Sre ko Kova

MARKOVI I ALGEBARSKA LOGIKA

Saetak

Franjo pl. Markovi se u svojoj Logici , nastaloj uglavnom sedamdesetih i osamdesetih godina prologa stolje a (sa uvani su litografirani primjerci), na vie mjesta kriti ki osvr e na algebarsku logiku G. Boolea i W. S. Jevonsa, emu posve uje i cijelo zavrno poglavlje. Booleov formalizam (i platonizam) relativizira sa stajalita psihologijske ostvarljivosti pojmova i realne odre enosti pojmova samim predmetima na koje se odnose, a Jevonsovu opsegovnomu (ekstenzijskomu) pristupu logici suprotstavlja sadrajni (intenzijski). Smatra da se logika ne moe svesti na na elo istovjetnosti, sudovi na jednadbe, zaklju ivanje na supstituciju, nego da se logika mora proiriti teorijom stvarne indukcije (po uzoru na J. S. Milla) te da, polaze i od na ela razlonosti, treba objasniti tvorbu pojma i referenciju njegovih sastavnih oznaka na isti predmet. Kroz to je Markovi postavio ili dotakao niz pitanja koja su poticala upravo rani razvoj simboli ne logike kao i neka koja su u sreditu suvremenih diskusija u logici (modalna logika, logika vjerovanja).

Franjo pl. Markovi (26.7.1845.-15.9.1914.) svoju Logiku (litografirana skripta za potrebe predavanja na Zagreba kome sveu ilitu) 1 pie najve im dijelom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stolje a, dakle u doba nakon to su zapo eli ili su u tijeku razli iti pokuaji reformiranja logike, npr. Millova deduktivno-induktivna logika (Markovi ju upoznaje u njema kome prijevodu, v. Mill 1877), nove teorije suda od Herbarta do Lotzea, Sigwarta, Brentana, ili pak algebarska logika (Boole, Jevons, poslije Schrder) - koju Markovi smatra potpunom preobrazbom logike (1875-, str. 315). Fregeovu reformu logike (1879. nadalje), svakako (kako danas vidimo) najvaniju u 19. st., ali i ne osobito poznatu koncem 19. st., Markovi vie ne registrira. Na Booleovu se i Jevonsovu logiku, koju, kako se ini, upoznaje preko A. Riehla i L. Liarda 2, Markovi osvr e u zavrnom poglavlju svoje Logike (1875-, str. 791-820) i daje njezinu kritiku polaze i od svoje koncepcije omekavanja formalizma osobito sadrajnosnim i psihologijskim dopunama. Vanost je Markovi eva osvrta na algebarsku logiku barem dvojaka. (1) U filozofijsku je diskusiju u Hrvatskoj uveo, makar i kriti ki ju odbijaju i, simboli nu (matemati ku) logiku, koja e, nakon Fregeove i Russellove reforme, u svijetu prevladati. Dodue, Markovi evi nastavlja i u Hrvatskoj ne e vie produbljivati njegovu diskusiju, nego e se zadovoljiti uglavnom usputnim, esto i nepreciznim napomenama - sve do ezdesetih godina 20. st. kada emo dobiti prvu simboli nu logiku na hrvatskom jeziku (Devid 1964;

Op i prikaz i diskusiju Markovi eve logike usp. u S. Kova (1992) i isti (1996). Markovi upu uje na Riehlov lanak o Booleovoj i Jevonsovoj logici (Riehl 1877) i na njema ki prijevod iz 1880. Liardova spisa o novijoj engleskoj logici (navodit emo ga prema Liard 1883).
2

1964. god. izlazi i 1. izd. Petrovi eve Logike u kojoj ima dosta teksta o simboli noj logici, v. Petrovi 1967). (2) U svojoj je kritici postavio ili barem dotakao neka pitanja koja su pokretala tako er i daljnji razvoj simboli ne logike te neka pitanja koja su danas u sreditu filozofijskih razmatranja.

1. BOOLEOVA LOGIKA A) LOGI KI ZAKONI Svoju analizu Booleove algebre logike Markovi najve im dijelom posve uje trima logi kim zakonima; to su zakon izmjenitosti (komutativnosti, zamjenljivosti) za mnoenje, xy = yx , zakon jedinosti, istovjetnosti (idempotentnosti), x2 = x, 3 i zakon raspodjeljivosti (distributivnosti), z ( x + y ) = zx + zy z ( x y ) = zx zy , koji razmatra (u skladu s Booleom) zajedno sa zakonom izmjenitosti za zbrajanje: x+y=y+x x y = y + x.

Bool e ga z ove t em el jn i m z a kon om m i sl i , a Jevon s z a kon om jedn ost a vn ost i . U Bool ea (1847) n a l a z i m o obl i k x n = x (i n deksn i z a kon ), a l i posl i je on (1854) odba cuje t a j obl i k z bog l ogi ke n ei st um a l ji vost i . Jer n pr . x 3 = x m o e se i z r a z i t i ka o x (1 x )(1 + x ) = 0 i l i ka o x (1 x )(1 x ) = 0, a l i 1 + x i 1 n em a ju l ogi koga z n a en ja (Bool e 1854, st r . 50 bi l j. )

 Boole ita osim. Pomo u potonjih etiriju zakona (u kojima se javljaju + i ) Boole izrauje skupljanje dijelova u cjelinu i diobu cjeline na djelove (1958, str. 32). x , y , z izborni su (elective) simboli i ozna uju razrede predmeta izabranih iz univerzuma, 1. Prazan se razred (nita) ozna uje s 0. Budu i da je izbor predmeta, prema Booleu, duhovna radnja 4, opravdano je tako er uzeti, kao to naj e e ini Markovi (tako i Riehl 1877 i Liard 1883), da x , y , z prikazuju pojmove. Jezi no ti simboli imaju ulogu imenica ili pridjeva obi noga jezika (Boole 1854, str. 27). Markovi osporava Booleovo shva anje prema kojem ti zakoni, dodue a posteriori odre eni ustrojem obi noga jezika (the language of common discourse, Boole 1954, str. 41), nisu drugo doli zakoni samih duhovnih radnja, od kojih i potje u (Boole 1854, str. 44, 42 prop. 1). Markovi argumentira da gramatika i psihologija miljenja nisu u skladu s Booleovim zakonima misli, nego da se Booleovi zakoni mogu shvatiti samo kao ideal, uzor stvarnomu miljenju (prema Herbartovu razlikovanju misli i miljenja, pri em je misao, pojam, shva en kao ideal kojemu tei miljenje). Osnovica je gramatike, smatra Markovi , psihologija, a ne logika (na to bi po njem upu ivala i injenica da se gramatika razlikuje od jezika do jezika) (Markovi 1875-, str. 154). Promotrimo Markovi evu kritiku pojedinih zakona. 1. Zakon izmjenitosti (komutativnosti)

