Preveo s arapskoga: dr. Esad Durakovi Nakladnici LEO-COMMERCE d.o.o., Rijeka - Hrvatska Tisak TARGA, Zagreb 2001.

HALIL DUBRAM

POBUNJENI DUSI
Duhu koji moj duh prigrli, srcu koje svoje tajne toi u moje srce, ruci koja upali plam mojih osjeaja posveujem ovu knjigu. Dubran

VARDA AL-HANI

I
Koliko li je nesretan ovjek koji zavoli jednu djevojku, odabere je za svoju ivotnu suputnicu, pred njom lije znoj s ela i krv svoga srca, na ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda odjednom otkrije da je ona svoje

srce, koje je pokuao dobiti uz silne napore, poklonila nekom drugom ovjeku da uiva u njemu i usreuje se tajnama njegove ljubavi! Koliko li je nesretna ena koja se prene iz bezbrine mladosti i otkrije da se nalazi u kui ovjeka koji je obasipa novcem i darovima, ukazuje joj sve poasti, ali nije u stanju srce joj dotaknuti ivim plamom ljubavi, niti je u stanju njenu duu zasititi nebeskim nektarom koji Bog toi iz oiju mukaraca u srce ene!

***
Reid-bega Numana poznavao sam od svoje mladosti. On je pravi Libanonac, Bejruanin po mjestu roenja i boravku, koji potjee iz jedne stare i bogate obitelji poznate po njegovanju uspomena na staru slavu. Strasno je volio prie koje govore o izuzetnosti njegovih predaka, oponaao im je uvjerenja, priklanjao se njihovim obiajima i zapadnjakom odijevanju, ime je podsjeao na jato ptica na Istoku. Reid-beg je bio meka srca i plemenit, ali, poput mnogih drugih Sirijaca, nije pronicao iza stvari, ve je vidio samo njihovu pojavnost; nije oslukivao poj vlastite due, nego je emocije usmjeravao k oslukivanju glasova iz svoga okruenja; usredotoivao se na okoli koji ne otkriva tajne ivota, ve ometa duu da saznaje

tajne svijeta usmjeravajui je na trenutne uitke. Pripadao je onoj vrsti ljudi koji naprosto srljaju iskazati svoju ljubav ili netrpeljivost prema ljudima i stvarima, a onda se, nakon izvjesnog vremena, kaju zbog srljanja, tako da njihovo kajanje postaje povod za podsmijeh, umjesto za razumijevanje i oprost. Te osobine i takav moral doprinijeli su da Reid-beg Numan oeni gospoicu Vardu al-Hani prije nego to su se njihove due prigrlile u sjeni istinske ljubavi koja brani ivot ini sretnim.

***
Izbivao sam iz Bejruta nekoliko godina, a im sam se vratio, pooh u posjet Reid-begu. Uoih da je oslabio, potamnio, na zgrenom licu ocrtavale su se sjene tuge, a sjetni, bolni pogledi nijemo su govorili o njegovom slomljenom srcu i pustoi u grudima. Uzalud sam tragao u njegovom okruenju za uzrocima tuge i zgrenosti. - to ti se dogodilo, ovjee? Gdje je onaj osmijeh to je zraio s tvoga lica? to bi od one radosti to je postojano pratila tvoju mladost? Je li te smrt rastavila od dragog prijatelja, ili su ti tamne noi progutale imovinu skupljenu tijekom svijetlih dana? Reci mi u ime prijateljstva

kakva ti to nesrea duu ophrvava, to je to to ti tijelo unitava? On me saaljivo pogleda, prisjeajui se lijepih minulih dana. Glasom punim oaja i tuge, ree mi: - Kada ovjek izgubi dragog prijatelja i osvrne se oko sebe nae mnogo drugih prijatelja, tako da otrpi i utjei se; kada ovjek protrati imetak i malo razmisli, shvati da e ponovnim trudom opet stei imetak, pa zaboravi i utjei se. Ali kada izgubi mir svoga srca, gdje ga moe nai, ime ga moe zamijeniti? Smrt posegne rukom i oamari te tako estoko da zaboli, ali dvadeset etiri sata kasnije osjeti dodir ivota, pa se ponovo osmjehuje i raduje. Sudbina te zaskoi, stranim oima te pogleda, za vrat te otrim kandama epa i grubo baci na zemlju, i zgazi te eljeznim nogama i ode smijui se. Nedugo zatim, ponovo ti doe kajui se i traei oprosta, dotiui te svilenim rukama i pjevajui ti pjesme nade, tako da mnoge nesree i boli koje te pohode tijekom noi iezavaju s dolaskom zore. Osjea se utjeenim i punim nade. Meutim, ako ti nebo podari pticu koju voli, hrani je iz svoga srca, napaja je svjetlom svojih zjenica, naini joj u svom srcu kavez i u dui gnijezdo pa tek to pogleda svoju pticu i obasja joj krila zrakama svoje due, a ona ti odleti iz ruku put oblaka, zatim se spusti u drugi kavez, tako da nema izgleda da se tebi vrati. to tada da ini, ovjee? Reci

mi to moe uiniti, gdje nai utjehu, kako oivjeti nadanja? Posljednje rijei je izgovarao priguenim i bolnim glasom. Stao je na noge drhtei kao trska na vjetru i ispruio ruke kao da bi htio zgrenim prstima uhvatiti neto i na komade ga iskidati. Krv mu jurnu u lice i ukrasi potamnjelu kou, irom otvori oi i ne trepui za trenutak - kao da je pred sobom ugledao demona koji niotkuda iskrsnu i doe njega usmrtiti. Zatim pogleda u mene, izraz lica mu se naglo promijeni, bijes i srdba u njegovu mravome tijelu preobrazie se u bol, te on plaui ree: - To je ena. ena koju sam izvukao iz potpune bijede, otvorio joj svoje riznice, uinio da joj zavide ene na divnoj odjei i skupocjenome nakitu, na prelijepoj koiji i rasnim konjima, ena koju sam srcem zavolio i pred noge joj se bacio. Zbog silne ljubavi obasuo sam je darovima. To je ena kojoj sam bio drag i iskren prijatelj, pouzdan suprug. Prevarila me i napustila, prela je u kuu drugog mukarca da ivi s njim u bijedi, da jede s njim samo kruha i pije vode. ena koju sam zavolio, prelijepa ptica koju sam iz svega srca hranio, napajao je svjetlou svojih zjenica, nainio joj u svome srcu kavez i u dui gnijezdo, a ona mi odletjela iz ruku drugome u kavez nainjen od iblja

da bi u njemu jela bodlje i crve, da bi pila otrov. Eto - to je uinio neduni aneo koga sam nastanio u raju svoje ljubavi i osjeaja, preobrazio se u stranog sotonu i strovalio se u tminu da uiva u grijesima, da mene kanjava svojim prijestupom. ovjek uutje i pokri lice rukama, kao da bi se htio zatititi od samoga sebe, zatim uzdahnu: - To je sve to mogu rei i ne pitaj me nita vie. Ne trai da se moja dua oglaava, ve pusti da ostane nijema, jer e tako, moda, porasti, usmrtiti me i upokojiti. Ustao sam sa svoga mjesta suznih oiju i slomljena srca. Zatim se utke pozdravih s njim, jer u rijeima nisam vidio nikakva smisla koji bi mogao utjeiti njegovo ranjeno srce, niti sam u mudrosti vidio neku zraku koja bi obasjala njegovu tamnu duu.

II
Nekoliko dana kasnije, prvi put sam sreo gospou Vardu al-Hani, i to u jednoj siromanoj kui okruenoj cvijeem i drveem. Ona je ula kako se moje ime spominje u kui Reid-bega Numana, ovjeka kojemu je

srce pogazila i ostavila ga mrtva pod kopitima ivota. Kada sam vidio njene sjajne oi i uo poj njenoga melodinog glasa, pomislih: Zar ova ena moe biti zla? Moe li ovo prozrano lice prikrivati mrsku duu? Zar je to ena nevjernica? Je li to ena o koju sam se ogrijeio vie puta zamiljajui je kao stranu zmiju sakrivenu u lijepome tijelu? Ali sam potom tiho u sebi govorio: to li je uinio taj nesretni ovjek? Zar mi ne ujemo i ne vidimo da je izvanjska ljepota uzrok tihih nesrea i dubokih tuga? Zar mjesec koji u pjesnikov genije toi svoju svjetlost nije isti onaj mjesec koji plimom i osekom uzbibava mora? Gospoa Varda je sjedila sa mnom i kao da je ula moje misli, ne elei da dugo budem u nedoumici, nasloni lijepu glavu na bijelu ruku i ree glasom koji je njenou podsjeao na flautu: - Ranije se nismo sreli, ali sam od drugih ula jeku tvojih misli i snova, tako da znam da saalijeva obespravljene ene, da suosjea s njihovom slabou, da dobro poznaje njihove osjeaje i tenje. Zbog toga ti elim otvoriti svoje srce i duu, da upozna njihove tajne i kae ljudima, bude li htio, da Varda al-Hani nikada nije bila zla i vjerolomna ena... Imala sam osamnaest godina kada me sudbina dovela Reid-beg Numanu. On je tada imao skoro etrdeset

godina. elio me je i, kako kau, imao asne namjere prema meni. Zatim je od mene nainio suprugu i gospodaricu u svome velikom domu, meu brojnom poslugom. Odjenuo me u svilu, okitio mi glavu, vrat i ruke dragim kamenjem. Pokazivao me kao muzejsku vrijednost u kuama svojih prijatelja i poznanika i trijumfalno se osmjehivao kada je vidio kako me ti prijatelji promatraju s divljenjem i odobravanjem. Ponosno je uzdizao glavu, sluajui kako ene njegovih drugova razgovaraju o meni s naklonou i ljubavlju. Ali nije uo kako ponetko kae: Je li ovo Reid-begova ena ili ki?, ili Da se Reid-beg mlad oenio, imao bi porod stariji od Varde. Sve se to dogaalo prije nego to se moj ivot stubokom okrenuo, prije nego to Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego to proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to dogaalo u vrijeme kada sam smatrala da je najvea srea lijepa odjea koja me krasi, divna koija koja me vozi, skupocjen namjetaj oko mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost oi otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce pali, kada osjetih glad koja mi duu mui, kada se prenuh i vidjeh kako me krila nose i ele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemona protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego to sam shvatila to su ti okovi i to su ti zakoni - kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila sam da srea ene nije u znamenitosti njezina

