Friedrich Nietzsche

Schopenhauer kao odgajatelj

1. Onaj putnik koji je vidio mnogo zemalja i naroda i vie kontinenata te bio upitan na koju je znaajku ljudi posvuda nailazio, rekao je: imaju sklonost lijenosti. Nekima e se initi da je trebao rei tonije i prihvatljivije: svi su oni straljivi. Skrivaju se iza obiaja i mnijenja. Zapravo, svaki ovjek veoma dobro zna da je na svijetu samo jednom, kao unicum, i da nikakav, ma kako neobian sluaj nee aroliku svakovrsnost tako udesno po drugi put spojiti u jedinstvo kakvo je on. On to zna, no skriva kao neistu savjest zato? Iz straha od susjeda koji ite konvenciju i sam se njome zastire. No, to to pojedinca prisiljava da se boji susjeda, da misli i djeluje poput krda i da ne bude zadovoljan samim sobom? Moda je to stidljivost, kod ponekih i rijetkih. Kod goleme je veine to lagoda, tromost, ukratko: ona sklonost lijenosti, o kojoj je zborio putnik. Putnik ima pravo: ljudi su jo lijeniji nego to su straljivi i ponajvie se boje upravo tegoba koje bi im nametnule bezuvjetna estitost i otvorenost. Samo umjetnici mrze to nehajno preputanje posuenim manirima i prisvojenim mnijenjima, te raskrivaju tajnu, svaiju lou savjest, stav da je svaki ovjek neponovljivo udo, odvauju se pokazati nam ovjeka kakav je, sve do svakog pokreta svojih miia, kakav je sam, tovie pokazati to da je u toj strogoj dosljednosti svoje ne-ponovljivosti lijep i vrijedan razmatranja, nov i nevjerojatan kao svako djelo naravi, te nipoto dosadan. Kad veliki mislilac prezire ljude, prezire njihovu lijenost. Jer oni se zbog nje pojavljuju kao tvornika roba, kao ravnoduni, nedostojni ophoenja i pouke.

ovjek koji ne eli pripadati masi treba samo prestati biti lagodan spram sebe. Neka slijedi svoju savjest, koja mu dovikuje: Budi svoj! Nisi sve ono to sad ini, misli, prieljkuje. Svaka mlada dua uje taj dovik danju i nou te pri tom uzdrhti, jer sluti svoju sveudilj odreenu mjeru sree kad misli na svoje zbiljsko osloboenje. A ne moe joj se nikako pomoi da doe do te sree sve dok je u lancima mnijenja i straha. Kako pak zdvojan i besmislen moe postati ivot bez tog osloboenja! Nema u naravi praznijeg i ogavnijeg stvora od ovjeka koji je utekao svojem geniju i sad kilji desno i lijevo, unatrag i na sve strane. Takva ovjeka naposljetku uope vie ne bi trebalo napadati, jer je sav ljuska bez kotice, natrulo, naslikano, napuhano ruho, nakinurena sablast, koja ne moe uliti ak ni strah, a nekmoli suut. I kae li se s pravom za lijeninu da ubija vrijeme, tad se za ono razdoblje koje svoj spas vidi u javnim mnijenjima, to jest u privatnim lijenostima, ozbiljno valja zabrinuti da takvo neko vrijeme jednom doista bude ubijeno: hou rei da bude izbrisano iz povijesti istinskog osloboenja ivota. Kako velika mora biti odvratnost potonjih narataja to se bave ostavtinom razdoblja u kojem nisu vladali ivi ljudi nego javno mnijui navodni ljudi, zbog ega bi moda na vijek za neko daleko potomstvo mogao biti najmranije i najnepoznatije, najneljudskije poglavlje povijesti. Hodam novini ulicama naih gradova i mislim kako kroz jedno stoljee nee vie ostati nita od svih tih jezivih kua, to ih je za sebe izgradio narataj javno mnijuih, te kako e tad zacijelo biti mrtva i mnijenja tih kuegraditelja. Kako li u usporedbi s tim moraju puni nade biti svi oni koji se ne ute graanima toga vremena; jer kad bi to bili, posluili bi za ubijanje svojeg vremena i za propadanje zajedno s njim doim oni naprotiv to vrijeme ele pokrenuti na ivot, da bi u tom ivotu i sami dalje ivjeli. No caki kad nam budunost ne bi dopustila da se iemu nadamo na udesni opstanak upravo u ovomu sad najsnanije nas bodri na ivljenje prema vlastitoj mjeri i zakonu: ta neobjanjivost toga da ivimo upravo danas premda smo imali beskonano vrijeme za to da nastanemo, toga da nemamo nita doli pedalj dugo danas i da u njemu trebamo pokazati zato i emu smo upravo sad nastali. Pred samima sobom trebamo biti odgovorni za svoj opstanak. Stoga i elimo biti zbiljski kormilari tog opstanka i ne elimo dopustiti da naa egzistencija nalikuje na nepromiljenu sluajnost. Moramo je smiono i opasno prihvatiti, tim vie to emo je, kako u najgorem tako i u najboljem sluaju, vazda izgubiti. Zato biti svezan za taj grumen zemlje, za to zanimanje, zato oslukivati to kae susjed? Toliko je malograanskog obvezivati se pogledima koji ve nekoliko stotina milja dalje vie nikoga ne obvezuju. Istok i Zapad su potezi kredom koje nam netko slika pred oima da bi se sprdao s naom straljivou. Uinit u pokuaj dolaska do slobode, kae sebi mlada dua. I da je sada u tomu sprijei to to se dva naroda sluajno mrze i ratuju, ili to se izmeu dva kontinenta prostire more, ili to se u njezinoj okolici ui religija koja prije nekoliko tisua godina nije ni postojala? Sve to nisi ti sama-, kae ona sebi. Nitko ti ne moe izgraditi most preko kojega mora prijei rijeku ivota, nitko osim tebe same. Dodue ima bezbroj staza i mostova, bezbroj polubogova koji te ele prenijeti preko rijeke; no samo po cijenu tebe same; sebe bi dala u zalog i izgubila. U svijetu postoji jedan jedini put kojim ne moe ii nitko osim tebe. Kamo vodi? Ne pitaj. Poi njime! Tko je bio onaj koji je izrekao reenicu: ovjek se nikada ne uzdigne vie nego onda kad ne zna kamo ga jo moe odvesti njegov put? No kako iznova nai sebe? Kako ovjek moe sebe upoznati? ovjek je stvar mrana i zastrla i ako zec ima sedam koa, ovjek moe odrati sa sebe sedam puta sedamdeset pa ipak nee moi reci: Evo to si zbilja ti, to vie nije ljutura. Uz to muan je i teak posao kopati tako po sebi samomu te najkraim putem silom sii u okno svojega bia. Pritom se ovjek lako moe ozlijediti toliko da ga nijedan lijenik ne bi mogao izlijeiti. A povrh toga, emu bi to i bilo potrebno kad ionako sve svjedoi o naem biu: naa prijateljstva i neprijateljstva, na pogled i stisak ruku, nae sjeanje i ono to zaboravljamo, nae knjige i potezi naega pera? A

da bi se ispitalo ono najvanije, postoji sljedee sredstvo. Neka se mlada dua osvrne na ivot s pitanjem: to si dosad istinski voljela, to je privlailo tvoju duu, to je gospodarilo njome i ujedno je inilo sretnom? Postavi pred sebe niz tih cijenjenih predmeta i moda e ti oni svojom biti i svojini posljedicama dati zakon, temeljni zakon tvojega navlastitog sebstva. Usporedi te predmete, vidi kako jedan drugog dopunjuje, proiruje, nadmauje, preobraava, kako sainjavaju ljestvice kojima si se dosad penjao prema sebi samom; jer tvoje istinsko bie ne poiva duboko skriveno u tebi, nego neizmjerno visoko nad tobom, ili barem nad onim to obino dri svojim ja. Tvoji e ti pravi odgajatelji i uitelji odati ono to je istinski prasmisao i osnovna tvar tvojega bia, neto to se apsolutno ne moe odgojiti i nauiti, no to je u svakom sluaju teko pristupano, svezano, zakoeno: tvoji odgajatelji ne mogu biti drugo do tvoji osloboditelji. A to je tajna svakog obrazovanja: ono ne daje umjetne udove, votane noseve, oi s naoalima, naprotiv, ono to je kadro dati te darove samo je karikatura odgoja. Nego je ono oslobaanje, uklanjanje svakog korova, otpada, gamadi to hoe napasti njene klice biljaka, izlijevanje svjetlosti i topline, ljupki rumor none kie, ono je nasljedovanje i oboavanje prirode kad je nastrojena majinski i milodarno, ono je dovrenje prirode kad doskae njezinim svirepim i nemilosrdnim napadajima i preokree ih u neto dobro, kad koprenom prekriva oitovanja njezine maehinske nastrojenosti i njezine alosne nerazumnosti. Naravski, ima i drugih sredstava za nai sebe, za doi do sebe iz omame u kojoj obino lebdimo kao u kakvu tmurnom oblaku, no ne znam boljeg sredstva negoli spomenuti se svojih odgajatelja i uitelja, l tako se danas elim spomenuti jednog uitelja i odgajatelja kojim se trebam ponositi, Arthura Scbopenhauera da bih se kasnije spomenuo i drugih. 2. Hou li opisati kakav je dogaaj za mene postao onaj prvi pogled koji sam bacio na Schopenhauerove spise, tad se mogu malo zadrati na predodbi koja mi se u mladosti javljala tako esto i uporno kao jedva koja druga. Kad sam ranije do mile volje pretjeravao u eljama, pomiljao sam na to da mi usud oduzme onu uasnu muku i obvezu da sama sebe odgajam, i to time to bih u pravo vrijeme za odgajatelja naao jednog filozofe, jednog istinskog filozofa kojemu bi se ovjek bez daljnjeg predomiljanja mogao pokoriti jer bi mu vjerovao vie nego samomu sebi. Tad sam se naravski pitao kakva bi bila naela po kojima bi me on odgajao i razmiljao sam to bi rekao o dvije maksime odgoja koje su u nae vrijeme uobiajene. Prva zahtijeva da odgajatelj brzo prepozna navlastitu snagu svojih gojenaca i da potom upravo tamo usmjeri sve snage i svaki sunev zrak, kako bi toj jednoj kreposti pomogao prispjeli do prave zrelosti i plodnosti. Druga maksima naprotiv hoe da odgajatelj uzme u obzir sve ve postojee snage, da ih njeguje i dovede u harmonian meusobni odnos. No treba li stoga onoga tko ima presudnu sklonost zlatarstvu prisiljavati na bavljenje glazbom? Treba li dati zapravo ocu Benvenuta Cellinija, koji je svojeg sina svagda iznova prisiljavao na umilnu hornu, dakle na ono to je sin nazvao prokletom sviralom? To se nee nazivati ispravnim kod tako snanih nadarenosti koje se jasno iskazuju, te bi tako moda onu maksimu harmoninog odgoja trebalo primjenjiva-ti samo kod slabijih naravi, u kojima se dodue nahodi itavo gnijezdo potreba i nagnua, no koje, uzete u cjelini i pojedinano, ne znae mnogo. No gdje emo uope nai harmoninu cjelinu i polifonijski akord u jednoj naravi, gdje emo se harmoniji diviti vie nego upravo kod takvih ljudi kakav je bio Cellini, u kojima sve spoznaja, udnja, ljubav, mrnja tei jednom sreditu, jednoj korjenitoj snazi, i gdje se upravo zahvaljujui prisilnoj i vladajuoj nadmoi tog ivog sredita obrazuje harmonijski sustav pokreta tamo i amo, gore i dolje? l tako moda te dvije maksime uope i nisu opreke? Moda jedna kae samo to da ovjek treba imati sredite, a druga da treba imati i periferiju? Onaj filozof-odgajatelj o kojemu sam sanjao ne samo sto bi zacijelo znao otkriti tu sredinju snagu, nego bi takoer znao sprijeiti njezino razorno djelovanje na druge snage. tovie, bila

hi zadaa njegova odgoja, kako mi se inilo, preodgojiti cijelog ovjeka u jedan ivo pokretani sunev i planetarni sustav te spoznati zakon njegove vie mehanike. No taj mi je filozof manjkao te sam pokuao ovo i ono. Otkrio sam koliko smo mi moderni ljudi ubogi spram Grka i Rimljana, pa makar samo glede ozbiljnog i strogog shvaanja zadae odgoja. S takvom potrebom u srcu ovjek moe proi cijelom Njemakom, napose svim sveuilitima, a nee nai ono to ite. Tu pae i mnogo manje i jednostavnije elje ostaju neispunjene. Tko bi se od Nijemaca primjerice elio ozbiljno obrazovati za govornika, ili tko bi kanio ii u kolu za pisce, ne bi nigdje naao uitelja i kolu. ini se da se ovdje jo nije ni pomiljalo na to da su govornitvo i pisanje umijea koja se ne mogu stei bez najskrbnijeg upuivanja i najnapornijih godina uenja. A nita jasnije i sramotnije ne pokazuje naduto uvstvo ugodnosti suvremenika od napola krte, a napola nemisaone oskudnosti njihovih zahtjeva upuenih odgajateljima i uiteljima. to sve tu, ak i u najuglaenijih i najinformiranijih ljudi, ne zadovoljava pori imenom kunog uitelja, kakve se sve svatarnice smetenih glava i zastarjelih ustanova esto ne oznauje gimnazijom i ne dri dobrom, to nas sve ne zadovoljava kao najvii obrazovni zavod, kao sveuilite, kakve vode, kakve institucije, usporedi li ih se s teinom zadae da se ovjeka odgoji za to tla bude ovjekom! ak i nain na koji njemaki uenjaci prilaze svojoj znanosti, nain kojemu se ljudi jako dive, pokazuje ponajprije da oni pritom vie misle na znanost nego na ljudskost, da poput neke izgubljene ete bivaju naueni rtvovati se da bi ponovno nove narataje privukli na to rtvovanje. Bavljenje znanou, ne vodi li ga i ne ograniuje nikakva via maksima odgoja, nego se samo sve vie razlijeva, prema naelu to vie, to bolje, za uenjake je zacijelo isto toliko tetno kao i ekonomska postavka laisser faire za udoree itavih naroda. Tko jo zna za to da je odgoj uenjaka, ija ljudskost ne smije biti preputena rtvovana ili sasuena, krajnje teak problem a ipak se ta tekoa moe uoiti obrati U se pozornost na brojne primjerke koji su nepromiljenim i preranim odavanjem znanosti bili iskrivljeni i obiljeeni grbom. No postoji jo vanije svjedoanstvo o odsuu svakog vieg odgoja, vanije i opasnije, a ponajprije mnogo openitije. Ako je odmah jasno zato sad govornik ili pisac ne moe biti odgojen jer upravo za njih nema odgajatelja ako je skoro isto toliko jasno zato sad uenjak mora biti razmaen i luckast jer ga treba odgajati znanost, dakle jedna neljudska apstrakcija tad ga naposljetku upitajmo: gdje su zapravo za sve nas, uenjake i neuenjake, otmjene i obine, nai udoredni uzori i znamenite osobnosti medu naim suvremenicima, vidno utjelovljenje svakog stvaralakog morala u ovom vremenu? Gdje je zapravo nestalo svako razmiljanje o udorednim pitanjima, kojima se ipak u svim vremenima bavila svaka plemenitija drutvenost? Nema vie znamenitih osobnosti i takovrsnih razmiljanja. Zapravo se troi naslijeeni kapital udorea koji su nagomilali nai preci i koji mi ne znamo uveati, nego samo rasipati. O tim se stvarima u naem drutvu uope ne govori, ili se govori s naturalistikom netonou i neukou koje moraju izazvati odvratnost. Tako je i dolo do toga da se nae kole i uitelji jednostavno ne osvru na udoredni odgoj, ili se pak zadovoljavaj u formalnostima, a krepost je rije kod koje uitelji i uenici ne mogu vie nita zamisliti, staromodna rije kojoj se smiju i loe je ako se ne bi smijali, jer bi tad bili licemjerni. Teko je i zamreno objanjenje te mlitavosti i niskog vodostaja svih udorednih snaga. Pa ipak, netko tko uzme u obzir utjecaj pobjednikog kranstva na udoree naega starog svijeta nee moi previdjeti ni povratni uinak pobijeena kranstva, dakle njegovu sve vjerojatniju sudbinu u naem vremenu. Visinom svojega ideala kranstvo je toliko nadmailo antike udoredne sustave i prirodnost to u svima njima ravnomjerno vlada da su ljudi spram te prirodnosti postali beutni i gadljivi. A potom, kad su dodue jo prepoznavali ono bolje i vie, ali za njih vie nisu bili kadri, nisu se vie, ma koliko to htjeli, mogli vratiti dobrom i visokom, naime, toj antikoj kreposti. U toj razapetosti izmeu kranskog i antikog, izmeu preplaenog ili lanog kranskog udorea i isto tako plaljivog i zbunjenog antikiziranja

ivi moderni ovjek, a pritom se loe osjea. Naslijeeni strah od prirodnog i iznova obnovljena dra tog prirodnog, udnja da se bilo gdje ima uporite, nemo njegove spoznaje koja se tetura izmeu dobrog i boljegsve to u modernoj dui stvara nespokoj, zbunjenost koja je osuuje na jalovost i neveselost. Nikada udoredni odgajatelji nisu bili potrebniji i nikada nije bilo manje vjerojatno da e se nai. U vremenima kad su lijenici najpotrebitiji, prilikom velikih epidemija, oni su ujedno i najugroeniji. Jer gdje su lijenici modernog ovjeanstva koji sami toliko stameno i zdravo stoje na svojim nogama da bi i drugoga mogli pridravati i voditi? Na najboljim osobnostima naeg vremena poiva stanovita tmurnost i turobnost, vjeita zasienost borbom izmeu pretvaranja i iskrenosti to se odvija u njihovim prsima, nemir u povjerenju u sebe same ime postaju sasvim nesposobni biti miljokazima i istodobno odgajateljima drugih. Dakle zbilja se to zove pretjerivati u eljama kad sam zamiljao da bih nekog pravog filozofe naao kao odgajatelja koji bi ovjeka uzdigao iznad nedovoljnosti, ukoliko ona lei u vremenu, i iznova ga nauio biti jednostavnim i estitim, u miljenju i ivotu, dakle nauio ga hiti vremenu neprimjeren u najdubljem smislu rijei. Jer ljudi su sada postali toliko zamreni i komplicirani da moraju postati neestiti ele li uope govoriti, izricati tvrdnje i prema njima djelovati. S takvim nedaama, potrebama i eljama upoznah Schopenhauera. Pripadam onim Schopenhauerovim itaocima koji proitavi prvu njegovu stranicu pouzdano znaju da e proitati i sasluati svaku rije koju je uope prozborio. Moje je povjerenje u njega nastalo smjesta, a i sad je jo isto kao i prije dvadeset godina. Razumio sam ga kao da je pisao za mene, da se izrazim razumljivo, no neskromno i ludo. Otud dolazi i to da u njega nikad nisam naao paradoks, iako tu i lamo poneku malu zabludu. Jer to su paradoksi drugo doli tvrdnje koje ne ulijevaju povjerenje, jer ih je sam autor izrekao bez pravoga povjerenja, jer je u njima elio zablistati, zavesti i uope zasjeniti? Schopenhauer nikad ne eli zasjenjivati. Jer on pie za sebe, a nitko ne eli rado biti prevaren, ponajmanje filozof koji sebi ak postavlja kao zakon to da ne vara nikoga, ak ni sebe sama. ak ni dopadljivom drutvenom prijevarom, koju sobom donosi svaki razgovor i koju pisti oponaaju gotovo nesvjesno, a jo manje svjesnijom prijevarom s govornice i umjetnim sredstvima retorike. Schopenhauer pak govori sa samim sobom. Ili, ako ve bezuvjetno hoemo zamisliti nekog sluatelja, tad zamislimo sina kojeg pouava otac. To je estito, krepko, dobroduno izricanje, pred sluateljem koji slua s ljubavlju. Takvi nam pisci manjkaju. Snano uvstvo govornikova zadovoljstva obuzima nas kod prvog tona njegova glasa; slino kao kaci ulazimo u visoku umu, duboko diemo i odjednom se opet dobro osjeamo. Tu je svagda isti okrepljujui zrak, tako osjeamo. Tu je stanovita nedostina prostodunost i naravnost kakvu imaju ljudi koji su kod kue u sebi samima te su gospodari u jednoj veoma bogatoj kui, nasuprot piscima koji se najvie dive sebi samima ako su jednom bili duhoviti i ije izlaganje zahvaljujui tomu dobi neto uzrujano i protuprirodno. Kad Schopenhauer govori, to nas isto tako ne podsjea na uenjaka koji po naravi ima krute i nevjeste udove i uska prsa, pa se zbog toga pokazuje ukoen, smeten ili nadut, doim nas na drugoj strani Schopenhauerova osorna i pomalo medvjea dua ui ne samo liiti se gipkosti i dvorske ljupkosti dobrih francuskih pisaca, nego je ak i prezreti te nitko u njega nee otkriti oponaano, u neku ruku posrebreno prividno francustvo, na koje su njemaki pisci toliko ponosni. Tu i tamo Schopenhauerov me izriaj malo podsjea na Goethea, ali me inae uope ne podsjea na njemake uzore. Jer ono dubokoumno zna on kazati jednostavno, ono potresno bez retorike, a ono strogo znanstveno bez pedanterije. A od kojega je Nijemca to mogao nauiti? Slobodan je i od Lessingova domiljatog, odve uzbudljivog i reeno s doputenjem prilino nenjemakoga manira, to je velika zasluga, budui da je Lessing glede proznog prikazivanja najzavodljiviji autor meu Nijemcima. I smjesta u rei najvie to mogu rei o njegovu

nainu prikazivanja, primijenit u na nj njegov stav da filozof mora biti veoma estit da se ne bi sluio nikakvim poetskim ili retorikim pomonim sredstvima. Da je estitost neto, daje ak i krepost, to dakako u doba javnih mnijenja spada u zabranjena privatna mnijenja. I stoga Schopenhauera neu hvaliti, nego samo okarakterizirati, ponovim li da je on estit, takoer kao pisac. A pisaca je tako malo da hi zapravo trebalo biti sumnjiav spram svih ljudi koji piu. Znam samo jo jednoga pisca kojega glede estitosti izjednaujem sa Schopenhauerom, ak ga stavljani i vie. To je Montaigne. Time da je takav ovjek pisao uistinu je uveano zadovoljstvo ivljenja na ovoj Zemlji. Otkako sam se upoznao s tom najslobodnijom i najsnanijom duom, barem se ja osjeam tako da moram rei ono to on kae o Plutarhu: Samo to sam na nj bacio pogled narasla mi je noga ili krilo. S njime bi se to dalo izdrati kad bi bila postavljena zadaa da se udomaimo na zemlji. Osim estitosti Schopenhauer s Montaigneom ima zajedniku i drugu znaajku, naime zbiljsku, razvedrujuu vedrinu. Aliis laetus, sibi sapiens* Postoje naime dvije veoma razliite vrste vedrine. Istinski mislilac razvedrava i krijepi svagda, bilo da izraava svoju ozbiljnost ili svoju alu, svoj ljudski uvid ili svoj boanski obzir; bez mrzovoljnih kretnji, drhtavih ruku, nesigurnih oiju, nego siguran i jednostavan, s hrabrou i jakou, moda poneto viteki i tvrd, no u svakom sluaju kao pobjednik. I upravo je to ono to najdublje i najpotpunije razvedrava, pobjednikog boga vidjeti pored svih onih nemani koje je svladao. Naprotiv, vedrina kakvu zatjeemo u osrednjih pisaca i nakrivo nasaenih mislilaca ponekog od nas pri itanju rastuuje, kao to sam to primjerice osjetio kod vedrine Davida Straussa. * Za druge vesto, za sebe mudar.- Nap. prev.

