbstbestimmung ... a ne o nekome potinjenome, te pogodbe po kojima se nitko ne moe nadati da e on biti onaj koji e tu izvriti doputenu nepravdu, te pogodbe koje jedino zasluuju ime zakonodavstva... evo, to je ta vladavina prava po kojoj je ... ... koje su neto posve drugo nego one odredbe udruene gospode bezbrojnim oporima njihovih robova, ti e sporazumi nuno biti pravedni i osnovati pravu dravu... evo vam samoupravni sistem, to Fichte govori, to je od rijei do rijei, zapravo, to! ... u kojoj se svaki pojedinac, brigom za svoju vlastitu sigurnost, neodoljivo prisiljava da bez izuzetka uva sigurnost svih drugih, jer prema uinjenoj uredbi, svako oteenje to e ga on drugome htjeti nanijeti, ne pogaa samo drugoga nego neminovno
162
snalazi i njega samoga. Evo ga! To su prvoklasni stavovi! Ali na drugom mjestu imate ovo: Samo tamo gdje korist zapada malobrojne tlaitelje, a gdje teta, muka, trokovi padaju na bezbrojnu vojsku robova, mogu je i svaki pljakaki rat! Eto ga, Hrvatska od 90. dalje! To vam je to! I onda, kad to kaete, e, onda ste neprijatelj Hrvatske, a svaki dan itamo tu i gledamo o tome, i tako dalje. Pa, tko je opljakao tu zemlju, za Boga dragoga !? Na elu sa... s kim? Pa nismo mi maloumni i mala djeca, pa i djeca ve danas znaju! Ali ne smijete to rei zato jer onda niste dobar Hrvat! Pa to je... Ja ne znam zato Hrvat mora biti par excellence ne-kritiko bie!? Zato je netko neprijatelj svoje drave ako je kritian? Ako Francuz kritizira Chiraca, ili ne znam tko je tamo na vlasti, zar je on neprijatelj Francuske!? On smatra da taj nije pravi predstavnik francuskih graana, i tako dalje. On ima svoje pravo da kritiki misli i prosuuje, pa to je graanska demokracija, valjda ima bar toliko prava! A zato je on neprijatelj te zemlje!? Ne drave, nego zemlje! Neprijatelj Hrvatske! Pa, je onda Kangrga neprijatelj drave, to su bezvezarije!
9. predavanje (4. svibnja 2007.)

Kolegice i kolege, da ne bih bio jedini krivac za ukazivanje na razliku izmeu filozofije i spekulacije, ja sam tu, prije nego to idemo dalje, naao malo zatite u nekim drugim autorima koji bi moda mogli malo potkrijepiti taj stav, pa sam naiao, recimo, na jedan stav Theodora Wiesengrunda Adorna (1905.-1969.). Adorno je bio, uz Maxa Horkheimera, jedan od osnivaa tzv. Frankfurtskog filozofijsko-sociologijskog kruga, meu koje su spadali, recimo, pored Horkheimera jo i Pollock, Marcuse, Fromm, a od mlaih Walter Benjamin, koji je poinio samoubojstvo. Oni su bjeali pred Hitlerom 1933. pa su onda u Parizu osnovali taj Institut za sociologijska istraivanja, a onda su opet morali pobjei iz Pariza, iz Francuske, u Ameriku. Vratili su se tek poslije rata i radili dalje, i obnovili taj Institut. Adorno, kad o njemu govorimo, htio bih ukazati na jedan citat iz njegova glavnog djela Negativna dijalektika, to je kod nas prevedeno. Ali ja bih vam preporuio, ako naete, to je izilo 1986. u Sarajevu, u izdanju Svjetlosti izala, njegova Filozofska terminologija. Uvod u filozofiju; to su njegova evo, kao i ova moja predavanja studentima filozofije u Frankfurtu, to su ih onda studenti snimili i napravili iz toga knjigu. To je, po mom sudu, taj uvod u filozofiju Adorna, to je prva klasa, to je neto zbilja toliko temeljito i produbljeno, to je vie od onog to bi se moglo nazvati uvod u filozofiju, od svojih prvih poetaka pa sve do najnovijih dana. A, evo, ja imam jedan stav u vezi s ovim naim problemom, gdje on na strani 137, to je Negativna dijalektika, kae ovo: Kada bi se protivurjeja kao krivica pripisivala takozvanoj nepopravljivo spekulativnoj tvrdoglavosti, krivica bi se pomaknula... Adorno pritom misli pomaknula na krivu stranu, pa kae: Stid zabranjuje filozofiji da potisne u zaborav uvid Georga Simmela... Georg Simmel je njemaki filozof s poetka 20. stoljea kojeg Adorno sad citira kako se u historiji filozofije malo razabire patnja ovjeanstva. Eto, to je ve ukazivanje na spekulaciju. Naravno, ovakvi su stavovi, mogli bismo rei, jako rijetki sa stanovita filozofinosti, oni zbog kojih filozofija uljepava ili poljepava ivot u onome to nama filozofi govore, ... a da toga esto nije ni svjesna. Misli se na filozofiju! Ja bih ak rekao nije samosvjesna. Sm Platon nije izvukao nikakvo iskustvo iz onoga kad je iao na Sirakuzu, onomu tiraninu Dioniziju Starijem, pa ga je ovaj uzeo kao roba. Onda su ga prijatelji... jedan prijatelj koji je imao sredstava, morali su ga otkupiti kao stoku, kao bilo kakvog roba. Dakle, trebao je Platon malo
164
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 9. predavanje (4. svibnja 2007.)
tu vidjeti da izvan njegovih ideja postoji i nekakav drugi ivot, pa ak i ropski, radni, muni, jer kao rob je bio ivo orue za rad. Dobro, to je ovako usputno reeno. To je sad to se tie Adorna. Do slinih stavova doao je i Walter Benjamin, koji takoer spada u tu takozvanu frankfurtsku kolu, u svojoj raspravi Povijesno-filozofijske teze. To je kod nas prevedeno u knjizi Uz kritiku sile, Razlog, Zagreb, 1971., strana 25-35, ali i na drugim mjestima. To je vrijedno konzultirati. Walter Benjamin, koji je nastradao bjeei pred hitlerovcima iz Pariza, 1940., pa preko granice u panjolsku, ali tamo su ga doekali oni falangisti, Francovi, i htjeli ga predati natrag Gestapu, pa se on onda otrovao. Imao je 48 godina! To je isto vrijedno, kod nas je prevedeno, ima interesantnih stvari kod toga. A ima i jedan drugi moment tu. Na primjer, Ernst Bloch, ukazuje na to kako se kroz itavu historiju filozofije, da tako kaemo, izbjegava uope govoriti o budunosti, to je interesantno, gdje se govori samo o prolosti i njezinoj produenosti u sadanjost. A to je tipina pozicija teorije. Pazite, ja sam ve o tome pisao, pa kad ve to dodirujemo, to je asocijacija, to krivo se govori kad velite teorija revolucije. Takvo neto ne postoji! Nema teorije revolucije, moete govoriti o revolucionarnoj teoriji, recimo, dakle o jednoj revolucionarnoj misli koja anticipira, pa je to onda, recimo, cijelo 18. stoljee, takozvane pretee Francuske revolucije, nabijeno revolucionarnom milju. Ali, teorija revolucije bila bi po mojemu miljenju drveno eljezo. Jer ne moete nita teorijski govoriti o revoluciji koja je prekid, koja je recimo tako sad prekoraivanje upravo onoga to jedna teorija moe dohvatiti. Dakle, nema teorije revolucije ali ima revolucionarne teorije. Kao to smo, uostalom, za Fichtea govorili, o njegovoj revolucionarnoj misli. Ja se sad ujedno ispriavam, ja sam proli puta moda malo previe ostao na tome, a onda i neki moji ekskurzi, pa smo tu izgubili vremena, ali prije nego prijeemo na Schellinga, ipak emo se tu jo malo zadrati na tom Fichteovu motivu. Imam tu sad jo jednog mislioca, Miguel de Unamuno, 1864.-1936., kojega su ubili ovi Francovi faisti, falangisti, 1936. godine, u zatvoru, on je bio protivnik tih faista. Unamuno je i pjesnik i knjievnik i filozof, a poznato je njegovo djelo, koje je ak i kod nas prevedeno, mislim u Beogradu, Del sentimiento trgico de la vida, dakle, o traginom osjeanju ivota. To je jedna vrlo lijepa rasprava, s pretenzijom naravno na filozofijsko utemeljenje. Evo to on na jednom mjestu kae: Kako si ti velik, moj Boe! Ti si tako velik da te samo kao ideje ima. Zbilja je isuvie tijesna, ma kako se izduivala, da
165
te obuhvati. Zbog tebe patim, ti, nebivajui Boe, jer kada bi te zbiljski bilo, bilo bi i moje bivstvovanje zbiljnost. Dakle, ovo je takorei pjesniki, spekulativni, kako bih ja sad rekao, vapaj za prevladavanjem ovdje platonistiki, pomou ideja artikulirane, sme biti filozofije kao teorije koja se onda ovdje dodiruje s teologijom. Ideja je Bog miljeno, dakako, kao puka onostranost kojom se zbiljski ovjekov ivot ni ne dodiruje, u ovom kontekstu, te onda to moemo to kazati nadsvoenje, moemo nazvati zaista ono to se svakodnevno i upotrebljava idealiziranje! Kako smo doli do toga pojma? Pomou Platona, ali idealiziranje u doslovnom smislu tog odreenja! A kao to vidimo, zbiljski ivot, po Unamunu, pretijesan je za to idealiziranje u liku kranske utjehe. Ima jedna interesantna stvar, ja u vas uputiti na to sada, jer moda neemo sve moi, kad doemo do Hegela. Hegel na poetku svoje Fenomenologije duha, kad hoe smjestiti ono bitno za filozofiju, kae da filozofija nije utjena. A zapravo je sm utjean plus to radi neke teze koje su za njega apsolutno protivurjene. Vidjet emo, kad doemo, naime, rije je o tome to on sm pojam philosophia hoe pokazati kako ne smijemo vie ostati na tome mudrost, dakle ne ljubav prema mudrosti nego samo mudrost, pa onda mudrost pretvara, preimenuje u Wissenschaft, znanost. No, mudrost nikad nije bila znanost i stari mudraci, sve do Sokrata, bili su, po mome miljenju, spekulativci, jer nisu odvajali teoriju od prakse. A znanost jest, kako god okrenemo, razdvajanje teorije od prakse. Dakle, on kae da filozofija nije utjena, a on je sm bio jako utjean, a da nije ni znao to. Meutim, imam ja tu sad jo jednog deka, o kojem emo govoriti odmah malo kasnije Schellinga! Evo, gledajte, ja sam donio jednu njegovu knjigu koja je prevedena kod nas, to je izdao Nolit Beograd, a moram to sad rei, u toj seriji izilo je i drugo izdanje moje knjige Etiki problem u djelu Karla Marxa, a glavni urednik i kasnije direktor Nolita, bio je Milo Stamboli, moj dobar prijatelj. Nolit je inae jo prije Drugog svjetskog rata bio lijevo izdavako poduzee, a poslije rata, pod vodstvom toga Miloa Stambolia, imate onu ediciju Sazvea, oko 120 knjiga. To su prvoklasne stvari, ne samo zato to su Kangrgine dvije knjige tamo objavljene, nego imate tamo zaista prvoklasnih stvari. Sazveda, to vam je ona uta bibliteka plus ova Filozofska biblioteka, u kojoj je ova knjiga, Forma i princip filozofije, gdje su objavljeni prvi Schellingovi spisi. Dobro, kasnije emo doi do toga, ali evo sad, Schelling u tom jednom svom spisu kae: Ja ... pazite, Schelling je, to emo odmah vidjeti, dobar uenik i nastavlja i produbljiva Fichteove
166
misli, u spekulativnom smislu, i kae: Ja kao princip filozofije ili o onome to je u ljudskom znanju neuvjetovano, pa kae: Ako se od neke filozofije jo moe oekivati utjecaj na sm ljudski ivot..., pazite to pitanje, ... ako se dakle od neke filozofije jo moe oekivati utjecaj na sm ljudski ivot, onda se to moe od nove filozofije veli on, pazite, a misli na spekulaciju, ... koja je mogua samo putem potpunog preokretanja principa. Kakvog preokretanja principa? Principa filozofinosti u spekulativnost! I to ide konsekventno. Fichte i Schelling, a da ne govorimo poslije o Hegelu, jo uvijek su filozofi! Oni sebe smatraju filozofima. Ali, ovaj novi princip filozofije jeste princip spekulacije. On kae ovo: Hrabar je pothvat uma da ovjeanstvo izbavi ili oslobodi od uasa objektivnog svijeta... pazite ovo! ... uasa objektivnog svijeta. No, pothvat ne moe promaiti jer ovjek..., on je tu jo veliki optimista, ... jer ovjek postaje toliko vei koliko ui spoznavati samoga sebe i svoju snagu. Dajte ovjeku spoznaju o onome to on jest, i on e uskoro biti ono to treba da bude. Dajte mu teorijsko potovanje njega samoga, praktiko e ubrzo uslijediti. Poslije emo vidjeti kako je tu Schelling, naravno, dobar nastavlja Fichtea svojim insistiranjem, ali sad ovdje, Schelling je zapravo prvi koji je filozofiju stavio, da tako kaemo, u pitanje s obzirom na njezin domet i granicu. Pa ete vidjeti njegove stavove, kad doemo do toga. [Dodatak: Meutim, za nau tezu o filozofiji i spekulaciji navodili smo u prilogu samo neke druge autore-filozofe, a za tu tezu imamo vrlo rjeito nikoga drugoga doli samog Hegela. Evo gdje i kako sm Hegel naglaava tu razliku, govorei o tzv. filozofijskoj istini. U paragrafu 552 njegove Enciklopedije nai ete ovaj stav: Njegova (tj. Platonova) koncepcija drave stoga je po samoj sebi bez subjektivne slobode. Istinu, koja je svojstvena dravi, koja bi nju trebala sainjavati i njome vladati, shvaa on samo u obliku miljene istine, istinu u obliku filozofije! A malo dalje, na istoj stranici, govorei o princpu drave i religije, kao njihovoj istini, Hegel kae jo i ovo: ... tako da ova [istina], time to je ona kao filozofija, sma je u obliku jednog od njihovih oblika! To se nalazi u G. W. F. Hegel, Enzyklopdie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse /1830/, Hamburg: Felix Meiner Verlag, Hamburg, 1959, 552, str. 438. Kada, dakle, Hegel govori samo o miljenoj istini, pa dodaje i filozofiju kao takvu istinu, postavlja se, naravno, pitanje: Ne postoje li, dakle, druge i drugaije istine osim samo filozofijske, ili samo miljene a mogli bismo
167
ak kazati: samo pomiljene istine!? A koja i kakva bi to istina tada mogla biti? Na odgovor je: upravo ona koja nadmauje ili premauje sve bitne domete samo filozofijske istine, a to je upravo ta spekulativna istina, koja poinje sa zbiljskim ivotom i prodire pod kou! Dakle, i sm Hegel, kao filozof par excellence, daje nam ovdje za pravo!] Meutim, ono to sam, naalost, propustio proli puta, moramo tu malo nadoknaditi prije nego idemo na Schellinga, Ima jedna knjiga njemakog filozofa Dietera Henricha pod naslovom Fichtes ursprngliche Einsicht, dakle, Fichteov izvorni uvid. Pod tom sintagmom izvorni uvid Dieter Henrich misli zapravo na Fichteov iskorak iz Kanta, ali ne samo Kanta nego iz stanovita spoznajne teorije, samo on to jo nije imenovao spekulacijom, gdje se onda insistira s Fichteom, kao taj izvorni uvid, na podizanju odnosa na nivo produkcije odnosa. A to ne znai nita drugo nego sa stanovita odnosa kao spoznajno-teorijskog odnosa subjekt-objekt na produkciju odnosa gdje dobivamo odmah identitet subjekta-objekta, gdje se ne poinje s gotovim subjektom i gotovim objektom, nego se oni tek dovode u odnos, pa nikad iz toga nikakav rezultat u spoznajnoj teoriji, nego se pita po emu su i subjekt i objekt mogui! Dakle, to je spekulativna pozicija! Kad sada kaemo s Dieterom Henrichom, Fichteov izvorni uvid, mi emo ukazati na jo jedan koji je vrlo blizak ili gotovo identian, izvorni uvid Fichteov, s obzirom na pojam istine, a to je, kao to znamo, bitni problem, ne samo novovjekovne teorije od Descartesa na dalje, pa ak onda i do danas. I danas imamo filozof koji tako odreuju pojam istine. A ja ne znam, stvarno nisam ba siguran, jesu li oni stvarno itali klasinu filozofiju ili nisu, ali kad netko danas insistira na tome pojmu a to se dogaalo ak i meu tim takozvanim marksistima to je sve poluueno... Ne mogu ovdje odoljeti jednoj asocijaciji, mi smo nekad imali simpozije s filozofima iz istonih zemalja, pa onda kad su doli ovi DDR-ovci, u Opatiji smo to imali, pa onda ujete: Kant je bio pretea i glavni osniva teorije odraza! A onda sam ja doao tamo meu njih za stol, pa sam rekao, ekajte, da sad, recimo, mi Jugoslaveni ili Bugari ili Turci, ta ja znam, to kaemo, onda bi to bilo bar donekle opravdano jer mi ba nemamo toliko veliku filozofsku tradiciju, ali da vi Nijemci to moete rei, to je zbilja neto neuveno! Onda mi njihov voa, to je bio njihov udba, naravno, jer uvijek netko mora kontrolirati grupu, kae: Was fr eine Impertinenz! A ja sam odgovorio: znate ta, idem ja radije ovim dekima tamo, Bugarima, nego vama tu, jer vi ste foliranti! Meutim, nisu samo oni bili ti i takvi. Ali nemaju pravo nakon klasine filozofije i Marxa
168
govoriti o spoznajno-teorijskoj osnovi! Nakon klasine filozofije i Marxa, spoznajna teorija je pass, dakle, neto predkantovsko! Tako da se razumijemo! Ili neto predkritiko, kako bi rekao Kant! Dakle, moramo se tu zadrati prije nego prijeemo dalje, jer to je jedan ba bitni momenat, koji mora barem malo biti obraen. Pojam i problem istine nisu, dakako, predmet etike. Taj se problem vidjet ete zato ja to naglaavam taj se problem naroito u novovjekovnoj filozofiji od Descartesa pa sve do Kanta tretira u horizontu spoznajne teorije, a takozvana klasina definicija istine glasila je, kao to znamo, adaequatio rei et intellectus, podudaranje ili podudarnost stvari i intelekta. Ta je definicija bila i miljena i mogua upravo sa stanovita i u horizontu metafizike. To znai pazite, ovaj pojam metafizike, taj je pomutio mnoge mozgove, ak i filozofske i neke druge kao onaj na knjievni kritiar koji je rekao, taj se pjesnik dovinuo do metafizikih visina, a ne zna to je metafizika! Pa, zato ne pogleda bar malo u rjenik! Ja pogledam ak i ono to znam, za sigurnost, ak gledam i rjenik stranih rijei od Klaia, za sigurnost, da mi neto ne promakne sluajno. U horizontu metafizike, to znai s mojeg stanovita u rei, ne treba ii dalje sa stanovita gotovosti, dovrenosti, stvorenosti i time savrenosti takozvanoga pod navodnicima svijeta od vijeka do vijeka! To je metafizika. Zapamtite to, vi kao filozofi. Metafizika poinje s gotovim svijetom ili, ak u boljem sluaju, sa svijetom to ga je stvorio Bog. Eto! Onaj tko vjeruje u Boga kao stvoritelja svijeta, taj moe to rei. Samo, tu onda nastaju velike neprilike o kojima ak i Schelling ve govori, a onda poslije i Hegel. Dobro, o tome emo jo govoriti. Prema tome, da se sad, kad ve o tome govorimo, naglasi ovo: spoznajnoteorijska pozicija odreenja pojma istine kao adaequatio rei et intellectus, jeste par excellence metafizika pozicija. Jer samo u gotovu, dovrenu, zavrenu svijetu mogue je podudaranje takozvanog intelekta i stvari, jer se tu nita ne moe mijenjati. im se mijenja, onda bi moglo biti ve neto drugo i drugaije. Dakle, to je par excellence metafizika pozicija, spoznajno-teorijska pozicija, ako je konzekventna, naravno. Dakle, kad malo promislimo, pravi smisao te definicije istine sastoji se samo u smislu odreenja mogunosti pravog suda o predmetu. Pazite ovo, ja velim: ovaj zid je plav, ovaj stol je takav i takav ili vani je dosta oblano... To je sve tono, ali kad se veli, to je istina, onda je to besmisleno. Pa, kakva je to velika istina? Dva i dva su etiri!? Pa, to nije nikakva velika istina! Doista ne mogu rei da mi sada ne sjedimo u ovoj dvorani, jer to je tono. Pa onda velimo, da tono! Da, tono, ali nemojte rei,
169
joj, kako je to velika istina! Dobro, dakle, pazite dobro, spoznajno-teorijska definicija istine jeste tonost suda o predmetu. Hegel to naziva najapstraktniji formalni stav koji je sm za sebe jako upalj i nita ne znai. Naravno, pazite, tonost ili ispravan sud o predmetu, a da se pri tom isputa pitanje o smom predmetu, to jest: o njegovoj mogunosti! Pazite dobro, to je ono Kantovo pitanje, kako ste doli do predmeta!? Pa onda, stol je tvrd, sme, lijepo izgleda, i tako dalje, a nita ne znamo dalje od toga! A da vas netko pita, dobro, to je to stol!? Pa, to je nekakva stvar koja ima etiri noge ili moe imati manje nogu, malo je tvrd, od drva je, moe biti od drugog materijala, sme je, a moe biti..., i tako dalje. Pa to su sve toni sudovi, ali o stolu kao takvom nita da doznajem. Pa, i stolac moe biti takav, i on ima isto etiri noge, sme je i tvrd i ovo i ono... lijepo izgleda... Dakle, ne pita se o smom predmetu, za njegovo podrijetlo. Dakle, to smo govorili s Kantom, ali bez obzira na Kantov odgovor, Kant je prvi koji je ukazao na to da subjekt stoji iza toga predmeta, a nije puka danost. Za mene je taj stol prethodno napravljen, tj. za mene upravo kao tog spoznavalakog subjekta. Dakle, ne pita se o podrijetlu predmeta i kako je on uope mogu. Nije to mogao po tome to je sme, tvrd, drven i tako dalje. Odakle stol? Na to pitanje je, kao to vidimo, prvi u historiji filozofije odgovorio Kant, i time je ujedno prekoraio horizont spoznajne teorije i ukinuo je kao relevantnu filozofijsku disciplinu. Kant je po liniji konsekventnog dovoenja spoznajno-teorijskog problema do kraja ujedno time ukinuo spoznajnu teoriju i zato je bio prvi na putu spekulacije! To je bio prvi korak. Onda iza toga slijedi Fichte! Dakle, uveno Kantovo pitanje i odgovor bilo je, naravno, jesu li i kako uope mogui sintetiki sudovi a priori, slijedei pri tom to jest, Kant slijedi Leibnizov odgovor empiristima onim stavom: nisi intellectus ipse, osim intelekta samoga, koji je konstitutivan za njihovo iskustvo, njihovu empiriju. Treba tu sad ukazati na sljedee. Rije ili pojam istina dolazi u naem jeziku etimologijski pazite dobro, kad malo razmislite od rijei isto, istost. Pa to je sjajno, to je ta adaequatio rei et intellectus. Jedno je isto s drugim. Mi ovdje nasljeujemo jezino spoznajno-teorijsku tradiciju, novovjekovnu, istost. Pa udo jedno, onda su ovi nai deki jo prije hiljade godina... ti Hrvati su ve onda bili spoznajni teoretiari prve klase! Dakle, u znaenju, jedno je isto s drugim, to je pojam istine istost. Dakle, kaemo, taj pojam istine posve je u skladu s ovim pojmom definicije, koji smo tu vidjeli maloprije, u tom metafiziko-spoznajno-teorijskom smislu. Jedna se stvar podudara, i to onda, u tom sluaju se misli pri tom, apsolutno podudara, inae
170
nije prava istina. Apsolutno se podudara s drugom stvari. Ovdje naravno, stvar se podudara s intelektom, to je ve Christian Wolf s latinskog preveo na njemaki: Verstand, razum. I to, dakako, podudara se u svojoj istosti. U naem je jeziku i sm pojam, ta rije, pazite, to smo ve neto govorili, da je stvarnost prevedena od srednjovjekovnog skolastikog pojma realitas, to dolazi od res = stvar. Pri emu se time doslovno misli na prirodnu stvar, kao onostranost u odnosu, naravno, na intelekt, razum, na duu ili duh, i tako dalje. Meutim, ne samo za filozofijsku upotrebu nego i u obinom govoru taj pojam stvarnosti krivo je upotrebljen. Pri emu su samo Nijemci napravili tonu distinkciju te se ta takozvana stvarnost imenuje njemaki: ne Sachlichkeit, Dingheit ili Dinglichkeit, nego Wirklichkeit, to dolazi od glagola wirken, djelovati, ak odjelotvoriti. A to je i filozofijski primjereno, jer se time po uzoru na latinsku rije actualitas, koja dolazi od actus, in, djelo, dolazi do pravog smisla ime je implicitno pokazano da u osnovi te takozvane stvarnosti, realiteta, stoji in, djelo, da bi nje uope bilo, kao neto. Dakako, ve miljeno time, proizvedeno. Stvarnost nije puka danost, ili zbiljnost. Zbiljnost zbilje ne ukazuje na danost zbilje, nego na proizvedenost. Zato i taj pojam stvarnosti u naem jeziku treba prevesti pojmom zbilja pa onda i vama ja kao filozofima preporuujem da upotrebljavate taj pojam a bt zbilje je zbiljnost, u naem jeziku, ime se smisleno ukazuje na zbivanje ili dogaanje, a ne ostaje se pri pojmu stvarnosti, koja dolazi od stvari kao gotovosti ili naravno, po-Bogu-stvorenosti, kao u skolastici. Tada taj pojam zbiljnosti, kao bti zbilje, primjereno odgovara i njemakom pojmu Wirklichkeit upravo u pravom filozofijskom smislu. to se, dakle, tie pojma istine, to s istosti, u naem jeziku, kao korijenu, podrijetlu ili etimologiji, prelazi na pravo znaenje u kojemu je taj in, djelo, djelovanje, dogaanje, prisutno kao osnova, uvjet, preduvjet, uzrok, razlog, povod, da bi se uope pojavilo takvo neto kao upravo sad moramo to naglasiti proizvedena zbilja. Zbilja je prozvod, i to proizvod ovjeka kao subjekta! Ovdje je samo za bolje razumijevanje, jer se dade instruktivno navesti i naglasiti Hegelovo odreenje, na primjer, pojma etwas, neto. To ete nai u njegovoj Logici, gdje Hegel odreuje neto, pazite, kao rezultat negacije negacije. Kad bismo sad ili na samo podrijetlo toga, da tako kaemo, onda bismo kazali: ve prvobitni ovjek morao je negirati prirodu da bi doao do predmeta. To znai ta negacija negacije. Tu se negira priroda, puka priroda, prirodnost, ova onostranost. Dakle, tek pomou negacije prirode kao onog
171
negativnoga dolazimo do neega, do onoga neto, etwas. A to vam je predmet! Etwas je ve proizvedeni predmet. To znai: rezultat negacije negacije. Pa bismo tu ak mogli rei to je, dakako, za zdrav razum nebuloza ovako: ono jo nita, kao puka negativnost, treba da bude negirano da bi se dospjelo do toga neto. Hegel onda prvoklasno spekulativno zapoinje svoju Logiku, kao glavno svoje djelo, sa Sein-Nichts-Werden, bitak-nita-postajanje. Tu su se svi metafiziari uhvatili za glavu pa to nita, Nichts, nazivaju skandalon! Pa, naravno, to je skandal za filozofiju, jer filozofija nikad nije dola do toga nita. Ona oduvijek ve barata s neim gotovim, s neto, dakle poinje sa neim, pa onda Hegel veli: Ako iz neega treba postati neto, onda to je suvino, jer neto ve jest tu! Dakle, ovo Nichts, ovo nita poetak je svijeta, a njemu je tu poetak Logike, koja omoguuje to nita, i bitak i postajanje, Werden, a onda iz toga proizlazi ono, sad bismo rekli etvrto Dasein. Dasein, koji onda Heidegger falsificira, iz njega pravi ovjeka, pa se to zove tu-bitak, i tako dalje, a nije, nego opstanak! Dasein njemaki znai opstanak! A ovaj Heidegger je tu obini falsifikator, pomodan, i hoe izmiljati pojmove, i tako dalje. A znate to, sad bi trebalo Heideggeru rei: ujte, gospon Heidegger, ovaj Dasein, jeste itali klasinu filozofiju? U Dasein spada konkretni bitak, to moe biti kamen, biljka, ivotinja, a onda ste i ovjeka unutra ugurali, a samo za njega je on tu-bitak... Ma, nije mogue! Dakle, same folirancije, tako da se razumijemo! Opstanak je Dasein, to je rezultat ovoga Sein-Nichts-Werden, pomou nita kao poetka. To je onda djelo kao negacija, pretpostavka, mogunost da se dospije do neega. No, time je onda ve i implicitno iskazano da se ne moe poeti, da tako kaemo, od neega, kad je ono smo ve nuno proizvod, to jest, rezultat odreene djelatnosti koja prethodi tomu neto. Znai, upravo subjekta i te njegove djelatnosti. Kad smo rekli, taj iskorak Fichteov, recimo tako, iz filozofijske pozicije na spekulativnu, treba sad postaviti pitanje, kakve to sad ima veze i s etikom i s Fichteom? Vidjet ete zato! Nakon Kanta ini Fichte korak dalje te pojam istine ne postavlja vie u horizont i na stanovite spoznajne teorije nego ve s onu stranu nje same, ali tako da je itava problematika ve zapravo s Fichteom uvedena u etiku sferu. Kako? Tako to Fichte sad postavlja radikalno pitanje odnosa istine i zablude. I to na taj nain da se istina ne trai vie u pukom odreenju, kao to smo vidjeli, tonosti suda o predmetu boja je zelena, dva i dva etiri, i tako dalje nego se istina pojavljuje kao neto mnogo znaajnije za ovjekov ivot, i to u smislu odluke na istinu i slobodu Fichte uvodi taj pojam Entschluss, entschlieen! Pri emu je tu istina poistovjeena
172
sa slobodom! Boriti se za istinu, znai, boriti se za slobodu, i obrnuto! To je Fichteova pozicija. Fichte bi sad rekao da ovjek, dakle, hoe ili nee biti ili ivjeti u istini ili, naravno, u zabludi! Hoe ili nee, pazite dobro! I to ivjeti u istini ili ne-istini, te se dakle odluuje za jedno ili drugo. A mi to doivljavamo svaki dan, nije to nikakva velika mudrost! Ljudi se odluuju za la ili za istinu. Onda, ako se borite za istinu, onda vas nazivaju ak hrabrim. To je zgodno! Mene su nazivali hrabrim kad sam kritiki pisao. Pa veli, al ste vi hrabri... A ja nisam ni znao da sam tak hrabar! Ma kakvi hrabar! Govori istinu i nita drugo, ne!? Dakle, bori se, odluuje se za jedno ili drugo, i time s Fichteom, ta njegova ovjekova odluka biva kvalificirana kao moralni in. To je Fichteova teza. Naravno da ovaj pojam moralni in ima ve jed nu sasvim novu konotaciju, nov smisao, da tako kaemo, i mnogo dublji nego iskljuivo u tom moralnom horizontu. To emo pokazati. Dakle, kao to ovjek hoe ili nee slobodu, tako on hoe ili nee istinu ili la, te je time odreen njegov, Fichte misli, moralni a za Fichtea to znai zapravo ivotni habitus! Ima jedna njegova sjajna uzreica, koja pogaa ono bitno, a koju sam stavio kao motto mojoj Etici, jer to je mene doista fasciniralo. To su najdublji stavovi Svatko odabire takvu filozofiju kakav je ovjek! A pod filozofijom ne misli Fichte nekakvu apstrakciju nego ivot! To znai, svatko odabire takav ivot kakav je ovjek. Pa to moete vidjeti i nai oko sebe svaki dan! Ljudi naime stalno odabiru svoj habitus, svoju ivot, svoj nain ivota, i tako dalje. A onda je Fichte iao ak i dalje, na kritiku svojih suvremenika, filozofa, pa je rekao, nije tu rije o nekakvoj slabosti njihova miljenja, nego o slabosti itavoga karaktera. Prema tome, moe biti filozof-laac... A to je isto, recimo, kao kad imate prvoklasne strunjake, recimo, imate doktora. Zna se dobro kakva mu je priroda, Hipokratovi zakoni koji ga obavezuju, a onda imate jednog Mengelea, ne!? Prvoklasni strunjak koji pravi vivisekcije u logorima, kad mu je to bilo mogue. Prema tome, to to je on dobar lijenik, to je ve Aristotel znao, naime, to je ve i Sokrat znao, ali Aristotel na poetku svoje Nikomahove etike postavlja pitanje, a to ga je Sokrat nauio, dobro, dakle, imamo: dobar postolar, dobar stolar, dobar graditelj, dobar lijenik, dobar ovaj ili onaj a to je sa mnom kao ovjekom? Moe biti prvoklasnim postolarom, ali to ne znai da si time i dobar ovjek. To je na prvim stranicama Nikomahove etike. To je dakle ve Aristotel znao. Fichte to sad postavlja, naravno, na jednoj mnogo produbljenijoj poziciji, s obzirom da mu je Kant to omoguio.
173
Sad bi Fichte rekao, ne htjeti i ne priznati istinu, znai biti laac, u najirem smislu, i to svjesni laac. A to je ve, smatra Fichte, moralna kvalifikacija, a ne puko neznanje. Zato je Fichte i izrekao svoju uvenu misao koja dopire do sri same stvari, kad izjavljuje kako svatko odabire takav ivot ili takvu filozofiju ili, mogli bismo sad s njime rei: takvu odluku na ivot, na odreeni nain ivota kakav je ovjek. I tu lei onda pitanje, njegove, takozvane istine. Sad kad bismo to htjeli, zbilja, fiksirati, da tako kaemo, ovaj prijelaz sa spoznajno-teorijskog pojma istine na ovaj koji nazivamo spekulativnim, onda vi moete dobro znati neto, ali se ne morate ravnati prema tome. O tome ima ve toliko izreka u historiji, znam to je zlo, ali ipak idem tim putem! Errare humanum est! Grijeiti je ljudski! Pa dobro, to su sve lijepe izreke i tako dalje, ali to znai odluiti se na istinski ili lani ivot, a ne i to je sad taj prijelaz a nije dovoljno znanje i spoznavanje, i te teorijske istine. Pa, kad ve Aristotel ukazuje na to, onda ja mislim da bismo mi danas mogli znati jo moda malo bolje! Ako se ne dopire do zbiljskog, istinskog ivota ovjekova, i tu nalazimo istinu ili la njegova ivota, koja je povezana sa slobodom ili neslobodom, nego prelazimo preko toga, onda ostajemo dobri filozofi, koji znamo sve, samo ne moramo to i initi! To je cijela pria. Pa onda imate kod Njegoa, dobar pastijer, jer to svojim potvruje inom... Zar to nije lijepo reeno! Sad bismo rekli ovako eufemistiki, lijepo, ako se filozofi, ako jesu to, skrivaju iza svoje tobonje filozofske erudicije, bez ikakva rizika u odnosu na eventualne rizike spram postojeih sila oko njih, onda ostaju dobri filozofi. To moe biti. Meutim, to ete kod Fichtea nai eksplicitno, to su prave kukavice on to naziva tako jer ne pitaju za istinitost svoga vlastitog ivota u kojem ive, a to i jeste etiko-moralno pitanje, prema njemu, prema njegovu shvaanju. Filozof, naime, po Fichteu nije i ne moe biti neki puki strunjak, takozvani ekspert u struci, poput jednoga znanstvenika, kojemu ne mora u prvom planu biti nikakva moralno-etika problematika, nego mora biti, prema Fichteu, borac za istinu i za slobodu. I to protiv ivotne zablude ili neistine u kojoj se svakidanje ivi. Uostalom i sm, pazite, i sm pojam struke, struka, u naem jeziku, dolazi od ustruavanja, ustruiti se. Pazite, ustruiti se, znai, uposebiti se na jednu samo posebnost, biti u svojoj struci... Ja sam prvoklasni strunjak u jednom podruju, i zato se ustruavam od svega drugog. A filozof se ne smije i ne moe ustruavati od istine koja je iznad svega toga i njega samoga. Marx je, na primjer, u slijedu tih misli i stavova klasine filozofije, pa onda i Fichtea, izrekao onu svoju misao o bespotednoj kritici svega postojeega
174
kod onih koji se ne boje ni svog vlastitog misaona rezultata ni postojeih sila oko sebe, ako se, naravno, eli dospjeti do istine kao, sad bi Fichte to rekao, svog moralnog tj. ivotnog stava, iza kojeg se stoji itavim svojim biem. Mene su napadali politiari jer su mislili da smo mi, praksisovci, izmislili ovo bespotedna kritika svega postojeega. A to je Marxov stav u jednom pismu Rugeu, iz 1843., schonungslose Kritik. Dakle, bespotedna kritika svega postojeega zapravo je implicitno identina s pojmom kritike, inae nije kritika. A ovi ne znaju ak ni to! Pazite, ako ste kritiar, onda morate raunati s tim da ste ujedno i samokritiar. U pojmu kritike lei samokritika! Jer kad ja kritiziram, moram oekivati kritiku od drugih. Prema tome, to je moj stav, oekujem, moram znati to radim, i tako dalje! Jer ja se izlaem kao kritiar i tvrdim to i to, s punom svojom odgovornou! Da, inae, ako nije to, onda emo govoriti i zastupati jedno, a ivjeti drugaije... Imamo mi oko nas toliko toga da ovjeka zapravo glava zaboli pa mora uzimati Plivadon da ga ne bi glava boljela. To, vidite, Fichte naziva ivotnom laju, on bi rekao kao moralnim odabirom. Istina je za Fichtea, dakle, ujedno i prije svega, upravo u tom kontekstu, moralna odluka na istinu, to ujedno znai i na slobodu. Zato on i kae da je biti laac moralna odluka, licemjerstvo i ljudska slabost. Dakle, on veli, kukaviluk. Mogli bismo, dakle, rei, ako je rije o istini, onda je ujedno rije o ovjekovu karakteru. To je ono to je on govorio o toj takozvanoj lijeporjeivosti! O tzv. lijepoj dui ve je uostalom pogoeno pisao Hegel u svojoj Fenomenologiji duha, pogledajte to u VI.c. glavi Fenomenologije duha. Ja sam na temelju te glave napisao svoju doktorsku radnju Etiki problem u djelu Karla Marxa, jer mi je Hegel tu otkrio domete i granicu etiko-moralne sfere. Evo, tu on govori o lijepoj dui, i kako to dobro zvui, a uplje je. Ako sad nasuprot istini, njemaki Wahrheit, umjesto zablude, njemaki Irrtum, koja moe biti nehotina, na primjer iz neznanja, ili hotimina, na primjer iz odreenog interesa ili koristi, i tako dalje, stavimo la, njemaki Lge, onda taj odnos, kao i sam pojam istine, dobiva jo jae ono obojenje koje mu daje Fichte. Imate njegovo djelo, Das System der Sittenlehre, Sistem nauke o... hm, da, to je u njemakom jeziku dvoznano. Pazite, sittlich je kod njih kao i moralan, ali osnova je Sitte, obiaj, pa onda kad imate kod Hegela do kraja provedeno to Sittlichkeit, to je upravo obiajnost, pojam kojim Hegel dobiva vii stupanj od prava i moraliteta. Ali, kad kaete sittlich, imamo na primjer, Er ist ein sittlicher Mensch, to znai, moralan ovjek, no Sittenlehre je dvoznano, jer Sitten upuuje i na obiaj i na moral. Dakle, sam pojam lai nije ovdje miljen u njegovu takozvanom verbalnom obliku, na povrini, pa
175
onda imamo kod nas a to nije samo bilo nego imate i danas verbalni delikt! Ako kaete neto kritiki, onda ste neprijatelj, klevetnik, vi vrijeate, treba vas kazniti! Tako ne smijete nikomu rei da je pljaka, to je verbalni delikt, ne, jer on je legalno pljakao, ona ima legalitet... on ima iza sebe cijelu Hrvatsku, i zato nikoga ne moete ni optuit za pljaku! Pa mi smo sve to legalno radili! Zato je to istina! Naravno da je tu iskljuen legitimitet, ali tko te pita za legitimitet!? Ako neto kritiki kaete, onda je to verbalni delikt i onda slijedi sudstvo. A Fichte naravno tu ne misli na taj nain, to jest, recimo tako, povrnu izreku o neemu ili nekome, nego to zadire mnogo dublje, pod kou, jer sad imamo, kako bi Fichte rekao, laova, laca, ali kao egzistencijalnu kategoriju, dakle, ovjekov habitus ili specifini ljudski karakter. Fichte naglaava kako je laac kukavica i slabi. Jer samo tako djeluje laac, smatra on, a dostojanstven pojedinac nikada se ne slui laima. Ali, pazite dobro, nije ni Fichte ba tako ogranien ili naivan, da tako kaemo, da ba nita ne vidi. On odmah dodaje jednu historijsku karakteristiku naglaavajui s dubokim dijalektikim smislom da su gospodari ivota, koji imaju u svojim rukama mo, bogatstvo i vlast, krivi za to da se oni drugi, koji im se kao takvima moraju pokoravati robovi, kmetovi, sluge, radnici nemonici, sirotinja svih boja, i tako dalje slue nuno laima kao obranom od silnika. Vidite da Fichte onda to u tom smislu opravdava! to moe drugo da se odri na ivotu!? Onda mora malo lagati, je li!? Kad sam ja pisao svoju knjigu verceri vlastitog ivota, nisam mislio na ovu sirotinju, pogotovo ne ovu u naim jugoslavenskim uvjetima ivota, i tako dalje. Tu ovjek ivi u takvim uvjetima da zaista ta la mora doslovno spaavati. Mora lagati da se snae ili si propao, ne!? Dakle, ivi lanim ivotom, da tako kaemo. Kad ode doma, onda veli, ma kaj, pa sam moral lagati, inae sam zvisil, ne!? Ali da su silnici, vlasnici, svi ti monici, krivi, veli Fichte, jer slab ovjek se mora braniti protiv njih. A to to znai!? Fichte e zakljuiti treba skinuti s vlasti ove..., tako dalje, da ne bismo trebali lagati. To je njegov revolucionarni stav! A nije to kod njega puka konstatacija! Sad treba naglasiti u vezi s reenim: itava klasina njemaka filozofija, od Kanta do Hegela, stoji, filozofijski gledano, na jedinstvu i nerazluivosti bitka i trebanja. To su onda ovi moderni nazvali injenini sud i vrijednosni sud! Ali to je sve jedna krparija! Pa onda, da li je to vrijednosno ili ovo ili ono. Pa, ti zastupa neto, pa to je tvoj stav, izriit, taj i taj, i ono to ujedno treba da bude. Dakle, bitak i trebanje dani su tu u nerazluivu jedinstvu. Pa, mi zapravo tako i ivimo, a ne ivimo tu kao dvospolna apstraktna bia.
176
Dakle, to je osnova ve od Kanta, im je istaknuo primat praktikog uma, sve do Hegela. Tu se, naravno, kreemo jo uvijek u filozofijskom horizontu, to su filozofijski pojmovi: Sein und Sollen, bitak i trebanje. To su filozofijskoetike kategorije, ali ve miljeno s onu stranu takve pozicije. Prema tome, kad vi neto govorite, onda to i zastupate. Pa onda imate ono, jeste vi to rekli i uinili? A on veli, neee... Pa sad sam na televiziji gledao, govorio je taj ovjek pred policajcima, pa to je snimljeno, pazite, i napisano! ... Pa daa, znate, ali nije to ba tako..., to je kriva interpretacija... Ma kakva interpretacija! Imate tono transkript, i to je tu, ne treba sad daktilogafkinja koja je toboe krivo zabiljeila. Pazite, to je policijski zapis preko magnetofona. Ali ne, on sad tamo veli, neee... nooo, on to nikad ne bi rekao... Pa kakvi su to ljudi, Boe dragi!? A ugledni dunosnik! Dobro, to je taj Fichteov stav. Ali pazite, nije Fichte opet samo tako jednostran da grdi samo ove silnike i gospodare, ove bogatae, posjednike, i tako dalje. On kae ovo: gospodara ima zato to ima pazite ovo dobrovoljnih robova! Tako da se robovi ne bi trebali samo ispriavati na te silnike, jer oni upravo eznu za njima! Ako ne vjerujete, onda morate malo kroz prozor pogledati oko sebe, pa ete to onda vidjeti kod nas. Dakle, gospodara ima zato to ima dobrovoljnih robova, a ne obratno. To on hoe rei, time hoe naglasiti svoj izrazito slobodarski karakter koji upuuje na to da se naravno, to je bilo pod utjecajem tadanjih revolucionarnih zbivanja u Francuskoj treba suprotstaviti silnicima upravo na revolucionaran nain i zbaciti sa sebe nametnuti jaram vladajuih. Eto, to je njegova teza! Zato smo proli puta govorili naravno, Fichte kao teoretiar Francuske revolucije, ali i revolucionarni mislilac! Ne moramo njegovu revolucionarnost provjeravati, kao to se to esto dogaa u literaturi, u tim interpretacijama, kao da bi ovi prvi njegovi radovi, gdje on kritizira ovo i ono, i tako dalje, dva-tri spisa, bili revolucionarni, a njegova misao filozofska, dakle spekulativna, kao da vie nije revolucionarna. Nego upravo u toj, takozvanoj filozofskoj, dakle spekulativnoj misli, lei ta revolucionarnost! Spekulacija nije nita drugo nego revolucija! Poziv na revoluciju znai, vratiti se u budunost! Pazite, vraanje u budunost! A mi se uvijek vraamo u prolost! Pa nam je ona princip! Vrati se ti na poetak da vidi gdje sve poinje. Francuska je ve danas zaboravila svoju budunost, izbore e dobiti Sarkozy a ne ova Sgolne Royal! A zato? Pa Francuzi eznu za ovim koji je batinao u Parizu tamo, Sarkozy... Pa nema nita, ako hoete dobro ivjeti, budite desniari i glasajte za Sarkozya! Dobro, idemo dalje! La, kao i zabluda, naravno, nije vie ovdje shvaena kao neki puki spoznajni, da tako kaemo, promaaj iz neznanja, nego se mo-
177
ralno kvalificira kao htijenje lai, to jest, kao namjerni in, te time Fichte unaprijed pogaa ono to se kasnije imenovalo, recimo, ideologijom u uem ili irem smislu, kada to gledamo historijsko-sociologijski, pa onda i filozofijski, i tako dalje. Time i itava problematika istine dobiva svoje dublje, naravno, osvjetljenje, tako da bi se s te strane pojam zablude i lai mogao tretirati i kao interesno utemeljeno htijenje, bilo u jednom ili u drugom pravcu. Da se naime, u jednom sluaju, svjesno ili nesvjesno lae u interesu odreenih grupa, klasa, pojedinaca, koristi, i tako dalje, u jednom drutvenom ambijentu. Smatram potrebnim naglasiti samo jo tu na kraju, da je Fichte tu pogodio bt stvari kad je dospio do odreenja istine, a time zablude i lai, kao moralne kategorije, ukoliko se ovaj pojam moralnoga uzme u mnogo irem smislu, kao ivotna odluka, opredjeljenje za to, i tako dalje. Jer, mi se opredjeljujemo za istinu i za la, pa nije to uvijek neto nametnuto! Naravno da moramo imati u vidu i to da mnogo puta nemamo pravi uvid, informaciju, moete napraviti krivi potez, pa to je onda druga stvar! Ali, onda niste vi upleteni unutra kao pravi hotimini laac i tako dalje, premda je Hegel kasnije doao do toga, naravno na jedan do kraja spekulativni nain kad je rekao da u pojmu volje lei krivnja. To se zove takozvana imputabilnost. Ja sam pravio onda ale na predavanjima kad doe tef pred sud, onda mu sudac veli: tef, samo reci jedno, jesi ti posekel ono drvo kod suseda na granici tamo? Je, gospon sudec, pa da vam ja to protumaim, pa moj deda je... tef, ekaj malo, samo reci jedno, da ili ne, a onda bumo dalje, olakavajue... Je, pa gospon sudec, meni je moj dedek rekel da... Opet deda, onda tatek, onda striek, pa vujc, a samo da ne bi priznao svoj vlastiti in, da nije imputabilno njemu da je on posjekao i da kae: Pa jesam! E, sad reci zakaj! Dakle, onda ide na obrazloenje. Ali on nee niti priznati. Zato Hegel veli, u pojmu volje lei krivnja, jer ti radi to, a ne netko drugi. Je, znate, takva je bila situacija, pak je onda tam bilo ovo, onda onaj tam... Na sudu vam toga ima jako esto, to nisu sad vicevi i moje ale, nego se to dogaa, jer ovjek ne eli priznati svoju krivicu, pa onda postanu veliki ljudi, vitezovi, heroji, predsjednici i tako dalje, ali pustimo to! Dakle, imputabilnost je tu u pitanju, ali u pojmu volje lei krivnja. Time je reeno samo to jesi li ti to napravio, a ne netko drugi!? Dakle, u tvojoj volji lei za ili protiv: ne, nisam napravio! Dobro, onda je netko drugi bio taj i djelovao umjesto tebe. Dakle, ono to treba tu na kraju naglasiti da bismo mogli prijei na Schellinga, za Fichtea to vie nije, da tako kaemo, spoznajno-teorijska problematika, u tradicionalnom smislu toga pojma. To jest, da istina nije i ne moe
178
vie biti predmet puke teorije evo ga, to hoe Fichte rei nego duboko ivotno-praktiko pitanje! Dakle, to to je Fichte nazvao etiko-moralnim fenomenom ili problemom, i tako dalje, a tu naravno lei jo mnogo toga to su i Fichte i Schelling naslijedili od Kanta. Zato? Zato jer je pojam praktikoga jo dobrim dijelom su-miljen kao moralno djelovanje. Dobro, sad bismo mogli prijei na Schellinga. To sam ja nazvao jedinstvenim fenomenom u historiji filozofije, pa ako netko nae da sam u krivu, neka mi to kae. Pazite, ove stvari koje su ve najdublje, spekulativne ak, a ne samo filozofijske, Schelling to sve pie kao 20-godinjak! Pa sad, ja ne znam, moda i meu vama ima takvih genijalaca! Ja nisam bio! Sa dvadeset godina znam dobro da sam jo bio balavac i da jo nisam bio ni filozof! Dakle, pazite, dvadeset godina ima Scheling kad to pie, jedno od svojih prvih djela, Forma i princip filozofije, a evo, gledajte, i njegovo, po mom sudu glavno djelo, Sistem transcendentalnog idealizma, to vam je izdano kod nas 1965. godine u Zagrebu, to ete vjerojatno nai u naoj seminarskoj biblioteci, to je izdao Naprijed, Zagreb, 1965. Po mom sudu je to najbolje i glavno Schellingovo djelo, premda neki insistiraju na takozvanom kasnom Schellingu. Ovo je, naime, nastavak spekulativne misli Fichteove. U tom djelu, to emo vidjeti zapravo, kad doemo do tog problema, Schelling prvi u historiji filozofije dolazi do odreenja prvoklasnog, spekulativnog pojma povijesti, povijesnog! I to, do kraja provedeno za razliku od historije! A natuknicu, da tako kaemo, dao mu je Fichte. Fichte ve, samo na jedan openitiji nain, pravi razliku izmeu povijesnog i historijskog. Pri emu, ovo povijesno smjera na povijesni in, kako bi rekao Hegel kasnije, a historija je ono u emu mi svi ivimo, to su nam drugi ve tu proizveli, odnosno, klasini filozofi to nazivaju empirijskim ivotom, svakidanjim. Tako da moemo kazati svi smo mi historijska bia, a rijetko je tko povijesno bie! Povijesno bie je onaj tko formira, oblikuje, proizvodi, stvara, ili kako hoete, historiju, dakle na ivot, koji nam omoguuje sadanji na ivot kao ljudskih bia! To su ti takozvani stvaraoci, i to na svim podrujima ivota umjetnici, znanstvenici, filozofi, i tako dalje, koji su svojim djelom otvorili horizont onoga to nazivamo svijetom. Tako da tu imamo posla s tom vanom i bitnom distinkcijom. To je Schelling uvidio, to emo citirati, to je jedno toliko duboko uvianje, pazite, a on ima 25 godina onda, to je 1800. Roen je 1775., to je dvadesetpetogodinji mladi. Ja to moram sada tako rei, jer imam malo vie godina, to je za mene jedan obini balavac, od 25 godina! Ja ne vrijeam time vas nego samo
179
Schellinga! Dobro, u ovim prvim spisima Schelling dolazi do produbljenja jednog od bitnih problema klasine filozofije, odnos naravno, tada tretirano u jednom etiko-moralnom horizontu dobro-zlo! Imate to i u tim ranim spisima, onda imate 1809., njegova prva prava rasprava, o pojmu dobra i zla, i tako dalje, 1809., ali on je ve tu zacrtao svoju problematiku tu, pojam prava, prirodnog prava, itd. Naravno, dobrim dijelom jo pod utjecajem Kanta, a Fichte mu je otvorio horizont ovog spekulativnog postavljanja problema. Ovo to sam ja citirao maloprije u vezi s njim, to je ve jedna spekulativna pozicija, kad on veli, filozofija mora poeti s novim principom. Naravno, spekulativnim principom! Ja sam u svojoj Etici pokuao pokazati to, naime, kako historija filozofije ne reflektira o Schellingu kao, recimo, o nekom autoru nekog etiko-moralnog problema, i tako dalje, premda je krivo, jer on je u ranim spisima, dakako, ba o tome pisao. Premda, naravno, njegovo je teite takvo da ve od ovoga Sistema transcendentalnog idealizma, ide preko toga, plus, poznata je njegova filozofija umjetnosti, njegova umjetnika problematika, pri emu Schelling dolazi do prvoklasnog uvianja sad emo rei, jako apstraktno ako govorimo o spekulaciji, onda moramo govoriti o umjetnikom stvaralatvu. Onda je po toj liniji ak kritizirao svoga nekadanjega prijatelja, Hegela, za panlogizam i tako dalje, ukazujui na to da je upravo umjetniko stvaralatvo onaj izvor, podrijetlo svega bitnoga spekulativnog, i tako dalje. Dakle, to su vrlo interesantne teze, a emu je, kao to smo to pokuali pokazati, ve Kant zasluan, u svojoj Kritici rasudne snage, kad je raspravljao o umjetnikom stvaralatvu. Dakle, njega inae ne uzimaju kao meritornoga, recimo, za tu etiko-moralnu problematiku, zato jer su tu, naravno, Kant pa i Fichte, da tako kaemo, nadmonije, mislili o tom problemu i u tom kontekstu, dakle, moralno-etikog problema, pa onda nisu to reflektirali, premda je to krivo. To samo unaprijed da vam dam do znanja! Dakle, ima jedna stvar na koju treba tu ukazati. Izlazei iz ovog tu, jo uvijek moralno obojenoga pojma praktikoga, prije svega u Kanta, gdje je to do kraja dovedeno, pa onda djelomino i kod Fichtea, Schelling dolazi do pojma praktikoga u jednom povijesnom smislu, premda tu ostaje, na mjestima, utjecaj Kanta i Fichtea! Kad itate malo dublje, onda ete vidjeti kako je on ve doao do toga da je samu filozofiju kao teoriju optuio ak, mi emo to citirati, zbog toga to je zastala na teoretinosti, pa je rekao, ako hoemo rijeiti problem, onda moramo prijei na praktiko podruje. A tu vie zaista nije rije samo o jednom moralnom problemu, nego mnogo dublje. Dakle,
180
tu je taj prijelaz s Kanta, Fichtea na Schellinga, pri emu se mi neemo tu zadrati, recimo, na toj etiko-moralnoj problematici. Evo jedan stav, o kojem smo sad govorili, pazite, Schelling kae ovo: to ne mogu realizirati teorijski, to treba da realiziram praktiki. Eto, to je ve taj prijelaz. I Fichte i Schelling shvaaju jako ozbiljno, i na drugi nain, na produbljeniji nain, Kantov pojam primata praktikog uma. Pa ak Kanta optuuju to nije vidio da je sam sebi skoio u usta. Pazite, kad bismo gledali na konsekvenciju, morali bismo rei ovo: onog asa kad je Kant napisao Kritiku praktikog uma, trebao je rei: sve to sam rekao u Kritici istog uma, nemojte uzimati ozbiljno! Premda, naravno, ve u toj Kritici istog uma Kant dolazi do svih tih problema produbljeno, a da sm ne vidi neke stvari. Ja ne znam, moda znate za nekoga drugoga, koji je bio poteniji mislilac od Kanta koji je u Kritici istoga uma rekao, da e oni koji dolaze iza njega bolje znati to je on mislio i pisao nego on sm. Pazite, pa tko je to ikada za sebe rekao! Pa to ak ni Kangrga ne bi rekao, pa toliko tatine imamo! Pa, nije valjda netko pametniji od nas! Dakle, to je jedini Kant za to rekao, prema tome su se Fichte i Schelling odmah uhvatili za to i pokazali gdje Kant jo uvijek ostaje na toj granici, recimo, jednog dualizma teorije i prakse, i onda pojma praktikoga, sumiljenoga u moralnom kontekstu, i tako dalje. Dakle, Schelling kae: to ne mogu realizirati teorijski, to treba da realiziram praktiki! Kad doemo do tih stavova, koji su sad bitni za Schellinga s obzirom na ono to smo rekli da je zbilja najznaajnije za njega u tom kontekstu, ako netko od interpretatora ili historiara filozofije u ovom djelu ne naie, pred kraj ovog djela, o problemu i pojmu povijesnoga onda se zaobilazi ono bitno! A znate zato? Jer pojma nemaju! Kao to zaobilaze Hegelove revolucionarne stavove pa onda Kangrgu smatraju da je nekakav jugoslavenski socijalista tamo koji brblja o Hegelu da je revolucionar. Ne znaju, nisu proitali! Evo, doslovno, nisu proitali, a da i jesu, ne razumiju. Povijesno miljenje jedna je vraki ozbiljna stvar. Pa tko je uope doao do toga? Malo tko! Dobro, evo, ovo to sam proitao, pazite, to ne mogu realizirat teorijski, to treba da realiziram praktiki, to vam je poetak njegova spisa Nova dedukcija prirodnog prava, iz 1795., dakle kad on ima dvadeset godina! Pa to je deko ko grom! Pri emu, naravno, ono to je Fichte odmah naglasio nakon Kantova pojma primata praktikog uma, pa je samo povukao konsekvencije, i rekao: Dragi Kant, pa ako si to rekao, onda je um ve po svojoj biti praktiki, i onda je napravio distinkciju do koje ve Kant dolazi, razum-um, razum kao organ teorijske spoznaje i um kao organ praktike spoznaje i prakse same.
181
Prema tome, kad Schelling to sad kae, on ima u vidu ve Fichteove stavove koji navode na taj pojam praktikog. To onda ve Hegel govori o pojmu uma kao samo po sebi razumljivoga, u tom praktikom smislu, pa mnogo i dubljem, ak spekulativnom, um kod Hegela dobiva ulogu spekulativnog organa u Fichteovu smislu, u prvom onom njegovom spisu o kojem smo govorili, a Schelling ve tu ima u vidu prevladavanje tog iskljuivo moralnog obojenja pojma praktikoga i prakse. I to sa dvadeset godina, dvadesetgodinjak svaka mu ast! Taj takozvani poetak cjelokupnog Schellingova filozofiranja bit e onda dosljedno proveden i razvijen prije svega u godinu dana kasnije objavljenom spisu Filozofska pisma o dogmatizmu i kriticizmu. Pazite, on sad ima 21 godinu, to je 1796., pa to su fantastine stvari, to ete nai ovdje u Forma i princip filozofije. Ako hoete o Schellingu neto dobro znati, onda vi kao filozofi proitajte dobro ovu knjigu! To je zbilja vrijedno, prva klasa! Nemojte to propustiti, to vam je sr prijelaza s onoga to stalno govorimo, s filozofije na spekulaciju, i on ide tim putem. Dakle, Filozofska pisma o dogmatizmu i kriticizmu, a zatim do kraja produbljeno u tom djelu Sistem transcendentalnog idealizma, 1800. Budui da je ovdje ve rije o spoznaji koja ini epohu, da tako kaemo, ne samo u sferi filozofijske misli nego i cjelokupnog povijesnog realiteta do dananjeg dana, navest emo jedan stav toliko jo imamo vremena iz tih pisama. Pazite ovo: No, sada i smo od sebe udara u oi da takvo rjeenje pitanja ne moe vie biti teorijsko pazite dobro, ja to prevodim s filozofsko, filozofijsko ... nego da nuno postaje praktiko. Jer, da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, moram napustiti ak podruje iskustva, to jest, ja za sebe moram ukinuti granice iskustvenog svijeta... a to je po Kantu filozofski svijet ... moram prestati biti konano bie. Dakle, evo, to je jedan stav, kojim emo tu danas, naalost, zavriti, ali onda emo idui puta temeljitije pretresti ono bitno za Schellinga, naroito s obzirom na tu njegovu spekulativnu poziciju. Vidjet emo jo neto, naime kako te konsekvencije iz Schellingovih stavova vode sve do Marxa, do njegova kljunog razlikovanja upotrebne i razmjenske vrednosti.
182

