1

Jean-Marie Gustave Le Clzio

MONDO
I DRUGE PRIE

MONDO ET AUTRES HISTOIRES 1978.

Mondo
to! Vi prebivate u Bagdadu, a ne znate da tu prebiva gospodin Sindbad Moreplovac, onaj slavni putnik koji je preplovio sva mora to ih sunce obasjava? Pria o Sindbadu Moreplovcu

Nitko ne bi znao rei odakle je Mondo doao. Stigao je jednog dana sluajno ovamo, u na grad, a da to nitko nije ni primijetio, a poslije su se ljudi navikli na nj. Bija e to djeak od svojih deset godina, posve okrugla i spo kojna lica, lijepih crnih, malo ukoenih oiju. Ali na njemu je najvie upadala u oi kosa, pepeljastosme a kosa kojoj se boja mijenjala prema suncu i koja bi u su ton gotovo posivjela. Nitko nita nije znao o njegovoj obitelji, ni o njego voj kui. Moda ih nije ni imao. Pa ipak, kad bi ga ovjek najmanje oekivao, kad ne bi uope mislio na nj, pojavio bi se na uglu ulice, nedaleko od plae ili na tr nici. Hodao je uvijek sam, odluna dranja, gledajui oko sebe. Vjeito je bi o jednako odjeven, u plavim rad nikim hlaama, u malo prevelikoj zelenoj sportskoj majici i u tenisicama. Kad bi vam dolazio u susret, gledao vas je ravno u oi i smjekao se, a ona njegova dva uska oka pretvorila bi se u dva sjajna proreza. Na taj vas je nain pozdravljao. Kad bi naiao na nekoga tko mu se svia, zaustavio bi ga i jedno stavno upitao: - Hoete li me usvojiti? Jo prije nego to bi se ovjek snaao, on je ve dale ko odmakao. to je doao raditi ovamo, u ovaj grad? Moda je doao, nakon duga putovanja u komori nekog trgovakog broda, ili u zadnjem vagonu nekog teretnog vlaka to se polako kretao kroz zemlju, iz dana u dan, iz noi u no? Moda je odluio ostati ovdje kad je vidio sunce i more, bijele vile i gajeve palmi. Jedino je sigurno da je doao izdaleka, s onu stranu gorja, s onu stranu mora. im bi ga ovjek pogledao, znao je da nije odavde i da je proputovao svijetom. Imao je crn i sjajan pogled, bakrenu put i lagan, neujan hod i pomalo se zanosio u stranu kao psi. Nadasve je bio nekako elegantan i samopouzdan, kao to su malokad djeca njegovih godina, i rado je postavljao neobina pitanja slina zagonetkama. Meutim, nije znao ni itati ni pisati. Doao je bio ovamo, u na grad, nekako pred ljeto. Bilo je ve vrlo vrue i u brdima bi svake veeri izbijali poari. Izjutra je nebo bilo redovito plavo, napeto, glat ko, bez oblaka. Puhao je vjetar s mora, suh i topao, koji je suio zemlju i podjarivao vatru. Bio je ba sajmeni dan. Mondo je doao na trg i poeo se muvati medu povrtlarskim plavim kombijima. Zaas je naao posao jer je povrtlarima uvijek potrebna pomo oko iskrcava nja kaseta. Mondo je iskrcavao robu iz jednog kombija, a kad je zavrio posao, dobio je nekoliko novia pa je potraio drugog povrtlara. Prodavai su ga na trnici dobro upoznali. Dolazio j e na trnicu vrlo rano kako bi bio siguran da e nai posla, a kad bi plavi kombiji poeli stizati, ljudi bi ga odmah spazili i poeli dozivati: - Mondo! O Mondo!

Kad bi se trnica zatvorila, Mondo je volio pabiriti. Provlaio se izmeu tandova i skupljao sve ono to je palo na tlo, jabuke, narane, datulje. Bilo je i druge dje ce koja su traila voe, a bilo je i starih ljudi koji su trpa li u svoje vree listove salate i krumpir. Prodavai su vo ljeli Monda, nikad ga nisu grdili. Pokatkad bi mu debel a prodavaica voa koja se zvala Rosa davala sa svog tanda jabuke ili banane. Na trnici je bilo vrlo buno, a ose su letjele oko hrpa datulja i groica. Mondo bi ostao na trnici sve dok se plavi kombiji ne bi razili. ekao bi svog prijatelja, poljevaa ulica. Bijae to visok, mrav ovjek u mornarski plavom rad nom ogrtau. Mondo je volio gledati kako on barata gumenim crijevom, ali n ikad nije razgovarao s njim. Po ljeva je usmjeravao mlaz vode na otpatke i tjerao ih is pred sebe kao stoku, a oko njega se dizao u zrak oblak od sitnih kapljica. Buka je bila takva da je podsjeala na olujnu grmljavinu, voda se razlijevala po ploniku, a iznad zaustavljenih automobila nazirala se duga. Upravo je zato Mondo prijateljevao s poljevaem. Volio je sitne kapljice koje su letjele i padale poput kie na karo serije i vjetrobrane. I poljeva je volio Monda, ali nije razgovarao s njim. Uostalom, ne bi ni mogli usred one buke ni rijei izmijeniti. Mondo je gledao ono dugo crno crijevo to se uvijalo poput zmije. I on bi bio naj radije polijevao trg, ali se nije usuivao zamoliti polje vaa da mu prepusti gumeno crijevo. A moda ne bi ni imao snage da se odri na nogama, jer je mlaz vode bio vrlo snaan. Mondo bi ostao na trgu sve dok poljeva ne bi pre stao polijevati. Sitne kapljice padale su mu na lice i kva sile kosu, bijae to kao gusta magla koja mu je godila. Kad bi poljeva zavrio svoj posao, pokupio bi gumeno crijevo i otiao dalje svojim poslom. Tada bi svagda na ili ljudi koji bi se zagledali u mokri ploni k i rekli: - Gle! Ma je li to kia padala? Poslije bi Mondo otiao gledati more, brda to su gorjela, ili bi potraio prijatelje. U to doba nije zapravo nigdje stanovao. Spavao je u nekim svojim skrovitima, oko plae, ili jo dalje, meu bijelim stijenama na kraju grada. Bijahu to dobra skro vita u kojima ga nikad nitko ne bi naao. Policajci i lju di iz Socijalne skrbi ne vole da djeca tako ive, na slobodi, da se hrane bilo im i spavaju bilo gdje. Ali Mondo je bio lukav, znao je kad ga trae i nije se tada pojavljivao. Kad bi opasnost minula, tumarao bi povazdan po gradu i gledao to se zbiva. Volio je etati bez cilja, skretati u jednu ulicu pa u drugu, udarati preacem, zadra vati se malo u parku pa onda produiti opet dalje. Kad bi ugledao nekoga tko bi mu se svidio, priao bi mu i mirno mu se obratio rijeima: - Dobar dan. Ne biste li me usvojili? Bilo je ljudi koji bi ga bili rado usvojili zato to je bio umiljat, onako okrugle glave i sjajnih oiju. Ali to je bilo teko. Ljudi ga nisu mogli samo tako, odmah, usvojiti. Poeli bi ga zapitkivati, koliko mu je godina, kako se zove, gdje stanuje, gdje su mu roditelji, a Mondo nije volio takva pitanja. Odgovarao bi: - Ne znam, ne znam. I pobjegao bi. Mondo se sa mnogima sprijateljio prolazei samo tak o ulicama. Ali nije sa svima razgovarao. Nisu to bili prijatelji s kojima bi mogao razgovarati ili se igrati. Bi jahu to prijatelji s kojima bi se pozdravio onako u pro lazu, na brzinu, namignuvi im ili im mahnuvi rukom iz daljine, s druge strane ulice. Bijahu to i prijatelji s kojima je jeo, kao to je bila pekarica koja mu je svakog dana davala komad kruha. Imala je staro rumeno lice, vrlo pravilnih crta i vrlo glatko, kao kakav talijanski kip. Bijae uvijek u crnom, a bijela joj kosa bila spletena u pundu. Uostalom, imala je i talijansko ime, zvala se Ida, i Mondo je rado svraao u njenu pekaru. Katkad je i radio za nju, raznosei kruh trgovcima u susjedstvu. Kad bi se vratio, odrezala bi mu debeo komad okrugla kruha i pru ila mu ga umotana u proziran papir. Nju nije nikad zamolio da ga usvoji, moda zato to ju je uistinu jako volio pa se nije usuivao predlagati joj tako neto. 4

Mondo je polako iao prema moru jedui usput kruh. Izlomio ga je na komadie, da mu dulje potra je, hodao je i jeo bez urbe. Reklo bi se da se u to vrijeme najvie hranio kruhom. Ipak je ostavio u depu nekoli ko mrvica da ih podijeli svojim prijateljima galebovima. Trebalo je proi kroz mnogo ulica i trgova i kroz jedan park prije nego to bi se osjetio miris mora. Odjed nom bi miris mora dopro noen vjetrom, uz jednolinu huku valova. Na kraju parka nalazio se novinski kiosk. Tu je Mondo stao da izabere koji svei. Kolebao se izmeu vie pria o Akimu, a na kraju je kupio jednu priu o Kitu Ca rsonu. Izabrao je Kita Carsona zbog crtea na kojem je Kit bio u svom znamenitom kaputu s konim resama. Zatim je potraio klupu na kojoj e proitati priu. To nije bilo lako jer je morao na klupi nai nekoga tko e mu proitati priu o Kitu Carsonu. Bilo je ba pred podne, pravo vrijeme za tako neto, jer se tada obino na klupama moglo nai umirovljenih potanskih slubenika koji su puili cigarete i dosaivali se. Kad je Mondo naao jednog od njih, sjeo je do njega na klupu i gledao slike sluajui priu. Jedan je Indijanac stajao prekrienih ruku pred Kitom Carsonom i govorio: - Deset je luna prolo i mom je narodu dolo do grla. Nek se iskopaju ratne sjekire Vijea staraca! Kit Carson podigao je ruku i rekao: - Ne sluaj svoju srdbu, Ludi Konju! Uskoro e ti biti ispravljena nanesena nepravda. - Kasno je - dgovori mu Ludi Konj. - Pogledaj! I pokae mu ratnike okupljene podno brda. - Moj je narod predugo ekao. Rat samo to nije poeo, svi ete vi izginuti, pa i ti e poginuti, Kite Carsone! Ratnici su posluali zapovijed Ludog Konja, ali ih je Kit Carson udarcem ake oborio i pobjegao na konju. Zatim se jo okrenuo i doviknuo Ludom Konju: - Ja u se vratiti da ti ispravim nanesenu nepravdu! Kad je Mondo sasluao do kraja priu o Kitu Carsonu, uzeo je knjiicu i zahvalio umirovljeniku. - Do vienja! - ree mu umirovljenik. - Do vienja! - odzdravi Mondo. Potom je bre - bolje otiao do mola to vodi daleko u more. Promatrao je askom more stiui vjee da ga ne zasjene odbljesci sunca. Ne bo je bilo posve plavo i vedro, a kratki su se valovi iskrili. Siao je niz male stube do navaljanog kamenja. Volio je to mjesto. Lukobran je bio vrlo dugaak, obrubljen velikim pravokutnim betonskim blokovima. Na kraju lukobrana bio je svjetionik. Morske su ptice klizile na vjetru, lebdjele u zraku i polagano kruile isputajui djeje krikove. Letje li su iznad samog Monda, dodirivale mu glavu i dozivale ga. On im je bacao mrvice kru ha uvis to je vie mogao, a ptice su ih hvatale u letu. Volio je ii ovuda, po lukobranu. Skakao je s jednog bloka na drugi promatrajui more. Osjeao je kako ga vjetar miluje po desnom obrazu, kako mu prebacuje kosu preko lica. Sunce je, unato vjetru, bilo vrlo jako. Valovi su udarali o osnovice betonskih blokova podiui uvis vodenu prainu. Pokatkad bi zastao da se osvrne na obalu. Bila je ve daleko za njim, zagasitosme a vrpca proarana malim bijelim paralelopipedima. Brda su ponad kua bila siva i zelena. Mjestimice se dizao dim od poara, stvarajui udnovate mrlje na nebu. Ali vatra se nije vidjela. - Morat u otii tamo pogledati - ree Mondo. Mislio je na velike crvene plamenove kako prodiru grmlje i hrastove plutnjake. Mislio je i na velika vatrogasna kola zaustavljena na cesti. Silno je volio crvena velika kola. 5

Reklo bi se da je i na zapadu, na moru, izbio poar, ali to bijae samo odsjaj sunca. Stao je na mjestu osjeajui kako mu sitni pl amenovi odsjaja titraju nad vjeama, a onda produi dalje skaui po kamenim blokovi ma. Dobro je poznavao sve te betonske blokove koji su nalikovali na velike uspavane ivotinje, dopola u vodi, to griju iroka leda na suncu. Na leima im bijahu ucr tani udnovati znaci, smee, crvene mrlje, koljke ura sle u beton. Pri dnu lukobrana, tamo gdje su udarali va lovi, bijae prostr t sag od zelenih haluga, tu bijahu i naseobine mekuaca u bijelim koljicama. Mondo je oso bito dobro poznavao jedan betonski blok gotovo na samom kraju lukobrana. Tamo bi uvijek sjeo, to je mjesto najvie volio. Bijae to malo nagnut blok, ali ne previe, a beton je bio istroen, hrapav. Smjestivi se na njemu, igrao se pomalo kamenoresca i razgovarao s njim poti ho, pozdravljao ga. Katkad mu je ak i prie priao, da ga zabavi, jer je bloku zacijelo bilo prilino dosadno biti uvijek na istom mjestu s kojeg se ne moe maknuti. Pripovijedao mu je o putovanjima, o brodovima i o moru, naravno, i o onim velikim kitovima to polako plivaju od jednog pola do drugoga. Betonski blok nije nita govorio, niti se micao, ali je volio sluati prie koje mu je pria o Mondo. Zacijelo je upravo zato i bio tako prijazan. Mondo bi dugo tako sjedio na betonskom bloku, promatrao iskrenje mora i sluao huku valova. Kad bi sunce pripeklo, na izmaku popodneva, ispruio bi se potrbuke, poput lovakog psa, naslonio bi se obra zom na mlaki beton i pomalo drijemao. U takvo jedno po podne upoznao se s ribiem Giordanom. Mondo je outio kroz beton bat neijih koraka po molu. Pridigao se, spreman da se sakrije, ali kad je ugledao tog pedesetogodinjaka kako nosi na ramenu dugaku pec aljku, nije ga se uplaio. ovjek je otiao do susjednog bloka i prijateljski mu mahnuo rukom. - to radi tu? Sjeo je na blok i izvadio iz torbe od votanog platna svakojake uzice i udice. Kad je poeo pecati, Mondo je sjeo do njega i gledao kako ribi priprema mamce. Pokazao mu je kako se stavlja meka na udicu, pa kako se udica baca u vodu, isprva polagano a onda sve bre kako se uzica odmotava. Prepustio mu je pecaljku da naui namatati uzicu ujednaenim tempom njiui po malo pecaljkom nalijevo i nadesno. Mondo je volio ribia Giordana zato to nikad nita od njega nije traio. Li ce mu bilo opaljeno suncem i iz brazdano dubokim borama, a sitne oi iznenaivale su intenzivnim zelenilom. Dugo je pecao na tom bloku, sve dok se sunce nije posve priklonilo zapadu. Giordan nije mnogo govorio, zacijelo zato da ne poplai ribe, ali bi se nasmijao svaki put kad bi izvukao ribu iz mora. Spretnim i tonim kretnjama razjapio bi ribi ralje i spremio ulov u torbu od votanog platna . Ovda-onda bi mu Mondo nahvata o raie da mu poslue kao mamac. Siao bi do dna betonskog bloka i vrebao raie medu algama. Kad bi se val povukao, pojavili bi se raii, koje je Mondo zatim lovio rukama. Ribi Giordan razbio bi im oklope na be tonskoj ploi i rezao ih zahrdanim noiem. Jednog su dana u blizini na moru ugledali veliki crni trgovaki brod kako neujno plovi. - Kako se zove? - zapita Mondo. Ribi Giordan zakloni oi rukom i prikilji. - Eritreja - odgovori mu pomalo zaueno. - Ti kan da ne vidi ba dobro. - Ne radi se o tome - odvrati Mondo. - Ja ne znam itati. - A, tako! - ree Giordan. Dugo su gledali brod kako plovi mimo njih. - A to znai to ime? - priupita Mondo. - Eritreja? Tako se zove jedna zemlja u Africi, na Crvenom moru. - Zgodno ime - pripomene Mondo. - Mora da je lijepa zemlja. - Porazmislivi jo askom, priupita: - A more se tamo zove Crveno? Ribi se nasmije: 6

- Ti misli da je more tamo zbilja crve no? - Ne znam - otpovrne Mondo. - Istina je da more pocrveni kad sunce zalazi. Ali more se tako zove zbog ljudi koji su tamo nekad ivjeli. Mondo je gledao za brodom kako se udaljava. - Sigurno plovi tamo, u Afriku. - To ti je jako daleko - ree ribi Giordan. - I tamo ti je jako vrue, ima puno sunca i obala je poput pustinje. - A ima li palmi? - Ima, i jako dugih pjeanih plaa. Po danu je more jako plavo, ima puno ribarskih brodica s jedrima nalik na krila, to plove uz obalu, od sela do sela. - Onda se moe sjediti na plai i gledati brodove kako plove? Sjedi se lijepo u hladu, priaju se prie i gledaju brodovi na moru? - Ljudi rade, krpaju mree i zakivaju pocinane ploice na brodske trupove nasukane na pijesku. Djeca skupljaju suhe granice, loe vatre na plai i kuhaju smolu kojom se zaepljuju pukotine na brodicama. Ribi Giordan nije vie pazio na svoju uzicu u vodi. Zagledao se u daljinu, u obzor, kao da e sve to doista tamo ugledati. - A ima li u Crvenom moru morskih pasa? - Ima, uvijek po jedan ili dva prate brodove, ali ljudi su navikli na njih pa se i ne obaziru vie. - Nisu opasni? - Morski su ti psi, zna, kao lisice. Vjeito tragaju za otpacima koji se bacaju u vodu, za ne im to e ugrabi ti. Ali nisu opasni. - Mora da je veliko to Crveno more - ree Mondo. - Jest, jako je veliko... Na obali ima puno gradova, luka koje imaju udnovata imena... Balul, Barasali, Deba... Masava, to ti je jedan veliki, potpuno bijeli grad. Brodovi plove podalje od obale, plove dane i noi, plove na sjever sve do Ras Kasara, ili do otoka, do Dahlak Kebira u arhipelagu Nori, a katkad ak i do otoja Farasan, s onu stranu mora. Mondo je volio otoke. - O, da, ima puno otoka, otoka s crvenim hridima i pjeanim plaama, a ima i palmi na otocima! U kino doba udare oluje, vjetar pue tako jako da upa palme iz korijena i odnosi krovove s kua. - Potapa li i brodice? - Ne, ljudi onda ostanu kod kue, na sig urnome, nitko ne isplovljava. Ali to ne traje dugo. Na jednom oto iu ivi tako jedan ribar sa svom svojom obitelji. ive u kui napravljenoj od palmina lia, uz samo alo. Ribarov je stariji sin ve velik, bit e da je tvojih godina. Odlazi brodicom s ocem i baca mreu u more. Kad je izvue, puna je riba. On jako voli odlaziti s ocem u ribo lov, jak je i zna ve dobro rukovati jedrom da uhvati vjetar. Kad je lijepo vrijeme i kad je more mirno, ribar od lazi sa svom obitelji u posjete rodbini i prijatel jima na oblinjim otocima, pa se naveer vraaju kui. Tad bro dica plovi potpuno sama, neujno, a Crveno je more sa svim crveno jer zalazi sunce. Dok su oni tako razgovarali, trgovaki brod Eritreja napravio je velik luk na moru. Remorker se okrenuo natrag i zaljuljao na brazdi za brodom, koji samo jedanput kratko zatuli na rastanku. - A kad ete vi tamo? - zapita Mondo. - U Afriku, na Crveno more? - Giordan se nasmije. - Ne mogu ja tamo, ja moram ostati ovdje, na molu. - Zato? Ribi je traio u sebi odgovor na to pitanje. - Zato to... Zato to sam ja mornar bez broda. 7

Zatim ponovo usmjeri pozornost na pecaljku. Kad se sunce posve priklonilo zapadu, ribi Giordan odloi pecaljku na betonsku plou i izvadi iz depa na kaputu sendvi. Polovicu je sendvia dao Mondu pa su zajedno jeli promatrajui odsjaj sunca na moru. Mondo je poao prije mraka potraiti kakvo skrovite da u njemu prenoi. - Do vienja! - pozdravi Mondo ribia. - Do vienja! - odzdravi mu Giordan. Kad je Mon do ve poodmakao, dovikne za njim: - Doi mi opet! Nauit u te itati. Nije to teko. On je ostao pecati sve dok nije pala no i svjetionik poeo slati signale u redovitim razmacima, svake etiri sekunde.

Sve je to bilo lijepo i dobro, ali trebalo je pripaziti na Ciapacana. Svakog jutra, u praskozorje, sivi kombi s re etkama na prozorima polako je kruio, beumno, uz sam nogostup, po gradskim ulicama. Krstario je po jo uspa vanim i maglovitim ulicama, u potrazi za psima i izgubljenom djecom. Mondo ga je bio spazio jednog dana, upravo poto je bio izaao iz svog skrovita kraj mora, dok je prolazio kroz park. Kombi se bio zaustavio na nekoliko metara od njega, tako da se jedva stigao sakriti za jedan grm. Vidio je kako se otvaraju stranja vrata na kombiju i kako iz njega izlaze dva ovjeka u sivim ogrtaima. No sili su sa sobom dvije velike platnene vree i uzice. Odmah su poeli pretraivati drvorede u parku, Mondo ih je uo kako razgovaraju prolazei pokraj grma iza kojeg je on uao. - Ovuda je proao. - Vidio si ga? - Jesam, ne moe biti daleko. Zatim su se ta dvojica u sivome udaljila, svaki na svo ju stranu, a Mondo je ostao nepomino u ati iza grma, suspregnuta daha. Ma lo zatim razlegao se udan, pro mukao, priguen krik, a nakon toga je opet zavladala ti ina. Kad su se ona dvojica vraala, Mondo je primijetio da nose neto u vrei. Ubacili su vreu kroz stranja vrata u kombi, a Mondo j e jo uo prodorno cvilenje koje mu je paralo ui. To je bio pas kojeg su bili strpali u vreu. Sivi je kombi produio dalje bez urbe i nestao iza drvea u parku. Jedan je prolaznik potom rekao Mondu da je to bio Ciapacan koji lovi pse bez gospodara. Prolaznik se onda zagledao u Monda i dodao, ne bi li ga zaplaio, kako taj kombi kadto odvozi i djecu koja alabazaju po gradu, umjesto da idu u kolu. Od tog je dana Mondo neprestano pazio na sve strane, pa i za so bom, nee li gdjegod spaziti sivi kombi. Znao je da se u vrijeme kad djeca izlaze iz kole ili na blagdane nema ega bojati. Morao je biti na oprezu kad je na ulicama bilo malo svijeta, rano izjutra ili u sumrak. Moda se upravo zato Mondo u hodu zanosio pomalo u stranu. U to se doba bio upoznao sa Cigom, Kozakom i njihovim starijim prijateljem Dadom. Sve su to bili nadim ci koje su im ovdje, u naem gradu, prisili graani jer im nisu znali prava imena. Cigo nije bio Ciganin, a zvali su ga tako zbog njegove tamne puti, posve crne kose i orlovskog profila. Ipak, taj je nadimak zacijelo imao naj vie zahvaliti injenici to je stanovao u jednom starom crnom amerikom vojnom vozilu Hotchkissu smjete nom na zaravanku iznad mora i to je ivio od maioniarskih vjetina. Kozak je pak bio udan ovjek, mongolski tip, koji je uvijek nosio na glavi veliku ubaru zbog koje je nalikovao na medvjeda. Svirao je na har moniku ispred kavanskih terasa, poglavito nou, jer je po danu uvijek bio treten pijan. Ali Mondo je najvie volio starog Dadu. Jednog dana, dok je prolazio plaom, ugledao ga je kako sjedi na zemlji, na novinama. Starac se sunao ne obazirui se na ljude koji su prolazili mimo njega. Mondu je naj vie privukao pozornost uti kartonski koveg s rupica ma, koji je stari Dado bio odloio na zemlj u, do sebe, na

druge novine. Dado se doimao pitomo i mirno, i Mon do ga se nije uope bojao. Priao mu je da pogleda uti koveg i upitao ga: - to imate u tom koferu? ovjek je malko iskolaio oi. Bez rijei je stavio koveg na koljena i od krinuo ga. Tajanstveno se osmjehnuo kad je posegnuo rukom u koveg i izvukao iz njega par golubova. - Ba su lijepi - ree mu Mondo. - Kako se zovu? Dado pogladi ptice, a onda ih prinese obrazima. - On se zove Pilu, a ona Zoe. Drao je golubove u rukama i njeno trljao njima svoje lice. Gledao je dotle u daljinu vlanim i svijetlim oima kojima nije najbolje vidio. Mondo je njeno pogladio golubove po glavi. Njih je bilo zasjenilo sunano svjetlo pa su se eljeli vratiti u koveg. Dado im je neto govorio tihim glasom ne bi li ih umirio, a onda ih je opet spremio u koveg. - Ba su lijepi - ponovi Mondo. I ode dalje, a ovjek zatvori oi i nastavi drijemati sjedei na novinama. Kad je pao mrak, Mondo se vratio do Dade. Ovaj se sprem ao za predstavu sa Cigom i Kozakom, to jest sje dio je malo po strani, sa svojim utim kovegom, dok je Cigo svirao na bendu a Kozak dozivao svojim dubokim glasom etae. Cigo je brzo svirao, promatrajui svoje prste kako prebiru po icama i pjevuio. Nj egovo se tamno lice ljeskalo na svjetlu kandelabra. Mondo je stao u prvi red gledalaca i pozdravio Dadu. Tad je Cigo zapoeo svoju toku. Stojei pred gledaocima, vadio je nevjerojatno brzo iz stisnute ake raznobojne rupie. Laki su rupii padali na zem lju, a Mondo ih je redom skupljao. To je bio njegov posao. Zatim je Cigo vadio iz svoje ake kojekakve neobine predmete, kljueve, prstenje, olovke, sliice, loptice za ping-pong, pa ak i upaljene cigarete, koje je potom dijelio ljudima. Sve je to obavljao tako hitro da ljudi nisu mogli ni pratiti pokrete njegovih ruku. Gledaoci su se smijali i pljeskali, i poeli bacati na zemlju novie. - Mali, daj nam pomozi skupljati novie - rekao je Kozak. Cigo je uzeo u ruku jaje, umotao ga u crveni rupi i zas tao na trenutak. - Po... zor! Pljesnuo je rukama, a kad je razmotao rupi, jajeta vie nije bilo. Ljudi su jo jae zapljeskali, a Mondo je pokupio jo nekoliko novia i ubacio ih u metalnu kutiju. Kad vie nije imao to skupljati, u nuo je i zagledao se iznova u Cigine ruke. Ruke su se hitro gibale, kao da postoje za se. Cigo je izvukao jo nekoliko jaja iz zatvo rene ake, a onda su mu iznenada sva ta jaja nestajala iz ruku. Svaki put prije nego to bi koje jaje nestalo, Cigo bi nami gnuo Mondu. - Hop! Hop! Ali Cigo je najbolje izvodio jedan drugi trik, a to je: uzeo bi dva posve bijela jajeta to su mu se na zagonetan nain pojavila u rukama, pa bi ih umotao u dva velika rupia, crveni i uti, podigao ruke uvis i ostao naas nepomi no u tom polo aju. Svi su ga tada gledali suspreui dah. - Po...zor! Cigo bi tad spustio ruke i razmotao rupie, a iz rup ia bi izletjela dva bijela goluba, preletjeli mu preko glave i sjeli na ramena starom Dadi. Ljudi su uzdahnuli: - Oh! I zapljeskali svom s nagom, a novii su opet zapljutali. Kad je predstava zavrena, Cigo je otiao kupiti sen dvi i pivo, pa su svi skupa posjedali na papuicu starog crnog Hotchkissa. - Ti si mi, mali, dobro doao - ree Cigo Mondu. Kozak je gucnuo pivo i na sav glas upitao: 9