ovjek se redovito stidi to ima takve vedre suvremenike, jer oni kod potomstva sramote ovo vrijeme i nas ljude u njemu. Takvi vedritelji uope ne vide patnje i nemani za koje tvrde da ih kao mislioci vide i da se protiv njih bore, a njihova vedrina izaziva neraspoloenje stoga to vara. Jer ona eli navesti na vjerovanje da je tu izvojte-na pobjeda. U osnovi naime vedrina postoji samo tamo gdje postoji pobjeda, a to vrijedi kako za djela istinskih mislilaca tako i za svaku umjetninu. Ma i bio sadraj uasan i ozbiljan, kakav upravo i jest problem opstanka, djelo e djelovati teko i muno samo ako su polumislilac i poluumjetnik nad njim rairili maglutinu svoje nedovoljnosti. Doim ovjeku ne moe pripasti nita veselije i bolje nego biti blizu jednog od onih pobjednika koji, jer su mislili o najdubljem, moraju voljeti upravo najivotnije i koji se kao mudraci na posljetku priklanjaju lijepom. Oni zbilja zbore, ne zamuckuju i ne oponaaju druge naklapajui, Zbilja se kreu i ive, a ne s neugodnom maskom na licu, kao to inae ljudi imaju navadu ivjeti, zbog ega se u njihovoj blizini doista osjeamo ljudski i prirodno, pa bismo mogli poput Goethea uzviknuli: Kako je je ivo bie divna i prekrasna stvar! Kako primjerena svojem stanju, kako istinita, kako bievna! Ne opisujem nita drugo doli onaj prvi, tako rei fiziologijski dojam to ga je na mene ostavio Schopenhauer, ono arolijsko izlijevanje najunutarnije snage jednoga prirodnog raslinja na drugo, koje nastaje pri prvom i najnjenijem dodiru. I razloim li taj dojam a posterori, nalazim da je on mjeavina triju elementa, dojma njegove estitosti, njegove vedrine i njegove postojanosti. estit je jer govori i pie o sebi samom i za sebe sama, vedar jer je miljenjem pobijedio ono najtee, a postojan jer takav mora biti. Kao plamen kad je vrijeme tiho njegova snaga raste pravo i lako, nesmetano, bez podrhtavanja i nemira. Svoj put nalazi u svakom sluaju, a da ak i ne primjeujemo da ga je traio, ve kao da ga prisiljava zakon tee, tako nepokolebljivo i hitro, tako neminovno, A tko je ikada osjetio to znai da se u naem suvremenom, jaree-jelenjem ovjeanstvu otkrije cjelovito, skladno, za svoje udice svezano i pokretno, prostoduno i nesputano prirodno bie, taj e razumjeti moju sreu i moje udivljenje kad sam naao Schopenhauera: slutio sam da sam u njemu naao odgajatelja filozofa kojeg

sam tako dugo traio. Dodue samo kao knjigu. A to je bio velik manjak. Utoliko sam se vie upirao gledati kroz knjigu i zamiljati ivot ovjeka iju sam veliki oporuku mogao proitati i koji je obeao da e svojim nasljednicima uiniti samo takve koji su htjeli i mogli biti vie no samo njegovi itaoci: naime njegovi sinovi i gojenci. 3. Neki filozof za mene vrijedi upravo onoliko koliko je u stanju dati primjer. Nema dvojbe da on primjerom moe privui itave narode; to dokazuje indijska povijest koja je gotovo povijest indijske filozofije. No primjer se mora dati oitim ivotom, a ne samo knjigama, dakle onako kako su uili filozofi stare Grke, izraajem lica, dranjem, odjeom, jelom, udoreem, vie nego govorom, ili ak pisanjem. Sto li nam sve u Njemakoj ne manjka za tu hrabru oitost filozofijskog ivota! Tu se tek postupno oslobaaju cijela, dok su duhovi navodno odavno osloboeni. A ipak je samo opsjena da je duh slobodan i samostojan ako se ta steena neogranienost koja je u osnovi stvaralako samoograniavanje svakim pogledom i korakom iznova ne dokazuje od jutra do mraka. Kant se vrsto drao sveuilita, pokoravao se vladama, ostajao u priinu religijske vjere, podnosio ivot medu kolegama i studentima: na taj je nain i prirodno to je njegov primjer stvorio ponajprije sveuiline profesore i profesorsku filozofiju, Schopenhauer se ne ustruava pred uenim kastama, odvaja se, tei neovisnosti od drave i drutva to je njegov primjer, njegov uzor, poemo li ovdje od onoga to je najizvanjskije. Meu Nijemcima su meutim jo nepoznati mnogi stupnjevi u oslobaanju filozofijskoga ivota, no nee uvijek moi takvima ostati. Nai umjetnici ive odvanije i estitije, a najsnaniji primjer to ga vidimo pred sobom, primjer Richarda Wagnera pokazuje kako se genij ne smije bojati stupiti najneprijateljskije protuslovije s postojeim formama i poretcima eli li iznijeti na vidjelo dana vii poredak i istinu koja u njemu ivi. No istina o kojoj nai profesori toliko mnogo govore ini se doista najskromnijim biem, od kojeg ne treba strahovati da e izazvati nered i izvanredno stanje: ugodan i blag stvor, koji sve postojee vlasti uvjerava da zbog nje nitko nee imati neprilika; ta ona je samo ista znanost. Dakle htio sam rei da se filozofija u Njemakoj sve vie i vie treba oduavati od toga da bude ista znanost, i da je upravo to primjer ovjeka Schopenhauera. No pravo je udo, i nita manje od toga, to to je on izrastao do tog ljudskog primjera; jer njega su izvana i iznutra tako rei pritiskale najstranije opasnosti, koje bi svakoj slabanijeg stvora zgnjeile ili raznijele. Postojali su, kako mi se ini, veliki izgledi da e ovjek Schopenhauer propasti, da bi kao ostatak ostavio iza sebe u najboljem sluaju istu znanost. No i to samo u najboljem sluaju; najvjerojatnije ne bi ostali ni ovjek ni znanost. Jedan noviji Englez ovako opisuje najopenitiju opasnost po neobine ljude koji ive u drutvu vezanom u obinost: Takvi udni znaajevi bivaju isprava zgureni, pa melankolini, potom bolesni, a na posljetku umiru. Jedan Shelley ne bi mogao ivjeti u Engleskoj, a rasa Shellcva ni bi nemogua. Nai Holderlin i Kleist, a i tko sve jo ne, propali su zbog te svoje neobinosti i nisu izdrali klimu takozvanog njemakog obrazovanja. Samo eljezne naravi kao to su Beethoven, Goethe, Schopenhauer i Wagner kadre su odoljeti. No i u njih se na mnogim crtama i borani pokazuje uinak najzamornije borbe i gra: disanje im oteano, a ton odve nasilan. Onaj spretni diplomat koji je Goethea povrno vidio i s njim razgovarao rekao je svojim prijateljima: Voila un homme, qui a eu de grands chagrins.'* to je Goethe ovako preveo: I ovo je jedan koji je imao muka. I dodaje: Ako se ni s crta naega lica ne moe izbrisati trag pretrpljene patnje, obavljene djelatnosti, tad nije nikakvo udo da sve to preostane od nas i naeg nastojanja nosi isti trag. A to je onaj Goethe na kojeg nai obrazovani filistri pokazuju kao najsretnijeg Nijemca da bi time dokazali stav da ipak mora biti mogue medu njima postati sretnim s primisli da nikome ne treba oprostiti osjea li se medu njima nesretnim i samotnim. Stoga su ak s velikom okrutnou iznijeli i praktino protumaili tvrdnju da u svakom osamljivanju uvijek poiva

neka potajna krivica. Pa je i ubogi Schopenhauer imao takvu jednu potajnu krivicu na srcu, naime to to je svoju filozofiju vie cijenio nego svoje suvremenike. A uz to je bio toliko nesretan da upravo od Goethea dozna da svoju filozofiju mora. kako bi spasio njezinu egzistenciju, po svaku cijenu braniti od neosvrtanja svojih suvremenika. Jer postoji svojevrsna inkvizitorska cenzura u kojoj su Nijemci, prema Goetheovu sudu, daleko doprli: to se zove nepovredivom utnjom. A njome je ve bik) postignuto barem toliko da je najvei dio prvog izdanja njegova glavnog djela morao biti pretvoren u makulaturu. Prijetea opasnost da e njegov veliki in naprosto zbog toga to se na njega nitko ne osvre ponovno postati neuinjenim strahovito ga je uznemirila i onespokojila; nije se pojavio ni jedan jedini znaajniji pristaa. Rastuuje nas kad ga vidimo kako traga za bilo kakvim tragovima svoje popularnosti, a njegov konani glasni i preglasni trijumf da ga sad zbilja itaju (legor et le gar**) ima u sebi neto bolno dirljivo. Upravo sve te znaajke, u kojima on ne daje zamijetiti dostojanstvo filozofa, * Evo ovjeka koji je imao velikih muka. Nap. prev ** itaju me i itat e me Nap. prir.

pokazuju paenika koji strahuje za svoja najplemenitija dobra. Toliko ga je muila briga da e izgubiti svoju malu imovinu i da moda vie nee moi zadrati svoj isti i uistinu antiki odnos spram filozofije. Toliko je esto promaivao u svojem traganju za sasvim povjerljivim i supatnikim ljudima da bi se svagda iznova sjetna pogleda vraao svojemu vjernom psu. Bio je posvemanji osamljenik; nije ga tjeio ni jedan jedini prijatelj doista jednakih uvstava a izmeu jednog i nijednog, kao i uvijek izmeu neega i niega, lei beskonanost. Nitko tko ima prave prijatelje ne zna to je prava samotnost, pa ma i itav svijet oko sebe imao za svog protivnika. Ah, uoavam dakako da ne znate to je osamljenost. Gdje su postojala mona drutva, vlade, religije, javna mnijenja, ukratko gdje je ikada bilo tiranije mrzila je ona osamljenost filozofa. Jer filozofija prua ovjeku azil na koji nijedna tiranija ne moe prodrijeti, pilju due, labirint srca. A to e razljutiti tirane. Tu se skrivaju osamljenici, ali tu vreba i najvea opasnost po osamljenike. Ti ljudi koji su svoju slobodu sklonili u svoju duu moraju ivjeti i izvana, moraju se oitovati, dati se vidjeti. Roenjem, boravitem, odgojem, domovinom, sluajem, nasrtljivou drugih oni se nalaze u bezbrojnim ljudskim svezama. Jednako se tako pretpostavlja da imaju bezbrojna mnijenja, naprosto stoga to su ta mnijenja vladajua. Svaki izraz lica koji nije negacija vrijedi kao suglasnost; svaki pokret rukom koji ne rui tumai se kao odobravanje. Oni, ti osamljeni i slobodni u duhu znaju da po neemu stalno izgledaju drukije nego to misle. Ne elei nita drugo do istinu i estitost okrueni su mreom nesporazuma, a njihova silna udnja ne moe sprijeiti da na njihovu djelovanju ipak ostane leati maglutina pogrenih mnijenja, prilagodbe, polovinih pristanaka, obzirnog preuivanja, pogrenog tumaenja. To na njihovim elima skuplja oblak melankolije. Jer takve naravi mrze vie negoli smrt to da je obmanjivanje nuda, a takva ih trajna ogorenost time ini vulkanskima i prijeteima. S vremena na vrijeme osveuju se za svoje nasilno samoskrivanje, za svoju prinudnu povuenost. Iz svoje pilje izlaze s uasnim grimasama; njihove rijei i djela tada su eksplozije, a mogue je i da propadnu zbog sebe samih. Tako opasno je ivio Schopenhauer. Upravo je takvim osamljenicima potrebna ljubav, potrebni su im drugovi pred kojima kao pred samima sobom smiju biti otvoreni i jednostavni, u prisutnosti kojih prestaje gr preuivanja i pretvaranja. Sklonite te drugove i stvorit ete rastuu opasnost. Heinrich von Kleist je propao zbog te nevoljenosti, a najjezovitije sredstvo protiv neobinih ljudi je to da ih se toliko duboko potisne u sebe same da njihov ponovni izlazak svaki pu biva vulkanskim izljevom. Pa ipak svagda iznova postoji neki polubog koji

podnosi ivljenje, i to pobjedniko ivljenje u tako uasnim uvjetima. A elite li uti njegove osamljenike pjesme, sluajte Beethovenovu glazbu. Bila je to prva opasnost u sjeni koje je rastao Schopenhauer: osamljenost. Druga se zove oajanje nad istinom. Ta opasnost prati svakog mislioca koji polazi od Kamove filozofije, pretpostavi li se da je u patnjama i udnjama snaan i cjelovit ovjek, a ne samo klepetavi stroj za miljenje i raunanje. No svi vrlo dobro znamo kako sramno stoji upravo s tom pretpostavkom: tovie, ini mi se da je Kant uope samo na vrlo mali broj ljudi imao iv i prevratniki utjecaj. Dodue navodno je, kako se posvuda moe proitati, djelo tog mirnog uenjaka izazvalo revoluciju na svim duhovnim podrujima. No u to ne mogu povjerovati. Jer ne vidim to jasno u onih ljudi koji bi prije svega sami morali biti revolucionirani, prije no to bi to mogla biti itava podruja. im bi meutim Kant poeo imati neki iri utjecaj, zamijetili bismo taj utjecaj u obliku razjedajueg i razmrvljujueg skepticizma i relativizma, a samo bi u najdjelatnijih i najplemenitijih duhova, koji nikad nisu izdrati stanje dvojbe, na njezino mjesto stupila ona potresenost i zdvajanje nad svakom istinom kakvu je primjerice doivio Heinrich von Kleist pod dojmom Kamove filozofije. Na svoj dirljiv nain pie on jednom: Prije kratkog vremena upoznao sam Kantovu filozofiju i sad ti iz nje moram priopiti jednu misao, budui da ne moram strahovati da e tebe potresti tako duboko, tako bolno kao mene. Ne moemo odluiti je li ono to nazivamo istinom doista istina ili nam se to samo tako ini. Ukoliko je ovo zadnje sluaj, tad istina koju ovdje sabiremo poslije smrti rie nije nita i uzaludno je svako nastojanje da se stekne neko vlasnitvo koje bi nas pratilo jo i u grob. Ne pogodi li otrica ove misli tvoje srce nemoj se smijati onomu tko se duboko u svojem najsvetijem unutarnjem kutku osjea njome ranjen. Moj jedini, moj najvii cilj potonuo je i vie nemani nikakva cilja. Doista, kad e ljudi opet osjeati na taj kleistovsko-prirodni nain, kad e ponovno nauiti smisao neke filozofije mjerit i svoj im najsvetijim unutarnjim kutkom? A ipak prije svega je to potrebno da bi se ocijenilo to nam nakon Kanta upravo Schopenhauer moe biti naime voa koji iz pilje skeptinog negodovanja ili kritikog odricanja vodi prema visini tragikog promatranja nonog neba s njegovim zvijeem beskrajno prostrtim nad nama i koji je, kao prvi, sebe sama poveo tim putem. Njegova je veliina u tomu to se suoio sa slikom ivota kao cjelinom, da bi je protumaio kao cjelinu; doim se i najotroumnije glave ne mogu osloboditi zablude da e se tom tumaenju pribliiti ukoliko do tanina istrae boje kojima je ta slika naslikana i materijal na kojem je naslikana; moda s tim rezultatom da je ona prilino zamreno ispredeno platno i s bojama na njemu, koje se kemijski ne mogu istraiti. Da bi se razumjela, slika mora se odgonetnuti slikar to je znao Schopenhauer. No cjelokupni ceh svih znanosti ide za tim da razumije to platno i te boje, a ne sliku. tovie moe se rei da e se samo onaj tko je pouzdano uvidio opu sliku ivota i opstanka pojedinim znanostima sluiti bez vlastita oteenja. Jer bez takve regulativne cjelovite slike one su niti koje se nigdje ne dovravaju te na ivot ine samo jo zamrenijim i zapletenijim. Kao to je reeno, Schopenhauer je velik po tomu to tu sliku slijedi kao to Hamlet slijedi duha, ne doputajui se od nje odvui kako to ine uenjaci, ili biti uhvaen u mreu pojmovne skolastike kao to je to sudbina neobuzdanih dijalektiara. Prouavanje svih etvrt filozofa privlano je samo radi toga da bi se spoznalo to da oni u zgradi velikih filozofa odmah dospijevaju do onih mjesta gdje je doputeno ueno za i protiv, gdje su doputeni mudrovanje, dvojenje, protuslovi je nj e, i da time izmiu zahtjevu svake velike filozofije, koja kao cjelina kae uvijek samo jedno: ovo je slika svekolikog ivota i iz nje naui smisao svojeg ivota. I obrnuto: itaj samo svoj ivot i iz njega shvati hijeroglife sveopeg ivota. A tako bi uvijek trebalo najprije izlagati i Schopenhauerovu filozofiju, naime individualno, polazei od pojedinca jedino za sama sebe, da bi se stekao uvid u vlastitu ubogost i potrebu, u vlastitu ogranienost, da bi se upoznali lijekovi i utjehe, naime rtvovanje onog ja, potinjavanje najplemenitijim ciljevima, ponajprije pravednosti i milosru. On nas ui praviti razliku izmeu zbiljskih i prividnih promicanja ljudske sree, ui nas kako ni bogaenje, ni

uglednost, ni uenost ne mogu pojedinca izvui iz njegove duboke mrzovolje nad nevrijednou njegova opstanka i kako tenja za tim dobrima dobiva smisao samo nekim visokim i prosvjetljujuim cjelovitim ciljem, naime ciljem da se stekne mo kako bi se njome potpomogla physis* i kako bi se donekle ispravile njezine ludosti i nespretnosti. Dodue, najprije barem za sebe sama; ali sobom naposljetku za sve. Svakako je to tenja koja vodi u duboku i istinsku rezignaciju. Jer to se jo uope i koliko se toga moe popraviti, na pojedincu i u zajednici! Primijenimo li upravo ove rijei na Schopenhauera, dodirnut emo treu i najosobitiju opasnost u kojoj je ivio i koja je leala skrivena u cjelokupnom sklopu i kosturu njegova bia. Svaki ovjek ima naviku nalaziti u sebi ogranienost svoje nadarenosti i svojega udorednog htijenja, ogranienost koja ga ispunjava enjom i melankolijom. I kao to iz osjeaja svoje grenosti ezne za svecem, tako kao intelektualno bie nosi u sebi duboku elju za genijem. Tu se nahodi korijen svake istinske kulture. A podrazumijevam li pod kulturom enju ljudi da se preporode kao sveci i geniji, znam da ovjek ne mora najprije biti budistom da bi taj mit razumio. Gdje nalazimo nadarenost bez te enje, u krugu uenjaka ili pak kod takozvanih obrazovanih ljudi, tu ona u nama izaziva odvratnost i gaenje jer slutimo da takvi ljudi, sa svim svojim duhom, nastajuu kulturu i stvaranje genija a to znai cilj svake kulture ne potpomau nego spreavaju. To je stanje neke okorjelosti, u svojoj vrijednosti jednako onoj uobiajenoj i prosjenoj, hladnoj i na sebe samu ponosnoj kreposti, koja je od istinske svetosti i najudaljenija i izbjegava je, Schopenhauerova je pak narav sadravala udnu i krajnje opasnu dvostrukost. Malo je mislilaca u toj mjeri i s takvom neusporedivom izvjesnou osjealo da u njima ivi genij, a njegov mu je genij obeao ono najvie da nee biti brazde dublje od one to e je njegov plug zaorati u tlo novijeg ovjeanstva. *Priroda, narav. Nap. prir. Tako je znao da je jedna polovica njegova bia zasiena i ispunjena, bez udnje, svjesna svoje snage, tako je s veliinom i dostojanstvom svoj poziv nosio kao pobjedniki dovritelj. U drugoj je polovici ivjela neukrotiva enja. Razumjet emo je kad ujemo da se s bolnim pogledom okrenuo od slike velikog utemeljitelja trapistikoga reda Rancea, rekavi: To je stvar milosti. Jer genij dublje ezne za svetou, jer sa svojeg je motrilita gledao dalje i jasnije od nekog drugog ovjeka, dolje na pomirenje spoznaje i bitka, unutra u carstvo mira i zanijekane volje, prijeko na drugu obalu o kojoj kazuju Indijci. No upravo je tu udo: kako je neshvatljivo cijela i neslomljiva morala biti Schopenhauerova narav kad je ni ta enja nije mogla razoriti, a ni uiniti okorjelom. Sto to znai, razumjet e svatko prema mjeri onoga to i koliko sam jest. A posve, u svoj teini toga, nee to razumjeti nitko od nas. to se vie razmilja a te tri opasnosti, to je udnije s kakvom se robusnou Schopcnhauer od njih obranio i kako je zdrav, i to upravo on, iz te borbe iziao. Dodue s mnogo oiljaka i s raspoloenjem koje je moda pretjerano gorko, kadto i odve ratoborno I nad najveim se ovjekom uzdie njegov vlastiti ideal. Da Schopenhauer moe biti uzor, to vrijedi unato svim tim brazgotinama i mrljama. tovie moglo bi se rei da nas upravo ono to je u njegovu biu bilo nesavreno i odve ljudsko u najljudskijem smislu vodi u njegovu blizinu, jer ga vidimo kao paenika i supatnika, a ne samo u odbojnoj uzvienosti genija. Te tri opasnosti unutarnjeg ustrojstva koje su ugroavale Schopcnhauera ugroavaju i nas. Svatko nosi u sebi produktivnu jedinstvenost kao jezgru svojeg bia, a kad postane svjestan te jedinstvenosti, oko njega e se pojaviti udan sjaj, sjaj onog neobinog. Za veinu je to neto nepodnoljivo, zato to su lijeni, kao to je reeno, i zato to o toj jedinstvenosti visi niska nedaa i tereta. Nema dvojbe da za neobinog ovjeka koji se otea tom niskom ivot gubi sve ono to se od njega u mladosti prieljkuje, naime vedrinu, sigurnost, lakou, ast. Sudbina osamljenosti poklon je to mu ga blinji daruju. Pustinja i pilja odmah su tu, pa ivio on gdje mu drago. Sad neka se brine oko toga da se ne da podjarmiti, da ne postane utuen i melankolian. I neka se stoga okrui slikama dobrih i hrabrih boraca, od kojih je jedan bio i