Men t a l oper a t i on (Bool e 1854, st r . 42-44). Ma r kovi (1981, st r . 3) m en t a l ph i l osoph y pr evodi s duh ovn a fi l oz ofi ja . Na veden i si m bol i pr em a Bool eu pr edo uju st va r i a s subject s of our con cept i on s (1854, st r . 27).

Zakon zahtijeva logi ku indiferentnost poretka pojmova (sudova). Markovi , me utim, smatra da, iako je poredak logi ki indiferentan, nije indiferentan psihologijski (ni gramati ki), nego da je psihologijski (i gramati ki) uvjetovan. Logi ka indiferentnost, prema re enome, jest dodue uzor, ideal, ali nije psihologijski uzbiljena. 5 Insistiraju i na povezanosti pojmovnh odnosa s gramati kim i psihologijskim, Markovi se suprotstavlja Riehlu, koji pojmovne odnose smatra upravo neovisnima i odvojivima od gramati kih i psihologijskih, 6 Ipak, pridjevi se mogu slobodno izmjenjivati na svojim mjestima u re enicama (usp. Boole 1958, str. 30) kao to su sljede e: (1) (2) Kovina je sjajna i tvrda Kovina je tvrda i sjajna.

Logi ki su te dvije re enice istovrijedne, poredak je pridjeva sjajan i tvrd logi ki indiferentan. Tvrdo a i sjaj, pojmovne oznake naravi kovine, uzete logi ki, nisu vezane ni uz kakav vremeni tijek miljenja, nego se ine bezvremenima (izvanvremenima). No i u tom slu aju, prema Markovi u, te se dvije oznake psihologijski nuno iznizuju odredjenim slijedom (Markovi 1875-, str. 795), upravo bilo kao u prvoj, bilo kao u drugoj od navedenih re enica. Ta nas Markovi eva razmiljanja vode problematici sudovnih stavova (propositional attitudes). Naime, stavimo li navedene re enice u kontekst

Gr a ma t i k i s u i p s i h ol ogi j s k i ob zi r , p r e ma M a r k ovi u , u s k o p ove za n i . Ri j e i , k oj e i zj a vl j u j u p s i h ol ogi j s k u n a r a v p omi l j a n j a . . . p s i h ol ogi j s k i [ s e ] n u n o i zn i zu j u od r e d j e n i m s l i j e d om ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 7 9 5 ) . Zb og p s i h ol ogi j s k i n u n e u i n e s vi j e s t i n e moe mo vi e p oj mova u i s t i t r e n j e d n a k o j a s n o p omi l j a t i . Da s e p omi l j a n j e m i zve d e i l i t i d a s e p r e mi s l i for mu l a x y = yx , t omu t r e b a n e k a vr e me n a za s ob i ca u p omi l j a n j u , a n e d os t a j e p os ve t r e n ovi t p omi l j a j ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 7 9 7 ) . Koj i e mo p oj a m p r i j e k oj e ga p omi l j a t i t o s e od l u u j e p r e ma za k on u p ovr a t b e ( r e p r od u k ci j e ) i za k on u u d r u b e ( a s oci j a ci j e ) ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 7 9 4 ) . 6 Us p . Ri e h l ( 1 8 7 7 ) , s t r . 5 5 i M a r k ovi ( 1 8 7 5 -) , s t r . 1 9 4 -1 9 5 .

sudovnih stavova, moemo njihov psihologijski aspekt u initi jasnijim. Iz re enice (3) a misli da je kovina sjajna i tvrda

mogli bismo zaklju iti, dodue, na re enicu: (4) a misli da je kovina tvrda i sjajna,

kao i obratno, ali vano je uo iti da za valjanost tih zaklju aka nije dostatan samo zakon izmjenitosti (komutativnosti), kao u slu aju re enica (1) i (2), nego je potrebno pretpostaviti i to da osoba a ima barem osnovnu sposobnost logi koga zaklju ivanja. Moda ak treba re i i da se radi o osobi a u budnom, prisebnom itd. stanju. Nadalje, moemo dodati da poredak < PRIDJEV , IMENICA > nije psihologijski ili gramati ki slobodan. Npr. u izrazu brz konj izmjena imenice i pridjeva na njihovim mjestima nije obi na, nego ima pjesni ki u inak: ... na konju brzu7 Da bi naglasio kako se pojmovi psihologijski ne ostvaruju u potpunosti ni istodobno, kao to to trai zakon izmjenitosti, Markovi napominje da ovjek kadto pomilja i logi ka protuslovlja - to se moe dogoditi kad mu protuslovni pojmovi nisu u isti as dostatno osvijeteni (nisu pomiljeni u svim svojim sadrajnim oznakama). 8 Analizirajmo i tu situaciju, slue i se, kao to

Us p . Bool e ove p r i mj e r e za i zmj e n i t os t ( Bool e 1 9 5 8 , s t r . 3 0 ) . Bool e i p a k p j e s n i k u s l ob od u u zi ma k a o p ot vr d u s voga mi l j e n j a .