- Je li ti to sin, Cigo? - Nije, to mi je prijatelj, Mondo. - E pa, ivio onda, prijatelju Mondo! Bio je ve pripit. - A zna li ti to svirati? - Ne znam, gospodine - odgovori Mondo. Kozak prasne u smijeh. - Ne znam, gospodine! Ne znam, gospodine! - ponavljao je na sav glas, iako Mondu nije bilo jasno zato se smije. Zatim je Kozak uzeo svoju malu harmoniku i zasvirao. Zapravo to i nije bila glazba nego niz neobinih i jednolinih tonova to su silazili i uz lazili, as bre, as sporije. Kozak je svirao dajui nogom takt i pjevao svo jim dubokim glasom ponavljajui neprestance iste slo gove: - Aj, aj, jaja, jaja, ajaja, jaja, ajaja, jaja, aj, aj! Pjevao je i svirao na harmonici njiui se, a Mondo je pomislio da zaista izgleda kao velik medvjed. Ljudi koji su onuda prolazili zastajkivali su da ga po gledaju, pomalo se smijali i produivali dalje. Poslije, kad je ve bila mrkla no, Kozak je prestao svirati i sjeo uz Cigu na papu icu Hotchkissa. Pripalili su cigarete od crnog duhana koji je jako vonjao, i razgo varali pijuckajui pivo iz konzervi. Razgovarali su o da lekim stvarima koje Mondo nije najbolje razumio, o uspomenama iz rata i s putovanja. Katkad bi se u razgovor uklju io i Dado. Njega je Mondo pozorno sluao jer je Dado najvie govorio o pticama, golubicama i golubovima listonoama. Pripovijedao je svojim blagim glasom, pomalo zadihan, zgode o pticama koje dugo lete nad poljima, pa zemlja promie pod njima sa svojim vijugavim rijekama, malim stablima posaenim uz ceste nalik na crne vrpce, s kuama crvenih i sivih krovova, s majurima okruenim raznobojnim njivama, s livadama, breuljcima i brdima nalik na gomile ljunka. ovuljak je pripovijedao i o tome kako se ptice uvijek vraaju kui, pratei iz visine krajolike kao zemljovid, ili se rav najui po zvijezdama, kao moreplovci i zrakoplovci. Kuice za ptice sline su kulama, samo to na njima nema vrata nego tek uski prozori sve do samog krova. Kad je vrue, uje se gu gutanje iz tih kula, pa ljudi znaju da su se ptice vratile. Mondo je sluao Dadin glas i gledao ar cigareta kako svijetli u mraku. Oko njih su prolazili automobili stvarajui tihu huku poput vode, a svjetla su se po kua ma gasila jedno za drugim. Bilo je ve kasno i Mondo je osjeao kako mu se muti pogled, samo to nije zaspao. Tad ga je Cigo poslao da legne na klupu iza Hotchkissa, gdje je Mondo i prenoio. Stari Dado vratio se kui, a Cigo i Kozak uope nisu spavali. Sjedili su na papuici sve do jutra, samo onako, pijuckajui, puei i razgova rajui.

Evo to je Mondo volio: sjediti na plai obujmivi rukama koljena i gledati sunce kako izlazi. U etiri i pol nebo je bilo vedro i sivo , sa svega nekoliko oblaka izmaglic e nad morem. Sunce se nije odmah pomaljalo, ali je Mondo nasluivao kako sunce nadolazi s druge strane obzora penjui se polako poput plamena to se hvata. Isprva bi se pojavila blijeda aureola koja se u zraku sve vie irila, a onda bi ovjek outio u sebi ono neobino treperenje od kojeg bi zatitrao obzor, ba kao da se na pree. Tad bi se iznad vode pomolio disk i udario sve njem svjetla ravno u oi, te bi se uinilo da su more i zemlja iste boje. as zatim pojavile bi se prve boje, prve sjene. Ali kand elabri su u gradu i dalje gorjeli bacajui oko sebe blijedo i umorno svjetlo, jer jo nije bilo sa svim pouzdano da svanjiva. Mondo je gledao sunce kako se die iznad mora. Pjevuio je sam za se klimajui glavom i prsima, ponavlja jui onu Kozakovu pjesmu : - Ajaja, jaja, jajaja, jaja... 10

Na plai nije bilo ni ive due, samo je nekoliko gale bova plutalo po moru. Voda je bila posve bistra, siva, modra i ruiasta, a ljunak posve bijel. Mondo je mislio kako se i u moru rada dan, medu ri bama i rakovima. Moda i na dnu mora sve biva ruia sto i jasno kao na kopnu? Ribe se bude i polagano gibaju pod svojim nebom nalik na zrcalo, sretne usred tisu a sunaca to pleu, a morski konjici penju se uz stabljike algi ne bi li bolje vidjeli novo svjetlo. ak se i koljke pomalo otvaraju da bi pripustile u sebe svjetlo. Mondo je mnogo razmiljao o njima i gledao valove kako pola gano zapljuskuju ljunak na plai vrcajui iskrama. Kad je sunce malo odskoilo, Mondo je ustao jer je bilo hladno. Svukao se. More je bil o ugodnije i toplije od zraka, pa je skoio u vodu do vrata. Sagnuo je glavu i otvorio oi u vodi ne bi li ugledao dno. Oslukivao je slabanu kripu valova kako zapljuskuju obalu, to bijae glazba nepoznata na kopnu. Dugo je ostao u vodi, sve dok mu prsti nisu pobijelje-li a noge zadrhtale. Tad se vrati na plau i sjedne naslonivi se leima na potporni zid ceste, sklopljenih oiju ekajui da mu suneva toplina obavije tijelo. Brda su iznad grada sad izgledala nekako blia. Lije po svjetlo obasjavalo je drvee i bijela proelja vila, a Mondo opet izusti: - Moram otii tamo to pogledati. Zatim se opet obue i pode s plae. Bio je neradni dan pa se nije morao bojati Ciapacana. Na neradne dane psi i djeca mogli su se slobodno skitati ulicama. Nevolja je bila u tome to je sve bilo zatvoreno. Po vrtlari nisu dolazili prodavati povre, kapci su na vratima pekarnice bili sputeni. Mondo je bio gladan. Prolazei pokraj sladoledarnice, to se zvala Gruda snijega, kupio je sladoled od vanilije i uzeo ga u hodu lizati. Sad su ve nogostupi bili obasjani suncem, ali se ljudi jo nisu pojavljivali. Vjerojatno su bili umorni. Kadikad bi ponetko naiao i Mondo bi ga pozdravio, ali su ga prolaznici u udu gledali jer su mu kosa i trepavice bile pobijeljele od soli a lice preplanulo od sunca. Moda su ljudi mislili da je Mondo prosjak. Liui sladoled, razgledao je izloge duana. U dnu jednog izloga, u kojem je gorjelo svjetlo, stajao je velik krevet od crvena drva, raspremljen, s jastukom na cvje tie, kao da se netko sprema lei u njega. Malo dalje se nalazio stakleni ormar pun bijelog posuda i raanj na kojem se polako vrtjelo pile od kartona. Sve je to bilo udnovato. Ispod vrata jedne trgovine Mondo nade neki ilustrirani asopis, uzme ga i ode do oblinje klupe da ga proita. U asopisu je bila pria s fotografijama u boji, na ko jima je lijepa plavojka u kuhinji kuhala i igrala se s dje com. Bijae to duga pria, a Mondo ju je itao naglas i prinosio slike oima tako da su mu se sve boje izmijea le. - Deko se zo ve Jacques a curica se zove Camille. Njihova je mama u kuhinji i prireuje svakakva dobra jela, kruh, peeno pile, kolae. I pita djecu: to biste da nas htjeli jesti? Ispeci nam, molim te, jednu veliku tortu s jagodama, rekao je Jacques. Ali mama mu kae da nema jagoda, nego samo jabuka. Onda su Camille i Jacques ogulili jabuke i izrezali ih na komadie, pa im je mama napravila tortu. Metnula ju je u penicu da se ispee. U cijeloj kui mirie na tortu. Kad se torta ispekla, mama je iznosi na stol i ree na krike. Jacques i Camille jedu dobru tortu i piju topli kakao. Poslije obadvoje kau: nismo jo nikad jeli tako dobru tortu! Kad je Mondo proitao priu, sakrio je asopis za je dan grm u parku da ga poslije ponovo proita. Rado bi bio kupio koji drugi svei, priu o Akimu u dungli, na primjer, ali je prodavaonica novina bila zatvorena. Usred parka spavao je na klupi jedan potanski umi rovljenik. Pokraj njega su leale rasprostrte novine i eir. Kad je sunce odskoilo na nebu, svjetlo je postalo n e kako blae. Ulicama su poeli prolaziti automobili trubei. Na drugom kraju pa rka, blizu izlaza, jedan se dje arac vozio na crvenu triciklu. Mondo zastane pokraj njega. 11

- Je li tvoj ? - upita djearca. - Jest - odgovori malian. - Hoe li mi ga posuditi? Djearac se grevito uhvati za upravlja. - Neu! Neu! Bjei od mene! - A kako se zove taj tvoj bicikl? Malian utke obori glavu, a onda bre -bolje odgovori: - Mini. - Jako je lijep - priklopi Mondo. Jo je neko vrijeme gledao tricikl, njegov crveni okvir, crno sjedalo, upravlja i kromirane blatobrane. Dva- tri puta pozvoni zvoncem, ali djearac se odmakne od njega i odveze dalje okreui pedale. Na trgu nije bilo mnogo svijeta. Ljudi su u skupinica ma il i na misu ili odlazili u etnju uz more. Upravo u ovakve neradne dane Mondo bi se najradije obraao prolaznicima pitanjem: - Hoete li me usvojiti? Ali moda ga u takve dane nitko nije ni uo. Ulazio je nasumce u predvorja stambenih zgrada. Zastajkivao je pred praznim potanskim krabicama i protupoarnim uputama. Pritiskao je na automatski prekida stubinog svjetla i slua tiktakanje dok se svje tlo ne bi ugasilo. U dnu predvorja bijae stubite, ograda od ulatena drva i veliko mutno ogledalo okrueno g ipsanim kipovima. Mondo bi se bio najradije povezao liftom, ali se nije usuivao jer je djeci zabranjeno igrati se liftom. U zgradu ude jedna mlada ena. Bila je lijepa, valovi te kestenjave kose, u svijetloj, utavoj haljini. Lijepo je mirisala. Mondo iskrsne pred njom iz kuta kraj vrata tako nenadano da se trgnula. - to hoe, mali? - Mogu li se s vama povesti liftom? ena se dobrostivo nasmijei. - Moe, kako ne bi mogao! Hodi! Dizalo se pomalo ljuljalo pod nogama kao brod. - Na koji kat ide? - Do kraja. - Do estog? I ja idem do estog. Dizalo se polako dizalo. Mondo je gledao kroz pro zor stropove kako promiu. Vrata su podrhtavala, a na svakom katu neto bi udno kljocnulo. ula su se i elina ueta kako zuje. - Ti stanuje u ovoj kui? ena radoznalo pogleda Monda. - Ne stanujem, gospodo. - Doao si u posjet prijateljima? - Ne, gospodo, eem. - Ah? ena ga je i dalje gledala. Imala je krupne, mirne i blage oi, pomalo vla ne. Otvori svoju torbicu i dade Mondu bombon u prozirnom papiru. Mondo je i dalje gledao kako katovi polako promi u. - Kako je to visoko, kao u avionu - ree. - Jesi li ve letio avionom? - O, nisam, gospodo, nisam jo. To mora da je lijepo. ena se ovla nasmijei. - Avion je, zna, bri od lifta. - Pa i vie leti! 12

- Da, mnogo vie! Dizalo je stiglo na vrh, zastenjalo i zatreslo se. ena izae. - Hoe li izai? - Neu - odgovori Mondo - odmah se vraam dolje. - A, tako? Dobro, kako god eli. Da side u prizemlje, treba samo da pritisne na ovaj predzadnji gumb, tu, vidi. Pazi da ne pritisne na crveni, to ti je zvono za uzbunu. I nasmijei se jo jednom prije nego to zatvori vrata. - Sretno! - Do vi enja! - dobaci joj Mondo. Kad je izaao iz zgrade, vidio je da je sunce visoko odskoilo, gotovo kao da je podne. Dani su brzo prola zili, od jutra do veeri. Jo bi bre prolazili kad ovjek ne bi pazio. Zato se i ljudima uvijek tako uri. ure se da obav e sve svoje poslove prije nego to zae sunce. O podne su ljudi grabili krupnim koracima po gra du. Izlazili su iz kua, ulazili u automobile, lupali vrati ma. Mondo bi im najradije bio doviknuo: ekajte! ekajte me! Ali nitko se nije obazirao na nj. Kako je i njemu srce prebrzo i prejako kucalo, zastaj kivao je u zakucima. Nepomino bi stajao, prekrienih ruku na prsima, i promatrao svjetinu kako hrli ulicom. Nisu vie izgledali onako umorni kao jutros. Brzo su i buno hodali, razgovarali i smijali se na sav glas. Meu njima je jedna starica polako ila nogostupom, sva pogrbljena, ne obazirui se ni na koga. Torba joj bila puna hrane i toliko teka da je na svakom kora ku dodirivala njome tlo. Mondo joj je priao i pomogao nositi torbu. uo je staricu ka ko teko die za njim. Starica je stala pred ulazom u sivu stambenu zgradu, i Mondo se poeo s njom penjati uza stube. Mislio je da mu je starica moda baka ili teta, ali nije razgovarao s njom jer je bila nagluha. Otkljuala je vrata na etvrtom katu i ot ila u kuhinju da odree kriku starog kuglofa. Kad je pruila kriku Mondu, primijetio je kako joj se ruke tresu. Podrhtavao joj je i glas kad mu je rekla: - Bog te blagoslovio! Kad je odmakao malo dalje niz ulicu, osjetio je kako se smanjio. Hodao je uz sam zid, ljudi su oko njega bili visoki kao drvee, dalekih lica, poput balkona na kua ma. Provlaio se medu tim gorostasima koji su grabili krupnim koracima. Klonio se ena visokih poput zvo nika, u golemim tokastim haljinama, i mukaraca iro kih poput hridi, u plavim odijelima i bijelim kouljama. Moda je to sve bilo od suneva svjetla to je uveavalo stvari i skraivalo sjene? Mondo se probijao medu nji ma, a opaali su ga samo oni koji su gledali preda se. Nije ih se ipak bojao, osim ovda -onda, kad bi morao prijei preko ulice. Ali traio je nekog po cijelom gradu, po parkovima, na plai. Nije bio sasvim naisto koga trai, ni zato, traio je samo onako nekoga da ga na br zinu priupita i da mu odmah zatim proita odgovor u oima: Hoete li me u svojiti?

Nekako u to vrijeme, kad su dani bili lijepi a noi duge i vrue, Mondo je upoznao Thi Chin. Izvukao se bio iz svog veernjeg skrovita pri dnu lukobrana. S kopna je puhao mlak, suh vjetar od kojeg bi se kosa nae lektrizirala i zapalile ume hrasta-plutnjaka. U brdima ponad grada Mondo je zapazio veliki bijeli dim kako se die put neba. Neko je vrijeme gledao brda obasjana suncem, a onda je poao puteljkom to vodi do njih. Bijae to kri vudav puteljak koji se ovdje-ondje pretvarao u stube od irokih etvrtastih betonskih stepenica. S obje strane puteljka protezali su se jarci puni suha lia i papiria.

13

Mondo se rado penjao uza stube. Stube su vodile uzbrdo u cik-cak liniji, bez urbe, kao da nikamo ne vode. Du puteljka dizali su se visoki kam eni zidovi na kojima su leale krhotine stakla, tako da ovjek nije pravo vidi o gdje se nalazi. Mondo se polako penjao uza stube za virujui u jarke nee li u njima otkriti togod zanimlji vo. Katkad bi naao koji novi, zahrdan avao, sliicu ili kakav n eobian plod. to se vie ovjek penjao, to je grad pod njim bivao plosnatiji, sa svim onim pravokutnim zgradama i ravnim ulicama kojima prolaze crveni i modri automobili. Pa i more se podno brda nekako spljotilo, svjetlucajui poput ploice od bijelog l ima. Mondo se s vremena na vrijeme okretao da sve to promatra kroz granje drvea i iznad zidova oko vila. Na stubama nije nikog sreo osim krupne tigraste make u jarku, koja je derala ostatke mesa iz zahrane limenke. Maka je leala potrbuke, poklopljenih uiju, i gledala Monda okruglim zjenicama u utim oima. Mondo je bez rijei proao mimo nje. utio je na le ima pogled njenih crn ih zjenica sve dok nije zamaknuo za zavoj. Neujno se penjao dalje. Iao je s noge na no gu klo nei se granica i sjemenki, beumno se uljao kao sje na. Te su stube bile prilino hirovite. as su bile strme, s kratkim i visokim stepenicama od kojih je ovjek gubio dah, a as su opet bile lijene i polagano se pruale izmeu posjeda i neobraenog zemljita. Kadto se ak ini lo da bi se stube najradije okrenule natrag i vratile. Mondu se nije urilo. I on se penjao u cik -cak liniji, od jednog do drugog zida. Zastajkivao je da zaviri u ja rak ili da otkine lie s drveta. Otrgnuo je list sa sta bla papra i izmrvio ga prstima da osjeti miris koji tipa za nos i oi. Brao je cvjetove kozje krvi i usisavao slatku kapljicu to se uhvatila na dnu aske. Ili je pak svirao na vlati trave to ju je drao meu usnama. Volio je hodati ovako, posve sam, po brdima. Kako se penjao uzbrdo, tako je sunevo svjetlo bivalo sve ue i ue, posve blago, kao da izvire iz lia biljaka i kamenja u starim zidovima. Svjetlo je obdan bilo proe lo svu zemlju i sad je izviralo iz nje, irilo svoju toplinu i nadimalo se. Na brdu nije bilo ni ive due, vjerojatno zato to je bilo kasno popodne, ali i zato to je ovaj dio grada bio pomalo naputen. Vile su se bile zavukle me u drvee, nisu bile turobne, ali bi se reklo da drijemaju, s onim svojim zahrdanim reetkastim ograd ama i oljutenim kapcima koji se ne zatvaraju dobro. Mondo je sluao cvrkut ptica na drveu i lako pucke tanje granja na vjetru. Najvie se ipak od svega izdvajalo cvranje cvraka, prodorno glasanje to se neprestano pomicalo. Reklo bi se da prati Monda ukorak. Na mahove bi se malko udaljilo, pa bi se vratilo toliko blizu da se Mondo okretao nee li ugledati gdjegod tog kuk ca. Ali cvranje bi se onda opet udaljilo, pa ponovo ja vilo pred njim, ili iznad zida, s njegova vrha. Mondo ga je i dozivao sviraju i na vlati trave. Ali cvrak se nije pojavljivao, radije se i dalje krio. Na samom vrhu brda oblaci su se opet pojavili, zbog vruine. Mirno su plovili na sjever, a kad bi proli is pred sunca, Mondo bi osjetio sjenu na licu. Boje su se mijenjale, pomica le, uto se svjetlo palilo, gasilo. Odavno se ve Mondo elio popeti na vrh ovog brda. esto ga je gledao iz svoga skrovita kraj mora, sa svim ovim njegovim drveem i lijepom svjetlou to blista na proeljima vila i svijetli na nebu poput aureo le. Upravo se zato htio popeti na ovo brdo to je puteljak sa stubama kanda vodio do neba i svjetlosti. Bijae to doista lijepo brdo, ponad samog mora, sasvim blizu oblaka, i Mondo ga je dugo gledao, ujutro, dok je jo bilo sivo i daleko, i uveer, pa i nou, kad bi se iskrilo od elektrinih svjetala. Sad je bio sretan to se penje na njega. U hrpe suha lia, du zidova, zavlaili su se dadev njaci. Mondo ih je pokuavao zaskoiti uljajui se prema njima, ali su ga oni svejedno uli i bjeali da 14

se sakriju u pukotine. Dozivao je pomalo dadevnjake zviduui kroza zube. Rado bi se domogao kojega. Vjerovao je da bi ga mogao pripitomiti i nositi u depu na hlaama. Lovio bi mu muhe da ima to jesti, a kad bi Mondo sjeo na sun ce, na plai, ili medu betonske blokove podno lukobra na, dadevnjak bi mu se izvukao iz depa i popeo se na rame. Tu bi nepomino sjedio i nadimao grlo, jer dadevnjaci na taj nain predu. Tad je Mondo stigao do vrata Kue zlatne svjetlosti. Mondo ju je sam tako nazvao kad je prvi put u nju stupio, i to joj je ime ostalo. B ijae to lijepa stara kua tali janskog tipa, obojena utonaranastom bojom, visokih prozora s rasklimanim rebrenicama i s kamenom terasom obraslom divljo m lozom. Oko kue nalazio se nevelik vrt, ali toliko zarastao u kupinu i korov da mu se nisu vidjele mede. Mondo je odgurnuo eljezna vrata i neujno poao alejom, posutom ljunkom to je vodila do kue. Iako je uta kua bila obina, neukraena tu katurom i maskaronima, Mondo pomisli da nikad nije vidio ovako lijepe kue . U zaputenom vrtu, ispred kue, rasle su dvije lijepe palme, diui se iznad krova pa im je lie, kad bi vjetar zapuhao, strugalo po ljebovima i crepovima. Oko pal mi je raslo gusto, tamno grmlje proarano velikim ljubiastim kupinama koje su puzle po zemlji poput zmija. Najljepe je ipak bilo svjetlo to je obavijalo kuu. Upravo je zbog njega Mondo odmah bio nadjenuo kui ime Kua zlatne svjetlosti. Sunevo svjetlo na izmaku popodneva imalo je vrlo blagu i mirnu boju, toplu boju poput jesenskog lia ili pijeska. To je svjetlo ovjeka oplakivalo i opijalo. Dok je polako iao poljunanim puteljkom, Mondo je osjeao kako ga svjetlo miluje po licu. Spavalo mu se i srce mu je usporeno kucalo. Jedva da je disao. Cvranje se cvrka iznova razleglo, kao da je cvrak izaao iz grmlja u vrtu. Mondo je zastao da oslune, a onda je polako produio prema kui, spreman da po bjegne ako se pojavi pas. Ali nigdje ni ive due. Oko njega su u vrtu biljke bile nepomine, lie im otealo od vruine. Mondo zade u gutik. Bauljao je ispod bunja, raz micao kupine. Zavukao se pod grmlje i iz tog svog skro vita promatrao utu kuu. Bilo je posve tiho, osim cvr anja i prodornog zujanja komaraca to su plesali oko njegove kose. Sjedei na zemlji, i spod kronje lovora, Mondo je netremice gledao u kuna vrata i stube u obli ku polumjeseca to su vodile do kamene terase. Iz pukotina izmeu stepenica iikljala je trava. Nakon ne kog vremena Mondo je legao potrbuke na zemlju, kao lovaki pas, i podnimio se. Bilo je ugodno ovako drijemati, podno drveta to je snano mirisalo, nedaleko od Kue zlatne svjetlosti, okruen sa svih strana toplinom i spokojstvom, uz pro dorno glasanje cvrka to se svaki as razlijegalo. Dok si spavao, Mondo, ti nisi bio tu. Otiao si nekamo, da leko od svoga tijela. Ostavio si svoje tijelo da spava na zemlji, na nekoliko metara od poljunenog puteljka, a ti si alabazao negdje drugdje. To je ono udno u svemu skupa. Tijelo ti je ostalo na zemlji i mirno disalo, vjetar je tje rao sjene oblaka preko tvog lica sklopljenih oiju. Tigrasti su ti komari plesali oko obraza, crni mravi pretraivali odjeu i ruke. Veernji vjetar mrsio ti je po malo kosu. Ali ti nisi bio tu. Ti si bio negdje drugdje, izgubio si se u toplom svjetlu ku e, u mirisu lovorova li a, u vlazi to je izbijala iz busenja zemlje. Pauci su po drhtavali na svojoj niti jer su se u to doba budili. Stari dadevnjaci, crno - uti, izvlaili su se iz svojih pukotina, penjali se po zidu kue i gledali te mirujui, dre i se razmaknutim prstima na apicama za zid. Svi su te gledali zato to su ti oi bile zatvorene. A negdje na dru gom kraju vrta, izmeu bunja kupina i grma boikovi ne, blizu starog suhog empresa, kukac -pilot neumorno je pilio, govorio ti, dozivao te. Ali ti ga nisi uo, ti si nekamo daleko otiao.