sam Schopenhauer. No nije sasvim rijetka ni druga opasnost koja je ugroavala Schopenhauera. Tu i tamo netko je po naravi nadaren pronicljivou, misli mu rado idu dijalektikim dvokorakom. Kako je lako da, pusti li svojoj nadarenosti nesmotreno na volju, propadne kao ovjek i da gotovo jo ivi samo poput sablasti u istoj znanosti. Ili da, naviknut u stvarima traiti ono za i protiv, dospije u zabludu glede istine uope te tako mora ivjeti bez odvanosti i povjerenja, nijeui, dvojei, nagrizajui, nezadovoljan, s polovinom nadom, u oekivanom razoaranju: ni pas ne bi htio tako dalje ivjeti! Trea je opasnost okorjelost u onomu udorednom ili intelektualnom. ovjek raskida vezu to ga je povezivala s njegovim idealom; na ovom ili onom podruju prestaje biti plodan, razmnaati se, u smislu kulture postaje slabanim ili nekorisnim. Jedinstvenost njegova bia postala je nedjeljivim, nepriopivim atomom, postala je ohlaenim kamenjem. I tako se netko moe iskvariti tom jedinstvenou upravo kao i strahom pred tom jedinstvenosti, sobom samim i naputanjem sebe sama, enjom i okorjelou. A ivot uope znai biti u opasnosti. No osim tih opasnosti itava njegovog unutarnjeg ustrojstva, kojima bi Schopenhuer bio izloen i da je ivio u ovom ili onom stoljeu, ima i opasnosti koji su ga snale u njegovu vremenu. A to razlikovanje izmeu opasnosti proisteklih iz unutarnjega ustrojstva i opasnosti proisteklih iz vremena bitno je za poimanje onoga to je ti Schopenhauerovoj naravi uzorito i odgojno. Zamislimo filozofove oko kako poiva na opstanku; on hoe iznova uspostavili njegovu vrijednost. Jer osebujni je posao svih velikih mislilaca bio taj da budu zakonodavci mjere, vrijednosti i teine stvari. Kako li mu mora smetati to je ovjeanstvo, koje najprije vidi, upravo slabaan plod koji su razgrizli crvi! Koliko toga mora, da bi bio pravedan spram opstanka uope, pridodati bezvrijednosti sadanjeg vremena! Ako je bavljenje povijeu prolih ili tuih naroda dragocjeno, ono je to najvie za filozofa koji eli dati pravedan sud o sveukupnoj ljudskoj sudbini, dakle ne samo o prosjenoj sudbini, nego prije svega o onoj najvioj koja moe zapasti pojedince ili itave narode. No sve sadanje je nametljivo, djeluje na oko i usmjerava ga ak i onda kad filozof to ne eli, te e u cjelokupnom raunu i nehotice biti procijenjeno odve visoko. Stoga filozof mora dobro procijeniti svoje vrijeme i njegovu razliku spram drugog vremena i, prevladavajui za sebe sadanjost, mora je prevladati takoer u svojoj slici to ju daje o ivotu, naime mora je uiniti neprimjetnom i u neku ruku premazati bojom. To je teka, tovie jedva rjeiva zadaa. Sud starih grkih filozofa o vrijednosti opstanka znai mnogo vie od modernog suda jer oni su pred sobom i oko sebe imali sam ivot u raskonoj dovrenosti i jer se u njih mislioev osjeaj nije kao u nas zaplitao u podvojenost elje za slobodom, ljepotom, veliinom ivota s jedne strane, a s druge nagona za istinom, koji pita samo koja je vrijednost opstanka uope? Za sva vremena ostaje vano znati ono to je Empedoklo izrekao o opstanku usred najsnanije i najobilnije ivotne radosti grke kulture. Njegov sud ima veliku teinu, napose stoga to mu ne protuslovi ni jedan oprean sud nekog drugog velikog filozofa iz istog tog velikog vremena. On samo govori najjasnije, ali u osnovi naime ako malo naulimo ui svi kau isto. Moderni e mislilac, kao to je reeno, vazda patiti zbog kakve neispunjene elje: zahtijevat e najprije da mu se tek pokae ivot, pravi, rumeni, zdravi ivot, da bi potom o njemu donio svoj pravorijek. U najmanju e ruku za sebe sama drati prijeko potrebnim da bude ivim ovjekom prije nego povjeruje da moe biti pravedenim sucem. U tomu je razlog zalo upravo noviji filozofi spadaju u najmonije pospjeitelje ivota, volje za ivot, i zato iz svojega vlastitog malaksalog vremena eznu za kulturom, za preobraenom pbysis. No ta enja je i njihova opasnost. U njima se bore reformator ivota i filozof, to znai sudac ivota. Kamo god se pobjeda nagnula, to je pobjeda koja e u sebe ukljuiti gubitak. Pa kako je Schopenhauer izbjegao toj opasnosti? Iako se svaki veliki ovjek najradije smatra ba pravim djetetom svojeg vremena te iako on u svakom sluaju snanije i uvstvenije od svih manjih ljudi pali zbog svih njegovih boletina, ipak je borba jednoga takvog velika naprotiv svojeg vremena tek prividno neka besmislena i

razorna borba protiv sebe sama. No upravo samo prividno. Jer on se u njoj bori protiv onoga sto ga prijei bili velik, a to za njega znai samo jedno, naime biti slobodan i sasvim on sam. Iz toga slijedi da je njegovo neprijateljstvo u bici usmjereno upravo protiv onoga to dodue je u njemu, ali to zapravo nije on sam, naime protiv neistog proimanja i stavljanja zajedno onoga to se ne moe mijeati i to je vjeito ne spojivo protiv pogrenog priljubljivanja onoga vremenu primjerenog s onim to mu je neprimjereno; tako da se naposljetku navodno dijete vremena pokazuje samo kao njegom posvojeno dijete. Tako se Schopenhauer ve od svoje rane mladosti suprotstavljao toj krivoj, tatoj i nedostojnoj majci, vremenu, i time to gaje tako rei istisnuo iz sebe, proistio je i iscijelio svoje bie te je sebe sama iznova naao u zdravlju i istoi koji mu pripadaju. Stoga Schopenhauerove spise valja rabiti kao zrcalo vremena, a zacijelo nije greka tog zrcala ako se u njemu sve to je vremenu primjereno pojavljuje samo kao nakazna boletina, kao mravost i bljedilo, kao uplje oko i omlitavljela grimasa, kao prepoznatljive patnje one posvojenosti. enja za snanom naravi, za zdravim i jednostavnim ovjeanstvom bita je u njega enja za samim sobom. I im je u sebi pobijedio vrijeme, morao je zauenim okom u sebi ugledati genija. Tajna njegova bia bila mu je sad otkrivena, bila je onemoguena nakana one maehe, vremena, da mu taj genij sakrije, carstvo preobraene physis bilo je otkriveno. Svaki put kad je svoj neustraivi pogled okrenuo pitanju: koja je vrijednost ivota uope?, nije vie morao presuivati jednom smetenom i izblijedjelom vremenu i njegovu pritvorno nejasnom ivotu. Dobro je znao da na ovoj zemlji treba otkriti i dostii neto vie i istije od takva, vremenu primjerena ivota i da gorku nepravdu ivotu nanosi svatko tko ga poznaje i tuje samo po tom runom liku. Ne, sad sam genij biva pozvan uti moe li moda on, najvii plod ivota, opravdati ivot uope. Velianstveni stvaralaki ovjek treba odgovoriti na pitanje: Potvruje li ti u najveoj dubini svojeg srca ovaj opstanak? Je li ti on dovoljan? eli li biti njegov zagovaratelj, njegov iskupitelj? Jer samo jedno jedino istinsko 'da' iz tvojih usta tek i tako teko optue ni ivot biti e slobodan. to e on odgovoriti? Empedoklov odgovor.

4. Ako ovaj zadnji mig u prvi mah i ostane neshvaen, meni je sada stalo do neega veoma razumljivog, naime objasniti kako svi mi pomou Schopenhuera sebe moemo odgajati protiv svojega vremena jer imamo prednost da to vrijeme zahvaljujui njemu zbilja poznajemo. Ako to naime jest prednost! U svakom sluaju, nekoliko stoljea kasnije to nikako ne bi bilo mogue. Uveseljavam se predodbom tla e se ljudi uskoro zasititi itanja, a uz to i pisaca, da e uenjak jednog dana razmisliti, napraviti oporuku i narediti da mu le spale usred njegovih knjiga, posebice njegovih vlastitih spisa. I ako je tono da ume bivaju sve oskudnije, ne bi li ve jednom bilo vrijeme da se prema bibliotekama postupi kao i prema drveni, slami i ipraju? Ta veina je knjiga roena iz glava punih dima i pare, pa bi tako trebalo da i opet postanu dimom i parom, A ako u sebi nisu imale vatre, upravo bi ih zato trebala vatra kazniti. Bilo bi dakle mogue da bi nekom kasnijem stoljeu moda upravo nae doba vrijedilo kao saeculum obscurum* jer bi se njegovim proizvodima pei loile najrevnije i najdue. Kako li smo prema tomu sretni to to vrijeme moemo upoznati. Naime, ako uope ima smisla baviti se svojim vremenom, tad je u svakom sluaju srea baviti se njime to temeljitije, tako da nam o njemu ne ostane nikakva dvojba. A upravo nam to prua Schopenhauer. * Mrano stoljee. Nap. prir.

Naravski, srea bi bila sto puta vea kad bi iz ovoga istraivanja proisteklo da jo uope nije postojalo neto tako ponosito i puno nade kao ovo doba. No i u ovom trenutku ima naivnih ljudi u nekom kutku zemlje, recimo u Njemakoj, koji su spremni u neto takvo vjerovati, tovie, koji sasvim ozbiljno govore o tomu da je od prije nekoliko godina svijet popravljen i da je injenicama opovrgnut onaj koji moda ima svojih tekih i mranih dvojbi o opstanku. Jer prema njima stvari stoje ovako: zasnivanje novoga njemakog carstva odluujui je i razoran udarac protiv svakog pesimistinog filozofiranja o tomu nema cjenkanja. Onaj pak tko bi doista elio odgovoriti na pitanje to u naem vremenu treba znaiti filozof kao odgajatelj, taj mora odgovoriti na ono veoma proireno i napose na sveuilitima veoma njegovano shvaanje, i to ovako: sramota je i poruga to takozvani mislei i tovanja vrijedni ljudi mogu izricati i ponavljati tako ogavno ulagivanje koje se klanja kumirima vremena dokaz da se vie uope i ne nasluuje koliko je ozbiljnost filozofije daleko od ozbiljnosti jedne novine. Takvi ljudi izgubili su i posljednji ostatak ne samo filozofijskog nego i religioznog uvjerenja, a umjesto svega toga nisu stekli primjerice optimizam, nego urnalizam, duh i neduh dana i dnevnih listova. aljiva je i lana svaka filozofija koja vjeruje da je nekim politikim dogaajem pomaknut ili ak rijeen problem opstanka. Stara je stvar da su, otkad je svijeta, ve ee zasnivane drave. Kako bi jedna politika obnova mogla biti dovoljna za to da ljude jednom zauvijek pretvori u zadovoljne stanovnike zemlje? No ako netko od srca vjeruje da je to mogue, neka se samo javi. Jer on doista zasluuje postati profesorom filozofije na nekom njemakom sveuilitu, kao Harms u Berlinu, Jurgen Meyer u Bonnu i Carriere u Munchenu. No ovdje doivljavamo posljedice uenja o kojemu se u novije vrijeme govori na svakom koraku, da je naime drava najvii cilj ovjeanstva i da za ovjeka nema viih dunosti do sluiti dravi, u emu ne prepoznajem pad u poganstvo nego u glupost. Moe biti da takav ovjek koji svoju najviu dunost vidi u sluenju dravi zbilja i ne zna ni za kakve vie dunosti; ali zato onkraj toga ipak jo ima ljudi i dunosti a jedna od tih dunosti, koja je harem za mene via od slube dravi, zahtijeva unitenje gluposti u svakom liku, pa dakle i u liku te gluposti. Stoga se ovdje bavim jednom vrstom ljudi ija teleologija upuuje na neto to premauje dobrobit drave, bavim se filozofima, a i njima samo glede jednog svijeta koji je opet prilino neovisan od dobrobiti drave, svijeta kulture. Od mnogih prstenova koji provueni jedan kroz drugi ine ljudsku zajednicu jedni su od zlata, a drugi od obina bakra. No kako filozof vidi kulturu u naem vremenu? Naravski posve drukije od onih profesora filozofije koji su zadovoljni u svojoj dravi. Kad misli na sveopu urbu i rastuu brzinu padanja, na nestanak svake misaonosti i jednostavnosti, gotovo da se osjea kao da zamjeuje simptome posvemanjeg istrebljenja i iskorjenjenja kulture. Vode religije otjeu i ostavljaju bare ili jezerca. Nacije se ponovno odvajaju na najneprijateljskiji nain i ude za tim da se raskomadaju. Znanosti, njegovane bez ikakve mjere i u posve najsljepijem laisser faire* postaju rascjepkane i rastau sve u to se vrsto vjerovalo, obrazovane stalee i drave otplavljuje velianstveno prezira vrijedna novana privreda. Nikada svijet nije bio vie svijet, nikad siromaniji ljubavlju i dobrotom. Ueni stalei vie nisu svjetionici ili azil usred sveg tog nemira posvjetovljenja; i sami bivaju sve nemirniji, sve vie bez misli i ljubavi. Sve slui nadolazeem barbarstvu, ukljuujui i sadanju umjetnost i znanost. Obrazova* Pustite neka se odvija samo od sebe. Nap. prir. ni se ovjek izopaio u najveeg neprijatelja obrazovanja, jer laima eli porei sveopu boletinu, pa smeta Lijenicima. Govori li netko o njihovoj slabosti i suprotstavlja li se njihovu tetnom duhu lai, postaju ogoreni, ti iznemogli jadnici. Htjeli bi i te kako rado izazvati vjeru u to da su daleko ispred svih stoljea i kreu se s umjetnom veselou-Njihov nain licemjernog odavanja sree ima kadto neto dirljivo, jer njihova je srea sasvim nedokuiva. ovjek ih ak ne bi ni pitao kao to Tannhauser pita Biterlofa: U emu si to

jadnice uivao? Jer zaboga, mi to i sami znamo bolje i drukije. Nad nama je zimski dan i mi prebivamo u visokom gorju, opasno i u oskudici. Kratka je svaka radost i blijed je svaki sunev sjaj koji se na bijelim planinama do nas prikrade. Tu se razlijee glazba, jedan starac okree svoj vergl, plesai se vrte putnika potrese kad to vidi: sve je tako divlje, tako potmulo, tako bezbojno, tako beznadno, i onda u tomu ton radosti, nepromiljene iste radosti! No ve se prikradaju magle rane veeri, ton se gubi, korak putnikov kripi. Dokle god moe vidjeti, ne vidi nita do pusto i grozno lice prirode. A ako bi bilo jednostrano na slici modernog ivota isticati samo slabost crta i neizraajnost boja, druga strana nipoto nije ugodnija, nego samo jo vie uznemiravajua. Tu zacijelo postoje snage, i to ogromne snage, ali divlje, iskonske i sasvim nemilosrdne. S plahovitim oekivanjem motrimo na njih kao to motrimo u kazan iz kakve vjetiije kuhinje. Svakoga asa moe neto zadrhtati i bljesnuti, najaviti strane pojave. Od prije jednog stoljea pripremljeni smo na satne fundamentalne potrese. I kad se u novije vrijeme ine pokuaji da se toj najdubljoj modernoj sklonosti za uruavanjem ili eksplodiranjem suprotstavi konstitutivna snaga takozvane nacionalne drave, tada je ipak na due vrijeme i ta drava samo poveanje sveope nesigurnosti i ugroenosti. To da se pojedinci ponaaju kao da nita ne znaju o svim tim zebnjama, nee nas zavarati Njihov nemir pokazuje da o njima dobro znaju; estinom i iskljuivou misle na sebe kao to ljudi jo nikad nisu mislili na sebe, grade i sade za svoj dan, a lov rta sreu nikada nee biti vei nego onda kad se ona mora ugrabiti izmeu danas i sutra jer e se prekosutra moda sasvim okonati svako vrijeme lova. ivimo razdoblje atoma, atomistikog kaosa. U srednjovjekovlju crkva je nekako drala na okupu neprijateljske snage i donekle ih asimilirala snanim pritiskom koji je vrila. Kada se sveza raskine, a pritisak popusti, one se diu jedne protiv drugih. Reformacija je mnogo stvari proglasila adijaforama, podrujima koja ne trebaju biti odreena religijskom milju. Bila je to otkupnina pomou koje je i sama mogla ivjeti, kao to je ve kranstvo, sueljeno s daleko religioznijim starim dobom, uz slinu cijenu obranilo svoju egzistenciju. Otada je razdvajanje sve vie uzimalo maha. Sada je gotovo sve na zemlji odreeno samo jo najgrubljim i najzlokobnijim snagama, egoizmom poduzetnika i vojnih silnika. U rukama ovih zadnjih drava, upravo kao i egoizam poduzetnika, pokuava sve iznova organizirati polazei od sebe, i biti svezom i pritiskom za sve one neprijateljske snage, to znai da eli da se ljudi i njoj klanjaju kao kumiru, kao to su se klanjali crkvi. S kakvim uspjehom? To emo jo doivjeti. U svakom sluaju jo se i danas nalazimo u zaleenoj rijeci srednjovjekovlja. Led se otopio i dospio u silovito kretanje koje izaziva pusto. Sante se gomilaju na sante, sva je obala preplavljena i ugroena. Revolucija se nikako ne moe izbjei, i to atomistika. No koje su najmanje nedjeljive estice ljudskoga drutva? Nema dvojbe da se s pribliavanjem takvih razdoblja ono ljudsko nalazi u opasnosti gotovo jo i vie nego za vrijeme samog uruavanja i kaotinog vrtloga i da plaljivo iekivanje i poudno iskoritavanje svake minute izmamljuju na vidjelo svekolika kukavitva i sebine nagone due, doim zbijska nevolja, a naroito sveopost neke velike nesree ljude obino popravi i razgali. A tko e pri takvim opasnostima naeg razdoblja svoju slubu uvara i viteza posvetiti ljudskosti, toj nepovredivoj svetoj riznici to su je postupno prikupljali najrazliniji narataji? Tko e uzdii sliku ovjeka dok svi u sebi osjeaju samo sebina crva i psei strah te su tako od te slike otpali, u ono animalno, ili ak u ukoeno mehaniko? Postoje tri slike ovjeka koje je nae novije vrijeme postavilo jednu za drugom i iz pogleda na koje e smrtnici svakako jo zadugo dobivati poticaj za preobraaj svojega vlastitog ivota. To je Rousseauov ovjek, Goetheov ovjek i na posljetku Schopenhauerov ovjek. Prva od tih slika ima najvie ognja i zacijelo e imati najiri utjecaj. Druga je sazdana samo za malobrojne, naime za misaone naravi velikog stila, i gomila je pogreno razumije. Trea trai kao svoje motritelje najdjelotvornije ljude. Samo e je oni bez tete motriti, jer misaone e

ljude uspavati, a gomilu zastraiti. Od prve je potekla snaga koja je nagonila i jo nagoni na silovite revolucije. Jer uza sva socijalistika podrhtavanja i potrese jo je uvijek Rousseauov ovjek taj koji se poput drevnog Tifona kree pod Etnom. Pritisnut i napola zgnjeen oholim kastama, nemilosrdnim bogatstvom, iskvaren sveenicima i loim odgojem i pred samim sobom posramljen smijenim obiajima, zaziva taj ovjek u svojoj nevolji svetu prirodu i iznenada osjea da je ona od njega daleko kao i bilo koji epikurski bog. Njegove molitve nee je dostii, toliko je duboko potonuo u kaos neprirode. S porugom odbacuje sav onaj areni nakit koji mu se malo prije inio neim to je u njega upravo najljudskije. naime svoje umjetnosti i znanosti, prednosti svojega uglana ivota. Pesnicom udara o zidove u ijoj je sjeni toliko izopaen i vie za svjetlom, suncem, umom i klisurom. I kad klie samo je priroda dobra, samo je prirodni ovjek ovjean, tad prezire sebe i ezne za tim da sebe sama prevlada: raspoloenje u kojem je dua spremna na strane odluke, ali u kojem takoer iz svojih dubina dozira i ono najplemenitije i najrjee. Goetheov ovjek nije tako prijetea mo, tovie u stanovitom je smislu ak korektiv i sredstvo za smirenje upravo onih opasnih uzbuenja kojima je izloen Rousseauov ovjek. U svojoj mladosti Goethe je sam cijelim svojim ljubavlju ispunjenim srcem bio odan evanelju o dobroj prirodi. Njegov je Faust bio najvia i najsmjelija slika Rousseaueva ovjeka, barem dok je trebalo prikazati njegovu silnu glad za ivotom, njegovo nezadovoljstvo i enju, njegovo ophoenje s demonima srca. No pogledajmo to nastaje iz svih tih nagomilanih oblakazacijelo ne bljesak! I upravo se ovdje otkriva nova slika ovjeka, Goetheova ovjeka. Moglo bi se pomisliti da Faust biva kroz odasvud ugroen ivot voden kao nezasitan buntovnik i osloboditelj, kao snaga nijekanja iz dobrote, kao istinski, u neku ruku religiozni i demonski genij prevrata, nasuprot svojem posve nedemonskom pratiocu, premda se tog pratioca ne moe otarasiti te njegovu skeptinu pakost i nijekanje mora istodobno koristiti i prezirati kao to je to tragina sudbina svakog buntovnika i osloboditelja. No prevarit emo se budemo li oekivali takvo neto. Tu Goethev uenik izbjegava Rousseauova ovjeka. Jer on mrzi sve to je nasilno, svaki skok a to znai; svaki in. I tako Faust od svjetskog osloboditelja postaje gotovo tek svjetskim putnikom. Sva carstva ivota i prirode, sve prolosti, umjetnosti, mitologije, sve znanosti vide nezasitnog motritelja kako prolijee preko njih, najdublja udnja biva uznemirena i utiana, ak ga ni Helena due ne zadrava i sad mora doi as na koji vreba njegov podrugljivi pratilac. Na nekom sluajnom mjestu zemlje let se okonava, krila otpadaju, Mefisto je pri ruci. Kad Nijemac prestane biti Faustom, nema za nj vee opasnosti od te da postane filistrom i da podlegne vragu samo ga nebeske moi mogu od toga spasiti. Kako rekoh, Goetheov je ovjek promatrajui ovjek velikog stila koji na zemlji ne skapava samo time to za svoju prehranu sabire sve veliko i miljenja dostojno to je postojalo i jo postoji i tako ivi, pa i to bio to tek ivot od jednog prohtjeva do drugog. On nije djelatan ovjek. tovie, ukljui li se na bilo kojem mjestu u postojee poretke djelatnika, ovjek moe biti siguran da pritom nee proizai nita dobro kao recimo pri svoj revnosti to ju je sam Goethe pokazivao za kazalite a prije svega da nee biti sruen nikakav poredak. Goetheov je ovjek jedna odravajua i podnosea snaga ali uz opasnost da se, kao to je reeno, moe izopaiti u filistra, kao to Rousseauov ovjek lako moe postati Katilininim pristalicom. Malo vie miine snage i prirodne divljine u onoga prvog i sve bi njegove kreposti bile vee. ini se da je Goethe znao u emu je opasnost i slabost njegova ovjeka i to je navijestio Jarnovim recima Wilhelmu Meisteru: Vi ste mrzovoljni i jetki; lijepo je to i dobro. Kad biste se pak samo jednom doista razljutili, bilo bi to jo bolje." Dakle govorei otvoreno: prijeko je potrebno da jednom postanemo doista zli kako bi bilo bolje. A za to nas treba ohrabriti slika Schopenhauerova ovjeka. Schopenhauerov ovjek uzima na sebe dragovoljnu patnju istinoljubivosti, a ta mu patnja slui za to da usmrti svoju samovolju i pripremi posvemanji prevrat i preokret svojeg bia, u emu i jest navlastiti smisao ivota. To izricanje istinitoga priinja se drugim ljudima kao izljev zloe, jer kon-