Kolegice i kolege, mi bismo danas trebali zavriti sa izlaganjem Schellingove filozofske i, moemo kazati, spekulativne misli, a onda bismo sljedei puta preli na Hegela. Ja sam svjestan toga da vi, kroz cijela ova naa predavanja u jednom semestru, ne moete dobiti uvid u sve to mi tu govorimo. Ja sam nekada jednog filozofa predavao cijeli semestar, pa i vie, ali, koliko nam je vremena tu na raspolaganju, toliko moemo izloiti. Zato smo to malo suzili. Naravno da vi onda ne dobivate cjelinu i pravi uvid u sve relevantne probleme. Zato se trudim da nekako ukaem na bitne momente. Recimo, sad sa Schellingom, tu su tri momenta, koji su dodue vie nego momenti, jer se tiu same sri Schellingove misli. Jedan od tih takozvanih momenata je pojam praktikog, drugo je pojam povijesnoga, o emu smo naprijed ve neto nagovjetavali, a ako stignemo, tree, bilo bi mi stalo da se zadrimo jo na Schellingovu problematiziranju pojma Kantova pojma! stvari po sebi, Ding an sich, da bismo vidjeli do ega Schelling svojom spekulativnom misli dovodi cijelu ovu problematiku. Dakle, najprije da se zadrimo malo na ovom prvom momentu. Treba samo da se podsjetimo, Kant poinje prvi u historiji filozofije s primatom praktikog uma, pri emu smo naglasili da je primat teorije upravo ta metafizika linija sve od starogrke filozofije, Aristotela pa sve do Kanta. I Kant je taj prijelaz tu koji e imati dalekosene misaone konsekvencije. Fichte je to odmah ve uzeo doslovno, u pravom smislu i rekao: ako je to primat, onda je sma bt uma u tome da je on praktiki. To je bila konsekvencija iz Kantova pojma primata praktikog uma. A Schelling, nastavljajui na to, sada to dalekoseno produbljuje, pri emu samo elim podsjetiti, kad itate te tekstove Fichtea pa i Schellinga, ba njih dvojice, onda vidite kako pojam praktikoga to smo ve naglaavali ima ipak jo stalno kantovsko etiko-moralno obojenje: ono to Kant zapravo misli pod pojmom praktikoga jest moralno djelovanje! Ve Fichte dolazi do toga da mu je to prekratko, a sada Schelling upravo naravno, nakon Ficheova uvida u to da je um po svojoj biti praktiki produbljuje taj odnos do posljednjih konsekvencija, moemo kazati, tako da mu zaista pojam praktikog izrasta u pojam povijesnog. I to emo pokuati pokazati, nadam se da emo to danas uspjeti. Ja sam proli put zavrio, ako se sjeate, s jednim stavom Schellingovim koji u sad uzeti kao uvodni, da ga ponovimo, gdje on kae: No sada i samo
184
od sebe udara u oi da takvo rjeenje pitanja ne moe vie biti teorijsko... pazite dobro, im kae, on misli na filozofijsko pitanje ... nego da nuno postaje praktiko. Jer, da bi se odgovorilo na to pitanje, moram napustiti ak podruje iskustva... Pazite, to su ve takvi prevratniki stavovi koji zaista vode s onu stranu ne samo spoznajne teorije, nego i filozofinosti kao takve. ... to ja za sebe moram ukinuti granice iskustvenog svijeta, moram prestati biti konano bie. To je sada jedan uvodni moment za ovo, vidjet ete kako se sm Schelling razvija do ovog, to smo rekli, povijesnog smisla praktikoga, koje sada prestaje biti isljuivo ili eminentno etiki-moralno obojano. Pri emu, kad kaemo moralno, onda se ujedno misli na ono to je ve, kao to znamo u staroj Grkoj, iskazano pojmom praxisa, suodnoenje pojedinaca unutar jednog obiajnosno konstituirana i odreena polisa, i tako dalje. Iza ovakvog stava slijedi ne samo potvrda ili razradba reenoga, nego bitan i odluan korak dalje koji moemo to ak tako naglasiti koji ini epohu! To je rjeenje koje je jako daleko doprlo! Pogledajte to e on sad kazati: No, upravo zbog toga, vodi me on..., to jest, taj put, taj zahtjev, da se od iskljuivo teorijskog pitanja dovinemo do njegova praktikog rjeenja, nuno i preko svih granica znanja..., pazite dobro: preko svih granica znanja u regiju gdje vie ne nalazi vrsto tlo... evo, sad dolazi taj po mom sudu epohalni stav: ... nego ga tek sm moram proizvesti da bih na njemu vrsto stajao. Pazite, problem i pojam znanja, od stare Grke pa sve do najnovijih vremena, trebalo bi posebno jedno predavanje o tome da se vidi domet i granice onoga to nazivamo znanje, njemaki Wissen; tu ak i jedan Hegel luta. Zato moemo samo nabaciti: znanje moe biti samo znanje neega gotovoga, danoga, tu, prezentnoga. I nita vie! To je horizont, granica njegove mogunosti. Kad doemo do Hegela, na tome emo se malo zadrati. Dakle Schelling kae: ... nego ga tek sm moram proizvesti, i tu je taj misaoni obrat koji smjera naravno na ono na emu zapravo i Fichte i Schelling jo, da tako kaemo, lutaju od Kanta prema spekulaciji, pa se terminoloki zadravaju jo s ovu stranu spekulacije, tako da se jo moraju muiti s terminologijom da dou do svojih bitnih stavova. Ali, oni su ve doli do pojma produkcije; Fichte jo onim djelovanje-i-djelo ujedno, kao smu sr spekulativnog stava, a Schelling, kao to vidimo, ve upotrebljava taj pojam produkcije. Kad kaete produkcija, onda je jo jedino otvoreno pitanje koliko moemo to poistovjetiti s jednom produkcijom miljenja ili misanom produkcijom. Dakle, to jest otvoreno pitanje, ali sigurno se na tome ne moemo zadravati jer postoji i kompleksniji pojam produkcije.
185
Dakle, konsekvencija iz ovakvog odlunog Schellingova stava ja bih ga ve sada nazvao povijesnim, vidjet emo kasnije konsekvencija slijedi ovako, pazite to kae Schelling, to je veliki obrat: Ako treba da bude osiguran protiv takvih pustolovina... Schelling misli teorijskih pokuaja uma da ostane to to bitno jest, napusti to podruje, to jest, iskljuivo teorijskog, i da onako kako on veli, naslijepo pokua doprijeti do onog praktikog, to sam ja dodao ...onda bi on tamo gdje prestaje njegovo znanje, sm morao stvoriti novo podruje... naglaeno stvoriti, ... to jest, on bi od puko spoznavalakog uma morao postati stvaralaki, od teorijskoga praktiki um. Ta nunost, pak, da postane praktiki, vai za um uope, ne samo za odreeni, u okviru jednog jedinog sistema sputani um... Ovo zadnje je ve naravno posve vrsta konsekvencija iz Fichtea, da je um po svojoj bti praktiki, ali pazite ovo: mora stvoriti novo podruje, znai, on bi od puko spoznavalakog morao postati stvaralaki, od teorijskoga praktiki um. To je po mom sudu ono na emu ja sad insistiram prijelaz s filozofije na spekulaciju. Ovo ostajanje iskljuivo u horizontu spoznavalakoga, to se ne moe drugaije nazvati nego horizont spoznajne teorije, a ovo naglaavanje, sada, stvaralakoga, jeste prekoraivanje ne samo spoznajne teorije nego i filozofije kao takve. A ako promislimo to bi to bila praktika filozofija, onda uviamo da je to po smislu puki palijativ! No, prije nego ipak jo prijeemo na poblie pojanjenje toga, da se upoznamo s pravim odreenjem i smislom ovog Schellingova pojma praktikoga, koji je ovdje apostrofiran kao ono bitno i odluujue, vidimo kako za filozofiju tako i za sm ivot u cijelosti, im je rije o produkciji, o stvaralatvu, to nam sad Schelling naglaava, onda vie nemamo posla samo sa spoznavanjem. Onda imamo posla s naim ivotom u cjelini! Ovdje onda treba samo naglasiti, to ovdje slijedi, rekli smo, Fichteovo kritino povlaenje konsekvencija iz Kantova primata praktikog uma, jer Fichte je, naime, i to je dakako njegova zasluga i veliina i najvee, moda, povijesno znaenje, sm um jasno odredio u razlici spram pojma raz-uma. U naem jeziku je to jako dobro naznaeno, pojam razuma je tono miljen kao analitiki organ; ono to um sintetizira, razum analizira kao taj raz-um; odredio ga je dakle kao bitno praktikog, i tu je sada Schelling na djelu. Tu Schelling sada, s ovim stavovima, naputa ovaj pojam praktikoga, izvlai ga, da tako kaemo, iskljuivo iz sfere etiko-moralnoga, i ve ga imenuje, kao to vidimo, produktivnim i stvaralakim. Evo jo jedan stav koji e kasnije na svoj nain Hegel dalje razraditi i produbiti, gdje Schelling kae: Tamo gdje dosee moja fizika mo, ja svemu
186
to egzistira dajem svoju formu, nameem mu svoju svrhu, upotrebljavam ga kao sredstvo svoje neograniene volje. Pa, to je ono to se tu sada naziva svijet kao moj proizvod, kao ovjekov proizvod. Tu je taj poetak. Vidjet emo kako Schelling to razrauje i produbljuje odmah iza toga. To vam je ono to kasnije Hegel kae: smo imenovanje neega ve je prisvajanje toga. Onda dolazimo to toga to je ve s Kantom tako jasno dolo do izraaja, da imate taj, moemo ak kazati, identitet predmet-pojam. Nema, naime, predmeta bez pojma, a pojma nema bez predmeta! To je ona pozicija na kojoj e onda kasnije Hegel insistirati i rei, tko hoe filozofirati bez pojma, bolje da se ne bavi time! Jer ne zna o emu govori! Pojam je fiksiranje predmeta o kojem je rije. Na bazi toga Hegel ak odreuje pojam apstrakcije apstrakcija je bez-predmetnost! To jest, bez pojma govoriti o neemu drugom a ne o predmetu samom. Prema tome, drati se predmeta, znai drati se pojma koji odreuje taj predmet. To je sada kantovska pozicija, a to je jo uvijek, moemo sad kazati tako, spoznajno-teorijska, filozofijska pozicija. Ali Hegel kasnije, naravno, nakon Fichtea i Schellinga koji mu tu, da tako kaemo, sondiraju teren, dolazi do onoga to se naziva pojam pojma. Pazite dobro pojam pojma! to to znai!? Nije, naime, dovoljno imati pojam predmeta ili predmet kao pojam, nego pitati, po emu su jedan i drugi mogui?! A to je ovaj prvi pojam pojma, to jest, pitanje po emu je pojam, tj. po emu je predmet kao pojam mogu. To je ve spekulativna pozicija! Dakako, Hegelova spekulativna pozicija. Naravno, terminologijski, jo uvijek je to filozofijski iskazano, ali pojam pojma je, meutim, par excellence spekulativna pozicija jer ide odluan korak dalje od Kanta koji je pokazao da o predmetu ne moemo govoriti ako subjekt ne stoji iza njega. To je kod njega predmetnost predmeta. Meutim, taj je subjekt ostao kod Kanta spoznavalaki subjekt, a nije jo produktivno-stvaralaki. Prema tome, Hegel pojmom pojma ukazuje na korak u spekulaciju, pa nije ba ostao dosljedan sebi u nekim drugim momentima, ali to je druga stvar. No, sad ipak moramo neke stvari preskoiti. Htio bih se, prije nego prijeemo dalje, jo malo zadrati na onom to smo na poetku govorili o Schellingu, zato jer je to dosta aktualno, recimo, za nas danas, kod nas. Schelling u onom svom najranijem spisu prije nego prijeemo na povijesni moment kod Schellinga on u svom najranijem spisu ini jedan korak dalje, razlikujui, ak i suprotstavljajui, do tada jo dosta neodreeno i ak poistovjeivano podruje nauke morala i nauke prava, jer mu je posve jasna distinkcija izmeu, da tako kaemo, zapovijedi morala,
187
kao dunosti, i bitnih stavova, zsad prava, to nije jedno te isto! Zapovijed morala nije ista kao zapovijed prava! A znamo dobro o emu je tu rije! Iako, kao to bi to kasnije naglasio Hegel, kao osnovni princip i bitnu pretpostavku jednog, recimo, demokratski konstituirana drutva i drave, jedno ne ide bez drugoga! Pa dobro, to je samo jedna asocijacija, ja sam o tome pisao prije nekoliko godina bez pravnog odnosa nema morala! Pa onda su rekli, pa kako to sad, pa su me napadali, kakve su to apstrakcije!? A sad ete vidjeti kako Schelling ve anticipira cijelu priu. Pa, naravno, morate najprije stvoriti jedan pravni sistem jer apsolutna je i ista apstrakcija danas u Hrvatskoj zahtijevati od nekoga da bude moralno bie ili moralni subjekt a nisi mu osigurao pravnu osnovu za to! Ako razumijete!? U naoj dravi nema vladavine prava! Evo, to ve svi vrapci pjevaju, ne mora tek Kangrga to rei. To sam ja pisao ve prije petnaest godina, ali to nikome nije bilo vano. Naime, bez pravnog odnosa nema moralnog odnosa, i tako dalje, a to je ve pokazala klasina njemaka filozofija! Pazite, Hegel u njegovoj Filozofiji prava imate cijelu onu strukturu objektivnog duha: apstraktno ili formalno pravo, moralitet, obiajnost. To apstraktno ili formalno pravo jeste pretpostavka mogunosti da se ovjek kao pravna osoba pretvori u subjekt kao moralnu osobu. A tek onda u cjelovito bie u obiajnosti sa svim momentima konkretnog i zbiljskog ljudskoga ivota. Prema tome, dok je pravo utemeljeno na prinudi, koja je svagda specifino ograniena slobodom pojedinca kao graanina, dotle je moralna prinuda svojevrsna protivurjenost. Na to ve Kant odgovara: nema moralne prinude izvana. Moralna prinuda ili prisila, kako veli Kant, mogua je samo kad ja sm kao subjekt, na sebe, na svoju, recimo, nagonsku strukturu ili sferu i interese i tako dalje, inim prisilu da budem ljudsko, a ne samo nagonsko ili ivotinjsko bie. Prema tome, to je samo-prisila, da tako kaemo, samo-prinuda. U pravu toga nema! Pri emu onda imate neto zgodno, ja sam puno puta bio u Njemakoj pa sam promatrao neke najbanalnije stvari. Nai gastarbajteri, ti nai razni deki tamo su vam jako pravno posluni, pa recimo, kad je zeleno svjetlo, onda on prelazi preko ceste, a kad je crveno, on stoji. Zato? Jer plaa kaznu! Pazite dobro, kad ga onaj policajac vidi sto maraka! A nije on toliko bedast. On je doao gore zaraditi, a ne da bi sto maraka dao za to! On se, dakle, tako dobro pravno odnosi u Njemakoj, da je to divota! A im prijee granicu tu, onda se on razulari... To je to, razumijete!? A ovjeka treba, u toj, recimo, civilizaciji, pravno prisiliti da se pridrava nekih normi i da postane civilizirano bie. A tek onda e moda postati samosvjesno
188
ako ikada moralno bie. Dakle, taj pojam moralne prinude, uzet apstraktno, izgleda protivurjeno. Naravno, Kant je ve objasnio da je rije o tome, prinuda svakog pojedinca da samoga sebe prisili na to da prestane biti puka prirodno ili nagonsko ili razulareno ili ivotinjsko bie. Citirao bih jo jednu stvar, to je vrlo interesantno i za nas, danas, tu, gdje Schelling kae ovo: Ako su principi jednom postali izvjesni i ako je o njima odlueno meu filozofima, onda ti principi trebaju i moraju u potpuno drugaijem obliku da budu iznijeti pred narod. Samo tako da ovaj..., pazite ovo: narod, ... da narod ne prisvoji sebi pravo da uestvuje u istraivanju prije nego to su ova dovrena ili prije nego to su postala zrela za opu javnu odluku. Uz to, ak nasrnuti na filozofe, uvredama i grdnjama ih goniti zbog njihova truda. Pa to je Kangrga stalno doivljavao u svojoj kritici, ali tko mu je kriv da je iao meu filozofe! to god se kritiki reklo, to je bilo sumnjivo, pa onda odreeni novinari odluuju to je dopustivo a to nije. to bi moglo..., veli Schelling, pasti na pamet samo svjetini koja je sirova i nerazumna, kakva jeste, ogorena svim onim to ne razumije, nego samo zbog toga to ona od toga ne razumije, ak ako bi se to moglo razviti u takozvano ope dobro. Dakle, Schelling nam tu govori o naoj dananjoj situaciji, zar ne!? Naravno, rekli smo da moramo neke stvari zaobii, da vremenski stignemo, da doemo do toga pojma povijesnoga koji u historiji filozofije po prvi puta, u punom smislu i najdubljem znaenju, iskazuje i artikulira upravo Schelling. I to tako daleko da je to sad moemo malo anticipirati, vidjet emo, premda on to nije eksplicitno tako odredio, ali implicitno svakako jest napravio bitnu razliku izmeu historijskoga i povijesnoga. Prije svega, s obzirom na ovo to smo do sada rekli, naime, odnos teorijskoga i praktikoga, na osnovu ega Schelling ukazuje na bitnu, odlunu, moglo bi se rei, naravno, presudnu, ne samo filozofijsku, nego upravo praktiko-ivotnu razliku, kako on to naziva, izmeu dogmatizma i kriticizma. Ovaj pojam dogmatizma, to smo ve bili naglasili, upotrebljava ve Fichte, a pod time misli metafiziara dogmatik je metafiziar. Schelling sada, u tom kontekstu, nakon Fichtea, govori o dogmatizmu i kriticizmu, pa imate ona Pisma iz 1796., i pravi tu bitnu razliku, pri emu ovaj pojam kriticizma zadrava u smislu onoga to mu Kant otvara sa svojom itavom kritikom transcendentalnom filozofijom. Ako sad naravno, za bolje razumijevanje ne samo tih dvaju filozofijskih pravaca, ako hoemo tako kazati, kako ih detektira i imenuje Schelling elimo, da tako kaemo, prevesti na filozofijski rjenik, recimo, a u skladu sa samom biti klasine filozofije, onda bi se pod tim dogmatizmom mogla
189
i morala shvatiti upravo metafizika da naglasimo sa svojim primatom ili prioritetom teorije od Aristotela do dananjeg dana. A pod tim kriticizmom, dakako, ne samo Kantova transcendentalna filozofija ili idealizam, nego upravo itava linija klasine filozofije koja se kree od Kantova primata praktikog uma. Dakle, po liniji primata prakse. To je bitna linija, to treba zapamtiti. Kad pratite razvitak itave klasine filozofije od Kanta do Hegela, onda ta linija poiva upravo na ovom primatu praktikog, sve do Hegelove IV. glave Fenomenologije duha, gdje on do kraja onda pojam prakse artikulira u onom smislu to se moe kazati moderni, novi, graanski pojam prakse. Za razliku od praxisa! Sad moemo kazati: ne vodi samo Schellingov pojam prakse do poimanja tog praktikog kao eminentno povijesnoga; to jest Schellingov put, a kasnije naravno i Hegelov, jer je time prekoraena granica izmeu puko historijskoga, s jedne strane, prema povijesnom, s druge strane. A to, pak, ovdje smisleno znai, sad bismo mogli rei, ne prijelaz, nego skok pa to naglaava ak i Fichte na jednom mjestu! od jednog filozofijskog stanovita, ili bolje: metafizike, koja i poinje i zavrava s od vijeka do vijeka gotovim svijetom, takozvanim gotovim, na stanovite re-evolucije, kao bitne proizvodnje svoga svijeta i njegove izmjene. To je jedan moment to ga treba stalno imati u vidu, a mi smo o tome govorili: Francuska revolucija je historijski preduvjet mogunosti misaonoga dosega i vrhunca klasine njemake filozofije od Kanta do Hegela. Da nije bilo te revolucije, verojatno nikad ne bi dolo do toga susreta misli, koja je par excellence revolucionarna, i takvom smu sebe smatra, shvaa, od Kanta sve do Hegela. Prema tome a to je razdoblje od 40-ak, 50-ak godina, koje se nije vie nikada poslije pojavilo, a da li e se pojaviti, to je veliko pitanje ali, to je ta osnovna historijska pretpostavka, sad emo rei: povijesne mogunosti, za jednu takvu misao kao to je to klasina filozofija u cjelini. Na toj liniji onda, to je naroito pojmom povijesnoga zacrtava Schelling, zbiva se obrat koji se moe naznaiti ovako praktiko, koje je sad tu jo su-miljeno, jednim dijelom kao moralno ili etiko da je ta linija praktikopovijesno-re-evolutivno-revolucionarno, a onda emo dodati: time odmah spekulativno! Kad kaemo spekulacija, onda to znai, vraanje u budunost! To izgleda, naravno, za zdrav razum, nedokuivo i protivurjeno... bilo bi dobro, na primjer, da se danas Francuzi vrate u svoju budunost, a njihova je budunost bila i ostala Francuska revolucija iz 1789.! a poinje, kao to smo videli, Kantovim pojmom praktikoga. Dakle, pravi misaoni
190
poetak lei ve u Kantovu pojmu trebanja. Pazite, pojam Sollen, treba da, u tom eksplicitnom suprotstavljanju bitku, Sein, prvi ini, u cijeloj historiji filozofije Kant. Sve one etike koncepcije, teorije, filozofije, i tako dalje, nauke, od prvih poetaka, recimo, od Sokrata, Platona, Aristotela, pa sve do Kanta, nemaju taj pojam trebanja eksplicitno iskazan, jer on je zapravo sma sr ili sma mogunost utemeljenja jedne etike dimenzije, moralnosti, onoga to nazivamo moralnim, ono to bi tek trebalo da bude. Ovo treba da..., pazite, ve sm pojam trebanja, Kantov pojam trebanja, u temelju ukida svaku metafiziku, koja poinje s gotovim svijetom. Kad kaemo gotov, onda kaemo zavren, a to znai i savren. Imate to sjajno kod Spinoze, Deus sive natura, takvo kakvo jest, od vijeka do vijeka, najbolje to moe biti! Jer ako je neto zavreno, onda je i savreno! Pa onda, to treba da moe initi u onom gotovu, savrenu svijetu, i tako dalje!? Prema tome, kad vam netko govori da e on metafiziki utemeljiti etiku, onda mu recite Dovienja, fala lijepo, nemojte kaj zameriti.... pa ga pustite na miru jer taj nema pojma ni o emu! Dobro, dakle Kant je ve pojmom trebanja ukinuo metafiziku poziciju u njezinu temelju. Ovdje treba sada, s obzirom ve na pojam povijesnog povijest, njemaki Geschichte, dolazi od glagola geschehen, dogaati se. Pazite, ve u ovom pojmu dogaanja, a onda u ovom njemakom pojmu Geschichte, implicitno je sadrana bitna razlika spram historijskoga. Jer time se misli ve samoosvjetenje jednoga realnoga dogaanja modernoga ljudstva, historijskog ljudstva, recimo u 18. stoljeu, pa tek tu, recimo, ovjeanstvo dolazi do tzv. povijesnog samoosvjeenja! ime? Pa, time to Francuska revolucija uvodi novi kalendar! To je sjajna ideja! Poinjemo od poetka! Sve drugo je bila prolost. Vie to ne vai. Prema tome, to je samoosvjeenje vlastitog historijskog puta kao povijesnog ina kojim se poinje neto bitno novo. I tu je ve miljena bitna razlika izmeu historijskog i povijesnog, a prvi je tu distinkciju uinio Fichte. Samo, on to nije razvio, nego Schelling sada to radi. Implicitno radi razliku izmeu povijesnog i historijskog, pri emu moemo odmah kazati: svi smo mi historijska bia. ime? Time to nismo vie ivotinje. Pa, cijela historija radi za nas! Po svim linijama, tako daleko da ak ono to je Hegel nazivao pukim imenovanjem, mi se kreemo u duhov nom horizontu to su nam ga drugi omoguili, da uope znamo o emu je rije. Pa kad netko veli drvo, kakav je to problem znati to je drvo? Prvi plemenski ljudi morali su se muiti da dou do toga, pa su rekli To!, a da ne govorimo o cijelom duhovnom horizontu u kojem mi ivimo to su nam ve druge, prethodne generacije, omoguile u umjetnosti, u znanosti, u filozofiji, i tako dalje, vlastitim djelom!
191
Dakle, to je povijesno samoosvjeivanje svojeg historijskog trenutka. To je poetak, to je, recimo, druga polovica i itavo 18. stoljee. To su takozvane pretee Francuske revolucije, u Francuskoj su to mnogi materijalisti, enciklopedisti, i tako dalje. Tu se dakle dogaa i posve osvijeteno razlikovanje izmeu pojma historije-povijesti od kronologije i genealogije, kao svijesti starog vijeka, na primjer, Grci i Rimljani. Stari Grci nisu imali pojma o historiji. Kad to kaete, onda je to jako udno. Oni nemaju historijske svijesti a kamoli povijest. Pa kad je Hegel to tamo rekao, kako stari Grci nisu imali savjesti, pa kad to uzmete doslovno, znai li to da su bili besavjesni ljudi!? Ne! Nego nije im trebala savjest! Zato? Polis je bio kriterij za njihov ivot! To je, vidite, danas obnovljeno u Hrvatskoj, mislite, kad ima dravnost, onda je sve u redu, je li! Samo se dri onoga to ti je takozvani predsjednik naredio! To je obnovljena stara obiajnosna zajednica HDZ! Pa, to ti tu treba onda savjest?! A savjest znai: vlastita odluka na vlastito djelo, na vlastito opredjeljenje! Dobro, ova kronologija i genealogija, jeste ono to se nastavlja kasnije, de facto, u pojmu historije, koju kao to kae ve Giambattista Vico prave sami ljudi. Premda, kad proitate imate to kod nas prevedeno u Naprijedovoj biblioteci, Naela nove znanosti gdje on pod praksom misli starogrki pojam praxisa, tako da nije doao do novog pojma prakse. Njega obino nazivaju rodonaelnikom povijesne misli. Ni govora, to su tek stavovi klasine filozofije! Ali Vico je ipak rekao to da misli na razliku od prirode ali pazite, on veli, prirodu je stvorio Bog, i im to kae, nije nikad doao do pojma prakse koja je preraivanje te prirode. Dakle, Giambattista Vico jo nije doao do novog stanovita, premda veli da historiju prave smi ljudi. Dobro, ali tu je razlika izmeu prirode i povijesti koja sad odreuje smu ovjekovu praktiko-teorijsko-stvaralaku bt u smislu proizvoenja, uspostavljanja svog svijeta i samog sebe u njemu, u totalitetu. To je taj moderni pojam prakse za razliku od nekadanjega pojma praxis, jo od stare Grke. Mi smo ve naglasili da je to malo udnovato, ali to neemo sad ponavljati, kako itava historija filozofije, sve do klasine filozofije, nije dola do pojma prakse. Ja sam to objasnio klasnim uvjetima to rade robovi, a mi smo samo teoretiari. Povijest dakle, kao povijesni in i kao zbiljsko dogaanje otvoreno njime tj. ono to iz njega proizlazi kao takva nije i ne moe biti predmet etike. To znai: ne moe biti predmet etike refleksije i moralnog prosuivanja. Hegel je to na svoj nain, u svojoj Filozofiji povijesti, eksplicitno naglasio, i to
192
u tom smislu da je moralitet svojim takozvanim instrumentarijem misaonim, tj. pukim apelom, onim treba da, za ono bolje u svijetu, prekratak, budui da samo post festum govori o tome, i tako dalje. Schelling i Hegel su bili prijatelji, zajedno su studirali u Tbingenu i kasnije su izdavali Kritiki urnal za filozofiju, i u dopisima, i tako dalje. Kasnije su se razili, ali to je druga stvar, bili su su stalno u kontaktu, jedan na drugog su utjecali jo tada, a bilo bi i udno da nisu jedan na drugog utjecali, jer su bili u najuoj komunikaciji, misaonoj, filozofskoj, i tako dalje, u zajednikim diskusijama, i zajedniki izdavali taj asopis, i tako dalje. Prema tome, ima masu stvari kojima je Schelling neposredno utjecao na Hegela, ovim stavovima, koje emo jo citirati. Ne moe biti da Hegel to nije itao. To je 1800. godina, to se nalazi u Schellingovoj knjizi Sistem transcendentalnog idealizma, a 1801. izlazi Hegelovo prvo javno objavljeno djelo, i tako dalje. Dakle, ja mislim, a vi se ne morate sloiti s time, pojam povijesnoga dobio je Hegel ve pripremljen od Schellinga, i to na prvoklasan, najspekulativniji nain! Sad treba kazati ovo: Prvo, Schelling je nakon Fichtea, dakako, bez dubljeg ulaenja i daljnjeg razraivanja tih vlastitih bitnih spoznaja o dvostrukosti pojma u razlici historijsko-povijesno dospio ne samo do uoavanja te razlike, nego je dospio ak do bitnog odreenja samog pojma povijesti. Mi emo to jo citirati. Drugo a zato ovdje govorimo o pojmu povijesti u Schellinga, on je prvi dospio do shvaanja da mu je za bt same stvari, te etike pozicije prije svega, nedostatan moralni pojam praktikoga, to ga nasljeuje od Kanta, a ak jednim dijelom i od Fichtea, te pojam prakse dakle, praksu podie na razinu povijesnoga. Tako da emo kazati da se kod Schellinga prvi puta dogaa da se pojam prakse, praktikoga, podie na sloeniji nivo, na obuhvatniji, univerzalniji pojam povijesnoga kao stvaralako-djelatnoproizvodilake djelatnosti. Schelling u svojim pismima iz 1796., u Pismima o dogmatizmu i kriticizmu, kae na jednom mjestu ovo a time dolazimo ve na sr stvari da stignemo pokazati jo neke bitne stvari. On kae: Sada tek treba da se praktiki i pomou nae slobode... pazite ovo, kad to Schelling kae, on je tu fichteovac par excellence, jer sloboda je tu ve miljena na poetku svijeta! To je ono Ja to istie Fichte Ja ne kao puki spozavalaki subjekt, pa onda to naglaava, nego identitet subjekt-objekta. Hegel odreuje onaj pojam Ja kao apsolutni negativitet! to to znai? To znai da ovjek poinje s negacijom sebe kao ivotinje, najbanalnije reeno. On je taj negativitet. On negira sebe kao prirodno bie, i stvara sebe kao ljudsko bie i uvodi sebe u svoj svijet to
193
ga sm proizvodi. To je taj Hegelov apsolutni negativitet. To je sloboda! A Fichte ga je odredio kao samodjelatnost. To je poetak svijeta. Nije sluajno, pazite, da je Marx kasnije doao do toga da je otuenje i postvarenje odredio kao otuenje samodjelatnosti. Pazite, to je rad? Ne treba ni rei otueni rad jer to je ve tautologija, u pojmu rada lei to da je rije o otuenju samodjelatnosti, one Fichteove, prvobitne, ljudske, samodjelatnosti, onoga Ja koje se onda, u klasnom drutvu, pretvara u rad. Otueni rad je klasni rad. Dakle, sad moemo kazati: Ne poinje svijet sa historijom, a moemo tono rei: prethistorijom. Historija poinje s klasnom podjelom drutva. Historija je par excellence do dananjeg dana klasna historija. A moete je u Grkoj locirati misaono ve s Platonom. Platon vidi to sa svojom Dravom, ima tri stalea, i tu poinje politika i drava i vlast. A prvobitni ovjek nije bio klasno bie, nije imao nikakvog gospodara nad sobom. to je radio, sm je bio, i tako dalje. On je prvobitni samodjelatni subjekt svoga ivota. Prema tome, kad gledate historijski ili prethistorijski, to moete nai meu starim grkim mudracima koji nisu jo odvajali teoriju od prakse, a tipino je za klasnu historiju, kad to pratite, odvojenost prakse i teorije. Zato? Pa zato jer se praksom bave oni koji rade, a teoretiziraju ideolozi filozofi i drugi teoretiari. Prema tome, stari mudraci to jo nisu odvajali. Zato se to zove mudrost. Mudrost nije nita drugo nego respektiranje, prvobitno respektiranje apsolutnog jedinstva, nerazluivosti teorijsko-praktikog. Oni su mislili zato da bolje ive, da im to bude instrument praktikoga ivota. Pa nisu mislili da je praksa na jednoj strani, a teorija na drugoj. To je poetak klasnog drutva. Dakle, da se vratimo sad na ovo. Schelling kae: Sada tek treba da se praktiki, pomou nae slobode, odlui da li teorijski izvodi vrijede ili ne. Obratno, naprotiv, naa teorijska pozicija pomou neizbjenoga kruga unaprijed prihvaa ono to e kasnije naa sloboda tvrditi u stisci spora..., veli on. To su sve metafore. Ako dakle hoemo da postavimo sistem kao i principe, onda to ne moemo drukije nego samo anticipacijom praktike odluke. Pazite, praktike odluke, koja je zapravo, kad kae anticipacijom, misli staviti je na poetak. To je ono: anticipacija budunosti. Na poetku bijae budunost. Pa se to zdravom razumu ini jako nebulozno, je li, a to je spekulativna pozicija. Mi one principe ne bismo ni postavili da naa sloboda ve prije toga nije odluila o tome. A, sloboda omoguuje pa to je ve Fichte pokazao i nau itavu teorijsku poziciju, i tako dalje. Dakle, Kant je ve sve imao u rukama s pojmom spontanosti, pa je to onda napustio.
194
Spontanost mu omoguuje i teorijsku liniju i praktiku liniju. Tu je izvor, i zato on zapravo prvi i dolazi, rekli smo, u historiji filozofije do pojma spontanosti koji vie nije eminentno filozofijski pojam nego ve spekulativni, jer anticipira poetak i mogunost razdvajanja na teoriju i na praksu. Kada recimo, evo tu samo jedan primjer, jer tu je onda ba neto za nas interesantno, govorimo o Spinozi Spinoza, to vam odmah moram rei, ako hoete doznati kao filozofi to je metafizika, onda itajte Spinozu. To je klasini, do posljednjih konsekvencija dovedeni metafiziki sistem. Njegova Etika je to do posljednjih konsekvencija Deus sive natura. Da vam dalje ne tumaim. Imate kod nas to prevedeno, Spinozinu Etiku, za to su mu se divili klasini filozofi, Schelling se naroito divio Spinozi, a poslije ga Hegel apostrofira i kae, tko nije proao kroz kupku Spinozine supstancije, taj nee doi do filozofije. Samo to toj supstanciji nedostaje subjekt, ali to je drugo pitanje. Dakle, klasini oblik metafizike u filozofiji vam je Spinoza, tako da znate s im imate posla, ako hoete doznati pravi smisao i domet metafizike. Evo, to o tome kae Schelling: Neki sistem znanja nuno je ili majstorsko djelo..., on aludira na Spinozu, ... ili igra misli. Vi znate da ozbiljnu duhu onog ovjeka..., misli na Spinozu, nita nije bilo mrskije od toga da se igra mislima, nego je to ozbiljno, majstorsko djelo. Ili on mora zadobiti zbiljnost ne pomou teorijskoga..., pazite dobro, nego pomou praktikog, ne pomou spoznavalake, nego pomou produktivno-realizatorske moi, ne pomou znanja..., pazite dobro, to su fantastine stvari, nego pomou djelovanja. Schelling tada ima 26 godina! Pa se pitajmo, kako je to mogue!? Dodue, Schelling je jo imao filozofijsku pretpostavku, Kant je omoguio svim tim dekima sve ove njihove izvode. Da nije bilo Kantova obrata, toga fenomenalnoga povijesnoga obrata u miljenju, ne bi bilo ni Fichtea, ni Schellinga ni Hegela. Dakle, to je sigurno to se tie te, recimo tako, misaone linije. Ali, ipak, ovo to sad Schelling pie kao mlad deko, to je... a valjda je imao talenta ili genijalnosti, neto je bilo, jedno s drugim povezano, naravno... Dakle, ovdje ve sva bitna odreenja upuuju na prekoraivanje etiko-moralne sfere, prije svega, s ovim stavom, jer ve odreenja produktivan i realizatorski nemaju vie svoj pravi topos unutar te dimenzije te onda i taj pojam djelovanja gubi svoj, recimo tako, moralni peat. A upravo time je sad i otvoren put ka viem produbljivanju, utvrivanju tog novog, dakle ne vie iskljuivo moralnog poimanja praktikog, kao i uostalom same slobode. Za Kanta je sloboda sloboda od neega! Sloboda je za Kanta suprotstavljena prirodi. Ona je ono drugo, protivno. To je ono to se u filozofiji naziva samo
195
negativno odreenje slobode slobode od neega, ali ne slobode za. Fichte tu ini obrat pa ide na to da je sloboda na poetku a ne tek post festum. ak se i Hegel kasnije vraa na to pa je onda i kod njega sloboda miljena kao rezultat. Dakle, i same slobode, to je onda dosljednije provedeno upravo u Schellingovu Sistemu transcendentalnog idealizma. Da bi se, dakle, uvidio i potvrdio ovaj kljuni prijelaz, jednostavno reeno, uzmimo sad tu prije svega, od etiko-moralnog pojma praktikoga, na njegovo povijesno odreenje, treba poi tim redom od samog Schellingova pojma povijesti. Sad smo doli do kljunih stavova koji ine epohu! Ovdje prije svega stoji do toga da mi sebi osiguramo pojam povijesti... pazite dobro: osigurati pojam povijesti! To je prvi filozof i mislilac koji je to uope iskazao. to, dakle, treba tu osigurati pojam povijesti kad je to bilo samo po sebi razumljivo, naravno, u pojmu historijskog ili puke kronologije ili onog takozvanog satnog vremena prije, danas, poslije. Dakle, Schelling se trudi da doe do samog pojma povijesnoga i to tono vidi koji mu je tu zadatak! Pri tome, on nema nikakvih misaonih pretpostavki za to. Da sebi osiguramo pojam povijesti, da znamo o emu govorimo! Naravno, on e tek sada prvi stvoriti taj pojam, da tako kaemo: Stoga nije sve to se dogaa objekt povijesti. To vam je ono kako obino prosjena svijest misli da je cijela prolost naa tradicija. Pa nije tradicija cijela naa prolost. Tradicija je specifino, djelatno prosijavanje prolosti po principu budueg, onoga to nama tu sad neposredno predstoji. Pazite, mi proizvodimo tradiciju, a ne nasljeujemo! Mi odabiremo iz prolosti, mi izabiremo, ona prolazi kroz prizmu naih vlastitih uoavanja, trebanja, htijenja, ovoga to pred-stoji, i tako dalje, a nije sve to je nama prolo naa tradicija. Tradiciju treba izboriti, tradicija je nae djelo, vlastito! Prema tome, i pojam povijesnoga treba izboriti u odnosu na ono puko historijsko. Prirodni dogaaji, na primjer..., kae Schelling, zahvaljuju historijski karakter, ako ga postignu, samo utjecaju to su ga imali na ljudska djelovanja i obratno. Ali mnogo manje smatra se historijskim objektom ono to se zbiva prema nekom poznatom pravilu... pazite: prema poznatom pravilu i to se periodiki vraa, ili uope neka posljedica koja se a priori dade izraunavati. Tu je ve na djelu taj povijesni in. I stoga je oevidno da nema povijesti ni s apsolutnom zakonitou..., veli Schelling, ...niti s apsolutnom slobodom. Sad bismo mogli odmah nadovezati, s ovim zadnjim to je Schelling rekao ovjek je slobodno bie samo zato to je ogranieno i konano bie. To je ta takozvana spekulativna dijalektika teza. Mi smo slobodna bia time
196
to se oslobaamo, kao ograniena, konana, potrebita bia, kao recimo tako poinjemo kao prirodna bia. Evo jo jednog stava da moemo stii do zbilja bitnog: Teorija... pazite to e on sad kazati ... teorija i povijest potpuno su oprene. To je neto slino kao kad ja kaem, nema teorije revolucije. To bi znailo da revoluciju moete proraunati, predvidjeti, unaprijed znati. To onda nije revolucija, to je onda, u najboljem smislu, reforma ili evolucija, ali ne revolucija. Teorija i povijest potpuno su oprene, veli Schelling. ovjek ima... on tu veli jo tako, tu Schelling jo nije precizan, jer e kasnije Hegel rei: ne ima, nego jest ovjek jest povijesno bie, on jest povijest, a ne da ima povijest! Imati neto moe s onu stranu! Schelling tu jo nije precizan, ali ovjek ima povijest samo zato to se ono to ini ne d unaprijed proraunati ni po kakvoj teoriji. Evo, to je ono to se naziva povijest, miljena kao povijesni in, ime sve poinje. Sad slijedi jo ono to smo tu nazvali prijelazom, kad on kae: Nakon tih glavnih, sada izvedenih karaktera povijesti, mora se tonije ispitati njezina... a to je maloprije nagovijestio Schelling ... transcendentalna mogunost. Kad kae transcendentalna, misli na kritiko preispitivanje te mogunosti, poput Kantova kriticizma, i tako dalje. Pojam transcendentalnoga smjera na tu transcendentalnu mogunost, to e nas dovesti do filozofije povijesti, a ova je potonja za praktiku upravo ono to je priroda za teorijsku. Tako sad dolazimo do ovog kljunog mjesta koje stalno nagovjetavamo, to je taj epohalni uvid u kojem je sadrano neto to je do tada jo neiskazano. Ja sam itao historije filozofije i razliite interpretacije, ali nisam ba naiao na insistiranje na ovakvim Schellingovim stavovima, to je interesantno. A pogledajte ovo: Meutim, izvjesno je, dakako, da poput najveeg dijela ljudi ni mnotvo dogaaja nikada nije imalo egzistenciju u svijetu u koji zapravo pripada ono povijesno. Kad samo malo dublje promislite, ta je Schelling time rekao on je time identificirao svijet i povijesno dogaanje! I to je prvi nagovjetaj onoga to e Hegel kasnije do kraja proizvesti, kad kae to je naime Hegelovo: Ono to mi jesmo, jesmo ujedno povijesno. Svijet i nije nita drugo nego povijesno dogaanje. A tu kod Schellinga je to ve nagovijeteno: ... nije imalo egzistenciju u svijetu u koji zapravo pripada ono povijesno, jer..., pazite dobro, ... kao to za spomen kod potomstva nije dovoljno da se ovjek samo kao fiziki uzrok ovjekovjei, pomou fizikih uinaka... on misli, roenjem: otac, sin, i tako dalje isto se tako ne d stei egzistencija u povijesti time to je ovjek samo intelektualni produkt ili samo srednji lan, pomou kojega kao pukog medija, kultura koju je stekla
197
prolost prelazi na potomstvo... i sad dolazi kljuno mjesto koje je epohalno, koje je spekulativno, koje je prvoklasno, a koje glasi: ... a da ovjek sm nije uzrok jedne budunosti. Dakle, samo onda ako ostavi trag, poetak jedne nove budunosti, ti si povijesno bie. Pa, sad, kad se mi okrenemo u tu takozvanu prolost, moemo ostati kod prolosti Europe, koga emo nai!? To se onda u historiji zove uloga velikih linosti u historiji. U povijesti naime, u umjetnosti, u filozofiji, u znanosti, i tako dalje, dakle, u svim tim djelima, gdje su veliki ljudi na djelu koji kre budunost. Koji omoguuju uope sve. Prema tome, nije svaki ovjek, kako bi sad Schelling rekao, povijesno bie. Pa zato smo mi samo historijska bia, ali do povijesnoga se moramo potruditi. Dakle, ... a da ovjek sm nije uzrok jedne nove budunosti!, i dalje: Prema tome je na svaki nain, sa svijeu svakog individualiteta postavljeno samo onoliko koliko je dosad dalje djelovalo ali upravo to je ono to pripada u povijest i to je bilo u povijesti. Dakle, to je to epohalno mjesto na kojem je, pazite dobro, ve implicitno iskazana ta razlika izmeu puko historijskog i povijesnoga kao ina po budunosti. Prema tome, ljudskog ina koji kri nove putove naravno, budunosti ovjeanstva, historije i tako dalje. To je dakle ovo mjesto o kojem smo htjeli pokazati kako naravno, ovo to je tu sad bitno kako je taj pojam praktikoga izrastao od puko etiko-moralnog odreenja u praktiko-proizvodilako-povijesno-smislenobudunosno... dakle, spekulativno. To je upravo Schelling prvi do kraja proveo u djelo. Naravno, sa stavovima koji su mu bili omogueni spekulativnom milju Fichtea, njegova uitelja, kojega on slijedi. Jer, pazite, ovo je zapravo Schellingov napor da u itavom jednom djelu razradi Fichteovu spekulativnu misao. On je sad tu doista originalan jer Fichte nije doao do tih stavova, koje smo sada tu naveli, ali on mu ih je omoguio, jer samo na taj nain, spekulativnim putem moete doi do ovakvoga pojma povijesnoga za razliku od historijskoga. To je taj put i taj doseg Schellingov koji otvara bitno nove misaone putove! Htio bih sad ukazati na onaj takozvani trei moment to smo ga naglasili, gdje Schelling elaborira do kraja Kantov pojam stvari po sebi. Naravno da mu je ve Fichte to omoguio na svojevrstan nain, ali Schelling ide tu jako daleko, i dalje od toga. Zato bismo sad tu mogli ak kazati ovo: obino se u historiji filozofije i uope govori o, recimo, odnosu Hegel-Marx kao bitnom, da je na Marxa utjecao samo Hegel. Na Marxa je utjecala vie-manje itava klasina filozofija, tako da imate nekih Fichteovih i Schellingovih stavova
198
koji se nalaze i u Marxa. Dodue, ja ne mogu ba garantirati da je Marx itao Fichtea i Schellinga, on se dosta kritiki odnosi prema njima, i tako dalje, ali taj duh to ga on nasljeuje od klasine filozofije, jeste tu jedna veza koju u sad pokuati pokazati, a koja ide od Fichtea na Schellinga do Marxa. Dakle, ako naglasimo tu spekulativnu vezu Fichte-Schelling, pa dalje do Marxa, za razumijevanje svega onoga to se tu kasnije dogaa, treba pratiti prije svega tu filozofijsku, da tako kaemo, genezu gdje se ta linija razvijala sve do te spekulativne razine. Stoga tu sad prethodno valja ukazati na misaoni proces, naravno, od Kanta nadalje. Kad pri tom insistiramo na Fichteovoj misli, prije svega, moramo naglasiti i ovo: Naime, ne samo Fichte, svojim osnovnim spekulativnim stavom koji glasi: djelovanje i djelo ujedno, nego ba sa Schellingom, jo odreenije. Pazite, to Schelling kae, s obzirom na stvar po sebi: Dakle, stvar po sebi nije nita drugo nego sjena idealne djelatnosti koja je prela preko granice, sjena koja se onom Ja, jastvu, promatranjem, dobacuje natrag pa je utoliko sma produkt jastva. To je, tu bismo sad mogli rei, jo u tragu Fichtea. Mi znamo dobro da je Fichte u osnovnoj kritici Kanta rekao kako je posljednji trag Kantova dogmatizma taj pojam stvari po sebi. Dakako, kao nespoznata! A pazite dalje: Stvar po sebi nastaje njemu..., Schelling misli nekom dogmatiku, metafiziaru, dakle, Stvar po sebi nastaje njemu nekom radnjom, a preostaje ono to je nastalo. Pa onda naglaava: Ne radnja kojom je ono nastalo. Ja, dakle, prvobitno ne zna..., pazite dobro, Ja prvobitno ne zna nita o tome da je ono suprotno njegov produkt..., on misli na stvar po sebi, na onostranost, pa mora ostati u tom neznanju dokle god je zatvoreno u maginom krugu to ga samosvijest opisuje oko jastva. Schelling sad tu veli, Samo filozof..., a trebao bi zapravo rei, spekulativni mislilac, koji otvara tu knjiicu, moe razotkriti ovu varku. Misli sve ono to je ostalo prekriveno, da tako kaemo, Kantu s njegovom stvari po sebi, pri emu ja sad naglaavam da je Kant bio zapravo, kao filozof, najpoteniji time... moemo sad diskutirati o tome to je rekao da mi filozofi moemo spoznavati samo fenomenalni svijet. A to to znai? Kretati se po povrini! Ovo bi se moglo, kad smo ve spomenuli Marxa, artikulirati smisaono, jer je tu ve sadran, recimo, Marxov dvostruki karakter robnog oblika, dakle, upotrebna vrijednost i razmjenska vrijednost. Stvar po sebi kad se dobro razmisli, samo je drugo ime za upotrebnu vrijednost, kako je upotrebljava Marx. Hou rei da tu analizu do sada nisam nigdje naao pa sad mogu sebi rei da ja sad tu prvi puta o tome govorim, jer niti ti takozvani marksistiki mislioci a i neki drugi, nisu vidjeli tu vezu. Vezu
199
koja glasi ovako: Kantov pojam stvari po sebi jeste Marxov pojam upotrebne vrijednosti. I jedna i druga je nespoznatljiva, i to je velika istina! ak jedna povijesna istina. Sad emo vidjeti to: Upotrebna vrijednost jeste, dakle, taj ve proizvedeni produkt, dakle, gotov proizvod. To je upotrebna vrijednost. Ovdje se nalazi, pazite, kod Schellinga, pod odreenjem ono nastalo, dobro, ono nastalo, pomou radnje. A radnja je ono prvo, ono prvotno, koje se ne uzima u obzir! U tome je sad cijela pria. itava metafizika poinje s gotovim proizvodom, i zato je Kant, rekoh, bio poten kad je rekao: mi to ne znamo, ne spoznajemo. To je ta stvar po sebi. A sam ju je proizveo svojom milju! Prema tome, itava historija metafizike poinje kako misaono tako i ivotno s gotovim proizvodom, i sad bismo rekli s Marxom, s upotrebnom vrijednou, ne pitajui odakle, po emu je ta stvar, taj proizvod mogu! To je baeno na stranu. Ili, ako hoete gledati, drugom terminologijom, imate proces i rezultat procesa. Odbaci proces ostane ti rezultat! Pone s rezultatom, to je metafizika. Odbaci proizvodnju, poinje s gotovim proizvodom! To je metafizika! Ali Hegel je ukazao na to: ako ostaje samo na ovom prvom, na procesualnosti, onda si na stanovitu tzv. procesa ili progresa u beskonanost, i onda si opet na metafizikoj poziciji. A Fichte je insistirao upravo na identitetu procesualnoga i proizvoda procesualnosti, dakle procesa i gotovog. Schelling, kao uostalom i sm Fichte, naziva sebe, dakako, tu filozofom, kojemu se taj odnos, kako on veli, razotkrio, ali to vie nije filozofijski, nego ve upravo spekulativni uvid u ovo to nam je on tu rekao. Ali, kad ve o tome govorimo, svakako je pritom interesantno istaknuti, kako sm Schelling ve na poetku ovog djela Sistem transcendentalnog idealizma, to ete nai tu, filozofiju naziva oponaanjem. Pazite, filozof Schelling naziva filozofiju oponaanjem! ega? Pa, onoga to je tu ve gotovo! Kakva je to onda velika stvar oponaanje? On je time demantirao sebe kao stvaraoca! Dakle, oponaanje ega!? Pa ivota, te produktivne djelatnosti. Dakle, samodjelatnosti! Ta stvar po sebi gotovo je paradigma za itav jedan, ne samo dokantovski, nego i dananji, sad s Marxom reeno, otueni i postvareni svijet, i ona granina toka ili granica, koju ovjek nikako da prekorai, kako svojom milju, tako i ivotom ili djelatnou, i ivi tu stvar po sebi u liku upotrebne vrijednosti kao samoj po sebi razumljivoj bti toga otuena ivota. Stoga onda filozofija koja, kako veli Marx, kao otuena misao otuena svijeta, samo odslikava to kao pravi ivot. I sada treba rei, i dobro je to to je rekao Kant
200
za tu svoju i nau stvar po sebi, da nam ona neprestano ostaje nespoznatljiva. Pazite dobro, nespoznatljiva! To jest, s onu stranu naega ivota, poput svojevrsnog straila i himere, koja vlada nama, poput strane sile, a mi se kreemo u njezinoj atmosferi glavinjajui u horizontu jedino i iskljuivo te upotrebne vrijednosti, zaboravljajui jedino upitati po emu, odakle i to ona znai, jer nas to uostalom ni ne zanima u naem ivotu. Pa, vano je preivjeti! A pazite, ve Schelling kad ve govorimo o prekoraivanju to su uveni Hegelovi stavovi, o kojima emo jo govoriti: o pojmu granice, nedostatka, i tako dalje, a Schelling je prije njega doao u onom svome djelu iz 1800. do stava o prekoraivanju granice, gdje kae ovo: Granica postoji samo izmeu dvije opreke. Dakle, Ja se nije moglo promatrati kao ogranieno, a da nuno ne prijee na neto s onu stranu granice. Ono to Hegel kasnije veli da za granicu znamo tek onda kad smo je prekoraili. Tu je, u tome stavu, sadrana cijela jedna historija. Mi govorimo o svojim ili tuim sposobnostima i mogunostima, a da ih nismo na djelu tek isprobali, iskuali. Ja sam tu uvijek uzimao kao primjer onu malu crnkinju Wilmu Rudolph, koja je kao dijete bila paralizirana, nije mogla hodati, a postala je prvakinja svijeta na 100 i 200 metara! A zamislite da je netko doao njezinoj majci i rekao, ta tvoja mala e postati svjetska prvakinja u tranju! Mama bi se rasplakala, pa dijete ne moe ni hodati... E pa sad, hoemo li mi govoriti o mogunosti i sposobnosti nekoga ili neega prije nego se to pokae na djelu!? To je to! Prema tome, Wilma Rudolph je prekoraila svoju granicu uzetosti i dokazala svoju mogunost! I tek je onda znala granicu! Dakle, Schelling ukazuje na to, to Hegel kasnije artikulira prvoklasno, to emo vidjeti: tek prekoraujui granicu znamo za nju! A prije toga ne znamo! Za zdravi razum to izgleda jedna nebuloza najprije je bila sloboda pa onda nunost. Veli se, kako je to mogue!? Pa, sloboda omoguuje tu nunost. A to je nunost? Nunost je granica moje slobode i mogunosti! Kad tu granicu prekoraim, dok je mi potvrujemo svojim djelom, zna to je ta nunost! Prema tome, ako poinje s nunou, kad e onda doi do slobode!? To je apstraktno, to je unutranje protivurjeje. Sloboda kao mogunost omoguuje nunost, a ne obrnuto. To nam sada Schelling govori upravo s obzirom na ovo to smo tu govorili, s obzirom na tu stvar po sebi. Mi to ne moemo ovdje dalje razraivati. Uglavnom, taj pojam stvari po sebi filozofska je granica, a upotrebna vrijed nost je politiko-ekonomska granica. Politiki ekonomisti, na elu sa svojim klasicima, Smithom i Ricardom, kreu ve s radom kao normalnom katego-
201
rijom i upotrebnom vrijednou. Pa oni znaju da rad proizvodi bogatstvo, i tako dalje, ali ne pitaju za uvjete mogunosti po kojima je mogu i rad i to njegovo djelo dakle u rezultatu nego poinju s gotovim proizvodom tog rada. Dakle, politiki ekonomisti su isto takvi metafiziari kao i ovi koji poinju s gotovim proizvodom u obliku stvari po sebi. Dakle, Kant je dragocjen time to je da kaemo sad jo i to bio poten i rekao ono to se tie sme biti filozofije, naime da se ona kree u pojavnom svijetu. Dobro, Schelling je tu bio malo pokvaren, kad je rekao da je to oponaanje. Ali, to je to drugo!? Kretanje u fenomenalnom svijetu! U svijetu pojava, iskustva, i tako dalje, ali nita drugo ne zna. To bi znailo: mi se kreemo u gotovu svijetu, a ne pitamo po emu je on mogu. Eto, to je to! Kant je tu ostao dvostruk, dvoznaan. Ali, o tome u idui puta, prije nego idemo na Hegela. Tu se i Schelling, zajedno s Fichteom, mui da filozofijskim, neprimjerenim sredstvima dopre do spekulacije.
202

