ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG

ANAGRAM

DAVOR DUKI

Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea*

U Danici ilirskoj, prvom knjievnom asopisu na hrvatskom jeziku, u 30-im godinama devetnaestog stoljea esto se, u pjesmama te u fikcionalnoj i povijesnoj prozi, tematizira turska/osmanlijska vlast na zapadnom Balkanu. Rije je o vremenu konstituiranja moderne hrvatske nacije, o vremenu u kojem se programski jezino i knjievno nastoje objediniti dotad (a dijelom jo i tada) politiki razjedinjeni hrvatski prostori, pa i iri junoslavenski, o vremenu u kojem se uspostavlja jedinstven hrvatski kulturni imaginarij. U tom skupu manje-vie povezanih i vladajuim ideologemima uvjetovanih predodbi o sebi i drugima (autopredodbi i heteropredodbi) Turci/Osmanlije/Osmansko Carstvo zauzimaju posebno mjesto. Iz mnotva moguih navoda iz Danice ilirske koji reprezentiraju predodbu o Turcima u tom knjievnom prilogu politikim Novinama ilirskim, izabrao sam dva: U ono strahovito doba, kad su Turci vlast svoju u Europi utemeljiti nastojali, i grozovitim bsom svojim cvatue kotare pustoili, palili sela i gradove, i nekrive ljude u suanjstvo kervolone samovolje svoje odvadjali...[1] Pravi samo izpovdaoci i nasldnici Muhameda biahu u zemlji onoj gospoda i gospodari od zemlje, ivui u tverdih i obzidanih kastelih, od kojih se jote i dan dananji mnoge poderine vide uz turske medjae. I davahu zemlje i marhu podlonikom svojim, koji starovrni kerstjani biahu, da ivot borave. // Po tverdih tih kulah ivie gospoda turska u lasti i gnjetoe na sve mogue naine podlonike kerstjanske, koje kano robove svoje smatrahu. togod bi im se od imanja podlonikova sviknulo, sve im to moradiae ona sirota dat bez svakoga opora, bila to njegova ena, il ki, il drugo togodir od siromake njegove stoke, ako nije htio i rad najmanje protimbe izgubit ivota svojega. U takvoj zgodi biae zapovdajui turin sve sam, i sudac i kervnik, koi opornom onom nesrtniku vlastitom rukom bez svakih drugih ceremoniah biae obian odscati glavu. // Ob dan jahahu turci navadno za nkoliko urah u polje, za pogledat svoje zemlje i drait pod svakom izlikom svoje podlonike. Ali kakogod bi se smarklo, vratjahu se odmah u svoje kule i zatvarahu se po clu no do blog dneva, tako da se u noi nebi bili otvorili, makar sve u naokolo ognjem izgorlo. // Po ovih obiajih turskih ravnahu se dakle krajinici u svom etovanju, koje na isti nain ob no etovahu, neimajui se tadar nita bojati podlonikah spainskih, koji pod tekim jarmom robskim bihu postanuli narod bez srca, i suprotivljahu se nepriateljem svojim samo onda, kad oni i vlastitost njihova u pogibeli biahu.[2] Navedeni ulomci prikazuju Osmanlije kao okrutne, inovjerne osvajae s Istoka koji su u porobljenim hrvatskim i bosanskim zemljama vladali samovoljno i nasilno nad podloenim im kranima. Takvo shvaanje uloge Turaka u europskoj povijesti vjerojatno e se mnogima i danas doimati ispravnim, neproblematinim, samorazumljivim, gotovo prirodnim. Drugim rijeima, takva e se ocjena uloge Turaka u povijesti jugoistone Europe mnogima initi kao stvar dugog trajanja, kao uvid to je nastao ve pri poetku nesretnog susreta s muslimanskim osvajaima i nepromijenjen preivio sva kasnija vremena. Dodue, neki e moda, zbog neizbjenih asocijacija na dananju Republiku Tursku i muslimane uope, pretjerano inzistiranje na osmanlijskim povijesnim nepravdama doivjeti kao politiki nekorektan govor.

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

1/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

U ovom tekstu pokuat u relativizirati tu ustaljenu predodbu, odnosno pokazati: 1. da navedeno shvaanje o Turcima kao okrutnim osvajaima i tlaiteljima krana ima svoju povijest, odnosno da je mogue rekonstruirati genezu tog antiturskog narativa u hrvatskoj kulturi; 2. da se kroz itavo vrijeme javljaju i tekstovi u kojima se o Turcima i turskoj civilizaciji pie afirmativno.

I. Predodbe o Turcima u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja

I.1. Vrijeme lamentiranja
Premda je hrvatsko-turskih sukoba bilo i prije, najstarija bitka izmeu Hrvata i Turaka koja je ostala u hrvatskom kulturnom pamenju jest bitka na Krbavskom polju 1493. U toj se bici hrvatska plemika vojska suprotstavila vojsci bosanskog pae Jakuba, to se nakon pljakakog pohoda po slovenskim zemljama (tajerskoj: Celje, Ptuj) i Hrvatskom zagorju preko sredinje Hrvatske povlaila u Bosnu (gdje su Turci vladali ve tridesetak godina). Bitka je zavrila potpunim hrvatskim porazom; u njoj je unitena hrvatska plemika vojska koja se dugo nee oporaviti. O toj je bici znamenito svjedoanstvo ostavio pop Martinac, koji je u to vrijeme prepisivao jedan glagoljski brevijar. Iz Zapisa popa Martinca rado se navodi sintagma kojom se hrvatski jezik poistovjeuje s narodom i zemljom, a u kojoj se kae da Turci nalegoe na ezik hrvatski (= navalie na narod hrvatski). i k tomu budui mi v skrbi. i priobiden misliju vs()gda bih. za rati velike v nemiri e prikljuie se v vr()m(e)na n(a)a. jue dvigoe turci sui ot iedi zmaila s(i)na agari rabine avraamale proti vsei vseleni z(e)m(a)l. i obumi vsu griju i bulgariju bosnu i rabaniju nalegoe na ezik hrvatski posilajui zastupi velike voivode silne tvorahu brani mnogie s plkom hr(st)enskim pobijui se na polihi i na pasih i na brodih vod. tgda e roblahu vse z(e)mle hrvatske i slovinske do save i drave dae do gore zaprte vse e deele kranske dae do mora. robee i harajue i domi b(o)ie palee ognem. i olt(a)ri g(ospod)ne razdruujue. prestarih e izbijue oruiem. junoti e d()vi i vdovi dae i kvekajui eda. plk b(o)ii pelajue v tuz usili. svezani sui elezom preprodajui e na triih svoih kou skotu obiai est. I k tomu sam bio u brizi i stalno oaloen milju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u nae vrijeme, koji digoe Turci koji potjeu od Izmaila, sina Abrahamove slukinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevi Grku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navalie na narod hrvatski aljui velike ete. Silni vojvode zametahu este bojeve s kranskim pukom tukui se na poljima i na gorskim prijelazima i na prilazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, ak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska ak do mora; robei, harajui, kue Boje palei i oltare Gospodnje ruei. Starce su tukli orujem, mlade djevojke i udovice, ak i kmeeu djecu; ne samo da su odvodili puk Boji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao to je obiaj initi sa stokom.[3] Kako je rije o glagoljskom tekstu upisanom u rukopis koji tipoloki pripada srednjovjekovnoj knjievnoj kulturi, Zapis popa Martinca moe se doimati kao najstariji hrvatski tekst na tursku temu. No, u hrvatskoj knjievnoj kulturi u irem smislu, koja ukljuuje i latinske tekstove hrvatskih autora, Martinevu je Zapisu prethodila skoro polustoljetna tradicija antiturske literature. U tom kontekstu motivi turske okrutnosti poput unitavanja crkava, nasilja nad starcima, enama i djecom te odvoenja ljudi u ropstvo, koji se u Zapisu spominju, nisu nikakva novost; oni

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

2/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

su ve antiturski stereotip. Naime, od sredine 15. stoljea odnosno od prvih kransko-turskih sukoba u prostoru ugarskih interesa (Bosna, Srpska Despotovina) hrvatski autori piu antiturske poslanice i govore. Rije je o politiko-publicistikom anru koji je u to vrijeme (sredina 15. st. do druge polovice 16. st.) cvjetao posvuda u jugoistonoj Europi koja je bila izloena osmanskim osvajanjima i u kojoj je svaki kranski narod doivljavao sebe kao antemurale christianitatis (predzie kranstva).[4] Hrvatski autori protuturskih poslanica i govora bili su knjievnici u uem i irem smislu rijei, esto istodobno diplomati ili crkveni velikodostojnici (Ivan Vitez od Sredne, Juraj Divni, Frano Marcelo, Bernardin Zane, Ivan Statili, Marko Maruli, Frano Andreis, imun Koii Benja i dr.), odnosno visoki vojni asnici (Stjepan Posedarski, Bernardin Frankopan i dr.). Njihovi su tekstovi bili upueni monim ljudima kranskog svijeta papi, ugarskom kralju, habsburkom caru, poljskom kralju, mletakom dudu i drugima koji su mogli biti zainteresirani za obranu od Turaka ili za stvaranje protuturskog vojnog saveza odnosno za pokretanje ofenzivnog rata protiv Osmanskog Carstva. Turci su u antiturskim govorima i poslanicama uglavnom prikazani kao okrutni osvajai: oni razaraju gradove i sela, pale polja, zarobljavaju krane i siluju ih bez obzira na dob i spol; siluju ak i redovnice i pretvaraju crkve u tale, to se posebno istie kao simbol krajnjeg neprijateljstva spram krana. Uz taj katalog stereotipnih turskih zlodjela obino se vezuju i stereotipi o turskim osvajanjima kao bojoj kazni za grijehe krana te o vlastitom prostoru kao predziu kranstva, kao i stereotipna ideja o opasnosti od poara u susjedovoj kui, to se, preuzeta iz 18. Horacijeve epistole, beskrajno varirala s jasnom porukom o potrebi jedinstva kranskog svijeta u borbi protiv Osmanlija.[5] S obzirom na svoju konkretnu politiku funkciju antiturski su govori i poslanice oblik rane politike propagande. Tako se i izrazi straha od Turaka i njihovo stereotipno sotoniziranje mogu razumjeti kao pragmatina sredstva u cilju postizanja politikih ciljeva, tj. financijske i vojne potpore u borbi protiv Turaka. Slini stereotipni motivi kao u antiturskim govorima i poslanicama mogu se pronai i u istodobnom politikom pjesnitvu, takoer pisanom na latinskom jeziku. Kanonski i paradigmatian primjer jest Elegia de Sibenicensis agri vastatione (Elegija o pustoenju ibenskog polja) ibenskog humanistikog pjesnika Jurja igoria (oko 14201509), koja je vjerojatno nastala potkraj 60ih godina 16. stoljea, kad su Turci prvi put napali polja u okolici Splita, ibenika i Zadra. Jo prije igoria antiturske se poruke mogu pronai u pjesmama Janusa Pannoniusa (14341472), najpoznatijeg hrvatskog humanistikog pjesnika. Tradiciju e kasnije, u prva dva desetljea 16. stoljea, nastaviti i neki dalmatinski pjesnici na latinskom jeziku (Toma Niger, Frane Boievi Natalis, Frano Andreis). Stalno ponavljanje opisa zlodjela osmanskih osvajaa i patnji krana koje se javlja u ranoj hrvatskoj literaturi o Turcima potie osjeaje straha, nemoi i mrnje, pa se stoga taj prvi period (otprilike od sredine 15. st. do prve etvrtine 16. st.) moe nazvati vrijeme lamentiranja. Latinski je segment hrvatske knjievne kulture tu bio od odluujueg znaenja. Uzaludno je u protuturskim latinskim govorima, poslanicama i pjesnitvu traiti neke hrvatske posebnosti; ta je literatura naprosto dio antiturske knjievne proizvodnje u onodobnoj srednjoj i jugoistonoj Europi. Ipak, hrvatska je knjievna historiografija uinila Marka Marulia simbolom knjievnog otpora turskim osvajanjima. U latinskom dijelu njegova opusa nalazi se jedna antiturska poslanica, napisana 1522. i upuena papi Hadrijanu VI. Za Marulievo posebno mjesto u povijesti hrvatskog osmanizma jo su vanije dvije hrvatske pjesme: Tuenje grada Hjerozolima, pjesniki poziv papi i europskim vladarima u sveti rat protiv Turaka, te Molitva suprotiva Turkom, u kojoj se patnje krana opirno opisuju na ve poznat stereotipan nain:

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

3/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Luge, sela, grade popliniv segoe, / mue, ene, mlade svezav povedoe. / U bie junake koji se arvihu, / a ine nejake u sinir vedihu. / Sinke porubie od krila materam / i joe inie vaine njih heram. / Dale rastavljaju od draga miloga, / tih tamo prodaju, a simo inoga. / Eno jo oltari tvoji raskidaju / i sve svete stvari tlaiti ne haju. / U temple tve svete konje uvajaju, / prilike propete pod noge metaju. / Svite, u kih tebi sluba se injae, / razkrajati sebi u kavadih jae. / Pehare kovae od kaleev tvojih / i jo pokovae pase sabalj svojih. / Oto, a je gore, divstvo odckvar(n)ie / divic ke, pokore ine ti, sluie; / ter ditcu neumiu obrizav, tiskoe / u veu nesriu ner kih posikoe![6] U antiturski dio Marulieva opusa obino se ubraja i njegov biblijski ep Judita, premda se u tom djelu Turci uope ne spominju: ni u stihovima, ni u proznom predgovoru. Unato nedostatku izravnih tekstnih pokazatelja za alegorijsko tumaenje, uvijek se nastojalo, zbog sadrajne analogije epa, tj. Biblijske prie o Juditi, sa suvremenom politikom situacijom, pripisati Marulievu epu antitursko obiljeje. Naime, ep je napisan (1501) i objavljen (1521) u vremenima mletakoturskih ratova; u epu, osobito pri opisu asirske vojske, Maruli se koristi mnogim turcizmima (paa, subaa, sultan, vezir i sl.), no to je ve rezultat kulturne/jezine razmjene.[7] Navedeni citati iz Zapisa popa Martinca te iz igorieve i Marulieve pjesme paradigmatini su za prvo razdoblje predoavanja Turaka u hrvatskoj knjievnosti. Tu relativnu ideoloku/ aksioloku jedinstvenost, koja odgovara ustaljenim antiturskim predodbama u spomenutom razdoblju, naruava tek djelo Trogiranina Koriolana Cipika o mletako-turskom ratu u 70-im godinama 15. Stoljea Petri Mocenici imperatoris gesta (Ratna djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga, Venecija 1477). U toj knjizi, jednom od najstarijih djela hrvatskih autora na tursku temu, autor opisuje ofenzivni rat Mletake Republike na terenu koji su Turci ve zauzeli i naselili na grkim otocima, u Maloj Aziji i na Balkanu. U knjizi se realiziraju neki negativni stereotipi o Turcima, no jo se vie prostora posveuje okrutnosti mletakih napadaa-pobjednika.

I.2. Vrijeme novog susjedstva

Robinja (oko 1520) Hanibala Lucia (oko 14851553) prva je hrvatska drama s (kvazi)povijesnim sadrajem. Glavni muki lik mladi iz ugarske plemike obitelji (Derenin) dolazi u Dubrovnik kako bi na trgovitu robljem otkupio jednu mladu, lijepu robinju, takoer plemikog podrijetla, koja je nesretno zavrila u turskom zarobljenitvu. Mladi Derenin je u robinju zaljubljen i eli je zaprositi. No prije toga htio bi znati da li i ona njega voli (drami prethodi jedna ljubavna pretpria) i je li u zarobljenitvu sauvala svoju nevinost. Za to mu je potreban dui razgovor s robinjom, to nije uobiajeno na trgovitu robljem. Derenin stoga mora traiti doputenje za razgovor od turskih trgovaca, to mu u prvom inu polazi za rukom, pa se eljeni razgovor s robinjom odvija u drugom, sredinjem i najduem inu drame. U treem inu drama zavrava happy endom: robinja odlazi s Dereninom, u zarobljenitvu je sauvala nevinost, pa drama moe zavriti pirnom sveanou. Dogovor Derenina s turskim trgovcima robljem u prvom inu drame prvi je motiv kransko-turske suradnje u hrvatskoj knjievnosti. Taj e se motiv, s razliitim ideolokim konotacijama, javljati kasnije u mnogim knjievnim djelima. Politiki odnos Dubrovnika prema Osmanskom Carstvu, tonije godinji tribut koji je Grad od 1458. plaao Turcima, bio je i sam po sebi dovoljan poticaj za tematiziranje kransko-turske suradnje. Hvarski knjievnik Hanibal Luci, dakle graanin Mletake Republike, opravdao je dubrovaku politiku u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika, i to varijacijom stereotipne ideje iz onodobne antiturske literature: Osmansko je Carstvo vojna velesila, koju bi tek ujedinjene kranske zemlje moda mogle poraziti, ali s obzirom na to da je kranski svijet razjedinjen, malom Dubrovniku ne preostaje nita drugo, osim mirnog suivota s monim susjedom. Istu ideju opravdanja tadanje dubrovake politike izrazio je i dubrovaki pjesnik Mavro Vetranovi

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

4/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

(14821576) u politikoj pjesmi Pjesanca slavi carevoj. Za Lucia i Vetranovia osmansko je susjedstvo bilo, dakle, realnost s kojom se moralo ivjeti. U vremenu u kojem se Osmansko Carstvo etabliralo kao nova sila i novi susjed kranskog svijeta u jugoistonoj Europi motivi kransko-muslimanske suradnje, kao i interes za tursku kulturu, ine se samorazumljivim. Spomenuti interes za Turke u hrvatskoj se ranonovovjekovnoj knjievnoj kulturi ponajvie javlja u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi. Ve pri poetku 16. st. Dubrovanin Feliks Petani (14551517), koji je vei dio ivota proveo kao kaligraf i diplomat na ugarskom dvoru, napisao je tri teksta o povijesti i geografiji Osmanskog Carstva. Rukopis Historia turcica ostao je neobjavljen.[8] Njegovo drugo djelo Genealogia Turcorum imperatorum objavljeno je pet puta u 16. st., ali tek nakon autorove smrti i uvijek anonimno. U prvom dijelu knjige nalazi se genealogija osmanskih sultana od Osmana I. do Bajazida II, a u drugom dijelu se opisuju turska vojska, inovnitvo, zakoni i obiaji. Najpoznatije Petanievo djelo jest De itineribus in Turciam (O putovima koji vode u Tursku), saet opis devet putova koji vode iz Europe u Osmansko Carstvo. Knjiga je takoer objavljena tek nakon autorove smrti, ali je u ranom novovjekovlju doivjela petnaest izdanja na latinskom i tri u njemakom prijevodu. U njoj gotovo da i nema imagoloki zanimljivih sadraja, osim nekoliko kratkih zapaanja o karakteru balkanskih naroda koji ive uz opisane putove. Sva tri turkoloka djela Petani je napisao u vrijeme svoje diplomatske aktivnosti poetkom 16. st., kad je ugarski kralj Ladislav II. uzaludno pokuavao organizirati veliki protuturski rat. U tom smislu Petaniev turkoloki opus, pored tematiziranja turske civilizacije, ima i nedvosmislenu antitursku politiku funkciju, pa je njegov poloaj u ovdje predloenoj shemi povijesti turske teme u hrvatskoj knjievnoj kulturi ambivalentan.[9] U djelima Bartola urevia (15061566) javlja se itav niz kulturoloki relevantnih tema o Osmanskom Carstvu. urevi je sudjelovao u Mohakoj bici (1526), gdje su ga Turci zarobili. Iz zarobljenitva je pobjegao nakon trinaest godina, a svoja je iskustva iz tog vremena, znanja o osmanskoj civilizaciji i razmiljanja o kransko-muslimanskim odnosima objelodanio u vie tekstova. Od 1544. do kraja 17. st. njegova su djela objavljena u 77 izdanja, ponekad kao pojedinani tekstovi, ponekad kao kompilacije uglavnom na latinskom, ali i na drugim jezicima (njemakom, talijanskom, francuskom, nizozemskom, poljskom, ekom, engleskom). U predgovoru upuenu itatelju u knjizi Libellus vere Christiana lectione dignus diversas res Turcharum brevi tradens (Knjiica doista vrijedna da je kraninproita iznosi ukratko grau o Turcima, Rim 1522) urevi naglaava da pie samo ono to je sam vidioili uo, odnosno da nita ne preuzima iz literature. urevievi tekstovi imaju razliita anrovska obiljejapoput putopisa, etnografskog opisa nekog prostora, memoarske literature, antiturskoga govora, religioznepolemike i sl. Zbog razliitih funkcija pojedinih tekstova mogu se u urevievu opusu pronaiproturjeni iskazi o istom objektu, ponekad ak i unutar jednog teksta: primjerice u Exhortatio contra Turcas (Bodrenje protiv Turaka) osmanska se vojska najprije podcjenjuje zbog fizikih i psihikih nedostatakau odnosu na vojnike kranskih naroda, da bi se neposredno zatim pohvalila njezina disciplina,neporonost, poslunost i vjernost, to sve nedostaje kranskim vojnicima. Kad se, meutim, promatra ureviev opus u cjelini kao izvor za jedinstven osobni imaginarij, mora se ustvrditi da je urevina vrijednosno neutralan nain opisao mnoge aspekte osmanskog drutva i kulture poput bogomolja,muslimanskih duhovnika, vjerskih praznika, hodoaa, milostinje, pogrebnih obiaja, visokih dravnihdunosnika, kola, sudstva, poljodjelstva, obrta, lova, arhitekture, svadbenih obiaja, odijevanja, hrane i pia. Posebno afirmativno pie urevi o bogobojaznosti Turaka, o njihovoj odanosti sultanu i o hrabrosti janiara. I pored toga Turci se prikazuju i kao nepomirljivi vjerski neprijatelji krana i nasilnici, posebno pri opisu ivota kranskih zarobljenika i uope krana pod osmanskom vlau; pritom se kao primjer turske