zerviranje svojih nedovoljaka i trabunjanja smatraju oni dunou ljudskosti i misle da se mora biti zao da bi im se tako razbilo njihovu igraku. U iskuenju ste takvomu doviknuti ono to Faust kae Mefistu: Tako ti vjeito ivoj, blagotvorno stvaralakoj sili suprotstavlja hladnu vraju pesnicu. "A onaj tko bi htio ivjeti schopenhauerovski, vjerojatno bi vie bio nalik Mefistu nego Faustu naime za slabovidne moderne oi koje u nijekanju svagda vide znamenje zla. No postoji jedna vrsta nijekanja i razaranja koja je upravo izljev one snane enje za posveenjem i izbavljenjem kao prvi filozofijski uitelj koje je Schopenhauer stupio meu nas obesveene i doista posvjetovljene ljude. Svaki opstanak koji se moe nijekati zasluuje da bude zanijekan; a biti istinoljubiv znai vjerovati u opstanak koji se uope ne bi mogao zanijekati i koji je sam istinit i bez lai. Stoga istinoljubivi smisao svoje djelatnosti osjea kao metafiziki smisao, kao objanjiv iz zakona jednog drukijeg i vieg ivota i u najdubljem smislu potvrujui, pa ma koliko sve to ini izgledalo kao razaranje i razbijanje zakona tog ivota. Pritom njegovo injenje mora postati trajnom patnjom, no on zna ono to i Meister Eckhardt; Najbra ivotinja koja vas nosi k savrenstvu je patnja. Htio bih misliti da bi se svakomu tko pred duu stavi takav ivotni smjer srce moralo rairiti i da bi u njemu morala nastati vatrena elja da bude takav schopenhauerovski ovjek: dakle ist i udesne oputenosti za sebe i svoju osobnu dobrobit, a u svojoj spoznaji pun snane razorne vatre i daleko od hladne i prijezira vrijedne neutralnosti takozvanog znanstvenog ovjeka, visoko uzdignut nad osorno i zlovoljnoga motrenja, sebe samoga svagda rtvujui spoznatoj istini kao prvu rtvu i najdublje proet svijeu o tomu koje patnje moraju nastati iz njegove istinoljubivosti. Svakako, svojom hrabrou unitava on svaku zemaljsku sreu, mora biti neprijateljski nastrojen ak i spram ljudima koje voli, spram institucija iz ijeg je krila potekao, ne smije tedjeti ni ljude ni stvari pa makar i patio zbog njihova pozljeivanja, bit e pogreno shvaan i dugo e vrijediti kao saveznik snaga kojih se gnua, on e, pri ljudskoj mjeri svojega uvida, uza svu svoju tenju pravdi morati biti nepravedan, ali e se smjeti bodriti i tjeiti rijeima koje jednom rabi Schopenhauer, njegov veliki odgajatelj; Sretan je ivot nemogu; najvie to ovjek moe dosegnuti je herojski ivotni hod. Takav ivot vodi onaj koji se u bilo kojoj okolnosti i zgodi s ogromnim tekoama bori za ono to svima na neki nain koristi te na posljetku pobjeuje, ali je pritom loe ili nikako nagraen. Potom on na kraju ostaje stajati skamenjen, kao princ u Gozzijevom Kralju gavranu, ali u plemenitom stavu i s velianstvenom kretnjom. Ostaje uspomena na nj i slavi ga se kao heroja. Njegova volja, cijeloga ivota do smrti muena naporom i radom, loim uspjehom i nezahvalnou svijeta, gasi se u nirvani. Dakako da takav herojski ivotni hod, zajedno s u njemu izvrenim usmrenjem, najmanje odgovara oskudnom pojmu onih koji se o tomu najvie razbacuju rijeima, koji slave svetkovine u spomen velikih ljudi i umiljaju da je veliki ovjek velik onoliko koliko su oni mali, tako rei nekim poklonom i na svoje zadovoljstvo, ili pak po nekom mehanizmu i u slijepoj poslunosti spram te unutarnje prinude, tako da onaj tko nije dobio taj poklon ili tko ne osjea tu prinudu ima isto pravo na to da bude malim kao i onaj da bude velikim. No biti obdaren poklonom ili prinuen to su prezira dostojne rijei, kojima se eli pobjei od unutarnjeg nagovora, uvrede za svakoga tko je uo taj nagovor, dakle za velikog ovjeka. Upravo on najmanje od svih doputa da bude obdaren ili prinuen. On zna jednako dobro kao i svaki mali ovjek kako se ivot moe olako uzeti i kako je mekan krevet na kojem bi se mogao ispruiti kad bi sa sobom i svojim blinjima postupao utivo i uobiajeno: ta svi su ovjekovi poreci ureeni u smjeru toga da ivot u trajnoj rastresenosti misli ne bude osjean. Zato on tako snano eli suprotno, naime upravo osjetiti ivot, to jest patiti od ivota? Zato to opaa da ga ele prevariti u pogledu njega samog i da postoji neka vrsta suglasnosti da ga se otme iz njegove vlastite pilje. Tu se on opire, nauljuje ui i odluuje: Hou ostali svoj! To je strana odluka: to shvaa tek postupno. Jer sad mora uroniti u dubinu opstanka, s nizom neobinih pitanja na usnama: Zato ivim? Koju ivotnu lekciju trebam nauiti? Kako sam

postao takav kakav sam i zato onda patim zbog tog takobitka? On se mui i vidi da se nitko tako ne mui, da su tovie ruke njegovih blinjih strasno pruene prema fantastinim zgodama koje prikazuje politiko kazalite, ili kako se sami uokolo epure pod stotinama maski, kao mladii, muevi, starci, oevi, graani, sveenici, slubenici, trgovci, revno se brinui o svojoj zajednikoj komediji, a uope ne o sebi samima. Svi bi oni na pitanje: emu ivi?, odgovorili brzo i s ponosom: da bih postao dobar graanin, ili uenjak, ili dravnik a ipak oni jesu neto to nikad ne moe postati neim drugim. A zato su upravo to? Ah, i nita bolje? Onaj tko svoj ivot razumije samo kao jednu toku u razvitku nekog pokoljenja ili drave ili znanosti, te prema tomu eli skroz naskroz spadati u povijest bivanja, u historiju, taj nije razumio lekciju to mu je zadaje opstanak i mora je nauiti drugi put. To vjeito bivanje lana je igra lutaka zbog koje ovjek zaboravlja sebe sama, ono je pravo rastresanje koje pojedinca rasprava u smjeru svih vjetrova, beskrajna igra budalatine koju pred nama i s nama igra veliko dijete vrijeme. Onaj heroizam istinoljubivosti sastoji se u tomu da jednog dana prestanemo biti njegovom igrakom. U bivanju je sve uplje, varljivo, plitko i dostojno naeg prezira. Zagonetku koju ovjek treba rijeiti moe on rijeiti samo iz bitka, u takobitku, a ne u drugobitku, u neprolaznom. Sad zapoinje ispitivati koliko je duboko srastao s biranjem, a koliko duboko s bitkom golema zadaa uzdie se pred njegovom duom, naime da razori sve to biva, da na svjetlo dana iznese sve to je u stvarima pogreno. I on hoe sve spoznati, ali to hoe drukije nego Goetheov ovjek. On to nee radi plemenite tankoutnosti, da bi sauvao, sebe i da bi se uveseljavao mnotvom stvari, nego je sam sebi prva rtva koju prinosi. Herojski ovjek prezire to da mu ide dobro ili zlo, prezire svoje vrline i poroke, i uope mjerenje stvari svojom mjerom, on se za sebe vie ne nada niemu i u svim stvarima hoe vidjeti sve do tog beznadnog temelja. Njegova snaga lei u njegovu zaboravu sebe sama; a spomene li se sebe, tad odmjerava od svojega visokog cilja prema sebi i tako mu je kao da iza sebe i ispod sebe vidi neugledan breuljak neisti. Stari mislioci svim su snagama traiti sreu i istinu, a nikada nitko nee nai ono to mora traiti, tako glasi opako naelo prirode. A onomu tko u svemu trai neistinu i dragovoljno se zdruuje s nesreom, bit e moda pripremljeno jedno drukije udo razoaranja: pribliava mu se neto neizrecivo, ega su srea i istina samo neznaboake paslike, zemlja gubi svoju teu, zemaljski dogaaji i moi postaju poput sna, kao u ljetnoj veeri oko njega se iri preobraenje. Onomu motreem je kao da se upravo poinje buditi i kao da se oko njega jo igraju oblaci sna to se rasplinjuje. I oni e jednom biti rastjerani: tada je dan. 5. Ipak, obeao sam da u Schopenhauera, prema svojim iskustvima, prikazati kao odgajatelja, te prema tomu nije ni izdaleka dovoljno ako, uz to jo s nepotpunim izriajem, naslikam onoga idealnog ovjeka koji prebiva u Schopenhaueru i oko Schopenhauera, tako rei kao njegova platonska ideja. Ostaje jo ono najtee, naime rei kako se polazei od toga ideala moe stei novi krug dunosti i kako se redovitom djelatnou moe povezati s jednini tako prekomjernim ciljem, ukratko ostaje dokazati da taj ideal odgaja. Inae bi se moglo pomisliti da nam pojedini trenuci ne pruaju nita drugo do zrenje koje izaziva sreu, ak zanos, da bi nas odmah potom utoliko vie ostavilo na cjedilu i utoliko dublje izruilo zlovolji. Takoer je izvjesno da se mi tako zapoinjemo ophoditi s tim idealom, s tim iznenadnim razmacima izmeu svjetla i tame, zanosa i gaenja, i da se tu ponavlja jedno iskustvo koje je staro koliko i ideali. No ne trebamo se dugo zadravati na vratima i trebamo brzo otii dalje od poetka. I tako se mora ozbiljno i odreeno upitati: je li mogue da se onaj nevjerojatno visoki cilj toliko priblii da nas odgaja dok nas vue navie? da se ne bi na nama obistinila velika Goetheova rije: ovjek je roen za ogranien poloaj; kadar je vidjeti jednostavne, bliske, odreene ciljeve i navikava se rabiti sredstva koja su mu tik pred rukom. No im doe u

otvorenu irinu, niti zna to hoe niti to treba initi i sasvim je svejedno dovodi li ga mnotvo predmeta do rastresenosti ili ga njihova uzvienost i dostojanstvo dovode van sebe. Za njega je svagda nesrea kad je potaknut teiti neemu s ime se ne moe povezati redovitom vlastitom djelatnou. To se s dobrim izgledom na opravdanost moe primijeniti upravo protiv onoga Schopenahuerova ovjeka. Njegovo dostojanstvo i uzvienost kadri su nas samo dovesti van sebe te nas na taj nain opet izvode iz svih zajednica djelatnih ljudi. Povezanost dunosti, rijeka ivota nestaje, Moda e se netko naviknuti na to da se zlovoljan konano izdvoji te da ivi po dvostrukom mjerilu, to jest u protuslovlju sa samim sobom, nesiguran i tu i tamo, te stoga svakim danom slabiji i neplodniji, dok e drugi ak naelno odustati od toga da jo zajedno s drugima djeluje i jedva da e jo pogledom pratiti kad drugi djeluju. Opasnosti su svagda velike ako se ovjeku prirede odve velike tekoe i ako nije kadar ispuniti nikakve dunosti. Snanije naravi time mogu biti razorene, a slabije, brojnije, tonu u promatrajuu lijenost, a naposljetku iz lijenosti prestaju ak i promatrati. Na takve u pak prigovore priznati toliko da je na rad ovdje jedva jo i zapoeo te da ja prema svojim iskustvima samo jedno ve odreeno vidim i znam, naime to da je mogue je da se poevi od one idealne slike i tebi i meni oko vrata objesi lanac izvrivih dunosti i da neki od nas ve osjeaju pritisak toga lanca. No, da bih bez sumnji mogao izrei formulu u koju bih elio saeti taj novi krug dunosti, potrebna su mi sljedea prethodna razmatranja. Dublji su ljudi u svim vremenima imali suosjeanja spram ivotinja upravo stoga to one pate zbog ivota, a ipak nemaju snage da alac patnje okrenu protiv sebe samih i da svoj opstanak razumiju metafiziki. Da. vidjeti besmislenu patnju najdublje ozlojeuje. Stoga se ne na jednom mjestu zemlje dolo do predmnijevanja da su u tim ivotinjskim tijelima skrivene due ljudi optereenih krivnjom i da se ta besmislena patnja, koja na prvi pogled ozlojeuje pred vjenom pravdom, razrjeuje u isti smisao i znaenje, naime kao kazna i okajanje. Uistinu, teka je to kazna ivjeti kao ivotinja izloena gladi i poudi, a ipak ne doi ni do kakve osvjetenosti o tom ivotu. I ne moe se izmisliti tea sudbina od sudbine grabljive uvjeri koju najljua muka goni kroz pustinju, koja rijetko biva zadovoljenom, a i to samo tako da zadovoljenje postaje muenjem, u razdiruoj borbi s drugim ivotinjama ili usred odvratne hlepnje i prezasienosti. Tako slijepo i sumanuto visiti o ivotu, ni za kakvu viu cijenu, daleko od toga da se zna da se jest tako kanjeno i zato, ve s glupou neke jezovite poude eznuli upravo za tom kaznom kao za kakvom sreom to znaci biti ivotinja. I kad se cjelokupna priroda probija prema ovjeku, tad ona time daje na znanje da je on prijeko potreban za njezino iskupljenje od prokletstva ivotinjskoga ivota i da konano u njemu opstanak pred sobom dri zrcalo na ijoj se podlozi ivot vie ne pokazuje besmislenim, nego u svojoj metafizikoj znaajnosti. Ipak, neka se dobro promisli: gdje prestaje ivotinja, a gdje poinje ovjek! Onaj ovjek do kojeg je prirodi jedino stalo! Sve dok netko bude udio za ivotom kao za kakvom sreom, nee jo podii pogled nad obzor ivotinje, samo to on s vie svijesti hoe ono to ivotinja ite slijepim nagonom. Ali tako je to s nama svima, kroz najvei dio ivota: obino ne izlazimo iz ivotinjstva, sami smo ivotinje koje izgleda besmisleno pate. No ima trenu taka kad to shvaamo. Tada se raskidaju oblaci i mi vidimo kako se zajedno sa svom prirodom probijamo prema ovjeku kao prema neemu sto stoji visoko nad nama. U toj iznenadnoj jasnosti gledamo jeei se oko sebe i bacamo pogled unatrag: tu tre profinjene grabljive zvijeri i mi posred njih. Golema pokretljivost ljudi na velikoj zemaljskoj pustinji, njihovo osnivanje gradova i drava, njihovo voenje ratova, njihovo neumorno okupljanje i razilaenje, njihova bezglava trka, uzajamno uenje, njihovo meusobno nadmudrivanje i gaenje, njihova vika u nevolji, njihovo zadovoljno urlikanje u pobjedi sve je to nastavak ivotinjstva. Kao da je ovjek namjerno zaostao u obrazovanju i kao da je prevaren o svojoj metafizikoj nadarenosti, tovie, kao da priroda, nakon to je ovjeka tako dugo prieljkivala

i izgraivala, sad pred njim uzmie od straha i radije se eli opet vratiti u nesvjesnost nagona. Ah, potrebna joj je spoznaja, a ona se grozi od spoznaje koja joj je zapravo potrebna. I tako e plamen buktati, nemiran i gotovo prestraen samim sobom, i zahvatit e najprije tisuu stvari prije no to zahvati ono radi ega je prirodi spoznaja uope potrebna. Svi mi u pojedinim trenucima znamo da su i najsloenije ustanove naeg ivota napravljene samo zato da bismo pobjegli od nae prave zadae, znamo da bismo rado nau glavu skrili bilo gdje, kao da nas tamo naa savjest sa stotinu oiju ne bi mogla epati, znamo da dravi, stjecanju novca, drutvenosti ili znanosti poklanjamo svoje srce samo zato da ga vie ne bismo imali, znamo da ak i teak dnevni rad rintamo ee i nesvjesnije nego to je potrebno za ivot jer nam se ini potrebnijim da ne doemo do svijesti. Sveopa je urba jer je svatko u bijegu od sebe sama, sveope je i plaljivo prikrivanje te urbe jer ovjek eli izgledati zadovoljan te bi i gledatelje otrijega vida htio prevariti o svojoj bijedi, sveopa je potreba za novim zvunim rijeima kao praporcima, a njima ukraen ivot bi trebao zadobiti neto od bunog praznika. Svatko poznaje ono neobino stanje kad se iznenada nameu neugodna sjeanja, a mi ih tad estokim pokretima i glasovima nastojimo izbiti iz glave. No pokreti i glasovi sveopeg ivota omoguuju dokuiti da se svi uvijek nalazimo u takvom stanju, strahu od sjeanja i poniranja u sebe. to nas to tako esto spopada, koja nam muica ne da spavati? Oko nas su duhovi, svaki as ivota hoe nam neto rei, ali mi ne elimo sluati taj glas duhova. Kad smo sami i tihi, bojimo se da nam neto ne bude apnuto na uho te tako mrzimo tiinu i omamljujemo se drutvenou. Kao to je reeno, sve to shvaamo ovdje ili ondje te se veoma udimo svem tom vrtoglavom strahu i urbi i cijelom snolikom stanju naega ivota, kojeg izgleda prije buenja hvata jeza i koji to ivlje i nemirnije sanja to je tom buenju blii. No istodobno osjeamo kako smo odve slabi da bi podnijeli one trenutke najdubljeg poniranja u sebe i kako mi nismo ljudi prema kojima se cjelokupna priroda probija radi svojega iskupljenja. Ve je mnogo i to to uope glavom pomalo izronimo i primijetimo u koju smo rijeku duboko uronjeni. A ni to nam ne uspijeva vlastitom snagom, to izranjanje i buenje na jedan iezavajui tren. Mi moramo biti podignuti a tko su ti koji nas podiu? To su oni istinski ljudi, one ne-vie-zivotinje, filozofi, umjetnici i sveci. Pri njihovu pojavljivanju i njihovim pojavljivanjem priroda, koja nikada ne skae, ini svoj jedini skok, i to skok radosti, jer osjea da je prvi put na cilju, naime tamo gdje shvaa da bi se morala oduiti od toga da ima ciljeve i da je igru ivota i bivanja igrala odve visoko. Ona se preobraava pri toj spoznaji i na njezinu licu poiva blag veernji umor, ono to ljudi nazivaju ljepotom. Ono to ona sada izrie tim preobraenim izraajem lica, to je veliko prosvjeenje o opstanku; i najvia elja koju smrtnici mogu eljeti je trajno i pomnjiva uha sudjelovati u tom prosvjeenju. Razmisli li netko o tomu to je sve primjerice Schopenhauer morao uti tijekom svojeg ivota, zacijelo e poslije toga sebi rei: Ah, tvoje gluhe ui, tvoja tupa glava, tvoj plamsajui razum, tvoje stegnuto srce, ah, sve to to nazivam svojim! Kako li to prezirem! Ne moi letjeti, nego samo leprati! Vidjeti iznad sebe, a ne moi gore! Znati put i umalo njime kroiti, put koji vodi prema onomu neizmjernom slobodnom pogledu filozofa, a poslije nekoliko koraaja teturati unatrag! I kad bi postojao samo jedan dan u kojem bi se ispunila ona najvea elja, kako bi ovjek spremno preostali ivot ponudio u naknadu! Popeti se toliko visoko koliko se ikada neki mislilac popeo, do istog alpskog i ledenog zraka, tamo gdje vie nema zamagljivanja i preruavanja i gdje se temeljno ustrojstvo stvari izraava grubo i kruto, ali s neminovnom razumljivou! Mislei samo na to postaje dua osamljenom i beskonanom. A da se ispuni njezina elja, da jednom pogled padne uspravno i blistavo poput zrake svjetla dolje na stvari, zamrli bi stid, plaljivost i pouda kakvom bi rijei trebalo imenovati njezino stanje, onaj nov i zagonetan treptaj bez ustreptalosti, s kojim bi ona potom poput Schopenhauerove due ostala rairena na golemom slikovnom pismu opstanka, na okamenjenom uenju o biranju, ne kao no, nego kao arka, crveno obojena svjetlost to se

prelijeva nad svijetom. I kakav je to opet usud slutiti od osebujnog odreenja i blaenstva filozofe dovoljno da bi se osjetilo svu neodreenost i neblaenost nefilozofa, tog udnika bez nade! Znati sebe kao plod na drvetu koji od prevelike sjene nikad ne moe sazrijeti, a tik pred sobom vidjeti kako lei sunev zrak koji ti manjka! Bila bi to muka dovoljna da nekoga tko je toliko nenadaren uini zavidnim i opakim kad bi on uope mogao postati zavidan i opak. No vjerojatno e svoju duu na koncu preokrenuti da se ne bi izjela u ispraznoj enji, i sad e on otkriti jedan novi krug dunosti. Ovdje sam dospio pri odgovaranju na pitanje je li se mogue pomou redovite vlastite djelatnosti povezati s velikim idealom Schopenhauerova ovjeka. Prije svega sigurno je ovo: te nove dunosti nisu dunosti nekog osamljenika. Naprotiv, s njima ovjek pripada monoj zajednici, dodue takvoj koja se na okupu ne odrava izvanjskim formulama i zakonima, nego jednom temeljnom misli. To je temeljna misao kulture, ukoliko ona svakome od nas zna postaviti samo jednu zadau: da u nama i izvan nas potie raanje filozofa, umjetnika i sveca te da na taj nain radi na dovrenju prirode. Jer kao to je prirodi potreban filozof, tako joj je potreban i umjetnik za jednu metafiziku svrhu, naime za njezino vlastito prosvjeenje o sebi samoj, da bi joj konano jednom kao ista i gotova tvorba nasuprot stajalo ono to u nemiru svojega bivanja nikad ne uspijeva jasno vidjeti dakle za njezinu samospoznaju. Goethe je bio taj koji je jednom zgodom obijesne dubokomislenom rijeju primijetio kako prirodi svi njezini pokuaji vrijede samo toliko da bi umjetnik konano odgonetnuo njezino mucanje, iziao joj na pola puta u susret i izrekao ono to ona svojim pokuajima zapravo hoe. esto sam govorio, uzvikuje on jednom, i esto u jo ponavljati da je causa finalis* svjetskih i ljudskih raspri dramska pjesnika umjetnost. Jer ta se grada inae apsolutno ni za to ne moe upotrijebiti. I tako je prirodi na koncu potreban svetac, u kojega je ono ja posve stopljeno i iji patniki ivot vie ne biva, ili gotovo ne biva osjean individualno, ve kao najdublje uvstvo jednakosti, zajednitva i jedinstva u svemu ivom. Potreban joj je svetac s kojim nastupa ono udo preobraenja na koje igra bivanja nikad ne pomilja, ono konano i najvie utjelovljenje prema kojemu svekolika priroda tei i probija se radi svojeg iskupljenja od sebe same. Nema dvojbe, svi smo mi s njim srodni i povezani, kao to smo srodni i s filozofom i umjetnikom. Postoje trenuci i tako rei iskre najsvjetlije, ljubavlju najispunjenije vatre, u ijoj svjetlosti vie ne razumijemo rije ja. S onu stranu naeg bia lei neto to u tim trenucima biva ovostranou i stoga iz najdubljega srca udimo za mostovima izmeu ovdje i tamo. Savreni uzrok.svrha. Nap. prir. Dakako, u naem uobiajenom stanju ne moemo nita doprinijeti raanju izbavljujueg ovjeka, pa stoga sebe mrzimo u tom stanju. To je mrnja koja je korijen onog pesimizma kojemu je Schopenhauer nae doba morao ponovno nauiti, a koji je star koliko i enja za kulturom. Ona je njegov korijen, ali ne njegov cvat, tako rei njegovo najdonje prizemlje, ali ne njegovo potkrovlje, poetak njegova puca, ali ne njegov cilj. Jer jednom moramo jo nauiti mrziti neto drugo i openitije, ne vie svoj individuum i njegovu bijednu ogranienost, njegovu mijenu i njegov nemir, u onom uzvienom stanju u kojemu emo i voljeti neto drugo od onoga to sad moemo voljeti. Tek onda kad smo, u sadanjem ili nekom buduem roenju, sami primljeni u onaj najuzvieniji red filozofa, umjetnika i svetaca, bit e nam zasaen i jedan novi cilj nae ljubavi i nae mrnje zasad imamo svoju zadau i svoj krug dunosti, svoju mrnju i svoju ljubav. Jer mi znamo to je kultura. Da bi se korisno primijenila na Schopenhaueravu ovjeku, ona hoe da pripremamo i potiemo njegovo svagda novo raanje, time to upoznajemo i uklanjamo s puta ono to joj je neprijateljsko ukratko, da se neumorno borimo protiv svega to nas liava najvieg ispunjenja nae egzistencije, time to nas prijei da sami postanemo takvim Schopenhauerovim ljudima.