Tko si ti? - upita ga netko otrim glasom. 15

Pred Mondom je stajala ena, ali toliko sitna da je Mondo u prvi mah pomislio da to pred njim stoji dijete. Crna kosa bila joj podrezana uokrug oko lica, a imala je na sebi dugu modrosivu pregau. Smjekala se. - Tko si ti? Kad je Mondo ustao, bio je tek neto malo nii od nje. Zijevnuo je. - Spavao si? - Oprostite - ree Mondo. - Uao sam u va vrt, i bio sam nekako umoran, pa sam zaspao. Sad u ja odmah otii. - Zato bi odmah otiao? Ne svia ti se ovaj vrt? - Svia, vrlo je lijep - odgovori Mondo. Traio je na licu sitne ene kakav znak srdbe. Ali ona se i dalje smjekala. U prikiljenim se oima nazirao neobi an izraz, kao u make. Oko oiju i usta imala je duboke bore, i Mondo pomisli da je ta ena stara. - Doi pogledati kuu - ree mu. Popela se uz male stube u obliku polumjeseca i otvorila vrata. - Hajde doi! Mondo ue za njom u kuu. Naao se u velikoj, gotovo praznoj dvorani osvijetljenoj sa sve etiri strane svjetlom to je padalo kroz visoke prozore. Usred dvorane nalazio se drveni stol i stolice, na stolu je bio laki rani pladanj, a na njemu crni ajnik i alice bez drka. Mondo je ostao kao u kopan na pragu razgledajui dvoranu i prozore. Prozori su se sastojali od malih, kvadratnih, mutnih stakala, pa je svjetlo to je dopiralo kroz njih bilo jo toplije i zlatnije. Mondo nije nikad vi dio tako lijepu svjetlost. enica je stajala pred stolom i toila aj u alice. - Voli li aj? - Volim - odgovori Mondo. - Onda sjedi ovamo. Mondo polako sjedne na rub stolice i uzme piti aj. Napitak je bio takoer zlatne boje i vru, tako da mu je opekao usne i grlo. - Vru je - ree. enica ne ujno otpije gutljaj. - Nisi mi rekao tko si - ree mu ona. Glas joj zvuao kao umilna glazba. - Ja sam Mondo - odgovori Mondo. enica ga gledae smijeei se. Na stolici je bila jo nekako sitnija. - A ja sam Thi Chin. - Vi ste Kineskinja? - priupita je Mondo. enica odmahne glavom. - Ja sam Vijetnamka, a ne Kineskinja. - A je li vaa zemlja daleko? - Jest, vrlo, vrlo daleko. Mondo je popio aj i umor ga je proao. - A odakle si ti? Ti nisi odavde, je li da nisi? Mondo nije bio naisto to da joj odgovori. - Ne, ja nisam odavde - potvrdi. Odmakne uperke kose s lica prignuvi glavu. enica se neprestano i dalje smjekala, ali su joj se uske oi iznenada malko uznemirile. - Ostani jo malo - ree mu. - Nee valjda odmah otii? - Nisam smio ulaziti u va vrt - ree joj Mondo. - Ali vrata su bila otvorena, a bio sam i malo umoran. - Dobro je to si uao - jednostavno otpovrne Thi Chin. - Ja sam, zna, radi tebe ostavila vrata otvorena. - Onda ste vi znali da u ja doi? - priupita je Mondo. Ohrabrila ga je ta pomisao. 16

Thi Chin klimne glavom i prui Mondu kutiju od bijelog lima punu kolaia od badema. - Jesi li gladan? - Jesam - odgovori Mondo. Grickao je kolaie i promatrao velike prozore kroz koje je padalo svjetlo. - Ba je lijepo - ree. - A tko je sve ovo tako napravio? - To ti je sve od suneva svjetla - otpovrne Thi Chin. - Onda ste vi bogati. Thi Chin se nasmije. - To zlato nije niije. Gledali su lijepu svjetlost oko sebe kao u snu. - Tako je to i u mojoj zemlji - potiho e Thi Chin. - Kad sunce zalazi, nebo postane ovakvo, posve uto, sa crnim, sasvim laganim oblaiima, reklo bi se kao ptije perje. Zlatna svjetlost ispuni svu prostoriju i Mondo se osjeti nekako mirniji i ja i, kao da je popio vrui aj. - Svia ti se moja kua? - upita ga Thi Chin. - Svia, gospodo - odgovori Mondo. U oima mu se zrcalila boja sunca. - E pa, onda je ova moja kua i tvoja, kad god eli. Tako je Mondo upoznao Thi Chin i Ku u zlatne svjetlosti. Dugo je ostao u velikoj dvorani promatrajui prozore. Svjetlo je sjalo sve dok sunce nije posve zalo za brda. Pa ak su i onda zidovi u dvorani bili toliko proeti svjetlom da se inilo da se nikad nee ugasiti. Zatim je pao mrak i s ve je posivjelo, zidovi, prozori, Mondova kosa. I zahladnjelo je. Zenica je ustala da upali svjetiljku, a onda je odvela Monda u vrt da pro matraju no. Ponad drvea sjale su zvijezde i tanak po lumjesec. Te je noi Mondo spavao na jastucima, u dnu velike dvorane. Spavao je tu i drugih noi jer je zavolio tu kuu. Gdjekad je, kad bi po noi bilo vrue, spavao u vrtu, ispod lovora, ili na stubama ispred vrata. Thi Chin nije mnogo govorila, i moda je zato i nju zavolio. Nakon to ga je ona prvi put upitala kako se zove i oda kle je, nije ga vie nikad nita pitala. Samo bi ga uhvatila za ruku i pokazivala mu zanimljive stvari u vrtu i u kui. Pokazivala mu je kamenie neobinih oblika i oblina, lie drvea sa sitnim ilicama, palmine crvene sjemen ke, sitno bijelo i uto cvijee to raste medu kamenjem. Donosila mu je u ruci crne skarabeje i stonoge, a Mon do joj je zauzvrat davao koljke i galebova pera to ih je naao na morskoj obali. Thi Chin mu je davala svake veeri riu i zdjelicu na pol skuhanog crvenog i zelenog povra, i uvijek vrui aj u malim alicama bez drka. Pokatkad, kad bi pala mrkla no, Thi Chin bi uzela koju slikovnicu i ispripo vjedila mu kakvu staru priu. Bijae to duga pria to se zbivala u nekoj nepoznatoj zemlji, u kojoj ima spomeni ka sa iljastim krovovima, zmajeva i ivotinja koje znaju govoriti kao ljudi. Pria je bila tako lijepa da je Mondo nikad nije mogao sasluati do kraja. Usred prie bi za spao, a enica bi onda ugasila svjetlo i neujno izala iz dvorane. Ona je spavala na katu, u uskom sobiku. Kad se ujutro probudila, Mondo je ve bio otiao.

Na veini okolnih brda izbili su bili poari jer se bli ilo ljeto. Po danu su se vidjeli visoki stupovi bijelog dima to su prljali nebo, a po noi su se prijetei arila crvena svjetla nalik na ar cigareta. Mondo je esto ba cao poglede na poare dok je bio na plai, ili dok se penjao puteljkom i uza stube do kue Thi Chin. Jednog se popodneva, tovie, vratio ranije nego obino da opli jevi koro v oko kue, a kad ga je Thi Chin pitala to to radi, odgovorio joj je: - Ovo radim zato da vatri ne damo ovamo. Otkako je gotovo svake noi spavao u Kui zlatne svjetlosti, ili u njenu vrtu, nije se vie toliko bojao Cia pacanova sivoga kombija. Nije se vi e skrivao medu hridima, nedaleko od lukobrana. im bi svanulo, otia o bi se okupati u moru. Volio je bistro more izjutra, ne obinu huku valova kad bi mu glava bila pod vodom, i krianje 17

galebova na nebu. Zatim bi otiao do trnice da iskrca gdjekoju gajb u i napabiri voa i povra, koje bi potom odnio Thi Chin za veeru. Po podne bi otiao do Cige da porazgovara s njim. Cigo je sjedio na papuici vojnog vozila i snatrio. Nisu mnogo razgovarali, ali je Cigi bilo drago kad bi ga ugle dao. Poslije bi doao Kozak s bocom alkohola u ruci. Vjeito je bio pripit i svagda je dovikivao dubokim glasom: - Hej! Moj prijatelj Mondo! Kadto je dolazila i jedna ena, krupna i crvena u licu, vrlo svijetlih oiju, koja je znala itati pro laznici ma sudbinu iz dlana. Ali kad bi ona dola, Mondo bi otiao jer je nije volio. Potraio bi starog Dadu. Njega nije bilo lako nai jer se starac esto premjetao. Sjedio je na novinama, sa svojim utim, rupiastim koveiem pokraj sebe, pa su prolaz nici mislili da prosi. Obino bi ga Mondo naao pred kojom crkvom te bi sjeo do njega. Volio ga je slu ati jer je Dado znao mnogo pria o golubovima listonoama i o bijelim golubicama. Pripovijedao je o njihovoj postojbini, zemlji u kojoj ima mnogo drvea, mirnih rijeka, zelenih njiva i pitomog neba. Pokraj kua nalaze se iljaste kule pokrivene crvenim i zelenim crijepom, u kojima ive golubovi i golubice. Stari Dado pripovijedao je polaganim glasom, poput leta ptica nebom, ptica koje se kolebaju i krue oko sela. Ali nikom drugom nije o tome priao. Ljudi su se pomalo udili kad bi ugledali Monda kako sjedi sa starim Dadom pred crkvom. Zastali bi da pogledaju djeaka i starca s njegovim golubovima, i da vali im jo vie novia zato to su bili ganuti. Ali Mon do ne bi ostao dugo prosjaiti jer bi se uvijek nala koja ena kojoj to nije bilo po volji pa bi ga poela zapitkiva ti. Osim toga, trebalo je i pripaziti na Ciapacana. Da je u tom trenutku naiao sivi kombi, uniformirani bi ljudi bili zacijelo iz ali iz njega i odveli ga sa sobom. Moda bi odveli ak i starog Dadu s njegovim golubovima. Jednog je dana zapuhao jak vjetar pa je Cigo rekao Mondu: - Hajde da pogledamo nadmetanje zmajeva. Zmajevi su se nadmetali samo u nedjelju kad bi puhao jak vjetar. Rano su stigli na plau i zatekli ve djecu s njihovim zmajevima. Bilo ih je svakakvih i svakojakih boja, bilo ih je u obliku romba ili kvadrata, jednokrilnih i dvokrilnih, a na njima su bile naslikane glave raznih ivotinja. Ali najljepi je bio zmaj nekog pedesetogodinjaka na samom kraju plae. Bijae to zmaj u obliku velikog uto crnog leptira s golemim krilima. Kad ga je vlasnik pustio u zrak, svi su ljudi stali kao ukopani da ga gledaju. Veliki uto -crni leptir letio je neko vrijeme na nekoliko metara od mora, a onda ga je ovjek potegnuo za uzicu pa se zmaj propeo. Zatim mu je vjetar naduo krila i zmaj je poletio uvis. Popeo se visoko na nebo, da leko iznad mora. Platnena su mu krila pratala na vjetru. ovjek na plai nije se gotovo ni micao. Odmotao je do kraja namotanu uzicu i netremice pratio pogle dom uto -crnog leptira kako se ljulja iznad mora. Od vremena do vremena povukao bi ga za uzicu i uzeo je namotavati na kalem, a zmaj bi poletio jo vie. Sad je ve bio vii od svih dru gih, lebdio je nad plaom raire nih krila. Lebdio je na mjestu bez napora, na snanom vjetru, tako daleko od zemlje da se nije ni vidjela uzica kojom bijae vezan. Kad su mu prili Mondo i Cigo, ovjek je pruio Mondu kalem s uzicom i rekao mu: - Samo ga dobro dri! Sjeo je na pijesak i pripalio cigaretu. Mondo se borio s vjetrom. - Ako te prejako vue, popusti malo, a onda ga opet jae potegni! Mondo, Cigo i vlasnik zmaja drali su naizmjence zmaja u rukama sve do k ostali zmajevi nisu umorni po padali u more. Svi su ljudi zabaenih glava zurili uvis i pratili pogledom velikog uto - crnog leptira. Bijae to doista pravi ampion, nije bilo nijednog drugog koji bi mogao letjeti tako visoko i tako dugo. Zatim je, sasvim polagano, metar po metar, ovje k spustio velikog leptira. Zmaj je glavinjao na vjetru i ra zlijegalo se praskanje zraka u krilu i otro fijukanje uzi ce. 18

Bijae to najopasniji trenutak jer je uzica mogla pui od napona, pa se ovjek kretao namotavajui usput uzi cu na kalem. Kad se zmaj sasvim pribliio obali, ovjek je potrao i odjednom potegao za uzicu, pa je onda opet ispustio, a zmaj je sasvim polagano, poput zrakoplova, sletio na ljunak. Kako su bili umorni, ostali su sjediti na plai. Cigo je kupio hrenovke u pecivu pa su ih uzeli jesti promatra jui more. ovjek je priao Mondu o nadmetanju zma jeva na plaama u Turskoj, gdje su ljudi vezali britvice za rep svojih zmajeva. Kad bi zmajevi bili visoko na nebu, putali su ih da lete jedni protiv drugih ne bi li ih oborili na zemlju. Britvicama bi prerezali krila drugom zmaju. A jednom, bilo je to davno, on je ak uspio presjei u zraku britvicom uzicu jednom zmaju, koji je po tom odletio u daljinu, noen vjetrom poput suha lista. Na dane kad bi puhao jak vjetar, djeca su putala na st otine zmajeva uvis i plavo je nebo bilo puno raznobojnih tokica. - To je moralo biti lijepo - ree Mondo. - Jest, bilo je lijepo. Ali sad vie ljudi to ne znaju ra diti - ustvrdi ovjek. Ustane i umota velikog crno- utog leptira u foliju od plastike. - Drugi put u te nauiti kako se izrauje pravi zmaj - ree ovjek. - U rujnu je najbolje vrijeme za to, zmaj e ti letjeti kao ptica, skoro da ga nee morati ni dirati. Mondo pomisli da e on izraditi sasvim bijelog zma ja, poput galeba. Jo je nekog Mondo volio posjeivati od vremena do vremena. Bijae to brod koji se zvao Oksitonon. Prvi put ga je ugledao oko dva sata po podne, kad je sunce upiralo u vodu u luci. Brod je bio vezan za kej, medu ostalim brodovima, i ljuljukao se na vodi. Nije to nipo to bio velik brod kao oni koji imaju pramac nalik na njuku morskog psa i velika bijela jedra. Ne, Oksitonon je bio obina barka s debelim trupom i kratkim jarbolom sprijeda, ali je Mondu bio vrlo drag. Pitao je za nje govo ime nekoga tko je radio u luci, pa mu se i ime svidjelo. Poslije ga je esto obilazio, kad god bi se naao na tom kraju. Zastajkivao je na rubu keja i ponavljao nje govo ime na sav glas pjevuckajui: - Oksitonon! Oksitonon! Brod je potezao ue kojim bijae vezan, udarao o kej, otiskivao se. Oplata mu bila modra i crvena, s bijelim obrubom. Mondo je sjedio na keju pokraj koluta za koji brod bijae vezan, gledao Oksitonon i jeo naranu. Pro matrao je i odbljeske sunca na vodi, mlitave valove to su mu pomicali trup. Reklo bi se da se Oksitonon dosa uje zato to nikad ne isplovljava. Zato je jednom Mondo skoio na brod. Sjeo je na drvenu klupu na krmi i ekao osjeajui pod sobom gibanje valova. Brod se pola ko njihao, pomalo okretao i udaljavao, a ue mu kripa lo. Mondo bi bio najradije zaplovio njime, onako na sumce, na puinu. Kad bi plovio uz lukobran, pozvao bi ribia Giordana da se popne na brod, pa bi zajedno ot plovili put Crvenog mora. Mondo je dugo tako sjedio na krmi, promatrao od bljeske sunca i jata siun ih ri bica to su se kretale treperei u vodi. Kadikad bi zapjevao brodu pjesmu, pje smu koju je sam sroio: Oksitonone, Oksitonone, Oksitonone, Uskoro emo otploviti-viti-viti, Pa emo ribariti, Pa emo ribariti Srdele, raie i tune, tune, tune! Nakon toga je jo malo etao po kejovima, oko trgovakih brodova, jer je imao i jednu prijateljicu dizalicu. Svata se moglo vidjeti, posvuda, po ulicama, na plai i na tratinama. Mondo nije ba volio mjesta na kojima ima mnogo ljudi. Vie je volio otvo rene prostore, odakle je pucao pogled nadaleko, zaravanke, molove to vode daleko u more, ravne avenije

19

po kojima voze kamioni-cisterne. Na takvim je mjestima nailazio na ljude s kojima je mogao razgovarati, koje je mogao priupitati: - Ho ete li me usvojiti? Bijahu to sve pomalo sanjari to su hodali s rukama na leima i mislili na neto drugo. Bilo je meu njima astronoma, profesora povijesti, glazbenika, carinika. Naao bi se i pokoji slikar amater koji je slikao brodove, drvee, zalazak sunca, sjedei na stolcu na sklapanje. Mondo bi zastao pokraj njega i gledao ga kako slika: - Svia ti se? Mondo klimne glavom. Zatim pokae na jednog o vjeka sa psom u daljini. - A hoete li i njih naslikati? - Hou, ako ba eli - odgovori mu slikar. Najtanjim kistom naslika na platnu malu crnu silhuetu to je vie nalikovala na kukca nego na ovjeka. Nakon kra eg razmiljanja, Mondo ga priupita: - A znate li narisati nebo? Slikar prestane slikati i zagleda se zaueno u njega. - Nebo? - Da, nebo, s oblacima, sa suncem. To bi bilo lijepo. Slikar se nije nikad tome dosjetio. Pogleda nebo iznad sebe i nasmije se: - Ima pravo, na sljedeoj mojoj slici bit e samo nebo. - S oblacima i sa suncem? - Da, sa svim oblacima i suncem to sve obasjava. - To e biti lijepo - pohvali ga Mondo. - Volio bih to odmah vidjeti. Slikar pogleda uvis. - Poet u sutra ujutro. Nadam se da e biti lijepo vrijeme. - Hoe, sutra e biti lijepo, a nebo e biti jo ljepe nego danas - re e Mondo, jer je pomalo znao pogaati kakvo e biti vrijeme. Bijae tu i jedan ovjek koji je opletao stolice slamom. Mondo je esto po podne odlazio k njemu. ovjek je radio u dvoritu jedne stare stambene zgrade, uz unuica koji se zvao Pipo i koji je sjedio do njega u prevelikom sakou. Mondo je rado gledao majstora kako radi, jer je to bio star ovjek koji je, meutim, vrlo brzo pomicao prstima prepleui i veui slamke. Njegov je unuk nepomino sjedio do njega, u sakou velikom po put ogrtaa, i Mondo se pomalo zabavljao s njim. Donosio mu je stvari koje je naao u etnjama, neobine oblutke s plae, snopie aloji, koljke dagnji, ili aku li jepih, zelenih i plavih krhotina stakla koje je more ispoliralo. Pipo je uzimao u ruke kamenie i dugo ih razgledao, a onda ih trpao u depove na sakou. Nije znao govoriti, ali ga je Mondo volio zato to je sjedio nepo mino uz djeda, u sivom sakou koji mu je dopirao do glenjeva, a ruke mu se u rukavima nisu ni vidjele, kao Kinezima u njihovoj odjei. Mondo je volio sve one koji su znali sjediti nepomino i bez rijei na suncu, i koji su imali pomalo sanjarske oi. Poznavao je svu silu ljudi ovdje, u ovom gradu, ali nije imao mnogo prijatelja. Najradije je susretao one kojima su se oi krijesile i koji su se smj ekali kad bi ga ugledali, kao da su sretni to su ga sreli. Tad bi on zastao i porazgovarao s njima, postavio bi im pokoje pitanje o moru, o nebu ili o pticama, i ljudi bi se rastali s njim po sve preobraeni. Mondo im nije postavljao teka pita nja, nego ona na koja su ljudi zaboravili, na koja ve godinama nisu mislili, kao, na primjer, zato su boce zele ne, ili otkud zvijezde repatice? Reklo bi se da su ljudi poodavno ekali takvu rije, svega rije - dvije, da ih tako uju, na uglu ulice, i da je Mondo znao iznai ba takve rijei. Vana su bila i pitanja, jer ljudi ne znaju vie dobro postavljati pitanja. Mondo je to znao, upravo kad je trebalo, kad ih nitko nije oekivao. Ljudi bi zastali na trenutak, porazmislili i pogled bi im se malko zamutio, jer su se sjetili da su i oni nekad nekog to isto pitali. Mondo je posebice jednu osobu rado susretao. Bija e to mladi, prilino visok i snaan, sav rumen, plavih oiju. Bio je u tamnoplavoj odori i nosio je veliku ko nu