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

5/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

okrutnosti istie devirme (danak u krvi). urevi rabi i poznati stereotip o Turcima kao bojoj kazni i o razjedinjenosti kranskog svijeta. On poziva na sveti antiturski rat, ali istodobno vjeruje u mogunost mirne kristijanizacije Turaka. Tom mjeavinom prozelitizma i vjerske mrnje, odnosno istodobnom fascinacijom turskom civilizacijom i prezirom prema njoj, urevi je tipian reprezentant ranonovovjekovnog europskog osmanizma.[10] Dok je urevi bio jo na poetku svog zarobljenitva, ivotno je djelo najboljeg hrvatskog povjesniara 16. stoljea, Ludovika Crijevia Tuberona, ve bilo zavreno. Njegov rukopis Commentarii de temporibus suis (Komentari o mojem vremenu) objavljen je, meutim, tek 1603. u Frankfurtu na Majni, kad su urevieva djela ve bila poznata irom Europe. Dodue, dio Crijevieva djela, i to upravo onaj u kojemu je rije o povijesti Osmanskog Carstva, objavljen je neto ranije: 1590. u Firenci pod naslovom De Turcarum origine, moribus et rebus gestis commentarius. U ukupno 11 dijelova Komentara Crijevi je obradio povijest jugoistone Europe, odnosno Italije, Ugarskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva od 1490. do 1522. Crijevi, koji je studij zavrio na parikoj Sorboni, ali svoj itav kasniji ivot izuzev jednog putovanja u Ugarsku 1508. proveo u benediktinskim samostanima Dubrovake Republike, pisao je dakle o aktualnim dogaajima svog vremena, dodue s dvije iznimke: povijest Dubrovnika (u 5. dijelu) i Osmanskog Carstva (u 6. dijelu) prikazani su od samih poetaka. Crijevieva predodba Turaka ne razlikuje se bitno od mlae, ali ranije recipirane predodbe u urevievim djelima. Najei stereotipi poput onih o Turcima kao bojoj kazni, o razjedinjenosti kranskog svijeta u borbi protiv Turaka te o okrutnom osmanskom despotizmu, prisutni su i u Crijevievim Komentarima. I Crijevieva je predodba Turaka ambivalentna: dubrovaki povjesniar hvali izdrljivost i borbeni duh turskih vojnika, tursku bogobojaznost, gostoprimstvo i vjernost sultanu. No, i kod njega se javljaju kontradiktorni iskazi o istom predmetu: jednom se turskim osvajaima nekoga grada predbacuje okrutnost, drugi put im se pripisuje human odnos prema pobijeenima.[11] Imagoloki je zanimljiva njegova opaska da Turci u privatnom ivotu dre zadanu rije, ali ne i u javnom, pogotovo ako prijevara moe posluiti irenju ili uvrivanju njihove vlasti.[12] Crijevi je u svoje djelo inkorporirao i jednu fiktivnu religijsku polemiku izmeu muslimana i kranina, koja je trebala istaknuti slinosti dviju religija,[13] no kod Crijevia nema prozelitistikih poruka; tovie, svaka se kransko-turska suradnja najotrije napada. Djela Petania, urevia i Crijevia najvaniji su prinosi hrvatskih pisaca europskom ranonovovjekovnom osmanizmu. Ona su bila recipirana irom Europe i u njima se, kao i u latinskim govorima i poslanicama, teko mogu pronai neke regionalne specifinosti. U ranom novovjekovlju ta djela nisu prevoena na hrvatski, pa su ostala dostupna samo najobrazovanijim krugovima itateljske publike. Poznato je, naime, da su povijesna i putopisna djela, kao ueni anrovi, u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi gotovo iskljuivo pisana latinskim jezikom. Ipak, i u toj epohi ima nekoliko hrvatskih povijesnih djela koja su pisana upravo za manje obrazovanu publiku, u koju se moe ubrojiti i nii kler. Ve je imun Koii Benja (oko 14601536), autor dvaju antiturskih latinskih govora, na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije objavio u svojoj glagoljskoj tiskari u Rijeci 1530/31. Knjiice od itija rimskih arhijerejov i cesarov, kompilaciju ivotopisa papa i rimskih careva. U knjizi se nalaze tri orijentalistika ekskursa: o povijesti Perzije, o proroku Muhamedu i poecima islama, te o turskoj povijesti. Unato razliitim naslovima u sva se tri ekskursa obrauje povijest Osmanskog Carstva. Hrvatski itatelj, koji nije itao latinski, ali je poznavao glagoljicu i crkvenoslavenski jezik, mogao je u Koiievoj knjizi napokon saznati neto o Proroku Muhamedu i islamu te o povijesti Osmanskog Carstva od poetaka do Selima I. Koii stavlja naglasak na tursko osvajanje jugoistone Europe: on navodi najvanije bitke, ali posebno opirno opisuje osvajanje Carigrada, neizbjean motiv mnogih kasnijih djela o turskoj temi. I za Koiia su Turci nevjerni osvajai, koji samo zbog nejedinstve-

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

6/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

nosti krana ne mogu biti zaustavljeni. Posebno otro Koii pie o Proroku Muhamedu, koji je u hrvatskoj ranonovovjekovnoj kulturi bio uvijek povezivan s Turcima kao prvim nositeljima muslimanske vjere u iroj regiji. Osmansku povijest u uem smislu, tj. smjene na prijestolju i irenje osmanske drave, Koii je prikazao vrijednosno neutralnim jezikom i prilino informativno. Sva navedena obiljeja predodbe Turaka ima i kronika svjetske povijesti od biblijskih vremena do suvremenosti, to ju je na kajkavskom 1578. u Ljubljani objavio Antun Vramec (15381588). U Vramevu se djelu svijet uglavnom ograniuje na srednju i jugoistonu Europu. Njegova kronika sadri vie informacijao turskim osvajanjima, posebno o turskim prodorima u Hrvatsku, nego Koiievo djelo. Istom anru popularno pisanih kronika svjetske povijesti pripada i Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (Zagreb 1696, 21744, 31762) Pavla Rittera Vitezovia, ija je glavna tema u poglavljima od 14. st. Dosuvremenosti upravo turska povijest. U spomenuta tri djela hrvatske ranonovovjekovne historiografije Turcima je posveivano sve vie ivie prostora, no njihova je povijest uglavnom reducirana na kronologiju ratova s kranskim svijetomi na smjene na osmanskom prijestolju. Zanimanje za tursku povijest uvijek je kontekstualizirano u okvirkransko-muslimanskih sukoba i nikad nije vodilo do tematiziranja turskog naina ivota ili osmanskedrutvene strukture, to je bio sluaj u latinskoj historiografiji i putopisnoj literaturi hrvatskih autora. Poneto od tog interesa za tursku civilizaciju po sebi imaju, meutim, neka hrvatska knjievna djela u uem smislu. Na prvom mjestu svakako treba spomenuti ep Osman Ivana Gundulia (15891638), koji je, dodue, objavljen prvi put tek 1826, ali je u 17. i 18. st. bio dostupan u brojnim rukopisima te je na kasniju ranonovovjekovnu epiku snano utjecao. Od ilirskog pokreta naovamo Osman ima status kanonskog djela hrvatske knjievnosti, ime je odigrao vanu ulogu u oblikovanju predodbe o osmanskoj ranonovovjekovnoj civilizaciji. Glavna tema epa jest ruenje mladog sultana Osmana II. (16041622) nakon neuspjeha u bici protiv Poljaka kod Chocima 1621, to je, uz neke prijeporne sultanove odluke, dovelo do janiarskog ustanka. Tom je ustanku, nakon lakune to ju ine dva izgubljena pjevanja, posveena posljednja etvrtina epa (1620. pjevanje). Tu se prvi put jedno hrvatsko knjievno djelo fokusira na jezgreno podruje Osmanskog Carstva, a ne na prostor osmanskih osvajanja. Pritom je posebno zanimljivo da epski pripovjeda, u suglasju s Gundulievim aristokratsko-konzervativnim gleditem, simpatizira legitimnog vladara Osmana II. i njegove najblie suradnike, prije svih velikog vezira Dilavera.[14] U zavrnom komentaru na kraju epa Gunduli, meutim, napada institucije osmanske civilizacije, koje su i u onodobnoj europskoj literaturi o Turcima bile esto tematizirane, kao primjerice despotizam, devirme (danak u krvi), bratoubojstva na osmanskom dvoru prilikom stupanja na vlast novog sultana, doktrina predestinacije kao poticatelj vojnike hrabrosti, poligamija itd. Pad Osmana II. bio je temom jo jednog onodobnog hrvatskog knjievnog djela, drame Osmanica dalmatinskog povjesniara i knjievnika Ivana Tomka Mrnavia (15801637). Za razliku od GunduliaMrnavi je svoje djelo objavio (u Rimu 1631), ali ono nije imalo utjecaja u svom vremenu i brzo je palou zaborav. Unato tome Mrnavieva je drama kulturnopovijesno i imagoloki zanimljiva. Autor je u njojpokuao vrlo kompliciranom fabulom prikazati janiarski ustanak. Mladom sultanu i njegovim pristalicamate osmansko-poljskom ratu ostavio je Mrnavi, za razliku od Gundulia, malo prostora. SudbinaOsmana II. trebala je biti shvaena kao simptom skoranje propasti Osmanskog Carstva; beogradski kadijaRedep, lik koji u drami ima ulogu objektivnog pripovjedaa i komentatora, dolazi u Istanbul kakobi upozorio sultana na jedno za Turke katastrofalno proroanstvo, no njegova misija ostaje bez rezultata.[15]

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

7/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

U jednom od imagoloki najzanimljivijih djela hrvatske ranonovovjekovne knjievnosti, u epu Dubrovnik ponovljen (u znaenju obnovljen) Jakete Palmotia Dionoria (16231680), nalazi se vrijedna graa za rekonstrukciju onodobne predodbe Turaka. U opirnom epu (20 pjevanja, 15.644 osmerca) Palmoti Dionori opisuje pokuaj dubrovake diplomacije da nakon velikog potresa 1667. izbjegne plaanje visokog tributa, koji je, s obzirom na to da su mnoge bogate obitelji stradale u potresu, Dubrovnik trebao platiti sultanu. Palmoti, koji je obavljao funkciju dubrovakog diplomata u Istanbulu, a u potresu izgubio cijelu obitelj, ispunio je epsku priu mnogim autobiografskim elementima. On je osobno bio lan delegacije, ije su putovanje i diplomatske aktivnosti u Turskoj opisani u epu. Dubrovnik ponovljen jedinstven je knjievni spomenik dubrovakoj diplomaciji, pa je i opis Turaka u njemu u neku ruku diplomatski: meu Turcima Dubrovnik ima i prijatelje i neprijatelje. Pritom su potonji ili lokalni monici u Bosni i Hercegovini ili osobe na osmanskom dvoru, koje protiv Dubrovnika potie sam pakao. Epska pria, zahvaljujui dubrovakom zatitniku sv. Vlahu (Blau) i njegovoj pobjedi nad paklenim silama, ima happy end. S imagolokog je gledita posebno zanimljiv opis putovanja dubrovakih diplomata kroz Hercegovinu i Srbiju, koje su autoru posluile kao mjesto radnje za neke romantine epizode. Prostor na kojem se kree sultan prikazan je u suprotnosti s razorenim Dubrovnikom kao prostor bogatstva, raskoi i uivanja. Premda je Palmoti Dionori vrlo vjeto obradio grau neprimjerenu baroknom epu, njegovo je djelo objavljeno samo jednom, i to u 19. st. (Dubrovnik 1878), a u hrvatskoj knjievnoj povijesti ono nikad nije bilo kanonizirano. Razlog tome mogao bi se traiti u tematiziranju licemjerne dubrovake politike, ili moda u nedostatku jednoznane antiturske tendencije.