6. Ponekad je tee neku stvar priznati nego uvidjeti. A upravo bi tako moglo biti s veinom ljudi kad razmisle o ovom stavu: ovjeanstvo treba neprekidno raditi na tomu da rodi pojedine velike ljude a to i inae nita drugo njegova je zadaa. Kako bi se rado na drutvo i njegove svrhe primijenilo pouku koja se moe dobiti promatranjem svake vrste ivotinjskog i biljnog carstva, naime pouku da je kod nje stalo jedino do pojedinanog vieg primjerka, neobinijeg, monijeg, sloenijeg, plodnijeg kako bismo to rado uinili kad odgojem usaeni umiljaji o svrsi drutva ne bi pruali ilav otpor! Zapravo je lako shvatiti da cilj razvitka neke vrste tei tamo gdje ona dospijeva do svoje granice i do svojeg prijelaza u viu vrstu, a ne u masi primjeraka i njihovu dobrom zdravlju, ili ak u primjercima koji su vremenski posljednji. Taj cilj tovie lei upravo u naizgled rasprenim i sluajnim egzistencijama koje tu i tamo nastaju pod povoljnim uvjetima. I zacijelo bi se isto tako lako mogao shvatiti zahtjev da ovjeanstvo, budui da moe doi do svijesti o svojoj svrsi, treba potraiti i uspostaviti one povoljne uvjete pod kojima mogu nastati oni veliki ljudi iskupitelji. No tomu se protivi ne znam to sve ne: jednom treba onu krajnju svrhu nai u srei svih ili veine, drugi put je pak treba nai u razviu velikih zajednica. I koliko god se netko brzo odlui svoj ivot rtvovati recimo dravi, toliko bi se sporo i dvojbeno ponaao ukoliko tu rtvu ne bi zahtijevala drava nego neki pojedinac. ini se besmislenim da bi ovjek postojao radi nekog drugog ovjeka, ve naprotiv, radi svih drugih, ili barem radi to je mogue vie njih! O, estiti ovjee, kao da bi bilo prikladnije prepustiti da broj odlui tamo gdje je posrijedi vrijednost i znaenje! Jer pitanje ipak glasi ovako: kako tvoj ivot, ivot pojedinca, dobiva najviu vrijednost, najdublje znaenje? Kako se najmanje rasipa? Zasigurno samo tako da ivi na korist najrjeih i najvrednijih primjeraka, a ne na korist veine, to znai, uzetih pojedinano, najbezvrednijih primjeraka. I upravo tu svijest bi trebalo njegovati i izgraivati u mladom ovjeku da sebe sama shvati tako rei kao neuspjelo djelo prirode, ali istodobno kao svjedoanstvo najveih i najdivnijih nakana te umjetnice. To joj je loe uspjelo, treba on sebi rei, no njezinu u veliku nakanu potivati time to u joj biti na usluzi da bi joj to jednom bolje polo za rukom. S tom nakanom stavlja se u okruje kulture. Jer ona je edo samospoznaje svakog pojedinca i nezadovoljstva sobom. Svatko tko se za nju izjasni time izrie: Iznad sebe vidim neto vie i ljudskije nego to sam sm, pomozite mi svi da to dosegnem, kao to u i sam pomoi svakome tko to jednako spozna i zbog toga jednako pati: da bi konano iznova nastao ovjek koji sebe osjea punim i beskonanim u spoznaji i ljubavi, u motrenju i umijeu, i koji svom svojom cjelovitou visi o prirodi i u prirodi, kao sudac stvari i onaj tko mjeri njihovu vrijednost. Teko je nekoga premjestiti u to stanje neustraive samospoznaje, jer je nemogue pouavati ljubavi: jer jedino u ljubavi stjee dua ne samo jasan, razloan i preziran pogled za sebe samu, nego i onu udnju za tim da gleda nad sebe i da svim snagama traga za nekim negdje jo skrivenim viim sebstvom. Dakle, samo onaj tko je svoje srce okaio o nekog velikog ovjeka primit e time prvo posveenje kulture. Znak je toga posveenja postienost sobom bez mrzovolje, mrnja spram vlastite skuenosti i zgrenosti, suosjeanje s genijem koji se svagda iznova otre od e nae tuposti i suhoe, predosjeaj za sve koji bivaju i bore se te najprisnije uvjerenje tla se gotovo posvuda susree prirodu u njezinoj nevolji, kako se s mukom probija prema ovjeku, kako bolno osjea da je to djelo ponovno neuspjelo, kako joj ipak posvuda polaze za rukom najdivniji zaeci, znaajke i oblija, tako da ljudi s kojima ivimo nalikuju na bojno polje odlomaka najdragocjenijih kiparskih nacrta, gdje nam sve dovikuje: doite, pomozite, dovrite, sastavite ono to ide zajedno, neizmjerno eznemo postati cjelovitima. Taj zbir unutarnjih stanja nazvao sam prvim posveenjem kulture; a sad mi je dunost opisati uinke drugog posveenja i dobro znam da je moja zadaa tu tea. Jer sad treba s unutarnjeg zbivanja prijei na prosudbu izvanjskog, pojedinac sad pogled treba usmjeriti prema vani da

bi onu udnju za kulturom kako je poznaje iz prvih iskustava iznova otkrio u velikom pokretnom svijetu, svoju borbu i enju treba upotrijebiti kao abecedu kojom sad moe proitati ljudska nastojanja. No ni tu se ne smije zaustaviti. S tog se stupnja mora popeti na jo vii, kultura ne zahtijeva od njega samo onaj unutarnji doivljaj, ne samo prosudbu izvanjskog svijeta koji tee oko njega, nego na posljetku i poglavito zahtijeva in, to jest borbu za kulturu i neprijateljstvo spram onih utjecaja, navika, zakona, ustanova, u kojima ne prepoznaje svoj cilj, naime stvaranje genija. Onomu tko je kadar staviti se na drugi stupanj najprije upadan oi kako je znanje o tom cilju izvanredno sitno i rijetko, a kako je nasuprot tomu nastojanje oko kulture sveope i kako je neizrecivo velika masa snaga to se troe u njezinoj slubi. Pita se zaueno: nije li moda takvo znanje posve nepotrebno? Postie li priroda svoj cilj i tada kad veina pogreno odredi svrhu svojeg vlastitog nastojanja? Onaj tko se naviknuo visoko cijeniti nesvjesne svrnosti prirode moda nee imati muke odgovoriti: Da, tako je! Pustite ljude da misle o svojem krajnjem cilju i da govore to hoe, oni su ipak u svojem tamnom nagonu sasvim svjesni svojega pravog puta. Da bi tu mogao protusloviti, ovjek bi morao poneto doivjeti. A onaj tko je doista uvjeren u taj cilj kulture da ona treba pospjeiti nastanak istinskih ljudi i nita drugo i tko usporedi kako se jo i sad uza svu rasko i velebnost kulture nastanak tih ljudi ne razlikuje mnogo od neprekidnog mrcvarenja ivotinja, drat e vrlo potrebnim da se na mjesto onog tamnog nagona konano jednom stavi svjesno htijenje. I to napose iz jednog drugog razloga, tog naime da vie ne bude mogue da taj nagon kojemu je nejasan njegov cilj, taj hvaljeni tamni nagon bude upotrebljen za sasvim drukije svrhe i da dovede do putova na kojima nikad vie nee moi biti postignut onaj najvii cilj, stvaranje genija. Jer postoji jedna vrsta zlorabljene i u slubu uzete kulture treba samo pogledati oko sebe! I upravo snage koje kulturu sad najdjelatnije unapreuju imaju pritom primisli i ne ophode se spram nje iz istog, nekoristoljubivog uvjerenja. Kao prvo sebinost poduzetnika je tako joj je potrebna pomo kulture i koja je u znak zahvalnosti za to opet unapreuje, ali bi pritom dakako ujedno htjela propisati cilj i mjeru. S te strane dolazi onaj omiljeni stav i lanani zakljuak, koji otprilike glasi: to je mogue vie spoznaje i obrazovanja, stoga to je mogue vie potreba, stoga to je mogue vie proizvodnje, stoga to je mogue rie dobiti i srete. Tako glasi ta zavodljiva formula. Obrazovanje bi njegove pristae definirale kao uvid kojim ovjek u potrebama i njihovu zadovoljenju postaje skroz naskroz suvremen, ali kojim se istodobno najbolje raspolae svim sredstvima i putovima za to lake stjecanje novca. Cilj bi dakle bio stvoriti to vie kurentnih ljudi, a narod e prema tom shvaanju biti to sretniji to vie bude imao takvih kurentnih ljudi. Stoga cilj modernih obrazovnih ustanova u potpunosti treba biti taj da svakog unapreuju onoliko koliko ti njegovoj naravi lei da postane kurentan, da svakog obrazuju lako da od onog stupnja spoznaje i znanja, koji mu je svojstven, ima najveu moguu mjeru sree i dobiti. Pojedinac bi, tako se ovdje zahtijeva, uz pomo takva opeg obrazovanja morao biti u mogunosti da sebe sama tono procijeni, kako bi znao to treba traiti od ivota, a naposljetku se tvrdi i da postoji prirodni i nuni savez inteligencije i posjeda, bogatstva i kulture, tovie da je taj savez udoredna nunost. Tu je omrznuto svako obrazovanje koje ovjeka osamljuje, koje ciljeve postavlja nad novac i stjecanje, koje troi mnogo vremena. Takve ozbiljnije vrste obrazovanja obiava se klevetali kao finiji egoizam, kao neudoredno epikurejstvo u obrazovanju. Dakako, u skladu s udoreem koje tu vrijedi na cijeni je upravo neto obrnuto, naime brzo obrazovanje, da bi ovjek to prije posta-o biem koje zarauje novac, a ipak toliko temeljito da bi mogao postati biem koje zarauje veoma mnogo novaca. ovjeku se doputa samo onoliko kulture koliko je u interesu sveopeg stjecanja i svjetskog prometa, ali toliko se od njega i zahtijeva. Ukratko: ovjek nuno polae pravo na zemaljsku sreu, zato je obrazovanje nuno, ali i samo zato.

Kao drugo tu je sebinost drave, koja jednako tako udi za to veim irenjem i rasprostiranjem kulture i u rukama ima najdjelotvornija sredstva za zadovoljen je te svoje elje. Pretpostavi li se da ona zna da je dovoljno snana ne samo raspustiti nego i u pravi as u jaram upregnuti, pretpostavi li se da je njezin temelj siguran i dovoljno irok da moe nositi itav svod obrazovanja, tad irenje obrazovanja meu njezinim graanima svagda koristi samo njoj samoj, u natjecanjima s drugim dravama. Posvuda gdje se sad govori o dravi kulture, vidi se da joj je postavljena zadaa da duhovne snage jednog narataja oslobodi tolik da bi time mogle sluiti i koristiti postojeim institucijama. Ali i samo toliko. Ba kao to i umski potok biva djelomice skretan branama i ustavama, da bi manjom snagom pokretao vodenice doim bi njegova puna snaga za vodenicu bila prije opasna nego korisna. To otputanje je istodobno i jo rie bacanje u okove. Treba samo prizvati u sjeanje to je postupno postalo od kranstva zbog sebinosti drave. Kranstvo je zacijelo jedno od najiih objavljenja onog nagona za kulturom i upravo uvijek obnavljanim raanjem sveca. No jer je bilo strostruko rabljeno za pokretanje vodenice dravnih vlasti postupno je oboljelo do sri. postalo licemjerno i lano te se izopailo sve do protuslovlja sa svojim prvotnim ciljem. ak i njegov zadnji dogaaj, naime njemaka reformacija, ne bi bila drugo do iznenadno razbuktavanje i gaenje, da nije iz tog poara i borbe meu dravama ukrala nove snage i plamenove. Kao tree, kulturu unapreuju svi koji su svjesni da je -neki sadraj odvratan ili dosadan te to ele prikriti varkom takozvane lijepe forme, Gledalac treba onim izvanjskim, naime rijeju, kretnjom, ukrasom, raskoi, izvjetaenou biti prinuen na donoenje krivog zakljuka o sadraju, uz pretpostavku da se ono unutarnje obino prosuuje prema vanjtini. Katkad mi se ini da se moderni ljudi jedni s drugima beskrajno dosauju i da e na koncu nai nunim da sebe uine interesantnima uz pomo svih umjetnosti. Tu doputaju da ih njihovi umjetnici same iznesu na stol kao ljuto i kiselo jelo. Tu se prelijevaju zainima cijelog Istoka i Zapada. I dakako da sad vrlo interesantno miriu na cijeli Istok i Zapad. Tu se upiru da zadovolje svaki ukus. I svatko treba biti posluen, bilo da mu se prohtjelo ono to dobro ili ono to neprijatno mirie, profinjeno ili seljaki grubo, grko ili kinesko, tragedije ili dramatizirane gadarije. Kao to je poznato, najuveniji majstori kuhinje tih modernih ljudi, koji po svaku cijenu ele biti interesantni i zainteresirani, nalaze se u Francuza, a najgori u Nijemaca. To za ove posljednje U osnovi nije, nego za one prve, i nee Francuzima uzeti nimalo za zlo kad se upravo nama rugaju zbog manjka interesantnog i elegantnog i kad su pri prohtjevu pojedinih Nijemaca za elegancijom i manirima nagnani sjetiti se Indijanca koji si eli prsten provuen kroz nos i vapi za tim da bude tetoviran. Ovdje me nita nee zadrati od jednog zastranjenja. Od zadnjeg rata s Francuskom poneto se u Njemakoj promijenilo i pomaknulo i oito je da su se kuci donijele i stanovite nove elje glede njemake kulture. Taj je rat za mnoge bio prvo putovanje u elegantniju polovicu svijeta. Kako divno izgleda prostodunost pobjednika kad ne odbije od pobijeenoga nauiti neto kulture! Osobito je zanat umjetnosti stalno iznova upuen na natjecanje s obrazovanijim susjedom. Namjetaj njemake kue treba uiniti poput namjetaja francuske, ak i njemaki jezik treba, posredstvom akademije zasnovane prema francuskom uzoru, prihvatiti zdravi ukus- i odbiti dvojbeni utjecaj to ga je na nj imao Goethe kako sasvim nedavno rasuuje berlinski akademik Dubois-Reymond. Naa su kazalita posve tiho i skromno ve poodavna teila jednakom cilju, a ak je ve otkriven i elegantni njemaki uenjak pa tu dakako valja oekivati da sve to se do sada nije htjelo podiniti tom zakonu elegancije, na primjer njemaka kultura, tragedija i filozofija, bude odsad kao nenjemako gurnuto u stranu. No uistinu, ni prstom ne bi vie trebalo pomaknuti za njemaku kulturu ako Nijemac pod kulturom koja mu jo manjka i za kojom bi sad morao teiti ne bi razumijevao nita cio umijea i vjetine kojima se ivot ini draesnim, ukljuujui i svu dovitljivost uitelja plesa i tapetara, pa i ako bi se i u jeziku trsio samo jo oko akademski odobrenih pravila i stanovite ope uglaenosti. A ini se da su posljednji rat i

osobno usporeivanje s Francuskom jedva izazvali zahtjeve vie od tih. tovie, esto me spopada sumnja da se Nijemac sad posve na silu elio otrgnuli od onih starih obveza to mu ih namee njegova udesna nadarenost, osebujna tegotnost i dubokoumnost njegove naravi. Radije bi jednom htio lakrdijati, biti majmunom, radije bi nauio manire i umijea pomou kojih ivot biva zabavnim. Ali njemaki se duh uope ne moe naruiti vie nego onda kad se s njim postupa kao da je od voska, tako da bi mu se jednog dana mogla utisnuti i elegancija. A ako naalost i jest istina da e se dobar dio Nijemaca rado dati na taj nain mijesiti i oblikovati kako treba, ipak protiv toga treba govoriti toliko esto dok se ne uje: kod vas ona uope vie ne prebiva, ona stara njemaka narav, narav koja je dodue surova, opora i puna otpora, ali Lio najdragocjenija tvar na kojoj mogu raditi samo najvei kipari jer su je jedino oni dostojni. Tomu nasuprot, ono to vi imate u sebi mekan je i kaast materijal. Uradite s njim to hoete, oblikujte iz toga elegantne lutke i interesantne kumire i u tomu e ostati kod ovih rijei RichardaWagnera; Nijemac je neotesan i krut kad se eli praviti uglaenim, ali je uzvien i jai od svih kad padne u vatru. A elegantni ljudi imaju sve razloge pripaziti se te njemake vatre, inae bi ih jednog dana mogla poderati, zajedno sa svim njihovim lutkama i votanim kumirima. Ono nagnue lijepoj formi koje u Njemakoj uzima maha moglo bi se dakako izvesti i jo dublje i drukije, naime iz one urbe, iz onog zadihanog hvatanja trena, iz one prenagljenosti koja sve stvari jo suvie zelene kida s grane, iz one trke i jurnjave koja sad ljudima kopa brazde po licu i u neku ruku tetovira sve to ine. Kao da u njima djeluje neki napitak koji im ne da mirno disati, oni dalje juriaju u nepristojnoj brinosti, kao izmueni robovi triju m momenta, mnijenj i mod tako da manjak dostojanstva i pristojnosti naravski isuvie bolno upada u oi te sad iznova biva nuna lana elegancija, kojom treba biti maskirana bolest urbe liene dostojanstva. Jer pomodna pouda za lijepom formom na taj je nain povezana s odvratnom sadizmom sadanjeg ovjeka: prva treba prikrivati, a druga biti prikrivena. Biti obrazovan sad znai ne dopustiti da se primijeti kako se jest bijedan i lo, kako zvjerski grabljiv u tenji, kako nezasitan u prikupljanju, kako samoivi bestidan u uivanju. Ve im je vie puta, kad sam nekome pred oi stavljao odsutnost jedne njemake kulture, bilo prigovoreno: No ta je odsutnost sasvim prirodna jer Nijemci su do sada bili suvie siromani i skromni. Dopustite samo naim zemljacima da jednom postanu bogati i samosvjesni, tad e imati kulturu! Koliko god vjera mogla initi sretnim, ova vrsta vjere mene ini nesretnim, jer osjeam da je ona njemaka kultura u iju se budunost ovdje vjeruje kultura bogatstva, politure i uglaena pretvaranja najneprijateljskija opreka one njemake kulture u koju ja vjerujem. Jasno, tko mora ivjeti medu Nijemcima taj veoma pati od zloglasna sivila njihova ivota i njihovih osjetila, od bezoblija, tuposti i potmulosti, od nezgrapnosti u tananijem ophoenju, jo vie od zavidnosti i neke prikrivenosti i neistoe znaaja. Boli ga i vrijea ukorijenjeno uivanje u onomu pogrenom i nepravom, loe napravljenom i patvorenom, u prevoenju stranog i dobrog u domae i loe. No sad kada je kao najgora patnja pridoao jo i onaj grozniavi nemir, ona strast za uspjehom i dobiti, ono precjenjivanje trenutka, tad skroz naskroz o jadu je pomisao da se sve te boletine i slabosti naelno nikad ne mogu izlijeiti, nego svagda tek premazati bojom jednom takvom kulturom interesantne forme! I to u jednoga naroda koji je proizveo Schopenhauera i Wagnera! I esto ih jo treba proizvesti! Ili se na najutjeniji nain varamo? Ili ti imenovani moda uope vie ne jame da u njemakom duhu i svijesti zbilja jo postoje takve snage kao to su njihove? Je li tako da su oni izuzeci, tako rei zadnji izdanci i zameci svojstava koje se neko dralo njemakima? Ovdje si ne znam valjano pomoi te se stoga vraani na svoj put opeg razmatranja, s kojeg me dvojbe pune brige tako esto ele odvratiti. Jo nisu bile nabrojene sve one moi koje dodue unapreuju kulturu, no tako da ne prihvaaju njezin cilj, stvaranje genija. Navedene su tri, sebinost poduzetnika, sebinost drave i sebinost svih onih koji imaju razloga pretvarati se i formom se prikrivati. Kao etvrto navodim sebinost znanosti i osebujno bie njezinih slugu, uenjaka.

Znanost se spram mudrosti odnosi kao kreposnost spram posveenja. Hladna je i suha, nema ljubavi i nita ne zna o duboku osjeaju nedovoljnosti i enje. Samoj sebi korisna je upravo onoliko koliko je svojim slugama tetna, ukoliko na njih prenosi svoj vlastit i karakter i time tako rei okotava njihovu ljudskost. Sve dok se pod kulturom bitno bude podrazumijevalo unapreivanje znanosti, ona e s nemilosrdnom hladnoom mimoilaziti velikog pateeg ovjeka, jer znanost posvuda vidi samo probleme spoznaje i jer je u njezinu svijetu patnja zapravo neto nedolino i nerazumljivo, dakle u najbolju ruku opet jedan problem. Ali navikne se na to da se svako iskustvo prevodi u dijalektiku igru pitanja i odgovora i u istu stvar uma. udnovato je za kako kratko vrijeme se ovjek pri takvoj djelatnosti sasui, kako ubrzo gotovo da samo jo kljoca kostima. Svatko to zna i vidi. Kako je dakle mogue da se mladii unato tomu ne uasnu takvih kostura, ve se svagda iznova slijepo, ne birajui i bez mjere odaju znanostima? To ipak ne moe potjecali od navodnog poriva za istinom. Jer kako bi uope mogao postojati poriv za hladnom, istom, besposljedinom spoznajom! Nepristranu se pogledu meutim i te kako jasno pokazuje to su prave pogonske sile u sluga znanosti. I osobito treba preporuiti da se jednom istrai i secira i uenjake, nakon to su se oni sami navikli sve u svijetu, pa i ono najdostojnije tovanja, drsko doticati i razlagati. Trebam li rei to mislim, tad moj stav glasi: uenjak se sastoji od zamrena pletiva vrlo razliitih nagona i podraaja, on je posve neisti metal. Najprije treba uzeti snanu i sve veu udnju za novim, strast za pustolovinama spoznaje, neprekidnu podraajnu snagu novog i rijetkog nasuprot starom i dosadnom. Tomu treba dodali stanovit dijalektiki poriv za traganjem i igrom, lovaki uitak u prepredenim lisijim putovima misli, tako da se zapravo ne trai istina, nego se trai traenje te se glavno uivanje sastoji u lukavu unjanju, opkoljavanju i ubijanju po pravilima umijea. Sad jo pridolazi i nagon za proturjeenjem, osobnost hoe da sebe osjeti i dade se osjetiti u suprotstavljenosti spram svih drugih. Borba biva uitkom, a osobna je pobjeda cilj, dok je borba za istinu samo izgovor. Uenjaku je zatim dobrim dijelom prirodan i poriv za nalaenjem samo nekih istina, naime iz poniznosti spram odreenih vladajuih osoba, kasta, mnijenja, crkava, vlada, jer osjea da sebi koristi time to istinu dovodi na njihovu stranu. Manje redovito, no ipak jo dosta esto, pojavljuju se u uenjaka sljedea svojstva. Prvo estitost i smisao za jednostavno, svojstva koja treba veoma visoko cijeniti ako su vie od nespretnosti i neuvjebanosti u pretvaranju, u koje dakako spada i poneka dosjetka. I doista se posvuda gdje dosjetka i spretnost jako upadaju u oi moe biti malo na oprezu i sumnjati u ispravnost karaktera. S druge strane, ta estitost veinom malo vrijedi, a i za znanost je samo rijetko plodonosna, budui da je ovisna o onomu to je uobiajeno te obiava istinu izricati samo kod jednostavnih stvari ili in adiaphoris;* jer lijenosti tu vie odgovara rei istinu nego je preutjeti. A jer sve io je novo izaziva nunost promjene onog nauenog, estitost, ako to ikako ide, * U onomu to nas se ne tie, to je ravnoduno, sporedno, nevano. Nap. prir. tuje staro mnijenje i navjestitelju novog prebacuje da mu manjka sensus recti* Kopernikovu se uenju zacijelo opirala zato to je u tom sluaju na svojoj strani imala oiglednost i naviku. U uenjaka ne ba rijetka mrnja spram filozofije ponajprije je mrnja protiv dugih lanaca zakljuaka i usiljenosti dokaza. Da, u osnovi svaki narataj uenjaka ima neku neproizvoljnu mjeru za doputeno otroumlje. Ono to tu mjeru premauje biva predmetom dvojbe i koristi se gotovo kao razlog sumnje u estitost. Drugo, otrovidnost na blizinu, povezana s velikom kratkovidnou za daljinu i za ono ope. Njegovo vidno polje obino je veoma malo, a oi se moraju drati tik uz predmet. eli li uenjak s jedne toke koju je upravo istraio prijei na drugu, on itav vidni aparat pomie spram te toke. On sliku razlae na zgoljne mrlje, kao netko tko rabi dalekozor da bi promatrao pozornicu te vidi as neku glavu, as neki komad odjee, ali nita cjelovito. One pojedinane mrlje on nikad ne vidi povezane, nego