supruga niti u njegovoj asti, ve u ljubavi koja im due obujmljuje, koja njene osjeaje toi u njegovo srce, koja ih ini jedinstvenim tijelom i jednom rijeju na Bojim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Reidovoj kui kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz njega velika la koju licemjerje plamenim slovima ispisuje na mome elu, pred zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost, niti mu darovati duu za iskrenost i dobrotu. Uzalud sam pokuavala. Uzalud sam se trudila da nauim voljeti ga - nisam nauila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naih srca... Zatim sam se uzalud pred nebom molila u vrijeme nonoga mira ne bi li se u meni javio osjeaj koji e me pribliiti ovjeku koga mi je nebo odredilo za suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na due po Bojem nadahnuu, a ne po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije godine u kui toga ovjeka, zavidei pticama u polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele na mojoj tamnici; kao ena koja je izgubila jedinca, oplakivala sam vlastito srce roeno sa spoznajom, a unakaeno zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i ei. Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz tamu i ugledala blagu svjetlost kako zrai iz oiju jednoga mladia koji sam ide kroz ivot, samotno ivi sa svojim

papirima i knjigama u ovoj siromanoj kui. Zatvarala sam oi da ne vidim tu svjetlost i sama sebi sam govorila: Suena ti je, duo, grobna tmina, i nemoj eznuti za svjetlou. Zatim sam oslukivala i ula nebesku pjesmu koja mi milinom duu potresa, svojom nedunou cijelim mojim biem ovladava. Zato sam zatvarala oi i govorila: Sueno ti je, duo, zavijanje ponora, i nemoj eznuti za pjesmama. Zatvarala sam oi da ne vidim, zatvarala sam ui da ne ujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a ui su ule tu melodiju premda su bile zatvorene. U prvi mah sam se uplaila, kao siromah koji je pronaao dragulj pored prinevog dvorca, ali se ne usuuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga. Plakala sam kao edna osoba koja je ugledala pitki izvor okruen divljim zvijerima, pa je bespomono na zemlju klonula. Gospoa Varda za trenutak uutje. Zatvorila je krupne oi, kao da se prolost osovila pred njom, pa nije imala snage pogledati me u oi. Zatim ponovo progovori: - Ovi ljudi koji potjeu iz Vjenosti i vraaju se u nju prije nego to okuse slast istinskog ivota ne mogu shvatiti glad ene koja je vezana zemnim zakonima. To je teka tragedija ispisana enskom krvlju i suzama koju mukarac s osmijehom ita jer je ne shvaa, a ako je i shvati, njegov smijeh se preobraava u grubost, te na glavu ene sruuje oganj srdbe i obasipa je kletvama.

To je tuna pria koju mrkle noi ispredaju u srcu svake ene ije je tijelo okovano posteljom supruga koji joj je postao muem prije nego to je i saznala to je brak, a njena dua lepra oko drugog ovjeka koga voli svom duom svojom, nedunom i prelijepom ljubavlju. To je estoka borba otkako postoji enska slabost i muka nadmo, i nee prestati dokle god slabost robuje nadmoi. To je straan rat izmeu manjkavih ljudskih zakona i svetih osjeaja srca. Donedavno sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od nemira, da se istopim sa suzama. Meutim, trgnula sam se, odbacila bojaljivost svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabou i podinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi i slobode. Sada sam sretna uz ovjeka s kojim inim jednu zraku iz Boje ruke isijavanu otkako je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me moe liiti moje sree, jer ona potjee iz sjedinjenja dviju dua koje spaja uzajamno razumijevanje i natkriljuje ih ljubav. Gospoa Varda me pogleda dubokim pogledom, kao da bi mi htjela grudi oima spaliti ne bi li vidjela djelovanje vlastitih rijei na moje osjeaje, da uje jeku vlastitoga glasa u mome srcu. Meutim, ja sam utio da je ne bih prekidao. Ona nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena, iskrenosti i osloboenja:

- Rei e ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna ena koja je slijedila svoje srce i napustila ovjeka koji ju je podigao k sebi i uinio je gospodaricom svoga doma. Rei e ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjeu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Rei e ti i vie od toga, jer sjene njihovih predaka i danas ive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih peina koje odjekuju glasovima i ne znajui njihovo znaenje. Oni ne poznaju Boji zakon u Bojim stvorenjima, niti shvaaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada ovjek grijei a kada dobro ini, ve slabanim oima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presuuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i neduan ovjek, dobar i zlikovac. Teko onom tko sudi i teko onome kome se presuuje! Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Raida Numana, jer me on uinio svojom nalonicom u skladu s obiajima i tradicijom prije nego to me nebo uinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjeaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, neduna i ista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam asna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh,

svoga vremena za odjeu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam ista i asna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o duama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima. Gospoa Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podie glas i ree tonom u kojemu se osjealo omalovaavanje i gaenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone: - Pogledaj ove lijepe kue i visoke palae u kojima ive bogati i moni ljudi. Meu njihovim zidovima presvuenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlaenim tavanicama su la i izvjetaenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i sreu, ali ona nisu nita do peine gdje se krije ponienje, jad i nesrea. To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost slabane ene iza naminkanih oiju i usana; u njihovim kutovima kriju se mukarev egoizam i animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci ije zidine se gordo diu uvis, ali kada bi mogli osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili. To su domovi koje siromani seljak gleda suznih oiju, ali kada bi znao da u srcima njihovih stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava srce njegove drubenice, s omalovaavanjem

bi se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje. Gospoa Varda me uhvati za ruku i povede do prozora kroz koji je promatrala te kue i palae, pa ree: - Doi da ti pokaem tajne tih ljudi na ijem mjestu ne bih voljela biti. Pogledaj onaj dvorac s mramornim stupovima, bakrenim kupolama i kristalnim prozorima. U njemu boravi jedan bogat ovjek koji je naslijedio krtoga oca i iji je iskvareni moral naslijedio. Oenio se prije dvije godine enom o kojoj nita nije znao osim da joj je otac astan i ugledan ovjek u gradu. Ne proe ni medeni mjesec, a on je se zasiti i vrati se lakim enama. Ostavi je u tome dvorcu kao to pijanica ostavlja prazan krag. Ona najprije poe plakati i patiti, a zatim se prenu i sama se poe tjeiti. Znala je da ne vrijedi suze prolijevati zbog ovjeka kao to je njezin suprug. Sada je sve zanemarila zbog ljubavi prema jednom lijepom rjeitom mladiu kojem je predala cijelo svoje srce i puni mu depove novcem svoga supruga koji nije mario za nju kao to ni ona nije marila za njega... Pogledaj, zatim, onu kuu u bujnom vrtu. To je dom ovjeka iz ugledne obitelji koja je dugo upravljala zemljom. Danas je njen ugled pao zbog rasipnitva i zbog toga to se njeni lanovi odaju zabavi i neradu. Prije nekoliko godina taj ovjek se oenio runom, ali vrlo bogatom enom, a

kada je naslijedio njeno silno bogatstvo zaboravio je i da postoji: uzeo je lijepu ljubavnicu, a nju napustio, tako da su joj od tuge i plaa ivci popustili. Sada sate provodi eljajui se i minkajui, odijevajui se u svilu i kadifu. Nada se da e je uoiti neki gost, ali ne dobija nita osim pogleda vlastitoga lika u ogledalu... Pogledaj onu veliku kuu ukraenu rezbarijama i statuama. To je kua jedne ene lijepa lica, a rune due. Prvi mu joj je umro pa je naslijedila cijelu njegovu imovinu. Zatim je odabrala jednoga slabunjavog i bezvoljnog mukarca, uzela ga za mua da joj zatiti ime od ogovaranja i da zaklanja njene poroke. Dotle je ona meu svojim udvaraima kao pela koja sie nektar sa cvjetova. Vidi onu kuu s velikim balkonima i udesnim arkadama? Ona pripada jednome pragmatinom ovjeku koji ima mnogo obaveza i prohtjeva. Ima enu koja je fiziki vrlo privlana i veoma tanahne due. U njenoj linosti se nala profinjena dua i lijepo tijelo, kao to se u poeziji sretnu skladan ritam i profinjen sadraj. Ona je stvorena da ivi u ljubavi i da umre s njom, ali kao mnoge druge ene - otac ju je dao prije nego to je zala u osamnaestu godinu i upregao je njen vrat u jaram nezdravog braka. Tako je sada oslabila, topi se kao svijea na vatri sputanih osjeaja i polako nestaje kao fini miris u oluji, kopni zbog ljubavi prema neemu lijepom to osjea a ne vidi, vapi za zagrljajem smrti da je izbavi iz skuenog ivota i oslobodi je robovanja ovjeku koji provodi dane zaraujui novac i noi