I.3. Vrijeme nade u propast Osmanskog Carstva (1718. st.)

Ve se u antiturskim govorima i poslanicama u 15. i 16. st. te u opusu Bartola urevia nailazi na ideju da se turska sila moe pobijediti zajednikom vojnom akcijom kranskih zemalja. Velika pobjeda kranskih snaga u pomorskoj bici kod Lepanta 1571. pronala je, meutim, u hrvatskoj knjievnoj kulturi malo odjeka: samo u jednoj pjesmi dalmatinskog pjesnika ime Budinia (izmeu 1530. i 15351600) u njegovoj zbirci prijevoda psalama (Pokorni i mnozi ini psalmi Davidovi, Rim 1582) nalazi se jedna reminiscencija na spomenutu bitku. Daleko vie nade u kraj osmanske moi izazvao je pad Osmana II,o emu je ve bilo rijei. Pravi praoblik devetnaestostoljetnog stereotipa o bolesniku na Bosporu nalazi se u latinskom tekstu De presenti statu Ottomanici imperii (O sadanjem stanju Osmanskog Carstva), to ga je Dubrovanin Stjepan Gradi (16231683), kustos Vatikanske knjinice, kao poslanicu uputio svom prijatelju, padernbornskom biskupu Ferdinandu Firstenbergu 1664. U njemu Gradi polemizira sa starijim autorima, koji su hvalili organizaciju osmanske drave te hrabrost i disciplinu njezinih vojnika, kao to je to, primjerice, inio njegov sugraanin Ludovik Crijevi Tuberon u svojoj knjizi napisanoj poetkom 16. stoljea, objavljenoj tek u 17. st. i u Gradievo vrijeme jo uvijek vrlo utjecajnoj. Kao netko tko je imao pristup informacijama u diplomatskim krugovima Rima, Gradi pie o tekoj drutvenoj krizi Osmanskog Carstva: turska je vlast korumpirana, turski gradovi i polja propadaju, a janiari su postali lijeni i bave se prljavim poslovima, tovie toliko su neposluni i samovoljni da su se usudili pogubiti dvojicu sultana (Osmana II. 1622. i Ibrahima 1648. godine). Stoga bi, smatra Gradi, francusko-habsburka koalicija, upravo tad kad u zapadnoj Europi nakon Tridesetogodinjeg rata vlada mir, mogla pobijediti osmansku vojsku. Gradieva analiza tadanjeg stanja Osmanskog Carstva, meutim, nije imala, za razliku od literature koja je u njoj bila kritizirana, nikakav utjecaj na literaturu o Turcima u svom vremenu. Dok je Gradi pisao svoj tekst, Nikola Matija Iljanovi pobjegao je iz turskog zarobljenitva u kojem je proveo 26 godina. Otprilike petnaest godina kasnije objavio je taj malo poznati autor djelo

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

8/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

o Osmanskom Carstvu Relatio status Ottomanicae domus (Izvjetaj o stanju na osmanskom dvoru, Be 1679) i posvetio ga habsburkom caru Leopoldu I. Premda Iljanovi, koji je prema vlastitim rijeima proveo 18 godina na turskom dvoru, opisuje isto vrijeme kao i Gradi, njegova se dijagnoza stanOsmanskog Carstva bitno razlikuje od Gradieve. Ve na poetku svog teksta naglaava Iljanovi da je sultanova vlast milostiva i pravedna. Unato pojedinim sluajevima korupcije, Osmansko Carstvo ima dobar sustav kontrole pri ubiranju poreza, smatra Iljanovi. On hvali organizaciju osmanske vojske i religioznost Turaka. Ipak, u posljednjem dijelu teksta poziva Iljanovi kranski svijet na antiturski rat. Pritom istie nadmo kranske civilizacije, a u nejedinstvenosti kranskih zemalja i poronu ivotu njihovih vojnika vidi jedini uzrok vojne i politike premoi Osmanlija. Iljanoviev ivot i djelo podsjeaju na urevia; Iljanovi ak preuzima od urevia vrijednosno proturjean prikaz turske vojske, no recepcija i utjecaj njegova teksta ne mogu se usporeivati s uspjehom urevievih djela. U hrvatskoj knjievnosti prije 1683. (prije Druge turske opsade Bea) ideja o skoroj propasti Osmanskog Carstva javlja se, pomalo iznenaujue, u panegirinoj pjesmi jednog dubrovakog pjesnika. Vladislav Meneti (16171666) posvetio je naime svoje djelo Trublja slovinska (Ancona 1665) hrvatskom plemiu, banu, vojskovoi i pjesniku Petru Zrinskom, koji e u Wiener Neustadtu est godina kasnije, kao sudionik u protuhabsburkoj uroti, biti pogubljen. Meneti slavi Zrinskog prije svega zbog objavljivanja hrvatskog prijevoda maarskog epa njegova brata Nikole o opsadi Sigeta 1566, u kojoj je junakom smru poginuo njihov pradjed Nikola ubi Zrinski, a smrt na drugoj strani naao i veliki turski sultan Sulejman Zakonodavac. U panegirikom se stilu, meutim, slavi i antiturski angaman Petra Zrinskog, kojeg Meneti ak vidi kao osloboditelja Carigrada. Efekt iznenaenja, to ga proizvodi objavljivanje nedvosmisleno antiturskog djela iz pera jednog dubrovakog pisca, donekle relativizira povijesni kontekst u kojem je djelo nastalo: Vladislav Meneti pripadao je, naime, onom dijelu dubrovake aristokracije koji se protivio osmanskom vrhovnitvu nad Dubrovnikom i koji je pri kraju Kandijskog rata (16451669) vidio mogunost prekida te politike veze. Slina je, ak i vea nada u prekid politikih veza Dubrovnika s Osmanskim Carstvom potakla dva desetljea kasnije jo jednog dubrovakog pisca da objavi jedno antitursko djelo. Petar Toma Bogainovi (oko 16251700) opjevao je u kronici u stihovima naslova Bea grada obkruenje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikog vezijera (Padova 1685) Drugu opsadu Bea 1683. i dogaaje koji su slijedili nakon nje. Poput baroknih epiara Gundulia i Palmotia Dionoria, i Bogainovi je turski tabor vrijednosno izdiferencirao: pored zlih i agresivnih likova javljaju se i oni razumni i pomirljivi (primjerice, muftija savjetuje velikog vezira da ne napada Be). Pripovjeda iskazuje suosjeanje prema poraenim turskim vojnicima, to e kasnije, u 18. stoljeu, postati stereotipom pri opisu turskih poraza. Diplomatski karakter Bogainovieva djela dolazi na vidjelo u pohvalama dvojice dubrovakih branitelja Bea (Petra Ricciardija i Frana Gundulia, sina pjesnika Ivana) i austrijskog cara Leopolda, u kojemu je Bogainovi oito vidio novog politikog zatitnika svoga grada. Dubrovnik je doista 1684. Zakljuio ugovor s Habsburkom Monarhijom o povratku pod suverenitet ugarskog kralja, no taj ugovor nije mogao biti realiziran. Turski poraz u Drugoj opsadi Bea 1683. i habsburka rekonkvista june Ugarske ve su kod autora 18. stoljea shvaeni kao prekretnica u povijesti zapadnih dijelova Osmanskog Carstva. Izrijekom to se zapaanje javlja u djelima dvojice najvanijih dalmatinsko-franjevakih pisaca: u Cvitu naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (Mleci 1747) Filipa Grabovca (16971749) te u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (Mleci 1756, 21759) Andrije Kaia Mioia (17041760). Nada hrvatskih pisaca u protjerivanje Turaka iz Europe, dodue uzaludna, dosegnula je vrhunac pri kraju 18. stoljea, u vrijeme posljednjeg habsburko-turskog rata (17881791), kad se jedna od bojinica protezala du rijeke Save. Taj je rat bio najopjevaniji dogaaj ranonovovjekovne povije-