samo zakljuuje na njihov sklop; stoga o svemu to je ope nema nikakav snaan dojam. On primjerice o nekom spisu, jer ga nije kadar pogledom obuhvatiti kao cjelinu, rasuuje prema nekim dijelovima, ili reenicama, ili grekama; bit e zaveden na tvrdnju da je neka uljem na platnu naslikana slika samo neobraena gomila brljotina. Tree, trezvenost i obinost njegove naravi u nagnuima i nesklonostima. S tim svojstvom ima on naroito sree u historiji, ukoliko o motivima prolih ljudi nagaa prema motivima koji su mu znani. Krtica se ponajbolje snalazi u krtinjaku. Sklonjena je pre svim umjetnim i pretjeranim hipoteza. Ako je ustrajna, iskopat e sve obine motive prolosti, jer osjea da pripada jednakoj vrsti. Dakako, upravo je stoga veinom nesposobna shvatiti i cijeniti ono rijetko, veliko i neobino, dakle ono vano i bitno. * Osjeaj za ispravno. Nap. prir. etvrto, siromatvo u osjeaju i suhoa. To ga ak ini sposobnim za vivisekcije. On ne nasluuje patnju koju sobom donosi mnoga spoznaja te se stoga ne plai na podrujima gdje se drugima grozi srce. Hladan je i stoga se lako pokazuje svirepim. Smatra ga se i smjelim, ali on to nije, upravo kao ni mazga, koja ne zna za vrtloglavicu. Peto, maleno samopotovanje, pae skromnost. Oni, premda stjerani u jedan ubogi kutak, ne osjeaju nita od rtvovanja, od rasipanja. esto se ini da u najdubljoj nutrini znaju da nisu stvorenja koja lete, nego koja gmiu. S takvim svojstvom izgledaju ak i dirljivi. esto, vjernost spram svojih uitelja i voda. Ovima ele pomoi od sveg srca i dobro znaju da im najbolje pomau istinom. Zahvalni su, jer su samo zahvaljujui njima stekli pristup u dostojanstvene dveri znanosti u koje nikad ne bi uli na vlastitu putu. Tko danas kao uitelj zna otkrili neko podruje na kojem s nekakvim uspjehom mogu raditi i malene glave, taj e za najkrae vrijeme biti znamenit ovjek. Toliko je odmah jato koje se tiska prema tomu. Dakako, svaki od tih vjernih i zahvalnih istodobno je zla kob za majstora, jer ga svi oni nasljeduju, pa se sad upravo njegove slabosti pokazuju neizmjerno velikima i pretjeranima jer se pojavljuju na tako malenim individuumima, doim se majstorove vrline na istom individuumu prikazuju obrnuto, naime u jednakom srazmjeru smanjene. Sedmo, navikom vodeno nastavljanje putom na koji se uenjaka gurnulo, smisao za istinu iz nedovoljka misli, shodno jednom prihvaenoj navici. Takve su naravi skupljai, objanjivai, spravljai indeksa, herbarija. Oni ue i tragaju unaokolo na nekom podruju samo zato to nikad ne pomiljaju na to da postoje i druga podruja. Njihova marljivost ima neto od strahovite gluposti sile tee. Stoga esto tako mnogo proizvedu. Osmo, bijeg od dosade.Dok zbiljski mislilac ni za kim ne ezne vie nego za dokolicom, dotle obian uenjak od nje bjei, jer ne zna to bi s njom poeo. Njegovi su tjeitelji knjige. To znai da on slua kako netko drugi misli i na taj se nain dade zabavljati cijeli dugi dan. Bira osobito knjige kod kojih biva na neki nain potaknuto njegovo osobno sudjelovanje, kod kojih moe, zahvaljujui nagnuu ili nesklonosti, malo dospjeti u afekt. Dakle knjige kod kojih je u obzir uzet on sam ili njegov stale, njegovo politiko, ili estetsko, ili barem samo gramatiko nauavanje. A ima li ak svoju vlastitu znanost, tad mu nikada ne manjka sredstava za zabavu i mahanje za muhama protiv dosade. Deveto, motiv zaraivanja kruha, dakle u osnovi ona znamenita kruljenja patnikog eluca. Istini se slui ako je kadra direktno dovesti do plaa i viih poloaja, ili barem stei sklonost onih koji mogu dati kruha i poasti. Ali se i slui samo toj istini, zbog ega se moe povuci granica izmeu probitanih istina, kojima slue mnogi, i neprobitanih istina, kojima se odaju samo najmalobrojniji kod kojih ne vrijedi: ingenii largitor venter* Deseto, potovanje spram ostalih uenjaka, strah od njihova nepotovanja, rjei, ali vii motiv od prethodnoga, no ipak jo veoma est. Svi se lanovi ceha meusobno nadziru na najzavidniji nain, kako bi zaista po imenu svojeg izumitelja bila krtena istina od koje toliko mnogo toga ovisi: kruh, sluba, poast. Strogo se drugome ukazuje svoje tovanje za istinu koju je otkrio, da bi se dug

ponovno zatrailo natrag ako se jednom i sam otkrije istinu. Neistina, zabluda zvuno e eksplodirati, kako broj suparnika ne bi postao prevelik. A ipak e tu i tamo nekad eksplodirati i zbiljska istina, kako bi se barem za kratko vrijeme stvorilo mjesta za tvrdoglave i drske zablude; onako ve kao to nigdje, pa ni ovdje ne manjka udorednih idiotizama, koje se inae naziva podvalama. Jedanaesto, uenjak iz tatine, to je ve rjea vrsta. On neko podruje hoe, koliko je mogue, imati posve za sebe te stoga bira kuriozitete, * Trbuh je podmitio duh. Nap. prir. naroito ako oni ine nunima neuobiajene trokove, putovanja, iskapanja, mnogobrojne veze u razlinim zemljama. Veinom se zadovoljava au da mu se samom ude kao kuriozitetu i ne misli na to da svoj kruh zaradi pomou svojih znanstvenih studija. Dvanaesto, uenjak iz nagona za igrom. Njegova se zabava sastoji u tomu da u znanostima trai vorie i razvezuje ih, pri emu se ne voli odve naprezati kako ne bi izgubio osjeaj igre. Stoga i ne prodire ba u dubinu, no ipak esto zamijeti neto to plaeni uenjak svojim pogledom koji s mukom puzi nikad ne vidi. Ako naposljetku kao trinaesto jo kao uenjakov motiv oznaim poriv za pravednou moglo bi mi se prigovoriti da je taj plemeniti poriv, kojeg ve doista treba razumjeti gotovo kao metafiziki, isuvie teko razlikovati od drugih i da je za ljudsko oko u osnovi neshvatljiv i neodrediv, zbog ega taj posljednji broj dodajem s pobonom eljom da taj poriv meu uenjacima bude ei i djelotvorniji nego to je vidljiv. Jer jedna iskra iz vatre pravednosti, pala u duu uenjaka, dovoljna je da njegov ivot i njegovo nastojanje prome arom i proiujui saee plamenom, tako da on vie nema mira te je zauvijek protjeran iz mlakog ili ledenog raspoloenja u kojem obini uenjaci obavljaju svoj dnevni posao. Zamisli li se sad sve te elemente, ili vie njih, ili pojedine od njih, dobro izmijeane i promukane, imat e se nastanak sluge istine. Vrlo je udno kako tu, na korist jednog, u osnovi vanljudskog i vie no ljudskog posla, naime istog i besposljedinog, pa stoga i poriva lienog spoznavanja, mnotvo malih vrlo ljudskih poriva i porivia biva zajedno stopljeno da bi uli u kemijski spoj, i kako se rezultat, naime uenjak, sad u svjetlosti onog vie nego zemaljskog, visokog i sasvim istog posla istie toliko preobraen da se posve zaboravlja spajanje i mijeanje koje je bilo potrebno za njegovo raanje. Pa ipak ima trenutaka kad se upravo na to mora misliti i sjeati; naime tada kad uenjak u svojem znaenju za kulturu doe u pitanje. Onaj naime tko zna promatrati opaa da je uenjak po svojoj biti neplodan posljedak njegova nastanka! i da gaji neku prirodnu mrnju spram plodnog ovjeka; zbog ega su geniji i uenjaci u svim vremenima bili meusobno u svai. Ovi posljednji naime hoe prirodu usmrtiti, razloiti i razumjeti, a prvi hoe prirodu uveati novom ivom prirodom, i tako postoji sukob nastrojenja i djelatnosti. Sasvim sretna vremena nisu uenjaka trebala i nisu ga poznavala, sasvim oboljela i mrzovoljna vremena tovala su ga kao najvieg i najdostojnijeg ovjeka i pridavala mu najvii rang. A tko bi bio dovoljno lijenik da zna kako stvari stoje s naim vremenom u pogledu zdravlja i bolesti! Izvjesno je da je jo i sada u mnogim stvarima tovanje uenjaka isuvie visoko i stoga djeluje tetno, osobito u svim okolnostima bivajuega genija. Za njegovu nevolju uenjak nema srca, otpisuje ga otrim i hladnim glasom i odvie brzo slijee ramenima, kao nad neim udnim i nastranim, za to on nema ni vremena ni volje. Ni u njega se ne nalazi znanja o cilju kulture. Ali openito: to nam se svim ovim razmatranjima razjasnilo? To da se posvuda, gdje se ini da se kultura najivlje podupire, o tom cilju ne zna nita. Ma koliko drava glasno isticala svoju zaslugu za kulturu, ona je podupire da bi podupirala samu sebe i ne shvaa cilj koji je vii od njezine dobrobiti i njezine egzistencije. Ono to poduzetnici hoe, kad neprekidno zahtijevaju nastavu i obrazovanje, na koncu je upravo stjecanje. Kad oni kojima su potrebne forme sebi pripisuju istinski rad za kulturu i primjerice umiljaju da njima pripada sva umjetnost i da mora sluiti njihovoj potrebi, tad je jasno upravo to da time to potvruju

kulturu oni potvruju sebe, da dakle ni oni nisu prevladali nesporazum. O uenjaku se dovoljno govorilo. Tako revno dakle sve etiri mo i jedna s drugom razmiljaje o tomu kako bi pomou kulture koristile sebi, tako su iznemogle i liene misli ne pobudi li se pritom taj njihov interes. I stoga se uvjeti za nastanak genija u novije vrijeme nisu poboljali, a odbojnost spram originalnih ljudi porasla je do toga stupnja da Sokrat kod nas ne bi mogao ivjeti, u svakom sluaju ne bi doivio sedamdeset godina. Podsjeam sad na ono to sam izloio u treem poglavlju, naime kako itav na moderan svijet nipoto ne izgleda tako vrst i trajan da bi se i pojmu njegove kulture mogla proreci vjeita trajnost. ak se mora smatrati vjerojatnim da e u slijedeem tisuljeu doi do nekoliko novih dosjetki, zbog kojih bi se svakome tko sad ivi jednom mogla dii kosa na glavi. Vjera u metafiziko znaenje kulture ne bi na koncu uope bila tako uasavajua, ali bi moda takvi bili neki zakljuci koje bi se iz nje moglo izvui za odgoj i kolstvo. Potrebno je jedno dodue posve neuobiajeno razmiljanje da bi se pogled jednom odvratio od sadanjih zavoda za odgoj i da bi se pogledalo sasvim razliite i drukije institucije, koje e moda ve drugi ili trei narataj nai nunima. Dok se naime nastojanjima sadanjih viih odgajatelja proizvodi ili uenjak ili dravni slubenik ili poduzetnik ili obrazovani filistar ili naposljetku i obino mjeavina svih njih, ti bi zavodi koje tek treba otkriti imali svakako teu zadau dodue ne teu po sebi. budui da bi to u svakom sluaju bila prirodnija, a utoliko i laka zadaa; a moe li naprimjer ita biti tee nego protiv prirode, kako se to sad zbiva, nekog mladia obuiti za uenjaka? No tekoa lei za ljude u tomu da promijene naueno i postave si novi cilj. I kotat e neizrecive muke da se temeljne misli naeg sadanjeg odgojnog sustava, koji svoje korijene ima u srednjovjekovlju i kojemu zapravo srednjovjekovni uenjak lebdi pred oima kao cilj savrena obrazovanja, zamijene novom temeljnom misli. Sada je ve mjerne da se te suprotnosti stave pred oi. Jer jedan narataj mora zapoeti borbu u kojoj e neki narataji kasnije pobijediti. Pojedinac koji je razumio onu novu temeljnu misao kulture ve sad biva stavljen pred raskrije. Idui jednim putom on je svojem vremenu dobrodoao, ono nee dopustiti da mu manjkaju vijenci i nagrade, mone stranke e ga nositi, iza njegovih e lea stajati jednako onoliko istomiljenika kao i ispred njega, a kad predvodnik izgovori lozinku, odjekuje ona u svim redovima. Ovdje prva dunost glasi: boriti se u stroju i na svojemu mjestu, a druga da kao s neprijateljima treba postupati sa svima koji nee da se svrstaju u stroj i na svoje mjesto. Drugi ga put vodi zajedno s rijetkim drugovima u lutanju, tei je, zameteniji, strmiji. Oni koji idu prvim putom rugaju mu se jer tu koraa napornije i ee dolazi u opasnost, pokuavaju ga primamiti sebi. Ukrste li se jednom oba puta, on biva zlostavljan, odgurnut u stranu ili izoliran planini sklanjanjem. Sto dakle za te raznovrsne lutalice dvaju putova znai institucija kulture? Onaj ogromni opor koji se na prvom putu tiska prema svojem cilju razumijeva pod tim ustanove i zakone pomou kojih on sam biva postavljen u red i ide naprijed, i one kojima bivaju zaustavljeni svi nepokorni i osamljeni, svi oni koji gledaju prema viim i udaljenijim ciljevima. Za tu dragu manju etu institucija bi dakako trebala ispuniti sasvim drukiju svrhu. Ona sama hoe obrambenim orujem vrste organizacije sprijeiti da je onaj opor otplavi i raspri, da njezini pojedinci u prebrzoj iscrpljenosti klonu ili da ak budu odvraeni od svoje velike zadae. Ti pojedinci trebaju dovriti svoje djelo to je smisao njihove povezanosti. I svi oni koji sudjeluju u instituciji trebaju nastojati da neprekidnim proiavanjem i uzajamnom brinom potporom u sebi i oko sebe pripreme roenje genija i sazrijevanje njegova djela. Nemali broj njih, ukljuujui i one iz niza dragih i treih nadarenosti, odreen je za tu pripomo, i samo u podreivanju pod takvo odreenje dolaze oni do osjeaja da ive za jednu dunost i da ive s ciljem i smislom. Sad meutim snubljivi glasovi one pomodne kulture upravo te nadarene odvraaju s njihova puta i otuuju ih od njihova instinkta. To se iskuavanje usmjerava na njihove sebine podraaje, na njihove slabosti i tatine, upravo njima duh vremena s licemjernom revnou doaptava; Slijedite me i ne idite tamo! Jer tamo ste samo sluge,

pomonici, sredstva, zasjenjeni viim naravima, nikad radosni zbog svoje osobitosti, vueni koncima, drani u lancima, kao robovi, pae kao automati. Tu kod mene uivajte kao gospodari svoju slobodnu osobnost, vae nadarenosti mogu blistati za sebe, vi sami trebate stajati u prednjim redovima, golema sljedba rojit e se oko vas, a klicanje javnog mnijenja svakako biva veselilo vie nego otmjeno, odozgo dolje milostivo udijeljeno priznanje iz hladne eterske visine genija. Takvim mamljenjima podlijeu zacijelo najbolji. A u osnovi tu jedva da i odluuju rijetkost i snaga nadarenosti, ve utjecaj stanovita herojskog temeljnog raspoloenja i stupanj unutarnje srodnosti i sraslosti s genijem. Jer ima ljudi koji to osjeaju kao svoju nevolju kad vide kako se on mukotrpno bori i kako se nalazi u opasnosti da razori sebe sama, ili kad kratkovidna sebinost drave, povrnost poduzetnika, suha samodovoljnost uenjaka njegova djela ravnoduno otklanjaju u stranu. I tako se nadam da ima nekih koji razumiju to elim rei predoujui Schopenhauerov usud i za to, prema mojoj predodbi, Schopenhauer kao odgajatelj zapravo treba odgajati.

7. No ostavimo jednom po strani sve misli o dalekoj budunosti i moguem preokretu odgojnoga sustava. to bi se jednom bivajuem filozofu moralo u sadanjosti poeljeti i u sluaju nude pribaviti mu da bi uope mogao odahnuli i u najpovoljnijem sluaju doi do zacijelo ne lake, ali barem mogue Schopenhauerove egzistencije? to bi osim toga trebalo iznai da bi se njegovu utjecaju na suvremenike dalo veu vjerojatnost? I koje bi se prepreke morale ukloniti da bi prije svega njegov uzor doao do punog utjecaja, da bi filozof ponovno odgajao filozofe? Ovdje nae razmatranje zalazi u podruje praktinog i zazornog. Priroda hoe uvijek biti od ope koristi, ali za tu svrhu ne zna nai najbolja i najprimjerenija sredstva i postupke. To je njezina velika patnja, zato je melankolina. Da je raanjem filozofa i umjetnika htjela ljudima opstanak uiniti jasnim i znaajnim, to je izvjesno s obzirom na njezin vlastiti nagon koji ima potrebu za izbavljenjem. No kako je neizvjestan, kako je slab i mlak utjecaj to ga veinom postie s filozofima i umjetnicima! Kako rijetko dovodi do nekog utjecaja! Naroito je glede filozofa u velikoj neprilici da ga ope korisno upotrijebi. ini se da su njezina sredstva samo probni pokuaji, sluajne dosjetke, tako da u svojoj nakani bezbroj puta ne uspijeva i veina filozofa ne postaje ope korisna. Postupak prirode izgleda kao rasipnitvo. Pa ipak to nije rasipnitvo obijesne bujnosti, nego neiskusnosti. Moe se pretpostaviti da ona, kad bi bila ovjek, uope ne bi prevladala ljutnju zbog sebe i svoje nespretnosti. Priroda odapinje filozofa u ljude kao neku strijelu, ona ne cilja, no nada se da e se strijela negdje zakaiti. Ali pritom se bezbroj puta vara i zlovoljna je. Na podruju kulture ponaa se isto tako rasipniki kao i kod saenja i sijanja. Svoje svrhe ispunjava na openit i nezgrapan nain, pri emu rtvuje previe snage. Umjetnik i njemu nasuprot poznavatelji i ljubitelji njegove umjetnosti odnose se meusobno kao teka artiljerija i jato vrabaca. Zakotrljati veliku lavinu kako bi se odgurnulo malo snijega, ubiti ovjeka kako bi se pogodila muha na njegovu nosu, to je djelo bedastoe. Umjetnik i filozof su dokazi protiv svrnosti prirode u njezinim sredstvima, premda pruaju najsavreniji dokaz za mudrost njezinih svrha. Oni uvijek pogaaju samo malobrojne, a trebalo bi da pogode sve a i malobrojni ne bivaju pogoeni onom snagom kojom filozof i umjetnik upuuju svoj metak. Tuno je to se umjetnost kao uzrok i umjetnost kao posljedak moraju cijeniti tako razliito; kako li je ona neizmjerna kao uzrok, a kako oslabljena i uplje odzvanjajua kao posljedak! Umjetnik pravi svoje djelo prema volji prirode za dobro drugih ljudi, o tomu nema nikakve dvojbe. Unato tomu zna da nikada vie nitko od tih drugih ljudi nee njegovo djelo razumjeti i voljeti onako kako ga on sam razumije i voli. Dakle je nakon nespretnog postupka prirode nuan onaj visoki i jedini stupanj ljubavi i razumijevanja da bi nastao neki nii stupanj. Ono vee i plemenitije

upotrebljeno je kao sredstvo za nastanak manjeg i neplemenitog. Priroda ne gospodari pametno, njezini su izdaci mnogo vei od prihoda koji postie. Pri svem svojem bogatstvu jednom e morati propasti. Umnije bi to udesila kad bi njezino kuansko pravilo bilo: malo trokova, a stostruki prihod, kad bi na primjer bilo samo malo umjetnika, a i njih sa slabijim snagama, ali zauzvrat mnogo primatelja i prihvatitelja, i upravo njih od snanijeg i monijeg soja, nego to je soj samih umjetnika, tako da bi uinak umjetnikoga djela bio u odnosu spram uzroka stostruko pojaani odjek. Ili ne bi li u najmanju ruku trebalo oekivati da uzrok i uinak budu podjednako snani. Ali koliko priroda zaostaje za tim oekivanjem! esto izgleda tako kao da je umjetnik i ujedno filozof u svojem vremenu sluajno, kao osamljenik ili protjerani i zaostali lutalica. Neka se samo jednom doista osjeti koliko je Schopenhauer velik, skroz naskroz i u svemu a koliko je mali, koliko je apsurdan njegov utjecaj! Upravo za potena ovjeka ovoga vremena ne moe nita biti sramotnije no uvidjeti koliko je Schopenhauer u njemu sluajni izuzetak i od kojih je sve moi i nemo i dosad ovisilo to daje njegov utjecaj tako okrnjen. Najprije i zadugo mu je neprijateljem bio manjak itatelja, na trajno ruglo naeg literarnog doba, a potom, kad su doli itatelji, nedoraslost njegovih prvih javnih pristalica. Dakako jo vie, kako mi se ini, otupjelost svih modernih ljudi spram knjiga, koje uope vie ne ele uzimati ozbiljno. Postupno je pridola i jedna nova opasnost, proistekla iz raznolikih pokuaja da se Schopenhauera prilagodi slabanom vremenu ili ak da ga se priredi kao udesan i draestan zain, tako rei kao neku vrstu metafizikog papra. Tako je on dodue postupno postao poznat i znamenit i vjerujem da sad ve vie ljudi zna za njegovo ime nego za HegeSovo. No unato tomu jo je osamljenik, unato tomu utjecaj je dosad izostao! Pravim literarnim protivnicima i olajavateljima pripada najmanja zasluga da su taj utjecaj do sada sprijeili. Prvo jer ima malo ljudi koji mogu izdrati itati ih, a drugo jer oni ovjeka koji to izdri neposredno odvode Schopenhaueru. Jer tko bi se od gonia magaraca dao zadrati da se ne popne na lijepa konja, ma koliko svojega magarca hvalio na raun konja? Onaj tko je spoznao bezumlje u naravi ovog vremena, morat e pomiljati na sredstva da tu malo pripomogne. A njegova e zadaa biti da slobodne duhove i one koji duboko pate zbog naeg vremena upozna sa Schopenhauerom, okupi ih i od njih stvori struju ijom snagom treba svladati nespretnost to ju priroda obino, a i danas iznova pokazuje pri koritenju filozofa. Takvi e ljudi uvidjeti da su isti otpori koji prijee utjecaj velike filozofije i koji ometaju raanje velikoga filozofa, zbog ega svoj cilj mogu odrediti kao pripremu ponovnog raanja Schopenhauera, to jest filozofijskoga genija. No ono to se od poetka suprotstavljalo utjecaju i irenju njegova uenja, ono to bi na koncu svim sredstvima htjelo onemoguiti i to ponovno roenje filozofe je, kratko govorei, izopaenost sadanje ljudske naravi, zbog ega e svi budui veliki ljudi morati utroiti nevjerojatnu snagu samo na to da bi se spasili od te izopaenosti. Svijet u koji oni sad stupaju obavijen je ludorijama. To uistinu ne moraju biti samo religijske dogme, nego i takvi luckasti pojmovi kao to je napredak, ope obrazovanje, nacionalno, moderna drava, kulturna borba. Da, moe se rei da sad sve ope rijei na sebi nose neki umjetni i neprirodni ures, zbog ega e neko svjetlije potomstvo naem vremenu u najveoj mjeri uputiti prigovor zbog izokrenutosti i zakrljalosti ma koliko se glasno mi prsili naim zdravljem. Ljepota antikih posuda, kae Schopenhauer, potjee odatle to one na tako naivan nain izraavaju ono to su odreene da budu i prue, a isto to vrijedi za sav ostali pribor starih. Pri tom se osjea da bi, kad bi priroda stvarala vaze, amfore, lampe, stolove, stolice, kacige, titove, oklope, oni ba tako izgledali. Obrnuto: tko sada vidi kako se gotovo svatko bavi umjetnou, dravom, religijom, obrazovanjem da iz dobrih razloga o naim posudama utimo taj nalazi ljude u nekoj barbarskoj proizvoljnosti i pretjeranosti izraaja, ali bivajuem