brojei ga. On kripi zubima proklinjui as u kome se oenio jalovom enom to mu nije rodila sina da mu sauva ime i naslijedi njegova dobra... Pogledaj, zatim, onu kuu osamljenu u vrtovima: u njoj ivi matovit pjesnik, veoma misaon, darovit. On ima primitivnu enu, grubu, koja se podsmijava njegovim stihovima jer ih ne razumije, ruga se njegovim djelima jer su udesna. On sada ne mari za nju jer voli drugu, udanu enu, veoma inteligentnu i njenu, koja mu u srce svjetlost unosi, svojim osmijesima i pogledima nadahnjuje ga na rijei neprolazne vrijednosti. Gospoa Varda uutje nakratko. Sjedila je na klupi uz prozor. Kao da ju je umorila etnja po nevidljivim sobama tih kua. Zatim mirno progovori: - To su te palae iji stanar ne bih eljela biti. To su ti grobovi u kojima ne bih htjela biti iva sahranjena. To su ti ljudi od kojih sam slobodna i iji sam jaram sa sebe skinula. To su ti brani drugovi koji prilaze tijelima ne marei za duu i nita ih pred Bogom nee moi opravdati osim injenice da ne poznaju Boji zakon. Ja ih sada ne osuujem, ve ih alim; ne prezirem ih, ve prezirem njihovo spontano predavanje licemjerju, lai i gnusobi. Nisam ti otkrila tajne njihovih srca i ivota zato to volim klevete i spletke, ve da bih ti pokazala istinu

o ljudima na koje sam do juer sliila, ali sam se otrgla; da bih ti objasnila nain ivota ljudi koji o meni govore samo najgore jer sam rtvovala njihovo prijateljstvo da bih spasila svoju duu; odstupila sam s njihovih mranih puteva i zaputila se k svjetlosti u kojoj su iskrenost, istina i pravda. Sada su me prognali iz svoje zajednice i ja sam zadovoljna, jer ljudi izopavaju samo one iji se veliki duh pobuni protiv tmine i nepravde. Onaj tko izopavanje ne pretpostavlja pokoravanju ne moe biti potpuno slobodan. Ja sam bila poput bogate trpeze i Reid-beg mi je prilazio kada je osjeao potrebu za hranom, dok su nae due bile daleko jedna od druge, nalik na dvoje ponienih slugu. Meutim, kada sam spoznala istinu, zamrzila sam sluenje; pokuala sam se potiniti onome to zovemo sudbinom, ali nisam mogla, jer moja dua odbija da provede cijeli vijek kleei pred stranim idolom kojega su podigla nezdrave generacije i nazvali ga zakonom. Raskinula sam svoje okove, ali ih nisam odbacila dok nisam ula kako me doziva glas ljubavi i dok nisam vidjela duu spremnu za putovanje. Izala sam iz kue Reid-bega Numana kao rob iz tamnice, ostavljajui za sobom nakit, odjeu, poslugu i koije, i ula sam u kuu svoga dragog, bez namjetaja, ali punu duha, znajui da sam postupila pravedno, jer volja neba nije da sama sebi podreem krila i bacim se na pepelite, da ronim suze i govorim: Takva je moja

sudbina. Nebo nee da provedem ivot patei nou i vapei da doe zora, a kada doe dan da govorim: Kada e se ovaj dan okonati? Nebo nee da ovjek bude nesretan, jer je ono usadilo duboko u ovjeka tenju ka srei, jer se usreivanjem ovjeka sam Bog slavi... To je moja pria, ovjee. Takvo je moje prikrivanje pred nebom i zemljom. Ja se ponosim time kao pjesmom, dok ljudi zatvaraju oi i ne uju jer se plae pobune vlastitih dua, plae se da se ne uzdrmaju temelji njihove zajednice i ne srue im se na glave. To su nedae koje sam prebrodila dok nisam dospjela na vrhunac sree. Ako bi sad dola smrt da me uzme, moja dua bi se bez straha i zazora nala pred Uzvienim Prijestoljem, ak s radou i nadom, te bi se moje bie, obnaeno, pokazalo istim kao snijeg pred vrhovnim sucem zato to sam inila samo ono to je htjela dua koju je Bog iz svoga bia stvorio, i nisam slijedila nita osim zov srca i jeku aneoskih pjesama. To je moja pria koju Bejruani smatraju prokletstvom ivota i ranom na tijelu zajednice. Meutim, oni e se kajati kada ih usud upozori na ljubav u zamraenim srcima. Kada sunce izmami cvijee iz zemlje prepune ostataka smrti, zastat e prolaznik pored moga groba, pozdraviti ga i rei: Ovdje poiva Varda al-Hani koja je

oslobodila osjeaje od robovanja nedostatnim ljudskim zakonima da bi ivjela u skladu sa zakonom uzviene ljubavi, svoje lice okrenula k suncu da ne bi gledala vlastitu sjenu meu lubanjama i u trnju. Tek to gospoa Varda zavri svoju priu, otvorie se vrata i ue vitak mladi, lijepa lica. Iz oiju mu je zraila oaravajua svjetlost, na usnama prijazan osmijeh. Gospoa Varda ustade, njeno ga uze za ruke, dovede k meni uljudno izgovarajui moje ime, a njegovo s ljubavlju i znaajnim pogledom. Shvatio sam da je to mladi zbog koga je odbacila svijet, razila se sa zakonom i obiajima. Zajedno smo sjeli, utke razmiljajui jedni o drugima. Nakon kratkog vremena ispunjenog tiinom koja je due visoko uznosila, pogledah kako sjede jedno pored drugog i vidjeh neto to nikada ranije nisam vidio; u trenutku sam shvatio smisao prie gospoe Varde, pojmio sam bit njezina protesta protiv zajednice koja progoni pojedince pobunjene protiv njenih propisa prije nego to pristupi lijeenju njihove pobune. Vidio sam pred sobom jednu nebesku duu olienu u dva tijela koja krasi mladost i uljepava ih sjedinjenost. Meu njima je stajalo Boanstvo Ljubavi rairenih krila da bi ih zatitilo od ljudskoga prijekora i bijesa. Vidio sam kako potpuno uzajamno razumijevanje zrai s ozarenih lica koja obasjava iskrenost i nedunost; prvi put u svome

ivotu vidio sam aureolu sree izmeu mukarca i ene koju prekorijeva vjera i odbacuje zakon. Nakon izvjesnog vremena, ustao sam i pozdravio se s njima stavljajui im do znanja, bez rijei, koliko sam uzbuen. Napustih tu siromanu kuu od koje su emocije nainile hram ljubavi i harmonije i zaputih se izmeu onih palaa i kua ije mi je tajne predoila gospoa Varda. Razmiljao sam o njenim rijeima, o svim principima i posljedicama koje sadre, ali na samome kraju te etvrti sjetih se Reid-bega Numana i dok su mi pred oi dolazili njegov oaj i nesrea, pomislih: On je nesretnik kojemu je uinjena nepravda, ali hoe li ga nebo usliati ako mu se ali na Vardu al-Hani? Je li se o njega ogrijeila ta ena kada ga je ostavila radi vlastitog osloboenja, ili se on ogrijeio prema njoj kada joj je brakom podinio tijelo prije nego to je ljubav privukla njenu duu? Tko je od njih dvoje nepravedan, a tko obespravljen? Tko je prestupnik, a tko neduan? Tijekom vremena, dalje sam razmiljao: Samoljublje esto doputa enama da napuste svoje siromane mueve i veu se za bogate, jer strast ena prema sjajnoj odjei i lagodnome ivotu zaslijepi ih i povede na put sramote i posrtanja. Je li Varda al-Hani bila samoljubiva i pohlepna kada je napustila palau bogatog ovjeka

punu dragocjenosti, namjetaja i posluge, te otila u kuu siromanog ovjeka kod koga nema nita osim niza starih knjiga? esto glupost dotue ensku ast i oivi joj prohtjeve, tako da ostavi mua zbog dosade i trai tjelesne uitke s drugim ovjekom koji je vie od nje posrnuo i manje je astan. Je li Varda al-Hani bila neznalica eljna tjelesne naslade kada je javno istakla svoju nezavisnost i prila produhovljenom mladiu? Mogla je i tajno zadovoljavati ula u kui svoga supruga sa strasno zaljubljenim mladiima koji bi sve dali da budu robovi njene ljepote i rtve njene strasti. Varda alHani je bila nesretna ena pa je traila sreu, nala je i prigrlila. To je cijela istina koju ljudska zajednica obezvreuje i zakon odbacuje. aputao sam te rijei u zrak, a zatim rekoh, pokuavajui shvatiti: - Zar je eni doputeno da dolazi do svoje sree muevljevom nesreom? Dua mi odgovori: - A je li doputeno mukarcu da porobljava enine osjeaje da bi on bio sretan? Hodao sam tako dok mi je glas gospoe Varde

odzvanjao u uima. Kada stigoh nakraj grada, sunce je ve naginjalo k zapadu, polja i vrtovi su tonuli u mir, a ptice su pjevale veernju pjesmu. Zastadoh razmiljajui i uzdahnuh: Pred Prijestoljem Slobode ovo drvee se raduje igri s lahorom i pred njim blista na suncu i mjesecu. U uho slobode ove ptice besjede i oko nje lepraju ponad potoka. U prostor slobode ovo cvijee toi miris svoje due i pred njom se osmjehuje dolasku zore. Sve to je na zemlji ivi u skladu s prirodom i otuda potjee veliina slobode i njena radost. Ljudi su, pak, lieni te blagodati, jer su svojim boanskim duama postavili ograniene svjetovne zakone; odredili su svojim tijelima i duama strogi propis; svojim htijenjima i osjeanjima podigli su straan i tijesan zatvor; svojim srcima i umovima iskopali su duboke i mrane grobove. Ako ustane jedan od njih, izdvoji se iz njihove zajednice i zakona, kau: 'To je opaki buntovnik koga valja protjerati, odvratni nikogovi koji smrt zasluuje...' Meutim, treba li ovjek zauvijek ostati rob vlastitim manjkavim zakonima, ili se s vremenom osloboditi da bi ivio s Duom i za Duu? Treba li ovjek ostati zagledan u zemlju, ili uprijeti pogled k suncu, kako ne bi gledao sjenu vlastitoga tijela u trnju i meu lubanjama?