20

torbu punu pisama. Mondo ga je esto susretao, ujutro, na onom puteljku sa stubama to su vodile do vrha brda. Kad ga je prvi put priupitao: - Imate li moda za mene koje pismo? - mladi se na smijao. Ali Mondo ga je susretao svakog dana i svaki put bi mu priao i postavio isto pitanje: - A danas? Imate li moda danas pismo za mene? Tad bi mladi otvorio torbu i proeprkao po njoj. - E, da vidimo... Kako se ono zove? - Mondo - odgovorio bi Mondo. - Mondo... Mondo... Ne, danas nema pisma za tebe. Katkad bi ipak izvadio iz torbe nekakav prospekt ili reklamu i pruio to Mondu. - Gle, gle, danas je stiglo neto za tebe. Pa bi mu namignuo i produio dalje. Jednog je dana Monda spopala elja da pie pisma, pa je nakanio potraiti nekoga da ga naui itati i pisati. Hodao je po gradskim ulicama, oko parkova, ali je bila velika ega pa nigdje nije bilo potanskih umirovljeni ka. Traio je i dalje i tako je doao do mora. Sunce je dobro pripeklo, na oblucima na plai svjetlucala su zrnca soli. Mondo je gledao djecu kako se igraju uz samo more. Bili su u majicama neobinih boja, crvenim kao rajica i zelenim kao jabuka, pa su moda zato vritala na sav glas igrajui se. Ali Mondo im se nije htio pridru iti. Nedaleko od drvena zdanja na privatnoj plai Mo ndo opazi starca kako izravnava plau dugakim grabljama. Bijae to doista vrlo star ovjek u plavim, ispranim i umrljanim kratkim hlaama. Tijelo mu bilo boje re peena kruha, a koa sva naborana i izbrazdana, poput koe starog slona. Sta rac je polako v ukao dugake gra blje po oblucima, od dna do vrha plae, ne obazirui se na djecu ni na kupae. Sunce mu je odsijevalo na leima i nogama, a znoj curio niz lice. Ovda -onda bi zastao, izvadio rupi iz depa na kratkim hlaama i obrisao njime lice i ruke. Mo ndo je sjedio naslonjen na zid suelice starcu. Dugo je ekao, sve dok ovjek nije pograbljao svoj dio plae. Kad je starac doao sjesti uza zid, pogledao je Monda. Oi su mu bile posve svijetle, blijedosive, nalik na dvije rupe na preplanulom licu. Podsje ao je pomalo na Indijca. Pogledao je Monda kao da je pogodio njegovo pita nje. Ree mu samo: - Zdravo! - Volio bih kad biste me nauili itati i pisati, molim lijepo - ree Mondo. Starac je stao kao ukopan, ali se ne bi reklo da je za uen. - Ne ide u kolu? - Ne idem, gospodine - odgovori Mondo. Starac je sjeo na plau i naslonio se leima na zid, okrenut licem suncu. Zagledao se preda se, s vrlo mir nim i blagim izrazom na licu, unato prastu nosu i bo rama usje enim u obraze. Gledao je Monda kao da gle da kroz njega, zato to su mu arenice bile onako svijetle. Zatim mu se u pogledu pojavi veseo izraz te ree: - Rado u te nauiti itati i pisati ako ti je ba do toga stalo. - Glas mu bijae kao i o i, posve miran i dalek, kao da se boji da ne govori preglasno. - Zar zbilja ba nita ne zna? - Ne znam, gospodine - odgovori Mondo. ovjek izvadi iz torbe za kupanje stari noi sa crvenim drkom i uzme urezivati slova u plosnate oblutke. Istodobno je govorio Mondu o svemu to se krije u slo vima, o svemu to se na njima moe vidjeti kad ih ovjek gleda i slua. Govorio je o slovu A koje izgleda kao velika muha s krilcima sklopljenim unatrag; o slovu B koje je smijeno sa svoja dva trbuha; o slovima C i D koja su nalik na polumjesec i polovicu mjeseca; o slovu O koje je kao pun mjesec na tamnom nebu. Slovo H je visoko, nalik na ljestve kojima se penje na drvee i na krovove kua; slova E i F nalikuju na grablje i na lopa tu, a slovo G je debeljko to sjedi u naslonjau; slovo I plee na vrcima prstiju, a glavica mu se klati pri sva kom skoku, dok se slovo J ljulja; a slovo K je slomljeno poput starca, slovo R grabi krupnim koracima kao voj nik, a slovo Y 21

stoji s rukama podignutim uvis i vie: U pomo! . Slovo L je stablo na obali rijeke, slovo M je planina; slovo N stoji umjesto imena i pozdravlja ljude rukom, slovo P spava na jednoj nozi, a slovo Q sjedi na svom repu; slovo S je oduvijek bilo zmija, a slovo Z munja; slovo T je lijepo, poput jarbola na brodu, slovo U je nalik na vazu; slova V i W su ptice, ptice u letu; a slovo X je krii, da ovjek neto ne zaboravi. Starac je noiem urezao slova u oblutke i pore ao ih pred Monda. - Kako se ti zove? - upita ga. - Mondo - odgovori mu Mondo. St arac odabere nekoliko oblutaka pa im doda jo je dan. - Evo pogledaj. Ovdje sad pie tvoje ime. - Kako je to lijepo! - usklikne Mondo. - Tu je jedna planina, mjesec, netko tko pozdravlja polumjesec i jo jedan mjesec. Otkud toliko mjeseci? - Takvo ti je ime, nita drugo - ree starac. - Ti se jednostavno tako zove. I opet pokupi oblutke. - A vi, gospodine? ega sve ima u vaem imenu? Starac poslae oblutke jedan za drugim, a Mondo ih uzme i pore a pred sobom. - Tu je jedna planina - re e. - Da, to je planina na kojoj sam se rodio. - Ima i jedna muha. - Moda sam ja nekad bio muha, mnogo prije nego to sam postao ovjek. - Tu je i jedan ovjek koji stupa, vojnik. - Nekad sam i ja bio vojnik. - Tu je i polumjesec. - On mi je sjao kad sam se rodio. - I grablje! - Evo ih! ovjek pokae na grablje odloene na plai. - A ima i jedno stablo uz rijeku. - Da, moda u se i ja vratiti na svijet u tom obliku kad umrem, kao nepomino stablo uz lijepu rijeku. - Kako je lijepo kad ovjek zna itati - ree Mondo. - Volio bih nauiti sva slova. - Nauit e ti i pisati - ree mu starac i dade mu noi. Mondo je zatim dugo urezivao slova u oblutke na plai, a onda ih skupljao da vidi koja su imena na taj na in n astala. Uvijek je tu bilo mnogo slova O i I jer je njih najvolio. Volio je i slova T, Z i ptice V i W Starac proi ta: - OVO OWO OTTO IZTI Obojica se nasmiju tim skupovima slova. Starac je znao i mnogo drugih pomalo udnih stvari o kojima je govorio blagim glasom promatrajui more. Priao je o nekoj stranoj zemlji, vrlo dalekoj, s onu stra nu mora, vrlo velikoj zemlji u kojoj su ljudi lijepi i blagi, u kojoj nema ratova i u kojoj se nitko ne boji smrti. U toj zemlji ima jedna rijeka iroka kao more, i ljudi se u njoj kupaju svake veeri, kad zalazi sunce. Dok je pripovije dao o toj zemlji, starev je glas bio jo blai i polaganiji, a svojim je blijedim oima gledao jo dalje, kao da je ve ondje, na obali te rijeke. - Bi li i ja mogao s vama? - upita ga Mondo. Starac mu stavi ruku na rame i ree: - Da, povest u te sa sobom. - A kad emo krenuti? - Ne znam. Kad skucam dovoljno para. Za godinu dana, moda. Ali povest u te svakako sa sobom.

22

Poslije je starac opet dohvatio grablje i nastavio gra bljati malo dalje na plai. Mondo je potrpao u dep oblutke sa svojim imenom, mahnuo rukom prijatelju i otiao dalje. Sad je otkrivao mnoge znakove posvuda, ispisane na zidovima, na vratima i na metalnim ploama. Opaao ih je hodajui po gradu i usput prepoznavao neke od njih. Na betonskom ploniku primijetio je ova urezana slova: N E RADAN A Ali ovo je bilo teko odgonetnuti. Kad je pala no, Mondo se vratio u Kuu zlatne svjetlosti. Poveerao je s Thi Chin u velikoj dvorani riu s povrem, a zatim izaao u vrt. ekao je da za njim dode i sitna enica, pa su sasvim polagano etali poljunenom stazom dok se nisu nali okrueni sa svih strana dr - veem i grmljem. Thi Chin uhvati Monda za ruku i tako je snano stisne da ga zaboli. Ipak je bilo lijepo etati tako u noi bez svjetla pipajui nogom pred sobom da ne padnu, vodeni samo kripom ljunka pod potplati ma. Mondo je sluao prodornu pjesmu skrivena cvrka i osjeao mirise bunja to je irilo svoje lie u noi. Taj je miris pomalo udarao u glavu, pa mu je enica u hodu snano stiskala ruku da joj se ne zavrti u glavi. - Nou sve tako lijepo mirie - ree Mondo. - To je zato to se nita ne vidi - potvrdi Thi Chin. - ovjek bolje njui i bolje uje kad ni ta ne vidi. - Najednom zastane na stazi i nadoda: - Pazi, sad emo ugledati zvijezde. Prodorno je cvranje odjeknulo sasvim blizu, kao da je cvrak pao s neba. Pomolile su se zvijezde, jedna za drugom, slabano treperei u vlanoj no i. Mondo ih je gledao zabaene glave, suspreui dah. - Lijepe su. A govore li one to, Thi Chin? - Da, tota govore, samo ih mi ne razumijemo. - Ne razumiju ih ni oni koji znaju itati? - Ne, ni oni ih, Mondo, ne razumiju. Ljudi ne razumiju to govore zvijezde. - Moda priaju o onome to e se tek zbiti, nakon dugog vremena? - Da, ili moda priaju prie jedne drugima? I Thi Chin je netremice gledala zvijezde snano stiui Mondu ruku. - Moda govore jedne drugima kojim putem treba da idu, koje zemlje da obiu. Mondo porazmisli. - Kako samo jarko sjaje. Moda su to due? Thi Chin je htjela vidjeti lice Mondu, ali je bio mrkli mrak. Tad odjednom zadrhti kao da se neeg prepala. Pritisne Mondu ruku na svoja prsa i nasloni se obrazom na njegovo rame. Glas joj bijae vrlo neobian i tuan, kao da je neto boli. - Mondo, Mondo... Ponavljala je njegovo ime priguenim glasom i sva se tresla. - to vam je? - upita je Mondo. Nastojao ju je umiriti ri jeima. - Ja sam ovdje uz vas, nikud ne idem, neu nikamo otii. Nije vidio lice Thin Chin, ali je slutio da plae i da se zato trese. Ona se malko odmakne od njega, da Mondo ne osjeti da plae. Oprosti, zbilja sam glupa, htjede mu rei, ali ne mogae ni rijei izustiti. - Ne tugujte - ree joj Mondo i odvue je na drugi kraj vrta. - Hodite da pogledamo gradska svjetla. Otili su zajedno do mjesta s kojeg su ugledali veliko ruiasto svjetlo u obliku gljive iznad drvea. Proleti ak i zrakoplov mirkaju i svjetlima, pa se oboje nasmiju. 23

Zatim su sjeli na poljuneni puteljak ne isputaju ruku jedno drugome. enica je zaboravila na svoju tugu i ponovo tiho progovorila ne razmiljajui o ono me to govori. I Mondo je govorio, a cvrak je prodorno cvrao u svom skrovitu usred kronje. Mondo i Thi Chin ostali su dugo tako sjediti, sve dok im nisu oteale vje e. Tad su oboje zaspali na zemlji, a vrt se polako, polako ljuljao, kao pontonski most.

P osljednji put je to bilo na poetku ljeta. Mondo je neujno otiao u zoru. Siao je bez urbe nizbrdo, niz puteljak sa stubama. Drvee i trava bijahu pokriveni ro som, a nad morem bijae neka vrsta magle. Sred velikih listova slaka visila je kap vode i sja la kao dijamant. Mondo je priao slaku, okrenuo list i popio kap svjee vode. Bijahu to zapravo sitne kapljice, ali su mu se u ustima i tijelu irile i taile mu ed. Suhi kameni zidovi s obje strane puteljka bijahu ve mlaki. Dadevnjaci su se izvukli iz svojih pukotina da gledaju sunevo svjetlo. Mondo je siao sve do mora i nakanio sjesti na svoje mjesto na pustoj plai. U ovo doba dana nije tu bilo ni kog ivog do galebova. Plutali su na vodi uz obalu ili se gegali po ljunku. Otvarali su kljunove i kriali. Poletjeli bi, zaokruili nad plaom i malo dalje opet otpoinu - li. Galebovi su se ujutro uvijek udno glasali, kao da se dozivaju prije nego to e poletjeti. Kad je sunce malko odskoilo na rumenom nebu, kandelabri su se ugasili i grad je zabrujao. Bijae to neko daleko brujanje to je dopiralo iz ulica izmeu vi sokih stambenih zgrada, teko brujanje to je treperilo medu oblucima na plai. Motocikli su jurcali po aveni jama zujei poput bumbara i odnosei mukarce i ene u vjetrovkama i vunenim kapama. Mondo je nepomino sjedio na plai ekajui da sunce zagrije zrak. Oslukivao je udaranje valova o ljunak. Volio je ovo doba dana jer nikog nije bilo kraj mora, samo on i galebovi. Tad je mogao razmiljati o svim onim ljudima iz grada, o svima onim a koje e danas sresti. Razmiljao je o njima promatrajui more i nebo, i i nilo mu se da su ljudi u isti mah vrlo daleko i vrlo blizu, da sjede oko njega. Reklo bi se da je dovoljno da ih po gleda da bi postojali, a im bi odvratio pogled, nije ih vie bilo. Mondo je na pustoj plai razgovarao s ljudima. Raz govarao je s njima na svoj nain, bez rijei, ali im je upuivao signale; signali su odlazili do njih, tamo gdje su oni bili, mijeajui se s hukom valova i sa svjetlom, i lju di su ih primali a da nisu znali odakle dolaze. Mondo je mislio na Cigu, na Kozaka, na onoga to oplee slamom stolice, na Rosu, na pekaricu Idu, na ampiona djejih zmajeva ili na onog starca koji ga je nauio itati, i svi su ga oni uli. uli su neto kao hujanje u uima, il i neto kao zujanje zrakoplova, i pomalo odmahivali glavama jer im nije bilo jasno to je to. Mondu je bilo drago to moe tako razgovarati s njima i upuivati im signale preko mora, sunca i neba. Poslije je Mondo etao po plai. Otiao je sve do dr venog zdanja na privatnoj plai. Potraio je ispod pot pornog zida oblutke u koje je starac bio urezao pojedi na slova. Nije ve nekoliko dana bio tu, pa su sol i svje tlo bili napola izbrisali slova s oblutaka. Otrim je kremenom poja ao slova i razmjestio oblutke na rubu zida tako da je ispisao svoje ime, na ovaj nain: M / O \ D-N To je uinio zato da mu starac proita ime kad ova mo do e, da zna da je bio ovdje. \ O /

24

Taj dan nije bio kao drugi jer je netko nedostajao u gradu. Mondo je traio starog prosjaka s golubovima i srce mu je lupalo, jer je ve znao da ga nee nai. Traio ga je posvuda, po ulicama i uliicama, na trgu, pred crkvama. elio ga je poto -poto vidjeti . Ali noas je sivi kombi proao kroz ulice i uniformirani su ljudi odveli sa sobom starog Dadu. Mondo je nastavio bez predaha posvuda traiti Dadu. Srce mu je sve snanije lupalo dok je trkom obi lazio jedno njegovo skrovite za drugim. Pretraio je sva m jesta na kojima se stari prosjak zadravao, zakut ke u kolnim ulazima, stubita, fontane, parkove, ulaze u stare stambene zgrade. Ponekad bi spazio na ploniku stare novine i pogledao oko sebe na sve strane, kao da e stari Dado sjesti tu negdje opet na zemlju. Na kraju je Kozak rekao Mondu to se dogodilo. Mondo ga je sreo na ulici, nedaleko od trnice. Teko se kretao pridravajui se rukom za zid jer je bio treten pijan. Ljudi su zastajkivali i gledali ga smijui se. Ostao je ak i bez svoje harmonike, netko mu ju je ukrao dok je on mamuran spavao. Kad ga je Mondo upitao gdje je stari Dado sa svojim golubovima, askom se tupo, bezizraajno zagledao u njega, a onda je samo promumljao: - Ne znam... Odveli su ga noas... - Kamo su ga odveli? - Ne znam... U bolnicu. Kozak se upinjao iz petnih ila da produi dalje. - ekajte! A golubovi? Jesu li i njih odnijeli? - Golubovi? Kozak ga nije razumio. - Bijele golubice! - A, da, ne znam... - Kozak slegne ramenima. - Ne znam to su s njima napravili... Moda e ih pojesti... I nastavi glavinjati du zida. Tad odjednom Mondo osjeti silan umor. Htjede se vratiti do mora, sjesti na plau i zaspati. Ali plaa je bila predaleko, nije vie imao snage. Moda se ve predugo nije poteno najeo, ili je moda posrijedi strah? inilo mu se da mu sva ta buka odjekuje u glavi i da gubi tlo pod nogama. Potraio je na ulici, na nogostupu, mjesto na koje e sjesti i nasloniti se leima na zid. Sve je neto ekao. Malo dalje bila je trgo vina pok ustvom, s velikim izlo gom od kojeg se odbijalo svjetlo. Ostao je nepomino sjediti, nije vidio ak ni noge ljudi to prolaze mimo njega i gdjekad zastajkuju. Nije sluao to ljudi govore. Osjeao je kako mu sve tijelo obuzima nekakva ukoenost to ga pod ilazi kao hladnoa, od koje su mu usne odrvenjele a oi se ukoile. Srce mu nije vie lupalo; sad je bilo daleko i kucalo posve slabo, polako mu se micalo u prsima, kao da e stati. Mislio je na sva ona svoja dobra skrovita, na sva ona skrovita koja je p oznavao na morskoj obali, meu bijelim hridinama, oko lukobrana, ili u vrtu Kue zlatne svjetlosti. Mislio je i na brod Oksitonon koji se upinje da se odvee od keja, jer eli otploviti do Crvenog mora. Ali u isti mah kao da nije vie mogao napustiti ovo mjesto na nogostupu, ovaj komadi zida, kao da vie nije mogao dalje. Kad su mu se ljudi obratili rijeima, Mondo nije po digao glavu. Ostao je nepomino sjediti na nogostupu, ela naslonjena na podlaktice. Sad su noge prolaznika stajale pred njim u polukrugu, kao onda kad je Cigo izvodio svoju maioniarsku predstavu. Mondo pomi sli da bi bilo bolje da odu dalje, da produe svojim pu tem. Gledao je kako pred njim stoje sve te noge, muke debele kone cipele, enske sandale visokih peta. uo je glasove kako govore neto iznad njega, ali nije razu mio to govore. - ... Telefonirati... - govorio je netko. Komu telefonirati? Mondo pomisli da se pretvorio u psa, starog psa ride dlake to spava sklupan na uglu nogostupa. Nitko ga 25

ne moe vidjeti, nitko ne moe obratiti pozornost na starog utog psa. I dalje ga je podilazila hladnoa, pola gano, u svim udovima, u utrobi, sve do glave. Tad je stigao Ciapacanov sivi kombi. Mondo ga je u polusnu uo kako je st igao, uo je konice kako su zakripale, i vrata kako se otvaraju. Ali njemu je ve bilo svejedno. Noge su se ljudi oko njega malo povukle i Mondo je ugledao mornarski plave hlae i crne cipele debelih potplata kako mu se primiu. - Jesi li bolestan? uo je glasove uniformiranih ljudi. Odjekivali su kao da dolaze iz daljine od vie tisua kilometara. - Kako se zove? Gdje stanuje? - Ide s nama? Mondo pomisli na brda to gore posvuda oko grada. Uini mu se da sjedi kraj ceste i da vidi gorua polja, ve like crvene plamenove, i da os jea vonj upaljene smole i bijelog dima to se die put neba; vidio je ak i crvena vatrogasna kola kako stoje u ipraju, i dugaka gume na crijeva kako se odmotavaju. - Moe li hodati? Ljudi uhvate Monda ispod pazuha i podignu ga kao lak teret, pa ga p onesu do kombija na kojem bijahu otvorena stranja vrata. Mondo osjeti kako nogama za pinje za tlo, za stube na papuici, ali to kao da i nisu bile njegove noge, nego drvene i priarafljene noge mario netske lutke. Zatim su se vrata zalupila za njim i kombi je krenuo kroz grad, po posljednji put. Nakon dva dana sitna enica Vijetnamka ula je u ured policijskog predstojnika. Bila je blijeda, umornih oiju, jer nije spavala. ekala je Monda dvije noi, a po danu ga traila u cijelom gradu. Predstojnik ju je ravno duno pogledao. - Jeste li vi u rodu s njim? - Ne, nisam - odgovori Thi Chin. Traila je rijei. - Ja sam mu... prijateljica. Dola je odjednom jo nekako manja, gotovo kao di jete, unato borama na licu. - Znate li moda gdje je? Predstojnik je pogleda, nije se urio da joj odgovori. - U sirotitu - odgovori joj napokon. enica ponovi kao da ne razumije to to znai: - U sirotitu... - A onda umalo da ne vikne: - Ama, nije mogue! - to nije mogue? - priupita je predstojnik. - Ali zato? to je uinio? - Rekao nam je da nema obitelji, pa smo ga tamo smjestili. - Nemogue! - ponovi Thi Chin. - Pa vi niste svjesni... Predstojnik je odmjeri strogim pogledom. - Vi niste svjesni to govorite, gospo o - ree joj. - Dijete bez obitelji, bez stalnog prebivalita, koje se potuca po ulicama s odrpancima, prosjacima, pa moda i gorim oloem! Koje ivi kao divljak, koje jede bilo to, spava bilo gdje! Uostalom, ljudi su nas ve bili upozorili na njega, alili su nam se, pa smo ga ve neko vrijeme traili, ali je bio lukav, sakrivao se! Bilo je vrijeme da se tome stane na kraj. enica je netremice gledala preda se i sva se tresla. Predstojnik se malo smeka. - A vi... vi ste se, gospo o, brinuli za njega? Thi Chin zaklima glavom. - ujte, ako vi elite preuzeti brigu o tom malom, ako elite da vam se povjeri skrbnitvo nad njim, to se svakako moe urediti. - Neka ga odmah puste... - Ali zasad mora jo ostati u sirotitu, sve dok mu se stanje ne popravi. Ako elite preuzeti brigu o njemu, morate predati zahtjev, prikupiti dokumente, a to se ne moe uraditi preko noi. Thi Chin je traila u glavi rijei, ali nije mogla ni be knuti. - Zasad treba prepustiti vlastima da ureduju. To dijete... kako se, uostalom, zove? 26

- Mondo - odgovori Thi Chin. - Ja... - To je dijete na promatranju. Njemu je potrebna njega. U sirotitu e se pobrinuti za njega, utvrdit e mu identitet. Znate li da on u tim godinama jo ne zna ni itati ni pisati, da nije nikada ni iao u kolu? Thi Chin zausti da progovori, ali je izda glas. - Mogu li ga vidjeti? - protisne napokon. - Da, svakako. - Predstojnik ustane. - Za koji dan, kad mu bude bolje, moi ete ga posjetiti, moete zatrait i od ravnatelja odobrenje. - Ali danas! - ree Thi Chin. Ponovo je povikala promuklim glasom: - Danas, danas ga jo moram vidjeti. - Ne, to je nemogue. Moi ete ga vidjeti tek za e tiri-pet dana. - Ama, molim vas! Vano je da ga odmah vidim! Predstojnik otprati Thi Chin do vrata i ponovi: - Tek za etiri -pet dana. - Ipak se, u trenutku kad joj otvori vrata, predomisli: Dajte mi vae ime i adresu da vam uzmognemo javiti. I zapie podatke u stari notes. - Dobro. Nazovite me za dva dana pa da ponemo prikupljati dokumente. Ali sutradan je predstojnik doao osobno k Thi Chin. Otvorio je vrtna vrata i poao poljunenom alejom do ulaza u kuu. Kad mu je Thi Chin otvorila vrata, uao je gotovo na silu i razgle dao veliku dvoranu. - Va Mondo... - progovori. - to je s njim? - upita ga Thi Chin. Bila je jo bijeda nego prije dva dana, i podigla je u strahu pogled do predstojnikova lica. - Otiao je. - Otiao? - Da, otiao, nestao. Ispario! Policajac je iznad glave Thi Chin razgledao unutranjost kue. - Da ga niste moda vidjeli? Nije dolazio ovamo? - Nije! - uzvikne Thi Chin. - Zapalio je svoj madrac u bolnici i iskoristio nastalu guvu da pobjegne. Mislio sam da ste ga mo da vidjeli, da je ovamo navratio? - Nije, nije! - ponovo uzvikne Thi Chin. Sijevala je oima od gnjeva. Predstojnik ustukne pred njom. - ujte, ja sam odmah doao da vas obavijestim. Tog deka treba pronai prije nego to poini kakve druge gluposti. Predstojnik side niza stube u obliku polumjeseca. - Javite mi ako doe k vama. Zaputi se poljunenim puteljkom do vrtnih vrata i dovikne: - Rekao sam vam neki dan da je to mali divljak. Thi Chin je stajala na pragu kao ukopana. Suze su joj navrle na oi a grlo joj se stisnulo tako da nije mogla ni disati. - Vi niste nita razumjeli, nita! - progovori tiho za se, dok je predstojnik zatvarao vrata za sobom i kretao krupnim koracima niz puteljak sa stubama do svog crnog automobila. Tad je Thi Chin sjela na bijele stube i dugo nepomino sjedila ne obazirui se na zlatnu svjetlost to je upra vo ispunila praznu veliku dvoranu, ni na prodorno cvr anje sakrivenog cvrka. Plakala je neko vrijeme a da nije znala da pla e, i suze su joj se kotrljale do vrha nosa i kapale na plavu pregau. Znala je da se dijete pepelja ste kose nee vratiti ni sutra ni bilo koji drugi dan. Ljeto samo to nije poelo, a ipak je bilo nekako hladno. Svi smo to osjetili ovdje, u naem gradu. L judi su odlazili i dolazili, kupovali i prodavali, automobili su i dalje vozili po ulicama i aven ijama diui veliku buku brektanjem svojih motora i trubljenjem. S vremena na vrijeme proletio 27

bi vedrim nebom zrakoplov ostavljajui za so bom dugu bijelu brazdu. Prosjaci su i dalje prosili u za kucima na ulici, pred vratima opine i crkava. Ali to vie nije bilo isto. Reklo bi se da je nevidljivi oblak pre krio zemlju i sprijeio svjetlost da sva dopre do nje. Nije to vie bilo kao nekad. Uostalom, nakon nek og vremena policija je uhitila i Cigu, jednog dana kad su primijetili kako se bavi madioniarskim trikovima u depovima prolaznika. Kozak je bio ispiutura i nije bio ak ni kozak, jer je roen u Auvergni. Ribiu Giordanu pucali su strukovi na betonskim blokovima pod luko branom, i on nikad nee otputovati u Eritreju ni bilo kamo drugamo. Stari je Dado napokon puten iz bolnice, ali nije vie naao svoje golubove i umjesto njih nabavio je maku. Slikar amater nije uspio naslikati nebo, pa je nastavio slikat i marine i mrtve prirode, a malianu iz parka ukrao je netko onaj njegov lijepi crveni tricikl. to se pak tie starca indijskog oblija, on je i dalje grabljao svoj dio plae i nije otiao do obala Gangesa. Brod Oksitonon ostao je i dalje vezan u etom za zahr ani ko lut na keju i ljuljukao se potpuno sam na vodi u luci, usred mrlja od nafte, i nitko vie nije dolazio da sjedne na njegovu krmu i otpjeva mu koju pjesmu. Prolazile su godine, mjeseci i dani bez Monda, jer je to bilo i vrlo dugo i prekratko vr ijeme, i mnogi su ljudi ovdje, u naem gradu, ekali nekog a da se nisu usui vali to sami sebi priznati. esto smo nesvjesno traili nekog u svjetini, na ulinim uglovima, pred neijim vratima. Gledali smo bijele oblutke na plai, i more nalik na zid. Zatim smo ga pomalo zaboravili. Dugo vremena nak on toga, ona sitna enica Vijetnamka etala je po svom vrtu, na vrhu brda. Sjela je pod lovorovo grmlje gdje je mnogo tigrastih komaraca ple salo u zraku, i podigla sa zemlje neobian oblutak uglaan morskom v odom. Na jednoj strani oblutka opazila je urezane znakove, napol izbrisane prainom. Opre zno je, dok joj je srce malo bre kucalo, obrisala prainu krajikom pregae i proitala dvije rijei ispisane nez grapnim velikim slovima: UVIJEK PUNO