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

9/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

sti u hrvatskoj knjievnosti, prije svega u njezinoj slavonskoj dionici. Rije je, meutim, o pukoj prigodnoj epici, o jednoj vrsti rane publicistike potkraj ranog novovjekovlja, koja nikad nije pripadala hrvatskom knjievnom kanonu, to ne umanjuje njezinu imagoloku vanost, pogotovo s obzirom na popularnost u irokoj itateljskoj publici krajem 18. stoljea.[16] Opadanjem osmanske moi na jugoistoku Europe opada i interes za Osmanlije u onodobnoj hrvatskoj knjievnosti: u 18. stoljeu nema nijednog teksta koji bi se, poput ovdje spominjanih djela 17. stoljea, fokusirao na osmanski svijet. Pojam Turin ograniuje se u to vrijeme na muslimanske susjede koji govore slavenskim jezicima. Dodue, u Grabovevu se Cvitu razgovora nalaze ulomci o povijesti islama i Osmanskog Carstva, no i u tom djelu, inae otunom svjedoanstvu netolerancije i vjerske mrnje, autor posveuje daleko vie prostora vlastitu zaviaju dalmatinskom zaleu, pograninom podruju prema Osmanskom Carstvu. Rjeenje za nepodnoljivo susjedstvo sa slavenskim muslimanima Grabovac je traio u prozelitizmu, u prijelazu muslimana na kransku vjeru, odnosno u povratku islamiziranih Slavena u vjeru svojih predaka (poturice).[17] U najpopularnijem hrvatskom djelu 18. stoljea, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kaia Mioia posveeno je kransko-turskim borbama u Dalmaciji neusporedivo vie prostora nego u Grabovevoj knjizi. Mletako-osmanska granica u Dalmaciji za Kaia je poprite dvoboja (megdana) hrabrih ratnika s kranske i turske strane. I premda su i u njegovu djelu Turci karakterizirani kao osvajai, nasilnici i vjerski neprijatelji, esto im se pripisuje i atribut monih ratnika (silnih junaka). Posljednja pjesma u knjizi posveena je tako bosansko-muslimanskim junacima: Kai pritom naglaava da su i oni Slaveni, koji su u vrijeme osmanskih osvajanja preli na islam. U Razgovoru ugodnom ne tematiziraju se osmanska povijest i civilizacija u uem smislu. Neto od toga moe se, meutim, pronai u Kaievoj pukoj kronici svjetske povijesti (Korabljica, Mleci 1760), koja se dijelom oslanja na Vitezovievu Kroniku, ali se ipak uglavnom usredotouje na biblijsku povijest. U najitanijoj knjizi slavonske knjievnosti 18. stoljea, u Satiru iliti divjem oviku (Dresden 1762, Osijek 21779) Matije Antuna Relkovia (17321798) Turci postaju metaforom primitivnog hedonizma: svi su slavonski obiaji, koje Relkovi kritizira u svojoj prosvjetiteljskoj analizi onodobnog slavonskog drutva, tvrdi on ostaci turske kulture odnosno turske jednoipolstoljetne vladavine u Slavoniji. Lako se stoga moe zakljuiti da se domena mentaliteta koji Relkovi napada nalazi u Bosni. Tim ograniavanjem na prostor slavenskog Balkana dobila je hrvatska literatura o Turcima u 18. st. u izvjesnom smislu provincijalni karakter, no istodobno ona je time pripremila teren istovrsnoj knjievnosti sljedeeg stoljea. U pojedinanim hrvatskim knjievnostima ranog novovjekovlja primjeuju se lako razumljive razlike u predstavljanju Turaka. Tako je turska tema u dubrovakoj knjievnosti dobro zastupljena, ali je zbog politike vezanosti uz Osmansko Carstvo uglavnom obraivana s dosta opreza. Pojedini dubrovaki pisci, primjerice, Ludovik Crijevi Tuberon i Mavro Vetranovi, u svojim djelima sugeriraju da je za njihov grad-dravu politiki neprijatelj br. 1 Mletaka Republika, a ne Osmansko Carstvo. Ukupna politiko-ratnika aktivnost Venecije protiv Turaka u dubrovakoj je knjievnosti gotovo bez iznimke preuena.[18] Samorazumljivo je da dalmatinski knjievnici slave mletaku borbu protiv Turaka: openito antiturska je tendencija dola do najjaeg izraaja u knjievnosti mletake Dalmacije (Maruli, Mrnavi, Grabovac itd.). Kajkavska knjievnost Banske Hrvatske obrauje sve do kraja 18. st. gotovo iskljuivo religijske teme, kao i slavonska knjievnost do kraja prve polovice spomenutog

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

10/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

stoljea. Stoga je u njima turska tema sve do posljednjeg habsburko-turskog rata (17881791) slabo prisutna. Latinska historiografija i putopisna literatura ipak su imagoloki najzanimljiviji dio hrvatske ranonovovjekovne knjievne kulture. S druge strane, u knjievnosti na hrvatskom jeziku turska je tema naglaeno prisutna u epici[19], bitno manje u drami, a naroito slabo u komediji.[20] To bi moglo voditi do jednostavnog zakljuka: da je u pograninom prostoru, koji se nalazio u stalnoj ratnoj opasnosti, bilo jedva mogue sliku Turina tj. Neprijatelja oblikovati na komian nain. Unato tome u ukupnoj su se hrvatskoj ranonovovjekovnoj knjievnoj kulturi razvile razliite stereotipne predodbe o Turcima: Turci kao osvajai, nasilnici, vjerski neprijatelji, hedonisti, razbludnici i homoseksualci, ali i istodobno hrabri ratnici, bogobojazni ljudi, vjerni podanici, da se samo spomenu oni najvaniji stereotipi.

II. Skica za sliku Turaka u hrvatskoj knjievnoj kulturi 19. stoljea

ini se da su politike okolnosti u Europi pri poetku 19. stoljea pridonijele slabijem interesu za Osmanlije u onovremenoj, jo uvijek predpreporodnoj hrvatskoj knjievnoj kulturi. U vrijeme napoleonskih ratova turska je tema u drugom planu. No, ve u dvadesetim i tridesetim godinama dogaaji u Osmanskom Carstvu reforme sultana Mahmuda II. i otpor na koje su one naile u Albaniji i Bosni te separatistiki pokret u Egiptu koji e u konanici dovesti do njegova osamostaljenja opet su zaokupili europsku, pa i hrvatsku javnost. U tridesetim godinama zapoinje proces stvaranja jedinstvenog hrvatskog kulturnog prostora voe ilirskog pokreta nastoje, dodue, kulturno ujediniti itav junoslavenski prostor, no rezultat njihova nastojanja bit e tek ruenje dotad vrlo dubokih pokrajinskih granica unutar Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Jezina standardizacija (i/jekavska tokavtina kao temelj jedinstvenog knjievnog jezika), Zagreb kao jedinstven kulturni centar te pojava politikog i knjievnog periodinog tiska temeljni su initelji kulturnog procesa koji se danas, prema kriteriju stvarnih dosega, a ne prema intencijama njegovih protagonista, s pravom naziva hrvatskim narodnim preporodom. Sve spomenuto, a posebice periodini tisak i knjievna djela koja su se itala na irem hrvatskom (pa i junoslavenskom) prostoru, preduvjet je stvaranja novog, modernog hrvatskog kulturnog imaginarija. Taj se imaginarij ne nastavlja u kontinuitetu na imaginarije ranonovovjekovnih hrvatskih kultura devetnaesto e stoljee, primjerice, tek otkrivati hrvatsku ranonovovjekovnu knjievnost (osobito na stranicama Danice ilirske), a pri svom kraju uspostaviti i njezinu slubenu povijest.

II.1. Novine i Danica

Za rekonstrukciju ranog hrvatskog kulturnog imaginarija iz vremena ilirskog pokreta/hrvatskog narodnog preporoda, a onda i predodbe Turaka kao njegova sastavnog dijela, od posebne su vanosti periodine publikacije Ilirske narodne novine (pokrenute 1835. kao Novine horvatske) i njihov knjievni prilog Danica ilirska (u prvoj godini izlaenja Danica horvatska, slavonska i dalmatinska). Novine su izlazile dva puta na tjedan, a Danica jedanput, obje u istom formatu i opsegu (na pola arka). Ako se pogledaju tekstovi o Turcima/Osmanskom Carstvu u prvih pet godita Novina i Danice (18351839), a rije je o posljednjih pet godina vlasti reformistiki nastrojenog sultana Mahmuda II, dolazi se do zanimljivih zakljuaka. Naime, Turcima je u Novinama posveeno razmjerno puno prostora, a najvei broj vijesti moe se podvesti pod kljune rijei europeizacija/modernizacija. Izvjeuje se tako, primjerice, o investicijama u graditeljstvu, prometu i industriji;[21] o podizanju kolstva, osobito sveuilita;[22] o mjerama za suzbijanje korupcije i veu uinkovitost vlasti;[23] o irenju tiska;[24] o popularnosti talijanske opere i europskih balova u Istanbulu[25] i sl. Istiu se primjeri vjerske tolerancije: sultan posjeuje

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

11/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

gradilite pravoslavne crkve, doputa gradnju pet katolikih crkava u Istanbulu te ulazak krana u damije, a vjersku snoljivost propagira i u javnim istupima.[26] Na stranicama Novina demontira se i raireni zapadni stereotip o ropskom poloaju ena u islamskoj kulturi ak i ene iz sultanova harema odlaze na etnje zu Bospor i druga mjesta u Istanbulu, a one obine, kako se saznaje iz neke uredbe kojom se nastoji upristojiti graanke Istanbula, obiavaju ostajati na ulici u mukom drutvu i u kasnim veernjim satima,slobodno odlaze na sladoled u kavane Pere i Galate, s mladim trgovcima nasamo razgovaraju u duanima, a ne samo ispred njih i sl.[27] Kao protutea optimistinoj, europeizirajuoj slici Osmanskog Carstva u Novinama se pojavljuju i vijesti o gusarskim napadima u turskim teritorijalnim vodama te o estim epidemijama kuge,[28] koje, dodue, potkraj 1830-ih godina osmanska vlada nastoji suzbiti ambicioznim mjerama zdravstvene zatite.[29]U nekim se tekstovima tematizira i unutranja oporba reformistikoj politici Mahmuda II: istie se kako su reforme daleko bolje primljene u Istanbulu nego u provinciji, ali i da ih i sama izvrna vlast esto sporo provodi.[30] U Danici ilirskoj, za razliku od Novina, modernom se Osmanskom Carstvu posveuje beznaajno malo prostora. Orijentalni je svijet nazoan tek kao mjesto radnje brojnih prosvjetiteljskih, mahom prevedenih, pripovjedaka.[31] Pojam Turin odnosi se, dakle, u Danici gotovo iskljuivo na muslimanske susjede na zapadnom Balkanu. U faktografskim tekstovima Danice, uglavnom u primjerima rane zemljopisne ili etnografske literature, dosta se pisalo o Bosni, Srbiji i Crnoj Gori, pri emu se esto isticao i antiturski, ratniki duh Crnogoraca i Srba.[32] S druge strane, u knjievnoj fikciji, u brojnim umjetnim i narodnim pjesmama, ali i u pripovijetkama s (kvazi)povijesnim sadrajem, slavila se borba junoslavenskih krana protiv Turaka.[33] Ta je protuturska crta primjetna i u izboru iz ranonovovjekovne hrvatske knjievnosti iz Gundulieva se Osmana objavljuje upravo epizoda o Ljubdragu i Sunanici, kao poetska slika junoslavenskog prostora pod turskim jarmom.[34] Predodba Turaka u Danici u suglasju je s programskim ciljevima tematiziranja povijesti junoslavenskih naroda, to su ih Ljudevit Gaj i njegovi suradnici navijestili ve u Oglasu za prvi broj Novina i Danice. Ta se smjernica osobito slijedila u etvrtom goditu (1838): u pripovjednoj i povijesnoj prozi tematizirali su se odabrani dogaaji iz povijesti hrvatsko-turskih ratova, primjerice opsada Gvozdanskog 1577. godine te bitke kod Siska i Petrinje 1593. i 1594.[35] Ovaj jezgrovit prikaz jasno upuuje na goleme razlike u oblikovanju predodbe Turaka u Novinama i Danici. Kako objasniti tu diskrepanciju kad se ima u vidu da je rije o dva dijela jedinstvenog novinskogpoduhvata koji izvodi jedan, razmjerno malen krug ljudi.[36] Neuvjerljiva bi bila postavka da je pozitivnaslika Osmanskog Carstva u Novinama rezultat nekritikog preuzimanja iz stranog tiska.[37] Uostalom,usporedba Novina i bekog sterreichischer Beobachter, jednog od vanijih izvora zagrebakog polutjednika,pokazuje da je urednitvo Novina radije biralo vijesti o modernizaciji Osmanskog Carstva i glamuroznomivotu njegove prijestolnice nego suhoparna izvjea o kadrovskim promjenama, kretanjuratnog brodovlja i sl., u emu beki list ne oskudijeva. Posebno je zanimljivo da se u Novinama ne moenai nimalo simpatija urednitva za separatistike pokrete na rubovima Carstva u Egiptu, Albaniji iBosni o emu se inae nairoko izvjeuje. I dok se, primjerice, u Danici velia ratniki, protuturski duhSrba i Crnogoraca, u Novinama se opirno opisuje posjet srpskog kneza Miloa Obrenovia Turskoj, naglaavajuse njegovi dobri odnosi s Portom, koja upravo Srbiju namjerava iskoristiti u pacifikaciji nemirne Bosne.[38] Logino je stoga naposljetku postaviti otvorena pitanja: Je li mlada hrvatska intelektualna elita okupljena oko Novina i Danice u Bosni (i uope u junoslavenskom muslimanskom svijetu) i u maloazijskoj jezgri Osmanskog Carstva vidjela dva razliita objekta? Jesu li, kad je u pitanju zapadni Balkan, na djelu prikrivene imperijalne tenje oslobaanja prostora koji se u skladu sa iroko prihvaenom interpretacijom povijesti smatrao vlastitim, dok

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

12/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

se, s druge strane, europeizacija Turske, na pozadini vlastitih civilizacijskih tenji i udnje za pripadanjem europskom Zapadu, bezrezervno simpatizirala?