VAPAJ GROBOVA I
Emir je sjedio na sudakome tronu, a oko njega, s lijeve i desne strane, sjedili su mudraci njegove zemlje. Na njihovim strogim licima mogle su se itati knjige i paragrafi. Oko emira su stajali vojnici s isukanim sabljama i podignutim kopljima. Pred njim je bio narod koji je doao zbog radoznalosti, oekujui presudu grjenicima. Svi su pognuli glave, smjernih pogleda i suzdrana daha, kao da su u emirovim oima vidjeli mo koja im ulijeva strah u due i srca. Kada se okupljanje zavri i nastupi vrijeme za suenje, emir podie ruku i glasno ree: - Privodite prestupnike jednog po jednoga i upoznajte me s njihovim grijesima. Otvorie se vrata tamnice i ukazae se njene potamnjele zidine, kao drijelo divlje zvijeri kada zijevajui otvori usta. Zau se zveket okova praen stenjanjem zatvorenika, te prisutni okrenue poglede i istegnue vratove, jedva ekajui da vide kandidata za smrt kako izlazi iz dubine te grobnice.

Uskoro iz tamnice izaoe dva vojnika vodei mladia svezanih ruku. Njegovo mrano i zgreno lice odavalo je vrstinu i postojanost. Vojnici ga zaustavie nasred sudnice i malo odstupie. Emir ga kratko promotri i upita: - to je zgrijeio ovaj ovjek to stoji pred nama uzdignute glave, kao da je na svetkovini, a ne u ruci pravde? Jedan savjetnik odgovori: - To je opaki ubojica koji se juer sukobio s jednim emirovim asnikom i njegovim vojnicima kada su bili na zadatku u selu. Uhien je s krvavom sabljom u rukama. Emir se ljutito pomakne na tronu, bijesno j sijevajui oima, i povika: - Vratite ga u tamnicu i stavite u okove, a kad osvane jutro, odsijecite mu glavu njegovom sabljom, a tijelo mu bacite u stepu da je zvijeri rastrgnu, te da vjetrovi odnesu njegov smrad do njegove obitelji i prijatelja. Mladia vratie u tamnicu. Ljudi su ga pratili saaljivim pogledima i s dubokim uzdasima jer je bio u cvijetu mladosti, lijep i snane grae.

Vojnici ponovo izaoe iz zatvora vodei lijepu i krhku djevojku, lica poutjela od tuge i oaja. Oi su joj bile pune suza, glava pognuta pod teretom kajanja i bola. Emir je pogleda i ree: - to je uinila ova suhonjava ena to stoji pred nama kao sjena pred istinom? Jedan vojnik odgovori: - Ta ena je razvratnica koju je njen mu jedne noi iznenadio i zatekao u naruju ljubavnika. Predao ju je policiji kada je ovaj pobjegao. Emir se zagleda u nju, dok je ona zbog suda oborila pogled, te emir ree: - Vratite je u tminu i bacite na postelju od trnja moda e se tako sjetiti postelje koju je osramotila. Napojte je gorkim napicima - moda e se tako sjetiti zabranjenih poljubaca, a kad jutro svane odvucite je nagu izvan grada, kamenujte je i ostavite tijelo da se njime naslauju vuci i da joj kosti izjedaju crvi. Djevojka ieznu u zatvorskoj tami, dok su je prisutni

pratili zadivljeni emirovom pravinou, alei istodobno ljepotu njezina tuna lica, i njean sjetni pogled. Vojnici se pojavie trei put vodei slabanog sredovjenog mukarca koji je vukao drhtave noge, kao da su dronjci, i u strahu se osvrtao na sve strane. Njegovi pogledi puni bola odavali su oaj i bijedu, potpunu nesreu. Emir se okrenu prema njemu i ree s osjeajem odvratnosti: - to je zgrijeio ovaj prljavi ovjek to stoji kao mrtvac meu ivima? Vojnik mu odgovori: - To je kradljivac koji je nou uao u samostan. Uhvatili su ga asni redovnici i nali mu pod odjeom posudu sa svetog oltara. Emir ga pogleda kao gladan kobac pticu slomljenih krila i povika: - Vodite ga duboko u tminu i okujte ga u eljezo, a u zoru ga popnite na visoko stablo i objesite lanenim

uetom. Ostavite mu tijelo objeeno da ga priroda uniti i da mu vjetrovi ostatke raznesu. Kradljivca vratie u zatvor dok su ljudi aptali: - Kako se ovaj bogohulni jadnik drznuo ukrasti svetu samostansku posudu? Emir ustade sa sudakoga trona, a za njim mudraci i pravednici, ispred i iza njega su ili vojnici a promatrai su pravili prolaz. Na tome mjestu uskoro ne ostade nita osim jauka zatoenika i vapaja oajnika to su se odbijali o zidove. Sve se to dogaalo dok sam stajao kao ogledalo pred procesijom sjeni, razmiljajui o zakonima koje su ljudi postavili jedni drugima, razmiljajui o onome to oni nazivaju pravdom, ponirui u tajne ivota, tragajui za sutinom bivstvovanja. Kada su mi misli ve otupjele, kao to obrisi postaju nejasni u magli, napustih to mjesto razmiljajui: Trava sie sokove iz zemlje, janjad pase travu, vuk ubija janje, nosorog ubija vuka, lav lovi nosoroga, a smrt ubija lava.

Postoji li sila koja pobjeuje smrt da bi ovaj lanac nasilja postao zauvijek pravian? Postoji li sila koja sve ove rune uzroke pretvara u lijepe posljedice? Postoji li sila koja sve elemente ivota uzima u svoju ruku i s radou ih u sebe ukljuuje, kao to raspjevano more u se uzima sve potoke? Postoji li sila koja ubojicu i rtvu, preljubnicu i njenog ljubavnika, lopova i pokradenog dovodi pred sud vii od emirovog?

II
Narednog dana izaoh iz grada i zaputih se poljima gdje mir otvara duu samoj sebi, gdje istoa zraka isti prljavtinu tuge i oaja to nastaju u tijesnim ulicama i mranim stanovima. Stigavi daleko u dolinu, osvrnuh se i ugledah jato grabljivica kako as slijeu as uzlijeu, ispunjavajui prostor kretanjem i lepetom krila. Radoznalo krenuh naprijed i ugledah ispred sebe mukarev le objeen na visoko drvo, zatim le nage ene meu kamenjem kojim je kamenovana, te okrvavljeni le mladia iz koga je krv natapala zemlju, a glave nije bilo na tijelu. Zastadoh gotovo obnevidio pred stranim prizorom. Pred sobom sam vidio samo smrt to caruje meu tim okrvavljenim tjelesima; oslukivao sam ali nisam uo nita osim zavijanja nitavila zajedno s kretanjem grabljivica oko rtava ljudskih zakona.

Zlo istrebljujemo jo veim zlom i kliemo kako je to zakon; prestup kanjavamo jo veim prestupom i viemo kako je to pravda. Zar emir nikada u svome ivotu nije ubio neprijatelja, zar nije prigrabio imovinu nekog od svojih slabanih podanika; zar nije sablaznio neku lijepu enu; zar nije uinio nijedan od tih prestupa pa da on ima pravo ubiti ubojicu, da objesi lopova i kamenuje preljubnicu? Tko su ti to su podigli ovog lopova na drvo? Jesu li oni nebeski aneli ili ljudi koji i sami grabe i uzimaju sve to im doe do ruku? Tko je odsjekao glavu ovome ubojici? Jesu li to proroci koji silaze s neba, ili su samo vojnici koji ubijaju i krv prolijevaju gdje god stignu? Tko je kamenovao ovu preljubnicu? Jesu li to askete to dooe iz svojih isposnikih elija, ili su samo ljudi koji ine rune stvari pod okriljem tame? Zakon - to je to zakon? Zar je itko vidio da zakon dolazi uz sunevu svjetlost s nebeskih visina? Koje je ljudsko stvorenje proniklo u srce Boje i spoznalo Njegovu volju? Za vrijeme koje generacije su aneli hodali meu ljudima govorei: Oduzmite nejakima

svjetlo ivota, smaknite posrnule otricama sablji i grjenike izgazite eljeznim nogama.? Takve misli vrzmale su se u mojoj glavi i u mome srcu kada u blizini zauh bat nogu. Osvrnuh se i ugledah djevojku koja izlazi izmeu drvea i prilazi leevima, oprezno i u strahu se osvrui na sve strane. Ugledavi odsjeenu mladievu glavu, kriknu pa kleknu pored nje i obujmi je drhtavim rukama. Suze joj potekoe dok mu je kovravu kosu milovala prstima i zapomagala dubokim, bolnim glasom to joj je iz srca dopirao. Iscrpljena plaem i slomljena gubitkom, brzo poe kopati zemlju i im je iskopala dovoljno prostran grob, dovue do njega pogubljenog mladia i lagano ga poloi. Okrvavljenu glavu stavi mu u ruke i kada ga zatrpa zemljom, u grob mu zabode sablju kojom je pogubljen. Kada je htjela poi, prioh joj. Ona zadrhta od straha i pognu glavu, dok su joj vrue suze kao kia lile niz lice, te uzdiui ree: - Prokaite me emiru ako hoete. Bolje je da umrem i budem uz onoga tko me izbavio srama nego da ostavim njegovo tijelo kao hranu pticama i zvijerima. Odgovorih joj: - Nemojte se mene plaiti, sirotice. Ja sam prije vas oplakao sudbinu vaega mladia. Kaite mi kako vas je

izbavio iz srama. Glasom koji su prekidali jecaji, ona odgovori: - Doao emirov asnik na nae polje da uzme poreze i dadbine. Mene je promatrao sa zastraujuom pohotom. Zatim je na posjed moga siromanog oca nametnuo tako visok porez da ga ne bi mogao platiti ni bogata. Zato je mene, umjesto novca, zgrabio i silom poveo u emirov dvorac. Umoljavala sam ga svojim suzama, ali on nije mario; zatim sam ga zaklinjala starou svoga oca, ali se nije smilovao. Najzad sam pozvala u pomo seljane pa je doao ovaj mladi, moj zarunik, i izbavio me iz surovih aka. asnik je pobjesnio i htio ga ubiti, ali je mladi bio bri - dohvatio je staru sablju objeenu na zid i ubio ga branei vlastiti ivot i moju ast. Radi ponosa, nije pobjegao kao ubojica, ve je ostao pored asnikova lea dok nisu doli vojnici i odveli ga svezana u zatvor. Govorila je gledajui me pogledom koji je topio srce i ganuo me. Zatim se hitro okrenu jecajui i drhtei. Nakon izvjesnog vremena, ugledah mladia u cvijetu mladosti kako ide naprijed krijui lice odjeom. Kada doe do tijela ene preljubnice, zaustavi se, skide ogrta i prekri njenu nagost. Zatim noem poe kopati zemlju, pa lagano donese le i prekri ga zemljom prolijevajui