28

Lullaby
1 Lullaby je odluila jednog dana rano ujutro, oko sre dine mjeseca listopada, da nee vie u kolu. Ustala je iz kreveta, pro la bosa kroz sobu i malo odgurnula rese na zastoru da pogleda van. Bilo je sunano, a kad se jo malo nagnula, ugledala je i komadi plava neba. Dolje, na ploniku, skakutala su tri - etiri goluba, nauurena od vjetra. Iznad krovova parkiranih automobila more je bilo modro, a na moru je jedva plovila bijela jedrilica. Lullaby je sve to pogledala i osjetila olakanje pri pomi sli da je odluila da nee vie u kolu. Vratila se do sredine sobe, sjela za stol i, ne palei svjetiljku, uzela pisati pismo. Zdravo dragi tta! Danas je lijepo vrijeme, nebo je bas kako volim, jako, jako plavo. Voljela bih da si ovdje da ga vidi. I more je jako, jako plavo. Uskoro e zima. Poinje jo jedna vrlo duga godina dana. Nadam se da e uskoro doi jer ne znam koliko e te jo ekati nebo i more. Jutros kad sam se probudila (prije neto vie od sat vremena), pomislila sam da sam opet u Istambulu. Voljela bih zatvoriti oi, a kad ih ponovo otvorim, da sve opet bude onako kao u Istambulu. Sjea se? Kupio si dva buketa cvijea, jedan meni i jedan seki Laurence. Veliko bijelo cvijee koje je jako mirisalo (da li se zato to zove miomiris?). Toliko je mirisalo da smo ga morali staviti u kupaonicu. Ti si rekao da bi se iz njihovih vaza mogla piti voda, i ja sam otila u kupaonicu i dugo sam pila vodu i moje je cvijee uvelo. Sjea se? Lullaby prestane pisati. asak je grickala vrh svoje plave olovke gledajui pred sobom u list papira za pisa nje. Ali nije itala to je napisala. Samo je gledala u bijeli papir, i mislila kako e se moda neto pojaviti, ptice na nebu, ili e moda polako naii na moru bijeli brodi. Pogleda budilicu na stolu: osam i deset. Bijae to mala putna budilica obloena koom crnog gutera, koja se navijala svakih osam dana. Lullaby nastavi pisati pismo: Dragi tta, voljela bih da uzme sebi ovu svoju budilicu. Poklonio si m i j e prije mog puta u Teheran, mama i seka Laurence rekle su da je jako lijepa. I ja mislim da je jako lijepa, ali rekla bih da mi vie ne treba. Zato bih voljela da je uzme sebi. Opet e ti dobro doi. Jako je tona. Nou se uope ne uje. Stavi pismo u avionsku kuvertu. Prije nego to e je zalijepiti, potrai jo neto to bi mogla priloiti. Ali na stolu su bili samo papiri, knjige i mrvice dvopeka. Za tim napie na omotn ici adresu: Gospodin Paul Ferlande P.R.O.C.O.M. Avenija Ferdowsi 84 Teheran Iran Odloi omotnicu na rub stola i ode bre -bolje u kupaonicu da se umije i opere zube. Poeljela je i da se istu ira, ali se bojala da ne probudi majku. I dalje onako bosa, vrati se u sobu. Odjene na brzinu smee samtene hlae, zeleni vuneni pulover i kestenjastu vjetrovku. Zatim nazuje arape i obuje visoke cipele s rebrastim 29

brazdama na potplatima. Zaelja jo svo ju plavu kosu a da se nije ni pogledala u zrcalo. I potrpa u torbu sve to joj je bilo nadohvat ruku, na stolu i na stolici: crve nilo za usne, papirnate rupie, kemijsku olovku, klju eve, aspirine. Nije pravo znala to e joj sve zatrebati, pa je nabacala u torbu svata: i crveni al smotan u ku glu, i stari okvir od moleskina za fotografiju, i depni noi, i psia od porculana. Iz ormara izvadi kutiju za cipele, a iz nje sveanj pisama. U jednoj drugoj kutiji pronae nekakav veliki crte i strpa ga u torbu skupa s pismima. U depu na kinoj kabanici pronae nekoliko novanica i aku kovanica, pa i njih strpa u torbu. Kad je ve htjela izai, vrati se do stola i uzme pismo to ga je bila netom napisala. Otvori lijevu ladicu na stolu i uzme premetati razn e predmete i papire dok ne nae usnu harmoniku na kojoj je pisalo:

Vrkom je noa bilo urezano ime david Pogleda naas harmoniku pa onda i nju ubaci u tor bu, prebaci obramnicu preko desnog ramena i izae. Vani je sunce bilo jako, nebo i more su sjali. Lullaby potrai pogledom golubove, ali ih nije vie bilo. U dalji ni je, blizu samog obzora, polako plovila bijela jedrilica nagnuta na stranu. Osjeti kako joj srce snano kuca. Skakalo joj je i lu palo u prsim a. Zato je tako uzbuena? Moda je opijena ovim sunevim svjet lom? Zastane i nasloni se na ba lustradu te svom snagom stisne ruke na prsima. ak i procijedi pomalo srdito: - to me nervira to srce! Zatim produi dalje nastojei se ne obazirati na nj. Ljudi su ili na posao. Brzo su se vozili u automobili ma po aveni ji, prema sreditu grada. Motor kotai su se utrkivali diui buku svojim kuglinim leajevima. Lju di su u novim kolima zatvorenih prozora izgledali vrlo uurbano. U prolazu bi se okrenuli za Lullaby. Poneki bi joj ak i kratko zatrubili, ali se ona nije obazirala na njih. I ona je brzala avenijom ne diui buku svojim rebrastim potplatima. Ila je u suprotnom smjeru, prema br dima i hridima. kiljila je gledajui more jer se nije sje tila p onijeti tamne naoale. inilo se da bijela jedrilica plovi na istu stranu, ve liko joj se jedro u obliku isto kranog trokuta nadimalo od vjetra. Lullaby je u hodu promatrala plavo more i nebo, bijelo jedro i hridi na rtu, i bila je sretna to je odluila da ne ide vie u kolu. Sve je oko nje bilo tako lijepo kao da kole nikad nije ni bilo. Vjetar joj je puhao u kosu i mrsio je, hladan vjetar od kojeg su joj prosuzile oi i pocrvenjeli obrazi i ruke. Po misli kako je lijepo ovako etati, na suncu i vjetru, a da ne zna ni kamo ide. Kad je izala iz grada, stigla je do krijumarske staze. Staza je poinjala usred umarka primorskih borova i sputala se niz obronak sve do hridi. Tu je more bilo jo ljepe, intenzivnije, posve proeto svjetlou. Poavi krijum arskom stazom, Lullaby opazi da je more neto uzburkanije. Kratki su valovi udarali o hridi, odbijali se od njih, produbljivali se i vr aali. Djevoj ica je zastala na hridima da osluhne more. Dobro je poznavala tu huku, kad voda zapljuskuje obalu i prolama se, pa se opet sjedinjuje i izaziva eksploziju u zraku. Voljela je sve to, ali danas kao da je to prvi put ula. Nije bilo nieg drugog do bijelih hridina, mora, vjetra i sun ca. Osjeala se kao da je na brodu, daleko na puini, gdje ive tune i dupini. Nije vie ni mislila na kolu. Takvo je more: ono brie sve stvari na kopnu zato 30

to je ono najvanije na svijetu. Plavetnilo i svjetlost golemi, vjetar, estoka i blaga huka valova i more to nalikuje na veliku ivotinju koja upravo mae glavom i iba repom po zraku. Lullaby se dobro osjeala. Sjedila je na ravnoj hridi uz krijumarsku stazu i gledala oko sebe. Vidjela je u daljini crnu crtu obzora to dijeli more od neba. Nije vie uope mislila na ulice, kue, automobile, motorkotae. Ostala je p rilino dugo na toj hridi, a onda je produila dalje stazom. Tu nije vie bilo kua, posljednje su vile bile ostale za njom. Okrene se da ih pogleda, te za pazi da nekako udno izgledaju, sa sputenim kapcima na bijelim proeljima, ba kao da spavaju. Tu nije vie bilo ni vrtova. Medu kamenjem su rasle biljke debelih listova, kugle naikane bodljama, uti kaktusi puni oiljaka, aloje, kupine, povijue. Tu nitko vie nije ivi -o. Tu je bilo samo gutera to su promicali izmeu stije nja, i dvije- tri ose to su letjele iznad trava koje su mirisale na med. Pripeklo je. Bijele su se hridi caklile, a pjena je odsi- jevala poput snijega. ovjek je ovdje bio sretan, kao da je na samom kraju svijeta. Nita vie ne oekuje, nitko mu vie ne treba. Lullaby je gleda la rt to je sve vie rastao pred njom, liticu to se obruavala u more. Krijumarska je staza vodila do njemakog bunkera, gdje je va ljalo proi kroz uski podzemni prolaz. Djevojica se u tunelu najei od hladnoe. Unutra je bilo vlano i mra no kao u pilji. Zidovi utvrde zaudarali su po vlazi i mo krai. Na kraju tunela dolazilo se do betonske platforme ograene niskim zidom. U pukotinama na tlu raslo je neto malo trave. Lullaby zatvori oi, zaslijepljena svjetlou. Opet se suoila s morem i vjetro m. Odjednom na zidu oko platforme zapazi prve znakove. Tu bijae kredom ispisano nepravilnim velikim slovima:
PRONAITE ME!

Lullaby se osvrne oko sebe, a onda ree poluglasno: - Dobro, a tko ste vi? Iznad platforme preleti kriei velika bijela igra. Lullaby slegne ramenima i produi dalje. Sad je bilo tee hodati zato to su krijumarsku stazu otetili, valj da u Drugom svjetskom ratu, oni koji su gradili bunker. Trebalo je pentrati se i skakati s jedne stijene na drugu pridravaju i se rukama da se ne padne. Obronak je bivao sve strmiji, a na njegovu je dnu Lullaby vidjela duboku vodu smaragdne boje kako udara o hridi. Na svu sreu, dobro je znala kretati se po stijenama, tovie, to je znala najbolje od svega. Uvijek treba vrlo b rzo izraunati pogledom udaljenost, otkriti najlaki prolaz, stijene po kojima se moe pentrati kao po stubama ili s kojih se moe odskoiti, uoiti prolaze koji vode nagore: treba izbjegavati staze koje nikamo ne vode, kamenje koje se runi, pukotine, bodljikavo grmlje. Ovo je moda neto za sat matematike? Ako je jed na stijena nagnuta pod kutom od 45 stupnjeva, a druga je 2,5 metra daleko od bokora brnistre, kuda e prola ziti tangenta? Bijele su stijene bile nalik na katedre, pa je Lullaby zamislila strogu spodobu gospoice Lorti kako sjedi na velikoj stijeni u obliku trapeza, okrenuta leima moru. Ali moda ovo i nije problem za sat mate matike? Ovdje nadasve treba znati izraunati gdje se nalaze teita. Povucite okomicu na vodoravnu crtu da tono o dredite smjer, govorio im je gospodin Filippi. Stajao je odravajui ravnoteu na kosoj stijeni i blago se smijeio. Bijela kosa bijae mu poput krune na sune vu svjetlu, a iza naoala za kratkovidne, oi su mu se udnovato krijesile. Lullaby je zadovolj no ustanovila da joj tijelo bez po muke nalazi rjeenja sv ih problema. Naginjala se naprijed- natrag i balansirala na jednoj nozi, a onda se elasti no odrazila i stopala su joj se spustila tono na eljeno mjesto. - Vrlo dobro, vrlo dobro, gospoice - govorio joj je gospodin Filippi na uho. Nemojte nikad zaboraviti da je fizika prirodna znanost. Nastavite samo tako, na dobrom ste putu. 31

- Da, ali gdje je cilj? - promrmlja Lullaby. I doista, nije pravo znala kamo e stii. Zastala je jo jedanput da predahne, pa je pogledala na more, ali ju je ondje doekao problem, jer je trebalo izraunati kut pod kojim se sunevo svjetlo odbija od povrine mora. To neu nikad znati! pomisli. No, no, posluite se Descartesovim zakonima, a pne joj gospodin Filippi na uho. Lullaby se pokua prisjetiti tih zakona. Ulazni i izlazni kutovi... reflektirane zrake uvijek su jednaki dovri Lullaby. Filippi: Dobro. A drugi zakon? Kad kut upada raste, raste i kut odraza, a odnos je izmeu sinusa tih kutova konstantan. Konstantan, ponovi onaj glas. Dakle? A koji je indeks vode/zraka? 1,33. A Foucaultov zakon? Odnos indeksa loma svjetlosti dviju supstanci inverzan je odnosu brzina svjetlosti kroz te dvije supstance. to e rei? N2/1 = Vl/V2. Ali sunane zrake izranjale su neprestano iz mora i tako brzo prelazile iz stanja loma u stanje totalnog odbijanja da Lullaby nikako nije mogla izraunati sve to treba. Pomisli da e poslije pismenim putem zamoliti gospodina Filippija za objanjenje. Bilo je vrlo vrue. Djevojica potrai mjesto gdje bi se mogla okupati. Malo dalje naie na draicu sa zaputenim pristanitem. Sie do vode i svue se dogola. Voda je bila bistra i hladna. Bez oklijevanja zaroni i outi kako joj se steu pore. Dugo je ronila otvorenih oiju, a onda je sjela na betonirano pristanite da se osui. Sunce je bilo na zenitu i svjetlost se vie nije odbi jala. Sjajila se u kapljicama na koi njena trbuha i na tankim dlaicama na bedrima. Osvjeila ju je ledena voda. Glava joj se razbistrila pa nije vie mislila na probleme s tangentama ni na apso lutne indekse tjelesa. Poeljela je napisati jo jedno pi smo ocu. Potraila je u torbi blok papira za avionsku potu i uzela pisati kemijskom olovkom, najprije na dnu prazne stranice. Na papiru su ostajali tragovi mokrih ruku. Ljubi te
LLBY

doi to prije! Zatim uzme pisati po samoj sredini praznog lista papira: Moda pravim i gluposti. Ne smije mi to zamjeriti. Stvarno sam imala dojam da sam u zatvoru. Ti ne zna to je to. Dodue, moda i zna, ali ti uvijek ima hrabrosti da ostane, a ja nemam. Zamisli sve one zidove oko sebe, toliko zidova da ih ne moe sve ni prebrojiti, s onom bodljikavom icom, icanim ogradama i reetkama na prozorima! Zamisli dvorite sa svim onim drveem koje ne trpim, kestenovima, lipama, platanama. Osobito su platane grozne, ljuti im se kora, kao da su bolesne! Iznad toga jo napie: Zna, ima jo toliko stvari koje bih eljela. Ima toliko, toliko, toliko stvari koje bih eljela, ali ne znam da li bih ti to mogla napisati. To su sve 32

stvari kojih ovdje nema, stvari koje sam nekad voljela gledati oko sebe. Zelenu travu, cvijee, ptice i rijeke. Da si ovdje, ti bi mi priao o njima pa bih ih vidjela oko sebe, ali u liceju nema nikog tko bi znao priati o tim stvarima. Cure su dozlaboga glupe! Deki su aavi! Vole samo svoje motore i vjetrovke! Nastavi pisati na samom vrhu stranice: Zdravo, dragi tta! Piem ti s jedne sasvim male plae, zbilja tako male da mislim da je to plaa samo za jednu osobu, s unitenim pristanitem na kojem sjedim (upravo sam se lijepo okupala). More bi najradije progutalo ovu malu plau, lie je sve do dna tako da ne moe ostati suh! Na ovom e pismu ostati puno mrlja od vode, nadam se da e ti se to svidjeti. Potpuno sam sama ovdje, ali se dobro zabavljam. Ne idem vie u kolu, to je gotovo, svrena stvar. Neu nikad vie ii, pa makar me strpali u zatvor. U ostalom, ni to ne bi bilo gore od kole. Nije joj ostalo vie mnogo mjesta na papiru. Potom se zabavljala popunjavajui praznine u pismu, jednu za drugom, unosei pojedine rijei, dijelove reenica, ona ko nasumce: More je plavo. Sunce. Po alji bijele orhideje. Brvnara, teta to nije ovdje. Pii mi. Prolazi jedan brod, kamo plovi? Voljela bih biti na velikoj planini. Napii mi kakvo je svjetlo tamo kod tebe. Pii mi o lovcima na koralje. Kako je Sloughi? Posljednje je b ijele praznine popunila ovim rijeima: Alge. Ogledalo. Daleko. Krijesnice. Zov. Motka. Korijandar. Zvijezda. Zatim je presavila papir i stavila ga u omotnicu, sku pa s listom trave to mirie na med. Kad se ponovo uz hridi popela gore, opaz ila je po drugi put udne poruke ispisane kredom na stijenama. Bilo je tu i strelica koje su sluile kao putokazi. Na jed noj velikoj ravnoj stijeni proita ove rijei:
NE KLONITE DUHOM!

A malo dalje:
MODA OD SVEGA OVOGA NEE BITI NITA.

Pogleda ponovo oko sebe, ali nikog nije bilo na hri dima, dokle je god sezao pogled. Zatim produi dalje. Penjala se, sputala, pre skakivala preko pukotina, i najposlije stigla do samog rta, gdje se nalazila kamena plat forma i grka kua. Zastala je, ushi ena. Nikad nije vidjela tako lijepe kue. Podignuta je usred hridina i biljaka debelih listova, na samom moru, jednostavno, u obliku kocke, s 33

ve random na est stupova. Nalikovala je na mali hram. Zasljepljivala je svojom bjelinom, onako nijema i priljubljena uz strmu liticu koja ju je titila od vjetra i pogleda. Srce joj je lupalo dok je polako prilazila kui. Nigdje ni ive due; po svoj je prilici naputena prije mnogo godina jer je veranda obrasla korovom i povijuama, a stupovi joj obavijeni slakom. Kad se pribliila kui, opazi da je iznad vrata, u buci peristila, urezana rije: XAPIMA Naglas proita to ime i pomisli da nikad nijedna kua nije imala tako lijepo ime. Kua bijae ograena zahranom reetkastom ogra dom. Obilazila je ogradu traei ulaz. Dola je do mje sta na kojem je ograda bila malo izdignuta iznad tla pa se etveronoke provue ispod nje. Nije se bojala, vladao je posvemanji muk. Prola je kroz vrt, dola do stuba koje vode na verandu i zaustavila se pred vratima kue. Nakon asovita krzmanja, odgurnula je vrata. U kui je bilo mrano pa je morala priekati da joj se oi naviknu na tamu. Tad vidje da je u kui samo jedna pro storija oteenih zidova, i da na podu lee rasute krho tine, stare krpe i novine. Unutra je bilo hladn o. Prozore po svoj prilici nije nitko otvarao godinama. Pokua otvoriti kapke, ali su kapci bili zaglavljeni klinovima. Kad su joj se oi navikle na polumrak, vidjela je da je netko bio ovdje prije nje. Na zidovima je sve vrvjelo od grafita i prostakih crtea. Zbog toga se rasrdi, ba kao da je kua njezina. Pokua izbrisati grafite krpom. Za tim se vrati na verandu. Toliko je snano povukla vrata za sobom da se kvaka otkinula pa umalo da se djevojica nije sruila. Ali izvana je kua bila lijepa. Sjedne na verandu, na sloni se leima na stup i zagleda u more pred sobom. Li jepo je bilo tako sjediti i sluati samo huku valova i vje tar kako pue izmeu bijelih stupova. Izmeu posve ravnog stupovlja inilo se da nebu i moru nema kraja. Tu vie ovjek nije bio na zemlji, nije vie imao korijena. Djevojica je polako disala, uspravno naslonjena lei ma i ijom na mlaki stup, a kad god bi udahnula zrak, inilo joj se da se jo vie die do vedrog neba, iznad diska mora. Obzor je bio sasvim tanka crta izvijena poput luka, svjetlo je bacalo svoje ravne zrake i ovjek se osjeao kao da je u nekom drugom svijetu, na rubu prizme. Vjetar joj donese neiji glas koji joj ree neto blizu uiju. To vie nije bio glas gospodina Filippija, nego ne kakav drevni glas to j e dopro do nje nebom i morem. Neiji blagi i pomalo ozbiljni glas odjekivao je oko nje usred tople svjetlosti, i ponavljao neprestance njeno ne kadanje ime, ime koje joj je nadjenuo otac jednog dana, prije nego to je usnula. - Ariel... Ariel... Isprva sasvim tiho, a onda sve glasnije i glasnije, Lullaby zapjeva pjesmu koju ni nakon toliko godina nije zaboravila: Where the bee sucks, there suck I; In the cowslip's bell I lie: There I couch when the owls do cry. On the bat's back I do fly After summer merrily: Merrily, merrily shall I live now, Under the blossom that hangs on the bough.* Jasni se glas razlijegao slobodnim prostorom, ponio djevojicu iznad mora. Vidjela je sve, s onu stranu maglovitih obala, s onu stranu gradova, gorja. Vidjela je iroku cestu na moru kojom se kreu redovi valova, vi djela je sve do druge obale, dugu vrpcu sivog i tamnog kopna gdje se diu cedrove ume, a jo dalje, poput pri vienja, snjeni vrhunac Kuhha -Ye Alborza.
* U slobodnom prijevodu: Gdje pela sie, siem i ja;/ U aki jaglaca ja leim:/ Ondje poivam kad sove huu./ Na leima imia letim/ Veselo poslije ljeta:/ Veselo, veselo u ivjeti sad,/ Pod cvatom to visi na grani.

34

Dugo je tako sjedila na slonjena na stup, gledala more i pjevala za se rijei pjesme o Arielu, i drugih pjesama koje je otac izmislio. Ostala je sjediti sve dok se sunce nije posve priklonilo crti obzora i dok more nije postalo ljubiasto. Tad napusti grku kuu i zaputi se natrag krijumarskom stazom put grada. Kad se primaknula bunkeru, ugleda jednog djeaka kako se vraa s pecanja. Okrenuo se da je prieka. - Dobar veer! - pozdravi ga Lullaby. - Zdravo! - odzdravi joj djeak. Oi su mu na ozbiljnom licu bile skrivene iza naoa la. Nosio je sa sobom dugaku pecaljku i ribiki torbak, a cipele je imao svezane oko vrata Hodali su zajedno, ali su vrlo malo razgovarali. Kad su doli do kraja staze, ostalo je jo nekoliko minuta da njeg svjetla pa su sjeli na hridi i promatrali more. Dje ak se obuo. Ispriao je Lullaby kako je poeo nositi naoale. Rekao joj je da je jednog dana prije vie godina htio gledati pomrinu sunca, i da mu je odonda ostao trag sunca u oima. Dotle je sunce pred njima zalazilo. Vidjeli su kako se upalio svjetionik, a onda i kandelabri i poziciona svjetla na zrakoplovima. Voda je pocrnjela. Tad je djeak s na oalama prvi ustao. Uzeo je svoju pecaljku i torbak i mahnuo rukom Lullaby prije nego to je otiao. Kad je ve bio poodmakao, Lullaby dovikne za njim: - Nacrtaj mi neto sutra! Djeak zaklima glavom.