8

samo stoga, to porje ni pojmovi nisu isti as jasno svjestiti njemu, te on ne pomilja potpuno u svih sadrajnih oznakah jedan i drugi, uzajmice porje ni pojam (Markovi 1875-, str. 796-797).

 esto ini i Markovi , primjerima prirodnih vrsta. Npr. moemo zamisliti neku osobu a o kojoj bi vrijedila sljede a re enica: (5) a misli da je kit riba i da die plu ima

No, ra lanimo li pojam ribe na njegov sadraj (gdje bi se trebala na i i oznaka disanja krgama), re enica: (6) Kit je riba i die plu ima

postaje protuslovnom. Dakle, osoba a ima, logi ki promatrano (dodamo li uvjet: ribe ne diu plu ima), protuslovno uvjerenje, koje je, me utim, psihologijski ipak ostvarljivo. Napomenimo da u Booleovu zanemarivanju vezanosti zakona miljenja uz psihologijske osobitosti miljenja, to Markovi i itava u Boolea, Markovi vidi svojevrsni idealizam Platonov (i Hegelov) - s tom razlikom to Boole ne priznaje pojmovom zbiljstveni bitak... niti zbiljstvenu stvarala ku snagu... (Markovi 1875-, str. 796). Sam Markovi , iako naglauje da se psihologijska strana miljenja ne moe posve odvojiti od logi ke (1875-, str. 796), ipak nije psihologist. Stoga kritizira, primjerice, Bainov psihologizam isti u i ono po em se logi no miljenje razlikuje od psihologijskoga: 1. hotimi nost (slobodna, voljna inidba svijesti), 2. o evidnost (nunost) i 3. op enita vrijednost (1875-, str. 148 dd.). Logi no se miljenje, prema Markovi u, uzbiljuje psihologijski, ali zato ne treba logi na pravila mijeati s psihologijskim zakonima niti gramati kim oblicima (u kojima se o ituju psihologijski zakoni) pridati logi ku vrijednost.

2. Zakon istovjetnosti (jedinosti, idempotentnosti) Taj zakon trai apsolutnu istovjetnost pojma sa samim sobom, nepromjenljivost pojma, koliko god puta bio pomiljen (ponovljena tvrdnja nekoga pojma, Markovi 1975-, str. 798), potpunu bezvremenost pojma, u em Markovi opet vidi svojevrsni platonizam. To je temeljni logi ki zakon (vrijedi za pojmove, ali ne i za koli ine op enito, osim ako x = 1 ili 0). No, pripominje Markovi , on trai i nepromjenljivost predmeta. Nasuprot tomu, psihologijski gledano, upozorava Markovi , pojmovi se usavruju, kao npr. pojam o Zemlji prije i poslije Kopernika (1875-, str. 800). Promotrimo i taj pojam na na in kao i gore, stavljaju i ga u kontekst sudovnih stavova. Istinita mogu biti oba sljede a suda: (1) (2) a misli da se Zemlja okre e oko Sunca b misli da se Zemlja ne okre e oko Sunca,

ako npr. a ivi u 20. stolje u a b je ivio u 10. stolje u. Ali ak i (1) i: (3) a misli da se Zemlja ne okre e oko Sunca

mogu oba biti istinita ako je rije o dvama razli itim pomiljajima iste osobe a (npr. u razli ito vrijeme, dijeteta i odrasloga ovjeka). Markovi eli pokazati kako se sam pojam Zemlje kroz povijest mijenja. Savren pojam ostaje, prema njem, i sada samo logi ki uzor, ideal (1875-, str. 800, 799). Ta je Markovi eva razmiljanja osobito zanimljivo razmotriti sa suvremenoga stajalita. Velik broj pojmova iz Markovi evih primjera jesu prirodnoznanstveni pojmovi, npr. o prirodnim vrstama (tvari, ivotinjske vrste i 8

sl.). Markovi je istaknuo neka vana svojstva takvih pojmova koja su u suvremenoj filozofiji navela Putnama (npr. 1983) i Kripkea (1980) na radikalno stajalite da takve pojmove, odnosno nazive, smatraju (prema Kripkeovu izrazu) krutim ozna iteljima, nazivima kojima elimo samo referirati na jednu te istu tvar (stvar), u kojoj god mogu oj situaciji, a ne pridati joj ovo ili ono obiljeje. 9 U tome se nazivi prirodnih vrsta ponaaju sli no vlastitim imenima, koja upravo prema J. S. Millu (Markovi evu uzoru) nemaju zna enje, nego samo upu uju na predmet (Mill 1959, str. 19-23, - I, II.5). Iako Markovi prirodne vrste, pa ak i prirodopisna imena (npr. Zemlja), analizira kao pojmove, a ne po uzoru na osobna imena (kao krute ozna itelje) 10, ipak se u njegovoj analizi dobro o ituje da pojmove prirodnih vrsta odre uje sam predmet i spoznaja toga predmeta; da to nisu po volji, slobodnim poimanjem izabrani i kombinirani razredi predmeta, na koje referiramo op im pojmovima. Pojmovi se prirodnih vrsta, pokazuje se u Markovi a, mijenjanju s mijenom samoga predmeta (Markovi 1875-, str.800) i ispravljaju s ispravljanjem same spoznaje o predmetu, a da sam predmet kao takav ipak ostaje bitno isti. U tom je smislu Markovi eva orijentacija osobito na primjere iz prirodne znanosti, gdje, istaknimo jo jednom, sami predmeti i stupanj njihove spoznaje diktiraju nae pojmove, usko povezana s njegovim karakteristi nim otklonim od
9