po suzu uz svaku pregrt. im okona posao, ubra nekoliko cvjetova koji su rasli u blizini i poloi ih na humak pognute glave i oborena pogleda. Kada se spremao otii, zaustavih ga i rekoh: - U kakvom ste odnosu s ovom posrnulom enom kada ste, usprkos emirovoj volji i rizikujui vlastiti ivot, doli zatititi njeno tijelo od ptica grabljivica? On me pogleda oima podbuhlim od plaa i nesanice, oima koje su odavale tugu i bol, te ree muklim glasom punim bolnih uzdaha: - Ja sam taj nesretni ovjek zbog koga je kamenovana. Voljeli smo se od vremena kada smo se, kao mali, igrali pred zgradama. Kako smo mi rasli, tako je i ljubav rasla, postajui moan gospodar kojemu sluimo svojim osjeanjima i srcima, privlai nas k sebi i kojemu prilazimo s tajnama svojih dua, a on nas na grudi privija. Jednoga dana, za vrijeme moje odsutnosti iz grada, otac ju je protiv njene volje udao za ovjeka koga mrzi. Kada sam se vratio i uo tu vijest, svi dani mi se pretvorie u no i ivot mi postade neprekidna agonija. Borio sam se protiv svojih osjeaja i vlastite due, ali su oni mene nadvladali i poveli, kao to vidovit slijepca vodi. Tako sam kriom poao k dragoj elei jedino vidjeti sjaj njenih oiju, uti poj njenoga glasa, i naoh je

samu kako oplakuje svoju sudbinu. Sjedili smo utke, neduni. Malo zatim, iznenada se pojavi njen mu i kada mene ugleda, padoe mu na um neasne stvari, te je snanim rukama epa za vrat i povika: - Dodite vidjeti kurvu i njenog ljubavnika! Susjedi pohrlie. Pojavie se i vojnici pitajui to se dogodilo i on im je predade. Odvedoe je raupanu i pocijepanu. Mene nitko nije ni dirnuo, jer slijepi zakon i nevaljali obiaji kanjavaju enu kada posrne, a prema mukarcu su trpeljivi. Mladi ode u grad krijui lice odjeom, a ja ostadoh razmiljajui i uzdiui. Le objeenog mladia ljuljao se zajedno s granjem, kao da tim kretnjama moli vie sile da ga spuste i poloe na zemlju pored zatitnika ovjenosti i rtve ljubavi. Nakon nekog vremena, pojavi se slabana ena obuena u dronjke i zaustavi se pored objeenog, udarajui se u grudi i plaui. Zatim se pope na drvo, pregrize ue i mrtvac pade na zemlju poput mokre krpe. ena sie, iskopa grob pored ona dva groba i spusti le u njega. Poto ga zatrpa zemljom, uze dva komada drveta, naini kri i zabode ga iznad njegove glave. Kada se okrenu u pravcu kojim je dola, zaustavih je:

- to vas je prevarilo, eno, pa dooste sahraniti lopova? Ona me pogleda oima podbuhlim od tuge i dada: - To je moj dobri suprug, dragi prijatelj i otac moje djece. Petero djece pati od gladi. Najstarije ima osam godina, a najmlae je jo uvijek dojene. Moj suprug nije bio lopov, ve zemljoradnik koji je obraivao samostansku zemlju i ubirao plodove, a od sveenika je dobijao samo pogau koju bi uveer podijelili. Za sutra nije ostajao ni zalogaj. Jo kao djeak, svojim znojem je natapao samostansko polje i sijao snagu svojih miica po njihovim vrtovima. Kada je oslabio, kada su ga godine rada iscrpile i kada su ga bolesti napale, otjerali su ga rijeima: - Samostanu vie nisi potreban. Sada idi, a kada ti ojaaju sinovi poalji ih k nama da zauzmu tvoje mjesto u polju. Zaplakao je i za milost molio u ime Isusa, zaklinjao ih anelima i svecima, ali nisu imali milosti, nisu se saalili ni na njega ni na me, niti na nau golu i gladnu djecu. Poao je traiti kakav posao u gradu, ali su ga protjerali,

jer stanari tih zdanja zapoljavaju samo snane mladie. Tada je sjeo na raskrsnicu da prosi, ali mu nisu nita davali, ve su prolazei govorili: Milostinju ne zasluuju dokoni i lijeni. Jedne noi, kada nas je nesrea toliko savladala da su nam djeca od gladi polegla po tlu, a dojene mi uzalud sisalo grudi, lice moga mua se promijeni. On izae pod okriljem tame, i ue pod jednu kupolu u samostanu gdje sveenici uvaju plodove s polja i vino. Stavi jednu vreu brana na lea i htjede se vratiti, ali nakon nekoliko koraka probudie se sveenici, zgrabie ga, zasue udarcima i psovkama. Ujutro ga predadoe vojnicima i rekoe: - To je opaki provalnik koji je doao ukrasti zlatnu samostansku posudu. Vojnici ga odvedoe u zatvor, a zatim i na vjeala da bi nahranili njegovim tijelom divlje ivotinje zato to je htio da svoju gladnu djecu nahrani dijelom plodova koje je vlastitim trudom ubirao dok je sluio u samostanu. Siromana ena ode, a tuni odjek njenih rijei uspinjao se na sve strane, nalik na stupove dima kojima se vjetar poigrava.

***
Stajao sam izmeu tri groba, bez glasa i rijei, sa suzom koja je odavala osjeaje. Trudio sam se razmiljati, ali se dua nije htjela povinovati, jer je dua poput cvijeta - savija latice pred tamom i dah svoj ne daruje nonim utvarama. Ustao sam, dok je kroz zemlju iz tih grobova izbijao vapaj obespravljenosti, kao magla u dolinama, i juriao na moje ulo sluha da bi mi priopio poruku. Ustao sam utke, a kada bi ljudi razumjeli ono to tiina priopava bili bi blii Boanstvu nego umskim zvijerima. Ustao sam uzdiui, a kada bi treperenje mojih uzdaha moglo dotaknuti drvee na tome polju, pokrenulo bi se, pokrenulo bi se sa svojih mjesta, nastupalo bi u kolonama i granjem svojim bi se borilo protiv emira i njegove vojske, korijenjem bi sruilo samostanske zidove na glave redovnicima. Ustao sam otvorena pogleda koji je na te svjee grobove zraio blagost samilosti i gorinu sjete: Grob mladia koji je svojim ivotom spasio ast nevine i bespomone djevojke iz vujih kandi, pa su mu glavu

odsjekli, kao nagradu za njegovu hrabrost. Djevojka je zabola njegovu sablju u zemlju na njegovom grobu - da to bude simbol koji pred suncem svjedoi o sudbini ovjenosti u zemlji nepravde i nesuvislosti; Grob djevojke iju je duu ljubav dotakla, prije nego to su strasti njenim tijelom ovladale. Kamenovana je, jer je njeno srce odbilo sve osim vjernosti do smrti. Dragi je stavio buket cvijea iznad njenog zgasloga tijela da lagano venui i nestajui svjedoi o sudbini dua koje ljubav posveuje meu ljudima koje je zaslijepila materija i uinilo nijemim neznanje; Grob jadnog siromaha ije su ruke iznurila samostanska polja, pa su ga redovnici protjerali da bi ih zamijenili snanijim rukama. Traio je da zaradi kruh svojoj djeci, ali nije uspio, zatim je za kruh molio prosei, ali ga nije dobio, a kada ga je oajanje nagnalo da uzme malo plodova koje je prikupio svojim trudom i znojem, zgrabili su ga i svezali. Njegova udovica je stavila kri na grob da u nonome miru svjedoi zvijezdama na nebu o zulumu redovnika to Isusove propovijedi pretvaraju u sablje kojima sijeku glave ijim britkim otricama sakate tijela nemonih i jadnika. Sunce nestade iza horizonta - kao da se zasitilo ljudi i kao da je omrznulo njihovo nasilje. Veer poe tkati od niti tame i mira lagani ogrta da njime prekrije tijelo

Prirode. Pogledah u nebo, ispruih ruke prema grobovima i simbolima na njima, te povikah iz sveg glasa: - Ovo je tvoja sablja, Sranosti, koja je u zemlju zabodena! Ovo je tvoje cvijee, Ljubavi, koje je vatra spalila! Ovo je tvoj kri, Isuse Kriste, koji je prekrila nona tmina!