Kolegice i kolege, stigli smo dakle od Kanta, Fichtea i Schellinga do Hegela! Sad, naravno, postoje, da tako kaemo, dva stava prema onome to bi se tu sada moglo nazvati razvitak klasine njemake filozofije ili idealizma. Jedan insistira na tome da je to razvitak u kojem stvari proizlaze jedna iz druge, od Kanta pa do Hegela, pa taj odnos ima taj smisao. On koji to poriu, insistiraju na razlikama meu njima, naglaavajui originalnost svakog od tih mislilaca, to je takoer razumljivo. Meutim, ako malo promislimo, to su dvije strane iste stvari. Ve u formalnoj logici imate to odreenje jedinstvo-razlika. Ako insistirate na razlikama, nikad neete doi do jedinstva, to je ve Fichte pokazao. A, rije je ba o tome. Ako se to ne respektira, onda to odreenje jedinstvorazlika gubi svaki smisao. A mi, kao to vidite, izlaemo to u tom kontekstu, da se, naravno, respektira to jedinstvo, ali, naravno, meu njima ima ujedno i razlike. Evo, odnos Kant-Fichte ve je tako velik skok i razlika, i tako dalje. Ali, treba imati ipak u vidu tu cjelinu razvitka, inae neemo moi razumjeti neke stavove svakog pojedinoga od tih filozofa. Ja sam vam proli puta obeao vidite kako obeanja nita ne znae! da u danas objasniti neprimjerenost Schellingova naslova, jednoga od njegovih glavnih djela, ako ne i glavnog, Sistem transcendentalnog idealizma. Ali, mi emo na taj problem doi jo u dubljem smislu s Hegelom pa emo to onda povezati i objasniti zajedno. Naroito to se tie pojma sistema i idealizma i transcendentalnoga. Ovaj pojam transcendentalnoga ima nekakvog smisla jer upravo to smo ve isticali upravo je Kantova transcendentalna pozicija pretpostavka mogunosti spekulacije. Tako da, zapravo, Kant kao zaetnik cijelog tog razvitka otvara najveu, upravo prevratnu mogunost za cijeli taj razvitak. I za Fichtea, naravno. Fichte se na koncu i sm poziva na to, kad kae, to je drugo moje miljenje nego transcendentalno, transcendentalna filozofija, i tako dalje. Ali, rekli smo, time i on sebi protivurijei. Dobro, o tom emo jo govoriti jer to su kljune stvari s obzirom na razumijevanje odnosa filozofije i spekulacije. Pri tome, vidite, Kant ve sa svojim pojmom predmetnosti predmeta ucrtava put za spekulaciju. Pri emu, naravno, ta predmetnost kao bt predmeta, u daljnjem razvitku dobiva savim drugi, produbljeni, upravo spekulativni smisao. Htio bih sad zaista, moram to, budui da ve prelazimo na Hegela, a ove godine je dvijestota obljetnica od izlaska Hegelove Fenomenologije duha, dakle iz 1807-2007. Ima jedan interesantan podatak pri tom, moda historijski ali
204
ne samo to. Hegel pie i zavrava tu svoju Fenomenologiju, 1806., naravno, dok to izie, druge godine 1807., , ali te 1806. Hegel je profesor u Jeni, a tada se zbiva ona odluna bitka Napoleonova, to je bila takozvana bitka kod Jene, pa Napoleon u svome atoru prima Goethea! Goethe ga posjeuje, i kao to govori jedan podatak, dva sata su razgovarali. Hegel naravno jo nije mogao biti prisutan, jer tada on zapravo nije ni poznat. Jedino njegovo djelo bila je ona knjiica, to smo kazali, onaj spis iz 1801., Razlika izmeu Fichteova i Schellingova sistema filozofije. To je sve jo bilo poetno, Hegel jo nije nekakav znaajni, veliki mislilac, premda materijali ve postoje za to, samo nisu objavljeni. A pazite, interesantno je ovo: ako je 1807. godina izila Fenomenologija, tek tono 100 godina iza toga, 1907., Hermann Nohl izdaje Hegelove rane spise koji su do tada ostali nepoznati. A meu njima ima takvih prvoklasnih stvari da je to gotovo fantastino, ti rani spisi. Hermann Nohl je to nazvao Theologische Jugendschriften, dakle, teoloki mladenaki spisi. Tu je malo pretjerao, moda zato to je Hegel sa Schellingom i Hlderlinom studirao i teologiju i filozofiju, u Tbingenu, i tako dalje, ali to su filozofski tekstovi. Nohla je zavelo to to u tim ranim spisima imate prvoklasnu analizu kranstva, emu se dodaje i velika rasprava o ivotu Isusovu. Tu je Hegel upotrijebio jedan pojam za kranstvo koji, obino, ljudi ne razumiju. U razvitku, nakon prvobitne kranske opine, crkva, crkveni razvitak... Tu sjajno dolazi do izraaja godina 325., od cara Konstantina, kad kranska crkva postaje dravna crkva; onda postaje i ekonomska i politika organizacija, sve do danas; kroz itavo razdoblje ona je dio vlasti, i to veliki dio vlasti, jer je jedan od najveih zemljoposjednika, i tako dalje. Ali kad Hegel govori o tom kranstvu, o njegovu razvitku, teite stavlja ba na tu prvobitnu zajednicu, na to takozvano prakranstvo, na prvobitnu kransku opinu, koja se raspada, pa onda taj razvitak dalje Hegel naziva pozitivitet kranstva ili kranske religije. Zato? Sad kad se kae pozitivno, mislite da Hegel to hvali. Ne, on to nije upotrijebio u tom smislu, pozitivno kao neto dobro, nego je onaj kritiki moment gdje kranstvo prestaje biti istinsko, autentino, prakranstvo i tako dalje. Onda on to analizira prvoklasno, ak i ekonomski, politiki i tako dalje. Dakle, ovo pozitivitet je zapravo negativnost, negativni iskaz. A, ekajte, to me asocira na sljedee. Marx u svojim ranim spisima naziva Hegelovu filozofiju tako da Hegel stoji na stanovitu nacionalne a to znai, politike ekonomije! Kad to proitate, onda takoer mislite da, u tom kontekstu, Marx hvali Hegela. A to je ujedno jedna konstatacija, budui da Marx dobro
205
zna da je Hegel studirao engleske ekonomiste, Smitha i Ricarda, a to znai granicu i ogranienost. Pa to vam se dogaa kroz cijeli historijat! Svi politiki ekonomisti, bilo kojeg karaktera, graanski ili takozvani marksistiki, izbacuju bitnu stvar. Pazite, kad Marx stavi podnaslov, Kritika politike ekonomije, to se baca van, pa to emo tu sad s kritikom!? Onda imate kapital! Pa, svaki dan to itate u novinama! Evo, na predsjednik Mesi stalno govori, trebamo to vie kapitala, je li! A to je kapital? Historijsko-socijalni bitni odnos kapitalizma! Pa, dajte nam onda uvezite to vie toga odnosa! Ali, oni misle na kintu, na novac! Ali, kad ti uvede cijeli odnos, onda nisi uvezao samo sredstva, materijalna ili financijska, nego drutveni odnos, pa ga mi danas, dodue, jo nemamo, jer smo primitivni i nerazvijeni, ali emo ga imati uskoro. Ako je, meutim, politika ekonomija, ne samo kao znanost, nego kao jedna cijela epoha kapitalizma, predmet ovog razmatranja, onda sam ja tvrdio da mi uope nismo zreli za kapitalizam. Zato jer nemamo to sve skupa razvijeno. Tako da je taj takozvani kapital-odnos ovdje tek na poetku. Pa, zapravo, gledajte, da se malo utjeimo: i u Evropi, na primjer u Engleskoj, kad itate jedan dio Kapitala, to ga je kod nas preveo Rodoljub olakovi, taj historijski dio, onda vidite da je taj kapital nastao na pljaki drumsko razbojnitvo! Pa to je Krlea napravio s onim starim Glembayem, ne!? Pa odakle to? eka ovoga, mlatne ga toljagom po glavi, kintu mu uzme, onda osnuje prvu tvornicu. Ti razbojnici, ti pljakai, postali su onda veliki poduzetnici, naravno, onda im djeca, unuci, praunici... idu u Oxford, i tako dalje, na studije. A kod nas je to isto na djelu, ali na jedan zbilja civiliziraniji nain! Jer ovi nai tajkuni ba ne ubijaju neposredno, malo posredno moda. Ali su opljakali zemlju, pa sad emo ekati jo taj takozvani daljnji razvitak kapitalizma! Dobro, dakle, to se tie Fenomenologije duha, pazite, ima jedna stvar koja je tu vrijedna da se istakne. Sm Hegel naziva svoju Fenomenologiju duha, kao drugo djelo koje mu izlazi, znanost iskustva svijesti, pri emu je implicirano historija iskustva svijesti. Ako, meutim, ostajemo samo na ovakvom, ak moemo kazati apstraktnom, imenovanju svega onoga to Fenomenologija sobom donosi, onda emo biti u zabludi. Jer nije tu rije ni o kakvom razvitku svijesti. Ono to ete nai u Fenomenologiji jesu Hegelovi stupnjevi: svijest, samosvijest, um, pa onda duh, kao um u historiji, i tako dalje. Tu ima takvog bogatstva miljenja da se to ne moe podvesti pod pojam razvitka svijesti. Dakle, na to vas upuujem zato jer tu Hegel ak protivrijei sebi, s obzirom na formuliranje ovoga to fenomenologija zapravo donosi. Meutim, ima
206
jedan moment koji je tu sad odluan, na kojem ja uvijek iznova insistiram na odnosu filozofije i spekulacije. Pazite, nije bez razloga Marx u svojim ranim spisima nazvao Hegelovu Fenomenologiju imate cijelo razdoblje gdje on polemizira s Hegelom rodnim mjestom itave Hegelove filozofije. To je, s jedne strane, jedna injenica, recimo, jer tu zaista poinje to da je Hegel sistematski razvijao ono to e doraivati kroz itavo svoje djelo, sve do smrti. Ali, time je reena jedna druga stvar koju Marx kasnije povlai iz toga i naglaava rodno mjesto filozofije, ali to znai i njezine granice. Tu je na djelu kritika filozofije. Nije samo Marx taj koji jo nema pojma to je spekulacija. Njega je Kant naveo na ono spekulacija = teorija. Pa to su besmislice! A, pazite, Marx vri kritiku ne samo Hegelove filozofije, nego filozofije kao takve s jednog eminentno spekulativnog stanovita koje prekorauje to filozofijsko, ali onda dolazite kod njega zapravo do jednog filozofskog iskaza, naime Verwirklichung der Philosophie, ozbiljenje filozofije. On primjeuje Hegelu, pa ti si sjajno sve to skupa pokazao, i tako dalje, ali gdje ti se to nalazi!? Gde je to u ivotu? Tu tvoju umnost treba realizirati ili ozbiljiti. A to je ve spekulativna pozicija! Ali, dobro, kasnije emo vidjeti, ako do toga doemo, kako stoji s time. Uglavnom, Fenomenologija duha jest doista to rodno mjesto, i tu ima toliko bogatstva, i spekulativnih i filozofskih stavova, razradbi, i tako dalje, da se to naprosto ne moe podvesti pod ovakvo odreenje znanost iskustva svijesti ili historije svijesti. No prije nego prijeemo dalje, smatram, kad sam malo razmislio, mi smo jako, u tim naim izlaganjima, oskudni s vremenom. Ja sam nekad predavao cijeli semestar jednog filozofa, Hegela jo i vie, i tako dalje, a mi moramo to sabiti u tri-etiri predavanja. To je nemogue. Zato sam mislio da se na poetku ovog dananjeg izlaganja pokua naravno, sasvim saeto, koliko je to mogue prikazati, od ega se sastoji, da tako kaemo, taj cijeli njegov filozofski opus. Naravno, i po djelima i po problemima, pa emo najprije o tome govoriti. A onda emo, kao to smo obeali, kad to zavrimo, u iduim izlaganjima prijei na neke bitne probleme, da vidimo dokle see Hegelova misao. No, mislim da je primjereno da pokaemo strukturu onoga to sm Hegel smatra i imenuje sistemom, pa time skae sebi u usta djelomino! Naime, on insistira na procesulanosti, a onda ide na zavravanje, na zaokruivanje gotova sistema. etiri bitna djela Hegelova jesu: Fenomenologija duha, 1807., pa onda imate prvu Logiku, 1812., onda Filozofiju prava, 1821., pa sve do zakljunog oblika
207
njegove Enciklopedije filozofijskih znanosti, 1830., a godinu dana iza toga, Hegel umire od kolere u Berlinu, 1831. Dakle, to su ta etiri kljuna momenta, premda imate masu prvoklasnih djela, recimo, njegova Estetika. Ali, gledajte, to je ope poznata stvar, Hegel nije sm, osobno izdao ta svoja djela, nego njegovi uenici. Na primjer, Estetiku, pa Historiju filozofije, mislim, pa Filozofiju religije, nije Hegel to objavio! To je naknadno objavljeno. U pogovoru drugom izdanju Kapitala, 1873., Marx kae da mora rei kako je on bio uenik toga velikoga mislioca, i tako dalje, pa da je malo ak to je folirancija! koketirao s njegovim izraavanjem, a to je vie od toga, pa onda kae, kroz itavo to vrijeme poslije Hegelove smrti, s Hegelom se postupa kao s lipsalim psom! Pa navodi za usporedbu Mosesa Mendelssohna, koji je tako postupao sa Spinozom. A to to znai? Gledajte, tek koncem 19. stoljea i poetkom 20. stoljea, dolazi do te, recimo tako, graanske renesanse ili uope studiranja i pisanja o Hegelovoj filozofiji. To su bili Wilhelm Dilthey i Kuno Fischer! Dilthey pie o Hegelovim mladenakim spisima. Ali je trebalo ekati tek 1923. godinu, kad imate Lukcsevu Povijest i klasnu svijest, a iste godine izlazi, to sam ve rekao, prvi svezak djela Richarda Kronera, Von Kant bis Hegel, Od Kanta do Hegela. Dakle, pazite, to je bila ta prva recepcija, pa onda moemo kazati renesansa, pri emu, zapravo, Hegel dolazi na dnevni red tek poslije II. svjetskog rata. I onda imate zaista vrlo interesantnih, vrlo pogoenih, graanskih, interpretacija Hegelove filozofije ili nekih njegovih bitnih momenata. Tako da je to sve dolo do izraaja tek posle II. svjetskog rata. Dakle, trebalo je jako dugo! Mislio sam, prije nego preemo dalje, navesti jedan stav iz Fenomenologije duha koji se ujedno tie i vaeg studija filozofije. Zato mi dopustite da proitam cijeli jedan malo vei pasus. Gledajte, Hegel govori o svojem vremenu, ali to vai openito: Koliko je studiju filozofije smetnja rezonirajue ponaanje... mi bismo to mogli prevesti i kao zdravorazumsko toliko isto tako i nerezonirajue uobraavanje na posjedovanje gotovih istina, za koje njihov posjednik smatra da nije potrebno vraati se na njih nego ih polae u osnovu, vjerujui da ih moe izrei kao i to da pomou njih moe suditi i odricati o filozofiji. Naravno, to e Hegel poslije ponoviti jednim pregnantnim stavom, koji je ve spekulativan, naime, poznato nije spoznato upravo zato to je poznato. Dakle, ako ti je sve poznato, onda nikad nisi doao do spoznaje. To je cijela pria, to je kao i ono: nama je jako poznata upotrebna vrijednost, jer svaki dan to imamo, ali razmjenska nije, to jest, bt te iste upotrebne vrijednosti. Prema tome, poznato nije spoznato zato to je poz-
208
nato. Dakle, nemojmo kao filozofi poinjati s poznatou. To hoe Hegel rei, pa kae dalje jo ovo, dopustite da proitam: O svim znanostima, umjetnostima, vjetinama, zanatima, vai uvjerenje da je potreban mnogostruki trud izuavanja i vjebanja, kako bi se ovladalo njima. U pogledu filozofije, naprotiv, ini se da sada vlada predrasuda... a ne vlada samo u njegovo vrijeme kako svatko umije neposredno filozofirati i suditi o filozofiji jer mu je mjerilo za to njegov prirodni um... bolje bismo rekli: razum; bilo bi dobro da ljudi dou do pojma uma, ali to je ovdje dimenzija razuma ... dok, naprotiv, nije kadar da napravi cipele. Pazite, to je zgodna usporedba! Kad bi dobio kou i alat za to, iako dodue ima oi i prste... ha-ha, sve mu je tu na raspolaganju, ali veli, je, pa ne bum ja sad cipele pravil, ne znam ja delati cipele, ali filozofirati zna! Pa Hegel veli: ... i kao da mu i stopalo nije isto tako mjerilo za cipele. Dakle, sve ima na raspolaganju, ali ne zna napraviti cipelu, meutim, filozofirati pa to zna bez studija! ini se da se posjedovanje filozofije stavlja u nedostatak znanja i studija, i da ona prestaje tamo gdje znanje i studij zapoinju. Ona se esto smatra nekim... pazite dobro, to je tako karakteristino za konac 19. i itavo 20. stoljee, i sada i kod nas, i tako dalje smatra nekim formalnim, besadrajnim znanjem. Neu sad govoriti o neemu drugomu, evo, to je taj stav kao mala uputa vama za studij, da se to mora ozbiljno studirati, i tako dalje, a ne polaziti od gotovih stavova, i tako dalje. Dakle, poznato nije spoznato zato jer je poznato! Zapamtite to kao memento koji treba pratiti svaki studij filozofije. Dakle, ovo smo usputno kazali budui da ima tih Hegelovih djela koja su rezultat njegovih uenika, koji su onda naknadno to izdali. Hermann Glockner, poznati njemaki izdava ba Hegelovih djela, izdao je u povodu 100godinjice Hegelove smrti cjelokupna Hegelova djela u 20 svezaka. To se izdanje najvie citira i poznato je kao Jubilumsausgabe, naravno, 1831-1931. godine. A u nae vrijeme, 1970., izdano je kritiko izdanje kod Suhrkampa, takoer u 20. svezaka. Ja bih vas htio uputiti u to pa u vam i ovo nabrojiti. Kod nas su, do 1986. a ima sad i u novije vrijeme jo drugih prijevoda, to je, naravno, odlino prevedena ova Hegelova djela: Ima, prvo, Filozofija povijesti, Kultura, Zagreb, 1951.; drugo, Estetika I-III, Kultura, Beograd, 1952.; Fenomenologija duha, Kultura, Zagreb, 1955., BIGZ, Beograd, 1976., i Kangrgin prijevod Fenomenologije, 1986/7; Historija filozofije IIII, Kultura, Beograd, 1962.; Osnovne crte filozofije prava, Logos-Veselin Maslea, Sarajevo, 1964. Moram vas upozoriti, to je, ovaj, dosta veliki promaaj, to je djelo izilo u Sarajevu bez Hegelovih dodataka, takozvanih Zustze, a
209
upravo ti dodaci su prva klasa koji objanjavaju sve one paragrafe, i tako dalje. To se, dakle, moe jedino na originalu, ja sam radio na originalu, ne znam je li to moda poslije izdano... Za mene su bili ti Zustze, ti dodaci, toliko inspirativni da sam tek pravo shvatio ta hoe Hegel rei. Ako se to izbaci, onda se dobije jedan kostur koji paragrafski ide, moe se dodue shvatiti bt, ali ti dodaci su vrlo dragocjeni. Isto se dogaa i s Enciklopedijom filozofijskih znanosti koja bez tih dodataka nije cjelovita, a tamo ima prekrasnih Hegelovih stavova, gdje objanjava, ide tako daleko da otvoreno kae, ja vam to govorim da biste me mogli svi razumjeti. Zatim tu imamo Sustav udorednosti, Teka, Zagreb, 1976., pri emu je to terminoloki krivo, Hegel pie System der Sittlichkeit, treba, Sistem obiajnosti, jer udorednost je moralnost. Naime, Hegel eksplicitno pravi bitnu razliku izmeu moralnosti i obiajnosti. Premda izraz Sitten znai i obiaji, pojam Sittlichkeit ne treba filozofski poistovjeivati s udorednou, pa Hegel to naglaava u 33 svoje Filozofije prava: moralitet i obiajnost to je bitna razlika, pa onda kritizira Kanta da je on zastao na pojmu moraliteta, a nije doao do obiajnosti, koja je cjelina historijskosocijalnog dogaanja, i tako dalje. Dakle, to treba glasiti: sustav ili sistem obiajnosti. Nadalje, postoje jo Pravni i politiki spisi, Nolit, Beograd, 1981., i jo imate, na sreu, Rani spisi, Logos-Veselin Maslea, Sarajevo, 1982., o kojima tu govorimo, ali ne moemo naalost temeljito zalaziti u to. To vam je reeno za orijentaciju da biste mogli pratiti ovo to tu govorimo. Dakle, da se sad konano vratimo na ono to nam je glavni zadatak, naime, na Hegelov sistem filozofije. Rekli smo da emo o tom pojmu sistema kasnije govoriti, ali sad je to tu. Ve moemo sad kazati s Kantovim osnovnim postavljanjem njegova transcendentalno shvaenog pitanja, naravno, prvenstveno jo spoznajno-teorijski miljene mogunosti spoznaje predmeta u njegovu pojmu transcendentalne dedukcije kategorija, transcendentalne apercepcije, predmetnosti, implicitno je misaono na djelu potreba, moglo bi se kazati, za izgradnjom jedinstvena filozofijskog sistema. Pri emu treba naglasiti, mislim da je to predgovor ili uvod Kantovoj Kritici istoga uma, gdje on odmah odbacuje od sebe da ide graditi nekakav filozofski sistem to e nam tamo on kazati eksplicitno nego, u najboljem sluaju, propedeutiku, dakle, uvod za mogui sistem. A on se bavi ime? On se bavi dometima i granicama spoznavanja, ali bez pretenzije na nekakav sistem. Dakle, kod Kanta uope ne moemo govoriti o sistemu. A ne moemo mi, zapravo, pravilno govoriti tako niti kod Fichtea, ni kod Schellinga. O tome e jo biti rijei. Tek Fichte, zapravo, uviajui neophodnost prevladavanja dualizma u Kantovoj
210
misli teorija-praksa, bitak-trebanje, postaje do kraja svjestan potrebe, najprije jedinstva filozofije pri emu on misli na identitet, a ne jedinstvo, jer to nije isto, dakle, svjestan zadatka da se uspostavi sistem koji bi imao da osigura, izvede to jedinstvo. To je bio primarni zadatak tih filozofa eminentno spekulativni zadatak jedinstvo, jedinstvenost princip, iz kojega moemo onda argumentirano izvoditi sve to slijedi iz toga. Pri emu onda to sad moramo ipak rei sm Schelling pravi razliku i govori o tome: Ne govorim ja o sistemu kao zaokruenoj gotovosti, nego govorim o sistematinosti miljenja. A to nije isto! To je suvislost miljenja. Smisao! To se naziva sistem, sistematinost, to Schelling sm naglaava, no ipak svoje djelo naziva Sistem transcendentalnog idealizma, ali u tom navedenom kontekstu. Polazei od toga dostignua, naime od kantovsko-fichteovskog epohanog misaona obrata, Schelling je, dakle, svoje glavno djelo eksplicitno naslovio Sistem transcendentalnog idealizma, 1800., u kojemu povlai sve bitne konsekvencije te misli u pravcu cjelovita filozofijskog sistema. Hegel pak, da tako kaemo, sumira i rezimira te rezultate, podiui itavu problematiku, dakle jednu filozofijsku zgradu, na vii nivo, sada, dijalektikog i povijesnog razmatranja svega to jest. Otud je tu, sad moemo odmah kazati, ve njegova Fenomenologija duha miljena kao znanost iz koje se moe deducirati cijeli sistem, a u toj Fenomenologiji nai ete upravo to sve etape razvitka duha, da tako kaemo, od percepcije, od zamjedbe pa sve do takozvane apsolutne znanosti ili apsolutnog duha, kako on to govori, pa je to filozofski podignuto na najvii nivo razmatranja. Pri emu, naravno, Hegel ne ostaje u tom kontekstu nekakav apstraktni mislilac da ne bi reflektirao na ono to je osnova toga filo zofijskog razvitka, preko stare Grke pa sve do svoga vremena. On reflek tira na to i stalno upuuje, ukazujui na uvjete jedne odreene filozofij ske nauke kod odreenog filozofa. A onda e kasnije, u Historiji filozofije insistira ti na tome do kraja, pa e itavo razdoblje historije filozofije detektirati po najviim vrhuncima odreenih filozofskih dostignua pojedinih filozofa kroz historiju. To je ve implicirano u Fenomenologiji duha, samo nije razraeno i nije mu tu jo bila pretenzija da to uspostavi. To je dakle, ako to sad ponovimo s Hegelom, ta tzv. znanost iskustva svijesti u njezinoj historijsko-filozofijskoj genezi, naravno, u kojoj ve, in nuce, lei pretenzija sad to moramo rei na dijalektiku sveobuhvatnost i, s tim u vezi, zaokruenost. Ima jedan moment, ne samo Hegelov, naime, nije on to nikad ni rekao, nego po drugoj liniji, gdje Marx u spomenutom pogovoru drugom izdanju Kapitala istie najdublji smisao dijelaktike, pa je naziva
211
revolucionarnom. Dijalektika, meutim, nikad nije bila niti kod Hegela niti uope revolucionarna jer je zapravo paslika, zapravo produenje metafizike. I zato, pretenzija na sveobuhvatnost, na to onda Hegel i zavrava, jeste zapravo jedan metafiziko-dijalektiki zaokrueni gotov sistem. A to nije bila pretenzija Hegelove misli, koji upravo insistira na procesualnosti, a ne na gotovu sistemu ili rezultatu, kao gotovu proizvodu. Dakle, sistemu to ima da se kasnije u djelu i pod tim naslovom, pojavi i pokae. Evo gledajte, Enciklopedije filozofijskih znanosti. Pa, to nije kao da sad imate nekakav leksikon, pa ete itati to je tko rekao? Hegel pod time zapravo misli ovo: time ja obuhvaam sve to sam do sada rekao a, naravno, i sve to su drugi rekli. Ali, time je onda stvar gotova. Hegela kritiziraju mnogi kritiari, pa ak i Bloch i neki drugi, za to da je sma sebe, svoju filozofiju, nazvao apsolut, zakljuenou, ono najbolje, najvie, i tako dalje. A ja mislim da je Hegel imao pravo u tome. To bi morala biti jedna nova historijska, ili bolje rei: povijesna okolnost, da se nadmai Hegelova misao, to znai, itava klasina njemaka filozofija. A gdje toga ima? Ne samo to je on bio lipsali pas kroz cijelo 19. stoljee, nego to imamo mi danas? Pa kakvi su to danas filozofi? Neu sad biti pregrub, je li, ali, Hegel ima pravo da kae: to to sam ja napisao, najbolji je vrhunac i, moemo rei, kraj, tako dugo dok se ne pojavi netko tko e nadmaiti to. Ali do sada se to nije pojavilo. Dobro, prema tome, ta gotovost, zaokruenost u tom je kontekstu, s Hegelove strane opravdana, jer zaista je to najvia misao, vrhunac misli u itavoj historiji filozofije. To se ne moe negirati. ak, ako sad idemo na ovo to smo tu toboe malo kritiki rekli, enciklopedija jeste sveobuhvatnost te misli, od poetaka njegova vremena. Naravno da tu, u tom kontekstu, treba biti naglaeno, da Hegel primarno ima u vidu europsku filozofiju, od stare Grke do svoga vremena. On o orijentalnim recimo to tako filozofijama, religijama i tako dalje, reflektira tek u svojoj Filozofiji povijesti, ali bez pretenzije da to stavi u Historiju filozofije. Dakle, on misli upravo na zapadno-evropsku filozofiju od stare Grke, i tu on prati filozofe, od poetka, od Talesa pa sve do njegova vremena! U tome lei ovaj pojam enciklopedije, ako se uzima kao gotovost, zavrenost, i ujedno prva i glavna i, moemo rei, najvea protivurjenost ove Hegelove misane koncepcije koja eli da bude i povijesno otvorena, pa u tom kontekstu revolucionarna, pazite dobro, i procesualna i razvojna i, da kaemo tako, pokretna, a da istodobno ve unaprijed smjera na gotovost, zakljuenost sistema sad moemo kazati u posvemanjoj metafizikoj, kategorijalnoj, pojmovnoj pokrivenosti i dovrenosti svega to jest, naravno, u horizontu filozofinosti.
212
Kad govorimo, dakle, o Hegelovu sistemu, moramo rei da sistem sadri tri dijela. Prvo, logiku, drugo, filozofiju prirode, i tree, filozofiju duha. Filozofija duha dijeli se na subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pri tome je duh shvaen, sad emo rei, kao praktiki i emancipatorski, ujedno, um u svojoj historiji, svojoj povjesnosti. Na to je fino ukazao Herbert Marcuse u svojem djelu Um i revolucija. Duh je shvaen, rekli smo to, svagda u historijski konkretnom, odreenu samorazvoju, jer je to sad treba naglasiti duh svoje vlastito djelo. Na jednom mjestu, ne znam sad da li u Filozofiji religije ili gdje, Hegel pravi ironinu primjedbu o tome kako ljudi, prosjeni, pa ak i neki filozofi, sebi zamiljaju taj pojam duha, pa kae: to vam je poput magle nad mirnim jezerom; ta magla je taj duh. A zapravo, duh je, sad emo to rei, ovjek na djelu! Eto! Cijela historija ide tim putem. Duh je sam svoje vlastito djelo ili nije nita. Inae je ili brbljarija, prianje ili zaobilaenje. Kad ve to govorim, to mi je asocijacija na ono to ja vama kanim govoriti, gdje je mene Hegel zaveo. Upravo s pojmom duha. Duh je, dodue, za njega sveobuhvatnost. Hegelu ne bi palo na pamet da bi ono praktiko izbacio van! Upravo to je duh: svoje vlastito djelo! Ali zato on onda tamo rei u vam to, tamo u Logici ne insistira na produkciji koja omoguuje taj duh nego ostaje u sferi duha, pa se onda to uvijek moe shvatiti jedino u sferi filozofske, spoznajno-teorijske pozicije!? Ja sam nasjeo na to, interpretirao sam ga u spekulativnom smislu, a on je moda ipak mislio isto filozofijski ili jedino tako! I zato sam to nazvao tako da je on mene zaveo. Ja sam tu imao u vidu da bi on vjerojatno mislio, naravno, ne iskljuiti te praktike momente, jer njemu to nikad na pamet ne pada. Najbolji je primjer, pazite, kad ve govorimo o Fenomenologiji duha, pogledajte malo IV. glavu Fenomenologije! Cijela historija, rekli smo, ide na to, ne identificirajui ono to se naziva praksa. Nego tek Hegel u Fenomenologiji duha, 1807., ukazuje na ono to nikad nije bilo primjereno ni pripadno onome to se naziva praksom, naime, ono to se ujedno naziva duh! Dakle, ali ostajui pri tom pojmu, ako se ne re-interpretira i produbi upravo to, da se insistira da Hegel zaista pod time implicira cjelokupnost toga, pa prema tome i cijelu produkciju. Ali meni je bilo malo udno da on ne insistira na tome, recimo, ba tamo u Logici. Jer, da bismo doli do duha, to je Fichte pokazao na svoj nain, mi moramo poeti od produkcije ili samoprodukcije, ili takozvane Selbstttigkeit, samodjelatnosti. Hegel, dakako, nije povran, ali, dok insistira na duhu, a ne kae ono to treba rei i to je ve naglaavao na drugom mjestu, to je propust. Tu je taj moment u Logici gdje je on mene zaveo pa nije vie moj kolski drug nego je to sad Fichte!
213
Kad to kaemo, a sad govorimo o Fenomenologiji duha, ve na prvim stranicama, ta Fenomenologija koja ima, kako bi se reklo, svoju osnovu, koncept, pravac, i tako dalje, jo od Fichtea, on odmah prelazi na filozofiju, naputa spekulaciju i dolazi na filozofsku poziciju. Ja sam ak napisao da je to gotovo sramota! Pazite, kad se govori o pojmu mudrosti u staroj grkoj filozofiji, onda je tu ve implicirano da su stari Grci kao mudraci ima ih puno, nije samo sedam mislili uvijek nerazluivo jedinstvo teorijsko-praktikog! Prema tome, sad Hegel kae ovo, pazite, i ak upotrebljava, analizira pojam philo-sophia, pa kae: pa, nije nama vie stalo do toga philo-, do ljubavi, nego hoemo... pa umjesto mudrost kae znanost! Pa to ipak nije isto! Ako je znanost isto to i mudrost, onda dobro, onda emo se dogovoriti, ali pojam znanosti ima sasvim drugo porijeklo i smisao! Wissen, Wissenschaft! Pazite, znanje je uvijek znanje poznatoga, gotovoga, danoga. Ja znam to i to, i ne reflektiram dalje odakle, zato, i tako dalje. Prema tome, znanost uvijek ostaje u tom horizontu. A to ne moemo uzeti kao podudarnost s pojmom mudrosti. Hegel falsificira pojam mudrosti! Sophia i philo-sophia! Ali, pazite, philo-sophia poinje s Platonom! Prije toga imamo samo sophia, kao mudrost. I dobro su deki rekli, mi imamo samo ljubav prema mudrosti. A potrebna je sad ponovo mudrost! Prema tome, Hegel ve na poetku Fenomenologije duha, klizi, da tako kaemo, sa spekulativnog stanovita na filozofijsko, i kroz cijelo vrijeme onda to ponavlja, premda ete nai da je Fenomenologija duha, kad ve o njoj govorimo, veliko bogatstvo misli, ona sadri u sebi ja u to tako izraziti mjeavinu spekulacije i filozofije. A najbolji stavovi su mu spekulativni, no ipak odmah klizi na filozofsku poziciju. Pri tome, pazite, ta njegova dijalektika je naobinija metafizika. On ima takvih stavova da je mene glava zaboljela kad sam to vidio. Pazite, za pojam dijalektike, on, mislim ak i u Fenomenologiji duha, veli: imate zrno, pa imate biljku, pa imate cvijet, pa evo, to vam je ta dijalektika. Pa, to je biologija! Ili botanika ili kako se to zove!? I znate ta jo kae!? Da je u tom zrnu sadrano sve! Pa, zato se onda jo mora razvijati? Razumijete!? To je ta gotovost! To se Hegelu nije smjelo dogoditi! Ali dobro, ne mora Kangrga biti pametniji od Hegela. Tako s Fenomenologijom duha dolazimo do 1812., to je njegova Logika, koja je, naravno, u svakom sluaju kljuno Hegelovo djelo, budui da je u njemu zbilja saeto sve ovo, na najviem misaonom nivou, svi stupnjevi razvitka svijesti, i spoznaje i duha i dogaanja, i tako dalje. Pazite, nai ete unutra plus ono to smeta dananje metafiziare, imate poetak Logike bitak,
214
nita, postajanje. To je apsolutni novum, spekulativni! Tu se nita uzima kao istinski poetak svega! Pa stari Grci su dobro rekli: bitak jest, nebitak nije, pa onda idemo dalje, idemo samo na taj bitak! I ostali su na njemu. Ovo nita je skandalon za metafiziare svih vrsta, pa mu tu nabijaju na nos, pa kako sad to, pa otkud nita...? A to je poetak svijeta! Pazite dobro! To je Fichteov Ja ili Selbsttigkeit ili identitet subjekt-objekta. Dakle, Hegel je tu onda zbilja saeto na najviem nivou, jer mu je, kao to vidite, polazna osnova spekulativna: bitak-nita-postajanje, Sein-Nichts-Werden... Werden, to smo ve proli put govorili, Werden je Anderswerden, postajanje drugaijim, jer inae ne bi trebalo biti postajanja. Zato metafizika ne poznaje postajanje. A rezultat vam je sad emo to rei tako konkrektni bitak u pojmu Dasein. Druga je stvar to ovaj prononsirani metafiziar Heidegger iz toga pravi kalambure i ne usudi se govoriti o ovjeku. On ima pravo, pa nacist nije govorio o ovjeku! Dobro, zvui kao da pretjerujem. Ima jedan sjajan stav, to je ono, Staufenberg, u svojim Razgovorima sa Hitlerom, koji s uasnim poniavanjem govori, pa pogledajte te idove, i oni meni govore o nekakvoj savjesti! Pa to nije dostojno! ega nije dostojno? Nacista! Nije dostojno nacista! Jer, kad bi uope bili savjesna i samosvjesna bia, prestali bi biti nacisti! Ali on se sprda tome! Ali kad Heidegger isputa iz vida te stvari, pa govori o prebolijevanju metafizike, onda je to najobinija neu rei filozofska, nego misaona lakrdija. Evo, pazite, Dasein je konkretni bitak. Hegel pod time misli sve to jest, a to je onda odreeno, kamen kao predmet, biljka, ivotinja... i ovjek, naravno! Pa sad, to svesti na tzv. tubitak, Dasein, to je prijevod, pa kakav je to onda ovjek!? To mu je i kamen. Dakle, ovjek mu je isto identian s kamenom? To su zapravo filozofsko-misaoni falsifikati. A zato se taj Heidegger boji govoriti o ovjeku? A znate li kad je poeo malo govoriti o oveku, i to na krivi nain!? U tzv. Pismu o humanizmu, Huma nismusbrief , kad je bio izopen poslije rata, kao nacist, i nikad vie nije imao pravo predavanja u Njemakoj. Naravno, imao je razgovor s onim Jeanom Beaufretom, pa je onda u tom spisu doslovno kompilirao i falsificiran, na primjer, Lukcsa. A sjeam se, to moram usput ispriati, to je bilo jednom na Koruli, dolazi Lucien Goldmann, pa veli, to je kandal, pa on je obini falsifikator...! Ja velim, pa tko!? Plagijator! Ma tko!? Onda je sjeo i veli, pa zar vi niste itali zavretak Sein und Zeita, Heideggerov? Pa jesam... Pa zar niste vidjeli da je on doslovno prepisao Povijest i klasnu svijest, koja izlazi etiri godine prije Sein und Zeita. Ali, nije to samo, nego ovo to sam htio rei.
215
Tu sada slijedi, poslije rata, Humanismusbrief gdje Heidegger hofira Marxu i marksizmu. Pa to je neukus! Tek onda kad su ga bacili van, kao nacistu, recimo, onda se on malo vraa, pa vie ne govori o tubitku nego sad govori o oveku, o humanizmu, pa onda o povjesnosti kako je marksizam naglaavao humanizam i povijesnu misao. I onda prepisuje iz Lukcsa. Dobro, doli smo sad do Logike, koja je objavljena 1812., a poslije je doraivana. Treba onda kazati ovo: Hegelova logika nije vie takozvana formalna logika, recimo tako, aristotelovskog tipa, ili ak u liku nekakve kolske logike. Ima jedna stvar na koju moramo odmah ukazati. Insistiranje na tome da se logika uvede kao dio filozofije, to je kritizirao ve Aristotel. Organon to je priprema, sredstvo za miljenje, ali to nije dio filozofije nego samo ono osnovno da suvislo misli. Prema tome, logika nije dio filozofije. Ona je, u najboljem sluaju, pretpostavka za to, preduvjet. Prema tome, kod Hegela nema ni govora o tome. Kod njega je, u toj njegovoj Logici, naravno, i taj dio formalne logike znaajan, po samim osnovama, ali da se vidi granica! On je tu korektan! On izvodi sve bitne momente onoga to emo nai u formalnoj logici, dakako, podignuto na najvii nivo odreenja. Ali, onda ide dalje, pa nee zastati na tome! Dobro, dakle, Hegelova logika nije formalna logika! No, pazite, postoje mudraci koji onda kau, pa Hegelova logika je zapravo metafizika, a nije proitao ni taj poetak Logike: Sein-Nichts-Werden! Dakle, mogli bismo sad rei, dijalektika logika Hegelova je pretenzija da u eteru iste misli pojmovno to jest: historijski stupnjevito, logiki, jedno iz drugoga izvede itavu strukturu svijeta, moemo kazati, podignuto naravno na filozofijski nivo. I to, kako prirode tako i duha, i to u realnoj, uvijek konkretnoj, drutvenoj pa onda, kod njega, i svojoj vlastitoj historiji. Jer, kako on sam kae, duh je bitno vremenito povijestan. Inae ga ne bi ni bilo! I samo kao takav je onda zbiljski za Hegela. To je ono to smo maloprije govorili. Te je duh onda, kako on kae, misao svog vremana. Stoga se Hegel na tu kategorijalnu strukturu, izvedenu u Logici, stalno iznova poziva, u itavom svome obimnom djelu, da ne mora tumaiti, pa kae: pogledajte Logiku, paragraf taj i taj, i moete izvesti taj problem koji je sada na djelu u jednom drugom podruju. On se stalno poziva na to, jer mu je to osnova ili struktura cijele misli, pa se ne mora vie vraati ili ponavljati, nego upuuje na paragrafe iz Logike. Dakle, u tom smislu, to je struktura cjeline, dogaanja svijeta, gdje se, kao to smo rekli, svakom znaajnijem filozofu, razvojnodijalektiki dodjeljuje po jedna kategorija kao sredinje mjesto njegove filozofije, to onda dolazi do kompletne razradbe u njegovoj Historiji filozofije.
216
Moe se tu sad, moda bez pretjerivanja, ustvrditi kako je Logika centralno i glavno djelo ili okosnica itave Hegelove filozofije, a uz Fenomenologiju duha i najvii vrhunac njegove misli. Dakle, to je interesantno da to usput kaemo nakon Marxove smrti 1883., svi takozvani marksisti, pa na to reflektira i Lenjin, 1909. i kasnije, 1914., gdje kae: Pedeset godina nitko nije itao Hegelovu Logiku, pa prema tome, nisu mogli razumjeti ni Marxa! Ali, ukljuujui i njega, jer on bi trebao rei, ja inclusive, jer i on je takoer spadao u to, on je na primjer smatrao da je Plehanov najvei marksist onog vremena, a Plehanov mu je odredio marksizam kao moderni spinozizam. Dakle, ak Lenjin tu vidi, jer je poeo studirati Logiku i Historiju filozofije, da se mora imati u vidu ta Hegelova Logika da bismo mogli biti marksisti! Na to je mislio? Pazite, bez Hegelove Logike ne moe se biti marksist, premda Marx govori da je samo koketirao s Hegelovim izraavanjem. Nije samo to jer, pazite, bez Hegelove Logike, bolje reeno, bez cijele klasine filozofije, nema prve glave Kapitala. Prva glava Kapitala nije, kako se to obino govori, ak ni samo filozofijski koncept, nego spekulativni. Prema tome premda Marx to sm za sebe ne zna, ali nije to vano do dvostrukoga karaktera robnog oblika mogao je doi samo pomou Fichtea i Hegela. A upravo to je ono to su politiki ekonomisti bilo graanskog tipa ili tog takozvanog marksistikog uvijek bacali van, naime ono, kritika politike ekonomije, i prvu glavu. Pa to nam Marx tamo prodaje nekakve nebulooze, nekakve magle hegelovske! Dakle, nikad nisu razumjeli to to znai, da je to najdublja analiza naega dananjeg ivota. Zato ja velim da nam je Marx stalno pod krevetom, pod stolom, a mi ga neemo priznati [govori pod stol] Marx, daj se konano pojavi! Dobro, moda hoe, a moda ne bu nikad! A zato ne? Ovo je moja teza, ne morate se sloiti s time: zato jer je kapitalizam najprimjereniji sistem za ovjeka kao takvog, onoga koji se dri upotrebne vrijednosti kao pijan plota, kao to se metafiziar dri bitka kao pijan plota! I im malo kritiki hoe navesti na to, odmah uje: Nemoj mi filozofirati, nemoj mi priati te svoje apstrakcije! To meni vele moje susjede, nemojte nam tu filozofirati. One su kao metafiziari! Rekli smo, dakle, svakako treba naglasiti da je to bitni promaaj, ono uobiajeno odreenje Hegelove Logike kao jedinstva logike i metafizike, usprkos vanjsko-metafizikoj strukturi tog djela, ako emo tako kazati. Mi emo jo o tome govoriti. Pazite, gdje lei ta metafizika ali ne misaono, nego ivotno, nae, mi smi!? Znate gdje? U kopuli je koja se iskazuje i kao jest, koja se naziva bitak. Probajte izgovoriti bilo koju reenicu bez toga, pa e biti besmisleno! A to to znai? Ostati u horizontu gotovosti, ovoga tu. Mi
217
smo neprekidno, svaki dan, ti i takvi metafiziari. Ne moe iskazati nita bez te kopule koju Kant naziva conjunctio (veza). Vidjet ete analizu toga kasnije, jer je to kljuno mjesto za razumijevanje toga da mi ivimo kao metafizika bia, a ja sam to u svome rukopisu nazvao bie potrebe, bia upotrebne vrijednosti! ovjek je, naroito u kapitalizmu, bie upotrebne vrijednosti. I to je na horizont, i to je nama dosta, i to je metafizika pozicija. Pa, sad nam tu dolazi nekakav Marx pa nam tu govori, ekajte malo, trebate malo pitati, odakle ta upotrebna vrijednost. Ma, koga to zanima!? Pa neu ja sad vama iskazivati jedan stav, pa onda rei, ekajte, ali znate, trebate shvatiti dijalektiki, pa povijesno, pa spekulativno... Vi biste rekli, profesore, hodite vi doma i pustite nas na miru! Jer, mi ivimo tako i mislimo tako! Mi smo par excellence metafizika bia, a u moderno vrijeme, bia upotrebne vrijednosti. To da je neprimjereno rei da je Logika metafizika, i tako dalje, to se najbolje vidi, rekli smo, ve po samom Hegelovu postavljanju problema, onim Sein-Nichts-Werden, bitak-nita-postajanje, na poetku Logike, gdje je to Nichts klju. To je spekulativna pozicija. Za metafiziare skandal, skandalon, i neto neuveno! To je napisao Caspar Nink, Metaphysik Hegels. Pa gdje li je samo to naao? Jedan povijesni mislilac par excellence biva tu imenovan metafiziarem! Ali to su nebuloze! Dakle, za metafiziare je ovo Nichts skandal, misaoni, a ne znaju da zapravo tako ive, po tom Nichts, a naroito je bitna i osnovna Hegelova teza da je bitak pazite, to je neto za to se metafiziarima kosa die na glavi bitak i nita jeste jedno te isto. Pazite, to je reeno u singularu, a ne u pluralu: jesu. Kad bi on rekao bitak i nita jesu..., onda bi on stajao ve ne vie na spekulativnoj poziciji Fichteovoj, nego na onom takozvanom jedinstvu razlika, i tako dalje, dakle jo uvijek u dimenziji filozofinosti. Prema tome, bitak i nita jest jedno te isto. Pa samo u odnosu bitka i nita postaje ono to on kao tree ima postajanje! A ne moe iz bitka postati nita! Cijela stara grka filozofija ne dolazi na kraj s tim problemom. Misli se, pa samo iz ovoga to je tu, moe nastati neto, pa onda imate ono: ex nihilo nihil fit. Iz niega ne postaje nita! Pa zato bi, veli Hegel, uope trebalo postajati, ako ve neto jest. Prema tome, po bitku nema postajanja, jer bitak je rezultat postajanja ili fixum dobiven zaustavljanjem ili apstrahiranjem od procesualnosti, povjesnosti, dakle, upravo razvojnosti i mogunosti, produciranja... Nita je ovdje shvaeno, pazite dobro, kao stvaralaki in, nita je na poetku svijeta kao taj stvaralaki in. To ga je Fichte poduio! Nita je tu samodjelatnost, ono Ja. Pazite, to je interesantno, sm Hegel to kae: Ja? to je Ja? Apsolutni negativitet!
218
A Ja je ovjek! Time je ve Fichte kritizirao Kanta: ne ja mislim ili ja jesam, nego mora rei, Ja, Immanuel Kant, mislim... i tako dalje. Dakle, ono Ja, poetak svijeta, to je ovjek! Pa, da to nije, da ovjek nije producirao svoj svijet, sebe u njemu, i uvjete ivota, ostao bi ivotinja. Pa imate one majmune, prvoklasne deke, ja to volim gledati na televiziji, simpatini su, oni mali... Pa oni su jako bliski nama, ali oni ne samo da ne govore, nego nita ne produciraju! On mora koristiti ono to ima oko sebe. A zar i mi nismo ostali takva poluivotinjska bia.? Mi kao ljudi nalazimo kao gotovo ono to nam je ve cijela generacija ili historija proizvela i danas neprekidno proizvodi, svaki dan, kako veli Marx, da se uope odri na ivotu. A to je upotrebna vrijednost nego upravo to? Ta upotrebna vrijednost je upravo dimenzija toga. To vam je metafizika! Ali ne moemo upotrebnu vrijednost i taj na svakidanji ivot podignuti na nivo principa! Rekli smo, dakle, da su ti stavovi Hegelovi stavovi u Logici povijesno miljeni, realni poetak ovjeka i njegova svijeta, pa tek time ujedno i svega to jest. I toga bitka i bia kao rezultata povijesne proizvedenosti, procesa, proizvoenja ujedno. Hegel na onom jednom mjestu, tamo, u prvom spisu, 1801., ponavlja u drugaijoj formulaciji, Fichteov stav identitet subjektobjekta, pa kae: A to je bitak? Produkt! Ali, pazite, on dodaje i produciranje. Ako insistira samo na produktu, onda je to apsolutno metafizika. Ako izbacite bitak, pa ostanete samo na produciranju, onda to Hegel naziva apstraktna beskonanost. Na toj je osnovi on kritizirao Kanta, s onim treba da... koje je perpetuirano. Pa mu je rekao: Daj konano da vidimo gdje je ovo treba da na djelu. To bi tada bila dimenzija postajanja ovjeka ljudskim biem. Prema tome, spekulacija poiva na identitetu produkta i produciranja, ili, mogli bismo rei obrnuto: produciranja i produkta. Ako se razdvoji, onda smo metafiziari. Eto, to je Hegelov stav! Pa onda on zaista kae: bitak jest produkt i produciranje. To je od Fichtea nauio, pa onda naalost zaboravio. Ne ba sasvim, ali na nekim mjestima. Dobro, moram tedjeti svoga bivega kolskog prijatelja. Utoliko sada moemo kazati, to se same Logike tie, Hegelovo povijesno miljenje ukida metafiziku, pa treba rei: ili metafizika ili povijest, a metafizika povijest ili povijesna metafizika to je besmislica! Dakle, povijest ili povijesnost ukida metafiziku, i ne moe se spajati u tom kontekstu izjednaenja, identificiranja. Moe se samo spajati u odnosu prevladavanja. O tome emo jo govoriti. Pa dobro, postoje li na svijetu neki pojedinci koji nisu ostali apsolutni metafiziari nego su malo reflektirali, mislili!? Imate i
219
nekih misaonih ljudi, pa i prosjenih ljudi koji to ak nisu nikada bili! Ja sam jedanput tamo u onom problemu vremena rekao: ovjek u svome ivotu obino pred smrt dolazi do pitanja, a dobro, kaj je to bilo z menom!? Pa reflektira, ali to je pred smrt! Pa zato nije ve na poetku poeo to!? Dobro, kad si mlad, jo ne moe ba do toga doi, ali kroz itav ivot ima vremena, pa malo misli! Gdje ivi, kako ivi, zato tako a ne moda drugaije, ovo i ono... To bi bila refleksija vlastite egzistencije. Time bi se dolo onda s refleksije na spekulaciju, a ne bismo uzeli sve zdravo za gotovo. Dakle, s Hegelom je na djelu upravo povijesno miljenje koje ukida metafiziku u samom njezinu temelju, dakle u tom bitku koji je ve s Fichteom, kako smo rekli, shvaen i odreen kao neto izvedeno. A on to naziva Ja i Ne-Ja. Ovo Ne-Ja je bitak kao rezultat onoga Ja. Zato, kad je s Hegelom rije o realnom bitku, onda je on u Logici odreen, kao to smo rekli, kao Dasein, opstanak. Pazite opstanak! Nain na koji ja kao bitak opstajem, to je concretum, to nije apstraktni bitak koji je istovremeno nita, nego konkretizirani bitak tako da se uope moete orijentirati u svijetu. Pa, kad kaete kamen, to je ve misao, to je ve stav, to je va poznati predmet. A ne moe mi rei da je biljka kamen, i tako dalje! Prema tome, sve je to odreeno, precizirano, i tek tako znano, i tako dalje, i, to je taj pojam Dasein kod Hegela, u njegovoj Logici. Pa onda on kae: sad moemo ii dalje u cijelom tom razvitku, naravno, misaono, pojmovno, i tako dalje, ali, zapravo, treba poeti s Dasein, a ne sa Sein. Evo, to je cijela pria! Sa Sein poeti, znai biti metafiziar, a s Dasein ima otvoren horizont svih mogunosti kao ovek, naravno. Ali, ne samo ovjek sm, kao pojedinac, nego cijeli svijet, dakle, i miljen kao taj Dasein sad treba to ba naglasiti kao pojam, miljen je ve kao povijesni proizvod. Evo! To e Hegel explicite kazati. To je taj Dasein, koji se odnosi na sve to jest, ali konkretizirano da se zna, to-to-to-i-to, u cijelom razvitku historije ovjeanstva. Prema tome, Dasein je pravi povijesni proizvod. Logika je, dakle, evo da sad jo kaemo, podijeljena u tri dijela: nauku o bitku, Sein, nauku o biti, Wesen, i nauku o pojmu, Begriff. Pri emu su neprekidno na djelu dva bitna pojma a po smislu i zadatku, zapravo samo jedan odluujui pojam Hegelove dijalektike misli i itave njegove filozofije; to je pojam Vermittlung, posredovanje! Hegel hoe izbjei bitak kao apsolutnu neposrednost, zato je to postovjeeno s nita. Pa onda taj bitak mora biti posredovan. Pojam Dasein mu to govori, kao konkretiziran. Ali, on je svojim pojmom posredovanja zastao zapravo ipak u dimenziji filozofinosti a ja bih ak rekao metafizinosti! Naime, morao je prije svega naglasiti Selbstttig-
220
keit ili produkciju da bi mogao doi do posredovanja, a ne obrnuto. Pa onda hoe ukazati na to kako nikad nemamo posla s nekakvom neposrednou, i tako dalje, nego: neto je posredovano. Kako? Pa pomou naeg miljenja, misli on, ili dobro, pomou djelovanja, ali onda to mora naglasiti. A uzeti to kao kljuni pojam za razvitak onoga to se tu naziva dijalektiki razvitak, to je promaeno! Ili je trebao rei: to nita jest taj in posredovanja, ali eksplicitno! Utoliko, ta je dijalektika zapravo zastala u horizontu metafizinosti. Mi emo o tome, naravno, govoriti kad doemo do jo nekih kljunih problema koji e osvjetljavati ovo to je ovdje dano samo kao struktura za orijentaciju. Ja sam u svojoj knjizi Praksa, vrijeme, svijet napisao: stalno govorimo da nemamo vremena, nema se vremena... Pa ekaj malo, i Kangrga sad to govori: nemamo vremena! Onaj tko nikad nema vremena, nije ni ivio. Vrijeme je ivot. A, pazite, to se dogaa! Mi, kao takozvani kapitalistiki ljudi nemamo vremena, a vrijeme je novac, rekli bi oni s Franklinom! Pa da, nego ta, profit i to! Mi se ve kreemo u dimenziji golog samoodranja! A nekada nije bilo toga, nisu stari Grci urili kao mi! Oni su bili izvan vremena, nije im na pamet palo da bi se jako urili! I Zagorci vele: A kam se uuri? Bu prije tu zvril! Pa to je istina! Prema tome, ako netko itav ivot nije imao vremena, a onda pred kraj ivota pita, pa kako je to sad bilo sa mnom, onda on implicitno pita: zato nije moglo biti malo drugaije? A morao je poeti s tim drugaijim pa bi i ivio kao ljudsko bie, vremenito. Onda sam ja odredio vrijeme kao zaustavljeni ljudski trenutak. Pazite dobro! Za metafiziku to je nebuloza, kako moe vrijeme zaustaviti!? A ja vam dajem primjere: kad se dobro zabavljate, pa pogledate gore, aureola, duh sveti nad nama, i onda smo zaustavili vrijeme. To je to! A sad ja vas pitam, kad se osvrnete na svoj ivot unatrag, ega se sjeate? Pa, bitnih momenata koji iskau iz ove dimenzije horizontale, da biste se imali ega sjetiti. Dobro, mi emo to idui puta pokuati izloiti. Ja u se potruditi da nekako samemo sve ovo drugo to bi trebalo ui u taj Hegelov sistem, da bismo onda doli, nakon tog drugog predavanja o Hegelu, do bitnih problema do kojih je i meni stalo da vam ih izloim, jer to je sr cijele stvari. Ovo je bila samo struktura Hegelova sistema.