Na i me , i me n om Ze ml j a u vi j e k i me n u j e mo j e d a n t e i s t i p r e d me t , Ze ml j u , i ma l a on a ova k a v i l i on a k a v r a s p or e d k op n a i mor a , s p u t a n j om ok o S u n ca k a k va j e s a d a i l i s p r omi j e n j e n om ( r e ci mo, zb og n e k oga mogu e ga s u d a r a s a s t e r oi d om) , a k i ma l a on a a t mos fe r u i l i n e i i t d . S l i n o i n a zi vom zl a t o ozn a u j e mo u vi j e k j e d n u t e i s t u t va r , 198 , n e ovi s n o o t om i ma l i on o i l i n e ma op a a j n e zn a a j k e k oj e mu ob i n o 7 9 Au p r i p i s u j e mo, a n e n e k o k r i vot vor e n o zl a t o, k oj e j e p o s vi m l a i k u za mj e t l j i vi m s voj s t vi ma j e d n a k o p r a vomu zl a t u , i k oj e s e mod a d u go vr e me n a , p r i j e n e go s mo p r on a l i od gova r a j u e me t od e p r ovj e r e , a k i s ma t r a l o p r a vi m zl a t om. 10 Ta d a b i , a k o s l i j e d i M i l l a , t r e b a o p r i h va t i t i d a t a k a v n a zi v ( n p r . Ze ml j a ) , k a o b i l o k oj e os ob n o i me s a mo p ok a zu j e p r e d me t , p u k a j e k a za l j k a p oj e d i n a n oga p r e d me t a ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 1 6 1 ) - za r a zl i k u od op e n i t oga i me n a , k oj e , k a k o

formalizma prema realizmu, i, povezano s time, s dopunom deduktivne logike induktivnom kao to je to u J. S. Milla. Spomenimo da su, sli no, pojmovi iz druge velike skupine Markovi evih primjera, matemati ki pojmovi, prema Markovi u shva anju, odre eni svojstvima prostora i vremena. Stoga se ni matemati ki dokaz, prema Markovi u, ne svodi na samu logiku. - Za potvrdu svoje postavke Markovi iscrpno reproducira i analizira berwegov dokaz Euklidova pou ka da se dva pravca sijeku na onoj strani na kojoj s pravcem koji ih presijeca ine dva unutranja kuta koji zajedno iznose manje od 180 0 (Markovi 1875-, str. 537-543). Nasuprot berwegovoj postavci da je nutarnji misaoni oblik u matematici svagda silogisti an (Markovi , 1875-, str. 537), Markovi pokazuje da dokaz na klju nim mjestima ne moe naprjedovati isto silogisti ki, nego samo uz pomo konstrukcije (potrebnih crtea) (1875-, str. 544, 537, 539-540). Napokon, i na primjeru jednoga jednostavnoga pojma, pojma jednakosti , Markovi pokazuje da pojmovi nisu apsolutno jednaki sebi. Pojam je jednakosti, kako on upozorava, irega opsega za fizi ara nego za laika, jer fizi ar, primjerice, uo ava jednakost sile i izme u onih pojava gdje to laik ne uo ava (1875-, str. 800).

M a r k ovi p r e n os i M i l l a , n a k r a t k o ob i l j e u j e s voj s t vo s voga p r e d me t a ozn a u j e p r e d me t p o s vom s voj s t vu ozn a u j e k a k vo u p r e d me t a ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 1 6 1 ) .

10

3. Zakon distributivnosti Komentar koji Markovi daje uz taj zakon (uzet zajedno sa zakonom izmjenitosti za zbrajanje) op enitiji je, ti e se op enitoga Booleova shva anja suda kao jednadbe, istovjetnosti podmetova i prirokova pojma. 11 Recimo stoga nekoliko rije i o Markovi evu neprihva anju odredbe suda kao jednadbe. B) SUD KAO JEDNADBA Svo enjem se sudova na istovjetbe, jednadbe, 12 zahtijevaju, prema Markovi u, dodatne spoznaje o predmetu koje ne proizlaze iz samih oblika A , E , I , O . Prema tome bi formalizam Booleove algebre bio ak na neki na in nedosljedan, u svakom slu aju, ne bi dosljedno proizlazio iz obi noga jezika. Evo nekih oblika sudova. Potvrdni su npr. op eop i (op i podmet i op i prirok) (1) x = y,

i op eposeban (op i podmet i poseban prirok): (2) y = vx . 13

Nije ni su sudovi npr. op eposeban, y = v (1 x ), i posebnoposeban, vy = v (1 x ).

11

Ob j e ma s t r a n a ma j e d n a d b e moe mo d od a t i i l i od u ze t i i s t o i l i i h mn oi t i ( d e t e r mi n i r a t i M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 8 0 2 ) i s t om ozn a k om. Al i j e d n a d b u n e moe mo dijeliti.

12

Svaki je sud tvrdnja istovjetnosti subjektova pojma s predikatnim pojmom, kako je to jur Hamilton pomiljao grade i quantifikaciju predikata (Markovi 1875-, str. 801).

11

Ne moe se za sudove op enito re i da su jednadbe, tvrdi Markovi , jer koliko a priroka nije sadrana u samim oblicima A , E , I i O , nego se za to trae posebni sudovi (posebna opaanja ili dokazi). To je Millova i Trendelenburgova kritika koju Markovi prenosi (Markovi 1875-, str. 312-315). Evo Trendelenburgovih primjera koje navodi Markovi : (3) (4) Svi su ljudi nesavreni Svi su ljudi moralno odgovorni

Da je (3) op eposeban, tj. oblika (2), a (4) op eop i, tj. oblika (1), ne pomilja se samim oblikom A , nego je za to potrebno dodatno opaanje ili dokaz. Za prvi slu aj, tj. da bi se od (3) dolo do oblika (2), potreban je i sud: Neto to nije ovjek, nesavreno je. A da bi se od (4) dolo do oblika (1), potreban je i sud: Nita to nije ovjek, nije moralno odgovorno bi e. Te sudove dobivamo dodatnim opaanjem, a ne iz oblika A . Pokoli avanje priroka, dakle, unosi smisaoni viak (Markovi 1875-, str. 314), koji se moe doznati samo stvarnim istraivanjem(1875-, str. 315). A to ve predmnijeva silogizam i indukciju (1975-, str. 315-316). Time je, iako tradicionalnim sredstvima, ipak nazna en smjer kojim je i krenula moderna logika, jer su Frege i Peano gotovo usporedno jedan s drugim razvili logi ka pisma s koli iteljima (kvantifikatorima) gdje se sudovi (iskazi) ne izrauju kao jednadbe.
13

v s e s t a vl j a p r e d p os e b a n p oj a m; ozn a u j e n e k i r a zr e d k oj i n i j e od r e e n , os i m