BRANA POSTELJA
Mladoenja i nevjesta izaoe iz hrama praeni radosnim poklicima, predvoeni svijeama i lampama. Oko njih su ili raspjevani mladii i djevojke pjevajui vesele pjesme. Povorka stie do mladoenjine kue prepune skupocjenog namjetaja, sjajnog posua i miomirisa. Mladenci se popee na visoku klupu, a uzvanici posjedae na svilene tepihe i stolice presvuene barunom, tako da se velika prostorija ispuni ljudima. Posluga je hitala s piem, uo se zveket aa praen radosnim poklicima. Zatim dooe muziari i poee opijati ljude svojim arobnim dahom, grudi ispunjavati

finim kompozicijama na strunama saza, uzdasima prisutnih i udaranjem u defove. Djevojke zaigrae njiui se u ritmu melodije, kao to vitke grane prate lahor, dok im je fina odjea leprala nalik na bijele oblake kojima se poigrava mjeseina. Pomno su ih pratili pogledi, naklanjale im se glave, grlile ih mladike due, a starcima se u izlijevala zbog njihove ljepote. Svi se prihvatie pia utapajui u vino svoje enje. ivost je postajala sve vea, glasovi sve buniji, oputenost sve vea. Uozbiljenost je polako nestajala, pribranosti je bilo sve manje, a due su naprosto plamtjele i srca su treperila, tako da je izgledalo da se cijela kua pretvorila u gitaru ratimanih struna u rukama nevidljive demonice koja na njoj strasno svira skladne i tajanstvene melodije. Na jednoj strani, mladi ispovijeda ljubavne tajne svojoj djevojci obdarenoj ljepotom; na drugoj se neki momak sprema stupiti u razgovor s ljepoticom, traei u mislima najslae rijei i najtananija znaenja. Tu je i sredovjean mukarac koji ispija au za aom i uporno trai od muziara da ponovo sviraju pjesmu koja ga podsjea na mladike dane. U jednome kutu ena kriom gleda mukarca koji, opet, zaljubljeno gleda drugu. U drugome kutu ena ve pobijeljelog razdjeljka s osmijehom gleda djevojke birajui meu njima nevjestu svom jedincu. Jedna supruga uz prozor koristi priliku i prilazi svome ljubavniku.

Svi su ogrezli u moru pia i pjesme, predali se radosti i veselju, zaboravljajui jueranje dogaaje, ne mislei na sutra, predajui se potpuno sadanjem trenutku. Sve se to zbivalo dok je nevjesta tunim oima promatrala prizor, kao to oajni suanj promatra crne zidove svoje tamnice. Povremeno je pogledavala u jedan kraj sobe gdje je sjedio mladi dvadesetih godina, izdvojen od veselih ljudi kao ranjena ptica iz jata, prekriivi ruke na grudima kao da pritiska vlastito srce i suzdrava se da pobjegne. Zurio je u neto nevidljivo u toj sali, kao da se njegovo unutarnje bie odvojilo od fizikog, i u prostoru je lebdjelo sa sablastima mraka. Polovinom noi, veselje je bilo na vrhuncu; svijest uzvanika je otupjela toliko da su im se jezici zaplitali. Mladoenja, sredovjean mukarac grube vanjtine, ula otupjelih od pia, ustade i poe ljubazno obilaziti uzvanike. Za to vrijeme, nevjesta glavom dade znak jednoj djevojci da joj prie, te djevojka pristupi i sjede pored nje. Osvrnuvi se na sve strane, kao osoba koja u strahu eli priopiti stranu tajnu, grimae se djevojci i apnu joj drhtavim glasom:

- Zaklinjem te, prijateljice, osjeanjima koja nam od djetinjstva due spajaju. Zaklinjem te svim to ti je drago u ovome ivotu. Zaklinjem te ljubavlju koja nam due miluje i u plamen ih pretvara. Zaklinjem te radostima tvoga srca i bolom svoga srca da odmah poe do Selima i trai da kriom sie u vrt, da me prieka tamo meu vrbama. Moli ga, Suzan, u moje ime sve dok ne odgovori. Podsjeti ga na minule dane, umoli ga u ime ljubavi, reci mu: Ona je oslijepila od jada; reci mu: Ona je samrtnica koja eli otvoriti ti srce svoje prije nego to je pokrije tama; reci mu: Ona je nesretnica koja eli vidjeti plam tvojih oiju prije nego to je proguta paklena vatra; reci mu: Ona je grjenica koja eli priznati svoje grijehe i osjetiti tvoj oprost. Pouri i moli ga za mene, ne boj se da e te pratiti ove svinje jer su od pia i gluhi postali i slijepi. Suzan se die od nevjeste, sjede pored tunog i osamljenog Selima i apuui poe ga moliti rijeima svoje prijateljice, s mnogo ljubavi i iskrenosti koja se vidjela na njenome licu, a on je pognute glave utio, ne govorei ni rijei. Kada Suzan zavri, on je pogleda kao edan ovjek au na nebosvodu i odgovori priguenim

glasom koji kao da je dolazio duboko iz zemlje: - ekat u je u vrtu meu vrbama. Izgovorivi te rijei, ustade i poe u vrt. Nekoliko minuta kasnije, ustade i nevjesta i poe za njim prokradajui se izmeu mukaraca omamljenih alkoholom i ena ija su srca bila opijena mladou momaka. Kada stie u vrt zavijen tamom, ubrza korak osvrui se. Kao preplaena gazela to pred vukovima bjei u svoje utoite, pohita k vrbama gdje ju je ekao mladi. Ugledavi ga, pohrli k njemu, objesi mu ruke oko vrata, zagleda mu se u oi i prozbori rijei koje su se nadmetale sa suzama iz njenih oiju: - Sluaj me, dragi. Dobro me posluaj. alim zbog svoje neupuenosti i brzopletosti. alim toliko, Selime, da mi kajanje duu izjeda. Volim te, samo tebe volim i voljet u te do kraja ivota. Kazali su mi da si me zaboravio i ostavio, da si drugu prigrlio. Tako su mi kazali, Selime, jezicima mi srce zatrovali, grudi mi svojim kandama iskidali i laima mi duu napunili. Nadiba mi je rekla da si me zaboravio, da si me omrznuo i nju zavolio. Ta gadura mi je nepravdu uinila i prevarila me da bih tako drugog uzela, ali ja nemam drugoga ve samo tebe. Sada kada mi je koprena pala s oiju, dola sam k tebi.

Izala sam iz ove kue i neu se u nju vratiti. Dola sam tebe zagrliti i nema sile na ovome svijetu koja e me vratiti u naruje ovjeku koga mi je la odabrala za supruga. Ostavila sam oca koga mi je sudbina odredila za skrbnika, ostavila sam cvijee koje je sveenik spleo u vijenac, ostavila sam zakone od kojih je tradicija nainila okove. Sve sam ostavila u ovoj kui punoj izobilja i dooh da za tobom krenem i u daleki svijet, na kraj svijeta, u svijet demona, u zagrljaj smrti. Pourimo, Selime, odavde pod okriljem noi, poimo na obalu i povezimo se laom koja e nas odnijeti u daleke i nepoznate zemlje. Poimo odmah da svakako prije zore budemo sigurni od neprijateljske ruke. Pogledaj ovaj zlatni nakit, ovu ogrlicu i skupocjeno prstenje, ove jedinstvene dragulje - sve e to biti dovoljno da proivimo kao prinevi. Zato ne govori, Selime? Zato me ne gleda i zato me ne poljubi? uje li ti krik moga srca i vapaj moje due? Zar ne vjeruje da sam napustila mladoenju, oca i majku i dola u vjenanici da pobjegnem s tobom? Reci neto, ili pourimo, jer su ovi trenuci dragocjeniji od dijamanata i vredniji od kraljevske krune. Nevjesta je govorila melodinim glasom, slaim od aptanja ivota, gorim od jauka smrti, umilnijim od lepranja krila, dubljim od stenjanja valova; u glasu joj melodija koja se raspinje izmeu oaja i nade, slasti i bola, radosti i tuge, koja sadri sva nadanja i osjeaje u

srcu jedne ene. Mladi je sluao borei se izmeu ljubavi i asti: ljubavi koja prepreke pretvara u lagodnost a tamu u svjetlost, asti koja zastaje pred duom i odvraa je od njenih elja; ljubavi koju Bog sputa u srce i asti koju ljudski obiaji u mozak usauju. Nakon nekoliko trenutaka stranoga muka, slinog mranim vremenima u kojima su ljudi ivjeli na granici preporoda i ieznua, mladi podie glavu: dostojanstvo due je pobijedilo njenu strast, te on mirno ree, okreui pogled od preplaene djevojke pune iekivanja: - Vrati se, eno, u naruje svoga mladoenje, jer je odluila sudbina i izbrisala java ono to su naslikali snovi. Pouri na svetkovinu prije nego to te vide biri, jer e rei: Prevarila je mladoenju na svadbeni dan, kao to je prevarila svoga dragog u vrijeme njegove odsutnosti. Nevjesta zadrhta od tih rijei, zatreperi kao uveli cvijet na vjetru i s bolom ree: - Neu se iva vratiti u tu kuu. Napustila sam je zauvijek. Napustila sam je sa svim to je u njoj, kao to

rob naputa zemlju progonstva. Ne tjeraj me od sebe i ne govori da sam nevjernica, jer ruka ljubavi koja spoji moju duu s tvojom jaa je od sveenike ruke koja je moje tijelo predala mladoenjinoj volji. Evo, savila sam ruke oko tvoga vrata i nee ih nikakve sile skinuti, svoju duu sam spojila s tvojom i nee ih ni smrt rastaviti. Pokuavajui se osloboditi njezina zagrljaja i trudei se pokazati gaenje, mladi ree: - Odlazi od mene, eno. Ja sam tebe zaboravio. Zaboravio sam te, omrznuo i zavolio drugu enu. Ljudi istinu govore. uje li to kaem? Zaboravio sam i da postoji, omrznuo sam te toliko da te ne mogu ni vidjeti. Zato odlazi i pusti me da idem svojim putem, vrati se svome mladoenji i budi mu vjerna supruga. Ranjena djevojka ree: - Ne, ne vjerujem u to to govori. Ti mene voli, vidim ti ljubav u oima, osjeam kako me ljubav dotie im dodirnem tvoje tijelo. Ti me voli, voli. Voli me kao i ja tebe. Neu otii odavde bez tebe, niti u ui u ovu kuu dokle god mogu. Dola sam da s tobom poem u drugi svijet. Zato poi ispred mene, podigni ruku i prolij moju krv.