II.2. Tri kanonska djela preporodnog vremena

Predodba Turaka u tri kanonska djela preporodnog vremena u putopisu Pogled u Bosnu Matije Maurania, u drami Juran i Sofija Ivana Kukuljevia Sakcinskog te u epu Smrt Smail-age engia Ivana Maurania nedvojbeno stoje na istoj idejno-aksiolokoj crti kao i knjievni prilog Danica. Matija Maurani (18171881), ohrabren od starije brae, iliraca Ivana i Antuna, otputovao je 1839 1840. u Bosnu, hrvatskoj javnosti jo uvijek slabo poznatu susjednu provinciju Osmanskog Carstva. Dvije godine kasnije, nakon zajednike cenzure sve troje brae, u kojoj su izbaeni politiki nepoudni dijelovi teksta, u Gajevoj je tiskari objavljen putopis Pogled u Bosnu (Zagreb 1842). Knjiga se sastojala od dva dijela: u prvom je Maurani opisao osobne doivljaje s puta (Put u Bosnu i natrag), dok je u drugom iznio opaske o kulturi, obiajima i karakteru Bonjaka (Razline opazke o Bosni). Bosna je prikazana kao siromana i nazadna zemlja. Tako, primjerice, stari odrpani spahija, kojeg Maurani susree ve na poetku putovanja, ne poznaje rije za kiobran, pa ga naziva ador;[39] jedan ehaja nikad nije vidio ig, pa ga s Mauranieva putnog lista pokuava odlijepiti noktom;[40] bosansko je seosko stanovnitvo tako siromano da gosta moe ponuditi samo kukuruznim kruhom, rakijom i kavom.[41] Bosna je prostor bezakonja; Turci nemaju vrstih zakona i propisa, ve samo obiaj hadet, ali hadet ie kako je njima bolje.[42] Maurani prikazuje Bosnu i kao prostor snanih proturjenih osjeaja: A poslije kavazi, kao i svi Turci, as jedan s drugim ivu kao bratja, a as opet gledaju, kako bi jedan drugomu ulomili vrat.[43] Osim vjerske u Bosni vlada i meuetnika mrnja: franjevci propovijedaju protiv Muhameda i Kurana, muslimanski Bonjaci i bosanski Osmanlije meusobno se mrze, a mrze se, to autoru posebno teko pada, i katolici i pravoslavci premda su i po krvi i po svetoj vjeri prava rodjena bratja.[44]Muslimansko tlaenje kranskog stanovnitva stalno se istie: Turci prisiljavaju lijepe kranke da prijeu na islam; bogatijim kranima nastoje oduzeti njihove lijepe kue; brana je nevjera muslimanima zabranjena, osim ako je Turin poini s nekom krankom.[45] U etnikoj karakterizaciji bosanskih Turaka u Mauranievoj se knjizi javljaju varijante stereotipa poznatih jo iz ranonovovjekovne literature: Turci su bogobojazni; svojim su vladarima i gospodarima slijepo posluni; rado pomau ljudima u nevolji, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, ali su isto tako samoljubivi i pohlepni; njihovi su razgovori besramni, u emu ih poinje slijediti i kranska mlade.[46] Maurani doputa bosanskim muslimanima da bace pogled na susjedni habsburki prostor: Bonjaci tvrde da vabe rado proturjee svojim gospodarima, ali zato bivaju i otro kanjeni;[47] ude se i povijesnoj preciznosti i iskrenosti njemakih podanika kod vaba je sve zapisano: koliko su puta s Turcima vodili rat, koliko je ljudi poginulo i tko je pobijedio; oni ne preuuju ni turske pobjede, ude se Bonjaci i usporeuju to s laima i pretjerivanjima u vlastitim narodnim pjesmama.[48] Maurani je proputovao i jedan dio Srbije, to jezgrovito opisuje pri kraju knjige. Sami Turci kau da je Srbija sad bogatija nego ikad, ali da Turci, koji su se sad tamo sakrili u gradove, sve moraju skupo plaati Vlasima, kako bosanski muslimani nazivaju susjedno slavensko pravoslavno stanovnitvo. Bosanski se Turci, tvrdi Maurani, hvale da e na proljee osloboditi umadiju, kako oni nazivaju Srbiju, pokuavajui izbjei njezinu etniku oznaku.[49] Putopisac hvali ljepote Srbije i uzdie junaki duh Srba, posebice omladine.[50] Simptomatino je da borbeni

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

13/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

duh bosanskih muslimana prikazuje kao razmetljivo hvalisanje,[51] a isti osjeaj srpske mladei kao izraz elje za osvetom za povijesna nedjela to su ih poinili Turci.[52] Unato aksioloki neutralnom opisu nekih aspekata bosansko-muslimanske kulture u drugom dijelu knjige, Mauranieva je Bosna udan, egzotian, u moralnom i civilizacijskom smislu prema susjednim kranskim zemljama posve inferioran prostor. U tiskari Ljudevita Gaja otisnuta je 1839. povijesna drama Ivana Kukuljevia Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci pod Siskom. Komad je iste godine u Sisku praizvela jedna amaterska druina, a sljedee ga je godine u Zagrebu i Karlovcu izvodio profesionalni ansambl Domorodno teatralno drutvo. Dan prve zagrebakeizvedbe, 10. lipnja 1840, smatra se poetkom rada Hrvatskog narodnog kazalita. Drama jepostavljena na pozornicu i u ljeto 1989, oigledno kao primjeren komad politiki turbulentnom vremenu.Ti podaci svjedoe o kulturnopovijesnom, odnosno imagolokom znaenju Kukuljevieve povijesnedrame, ak i usprkos pretpostavci da je hrvatski pisac za predloak uzeo jednu izgubljenu dramuaustrijskog dramatiara Lorenza Gindla, da je, tovie, svoju dramu najprije napisao na njemakom jeziku. [53] Kakvu je predodbu Turaka itateljska i kazalina publika mogla pronai u Juranu i Sofiji? Povijesna je pozadina drame habsburka (hrvatska) pobjeda nad Turcima u bici kod Siska 1593. Dramska se radnja, meutim, koncentrira prije svega na sudbinu Jurana, od Turaka utamnienog sina hrvatskog banaTome Erddya, odnosno na pokuaj Juranove ene Sofije da svog mua oslobodi iz zarobljenitva.Drama tematizira, za knjievnost tog razdoblja i inae karakteristinu, opreku izmeu patriotskih dunosti i intimnih ljubavnih osjeaja, pri emu je Katarina, ena bana Erddya i Juranova majka, jedini karakter u drami koji patriotskom principu nadreuje princip (materinske) ljubavi. Turci su snano sotonizirani: hrvatski ih likovi u drami najee oznauju atribucijama poput dumani, kopilad, okrutnici, zulumari. Opis sudbine krana u hrvatskim podrujima napadnutima od Turaka u Juranovu govoru podsjea na slina mjesta u antiturskoj literaturi 15. i 16. stoljea: Hiljade bratje nae odvaaju okrutnici oni u zvrsko robstvo, pale sela i gradove, robe i plne isto najmanje blago seljana, ter ubijaju i okreu pod ma sve to im pod ruke dojde; iste ene i nevinoga eda u materinskoj utrobi ne tedi zvrinska njihova bsnoa.[54] Hasan, glavni lik turskog tabora, nakon to ga je Sofija prevarila, pokuavajui omoguiti svom muu bijeg iz zarobljenitva, ne pokazuje nikakvu milost prema njoj; bio bi je ak i ubio da je u posljednjem trenutku nisu spasili Juran i prijatelj mu Drakovi. Krane u turskoj slubi, ponekad ak i muslimane, hrvatski likovi nazivaju robovima. U skladu s tim je i peta scena drugog ina, u kojoj se u versificiranom/pjevanom dijalogu jednog starog Srbina s voom Bonjaka (bosansko-muslimanskih Slavena) i njihovim korom otvara tema zajednikog, ilirskog podrijetla sva tri naroda koja sudjeluju u bici. Stari Srbin naglaava to ilirsko srodstvo, dok se voa Bonjaka zalae za suvremenu politiku realnost, odnosno za borbu protiv Hrvata. Neki iz kora Bonjaka daju za pravo starom Srbinu, neki svojem voi. Nije sluajno da je upravo ta scena uzeta kao sredinji dio reklame Kukuljevieve drame, to je potkraj 1838. otisnuta u Danici (br. 47, str. 192).[55] Godine 1840. hercegovakog su pau Ismail-agu engia na spavanju ubili pripadnici jedne crnogorske ete. Taj je dogaaj stvarna, povijesna pozadina glasovitog epa Ivana Maurania Smrt Smail-age engia (Zagreb 1846). Maurani je Smail-agu prikazao kao sadistikog tiranina, to povijesni Ismail- -aga engi nipoto nije bio. Dodue, epski pripovjeda vie puta glavnom liku pridaje atribut junak, ali sve to Smail-aga u epu ini daleko je od junatva, sve je ista okrutnost. Stoga je i akcija Crnogoraca u stvarnosti tek krvava osveta i podmuklo ubojstvo prikazana u epu kao herojsko djelo.