geniju se najvie suprotstavlja upravo to da su u njegovo vrijeme u modi tako udnovati pojmovi i tako izvitoperene potrebe. Oni su olovni pritisak koji tako esto, nevidljivo i neobjanjivo, pritiska njegovu ruku kad hoe upravljati plugom na taj nain da ak i njegova najvea djela, jer su se silom istrgla, moraju do nekog stupnja na sebi izraz nositi te nasilnosti. Saberem li sad uvjete uz iju pomo jedan roeni filozof barem ne bi, u najsretnijem sluaju, bio zgnjeen opisanom su vremenom izopaenou, primjeujem neto neobino, naime da su to djelomice upravo oni uvjeti pod kojima je, barem openito uzevi, odrastao sam Schopenhauer. Dodue nisu manjkali ni uvjeti koji su ili u protivnom smjeru. Tako mu se ta izopaenost vremena na uasan nain pribliila u osobi njegove tate i lijepim umjetnostima naklonjene majke. No ponosit i republikanski slobodan karakter oca spasio ga je tako rei od majke i dao mu ono prvo to je filozofu potrebno nesavitljivu i estoku muevnost. Taj otac nije bio ni slubenik ni uenjak. Vie je puta s mladiem putovao po stranim zemljama to su sve prednosti za onoga tko ne treba upoznali knjige nego ljude, tko treba nauiti tovati ne vladu nego istinu. Pravodobno je otupio ili se odve izotrio spram nacionalnih ogranienosti. U Engleskoj, Francuskoj ili Italiji nije ivio drukije no u svojoj domovini, a za panjolski je duh osjeao nemalu simpatiju. U cjelini uzevi, nije smatrao au biti roen upravo meu Nijemcima, a ak i ne znam bi li se u novim politikim prilikama predomislio. Kao to je poznato, za dravu je smatrao da su njezine jedine svrhe pruati zatitu prema vani, zatitu spram unutra i zatitu od zatitnika i da to da joj se pripiu druge svrhe osim zatite moe lako dovesti u opasnost pravu svrhu. Stoga je na uas svih takozvanih liberala svoju imovinu oporukom ostavio obiteljima pruskih vojnika koji su 1848. godine pali u borbi za poredak. Vjerojatno e od sada sve vie biti znakom duhovne nadmoi kad netko dravu i njezine dunosti bude znao uzeti jednostavno. Jer onaj tko u sebi ima furor philosophicus* nee vie uope imati vremena za furor politicus** i mudro e se uvati toga da svakoga dana ita novine ili ak da slui nekoj stranci, premda se nijednog asa nee ustezati da u nekoj zbiljskoj nevolji svoje domovine bude na svojemu mjestu. Loe su ureene sve drave u kojima se osim dravnika i drugi moraju skrbiti o politici i zasluuju da zbog tog mnotva politiara propadnu. Druga velika sretna okolnost pripala je Schopenhaueru time to nije od samoga poetka bio odreen i odgajan za uenjaka, nego je zbilja neko vrijeme, iako uz unutarnji otpor, radio u trgovakom uredu, te je u svakom sluaju kroz itavu svoju mladost udisao slobodniji zrak velike trgovake kue. Uenjak nikad ne moe postati filozofom. Jer ak ni Kant to nije mogao, nego je unato uroenom nagonu svojega genija do kraja ostao u jednom gotovo uahurenom stanju. Onaj tko ovdje vjeruje da tom rijeju Kantu nanosim nepravdu, taj ne zna to je filozof, naime ne samo veliki mislilac, nego i zbiljski ovjek. A je li ikad iz uenjaka postao neki zbiljski ovjek? Tko dopusti da izmeu njega i stvari stupe pojmovi, mnijenja, prolosti, knjige, tko je dakle u najirem smislu roen za historiju, nee nikada vidjeti stvari po prvi put i nikada nee sam biti takva prvi put viena stvar. No to oboje u filozofa pripada zajedno, jer on najveu poduku mora uzeti iz sebe i jer samom sebi slui kao paslika i abrevijatura cijelog svijeta. Kad netko sebe motri posredstvom tuih mnijenja, kakvo udo kad ni na sebi ne vidi nita do tua mnijenja! A tako jesu, ive i vide *Filozofijski zanos. Nap. prir. **Politiki zanos Nap. prir. uenjaci. Tomu usuprot Schopenhauer je imao neopisivu sreu da genija ne vidi izbliza samo u sebi nego i izvan sebe, u Goetheu. Zahvaljujui tom dvostrukom zrcaljenju postao je iz temelja poduen i mudar u ogledu svih uenjakih ciljeva i kultura. Na temelju tog iskustva znao je kako mora biti sazdan slobodan i snaan ovjek, za kojim udi svaka umjetnika kultura. Je li mu poslije takva pogleda uope moglo ostati uitka za bavljenje takozvanom

umjetnou u uenoj ili hipokritskoj maniri modernog ovjeka? Ipak je on vidio ak i neto vie, naime strahotnu nadsvjetsku scenu suda, na kojoj je sav ivot, pa i onaj najvii i savreni, stavljen na ragu i naen odvie lakim: vidio je sveca kao suca opstanka. Uope se ne moe odrediti koliko je rano Schopenhauer morao ugledati tu sliku ivota, i to upravo onakvu kako je kasnije pokuavao naslikati u svim svojim spisima. Moe se dokazati da je ve kao mladi vidio tu strahovitu viziju, a moglo bi se vjerovati da ju je vidio i ve kao dijete. Sve to je kasnije usvojio iz ivota i knjiga, iz svih oblasti znanosti, bilo je za nj gotovo samo boja i sredstvo izraza. ak je i Kantovu filozofiju prisvojio ponajprije kao izvanredan retoriki instrument, vjerujui da njime onu sliku moe jo jasnije iskazati, kao to mu je za jednaku svrhu kadto sluila i budistika i kranska mitologija. Za njega je postojala samo jedna zadaa i sto tisua sredstava da se ona rijei, jedan smisao i bezbroj hijeroglifa da ga se izrazi. U veliajne uvjete njegove egzistencije spadalo je i to da je shodno svojem geslu vitam impendere vero* zbilja mogao ivjeti za jednu takvu zadau i da ga nije pritiskao pravi prostakluk ivotne nedae poznato je na kakav je velianstven nain upravo za to zahvalio svojemu ocu *ivot posvetiti istini Nap. prir. doim u Njemakoj teorijski ovjek svoje znanstveno odreenje veinom obavlja na raun istoe svojega karaktera, kao bijednik pun obzira, pomaman za poloajima i au, oprezan i savitljiv, neiskreno laskav spram utjecajnih i nadreenih. Naalost mnogobrojne uenjake Schopenhauer nije niim vrijeao vie nego time to im nije nalik.

8. Time su naznaeni neki uvjeti pod kojima filozofijski genij u naemu vremenu unato tetnim suprotnim utjecajima moe barem nastati: slobodna muevnost karaktera, rano poznavanje ljudi, bez uena odgoja, bez patriotske stjenjenosti, bez prisile na zaraivanje kruha, bez odnosa spram dravu ukratko, sloboda i uvijek iznova sloboda: isti onaj udesni i opasni element u kojemu su mogli odrasti grki filozofi. Tko mu hoe prigovoriti ono to je Niebuhr prigovorio Platonu, naime da je bio los graanin, moe to uiniti i slobodno sam biti dobrim graaninom. Tako e biti u pravu i on i Platon. Netko drugi tu e veliku slobodu tumaiti kao oholost. I taj ima pravo, jer sam ne bi s tom slobodom zapoeo nita valjano i svakako bi se vrlo uzoholio ukoliko bi je poelio za sebe. Ta je sloboda zbilja teka krivnja i moe se okajati samo velikim djelima. Uistinu, svaki obian zemaljski sin ima pravo s gnjevom gledati na takva povlatenika. No neka ga samo Bog sauva toga da sam bude tako povlaten, to jest tako strano obvezan. Propao bi jamano odmah zbog svoje slobode i svoje osamlje-nosti i postao bi luda, pakosna luda iz dosade. Iz dosad reenog mogao bi moda ovaj ili onaj otac poneto nauiti i korisno primijeniti na privatni odgoj svojega sina, premda se doista ne moe oekivati da bi oevi upravo filozofe eljeli imati za sinove. Vjerojatno e se oevi u svim vremenima filozofinosti svojih sinova ponajvie protiviti kao najveoj nastranosti. Kao to se zna, Sokrat je pao kao rtva gnjeva oeva zbog zavoenja mladei, a Platon je iz istih razloga drao nunom uspostavu sasvim nove drave kako nastanak filozofa ne bi uinio ovisnim od bezumnosti oeva. Gotovo da izgleda kao da je Platon doista neto postigao. Jer moderna drava sad unapreivanje filozofije rauna u svoje zadae i nastoji u svako doba jedan broj ljudi usreiti onom slobodom pod kojom mi razumijemo najhitniji uvjet za nastanak filozofa. No Platon je imao neobinu nesreu u povijesti. im je jednom nastala tvorba koja je u bitnom odgovarala njegovim prijedlozima, uvijek je to, tonije promotreno, bilo podmetnuto dijete kakva

avolia, runa nakaza, kao to je to recimo bila srednjovjekovna popovska drava, usporeena s vladavinom bojih sinova o kojoj je on sanjao. Dodue moderna je drava najdalje od toga da upravo filozofe uini vladarima hvala Bogu, dodat e svaki kranin. Ali ak i ono unapreivanje filozofije, kako ga ona shvaa, moralo bi ipak jednom biti ogledano s obzirom na to razumije li ga ona platonski, mislim onako ozbiljno i iskreno kao da je pritom njezina najvia nakana stvoriti nove Platone. Ukoliko se filozofu svojem vremenu obino pojavljuje kao sluajan postavlja li drava sebi zbilja sada zadau da tu sluajnost svjesno pretvori u nunost te da i tu pomogne prirodi? Iskustvo nas naalost ui neemu boljem ili gorem. Ono kae da, u pogledu velikih filozofa po prirodi, njihovu raanju i umnaaju, nita ne stoji na putu toliko kao loi filozofi u slubi drave. Muan predmet, zar ne? Kao to je poznato, isti onaj na koji je Schopenhauer prvi usmjerio pogled u svojoj znamenitoj raspravi o sveuilinoj filozofiji. Vraam se tom predmetu jer ljude se mora prisiliti da ga uzmu ozbiljno, to jest da se puste njime opredijeliti za in, a ja drim beskorisnom svaku napisanu rije iza koje ne stoji takav poziv na in. I u svakom je sluaju dobro da se jo jednom demonstriraju Schopenhauerovi stavovi koji vrijede zauvijek, i to upravo u odnosu spram naih najbliih suvremenika, budui da bi neki dobroduan ovjek mogao pomisliti da je nakon njegovih tekih optubi u Njemakoj sve krenulo nabolje. Njegovo djelo jo nije dovedeno do kraja ak ni u toj toki, ma koliko ona bila neznatna. Tonije gledano, ona sloboda kojom drava sad, kako rekoh, neke ljude usreuje na korist filozofije uope i nije sloboda, nego sluba koja hrani svojeg ovjeka. Unapreenje filozofije sastoji se dakle samo u tomu da danas drava barem jednom broju ljudi omoguuje da ive od svoje filozofije, time to iz nje mogu uiniti zaraivanje kruha, doim stari mudraci Grke nisu bili plaani od strane drave, nego im je najvie jednom, kao Zenonu, ukazana ast zlatnom krunom i nadgrobnim spomenikom na Keramiku. Slui li se ipak istini time to se pokazuje put kako se od nje moe ivjeti, to ne znani rei u openitosti, jer tu sve ovisi o soju i dobroti pojedinog ovjeka kojeg se poziva da ide tim puteni. Sasvim bih dobro mogao zamisliti stupanj ponosa i samopotovanja pri kojemu e ovjek svojim blinjima rei: Skrbite za mene jer imam initi neto bolje, naime skrbiti za vas. U Platona i Schopenhauera ne bi udila takva velianstvenost nastrojenosti i njezina izraza, zbog ega bi upravo oni mogli biti ak i sveuilini filozofi, kao to je Platon neko vrijeme bio dvorski filozof, a da ne ponize dostojanstvo filozofije. No ve je Kant bio, kao to mi uenjaci imamo obiaj biti, obziran, pokoran i u svojemu ponaanju spram drave bez veliine, tako da on u svakom sluaju sveuilinu filozofiju ne bi mogao opravdati ako bi jednom bila napadnuta. A ako i ima naravi koje bi je bile kadre opravdati, kao to su upravo Schopenhauerova i Platonova, bojim se samo jednog, naime toga da oni za to nikad nee imati prigodu jer drava se nikad nee usuditi ii na ruku takvim ljudima i dodijeliti im te poloaje. A zbog ega? Jer ih se svaka drava boji i svagda e ii na ruku samo onim filozofima kojih se ne boji. injenica je naime da drava ima strah od filozofije uope i upravo e stoga utoliko vie nastojati sebi privui filozofe koji e joj dati privid da filozofiju ima na svojoj strani budui da na svojoj strani ima te ljude koji nose ime filozofije, a ipak uope nisu takvi da ulijevaju strah. A nastupi li jedan ovjek koji zbilja pokazuje nakanu da noem istine napadne sve, pa i dravu, tad drava, jer ona prije svega potvruje vlastitu egzistenciju, ima pravo da takvog iskljui i postupa s njim kao s neprijateljem, isto onako kao to i religiju koja se stavlja iznad nje i hoe biti njezinim sucem iskljuuje i s njom postupa kao s neprijateljem. Podnosi li dakle netko to da bude filozof u slubi drave, mora podnositi i to da ga ona smatra nekim tko je odustao od toga da istinu slijedi do svih kutaka i zakutaka. Barem dok je povlatenik i namjetenik morat e iznad istine priznavali i neto vie, naime dravu. I ne samo dravu, nego ujedno i sve ono to drava zahtijeva za svoje dobro, primjerice odreenu formu religije, drutvenog poretka, vojnog ustroja na svim takvim stvarima stoji natpis: noli me tangere* Je li doista ikad neki

sveuilini filozof sebi razjasnio cijeli opseg svojih obveza i ogranienja? Ne znam. Ako je netko to uinio, a ipak ostaje dravnim slubenikom, tad je u svakom sluaju bio lo prijatelj istine. A ako to nije nikad uinio no, pomislio bih da ni tada ne bi bio prijatelj istine. To je najopenitiji prigovor, ali kao takav dakako za ljude kakvi su sad najslabiji i najravnoduniji. Veini e biti dovoljno slegnuti ramenima i rei: Kao da se ikad na ovoj zemlji moglo zadrati i odrati neto veliko i isto bez ustupaka ljudskoj niskosti! Hoete li da drava radije progoni filozofa nego da ga plati i uzme u svoju slubu? Ne odgovarajui ve sada na ovo posljednje pitanje, *Ne diraj me. Nap. prev. dodat u samo da ti ustupci filozofije dravi danas ipak idu veoma daleko. Prvo, drava sebi izabire svoje filozofijske sluge, i to onoliko koliko joj je potrebno za njezine ustanove. Ona dakle sebi pridaje ugled da moe praviti razliku izmeu vrsnih i loih filozofa, i jo vie od toga, pretpostavlja da bi uvijek moralo biti dovoljno dobrih da bi njima zaposjela sve svoje katedre. Ona je sad autoritet ne samo u odnosu na vrsnou nego i na nuni broj vrsnih filozofa. Drugo, one koje je izabrala prisiljava na boravak u odreenom mjestu, meu odreenim ljudima, na odreenu djelatnost. Oni trebaju poduavati svakoga akademskog mladia kojemu se to prohtije, i to svakodnevno, na utvrenim satovima. Pitanje: moe li se zapravo filozof mirne savjesti obvezati na to da e svakodnevno imati neto to e pouavati? I da e to pouavati pred svakim tko hoe sluati? Ne mora li sebi stvoriti privid da zna vie nego to zna? Ne mora li pred nepoznatim sluateljstvom govoriti o stvarima o kojima bi samo s najbliim prijateljima mogao govoriti bez opasnosti? I uope, ne liava li se on svoje najvelianstvenije slobode da ide za svojim genijem, kad on pozove i kamo pozove? Time to je u odreene sate obvezan javno misliti o onomu to je prethodno odreeno. I to pred mladiima! A to ako bi jednog dana osjetio: Danas ne mogu nita misliti, ne pada mi na um nita pametno i unato tome se morao pred njih postaviti i pretvarali kao da misli! Ali, prigovorit e se, on i ne treba biti mislilac, nego u najbolju ruku onaj koji naknadno premilja i koji misli o onome to je ve miljeno, a nadasve treba biti ueni poznavalac svih ranijih mislilaca. O njima e svagda moi priali neto to njegovi uenici ne znaju. Upravo je to trei, krajnje opasan ustupak filozofije dravi, kad joj se obveze da e nastupati najprije i poglavito kao uenost. A prije svega kao poznavanje povijesti filozofije, doim je za genija, koji na stvari gleda isto i s ljubavlju, nalik pjesniku, i ne moe se u njih dovoljno duboko unijeti, kopanje po bezbrojnim tuim i pogrenim miljenjima gotovo najodbojniji i najneugodniji posao. Uena historija prologa nikad nije bila posao istinskog filozofa, ni u Indiji ni u Grkoj. A profesor filozofije, bavi li se takvim poslom, morat e pristati na to da se o njemu u najboljem sluaju kae da je valjan filolog, antikvar, poznavatelj jezika, povjesniar, ali nikada da je filozof. Pa i to samo u najboljem sluaju, kao to je primijeeno. Jer kod veine uenih radova to ih prave sveuilini filozofi, filolog ima osjeaj da su napravljeni loe, bez znanstvene strogosti i veinom s nekom dosadnou dostojnom mrnje. Tko e na primjer povijest grkih filozofa ponovno izbaviti od one uspavljujue maglutine koju su nad njom rairili ueni, no ipak ne odve znanstveni, a, naalost i sasvim dosadni radovi Rittera, Brandisa i Zellera? Bar ja itam Diogena Laertija radije nego Zellera. Jer u onoga ivi barem duh starih filozofa, a u ovoga ni taj ni bilo koji drugi duh. I na koncu, za ime svijeta, to se naih mladia tie povijest filozofije? Treba li ih ta zbrka mnijenja obeshrabriti da imaju mnijenja? Treba li ih nauiti da se kliui suglase s tim kako smo ipak tako divno daleko dogurali? Trebaju li moda nauiti ak da filozofiju mrze ili preziru? Gotovo bi se moglo pomisliti na ovo posljednje kad se zna kako se studenti radi svojih ispita iz filozofije moraju namuiti da bi u ubogi mozak utisnuli najmahnitije i najcjepidlanije dosjetke ljudskoga duha, pored onih najveih i najtee shvatljivih. Jedina kritika neke filozofije koja je

mogua i koja neto i dokazuje, naime iskuati bi li se po njoj moglo ivjeti, nije na sveuilitima nikad predavana, ve svagda kritika rijei o rijeima. I zamislimo sad jednu mladu glavu, bez mnogo iskustva steenog ivotom, u kojoj se usporedno i ispremijeano uva pedeset sustava kao rijei i pedeset njihovih kritika kakvo pustoenje, kakva podivljalost, kakva poruga odgoju za filozofiju! Ustvari se, kao to se i priznaje, i ne odgaja za filozofiju, nego za ispit iz filozofije, iji je ishod znano i uobiajeno taj da onaj tko je ispitanah, i odve ispitan s dubokim uzdahom sebi prizna: Hvala Bogu to nisam filozof, nego kranin i graanin svoje drave! to ako je taj duboki uzdah upravo cilj drave, a odgoj za filozofiju samo odvlaenje od filozofije? Neka se sebi postavi to pitanje. A ako je tako, tad se treba bojati samo jednog; da mlade naposljetku jednom prozre za to se tu filozofija zapravo zlorabi. Ono najvie, raanje filozofijskoga genija, nita do izgovor? Cilj moda upravo sprijeiti njegovo raanje? Smisao preokrenut u suprotnost tog smisla? A tada jao cijelom kompleksu dravne i profesorske lukavosti! A je li lako neto ve postalo ope poznatim? Ne znam. U svakomu sluaju, sveuilina je filozofija izloena sveopem nepotivanju i sumnjienju. To je djelomice u vezi s time to upravo sada na katedrama vlada jedan slabaki narataj, tako da Schopenhaueru, kad bi sada pisao svoju raspravu o sveuilinoj filozofiji, ne bi vie bio potreban buzdovan, nego bi i trskom pobijedio. To su batinici i potomci onih nadrimislilaca po ijim je viestruko uvrnutim glavama udarao. Dovoljno izgledaju poput dojenadi i patuljaka da bi podsjeali na indijski izrijek: Ljudi bivaju roeni u skladu sa svojim djelima glupi, nijemi, gluhi, nakazni. Oni su oevi zasluili takvo potomstvo, u skladu sa svojim djelima, kako kae izrijek. Stoga nema dvojbe da e se akademski mladii uskoro snai bez filozofije koja se predaje na njihovim sveuilitima, i da se vanakademski ljudi ve i sada snalaze bez nje. Treba se samo spomenuti svojeg vlastitog studentskog doba. Za mene su na primjer akademski filozofi bili skroz naskroz nezanimljivi ljudi i vrijedili su mi kao ljudi koji si od rezultata drugih znanosti prave nekakvu smjesu, u asovima dokolice itaju tisak i posjeuju koncerte, a spram kojih se uostalom ak i njihovi akademski drugovi ophode s uljudno prikrivenim podcjenjivanjem. Za njih se smatralo da malo znaju i da nikad nemaju tekoa u nalaenju nekog zatamnjujuega izriaja, kako bi prikrili taj manjak znanja. Stoga su se s osobitom ljubavlju zadravali na takvim sumranim mjestima gdje ovjek jasna pogleda ne moe due izdrati. Jedan je prirodnim znanostima prigovorio: nijedna mi ne moe posve objasniti najjednostavnije bivanje, to mi dakle sve one vrijede? Drugi je o povijesti rekao: onomu tko ima ideje ona ne govori nita novo. Ukratko, uvijek su nalazili razloge zbog kojih je vie filozofijski nita ne znati nego neto nauiti. A ako su se uputali u uenje, pri tomu je njihov potajni impuls bio umai od znanosti i u nekoj od njihovih praznina i nerasvijetljenih mjesta zasnovati mrano carstvo. Tako su znanostima prednjaili samo jo u tom smislu, kao divlja pred lovcima koji su iza nje. U novije vrijeme dopadaju se sebi tvrdnjom da su zapravo samo pogranini straari i pozornici znanosti. U tu im svrhu posebno slui Kantovo uenje, od kojega revno prave dokoni skepticizam, za koji uskoro vie nikoga nee biti briga. Samo jo tu i tamo netko od njih se uzvine do kakve male metafizike, s uobiajenim posljedcima, naime vrtoglavicom, glavoboljom i krvarenjem iz nosa. Nakon to im to putovanje u maglu i oblake toliko esto nije polo za rukom, nakon to ih je svaki as kakav estoki, tvrdoglavi uenik istinskih znanosti hvatao za perin i povukao nadolje, poprimilo je njihovo lice izraz uobiajen kod prenemaganja i uhvaenosti u lai. Sasvim su izgubili radosno pouzdanje, tako tla nijedan ni najmanje ne ivi za ljubav svojoj filozofiji. Nekad su neki od njih vjerovali da mogu izumiti nove religije ili svojim sustavima zamijeniti stare. Sad je takva preuzetnost umakla, sad su veinom poboni, neodluni i nepronicljivi ljudi, nikad hrabri kao Lukrecije i nikad gnjevni zbog bremena to je nalegao na ovjeka. Kod njih se ovjek vie ne moe uiti ni logikom miljenju, a u prirodnoj procjeni svojih snaga obustavili su i inae uobiajene vjebe u