12

Sva se logi ka na ela izvode iz na ela istovjetnosti Markovi prikazuje daljnje posljedice Booleova shva anja suda kao jednadbe (istovjetnosti) pokazuju i da se u skladu s Booleovim shva anjem sva logika temelji na jednome, jedinome na elu - na elu istovjetnosti (zakon istovjetnosti, jedinosti), tj. da se i na elo protuslovlja i na elo isklju enoga srednjega dadu u Booleovoj logici izvesti iz na ela istovjetnosti. Pritom u svom predavanju mjestimice gotovo doslovce slijedi Riehla. 14 Evo formalnoga dokaza na ela protuslovlja prema Markovi u (koji je, u odnosu na Riehlov i Liardov, upotpunjen) 15: 1 2 3 4 x2 = x x2 x2 = xx2 0 = xx2 x (1 x ) = 0 zakon istovjetnosti

U retku 4 dobili smo na elo protuslovlja (Boole ga zove i zakonom dvojnosti, Boole 1958, str. 51). Prema Markovi u (i Riehlu), na elo isklju enoga srednjega slijedi na sljede i na in16. Cjelokupnost (pojmova, stvari) izrauje jednadba x + (1 x )

t i me t o s u n e k i n j e govi l a n ovi u r a zr e d u x . 14 Ri e h l : Di e b i s h e r b e t r a ch t e t e n Ge s e t ze s i n d Au s fl u s s e i n e s e i n zi ge n P r i n ci p e s : d e s Id e n t i t t s p r i n ci p e s . In d e r Th a t h a t a u ch d a s De n k e n u n d s e i n e Da r s t e l l u n g, d i e Logi k , k e i n a n d e r e s P r i n ci p , a u s s e r d i e s e m. Ku r z u n d zwe ck ma s s i g k a n n d i e for ma l e Logi k d e fi n i r t we r d e n a l s d i e An a l ys i s d e s Id e n t i t a t s p r i n ci p e s . Di e Be h a u p t u n g, d a s s d i e s e s P i n ci p n i ch t n u r d a s ob e r s t e , s on d e r n d a s e i n zi ge d e r Logi k s e i , i s t n i ch t n e u ; a b e r u n s e r Ze i ch e n s ys t e m s e t zt u n s i n S t a n d , e i n e n e i n fa ch e n Be we i s zu ge b e n , d a s s d i e Ax i ome d e s Wi d e r s p r u ch s u n d d e s a u s ge s ch l os s e n e n Dr i t t e n n u r F ol ge r u n ge n a u s d e m Id e n t i t t s p i n ci p e s i n d . ( Ri e h l 1 8 7 7 , 5 8 ) . M a r k ovi : S vi d os a d p os t a vl j e n i za k on i p r i mj e n e s u j e d n oga j e d i n oga n a e l a i t o n a e l a i s t ovj e t n os t i . S ve mi l j e n j e , s va l ogi k a n e ma d r u goga n a e l a d o t oga j e d n oga . Na e l o i s t ovj e t n os t i n i j e s a mo n a j vi e , n a j op e n i t i j e , n e go j e u p r a vo j e d i n o n a e l o l ogi k e , a s va s u os t a l a l ogi k a n a e l a p u k i i zvod ci i z n j e ga ; t a k o j e n a e l o p or j e n os t i i n a e l o n e p r i s t u p a n os t i t r e a k a p u k i i zvod a k i z n a e l a i s t ovj e t n os t i ; a n i j e s a mos t a l n o. ( M a r k ovi 1 8 7 5 . , 8 0 2 ) . 15 Us p . M a r k ovi ( 1 9 7 5 -) , s t r . 8 0 3 , Ri e h l ( 1 8 7 7 ) , s t r . 5 8 -5 9 , Li a r d ( 1 8 8 3 ) , s t r . 9 6 . 16 Us p . M a r k ovi ( 1 9 7 5 -) , s t r . 8 0 3 -8 0 4 , Ri e h l ( 1 8 7 7 ) , s t r . 5 9 .

13

= 1. A budu i da vrijedi i x (1 x ) = 0 (na elo protuslovlja), slijedi da je svaka stvar ili x ili (1 - x ). Sve se zaklju ivanje u Booleovoj logici svodi na dedukciju (Aristotelovi su silogizmi samo jedan oblik deduktivnoga zaklju ka). 17 Daljnje posljedice i kritiku tako postavljene logike Markovi e izvesti u osvrtu na Jevonsovu logiku, gdje e se vie zadrati na samom postupku zaklju ivanja - moe li ga se i je li ga opravdano mehanizirati, moe li ga se svesti na na elo istovjetnosti ili je potrebno iskora iti iz okvira toga ne ela?18

2. JEVONSOVA LOGIKA

1) Jevonsova kritika Boolea i osnovne ideje Jevonsove logike Jevons je dalje razvio Booleovu logiku i znatno ju po nekim obzirima pojednostavnio. Disjunkcija je u nj uklju na, za razliku od Boolea, gdje je isklju na (jer se 1 i 0 uzajamno isklju uju). Uz to, prema Jevonsu nije logika podre ena algebri (kao specijalni slu aj, za vrijednosti 0 i 1) kao u Boolea, nego je algebra podre ena logici, koja je primjenljiva na svaki, pa i koli inski pojam. 19 Jevons je pojednostavnio logi ki jezik. Velikim slovima obiljeava jesne pojmove (A, B, C, ...), a malima nije ne (a, b, c, ...). Takvim je jezikom Jevons

17

U p od r ob a n p r i k a z i k r i t i k u a l ge b a r s k oga r a zvoj a , i s k l j u e n j a s r e d n j e ga p oj ma i s vo e n j a s vi h p r e mi s a n a j e d n u j e d n a d b u M a r k ovi s e ( k a o n i Ri e h l ) vi e n e uputa. 18 Na p ome n i mo d a s e M a r k ovi n e os vr e n a a l ge b r u d r u got n i h s u d ova ( s e con d a r y p r op os i t i on s ) , gd j e s e r a b i i s t i a l ge b a r s k i s u s t a v, a l i mu s e d a j e d r u go t u ma e n j e . P r i t om x , y , z i t d . ozn a u j u vr i j e me k a d s u i s t i n i t i s u d ovi X , Y , Z i t d . 19 M a r k ovi e vo j e s t a j a l i t e k a r a k t e r i s t i n o: j e l i d i s j u n k ci j a i s k l j u n a , t o ovi s i o s a d r a j u p oj ma , a n e o for mi ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 8 0 6 ) .