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

14/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Ep Smrt Smail-age engia, koji je ve u svoje vrijeme bio kanoniziran, moe se tumaiti iskljuivo kao izraz snane antimuslimanske mrnje. On je svojevrsni vrhunac hrvatske antiturske literature. I premda je to djelo zbog nesumnjive estetske kvalitete zauzelo vrsto mjesto u nacionalnom kanonu hrvatske knjievnosti, a to znai da ga kao obveznu kolsku lektiru treba itati svaki hrvatski srednjokolac, njegovu, barem danas, neprihvatljivu idejnu poruku ne mogu relativizirati ni formalna ljepota Mauranievih stihova, ni pozivanje knjievnih povjesniara na hiperbolici sklonu poetiku knjievnog romantizma.[56] Istraivanje predodbe Turaka u ranom novovjekovlju moe istraivanju istog imagema u 19. Stoljeu posluiti tek za usporedbu, jer te dvije epohe u povijesti hrvatske kulture ne tvore jedinstvenu tradiciju. Povijest hrvatske ranonovovjekovne knjievnosti u smislu kronolokog prikaza i sinkronijske klasifikacije prema regionalnim, jezinim i anrovskim kriterijima nastala je tek potkraj 19. st. Hrvatska knjievnost 16. do 18. stoljea postupno je otkrivana u vremenu ilirskog pokreta. Takozvana lijepa knjievnost ( fiction) uglavnom je imagoloki potentnija od takozvane fakcijske. Izdjela poput Smrti Smail-age engia, Jurana i Sofije i Pogleda u Bosnu te iz idejno slinih tekstova Danice moe se konstruirati antiturski narativ, koji je u brojnim varijacijama u knjievnim tekstovima, publicistici i kolskim udbenicima preivio do naih dana. Prema tom su narativu Turci nevjernici s Istoka, koji su osvojili kranske prostore u jugoistonoj Europi i tamo, tlaei krane, vladali vie stoljea; njihova je vlast odvojila osvojeni prostor od civiliziranog, kranskog, zapadnog svijeta i time prouzroila njegovo civilizacijsko zaostajanje. Sve (ili gotovo sve) negativne stereotipne predodbe o Turcima (Osvaja, Vjerski Neprijatelj, Nasilnik, Primitivac) mogu se supsumirati pod taj narativ, odnosno mogu se shvatiti kao njegov sastavni dio. Turin kao vjeni neprijatelj bila je ideja, koja je dobro korespondirala sa svim hrvatskim junoslavenski orijentiranim ideologijama. S druge strane, slika europeizirajueg Osmanskog Carstva jednog Mahmuda II. brzo je zaboravljena ili je, u najboljem sluaju, preivjela tek u visoko specijaliziranoj historiografiji.[57] Hrvatski antiturski narativ vjerojatno se ne razlikuje bitno od odgovarajuih narativa u drugim junoslavenskim kranskim kulturama. No, predodba Turaka ima u svakoj pojedinanoj kulturi svoju vlastitu morfologiju i vlastite specifinosti, koje se mogu objasniti u povijesnom kontekstu.

Biljeke
* Prvi dio ovog teksta zapravo je saetak moje knjige Sultanova djeca: predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja (Zadar 2004), dok je prikaz predodbe Osmanskog Carstva i Turaka u preporodnom tisku preuzet iz moje rasprave Dvije ilirske Turske: imagoloki pogled na Novine i Danicu od 1835. do 1839., Kolo, XVI (2006), br. 2, str. 233-249. [1] Boj modruki (Polag Lavoslava lehta), Danica ilirska, 47-48/1837, str. 189-191, 195-196, navod na str. 189. [2] Alojs Peharnik, Graniar, Danica ilirska, 42-43/1838, str 165-167, 170-171, navod na str. 167. [3] Zapis popa Martinca iz Drugog novljanskog brevijara, 1493, S. Damjanovi. Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska itanka. Zagreb 2002, str. 244. [4] anrovska je razlika izmeu govora i poslanica (otvorenih pisama) u ovoj tematskoj analizi potpuno nevana: oba oblika sadravaju sva bitna tematsko-idejna obiljeja, i govori i poslanice u pravilu su bili tiskani. O tom tipu tekstova u hrvatskoj knjievnoj kulturi 15. i 16. stoljea v. Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983.

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

15/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

[5] Nam tua res agitur, paries cum proximus ardet O Tvom se spasenju radi, kad zid u susjedstvu gori, prev. Juraj Zagorelec. [6] Tek je u 70-im godinama prolog stoljea pisac i prevoditelj Luko Paljetak otkrio latinski akrostih u Molitvi, dio kojeg je u navodu otisnut masnim slovima: Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum nostrorum Turcorum sua potentia infinita Samo nas Bog svojom bezgraninom moi moe osloboditi od nevolja naih neprijatelja Turaka. [7] Opirnije o tom problemu v. u raspravi Ruice Pihistal Treba li Marulieva Judita alegorijsko tumaenje?, Colloquia Maruliana XI, 2002, str. 153- -186. [8] Tu je uglavnom rije o prijevodu jednog turkolokog djela iz sredine 15. st. Nicolaus Sagundinus, Otthomanorum Familia seu de Turcarum Imperio Historia, 1453-1457. [9] Isto vrijedi i za politiko pjesnitvo Mavra Vetranovia. O tome vie u D. Duki, Sultanova djeca, Zadar 2004, str. 61-66. [10] Koncept osmanizma razvio je ameriki anglist i povjesniar engleske ranonovovjekovne kulture Gerald MacLean kritikom jednostranosti Saidova koncepta orijentalizma. Poneto pojednostavljeno mogao bi se osmanizam definirati kao produkcija znanja o osmanskoj kulturi i civilizaciji na Zapadu, koja nije izraz imperijalne moi (kao to je sluaj u Saidovu konceptu orijentalizma), ve prije izraz neznanja i udnje. U tom smislu osmanizam vie govori o svom subjektu nego o objektu. V. G. MacLean, Ottomanism before Orientalism? Bishop King Praises Henry Blount, Passenger in the Levant, u: Ivo Kamps Jyotsna G. Singh (ur.), Travel Knowledge: Euro Discoveries in the Early Modern Period, New York, 2001, 86). Pojam osmanizam u hrvatskoj je popularizirala povjesniarka Zrinka Blaevi, upravo u analizi opusa Bartola urevia (Osmanistiki diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskripcija Drugoga, Kolo, XVI (2006), 2, str. 211-232). [11] L. Crijevi Tuberon, Komentari o mojem vremenu, Zagreb 2001, str. 115, 169, 225. [12] Nav. dj., str. 134. [13] Nav. dj., str. 128-131. [14] Gunduli je povijesnu grau vrlo slobodno obradio, koristei anakronizme i odstupajui od povijesne realnosti, to je uostalom i u skladu s poetikom baroknog epa. Tako je, primjerice, povijesni veliki vezir Dilaver u vrijeme janiarskog ustanka ostavio svog sultana na cjedilu, pa ga je sultan stoga i predao janiarima koji su ga ubili. Gunduliev Dilaver ostaje, meutim, vjeran svom sultanu sve do vlastite herojske smrti. O tome v. Z. Bojovi, Osman Diva Gundulia, Beograd 1986, str. 18-20. [15] O razlikama Gunduli/Mrnavi u obradi iste teme v. raspravu Dunje Falievac Shvaanje povijesti u Mrnavievoj Osmanici i Gundulievu Osmanu, u: ista, Kaliopin vrt II: studije o poetikim i ideolokim aspektima hrvatske epike, Split 2003, str. 27-47. [16] O habsburko-turskom ratu 1788-1791. u slavonskoj su knjievnosti epska djela napisali: Joso Krmpoti (Katarine II i Jose II put u Krim, Be 1788, Pjesma Crnogorcem, Be 1788, Pjesma vojevodam austrijanskim i rosijanskim, Be 1789), Antun Ivanoi (Pjesma od junatva viteza Peharnika, Zagreb 1788, Pjesma od uzetja Turske Gradike iliti Berbira grada, Zagreb 1789) i Bla Bonjak (Ispisanje rata turskoga pod Josipom cesarom II, Osijek 1792). Kajkavski pisac Juraj Malevac sastavio je trodijelnu kroniku u stihovima Nestranno vezdanjega tabora izpisavanje za leto 1788., 1789., 1790. Zagreb 1789, 1790, 1791. Najvanije dogaaje spomenutog rata u dubrovakoj su knjievnosti prigodnim pjesmama opjevali uro Feri (Uzetje Oakova; Zgode od boja ke slijedie oko Spua i abljaka godita 1788, Dubrovnik 1789) i Petar Bai (Slave Katarine II; esar austrijanski i cesarica mokovska boj biju s Turcima). [17] V. Graboveve pjesme Od Poturenika i Ponukovanje u njegovoj knjizi Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga, Zagreb 1951, str. 256-259. [18] Zapravo, jedina se mala iznimka, koliko mi je poznato, nalazi u knjizi Il Regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, Pesaro 1601) Mavra Orbinija, u kojoj autor na jednom mjestu pohvalno pie o herojskoj borbi u bici kod Lepanta 1571. jednog ratnog broda iz Kotora, dakle iz najblieg mletakog, ali ipak

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

16/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

slavenskog susjedstva. Osim toga Orbini preuuje politiku vezanost Dubrovnika s Osmanlijama i navodi itav niz tobonjih dubrovako-turskih sukoba. [19] Osim ve ukratko analiziranih epskih djela I. Gundulia, P. Zrinskoga, J. Palmotia Dionoria, P. Bogainovia, A. Kaia Mioia i brojnih narativnih djela u stihu o habsburko-turskom ratu 1788 1791, svakako treba spomenuti jo dva vana djela iz 16. st.: prvi povijesni ep u hrvatskoj knjievnosti, Vazetje Sigeta grada (Mleci 1584) Brne Krnarutia i prvo povijesno epsko djelo u dubrovakoj knjievnosti, Razboje od Turaka Antuna Bratosaljia Sasina, kroniku u stihovima o prvim dvjema godinama takozvanog Dugog rata (15931606) izmeu Habsburke Monarhije i Osmanskog Carstva. [20] Likovi Turaka, odnosno najee slavenskih muslimana, javljaju se u ovim dramskim djelima hrvatske ranonovovjekovne knjievnosti: Marin Dri, Tripe de Utole; Komedija od Raskota (anonimno, Hvar, oko 1600); Martin Benetovi, Hvarkinja (Hvar, oko 1600); imun Dundurilo (anonimno, u Dubrovniku u 17. st.); T. Tuzli, Judith victrix Holofernis (izvedeno u Slavonskom Brodu oko 1700). Tim djelima svakako treba dodati i pjesmu Dervi Stijepa urevia (15791632), remek-djelo dubrovakog humora. [21] Novine 52/1835, 207; 69/1835, 275; 77/1836, 308; 29/1837, 116; 39/1838, 155; 51/1838, 202; 101/1838, 403; 94/1838, 374. [22] Novine 30/1838, 118; 34/1839, 135; 36/1838, 141, 103/1838, 411. [23] Novine 51/1938, 170; 60/1838, 237-238; 82/1838, 326. [24] Novine 52/1836, 206. [25] Novine 22/1835, 86; 29/1838, 114; 73/1838, 292; 94/1838, 374; 1/1839, 2; 7/1839, 26. [26] Novine 21/1835, 84; 83/1836, 331; 50/1837, 197-198; 77/1838, 308. [27] Novine 50/1835, 199; 84/1836, 334; 66/1837, 252. [28] Napisi o epidemijama kuge u Osmanskom Carstvu toliko su esti u Novinama da ih nema smisla citirati. O piratskim napadima v. Novine 39/1835, 156; 98/1836, 392; 9/1837, 34; 49/1838, 195. [29] Novine 4/1837, 15; 29/1838, 114; 36/1838, 141; 40/1838, 159; 44/1838, 174; 60/1838, 238; 79/1838, 315. [30] Novine 22/1835, 86; 56/1837, 224; 52/1939, 208. [31] Danica 3/1835, 12; 21/1835, 83-84; 22/1835, 86-87; 27/1835, 106-107; 20/1836, 77-80; 22-24/1836, 85-88, 89-92, 93-95; 36-38/1836, 143-144, 146-148, 151; 43-45/1836, 170-172, 174-176, 178-179; 10/1837, 38; 29/1837, 118-119; 30-31/1837, 123-124, 128; 4/1838, 16; 10/1838, 40; 40-41/1838, 157-158, 162-164. [32] Danica 2/1835, 5 (pogrena paginacija, zapravo str. 6); 19-20/1835, 75-76, 78-80; 34/1835, 234-236; 21/1836, 82-84; 31-33 /1837, 125, 129-130, 133-134 (br. 33 pogreno oznaen kao 34!). [33] Danica 12/1835, 45-46; 14/1835, 53; 15-16/1835, 58-59, 61-63; 16/1835, 61; 18/1835, 69; 39-40/1835, 255-256, 258-260; 45/1835, 278-280; 46/ 1835, 282-283; 2/1836, 5-7; 19/1836, 73-75; 21/1836, 81-82; 22/1836, 85; 23/1836, 89; 28/1836, 109-112; 32/1836, 125-128; 45/1836, 177-178; 47- -48/1837, 189-191, 195-196; 1/1838, 1-3; 11/1838, 41; 12-13/1838, 45-47, 49-51. O nekim poetikim obiljejima hrvatskih novela s turskom temom od 40-ih do 60-ih godina 19. stoljea v. raspravu Kreimira Nemeca Poetika hajduko-turske novelistike. U: Hrvatska knjievnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batui i dr. Split 1998, str. 112-123. [Dani hvarskog kazalita XXIV]. [34] Danica 34-37/1836, 133-134, 137-139, 141-143, 146. [35] Danica 1-2/1838, 3, 7-8; 14-17/1838, 53-56, 57-59, 63-64, 67-68. [36] U urednitvu su bili istaknuti ilirci Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinovi, Antun Maurani, Vjekoslav Babuki i Pavao toos, izrazito mladi ljudi, svi tek u treem desetljeu ivota. [37] Vijesti u Novinama preuzimane su iz stranog, preteito njemakog tiska: Wiener Zeitung, Oesterreichischer Beobachter, augsburke Allgemeine Zeitung, Ofner Zeitung, Pressburger deutsche Zeitung, Hirlap, Hirnk, Srpske novine i dr. O tome v. B. Horvat, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb 2003, str. 89.