Kolegice i kolege, poeli smo s ukazivanjem na strukturu cijeloga sistema, gdje onda imamo u Hegelovoj filozofiji logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, pa onda u filozofiji duha imamo: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Proli puta smo, naravno, koliko je to mogue ukratko, govorili o Hegelovoj Logici. A sad dolazimo jedan korak dalje, na takozvanu filozofiju prirode. Kaem takozvanu upravo zato to, moram to rei, to je jedna moja teza s kojom se neki ne slau, da je ta Hegelova filozofija prirode, zapravo, najslabije njegovo djelo. Na nekim mjestima je gotovo zauujue da Hegel nakon Kanta, da ne govorimo Fichtea i Schellinga pristupa toj takozvanoj prirodi na dva naina. Treba zapravo samo na jedan. Ili ono priroda po sebi, kako bi on rekao, naime ta onostranost, kako je doivljavana i pisana i tako dalje, a tu je Spinoza majstor, ili pak priroda kao na proizvod. Naravno, kad se kae priroda kao na proizvod, onda to za zdravi razum izgleda nebuloza. Ja vam mogu rei, imate to u Marxovim Ranim radovima onaj dio, gdje on govori o Hegelovoj filozofiji, dijalektici, pa onda citira jedan stav: priroda, sma po sebi, za ovjeka nije nita. Pazite to sad! Pa su mi onda neki prijatelji, neu re koji, rekli, pa Grga, kako moe to tako interpretirati? A, jeste li proitali to!? Pa jesmo... Ne, nisu razumjeli! Pazite, mijeaju s time ono to bi se moglo nazvati stvaranjem prirode, ali priroda se sma stvara. A priroda kao ovjekov proizvod jest omoguenje da mi uope imamo pojam prirode. To znai, ona mora biti prisvojena, preraena, dakle, u tom smislu proizvedena da bismo o njoj uope mogli govoriti ili je imenovati! Dakle, jedan Werner Heisenberg kao fiziar govori, pa neemo valjda sad govoriti o prirodi descartesovski, kao res extensa, tamo negdje, s onu stranu. Pazite, Heisenberg kao fiziar koji je dodue, to je vano, bio kolovan na klasinoj njemakoj filozofiji! govori da mi imamo posla s prirodom samo onoliko koliko nam instrumenti bodu prirodu da nam se pojavi; on je ak rekao stechen, bosti. Pa, to je znanost? O prirodi mi govorimo samo u horizontu znanosti o prirodi! Pa onda ve Kant, to se sjeate, kae: razum propisuje trebao je dodue rei um propisuje prirodi njezine zakone. To, u stvari, razum ne moe shvatiti. Kako emo to sad mi, ja tako si to prosjeni ovjek zamilja sa svojim razumom propisati prirodi njezine zakone? Ali cijela je pria u tome da ovo propisivanje zakona znai da ti prirodi pristupa ve kao subjekt prisvajanja, proizvoenja, prevladavanja i preraivanja prirode, i tako dalje, i ona se samo kao takva i pojavljuje. Priroda
222
po sebi, kao takva, pojavljuje se jedino ivotinji. Zato? Jer je ona prirodno bie, ona ivi u prirodi. Zato vam ja to govorim!? Zato jer se Hegel ne dri toga! Bar ne uvijek, naravno! Tu je jedan ostatak iz stare Grke, i kasnije, gdje je to bio ujedno dio filozofije, budui da znanosti jo nisu bile tako razvijene, onda se filozofija domiljala tome, pa je to onda ta filozofija prirode. To ete nai kod Aristotela vrlo lijepo, a ne samo kod njega. I to je onda bilo opravdano! Ali za Hegelovo stanovite, nakon Kanta, Fichtea, Schellinga i tako dalje, priroda po sebi ne moe vie biti predmet filozofije. A on ipak to pokuava, premda, naravno, uvijek je na djelu taj subjektivni, djelatni, stvaralaki, proizvodilaki odnos prema prirodi, jedina dimenzija u kojoj se nama priroda moe pojavljivati, pa je onda moemo nazivati filozofijom prirode! Jer onda mi govorimo o sebi, u odnosu na prirodu kako se ona nama pojavljuje. Mi smo onda subjekti onoga to bi se reklo, priroda kao na proizvod. Samo to znai priroda. Zato sam rekao da je ta filozofija prirode zapravo, moe se rei, najslabije mjesto Hegelove misli i danak tradicionalnoj pretenziji metafizike sveobuhvatnosti jo iz vremena antike filozofije, kad filozofija preuzima ulogu jo nerazvijene prirodne znanosti, pa se priroda namee kao predmet filozofskog domiljanja. I to je onda sasvim razumljivo. Tako je Hegelova filozofija prirode, od njegovih najranijih spisa, ostala uglavnom, mogli bismo sad kazati, uglavnom konstrukcija, i to bez obzira to treba naglasiti na neke lucidne momente u njoj, gdje je on onda prvoklasan spekulativac, filozof, i tako dalje. Ali onda Hegel nema vie tu takozvanu prirodu po sebi, kao objekt, nego ve govori svoje misaono vrijednosne stavove! Utoliko, samo predstavnici onoga takozvanoga dijamata ... ti su meni popili mozak s diskusijama s onim pojmom dijalektike prirode, pa jo i danas inzistiraju na tome! A pravi krivac za marksizam u tom kontekstu bio je Engels, sa svojom dijalektikom prirode. Ali, sad neu ii tako duboko u razraivanje, samo u jednom kontekstu je Engels zbilja imao pravo kad je govorio o dijalektici prirode, samo se tu i dogaa nekakva dijalektika prirode, u biolokom smislu. Oni ustrajavaju na isticanju velikog znaenja Hegelove filozofije prirode kako za njegovu vlastitu misao tako i uope, a onda i za marksizam. No, to je jedan uasan pad! Ma zapravo nije niti pad, jer nikad nije bilo takvog vrhunca, nakon Marxa, kad gledate to se s njim sve dogaalo, to je zapravo skandalozno, sve do danas! Te ideologijske invektive, ne samo hrvatskog karaktera, nego openito. Tu je onda Marx veliko smetalo za ove poklonike kapitalizma,
223
globalizma, imperijalizma, i tako dalje, i za sve desniare. Pa, onda pljuju po njemu, a da ih malo pitate, jeste li vi neto itali o tome nema pojma! On samo njega zna, je li, akustino! To su ovi akustini filozofi i ideolozi. To je kod nas sada na djelu, to su katastrofalne stvari. Ali, dobro, pustimo to, o tome sam puno polemiki pisao! to se tie Hegelove filozofije prirode, to sam rekao, ne bih htio dalje gubiti vrijeme na to. Mi sad dolazimo na onaj niz logika, filozofija prirode, filozofija duha. Hegel koncipira filozofiju duha, kao to smo rekli, kao subjektivni, objektivni i apsolutni duh. To su, naravno, stupnjevi razvitka duha. Pa emo rei, ukratko, najprije o tom subjektivnom duhu, gdje ima isto nekih, ovako, neoekivanih smjetanja. Na primjer, subjektivni duh sainjavaju, pazite, pod a, antropologija, onda pod b, fenomenologija duha. Pazite, nakon njegove Fenomenologije duha iz 1807., koja je epohalno djelo, koja naravno ne moe biti smjetena u nekakav subjektivni duh, ona sad tu fungira kao jedan moment subjektivnog duha!? Dakle, a, antropologija, b, fenomenologija duha, i jo c psihologija. Pri emu se antropoloki i psiholoki problemi isprepliu, a fenomenologija duha, kao dio subjektivnog duha, vrlo je kratak saetak nekih momenata te takozvane... ma, ne takozvane, nego cijele Fenomenologije duha, pa po opem sudu ta fenomenologija ne bi spadala u taj, recimo tako, konstrukt. Dakako, svakako je udno to Fenomenologija duha, kao povijest ili znanost iskustva svijesti, kako bi on sm rekao, pa mu je ak i to preslabo, kako on to odreuje za tu fenomenologiju duha, jer ona kao takva daleko nadilazi ak i tretiranje svijesti, na stanovitu spoznajne teorije, spada ovdje na rang jednog od momenata subjektivnog duha, to je udno, ali je oito da on to ini ipak za volju sistema. Onaj pak antropoloko-psiholoki pristup toj problematici eli prikazati to jedinstvo tjelesnog i duevnog i njihovu unutranju nerazdvojenost, to je, dakako, u skladu sa Hegelovom, recimo tako, dijalektikom milju za koju, naravno, ne postoje ni dualizmi, ni samostalni entiteti, poput na primjer s ime se mui cijela novovjekovna zapadna filozofija odnos due i tijela, to imate kod Descartesa, koji ne bi bez tog stupnjevitog razvojnog prijelaza jednog u drugo bili unutranje povezani na nain uzajamnog prevladavanja. Tek na viem stupnju, na nivou takozvane, kako to Hegel veli, zbiljske due, koja posve proima svoje tijelo i vlada njime, postaje ona svijest koja zna sebe u razlici spram tijela jer se s njom, to jest, s pojmom svijesti, nalazimo ujedno ve i na stanovitu samosvijesti. A to vam je jedno od velikih dostignua Fichtea.
224
Pazite, to moete zapamtiti jer to se odnosi na smu mogunost filozofiranja samosvijest omoguuje svijest. To je Fichte. Prema tome, kad govorimo o ovjekovoj svijesti, ona, da bi to bila ljudska svijest nuno je ve samosvijest. Po tome se mi razlikujemo od ivotinja. Pa, onda bismo mogli rei, u tom kontekstu, za ivotinje, da imaju svijest, i snalaze se s njome i onda to moemo poistovjetiti s... Leibniz se prvi usudio to rei, to je ak bilo malo i opasno, da i ivotinje imaju duu mi dobro znamo da se u Bibliji, u teologiji, govori o besmrtnosti due, to je, dakako, vrlo interesantno i udno, jer znamo dobro: Otac, Sin i Duh sveti, ali nema sveta dua. Prema tome, to s besmrtnou due, to je zapravo demanti Biblije. A da se o duhu uope ne govori... Ja sam to doivljavao, ima ve dugo godina, iao sam u crkvu, i tako, kod vjenanja, pa imate: etiri mlada sveenika govore tim mladencima o svemu, pazite, o dobroj obitelji, o hrvatskoj obitelji i o hrvatstvu, a ne samo da duh nije spomenut, nego ni ljubav! Ljubav nije ni spomenuta, a etiri mlada sveenika govore tim mladencima! I kad sam to rekao mojem neaku, koji je otac, on to nije ni primijetio! Pa sam rekao, pa ekaj, pa zar Kangrgu treba dati tamo da im on govori o Duhu, naime o duhu koji povezuje to dvoje ljudi na bazi ljubavi koja je taj trei moment!? Ali ne, toga nema! Oni moraju biti dobri hrvatski roditelji... i tako dalje. Pa zapravo je bolje da crkva ne govori o duhu jer to je tamo sve samo falsifikat! Ovo to vam ja govorim, nemojte misliti da sam ja ateistiki raspoloen, ja nisam ateist! Ni Hegel nije bio, pa nam je govorio najljepe stvari o tome i pozivao crkvu na odgovornost za takve stvari. Ne dre se toga da govore ljudima o duhu, o duhu svetom! Pazite, ono moje slikovito, s aureolom, koja znai mogunost i mene i tebe, kao ljudskih bia, u bilo kakvoj ljudskoj komunikaciji, a kamoli religioznosti. Ako insistira na religioznosti, onda je to duh sveti, onda je moja komunikacija s tobom po tom duhu. Pa to onda moete nazvati religijski. Hegel kae poetiki, i tako dalje. Pa nije bez razloga Hegel uzeo religiju u dimenziji filozofinosti, jer je rekao, religijski moment je poetski. A to je tu poetski? Onaj duhovni moment koji mene povezuje s tobom. To je poezija, i religija, i svako mogue duhovno uspostavljanje svog svijeta, ljubav i prijate lj stvo, i tako dalje. Dakle, evo, to je to. Dakle, tu smo s ovim takozvanim viim stupnjem kod Hegela, takozvana, zbiljska dua, koja ve ide na ono to tu ima opet tri momenta, to je: svijest, samosvijest i um, a onda time dolazimo i do pojma duha. Kad Hegel govori o umu, onda to za njega nije samo taj trei stupanj: svijesti, samos-
225
vijest, um, nego ga tretira kroz cijelu historiju kao odreenje duha u razvitku. To je dakle ovo: duh je um u historijskim razvitku! Onda to on prati ne samo kroz Historiju filozofije, u Logici, i tako dalje, nego u svakom svom djelu zapravo. Um se tako pojavljuje kao teorijski, praktiki i slobodni. Taj trei stupanj ima da bude prijelaz na objektivni duh, i identian je s onim to se tu, u itavoj klasinoj filozofiji, naziva slobodna volja. Treba upozoriti na to da ete u cijeloj klasinoj filozofiji stalno nalaziti odreenja ako se to uope moe kazati, jer nema odreenja slobode, ali imate imenovanja slobode kao slobodne volje. Bez slobodne volje nema slobode. A tu je implicirano neto jako bitno, to se obino ne razumije, pa ni mi danas u Hrvatskoj uope ne razumijemo. Naime, nitko ne razumije! O tome je poslije Marx progovorio bez slobode mene kao pojedinca, nema slobode hrvatske drave, drutva, partije, ovoga ili onoga, i tako dalje. To je ono bitno to svi preskau! Zavretak Komunistikog manifesta glasi: sloboda svakog pojedinca uvjet je mogunosti slobode svih, a ne obrnuto! Moemo imati slobodnu dravu a zar je Hrvatska ima!? Ma, vraju mater ima! Pa, mi smo kolonija, ma, gori od kolonije Zapada i ovih tu! Jo malo pa emo prodati i ovo svoje dupe... pa e nas primiti... i Jadran e jo dobit! Dakle, u emu smo mi slobodni!? Slobodna Hrvatska od Jugoslavije i Srbije!? to to znai! Onda Marx dobro veli: pa moe ti biti slobodan od ovoga i onoga, od uzurpatora, okupatora i tako dalje, ali ja te pitam, jesi li ti slobodan u toj dravi koju ima kao samostalnu slobodnu dravu? A, vi to meni napiite, da li to u Hrvatskoj postoji, ba bi me zanimalo da mi date pouak o tome slobodna demokratska drava! Ma, n moge! To su puke fraze! Taj pojam slobodne volje to ga Hegel koristi za pojam slobode, koji je tu sma osnova i bitni problem filozofije objektivnoga duha, o emu emo mi sad govoriti, jer tu je sada teie stavljeno kod Hegela ba na to. To znai da je na djelu, pazite, objektiviranje duha. To treba naglasiti. U subjektivnom duhu Hegel je obradio neke bitne, recimo tako, psihofizike momente kao opu osnovu za takozvani samorazvoj duha u cjelini, pa hoe nai te neke elementarne osnove za to. Pa se tu onda raspravlja, pazite dobro, o osjetu, zrenju, opaanju, predoivanju, predstavljanju, osjeanju, sjeanju, pamenju, strasti, fantaziji, udnji, nagonu, navici navika kao druga priroda pa onda o interesu, spretnosti koja se stjee radom, razumom, govoru, jeziku, svijesti, samosvijesti, umu, miljenju, spoznavanju i slobodnom duhu koji vodi u podruje objektivnoga duha. Sad smo doli do tog stupnja objektivnoga duha, i sad hou naglasiti ovo... Mi o tome ne moemo sad govorit, ali u svakom sluaju spram Marxa i mark-
226
sizma, kao jedan od osnova, bitnih momenata, zapravo, europske duhovne batine, pa je to baeno u smee, naravno, od strane kapitalista, to plodotvorno, upravo epohalno utjee na tu dominantnu misao nae suvremenosti ja govorim o Marxu, a tko eli da me demantira, bio bih mu zahvalan! U tom kontekstu, problematika filozofije objektivnog duha u Hegela stoji ujedno u sreditu i Marxove misli i itave istinski Marxove recepcije, preokupacije i kritike, jer zadire u smu sr naeg ivota u cjelini, u bti, naroito u ovom stoljeu, prijanjem i sadanjem, i tako dalje. Potrebno je dakle, u vezi s tim, i zbog toga neto opirnije pozabaviti se njezinim osnovnim momentima i problemima upravo ovoga stupnja objektivnoga duha. Osnova itavog podruja objektivnog duha za Hegela je, kao to smo rekli, sloboda ili slobodna volja. Stupnjevi objektivnog duha odreuju se upravo po samorazvitku te slobodne volje, pa onda imate: pravo, tj. formalno ili apstraktno pravo, moralnost i obiajnost. To su stupnjevi toga objektivnoga duha. Ali osnova je od prava do obiajnosti sloboda! Samo onda moemo uope govoriti i o objektivnosti, o duhu, i njegovu razvitku koji je miljen, naravno, zaista u jednom historijskom, pa onda i povijesnom, onda socijalnom, pa politikom, pa opem razvitku, to se tie onda modernog vremena, prije svega s francuskim drutvom. I tu je, moram odmah kazati, Hegel upravo epohalan. Hegel je dao sve to se odnosi na na ivot, od Francuske revolucije do danas. Pa ako govorimo ja se sada moram korigirati o europskom duhu, mislei na klasinu njemaku filozofiju, koja je nasljednik Francuske revolucije, a pri tome o europskom duhu danas vie ne moete ni govoriti, njega vie nema, on je ieznuo, pobjegao nekud u nepozato. Graani su zaboravili svoju budunost, pa sad ivimo u prolosti. Eto, to je cijela pria! Prema tome, kad su me neki korigirali, imali su pravo, pa ekaj, Grga, pa ta ti sad hoe s tim tvojim europskim duhom? Doista, bili su u pravu! Njega nema! Ali ja nisam ni mislio na ovo sad tu! Nego sam mislio na klasinu filozofiju i jo na Marxa koji je to produbio do posljednjih konsekvencija. Dakle, da se razumijemo, to ete nai ako itate neka moja djela, onda ete vidjeti, tamo imam cijele odjeljke na temu europskoga duha. Ako hoete da ostanemo na sri toga, pa da ne eskiviramo, to moete tono detektirati u sadanjem ivotu svijeta. Pazite ovo bt, sr europskog duha je potivanje ovjeka kao ovjeka. ovjek kao ovjek, to vam je Kant. To se onda tamo zove Universalisierung der Ethik, univerzaliziranje etike. Po emu? Vie ne govorimo o ovom ili onom posebnom odreenju, govorimo o ovjeku kao ovjeku. Samo o njemu moemo govoriti kao moralnom biu. A pod time se misli samosvjesno bie.
227
A sad pazite, ovo to se dogaa svaki dan, to nije taj tzv. europski duh! Naime, sjedne u auto, rtvuje cijeli ivot, ti si samoubojica, dakle taj tip takozvanog terorizma. Premda su upravo Amerikanci (USA), i to ne tek danas, kao drava najvei teroristi, koji za svoje neposredne materijalne interese teroriziraju i zlostavljaju stanovnitvo du cijeloga svijeta. Ali ovo sad, to se kod nas ipak ne dogaa, pazite, vi moete nekoga ubiti, ali da bi netko ubijao u ime pazite, to je vano nekog principa!? A znate koji je to princip? To sad nije neka ala: taj samoubojica je islamski odgojen na taj nain da ako on pogine za dobro svojih, samoubojstvo, on ide u nebo, dobije etiri mlade zgodne cure i halvu! Ako mislite da je to ala, proitajte, pa ete vidjeti! Znai, on ide gore bog bogova! Ja sam puno puta mislio, pa, deki imate pravo, ja bih isto volio biti siguran, ali nisam siguran, da sam mlai, onda moda jo nekako, sad vie ne bih ba... etiri mlade cure dobije gore i jo slatkie ove kaj oni dobro prave, halva i to... Dobro, to je ala, ali to je antipod europskog duha! To znai potivanje ovjekova ivota, ovjeka kao ovjeka i njegova ivota, pojedinanog, njega kao ovjeka, evo to. To je bila nekada najdublja zasada europskoga duha koji se, naravno, sada ispoljava na drugi nain, jer Bush uva svoj ivot i svojih, ali unitava cijeli svijet za naftu, ali to je drugo. On sm ne bi sjeo u auto da bi sam iao ratovati. Dobro, evo, to je to. Rekli smo da je osnova cijelog tog objektivnog duha sloboda ili slobodna volja! Zbiljska slobodna volja u tome je ve cijeli razvitak klasine filozofije, od Kanta do Hegela, to je neto samo po sebi, implicitno samorazumljivo. Ovo to sad tu slijedi zbiljska slobodna volja treba naglasiti zbiljska, jer, pazite dobro: ne kantovska, sloboda je za Kanta sloboda od neega, od onoga tamo, od bitka, od svega izvan nas, a Hegel govori o slobodi za, i to je ta razlika. Zbiljska slobodna volja miljena je ovdje kao jedinstvo teorijskog i praktikog duha. Kad bismo to jo rekli kantovski-fichteovski, to je jedinstvo bitka i trebanja. Kant do toga jedinstva jo ne dolazi, pa zato ima Kritiku istog uma, Kritiku praktikog uma, ali je naslutio da to nije dosta to je jedinstvo koje s Fichteom izrasta u identitet. Identitet teorija-praksa! To je ono kad Fichte kae: djelovanje i djelo ujedno i nerastavljeno. Volja je slobodna inteli gencija. Tu ima prekrasnih stvari, tu vam je, ako vas to zanima, paragraf 4. Filozofije prava, gdje Hegel govori ak malo ironino: ne moemo imati slobodu in einer Tasche, u jednom depu, a inteligenciju u drugom. Pa, kakvo je to odreenje? To je ostajanje na stanovitu instinkta, to je ivotinja. A volja je jedinstvo, nerazluivo jedinstvo, slobode i inteligencije, jedno bez drugoga ne
228
ide. Volja je dakle slobodna inteligencija, a nije drugo, inae je puki prohtjev ili pouda, dakle, ono to se naziva i samovolja (njemaki Willkr). Dakle, slobodna inteligencija! Govorei o ideji slobode Hegel naglaava kako su nesporazumi oko zbiljskoga duha slobode imali goleme praktike posljedice, pa ukazuje na to da je ideja slobode kao takve proizvod novog doba. To znai to emo sad konkretizirati zapravo graanskog svijeta! Sad me to opet asocira, napisao sam knjigu Praksa, vrijeme, svijet, pa su se ak i neki moji kolege udili i rekli da pretjerujem kad sam rekao da je pojam svijeta iskljuivo moderna, graanska kategorija. Pa, zar prije toga nije bilo svijeta? Da, nikad cijela historija oveanstva ne doivljava svijet jer ga nije ni bilo. A zato ga nije bilo!? Zato jer je miljen kao onostranost, kao priroda, kao apstraktna objektivnost, a ne kao ovekov proizvod. Svijet to je vlastiti ovjekov proizvod! A to postaje tek, u apstraktnom obliku, ve s Kantom. Takvo neto nasluuje ve Leibniz, u svojoj Monadologiji, kad govori o moralnom svijetu, jer vidi da se tu stvara jedan svijet koji pripada ba ovjeku, njegovu ivotu i djelu, i tako dalje. A ne neemu izvan ovjeka. Prema tome, pratite to, pa ete vidjeti, o svijetu se govori kao onostranosti, recimo starogrki, kosmos, polis, physis, To je onda ono to se sve do Kanta naziva svijetom ali o svijetu tu jo nema govora. To vam je isto kao i vrijeme! Vrijeme ima svoj poetak u moderno graansko doba! Kad se to kae, opet je to za zdravi razum nebuloza, pa kako sad to, pa kako nije bilo vremena? Pa dajte, razmislite o emu govorimo! Govori se ak prirodno vrijeme. Pa kakvo je to prirodno vrijeme!? Tu je ak i jedan Bloch promaivao pa je govorio o nekakvom prirodnom vremenu. Zato to je to neko trajno zbivanje u svemiru. Pa, nije to vrijeme! Vrijeme je moj proizvod, vrijeme poinjem ja, pa sam ga tako odredio zaustavljeni ljudski trenutak! Onda sam pogotovo time zastranio: vrijeme, pa jo zaustavljeno... Da, taj Kangrga mora da je malo trknut! Dobro, proitajte, pa ete vidjeti. Dakle, pazite to kae Hegel: to se tie slobode, to itavi dijelovi svijeta, Afrika i Orijent, nisu tu ideju nikada imali i jo je nemaju. I pazite ovo, ... a Grci i Rimljani, Platon i Aristotel..., dakle, sad ih je apostrofirao, najvie njihove predstavnike, kao i Stoici, nisu je imali. to to? Pa slobodu, pojam slobode. Oni su naprotiv znali samo to da je ovjek zbiljski slobodan po roenju, kao atenski, spartanski graanin... dakle, ne i rob, rob je ivo orue za rad, zar ne! ili jainom karaktera, na primjer, pa se onda kae, i rob je slobodan u svojim okovima, kad postane onaj koji misli, ali slabo ti je to. Dakle, ...jainom karaktera ili pomou obrazovanja, filozofije, pa je onda i mudrac, slobodan je kao rob u lancima, i tako dalje. Ta je ideja ula
229
u svijet s kranstvom, veli Hegel, prema kojemu individuum kao takav ima beskonanu vrijednost ono to e se kasnije realizirati, ili bolje rei, odjeloviti u realitetu, zbiljska, a ne samo misaono. Jer ako je samo u mislima slobodan, onda ti je to slabo. Moe Kangrga biti jako velik mislilac i u mislima biti slobodan, a onda, kad se okrene oko sebe i ivi u tome i tome, onda se moe lako primiti za glavu! Dobro, utoliko se, s obzirom na ideju slobode kao sme biti duha bt duha, tj. ovjeka modernog graanskog svijeta, Hegelov misaoni napor kree u pravcu onoga to e on nazvati a to je ono to sam prije rekao beskonana vrijednost subjektiviteta, znai ovjeka, i pravom subjektivne volje. To je ono to taj takozvani Orijent i stari svijet, i tako dalje, nema, jer se ne potuje ono to se tu naziva ovjek kao ovjek. Pazite, beskonana vrijednost subjektiviteta, dakle ovjek! Pa nita drugo nije toliko vrijedno, u tome je cijela stvar. Pa sad, kad gledate u emu mi ivimo, pa to je ivot i ovjek sve najgore! Gdje vam je ovjek!? Pogledajte televiziju, itajte puno imati, i to odmah, preko noi, pljakati! To je najvanije, to jest beskonana vrijednost ali profita, novaca i tako dalje. A tko te pita za ovjeka!? Pa to je smijeno! Postanete jako smijeni ako ljudima ponete govoriti o ovjeku. Probajte napraviti pokus, ja pravim te pokuse, pa se najprije vrijeaju kad ih pitate, je li on ba ovjek, ne zna to ga pitate. A ja pitam, da li se osjeate kao graanin? A to je to? Pitajte bilo koga u Hrvatskoj, osjea li se graaninom, pa e vam rei , jel vi to mene zafrkavate! Nastupao sam na televiziji u Latinici, pored mene je bio jedan historiar iz Zadra, pazite, historiar! Pa mu je pravnik Zeljko rekao neto, graanin, a on veli: o emu vi govorite, pa ta je to graanin!? A on je profesor historije u Zadru! ekajte, pa dokle smo doli!? Jedan profesor historije! Od 1789. postoji pojam graanina sa svim karakteristikama toga! To je moderni predstupanj do ovjeka. To vam je danas apstrakcija! A ne bi smjela biti apstrakcija u europskom duhu jer je to jedino to je tu vrijedno! Naime, da potuje ovjeka kao ovjeka, a ne da ga pita jesi li ti Turin, Srbin, Hrvat, musliman ili ne znam to ve!? Pa mi ivimo u prethistoriji ovjeanstva, a ne u pret-povijesti. Tako da znate gdje mi ivimo! Pa, pravite vi taj pokus, vi ste filozofi, to vam mora biti interesant no, sa susjedima, s prijateljima, malo uz aicu, pa ete vidjeti dokle to see. Pa to je katastrofalno, da! Kako e se onda netko boriti za svoje graansko pravo, a uope ne zna to je graanin! Zato ni nema nikakvoga graanskog otpora, kako se ono veli, u ovome to se tu dogaa. Jer nemamo ni graane niti graanstvo niti graanski duh. Dakle, nemamo Europu, a govorimo stalno o Europi koja je tamo nekakva apstrakcija.
230
Dakle, evo, beskonana vrijednost subjektiviteta i pravo subjektivne volje, pazite, pravo mene kao pojedinca. To je ono to onda Marx kasnije kae, sloboda svakog pojedinca uvjet je za mogunost slobode svih, a ne obrnuto! Nema najprije slobodne drave, pa onda ja kao slobodan. Slabo je to! Jer, princip slobode sam ja kao graanin. Pazite, mi ne znamo niti to je suverenitet! Pa, o tome je Rousseau pisao prije 250 godina! A ovaj kod nas misli suverena drava! Ma, kakva drava! Suveren je graanin u dravi. Graanin! Ja sam suveren. Ja odluujem naravno, kad bih mogao, a ne u ovakvim uvjetima. Neete valjda to zahtijevati u faizmu!? Ali pojedinac kao graanin garant je suvereniteta jedne zemlje. Pa, to se naravno u praksi i dogaa! Kad netko napada tu dravu, onda ja kao pojedinac i branim tu dravu, svoju zemlju. Pa ba onda i zato bih ja trebao odreivati kakva je to drava, kakva je to vlast, kakav ivot, to ga ivim, to rade sa mnom, i tako dalje. Ja sam garant suvereniteta zemlje, kao graanin.! Dobro, vratimo se na pravo subjektivne volje, to se onda naravno, mi sad interpretiramo Hegela potvruje i ima da se uvijek odjelovljuje kao okosnica modernoga graanskoga pojma humaniteta i demokracije. I moemo to sad tu kazati, u tom kontekstu, najvii domet graanskog duha, iji je reprezentant upravo Hegel do posljednje konsekvencije. Njegova Filozofija prava je tu apsolutni vrhunac, kad to itate. Ti dodaci, Zustze, mogu vam sa svoje osobne strane rei, za mene je taj cijeli problem prezentniji, ne samo po paragrafima Hegelove Filozofije prava, nego ba po tim dodacima. Pazite, na marginama, Hegel se, kad je doao kui, sjetio da neto nije objasnio, pa je to napisao, dodao cijele komade, i to je objavljeno, to su dopune prve klase. Dobro, bitna deviza toga duha naime, graanskog duha, naravno, s Hegelom, i to je taj europski duh jeste: koliko prava, toliko i dunosti, a koliko i dunosti, toliko i prava! Pa, sad se okrenite oko sebe, ivimo li mi to u Hrvatskoj? Pa gdje? Onda bismo mi imali pravnu dravu, tj. vladavinu prava. Mi smo jo 200-300 godina zaostali!? Da, koliko prava, toliko i dunosti. Koliko dunosti, toliko i prava. Ili, sad emo kazati: ovjek bez prava ili bez osnovnih sloboda jer pravo je prvi oblik slobode ne moe biti odgovoran za svoje ine i radnje. I to je situacija u kojoj mi sada ivimo. Ja sam nekada pisao, da probam malo prosvjetiteljski djelovati na ovu nau sredinu, pa to nije upalilo, kad sam rekao: Bez prava nema moraliteta. Nitko ne razumije. Ve je Schelling o tome govorio, a pogotovo Hegel koji sada toliko temeljito raspravlja o tome u svim dimenzijama. Jer to je zapravo pretpostavka mogunosti moderne suvremene demokracije,
231
mogli bismo rei: europske kad bi je bilo! Premda su Europljani zapustili te svoje principe! Oni su ja to kaem spekulativno zaboravili tu svoju budunost, pa ive u prolosti. Nitko ne moe biti odgovoran za svoje ine, individualne vlastite ine, ako nije priznat kao pravno bie, slobodno, priznat kao takav, dakle ako nema pravne osnove koja mu to omoguuje. Prema tome, pravo je osnova mogunosti moraliteta, u ovom kontekstu. Nije Hegel bez razloga vidjet emo kasnije izdigao sm pojam prava pa imate prvi stupnj: formalno ili apstraktno pravo, drugi stupanj: moralitet, trei stupanj: obiajnost, koji znai jedinstvo prava i moraliteta: bez jednoga i drugo ga nema obiajnosti, obiajnost je rezultat ovoga pravno-moralnog naina ivota. Pri emu se rauna, naravno, ne u horizontu mene kao osobnosti, kao pojedinca, nego u cijelom totalitetu mojega ivota, socijalnih odnosa, ekonomskih, politikih. To je filozofija prava. Nije bez razloga Hegel tom svojem djelu dao taj naslov ne vie moralitet, to mu je jedan moment, a kad je rekao filozofija prava, smatra da se to pravo mora odnositi na cijeli na ivot kao pretpostavku mogunosti cjelokupne strukture naega ivota, o emu je sad cijela ta struktura kod njega na djelu, pod firmom filozofije prava. A on govori o Staatswissenschaft, o znanosti drave. Naravno, sve je implicirano tu, obitelj, graansko drutvo, drava, svjetska povijest, i tako dalje. To ujedno implicira i stav da nema nikakve objektivne slobode u kojoj bi subjektivni moment bio anuliran. Pa, kakva je to sloboda? ega? I koga tamo to tangira ako ja nisam slobodan u toj slobodi? Pazite to! Onda imate slobodnu dravu! To je apstrakcija! Pa, drava je moj neprijatelj. Otkud ona mora i moe biti moj prijatelj? Pa, dobro je Marx rekao, to je prividna zajednica. Jer, nema pravu zajednicu mene s tobom, nego preko drave koja je onda samo takav garant da se mi meusobno ne pokoljemo. Tko vlada dravom? Dajte, razmislite! Posebnost vlada opim to je drava! Ne postoji drava, a da nije klasna drava od Platona do danas. Prema tome, zato bi za mene to bilo toliko vrijedno i znaajno!? Platon je jo imao pravo, on je dobro formulirao: ako ta tri stalea dobro harmoniraju, onda imamo pravednost. Pazite, pravednost je princip te takozvane idealne drave, ili rezultat! A kakva pravednost, gdje je pravednost u naem ivotu, to su komine stvari. Pa onda kae Rawls, kad govorio o pravdi: to ete nai u kapitalizmu!? Kakve su to nebuloze? U kapitalizmu pravda i pravednost... to su gluposti, iste ideoloke frazetine! Dakle, drava tu sad nije nikakav veliki princip, recimo Hrvati su jako zadovoljni to imaju svoju dravnost, dravu, i tako dalje... A zato taj Kangrga
232
nije posve slobodan u toj slobodnoj dravi nego je ak nepodoban, ako ba hoete, polu-nepodoban. Imamo Hrvatsku! A tko to ima? Ovaj mali na ulici? Ma nemoj mi rei! Imamo dravu! Ma, dajte, nismo djeca! Ne moe na taj nain ivjeti i misliti. Hegel je sve te stvari objasnio do posljednjih konsekvencija, zato je to sr toga objektivnog duha, u smislu ovog graanskog duha, europskoga naravno, u njegovo vrijeme nakon neposrednog prevrata. Ma, ne nakon... on ivi u revoluciji! Ti deki su imali privilegiju da su ivjeli u revolucionarno doba. Rekli smo ve, to implicira stav kako nema neke objektivne slobode u kojoj bi subjektivni moment bio anuliran, u kojoj svaki pojedinac ne bi kao ovjek i kao graanin bio slobodan, odnosno, nema slobode drave, drutva, naroda, institucije, partije, bilo koje zajednice, crkve, i tako dalje, bez slobode ovjeka u njegovoj posebnosti i pojedinanosti. A to znai ovjek! ovjek nije neki abstractum. ovjek kao ovjek je concretum Milan Kangrga, a ne nekakva nebuloza, apstrakcija, i kao takav ivi uvijek u konkretnom ivotu, odreenom. A tko je Kangrgi kriv da ivi ba u toj dravi, a nije roen kao Parianin. Ja sam roen u Zagrebu, ali to mi ba i nije puno pomoglo. Dobro, sve e to rijeiti na gradonaelnik Milan Bandi, na deec-Zagrepanec, jelte... [smijeh u publici] Inae bi to bilo vraanje na bilo koji preivjeli oblik gospodstva, despotizma, tiranije, ili pak, u svom filozofijsko-teorijskom pogledu, zaista na taj, dobro shvaen, platonovski kolektivitet, bez ikakva znaenja i vrijednosti pojedinca. To je, recimo, jedno mjesto koje ete nai u Hegela, ja sam to ak jednom citirao tamo, pazite, imate jedno desetak mjesta Hegelovih, gdje on kritizira Platonovu idealnu dravu, i to samo na jedan nain. A to se ujedno odnosi na ovaj na ivot u 20. stoljeu kolektivitet kao princip, a pojedinac ne igra nikakvu ulogu. Pazite, u kolektivitetu pojedinac ne igra nikakve uloge. To je rodovsko-plemenski mentalitet. To je, naime, bitna karakeristika suvremenoga totalitarizma. Naravno, neemo to sada poistovjeivati s Platonovom idealnom dravom, ali to je ve ono zrno koje je tu miljeno kao dobro uhodani suvremeni kolektivitet kao princip, a ne ti kao pojedinac u tom kolektivitetu. Tada smo u despotizmu, onda je to etatizam. Nee drava mene spasiti. Dakle, samo obrnuto samo zato to je ovjek-pojedinac kao takav slobodan, slobodna je i ta takozvana zajednica. Pazite dobro, nije drava tu kao neka prirodna zajednica, kako bi se reklo nemojte se dati zavarati od Tumanove Hrvatske demokratske zajednice, HDZ, to vai samo onda ako ono D bacite van, pa imate, Hrvatska zajednica! To je
233
on dobro smislio. On je mislio na rodovsko-plemenski sistem, gdje e on biti poglavica, poglavnik, poglavar, a ono demokratski je za ukras, je li, za Europu. Hrvatska zajednica, to je rodovsko-plemenski sistem u kojem vladam ja kao Tuman, kao poglavar ili poglavnik, a demokratska je ukras za vani, ali dobro je smiljeno. A tako se i vladalo, i tako im je sve i dalje, jer i taj takozvani Sanader isto samo hoe glumiti pred Europom, jer on je sad malo finiji deko, a princip je isti. Sluajte radio i televiziju i gledajte! Pa, zapiite si odmah datum da znate, kad je netko meu tim hadezeovcima spomenuo graane!? Kad i taj Sanader spominje graane? Pa, samo sluajno ako se zabuni! To moe samo biti la! Hrvati i Hrvatice... to vam je Tuman. Pazite, ja ne trebam biti ni graanin, pa to je ve sadrano u dravljanin, ja sam kao graanin nuno i dravljanin jedne drave. Kao graanin, to je pretpostavka da mogu biti dravljanin. Ja se moram pokoravati svim zakonima jedne drave, ja se mogu ne slagati s tim zakonima, a onda se moram iseliti, razumijete, ja ne priznajem zakone ove drave. U redu, onda idi van, pa nai nekakvu drugu dravu! Ali, dok sam ja dravljanin neke drave, ja se kao graanin moram pokoravati njezinim zakonima. Ako ih krim, ja bivam kanjavan, s pravom! Dobro, ali to je cijela pria! Ali, to je sjajno ako tu ostane na tome, pazite! Ali ta onda kad ja ne sudim tebe zato jer si Hrvat, a sudit u te ako si Srbin!? Jesi ti onda graanin, dravljanin, graanin te drave!? Nisi! Onda on moe frazirati meni ta god hoe, a dao je pobiti Srbe i tjerati, i tako dalje. Nemojmo sad, meni je to ve smijeno govoriti, pa to je ve na djelu svaki dan, to ak i televizija govori, svaki ovjek, dijete ve zna. Sve konano dolazi na vidjelo. Sad smo ve doli ak i do tih transkripata, to je ono, zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju, to je narodna poslovica. Dobro, sve e doi do spoznaje, samo, to po mome sudu ako hoete da vam ja ovako kaem nita ne znai to to emo sve doznati to se dogodilo. Idemo dalje! Dakle, momenti objektivnog duha jesu: apstraktno ili formalno pravo, moralitet, tj. moralnost, i obiajnost, koji su stupnjevi razvoja ideje, kako bi rekao Hegel, po sebi i za sebe, slobodne volje. To je ta dimenzija. U objektivnom duhu govorimo o slobodi, odnosno, slobodnoj volji. Stupnjevi slobode ili slobodne volje jesu pravo, moralnost, obiajnost. Hegel e kasnije dodati i to povijest, Geschichte, to je, kako on veli, svjetski sud, Weltgeschichte als Weltgericht. Radi se ovdje o pojmu slobode u bitnoj svojoj razlici spram feudalnog privilegija. Bitni odnos feudalizma je privilegij. Graanin s Francuskom revolucijom nastupa s pojmom prava, ja sam pravna osoba to
234
znai: priznata kao takva u odnosu na svakoga drugoga, pa je sud uvijek ono tree, izmeu mene i tebe, kad se sporimo o bilo emu. Dobro, ja sam o tome pisao, pa su me izrugivali. Imate, to samo Englezi imaju ono, sudac metne periku, i onda dva odvjetnika, jedan brani, a jedan tui. Bio sam deko, pa si mislim, kakva je to makarada s perikama! A to je garant da taj sudac nije John Johnson, nego predstavnik vladavine prava. To znai kao ona narodna, ni po babu ni po strievima. On je javna osoba, a ne moe biti privatna osoba da bi bio arbitar za dvije privatne osobe. On je ono tree. Prema tome, to je pravo. A ako hoete sad ovo, Voltairea su, kakav je ve bio komiar i zafrkavao je neke velikae, pazite, 18. stoljee, sredina, i lijepo je taj grof poslao svoje sluge, doli su tamo u kavanu pa su ga ispretukli. I ta je sad taj Voltaire mogao napraviti!? Potuiti se? Komu? Ovom istom? Ha-ha! Nema! To je ta privilegija. Ovaj je privilegiran, a ovaj je neki filozof, ali to mu to vrijedi!? to ti vrijedi da bude veliki filozof kad e te pretui ovi, je li, neemo sad rei kako se zovu... Dobro, dakle, pravo je nov oblik drutvenosti, bitan, za razliku od privilegija. Ima jedna druga stvar do koje mi jo nismo doli niti u teoriji niti u praksi ugovor! Pazite, ugovor! Kapitalizam i graansko drutvo u cjelini, raspada se istog asa kad se to prekine. Taj pravni odnos, to vam je stalno na djelu. On mora dati ostavku, hapse ga, on propada, pazite, zatajio je porez... Pa, Al Cappone nije kanjen zato to je ubijao kao ef gangsterskog klana nego jer nije plaao porez! Tu su ga zatvorili. To je genijalno! Dakle, pravo je pretpostavka mogunosti funkcioniranja kapitalizma i graanskog svijeta u cjelini. Kad to ne funkcionira, onda se sve odmah rui. To je princip kapitalizma koji se, dakako, izigrava na sve sve strane, dakle, princip graanskog prava. Po tom principu mogli su sruiti u Americi Nixona, kao predsjednika predsjednika najvee sile na svijetu, ne!? Dobro, rekli smo to, za razliku od feudalnog privilegija, pravo je oblik slobode, kao osnova tog drutveno-politikog odnosa. Pri emu je tu, naravno, miljeno prije svega pravo na prisvajanje vanjskih stvari, u tom ranokapitalistikom drutvenom odnosu dakle, uzajamno priznavanje osoba kao privatnih vlasnika. Mi smo u kapitalizmu pravno priznate privatne osobe. Dakle, utoliko su onda momenti ovog privatnog ili apstraktnog prava, to ga sad odmah detektira Hegel prije svega taj ugovorni odnos. Kad Hegel kae, pazite, kad Hegel kae apstraktno naglaavam: formalno i apstraktno pravo pazite, to nije bez razloga, tu je vanjska stvar medijum toga odnosa, ovo konkretno je tu medijum, a nije medijum ovjenost. To se odnosi
235
ve na moralitet. Kad mi nastupamo kao linost, ne kao pravne osobe, nego samosvjesna ljudska bia, odgovorna za sebe, kao takve, i tako dalje. Prema tome, ovo formalno ili apstraktno pravo, tu se misli: medijum je stvar preko koje mi suraujemo. A tu je cijeli problem politike ekonomije, ve je Hegel prvoklasno doao do toga, to je onaj paragraf 67 njegove Filozofije prava, koji onda takorei doslovno prepisuje Marx u svome Kapitalu. Ta razlika izmeu jednog kapitalistikog, graanskog odnosa, i jednog ropskog i kmetskog, u feudalizmu. Prema tome, radnik mora biti to je bt sad toga radnik mora biti slobodno bie, koji slobodno, u ugovoru, prodaje svoju radnu snagu kapitalistu. Pa Hegel kae: ne prodaje sebe u cijelosti, onda bi bio rob, nego na ugovor! Ako ne eli biti vie, on d otkaz i odlazi, i tako dalje. Dakle, to je sad graanski sistem odnosa izmeu radnika i kapitalista. Dakle, rekli smo, to mu je pravo apstraktno zato to je vanjska stvar medijum odnosa osoba, a ne jo oni sami, kao subjekti ili linosti ili osobnosti, u svojoj ovjenosti. Pazite to je tu reeno: kao privatni vlasnik svoje radne snage ili kapitala, vi ne nastupate jo kao cjelina sebe kao ljudskog bia. Pa to uope nije u komunikaciji. Ti si samo u ugovornom odnosu tzv. radnog odnosa, ali ne kao ovjek. Pa, nije onda vano sad kakav si ti ovjek i kakav je kapitalist ovjek. To uope ne ulazi u taj odnos. Dakle, zato je to apstraktno i zato je to formalno pravo. Pravo se misli ve na takav nain da je tu ovjek, kao ta pravna osoba, slobodno bie, to u feudalizmu nije. I to je jo vano, ono to smo rekli s Voltaireom, on nema instanciju na koju se moe pozvati, kao arbitra za potvrenje svoje stvari. Dakle, njegovog prava koje on misli da ima. Zato je sudstvo ono tree, neutralno (ako to jeste), koje onda mora biti apsolutno neutralno. To, dodue, ono najee nije, ali to je druga stvar. Ali ima uvijek barem kao princip dunost da ga netko iskoristi kao to su oni novinari iskoristili protiv Nixona. Dobro, dakle, tu je rije o posjedu i vlasnitvu. Zatim ugovor koji ima da se bespogovorno potuje, u odnosu na koja odreenja postaje mogue kako nepravo znai, imate pravo i imate odmah ujedno suprotnost tomu, nepravo, pa se to odmah diskutira o tome tako onda i prekraj prava, a onda to znai i zloinstvo, ubojstva, i tako dalje. A onda imate i kaznu kao odmazdu. Sve to spada u taj pravni odnos kod Hegela. To je jedna stvar koja je povezana uz tzv. moralni problem kazne. Koliko kazna ima moralni kontekst, koliko se moe o zloinstvu, prekraju i tako dalje, govoriti u moralnom aspektu, a on dobro to tamo pie. Dobro, tu postoji jedan naizgled paradoksalni stav Hegelov: zloinac ima pravo da bude kanjen! Zato? Jer kad je kanjen za
236
zloinstvo, kad ga izvri svojom kaznom, koja je njemu, recimo 10 godina zatvora, kad izie, vi njemu nemate pravo vie govoriti da je on zloinac. On je svoje odsjedio, i on ima pravo na to. Pazite zato! Da se sauva njegova linost kao ovjeka! Jer, ako je napravio neko zloinstvo, nije negirao cijelu svoju linost kao ovjeka. On se moe time iskupiti, pa to se i dogaa, pa se kae, pravio je pa je napravio jedan vei ili manji prekraj, pa ak moe i nekoga ubiti, a da nije htio, i tako dalje, dobro, ali on ima pravo da bude kanjen. Pazite, to je sjajno: pravo na kaznu! Ta Hegelova teza esto zbunjuje. Samo da sad jo ovo kaemo, tu je sad ta slobodna volja koja ve na stupnju toga pravnog odnosa ili oblika, kao bitnog drutvenog odnosa pazite dobro, drutvenog odnosa, a ne jo ljudskog, vlasnitvo kao drutveni odnos osob pomou ugovora to je neto to se jo i danas ne razumije. Ve je Hegel o tome govorio, onda ne moramo ponavljati: politika ekonomija kapitala, a na politiar veli, samo neka nam oni sa Zapada donesu kapital! Oni dakle misle da je kapital kinta, da mu donese to vie novaca, gotovog novca, ne!? Da, svakako, pa onda e on to potroiti na svoje ljubavnice ili na svoje unuke... A nije! Kad uvede kapital, onda si uveo kapitalistiki odnos, kapital je odnos, drutveni, totalni, kompletni. To je kapitalizam. On pokriva sve u naem ivotu. Prema tome, ne moe ti uvesti kapital bez kapitalistikog odnosa. To su nebuloze! ak su nekadanji takozvani marksistiki ekonomisti ovakve nebuloze zastupali, pa to je bila sramota. Znate to su radili? Izbacili su prvu glavu Kapitala, da su to hegelovske nebuloze kod Marxa. Dobro, dakle, rije je o drutvenom odnosu, o mojem, koji, kad izrasta u ljudski odnos par excellence, jer sad ovdje moj kapitalistiki odnos ini par excellence totalni ljudski odnos. Pazite, ja mogu biti siromaan ili bogat, ali ivim kao kapitalistiko bie, u odnosu pervertiranosti totaliteta mojega ivota. To je to otuenje, postvarenje mojega ivota o kojemu onda Marx govori. Dakle, pravni odnos ili pravo kod Hegela jo je fiksiranje prvog, u historiji, pravnog odnosa slobode, jer sam ja ve kao pravna osoba slobodno bie. To je rudimentarna pretpostavka svega ostaloga za ovaj suvremeni dananji ivot. Vlasnitvo, dakle, kao drutveni odnos osoba pomou ugovora, postaje neto realno samo kao predmetni odnos. Pazite dobro, tu je Hegelova kritika Kanta, njegova pojma moraliteta, koji se ne zove vie puki odnos nego predmetni odnos. Pazite, predmetni! Gdje moj odnos nije vie puka apstrakcija, u bilo kojem obliku. Moe biti u misaonom. Nego ono, u totalitetu, u realitetu mojeg odnosa prema drugim ljudima. To je predmetno odnoenje, u svakom pogledu. Dakle, predmetni odnos kao predmetna djelatnost.
237
Kad itate Marxa, onda prva teza o Feuerbachu, pa e vam onda rei: s jedne strane, kritiki spram takozvane metafizike, a s druge strane, ne zna da je to utopijska ili spekulativna pozicija, gdje kritizira materijalizam, ukljuujui i Feuerbachov, gdje su objekt mislili kao puku kontemplaciju, a ne kao realan, djelatni, drutveno-ekonomski odnos. Dakle, djelatnu stranu razvila je, kae Marx, klasina njemaka filozofija, a ne materijalizam i Feuerbach. A to je taj predmetni odnos kao predmetna djelatnost u kojoj, prema Hegelu, i ovjek kao slobodna volja postaje sm sebi predmetan. To jest, postaje predmetno ili opredmeeno bie. Tu je na djelu historijski proces opredmeenja kao samoodjelovljenja: Ja se potvrujem kad bismo to rekli najapstraktnije kao proizvoditelj sma sebe i svega oko sebe, proizvodim svoj ivot i sve drugo, radim i djelujem koliko mogu, u onom to jesam. Ali, kao djelatno bie! Tu je implicirano toliko toga! Hegel pravi ironine primjedbe, kad netko veli, kako veli Zagorac, Je, pa nisam ja kriv, nisam ja ni delal, nisam ja ni naprvil, ne! Onda Hegel veli, pa ba zato si kriv! Zato? Pa, morao si neto napraviti protiv zla ili protiv onoga to tebe tue, i tako dalje. A mi Zagrepani i Zagorci velimo: Ne bi se tel vu to meati! E, pa onda se nemoj meati, pa se buju u tebe meali, u tvoj ivot, pa si zato unaprijed nadrljao za to svoje nemijeanje! Hvala lijepa za danas, sad moramo zavriti jer e mi opet Mikuli rei da sam tri minute pretjerao!
238