Povienim tonom, mladi odgovori: - Ostavi me, eno, inae u vikati iz sveg glasa i okupiti u vrtu sve one uzvanike na tvojoj svadbi, pokazati im tvoju sramotu tako da e postati gorak zalogaj u njihovim ustima, lo primjer na njihovim jezicima. Nadiba koju volim smijat e se na tvoj raun i likovati pobjedniki podsmijavajui se tvome porazu. Mladi je uhvati za ruke da bi je odgurnuo od sebe. Njeno lice se izoblii, oi sijevnue, te se njena mekoa, moleivost i bol preobrazie u bijes i grubost. Postade kao lavica koja je izgubila mlade ili kao more ije je dubine uragan uznemirio: - Tko je ta koja moe uivati u tvojoj ljubavi poslije mene, koje srce e se omamljivati tvojim poljupcima poslije moga srca?! Izgovorivi te rijei, djevojka iz odjee trgnu britki no i munjevito ga zari u mladieve grudi. On pade kao grana koju slomi oluja. Djevojka se nagnu nad njim s noem u ruci s kojega je krv kapala. On otvori oi koje je smrt ve sklapala, usne mu zadrhtae, te prozbori jedva ujnim dahom: - Prii mi sada, draga. Prii mi, noi moja, i ne

ostavljaj me. ivot je slabiji od smrti, a smrt je slabija od ljubavi. Posluaj smijeh veseljaka na tvojoj svadbi. uje li zveket aa, draga? Spasila si me surovosti tvoga smijeha i gorine ovih aa. Dozvoli mi da poljubim ruku koja mi je okove raskinula. Poljubi moje usne koje su la govorile i tajnu moga srca skrivale. Sklopi mi oi prstima namoenim mojom krvlju. A kada moja dua poleti u slobodan prostor, stavi no u moju desnu ruku i reci svijetu: Ubio se zbog oaja i zavisti. Volio sam tebe i ni jednu drugu, ali sam mislio kako je bolje da rtvujem svoje srce i sreu nego da s tobom bjeim na dan tvoga vjenanja. Poljubi me, miljenice moje due, prije nego to ljudi opaze moj le. Poljubi me, poljubi... rtva podie ruku iznad ranjenog srca, savi vrat i ispusti duu. Nevjesta podie glavu, okrenu se prema kui i povika iz sveg glasa: - Doite, doite, ljudi! Ovdje je svadba, ovo je mladoenja. Doite da vam pokaemo svoju udobnu postelju! Probudite se, vi usnuli, prenite se, opijeni, i pourite da vam pokaemo tajne ljubavi, smrti i ivota! Njezin krik je odzvanjao u cijeloj kui, u uima veselih slavljenika kojima due zadrhtae i u uho se pretvorie, kao da su se odjednom otrijeznili. Zatim pohitae na

vrata osvrui se lijevo i desno dok ne ugledae le rtve i nevjestu koja klei pored njega. Zaplaeni, ustuknue. Nitko se nije usuivao pitati o emu se radi. Kao da su prizor krvi to je tekla iz grudi rtve i sijevanje noa u ruci nevjeste oduzeli im mo govora i paralizirali ih. Nevjesta se okrenu prema njima prestraenog i tunog izgleda, te povika: - Priite, glupaci! Ne bojte se smrti koja je toliko velika da je nije ni dostojna vaa malenkost! Priite i ne drhtite od straha zbog ovoga noa, jer to je sveta alatka koja nee dotai vaa prljava tijela i mrana srca! Pogledajte ovoga lijepog mladia odjevenog u svadbenu odjeu. To je moj dragi koga sam ubila zato to ga volim. On je moj zarunik i ja sam njegova nevjesta. Uzalud smo traili postelju dostojnu zagrljaja na ovome svijetu koji ste vi svojim zakonima uinili pretijesnim, svojim neznanjem mranim i svojom glupou pokvarenim. Odabrali smo odlazak iza oblaka. Priite, prestraeni slabii, i pogledajte - moda ete vidjeti kako se na naim licima odraava Boji lik, moda ete uti kako ugodni Boji glas dopire iz naih srca. Gdje je ta odvratna i nevidljiva ena koja mi je oklevetala dragog rijeima da je nju zavolio, a mene zamrzio? Ta zlobnica je uobrazila da je ona pobijedila onog asa kada je sveenik podigao ruku iznad moje glave i glave njenog roaka? Gdje je lukava Nadiba, gdje je ta paklenska zmija? Pozovite je da sada

doe i vidi kako vas je ona okupila da se radujete vjenanju s mojim dragim, a ne s mukarcem koga mi je ona izabrala. Vi ne shvaate o emu govorim, jer puina ne mari za poj zvijezda, ali ete svojoj djeci pripovijedati o eni koja je ubila dragog na dan vlastite svadbe. Vi ete se sjeati mene i svojim prljavim usnama me proklinjati, ali e me vai unuci blagosiljati, jer istina i duh pripadaju budunosti. A ti, glupi ovjee, koji si se posluio lukavstvom, novcem i spletkama da bi me uinio suprugom - ti si simbol ovoga nesretnog naroda koji u tami trai svjetlost, koji oekuje vodu iz stijene - ti si simbol ove zemlje koja se predaje vlastitoj gluposti kao slijepac slijepome vodiu; ti si predstavnik lane ovjenosti koja lomi vratove da bi se domogla grivni i ogrlica. Ja ti opratam tvoju nitavnost, jer dua koja se veseli odlasku s ovoga svijeta oprata sva zla ovoga svijeta. Tada nevjesta podie no i poput edna ovjeka koji usnama primie ivicu ae odluno ga zari u svoje grudi. Pade pored voljenog kao ljubica kosom pokoena. ene ustuknue, sa strahom i bolom kriknue, a mukarci sa svih strana zaagorie, pa bojaljivo prioe nastradalima.

Pogleda ih nevjesta u agoniji i ree, dok joj je krv liptala iz bijelih grudi: - Ne prilazite, hulitelji, i ne razdvajajte naa tijela. Ako to pokuate, uhvatit e vas Duh iznad vaih glava i ljutito vas zadaviti. Neka ova gladna zemlja uzme naa tijela kao jedan zalogaj, neka nas sakrije i u sebi zatiti kao to skriva sjemenje od snjegova dok ne stigne proljee. Ona se jo vie primae svome dragom, stavi svoje na njegove hladne usne i uz posljednji dah izgovori isprekidane rijei: - Vidi, dragi; pogledaj, zarunie moje due, kako su se zlobnici okupili oko nae loe. Pogledaj im oi to zure u nas, posluaj kako kripe zubima. Dugo si me ekao, Selime. Najzad sam, evo, raskinula okove i zaputimo se sada k suncu jer predugo boravismo u tami. Obrisi nestaju, sve mi se magli, tako da vie ne vidim nita osim tebe, dragi. Evo mojih usana i primi moj posljednji dah. Poimo, Selime, jer ljubav je uzmahnula krilima i ispred nas zaplovila u prostor svjetlosti. Nevjesta pade grudima po svome dragom, krv im se izmijea, glava joj klonu na njegov vrat i oi joj ostadoe zagledane u njegove.

Ljudi su jedno vrijeme utjeli, problijedjeli, drhtavih koljena, kao da ih je nazona smrt paralizirala. Tada istupi sveenik koji je svojim propovijedima ispleo vijenac za tu svadbu, rukom pokaza prema rtvama, pogleda u zateeni narod i ree im s tragom gaenja u glasu: - Neka su proklete ruke koje dohvate ova tjelesa uprljana krvlju grijeha i srama. Neka su proklete oi koje proliju suzu za ovim dvjema propalicama ije due sotona nosi u pakao. Neka le ovog Sina Mraka i Keri Srama ostanu na ovome tlu natopljenom njihovom krvlju dok im psi tijela ne iskidaju i vjetrovi kosti raznesu. Idite svojim kuama, ljudi. Bjeite od zadaha to dopire iz ova dva srca koja je grijeh satkao i porok odjenuo. Raziite se, vi to stojite pored leeva, odstupite prije nego to vas dotaknu paklenski plameni jezici. Tko ostane ovdje bit e grjean i poroan, nee moi ui u hram u kojem klee vjernici, nee sudjelovali u molitvi koju izgovaraju krani. Onda istupi Suzan, djevojka koju je nevjesta poslala kao glasnika svome dragom. Stade ispred sveenika, pogleda ga suznim oima i odvano ree:

- Ja ovdje ostajem, slijepi nevjernie. Ja u ih uvati do jutra, ja u im grob iskopati, pod ovim niskim granjem. Ako mi ne date alatku, iskopat u svojim prstima; ako mi sveete ruke, iskopat u ga zubima. Brzo odlazite s ovoga mjesta prepunog mirisa tamjana, jer svinje ne podnose fine mirise; lopovi se plae gospodara kue i najezde zore. Pourite u svoje mrane postelje, jer aneoske pjesme to odzvanjaju iznad dvije rtve ljubavi ne dopiru do vaih uiju punih zemlje. Ljudi se razioe ispred namrtenog sveenika i samo djevojka ostade pored zgaslih tijela, kao majka koja u nonome miru bdije nad djecom. Kada se svi udaljie i mjesto ostade sasvim gusto, ona se prepusti neutjenom plau.