14

mogao izbje i Booleov neodre eni simbol v te razlikovati tri oblika istovjetnosti: jednostavnu (A = B), djelomi nu (A = AB, umjesto x = vy ) i ograni enu (AB = AC). U sreditu je Markovi eve kritike Jevonsove logike utemeljenost te logike na na elu istovjetnosti. Jevons, upozorava Markovi , uzima u obzir samo stupanj kad je istovjetnost ve spoznata (analizni sudovi), ne i stupanj kad se ona tek spoznaje ili trai (sintezni sudovi) te izostavlja na elo dovoljne razlonosti (Markovi 1875-, str. 809-810). Zaklju ivanje, koje je po Markovi u naprjedovanje k novim spoznajama, u Jevonsovoj je istovjetnosnoj logici puko supstituiranje (zamjenjivanje) istovjetna istovjetnim (Markovi 1875-, str. 810) 20 a indukcija je formalno podre ena dedukciji ( isto ).

2) Nedostatnost mehani kih postupaka u logici Opiimo najprije Jevonsov postupak neizravnoga zaklju ivanja (skra en postupak) (Jevons 1905, str. 91-93, 97), koji se moe sasvim automatizirati. 1) Razvijaju se sve pojmovne alternative; za jedan pojam opstoje dvije alternative, za dva etiri, za tri osam itd. Prijegled tih alternativa ini ono to Jevons zove logi kom abecedom. Npr. za tri pojma dobivamo sljede e alternative: ABC, ABc, AbC, Abc, aBC, aBc, abC, abc. 2) Isklju uju se one alternative koje postaju protuslovnima kad u njima izvrimo supstitucije prema istovjetnostima iskazanim premisama. Neka je jedna od premisa A = B (Npr. Svi su ljudi sva moralno odgovorna bi a). Tada isklju ujemo sve alternative s Ab i aB. Postupak se nastavlja za druge premise.

15

3) U zaglavku svaki pojedini pojam izjedna ujemo s alternativama koje ga sadre. Za pojam A iz gornjega slijedi A = ABC | ABc ( | zna i ili). Sli no izvedemo i za pojmove B, C, a, b, c. 4) Dodatno: svodimo nepotrebne alternative. Npr. A= ABC | ABc svodimo na A = AB. Taj se postupak moe olakati pomo u posebne logi ke plo e, pomo u logi ke ra unaljke (abakusa) ili ga se moe obaviti logi kim stojem (logi ki klavir, to ga je konstruirao Jevons) za alternative s do 4 pojma. Markovi upravo prigovara da se sva logika u Jevonsa svodi na mehani ko postupanje, koje moe biti vrlo nespretno i dugotrajno, osobito kad je rije o Jevonsovoj formalnoj indukciji (nasuprot kojoj se Markovi zalae za stvarnu indukciju, koja polazi o opaanja). Jer u formalnoj indukciji kre emo obratnim putem od gore opisanoga, deduktivnoga. Tu najprije odre ujemo pod kojim sve zakonima mogu stajati dane kombinacije pojmova. Ako su to samo dva pojma, A i B, mogu e su etiri kombinacije: AB, Ab, aB, ab. Zakone treba traiti me u mogu im slu ajima tih kombinacija. Svaki od tih slu aja isklju uje ili uklju uje neku od kombinacija, pa ima ukupno 2 4 = 16 slu aja, odakle najprije isklju ujemo protuslovne slu aje. Ve s trima pojmovima zakone treba traiti me u 2 8 = 256 slu aja, s etirima pojmovima me u 2 16 = 65536 slu aja, 21 a s peterima pojmovima me u preko 4 milijarde slu aja (4 294 967 296). Indukcija postaje, primje uje Markovi , gotovo neizmjeran, prakti ki neizvriv postupak (Markovi 1875-, str. 817).

20 21

Np r . i z p r e mi s a A = B i B = C s u p s t i t u ci j om i zvod i mo za gl a va k A = C . M a r k ovi k a e d a s e t i r i ma p oj movi ma i ma 6 5 5 9 6 s l u a j a , vj e r oj a t n o p ovod e i s e za t i s k a r s k om p ogr j e k om u p r i j e vod u Li a r d a ( Li a r d 1 8 8 3 , s t r . 1 5 3 ) - b r oj s l u a j a za p e t p oj mova u Li a r d a j e i s p r a va n .

16

Uvo enje samoga stroja kao pomagala Markovi smatra (iz nejasna razloga) jo neprili nijim (1875-, str. 815-816), kao da ima ta makina razum ( isto ). Ograni ene tehni ke mogu nosti Markovi eva doba (barem s dananjega stajalita) mogu dijelom opravdati Markovi evo nezadovoljstvo automatiziranjem logi kih postupaka pa i odre enu njegovu odbojnost prema umjetnoj razumnosti. Ipak 20. stolje e dalo mu je barem u odre enom smislu za pravo jer se pokazalo (Church 1936.) da nema jedinstvenoga strojnoga postupka (niti uop e algoritma) koji bi u kona nome broju koraka davao odgovor na svako pitanje o valjanosti zaklju ka (u logici prvoga reda). No ipak, ve Jevonsovi opisi pokazuju da takav postupak postoji za odre ene dijelove logike (logika razreda kojom se bavi Jevons ili suvremena iskazna logika i logika jednomjesnih priroka). 3) Nedostatnost opsegovnoga stajalita prema sadrajnomu Markovi isti e da sve neprilike s mehaniziranjem logi kih postupaka proistje u ve iz pogrjenosti glavnoga na ela: Jevons uzima u obzir samo opseg, ne i sadraj pojma. Ali u sreditu je logi koga zanimanja, prema Markovi u, ne sam opseg pojmova, nego to kako sasvim razli ite oznake mogu imati isti opseg te kako se razli ite oznake uop e spajaju u pojam. 22 Spoj je oznaka u pojmu utemeljen u njihovu sadrajnome odnosu. Taj se spoj, isti e Markovi , ne da prikazati kao zbroj (ili umnoak) usporednih,
22