Prolo je ve bilo nekoliko dana kako je Lullaby po sjetila grku kuu. Posebno se rado sjeala onog trenutka kad je, poto se nask akala preko svih onih hridi, na tr ala i napentrala tako da je ostala bez daha, pomalo opijena vjetrom i svjetlou, ugledala kako izranjaju na pozadini okomite litice njezini bijeli i tajanstveni obrisi nalik na usidreni brod. Vrijeme je tih dana bilo vrlo lijepo, nebo i more bijahu plavi, a obzor tako ist da su se vidjeli i vrhovi valova. Kad je Lullaby stigla ponovo pred kuu, zastala je. Srce joj je tuklo brzo i jako, i outjela je neku udnu toplinu u venama jer se na ovom mjestu zacijelo krila neka tajna. Vjetar je naglo jenjao, i os jetila je kako je polako svu obavija sunevo svjetlo, kako joj elektrizira kou i kosu. Duboko je udahnula zrak, kao da se sprema dugo roniti pod vodom. Polako je opet obila svu ogradu, do onog otvora. Prila je kui promatrajui est pravilnih bijelih st upova svjetla. Naglas je proitala ono magino ime ispisano na buci peristila, zbog kojeg moda ovdje ima toliko spokojstva i svjetlosti: - Karizma... Ta je rije zraila u njenoj nutrini, kao da je i u njoj is pisana i kao da ju je ekala. Sjela je na tlo verande, na slonila se leima na zadnji stup s desne strane i zagleda la se u more. Sunce ju je palilo po licu. Iz nje su izvirale zrake svje tla, na prste, na oi, na usta, na kosu, i stapale se sa sjajem na hridima i na moru. Posvuda je vladala tiina, tako velika i silna da je Lullaby imala dojam da e umrijeti. Ubrzo se ivot povukao iz nje i ieznuo, ispario u nebo i u more. Bijae to te ko pojmiti, ali Lullaby je bila uvjerena da je smrt upravo takva. Tijelo joj je ostalo na istom mjestu, u istom polo aju, naslonjeno na bijeli stup, posve obavijeno topli nom i svjetlou. Ali pokreti su ieznuli, otopili se pred njom. Nije ih mogla zadrati. Cutjela je sve to je naputa, to se udaljava od nje veliko m brzinom poput jata voraka, poput vrtloga praine. Ostala je bez svih pokreta ruku i nogu, unutarnjih potresa, drhtaja, trza ja. Sve je to odjurilo nekud naprijed, izbaeno u prostor prema 35

svjetlosti i moru. Ali bijae to ugodno i Lullaby se nije odupirala tome. Nije zatvarala oi. Rairenih zjenica, gledala je ravno preda se, netremice, nepresta no u istu toku na tankoj crti obzora, tamo gdje je bio pregib izmeu neba i mora. Sve je polaganije disala, a u prsima su joj se otkucaji srca prorijedili, biva li sve sporiji i sporiji. Gotovo da nije vie bilo pokreta, gotovo da nije vie bilo ivota u njoj, samo joj se pogled irio mijeajui se s prostorom poput svenja svjetlosti. Lullaby je osjeala kako joj se tijelo otvara, sasvim polagano, kao vrata, i e kala je kad e se pridruiti moru. Znala je da e to vidjeti, uskoro, pa nije vie ni na ta mislila, nije nita drugo eljela. Tijelo e joj ostati daleko otraga, bit e slino bijelim stu povima i obukanim zidovima, nepomino, nijemo. U tome je tajna ove kue. U izbijanju navrh mora, na sam vrhunac velikog plavog zida, na mjesto odakle e se naposljetku vidjeti to se nalazi s druge strane. Pogled joj se rasprostro, lebdio u zraku, na svjetlosti, ponad vode. Tijelo joj se nije ohladjelo kao u mrtvaca u njihovim grobnicama. Svjetlost je i dalje prodirala do dna or gana, do sri kostiju, a ona je imala istu temperaturu kao i zrak, poput gutera. Bila je slina oblaku, plinu, mijeala se sa svime oko sebe. Bila je slina mirisu borova zagrijanih suncem, u brdima, slina mirisu trave to mirie na med. Bila je oblak vodene praine ponad valova u kojoj se naas jav lja duga. Bila je vjetar, hladni dah to dolazi s mora, topli dah to dolazi iz uzavrele zemlje ispod grmlja. Bila je sol, sol to blista poput inja na starim hridinama, ili pak sol u moru, teka i trpka sol u podmorskim jarugama. Nije vie postojala samo jedna Lullaby to sjedi na ve randi stare trone kue izgraene u pseudogrkom sti lu. Bilo ih je koliko i iskara svjetlosti na valovima. Gledala je svim svojim oima, svim svojim dijelovi ma. Vidjela je stvari koje nekad prije ne bi mogla ni za misliti. Sasvim sitne stvari, skrovita kukaca, rovove crvi. Vidjela je debele listove biljaka, njihove korijene. Vidjela je i vrlo velike stvari, nalije oblaka, zvijezde iza nebeskog zaslona, polarne svodove, nepregledne doli ne i beskrajne toke morskih dubina. Sve je to vidjela u isti mah i svaki je njen pogled trajao mjesece i mjesece, godine i godine. Ali vidjela je sve to bez razumijevanja, jer su to odvojeni pokreti njena tijela jurili pred njom kroz prostranstvo. Bijae to kao da je napokon mogla, poslije smrti, is pitati zakone koji oblikuju svijet. Bijahu to udni zakoni koji nisu bili ni najmanje slini zakonima o kojima pie u knjigama i koji se ue napamet u kolama. Posto jao je zakon obzora koji privlai tijelo, vrlo dug i vrlo tanak zakon, jedna jedina vrsta crta to spaja dvije po kretne sfere neba i mora. Tu se sve raalo i umn ogostru avalo, stvarajui jata brojaka i znakova to su zatam njivali sunce i gubili se u nepoznatome. Postojao je zakon mora, bez poetka i kraja, gdje se prelamaju zrake svjetla. Postojao je zakon neba, zakon vjetra, zakon sunca, ali ih ovjek nije mogao shvatiti jer njihovi zna kovi nisu pripadali ljudima. Poslije, kad se Lullaby probudila, pokuala se prisjetiti to je sve vidjela. Najradije bi bila pisala o svemu tome gospodinu Filippiju, on bi moda shvatio to zna e sve one brojke i svi oni znakovi. Ali sjeala se jo samo dijelova reenica koje nekoliko puta naglas ponovi: - Ondje gdje se pije more. - Uporine toke obzora. - Kotai (ili kovai) mora. Slegla je ramenima jer sve ovo nije bogzna to znai lo. Zatim je napustila svoje mjesto, izala iz vrta grke kue i si la do mora. Vjetar je odjednom ponovo zapu hao, snano joj prodrmao kosu i odjeu, kao da eli sve staviti na svoje mjesto. Njoj je taj vjetar bio po volji. Htjela mu je tota dati jer vjetar osjea potrebu da esto dere, lie, prainu, gospodske eire ili kapljice koje otima moru i oblacima.

36

Sjela je u udubinu hridi, toliko blizu vode da su joj valovi lizali stopala. Sunce je eglo iznad vode i zasljepljivalo je odbijajui se od bokova valova. Nije bilo nieg drugog do sunca, vjetra i mora, pa Lullaby izvadi sveanj pisama iz torbe. Izvlaila je ispod gumice jedno po jedno pismo i itala nasumce pokoju rije, pokoji izriaj. Katkad nije poneto razumjela pa ponovo proitala naglas ne bi li zvualo vjerodostojni je: - ... Crvene tkanine to lepraju poput zastava... - uti sunovrati na mom pisaem stolu, uz sam prozor, vidi li ih, Ariel? - ujem ti glas, donosi mi ga vjetar... - ... Ariel, vjetar Arielov... - To je za tebe, da se dovijeka sjea... Lullaby prepusti listove papira vjetru. Listovi brzo odlete leprajui u zraku. Letjeli su neko vrijeme nad morem glavinjajui kao leptiri pod naletima vjetra. Bi jahu to plavkasti listovi za avionsku potu. Na kraju su iznenada nestali u moru. Lullaby je uivala gledajui kako se rijei rasipaju na vjetru. Poeli naloiti vatru. Potrai medu hridima zavjetri nu, malo dalje naie opet na onu draicu s unitenim pristanitem, pa se tu smjesti. Bijae to dobro mjesto za vatru. Pristanite je bilo zati eno bijelim hridima pa do njega nisu dopirali udari vjetra. U dnu hridi nalazila se suha i topla udubina, u kojoj su uas buknuli laki i bijeli plamenovi pucketajui njeno. Lullaby je neprestance bacala na vatru nove listove papira. Kako su bili suhi i tanki, dobro su se palili i brzo gorjeli. Bilo je ugodno gledati kako se plavi listovi uvijaju na plamenu i kako se rijei gube tko zna kamo. Lullaby po misli da bi joj i otac uivao gledajui kako gore njegova pisma, jer ih on nije pisao da se uvaju. Reka o joj je to bio jednog dana na plai, pa je jedno pismo stavio u sta ru plavu bocu i potom je bacio daleko u more. Pisao je pisma samo za nju, da ih ona proita i da uje njegov glas, pa su se sad te njegove rijei mogle vratiti tamo odakle su dole ovako, na brzinu, usred svjetlosti i dima, u zrak, i postati nevidljive. Moda e netko s dru ge strane mora vidjeti ovaj dim i plamen to se sjaji kao zrcalo, pa e shvatiti. Odravala je vatru komadiima drva, granicama i suhim algama, da se plamen ne ugasi. U zraku su se osjeali svakojaki mirisi, lagan i pomalo sladunjav miris papira za avionsku potu, snaan vonj garei i drva, te ak dim od izgorjelih algi. Gledala je rijei kako brzo odlaze, brzo kao to misli sijevaju u glavi. Od vremena do vremena prepo znala bi ih u prolazu, izobliene i neobine, iskrivljene vatrom, pa bi se i nasmijala: - kiiia! -kida! - uuuuulan! - utitititi! - Ariel, iel, eeel! Iznenada osjeti nekoga za sobom, pa se okrene. Bija e to onaj djeak s naoalama, gledao ju je stojei na hridi iznad nje. I opet je drao pecaljku u ruci i nosio cipele svezane oko vrata. - Zato spaljujete te papire? - upita je. Lullaby mu se nasmijei. - Zato to me to zabavlja - odgovori mu. - Pogledaj! Pa zapali velik bijeli list papira na kojem bijae nacr tano stablo. - Dobro gori - pripomene djeak. - Vidi kako rado gore! - ree Lullaby. - Odavno su to ekali, bili su suhi kao suho lie, zato gore tako do bro. Djeak s naoalama odloi pecaljku i potrai grani ce da ih baci na vatru. Dobro su se zabavljali spaljujui neko vrijeme sve to im je bilo nadohvat ruke. Njoj su oi bile nagaravljene i peckale je. Oboje su se umorili i zadihali opsluujui vatru. Reklo 37

bi se da se i vatra umo rila. Plamen joj je bivao sve krai, granice i papir gasili se jedno za drugim. - Ugasit e se - ree djeak briui naoale. - Zato to vie nemamo pisama. Vatri je najvie do pisama. Djeak izvadi iz depa list papira presavijen naetvo ro. - to ti je to? - upita ga Lullaby, uzme od njega list i razmota ga. Bijae to crte crnomanjaste ene. Lullaby prepozna svoj zeleni pulover. - To sam ja? - To sam za vas nacrtao - ree djeak. - Ali moemo i to spaliti. Ipak, Lullaby smota crte gledaju i i dalje vatru kako se gasi. - Neete to sad spaliti? - upita je djeak. - Ne, neu danas - odgovori Lullaby. Nakon vatre nestao je i dim. Vjetar je puhao u pepeo. - Spalit u ovaj crte kad ga budem najvie voljela - ree Lullaby. Dugo su jo tako sjedili na pristanitu i promatrali more gotovo bez rijei. Vjetar je puhao podiui vodenu prainu koja ih je tipkala za lice. Bijae to kao da sje de na krmi broda negdje na puini. uli su samo huku valova i otegnuto fijukanje vjetra. Kad je sun ce doseglo svoj vrhunac, djeak s naoala ma ustane, uzme pecaljku i cipele. - Idem ja - ree. - Nee jo ostati? - Ne mogu, moram se vratiti. Ustane i Lullaby. - Vi ete jo ostati? - priupita je djeak. - Neu, ja u produiti jo malo dalje na onu stranu. I pokae mu na hridi na vrhu rta. - Ima tamo jo jedna kua, ali mnogo vea, skoro kao kazalite - ree djeak. Do nje se ovjek mora pentrati po stijenama, ali onda moe odozdo ui u nju. - Ti si ve bio tamo? - Jesam, vi e puta. Lijepo je, ali je teko do nje doi. Djeak s naoalama objesi opet cipele oko vrata i hi tro se udalji. - Do vienja! - dovikne Lullaby za njim. - Bog! - odzdravi joj djeak. Lullaby se zaputi do vrha rta. Malne je trala skaui s hridi na hrid. Tu vie nije bilo staze. Morala se pentrati uz hridi hvatajui se za korijenje vrijeska i korova. Da leko je odmakla i nala se usred bijela kamenja, negdje izmeu neba i mora. Usprkos hladnom vjetru, peklo ju je sunce. Znojila se pod odjeom. Smetal a joj je torba, pa odlui da je negdje sakrije i poslije se vrati po nju. Ugura je u rupu u zemlji, podno velike aloje, i baci na nju jo dva -tri kamena. Iznad nje se sad dizala udnovata kua od betona o kojoj joj je djeak govorio. Da bi do nje stigla, m orala se popeti uz osulinu. Bijela je ruevina blistala na suncu. Lullaby se askom jo kolebala jer je na tom mjestu bilo sve tako udno i tiho. Na dugim betonskim zidovima pripijenima uz strmu liticu nije bilo prozora. Iznad razvaline kruila je neka mor ska ptica i Lullaby odjednom silno poeli da se popne do kue. Pone se pentrati uz odronjeno kamenje. Otri bridovi kame nja grebli su je po rukama i koljenima, a iza nje su se osi pali kamenii. Kad je stigla do vrha, okrenula se da po gleda more; morala je zamiriti da joj se ne zavrti u gla vi. Ispod nje, dokle je god sezao pogled, bilo je samo more. Golemo i plavo, ispunjalo je prostor sve do pro irenog obzora, nalik na beskrajan krov, orijaku kupo lu od tamne kovine, na kojoj bija e bezbroj bora od valova. Ponegdje se na njemu palilo sunce, i Lullaby je vi djela tamne mrlje i putove struja, ume algi, tragove pjene. Vjetar je neprekidno meo more, izravnavao mu povrinu. Otvorila je oi i sve promotrila drei se grevito noktima za hridi. More je bilo tako lijepo te joj se inilo da joj punom brzinom prolazi kroz glavu i tijelo, da joj 38

istodobno burka na tisue misli. Polako, oprezno priblii se ruevini. Doista je djeak dobro rekao da je nalik na kazali te, s debelim zidovima od armiranog betona. Me u visokim zidovima raslo je bilje, tlo je bilo potpuno zaraslo u kupine i povijue. Na zidovima je bio krov od betonskih ploa, mjestimice uruen. Kroz te je otvore na sve strane hujao vjetar, snani su naleti pokretali eljezne ipke armiranog be tona na krovu. Sipke su se sudarale i stvarale udnu glazbu, pa je Lullaby neko vrijeme nepomino stajala i sluala. Bijae to neto kao mjeavina krianja igri i umorenja valova, udnovata, nestvarna glazba bez ri tma, od koje se djevojica sva najei. Zatim pode dalje. Oko vanjskog zida vodila je kroz ipraje uska staza do napol propalih ulaznih stuba. Popevi se uza stube, do la je do natkrivene platforme s koje se kroz otvor vidje lo more. Tu je sjela okrenuta licem obzoru, suncu, pro matrajui i dalje more. Zatim je zamirila. Iznenada se trgla jer je naslutila da netko dolazi. Iako nije bilo drugog zvuka do hujanja vjetra medu eljeznim ipkama na krovu, naslutila je opasnost. I doista je netko dolazio s drug og kraja razvaline, stazom to je vodila kroz kupine. Bijae to ovjek u plavim platnenim hlaama i vjetrovci, lica opaljena suncem, razbaruene kose. Neujno je hodao i ovda - onda zastajkivao kao da neto trai. Lullaby je ostala nepomino sjediti nalo nj ena na zid. Srce joj je lupalo, i nadala se da je ovjek nije vidio. Ne znajui pravo zato, slutila je da taj ovjek upravo nju trai, pa je suspregla dah da je ne uje. Ali kad je ovjek doao na pola puta do nje, mirno je podi gao glavu i pogledao djevo jicu. Zelene su mu oi na tamnom licu udnovato sijevale. Zatim je bez urbe produio dalje prema stubama. Bilo je prekasno da se Lullaby vrati istim putem, pa se provue kroz onaj otvor i popne na krov. Vjetar je bio tako jak da umalo nije pala. Potrala je bre - bolje do drugog kraja krova i zaula kako dolje, u dvorani, odjekuje bat neznanevih koraka. Srce joj je lupalo. Kad je dola do kraja krova, vidje la je da je od litice dijeli velik razmak. Oslune. I dalje je ula samo hujanje vjetra medu i pkama na krovu, ali je znala da neznanac nije daleko. Trao je stazom kroz kupine kako bi doao do druge strane kue i presjekao joj put. Tad Lullaby skoi. Pala je na nagib litice i iskrenula lijevi gleanj. Od boli je samo jauknula: - Joj! ovjek je iskrsnuo pred njom a da joj nije bilo jasno odakle je doao. Ruke mu bijahu izgrebene od trnja, i bio je malo zadihan. Stajao je nepomino pred njom, zelene mu oi bile tvrde kao komadii stakla. Da nije on ispisao kredom one poruke putem kojim je prola? Ili da nije moda upao u onu lijepu grku kuu i nagrdio zidove u njoj svim onim prostotama? Stajao je tako bli zu nje da je osjetila njegov zadah, otuan i kiselkast zadah od znoja kojim mu bijae proeta odjea i kosa. Odjednom zakorai prema n joj otvor enih usta i prikiljenih oiju. Usprkos boli koju je osjeala u glenju, Lullaby skoi i sjuri se niz strminu ruei kamenje pred so bom. Kad je stigla do dna litice, stala je i okrenula se. ovjek je ostao stajati rairenih ruku, kao da odrava ravnoteu, pred bijelim zidovima ruevine. Sunce je upiralo svom snagom u more, a Lullaby osjeti kako joj hladni vjetar vraa snagu. Outi i kako joj strah malo - pomalo ustupa mjesto gaenju i gnjevu. Zatim odjednom pojmi da joj se nikad nita ne moe dogoditi, zbo g vjetra, mora, sunca. Sjeti se to joj je otac rekao jednog dana o vjetru, moru i suncu, jednu dugu reenicu u kojoj je bila rije o slobodi i prostoru, tako neto. Zaustavi se na hridi u obliku pramane statve iznad samog mora, i zabaci glavu ne bi li bo lje osjetila toplinu sunca na elu i vjeama. Otac ju je to bio naui - o, da na taj nain prikuplja snagu, on je to nazivao napiti se sunca. Lullaby pogleda more kako se ljulja pod njom, kako udara o osnovicu hridi stvarajui vrtloge i mnotvo ne mirnih mjehuria. Naglavce skoi u vodu i zaroni. Svu je obavije hladna voda pritiui joj bubnjie i nosnice, a u oima joj bljesne silna svjetlost. Kad je izronila na povrinu, zabaci kosu i ispusti krik. Daleko za njom, 39

zemlja je, nalik na golemi sivi trgova ki brod, podrhtavala natovarena kamenjem i biljem. A na vrhu je poruena bijela kua nalikovala na otvoreno brvno to vodi do neba. Lullaby se prepusti asak valovima da je polako nose. Odjea joj se bila prilijepila za kou poput algi. Zatim je zaplivala slobodnim stilom, dugim zamasima ruku, prema puini, sve dok se nije udaljila od rta i ugledala u daljini, jedva vidljivu u izmaglici od jare, blijedu crtu stambenih zgrada u gradu.

To ipak nije moglo unedogled potrajati. Lullaby je to dobro znala. Ponajprije su tu bili svi oni ljudi, u koli i na ulici. Prialo se svat a, to ne bi ni pas s maslom po jeo. Bilo je ak i djevojica koje su zaustavljale Lullaby na ulici i govorile joj da je malo pretjerala, da ravnateljica i svi ostali znaju da nije bolesna. Osim toga, bilo je tu i pisama na koja je trebalo odgovoriti. Lullaby je otvarala pisma i odgovarala na njih u majino ime. Jednom je ak i nazvala nadglednika internata i rekla mu izmijenjenim glasom da joj je ki bo lesna, ozbiljno bo lesna, i da ne moe pohaati kolu. Ali Lullaby je znal a da nee moi dugo tako. Najpo slije joj je i gospodin Filippi napisao pismo, prilino kratko, udno pismo u kojem ju je zamolio da se vrati u kolu. Lullaby je to pismo strpala u d ep na vjetrovci i nosila ga neprestano sa sobom. Rado bi bila odgovorila gospodinu Filippiju da mu objasni u emu je stvar, ali se bojala da bi ravnateljica proitala to pismo pa da bi tako saznala da Lullaby nije bolesna nego da se okolo eta. Ujutro, kad je izlazila iz stana, bilo je prekrasno vri jeme. Majka joj je jo spavala zbog onih tableta koje uzi ma svake veeri, nakon prometne nesree. Kad je Lullaby izala na ulicu, zabljesnulo ju je sunce. Nebo je bilo gotovo bijelo, more se ljeskalo. Kao i svih tih dana, krenula je krijumarskom stazom. Bijele hridi bile su nalik na ledenjake to vire iz vode. Nagnu ta malo naprijed protiv vjetra, hodala je neko vrijeme uz obalu, ali se nije vie usuivala ii do one betonske plat forme, iza bunkera. Rado bi bila ponovo vidjela onu lijepu grku kuu sa est stupova, sjela na verandu i zanijela se gledajui u daljini puinu. Meutim, bojala se da ne sretne opet onog ovjeka razbaruene kose koji ara po zidovima i stijenama. Stoga je sjela na kamen uz stazu i pokuala doarati sebi grku kuu. Kua je bila mala i pripijena uz liticu, a vrata i kapci na njoj bijahu zatvoreni. Moda sad vie nitko nee ulaziti u nju. Iznad stupova, na trokutnom zabatu, ime joj obasjano suncem. XAPIMA Najljepe ime na svijetu. Naslonjena leima na stijenu, Lullaby se jo jednom zagleda u more kao da ga nikad vie nee vidjeti. Gusti su se valovi valjali sve do samog obzora. Vrhovi su se valova svjetlucali poput stucana stakla. Puhao je slan vjetar. Mor e je izmeu vrhova hridi hualo, a vjetar je u grmlju fijukao. Ponovo je bila udnovato opijena mo rem i vedrim nebom. Zatim je, oko podne, okrenula leda moru i vratila se trkom na cestu to vodi do sredita grada. U ulicama nije puhao isti onaj vjetar. Vrtio se oko sebe, udarao na mahove, drmao kapcima i podizao oblake praine. Ljudi nisu voljeli taj vjetar. urno su prolazili ulicama i zaklanjali se u kutove. Sve bijae naelektrizirano vjetrom i suhoom. Ljudi su nervozno pocupkivali, dozivali se i sudarali, a pone kad bi se i na cesti sudarila dva automobila diui veliku buku lomljenjem karoserija i trubljenjem. 40

Lullaby je grabila krupnim koracima mirei zbog praine. Kad je stigla u centar, gotovo da joj se zavrtjelo u glavi. Svjetina je ila amo -tamo i vrtjela se u kovitlacu, poput suha lia. Skupine mukaraca i ena jatile su se, razilazile i iznova okupljale malo dalje, kao eljezne strugotine u magnetskom polju. Kamo su ili? to su htjeli? Lullaby nije ve dugo vidjela toliko lica, o iju i ruku, pa nije mogla sve to pojmiti. Polagano gibanje gomile po nogostupu nosilo ju je i guralo naprijed a da nije znala kamo ide. Ljudi su prolazili mimo nje, osjea la je njihov dah i dodir ruku. Jedan joj se ovjek nagnuo nad lice i promumljao ne to, ali kao da je govorio na nepoznatom jeziku. Nesvjesno je ula u veliku robnu kuu punu svjetla i buke. inilo joj se da i ovdje unutra pue vjetar kroz prolaze, na stubitu, i okree velike natpise u zraku. Kvake su na vratima bile naelektrizirane, neonske su cijevi svijetlile poput blijedih munja. Gotovo je trkom potraila izlaz iz robne kue. Kad je prolazila kraj vrata, sudarila se s nekim i promrmljala: - Oprostite, gospo o. A onda je tek primijetila da je to zapravo velika lutka od plastike u zele nu ogrtau. Lutkine su rairene ruke pomalo podrhtavale, a iljasto lice votane boje nalikovalo je na lice ravnateljice. Od sudara se crna vlasulja na lutki pomaknula i naherila na oko, ije su trepavice bile sline noicama kukaca, pa se Lullaby istodobno na smije i najei. Sad je ve bila umorna i prazna, valjda zato to od ju er nije nita jela, pa je svratila u kavanu. Sjela je u dnu dvorane, gdje je bilo malo sjene. Pred njom se stvori konobar. - Molim vas jedan omlet - ree mu Lullaby. Konobar je naas pogleda kao da je ne razumije, a onda dovikne prema anku: - Omlet za gospoicu! I dalje ju je gledao. Izvadila je iz depa na vjetrovci list papira i pokuala pisati. Htjela je napisati veliko pismo, ali nije znala komu da pie. Htjela je u isti mah pisati i ocu, i sestri Laurence, i gospodinu Filippiju, i djeaku s naoalama, da mu zahvali na crteu. Ali to ipak nije ilo. Stoga zguva papir i uzme drugi. Zapone ovako: Gospoo ravnateljice! Molim Vas da ispriate moju ker to ne moe jo pohaati kolu jer njeno zdravstveno stanje iziskuje... Ponovo zastane u pisanju. to iziskuje? Nije se mogla niemu pametnom dosjetiti. - Omlet za gospoicu - ree konobar, stavi tanjur na stol i nekako udno pogleda Lullaby. Ona po drugi put zguva papir i uzme jesti omlet ne diui glave. Toplo joj je jelo dobro dolo pa je uskoro ustala i izala iz kavane. Kad je stigla pred kolu, krzmala je jo asak -dva. Zatim je ula u dvorite. Odjednom je zapljusne graja djejih glasova. Odmah prepozna svaki kesten, svaku platanu. Vjetar je vitlao njihovim tankim granama i ko vitlao liem po dvoritu. Prepozna i svaku opeku, sva ku plavu klupu od plastike, svaki prozor od mljenog stakla. Da bi izbjegla djecu to trkaju oko nje, sjela je na klupu u dnu dvorita. ekala je. inilo se da se nitko ne obazire na nju. Zatim se graja stiala. Skupine uenika ulazile su u uionice i vrata su se jedna za drugima zatvarala. Usko ro je u dvoritu ostalo jo samo drvee koje je tresao vjetar, praina i suho lie to je plesalo uokrug posred dvorita. Bilo joj je hladno, pa ustane i potra i gospodina Filippija. Otvori vrata montane zgrade u kojoj su bili la boratoriji. Kad god bi otvorila vrata, jedna bi reenica ostala visiti u zraku i nastavila se tek kad bi zatvorila vrata za sobom. 41