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

17/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

[38] Novine 72/1835, 288; 77/1835, 305-307; 89/1835, 356; 93/1835, 390; 95/1835, 397-398; 104/1835, 434435; 46/1836, 182. [39] M. Maurani, Pogled u Bosnu, str. 7. [40] Nav. dj., str. 43-44. [41] Nav. dj., str. 40-41. [42] Nav. dj., str. 16. [43] Nav. dj., str. 28, slino i na str. 23-24, 33-34, 46-48, 64-65. [44] Nav. dj., str. 27, 58, 63. [45] Nav. dj., str. 22-23, 56, 72. Usp. takoer i str. 72-75, 79-80. [46] Nav. dj., str. 63-66. [47] Nav. dj., str. 44. [48] Nav. dj., str. 78-79. [49] Nav. dj., str. 76. [50] Nav. dj., str. 80-81. [51] Nav. dj., str. 65. [52] Nav. dj., str. 80-81. [53] Drama Lorenza Gindla Thomas Erddy, Ban von Kroatien, der Sieger bei Sissek oder: Rettung durch Weibertreue izvedena je 1826. u Karlovcu. Opirnije o problemu nastanka Kukuljevieve drame v. Nikola Batui Ivan Kukuljevi Sakcinski dramatiar, Forum, IX (1970), 9, str. 333-365. [54] Ivan Kukuljevi Sakcinski, Juran i Sofija ili Turci kod Siska, Zagreb 1997, str. 202-203. [55] Vie o likovima muslimana/Turaka u hrvatskoj drami od 1836. do 1861. v. u mojoj raspravi Turska tema u preporodnoj drami. U: Hrvatska knjievnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batui i dr. Split 1998, str. 316-325. [Dani hvarskog kazalita XXIV]. [56] Opirnu analizu aksioloke semantike Mauranieva epa v. u mojoj knjizi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici, Zagreb 1998, str. 136-156. [57] Antipod antiturskom narativu, ili drugo Janusovo lice imagema Turci, nastaje ve polovicom 19. stoljea u pripovijetkama Luke Botia proetima idejom kransko-muslimanske tolerancije (Dilber Hasan, 1854; Pobratimstvo, 1854; Bijedna Mara, 1861; Petar Bai, 1862). Na slinoj idejnoj crti bit e i kasniji romani Josipa Eugena Tomia Zmaj od Bosne (1879) i Emin-agina ljuba (1888). Otvorenu kritiku europske/austrijske antiturske propagande iznosio je Ante Starevi, i inae glavni predstavnik hrvatske islamofilije u 19. stoljeu (v. primjerice njegov tekst Turska, 1869). Tu sastavnicu hrvatskog osmanizma u 19. stoljeu ovdje tek naznaujem i ostavljam nekim buduim sustavnijim imagolokim istraivanjima.

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

18/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Izvori i literatura
Albrecht, Edelgard. Das Trkenbild in der ragusanisch-dalmatinischen Literatur des XVI. Jahrhunderts. Mnchen 1965. Blaevi, Zrinka. Osmanistiki diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskripcija Drugoga. Kolo, XVI (2006), 2, str. 211-232. Bogainovi, Petar Toma. Bea grada obkruenje od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikoga vezijera. Hrvatska knjievna batina, 3 (2004), str. 361-419. Bojovi, Zlata. Osman Diva Gundulia. Beograd 1986. Budini, ime. Izabrana djela. Hrsg. F. velec, Zagreb 2002. [Stoljea hrvatske knjievnosti]. Crijevi, Ludovik Tuberon. Komentari o mojem vremenu. [=Commentarii de temporibus suis]. Prir. i prev. Vladimir Rezar. Zagreb 2001. Damjanovi, Stjepan. Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska itanka. Zagreb 2002. Duki, Davor. Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb 1998. Duki, Davor. Sultanova djeca: Predodbe Turaka u hrvatskoj knjievnosti ranog novovjekovlja. Zadar 2004. Duki, Davor. Turska tema u preporodnoj drami. U: Hrvatska knjievnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batui i dr. Split 1998, str. 316-325. [Dani hvarskog kazalita XXIV]. urevi, Bartol. Libellus vere christiana lectione dignus diversas res Thurcarum brevi tradens [Knjiica doista vrijedna da je kranin proita iznosi grau o Turcima kako su me zarobili i odveli u Tursku]. Prir. Jrgen Schwarzwald; Prev. Mate Kriman. Croatica Bibliografije, VI (1980), 27, str. 99-151. Falievac, Dunja. Shvaanje povijesti u Mrnavievoj Osmanici i Gundulievu Osmanu. U: ista, Kaliopin vrt II: studije o poetikim i ideolokim aspektima hrvatske epike. Split 2003, str. 27-47. Gligo, Vedran (ur.). Govori protiv Turaka. Split 1983. Grabovac, Filip. Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga. Prir. T. Mati. Zagreb 1951. [Stari pisci hrvatski XXX]. Gradi, Stjepan. De praesenti statu Ottomanici imperii. Prev. B. Niki. Gazophylacium, III (1998), 1-2, str. 26-43. Gunduli, Ivan. Osman. Prir. Milan Ratkovi. Zagreb 1964. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti 13]. Horvat, Josip. Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. Zagreb 22003. Jembrih, Alojz. Feliks Petani i njegovo djelo. Gazophylacium, 1-2, 1995, str. 114-146. Jembrih, Alojz. O Vramevoj Kronici. Varadin 1992. Kai, Mioi Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Prir. T. Mati. Zagreb 1942. [= Stari pisci hrvatski XXVII]. Kniewald, Dragutin. Feliks Petani i njegova djela. Beograd 1961. [Posebna izdanja SANU, knj. CCCI; Odelenje literature i jezika, knj. 12]. Koii, imun Benja. Knjiice od iti rimskih arhierov i cesarov. U: Gnter Tutschke, Die glagolitische Druckerei von Rijeka und ihr historiographisches Werk: Knjiice od iti rimskih arhierov i cesarov,Mnchen 1983, str. 38-240. Kukuljevi, Ivan Sakcinski. Juran i Sofija ili Turci kod Siska. U: Izabrana djela. Prir. N. Batui, Zagreb 1997, str. 199-271. [Stoljea hrvatske knjievnosti].

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

19/20

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA: WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ANAGRAM

Luci, Hanibal. Djela. Prir. M. Franievi. Zagreb 1968. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti 7]. Marko Maruli. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. pontificem maximum de calamitatibus occurrentibus ex exhortatio ad communem omnium christianorum unionem et pacem [Poslanica gospodina Marka Marulia Splianina Hadrijanu VI. vrhovnom sveeniku o sadanjim nevoljama i pobudnica za opekransko ujedinjenje i mir]. Zagreb Split 1994. Maruli, Marko. Pisni razlike. Split 1993. Maurani, Ivan. Smrt Smail-age engia. Prir. D. Falievac. Zagreb 2000. Maurani, Matija. Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu Krajinu: Uinjen 1839-1840. po Jednom Domorodcu. Zagreb 1992. [Pretisak]. 103 - Meneti, Vladislav. Trublja slovinska. U: Zbornik stihova 17. st. Prir. Rafo Bogii. Zagreb 1967, str. 127-145. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti 10]. Nemec, Kreimir. Poetika hajduko-turske novelistike. U: Hrvatska knjievnost u doba preporoda (ilirizam, romantizam). Ur. N. Batui i dr. Split 1998, str. 112-123. [Dani hvarskog kazalita XXIV]. Niki, Boris. Osmansko carstvo 17. stoljea oima biveg zarobljenika: opis osmanskog dvora i drave Nikole Matije Iljanovia. Zagreb 2001. Pihistal, Ruica. Treba li Marulieva Judita alegorijsko tumaenje?. Colloquia Maruliana XI, 2002, str. 153-186. Rapacka, Joanna, Tankred u Carigradu. U: ista, Zaljubljeni u vilu. Split 1998, str. 137-163. Relkovi, Matija Antun. Satir iliti divji ovik. Prir. Josip Vonina. Zagreb 1988. [Temelji 4]. Soldo, Josip Ante (prir.). Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljea. Split 1993. igori, Juraj. Elegije i pjesme. Zagreb 1966. [Hrvatski latinisti, knj. 6]. tefani, Vjekoslav (ur.). Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Zagreb 1969. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 1]. Vetranovi, Mavro. Pjesme. Zagreb 1871. [Stari pisci hrvatski, knj. III]. Vramec, Anton. Kronika. Prir. Alojz Jembrih. Zagreb Varadin 1992. [Pretisak].

Davor Duki: Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea

20/20