Kolegice i kolege, proli puta smo ve doli, s Hegelom, do takozvanog objektivnog duha, pa je bilo govora o tom prvom stupnju formalnog ili apstraktnog prava, a danas emo govoriti o drugom stupnju, moralitet i potom obiajnost. A sada, da pokuamo kompletirati neke stvari. Dakle, da odmah idemo na posao! Hegelovo odreenje moraliteta, rekli smo o pravu smo govorili dovoljno, moda malo i previe s obzirom na neke nae, ovdanje aktualne probleme ali sad, Hegelovo odreenje moraliteta kao drugog stupnja ili momenta objektivnoga duha, glasi ovako, da ga citiram: Moralno stanovite jeste stanovite volje ukoliko ona nije samo po sebi nego i za sebe beskonana. Tu je ova njegova razlika izmeu an sich und fr sich, koja za Hegela, u tom kontekstu, znai zapravo cijelu historiju. Tako da e Hegel rei, ovjek je po sebi, tj. po pojmu, takav i takav, ali za sebe mora to tek postati. Dakle, i sa ovim stanovitem volja nije samo po sebi nego i za sebe beskonana. Ta refleksija volje u sebe i za sebe, postajui identitet spram bitka po sebi i neposrednosti, kao i spram odreenosti koje se pri tome razvijaju, odreuje osobu kao subjekt. I sad, da se podsjetimo, pojam Person, osoba, ovjek, kotira ovdje u pravnom odnosu, dakle, u tom formalno-pravnom, apstraktnom pravu, ovjek je tu Person, osoba. Ali u moralitetu se on pojavljuje kao taj subjekt u smislu linosti ili osobnosti (Persnlichkeit) pa prema tome, u tom kontekstu, nije identino rei osoba i linost, tj. osobnost. Rije je dakle o subjektu koji ovdje u odnosu na pravo, umjesto da bude samo pravna osoba, a to je ono apstraktno ili formalno pravo, to je samo formalno-pravno bie, to znai, kao privatni vlasnik, koji kao takav nema i ne mora da ima svojstva ovjeka kao subjekta koji ljudski odluuje o svojem i tuem ivotu, jer je upuen prije svega samo prema sebi samom kao svoj vlastiti jedini pravi, i to sada, bitni predmet. Kad to kaemo, imamo u vidu ono to je ve puno puta naglaeno. Naime, Hegel na taj nain naglaava ono to se rekli smo to ve po prvi puta u svome rudimentarnom obliku pojavljuje kod Sokrata, s njegovim demonom, gdje se ve tu utvruje da je, zapravo, ta moralna svijest zapravo samosvijest. Podizanje svijesti na nivo samosvijesti! To je dobiveno ovim stupnjem, moemo sad tu kazati, objektivnog duha u liku moraliteta (moralnosti). Tek tu hoe naglasiti Hegel, on ak naglaava na mnogim mjestima, da je to bt novog, modernog duha tek tu, dakle, pojam samosvijesti pretpostavka je mogunosti za ovjekovu odgovornost prema sebi i
240
prema drugima. To je taj subjektivitet koji odluuje na nivou samosvijesti. Zato e Hegel u tom smislu kazati, vidjet ete odmah iza toga, Hegel govori o epohalnom dostignuu moraliteta, mislei pri tome prije svega na Kanta i Fichtea, kao onaj stupanj to ga itava historija ovjeanstva, a naroito etike, jo ne postie do kraja, pa onda on to naziva epohalnim. ak Kantov pojam dunosti, i tako dalje, ali ujedno, i to emo sad pokazati, odmah ide na ukazivanje dosega, dometa, granice i ogranienosti tog pojma moraliteta i onog podruja to ga taj moralitet, moralnost, pokriva, i to on uope znai. To je bitni moment koji se tako esto ne respektira, ali o tome emo govoriti malo kasnije. Dakle, time je zadobiveno stanovite samosvijesti kao osnova onoga to ve Fichte govori, u identitetu samodjelatnost-sloboda. To je nivo o kojemu je tu govor. A sad pazite, cijelo podruje objektivnoga duha u Hegela je podruje volje. To je ve s Kantom naglaeno. Naime, kad govorimo o volji, ak ne treba ni rei slobodna volja, to je tautologija. Jer, volja je ve po Kantu svrhovito htijenje, dakle, pojam slobodnoga tu je ve impliciran. Onda moemo govoriti o slobodnom htijenju, pa je to volja, ali pazite, volja za Kanta zapravo je praktiki um. On bi isto tako mogao pisati kritika volje a ne kritika praktikog uma. To je naime isto. Ali on ima cijeli koncept, kao to znate, isti um, praktiki um i, kao trea, ona rasudna snaga. Dakle, sada, kao subjekt, kad smo ve doli s osobe na subjekt, do moralnog subjekta on zna za sebe kao slobodnog. I tu poinje sloboda. To je ono mjesto koje se tako esto ili ne razumije ili se hotimice zaobilazi. ak e i Marx zavriti svoj Komunistiki manifest onim stavom da je sloboda svakog pojedinca uvjet slobode za sve. To znai: nema slobode ako ja kao pojedinac nisam slobodan. Pazite, sloboda poinje u meni i sa mnom. Tako da bismo u konsekvenciji mogli kazati: ako netko u svome ivotu nije doao do nivoa samosvijesti, do sebe kao moralnog bia, u ovom, recimo, hegelovskom smislu, taj nije ni slobodan. Mi bismo obinije rekli ovo: on ne dri do sebe kao ovjeka. Pazite sad, tu je veliki problem, to moete svaki dan eksperimentalno potvrivati oko sebe. Ako netko ne potuje sebe samog, kako e potovati drugoga? Pa toga imate svaki dan tu oko nas. Ako ne potuje sebe, u ovom kontekstu, kao moralno bie, to je onda jo predsokratsko doba obiajnosti. Ima Hegel zajedno sa Goetheom onaj poznati stav: za komornog slugu nema junaka, ne zato to taj ne bi bio junak nego zato to je ovaj bio i ostao samo komorni sluga, pa toga svoga takozvanog junaka gleda samo u horizontu onoga to je on sm. Pa onda on misli, pa ta sad tu junak, znam ga ja, doe kui,
241
pijan, pa se kurvao okolo, pa onda povraa, pa i na zahod mora ii... Pa on je isti kao i ja! Tako taj komorni sluga gleda jednoga Shakespearea, Goethea, Hegela ili Napoleona, i tako dalje. Hegel to naziva podla svijest. Evo, time volja, to jest, sad smo to rekli, kao subjekt on zna sebe kao slobodnog, to jest, sloboda jeste u njemu, i tu ima ona svoje podrijetlo, on je njezino postojanje i ona je njegovo postojanje. To ide tako daleko da se onda kae: ovjek je po svojoj bti slobodno bie. To mu je ve i Rousseau rekao, ovjek se raa slobodan, ali to sve je tu dovedeno do kraja. Time volja postaje za sebe beskonanom, dakle, postaje onime to bismo tu sad nazvali idejom, ili kako Hegel naglaava pravom subjektivne volje da ima svoj zbiljski opstanak u svijetu, da vai ili vrijedi kao neto zbiljski priznato, dakle nezaobilazno, vano i odluujue. Prema tome, ako vas netko ne prizna kao slobodno bie, onda nema slobode. Pravo slobodne volje, to Hegel hoe naglasiti na priznanje! Ako nisam priznat u nekom drutvu, onda nisam vie slobodan. To je onda i despotizam ili ima i drugih termina za to. U tom kontekstu su priznanje i samopriznanje za Hegela kljuna odreenja u kojima on vidi ak jedan od bitnih poriva ili poticaja koji upravljaju pojedincem u cijeloj historiji. Dobro, taj subjektivni moment slobode, dakle, biti slobodan u sebi, ta bitna karakteristika, kako bi rekao Hegel, modernog europskog ovjeka, u svome vlastitu svijetu, predstavlja preduvjet za svaku slobodu, to jest, da prije svega ja, kako Hegel to kae, postavljam ono to se odnosi na mene, a ne da mi to netko drugi odreuje. To je pitanje samoodreenja. Taj pojam smo ve navodili, pojam Selbstbestimmung, kod Fichtea znai Selbstverwaltung, samoupravljanje, dakle u socijalnom kontekstu. Samoodreenje je moje vlastito samoodreenje kao ovjeka, kao ljudskog bia, a u socijalno-historijskom, politikom kontekstu, to znai upravljati samim sobom. Selbstbestimmung u tom historijskom kontekstu ne znai nita drugo nego samoupravljanje. O tome smo govorili, tako da sam Fichtea proglasio prvim teoretiarem samoupravljanja. Dakle, rije je o onome to se mene tie, to se na mene odnosi, pa i na sve drugo, to onda Hegel naziva modernim. Hegel u tome vidi modernitet. Ve mu je Kant to sve dobro osvojio filozofski, u svojoj Kritici praktikog uma, jer tu ovjek ve dolazi do toga, kako se veli, da se postavlja na svoje noge i da suprotno onom kopernikanskom obratu, kako se obino govori, Kant ne pravi nikakav kopernikanski obrat, nego suprotno, ovdje se sad svijet okree oko ovjeka, a ne oko Sunca. Sunce je moj objekt u tom smislu. To Hegel zove modernitetom. A to znai modernitet? Upravo to da je ovjek u svo-
242
joj linosti, u svojoj ljudskosti, sad moemo rei, ono najbitnije sve se dogaa za njega i po njemu. A sad imate te takozvane postmoderniste, je li! Taj postmodernizam ide na negaciju moderniteta u kojem je ovjek sredite svijeta i svega onog najbitnijeg za njega ukljuujui dakle to samoodreenje i odgovornost za sebe i za sve drugo. Pa, sad ja postavljam pitanje: to je sad sve toliko vano ako nije vano za ovjeka. O emu je onda tu rije? Pa dobro, ako sad netko hoe iz toga praviti nekakve svoje karijere, neu vrijeati, ali postmodernizam moe biti samo negacija moderniteta. A to su ve i Kant i Fichte, to je ta moderna, koja svojim pojmom i zbiljom znai ono to graanski svijet, naroito s Francuskom graanskom revolucijom, donosi sa sobom. To je onda poslije ta sloboda, jednakost, bratstvo, to su te parole Francuske revolucije, to je ostalo jo do danas kao jedan apstraktum u zraku jer toga je sve manje u svijetu, dok ne doemo u onu crnu rupu gore... tamo... Graanski modernitet sastoji se upravo u tom samoodreenju. To znai ovdje ovo to Hegel govori, u pravu subjekta da, kako on kae, u radnji nae svoje zadovoljenje i samopotvrenje. I tu poinje cijela pria. A to je, osim toga, jedna od bitnih naime ne samo jedna od, nego upravo bitna osnova svega onoga to se moe nazvati modernim pojmom demokracije, naravno, ako se gleda u njezinom najboljem vidu. Dakle, s ovim i ovakvim konkretiziranjem moralnog stanovita, za koje Hegel kae, pazite dobro, da je produkt novijeg vremena kad to kae, onda imajte u vidu da smo o tome govorili, nije sad tu prvi puta na djelu ta takozvana etiko-moralna problematika, jer ona poinje ve sa Sokratom, ali s osnovnim pojmom vrline koja jo nije dola do onog nivoa do kojega tu etiku problematiku dovodi Kant, gdje ovu vrlinu nadomijeta savjest. To je taj modernitet. Savjest naravno, kao produkt ili, ako hoemo, u identitetu sa samosvijeu. Samosvijest je sa-vjest. Poslije emo moda, ako stignemo, neto govoriti o tome, kako na jezik ima sjajnih etimologij, a to je sanskrt, ili indoeuropska osnova. To je fantastino, svi osnovni pojmovi ili rijei naega ivota proizlaze odatle. Pazite: svijest, samosvijest, povijest, uvjet, rasvjeta, prosvjeta, svjetlo, itd., srodno je s onim veda, vid-, pa dakle u svim naim bitnim rijeima lei to staro jezino nasljee. Za Hegela je to produkt novijeg vremena, naravno, a u Kantovoj i Fichteovoj etici to dobiva svoj klasini izraz, pa time dolazi Hegel do onog bitnog momenta kojim je noeno i skroz naskroz proeto ovo nae moderno vrijeme, bar u tzv. idealitetu, ovog tzv. europskog duhovnog kruga. Pazite,
243
ima jedna stvar koja je tu na djelu. Ja sam ve o tome pisao, ako nita drugo, bar kao problem ovjek kao vrijednost po sebi, ak moramo rei, kao jedina vrijednost, ljudski ivot kao takav. To je doseg europskoga duha modernog vremena koji s Kantom dobiva svoju filozofsku konotaciju, svoje znaenje, smisao i tako dalje. A zato to govorim? Pa ovi deki koji sad tamo dolje sjednu u auto pa onda bombom raznesu sebe i druge, to nije europski duh! To se naziva terorizmom. To se, dodue, moe nazvati kako god hoete, on moe za neke tamo biti jako znaajan, borba protiv neprijatelja, protiv Amerikanaca, protiv onoga tko ga porobljava i ugnjetava, i tako dalje, ali gdje ete to nai u europskom krugu i vrijednostima? Pa, ja nisam itao da je ijedan Europejac, ak i onaj koji se naziva teroristom, iao na to da bi sebe, svoj ivot unitio na taj nain za to? To je specifino, ima neto s vjerom, i tako dalje, ali to je ono to ne spada za cijelu klasinu filozofiju u ono to se naziva sma bt europskoga duha. A to znai, ovjek kao istinska i jedina vrijednost, i njegov ivot. Ljudski ivot kao takav! Zato smo naglasili s Hegelom da je to mogue samo u moderno doba, doba europskoga duhovnoga kruga. Ja sam to naao i negdje drugdje, pa sam u svojoj knjizi Etika ili revolucija na 50 stranica pisao o pojmu i problemu ljubavi. Pa imate tako lijepe stvari, ak u Bibliji, oni psalmi i Pjesma nad pjesmama, kralja Davida, to su gotovo ljubavne pjesme. Meutim, ne samo Hegel, nego itava klasina filozofija ukazuje na to, pa sam onda naao na primjer kod Dnisa de Rougemonta, Ljubav i Zapad, pa Erich Fromm, Umijee ljubavi, i neki drugi pazite, ljubav je mogua tek u moderno vrijeme. Kad se to kae, to izgleda ovako malo apstraktno, nebulozno, a Hegel je rekao samo to: samo dvoje slobodnih ljudi moe stajati u ljubavnom odnosu. ta to znai slobodnih ljudi? Pa to je sloboda od svih vanjskih uvjeta ivota! Onda on kae, prvi i posljednji ljubavnici starog svijeta, gledano prije svega u tom literarnom kontekstu, bili su Romeo i Julija. Oni propadaju zato to nisu bili slobodni subjekti da stupe u odnos ljubavi jer su im roditelji bili protiv toga. A toga imate jo i danas svuda. Pa ne bu se valjda udala za toga... takvog...? Onda, ako ste Hrvat, ne smijete sa Srpkinjom ili s Muslimankom ili, ne daj Boe, budisticom, ili obrnuto, i tako dalje. To sam i ja doivljavao kad sam se vjenavao, i to jo 1948. godine, dakle u doba socijalizma, kad je vaila emancipacija! Uglavnom, to jo uvijek tu ivi, i sad kad se vi idete vjenavati, pazite dobro koga ete uzeti, nemojte krivoga uzeti, je li, morate dobro paziti. A to je pitanje, kako Hegel kae, moderniteta: samo izmeu dvaju slobodnih bia mogua je ljubav! Zato Kant onda insistira na ovjeku kao ovjeku.
244
To se zove univerzaliziranje etike. Misliti pod time ne samo svoje posebno odreenje, nego sebe kao ovjeka. Ti kao ovjek, samosvjesno bie, treba i moe biti subjekt svoga moraliteta i svojega ivota. Eto, to je ta pria. Pri emu ve Kant naglaava onu svoju bitnu devizu: Du kannst, denn du sollst! Ti moe, jer treba da... To znai da trebanje prethodi mogunosti. Dakle, taj sad bismo mogli rei bitni karakter novonastaloga modernoga senzibiliteta ovjeka, jeste ono pravo, kako veli Hegel. Pazite, pravo, to citiram, pravo posebnosti subjekta da sebe nae zadovoljenim ili, to je isto, pravo subjektivne slobode. To je pretpostavka te modernosti, sad moemo to povezati s europskim duhom, u ovom smislu u kojem smo govorili, to prema Hegelu, svojim epohalnim znaenjem to je opet njegov stav ini prekretnicu i sredite u razlici starog svijeta i novog vremena. Hegel tu ide jako daleko pa kae, znali su i stari za slobodu, samo koju!? Pa, evo u Ateni slobodni atenski graani, a nisu robovi bili slobodni. Tamo su, dakle, neki bili slobodni; onda jedan je slobodan u, recimo, despocijama, i tako dalje, a u modernom vremenu ovjek je slobodno bie po svojoj bti a ne ovaj ili onaj po svojim posebnim odreenjima, nego kao ljudsko bie. Dakle, ...ini prekretnicu i sredite u razlici starog svijeta i modernog vremena to je taj kljuni moment koji karakterizira ovo to smo nazivali europski duh u njegovim zaecima revolucionarnog razdoblja Europe. Dakle, to uposebljenje ovjeka u pojmu dunosti, autonomije, to je na svoj nain isto tako odluno istaknuo Kant, a Hegel to prihvaa kao znaajno, dakle dogaa se kao savjest. I to je ta bitna prekretnica u samom konceptu prije svega etike pozicije, od Sokrata do Kanta, to sam ja onda nazvao: etika vrline ili kreposti, za razliku od etike savjesti modernog vremena. Savjest je zapravo to isticanje univerzalnosti principa ovjek kao takav, a ne onoga to jedna vrlina moe odreivati, i u tome je ograniena, rekao bi Hegel. U vezi s tim naglaava Hegel, kako, na primjer, stari Grci, pa onda ni Rimljani, nisu imali savjest. Pazite, to je eksplicitno reeno. Naravno, ne zato to bi bili nekakva nesavjesna ljudska bia, u tom kontekstu, nego zato to je samonikla obiajnost u liku, na primjer, polisa, bila taj samorazumljivi objektivni princip i kriterij za svaku pojedinanu radnju. To je taj princip obiajnosti po kojem je ovjek odreen iskljuivo kao bie kolektiva, pa mu je kolektiv princip. Pazite, Hegel na moda desetak mjesta, ako ne i vie, kritizira Platonovu Dravu samo zato to je taj princip posebnosti iskljuen, pa ide na apstraktnost, gdje je drava princip. Naravno, miljena u kontekstu polisa, gdje pojedinac ne dolazi do izraaja. On je lan kolektiva, on je bie kolektiviteta.
245
Naalost, mi imamo toga jo i danas, ali to je sad drugi problem, to su historijski stupnjevi, od kolektiviteta nadalje. Hegel kae da ovjek postaje pazite ovo u izuzetku. Kakvom izuzetku! Pa, u izuzetku iz tog kolektiva! Tako da se postavlja na sebe samog! I to ne samo tako, apstraktno reeno, nego da je on centar, da on kao takav odluuje, to je ono to smo maloprije rekli. I tu lei mogunost, pa onda i sm princip slobode u modernom smislu. Dakle, stari nisu imali savjest. Ovdje Hegel ujedno, moemo kazati, na najfiniji nain produbljuje onu veliku misao klasine njemake filozofije pazite dobro! o istodobnom, i to upravo modernom, revolucionarnom, uzajamnom postajanju ovjeka i njegova svijeta. Dakle, shvaeno ve kao povijesno dogaanje. I tu je razlika izmeu onog to sam naglasio izmeu historije i povijesnog. Ja sam to napisao tamo u svojoj knjizi Praksavrijeme-svijet, pa su se neki udili, ali svijet je moderna kategorija, ljubav je moderna kategorija i povijest je moderna kategorija, to nastupa s graanskim svijetom. A vidimo, i taj pojam slobode, pa onda i savjesti i tako dalje, pa veli Hegel, stari nisu imali savjest jer im nije ni bila potrebna! Dakle, u povijesnom dogaanju u kojem je ovjek treba rei zapravo ovjenost, kao njegova bt istinska dubina i vlastitost svijeta, a svijet ili svjetovnost, istinska dubina, horizont i vlastitost ovjeka, i to, moemo kazati, do najintimnijeg treptaja duha, dovedena ovdje do svog iskona. Tako Hegel na primjer kae ovo: ovjek kao savjest nije vie okovan svrhama posebnosti, i savjest je time jedno visoko stanovite, stanovite modernog svijeta koji je doao od te svijesti do samosvijesti, do tog zalaenja u sebe sama. To znai biti samosvjesno bie ili bie koje reflektira o samom sebi, a nije naprosto ivo bie ili, rekli smo, bie svijesti, za razliku od ivotinje, nego je samosvjesno, linost. Sad dolazimo ve na ono kljuno mjesto koje moramo naglasiti danas kao primarnu stvar. Kad govorimo o tom pojmu savjesti kao proizvodu toga modernog vremena i kao, gotovo, bti toga modernog svijeta, i tako dalje onda imamo posla s onim to bismo nazvali priznanje ovjeka kao ovjeka. Na tome poiva Kantova etika. Ja mislim da se upravo taj moment zaobilazi ili ak ne razumije. Neki moderni etiari danas, ak pozivajui se na Kanta, to je apsurdno, tuku Kanta u sr i degradiraju ga jer negiraju njegove kljune stavove: nisam ja ovjek samo zato to sam otac, nije ena ljudsko bie zato to je ena i to ima djecu, nisam ja ovjek po tome to sam prijatelj ili neprijatelj, da ne govorimo o nacionalnom odreenju, to je jako aktualno u ovom naem okruju, nego kao ljudsko bie, ovjek kao takav. Prema tome, to je ovo priznanje ovjeka kao ovjeka, to je osnova moderniteta. To to se taj
246
modernitet, iskazan ovdje na najvii klasian nain, na najviem duhovnom nivou u klasinoj filozofiji, ne respektira ili se zatire ili ne dolazi do izraaja, to je pitanje odreenog vremena o kojem bi trebalo posebno govoriti. Kao to Francuzi poinju sa svojom revolucijom pa su onda do danas sve to kompletno zaboravili. A ja sam rekao, zaboravili su svoju budunost, to jest, upravo taj utopijski moment, ili ako hoemo, spekulativni moment. A zapravo su oni to to su danas kao graani tek postali, pazite, postali po svojoj budunosti koja je Francuska revolucija. U feudalizmu to nije bilo, pa onda ima onaj moj primjer, Voltaire, kritizira nekakvoga plemia, i ovo i ono, a taj je poslao svoje sluge, tamo u kavanu, pa su ga dobro izdevetali. Sad bismo mi onda rekli, pa zato se taj Voltaire nije tuio! Komu? Pa, nije imao komu, nije bilo instance za takvo to! Nema prava, nema suda, pa tek onda dolazi ona perika kad John Johnson prestaje biti privatna osoba i postaje sudac, predstavnik vladavine prava, a ne privilegije. A Voltaire se nije mogao tuiti kome bi? Caru, kralju, tom plemiu? Prema tome, morao je utjeti, makar je bio velik filozof, kritiar, i tako dalje. Dakle, to je taj prijelaz iz feudalizma u graanski svijet, a danas su i Francuzi to zaboravili. Sad moramo zaista upozoriti to mi je jako vano, jer to hou rei ba vama kao filozofima i kao buduim filozofima ili barem intelektualcima da ne pravite greku kao mnogi, pazite, to je gotovo alosno gledati na to se srozala ta filozofsko-etika misao u suvremenosti. A to traje ve jedno stoljee. Sve to je klasina filozofija izborila, na najviem nivou, kao, mogli bismo rei, sukus duha u cijeloj historiji ovjeanstva, pa je pitanje da li e se ikad ponoviti takvo neto, eksplicitno je napisano u Hegelovoj Filozofiji prava. Ja u vam sada citirati paragraf zapiite to, ako se ikad budete bavili filozofijom, etikom, koja je uvek povezana s time paragraf 33 Filozofije prava, zapiite to, pa pogledajte malo oko toga, imate to ak i prevedeno kod nas, prema tome, ne morate koristiti njemaki original. Dakle, budui da je taj paragraf 33 Filozofije prava toliko znaajan i misaono, upravo, epohalan, prevratniki, da se moe nazvati epohalnim kako za historiju etike tako i za sam pojam moralnosti, a i ire od toga, navest u taj stav u cijelosti. Ujedno vam ovdje savjetujem, ako ete ne samo studirati ovu etiku problematiku, ovo to sam maloprije rekao, nego i u svakidanjem ivotu, imajte stalno u vidu taj Hegelov stav jer to bi se inae filozofski nazvalo: ostati na nivou ili u horizontu pukog razuma, ili takozvanog zdravog razuma. Pa se Hegel ruga da je tako zdrav da e se raspuknuti od zdravlja. Pa onda nemojte vi kao filozofi nemojte krivo shvatiti! ostajati na nivou ovog takozvanog svakidanjeg intelekta, to moja susjeda ima pravo da meni to veli, gospon
247
profesor, joj, kak vi imate pretrane zahteve. Ali vi ne moete danas, sad u rei ovo, u ovim strahotama oko nas u cijelom svijetu, priati prie kao svaki inkasator za struju fali nam vie morala! Pa kako ti sad fali vie morala, a nisi vidio da ti je prije falilo vie prava da te priznaju kao ovjeka, da te ne tuku, bacaju na ulicu, da te gaze... On misli, vie morala e njega spasiti!? Pa kako moe doi do vie morala kad nema niti pravnog odnosa da si priznat kao pravna osoba! Pa e te suditi zato jer si Hrvat ili si Srbin ili si Turin ili si Musliman, i tako dalje, ako si iz druge etnike. Pa dajte razmislite! Vi kao filozofi nemate pravo govoriti kao prosjean ovjek! Zato je taj paragraf vaan kao okosnica za razumijevanja epohalnog znaenja moraliteta i ujedno njegove granice! Historijske epohalnosti znaenja Kantova moraliteta i njegova povijesnog prevladavanja s Hegelom. Taj Hegelov stav po svome najdubljem smislu premauje etiko-moralno podruje, i u njegovu etikomoralnom horizontu i praktikoj njegovoj dimenziji, dakle, u ivotu samome, naem ivotu. Evo, taj stav glasi ovako: Moralnost i obiajnost... dakle, njemaki Moralitt i Sittlichkeit koji obino vae otprilike kao istoznani... Pazite, zato? Zato jer ovaj pojam sittlich ima osnovu, etimologiju od Sitte, obiaj, ali u njemakom jeziku on je identian po smislu s pojmom moralan, i tako se upotrebljava. Ako kaete, Er ist ein sittlicher Mensch i Er ist ein moralischer Mensch, to je jednoznano, i tako se upotrebljava. Pa onda Hegel veli obino u istoznanom smislu, u tom kontekstu. A ovdje su..., on sad veli za sebe, ovdje, kod njega, u toj Filozofiji prava, uzeti u bitno razliitom smislu. Pazite dobro: moralnost i obiajnost. Meutim, ini se da ih i predodba, predstava, razlikuje. Sad on veli ovo: Kantovska jezina upotreba slui se preteno izrazom moralnost, kao to se praktiki principi te filozofije posve ograniavaju na taj pojam... kantovski, pazite dobro ...te onda stanovite obiajnosti, tovie, ine nemoguim, dapae, izrazito ga unitavaju i bune se protiv njega. To on kritizira ujedno ne samo Kanta nego svakidanju, uobiajenu upotrebu tih pojmova, gdje se ne ini ta razlika do koje je Hegelu toliko stalo, vidjet emo to sad. On veli dalje: Ako bi pak moralnost i obiajnost i bili po svojoj etimologiji istoznani... dakle: moralisch = sittlich to ne bi prijeilo..., Hegela, naravno, da se te, jednom razlikovane rijei koriste i za razliite pojmove, dakle, za razliit smisao bitnog odreenja, u ovoj razlici do koje sada Hegel dolazi i inzistira na tome. Dakle, do ega je sad tu Hegelu stalo? Razlikovati sad ta dva pojma u ovom hegelovskom smislu, znai: moralni pojam praktikoga ogranien je
248
samo na to etiko podruje. Pazite, sad u ja rei ovo, a to nigdje ne nalazim kod tih etiara: jo Kant ostaje jednim dijelom na starom grkom pojmu praxisa. O tome smo ve neto govorili! Na koji nain? Pa time to mu je pojam praktikoga ostao najveim dijelom miljen za meuljudske odnose. A to je samo ono, to bi Nijemac rekao moralisches Handeln, ali nije Ttigkeit u smislu produkcije, u smislu totaliteta ovjekova ivota. Pa nisam ja praktiko bie samo kantovski, u mojem odnosu prema drugima, dakle, mojem moralnom odnosu, nego u totalitetu. To bi znailo da ja onda ne mogu biti religiozno bie, ne mogu biti politiko bie, ne mogu biti ekonomsko bie, ne mogu biti dravljanin, ne mogu biti ljubavno bie; a ljubav nije tek moralna kategorija, i tako dalje. Na to smjera sada Hegel ukazujui na ogranienost kantovskog pojma moralnosti, u smislu toga ako se ostaje ili zaostaje pri pojmu moralnosti kao jedinog praktikog odnosa. A to je zapravo praxis! U staroj Grkoj pojam praxis pokriva moral, politiku i ekonomiju kao odnose, to oni jesu. Ali, daleko od toga da bi sad pod tim praxisom razumio materijalnu produkciju ili proizvodnju, i tako dalje. To rade robovi, a oni nisu niti ljudi. Dakle, kantovski pojam praktikoga razlikuje se od Hegelova pojma obiajnosti koji izraava pravi moderni, ve graanski pojam prakse koji u sebi sadri cjelinu naravno, ako se poe od starogrke podjele, od onoga odreenja: prxis, poesis, tchne i theora pri emu pridolazi jo i produktivno vrijeme. Pazite, kad se to kae, onda i to izgleda apstraktno, opet neka Kangrgina izmiljotina, da vrijeme ima svoje podrijetlo u moderno doba, kao to je i svijet moderna kategorija. Ja sam u svojoj knjizi ukazao na to svatko moe vidjeti, pa pronaite moderno vrijeme, od Descartesa do Kanta, kako se odreuje taj pojam svijet, monde, mundus, Welt! To je priroda! Imate Spinozu: Deus sive natura! Ali svijet nije priroda! Priroda tek mora biti uvuena, preraena, modificirana u ono to se naziva svijetom! Svijet je moderni ovjekov proizvod! Pa onda, neete ga ni terminoloki nai. Svijet je onostranost. Pa naravno da i mi danas doivljavamo taj svijet tako, pa veli, taj svijet tamo, pa onda, nee imati nikakvog posla s tim tamo svijetom. A ima ti posla s tim svijetom, i svijet ima posla s tobom! To je isto kao kad netko veli, to je ve stara fraza, ja se ne elim baviti politikom. Pa nee, da, ali e se politika baviti tobom, pa si onda objekt politike, a nisi subjekt. Dakle, sva ova biva odreenja prxis, poesis, tchne, theora plus produktivno vrijeme kao moderni produkt, dani su sad u svom spekulativnom identitetu, pa se ne daju razluivati. Do toga je Hegelu sad stalo, pa onda Hegel time moderni pojam prakse odreuje svojim pojmom Sittlichkeit, obiajnost. I sad, pogledajte strukturu objektivnog duha, pa onda imate tri momenta u
249
tom razvitku Hegel bi rekao, u razvitku odreenja volje: apstraktno ili formalno pravo, moralnost i obiajnost. Sad se ta obiajnost opet dijeli na tri momenta: obitelj, graansko drutvo, drava. E, vidite, to su momenti gdje i pravo i moralnost dolaze do svojeg zbiljskog izraaja. Hegel bi rekao, nema nikakve obiajnosti bez tih dvaju momenata. Pravo je pretpostavka, osnova, moralitet isto kao i pravo, ja kao subjekt svoga ivota, i tako dalje, pa onda je to bitna pretpostavka toga to nadilazi posebnosti prava i moraliteta u obiajnosti koja u sebi sadri totalitet ovjekova historijskoga, ekonomskoga, politikoga, kulturnoga, duhovnog ivota, i tako dalje. Svi su momenti tu sadrani, i to je taj moderni pojam prakse. Ja uvijek upozoravam na to, to je IV. glava Fenomenologije duha, gdje Hegel prvi puta doista odreuje ono to se pod praksom moe podrazumijevati, po prvi puta konsekventno, do kraja. Pri tome je upravo ovjekov djelatni, produktivni, proizvodni, kako god hoemo rei, stvaralaki odnos spram prirode, bitna pretpostavka mogunosti onoga to se ima nazivati praksom u modernom smislu. U tome su nuno ukljueni svi momenti, to e onda Marx poslije razraivati, pa ne moete sada dijeliti taj bitni ivot od mojega kulturnoga i moralnoga i pravnog odnosa, jer je to jedno s drugim najue povezano. Tako da se to ne d odvajati, nego sad s Hegelom imamo u totalitetu toga pojam obiajnosti, Sittlichkeit, u kojem su momenti prava i moraliteta implicirani, nezaobilazni. A nije Hegel bacio pravo i moralitet u smee, kako se to krivo tumai, kako ga tretiraju, pa itam gluposti ak i kod nekih filozofskih glava. Pa ne moe govoriti o tim problemima kod Hegela a da nisi proao Filozofiju prava. To je epohalno djelo! To je moderni koncept. Pazite, kad bi nai pravnici, pa i ovi politiari, bilo tko, itali i shvatili Hegelovu Filozofiju prava to je sukus modernog pojma demokracije. Ali njima to nije vano, to su polupismeni tipovi koji nisu proitali niti abecedu suvisle politike teorije, a kamoli filozofije, a upravljaju naim ivotima i brbljaju svaki dan o demokraciji. Pazite, koliko imamo stranaka? Sto! To je jako demokratski, a nitko ne zna to je demokracija. Ne znaju niti to je politika! Pazite, ne znaju to je politika, a oni su predsjednici politikih stranaka koje vladaju nama! Tu samo hou u vezi s ovim, da samo jo malo dopunimo ove stvari, ba taj kljuni Hegelov moment s tim paragrafom 33 Filozofije prava, treba samo ukazati na to kako Hegel, ve u svojim ranim spisima, karakterizira stanovite moralnosti ovako: Sposobnost oposti je um. Neki skroz moralan ovjek jeste tvrdica koji sebi stalno sakuplja sredstva i uva ih, ne uivajui u njima, pazite ovo. Moralna radnja uvijek je ograniena zato to je radnja, a uvje-
250
renje je jednostrano i nepotpuno zato to je suprotstavljeno radnji. Tu smo sad kod onoga, znate gospon, fali nam malo vie morala! Ma, fali ti puno toga vie u ivotu da bi do te moralnosti uope doao. Pazite, zato bismo mi bili moralna bia u jednoj zemlji, dravi ili svijetu, gdje god hoete, gdje nam nisu priznata osnovna ljudska prava!? Pazite, prava! Jer niste priznata osoba da se moete ponaati kao slobodna osoba. Pa sad, kako moe netko zahtijevati, na primjer, ujte Kangrga, vi biste trebali biti odgovorni. A na osnovi ega? Pa tu nitko nema odgovornost, a mene ete pozivati na odgovornost? Ma, n moge! Pa, nisam ja blesav, ja ne moram biti odgovoran u ovakvoj zemlji u kojoj mi nije omoguena osnovna pretpostavka, a to je taj pravni odnos. A to nam Hegel hoe kazati. Prema tome, ne samo moralitet, nego zajedno s pravom, ja dolazim u mogunost da postanem odgovorno bie, dakle kad imam ope pretpostavke drutvene, ekonomske, politike da budem odgovoran i da me onda netko kao takvoga moe pozvati na odgovornost, pa sluajte, Kangrga, pa to vi to radite!? Tada sam ja odgovoran! Ali ne mogu biti odgovoran kad mi zapravo ne doputaju da budem odgovoran. Razumijete!? To je ta pria. Hegel to malo persiflira, bio je mlad pa je bio malo radikalniji. Svi smo malo radikalniji kad smo mladi, a onda poslije malo finije, pa emo to malo moderirati, i tako dalje, ali on je tu jo fakin, pa karikira. Proitajte to malo, te rane spise, to je kod nas prevedeno, to je nekad bio raritet, jer ih je tek 1909. izdao Hermann Nohl, a unutra ima takvih stvari da je to fantastino. Tu moete nai najsjajnije analize za na ivot dananji, recimo, ivot Isusov, pa prvobitna kranska zajednica, opina, pa onda crkva, pa onda pozitivitet kranstva. To je sve aktualno danas tu i kod nas. Danas je, kau, crkva glavni stup ne samo naega tzv. duhovnog ivota, nego, vidite, moralnog, politikog, ekonomskog, i tako dalje. Hegel je to u svojoj Filozofiji povijesti nazvao katastrofom za jednu dravu kad religija i crkva postanu osnovni subjekt. Naravno da je to u skladu s ovim to sam naglaavao, s onim jo revolucionarnim duhom, na prijelazu iz 18. u 19. stoljee, to je bila Francuska revolucija, inspiracija za sve te filozofe, i tako dalje. Dakle, imajte u vidu ovaj paragraf 33 Filozofije prava pa ete tu nai ono bitno. No, kad ve govorimo o obiajnosti, onda imate ona tri momenta, a zapravo i etvrti, jer Hegel onda, kad govori o obitelji, graanskom drutvu i dravi dodaje i svjetsku povijest. Marx honorira Hegelu to da je prvi tako jasno naglasio bitnu razliku izmeu drutva, dakle graanskog drutva, i drave. U feudalizmu toga nema, tamo je sve to izmijeano, i drutvo, i drava i vlast. Dakle, ova razlika je sada
251
bitna, graansko drutvo. Pri tome Hegela kritiziraju sve do dananjeg dana da je etatist, ima tu i tipinih ideolokih invektiva, zato to je on bio uitelj Marxa, pa onda to ide indirektno na Marxa. A znate to je Hegel rekao? Ako je drava istinska, onda ona jest ili treba da bude garant slobode svakog pojedinca. To je Hegel, to moete proitati, a ne da je bio ideolog pruske monarhije, i takve stvari. Druga je stvar, a Marx ukazuje na to, gdje sada, da tako kaemo slikovito, Hegel lebdi u zraku, mislei da e drava rijeiti konflikt unutar graanskog svijeta. A kad biste proitali, to su paragrafi 243-245 Filozofije prava, pa ete vidjeti da nije trebao doi tek Karl Marx da govori kritiki o graanskom drutvu. Sve je unutra reeno! Sve! Pazite, sve je anticipirano, sve do danas! Pa, evo vam stava: Graansko drutvo ne moe rijeiti svoje bitne probleme..., na primjer, siromatvo itsl. Zato? Jer ivi od siromatva nekoga, to jest, od radne snage potlaenih! To govori Hegel, a ne tek Marx! Meutim, Hegel je bio tu, sad emo rei pod navodnicima, idealist. On je u svoje vrijeme vjerovao, i ne samo on, i Fichte, koji je bio revolucionaran mislilac, isto ne moe preskoiti svoju epohu. Pazite, iz feudalizma prijei u graansko drutvo, bila je velika muka, pa se onda ti filozofi mue i terminoloki, to smo ve govorili. Ali za njih je onda bio takorei ideal dobiti jednu graanski koncipiranu dravu, koja e sa svojim pravnim poretkom, sa svojim temeljem, i tako dalje, biti osnova mogunosti razvitka. O tome ve govori Fichte, onda i Schelling prvoklasno, pa onda Hegel tu nastavlja. Drava je u tom trenutku ansa da se presvode, pazite doslovno, da se presvode sukobi unutar graanskog drutva kao atomiziranog drutva sukoba i tako dalje. Pazite, Hegel je i graansko drutvo nazvao po uzoru na Smitha i Ricarda, te klasine engleske ekonomiste, pa ih i hvali pa onda graansko drutvo naziva sistem potreba. Razmislite malo! Samo potrebe i potrebe tu ja ivim kao takav, pa sam onda s Marxom govorio o toj upotrebnoj vrijednosti. Mi smo bia upotrebne vrijednosti, bia potreba. I tu nas je Hegel ve unaprijed fino odredio sistem potreba! Da ne bismo tu ostali samo na tome, Hegel ide tako daleko da nas, u tom kontekstu, dakle, graansko drutvo, po tom principu smijeta u jedan poluivotinjski princip, i to Hegel explicite kae. Jer, to smo mi drugo? Pa i ivotinja se brine za svoje potrebe da preivi. Ako ostanemo samo na tome, onda drava tu slui kao garant da se moemo dignuti iznad toga, presvoditi te interese, sukobe i tako dalje, to je onda jedna idealna tvorevina. A to je onda politika ako ne to!? Dakle, pomirenje tih sukoba i tako dalje. Mi smo za Hegela pomou drave podignuti na vii nivo, ne puka bia, nego lanovi graanskoga drutva. Tu
252
je onda obitelj, graansko drutvo, drava. Ali, pazite, Hegel ide jo dalje svjetska povijest kao svjetski sud, Weltgeschichte als Weltgericht! Dakle, svjetska povijest je kriterij, princip za sve to se dogaa u historiji! Svjetski sud! Svi su postavljeni pred svjetski sud u smislu povijesti koja je onda tu ona opa pretpostavka cjelokupnog ivota! Pazite dobro svjetski sud. Prema tome, i drava je podvrgnuta povijesnom svjetskom sudu, i tako dalje. Pa to demantira one koji kod Hegela poto-poto hoe naglasiti da je drava njemu ono najvie. To nije istina! Pazite ima jo jedna stvar, to je s onim subjektivni-objektivni? Naime, imamo dravu i povijest! A to je pritom s apsolutnim duhom? To je valjda neto vie za Hegela: subjektivni-objektivni-apsolutni. to spada u to? Umjetnost-religija-filozofija! Onda, kako moe drava biti ono najvie do ega je Hegelu stalo?! Znai, netko nije itao dalje, pa kako moe govoriti o Hegelu, a da to nije ni proitao. Pa to su onda bezobraznici! Pa ima takvih bezobraznika koliko hoete! itajte na primjer toga Karla Poppera, pa ete vidjeti, to je najvei suvremeni ideoloki bezobraznik! Pa je upravo zato i glorificiran na sve strane. Kapitalizam slobodno drutvo!? Sad je njegov Bush to slobodno drutvo!? Ali deko je bio pametan, zaradio je sto milijuna dolara na toj svojoj knjizi Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji! Pa su samo Sovjetski savez bili neprijatelji tog otvorenog drutva, a kapitalisti, to su oni slobodnjaci koji idu za naftu unitavati itave narode i cijeli svijet. No, dobro, o tom po tom ili, rekli bismo s Hegelom: svjetska povijest svjetski sud. Dobro, sad tu imamo ta tri momenta: obiajnost obitelj, graansko drutvo, drava, pa emo ukazati na to, jer je Hegelu stalo da upravo, da tako kaemo, prevladavajui pojam praktikoga u Kanta i itavoj etikoj teoriji od Sokrata do tada, da dobije punou ovoga pojma praktikoga u toj sferi obiajnosti kao treeg momenta, za koji smo rekli: apstraktno ili formalno pravo, moralnost i obiajnost. Dakle, obiajnost ima ta tri momenta gdje dolaze do izraaja i na djelu su u konkretnom obliku i pravo i moralitet. I obitelj ima svoju pretpostavku u ova dva momenta, i graansko drutvo i drava. Dakle, obitelj je tu prvi moment ili stupanj obiajnosti. Pazite, kod nas je sve to ideoloki zamagljeno i falsificirano: pojam obitelji nije identian s pojmom porodice. Nemojte bar vi kao filozofi govoriti, mi Hrvati imamo obitelj, a Srbi imaju porodicu. To su dva bitno razliita odreenja. U obitelj spadaju, pa to Hegel govori, otac, majka i djeca, i nita vie. im vaa teta stupa u to, ona stupa u porodicu! Onda, kad imate to jo ire, onda imate rod. Dakle, obitelj, porodica, rod, pa onda pleme, kad smo svi skupa plemenska bia, ne!? Dakle, pod pojmom obitelji misli se samo roditelji i djeca.
253
O tome govori Hegel. A kod nas je to ak etimoloki dobro reeno: obitelj, dolazi od obitavati na jednom mjestu. Pa to vam je gri ethos, pa onda imate etnos, obitavati. Pa ja ne moram sa svojom strinom i tetom i djedom obitavati na jednom mjestu. Mogu, ako je takav sluaj nemam stana! Ali, u obitelj spadaju roditelji i djeca. Porodica su strine, ujne, i tako dalje. Porodica su oni koji po rodu srodnici. Tu je zapravo na djelu graansko-kapitalistiki raspad stare rodovske zajednice ili zadruge, kod nas, slavenska zadruga, a obitelj smatra Hegel osnovnom elijom drutva, kako on to naziva. Kako on sada pred sobom ima u zaetku, u Njemakoj, graanski oblikovanu i strukturiranu obitelj u nastajanju, ona je miljena kao elija toga graanskoga drutva, kako se ona politiki-socijalno i ekonomski pravno izgrauje, naroito od velike Francuske revolucije od 1789. On joj, dakle, daje sve one karakteristike to ih ona poprima u graanskim drutvenim odnosima, kao to su imovinsko-pravni odnosi, posjed, vlasnitvo, nasljedstvo na osnovu testamenta, monogamni brak i odgoj djece, kao obaveza, i tako dalje. To su sve bitni momenti onoga to se tu naziva obitelju, kao osnovnom elijom graanskog drutva. Obitelj se tako oblikuje i dovrava u tri svoje strane: a) u liku svog neposrednog pojma kao brak, b) u vanjskom svom opstanku, dakle vlasnitvu i materijalnom dobru, i c) u odgoju djece. Pa onda onaj stupanj koji vodi razrjeenju obitelji, kada djeca u svojoj zrelosti postaju sastavni lanovi graanskog drutva, naputaju svoje roditelje, i postaju graani graanskog drutva, samostalni, stvaraju svoju vlastitu obitelj. A to se tie monogamnosti braka o kojem govori Hegel, zasnovana je na unutranjoj duhovnosti te veze koja priznaje linost obaju lanova. To Hegel tako definira s obzirom na monogamnost. Linost ovdje stjee pravo da u drugome bude svjesna sebe same kao autonomna pojedinanost u ovom, da tako kaemo, identitetu kao sjedinjenju. Ba kad sam to ve govorio, imate u Hegelovim ranim spisima raspravljanje o pojmu ljubavi. Ono to sam maloprije rekao, da samo dva slobodna bia mogu stajati u istinskom ljubavnom odnosu, pa govori o braku, i tako dalje, onda u tom, recimo, ljubavnom odnosu koji dovodi do braka, ako je jedan siromaan meu njima a drugi je bogata, onda tu, veli Hegel, nee ba najbolje timati, ako sad to vlasnitvo biva princip po kojem se ivi. Ako se to moe prevladati, onda ljubav traje dalje. A mi znamo u kapitalizmu da to nije ba na djelu svaki dan, jer kinta je kinta, dolar je, znate, kategorija... Nae bogatiju enu i ostavi sadanju. ujte, a kako je s vaom ljubavlju? Pa nemojte pretjerivati, to je staromodno. Hegel je tu ostao staromodan.
254
Graansko drutvo odreuje Hegel dakako, ujedno i na osnovu onoga to je kao sr izvukao iz analize modernog drutva, to smo rekli, klasine engleske politike ekonomije, posebno Smitha i Ricarda graansko drutvo je sistem potreba. Ve je ovo, zapravo, karakteristino za Hegelovo vienje same biti tog drutva. Jer, pazite, njegov pojam, odreenje graanskog drutva kao sistema potreba, nije puka konstatacija nego najradikalnija kritika ogranienosti i granica graanskog drutva u njegovoj bti. Pazite, sistem potreba je deklasirajui, degradirajui pojam za Hegela. Ako si samo lan sistema potreba, onda si poluivotinja, jer onda ti nita drugo ni ne treba. Dakle, ve je ovo karakteristino, i tu je ukazano na samu bt toga graanskog drutva. To je upravo radikalno kritiko odreenje koje je dalekoseno, po svom smislu anticipira zaista kasniju Marxovu kritiku toga graanskog drutva do posljednjih konsekvencija. Sistem potreba je za Hegela, da tako kaemo, samo eufemizam za one odnose to ih na primjer Thomas Hobbes odreuje svojim uvenim, a moemo kazati, graanskom drutvu bitno primjerenim stavom, homo homini lupus. Pa to je bt graanskog drutva, Hobbes je tu dobro anticipirao sve do danas ovo kretanje. Prema tome, tu ovaj pojam sistem potreba odreuje, zapravo, mogli bismo kazati, najnii mogui nivo komuniciranja ljudi u jednom drutvu bitno privatnih vlasnika. To je ono na to ide Hegel, zato sam vam i rekao, itajte paragrafe 243-245, gdje je sve iskazano, u ovom kontekstu, iji se interesi u rezultanti to Hegel hoe kazati sukobljavaju na planu oposti, ali ne u vidu slobode nego nunosti. To je Hegelova bitna postavka. Bt graanskog drutva je u tome da mu u rezultanti nije sloboda nego vanjska, apsolutna nunost. Prema tome, Hegel bi sad rekao, pa zato idem za dravom koja bi to mogla nadsvoditi i garantirati a u horizontu graanskog drutva sloboda nije mogua. Evo! Jer se ja sukobljujem s tobom za svoje privatne interese, i tu sam nesmiljen, tu sam privatni vlasnik, ne znam nikoga i ne priznajem ga kao ovjeka, i tako dalje. To je borba za samoodranje, kao to je u ivotinjskom carstvu tako je u tom socijalnom kontekstu, ekonomskom i tako dalje. i Hegel onda ukazuje na to kako, u horizontu i na pretpostavkama graanskog drutva, nema slobode nego upravo ta radikalna, apsolutna nunost. Utoliko je Hegel sad mi moemo kazati to zaista, kao mislilac graanskog svijeta par excellence, ujedno i radikalni kritiar tog drutva. Ali je, kao to smo ve naglasili, pritom gajio iluziju da se bitna njegova protivureja daju razrijeiti i prevladati na njegovim vlastitim pretpostavkama u smislu graanske drave. Nadsvoenjem tih protivurjeja i cjeline graanskog drutva pomou, dakako, graanske drave! A drava je, naravno to nije
255
trebao doi Marx da nam tumai od svog poetka, od svog klasnog razdoblja, upravo vladavina manjine nad veinom. Eto! Bez obzira jesu li sad u rodovskom, robovlasnikom, u feudalnom sistemu, u graanskom sistemu manjina vlada veinom. To je drava. Zato je Marx s pravom naziva prividnom zajednicom ili otuenim posrednikom izmeu ovjeka i ovjeka. To naravno nije za nas vie neko rjeenje problema, ali je Hegel imao u vidu u onom trenutku samo tu mogunost, nita mu drugo nije stajalo na raspolaganju. To to je Marx otiao korak dalje, pa je onda ukazao na to, kritizirajui Hegela u tome, bilo je samo jednim dijelom opravdano, kad je razotkrio da je drava prividna zajednica. Drava nam slui kao ona jedino mogua realna opost unutar koje mi onda moemo egzistirati, kao nekakva klasno-drutvena bia koja se odravaju bez neprekidnih sukoba. Ali, drava je prividna zajednica, kae Marx, naravno, a to je kritika ove iluzije Hegelove da se pomou drave mogu razrijeiti ovi bitni problemi. A vidimo da se ne mogu rijeiti. Jer drava nas neprekidno pljaka i zapravo razjedinjuje jer je vladavina manjine nad veinom. Dobro, ovo to smo sada govorili, do ega je Hegelu stalo, da ukae na to, kad govori o graanskom drutvu, da je to onaj proces u kojem lanovi graanskog drutva sad on to gleda jo i s druge strane, pazite idui za svojim posebnim i pojedinanim svrhama i realizacijom privatnih interesa. To je Hegelu sad bilo stalo da naglasi. I to je za njega bitna razlika graanskoga svijeta u cjelini, u odnosu na cijela prethodna historijska razdoblja, robovlasniki sistem, feudalni sistem, i tako dalje, izlaze nuno na opi plan sukobljavanja i odmjeravanja. Dakle, proces u kojem se njihova pojedinanost i prirodnost dakle, prirodna sposobnost, spretnost, talent i tako dalje pazite ovo, to je Hegelu stalo, prirodnom nunou samog sistema ivota i proizvoljnou vlastitih potreba uzdie pojedinac do formalne slobode... Pa tu je zato dobio taj pravni odnos kao pretpostavku kao i do formalne openitosti, on veli, znanja, htijenja, dara, talenta, ime se u posebnosti obrazuje subjektivitet! Upravo u tome Hegel vidi, za razliku od prethodnih historijskih stupnjeva i oblika drutvenosti onaj bitni povijesni positivum. Naime, s graanskim drutvom, ulazi se u pravu i svestranu, objektivnu osnovu za razvitak konkretnog subjektiviteta. U toj takozvanoj, negativnoj strani sukobljavanja pojedinanih interesa, vi ste Hegel bi rekao prisiljeni da pokaete maksimum svojeg dara, sposobnosti, talenta, da se odrite. A onda ide Hegel na to da pokae razliku izmeu, recimo, primitivnog mentaliteta koji nema potrebe da radi to su sakupljai, trgovci i tako dalje, ono
256
psi laju, karavana prolazi! To je sjajno. Ali rad, pa onda ak govori prsti, ruke... Trebalo je doi do toga... Pazite, mi uzimamo danas kao samo po sebi razumljivo, kad pratite historijski razvitak, ovjek je od majmuna trebao postati spretan... pazite, ruke, prsti, pa onda i um, razvijanje... A ime? Pa proizvodnjom! Produkcijom! Pa, niim drugim! Dakle, ova prisila, nunost da se potvrdi, da uope moe egzistirati u danim uvjetima, ti mora, kako bi se kazalo, probuditi sve svoje snage, talente, mogunosti, spretnosti, i to je onda jedan napredak u tom smislu. Hegel bi rekao, preko nunosti do slobode, da se ovjek oslobaa. Naravno, to su druge stvari, sad ne moemo sve dorei, ali imate Hegelovu kritiku Bibliije, to su prvoklasne stvari. Pazite, Adama i Evu, nae pretke, Bog daje izbaciti iz raja: U znoju lica svoga jest e kruh svoj!, rekao je Adamu, pa je Adam bil jako alostan, a i Eva, ne!? Onda Hegel veli, pa to mu je jedini izlaz da su ga bacili van iz raja, pa je onda to naslikano, izgon iz raja, na vratima onaj aneo s maem. Oni su, dakako, alosni, ali, veli Hegel, nema nita izvrsnije za ovjeka nego to da su ga izbacili iz toga raja, koji je bio, veli, vrt samo za ivotinje. Gledajte, Hegel kao protestant veli, imate 1527., zapamtite taj dan, to je Lutherov edikt kontra pape, stoji: Ora et labora! Moli i radi! Pazite, prvi puta u historiji, 1527. s Lutherom, rad postaje bogougodan! Moliti i raditi! Tu su parolu imali samostanci i sveenici, i tek sada rad zadobiva dignitet ljudskoga i boanskog, da ovjek svojim djelom, svojim radom, postaje ovjekom. Hegel je bio protestant, pa je onda s te strane gledao malo bolje nego katolici, i bio je malo kritiniji, i tako. Dakle, ovaj rad, na viem stupnju, na sebi, Hegel bi rekao, time ujedno radi na sebi samome kao ovjeku, upravo tom svojom proizvodnjom, svojom djelatnou, radom i tako dalje. Eto, to on vidi, tu takozvanu, pod navodnicima, prisilu unutar graanskog drutva i sistema potreba, koja ti indirektno ujedno omoguuje da postane netko i neto. Naravno, to je teite tu a mi do toga jo nismo doli jer smo primitivci! Pa nisi ti ovjek zato jer si se narodio kao Turin, Hrvat, Srbin ili Slovenac, nego po tome to jesi kao ovjek, a to znai po onome to si napravio iz sebe samoga. Dobro, evo, to je sad gotovo. Mi emo idui puta zaokruiti ovih nekoliko bitnih Hegelovih problema. A kako sam vam obeao, ako se sjeate, onaj moment gdje sam rekao da me zaveo Hegel, pa u vam i to rei. To je jedan bitni problem na koji vam hou ukazati u iduem predavanju.
14. predavanje (8. lipnja 2007.)