Ponovo je prola kroz dvorite i pokucala na staklena vrata kolskog podvornika. - Trebala bih gospodina Filippija - ree mu. ovjek je pogleda u udu. - Nije jo stigao - odgovori joj, porazmisli i nadoda: - Ali mislim da vas tra i ravnateljica. Izvolite sa mnom. Lullaby je pokorno pola za podvornikom. On se za ustavi pred lakiranim vratima i pokuca. Zatim otvori vrata i dade znak Lullaby da u e. Ravnateljica je sjedila za svojim pisaim stolom. Po gledala ju je svojim prodornim o ima. - Uite i sjedite! Sluam vas. Lullaby sjedne na stolicu i promotri navoteni stol. Tiina se doimala tako prijetei da je morala neto rei: - Htjela bih razgovarati s gospodinom Filippijem - ree. - On mi je napisao pismo... Ravnateljica je presije e u rijei hladnim i tvrdim glasom, a takav joj je bio i pogled. - Znam da vam je pisao. Pisala sam vam i ja. Ali nije rije o tome nego o vama. Gdje ste dosad bili? Sigurno imate... tota zanimljivo da mi ispriate. E pa, sluam vas, gospoice. Lullaby je zazirala od njena pogleda. - Moja majka... - zapone. Ali ravnateljica podvikne: - Vaa e majka biti poslije o svemu obavijetena, kao i va otac, naravno. Pokae na list papira koji Lul laby odmah prepozna. - Kao i o ovom krivotvorenom pismu! Lullaby ne zanijee tu njenu tvrdnju. ak se i ne zaudi. - Sluam vas - ponovi ravnateljica. inilo se da je ravnodunost Lullaby pomalo izluuje. A moda je to bilo i od vjetra koji je sve naelektrizirao? - Gdje ste bili za sve ovo vrijeme? Lullaby prog ovori. Govorila je polako, birajui pomalo rijei, jer se bila odvikla od govorenja. Dok je go vorila, vidjela je pred sobom, umjesto ravnateljice, kuu s bijelim stupovima, hridi i lijepo grko ime kako blista na suncu. Sve je to pokuala ispripovjediti ravnateljici, ono plavo more s odbljescima nalik na dijaman te, duboku huku valova, obzor poput crne crte u dalji ni, slani vjetar to nosi igre. Ravnateljica ju je sluala, a na licu joj se naas pojavi izraz zgranutosti. Tada je doista nalikovala na onu lutku s naherenom crnom vlasuljom. Lullaby se morala svladati da se ne osmjehne. Kad je uutjela, zavladao je muk. Zatim se lice ravnateljice ponovo izmijeni, kao da smilja to da joj odgovori. Lullaby se iznenadi boji njena glasa. To uope vie nije bio njen glas, bio je nekako dublji i blai. - Sluajte, dijete moje - zapone. Sagne se nad svoj navoteni pisai stol gledajui Lullaby. U desnoj je ruci drala crno naliv- pero sa zlatnim kolutiem na vrhu kapice. - Dijete moje, ja sam spremna sve zaboraviti. Moi ete se vratiti u svoj razred kao da nita nije bilo. Samo mi morate rei... - Dvoumila se. - Razumijete valjda da vam elim samo dobro? Morate mi rei svu istinu. Lullaby joj ne odgovori. Nije joj bilo jasn o to ravnateljica eli zapravo kazati. - Moete mi slobodno sve rei, sve e to ostati me u nama. - Kako Lullaby i dalje nije nita odgovarala, rav nateljica nadoda vrlo brzo, gotovo tiho: - Imate nekog prijatelja, je li? Lullaby joj se htjede usprotiviti, ali joj ravnateljica ne dade da do e do rijei. - Nema smisla da poriete, neke... neke vae kolegi ce vidjele su vas s jednim dekom. - Ama, to nije istina! - ree Lullaby; nije uzviknula, ali se ravnateljica drala kao da jest, pa odluno zatra i od nje: 42

- elim znati njegovo ime! - Nemam ja nikakvog deka - ree Lullaby. Odjed nom shvati zato se ravnateljiino lice onako izmijenilo - zato to je lagala. Tad osjeti kako joj se lice upravo skamenilo, postalo hladno i glatko, pa pogleda ravna teljicu ravno u oi jer se vie nije bojala. Zbunivi se, ravnateljica je morala odvratiti pogled. Zatim progovori blagim, gotovo njenim glasom: - Morate mi rei istinu, dijete moje, to je za vae do bro. - Onda joj glas ponovo postane tvrd i zao: - elim znati ime tog deka! Lullaby outi kako u njoj raste gnjev. Bijae to hladan i teak gnjev poput kamena, a spopao ju je za plua, za grlo, srce joj brzo zalupa, kao onda kad je proitala one prostote na zidovima u grkoj kui. - Ne poznajem ja nika kvog deka, to nije istina, to nije istina! - uzvikne i htjede ustati da ode, ali ravnate ljica uini kretnju ne bi li je zadrala. - Ostanite, ostanite, nemojte ii! - Glas joj bijae po novo dublji, napukao. - Ne govorim ja to zbog vas... to je za vae dobro, dijete moje, ja samo elim da vam po mognem, morate me razumjeti... hou da kaem... Ispusti iz ruke malo crno naliv-pero sa zlatnim vrhom na kapici i nervozno ispreplete mrave prste. Lullaby ponovo sjedne i ostane na miru. Jedva je disala, a l ice joj bilo posve bijelo, kao kamena maska. Osjeala je slabost, moda zato to je vrlo malo jela i spavala sve ove dane, provedene na morskoj obali. - Moja je dunost da vas zatitim od ivotnih opa snosti - nastavi ravnateljica. Vi ne moete jo sve z nati, premladi ste. Gospodin Filippi mi je govorio sve naj ljepe o vama, vi ste dobra uenica, i ja ne bih htjela da... da zbog jedne nezgode sve tako glupo upropastite... Lullaby je sluala njen daleki glas koji kao da je dopi rao do nje preko zida, iskrivljen vjetrom. Htjela je neto rei, ali nije mogla otvoriti usta. - Vi ste proli kroz jedno teko razdoblje otkako... otkako se ono dogodilo vaoj majci, od njena boravka u bolnici. Vidite da sam j a u sve upuena, i stoga v as razumijem, ali treba da i vi meni pomognete, da se malo potrudite... - Ja bih htjela razgovarati... s gospodinom Filippijem... - protisne napokon Lullaby. - Poslije ete razgovarati s njim, poslije - ree joj rav nateljica. - Morate mi napokon re i istinu, gdje ste sve dosad bili? - Pa rekla sam vam da sam promatrala more, da sam se skrivala me u stijenama i promatrala more. - A s kim? - Pa rekla sam vam da sam bila sama, sama. - To nije istina! - podvrisne ravnateljica, ali se odmah opet pribere i nastavi: Ako mi ne kanite rei s kim ste bili, bit u prisiljena obratiti se pismenim putem vaim roditeljima... Djevojici opet zalupa srce. - Ako to uinite, neu se nikad vie vratiti ovamo! - Osjeala je snagu svojih rije i pa polako ponovi ne od vraajui pogleda: - Ako budete pisali mom ocu, neu se nikad vie vratiti ovamo niti u bilo koju drugu kolu. Ravnateljica posuti neko vrijeme i dvoranu ispuni ti ina poput hladna vjetra. Zatim ravnateljica ustane i zagleda se u djevojicu. - Ne smijete se tako uzrujavati - ree joj napokon. - Blijedi ste i umorni. Porazgovarat emo o svemu tome jednom drugom zgodom. - Pogleda na svoj runi sat. - Sat gospodina Filippija poinje za koju minutu. Moete ii. Lullaby polako ustane i pode prema vratima. Prije nego to izae, jo se jednom okrene i ree: - Hvala vam, gospo o. 43

Dvorite je opet bilo puno uenika. Vjetar je tresao granama platana i kestenova, a djeca su dizala graju koja ju je opijala. Polako proe kroz dv orite klonei se skupina uenika i djece to su trala. Nekoliko joj djevojica mahne rukom iz daljine, ali se ni jedna ne usudi prii joj, a ona im uzvrati tek jedva primjetnim smije kom. Kad je stigla pre d montanu zgradu, opazi silhue tu gospodina Filippija pokraj stupa B. Bio je, kao i uvi jek, u modrosivu odijelu i puio cigaretu gledajui preda se. Lullaby zastane. Profesor je opazi i pode joj u susret radosno maui rukom. - to je? to je? - ree. Nita joj drugo nije znao ka zati. - Htjela sam vas pitati... - zapone Lullaby. - to? - Neto o moru, i svjetlu, mnogo vas toga imam pita ti. Ali odjednom pojmi da je zaboravila sva ona silna pi tanja. Gospodin Filippi gledao ju je razdragano. - Jeste li bili na putovanju? - priupita je. - Jesam... - odgovori Lullaby. - I... Je li vam bilo lijepo? - O da! Vrlo lijepo. Zvono zazvoni iznad dvorita, u hodnicima. - Ba mi je drago... - ree gospodin Filippi i zgazi opuak petom. - Poslije ete mi o tome priati - nasta vi. Plave su mu se oi, iza naoala, veselo krijesile. - Vie neete na putovanje? - Neu - odgovori Lullaby. - Dobro, a sad moramo krenuti - ree gospodin Filippi. I jo jednom ponovi: Ba mi je drago. - Prije nego to e ui u montanu zgradu, ponovo se okrene djevojici i ree joj: - Moete me pitati sve to vas zani ma odmah poslije sata. I ja jako volim more.

44

Hazaran
Francuska Brana nije zapravo bio grad jer nije bilo kua ni ulica, nego se sastojala samo od potleuica na pravljenih od dasaka, ter-papira i nabite zemlje. Moda se to naselje tako zvalo zato to su u njemu ivjeli Tali jani, Jugoslaveni, Turci, Portugalci, Alirci, Afrikanci, zidari, kubikai, seljaci koji nisu bili sigurni da e nai posao i koji nisu nikad znali hoe li ostati tu dva dana ili godinu dana. Dolazili su tamo, na Branu, nedaleko od barutina oko irokog ua ri jeke, nastanjivali se gdje su mogli i podizali potleuice za nekoliko sati. Kupovali su daske od onih koji su odlazili, stare i izbuene daske da se kroz njih moglo gledati. Pa i krov su pravili od dasaka i velikih komada ter-papira, ili, kad su imali sre u da ga nadu, od komada valovitog lima povezanih icom i pokrivenih kamenjem. Rupe su zaepljivali krpama. Alia je stanovala na zapadnoj strani Brane, nedaleko od Martinove kue. Stigla je tamo kad i on, na samom poetku, kad je ondje bilo svega desetak p otleuica i kad je zemlja bila jo posve meka od velikih polja zara slih u korov i trsku, na rubu movare. Otac i majka izgubili su joj ivot nesretnim sluajem kad nije znala nita drugo nego se igrati s drugom djecom, pa ju je tetka uzela k sebi. Sada, nakon etiri godine, Brana se proirila obuhvaajui lijevu obalu irokog ua, od nasipa glavne ceste sve do mora, sa stotinjak sokaka od utaba ne zemlje i toliko potleuica da ih sve nisi mogao ni izbrojiti. Svakog tjedna stizalo je po nekoliko teretnjaka do ulaza na Branu, iskrcavalo nove obitelji i odvozilo one koji su odlazili. Kad je ila na pumpu po vodu, ili u zadrugu da kupi rie i sardina, Alia je zastajkivala da vidi pridolice koje su se nastanjivale gdje je jo bilo mjesta. Katkad bi dola i policija do ulaza na Branu da pregleda stanje i popie one koji su otili i one koji su doli. Alia se dobro sjeala onog dana kad je stigao Martin. Prvi put ga je vidjela kad je s ostalim doljacima siao s teretnjaka. Lice i odjea bijahu mu sivi od pra ine, ali ga je ona odmah uoila. Bijae to neobian ovjek, visok i mrav, lica opaljena suncem, poput mornara. Reklo bi se da je star, sudei po borama na elu i obrazima, ali mu je kosa bila crna i bujna, a oi mu se sjale kao zrcalo. Alia je mislila da Martin ima najzanimljivije oi na Brani, pa moda ak i u cijeloj zemlji, upravo ga je zato i uoila. Nije se ni maknula kad je proao mimo nje. Hodao je polako gledajui oko sebe kao da je doao samo pogledati ovo mjesto i kao da e se za sat vremena o pet odvesti istim kamionom. Ali ostao je. Nije se nastanio u sreditu Brane. Otiao je do samog ruba movare, tamo gdje poinju obluci na plai. Tu je podigao svoju kolibu, posve sam na onom komadi u zemlje koji nitko drugi nije htio, jer je bio predaleko od ceste i crpki slatke vode. Kua mu je bila doista zadnja u naselju. Martin ju je podigao sam svojim rukama, bez iije pomoi, a Alia je drala da je to najzanimljivija kua u cijelom tom kraju, na svoj nain. Bijae to okrugla po tleuica, samo s jednim otvorom - niskim vratima kroz koja Martin nije mogao uspravno ui. Krov je bio od ter - papira, kao i na drugim potleuicama, ali u obliku poklopca. Kad bi ovjek ugledao Martinovu kuu iz da ljine, u jutarnjoj magli, kako stoji posve sama usred ne obraenog zemljita, na rubu movare i ala, izgledala je nekako vea i via od ostalih, nalik na toranj na dvor cu. Uostalom, tako ju je Alia od samog poetka i nazva la: dvorac. Ljudi koji nisu voljeli Martina i koji su mu se pomalo rugali, kao po slovoa zadruge, na primjer, go vorili su da je to vie gnijezdo nego nastamba, ali to je bilo samo zato to su mu 45

bili zavidni. Uostalom, upravo je to bilo udno, jer je Martin bio siromaak, siromani ji od svih u tom naselju, ali je na toj kui bez prozora bilo neega tajanstvenog i tako rei velianstvenog to je teko bilo pojmiti i to je ljude plailo. Martin je stanovao sam samcat tamo, na osami. Oko njegove je kue uvijek bilo tiho, osobito naveer. Bila je to tiina u kojoj se sve doimalo nekako daleko i nestvar no. Kad bi sunce sjalo nad pranom dolinom i mova rom, Martin bi sjedio na sanduku, pred svojom kuom. Ljudi nisu esto onuda prolazili, moda zato to ih je ta tiina doista plaila, ili pak zato to nisu htjeli smetati Martinu. Ujutro ili naveer naile bi pokatkad ene u potrazi za suhim drvima, i djeca to su se vraala iz ko le. Martin je volio djecu. Blago im se obraao i jedino se njima uistinu smijeio. Tad su mu oi bivale vrlo lijepe, blistale su kao kameno zrcalo, pune neke bistre svjetlo sti kakvu Alia nije nigdje drugdje vidjela. I djeca su nje ga voljela jer je znao priati prie i zadavati zagonetke. Inae Martin nije zapravo nita radio, ali je znao popravljati sitnice, ko taie u satovima, radio - prijemnike i petrolejske reoe. Radio je sve besplatno, nije htio primati novac. Stoga su mu ljudi, otkako je stigao, svakog dana slali po djeci malo jela u tanjurima, neto krumpira, sardina, rie, kruha i malo vrue kave u ai. Pa i ene su mu katkad donosile hranu, a Martin im je zahvaljivao pone kom rijeju. Potom je, kad bi se najeo, vraao tanjur djeci. Na taj je nain naplaivao svoje usluge. Alia je rado posjeivala Martina da slua njegove prie i gleda boju njegovih oiju. Uzimala je za svaki sluaj komada kruha sa sobom i prolazila kroz cijelo naselje da bi dola do dvorca. Kad bi stigla, ugledala bi ovjeka kako sjedi na sanduku pred svojom kuom i popravlja plinsku svjetiljku, pa bi sjela pred njega na zemlju i gledala ga kako radi. Kad mu je prvi put donijela kruha, pogledao ju je svojim oima punim svjetla i rekao joj: - Dobar dan, luno. - Zato me zovete luna? - upitala ga je Alia. Martin se osmjehnuo, a oi su mu jo jae zasjale. - Zato to mi se svia to ime. Ne eli da te zovem luna? - Ne znam. Nisam znala da je to ime. - To je lijepo ime - ree joj Martin. - Jesi li ve gleda la lunu kad je nebo potpuno vedro i potpuno crno, u vrlo hladnim noima? Tad je sasvim okrugla i njena, a ja mislim da si i ti takva. Od tog ju je dana uvijek tako zvao: luna, mala luna. I imao je svoje ime za svako dijete koje mu je dolazilo, ime neke biljke, voa ili ivotinje, kojem su se oni od srca smijali. Martin nije nita pripovijedao o sebi, a nitko se nije usuivao da ga ita pita. Zapravo kao da je oduvijek bio tu, na Brani, kao da je doao mnogo prije ostalih, ak i prije nego to je izgraena cesta, eljezni most i avionska pista. Svakako je znao neke stvari koje ovdanji ljudi nisu znali, vrlo stare i vrlo lijepe stvari koje je uvao u glavi i od kojih mu je sjalo svjetlo u oi ma. Upravo je to bilo najudnije jer Martin nije nita posjedovao, ak ni stolac ni krevet. U njegovoj kui nije bilo nieg drugog do rogoine na zemlji na kojoj je spa vao, i vra vode na sanduku. Alia nije to ba dobro ra zumjela, ali je slutila da je takva njegova elja, da nita ne posjeduje. Bijae to udno jer je bilo slino onom djeliu bistrog svjetla to mu je svagda sjalo u oima, onim lokvicama vode koje su prozirnije i ljepe kad ni- egjiema na njihovu dnu. im bi obavila svoje poslove, Alia je odlazila od tet kine kue steui u njedrima komad kruha, pa bi sjela pred Martina. Voljela mu je gledati i ruke kad bi to po pravljao. Imao je krupne ake opaljene suncem, slo mljenih nokt iju kao kubikai ili zidari, samo lake i spretnije, pa je umio tanke niti vezati u vorove i zavr tati vijke koji su se jedva vidjeli. Ruke su mu radile same od sebe, a da nije ni pazio na njih, niti ih gledao. Pogled mu bijae uprt na drugu stranu, kao d a misli na neto drugo. - O emu razmiljate? - upitala ga je Alia. ovjek je pogleda smjekajui se. 46

- A zato me to pita, mala luno? A o emu ti razmilja? Alia se zamisli i odgovori: - Mislim kako je tamo sigurno lijepo otkud ste vi doli. - Za to misli da je lijepo? - Zato to... Nije mu znala odgovoriti pa je porumenjela. - Ima pravo - ree joj Martin. - Vrlo je lijepo. - Ja isto tako mislim da je ivot alostan, ovdje kod nas - nadoda Alia. - Zato to kae? Ja ne mislim tako. - Zato to ovdje nema niega, sve je tako prljavo, treba ii po vodu na pumpu, ima muha, takora, i svi su ljudi tako siromani. - Pa i ja sam siromaan - ree Martin. - Ali ja ne mislim da se zbog toga treba alostiti. Alia porazmisli jo malo. - Ak o je tamo otkud ste vi doli tako lijepo... zato ste onda uope otili odande, zato ste doli ovamo gdje je sve tako... tako prljavo, tako runo? Martin je pozorno pogleda, a Alia pokua u svjetlu njegovih oiju otkriti svu onu ljepotu koje se taj ovjek nekad nagledao, velike zemlje dubokih i zlatnih odbljesaka to su ostali ivjeti u boji njegovih arenica. Ali Martinov je glas bio jo blai nego kad bi priao kakvu priu: - Bi li ti mogla biti sretna to si se najela onoga to najvie voli , mala luno, kad bi znala da u tvojoj blizini ima obitelj koja ve dva dana nije nita okusila? Alia zavrti glavom. - Bi li mogla biti sretna gledajui nebo, more, cvijee, ili sluajui pjev ptica, kad bi znala da je u tvojoj bli zini, u susjednoj ku i, dijete zatvoreno bez razloga, pa ne moe nita vidjeti, ni uti, ni omirisati? - Ne bih - odgovori Alia. - Prvo bih otila otvoriti vrata njegove kue da izae. Istodobno dok je to govorila, shvati da je upravo sama odgovorila na svoje pitanje. Marti n je jo gledae smjekajui se, a onda nastavi popravljati apa rat, po malo rastreseno, ne gledajui uope u svoje ruke. Alia nije bila potpuno uvjerena da je tako, pa jo doda: - Ipak mora da je stvarno jako lijepo, tamo kod vas. Kad je ovjek zavr io posao, ustao je i uhvatio Aliu za ruku. Polako ju je odveo do kraja neobraena zemljita, do ruba movare. - Pogledaj! - ree joj i pokae na ravnu zemlju, na iroko ue rijeke otvoreno prema moru. - Evo, ovo ti je sve onako kako je i tamo odakle sam ja doao. - Sve? - Sve, da, sve ovo to vidi. Alia je dugo ostala nepomino stajati gledajui dokle je god mogla, sve dok je nisu zaboljele oi. Gledala je svim silama, kao da e se nebo napokon otvoriti i poka zati joj sve one palae, sve one dvorce, sve one vrtove pune voa i ptica, pa joj se zavrti u glavi tako da je mo rala zamiriti. Kad se okrenula, Martin je ve bio otiao. Njegova visoka prilika kretala se izmeu redova potleuica, pre ma drugom kraju grada. Od tog je dana Alia poela promatrati nebo, stvarno ga promatrati, kao da ga nikad prije nije vidjela. Dok je radila u tetkinoj kui, katkad bi izala naas van da po gleda uvis, a kad bi se vratila u kuu, outjela bi kako joj neto i dalje treperi u oima i tijelu, pa bi se udarala o komade pokustva jer su joj mrenice bile zasjenjene. Kad su druga djeca ula odakle je doao Martin, udom su se udila. U to se vrijeme mnogo djece tu, na Brani, etalo s glavama okrenutim uvis da gledaju nebo, pa su se udarali o stupove, a ljudi su se pitali to im je. Moda su mislili da je posrijedi neka nova igra. 47

Pokatkad Martin nije htio nita jesti, iako nitko nije znao zato. Djeca su mu donosila hranu u tanjurima, kao i svakog jutra, ali ih je on sve pristojno odbijao go vorei: - Ne, hvala, danas ne mogu. ak i kad bi Alia dola s komadom kruha u njedrima, dobrostivo bi se nasmijeio i zavrtio glavom. Alia nije mogla shvatiti zato taj ovjek nee da jede, jer je sve oko kue, na zemlji, na nebu, bilo kao i obino. Na pla vom je nebu bilo sunce, pokoji oblak i s vremena na vri jeme mlazni avion to je slijetao ili polijetao. U sokaci ma Brane djeca su se igrala i vritala, a ene su ih dozi vale i izdavale im naloge na raznim jezicima. Alia nije vidjela nikakve promjene. Ipak je sjedala pred Martina, s jo dvoje - troje djece, pa su ekali da Martin progovo ri. Ali Martin nije bio tada kao u druge dane. Kad god ne bi jeo, lice mu bilo nekako starije i oi mu drukije sjale, nekim nemirnim sjajem, kao u ljudi koji imaju vruicu. Gledao je na drugu stranu, iznad glava djece, kao da vidi dalje od oblinje zemlje i movare, s onu stranu rijeke i brda, toliko daleko da bi ovjeku trebalo vie mjeseci da onamo stigne. Tih dana gotovo da uope nije govorio, a Alia ga nije ni ta ni pitala. Ljudi su dolazili kao i u druge dane da ga zamole za kakvu uslugu, da preuzmu od njega par cipe la, da im namjesti njihalo na uri njihalici, ili da im samo napie pismo. A Martin jedva da im je odgovarao, odmahivao je glavom i govorio tiho, gotovo i ne miui usnama: - Ne mogu danas, ne mogu danas... Alia je shvatila da je u te dane bio odsutan, da je stvarno bio negdje drugdje, iako je leao nepomino na rogoini, u kui. Moda se vratio u svoju zemlju, tamo gdje je sve tako lijepo, gdje s u svi odreda sami prinevi i princeze, u zemlju do koje joj je jednom pokazao da put vodi preko neba. Svakog je dana Alia dolazila s drugim komadom kru ha i ekala da se Martin vrati. Ponekad bi to dugo potrajalo, te se pomalo bojala kad bi primijetila kako su mu obrazi upali, i kako mu je lice posivjelo, kao da se svjetlo u njemu ugasilo pa je ostao samo pepeo. Zatim bi se jednog dana vratio toliko slab da bi se jedva odvu kao od svog leaja do pustog zemljita pred kuom. Kad je ugledao Aliu, napokon ju je pogledao i ovla se osmjehnuo, a oi mu bile mutne od umora. - edan sam - ree joj polaganim i promuklim gla som. Alia je tada odloila komad kruha na zemlju i otr ala kroz grad po vedro vode. Kad se vratila, sva zadihana, Martin je dugo pio, iz samog vedra. Zatim je oprao ruke i umio se, pa sjeo na sanduk, na sunce, i pojeo onaj komad kruha. Proao je potom nekoliko koraka oko kue gledajui oko sebe. Sunce mu je za grijalo lice i ruke, a oi su mu ponovo zasjale. Alia ga je nestrpljivo gledala. Napokon se odvai upitati ga: - Kako je bilo? inilo se da je on ne razumije. - to kako je bilo? - Kako je bilo tamo gdje ste bili? Martin joj ne odgovori. Moda se i nije nieg sjeao, kao da je samo proao kroz neki san. Ponovo je ivio i govorio kao nekad, sjedei na suncu pred vratima, i po pravljao pokvarene aparate ili pak prolazio kroz sokake na Brani i pozdravljao prolaznike. Poslije ga je Alia upitala jo i ovo: - Zato nekad neete nita da jedete? - Zato to moram postiti - odgovori joj Martin. Alia porazmisli pa ga iznova upita: - A ta to znai postiti? - I odmah nadoda: - Je li to neto kao putovati? Ali Martin se nasmije i ree joj: - Kakva smijena ideja! Ne, postiti znai da ti nije do jela. 48