Za ma n o j e i got ovo n a j t e e l ogi k o p i t a n j e , k a e M a r k ovi . . . k a k o mogu r a zn e ozn a k e zn a i t i i s t e ob j e k t e , i l i k a k o s e j e d a n ob j e k a t moe ob i l j e a va t i s k u p i n om d i s p a r a t n i h ozn a k a , a t o e r e i , k a k o mogu ozn a k e , k oj e s u p o p oj movn om ob zi r u me d j u s ob om r a zl i i t e , i p a k p os t a t i s a s t a vl j i ve t e r s k l a d n e . ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 8 1 8 ) . P o t om j e o e vi d n o, d a p r vi p oj movi . . . , k oj i ozn a u j u ozn a k e , t on o z b i l ja za j e d n o s p a d a j u , a n i s u s a mo p s i h ol ogi j s k i s a s t a vl j e n i p o za k on om s a s ob i ce i za s ob i ce p s i h i n e - n e n a s t a j u p r vi ,

17

ravnopravnih oznaka, npr. S = a + b + c + d ili S = a b c d. Oznake nisu uspore ene, jednakoznatne, i nisu u svakome pojmu uvijek na isti na en spojene. Spoj se oznaka u pojmu dade najpriblinije formalno prikazati kao funkcija oznaka prema njihovoj bitnosti (znatnosti): S = F(a, b, c) (Markovi 1875-, str. 191). Za sadraj je, kako vidimo, bitna funkcija F, spojitbeni na in, oblik spoja oznaka, a ta funkcija nije u svakoga pojma ista (Markovi 1875-, str. 191). To je Lotzeova teorija (usp. Lotze 1989, str. 46-47), koju Markovi prihva a. Jedinstvo je oznaka u pojmu, prema Markovi u, zbiljsko, ne samo formalno, ni samo psihologijsko. Stoga je potrebno u i u dublju svezu oznaka, odrediti koja je oznaka bitnija, znatnija, uzro nica, a koja je posljedica, koje su oznake prvotnije, a koje drugotne (Markovi 1875-, str. 190, 191). Markovi se tu priklju uje tradiciji Porphyrijevih predikabilija, pa razlikuje 1. bitne oznake (razredne: rodna, vrstna i razlika), najob enitije, zadnje, neizvedene iz drugih, npr. da je trokut lik u ravnini sastavljen trima pravim crtama, da se kisik lako spaja s ugljikom; 2. osobite (vlastne) oznake izvedene iz bitnih, izvodci (dedukcije) iz bitnih (Markovi 1875-, str. 204-205), npr. da tri crte u trokutu tvore tri kuta ukupno 180 0 , da je zbroj dviju stranica uvijek ve i od tre e stranice, da kisik podupire gorenje; 3.

n e go s u p os l j e d a k mn ogi h s u d ov , mn ogi h d ok a z , d ou ma k , u movi n ( t e or i j ) . ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 1 8 5 ) .

18

slu ajne (uzgredne, pripadne) oznake: naj e e su to poloaji stvari, poraba, radnje, stanja; mogu biti stalne i nestalne (Markovi 1875-, str. 205-206). 23 Na temelju svega toga, Markovi smatra da algebarska logi ka na ela i zakoni, koji se svi svode na na eo istovjetnosti, nisu dostatna da bi se objasnio logi ki ustroj pojma, te da treba (kao npr. Herbart) kao neovisno na elo uvesti i na elo razlonosti. Na elo pak razlonosti (i njemu odgovaraju e na elo uzro nosti), nije pak nuno (logi ko u uem smislu), nego se ti e samo stanja u zbiljskome svijetu (zbiljski je svijet takav da se vlada po na elu razlonosti) i, nadalje, ono zahtijeva i induktivno zaklju ivanje polaze i od opaaja toga svijeta. Prema na elu razlonosti u logici ne razmatramo proizvoljne kombinacije oznaka samo po obziru opsega. Na elo dostatne razlonosti kae da se nov spoj pojmova dade izvesti iz starih ve poznatih istinitih pojmova samo onda ako je u njihovih sadrajih dostatan razlog za tvorenje nova spoja (Markovi 1875-, str. 272-273). 24 Tek na elo razlonosti (i uzro nosti), jer nije niti samo formalno, niti samo psihologijsko, nego sadrajno i realno, pokazuje kako zaklju ivanje izlazi iz istovjetnosti i proiruje spoznaju. Ono opravdava proirenje logike indukcijom. tovie, opravdava

Evo i n e k i h M a r k ovi e vi h p r i mj e r a ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 1 9 1 ) . t o j e za zl a t o b i t n i j e : s j a j , p r u n os t i l i t e i n a , t o s e moe p r i k a za t i for ma l n o, a l i s e n e moe od l u i t i for ma l n o, n e go s a mo n a t e me l j u s t va r n oga i s t r a i va n j a ( i n d u k ci j a ) . Za t r ok u t s a ma t r ok u t n os t n i j e b i t n a ozn a k a n e go j e t r os t r a n i n os t u zr ok t r ok u t n os t i . O t om p a k t o j e za ovj e k a b i t n i j e , t j e l ovn os t i l i r a zu mn os t , u p ozor a va M a r k ovi , op s t oj e r a zl i i t a me t a fi zi k a s t a j a l i t a . 24 Na e l o d os t a t n e r a zl on os t i u p or a b l j e n o n a s b i l j n e s t va r i p os t a j e n a e l om u zr o n os t i ( M a r k ovi 1 8 7 5 . , s t r . 2 7 3 ) .