Kolegice i kolege, mi smo ve najavili da emo ovo predavanje nekako skratiti jer smo govorili o tome da smo vremenski bili malo skueni ne malo, dosta s obzirom da se u nekoliko predavanja ne d ba sve ispredavati, pa smo morali preskakati neke stvari. Rekao sam da emo se danas za kraj naih izlaganja malo zadrati samo na nekim ali, recimo, bitnim problemima i momentima Hegelove filozofije, pa bih vam prije toga dao literaturu za koju mislim da je tu relevantna za Hegelovu filozofiju. Pazite, veina te literature nalazi se, mislim, u naoj seminarskoj biblioteci, pa ako hoete to sebi zapisati ili zapamtiti, ja vam dajem desetak djela, prije svega za Hegela, a za drugo sam vam ve neto dao na poetku, u najavi kolegija. Imate, evo, Ernst Bloch, Subjekt-Objekt. Objanjenja uz Hegelovu filozofiju, to je izdao Naprijed, Zagreb, jo 1959., a kasnije jo jedno izdanje; dakle, ima dva izdanja. Moram uz to samo kazati da Bloch tu daje jednu iscrpnu cjelinu Hegelove filozofije i po njegovim djelima i po bitnim problemima, plus dodaci su, to je vrlo zgodno i korisno, iz Hegelovih tekstova, uz svaki komplet problema. Pa onda to moete koristiti, to je objavljeno kod nas, sigurno imamo. Imate zatim Georga Lukcsa, Povijest i klasna svijest, takoer Naprijed, Zagreb, 1970. Kasnije je bilo jo jedno izdanje u istom tom naem Naprijedu, Filozofska biblioteka. To je poetak, znate, kad gledate historijat s tim Hegelom, i tako dalje, o emu je ak i Marx pisao, kad kae da s njime postupaju kao s lipsalim psom, i tako dalje. Pa rekli smo tamo, Hermann Nohl je tek 1907. izdao rane spise, tako da se o nekim Hegelovim djelima nije ni znalo, preko pedeset..., ma i vie, sedamdeset godina! Lukcs tu sada, 1923. godine, pravi to djelo, Povijest i klasna svijest, to izlazi u Berlinu 1923., i to je bilo veliko osvjeenje jer Lukcs tu obrauje klasinu filozofiju i Hegela na nov nain, pa je to kasnije bila dobra osnova za pravo razumijevanje nekih bitnih momenata, naroito poslije drugog svjetskog rata, kad se ta problematika u Europi obnovila, i kad tek po prvi puta Hegel postaje zapravo predmet istraivanja i ispitivanja. Zatim, ono to sam ve naveo, samo to jo nije u prijevodu Richard Kroner, Von Kant bis Hegel, to je 1923. godina; dakle iste godine kada Lukcs izdaje svoje djelo Povijest i klasna svijest, izlazi prvi svezak Od Kanta do Hegela od Kronera, u dva sveska, a kasnije, 1926. godine i drugi svezak. To je naime jedno fino djelo, ve smo o tome govorili, to je bilo zaputeno, ne znam
258
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 14. predavanje (8. lipnja 2007.)
zato. Kad bi se to kod nas prevelo, to bi bilo jako dragocjeno, ja bih onda unaprijed rekao da bi to morao prevoditi ne samo neko tko zna njemaki, nego netko tko je dobro potkovan u klasinoj filozofiji. Onda imate Karla Loewitha, Von Hegel zu Nietzsche, ne znam je li to prevedeno... Loewith je to pisao, tj. objavljeno je 1940. Loewith je interesantan, ja sam ga sluao u Heidelbergu 1962-63., kritizirao je i Marxa, to je isto jedno jako dobro djelo, ali to imate dakle samo na njemakom. Zatim imate Theodora Adorna, Negativna dijalektika, to je prevedeno u Beogradskom izdavakom grafikom zavodu, 1979., dakle, Negativna dijalektika, gdje Adorno, kontra takozvanoj Hegelovoj pozitivnoj dijalektici hoe okrenuti stvar, pa treba vidjeti koliko je to uspjeno, ako se ostane pri pojmu dijalektike. Ali dobro, to je jedno vrlo dragocjeno djelo, Adorno je bio jedna dobra glava. Od njega moete jo u naem prijevodu nai Tri studije o Hegelu, prevedeno jo 60-ih godina u Sarajevu, Veselin Maslea; to je ak poznato jer tu se Adorno ba posebno pozabavio bitnim nekim problemima Hegelove filozofije; te tri studije esto se i citiraju kod njega. Zatim imate takoer prijevod, to ga mi jo nismo imali, a ja sam to djelo imao na francuskom, Alexandre Kojve, Lintroduction la lecture de Hegel, to je izdano na francuskom 1947., kod nas prevedeno Kako itati Hegela, takoer u Veselinu Maslei, 1964., Sarajevo. To je vrlo interesantna knjiga, djelo jednoga Rusa, emigranta, Aleksandra Koevnjikova, koji je u Parizu na univerzitetu drao predavanja, a sluali su ga svi poznati francuski intelektualci, pazite Sartre, Camus, Fessard, Aron, i tako dalje. Dakle cijela jedna klapa pravih filozofa i teoretiara, koje je uio taj Koevnjikov, Koev, neto o Hegelu, a i o Marxu, i tako dalje. To su uvena predavanja, ja sam to morao koristiti na francuskom, a sad to imamo i u prijevodu. Pa to je interesanto vidjeti, naroito to to je Koev tu teite cijele problematike Hegela stavio na Fenomenologiju duha. Onda imate Herberta Marcusea, pored ostalih djela, imate Um i revolucija. To je knjiga koja je, koliko ja znam, izila 1940. u Americi, Reason and Revolution, onda je Alfred Schmidt to preveo na njemaki, Vernunft und Revolution. Kod nas je to prevedeno, 1966., Veselin Maslea, Sarajevo, kao Um i revolucija. A sad u dodati i svoje dvije stvari... Jedna kolegica me tu proli puta pitala, gdje bi ovo to ja tu govorim, gdje bi ona to mogla nai, pa sam rekao: imate Kangrgu, ne!? Malo sam se alio, a ona veli, je li, a ta? Evo, Odabrana djela Milana Kangrge u 4 sveska, Naprijed, Zagreb, 1988. A 2004. je izala, tko hoe kompletirati, moja Etika, u Golden marketingu, Zagreb.
259
To bi bila za sada za vas opa preporuka za interpretacije Hegela, pa sad izaberite to elite, do ega doete. Sve to moete dobiti, ja mislim, u naoj biblioteci. Dobro, toliko to se toga tie. A sad moram odmah rei ovo, jer u o tome sad teite staviti na sljedee: Herbert Marcuse, pored mnogih, vrsnih istraivaa, interpretarora Hegelove filozofije, po mom sudu prodro je najdublje do nekih bitnih stavova, ja u ih citirati i malo govoriti o tome, tako da upravo u tom djelu naravno, ima i drugih djela njegovih koja su interesantna ali upravo taj Um i revolucija, koji govore o Hegelovoj filozofiji, u tom njegovu istraivanju gdje se Marcuse sasvim promijenio, evoluirao, da tako kaem, jer njegova habilitacija studirao je kod Heideggera tamo u Freiburgu, 1932. ona njegova poznata radnja o teoriji povijesnosti u Hegela, gdje je on jo heideggerovac. A ovo sad, izilo je 1940. godine, mislim, izilo prvi puta, pa je poslije u Njemakoj prevedeno, to je, po mom sudu, zaista kapitalno djelo za razumijevanje nekih bitnih pitanja! Vidjet ete do ega je Marcuse doao, pa emo se time danas pozabaviti s obzirom da smatram da se tu pribliavamo bitnim problemima za koje smo najavili da bi o njima trebalo govoriti. Mi smo tu govorili, prije svega, naravno ne samo o Hegelu, nego o cijeloj klasinoj filozofiji, Kant-Fichte-Schelling, gdje onda s Hegelom dolazimo do jedne, zaista moemo kazati, prvoklasne, upravo epohalne sinteze, itave te misli. Pri emu moemo bez pretjerivanja kazati da je Hegel najvei filozofski mislilac u historiji filozofije, jer su tu sada s njime na djelu mnogo dublje stvari i problemi. Tu je sada rije, da tako kaemo to je moja teza, s kojom se, dakako, nitko ne mora sloiti premjetanje s filozofije na spekulaciju, ali i obrnuto. Pri emu valja stalno biti oprezan o toj sad u rei mojoj! kritikoj ocjeni i procjeni, jer se kod Hegela zbilja nalazimo, da tako kaemo, na dvije pozicije. Hegel je ujedno prvoklasni spekulativni mislilac a ujedno i filozof. Pri tome ujedno ova razlika, vidjet emo, ba kod Marcusea drago mi je da emo danas ba o tome jer on na svoj nain dolazi do te razlike, a ne zna da je i on sm na spekulativnoj poziciji. Ali to je, vidjet ete, ono to treba imati u vidu. Dakle, tu treba navesti neke uvide Herberta Marcusea, kao to smo rekli, jednog od najboljih istraivaa i tumaa Hegelove misli. Dakle, u tom to smo sad rekli, poznatom djelu Um i revolucija, Marcuse je kao jedan od rijetkih interpretatora Hegelove filozofije dospio do same sri onoga to se tu dogaa s Hegelom u ovom kontekstu odnosa spekulacije i filozofije. Iako, to smo sad rekli, tu bitnu toku sm Marcuse jo ne
260
imenuje tako. Ima neto tu, ja sam to ve govorio, ali treba ba s obzirom da o Marcuseu govorimo kao o vrsnom interpretatoru Hegela, i ne samo Hegela, on je inae vrsni filozof, jedan prvoklasni moderni filozof, da je i on bio pod zabludom onoga to je Kant imenovao kao spekulacija = teorija, pa onda Marcuse gotovo pejorativno govori, ah, spekulacija... To je i sm Marx govorio, a bio je spekulativni mislilac! A, zato se to dogaa kod tih filozofa, kako se to dogaa, to je sad druga stvar, trebalo bi posebno analizirati zato su se bojali te spekulacije... Ne znam, ali uglavnom, to je bila identifikacija s teorijom. Marx onda s te strane ima pravo, veli, dobro, to sad samo ta teorija, ali jedan Marcuse je morao doi, i doao je, vidjet ete, do te upravo spekulativne pozicije. Zato emo tu, naravno, navesti nekoliko takvih Marcuseovih stavova, ali ne sad samo s obzirom Marcusea, nego na njegovu interpretaciju Hegela. Mi govorimo sad o Hegelu, a on je tu ba postavio ili bar uvidio neke bitne probleme koji se tiu same sri Hegelove misli. Ve smo naglasili to da je i ja na tome insistiram, uvijek dajem malo zadrke, ne mora se s time nitko slagati ali recimo za mene je onaj prvi Hegelov spis, takozvani Differenzschrift, 1801., neto najdublje to je on postavio nakon Fichtea, kao spekulativnu osnovu za cijelu svoju filozofiju. Dakle, evo najprije, ja citiram sada Marcusea. Marcuse kae za Hegela... Da, zapisao sam si jednu primjedbu evo gledajte koji je veliki problem za sve ove filozofe o kojima govorimo treba promisliti moe li se uope kritiki govoriti o filozofiji i njezinim dometima s filozofske pozicije. Pazite, morate prekoraiti granicu filozofinosti da biste vidjeli dosege filozofije, i tako dalje. Jer, pazite, i Marx to radi jo u horizontu onog terminolokog-filozofskog, kad veli, ne Philosophie, nego Verwirklichung der Philosophie, ozbiljenje filozofije. Dakle, on odaje puno priznanje Hegelu da je sve rekao to je trebao rei kao filozof, samo mu je rekao, pa to ti je lijepo, ali gdje je to u realitetu? Ta umnost, o kojoj ti govori, treba biti u ivotu, je li, pa je to onda nazvao ozbiljenje, ili kako bi se reklo realizacija filozofije. Sve to si rekao, svaka ti ast, veli Marx Hegelu, ali idemo dalje od filozofije. Meutim, pazite, i njegov izriaj je jo u horizontu filozofinosti. A time Marx pledira ve za jednu spekulativnu poziciju s koje moe pristupiti najveem filozofu svih vremena. Evo, to je cijela pria. Ali to je problem. I Schelling je ve bio doao na to, pa je rekao da mu je taj teorijski dio filozofinosti prekratak, i jedino se praktikim prijelazom moe..., i tako dalje. Dakle, tu smo stalno ve na prijelazu izmeu filozofije i spekulacije.
261
Dakle, Marcuse kae sad ovo za Hegela: itava doktrina pojma, Begriff, savreno je... on to stavlja pod navodnike ... realistika, ako je shvaena i izvedena kao povijesna teorija... Pazimo dobro, sad, ve kae: povijesna teorija. Ali, kao to smo ve naznaili, Hegel ide za tim da raspusti..., pazite ovaj glagol raspusti, ... element povijesne prakse i da ga nadomjesti nezavisnom zbiljom miljenja to je potcrtano, pazite. Mnotvo posebnih pojmova postupno se skuplja u pojmu koji postaje jedinim sadrajem itave logike. Ova se tendencija jo uvijek mogla pomiriti s jednom povijesnom interpretacijom ako uzmemo da pojam predstavlja konani prodor uma u svijet. To to sad Marcuse nama govori u odnosu na Hegela kritika je pozicija, ali on je vrlo dobrohotan, koncilijantan prema Hegelu, on ga tu, da tako kaemo, ak i malo spaava. Jer, pazite, Hegelovo insistiranje na pojmu, kad malo promislite, onda Hegel time nije doao dalje od Kanta. Zato? Pa Kant je doao do pojma predmeta, do predmetnosti predmeta. Predmet je pojam, pojam je predmet! Ako se na tome ostaje ili zastaje, onda znamo dobro da s time nismo daleko otili. Cijela klasina filozofija ve ide dalje, pa ve Fichte ide na spekulaciju, i tako dalje, ali Hegela treba itati sa stanovita pojma pojma. Pazite ovo, pojam pojma je spekulativna pozicija, kada postavlja pitanje mogunosti pojma ili predmeta, ali ne vie kantovski, u horizontu spoznajne teorije, nego dublje, u realitetu. Dakle, spekulativno. Ali kad itate tako, a ne uzimate u obzir ono to je Hegel ve rekao, onda ete ga krivo interpretirati. to znai, recimo to pa to je abeceda on kae, onaj tko hoe filozofirati bez pojma, bolje da se ne uputa u to. Pa, to je razumljivo jer mu je Kant to ve omoguio koji je kritizirao metafiziare: vi govorite o predmetu, a niste ga ni odredili, ne znate to je i odakle je to; prema tome, niste doli do pojma, a govorite o pojmu. U tom smislu, Hegelov pojam pojma je pitanje, po emu je taj pojam kao predmetnost mogu, i tako dalje. Hegela treba itati u horizontu pojma pojma. Ali, samo ete nai da govori o pojmu. Evo, sad ga i Marcuse interpretira tako, pa ga spaava, da tako kaemo, da je tu jo uvijek na djelu povijesno miljenje pojam kao prodor uma u zbilju, u svijet. Tu sad slijedi prvi pravi uvid u, moemo sad kazati, dvostrukost, moemo kazati, neodlunost i ak gotovo neodreenost stava. Marcuseova prvoklasna formulacija glasi ovako. Naravno, to je sve interpretacija Hegela. Takva povijesna koncepcija, kae Marcuse, ivi u Hegelovoj filozofiji ali nju neprestano nadjaava ontologijska koncepcija apsolutnog idealizma. Naravno, sad da treba promisliti to je time reeno. Tu je reeno toliko puno, gdje
262
onda ja honoriram Marcuseu, kao meu ostalim interpretatorima, jer ve ovo je uvianje same sri, bti, ove dvosmislenosti, dvoznaajnosti, dvostrukosti Hegelove cjelokupne misli. A sad evo Marcuseovo pojanjenje kako toga Hegelova pojma tako i upotrebe pojma ideje a ujedno odreenja pojma bti, koje je takoer dragocjeno. Pazite, Pojam biti, to je kod nas prevedeno u Kulturnom radniku, jo 1974. godine, dakle, Marcuse, O pojmu bti, to je jedna prvoklasna rasprava gdje Marcuse dolazi do toga da je pojam bti identian s pojmom mogunosti. Pa se vraa na Kanta i veli kako je to Kantova epohalna misao jer je Kant iao za tim bt, predmetnost predmeta, i tako dalje, kao mogunost. Mogunost se pojavljuje prvi puta u Kanta kao naglaena dimenzija uope mogunosti filozofiranja. To je pitanje tog takozvanog kriticizma, da ne poinje s poznatim, kako Hegel tamo ironizira: poznato nije spoznato zato jer je poznato, i tako dalje. Ako se pone s poznatim, onda je svima sve jasno, prosjenom ovjeku je sve jasno zato jer mu nita nije jasno. Marcuse je objavio tu raspravu o pojmu bti kao mogunosti ime se zaista vrlo pribliio poziciji spekulacije. Evo to kae Marcuse: Pojam oznaava opi oblik svega bitka, a u isto vrijeme istinski bitak koji na odgovarajui nain predstavlja taj oblik naime, slobodni subjekt. Sjetimo se Kanta! Kant otkriva subjekt iza predmeta, i time kritizira metafiziare koji uvijek izbacuju subjekt van. Cijela metafizika poiva na tome to sam ja malo zaotrio, pa sam rekao da cijela filozofija hoe misliti bez ovjeka kao subjekta. A Kant ih onda korigira. A zapravo, kad malo pogledate, ne samo u mislima nego i u ivotu, taj ovjek jako smeta. I tu kod nas, u Hrvatskoj, ovjek jako smeta. Moete biti sve drugo, samo nemojte biti ovjek, jer to vam je apstrakcija! Jedan mi je rekao, da je to tap u bici! Kad spomene ovjeka a ja sam se zaletio pa sam govorio o ljudskom dostojanstvu onda su rekli, ovaj Kangrga nama zabija tap u bice! Ma nemojte!? Bez ovjeka, bez ljudskog dostojanstva budemo mi napredovali, i to ak u socijalizam, u komunizam i... Ha-ha, pa razumijete to... Ali injenica je da ti filozofi stalno, kroz cijelu historiju, isputaju sebe iz vida. Pazite, najbolji primjer za to vam je Spinoza! Kad biste mu postavili pitanje, pa dobro, a gdje ti je tu ovjek, on bi rekao, pa ovjek je modus, konano bie poput kamena, biljke i to... Sad, to e s tim ovjekom! Supstancija, ne!? To je ono iza, preko, s onu stranu, kao jedino bitno. Dakle, uvijek je svijet bio negdje drugdje, a nije bio na proizvod. Evo sada, slobodni subjekt, veli Marcuse, subjekt opet postoji u kretanju od niih k viim nainima samoozbiljenja, dakle, Selbstverwirklichung, kako
263
veli Marcuse. Najvii oblik ovoga samoozbiljenja naziva Hegel idejom. Sad kae dalje Marcuse: Jo od Platonova vremena znaila je ideja sliku... zgodno! istinskih mogunosti stvari nasuprot prividnoj zbilji. I tu lei, to smatra Marcuse, s pravom, veliina Platonova. Ako ne eli ostati pri pukim osjetilima, povrnosti, pojavnosti, treba tragati za bti toga. Dakle, to bi bila ta ideja. Meutim, grekica je, da tako kaem, bila u tome to se ta ideja onda prebacuje u transmundano, hipostazira se, i tako dalje, nije vie pojam u kantovskom smislu, nego negdje gdje jo nije..., pa je onda ideja. Dakle, privid istinske mogunosti ideje, slike, stvari nasuprot prividnoj zbilji, bio je to..., pazite, Marcuse dobro kae, s Platonom, bio je to prvi kritiki pojam..., pa onda Marcuse, na jednom drugom mjestu, kae: i ono teorijsko bilo je prvi kritiki stav prema svijetu, da si objasni bt stvari. Pa to je bio taj teorijski put. Da, naravno, prvi kritiki pojam, kao to je to i pojam bti, kojim je kritizirana sigurnost zdravog razuma u jednom svijetu koji se suvie spremno zadovoljavao oblikom, pojavnou, povrnou, u kojem su se sve stvari neposredno javljale. Stav da je istinski bitak ideja, a ne zbilja, na taj nain sadri jedan hotimini, veli Marcuse, hotimini paradoks. Sad, da li je to bio samo paradoks, to treba dobro razmisliti. Tu vidimo da je Marcuse vrlo koncilijantan spram Hegela. Bilo bi dobro kad bi bilo rijei samo o nekom paradoksu. Na djelu je ovdje, naime, od samog poetka zato sad treba postaviti pitanje: kojeg to poetka, kakvog poetka, da li od poetka sme filozofije, to treba promisliti zaotrena odluka: ili na ivot ili na njegovu samoobmanu. A sa svoje strane malo zaotravam tu odluku ovako: ili na spekulaciju ili na filozofiju. I sm Marcuse, samo na drugi i drugaiji nain, pogaa samu bt toga odnosa. Pri tome eli, djelomino s pravom, kako vidimo, opravdati Hegela, pa kae ovo, pazite: Za Hegela ideja znai ivot i aktualni oblik istinskog bitka. Sad ima jedan problem koji je moj problem, ali nije samo moj. Ima jedna, ako govorimo o paradoksu, onda je to zbilja jedan paradoks. Svakako moemo i trebamo i moramo postaviti pitanje, a to se ne tie samo Hegela nego cijele klasine njemake filozofije, ak s onim najviim vrhuncima, ve sa spekulacijom, i tako dalje: svi ti filozofi upotrebljavaju pojam ideje, a iz toga nuno, normalno, onda imate i pojam idealizma. Pazite protivurjeje: pojam ideje vam je identian s pojmom materije. Kad to kaete, to izgleda nebuloza, zar ne ali to je materija? Pojam, apstrakcija! Pa gdje imate materiju? Tu? To nije materija, to je stol! Materija je isto kao ideja apstrakcija od svake pojedinane stvari. Prema tome, to je jedna marksistika
264
nebuloza, nikad nisi mogao nikome dokazati, vele, neemo mi idealizam, mi hoemo materijalizam. Insistira na materiji ili na ideji, to ti je jedno te isto. Prema tome, nema sukoba, a govorilo se, borba izmeu materijalizma i idealizma, i tako dalje. Gledajte, i klasina njemaka filozofija kae, to ete nai kod Fichta, kod Schellinga, kod Hegela: neemo mi taj realizam, to znai materijalizam, pa ga naziva ak dogmatizmom, nego hoemo idealizam. To znai da cijelu stvar postavlja samo na jednu stranu. A ne dolaze do toga da je to ista pozicija! Ali sad treba ii na to, vidite, kad govorimo o paradoksu, onda sam ja naao takav jedan paradoks, sad u vam proitati, to sam izvadio iz Bergsonove Stvaralake evolucije, Henri Bergson, koja je kod nas prevedena jo prije [II. svjetskog] rata, u Beogradu, Kozmos. Dodue, kad gledate, nema nikakve stvaralake evolucije, postoji samo stvaralaka re-evolucija, ali dobro, Bergson je mislio taj lan vital, kretanje, ivotnost, i tako dalje, ali pazite, on je s te svoje pozicije doao do toga da je ideja umrtvljenje toga lan vital. Ali pazite, zato to mene sada intrigira!? Mene je to zbunilo i ja sam mislio, kako jedan Bergson, koji nije kapacitet jednoga, recimo, Hegela, i tako dalje, dolazi do tako neega do ega Hegel nikad ne dolazi, a to je da opravda upotrebu pojma ideja, pa onda i idealizma! Ja ne znam, moda ete mi vi rei, ali ja sam proitao sve i nigdje to objanjenje nisam naao, nego ideja-idealizam, to je kao normalno, je li! Ma kako moe biti normalno!? Znam da sad netko moe rei, znate, ja pod idejom ne mislim ba ono kao Platon, ali, emu ti onda taj pojam ideja!? Pa zar nema drugog pojma? To je doista malo udno! A gledajte, evo Bergson, zar sad jedan Bergson meni mora tu pomagati!? Evo, gledajte, najprije jedan mali uvod iz toga. Pod kvalitativnim postajanjem, pod razvojnim postajanjem, pod ekstenzivnim postajanjem, duh mora traiti ono to je odbojno prema promjeni. To je kritika! Odrediv je kvalitet, oblik ili bt, cilj, takav je bio osnovni princip filozofije koja se razvijala kroz klasini stari vijek filozofije takozvanih oblika, ili da upotrijebimo jedan izraz blii grkom, filozofije ideja. To veli Bergson. A sad pazite ovo: Rije eidos, koji ovdje prevodimo s idejom ima zaista ovaj trostruki smisao: ona oznaava, prvo, kvalitet, drugo, oblik ili bt, i tree, cilj ili namjeru akta koji se vri, tj. u osnovi namjeru akta, pretpostavljenog kao izvrenog. Pazite to on sad kae: Ova tri gledita jesu gledita pridjeva, imenice i glagola, i odgovaraju trima bitnim kategorijama jezika. Poslije objanjenja koje smo dali..., to je dalje njegovo objanjenje, mogli bismo sad rei, mi bismo morali, moe biti, prevesti eidos sa izgledom... pa, evo, to je Marcuse rekao: slika! ... ili
265
bolje, momentom. Jer eidos je..., pazite sad ovo, ... to je ideja... stabilni izgled uzet sa nestabilnosti stvari. I to nam sad mora rei jedan Bergson!? Svesti stvari na ideje, znai svesti postajanje... to bismo njemaki rekli werden ...na njegove sastavne momente, od kojih je svaki, uostalom, po pretpostavci, van zakona vremena..., pa to je sjajno reeno, ... i kao obran, kao ubran u vjenosti. Pa, to mene asocira na Zenona koji je dobro tamo s te pozicije rekao, strijela ispucana uope se ne kree, nema vremena, uvijek na jednoj odreenoj toki! Pa onda onaj Ahil i kornjaa, ne! Ahil nikad ne moe stii kornjau ako je ona dobila malo fore, kako se kae, pred njim! Jer, dok on nju stigne, ona je uvijek ve malo odmakla, i tako dalje. Dakle, mi smo time onda prostorno odredili vrijeme! Evo, to je cijela pria. A to je sad ono na to nam Bergson hoe tu fino ukazati na ovo sad bismo mogli rei statinost pojma ideje, koja moe govoriti o konanosti, gotovosti, zakljuenosti. Onda se time Hegel bavi u kritici, imate toga na puno mjesta, u Enciklopediji, gdje kritizira ono ex nihilo nihil fit, iz niega ne postaje nita, nego ovi metafiziari jo od Melissa kau, samo iz neega moe postati neto. Tu je zalom onog po emu ili iz ega. Dobro, a sad Hegel veli, ako neto jest, ne treba tek postajati! Prema tome, iz niega ili bolje rei po niemu postaje neto! A ovo nita iz nita miljeno je kao povijesni in, kao akt, kao samodjelatnost. Prema tome, ja u ponoviti, to se sad tie ovoga pa to treba razmisliti: svesti stvari na ideje, znai dakle svesti postajanje Bergson govori tu o lan vital, kretanju, i tako dalje, o ivotnosti na njegove glavne momente, od kojih je svaki, uostalom, po pretpostavci izvan zakona vremena. Dakle, izvan vremena, i kao da je ubran u vjenosti! Pa to je metafizika! Metafizika ne poznaje vrijeme! Onda sam ga ja citirao, pa su me gledali oni metafiziari u Freiburgu, pa sam im citirao Hegela iz Jenske realne filozofije onaj stav: vjenost je misao vremena, Die Ewigkeit ist der Gedanke der Zeit. A to to znai? Da mora najprije biti u povijesnom vremenu da bi uope doao do samog pojma vjenosti. Pa pita, a to je bilo prije? Nije bilo nita prije! Sm si poeo ivjeti i djelovati i raditi, i tako dalje, pa si time tek bio u vremenu, i samo po tome si uope vremenito, povijesno bie. A onda tek naknadno moe postaviti pitanje, pa dobro, a to je bilo prije! Ma, nije za tebe bilo prije toga nita! Maglica svemirska maglica! Moda to jedino, ali samo poto si ve bio povijesno-vremenito bie! Sad jo samo ovo, pazite. To ja navodim zato jer sad emo doi do prvoklasnog Marcuseova stava koji e rainiti to zamreno klupko, da tako kaem, ne reflektirajui na taj pojam ideje, kao to radi Bergson. Ali, im
266
se stave nepomine ideje, pazite, jer to je dobro reeno, u osnovu kretajue zbilje, odmah slijedi itava jedna fizika, itava jedna kozmologija, i ak itava jedna teologija i metafizika. Evo, to je sad cijela ta pria koja tu meni onda postavlja pitanje. To se jako lako ispusti iz vida. Evo samo jedan primjer, dakle, Werner Marx je u Freiburgu sluao ono moje predavanje, i potom u razgovoru on veli meni, kad sam ja te teze izrekao, da ga poniavaju ovi tamo, koji pojma nisu imali, metafiziari, kolege, profesori, zato jer on jednoga Balkanca pitao, pa gdje ste to, kolega, nali? A ja se cijeli ivot bavim tim problemima i klasinom filozofijom, pa sam onda s obzirom na ove male lopove tamo, univerzitetske, koji su me ignorirali kad sam govorio o Hegelu, metafizika ili revolucija, pa sam onda rekao, Herr Kollege, to vam je na stranici 273 Jenske realne filozofije... a ovaj se zaudio. A to sam ja njima namjerno, da malo pokaem kako ovaj Balkanac to ve ima u glavi, onda sam iz take izvadio, imao sam sa sobom ovu Jensku knjigu, pa sam rekao: Pogledajte, Herr Kollege... A on veli: Ach so, to je interesantno, to ja nisam zamijetio! A da je on sluajno bio jedan od ovih metafiziara, ja bih njemu rekao: A znate zato niste!? Jer ste bili fenomenolog, pa za vas takav stav, ako ste ga i itali, nije nita znaio! Razumijete to? To je kolovanje! Kad je netko dobro kolovan u jednom konceptu, ovdje u fenomenolokom, on ne mora nai u Hegela stav koji izlazi izvan toga i s onu stranu toga. A ja to njemu nisam htio tako rei jer je on meni de facto priznao otkrie, i tako dalje. Pa, to se dogaa. I Kangrgi se vjerojatno dogodilo da negdje nije naao analizu toga pojma ideje kod Hegela koja bi opravdala upotrebu tog pojma, makar je ona pokuana. emu, dakle, klasina njemaka filozofija upotrebljava pojam ideje, to meni nije jasno! Premda ima, pazite, u svakom sluaju, ne samo terminoloki, nego duboko smisleno, ono to i Marcuse govori za Platona, taj kritiki moment toga pojma, taj teorijski moment, koji se ne zadovoljava povrnou i pojavnou. Tu je zapravo to teite da onda i klasina filozofija u tom kontekstu to moe upotrebljavati. Samo to ja mislim da su imali ve s Fichteom dublje terminoloko odreenje, naime, mogunost, a ne da i dalje upotrebljavaju isti pojam. Pazite, mi nismo imali vremena, ja sam vam to obeavao, Schelling je ve prvoklasni razraiva ili, kako bi se reklo, produbljiva, Fichteove spekulacije. A glavno djelo mu se zove Sistem transcendentalnog idealizma. Pazite, sva tri pojma sad u biti grub mogao je Schelling baciti u smee! Jer niti sistem, niti transcendentalni niti idealizam ne odgovara za ono to
267
on pie! Sistem, a sm on veli: kad ja to upotrebljavam, to je sistematinost, suvislost, dakle: koherentnost. A Hegel je ostao na sistemu kao gotovosti, zakljuenosti... Sad emo pitati zato? Hegel je jedini imao pravo na to. A znate zato? Zato to je rekao sve do kraja, jer sve to se iza Hegela dogaa do danas, to je brbljarija! Ako me razumijete! U filozofiji on je sve rekao! A onda transcendentalno! Nema vie nita trancendentalno! Pojam transcendentalno vai samo za Kantovu metodu, istraivanje mogunosti domaaja, dometa i granica spoznavanja. I to vie nije upotrebljivo u spekulaciji. Tu je sve ve pretpostavljeno. A onda na kraju imamo posla s idealizmom. A zato nema vie materijalizma? Dakle, sva tri pojma mu ne odgovaraju. Eto, to je to. Dakle, ja nisam doao do drugog objanjenja, to je moje miljenje. Pokuao sam u tom mom jednom rukopisu opravdati. Oni se mue sa starom terminologijom jer nemaju drugu. Pa ve samo ovo, pazite, identitet subjekt-objekt to je palijativ! Imate pojam subjekt-objekt, pa sad, nije jedinstvo nego identitet! I to si time dobio? Dobio si krpariju da pomou pojmova koji su ti na raspolaganju, a nita drugo nema, izrazi ono to misli da je preko toga! Pa onda kae, identitet a ne vie jedinstvo! Ali pazite dobro, u spekulaciji si ostao na stanovitu ili terminologiji filozofinosti. Dakle, to su te tekoe koje treba imati u vidu, u svakom sluaju. Ali dobro, pa sad moramo rei da ti filozofi, budui da su prodirali u novo, a nisu imali terminologiju, da nisu imali na raspolaganju druge mogunosti. Ali s pojmom ideje ini mi se da su pretjerivali. Evo, tu jedan Bergson doe do toga pa insistira zaista na onome to taj pojam po sebi sadri, jer on fiksira. Pa to je pojam! To je ve Kant znao! Fiksiranje! Odredimo predmet, stol, i onda time baratamo. Ali nismo daleko stigli jer nismo pitali odakle stol. To je spekulacija. Dobro, evo to je taj problem s obzirom na ovaj pojam ideje. Ja u sad ponoviti Marcusea. Za Hegela ideja znai ivot i aktualni oblik istinskog bitka. Pa dobro, u redu, a zato ba ideja? Zar ne bi bilo dovoljno da kaem ivot i aktualni oblik istinskog bitka? To mi je dovoljno, ne moram to nazvati idejom. Pa onda Marcuse dodaje ono to se nalazi na kraju Hegelove Logike, pazite, to je interesantna stvar, interpretirajui Hegela na kraju njegove Logike, istie element prakse koji je i dalje tu sadran, u zakljunom dijelu Logike! Odgovarajui oblik ideje nazivan je jedinstvom pazite, ne identitetom spoznaje i djelatnosti. I sad dodaje, to je protivurjeno, identitetom teorijske i praktike ideje. Marcuse veli, Hegel izriito izjavljuje da je praktika ideja, dakle... ja sam sebi postavio pitanje, zar nije dovoljno tu rei praksa, zato
268
treba rei praktika ideja? Moemo poeti razliito objanjavati, ja sam to pokuao tamo u svojem djelu kako je neprimjereno danas upotrebljavat pojam praxisa jer se on odnosi samo na starogrku filozofiju, i zna se dobro to taj pojam iskazuje, i tako dalje. Dovoljno je rei praksa. Ja sam pokuao objasniti to sad znai taj pojam za razliku od onog starog pojma praxis. To nije isto! Pa ekajte, nama su kad smo osnovali Praxis, tamo one kolege u Njemakoj rekli, pa to vam je sad to, zar ste ostali s tim praxisom, to mi Nijemci moemo ostati jer nemamo drugog izraza, i tako dalje. Pa ja sam rekao, dobro, to je zato da se i internacionalno naglasi ime jednog filozofskog asopisa. Dobro, to je drugi razlog. Evo, praktika ideja, ozbiljenje dobra to Hegel govori na kraju Logike ozbiljenje koje mijenja izvanjsku zbilju, pa onda je to je Hegelov stav via od ideje spoznaje. To, dakle, Hegel kae, na kraju svoje Logike, da je praktika ideja via od ideje spoznaje. to je time rekao? Ono to mu je Kant zapravo ve rekao primat praktikog uma. Pa onda Fichte, pa Schelling i tako dalje. Pazite, ovo kae Hegel: ...jer ima ne samo dostojanstvo opega, kao u teoriji, nego i dostojansvo jednostavno ivotnoga. Pazite to! To je citat iz Hegelove Logike, na kraju. Dakle, Hegel nam sve tono govori, ali kad doe do toga, ide svim moguim putovima, da ne kaemo stranputicama. Tu je sve tono kad se ovako citira, samo to nakon svega toga, kao to kaemo, ostaje kljuno pitanje: to, emu, zato i u kojem smislu sada s tom idejom? Sad, to je pitanje koje je za diskusiju, naravno, ja nita ne tvrdim kome i emu je ona uope potrebna mislim za ove klasine filozofe ako se naime eli biti ujedno s onu stranu filozofinosti za volju spekulativnosti! Zato ovdje Hegel kao samo po sebi razumljivo preuzima taj pojam ideje od Platona, a da nikada i nigdje nije eksplicitno opravdao taj nain izraavanja, pa sam ja to naao kod Bergsona. Dakle, vidite to se time hoe rei. [Dodatak: Ovdje je sad mjesto da ispunim ono obeanje da u vam navesti Hegelov stav za koji sam pola u ali rekao da me Hegel zaveo. Dakako da sam odmah dodao kako sam i sm pritom bio sukrivac, ali vailo je to obostrano. Evo tog Hegelova stava iz njegove Logike u cijelosti: Stav da je ono konano idealno... ovo je iskazano tako da se misli na ideju, a da se izbjegne primisao ideala, to bi znaio upravo suprotno, inae identino s: idealno sainjava idealizam. Idealizam filozofije ne sastoji se ni u emu drugome doli u tome da se ono konano ne prizna kao istinski postojee. Svaka je filozofija bitno idealizam, ili ga bar ima za svoj princip, a pitanje je onda samo koliko je taj princip zbiljski proveden... Opreka idealistike i realistike filo-
269
zofije... Hegel misli materijalistike stoga je bez znaenja. Filozofija koja konanom opstanku kao takvom pripisuje istinski, posljednji, apsolutni bitak, ne bi zasluivala ime filozofije... U stvari je duh pravi idealist uope; u njemu, ve kad osjea, predouje, jo vie ukoliko misli i poima, nije sadraj kao takozvani realni opstanak; u jednostavnosti onoga Ja takav je izvanjski bitak samo ukinut, on je za mene, on je ideelno u meni (G. W. F. Hegel, Wissenschaft der Logik I, Felix Meiner, Hamburg, 1963., str. 145-146). O emu je, dakle, ovdje rije? Prije svega, imao sam ovdje u vidu ono bitno Hegelovo, kad on pod pojmom duha misli nain totalnog ovladavanja svime to jest, dakle, svijetom i sobom samim, te je to bilo osnova za itanje navedena stava samo i jedno u tom smislu i kontekstu. Tome je pridoao i stav Herberta Marcusea, kako je za Hegela pojam duha zapravo shvaem i miljen kao um u svome historijskom razvoju, od elementarne zamjedbe ili percepcije, pa sve do samosvijesti, znanja znanja i hegelovske apsolutne znanosti. Marx je sa svoje strane dodao tome kako je um svagda u historiji vladao i bio na djelu, samo ne uvijek u umnom obliku, mislei pritom na njegove ideologijske klasne oblike u kojima se pojavljivao. To je bila za mene jedna, i to bitna, strana stvari na osnovi koje sam shvaao i interpretirao samu bt Hegelove misli i cjelokupne filozofije. No, iitavajui taj navedeni stav uvijek iznova, shvatim kako Hegel u cijelom tom stavo o duhu i idealizmu navodi samo i iskljuivo one momente ili etape u razvitku duha koje ostaju u dimenziji ili horizontu onoga to emo nai u Kantovu transcendentalnom stavu, kojim se pomou subjekta, dakle razuma, tek dospijeva do predmeta. Pri emu Kant jo uvijek dobrim dijelom, ako ne i apsolutno, zastaje samo u dimenziji spoznajne teorije, te se itava stvar iscrpljuje u spoznavalakom horizontu. A to onda jo nije Hegel! to, dakle, ovdje eksplicitno nedostaje!? Upravo ono po emu je Hegel ve u svojoj Fenomenologiji duha epohalan mislilac, naroito IV. glavom u njoj, gdje je dospio do stava kako se historijski proces samoosvjeenja ovjeka ne dogaa po liniji vladajuih (gospodara) nego upravo po liniji radnog ovjeka (roba, kmeta, radnika), koji je djelatno u materijalnoj proizvodnji suoen s prirodom, preraujui je i modificirajui je svojim djelom u predmet. Dakle proizvodei svijet i sebe u njemu, postajui pritom svjestan svoga ina i samoga sebe kao tog proizvoditelja i stvaraoca svojim stvaralatvom, po emu tek sve uope jest! Dakle, svojom materijalnom proizvodnjom prije svega, to znai da je time i samo time doao do svijesti o tome, pa time i do samosvijesti. Te je tek tim i takvim totalitetom svoje djelatnosti kao samodjelatnosti postajao
270
ovjekom, A sm je Hegel pod utjecajem Fichteova naglaavanja kako ono Ja ne moemo vie tradicionalno razumijevati iskljuivo kao spoznavalaki subjekt nego kao identitet subjekt-objekt, to je onda Hegel nazvao Ja kao apsolutni negativitet, odakle onda potjee i ono njegovo odreenje etwas neto kao rezultat negacije negacije. I sad, ako netko paljivije ita navedeni Hegelov stav, a imajui pritom u vidu cjelinu i bt Hegelove misli, u tom e stavu prije nai transcendentalnoga Kanta nego pravoga Hegela! I u tome lei ta mogunost zavoenja itatelja to se dogodilo i sa mnom. Vrijedno je i instruktivno za sve ovo reeno navesti jedan prvoklasni Marxov stav iz Ranih radova koji na svoj nain potkrepljuje reeno: Vidi se ... naime iz Hegelove prethodno potvrene i problematizirane historijskopraktiki oovjeene prirode, tj. iz stvaranja pet osjetila, to je posao cjelokupne dosadanje svjetske historije kako subjektivizam i objektivizam, spiritualizam (to jest, idealizam, op. M. K.) i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje... a vidjeli smo da nam upravo to naglaava Hegel u onom stavu kao takve suprotnosti tek u drutvenom stanju; vidi se kako je rjeenje teorijskih suprotnosti mogue samo na praktiki nain, samo ovjekovom praktikom energijom, i njihovo rjeenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje, nego zbiljski ivotni zadatak to ga filozofija nije mogla rijeiti upravo zato to je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak (Marx-Engels, Rani radovi, Kultura, Zagreb, 1953. str. 233-234).] Sad imamo jedan drugi stav s Marcuseom koji kae: Nain na koji Hegel pokazuje ovo jedinstvo... pazite sad, Marcuse opet govori o jedinstvu, nakon Fichtea, pa nema vie tu jedinstva, nego identiteta! ... na nain na koji Hegel pokazuje da je on izvrio konanu preobrazbu iz povijesti u ontologiju. To je ono mjesto za koje hou ukazati da je to ve jedan spekulativan stav, da je to najdublji uvid u sr Hegelove misli to ga je izvrio, po mom sudu, jedino Marcuse, u tom svom djelu Um i revolucija. Hegel je izvrio konanu preobrazbu povijesti u ontologiju! Naravno da sad treba vidjeti to to znai. To drugim rijeima znai, kako tu veli izvrio, prijelaz sa stanovita ivotnosti ivota, to ve Fichte izraava svojim Ja, samosvijeu, samodjelatnou, kao slobodom, pa to onda Hegel ponavlja, pazite, kad veli, Ja kao apsolutni negativitet. Pa to mu je Fichte! To je poetak svijeta samodjelatnost. A filozofija kao ontologija, pazite, kao metafizika, jer ontologija nije nita drugo nego metafizika, pa mene uvijek korigiraju kako to nije isto, ali pazite: racionalna psihologija, racionalna teologija, racionalna ontologija to je ta metafizika, ili ako hoete, ontologija je jedan dio metafizike,
271
ontologija je fiksiranje bia, kao takvog. Dakle, filozofija kao ontologija, dakle metafizika, koja ve od poetka preskae tu mogunost ivotnosti za volju gotovosti, dovrenosti. Kad kaete dovrenost onda vam je to savrenost postojeega. Ono to je dovreno jest savreno. To je identitet. I metafizika poinje s gotovou svijeta, ivota, svega... i tako dalje. Dakle, njegovo umrtvljenje. To je ono to nam je na svoj nain Bergson rekao s pojmom ideje, bez obzira hoemo li se s time sloiti, nije pitanje pojma, nego smisao onoga to se iskazuje. A to to nam sad Marcuse govori, bila je konana presuda ne samo nad ivotom nego i nad spekulacijom kao njegovim istinskim, iskonskim izrazom i potvrenjem, a sma je Hegelova misao tu ostala negdje izmeu. Upravo ovdje sad lei pravo mjesto na kojemu dolazi do punog izraaja bitna razlika izmeu Fichtea i Hegela. Dok se Fichte krvavo borio, da to kaemo ovim rijeima, da prekorai horizont filozofije kao bitne neistine to je ono to Marx zapravo hoe rei Hegelu: vrlo si to lijepo filozofski protumaio, ali toga ti nigdje nema u ivotu! Prema tome, ako misli da je to ta jedina istina, onda ivimo u neistini, jer je ivot drugaiji. Pa, to ivimo svaki dan, moemo uljepavati sve skupa! Ja smatam da je za svakoga tko je religiozan, religioznost onda najfiniji nain ili ak, kako Hegel na jednom mjestu kae, poetski, da se izie iz ove doline suza, pakla i strahota, i tako dalje. Sretni su ljudi koji su istinski religiozni, koji vjeruju da e biti nagraeni na drugom svijetu, i tako dalje. Tu je ta kranska utjeha koja je dragocjena za ljude koji su bespomoni. Ali to je samo jedan mogui odgovor, no onda znam to sam rekao, pa neemo sad to poistovjetiti s filozofskim traenjem nekakve istine, ako smo na istoj poziciji. A filozofija nije utjeha, kako kae Hegel u svojoj Fenomenologiji duha. A filozofija je tu, kad bi sad gledali s Marxove pozicije, ostala samo jedna puka ideologija. Ideologija nije istina, ona je samoobmana! To su ti problemi. ekajte, to je sad jako aktualno danas. Pazite, kad netko veli, bioetika, to lijepo zvui, to je sad postalo moda. Ja sam tu kontrirao, malo karikirano, recimo, doete Hitleru pa velite, gospon Hitler, pa ovo nije moralno to vi radite, pa te logore, pa ubijate... A on bi rekao, a jelte, Herr Kangrga! Pogledao bi u Himmlera, i onda bih ja zavrio u konclogoru. Dobro, alu na stranu, ne moete s nekakvim moralnim apelom doi Hitleru koji ubija milijune ljudi, unitava, i tako dalje. Ne moete to rjeavati moralnim apelom! Evo, sad se svaki dan pria, to zagaenje... Bush je rekao, mi ne potpisujemo onaj Kyoto ugovor, i tako dalje, a zato? Jer je to nama preskupo, i gotovo! Mi emo ii do rasprsnua ovoga svijeta, Zemlje, a onda doe
272
bioetiar pa veli, pa to nije lijepo, treba se tu ipak malo moralno ponaati. A to se dobiva time? To je gospodarski, politiki aspekt najdubljeg ivotnog problema gdje je rije o biti i ne biti ovjeanstva! Pa, ne moe tu nita s moralnim apelima... pa znate, ujte, gospon Bush... On bi rekao, pa, dobro, bumo to malo poboljali... Evo, sad je nedavno upravo to rekao, bumo se malo potrudili... Pa, neemojmo, nismo djeca! Budimo ozbiljni ljudi. Ja se cijeli ivot trudim da doem do same sri, do bti etiko-moralnog fenomena. A ovi drugi se niti ne trude, pa ne znaju niti ta je etika, ne znaju ni ta je moral, pa onda malo moralno, malo bioetike, pa malo ovako malo onako... Ma dajte, to ne dolikuje, to nije nain! Dakle, to je taj problem ivota! Mi tu sad moramo ostati pri ovoj osnovnoj tezi, za koju ja kaem da je stvarno spekulativna, ja bih je tako nazvao s obzirom na cijelu interpretaciju Hegela do sada, s jednim stavom do kojega Marcuse sada dolazi, da Hegel povijest pretvara u ontologiju to je presuda, to znai da Hegel spekulaciju pretvara u filozofiju. Povijest pretvara u ontologiju! A to to znai? To znai: proces je zaustavio pomou ontologije, kao gotovosti, i onda to naziva apsolutnim idealizmom. Pa to mu kritiki govori Marcuse. Svaka mu ast Marcuseu, a i Hegelu, naravno! Dakle, iako nas, naime, Marcuse svojim prvoklasnim uvianjem onoga bitnoga u Hegela, s obzirom na taj opi stav o pretvaranju povijesti u ontologiju, doveo do toke istinskog razumijevanja upravo toga kljunog odnosa, u kojemu se ponavlja onaj, pazite, prekrasan stav Hegelov o rui u kriu sadanjosti Rose im Kreuz der Gegenwart gdje je ta rua, taj pojam, taj smisao, ta ivotnost, ono to je bitno ivotno taj kri sadanjosti to je ovo to mi ivimo. A moramo iz toga izii van, na bilo koji nain, ne palijativno! To je mjesto gdje Hegel kae, spoznati um u kriu sadanjosti. On to ponavlja poslije u Enciklopediji, a to je u ovom uvodu u Filozofiju prava, ime je zapravo, kad gledate, naglaena potreba, ono to bih ja sad rekao, da se prodire pod kou sadanjosti, tj. do uma kao onog praktikog u smislu spekulacije, jer pojam uma se, nakon Fichtea, vie ne moe upotrebljavati drugaije nego to je on rekao um je po svojoj biti praktiki. To je prijelaz sa stanovita razuma kao teorijskog organa na praktiki organ, pa onda tek slijedi spekulacija u smislu identiteta, pri emu onda pojam mate igra tu bitnu ulogu. Dakle, rua u kriu sadanjosti tu je zamagljena, ostalo je to u zraku, jer tu bi bilo odlunije pitanje gdje i kako se dakle i historijski i misaono gledano dogaa to pretvaranje ili preobrazba povijesti u ontologiju?
273
Ja u vam sad rei ovo. Na to je pitanje ne moda, nego jedino sigurno odgovorio Karl Marx, tako da se razumijemo. U istraivanju bitne filozofijsko-ekonomijske problematike, u pojmu konkretnoga, pazite to je sr pitanja oko kojega se vrti cijela problematika, konkretno-apstraktno, pa onda znamo dobro da Hegel kae, apstraktno je upravo konkretno, kad su kritiki rekli da filozofi misle apstraktno, te je on onda odgovorio i rekao, filozof je jedini koji se trudi da doe do konkretnog, a to znai do bti stvari, da se ne zadrava na rasplinjavanju pojavnosti. Dakle, da ne duljimo, pazite dobro, Marx kae ovo: Ono konkretno jest konkretno jer je saimanje..., njemaki Zusammenfassung, ... mnogih odreenja, dakle jedinstvo mnogovrsnog. U miljenju... ovdje sad s obzirom na ovaj stav Marxov, za razumijevanje onoga bitnog u naem raspravljanju, treba naglasiti, u filozofijskom miljenju, jer o njemu je rije. Jer, ako idete sada na nekakvu konsekvenciju, onda morate rei, pa jedino je filozofija ila na istinsko istraivanje... kroz cijelu historiju ovjeanstva i kad je to bila i uspijevala, onda je bila spekulacija. Dakle, rije je o filozofskom istraivanju, pa ovo, konkretno, pojavljuje se kao proces saimanja, kao rezultat, a ne kao polazna toka. Premda je to konkretno zbiljska polazna toka i stoga takoer polazna toka toga takozvanoga zrenja, Anschauung, zora, ... i predoivanja, dakle Vorstellung. Tu sad slijedi kljuno mjesto za dokuivanje ne samo Hegelova prijelaza sa spekulacije na filozofiju i njihova stalnog uzajamnog proimanja i mijeanja, nego sama sr filozofije kao filozofije, to jest, reeno s Marxom, obrnuti proces samog miljenja koji se onda die na rang filozofijskog miljenja, i ovdje lei odgovor na pitanje pravog odnosa filozofije i spekulacije. Pazite to Marx kae: U prvom se putu puna predstava..., Vorstellung, bila rasplinula, pretvorila u apstraktno odreenje. U drugom pak vode apstraktna odreenja..., pazite dobro, k reprodukciji konkretnoga u putu miljenja. Kad biste se sad malo vratili natrag, to isto vam govori Schelling. Pazite, Schelling kao filozof govori da je filozofija oponaanje, Nachahmung. A to smo citirali prethodno, pa ako on kae za sebe kao filozofa da oponaa... to oponaa? Pa, jedino ivot! To znai da s filozofijom imamo posla samo sa oponaanjem ivota a ne sa ivotom samim! Naravno, ako hoemo pojednostavniti taj problem! Prema tome, reprodukcija! Kako uope dolazimo do pojma reprodukcija!? Pa valjda pomou pojma produkcija! Pa, valjda je najprije bila produkcija da bismo doli do reprodukcije! Onda ne moe poinjati s reprodukcijom, kad je ona ba re- i dolazi na kraju. Ili, pojednostavljeno reeno, ovjek je morao najprije biti na djelu da bi mogao onda to oponaati, znati i misliti, i
274
tako dalje, da shvati uope ono to njegov vlastiti ivot jest. Ja sam insistirao da su stari grki mudraci bili ti koji poinju s identitetom, da tako kaemo, teorija-praksa, u pojmu mudrosti, a to su znali i drugi mudraci. ovjek kad poinje kao takav, kad vie nije ivotinja, razmilja o cjelini ivota ako razmilja. Jer, svijest ima svaki mulac koja mu slui samo za snalaenje i akomodaciju na sve oko sebe. Prema tome, ovjekova misao nuno je usmjerena na konkretno, na praksu, na ivot, na sve oko njega. I to je tamo uvijek u nerazluivu jedinstvu koje se naziva mudrou. Ali kad uzmete, recimo nae ekonomiste, onda imate produkciju i reprodukciju. Dobro, sad kad ve o tome govorimo, ja nisam siguran je li Marx, recimo, itao Fichtea. On se bavio uglavnom Hegelom, a vjerojatno jest itao, jedno s drugim. Ali pazite, razrjeenje naeg sadanjeg, ovog tu, ivota, po Marxu znai pretvoriti rad u samodjelatnost! To je njegov stav. Jer, rad nije nita drugo nego otuenje ljudske samodjelatnosti. Pa to mu je Fichte stavio na poetak! Mi ivimo u dimenziji rada kao otuene samodjelatnosti. Kad bismo se mogli vratiti natrag, onda bi to bilo, znai, razotuenje ili doista povratak u budunost. I to bi bio taj pojam. Ali pojam Selbstttigkeit, samodjelatnost, kod Marxa se nalazi kao razrjeenje bitnog ljudskog problema kroz itavu historiju ovjeanstva. Jer se ve s klasnim drutvom, ve od Platona pa do danas, odvija upravo to da smo samodjelatnost pretvorili u robovski, kmetski i radniki rad, u otuenje te samodjelatnosti. I to smo mi! Ja se sjeam, kad sam govorio da sam ja proleter, onda su me moji kolege ismijavali, ha, proleter, pa nisi ti radnik! Pa nisam, dakako, radnik, seljak i nekad je bila potena inteligencija! Ja spadam valjda u tu potenu inteligenciju, a moda i bez toga potena, ako i nisam poten, onda sam inteligent, spadam u inteligenciju. Ali mi smo zapravo najamni radnici, to je cijela pria! I sad, moe vam poslodavac biti kapitalist, magnat, ovaj i onaj, ili socijalistika birokracija ili bilo koja sada... Pa dobro, onda kad su one filozofe, koji su mi se smijali, u Beogradu, bacili na ulicu s fakulteta, onda sam im doao rei, deki, a kako je to sad s vama, a gdje vam je poslodavac, niste vi proleteri!? Ma, niste vi zapravo ni proleteri, jer proleter znai, pazite dobro, samosvjesni radnik, samosvjesni seljak i samosvjesni inteligent. To je proleter. A ja sam to, evo! S naglaskom na samosvijesti! A proleter je historijski gledano posljednji stupanj do ovjeka! Dobro, kad ve govorimo o mojemu dragomu Karleku Marxu, on kae: Hegel je dospio stoga... razmiljam, moe li se ovo njegovo geriet
275
auf shvatiti i kao spao na... dobro dospio stoga na iluziju da shvati ono realno iskljuivo kao rezultat miljenja koje se u sebi saimlje, u sebi produbljuje i samoga sebe kree, dok je metoda da se uspne od apstraktnoga ka konkretnomu samo nain za miljenje da sebi to konkretno prisvoji, samo taj da se to konkretno reproducira kao duhovno konkretno. Evo, kao duhovno konkretno. To znai ono to smo rekli reprodukcija. Duhovnomisaona reprodukcija naeg ivota koja, dakako, moe u sebi sadravati puno istine ili uvianja, i tako dalje, ali mi ostajemo samo izvan toga, mi smo samo apstraktni participatori na neemu. Pa, to meni vrijedi znati da sam u tom kapitalistikom ivotu nula, da nita ne znaim! Pa meni je to poznato, i to sad s tim? Pa, sad, moe li Kangrga promijeniti svoj ivot time to tako dobro zna to se s njime dogaa!? To je bilo tako miljeno sa stoicima i skepticima, jo u starom vijeku, pa su onda rekli, i Epitekt, i rob moe biti slobodan u svome miljenju. Pa lijepo misli, a rob je svezan, onda mu onaj tamo lomi ruku, a on mu veli, gospodaru, moe mi tako slomiti ruku, ali ne i slobodu da mislim. A on mu je slomio ruku, a ovaj to sve lijepo zna i pri tom je pravi filozof ! To to sad mi duboko znamo te stvari, ba i nije velika pomo. Ja mislim da bih onda, ako ve idem na to, trebao radije da postanem religiozan pa si mislim: dobro, sad patim, ali zato u doi u nebo. Pa, ja sam dobar ovjek, nisam nikad nikome elio ni inio zlo, nisam nikad u ivotu nikome htio nauditi, i mene bi sigurno sveti Petar primio gore. Ja to stalno naglaavam, da on mene eka s aom dobroga vina, gore u nebu... Dakle, evo jo jedan zakljuak s Marxom, pazite: Nipoto, meutim, da to miljenje reproducira proces nastajanja samoga konkretnog. Pazite, to je zakljuak iz djela Grundrisse der Kritik der politischen konomie, iz 1857-59., dakle, oni tekstovi koji su tek 1953. otkriveni i objavljeni. Pazite, sve do 1932. godine nije se uope znalo da je Marx uope bio nekakav filozof, dok nisu bili izdani Rani radovi, i tako dalje, pa odatle ide ona teza da je Marx bio ekonomist. To su takve gluposti! Dakle, Marx ovdje govori o reprodukciji, to je posve primjereno, jer je rije o misaonoj reprodukciji ili o miljenju kao re-produkciji. Ali je sma produkcija ovdje ve implicirana, jer, kao to smo rekli, nema reprodukcije bez prethodne produkcije. A filozofsko miljenje upravo nju najee preskae, da tako kaemo. Ve smo naglasili, na primjer, sad to je samo jedan moment toga to je svakako simptomatino, da tako kaemo, da itava historija filozofije, od poetka, tamo od Platona, kad poinje pravo filozofiranje, i tako dalje, ne zna za praksu. Praxis je ostao do kraja, sve tamo jo do Kanta. A pazite, onda
276
kad kaete da prije Kanta nema svijeta, onda govore, pa kakve su to gluposti, pa taj Kangrga je ist ponorel? Pa, zar svijet nije postojao i prije Kanta!? Pa jest, ali su ga identificirali kao apstraktnu onostranost! U najboljem sluaju kao deus sive natura, priroda, pa onda uvijek govori svijet tamo. A nije tamo, svijet je u tebi, ti si njegov proizvod kao to je on tvoj proizvod. Bez tebe nema svijeta! A to, ini se, jedino ovjek nee ili ne eli shvatiti iz puno razloga. A znate zato? Htjeti biti ovjek velik je rizik, da s time budemo sasvim na isto. I danas! Pa kad sam pisao nekakve kritike protiv ovoga, protiv onoga, pa su onda rekli, kako je ovaj Kangrga hrabar! Ma, to to znai?! Pie neto to misli da je istina. Pa sad zato sam ja hrabar!? Onda sam ja to bio u najveem dijelu svog ivota, to moete proitati, nije sad da se ja hvalim. Na primjer, Tuman je htio eksplodirati od svoje megalomanije, pa je onda govorio gluposti, po obiaju, i u svojoj autobiografiji on kae: Gajo Petrovi je rekao za mene da kakav sam ja Hrvat, da sam ja idov ili neto drugo... Pa gdje mu je to Gajo Petrovi rekao!? Kad smo mi o tome ili o tebi uope razgovarali!? Pa sam mu to napisao, nisam mu rekao ni predsjednie, nego, gospodine Tuman, pa kad smo mi vas uope spominjali, pa tko ste vi? Kad smo mi filozofi reflektirali o jednom generalu? Pa bilo je tih generala ko pljeve!? Pa vi ste za nas bili anonimus! Hmti boga, onda sam rekao: ili ste to rekli zato jer ste ve izgubili orijentaciju u svojoj svemoi ili ste moda genetski tako narcisoidan... A onda su deki rekli: Je, Grga, ak do sad nisi bil uhapen, onda te Francek sad sigurno bu dal uhapsiti! Pa sam rekao, je, pa ba me sad zanima! A Francek se nije ufal Kangrgu uhapsiti, nego je to ostalo upameno. To je bilo 1996., tako da znate. Ali dobro, zato ovjek mora biti tako hrabar da se ne da vrijeati! Pa tko je Tuman? Pa dajte razmislite! Tumana e se jo jedno vrijeme tu spominjati, a Kangrga e ostati sa svojih 15 knjiga, tako da razumijete! Ili netko drugi! Hegel je jo uvijek tu iv. Pa, dajte razmislite! Ovo sam htio rei: ovjek je rizik. Naravno da je rizik. Ako hoe tu istinski ivjeti i neto rei, onda si i opasan, ne ele te. Pa ekajte, pa stvarno vam to moram rei. Pazite, kad smo mi paraksisovci kritiki pisali, tukla nas je ta partija gore, ta idelogija, ali pazite, nas su se odricali i nai vlastiti kolege, moji bivi studenti! A znate zato? Jer smo ih smetali svojom hrabrou! Tako su oni to govorili! Pa, to je smetnja, kad vidi tu te odnose a drugi govori kritiki o tome, ti sm dobro zna da nisi pravi, a tu ti je sad nekakav radikalni kritiar, je li, pa onda ga mrzi jer on govori! Pa onda mi je jedan od njih to i rekao: Ja vas mrzim samim time to kao takvi postojite! Pa sam rekao,
277
dobro, to je barem prava iskrenost, i htjeli smo mu platiti pie, pa nije htio... [smijeh u publici]... Ali dobro, to je cijela pria. To je zapravo cijela historija ovjeanstva, jer je svatko tko je htio neto ljudski rei, toga su hapsili, palili, vjeali... boe dragi, cijela historija oveanstva vam govori to! A to je bilo to? Diogen koji je s lampaem u pola bijela dana traio ovjeka! Hmti boga, pa ovjeka traimo jo i danas [smijeh u publici] nakon dvije i pol hiljade godina! Pa da! Pa ga ne bumo nali. A moda hoemo... hm... Bilo bi dobro da ga moda naemo, zar ne!? Sad, kad sam ve spomenuo Karleka, mislim Marxa, evo jo i to: Cjelina kao to se ona pojavljuje u glavi kao misaona cjelina, proizvod je mislee glave koja sebi prisvaja svijet na njoj jedino mogui nain. Na nain koji je... sad ja to potcrtavam, razliit od umjetnikog..., pazite dobro, od religioznog, praktiki-duhovnog prisvajanja svijeta, i tako dalje. A ta je to drugo? Da je Karlek znao to je govorio, on bi sebe odmah smatrao spekulativcem. Jer, to je spekulativna teza. Pa, umjetniko stvaralatvo je taj poetak svijeta, i tako dalje. To je dobro naslutio meu klasinim filozofima ba Schelling koji je insistirao na umjetnikom stvaralatvu, pa je onda s te pozicije kritizirao svojega dragog prijatelja Hegela kao logicista ili panlogista ili racionalista, koji ne priznaje taj stvaralaki umjetniki moment, i tako dalje. A imao je Schelling u tome pravo. Pazite dalje ovo: Realni subjekt ostaje postojati poslije kao i prije izvan glave u svojoj samostalnosti. S te je pozicije Marx kritizirao Hegela. Jer mu je rekao, filozofski si rekao sve najdublje to se moe kazati, i to je prava istina, ali filozofska! Ovo je naglaeno sada u tvojoj glavi! A kako to stoji s tvojim realitetom? Pa, Hegel je suvremenik Fichtea, on je dobro vidio to se s njim dogaalo. Gledajte Historiju filozofije III, gdje on govori o svojim dekima tamo, Kant, Fichte, Schelling, gdje lukavo naglaava taj revolucionarni moment, i tako dalje, a nee o sebi. Pa, on je znao dobro to se s Fichteom dogaa, njemu pred nosom. Fichtea su htjeli ubiti, ti Nijemci, univerzitet i crkva. Pa je izbaen s fakulteta, ivio je kao pas, umro je s 50 i nekoliko godina. Pa, kao da to Hegelu nije bilo poznato! Hegel je bio pametan deko, pa zato bih se ja sad iao izlagati!? Ali u mislima je taj Hegel bio superica, a Marx mu veli, pa da, sjajno, ali kako ti je bilo s tvojom Njemakom u ono vrijeme!? Dakle, taj realni subjekt upravo je ovjek koji proizvodi svoj svijet i sebe u njemu kao tada jedino proizvedenu osnovu i mogunost njegova ivota u toj takozvanoj cjelini dakako, cjelini obitavanja, ivota. I na kraju Marx kae jo ovo: Utoliko bi tk apstraktnog miljenja, koje se uspinje od najapstraktnijeg ka kombiniranom, odgovarao zbiljskom historijskom procesu.
278
To su mjesta koja ja smatram spekulativnima, ali ima i drugih stvari kod Marxa za koje sad naalost nemam vie vremena. Kad bismo govorili o tome, onda bi to morala bila druga predavanja. Mi smo sada na kraju, ja vam zahvaljujem, samo da napravimo 5 minuta pauze, da ja popijem au vode, pa moemo jo malo o vaim pitanjima... [aplauz u publici] Hvala, hvala, moda se opet vidimo na jesen, ako... kako se ono kae ako Bog da! Dovienja!
15. predavanje (15. lipnja 2007.): Zavrna diskusija sa studentima