Kako to moe biti da ovjeku nije do jela? pomisli Alia. Nitko joj nikad nije rekao neto tako udno. I ne hotice se sjeti sve one djece na Brani koja povazdan trae togod za jelo, ak i ona koja nisu gladn a. Sjetila se onih koji kradu po samoposluivanjima, oko aerodroma, onih koji kraduckaju voe i jaja po vrtovima u okolici. Martin joj odmah odgovori, kao da uje ono to ona misli: - Jesi li bila kad ve jako edna? - Jesam - odgovori Alia. - A kad si bila jako edna, je li ti bilo do jela? Ona odmahne glavom. - Nije, je li? Bilo ti je samo do toga da togod popije, je li tako? Imala si dojam da bi mogla popiti u tom asu svu vodu iz pumpe, a da ti je tko dao velik tanjur nekog jela, ne bi ga ni primila zato to ti je bilo samo do vode. - Martin uuti naas i osmjehne se. - Isto tako, kad si bila jako gladna, ne bi bila se obradovala da ti je tko po nudio vr vode. Rekla bi, ne, ne bih sada, najprije bih neto pojela, a tek bi se onda, ako o stane jo malo mjesta u elucu, napila vode. - Ali vi nit jedete nit pijete! - uzvikne Alia. - To sam ti ba i htio rei - ustvrdi Martin. - Kad o vjek posti, nije mu ni do hrane ni do vode, zato to mu je vie stalo do neeg drugog, neeg va nijeg od ia i pia. - Pa do ega je onda vama stalo? - upita ga Alia. - Do Boga. Rekao je to sasvim jednostavno, kao da je to neto bjelodano jasno, pa ga nije vie nita ni pitala. Tad je Martin prvi put progovorio o Bogu, a Alia se malko uplaila, nije se zapravo uplaila nego su je te rijei uda ljile, odgurnule daleko unatrag, kao da je itav taj prostor Brane, s njenim daarama i movarama uz rijeku, dijeli od Martina. Meutim, reklo bi se da on to i ne primje uje. Ustao je i pogledao ravnicu s movarom u kojoj se lelujala tr ska. Pogladio je Aliu po kosi i zaputio se polako putelj kom to je vodio kroz naselje dok su djeca trkarala pred njim buno slavei njegov povratak. U to je doba Martin ve bio zapoeo sa svojom obu kom, samo to to jo nitko nije znao. Zapravo to i nije bila obuka u pravom smislu rijei, kao to su sveenike propovijedi ili uiteljska predavanja, jer on to nije obavljao sveano i jer se tu uilo a da se poslije nije pra vo znalo to se nauilo. Djeca su se navikla dolaziti do samog kraja brane, do Martinova dvorca, gdje bi posjedala na zemlju da razgovaraju i igraju se i da sluaju prie. Martin se nije dizao sa svog sanduka, i dalje je po pravljao to je trenutno popravljao, neku tavu, ekspres- lonac ili kakvu bravu, i obuka bi zapoela. Najvie su dolazila djeca, poslije objeda ili nakon povratka iz ko le. A katkad su dolazile i ene i mukarci, nakon zavrenog rada, i kad je bilo prevrue za spavanje. Djeca su sjedila sprijeda, sasvim blizu Martina. Tu je i Alia najradije sjedila. Djeca su dizala veliku buku, nisu se mogla dugo zadrati na jednom mjestu, ali Martin je bio sre tan to ih vidi. Razgovarao je s njima, pitao ih to su ra dili i to su vidjeli, na Brani ili na morskoj obal i. Neki su od njih rado govorili, priajui sate i sate bilo o emu. Drugi su pak utjeli i zaklanjali se rukama kad bi im se Martin obratio. Poslije bi im Martin ispripovjedio kakvu priu. Djeca su vrlo rado sluala prie, radi toga su i dolazila. Kad bi Martin zapoeo priu, ak bi se i oni najnemirniji me u njima umirili i umuknuli. Martin je znao mnogo pria, dugih i pomalo udnovatih, to su se zbivale u raznim zemljama u kojima je zacijelo nekad boravio. Bila je tu i ona pria o djeci to su se spu tala niz rije ku na tranoj splavi i to su tako putovala kroz neobina kraljevstva, ume, planine i tajanstvene gradove, sve do mora. Zatim ona pria o trgovcu koji je vjerovao da e se obogatiti prodajui snijeg, pa je nosio snijeg s visoka gorja u torbama, a kad bi stigao u nizinu, ostala mu 49

je jo samo mlaka vode. Pa ona pria o djeaku to je sti gao do dvorca u kojem je prebivala princeza snova, ona koja alje na zemlju snove i none more; pa ona pria o divu koji pravi kipove od gorja, pa pria o djetetu koje je pripitomilo dupine, ili pria o kapetanu Tecumu koji je spasio ivot albatrosu, pa ga je ta ptica zauzvrat nau ila letjeti. Bijahu to sve lijepe prie, toliko lijepe da bi neka djeca i pozaspala prije nego to bi ula kraj. Mar tin ih je p riao polagano, gestikulirajui ili zastajui ovda-onda u kazivanju da bi mu mogli postavljati pita nja. Dok bi priao, oi su mu se krijesile, kao da se i on dobro zabavlja priajui ih. Od svih pria to ih je ispriao, djeca su najvoljela priu o Hazara nu. Nisu je sasvim dobro razumjela, ali svima bi zastao dah kad bi je poeo priati. Bila jednom jedna djevojica koja se zvala Djetelina. Bilo je to smijeno ime koje su joj nadjenuli zacijelo zbog znaka koji je nosila na obrazu, blizu lijevog uha, i koji je bio nalik na djetelinu. Bila je siromana, vrlo si romana, toliko siromana da nije imala to drugo jesti do malo kruha i bobice koje je brala u umi. ivjela je sama u ovarskoj kolibi, usred kupina i stijenja, i nitko se nije brinuo za nju. Ali kad su vidjele kako je sama i tuna, sprijateljile su se s njom ivotinjice to su ivjele u polju. esto su je posjeivale, ujutro i uveer, i priale joj svata da je zabave, izvodile kojekakve vjetine i kazivale joj prie, jer je Djetelina znala njihov je zik. Bijae medu njima jedna mravia koja se zvala Zoe, guter koji se zvao Zoot, vrabac koji se zvao Pipit, libela koja se zvala Zelle, i kojekakvi leptirii, uti, crveni, smei i plavi. Bijae tu i jedan ueni skarabej koji se zvao Kepr, i veliki zeleni skakavac koji se sunao na listovima. Mala je Djetelina bila dobra s njima pa su je zato svi vo ljeli. Jednog dana kad je bila jo tunija nego inae, jer nije imala to jesti, obrati joj se veliki zeleni skakavac. Bi li htjela drukije ivjeti? upita je z viduui. Kako bih mogla drukije ivjeti, odgovori mu Djetelina, kad nemam to jesti i posve sam sama? Moe ako eli, ree joj skakavac. Treba samo da ode u zemlju Haza ran. A kakva je to zemlja, priupita ga Djetelina. Nikad nisam ula za nju. Da bi m ogla ui u tu zemlju, morat e odgovoriti na pitanje koje e ti postaviti onaj to uva vrata Hazarana. Ali najprije mora biti uena, vrlo uena, da bi mogla odgovoriti na to pitanje. Stoga Dje telina ode do skarabeja Kepra koji je ivio na stabljici tr ske, i ree mu: Kepre, naui me sve to treba znati, jer elim otii u Hazaran. Dugo su skarabej i veliki zeleni skakavac upuivali djevojicu u sve ono to su sami zna li. Nauili su je pogaati kakvo e biti vrijeme, ili to misli prosti puk, ili kako se moe izlijeiti od groznice i drugih boletina. Nauili su je kako da pita bogomoljku hoe li novoroene biti djevojica ili djeak, jer ona to zna i odgovara na pitanja podiui svoja klijeta uvis ako se oekuje muko dijete, a sputajui ih ako se oe kuje ensko. Mala je Djetelina sve to nauila i jo tota drugo, kojekakve tajne i misterije. Kad su je skarabej i veliki zeleni skakavac nauili sve to su znali, jednog je dana doao u selo neki ovjek. Bio je raskono odjeven, reklo bi se da je princ ili ministar. ovjek je prolazio kroz selo i svima govorio: Traim nekoga. Ali ljudi ga nisu razumjeli. Tad je Djetelina otila do tog ovjeka i rekla mu: ja sam ta koju traite. elim otii u Hazaran. ovjek se malo zaudio jer je mala Djetelina bila vrlo si romana i inilo se da je neuka. A zna li ti odgovarati na pitanja? - upita je ministar. Ako ne bude znala odgovoriti, nee nikad ui u zemlju Hazaran. Odgovorit u vam na sva pitanja, ree mu Djetelina. Ipak se bojala jer nije bila sigurna da e znati odgovoriti na njih. Onda e mi odgovarati na pitanja koja ti postavim. Ako bu de znala odgovoriti, postat e princeza Hazarana. Evo ti sad tri pitanja. Martin je naas uutio, a djeca su ekala da nastavi. Evo ti prvog pitanja, ree ministar. Na ob jedu na koji sam pozvan, otac mi ponudi tri vrlo dobra jela. Ali ono to mi ruka moe uzeti, usta mi ne mogu pojesti. Ono to mi ruka moe uzeti, ne moe mi ruka zadrati. Ono to mi usta mogu uzeti, ne mogu mi usta zadrati. Djevojica porazmisli, a onda ree: mogu vam odgovoriti na to pitanje. Ministar je u udu pogleda jer nitko do tada nije znao odgovoriti na nj. 50

A evo ti sad i druge za gonetke, nastavi ministar. Otac me pozvao u svoje eti ri kue. Prva je na sjeveru, siromana i jadna. Druga je na istoku, puna cvijea. Trea je na jugu, ta je najljepa. etvrta je na zapadu, a kad u nju uem, dobijem neto na dar, ipak sam nakon toga jo siromaniji nego prije. Mogu vam odgovoriti i na to pitanje, opet e Djetelina. Ministar se jo vie zaudi jer nit ko do tada nije ni na to pitanje znao odgovoriti. Evo ti i tree zagonetke, ree ministar. Moj otac ima vrlo lijepo lice, samo to ga ne mogu vidjeti. Moj mu sluga plee svaki dan. A moja je majka jo ljepa, kosa joj je posve crna a lice bijelo kao snijeg . Nosi na sebi skupocjen nakit i bdi nada mnom dok spavam. Djetelina opet porazmisli i dade ovjeku znak da e odgonetnuti sve zagonetke. Evo prvog od govora, ree: objed na koji sam pozvana jest svijet u ko jem sam roena. Tri izvrsna jela kojima me otac nudi jesu zemlja, voda i zrak. Zemlju mogu uzeti rukom, ali je ne mogu pojesti. Vodu mogu uzeti rukom, ali je ruka ne moe zadrati. Zrak mogu uzeti ustima ali ga moram vratiti diui. Martin opet naas u uti, a djeca uzmu zemlju u ruke i propuste vodu kroz prste. I udahnu zrak. Evo vam odgovora i na drugo pitanje: etiri kue u koje me otac poziva jesu etiri godinja doba. Ona na sjeveru, siromana i jadna, jest zimska kua. Ona na istoku u kojoj ima mnog o cvijea proljetna je kua. Ona na jugu koja je najljepa ljetna je kua. A ona je na zapadu jesenska, jer kad uem u nju, dobijem na dar novu godinu od koje u oslabiti jer u postati starija. Mini star zaklima glavom u znak odobravanja, jer je bio izne naen velikim znanjem ove djevojice. Posljednji je od govor jednostavan, ree Djetelina. Onaj koga nazivaju mojim ocem jest sunce koje ne mogu gledati u lice. Slu ga koji mu plee, to je moja sjena. Ona koju nazivaju mojom majkom jest no, kosa joj je po sve crna a lice bijelo kao lice mjeseca. Zvijezde su joj nakit. Eto, to su odgonetke. Kad je ministar uo odgovore Djeteline, on izda nalog i sve ptice s neba dolete da odnesu djevojicu u zemlju Hazaran. Ta je zemlja vrlo, vrlo daleko, toliko daleko da s u ptice letjele do nje danonono, a kad je Djetelina stigla u nju, oduevila se jer nikad nije vidjela nita toliko lijepo, ak ni u snovima. Tad Martin ponovo naas uuti, a djeca postanu ne strpljiva pa ga priupitaju: a kako je tamo bilo? Kako je bilo u toj zemlji Hazaranu? E pa, sve je bilo veliko i lijepo, i bilo je vrtova punih cvijea i leptira, rijeka tako bistrih kao da su od srebra, i vrlo visokog drvea sa svakojakim voem. Tu su ivjele ptice, sve ptice na svijetu. Letjele su s grane na granu i neprestano pjevale, a kad je Djetelina stigla, okruile su je sa svih strana da joj poele dobrodolicu. Bile su odjevene u perje svakojakih boja i plesale su pred Dje telinom, jer su bile sretne to imaju takvu princezu. Po tom su doli kosovi, koji su bil i ministri kralja ptica, i oni su je odveli u palau hazaransku. Kralj je bio slavuj koji je tako lijepo pjevao da su svi umuknuli da ga slu aju. Upravo je u njegovoj palai otada prebivala Djete lina, a kako je znala ivotinjski jezik, nauila se i ona p jevati kako bi mogla odgovorati kralju Hazarana. Ostala je u toj zemlji, pa moda jo i dan - danas ivi u njoj, a kad eli posjetiti Zemlju, pretvori se u sjenicu te doleti da obie svoje prijatelje koji su ostali na Zemlji. Zatim se vrati kui, u veliki pe rivoj u kojem je postala princeza. Kad je Martin zavrio priu, djeca su se jedno po jed no razila kuama. Alia je uvijek ostala posljednja pred Martinovom kuom. Otila bi tek kad bi Martin uao u svoj dvorac i legao na rogoinu da spava. Polako je pro lazila sokacima na Brani dok su se palile plinske svjetilj ke u potleuicama, i nije vie bila tuna. Mislila je na dan kad e moda doi ovjek odjeven kao ministar koji e pogledati oko sebe i rei: Traim nekoga.

Nekako su u to vrijeme poeli dolaziti predstavnici vlasti ovamo, na Francusku Branu. Bijahu to udni ljudi a dolazili su jedanput ili dvaput tjedno, u crnim auto mobilima i naranastim kombijima koje su parkirali na cesti, ispred samog ulaza u grad. Radili su ko jeta bez pravog razloga, mjerili su, primjerice, udaljenost me u 51

sokacima i izmeu kua, uzimali malo zemlje u metalne kutije, malo vode u staklene cjevice i malo zraka u nekakve male ute balone. Isto su tako svata zapitkivali ljude koje su susretali, navlastito mukarce, jer ene nisu pravo ni razumjele to im govore, a u svakom slu aju, nisu se usuivale odgovarati na njihova pitanja. Kad je odlazila na pumpu po vodu, Alia je zastajkivala da ih gleda u prolazu, ali je dobro znala da oni nisu doli nikoga traiti. Nisu dolazili postavljati pitanja koja bi njoj omoguila da ode do zemlje Hazarana. Uo stalom, oni se nisu ni zanimali za djecu i nikad ih nita nisu pitali. Bilo je medu njima ozbiljnih ljudi u sivim odijelima koji su nosili sa sobom koveie, i studenata, mladia i djevojaka u debelim demperima i vjetrovkama. Oni su bili najudniji jer su postavljali pitanja na koja je svak mogao odgovoriti, o tome kakvo je vrijeme i o svojoj obitelji, samo to nikom nije bilo jasno zato ih to pitaju. Biljeili su njihove odgovore u biljenice, kao da je to ne znam koliko vano, i fotografirali su mnoge daare kao da je to vrijedno truda. Snimali su ak i ono to su vidjeli u kuama, uz pomo lampice koja se iznenada palila i osvjetljavala prostoriju bolje nego sunce. Tek su poslije ljudi shvatili to je posrijedi, kad su do znali da su ta gospoda i studenti doli u ime vlasti da sve presele, i naselje i ljude, na jedno drugo mjesto. Vlast je odluila da Branu likvidira , jer je preblizu ceste i poletno-sletne staze, ili moda zato to im je bio potreban taj teren da na njemu podignu stambene i uredske zgrade. Ljudi su za to doznali tako to su sve obitelji dobile pa pire u kojima je pisalo da se svi moraju iseliti i da se na selje mora s pomou strojeva i teretnjaka sravniti sa ze mljom. Studenti su tada pokazivali ljudima crtee na kojima se vidio grad koji e se sagraditi ponad rijeke. I ti su crtei bili prilino udni jer su na njima bile prika zane kue koje nisu bile sline niemu poznatom, velike ravne kue s prozorima nalik na rupe u zidovima od opeke. U sredini svake kue nalazilo se veliko dvorite i drvee, a ulice su bile posve ravne, kao eljeznike tranice. Studenti su to nazivali Buduim Gradom, a kad su o tome govorili mukarcima i enama na Brani, drali su se vrlo zadovoljno i oi su im se krijesile, i uve like su gestikulirali. To je valjda bilo zato to su oni sami izradili te crtee. Kad je vlast odluila razoriti Branu, i objavila joj da nitko ne smije tu vie os tati, potreban im je bio za to pristanak odgovorne osobe. Ali na Brani nije bilo odgo vorne osobe. Ljudi su tu oduvijek ivjeli tek tako, bez odgovorne osobe, jer im sve do tada nije bila ni potreb na. Stoga je vlast potraila nekoga tko bi htio biti odgo vorna osoba, pa su za odgovornu osobu imenovali po slovou zadruge. Nakon toga su predstavnici vlasti esto odlazili k njemu razgovarati o Buduem Gradu, a katkad su ga ak i odvozili u crnom automobilu da u njihovim uredima potpisuje neke spise i da sve bude kako treba. Moda je trebalo da se vlast obrati Martinu u njegovu dvorcu, ali nitko nije njega ni spominjao, a on je i predaleko stanovao, na samom kraju Brane, bli zu movare. Kako bilo da bilo, on ionako ne bi htio ni ta potpisati, a i ljudi su mis lili da je ve prestar. Kad je Martin uo to se dogaa, nije nita rekao, ali se vidjelo da mu nije pravo. On je podigao svoj dvorac gdje je htio, i nije ni najmanje elio stanovati negdje drugdje, pogotovo ne u jednoj od onih kua u Buduem Gradu koje su izgledale kao krike od opeke. Poslije je poeo i postiti, ali to nije bio post od neko liko dana, kao to je do tada postio. Bijae to uasan post kojem kanda nije bilo kraja, koji je trajao tjedne i tjedne. Alia je svakog dana dolazila do njegove kue d a mu donese kruha, a druga su mu djeca donosila hranu u ta njurima nadajui se da e Martin ustati. Ali on je i dalje leao na svojoj rogoini, okrenut licem vratima, a put mu je bivala sve bijeda. Tamne su mu oi blistale nekim opakim sjajem jer su bile u morne i boljele su ga od neprestanog gledanja. Nou nije spavao. Leao je samo onako, nepomino, ispruen na tlu, okrenut licem vra tima i gledao u no.

52

Alia je sjedala do njega i otirala mu lice vlanom krpom da skine s njega prainu koju je nanio na njega vje tar kao na kakav kamen. Pio je vodu iz vra, samo po nekoliko gutljaja na dan. Alia ga je pitala: - Ne biste li to pojeli? Donijela sam vam kruha. Martin se pokuao osmjehnuti, ali su mu usta bila preumorna pa se samo oima mogao osmjehnuti. Alia je utjela kako joj se srce stee, jer je mislila da e Mar tin uskoro umrijeti. - Ne gladujete li moda zato to ne elite otii odav de? - pitala ga je Alia. Martin joj nije odgovarao, ali su joj odgovarale nje gove oi svojom svjetlo u punom umora i boli. Oi su gledale van kroz niska vrata, u zemlju, trsku i plavo nebo. - Moda bi bilo bolje da ne idete s nama tamo, u novi grad. Moda bi bilo bolje da se vratite u svoju zemlju koja je tako lijepa, tamo otkud ste doli, tamo gdje su sv i ljudi kao princeze i prinevi. Studenti nisu vie tako esto dolazili u ime vlasti. Za tim su potpuno prestali dolaziti. Alia je vrebala na njih radei u tetkinoj kui ili odlazei do pumpe po vodu. Gledala je jesu li im automobili parkirani na cesti, is pred ulaza u grad. Zatim je otrala do Martinova dvor ca. - Nisu ni danas doli! - ree mu bez daha. - Nee vie ni dolaziti! ujete li? Gotovo je, nee vie dolaziti, ostat emo svi ovdje! Srce joj je lupalo jer je mislila da je Martinu polo za rukom ot praviti studente samo svojim postom. - Jesi li sigurna? - pitao ju je Martin sasvim polaga no, pridigavi se na leaju. - Ve tri dana ne dolaze! - Tri dana? - Sigurna sam da vie nee ni doi! Otkinula je komad kruha i pruila ga Martinu. - Ne, ne u jo sad - ree joj Martin. - Moram se najprije umiti. Oslanjajui se na Aliu, proe nekoliko koraka vani posrui. Odvela ga je do rijeke, kroz trak. Tu je Martin kleknuo i polako se umio. Zatim se obrijao i poeljao, bez urbe, kao da se netom bio tek probudio. Potom je opet sjeo na svoj sanduk i pojeo kruh to mu ga je bila donijela Alia. Tad su poela dolaziti djeca jedno po jedno donosei mu hranu, a Martin je primao sve to su mu donosili, i zahvaljivao. Kad se najeo, vratio se u kuu i izvalio na leaj. - Sad u malo odspavati - ree. Djeca su ipak ostala sjediti na zemlji pred njegovim vratima i gledala ga kako spava. Dok je on spavao, stigli su novi automobili. Najprije su se opet pojavili ljudi u sivim odijelima sa svojim cr nim koveiima. Otili su ravno u kuu poslovoe za druge. Zatim su stigli i studenti, u jo veem broju nego prvi put. Alia je ostala nepomino stajati naslonjena leima na zid jedne kue dok su ljudi prolazili mimo nje i urno odlazili do t rga gdje se nalazila crpka za slatku vodu. Ondje su se bili svi okupili i kanda neto ekali. Zatim su doli i ljudi u sivom, a s njima i poslovoa za druge. Ljudi u sivom neto su mu govorili, ali on je od mahivao glavom, a na kraju je jedan predstavnik vlasti svima jasno i glasno obznanio vijest. Samo im je rekao da e odlazak poeti sutra ujutro u osam sati. Doi e dravni kamioni da ih sve prevezu na novo mjesto, tamo gdje e se uskoro poeti graditi Grad Budunosti. Rekao je jo i to da e studenti dra ge volje pomagati sta novnicima oko utovara pokustva i ostalih stvari u kamione. Alia se nije usuivala ni pomaknuti, ak ni onda kad su se ljudi u sivom i studenti u vjetrovkama opet odvezli u svojim automobilima. Mislila je na Martina koji e sad sigurno umrijeti jer nee vie nita jesti. Zatim je otila da se sakrije to je dalje mogla, usred traka, blizu rijeke. Sjedila je tu na oblucima i gledala sunce kako zalazi. Kad sunce bude sutra na ovom istom 53

mjestu, nikog vie nee biti ovdje, na Brani. Buldoeri e sravniti ovo naselje sa zemljom gurajui pred sobom kue kao da su to obine kutije ibica, a na sravnjenoj zemlji ostat e samo tragovi guma i gusjenica. Dugo je tako nepomino sjedila usred traka, blizu rijeke. Pala je no, hladna no obasja na okruglim i bijelim mjesecom. Ali Alia se nije vie htjela vratiti u tetki nu kuu. Hodala je kroz trak, uz rijeku, sve dok nije dola do movare. Malo dalje je nazrela okrugle obrise Martinova dvorca. Sluala je kreketanje aba i pravilno umorenje vode koja tee, s druge strane movare. Kad je dola do Martinove kue, ugledala ga je kako nepomino stoji pred njom. Lice mu bilo obasjano mje seinom, a oi mu bijahu poput rijene vode, tamne i sjajne. Gledao je nekud prema movari, prema irokom uu ri jeke, tamo gdje se prostire velika ravnica od fosforescentnih oblutaka. Kad se ovjek okrenuo njoj, pogled mu bijae pun neobine snage, kao da doista isijava svjetlost. - Traio sam te - kratko joj ree Martin. - Odlazite? - tiho ga priupita Alia. - Da, odmah odlazim. - Pogleda Aliu nekako uveseljeno. - Ide li sa mnom? Alia odjednom osjeti kako joj se nadimlju plua i grlo. Ree mu, malne dovikne: - ekajte me! ekajte me! Trala je kroz ulice naselja i lupala na sva vrata viu i: - Dolazite brzo! Doite! Odmah odlazimo! Najprije su iz kua izala djeca i ene jer su oni shva tili o emu je rije. Zatim su poeli ispadati i mukarci, jedan za drugim. Sve je vie rasla skupina stanovnika Brane. Pri svjetlu depnih svjetiljaka, nosili s u sa sobom torbe, kartonske kutije, kuhinjske potreptine. Djeca su posvuda trkarala i vikala ponavljajui svejednako istu rije: - Idemo! Idemo! Kad su svi stigli pred Martinovu kuu, nastao je trenutaan muk, kao da svi neto ekaju. ak se ni poslovoa zadruge nije usuivao nita rei, jer su svi slutili da je posrijedi neka tajna. Martin je nepomino stajao pred puteljkom koji je prolazio kroz trak. Zatim, ne izustivi ni rijei oku pljenoj svjetini, krene tim puteljkom prema rijeci. Ostali su svi poli za njim. On je stupao svojim odmjerenim korakom, bez osvrtanja, bez oklijevanja, kao da zna kamo ide. Kad je zagazio u vodu, na gazu, ljudi su shva tili kamo ide, ali se nisu vie bojali. Crna se voda ljeska la na Martinovu tijelu dok je gazio gazom. Djeca su uhvatila ene i mukarce za ruke i svjetina je sasvim po lagano isto tako gazila kroz hladnu vodu. Alia je pred sobom, na drugoj strani crne rijeke, sa sprudovima od fosforescentnih oblutaka, stupajui po skliskom d nu, u haljini pripijenoj uz trbuh i bedra, gledala tamnu vrpcu druge obale na kojoj nije gorjelo ni jedno jedino svjetlo.

J. M. G. Le Clezio je roen Nici 13. travnja 1940. Podrijetlom je iz Bretanje, a obitelj mu je u XVIII. stoljeu emigrirala na otok Mauritius. Puno je putovao Europom i Sjevernom Afrikom i dugo je boravio u Meksiku. Poeo je pisati u dobi od osam godina. Pisao je pjesme, pripovijetke i ina prozna tiva. Prvi put se javlja s kratkim romanom Le proces-verbal objelodanjenim u rujnu 1963. i za taj roman dobiva nagradu Renaudot. Dosad je napisao petnaestak knjiga. Godine 1980. dobiva veliku nagradu Paul-Morand koju dodjeljuje Francuska akademija. Dobitnik je Nobelove nagrade za 2008. godinu

54