raspravljanju. Nema dvojbe da se je sad na strani pojedinanih znanosti loginiji, oprezniji, skromniji, domiljatiji. Ukratko, tamo se postupa vie filozofijski nego u takozvanih filozofa, tako da e se svatko sloiti s nepristranim Englezom Bagehotom kad o sadanjim graditeljima sustava kae: Tko nije gotovo unaprijed uvjeren u to da njihove premise sadre udnovatu mjeavinu istine i zablude te da se stoga ne isplati razmiljati o konsekvencijama? Gotova zakljuenost tih sustava moda e privui mlade i ostaviti dojam na neiskusne, ali obrazovani ljudi nee se time dati zasjeniti. Oni su uvijek spremni povoljno prihvatiti navjetaje i nasluivanja, pa im je dobrodola i najmanja istina no velika knjiga deduktivne filozofije izaziva sumnjiavost. Sangvinini ljudi revno su prikupljali bezbrojna nedokazana apstraktna naela i pomno ih razvlaili po knjigama i teorijama da bi njima objasnili itav svijet. No svijet se ne brine za te apstrakcije, a i to i nije nikakvo udo, budui da one proturjee jedna drugoj. Ako je neko filozof, osobito u Njemakoj, bio utonuo u tako duboko razmiljanje da je lebdio u trajnoj opasnosti da e glavom udariti u svaku gredu, sad im je, kao to Swift pria o liliputancima, dodano itavo jato blebetala kako bi im, ukae li se prigoda, zadali blag udarac po oima ili ve negdje drugdje. Kadto mogu ti udarci biti donekle prejaki, tada se ti zanesenjaci zaborave i udare iznova, a to je neto to vazda izlazi na njihovu sramotu. Zar ne vidi gredu, zanesenjae, rei e ta klepetala i filozof e zbilja ee vidjeti gredu i iznova e postati blag. Ta klepetala su prirodne znanosti i historija. One su njemako gospodarenje snovima i miljenjem, koje je tako dugo bilo brkano s filozofijom, postupno toliko potresle da bi ti krmari miljenja vrlo rado napustili pokuaj da samostalno hodaju. A padnu li neoekivano u ake onim znanostima, ili ele li uz njih vezati uzicu da bi na njoj vodili sami sebe, tada e one odmah klepetati to je mogue groznije kao da ele rei: Samo je to jo manjkalo da nam jedan takav krmar miljenja oneisti prirodne znanosti ili historiju! Neka se isti odavde! Tada se oni ponovno teturajui vrate u svoju vlastitu nesigurnost i bespomonost. Bezuvjetno hoe medu rukama imati malo prirodne znanosti, kao recimo empirijsku psihologiju, poput herbartovaca, a svakako i malo historije tada se mogu barem u javnosti prikazivati kao da znanstveno postupaju, premda u potaji svu filozofiju i svu znanost tjeraju do vraga. No prizna li se da je to jato loih filozofe smijeno a tko to nee priznati ukoliko su oni jo i tetni? Kratak odgovor: time to filozofiju pretvaraju u smijenu stvar. Sve dok bude postojalo od drave priznato nazovimislilatvo, bit e spreavan ili barem ometan svaki velianstveni utjecaj istinske filozofije, i to niim drugim doli prokletstvom smijenog, koje su na sebe navukli zastupnici te velike stvari, ali koje pogaa samu stvar. Stoga zahtjevom kulture proglaavam to da se filozofiji uskrati svako dravno i akademsko priznanje te da se uope drava i akademija oslobode za njih nerjeive zadae da prave razliku izmeu istinske i prividne filozofije. Pustite filozofe da svagda divlje rastu, uskratite im svaki izgled na namjetanje i uvrtenje u graanske pozive, ne golicajte ih vie plaama, ak i vie od toga; progonite ih, gledajte ih bez milosti doivjet ete udesne stvari! Tad e se oni razbjeati te tu i tamo potraiti kakvo skrovite, siroti prividnici. Ovdje se otvara kakva parohija, tamo neko uiteljstvo, ovaj se uvlai u redakciju nekih novina, onaj pie udbenike za vie djevojake kole, najumniji meu njima laa se pluga, a najtatiji odlazi na dvor. Odjednom je sve pusto, gnijezdo je naputeno. Jer lako se osloboditi loih filozofa, potrebno je samo jednom prestati im davati povlastice. A to treba u svakom sluaju vie preporuivati nego da se bilo koju filozofiju, pa bila ona koja mu drago, javno, od strane drave patronizira. Dravi nikad nije stalo do istine, nego uvijek samo do njoj korisne istine, jo tonije reeno, stalo joj je openito do svega to je korisno, pa bila to istina, poluistina ili zabluda. Savez drave i filozofije ima tu dakle smisla samo kad filozofija moe obeati da e dravi biti bezuvjetno korisna, odnosno da e dravnu korist staviti iznad istine. Dakako da bi za dravu bilo neto divno i istinu imati u svojoj slubi i na svojoj plai, jedino to i ona sama sasvim

dobro zna da- biti filozofije pripada to da nikad ne slui, da nikad ne prima plau. Stoga drava u onomu to ima, ima samo lanu istinu, lice s obrazinom. A ono joj naalost ne moe pruiti ono to toliko eli od prave istine, naime to da nju samu proglasi vaeom i svetom. Kad je neki srednjovjekovni vladar htio biti od pape okrunjen, ali to od njega nije mogao dobiti, imenovao bi naprosto protupapu, koji bi mu tada uinio tu uslugu. To je do nekog stupnja jo i moglo, no ne prolazi ako moderna drava imenuje neku protufilozofiju od koje eli biti legitimirana. Jer ona kao i uvijek ima filozofiju protiv sebe, a sad i vie nego prije. Sasvim ozbiljno vjerujem da je za dravu korisnije da se filozofijom uope ne bavi, da od nje nita ne trai i da je sve dok je to mogue pusti na miru kao neto ravnoduno. Ne ostane li pri toj ravnodunosti, postane li ona spram drave opasna i napadaka, tad je ona moe progoniti. Budui da drava za sveuilite ne moe imati drugog interesa nego da njime odgaja odane i korisne graane, trebala bi se ustruavati tu odanost, tu korist dovesti u pitanje time to e od mladih ljudi zahtijevati ispit iz filozofije. Dodue, s obzirom na lijene i nesposobne glave to moe biti pravo sredstvo da ih se odvrati od studija filozofije uope, time da se od nje uini ispitnu sablast. No taj dobitak nije kadar poravnati tetu koju isto to prinueno bavljenje izaziva u vratolomno smjelih i nemirnih mladia. Oni upoznaju zabranjene knjige, poinju kritizirati svoje uitelje te na posljetku opaaju ak i svrhu sveuiline filozofije i tih ispita a da se i ne govori o nedoumicama u koje tom prigodom mogu zapasti mladi teolozi, a usljed kojih oni u Njemakoj poinju izumirati, kao kozorozi u Tirolu. Dobro znam koji je prigovor drava mogla staviti protiv cijelog ovog razmatranja dok je jo na svim poljima raslo lijepo mlado hegelovstvo. Ali nakon, to je tu etvu opustoila tua i nakon to se od svih onih obeanja to su se tad u svezi s njom gajila nita nije ispunilo i svi su tagljevi ostali prazni sad se radije vie nita ne prigovara, ve se odvraa od filozofije. Sad se ima mo; dok ju se tada, u Hegelovo doba, htjelo imati to je velika razlika. Dravi vie nije potrebno sankcioniranje pomou filozofije, time je ona za nju postala suvinom. Ako ona svoje profesore vie ne izdrava, ili ih, kako pretpostavljam da e biti u najskorije vrijeme, izdrava samo jo prividno i nemarno, tad ona od toga ima svoju korist ipak ini mi se vanijim da u tomu svoju korist vidi i sveuilite. U najmanju ruku bih pomislio da bi se mjesto zbiljskih znanosti moralo smatrati unaprijeenim time da bude osloboeno zajednice s nekom poluznanou i etvrtznanou. Povrh toga, s au sveuilita stvar stoji odve udnovato da se ne bi naelno moralo eljeti izbacivanje disciplina koje i sami akademci malo cijene. Jer neakademci imaju dobre razloge za neko ope nepotivanje sveuilita. Prebacuju im da su kukavika, da se mala sveuilita boje velikih, a velika javnoga mnijenja, da u svim stvarima vie kulture ne prednjae nego sporo i sa zakanjenjem hramaju pozadi, da se vie uope ne pridrava temeljnog smjera uglednih znanosti. Na primjer jezine se studije tjera revnije nego ikad, a da se za sebe sama ne nae potrebnim strogi odgoj u pisanju i govorenju. Indijski stari vijek rastvara svoja vrata, a njezini znalci jedva da spram najneprolaznijih djela Indijaca, spram njihovih filozofija imaju drukiji odnos no to ga ivotinja ima spram lire, premda je Schopenhauer upoznatost s indijskom filozofijom smatrao jednom od najveih prednou to je nae stoljee odlikuje pred drugima. Klasini stari vijek postao je bilo kojim starim vijekom i vie ne djeluje klasino i uzorno, kao to to dokazuju njegovi uenici koji ipak uistinu nisu uzorni ljudi. Kamo je odletio duh Friedricha Augusta Wolfa, o kojemu je Franz Passow mogao rei da se pokazuje kao pravi patriotski, pravi humani duh, koji bi svakako imao snage jedan dio svijeta baciti u vrenje i plamen gdje je nestao taj duh? Nasuprot tomu na sveuilite sve vie duh nadire urnalista, a nerijetko i pod imenom filozofije. Glatko dotjerano predavanje, s Faustom i Nathanom Mudrim na usnama, jezik i nazori naih odurnih knjievnih novina, u novije vrijeme jo i brbljanje o naoj svetoj njemakoj glazbi, ak i zahtjevi za katedrama za izlaganje Schillera i Goethea takvi znakovi govore u prilog tomu da se duh sveuilita poinje brkati s duhom vremena. Tu mi se ini da je od najvee vrijednosti ako izvan sveuilita nastane vii tribunal, koji bi i te ustanove

nadzirao i usmjeravao s obzirom na obrazovanje koje pospjeuju. I im se filozofija odvoji od sveuilita te time oisti od svih nedostojnih obzira i zamraenja, nee ona moi biti ba nita drugo do takav tribunal. Bez dravne moi, bez plae i poasti ona e znati obavljati svoju dunost, slobodna od duha vremena kao i od straha od toga duha kratko reeno, onako kako je ivio Schopenhauer, kao sudac takozvane kulture to ga je okruivala. Na taj nain moe filozof biti od koristi i sveuilitu, ako se s njim ne stopi, nego ga naprotiv nadzire sa stanovite dostojanstvene daljine. A naposljetku to nas se tie egzistencija neke drave, unapreivanje sveuilita, ako se ipak prije svega radi o egzistenciji filozofije na zemlji! Ili da ne bih ostavio nikakve dvojbe o tomu to mislim ako je neizmjerno vanije da na zemlji nastane jedan filozof nego da dalje postoji neka drava ili neko sveuilite. U onoj mjeri u kojoj raste ropstvo pod javnim mnijenjima i opasnost za slobodu moe se uzdii dostojanstvo filozofije. Ono je bilo najvee pod potresima propadajue rimske republike i u doba careva, kada su njezino ime i ime povijesti postali ingrata principibus nomina* Njezino dostojanstvo vie dokazuje Brut nego Platon; to su vremena u kojima se etika prestala sastojati od opih mjesta. Ako danas filozofija nije mnogo potovana, treba se samo pitati zato se sada nijedan veliki vojskovoa i dravnik ne izjanjava za nju samo zato to mu je u vrijeme kada ju je traio u susret izaao jedan slabani fantom pod imenom filozofije, ona uena katedarska mudrost i katedarski oprez, ukratko jer mu je s vremenom filozofija postala smijenom stvari. A trebala bi mu biti strana stvar. I ljudi koji su pozvani na to da trae mo trebali bi znati koji izvor herojstva u njoj tee. Jedan ini Amerikanac moe rei to jedan veliki mislilac koji doe na ovu zemlju ima znaiti kao novo sredite golemih snaga: Budite na oprezu, kae Emerson, kad veliki Bog dade da mislilac doe na na planet. Sve je tad u opasnosti. To je kao kad je u velikom gradu izbio poar, kad nitko ne zna to je zapravo jo sigurno i gdje e se to okonati. Tad u znanosti nema niega to ne bi moglo sutra doivjeti preokret, tad vie ne vrijedi knjievni ugled, ni takozvane vjene znamenitosti. Sve stvari koje su za ovjeka u tom asu skupocjene i vrijedne takve su samo na raun ideja * Imena omrznuta vladarima. Nap. prev. koje su iskrsle na njihovu duhovnom obzoru i koje sadanji poredak stvari uzrokuju isto onako kao to drvo nosi svoje plodove. Novi stupanj kulture trenutano bi podvrgnuo preokretu itav sustav ljudskih tenji. Dakle, ako su takvi mislioci opasni, tad je dakako jasno zato su nai akademski mislioci bezopasni. Jer njihove misli rastu u onom nasljeenom onako miroljubivo kao to je ikada jedno drvo nosilo svoje plodove. Oni ne uasavaju, oni ne pomiu s mjesta, i o cijelom bi njihovu larmanju trebalo rei ono to je Diogen sa svoje strane primijetio kad su hvalili nekog filozofa: to to on veliko ima pokazati, kad se toliko dugo bavio filozofijom, a jo nikoga nije snudio? Da, tako bi trebalo pisati na nadgrobnom natpisu sveuiline filozofije: Nikoga nije snudila. Ipak je to svakako vie pohvala jednoj staroj eni nego jednoj boginji istine, i nije udno ako su oni koji tu boginju poznaju samo kao staru enu i sami veoma malo mukarci, pa se stoga ljudi od moi, kako i dolikuje, na njih uope vie ne obaziru. A ako je tako u naem vremenu, tad je dostojanstvo filozofije palo u prainu. ini se da je ona sama postala neim smijenim ili ravnodunim, tako da su svi njezini istinski prijatelji obvezatni svjedoiti protiv tog brkanja i u najmanju ruku pokazati da su smijeni ili ravnoduni samo one lane sluge i oni nositelji nedostojanstva filozofije. Jo bolje, oni sami inom dokazuju da je ljubav spram istine neto strahotno i silovito. I jedno i drugo dokazao je Schopenhauer i dokazivat e iz dana u dan sve vie.

Friedrich Nietzsche U razdoblju nakon objavljivanja svog prvoobjavljenog djela Roenje tragedije iz duha glazbe i tada izazvane burne reakcije, Nietzsche, uz opsenu nastavnu djelatnost na sveuilini u Baselu, intenzivno radi na razradi vlastitih filozofijskih nazora, koji rezultiraju dokumentiranim kratkim rukopisima O istini i lai u izvanmoralnom smislu i Filozofija u traginom razdoblju Grka, neobjavljenim za njegova ivota. Istodobno se odluuje u iduih nekoliko godina istupiti u javnost kao filozofijski pisac, i to nizom od dvanaestak kraih programski intoniranih spisa, za koje odreuje zajedniki obuhvatni naslov Nesuvremena razmatranja. Od godine 1873. do 1876. dovrio ih je i objavio etiri, nakon ega odustaje od daljnjeg rada na planiranom nizu te se posveuje skiciranju svojega veeg prosvjetiteljsko-kritikog" djela, koje e dobiti naslov Ljudsko odvie ljudsko. Prvi nesuvremeni spis objavljen je pod naslovom Nesuvremena razmatranja. Prvi dio: David Strauss sljedbenik i spisatelj u kolovozu 1983, drugi, naslovljen Nesuvremena razmatranja. Drugi dio: O koristi i tetnosti historije za ivot, u veljai 1874, a trei, kao Nesuvremena razmatranja. Trei dio: Scbopenhauer kao odgajatelj, u listopadu 1875. Nakon objavljivanja prvih triju spisa Nietzsche koleba oko toga bi li kao etvrti objavio ranije zapoeti rad o Wagneru ili pak jednako tako u prvim skicama pripremljeno djelce naslovljeno Mi filolozi. Na ovom drugom radi uporno i strpljivo mjesecima, ali mu ne uspijeva zadovoljavajue napredovati, to se postupno sve vie pokazuje kao openita kriza cjelokupnog plana nesuvremenih razmatranja, u kojoj je presudnu ulogu jamano odigrala rastua sloenost njegova odnosa s Wagnerom i sve oitije deziluzioniranje u pogledu smisla cjelokupnog bayreuthskog pothvata. Na koncu Nietzsche odustaje od dovrenja rada o filolozima te dogotovljuje spis Richar Wagner u Bayreuthu, koji u srpnju 1876. izlazi kao etvrto i ujedno posljednje nesuvremeno razmatranje. 7. lipnja 1875. pie prijatelju Rohdeu: Za Nesuvremena nemam ni vremena ni snage, Spis o Schopenhaueru kao odgajatelju u Bayreuthu bio vrlo dobro primljen. Sam Wagner u kratkom pisamcu ne skriva svoje oduevljenje, emu se bez imalo oklijevanja pridruuje i supruga Cosima, koja u pismu Nietzscheu od 26. listopada 1875. njihov zajedniki stav sabire u sljedee rijei: Ovo Nesuvremeno... je moje i od srca Vam zahvaljujem za radosno uzbuenje to miga je priredilo njegovo itanje. U njemu sadrani osjeaji, misli, dosjetke, spoznaja, umijee i znanje zadivili su me, te sam se ponovno, kao kod Roenja tragedije, ogrijala vatrom oduevljenja koja sve proima arom. Mane Baumgartner-Kchlin, majka jednoga od rijetkih prisnih Nietzscheovih uenika iz tih dana, prevodi spis na francuski, no unato opetovanih pokuaja Nietzscheova nakladnika i ponekih prijatelja nijedan pariki izdava ne pokazuje zanimanje za njegovo objavljivanje. Umjesto toga u parikoj Revue Critique izlazi jedan otro polemini prikaz, za im uskoro slijedi i jedan uglavnom neutralni i suzdrani saeti prikaz svih triju prvih neusvremenih razmatranja u The Westminster Revlew. Openito, samo je prvo od njih bilo u javnosti doista snano zapaeno i zabiljeeno, premda ponajprije negativno. O samoj Schopehnauerovoj filozofiji, o njenim osnovnim teoretskim postavkama i uenjima u ovom se spisu ne nalazi gotovo nita. Sve je tu vieno i prikazano iskljuivo unutar sveodreujueg praktinog vidokruga, svedeno na dodue bitni, ali ipak samo djelimini aspekt odnosa filozofa kao genija, odnosno velikog pojedinca, spram institucija uope, a ponajprije drave i sveuilita. No i unutar tog tako suena horizonta, sam Schopenhauer jedva da je doista doao do rijei. Medu poznavaocima Nietzscheova djela nema dvojbe o tomu da u spisu zapravo nalazimo tek neto malo o Schopenhaueru, a mnogo vie o Nietzscheu samom i o tomu kako je on tada doivljavao i razumijevao sebe kao filozofa. Ni on sam nije o tomu ostavljao nimalo sumnje. U kasnom interpretativnom osvrtu na svoje

sveukupno objavljeno djelo, u osebujnoj filozofskoj autobiografiji Ecce borno, o treem i etvrtom nesuvremenom razmatranju kae: "Prorauna li se u osnovnim crtama, dva uvena i jo sasvim nedovrena tipa uzeo sam za prigodu, kao to se koristi prigoda da se neto izgovori, da se pri ruci ima nekoliko formula, jezinih sredstava vie... Na taj se nain Platon posluio Sokratom, kao semiotikom za Platona. Sada kad sa stanovite daljine gledam unatrag na one okolnosti o kojima ti spisi svjedoe, ne bih htio zanijekati da oni u osnovi govore samo o meni. Spis "Wagner u Bayreuthu' vizija je moje budunosti. Tomu nasuprot u 'Schopenhaueru kao odgajatelju' zapisana je moja najunutarnjija povijest, moje postojanje. Prije svega moj zavjet! ...Ono to sam danas, ono gdje sam danas u visini u kojoj vie ne govorim rijeima, ve munjama, o kako sam tad jo bio od toga daleko! Ali vidio sam kopno ni trenutka se nisam varao o putu, moru, opasnosti i uspjehu! ...Kako razumijem filozofa, kao strani eksploziv pred kojim je sve u opasnosti, kako svoj pojam 'filozofa' miljama daleko odvajam od onog pojma koji u sebe ukljuuje ak i jednog Kanta, a da se i ne govori o akademskim 'preivateljima' i ostalim profesorima filozofije: o tomu ovaj spis daje neprocjenjivu pouku, pa ak ako se i prizna da tu u osnovi do rijei ne dolazi 'Schopenhauer kao odgajatelj', ve njegova suprotnost, 'Nietzsche kao odgajatelj'. Dakako, ostaje pitanjem moe li se uz Nietzscheovo kasno samostiliziranje pristati do te mjere da se bez pitanja prihvati i ovdje izreeni stav kako je pod Schopenhauerovim imenom u spisu uistinu prikazan sam Nietzsche, i to upravo kao Schopenhaerova suprotnost. Osobito s ovim posljednjim ipak se teko sloiti. Dodue, injenica je da je ve u tim ranim godinama svojega misaonog puta Nietzsche nakon poetnog bezuvjetnog oduevljenja postupno poeo misaono stvarati sve vei odmak od Schopenhauera. Tako primjerice ve 19. prosinca 1877. Cosimi Wagner na njen roendan provjerava: Gotovo sve noi se u snovima druim s davno zaboravljenim ljudima, pae najvie s mrtvima. Djetinjstvo, djeako i kolsko doba sasvim su mi prezentni. Pri promatranju ranijih ciljeva i onoga stvarno postignutog u palo mi je u oi da sam u svemu to sam zbilja postigao daleko nadmaio nade i openite elje mladosti, ali da sam naprotiv od svega onoga to sam si s nakanom stavio u zadau uspio postii u prosjeku uvijek samo trei dio. Tako e vjerojatno ostati i dalje. Kad bih bio sasvim zdrav tko zna ne bih li tada svoje zadae protegao do u ono pustolovno? U meuvremenu sam prinuen pomalo spustiti jedra. Za sljedee bazelske godine predvidio sam dovrenje nekoliko filologijskih radova... Bude li s njima sve u redu, eka me neto lee. Hoete li se uditi ako Vam priznam postupno nastalu diferenciju spram Schopenhauerova uenja, koja mi je u svijest stupila gotovo iznenadno. Gotovo u svim opim stavovima ne stojim na njegovoj strani. Ve kad sam o Schopenhaueru pisao, opazio sam da sam preao preko svega to je u njega dogmatino; meni je sve bilo u ovjeku. U meuvremenu je moj 'um' bio veoma djelatan time je ivot ponovno postao za jedan stupanj teim, a teret veim! Kako e se to na koncu izdrati? Je li ovdje tako naglaena i jednoznano pozitivno vrednovana bitna razlika spram Schopenhauera uistinu sadrana ve u ovome malom spisu? Ne nalazimo li je mi dananji prije svega u ne ba tako sretno pogoenom i uvjerljivom skraenju i suenju obuhvatnog Schopenhauerova filozofijskog vidokruga? Odgovor na ta pitanja svakako bi zahtijevao prethodno temeljito propitivanje openitog odnosa Nietzschea i Schopenhauera, za to bi bilo nuno prije svega podrobno prouiti cjelokupno djelo obojice. Meutim, ovdje prevedeni spis moe se bez sumnje itati i razumijevati i neovisno o tomu, shvati li ga se, kako je reeno, poglavito kao iznimno dojmljivo Nietzscheovo rano izjanjenje o tomu to je za njega samog bila i ostala prava i istinska filozofija. Damir Barbari