Kolegice i kolege, ovo je nae zadnje predavanje za koje smo dogovorili da emo imati diskusiju, da ujemo to vas zanima, to nismo uspjeli dorei, a ima toga sigurno... Ja sam vam ve unaprijed rekao da bi bilo praktinije da si neka pitanja zabiljeite tokom predavanja, da ne zaboravite, pa, ako ste to inili, tako bi bilo lake, onda bi time bila olakana komunikacija... Nemojte sad meni rei da vam je sve jasno, da sam ja vama sve tak lijepo ispripovjedao i objasnio, jer ja i sm znam da nisam. Puno toga smo preskoili, i nismo objasnili, pa za takve praznine biste vi mogli postaviti pitanja, i ne samo pitanja. Ne bih ja sad vama htio nametati vaa pitanja, to bi bilo smijeno. Znate, kad sam ja bio asistent, u seminaru bi se rijetko koji student javio za diskusiju. Ali ja sam imao metodu! Znate koju metodu? Ja sam doma pripremio najprovokativnije teze za koje sam znao da e rei, joeee, gledajte profesore, pa kakve su to... Ivan Vondraek: Mogu ja? Ovako, prvo, to je meni... Kangrga: Jel se to uje? Izvinite, samo as, to se uje? Aha, dobro! Vondraek: Evo ovako, nije lako postaviti pravo pitanje, jer je tema iroka, i sve je, kako ste rekli, kratko bilo ispriano pa bih ja samo rekao za jedno podruje kod Kanta, metafizika morala, ili metafizika kao opa. Sad, mi smo jedanput rekli da se etika ne moe zasnovati na metafizici... Ja bih sad pitao, ako bi se to moglo malo raistiti: iz ega onda dolazi taj vrhovni princip djelovanja i kako je to onda uope utemeljenje? Kangrga: Pitanje je veoma lijepo, jasno, i korisno. Odgovor na vae pitanje, kojim se ja bavim ve jako dugo, mogu je prije svega ako iziemo na kraj s pojmom metafizike. Gdje je moj pojam metafizike? Moete nai u klasinoj filozofiji. Vidite da ve Kant iz jedne, recimo tako, spoznajnoteorijske pozicije, kritiki odgovara ili primjeuje metafiziarima da su uzeli predmet zdravo za gotovo, kako bi se reklo. Dakle, poinje se s neim to je smo po sebi poznato, gotovo, i tako dalje. Prema tome, pazite, sma sr etiko-moralog fenomena, ve sa Sokratom poinje tako da ono to jest... [glasan cvrkut ptica] nije sad bismo rekli u argonu etikoga ili etike nije dobro. Moemo takoer rei, nije jo ljudski, nije primjereno ovjeku, pa ivot koji imamo treba biti bolji. Pazite, ovjek ve poinje s tim da nije dobro, ivotinja ne poinje s time. Dakle, ovaj moralni impuls ide na ono to bi trebalo biti. Imate jedan drugi stav, a to je Leibniz: Bog je stvorio najbolji
280
mogui svijet. Pazite sad, znai, mi ivimo u najboljem moguem svijetu. Pa, ako je najbolji taj svijet u kojem ivimo, kako ete onda jo rei treba da!? to treba da...? Pazite, to je Hegel onda uzeo, ja sam cijelu disertaciju pisao na tome problemu: Ne moe poeti s neim to je ve dobro zahtijevajui dobro. A pazite, ima tu jo jedna stvar: ako imate obrnuti proces, ako polazimo od realiziranoga dobra, onda svako treba da... ide na ukidanje postojeeg dobra. I to je sad unutranje protivurjeje moralnog problema. Ali u ovo treba da... ide kroz cijelu historiju filozofije, pa i ivota smoga, nije to sad samo pitanje filozofije. ovjek ivi tako, uvijek hoe bolje, vidi da neto nije dobro, i tako dalje. Ovo treba da... implicitno je sadrano u moralnom fenomenu. A suprotno tome, metafizika vam je poinjanje i zavravanje s gotovim svijetom, bez obzira kakav je. A, kakav treba da..., kakav moe biti... ostajui u dimenziji toga svijeta!? To vam je sad ono Hegelovo to smo prethodno ve govorili: ako neto ve jest, zato bi uope postajalo? Sad emo rei: ako neto dobro ve jest, ili kao dobro jest, onda ne moete rei treba da..., onda ukidate smu dimenziju mogunosti moral nog fenomena. Zato je metafizika u smom startu ona pozicija realiziranoga dobra koja onemoguuje bilo kakvo treba da...: ako je svijet ve gotov, onda ne treba nikakvo treba da... Pri emu, pazite, taj pojam metafizike znamo dobro, ak poinje tamo onaj Andronik koji pravi sveukupna djela Aristotela, i stavlja onaj naslov, t met t physik, dakle, ono to dolazi iza fizike, pa to postaje prva filozofija; to znai da ontologija govori o biu, i tako dalje. To je, dakako, sve u redu, taj pojam metafizike. Meutim, pazite, im postoji Bog kao stvaratelj svijeta, onda tu ve nastaje protivurjeje. Hegel govori o tome, i to je najvea kritika, pazite: Bog je stvorio svijet i ovjeka na sliku i priliku svoju. A zlo u svijetu! Pa, odakle onda zlo? Dobro, Leibniz nam je htio odgovoriti na svoj nain, pa argumentira: u cjelini je svijet ipak dobar, Bog je dobro stvorio, a ti, ovjek, i ta bia, ti si zao, i tako dalje. Ali, ja sam stvoren od Boga, Bog nije trebao stvoriti mene Kangrgu kao loega, ili bilo koga drugoga, ili zlo u svijetu, zar ne!? Razumijete? Prema tome, takvi odgovori su palijativi, ali pojam metafizike, kako god ga okrenete, pustimo sad aristotelovsko odreenje, Andronika i taj pojam, ono to je s onu stranu, preko fizike, jer i time se ide na to da iza te fizike postoji neto bitno to treba ostati, do ega je u filozofiji stalo, pa to Aristotel radi prvoklasno, ali metafizika znai samo jedno: poinjanje s gotovim svijetom i zavravanje s gotovim svijetom. I tu onda nikakvo treba da..., i nikakav moral, nikakva etika nije potrebna, ona
281
je suvina, nema ta tu raditi, i tako dalje. Meutim, injenica jeste, i mi to znamo, cijela historija ovjeanstva nam to govori, da taj svijet nije ni dobar, ni savren, ni gotov. Pazite, i sm pojam svijeta: kad kaete gotov svijet, to znai i savren svijet, bez obzira sad na Leibniza, onda tu nema vie ta da se kae. Onda je to to. Ne znam to bi trebalo jo kazati. Etika i metafizika su inkompatibilne, protivurjene. Na stanovitu metafizike nije mogua bilo kakva etiko moralna zgrada. Evo, upravo to: sr ili bt etiko-moralnog fenomena jest treba da. To to je Kant prvi u historiji ovjeanstva, dakle filozofije, iskazao eksplicitno, to je druga stvar. Ali ta moralnost, iskazivanje tim pojmom vrline, to je znailo zapravo pokuaj poboljavanja mene kao pojedinca, u ivotu, ali nije i to je udno nije postavljao pitanje loeg svijeta, nego: od mene se zahtijeva da budem dobar, bolji! Vrlina je taj smisao. Zato pazite, ja sam onda napravio razliku etika vrline i etika savjesti. S Kantom sad dolazi taj zaokret u moralnosti gdje ovjek kao ovjek dolazi u centar problematike, a nije etika vie kao ono prije. Ja sam tamo postavljao pitanje, da li vi moete postavljati moralni postulat na roba ili na kmeta!? Pa on nema pretpostavke da bude moralno odgovorno bie. Od njega se to ni ne zahtijeva. Samo gornji slojevi, vladajui, imali su to. Prema tome, imate to da su dvije treine ili etiri petine ovjeanstva izvan moralnog problema a-moralno. U kojem smislu? Pa neete na roba stavljati postulat, jer on je samo ivo orue za rad. Pa proitajte to, to su zgodne stvari, u Aristotelovoj Politici, gdje on sasvim normalno opravdava da postoje robovi; on veli, samo ima ljudsko oblije. Pa sad nee na njega postavljati bilo kakve zahtjeve, dakle, to to smo rekli. Pazite, ima tu jedan veliki zalom, kako ja esto kaem. Ve Sokrat, tragajui za onim opim, kad veli Atenjanima, reci mi, to je dobro! Onaj dobro pravi cipele, onaj napravi stol, pa je dobar majstor, i tako dalje, a on pita: ekaj, a kako je s ovjekom? Pa, Aristotel odmah na poetku Nikomahove etike postavlja pitanje: dobar postolar, dobar graditelj, dobar lijenik, dobar ovaj i onaj a kako stoji s tobom kao ovjekom? A, pazite ta sam ja tu onda napravio: Aristotel uope nije imao pravo da postavi to pitanje! Odakle mu to? On je imao robove, na njih se to nije odnosilo! A govori o ovjeku! Dakle, on ima pravo u tom svojem kontekstu. On je ideolog vlastodraca. On je slobodni atenski graanin. A za ove veli, pa to nisu ljudi, to su robovi dakle, orue, samo u ljudskom obliju. Vidite, pojam ovjeka treba doi tek sa Francuskom revolucijom. To je tek moderno vrijeme, i to je Kant, to se onda zove univerzaliziranje etike. U emu se ono sastoji? U tome da
282
ti govori samo o ovjeku, ili, sad bolje rei: o njegovoj bti, o ovjenosti. ovjenost ovjekova jest bt onoga to ja kao ovjek ve jesam. A ne pitam te, jesi li bogat, jesi siromaan, jesi Srbin, jesi Hrvat, jesi ti po profesiji tehniar, i tako dalje. To je dodue postavio ve Aristotel, samo prerano, jer on na to jo nije imao pravo, a naravno ni Sokrat. Oni su bili Atenjani, slobodni graani, a robovi nisu, pa onda ovjek postaje ovjek tek u moderno doba s Francuskom revolucijom. Tek onda se zbivaju sve te nae suvremene, moderne stvari koje onda opet, naravno, danas su stavljene ad acta. Ima jedna stvar koja moda idem predaleko za to, ah... Europa, koja poinje s tim, pa se to naziva evropski duh, danas je to zapustila. Njezina budunost bila je Francuska revolucija, a ona je to zapustila i danas ivi od prolosti. Pa, onda, pazite, ima jedna stvar koju mnogi ne razumiju pa stalno misle ovo: bez kapitalizma nema demokracije. Ma, n moge! Kapitalizam je u svojoj sri neprijatelj bilo kakve demokracije, ak i graanske, da ne govorimo o jednoj moguoj, boljoj demokraciji. Prema tome, tako je od poetka do danas Marx je otkrio sr toga samo to je taj kapitalizam sad postao globalan. Ali Europa je zaboravila svoju notu: sloboda-jednakost-bratstvo, to je ostala fraza, parola u zraku, i tako dalje. To je cijela pria. Dakle, ono s im je poela, to je zapustila. I to je sad na veliki problem. Prema tome, to je sad ova globalizacija, i to sad hou rei, pazite: imaju pravo oni koji meni vele: Pa nemojte mi govoriti o ovjeku, pa ujte profesore, kaj ne vidite kaj se dogaa s tim ovjekom!? Pa gdje vam je to, ja sam na ulici gladna, pa jesam li ja ovjek!? To je jedna jadnica, jedna tamo susjeda, koja to meni govori, veli, od 90. je na ulici! Pa, onda je izgubila povjerenje u sebe kao ovjeka. Pa nije ovjek princip u naem ivotu! To je bila parola Francuske revolucije koja je htjela neto bolje! Ali danas ne, nego profit, novac i takve stvari! Onda ima sve, ima kintu, nti boga, superica, a tko te pita kakav si ti! Da, pa moe biti ubojica, zloinac, ratni zloinac, pa onda postane heroj, i tako dalje, pa ima i kintu, a onda si pogotovo dobar, i tako to. Ali, o ovjeku mi nemojte govoriti! To je ta pria. ta to znai? Pa da! Ono protiv ega ja tako kritiki nastojim, od poetka, kad sam doktorat radio, s tom moralnom problematikom, pomou Hegela, Kanta, i tako dalje, to je sve ostalo u zraku, jedna teorijska pria, glas vapijuega u pustinji, zato jer su moji prijatelji nestali rano, a ja sam doivi malo vie... Ovo hou rei treba taj moral, moralitet, zaista uzeti u svom pozitivnom i svom negativnom smislu. Pazite, pozitivno je to to nam to fali, stvarno fali. Moral moe biti zbilja jedan ferment borbe za smisao ivota. Pa onda dobro mi veli jedan inkasator: ujte,
283
gospon profesor, nama treba vie morala! Ali on misli da e se pomou morala rijeiti ovo tu. To sigurno ne! Ali ako sad metnete kri preko morala, ako ga prekriite, tek onda ste se pokopali. Jer, taj va impuls ljudski, upravo kao ljudski, fini, najfiniji, upravo je moralno obojen, uvijek, iznova, jer vam drugo ni ne preostaje, toga u realitetu nema. Prema tome, moralitet je uvijek jedna fina ljudska kompenzacija za ivot koji nemamo. Tako da ne moete to odbaciti, a mene su upravo tako interpretirali Kangrga baca moral u smee! a ne vide u emu je stvar. Ja sam samo govorio o granicama mogunosti da pomou moraliteta postignemo ljudski dostojan ivot. Jer sve drugo je na snazi prije toga. I sad u ja vama rei to je metafizika! To sam vam govorio, ali trebalo bi cijelo predavanje odrati samo o tome. To je Marx fino otkrio, gledajte ovo: Hegel vam govori kritiki, jer su ga to poduili Smith i Ricardo, engleski ekonomisti, to je graanski svijet? Sistem potreba! I sad dajte malo promislite! Pa, potrebu imaju ivotinja i biljka! Ako biljka nema vlage ili sunca, onda e uvenuti! ivotinja ima potrebe! Mi ivimo u sistemu potreba, to znai golog samoodranja. Pa sad, kom obojci, kom opanci! Pa onda Hegel kae: na stanovitu ili u horizontu graanskog svijeta nema slobode! Pazite, to je Hegel rekao! Jer je ono strukturirano na atomiziranju pojedinaca, sukobom, ja se borim protiv vas da se odrim. I tu nema slobode. To je dakle Hegel ve rekao, a onda Marx poslije toga kae: Sistem potreba? Pa, upotrebna vrijednost! To vam je cijela pria. Dajte malo razmislite, pa mi do sebe drimo, a pogledajte realitet naega ivota! Mi smo ljudi upotrebne vrijednosti. Kao to se ivotinja odrava kao taj sistem potreba, mi samo imamo ovo to je produbio Marx i rekao: upotrebna vrijednost. I nita drugo ne pitamo. Ne treba sad govoriti o razmjenskoj vrijednosti, to je terminologija, i tako dalje. Mi se jednostavno zadovoljavamo samoodreenjem unutar jednog jo-ne-ljudskog ivota i svijeta. I to ide do rasprsnua. Ja ne kanim biti nikakav zloguki prorok, kako se govori, ali po ovoj liniji kapitalizma i globalizacije, ovaj svijet nema anse. Nema anse! Pa, to smo ve svi priznali, to svi vide! Imate sad ove proteste u Njemakoj, pa ta e s time, to je moralni apel! Mi smo protiv toga! Moe ti govoriti, ali, onda doe Bush, on gura to, pazite, on mora investirati milijarde, stotine milijardi za Irak, sad ide dvjesto milijardi, ne, a nee dati da se smanji zagaivanje, jer to mu je preveliki troak. Pazite, cijeli na ivot na planeti je pitanje troka!? Znate to je Marx rekao? To je mehanizam koji melje samoga sebe i nitko ga nee zaustaviti na toj moralnoj poziciji! Evo, to je cijela pria! A mi, nama ne preostaje drugo, zaista, nego da moralno reagiramo!
284
Znate ta je zapravo moral? Indignacija nad postojeim! Pazite, mi indigniramo: Pa bogati, dokle emo, pogledaj kako je to grozno... To je moralni stav, a time nismo promijenili ni za dlaku ovo to se sad dogaa, ispadate smijeni... To je ona karikatura, kad ja velim: ujte, gospon Hitler, pa to nije lijepo od vas... Mislite da je Bush greka? Pa zna on dobro o emu je tu rije. Znate kako je Marx to nazvao? On je agent kapitala, a nije subjekt. Mehanizam kapitala ne priznaje subjekte. Zato je to uasna naivnost, ovo to sad svi kod nas govore: bilo bi dobro da kapitalisti, poduzetnici preuzmu... Kapitalizam je pogon koji samoga sebe reproducira. Pojedinano moe biti da on prestane biti to, kapitalist, ima recimo, sto milijardi dolara, i veli: Imam sto milijardi dolara, i dajem to. Pa nije on time zaustavio cijeli pogon. Razumijete? To su lijepe geste, ali ekajte, sad se radi o tome. Ova djeca i ljudi u Africi, umiru od bolesti, i to sad: mi emo njima dati vie novaca!? Pa, ne moe se na taj nain rijeiti stvar. Pakao je na djelu i dalje, i tu treba izmijeniti sm osnovni produkcioni i reprodukcioni odnos, i tako dalje, u ivotu. Ali, kad e to biti? A ima jo jedna stvar, sad u vam rei. Kad doete doma, pogledajte se u pigl, ja se isto gledam, pa sm sebi to velim: mi smo zadovoljni s ovim to imamo. Evo! Istinski, najdublje zadovoljni, na taj nain da se prilagoavamo tome, pa koliko svaki uspije. I svatko ima pravo na to. Pazite, ja imam primjer za to, koji je malo grub Hegel vis vis Fichea pa sam rekao: Fichte se utapa, a Hegel na obali rijeke veli: hm, pa da, i ode doma svojoj barunici tamo, onaj se utopil tamo, a on pie filozofiju! Ali dobro pie. To je ovako jedna gruba slika, ali nije svatko spreman pa, pogledajte sebe da se zaloi, radije veli: je, dragi gospon, lako je vama pripovjedati... i tako dalje. Dakle, mi smo zadovoljni u bti, i snalazimo se u sistemu potreba, u dimenziji upotrebne vrijednosti, pa smo onda malo moralno indignirani kad velimo: pa, zbilja to nije ni lijepo ni dobro, i to gunamo sebi u nos ili u najbliem drutvu, gdje smo najei kritiari. A kad bi se trebalo neto javno zaloiti, onda nigdje toga nema. Pa, gledajte nau inteligenciju, nae intelektualce takozvane, inteligenciju! Sad u vam rei, to je sramota, tamo jedan ustaa govori paklenske stvari koje uope nije doivio, a ja sam ih doivio, u NDH, jedva sam iv ostao, onaj zvjerinjak! A sad taj i takvi priaju, to je sve tak lijepo bilo, i onda jo veli: najvei zloinac u historiji ovjeanstva bio je Tito, a ne njegov Paveli... I to govori ovjek koji je roen poslije 1945., pa je jo i historiar, profesor historije! Ma, hajde, molim vas! A nema nikoga da bi reagirao na to! Pa, pokuajte proitati, gdje su ti intelektualci? I to je sve normalno! Ma, kako moe biti normalno!? Pa taj truje cijeli ivot oko nas! Onda
285
ima te, samo doma, onako, sebi u bradu, pa ovo ba nije..., zna, stvarno, to ba nije dobro, i tak... A nita od toga, evo to vam je to! Mi smo metafiziari, ja sam napisao tamo: ovjek je po svojoj bti metafiziko bie. To smo mi, a to znai: jako smo zadovoljni s ovim ivotom koji ivimo u horizontu upotrebne vrijednosti. Imamo to i to, netko ima malo vie, netko malo manje. Tko ima vie, njemu zavidimo bilo bi, dodue, dobro da i ja imam vie, ali ujte, gospon, ivi se, preivljava se... Da, to je to! Prema tome, dok svijet postoji, mi emo ostati jo moralna bia. Tak da ne bute krivo shvatili, jer to nam je jedino to nam jo preostaje. Ali, da bih sad ja bio uvjeren, da time rjeavam smu bt svojega ivota, tako daleko ja ipak ne bih iao. Ja vidim da je to kompenzacija za ivot kojeg nemam. Meni ne preostaje drugo nego da budem moralno bie koje indignira i kritiki malo apue pod stol, da oni tamne bi uli, i tako, je li. To smo mi! Evo, to vam je odnos metafizike i etike ili morala. To je inkompatibilno jer s moralnim apelom neete maknuti niti ovo ovako, evo, a kamoli neto bitno u ivotu. Dakle, evo to je, nemam vie to rei o tome. Ako nisam dobro odgovorio, onda... Ima jo? Vanja Brklja: Mogu ja? Rekli ste maloprije da metafizika poinje s gotovim svijetom i zavrava s gotovim svijetom. Ali, gledajui to tako, nije sva filozofija metafizika i nije onda Hegel u svakom sluaju metafizika. Hegel uvijek naglaava: zbiljski svijet jest onakav kakav treba biti. To mi se ini kao jedno stanovite koje nije mogue dovesti u pitanje. Ali, da sad pustimo filozofe nakon Hegela, ja bih rekao: i smo moralno stanovite, protiv kojeg Hegel esto govori dakle: taj svijet treba mijenjati prema onome kako on smatra da bi trebao izgledati sm moral, sm fenomen morala, sadran je u smom zbivanju svijeta, ne!? To znai, ako emo govoriti o fenomenima, onda to to se zbivaju danas protesti protiv ovoga, protiv onoga, koje ste vi sada nabrojali, ne, o Bushu i da ne govorim sada ove politike gluposti, da li treba manje zagaenja, i tako dalje, mislim, smo to zbivanje, te pobune, jest jedan proizvod, isto kao to je i ekonomija proizvod tog kretanja svijeta. Prema tome, svi filozofi su, poevi od Platona, pa i ranije, koji su mislili neto takvo kao povijest, pravili svijet tako da su poimali svijet, i da su onda govorili o povijesnom zbivanju te istine, Platonov Dravnik, i tako dalje. Prema tome, moje pitanje bi bilo, gdje je onda uope prostor, da li nam uope treba mogunost jednog drugaijeg sagledavanja stvari nego upravo to da filozofija ima spoznati svijet takav kakav jest u njegovu zbivanju i da nita iza tog svijeta ne postoji, i da je svako reagiranje unutar svijeta samo zbivanje toga svijeta.
286
Kangrga: Dobro, sad ste mi postavili nekoliko pitanja, nije samo jedno. Najprije to sa Hegelom, pazite, kod Hegela je, to se tie onog moralnog, moralnosti, to smo govorili, on mu daje veliko znaenje. Ve smim time kad kaete, toboe kritiki, moralni problem je kompenzacija za va ivot kojega nemate, ve je to ujedno negativum i positivum, jer to znai da vas kao ljud sko bie dri budnim, ba kao ljudsko bie, s tom indignacijom. To znai da ste ivi, da vidite da tu neto ne valja. To je onda ve jedna kritika pozicija, vi se ne zadovoljavate time. Pazite, to je drugo i religioznost nego protest protiv ovoga ivota koji tu imamo. ekajte, pa zato bismo inae uope bili religiozni? Pa, elimo neto bolje! Religija u svojoj sri jest i postaje to, da si objasni, da eli neto bolje, bolji svijet. Onda je unutra ve implicirano da traim jedan drugi svijet, budui da ga tu nemamo. Pustimo to da su to iluzije za nekog! Za mene kao religiozno bie nije, jer ja sam, recimo, to i to. Ja imam tu svoj smisao. Prema tome, i taj moralni fenomen, Hegel ga smatra epohalnim, ba u kantovskom smislu, ali ujedno odmah ide na ovo to ja tu sad govorim pazite, to su hegelovske teze to ja vama govorim ujedno je tu i granica! Pazite, koja ogranienost: to tim fenomenom mi moemo u ivotu uiniti, promijeniti, da bi bilo bolje, i tako dalje? to je implicirano u tom fenomenu koji se ne zadovoljava s postojeim? Pazite moralni fenomen, kad kaemo najopenitije s onim treba da..., ne zadovoljava se s postojeim ivotom i svijetom. To je polazna osnova. A Hegel je rekao: Znate li to je startna osnova? Zlo! Pa, pogledajte to, izgleda udnovato, ako ne razmiljate: bitak = zlo. To je njegova definicija. to znai zlo? ivot koji imamo jest to zlo. To je polazna osnova. Kad ga ne bi bilo, ne bi rekli treba neto... to treba? Kad bi taj svijet, ivot, bio dobar, onda zamislite te nebuloze s treba da..., da netko to postavi, pa takvoga bi trebalo odmah vjeati! Ide ukidati to postojee dobro s onim treba da... Razumijete? Prema tome, a to je Hegel sad povukao: realizacija morala ili dobra, protivurjena je jer ti mora onda ukinuti ono treba da... Ako, recimo, mi idemo za time da je svijet moralna kategorija, dobro, recimo da smo to postigli da kaemo, svijet je dobar, zar i dalje trebamo to treba da...? Ne trebamo. Znai, s tim treba da... ukida realizirano dobro. I tu je, pazite, tu lei protivurjeje moralnosti, moraliteta, kako ga Hegel vidi, to je unutranje, on to naziva gnijezdo protivurjeja, jer pazite, ne smije ii, ako si na moralnoj poziciji, za realizacijom dobra u svijetu jer onda si nemoralan poslije toga! Razumijete? Ili mora prestati biti moralan. Pazite dobro, to su ta dva protivurjeja. Ali, vi ste ovo zadnje pitanje...
287
Brklja: Pitao sam da li onda ima smisla uope nekakav drugi govor nego filozofijski koji zaista hoe bolji svijet, koji hoe vidjeti kamo taj svijet ide, a ne moralno... Kangrga: Pazite, ako sam dobro shvatio, moram odgovoriti i s obzirom na to to ja pravim razliku spekulacija i filozofija. To je onaj stav: samo filozofskim putem moete dospjeti uope do spekulacije. Pa sam naglasio, tako i ovi nai klasini filozofi dolaze do spekulacije pomou te transcendentalne filozofije. A to je, vidite, prvo postavljanje bitnog ljudskog pitanja, to nisu sad nekakve apstrakcije. to se dogaa s mojim ivotom? Pazite, Kant postavlja pitanje, on cijelu historiju ima iza sebe: ta s tim spoznajama? Dokle to see? Koji je domet, koje su granice, koje su mogunosti, i tako dalje, da bih ja kao ljudsko, racionalno ili svjesno, kako god hoemo kazati, ivio bolje, pametnije, ili kako ve!? Pa, bez filozofije u cijeloj historiji neete doi do toga. ovjek se muio otkad je na pozornici postao ovjekom. Jer, pazite, ivotinja ne treba filozofiju. ivotinji ne treba vrag, ona ne treba religiju, nita. Pazite, ponimo s tim. Nulta toka. Onog asa kad imate posla s ovjekom, on se mui s uasno velikim problemima: on mora svoj ivot stvoriti, proizvesti, da se odri. Dobro, na poetku su bili nomadi pa su kao ivotinje, je li, pa nae, to je zgodno, nae bananu, pa onda malo lia, onda ulovi kakvu ivotinju tamo, ubije, i tako dalje. Ali, ve ubijanje ivotinja mora imati sredstava! Pa, to da ti bu zeca golom rukom, to ba ne bih rekao, ali dobro... Prema tome, gledajte, to je poetak ovjeka i svijeta. Pazite, ve to je apsolutno otvoreni proces. Ako je to sad polazna osnova za taj svijet, a netko govori da je taj svijet dovren, gotov, onda je to besmislica. Pa ni moj ivot, cijeli ivot, sve dok ne umrem, nije gotov. Pa, hoe-nee, jo moram ovo, pa nisam jo ono, pa ak postajem malo pametniji, ili malo bedastiji, ili zloestiji ili bolji, i tako dalje, ali to je proces. ivot je proces kao i cijeli svijet. Prema tome, ako sad to zaustavi, pa veli, aha, to kako je, tako je, pa onda, pazite to ovjek kae: Pa ujte, gospon profesor, pa nemojte, vi ste pametan ovjek, vi znate dobro da drukije biti nemre! Pa, to mu je ivot. ivot to donosi. Pa, ona moja susjeda ima prav. Ona e do smrti biti to da nikad nee biti drukije i bolje. Pa, ona to osjea, a osim toga je i bespomona. Pa, mi smo bespomona bia. Moe ti biti i lumen najbolji, nekakav Hegel, pa ta sad s time!? Opet e rei, ujte, gospon Hegel, pa ta bi ja sad tu trebala? Ja sam vam svoje rekla, pa vi sad recite svoje! Eto, ha-ha [smijeh u publici], ali bez filozofije to ne ide... Ma, ne da ne ide, nemojte to sad uzimati krivo, kao da je valjda jedino filozofija tu. A to rade umjetnici, a to rade izumitelji, to rade znanstvenici, to rade svi mogui...? Svi rade na svome podruju da bi neto za ovjeka bilo nekako
288
bolje, samo to mi ivimo u jednom mehanizmu za koji ja tvrdim sad vi moete mene negirati, to je pretjerano to u ja sada rei da je u ljudskoj prirodi najbolji kapitalistiki sistem. Eto! Zato ja tvrdim da je sve ovo moda to vama izgleda pesimistiki ovo kad se sve uzme, pa onda znate, borba za socijalizam, pa za komunizam, pa prevladavanje toga, to su danas prie za djecu. A znate zato? Zato jer mi, ovjek, mi ne elimo socijalizam! Ne elimo komunizam. Mi ne elimo neto bolje. A znate zato? Pa mi se ne elimo truditi za to. A smo e doi? Pa to vam je onda, na to se srozava na koncu, taj takozvani moralni apel. ujte, pa to nije lijepo... a on vam veli, ma, nije mogue, a, ta si ti meni!? Pa, ispadate smijeni u tom sluaju. Moete karikirati, kao ja s Hitlerom, s Bushom, ali to ostaje puka karikatura, i nita ne znai. Zato smatram da e se ljudi snalaziti najbolje, tu im je kapitalizam, kako sve tee, snai se tu, pa tamo, koliko moe... Dobro, ne bu ba postal milioner, jer drugi su bolji, ali, malo veu plau, pa malo vee ovo, pa onda ovo, i eto to. Tako da, ovjek ne eli istinski da bude bolje nego to jest. Jer se za to mora truditi, a on za to nije spreman. Prema tome, nemojte postavljati prevelike zahtjeve na ovjeka. On je metafiziko bie potrebe, upotrebne vrijednosti, i tu ivimo, koliko se moemo snai, a da bi se mi izlagali cijelim svojim ivotom za neto bolje, pa nismo valjda... Pa ujte, gospon, nisam ja tak bedast da tu sad izlaem svoj ivot... Pa, ima prav, nije bedast! I tako dalje. Evo, ja sad naalost moram prekinuti.
Potreba i zadatak filozofije*