23

19

utemeljenje dedukcije (po njenim premisama) na indukciji, na samome opaanju zbilje (Markovi 1875-, str. 816). 25 Nadalje, s time je povezano i razlikovanje podre enosti (subordinacije) pojmova od podvo enja (supsumcije) pojmova pod oznake (to Markovi tako er preuzimlje od Lotzea, v. Lotze 1989, str. 47-48). Npr. pojam zlata podre en (subordiniran) je pojmu kovine (vrsta rodu), ali samo podveden (supsumiran) pod oznaku ut. Sadraj pojma kovine upravlja i sadrajem pojma zlata, ali sadraj pojma utine ne upravlja sadrajem pojma zlata (jer uti su i predmeti sasvim druge naravi od zlata) pa je tu rije samo o djelomi noj suopsenosti. (Markovi 1875-, str. 193). Markovi zaklju uje da zbog svih nedostatnosti Booleove i Jevonsove logike treba i i putovima Milla, Herbarta i Lotzea (Markovi 1875-, str. 819), tj. ne zadovoljiti se opsegovnom, nego zadrati sadrajnu logiku. Razliku opsegovnoga i sadrajnoga pristupa Markovi rasvjetljuje navode i Lotzeovu kritiku. Evo jednoga zaglavka prikazanoga samo pomo u istovjetnosnih sudova: natrij = natrij-kovina natrij = na vodi plivaju i natrij natrij-kovina = na vodi plivaju i natrij

25

Na e l o d os t a t n e r a zl on os t i , k oj e mu u s b i l j i s t va r n oj od gova r a n a e l o u zr o n os t i , p os ve j e s a mos t a l n o p r e ma p r e d j a n j i m t r i ma os n ovn i m n a e l i ma l ogi k e . Ta t r i n a e l a s u ob l i k ovn a , n u d n a , a n a e l o d os t a t n e r a zl on os t i j e s t s b i l j s k o, s t va r n o, on o i ma s a mo s b i l j s k u , a n e ma n u d n u vr i e d n os t , t . j . s b i l j n i s vi e t t a k a v j e , d a j e s va k a n ova i n j e n i ca ob r a zl oe n a u zr ok om t a k ovi m, k oj i j e u za j mi n i m d j e l ova n j e m b a r d va j u i n i t e l j a s a s t a vl j e n . Ta k o s h va a Lot ze n a e l o d os t a t n e r a zl on os t i , a p r i l i n o j e d n a k o s h va a j u ga Ba i n e i M i l l ve l e i , d a j e j e d n ol i n os t p r i r od e ( u n i for mi t d l a n a t u r e ) t e me l j i s t i n i on oga n a e l a . ( M a r k ovi 1 8 7 5 -, s t r . 2 8 0 ) .

20

Posljednja jednadba, Jevonsov zaglavak, jest puko ponavljanje, zbroj premisa. Aristotelov bi zaglavak, me utim, bio: Neke kovine plivaju na vodi. Taj zaglavak, upozorava Markovi , kae neto novo: da to to kovina natrij pliva na vodi, nije nespojivo s bivstvom kovine. Kako vidimo, odnos opsegovne (ekstenzijske) i sadrajne (intenzijske) logike vodi nas u Markovi a odnosu zbiljnosti (opisane na elom razlonosti) i nunosti (opisane na elom istovjetnosti). Zbiljnost je, uz bitno i slu ajno, klju ni pojam Markovi eve (millovske) sadrajne logike, a ta se kategorija pokazala vanom, sjetimo se, i u Markovi evu relativiziranju pojmova (npr. o prirodnim vrstama, ali i op enito). Samimo. Iako su Booleova i Jevonsova logika nazna ivale nove razvojne mogu nosti logike (npr. uporabu formaliziranoga jezika, razdvajanje formalne i interpretativne razine, strojno zaklju ivanje) i, u stvari, ozna ile po etak moderne logike, Markovi je uo io neke vane logi ke aspekte koji su u Boolea i Jevonsa ostali neobuhva eni. To su, primjerice, pitanje sastava pojma, odnos sadrajne i opsegovne logike kao i odnos logike prema psihologiji miljenja i prema naravnome jeziku.

Literatura

Boole, George 1958. An Investigation of the Laws of Thought (New York: Dover).

21

 1998. The Mathematical Analysis of Logic . Repr. from the 1847 ed. (Bristol: Thoemmes). Devid, Vladimir 1964. Matemati ka logika . Prvi dio (Klasi na logika sudova) (Beograd: Matemati ki institut u Beogradu) Jevons, William S. 1905. The Principles of Science : A Treatise on Logic and Scientific Method , Repr. of the 2nd ed. 1877 (London [ etc. ]: Macmillan). Kova , Sre ko 1992. Formalizam i realizam u logici : Franjo pl. Markovi i Gjuro Arnold. - Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine , 18, 141-182. 1996. Franjo pl. Markovi : On the hundred and fiftieth anniversary of his birth, Studia historiae philosophiae croaticae 3, 169-188. Kripke, Saul 1980. Naming and Necessity (Cambridge, Mass.: Harvard Univesiry Press) Liard, Louis 1883. Die neuere englische Logik , bers. v. I. Imelmann, 2. Aufl. (Leipzig: Denicke). Lotze, Hermann 1989. Logik. Erstes Buch. Vom Denken . Neu hrsg. v. G. Gabriel (Hamburg: Meiner). Markovi , Franjo pl. 1875-. Logika , litografirana skripta. Arhiv HAZU, primjerak XV 37/2a. 1981. Razvoj i sustav ob enite estetike . Pretisak izd. 1903. (Split: Logos). Mill, John S. 1959. System of Logic Ratiocinative and Inductive . (London: Longmans). 22

 1877. System der deductiven und inductiven Logik . bers. von J. Schiel. 1. Theil (Braunschweig: Viehweg) Petrovi , Gajo 1967. Logika . 3., neizmj. izd. (Zagreb: kolska knjiga). Putnam, Hilary 1983. Reference and truth, u H. Putnam, Realism and Reason (Cambridge, UK [ etc. ]: Cambridge University Press) Riehl, Alois 1877. Die englische Logik der Gegenwart, Vierteljahrschrift fr wissenschaftliche Philosophie 1, 50-80.

23