Kolegice i kolege, ja vas pozdravljam, i drago mi je to imam priliku odrati vam ovo predava nje na temu Kant-Hegel. Ne moram vas uvjeravati i posebno naglaavati, jer ste vi neke stvari na ovu temu ve prethodno odsluali, kako tu nije nipoto dovoljno jedno jedino predavanje, jer su tu na djelu mnogi sloeni problemi pred nama, ali u se zato potruditi da se u svom izlaganju zadrim bar na nekim bitnim problemima o kojima vam elim danas govoriti. Nakon kraeg uvida u Kantovo postavljanje problema, teite elim staviti na jedan od bitnih problema Hegelove filozofije, a to je pitanje to ga sm Hegel postavlja i glasi: Potreba i zadatak filozofije? Za tu temu donio sam sobom prvu objavljenu Hegelovu knjigu pod naslovom Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie iz 1801., dakle Razlika izmeu Fichteova i Schellingova sistema filozofije. Zato ba ta knjiga, u emu i ime je ona posebno interesantna za taj problem!? A ujedno: ime je ona toliko znaajna pored mnogih drugih, pa ak i tzv. glavnih i poznatih Hegelovih djela? Naravno, u cjelini njegove filozofske misli. Evo, zato ja upravo to naglaavam? Zato jer je Hegel, tu na prvih dvadesetak stranica ovog spisa, na temelju kojih ja pravim razliku izmeu spekulacije i filozofije, par excellence spekulativni mislilac, i to moram rei otvoreno on je pod utjecajem Fichtea i svojega prijatelja Schellinga, a poslije toga imamo kod njega neke druge stvari zbog kojih onda tvrdim da Hegel ide drugim putem. Evo, to sam odmah htio pokazati, zato jer smatram da je to vrijedno za postavljanje jednog bitnog problema. A drugo, budui da mi to naravno ne moemo iscrpiti u jednom predavanju, naroito ne Hegela, ali ni Kanta, ja sam donio, za vas koji to ve znate ali zato se to ne bi pokazalo ja sam tu za moj prijevod Fenomenologije duha napisao opirniji predgovor Hegelov filozofski sistem, gdje e se uvidjeti kako je tu ve sve obuhvaeno. To je pretampano i u mojoj knjizi Hegel-Marx, gdje ima i drugih lanaka i rasprava o Hegelu, pa time vama i sebi olakavam posao da vas uputim i da vam ukaem za cjelinu Hegelove filozofije. Mi emo se, dakle, najprije ukratko zadrati samo na opim, bitnim momentima Kantove filozofije, a za Hegelovo predavanje odabrao sam jedan problem koji je openito znaajan i bitan, a posebno za Hegela, gdje on
*
Predavanje odrano na poslijediplomskom studiju filozofije, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, subota 12. svibnja5. 2007.
290
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Potreba i zadatak filozofije
govori o potrebi i zadatku filozofije. Tu je vrlo interesantno, naravno, vidjeti u emu Hegel vidi tu potrebu filozofije, mi bismo rekli potrebu za filozofijom, pa onda i njezin zadatak. Tako da emo onda i ovo predavanje usmjeriti samo na taj kljuni problem. Pri emu, naravno, ve je u tome sadrano mnogo toga gdje se vidi i domet, a mogli bismo rei, i granica Hegelove filozofije i spekulacije. Dakle, to se Kanta tie, mi emo se zadrati na nekim bitnim momentima. Kant je roen 1724., umro je 1804., dakle ivio je 80 godina; njega moemo smatrati utemeljiteljem ili preteom onoga to se naziva klasini njemaki idealizam ili klasina njemaka filozofija. Rodio se, kao to znamo, u Knigsbergu i tamo je proveo itav ivot. Za njegovu misao, za njegovu filozofiju moemo kazati, da se tu nalazi upravo kad gledamo itavu historiju filozofije jedna radikalna, revolucionarna prekretnica u filozofiji, u miljenju uope! Pri emu onda Kant tim svojim obratom omoguuje svojim nastavljaima, Fichteu, Schellingu i Hegelu, da produbljuju njegove stavove, ak ukazujui na njegove granice, ogranienosti. To ini ve Fichte, ali kasnije takoer Schelling i Hegel. Ali, ovdje sad kod Kanta govorimo o prekretnici u itavoj historije filozofije zapadnog svijeta, koja naravno, ta filozofija, ima poetak u starogrkoj filozofiji. Kad kaemo radikalni i revolucionarni obrat, misli se ujedno na ono predrevolucionarno i revolucionarno razdoblje druge polovice 18. stoljea, u kojem je, da tako kaemo, idejno pripremljena Francuska revolucija. Ja stalno istiem, pa u i sada istaknuti, da ni Kanta ni klasine njemake filozofije ne bi bilo bez Francuske revolucije! To je bio jedan jako velik poticaj, upravo prevratni misaoni poticaj za sve te mislioce, tako da svi oni istiu upravo to. Ve sm Kant naglaava da je bitni poticaj dobio od svih tih previranja, neposredno pred Revoluciju ili poslije, takoer i za vrijeme nje, pa to ide sve do Hegela, u njegovoj Historiji filozofije, III. svezak, gdje on govori o svim svojim neposrednim preteama, Kantu, Fichteu, Schellingu, pa iz skromnosti iskljuuje sebe, ali naglaava taj poticaj dobiven od Francuske revolucije, pa kae da su to za njega revolucionarni mislioci, u tom kontekstu. A sad ja dodajem svoju tezu: zato poslije toga nema vie takvoga misaona zamaha, pazite, poslije klasine filozofije, sve do danas, moe se rei, filozofija je bila jedan misaoni pad. Klasina filozofija je bila apsolutni vrhunac, jedinstven u svijetu. Ne znam hoe li se to ikad vie dostignuti, ali ostavimo to pitanje budunosti! Uglavnom, taj bitni revolucionarni poticaj jeste taj da se ta filozofija, kako bi se sad reklo za Kanta kako je Marx kazao za njega:
291
teoretiar Francuske revolucije pretvara u revolucionarnu misao. Tako da itava klasina njemaka filozofije jest zapravo revolucionarna misao, naroito naglaeno ve s Fichteom, koji to onda produbljuje do posljednjih konsekvencija. Dakle, s Kantom emo se zadrati samo na nekim bitnim, odlunim momentima za ovo nae predavanje, a to su, mogli bismo rei, tri-etiri momenta, ali da ne shvatimo to kao jedino to bismo trebali kazati. Ta tri, pa onda i etvrti, moment toga misaona prevrata u Kanta, jesu: prvo, njegov kriticizam; drugo, transcendentalizam; tree, Kantovo kljuno pitanje, jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a priori; to se pitanje dosta rijetko shvaa jer time Kant dovodi spoznajno-teorijsku problematiku od Descartesa do sebe do posljednjih konsekvencija i prevladava spoznajnu teoriju. Svi oni koji nakon toga, pa onda ak i nakon klasine filozofije, iz Kanta ele unatrag napraviti spoznajnog teoretiara to je apsolutni promaaj! Kant vie nije bio spoznajni teoretiar, on se samo bavio tim bitnim problemom, i razrijeio ga je svojim odgovorom upravo na to pitanje: jesu li mogui sintetiki sudovi a priori? Pri emu odmah nasljeuje Leibnizov odgovor empiristima s onim nita nije u razumu to prije toga ne bi bilo u osjetu i iskustvu, gdje Leibniz odgovara: nisi intellectus ipse, tj. osim intelekta samog. Pazite, ovo osim intelekta samoga, to je Kantovo insistiranje na pojmu razuma, koji upravo omoguuje iskustvo i spoznaju, i tako dalje. Dakle, to bi bio trei moment. A za etvrti bismo mogli staviti, kao taj epohalni obrat, Kantovo prvo u historiji filozofije isticanje pojma primata praktikog uma. Ako pratite itavu historiju filozofije, naravno, od Aristotela, onda ete vidjeti da itava ta historija istie primat teorije. Pri tome ja tvrdim a to je neto alosno ili bar upitno: itava historija filozofije ne poznaje pojam prakse zato jer nastavlja starogrki pojam praxisa! Praxis je samo jedan od onih etiriju momenata imamo: prxis, poesis, t chne, theora, pri emu theora ima primat, i tako dalje, a pojam praxis podrazumijeva takozvano su-odnoenje pojedinaca u polisu, u ekonomskoj, politikoj i moralnoj dimenziji. Dakle, samo to, ali o praksi tu nema ni govora. To je, dakako, interesantno. A onda jo i ta teora koja se misli i odreuje bitno s onu stranu te iste prakse, koja se vie uope niti ne imenuje, da tako kaemo, sve do Kanta. Meutim, i on sm jo uvijek uzima pojam praktikoga u tom moralnom, etikom smislu. Ali, sa svojim bitnim pojmovima on je ve s onu stranu toga odreenja, naroito i prije svega svojim pojmom spontanosti! Pri tome, pazite, imamo sada prvi puta u historiji filozofije sluaj da nekomu uope, da kaemo, jednom filozofu, padne na pamet to da bi rekao,
292
nakon itave te tradicije, od starogrke filozofije, ovo pojam primata praktikoga uma. To je dakle bilo gotovo neuveno. A neuveno je ostalo i za sve njegove nastavljae, pa onda kad gledate drugu polovicu 19. stoljea, takozvane novokantovce, oni kao da nikad nisu ni uli za pojam primata praktikog uma, nego svode etiko-moralnu problematiku na ono, to bi Kant nazvao, na sferu bitka, Sein. Te filozofe najvie je smetalo ono Kantovo Sollen, trebanje, to je bio atak na itavu dotadanju metafiziku zgradu, sve do njegova vremena. Zato, kad nam netko danas veli da e metafiziki utemeljiti etiku, onda to stavite na stranu i recite, fala ti lpa, nema pojma o tome idemo dalje. To metafiziko kao osnova etike, to moete itati u stavovima dananjih etiara! To je gotovo kao da ti ljudi nikad nisu itali te stvari. A da ne govorimo, Fichte-Schelling-Hegel, koji onda temeljito idu dalje u produbljenje ove Kantove teze. A ak su i iz Marxa neki marksisti pravili spoznajnog teoretiara. Boe dragi, pa to su nevjerojatne stvari! to se sad tie tih etiriju momenata, onda tu, da to kaemo grubo, imamo takorei dva Kanta. Kant je u svojim poecima, dok je bio profesor filozofije, bio pod utjecajem svoga uitelja Christiana Wolfa. Christian Wolf ivi od 1679. do 1754., i njegova kolnika filozofija, bila je osnova za Kanta kao profesora filozofije sve do njegove Kritike istoga uma koja je izila 1781. Sad kad to kaem, onda se mora odmah naglasiti ovo: kad govorimo o klasinoj njemakoj filozofiji, njezin je poetak upravo ta godina 1781., a zavretak je Hegelova smrt 1831. Kad to zaokruite, onda je to tono 50 godina epohalne misli koja se vie nikad nije ponovila, a pitanje je hoe li se taj vrhunac ponoviti. Dakle, neki to ak skrauju na 40 godina, s obzirom na to da je Hegel svoje glavno djelo, Logiku, izdao jo 1812. Ali, s obzirom da je Hegelova Filozofija prava, jedno od kljunih djela njegova cjelokupnog sistema, a ona izlazi 1821., onda treba to razdoblje povui zaista do Hegelove smrti, pa onda tu spada i Enciklopedija, ije je posljednje izdanje bilo 1830, dakle, godinu dana prije njegove smrti. Sve u svemu, to razdoblje od pojave Kantove Kritike istog uma do Hegelove smrti traje 50 godina. I sad, zaista se ne sjeam da bi poslije toga neto bilo na tome nivou!? Kant je dakle u poetku pod utjecajem Christiana Wolfa, meutim, koliko god taj Wolf nije bio velik, originalan mislilac, u rangu jednoga Kanta, recimo, i kasnije, on je vrlo zasluan za njemaku filozofijsku terminologiju. To je Wolf stvarao, i to je ja sam to onda naglaavao bilo neto vrijedno i znaajno. Pazite, imate u novovjekovnoj filozofiji, od Descartesa do Kanta,
293
recimo, dva pravca, imate empirizam i racionalizam, i tu imate pojam ratio. Pazite, pojam ratio tu je identian s intellectus. I ti ga filozofi ba i ne razlikuju. Nego, kad bismo ili na bitno odreenje, onda bi taj intelekt bio u prvom planu, pa bi se onda taj racionalizam, kao pravac, trebao zvati intelektualizam, a zovu ga racionalizam. Pa, onda im je znaajniji as ratio, as intelekt itd. A onda Wolf uvodi prvoklasnu razliku izmeu intellectus i ratio: intellectus je razum, a ratio je um, dakle, njemaki, Verstand (razum) i Vernunft (um). A to je vrlo vano, jer se tek sada, ve s Kantom, a onda i kasnije, naroito s Fichteom i dalje, insistira upravo na ovoj bitnoj razlici izmeu razuma i uma, pri emu um ne preuzima na sebe samo rang one tzv. samosvjesne pozicije, nego dobiva i slobodarski karakter. Tako daleko da je um uzet kao to Fichte naglaava kao bitno praktiki, preuzima na sebe stvaranje svijeta, naroito u daljnjem kontekstu same klasine filozofije. No, ovdje sad treba naglasiti neto to je vrlo interesantno, i tu se obino nekako prelazi preko toga, premda je poznato i u historiji filozofije, na primjer, da Kant pie kritiku istoga razuma, Kritik des reinen Verstandes, a ne Kritik der reinen Vernunft! Dakle, on pie kritiku istoga razuma. Njega je za to ukoravao njegov uenik i nastavlja Fichte, ali, naravno, ne samo zbog toga. Pazite, itajte Kritiku istog uma pa ete stalno nailaziti na ono njegovo radnja razuma..., radnja razuma... To je uasno smetalo Fichtea, pa veli, kakva sad radnja razuma, a razum je ve uzet kao eminentno teorijski organ spoznavanja!? Ali Kant dolazi tek u toku rada do pojma uma jer ga cijela problematika dovodi do toga da mu um daje principe za ono to razum sintetizira, pa je zapravo dobro miljeno to da je on ostao na pojmu razuma, jer ovaj intelekt kao razum jeste zapravo ono na emu Kant insistira da bi doao do pojma predmeta. to stoji iza predmeta, pita on ove metafiziare. Vi govorite o predmetu, a kako ste doli do njega? To je prvo pitanje o ovim sintetikim sudovima a priori. Prema tome, Kant je zapravo dosljedan u tome da pie kritiku istoga razuma, i nije trebao ba stavljati kritika istoga uma, jer do toga je doao, da tako kaemo, tek kroz rad na tekstu svojega djela, koje ga je uinilo slavnim, kad mu je zatrebao um, pa ve u toj Kritici istoga uma on ima u vidu i svoju Kritiku praktikog uma. Neke interpretacije dobro ukazuju na to nisu ba este, dosta rijetke, ali su nagovijetene vrlo jasno da time Kantov pojam razuma dobiva utemeljenje. To je kasnije Hegel naglasio kako je Kantovu pojmu razuma kumovao um. to to znai? To je prije svega ono praktiko! Praktiko mu prethodi teorijskom, da bi mogao teorijski filozofirati. Fichte
294
je to onda doveo do kraja rekavi, pa um je po svojoj biti praktiki. Kant je dakle bio dosljedan intelektu, to ga Wolf prevodi s Verstand, razum, i vri kritiku razuma, samo to do uma dolazi naknadno! Meutim, onda naknadno stavlja ak i naslov svoje knjige: Kritika istoga uma! Meutim, sad kad govorimo o tome, da je, recimo, taj pojam kriticizma u Kanta jedan od bitnih momenata, onda treba odmah uvidjeti da Kant kree s pojmom kritike, i to stavlja u naslov triju svojih glavnih djela Kritika istoga uma, Kritika rasudne snage (ili moi suenja) i Kritika praktikog uma. To nije bilo nipoto uobiajeno u historiji filozofije, insistirati na kritici! A, gledajte to Kant hoe time rei, to je njegova to ete nai u njegovoj Kritici praktikog uma primjedba: pa kakvo je to filozofiranje koje ve unaprijed uzima sve zdravo za gotovo, a ne pita, kako je to mogue!? Pa je Kant onda sve metafiziare i itavu filozofiju do svojega vremena pitao za pojam predmeta! Kako ste doli do predmeta? Pa, nije to neto naprosto dano! A onda nalazi upravo to je pitanje onih sintetikih sudova da iza toga stoji razum, dakle, subjekt ali subjekt spoznavanja. Pazite, subjekt ali samo kao subjekt spoznavanja! Njegov uenik Fichte odmah ga tu kritizira, jer, pazite, kad Kant govori o transcendentalnoj apercepciji ono, Ja mislim onda ete to nai ve i kod Descartesa, naime, ono uveno: Cogito ergo sum. A to je to? Nita drugo nego: Mislim, dakle jesam. Ja mislim. Time je i Kant poeo i naglasio da ovdje imamo posla sa samosvijeu! Fichte ga onda korigira i kae: Dragi Kant, nisi smio na tome zastati, jer si time jo uvijek na poziciji jednog Descartesa. Trebao si rei: Ja, Immanuel Kant, mislim... pa onda dalje, iza toga, biva sve mnogo jasnije i temeljitije reeno. to Fichte time hoe dobiti? Hoe dobiti ne samo spoznavalaki subjekt, ono Ja, nego itava ovjeka. ovjek u totalitetu svojeg ivota stoji iza toga ja Kant, dakle, kao konkretno ljudsko bie. To Fichte kritiki primjeuje Kantu kao ono bitno! Dakle, to je tu kod Kanta jo u igri: subjekt spoznava nja stoji iza predmeta da bi predmet uope bio mogu. Pojam razuma ovdje ne igra nikakvu drugu ulogu nego, to bismo rekli, sabiralaki posao oko pojedinih osjetilnih podataka da doemo do predmeta. Ne moete za stol na pitanje: to je stol? rei: to je neto zeleno, okruglo, etvrtasto, tvrdo itd. jer ima jo puno toga ima, npr. na etiri noge... Pa na etiri noge hodaju ivotinje, pa i mi nekada... [smijeh u publici] No, dobro, dobivamo li mi time stol kao predmet? Nipoto! Prema tome, da bi se dobilo predmet, da bismo dobili konkretan predmet, razum sintetizira, skuplja, sabire osjetilne, te takozvane empirijske po-
295
datke, da bi se dolo do pojma predmeta, pa onda znam: stol, sve je unutra sadrano to sainjava jedan stol. Dakle, to je za Kanta posao intelekta, razuma, Verstand, i tu je on uinio taj korak dalje. Pazite, ono najbitnije pri tome je ovo: to se onda u Kantovoj filozofiji imenuje prvi puta, jer toga nije bilo prije njega predmetnost predmeta, Gegenstndlichkeit des Gegenstandes, a ta predmetnost je zapravo bt predmeta. To imate dobro izraeno i u naem jeziku, zar ne? Mi imamo prvoklasni filozofijski jezik a nismo to znali, no, to je drugi problem... Predmetnost predmeta znai, pazite sada, ja u vam kazati tko je to naglasio, a to je ve implicirano. To je bio Herbert Marcuse u svojoj raspravi Vom Begriff des Wesens (O pojmu bti)! Marcuse je ukazao na ovu, po njemu, revolucionarnu notu Kantove filozofije, ve u poetku, s ovim pojmom predmetnosti predmeta, gdje pita za bt predmeta, a to znai, za mogunost predmeta. Pazite, bt = mogunost! I to je Marcuse eksplicitno izvukao u toj raspravi, koja je vrlo interesantna, tako da vam to preporuujem, to je prvoklasno uoeno, kad govorimo o biti neega, govorimo o njegovoj mogunosti. Sad tu dolazimo odmah do onoga to sam pokuao napraviti, a to je razlika izmeu spekulativne i filozofske pozicije. Jer pitati za mogunost predmeta, moemo dodue kantovski, a moemo i spekulativno. Kant je na to odgovorio spoznavalaki, a moemo i spekulativno. Po emu je taj predmet mogu? Ne samo sabiranjem ili razumskim sintetiziranjem osjetilnih podataka nego: taj stol jest po stvaranju, tj. mora ga stolar napraviti! Razumijete!? Pa mu onda nije dovoljan Kant sa svojim spoznavalakim subjektom ili razumom da bi nam rekao po emu taj stol jeste mogu. Nije mogu po mojoj spoznaji nego po stvaranju, po tome da ga stolar mora napraviti! Prema tome, na pitanje, po emu je neto mogue, odgovor je u osnovi po produkciji, po proizvoenju! Prema tome, kad govorimo o predmetnosti predmeta, govorimo o njegovoj proizvedenosti. Ali, ne samo spoznavalake proizvedenosti nego faktike, zbiljske, a moemo upravo kazati materijalne. Dakle, tu lei razmee onoga to se naziva filozofija i spekulacija. Spekulacija uvodi pitanje, po emu neto jest, ali ne vie samo u horizontu spoznavalatva, nego ujedno u horizontu proizvedenosti kao mogunosti. Pa, prema tome, mogunost predmeta lei u njegovoj proizvedenosti ili tonije reeno: proizvodljivosti, tj. proizvedenost predmeta lei u njegovoj mogunosti ili moi proizvodnje po ovjeku. Zato na tome jo odlunije insistiraju ve Fichte a onda i Schelling. Kant, naravno, do toga jo ne dolazi, ali njegova je velika zasluga to je apostrofirao i ukazao metafiziarima da ne mogu govoriti o predmetu,
296
a da ne pitaju po emu je on spoznavalaki mogu. Dakle, to je problem onoga njegovog stava, jesu li i kako mogui sintetiki sudovi a priori. Razum omoguuje, po subjektu spoznavanja, to da imamo predmet! To je predmetnost predmeta u Kanta! Dakle, rekli smo da je ve Leibniz ukazao Kantu put, kako e doi do odgovora na svoje bitno pitanje, ali samo za razrjeenje spoznajno-teorijskog problema. Kant razrjeava spoznajno-teorijski problem, i to je njegova veliina. Ali, nije samo to jer je on iao ipak jako veliki korak dalje, jer, recimo, njegov pojam spontanosti ve je jedan spekulativni pojam pa ga nigdje u historiji filozofije neete ni nai, u tom smislu, kako ga on odreuje. Dakle, ovo, osim intelekta samoga, nisi intellectus ipse, to Leibniz odgovara Lockeu i empiristima, to je naime bila osnova i poetna toka cjelokupne Kantove teorijske misli, upravo s tim isticanjem sudova a priori, koji poivaju na ovom intellectus ipse, sm intelekt, a sintetiki sudovi potvrda su toga Leibnizova stava, koji dakako omoguuju ne samo iskustvo, nego i spoznaju, kao takvu, unutar spoznajno-teorijske dimenzije. Traganje za kartezijanskom i racionalistikom metodom, to znamo, Discours de la mthode, ime se mui ve Descartes, ide se, dakle, na ono poznato: metoda istinite spoznaje, a to je bilo zavreno Kantovim dosljednim provoenjem i razrjeavanjem te spoznajno-teorijske linije postavljanja pitanja, koje se onda izraava poznatom, takozvanom definicijom istine kao adaequatio rei et intellectus, podudarnost stvari i intelekta. To je, sad u rei, par excellence spoznajno teorijsko-metafizika definicija istine, koja je mogua samo uz pretpostavku gotova svijeta. A kad kaete gotov svijet, onda je to contradictio in adjecto. Nema gotova svijeta zato jer je svijet povijesno dogaanje, proces! Pazite, spoznajna teorija svojom definicijom istine ostaje u horizontu metafizike. Podudaranje stvari i intelekta mogue je samo onda ako imamo po Bogu stvoren svijet ili u smislu Spinozinoga Deus sive natura. Pri tome onda uvijek upuujem na sljedee: ako hoete nai u itavoj historiji filozofije do kraja, klasino, dovedenu metafiziku poziciju, onda itajte Spinozinu Etiku. To je prva klasa! Nitko nije toliko konsekventno, do posljednjih konsekvencija, doveo metafiziku poziciju gotovosti svijeta, jednom zauvijek i dokraja. Pa itajte, recimo, tamo neke stavove Spinozine on se ak ruga kad se govori o vremenu, kakvom vremenu?! Metafizika nikad nije dospjela do vremena to zapamtite! do bilo kojeg karaktera vremena. Ona ima posla samo s vjenou. Da, imate to Hegelovo, toga se uvijek sjetim, to je stranica 273 Jenske realne filozofije, u izdanju Felixa Meinera: Vjenost je misao vremena. Pazite do-
297
bro, zapamtite to, pronaite, dakle, u ovom Meinerovu izdanju, 273. strana, to su previdjeli svi ovi tzv. filozofi, pa onda i dalje nitko ne vidi. Kad netko danas meni govori o vjenosti, od koje e doi do vremena, onda je to prava metafizika brbljarija! Znate tko ponavlja tu tezu? Martin Heidgegger na 19. stranici Sein und Zeit-a: Vremenitost je uvjet mogunosti povijesnosti. Pazite, strana 19, Sein und Zeit, a u naem prijevodu ne znam tono stranicu, nai ete. Pazite, to znai da je Heideggeru vremenitost spala s neba! A onda je poslije, pred smrt, zaista rekao, samo Bog nam moe pomoi... Pa njemu je onda Bog jedino i mogao pomoi! [smijeh u publici] Upravo obr nuto: povijesnost je uvjet mogunosti vremenitosti. To vam je Hegel rekao, a Heidegger to nikad nije ni naao. Pazite, ja u sad biti jako bezobrazan, jer je Heidegger bio bezobrazan, pa je za Hegela rekao da je ostao u odreenju pojma vremena na Aristotelovim pozicijama. A, znate kako je Aristotel odredio vrijeme? To je ono prije, sada i poslije. Pa se moe brojiti. A Aristotel nije imao pojma o vremenu, kao to nema pojma o historiji, a da ne govorimo o povijesti! Povijest je moderna kategorija. Dakle, Heidegger je tu upravo bezobrazan, a nije ni proitao Hegela! A da i jest, ne bi to ni razumio, jer to je spekulativna misao, a Heidegger nikad nije dospio do spekulacije. Ako ne vjerujete, onda itajte te njegove filozofske kalambure! Dobro, sad smo otili malo predaleko. No, kad je rije o kriticizmu, vidjeli smo da upravo Kant svojim kritikama insistira na preispitivanju, da tako kaemo, svega onoga o emu emo govoriti. Pa tako onda imamo kritiku istoga uma, imamo kritiku praktikog uma, kritiku rasudne snage... Kritika je tu osnovni princip sme mogunosti filozofiranja. Pa, naravno, ako vi sad postanete kritiar openito, bilo u Hrvatskoj ili negdje u ovim krajevima, ali ne samo tu, onda niste vie kantovac, nego ste neprijatelj drave, i zemlje, naroda. Ja sam bio ak neprijatelj hrvatstva, Hrvata, i cijele hrvatske historije, i tako dalje, jer sam postavio neka pitanja. A ne smijete postavljati pitanja! Nemojte biti kantovci u smislu postavljanja kritikih pitanja. Budite... njemaki se to veli, glajaltovani. Ja uvijek dajem savjete, pa evo onda i vama, vi ste mladi ljudi, za vau budui karijeru ili egzistenciju, i tako dalje: budite i ostanite dosljedni desniari, onda ete uspjeti u ivotu, onda ete profitirati, bez obzira tko je sad na vlasti, jer na vlasti su zapravo uvijek samo desniari. Nemojte misliti da je Raanov SDP neka ljevica! I on je desniar. Dakle, budite u skladu s ovim to se kod nas dogaa, a to vam je uporno desniarenje. Ne morate se, dodue, sloiti s Kangrginom tezom da je itava klasna historija desna. Ali sve to je bilo lijevo, to je iskakalo, to su sjekli,
298
stavljali na lomae, u zatvore... To je ono to je svagda bilo malo neprimjereno postojeemu, to je bilo sumnjivo. To su bili ljeviari. Zato nemojte biti ljeviari, ivite normalnim, finim desniarskim,, naim domaim, hrvatskim ivotom... Dakle, ukratko, budite desniari! [smijeh u publici]. Dobro, to je moj savjet. Vi se toga ba i ne morate drati, ako ne elite, ali onda tko vam je kriv!? [smijeh u publici] Da! Pazite, ja vam govorim iz vlastitog iskustva, nije to sad samo neko kantovsko pitanje... Evo, ja u sada s obzirom na taj stav navesti, da ne mislite da Kangrga izmilja, Kantov stav koji potvruje ovo to smo sada govorili, s obzirom na taj pojam kritike: Suprotno je svim osnovnim pravilima filozofijskoga postupka..., kae Kant, da se ono o emu tek treba odluiti, da se unaprijed prihvati kao rijeeno. Pazite dobro! Pa to je inae dogmatizam, to je dogma. Tu jedino teologija ima pravo na to. Tu postoje te dogme, dogmatizam, i toga se onda vrsto treba pridravati. Ali to nema veze s filozofijom, to jest prije svega, s Kantovom filozofijom, pa stoga sva tri Kantova djela nose naziv kritika, i tako dalje. Utoliko se onda pravi Kant nalazi, da tako kaemo, upravo u tom kritikom preispitivanju svega to e se misliti, interpretirati, provoditi, i tako dalje, naravno, konsekventno, do kraja. Sad ne bismo vie smjeli ii dalje s Kantom, nemamo vremena, moramo jo doi do Hegela! Eto, vidite, napie knjigu o vremenu i sad ne zna to je vrijeme... Pa, to nije nain! Dobro, tu treba ipak kazati ovo: za pravo razumijevanje ne samo ove tvrdnje o kojoj Kant govori spoznajno, ne samo to, nego i ovo to smo naglasili s pojmom transcendentalnoga, vi kao filozofi nemojte sebi doputati, molim vas lijepo, pojam transcendentalnoga uvajte i mislite samo u kantovskom smislu. ak ovi deki koji dolaze iza Kanta pazite, Fichte za sebe i svoje stanovite veli transcendentalni idealizam, pa onda, poslije ak i Schelling i Hegel, i tako dalje. Ali, spekulacija prevladava spoznajno-teorijsku poziciju, prema tome, pojam tanscendentalnoga odnosi se samo na Kantovu metodu spoznavanja. Kant njome hoe dokuiti domet, domaaj, granice i ogranienost spoznavnja. To je onda ta kritika pozicija, naime, upravo transcendentalna pozicija, koja je par excellence kritika, ona je preispitivanje mogunosti, tj. dometa i dosega, granic spoznavanja. Pa, znamo dobro da Kant na koncu dolazi do toga da tvrdi kako je naoj spoznaji dostupan samo ovaj fenomenalni svijet, pojavni svijet, a stvar po sebi nam je nepoznata, nespoznatljiva! Prema tome, pojam transcendentalnoga, to je jedino Kantovo, osim ako hoete ii na ove transcendentalne meditacije, onda to
299
moda tamo pae. Ali, pojmovno to ne odgovara, jer pod transcendentalnim misli se aktivitet subjekta spoznaje, a koliko je meni poznato, ova meditacija, to je neto da se ja malo smirim, da doem k sebi, pa je to onda vie-manje pasivnost. Pa recimo, ti istonjaci imaju pojam nirvne, to je zgodno, samo to nama zapadnjacima nije ba jako primjereno, mi jako teko dolazimo do toga. Oni imaju neto to mi nemamo, to tzv. oputanje. Ja bih bio sretan da mogu malo do te nirvne, ali nikad nisam mogao pa sam napustio svaku nadu... [smijeh u publici] Dobro, a vi, ako moete, onda imate transcendentalnu meditaciju, to je zgodno, ali to vam je ipak jedno drveno eljezo. No, pustimo sad to! Taj je, dakle, Kantov transcendentalizam u najboljim, sad moemo kazati, u najboljim tragovima novovjekovne filozofije, koja poinje s Descartesom, to jest, s njegovom metodikom skepsom. U poetku treba u sve sumnjati. Pa, to je poetak zapravo pravoga filozofiranja, s Descartesom, koji se na poetku, upravo kritiki odnosi prema dogmatici, teologiji, crkvenim uenjima, i tako dalje, premda nije htio dalje zaotravati da ne zavri na lomai. Imate, u njegovim pismima, a Descartes je napisao nekoliko hiljada pisama, pie svom prijatelju u Parizu, to je bio Martin Mersenne, lijenik, kojemu pie pisma, ono to se nije usudio pisati javno da ga ne bi oni popovi dali na lomau, kao suvremenika Giordana Bruna. Onda tamo u pismima sve objanjava to je mislio, ovo i ono, pa u jednom pismu veli: Ma sluajte, monsieur Mersenne, kad bih ja rekao svoje pravo miljenje o tom moralu, religiji, pa gdje bih ja zavrio?! Pa, moram biti malo oprezan. Dakle, nije Descartes bio ba tako bedast da bi se istravao. To osnovno naelo svake istinske filozofijske misli ostaje uvijek iznova, moemo sad kazati, posve strano, ako gledamo odnos Kanta prema metafiziarima ba prema metafizici koju sm Kant stavlja na taj nain u pitanje, pa onda kasnije i takozvanog pozitivizma. Pazite, taj pozitivizam u najnovije vrijeme to sad traje stoljee i pol mislim da mi je to ve mozak popilo, to ide od Comtea, taj pozitivizam, i tako dalje, to su najbanalniji metafiziari a poinju time da se oni bore protiv metafizike! A, to je metafizika nego poinjanje i zavravanje s ovim takozvanim gotovim svijetom. A to na svoj nain poinje s onim starogrkim filozofom Melissom, to je ono njegovo, ex nihilo nihil fit, iz niega ne postaje nita, samo iz neega postaje neto. Onda Hegel kae, pa ako je ovo drugo, emu onda treba postajati? Ako neto ve jest, ne treba postajati! Ovo ex nihilo nihil fit, iz niega ne postaje nita, ukida postajanje! To jest, poinje s gotovim svijetom.
300
Pri tome, pazite gdje je tu veliki zalom, pitanje i odgovor je iz ega, a ne po emu. Pazite, ak je i jedan Aristotel pao na tome! Pa, ako je itko, onda Aristotel, imao one prvoklasne kipare i slikare, ali ipak na pitanje, iz ega je statua, on kae: iz kamena! Pa, kako iz kamena! Kamen je vjean, milijardu godina lei tamo, pa mora ga umjetnik isklesati, iz tog gromada, da bi uope moglo biti umjetniko djelo. Pa nije ta statua, to umjetniko djelo, ta Afrodita ili taj Apolon iz kamena, nego po umjetniku! Po umjetnikom stvaralatvu! Dakle, ak jedan Aristotel tu promauje! A pazite, ne pitam te iz ega, jer iz kamena moe biti svata, to, to, to i to, nego po emu je neto?! Metafizika poinje s pitanjem iz ega neto jest, a spekulacija poinje s pitanjem po emu?! A odgovor je po produkciji, po samoprodukciji, po proizvoenju, po umjetnikom stvaralatvu. Pa, nije statua statua zato to je iz kamena, pa moe biti iz bronze i drveta, nego zato to je po Praksitelu, Mironu, po Fidiji, koji su napravili te statue, i tako dalje. Dakle, ve je pitanje krivo postavljeno. Iz nita, ex nihilo... Pitaj ti po emu neto jest, pa e onda morati doi do sebe, da si ti taj subjekt. Pa udno je to da u cijeloj historiji filozofije jedino taj ovjek smeta... subjekt, ovjek smeta. Stalno je stavljan u stranu kao neto nebitno, ak nepostojee. Pa sve drugo je prvo, samo ne on... Pa dobro, svaka ast Bogu koji je stvoritelj, pa moemo s njim poeti ako smo vjernici, ali pazite, u Bibliji stoji i ovo: Bog je stvorio ovjeka i svijet na sliku i priliku svoju, ali mu je dao razum i slobodnu volju. Prema tome, to ovisi o nama, s naim razumom i slobodnom voljom. Ne moete onda kriviti toga Boga, to je onda Leibniz govorio, pa nije Bog kriv za zlo u svijetu; on je stvorio najsavreniji mogui svijet, a to to smo mi pokvareni, nije Bog za to odgovoran, zar ne!? Ali s ovjekom nikako nisu htjeli poinjati, stalno je bio nekakav sumnjivac, pa je uvjek ostajao na marginama. Dobro, jo sam samo duan naglasiti, ako tragate za onim to bi sad, recimo, bilo dosljedno Kantovo provoenje principa transcendentalnoga, u ovom kritikom vidu, o kojem govorimo, onda ete ga zaista nai do kraja dovedenog u njegovoj Kritici praktikog uma. Taj princip, primijenjen na Kantovo odreenje onoga to se u etici trai, to je dobro, a to zlo, ja u vam sad proitati taj stav, to ete nai u pojmu odreenja praktikog uma, u njegovoj Kritici praktikog uma, to je jedno prvoklasno mjesto kojim emo sada zakljuiti ovo da moemo onda prijei na Hegela. Pazite, tu je do kraja proveden transcendentalni princip, da tako kaemo s Kantom, u podruju praktikoga, tj. etiko-moralnoga pitanje dobra i zla.
301
Pazite, Kant se, kao i itava historija filozofije, mui u svojoj etikoj misli, pa i drugoj, i to, u metafizici, da odgovori na pitanje, to je i odakle dobro i zlo. Evo, Kant, na svoj nain, prvi puta, na zbilja apsolutno nov nain, odgovara na to pitanje: ono dobro i zlo, odnosi se zapravo na radnje a ne na stanje osjeaja osobe. Pa ako bi to apsolutno i bez ikakvih uvjeta imalo biti dobro ili zlo ili loe ili ravo, ili bi se kao takvo imalo smatrati, onda bi to bio samo pazite nain djelovanja. Kant kae, maksima volje, tj. princip volje, a prema tome, sma djelatna osoba, kao dobar ili zao ovjek, ali ne bilo to drugo ili stvar koja bi se tako mogla nazvati. Pazite, to je obrat! Sva dotadanja odreenja pojmova dobro i zlo polaze od neega, da sad uvjetno tako kaemo, izvanjskoga, to se onda unaprijed uzima kao dobro ili zlo, emu se ovjek treba pribliavati. A Kant se vraa transcendentalnom metodom subjekta na to da je o meni rije. U mojoj radnji, u meni, u samom djelovanju i u rezultatu djelovanja, nalazi se ono to je dobro ili zlo. Ako, dakle, dobro djelujem, onda radnja izlazi kao dobra radnja. Pa bismo to mogli nastaviti ovako: kad bi svi ljudi stalno inili dobro, onda bi i ovaj na svijet bio dobar. A mi stalno inimo zlo, pa je onda i svijet zao. Svijet se obino uzima kao onostranost. A nije! Svijet je u nama, kao to smo mi dio svijeta. Ili, svijet je po nama kao to smo mi po svijetu. To je klasina filozofija! Na istom onom mjestu, na stranici 273. Jenske realne filozofije iz 1805-6. Hegel kae: Jedan udarac stvara ih oboje, i ovjeka i svijet, a nisu dva zasebna svijet tamo, ovjek tu. Mi smo svjetovna bia i svijet je na proizvod. Dakle, Kant je tu zbilja i s te strane prevratniki mislilac u smislu revolucionarnog ukazivanja na ovjekovo djelo kao njegovo, a itava klasina filozofija ide na to da produbi ono to je Kant tu uzeo kao odreenje pojmova dobro i zlo, pa e Fichte na tome insistirati, a onda e Hegel kasnije, recimo, iskazati najopenitije odreenje pojma zla. Pazite, kad to kaete, onda je to uasna apstrakcija: podizanje partikulariteta na nivo oposti ili principa to je zlo. Mi to imamo onako narodski: Ja pa ja, ja pa ja! Ja sam princip, a drugi ne postoje! Podizanje partikulariteta, dakle pojedinanosti, ak i posebnosti na nivo principa, na nivo opega, na nivo pravog ivota, je li! Pa onda nitko ne vidi da je, recimo, jedan nacionalizam, recimo, to zlo, jer je to podizanje posebnosti na nivo principa. Po emu je to sad velika stvar da je netko Srbin, Francuz, Hrvat ili Turin!? Pa se onda jo busaju u prsa! A to je moje posebno odreenje, ali jo nisam ovjek. ovjek se razlikuje od ivotinje po tome to je prestao biti vrsta i podignut je na nivo roda. ovjek kao ljudsko, univezalno bie. Pa, nisam ja ovjek po tome to sam Srbin, Hrvat ili Turin.
302
I sad, kad to kaete, onda postanete neprijatelj hrvatstva! Pa Kangrga je bio na sudu zbog toga jer vrijea hrvatstvo, jer sam rekao da je to s hrvatstvom ipak malo pretjerano, ne!? Da vas pitam, to sam ja koji sam se tu narodio? Pa i ivotinja se isto raa, ali ona pripada svojoj vrsti. Pazite dobro, zamislite da sad maloj makici kaete, uj ti mala mako, ti bi trebala postati irafa ili lav... [smijeh u publici] Ona bi rekla, joj, pa ja to nemrem! A na ovjeka moete i morate postaviti takav zahtjev, jer vidite, i on se izlegne..., pardon, rodi se, mali Hrvat se narodi, pa onda je kao bog ili mala makica, pa e biti velika maka i veliki Hrvat! E, pa nee! Mora tek postajati ovjekom! A ako mu nije dano, onda neka ostane samo Srbin, Turin ili Francuz... ili Hrvat! Dobro, sad mi ne moemo dalje o tome jer neemo stii nita kazati o Hegelu! A znate tko je kriv za to!? Sad u odmah rei na proelnik! [smijeh u publici] Da, da! Zato se sad smijete? Vi kao pravi filozofi, morate pitati, a dobro, profesore Kangrga, pa obrazloite, argumentirajte! A, proelnik Od sjeka je rekao meni, ti mora odrati u jednom predavanju i Kanta i Hegela! A ja sam rekao, pa dobro, ako moram, ne... i zato nisam ja kriv ako ovo ostaje nedoreeno, Veljak je kriv! Dobro, moramo se malo aliti, ali znate to je Hegel rekao? Rekao je: U pojmu volje lei krivnja! Pazite, u pojmu volje! A njegova volja je ovdje ili pogoena ili nije, i neka on odgovara za to... To vam je na sudu, pitate onog tefa, jesi ti posekel ono tamo drvo? Neee, gospon sudec, moj dedek... On, dakle, nee priznati da je on to napravio. To je imputabilnost, to znai da ti svojom voljom neto hoe ili nee, i da ti odgovara. Pa kakve veze ima sad tvoj dedek!? Rekli smo da emo se s Hegelom pokuati zadrati samo na jednom bitnom, ali zaista bitnom problemu, a to je potreba i zadatak filozofije, na to Hegel sad tu odgovara na svoj nain. A svakako je ne samo interesantno, nego i pouno, vrlo znaajno za razumijevanje kako bitne Hegelove pozicije, tako i za itav njegov daljnji misaoni put, sve do njegove Enciklopedije, onog posljednjeg izdanja iz 1830., uvidjeti u emu Hegel vidi tu potrebu. Pazite, kad velimo Hegel, onda mislimo s time se vi ne morate sloiti, to je moje uvjerenje, ja smatram Hegela najuniverzalnijim, najveim filozofom svih vremena. Pazite dobro ba kao filozof! Najvei filozof svih vremena. Svakako je interesantno gdje jedan takav filozof vidi potrebu za filozofijom. A onda, naravno, to je u najuoj vezi s tim, pitanje zadatka, koji je njezin zadatak? Potreba i zadatak to je u najuoj vezi u filozofiji kao takvoj. To je, evo, u njegovu ranom spisu, zato sam ga donio, Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie, to je jedno kljuno mjesto,
303
jedno prvoklasno Hegelovo mjesto koje ja nazivam spekulativnim, a na koje e Hegel dati ipak samo filozofski odgovor. Sad pazite: Kad iezne mo sjedinjenja (Vereinigung) iz ivota ljudi i kad su suprotnosti (Gegenstze) izgubile svoje ivotno odnoenje i zadobile samostalnost, nastaje potreba filozofije, tj. potreba za filozofijom. Pazite sad, ako se zadrimo samo na tom stavu, tu je sad Hegel jo uvijek fichteovac. Hegel ima u vidu Fichteov spekulativni stav identiteta subjektobjekt. Ova mo sjedinjenja, meutim, ve je neto to zavarava. Pazite, sjediniti se moe neto to je ve unaprijed razjedinjeno, i toka. Pa, ne moemo ii na sjedinjavanje neega to je ve sjedinjeno. Dakle, ve poinjemo s razjedinjenou, je li tako!? Hegel kae, kad iezne mo sjedinjenja, dakle, ve poinjemo s nesjedinjenou, s razdvojenou, i kad su suprotnosti izgubile svoje ivotno odnoenje... Hegel misli na dijalektiko odnoenje, gdje jedno drugo uvjetuje i zadobile samostalnost, tu nastaje potreba filozofije. Evo, znai, filozofiju emo traiti ili za filozofijom emo tragati, i trebati je kada!? to tu znai razjedinjenost? Ovdje je, dakle, prije svega je rije o potrebi za filozofijom koja nastaje onda kad ivotne suprotnosti izgube svoje, mogli bismo kazati prema Hegelu normalno odnoenje, jer je ivot sastavljen od suprotnosti, to hoe Hegel kazati, a nije jednodimenzionalno. Dakle, kad se suprotnosti posve osamostale, na tome insistira Hegel, onda treba doi do sjedinjenja. To bi bila, recimo, potreba filozofije i njezin zadatak! Dakle, ovim stavom Hegel, sad bismo mogli rei tako, ostajui jo u filozofinosti izraaja, iskazuje neto vie od filozofije. Pazite, da se razumijemo o emu je tu rije! Ve je Fichte ukazao na to, ako govorimo o jedinstvu, onda je nuno ve implicirano da poinjemo s razlikama. Pa jedinstvo je jedinstvo razlik. U pojmu jedinstva lei pojam razlike, razliitost. Vi poinjete s razlikom da biste doli do jedinstva. Jedinstvo je mogui eventualni ili potrebiti rezultat spajanja, sjedinjenja tih razlika. Pazite, zato Fichte kae, nemojmo poeti s jedinstvom razlik, jer smo time ve poeli s razlikama kojima je potrebno naknadno jedinstvo. Zato treba poeti, sad bismo rekli, s jedinstvenim principom to ga on naziva identitet, a ne jedinstvo. Identitet nije isto to i jedinstvo! Ako sad pogledamo tu novovjekovnu filozofiju, cijela novovjekovna filozofija od Descartsa do Kanta, pa jo i s Kantom zakljuno, poinje s odgovorom, s moguim odgovorom na pitanje: Gdje je i to je medijum odnosa subjekta i objekta? Pazite, res extensa, res cogitans stvar miljenja i protena
304
stvar. Dakle, pitanje je, kako dovesti u vezu misaono s materijom, recimo tako. Zato je spoznajna teorija ostala u ne-odgovoru na svoje vlastito pitanje, to jest, jedinstvo znai da ve polazimo s razlikama. To je Fichte uvidio korigirajui Kanta, pa je onda rekao, ne poinjati s jedinstvom razlika ili razlikama u jedinstvu, nego s identitom subjekt-objekt. Onda emo doi do mogunosti i tih razlika, koje su tek naknadno omoguene. Kant je to imao ve u svom pojmu spontanosti, upravo to, a nije to uvidio do kraja, nego je samo naznaio. Zato mu je, pazite, pojam spontanosti izvor mogunosti i teorijskog uma i praktikog uma. Pri emu je upravo sm ve naglasio kako praktiki um mora prethoditi teorijskomu, a mislio je pod time zapravo vie od nekog etiki-moralo obojenog pojma praktikoga. Mislio je ve na pojam proizvodilakog, ali to nije dorekao do kraja. I zato ga Fichte kritizira da nije imao hrabrosti da to dovede do kraja. A Fichte ima hrabrosti! Ali, vidite, Hegel tu sada daje odgovor, dakle upravo filozofski odgovor, neprimjeren, moemo kazati, jer tu nije ostao do kraja fichteanac nego je sad ba hegelovac. Ali, pazite dobro, kasnije e se on vratiti natrag, pa e opet doi na Fichteov identitet subjekt-objekt. Dakle, rije je tu o odvajanju, razdvajanju, Entzweiung, vrstih postalih subjektivnosti i objektivnosti pazite ovo, to je Hegelov odgovor, njegov citat. To je cijela novovjekovna filozofija, odnosa subjekta i objekta. Spoznajno-teorijski odnos subjekta i objekta ne znai nita drugo! Kako je subjektu mogue dohvatiti objekt? Eto, to je osnovno spoznajno-teorijsko pitanje, na koje nema odgovora, jer se poinje s tako razliitim entitetima, da tako kaemo, da se nikada ne nalazi taj medij. A Fichte e pokazati, gdje je i to je taj medij! To je Selbstttigkeit, samodjelatnost. Pazite, ne djelatnost, nego samodjelatnost. Zato? Jer Fichte tono vidi, djelatna je i ivotinja. ivotinja je ak djelatnija od nas, gledajte lava..., a samodjelatnost znai samosvjesna djelatnost. To je samo ovjek. Samodjelatnost se odnosi na to, pa Fichte kae, kada djelujem, znam ujedno da djelujem! To je bio odgovor ak i Descartesov, onome Mersenneu, kad mu govori tamo u pismima: Kad ja kaem cogito, onda hou rei, znam da mislim, dakle jesam. A to je pitanje koje se esto izbjegava: cogito je nivo samosvijesti, a ne svijesti. Pazite, to je vano. Ve kod Descartesa imamo nivo samo svijesti koja govori o svjesnom sadraju kao svom predmetu, ime se onda i Kant mui sa svojom transcendentalnom apercepcijom. Imamo, dakle, posla s vrstim postalima subjektivnosti i objektivnosti te je zbog toga nuno potreban pokuaj da se ukine ta ve vrstom postala suprotnost intelektu-
305
alnog i realnog svijeta. To je Hegelov citat. Hegel je tu sad pravi filozof, a ne vie spekulativac. A dat emo mu jo jednu kritiku primedbu, on je ve odgovorio na to, samo na drugi nain, i to u Filozofiji povijesti, kad je doao do toga. O kojoj se to razdvojenosti radi sad bismo mi tu Hegela morali pitati. On to sad hoe nama objasniti filozofski. A znate na to on misli? Na klasnu suprotnost! Na klasnu razdvojenost drutva ve od Platona do njegova vremena. To je subjekt-objekt! Subjektivnost i objektivnost, vrstim postalo odranje klasnog poretka! A onda tamo, u Filozofiji povijesti, pred kraj, on upravo govori o tome. Time on jasno identificira taj pojam razdvojenosti kao klasnog fenomena! O tome je zapravo rije! Naravno da sad to lijepo zvui, ovo suprotnost intelektualnog i realnog svijeta, ali sad dajte, razmislimo, ili kako bismo rekli, prizemljimo to malo. Tko je nosilac intelektualne djelatnosti? Pa filozofi, teoretiari, umjetnici, ideolozi klasnoga drutva. Pa, evo vam Aristotela, hoete Aristotela? Ja sam u jednom rukopisu napisao malo grubo, da bi za Platona kao filozofa zapravo bilo dobro da su ga zadrali malo dulje u roblju, tamo kod Dionizija Starijeg, na Sirakuzi, a ne da ga onaj prijatelj odmah otkupi za puno novaca, nego da malo radi, meu robljem, onda bi on prestao govoriti o svojim idejama negdje tamo gore, nego mu je trebalo dati malo da napravi tu cipelu... Neka napravi cipelu, e, pa da! A ima one fine amfore, onda mu donesu dobro vino, robovi mu nose, onda piju, gozba, symposion, ti boga, a odakle mu to vino!? To ne pitaju! Dakle, suprotnost intelektualnog i realnog svijeta realni svijet mu je taj radni svijet robovi, kmetovi, radnici, i Kangrga kao intelektualni proleter... Pa da, ja sam proleter. Dobro, a to Hegel jo nije rekao, ali zato je ostao filozof, jer je preao preko toga, ali dalje, na drugim mjestima, to ipak onda govori. Ta bi se, dakle, postalost, u toj razdvojenosti, kao fiksna gotovost, imala prema Hegelu, kao to vidimo, pojmiti kao neko postajanje, Werden. Pa onda kae, produkti i produciranje, da bismo doli do svijeta, a bitak je ono to ve jest, i dodaje, kao i proizvodi u mnoini, pa tu onda oponaa Fichteov identitet subjekta-objekta, gdje imamo posla s djelovanjem i djelom ujedno. Jer, djelo je bitak, ali je ujedno i proces, jer u taj bitak ulazi ono to jest ne samo kao gotov proizvod, nego i proces njegova proizvoenja. Sada dolazi konkretiziranje Hegelova stava ovim to je reeno. U beskonanosti postajanja... Ja vas ovdje moram upozoriti kao filozofe, za njemaki izraz Werden upotrebljavajte postajanje, a ne bivanje. Bivanje je ista apstrakcija, a to kod nas upotrebljavaju neki, neu sad rei... Jer, postajanje,
306
Werden, nuno je Anderswerden, pazite, postajanje drugaijim, inae nema nikakvog smisla. Pa, to je Hegel ve postavio i naglasio: u Werden stoji Anderswerden. Mora postati neto novo, bitno drugaije. Evo, to je Werden. Imate poetak Hegelove Logike s onim Sein-Nichts-Werden, bitak-nita-postajanje, pa onda ide ono to je Heidegger falsificirao Dasein. A to je Dasein? Konkretizirani bitak! Proizvedeni bitak iz cijelog ovog procesa. A onda je Heidegger to uzeo umjesto ovjeka, da izbjegne pojam ovjeka. Pa, to je zapravo dobro napravio. Nacisti nikad nisu ba raunali s ovjekom. A, Dasein je i kamen, pazite, Dasein je i biljka, i ivotinja, i ovjek. To je concretum jednoga bitka, a ne odnosi se samo na ovjeka. Dasein, tubitak pa tu nai, ovi heideggerovci, fraziraju, tubitak... pa to je obina folirancija. Dakle, u beskonanosti postajanja i proizvoenja..., pazite, evo, sad imamo pojam uma u Hegela. Um na to odmah treba upozoriti nakon Kanta i naroito nakon Fichtea, shvaen je kao praktiki-proizvodilaki; tu um vie ne igra ulogu pukog podizanja svijesti na nivo samosvijesti, kao tzv. vii nivo svijesti, u spoznavalakom horizontu, nego kao praktikoproizvodilaki. To ve naglaava Fichte, pa onda i Schelling. Dakle, tu se Hegel dri tono toga, pa kae: u beskonanosti postajanja i proizvoenja um je sjedinio ono to bijae razdvojeno, i apsolutno razdvajanje smanjio u relativno razdvajanje, koje je uvjetovano... pazite ovo to sad kae izvornim identitetom. Koji je ovdje izvorni identitet Fichteov? Identitet subjekt-objekt. Sad se Hegel vraa natrag sa svoje filozofske pozicije na fichteovsku, pa spominje izvorni identitet, koji je poetak mogunosti toga razdvajanja. A to je subjekt-objekt identitet. To je ono, naravno, to je Fichte rekao djelovanje i djelo ujedno! Pa je to nazvao samodjelatnou. Kad djelujem, znam da djelujem, pri emu se djelatnost ovjekova kao to smo rekli razlikuje od ivotinjske, i svake druge, momentom samodjelatnosti koja se onda, pazite, stavlja na poetak svijeta. Hegel e kasnije to kazati, kao samo po sebi razumljivo, to ete u Logici ali ne samo tu: Ich, ja, pa onda dodaje, apsolutni negativitet. to to znai!? Ono Ja, to je taj apsolutni negativitet. To vam je identini subjekt-objekt koji je na poetku svijeta. A u emu je to negativitet? ovjek negira sebe kao prirodno bie, kao prirodu izvan sebe, kao tu svoju prvu negaciju, pa onda veli, ono neto, Etwas, rezultat je negacije negacije. Prema tome. ovjek, to Ja, koji na poetku svijeta stvara sebe i svijet u jednom te istom aktu, miljeno je kao samodjelatnost, jer tu je na djelu proizvoenje i sebe kao ovjeka i svijeta kao svoga proizvoda. Ja kao
307
apsolutni negativitet znai, dakle, to. Zato onda imate u Logici: etwas, neto = rezultat negacije negacije. Ali, pazite, ako sad to etwas stavite na poetak, onda ste skoili sami sebi u usta. Dobivate ono: iz neega postaje neto. I Hegel veli: ako neto ve jest, ne treba tek postajati. Neto je rezultat, to je proizvod. Pazite, neto je zapravo ono oko ega se Kant trudi i mui, kritizirajui metafiziare da ne pitaju po emu im je predmet mogu, odakle imate taj predmet. To etwas jest predmet. I sad imate, pazite: pojam = predmet. Predmet je identian s pojmom. Kad kaete predmet, imate pojam. I jedno i drugo je prethodno bilo uspostavljeno da bi uope bilo! Vi bez pojma nemate predmet. To je Kantov pronalazak! Prema tome, imate: identitet predmet = pojam. Ali, pazite sad dobro, ako ostanemo samo u horizontu toga, onda smo i dalje kantovci, a ja bih sad rekao: onda smo samo filozofi. Zato Hegel dolazi do toga da to spekulativno prevlada svojim odreenjem pojam pojma. Jer, pazite, on pita: po emu je taj predmet kao pojam mogu u Kanta. Jer, nije mu dostatno da ukazuje samo na spoznavalaki pojam subjekta iza toga predmeta, predmet =pojam, nego sad pita: po emu su predmet i pojam mogui. Prema tome, pojam pojma je spekulativno pitanje i odgovor na tragu onoga po emu neto jest uope mogue. To je prava bt predmeta i cijelog tog problema. Prema tome, pojam pojma je Hegelovo spekulativno odreenje, do kojeg on dolazi, premda, ako nepaljivo itate, ako ispustite neke stvari, onda ete dospjeti u zabludu. Pazite, Hegel ima pravo da insistira na pojmu, on e rei, ako netko hoe filozofirati bez pojma, onda mu je bolje da se ostavi toga posla. Pa to je normalno, inae je to trabunjanje, o emu onda govorite!? Pazite, Hegel je tu doao do odreenja pojma apstrakcija. to je apstrakcija? Mi bismo rekli, bespredmetnost. Govorite o jednoj stvari, a onda govorite o neemu desetom. Onda velimo, pa ekajte, da se vratimo, o emu je rije? Dakle, traite pojam, predmet. Predmet govora! Ako se ne govori o nekom odreenom predmetu, onda se zaobilazi bitno, onda ste u apstrakciji. To vam je apstrakcija, to je bespredmetno govorenje ili zaobilaenje same stvari. A to se esto dogaa i hotimino, iz raznih razloga i interesa! A o emu je tu zapravo rije u Hegela kad on govori o potrebi i zadatku filozofije, zbog ega sam ga ja onda u tom kontekstu negativno apostrofirao kao filozofa!? Rije je samo o tome da tim svojim odgovorom na pitanje potrebe i zadatka filozofije Hegel zapravo smatra kako e upravo, i moda samo, filozofija razrijeiti taj gordijski vor i rijeiti ni vie ni manje nego bitne probleme te klasne strukture drutva i njegove toliko oigledne
308
i drastine a takve su i za samog Hegela! unutranje suprotnosti. I, da ne ostane eufemistiki reeno, recimo: drutvene konflikte, sukobe, koji su ta prava osnova, razlog i uzrok, pa onda i istinski povod te razjedinjenosti, razdvajanja, odvajanja (Entzweiung), kako to sad naglaava i filozofijski imenuje Hegel. A kad bi ta filozofija bez obzira u kojem svom obliku, sadraju, naporu i smislu mogla ili bila kadra da svojim teorijskim instrumentarijem razrijei i rijei taj bitni klasni problem, bitan za cijelu dosadanju historiju (jer, nema druge!) ovjeanstva, ali dakako ne samo ovjeanstva Europe, onda bi taj problem bio ve odvajkada rijeen, poput Platonova ekskursa na Siciliju. A, koliko nam je do sada poznato, on nije rijeen! ak ni u svim dosadanjim zbiljskim revolucijama! Hegel, dakle, i jeste i nije sad emo njegovim dijalektikim jezikom kazati odgovorio na pitanje o potrebi i zadatku filozofije. Zato? Najprije je odgovorio filozofski, pa mu je to bilo prekratko, a onda je doao na spekulativnu poziciju, pa je onda odgovorio na drugim mjestima onim to je sad ja to dodajem, a vi se ne morate sloiti s time sm identificirao, a to je ona razdvojenost subjektivnost-objektivnosti. Ove razdvojenosti, postalosti, gotovosti, to su klasne pozicije gdje jedni filozofiraju, a drugi rade. Evo, to emo malo grubo rei tako, a zato je i Kangrga isto tako jedan ideolog i folirant koji samo filozofira! Ali, ekajte malo, Kangrga je ipak, za razliku od Platona i Aristotela, nekada u mladosti radio kao radnik, umski radnik, pa smo kako se govorilo gradili prugu, a pruga je gradila nas, pa sam kopao i radio fiziki, i tako dalje. Prema tome, za razliku od njih, Kangrga je proleter kompletan, a ne kao na proelnik koji je samo filozof... Treba filozofe opet staviti na radne akcije, neka malo rade, da mogu govoriti o idejama, inae nee znati o emu govore. A filozof Kangrga je ipak bio na tome radu pa zna to je to, i zato je proleter! A to je zapravo taj proletarijat? Marx je pod proleterom mislio posljednju stepenicu do ovjeka. Ako ne postanete najprije graanin, pa onda proleter, pa onda ovjek, nego sve to preskaete, pa onda ak jo idete, kao u Hrvatskoj, mimo ili ispod graanina, pa ostanete samo Hrvat, onda niste jo ni graanin, a proleter niste nikad ni bili, pa kad ete postati ovjek!? Kad ja pitam susjeda za proletera, a on veli, pa ta imate vi mene vrijeati, nisam ja nikakav proleter za vas! Da, on, bogec, ne zna kaj to je, a treba biti proleter, kako veli Marx, posljednja pupana vrpca da se odree od svega toga oko sebe, da postavi sebe na svoje vlastite noge ili glavu, pa postane ovjekom.
309
Na sebe samoga! A za to najprije mora postati proleter, da nisi vezan za svojega tateka, mameka, dedeka ili tajkune, da ima sve prireeno, pa onda, je li, treba ga poslati u roblje kao ovoga Platona da malo tamo radi. Dobro, evo, to zvui malo grubo, ali ta moemo, kriv je proelnik! Hvala vam lijepa!
310
Dodatak I.
IVOTOPIS I bibliografija Milana Kangrge
Milan Kangrga roen je u Zagrebu 1. svibnja 1923. Osnovnu kolu i gimnaziju zavrio je u Zagrebu, gdje je 1950. na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju. Doktorsku disertaciju pod naslovom Etiki problem u djelu Karla Marxa obranio je 1961. na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Od 1950. radi kao asistent za predmete Etika i Estetika na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Postupno napredujui u znanstveno-nastavnim zvanjima redovitim je profesorom postao 1972., a u tom je zvanju doekao i mirovinu 1993. Vie godina predavao je - uz osnovnu djelatnost na matinom fakultetu - etiku i na Filozofskom fakultetu u Zadru, kao i na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Gotovo tri desetljea obavljao je dunost efa katedre za etiku, a u dva je mandata bio i proelnik Odsjeka za filozofiju. Pod njegovim je mentorstvom obranjeno preko stotinu diplomskih radova, te vie od trideset magistarskih radnji i doktorskih disertacija. Meu njegovim je doktorandima i niz djelatnih strunjaka iz podruja filozofije na svim hrvatskim sveuilitima i na vie inozemnih sveuilita, meu kojima su mnogi postali vodeim profesorima na svojim fakultetima. Ne treba zaboraviti ni desetke zaslunih gimnazijskih nastavnika i drugih strunjaka koji su bili upravo njegovi aci. Od 1962. do 1964. boravio je kao stipendist Humboldtove zaklade na sveuilitu u Heidelbergu, potom i na sveuilitima u Freiburgu, Wrzburgu i Aachenu. Gostovao je kao predava na svim spomenutim sveuilitima, kao i u Bonnu, Mnchenu, Dsseldorfu, Pragu, Bratislavi, Budimpeti, Moskvi, Le njingradu i Kijevu. Bio je jedan od utemeljitelja i lan urednitva zagrebakog asopisa Pogledi (1952-1954.), meu pokretaima asopisa Nae teme i asopisa Praxis, u sastavu ije je redakcije bio od osnivanja do gaenja spomenutog asopisa (1964 -1974.). Jedan je od osnivaa Korulanske ljetne kole, te dugogodinji urednik Filozofske biblioteke zagrebakog izdavaa Naprijed, u kojoj je objavljen niz kapitalnih djela klasine filozofijske literature. Bio je 1957. jedan od utemeljitelja Hrvatskoga filozofskog drutva, u ijem je upravnom odboru bio i tajnik, a u jednom je dvogodinjem mandatu obnaao i dunost predsjednika Hrvatskog filozofskog drutva. Znaajna je i njegova prevoditeljska djelatnost: s njemakog je prevodio Kanta, Hegela, Blocha, Marcusea i Lukcsa, a s francuskog Descartesa i Leibniza. Valja spomenuti i njegov leksikografski rad, koji se kree u rasponu od pisanja natuknica za Filozofijski rjenik Vladimira Filipovia, preko brojnih
312
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - ivotopis i bibliografija Milana Kangrge
natuknica to ih je pisao za razna izdanja Leksikografskog zavoda u Zagrebu, a i danas pie neke natuknice za Leksikon filozofije koji se priprema u LZ Miroslav Krlea u Zagrebu. U kontinuitetu objavljuje punih 57 godina (od prvog lanka pod naslovom O etici, koji je objavljen 1948. pa do knjige o suvremenoj filozofiji koja se nalazi u tisku). Objavio je ukupno 15 knjiga, jedan udbenik, preko 60 izvornih lanaka (od toga 13 u inozemnim edicijama, na njemakom, engleskom, talijanskom, panjolskom i slovakom jeziku), kao i vei broj preglednih lanaka i prikaza. Takoer su objavljena i njegova Odabrana djela u etiri sveska. Od akad. godine 2006/07. na poziv Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu dri predavanja iz izbornog predmeta Klasini njemaki idealizam kao i nastvu na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije.
Bibliografija Knjige
1. Racionalistika filozofija, Matica hrvatska, Zagreb 1957, 3.izd. 1982. 2. Etiki problem u djelu Karla Marxa, Naprijed, Zagreb 1963, 2. izd. Nolit, Beograd 1980. 3. Etika i sloboda, Naprijed, Zagreb 1966. (prev. na slovaki: Bratislava 1968.) 4. Smisao povijesnoga, Naprijed, Zagreb 1970. 5. Razmiljanja o etici, Praxis, Zagreb 1970. 6. ovjek i svijet, Razlog, Zagreb 1975. 7. Etika ili revolucija, Nolit, Beograd 1983. 8. Praksa vrijeme svijet, Nolit, Beograd 1984. 9. Hegel Marx, Naprijed, Zagreb 1988. 10. Filozofija i drutveni ivot, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb 1988. 11. Izvan povijesnog dogaanja, Feral Tribune, Split 1997. 12. verceri vlastitog ivota, Republika, Beograd 2001, Feral Tribune, Split 2002. 13. Nacionalizam ili demokracija, IK Z. Stojanovia, Sremski Karlovci/Novi Sad 2001, Razlog, Zagreb 2002.
313
14. Etika, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2004. 15. Praxis Zeit Welt, Knigshausen, Wrzburg 2004.
Udbenik
(s V. Filipoviem i dr.) Antologija filozofskih tekstova, kolska knjiga, Zagreb 1953. (3. izd. 1958.)
Izvorni radovi (lanci i studije)

1. Marksizam i etika, Republika, 6/1952. 2. Problem ideologije, Pogledi, 11/1953. 3. Socijalistiki humanizam, Republika 2-3/1957. 4. Etiki smisao socijalizma, Nae teme, 2/1957. 5. Ideologija i istina, Nae teme, 4-5/1957. 6. Henri Lefebvre i pitanja socijalistikog realizma, Nae teme, 1/1958. 7. Suvremenost Marxove filozofije, Nae teme, 2/1958. 8. Aktualnost etike u socijalizmu, Pregled, 2/1959. 9. to znai pribliiti umjetnost ivotu?, Filozofija, 3/1959. 10. Postoji li bitna razlika izmeu spisa mladog i kasnog Marxa?, Nae teme, 1/1960. 11. Marksizam i estetika, Nae teme, 2/1960. 12. O nekim bitnim pitanjima teorije odraza, Neki problemi teorije odraza, JUF, Beograd 1961. 13. Marxov pojam otuenja, Pregled, 4/1961. 14. Hegel i Marx, Pregled, 11-12/1961. 15. Filozofija i zbilja, Filozofija, 3-4/1961. 16. Pitanje mogunosti marksistike estetike, Gledita, 4/1962. 17. Neki osnovni problemi marksizma, Nae teme, 7-8/1962. 18. Problem slobode, Nae teme, 11/1963. 19. Problem otuenja u Marxovu djelu, Humanizam i socijalizam I, Zagreb 1963. 20. Program SKJ osloboenje stvaralakih snaga socijalizma, Humanizam i socijalizam II, Zagreb 1963. 21. Filozofija i umjetnost, Nae teme, 6/1964. 22. Filozofe? to misli?, Praxis, 1/1964.
314
23. Praksa i kritika, Praxis, 1/1965. 24. Opstojei odnosi i moral, Filozofija, 1/1965. 25. Povijesnost i mogunost, Praxis, 6/1965. 26. Socijalizam i etika, Praxis, 4-6/1966. 27. Ideologija kao oblik i nain ovjekova opstanka, Filozofija, 3/1966. 28. Smisao Marxove filozofije, Praxis, 3/1967. 29. O mogunosti onoga to jest, Gledita, 6-7/1967. 30. to je postvarenje?, Praxis, 5-6/1967. 31. Politika i socijalna revolucija, Filozofija, 3/1967. 32. Razgovor o etici, Razlog, 54-56/1967. 33. Ideologie ako forma a sposob ludskej existence, u: Spytovanie sa na loveka, Bratislava 1967. 34. Znaenje pitanja o smislu ivota, Filozofija, 1-2/1968. 35. Marxovo shvaanje revolucije, Praxis, 1-2/1968. 36. Povijest i tradicija, Praxis, 4/1968. 37. Il rapporto tra la societ e lo stato in Hegel e Marx, u: La rivolta di Praxis, Milano 1969. 38. Praksa i etika socijalizma, Kultura, 4/1969. 39. O utopijskom karakteru povijesnoga, Praxis, 5-6/1969. 40. Arbeit bei Hegel und Marx, u: Hegel und die Folgen, Freiburg/B. 1970. 41. Ideologie als Form des menschlichen Daseins, u: Philosophische Perspektiven, Frankfurt/M. 1970. 42. Entfremdung und Verdinglichung in Marxens Werk, u: Jugoslawien denkt anders, Wien 1971. 43. Mensch und Welt, u: Weltaspekte der Philosophie. Festschrift fr Rudolf Berlinger, Amsterdam 1972. 44. Funkcija povijesne svijesti, Trei program Radio-Beograda, 2/1972. 45. Rije o zaviaju ili: to znai uzreica: Biti ili osjeati se kao kod svoje kue?, Delo, 1/1972. 46. Mogunost revolucije, Trei program Radio-Beograda, 7/1973. 47. Kaj je marksizem?, asopis za kritiko znanosti, domiljijo in novo antropologijo, 9-10/1975. 48. Fenomenologia de la actuation ideologia-politica de la classe media yugoslava, u: El socialismo yugoslavo actual, Mexico 1975.
315
49. S Marxom protiv Marxa?, Kulturni radnik, 1/1975. 50. Der Sinn der Marxschen Philosophie, u: Revolutionre Praxis, Freiburg/B. 1979. 51. Praxis und Kritik, u: Revolutionre Praxis, Freiburg/B. 1979. 52. The Meaning of Marxs Philosophy, u: Praxis Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of Social Sciences, Dordrecht 1979. 53. El sentido de la filosofia marxista, Dialectica, 8/1980. 54. Antimetafiziki karakter ljubavi, Polja, 1/1982. 55. Fundamentalna ontologija i vrijeme, Delo, 10/1982. 56. O Habermasovoj kritici Marxa, Kulturni radnik, 4/1983. 57. Marksizam, ontologija i povijest, Rukovet, 1-2/1983. 58. Samodjelatnost ili diktatura proletarijata, asopis studenata filozofije i sociologije, 2-4/1983. 59. Marx i Hegelovo nasljee, Kulturni radnik, 3/1985. 60. Za bolje razumijevanje Hegela, u: Trei program Radio-Beograda, 3/1985. 61. Aktualnost Hegelova pojma obiajnosti, Godinjak za povijest filozofije, VI/1988. 62. Francuska revolucija i filozofija, Gledita, 7-9/1989. 63. Stratenost v ase alebo dejinny bankrot, u: lovek-demokraciapoznanie, Bratislava 2000.
Pregledni radovi, lanci i recenzije

Preko dvadeset radova, prvi je objavljen jo 1948. (O etici, Studentski list, 28. II. 1948.). Brojne leksikografske natuknice (francuska filozofija od XI. stoljea do danas, Feuerbach, Holbach, Helvtius, Hobbes, Hume, humanizam, ideologija, Fichte, itd.).
316
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Izbor internetskih stranica
Dodatak II
IZBOR INTERNETSKIH stranicA o Milanu Kangrgi Portreti
http://en.wikipedia.org/wiki/Milan_Kangrga http://en.wikipedia.org/wiki/Praxis_School http://www.answers.com/topic/milan-kangrga http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Milan+Kangrga http://www.123exp-biographies.com/t/00031434262/ http://www.ffzg.hr/filoz/article.php?id_art=282&id_pag=6 http://www.ffzg.hr/filoz/article.php?id_art=206
Autobiografija
http://www.ffzg.hr/filoz/article.php?id_art=207
Tekstovi Milana Kangrge na internetu

http://www.solidarnost.mahost.org/PS_kangrga_revolucija.htm http://www.ffzg.hr/filoz/article.php?id_art=208 Korulanska ljetna kola http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1972_1-2:Zbilja_i_ utopija_-_Milan_Kangrga http://www.marxists.org/srpshrva/subject/praxis/1972/01.htm
Intervjui
http://www.geocities.com/ljevica13/arh/br1.htm#2 http://www.danas.co.yu/20041223/terazije1.html http://www.h-alter.org/index.php?page=article&id=677 http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=146 http://www.filozofija.info/debate/intervju_milan_kangrga.htm
kazalo imena
Adorno, Th. 26, 130, 148, 163, 164, 258 Aristotel 23, 24, 29, 30, 42, 48, 52, 69, 72, 75, 79, 80, 88, 92, 102, 105, 106, 121, 135, 138, 140, 141, 172, 183, 189, 190, 215, 228, 281, 291, 297, 300, 305, 308 Aron, R. 258 Bacon, F. 20 Bandi, M. 232 Bazala, A. 148, 149, 150 Baudelaire, P. 156 Baumgarten, A. 92 Beaufret, J. 214 Benjamin, W. 163, 164 Bergson, H. 107, 264-265, 267, 268, 271 Berkeley, G. 114, 128 Berus, N. 34, 134, 152 Bloch, E. 130, 131, 133, 148, 164, 228, 257 Brenjev, L. 75 Bruno, G. 122, 123, 299 Budak, N. 150 Bush, G. 252, 271, 272, 284, 285, 288 Campanella, T. 34, 152 Camus, A. 258 Cervantes, M. 41 Chirac, F. 162 Comte, A. 299 olakovi, R. 205 Darwin, Ch. 51, 60, 92, 146 Descartes, R. 14, 16, 17, 26, 43, 48, 49, 52, 54, 55, 68, 69, 96, 99, 101, 108, 118, 120, 134, 149, 167, 223, 248, 292, 294, 296, 299, 303, 304 Dilthey, W. 207 Dionizije Stariji 163, 305 Engels, F. 152, 222 Fessard, G. 258 Feuerbach, L. 237 Fichte, J. G. 13, 14, 15-16, 17, 18, 19, 24-25, 26, 27, 30, 31, 32, 33, 35, 36, 40, 45, 46, 47, 49, 50, 51-52, 53, 54, 55, 57, 58, 59, 60, 62, 65, 67, 69, 80, 81, 85, 87, 88, 91, 93, 94, 96, 98, 99, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107-126, 127-144, 145-162, 164, 166, 167, 169, 171, 172, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 183, 185, 186, 188, 190, 192, 193, 194, 197, 198, 199, 201, 203, 209, 212, 213, 217, 218, 221, 222, 223, 224, 240, 242, 251, 259, 261, 264, 266, 270, 271, 272, 274, 277, 284, 289, 290, 292, 293-294, 295, 298, 301, 303, 304, 306 Fidija 23, 140, 300 Filipovi, V. 133 Fink, E. 145-146 Fischer, K. 207 Frster-Nietzsche, E. 62 Fourier, Ch. 34, 152 Franklin, B. 220 Freud, S. 148 Fromm, E. 130, 148, 163, 243 Glockner, H. 208 Goethe, J. W. von 34, 101, 112, 138, 156, 240, 241 Goldmann, L. 214
318
MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Kazalo osobnih imena
Hegel, G. W. F. 13, 17, 18, 19, 23, 24, 25, 27, 30, 31, 33, 35, 36, 37, 40, 42, 43, 46, 47, 50, 53, 56, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 67, 69, 73, 76, 78, 80, 81, 85, 91, 93-94, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 103-104, 105, 107, 108, 110-111, 112, 113, 114, 118, 120, 121-122, 123, 124, 125, 127128, 129, 132, 133, 134, 136, 138, 139, 141, 142, 145, 146, 147, 151, 152, 155, 156, 158, 159-160, 161, 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 183, 184, 186, 187, 189, 190, 191-192, 193, 194, 195, 196, 197, 199, 200, 201, 203-220, 221-237, 239-256, 257-278, 280, 282, 285, 286, 287, 290, 292, 293-294, 296297, 298, 299, 300, 301, 302-303, 304, 305, 306, 307, 308 Heidegger, M. 37, 111, 129, 171, 214, 297, 306 Heisenberg, W. 39, 221 Henrich, D. 60, 167 Hitler, A. 130, 154, 163, 271, 288 Hobbes, Th. 254 Hoffmeister, J. 93 Holbach, P-H. D. baron d 75 Hlderlin, F. 204 Horkheimer, M. 130, 148, 163 Hume, D. 20 Husserl, E. 36, 57, 111 Hyppolite, J. 38, 131 Isus Krist 79, 160-161 Kangrga, J. 133 Kangrga, M. 23, 38, 39, 40, 64, 78,
84, 105, 129, 131, 141, 142, 144, 148, 156, 157, 158, 162, 165, 172, 175, 179, 180, 187, 188, 213, 220, 224, 228, 229, 230, 231, 232, 243, 250, 258, 266, 271, 275, 276, 280, 289, 297, 302, 305, 308 Kant, I. 13, 14-16, 17, 18-19, 20-27, 29-46, 47-65, 67-86, 87-106, 107, 108, 109-110, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 119, 121, 122, 124, 125, 130, 132, 134, 135, 136, 139, 140, 141, 142, 143, 145, 147, 148, 149, 151, 152, 167, 168, 169, 171, 172, 175, 176, 178, 179, 180, 181, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 192, 193, 194-195, 196, 197, 198, 199-200, 201, 203, 206, 209, 217, 218, 221, 222, 226, 227, 240, 241, 242, 243-244, 245, 247, 248, 252, 259, 260, 261, 262, 267, 269, 270, 275, 276, 277, 279, 280, 282, 283, 284, 287, 289, 290, 291, 292, 293, 294, 295, 296, 298, 300, 301, 302, 303, 304, 306, 307 Klai, B. 168 Kojve, A. (alias Koevnjikov) 258 Konstantin, car 204 Kopernik, N. 50, 51 Korsch, K. 148 Krlea, M. 95, 140, 156, 205 Kroner, R. 48, 51, 207, 257 Leibniz, W. 20-21, 52, 54, 55, 69, 92, 120, 137, 224, 279, 280, 281, 291, 296, 300 Lenjin, V. I. 216 Litt, Th. 47 Locke, J. 20, 21, 296
319
Lwith, K. 258 Lukcs, G. 132, 148, 207, 214, 215, 257 Luther, M. 256 Malby, G. B. 152 Marcuse, H. 21, 105, 130, 147-148, 163, 212, 258, 259-260, 261-262, 265, 266, 267, 270, 271, 272, 295 Marx, K. 18, 19, 34, 39, 54, 61, 81, 82, 85, 89, 96, 98, 102, 132, 134, 142, 143, 147, 148, 150, 152, 153, 167-168, 173-174, 181, 197-198, 199, 204, 205, 206, 207, 210211, 215, 217, 218, 221, 222-223, 225-226, 231, 235, 236, 237, 240, 250-251, 254, 255, 257, 258, 260, 270, 271, 273, 274-275, 277, 278, 282, 283, 290, 292, 308 Marx, W. 60, 266 Meiner, F. 127, 296 Mendelssohn, M. 207 Mengele, J. 139, 172 Mersenne, M. (v. i Descartes) 299, 304 Mesi, S. 205 Michelangelo, B. 84, 104 Miron 23, 140, 300 Morus, Th. 34-35, 152, 153 Napoleon 112 Nietzsche, F. 62-63 Nink, C. 217 Nixon, R. 235 Nohl, H. 112, 204, 250 Njego, P. P. 173 Owen, G. 34, 152
Paveli, A. 284 Petrovi, G. 143, 276 Platon 14, 23-24, 26, 29, 72, 82, 101, 103, 121, 135, 137, 154-155, 163164, 166, 190, 193, 213, 228, 231, 232, 244, 263, 264, 266, 274, 285, 305, 308, 309 Plehanov, G. 216 Pollock, F. 163 Popper, K. 252 Praksitel 23, 140, 300 Raan, I. 297 Rawls, J. 231 Reinecke, H. 61 Ricardo, D. (v. i Smith.) 200-201, 205, 251, 254, 283 Risti, S. 133 Rougemont, D. de 243 Rousseau, J. J. 141, 230 Royal, S. 152, 176 Rudolph, W. 200 Saint-Simon, C-H. de 34, 152 Sarkozy, N. 152, 176 Sartre, J-P. 258 Schelling, F. W. J. 13, 17, 18, 19, 20, 24, 25, 29, 31, 47, 53, 59, 62, 69, 76, 80, 81, 93, 99, 102, 108, 111, 113, 116, 121, 124, 125, 137, 145, 147, 151, 165, 166, 177, 178-179, 180, 181, 183-201, 203, 204, 209, 210, 221, 222, 230, 251, 259, 260, 264, 266, 273, 277, 289, 290, 292, 295, 298, 306 Schmidt, A. 258 Shakespeare, W. 41, 241 Simmel, G. 163
320
Smith, A. (v. i Ricardo) 200-201, 205, 251, 254, 283 Sokrat 29, 74, 83, 121, 138, 165, 172, 190, 239, 242, 244, 252, 279, 281, 282 Sonnenfeld, V. 133 Spinoza, B. de 17, 52, 61, 68, 69, 139-140, 190, 194, 207, 248, 296 Suchermann, H. 129 kreb, Z. 133 Tales 211 Tesla, N. 56, 138
Tito, J. B. 284 Tuman, F. 232-233 Unamuno, M. de 164 Vico, G. 25, 42, 53, 191 Voltaire, F-M. Arouet 234, 235, 246 Vranicki, P. 129, 130, 132 Wolf, Ch. 20, 22, 24, 117, 170, 292, 293, 294 Zagorac, V. 237 Zola, E. 156-157

Kangrga - Lectures

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kangrga - Lectures

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Milan Kangrga

Klasini njemaki idealizam

KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Predgovor

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Sadraj

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Uvodna rije

Uvodna rije proelnika Odsjeka za filozofiju

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - Uvodna rije

1. Predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 1. predavanje (28. veljae 2007.)

2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 2. predavanje (9. oujka 2007.)

3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)

MILAN KANGRGA KLASINI NJEMAKI IDEALIZAM - 3. predavanje (16. oujka 2007.)