HALIL NEVJERNIK I
ejh Abas je meu stanovnicima toga osamljenog sela na sjeveru Libanona bio kao princ meu pukom. Njegova velika kua meu jadnim straarama

podsjeala je na silnika meu patuljcima. ivot mu se razlikovao od ivota seljana kao rasko od bijede, a njegov moral razlikovao se od njihovoga onako kako se razlikuje mo od bespomonosti. Kada ejh Abas govori pred tim seljanima, oni snishodljivo pognu glave, kao da su upravo njega svjesne snage odabrale za svoga predstavnika i njegov jezik odredile kao svoga tumaa. Kada bi se rasrdio, drhtali su od straha i bjeali su ispred njega, kao kad jesenje lie leti na vjetru. Kada nekog mukarca oamari, on ostane nepomian, utke, kao da je udarac doao s neba i kao da bi bilo bogohuljenje drznuti se i pogledati odakle je doao. Ako bi se, pak, nekome osmjehnuo, svi bi govorili kako je to sretan momak kojim je zadovoljan ejh Abas. Podinjavanje tih jadnika ejhu Abasu i strah od njega nisu proizlazili samo iz njihove slabosti i njegove moi, ve su bile i posljedica njihove bijede i ovisnosti o njemu, jer su polja koja su obraivali i straare u kojima su stanovali bili njegovo vlasnitvo koje je naslijedio od oca i djeda, isto kao to su oni od svojih oeva i djedova naslijedili siromatvo i bijedu. Obraivali su zemlju pod njegovim nadzorom, a za svoj trud i napor dobijali su samo dio roda koji ih je jedva spaavao iz kandi gladi. Veini je bio potreban

posueni kruh ve prije isteka duge zime, tako da su jedan za drugim odlazili ejhu plaui i molei da im posudi koji dinar ili malo brana. ejh je sa zadovoljstvom izlazio ususret njihovim molbama, znajui da e u vrijeme vridbe za jedan dinar dobiti dva, za mjeru brana dvije. Tako su ti jadnici ostajali pod bremenom dugova ejhu Abasu, sputani zavisnou od njega, zastraeni njegovim bijesom i molei se za njegovo dobro raspoloenje.

II
Nastupala je snjena i olujna zima, opustjela su polja i doline u kojima ostadoe samo kretave vrane i golo drvee. Mjetani toga sela zavukoe se u straare, poto prije toga napunie ejhove hambare itom i burad vinom, tako da vie nisu imali posla. Provodili su ivot uz ognjita, sjeajui se minulih generacija i pripovijedajui prie iz davnih dana. Prohuja prosinac. Stara godina je izdisala u sivi zrak i nastupi no u kojoj Vrijeme krunie novu godinu i ustoliava je.

Nejaka svjetlost je iezavala. Tama je osvajala okolinu. Snijeg poe padati obilnije, a bura je zvidala i jurila s planina u doline nosei snijeg da ga pohrani u nizini. Od strane oluje podrhtavalo je drvee, kripala je zemlja. Vjetrovi su mijeali snijeg koji je pao tijekom dana s onim to je napadao te noi, tako da su polja, ravnice i putevi sliili na bijelu stranicu papira na kojoj smrt ispisuje svoje strane retke, a zatim ih brie. Magle su polegle izmeu sela ratrkanih po ivici doline i iezavala je slabana svjetlost to je iskrila u prozorima kua i straara. Strah obuze seljane, zvijeri prioe talama, a psi se zavukoe u tenare. Vani ostade samo vjetar to besjedi i urla na ui peinama i piljama; njegov zastraujui glas as je dolazio iz dubina doline, a as s visokih planina. Kao da je priroda bjesnila zbog smrti stare godine pa je poinjala nasrtati na ivot pritajen u tronim kuama i boriti se protiv njega surovom studeni. Te noi, za tako pobjenjela vremena, mladi od dvadeset dvije godine iao je putem to se postepeno uspinjao od samostana Kazhija k selu ejha Abasa. Studen ga je iscrpila, glad i strah su mu snagu oduzeli, njegovu crnu odjeu prekrio je snijeg kao da ga hoe zaviti u bijele mrtvake pokrove prije nego to ga usmrti. Koraao je naprijed dok ga je vjetar zaustavljao i vraao nazad, kao da ga nije htio vidjeti u kuama ivih. On se grevito drao izrovanog puta, padao je i dizao se,

zatim vikao iz sveg glasa traei pomo. Studen mu je zatvarala usta, pa je stajao utke, podsjeajui usred agresivnih elemenata prirode na slabanu nadu postavljenu izmeu silnog oaja i neizmjerne tuge, ili na pticu slomljenih krila koja je pala u rijeku pa je razbjenjela matica nosi u dubinu. Mladi je iao, a smrt ga je slijedila, dok ga najzad snaga ne izdade. Njegova rijeenost otupi, krv mu malaksa u venama i on klonu na snijeg. Zatim povika stranim glasom koji je bio posljednji ostatak ivota u njegovome tijelu, glasom prestraena ovjeka koji se ve suoio sa smru, licem u lice, glasom izgubljenog oajnika koga je ve okruila tama i epala oluja da bi ga u ponor bacila, glasom ivoga ovjeka u prostoru nitavila.

III
Na sjevernoj strani sela nalazi se mala kua osamljena u njivama. U njoj ivi ena po imenu Rahela i njena ki Merjem koja ima tek osamnaest godina. ena je udovica Sumana al-Ramija koji je naen mrtav u polju prije pet godina i do danas nije otkriven njegov ubojica. Kao i sve siromane udovice, Rahela je jedva ivjela od vlastitog rada, strahujui od smrti. U vrijeme etve

izlazila je da bere klasje ostavljeno u polju, ujesen je skupljala plodove zaboravljene po vrtovima, a zimi je ispredala vunu i plela odjeu za sitan novac, ili za mjericu brana. Svi njeni poslovi bili su praeni velikim strpljenjem i upornou. Njena ki Merjem bijae lijepa i tiha djevojka koja je sa svojom majkom dijelila brige i kune poslove. Te strane noi koju smo opisali Rahela i njena ki su sjedile pored ognjita iju toplinu je ve nadvladavala studen i pepeo je poinjao prekrivati ar. Iznad njihovih glava slabana svjetiljka je odailjala nejaku utu svjetlost u srcu tame, kao to molitva odailje utjehu u srce tunog siromaha. Bila je pono. Dvije ene to su sjedile sluale su zavijanje vjetrova. Djevojka je povremeno ustajala, otvarala prozori, gledala u mrani prostor i zatim se vraala na svoje mjesto, uznemirena i preplaena zbog pobjenjele prirode. U jednome trenu djevojka se tre, kao da se prenula iz duboka sna, preplaeno se okrenu prema majci i ree: - Jesi li ula, majko? Jesi li ula glas koji doziva upomo? Majka podie glavu, osluhnu i odgovori:

- Ne, ne ujem nita osim urlanja vjetra, keri. - Ja sam ula neki glas dublji od hujanja vjetra i gori od bijesa bure - ree djevojka. Izgovarajui te rijei, djevojka ustade, otvori prozori, malo osluhnu i ree: - Opet sam ula vapaj, majko. Preplaeno hitajui ka prozoru, majka odgovom: - I ja sam ga ula... Hajde otvorimo vrata i pogledajmo... Zatvori prozor da vjetar ne ugasi svijeu. Majka obue ogrta, otvori vrata i odluno zakorai naprijed. Merjem ostade na vratima, dok se vjetar poigravao njenim uvojcima. Rahela kroi nekoliko koraka kroz snijeg, zatim se zaustavi i pozva: - Tko vie? Kome treba pomo? Nitko joj ne odgovori. Ona jo dva puta ponovi poziv, ali kako joj je odgovarao samo krik bure, ona odvano

poe naprijed osvrui se okolo i zaklanjajui lice od estokih naleta vjetra. Preavi udaljenost od dometa strijele, Rahela ugleda u snijegu tragove koje je vjetar ve bio skoro zameo. Brzo poe tim tragom, kao osoba koja se istovremeno plai i neto oekuje, te uskoro ugleda pred sobom tijelo klonulo u snijegu, kao crnu zakrpu na bljetavo bijeloj odjei. Ona prie, otrese snijeg s njega, nasloni mu glavu na svoja koljena i stavi ruku na njegove grudi. Osjetivi jedva ujno bilo, okrete se prema kui i povika: - Pouri, Merjem! Pouri da mi pomogne, pronala sam ga! Merjem poe od kue majinim tragovima, drhtei od studeni i straha. Kada stie do mjesta i ugleda mladia klonulog i nepokretnog na snijegu, ona uzdahnu i viknu s bolom. Uzimajui mladia ispod miki, majka ree: - iv je, ne boj se! Uzmi ga za rubove odjee i ponesimo ga u kuu. Dvije ene ponesoe mladia, dok ih je estoki vjetar zaustavljao i snijeg ih saplitao. Kada ga donesoe u kuu, poloie ga pored ognjita. Majka mu poe trljati promrzle udove, a ki mu je rubovima svoje odjee suila mokru kosu i hladne prste. Nekoliko minuta kasnije, vrati mu se ivot, te se mladi malo pokrenu,

zatrepta i ote mu se duboki uzdah koji u srce dviju tunih ena uli nadu da e biti spaen. Merjem mu skide pohabanu obuu i staru odjeu, te ree: - Pogledaj, majko, njegova odjea slii redovnikoj. Rahela stavi snop suhih grana na ognjite pa se osvrnu i ree, zauena, da redovnici ne izlaze iz samostana u tako stranoj noi. to li je onda natjeralo tog jadnika da riskira ivot? Trudei se da shvati situaciju, djevojka ree: - Ali, on je golobrad, majko, a redovnici imaju duge brade. Majka je pogleda njenim majinskim pogledom i uzdiui ree: - Dobro mu osui noge, keri, bio redovnik ili kriminalac. Rahela otvori drveni sanduk, izvadi mali krag napunjen vinom koje nali u jednu glinenu au i obrati se keri: - Pridri mu glavu, Merjem, da mu damo malo vina da

se okrijepi i da mu se vrati toplina u tijelo. Rahela nasloni ivicu posude na mladieve usne i napoji ga. On otvori krupne oi i prvi put pogleda svoje spasiteljice, mekim i tunim pogledom koji je uz suze zahvalnosti odavao i ovjeka koji je ponovo osjetio dodir ivota poto je ve bio u kandama smrti, pogled nade nakon oajanja. Zatim podie glavu i drhtavim usnama prozbori: - Bog vas blagoslovio. - Ne zamaraj se priom, brate. uti dok ti se snaga ne povrati - ree Rahela stavljajui mu ruku na rame. Merjem dodade: - Nasloni se na ovaj jastuk i prii blie ognjitu. Mladi se nasloni na jastuk uzdiui. Uskoro Rahela napuni au vinom i ponovo ga napoji, zatim se obrati keri: - Stavi mu mantiju pored vatre da se osui. Merjem je poslua pa sjede i zagleda se u mladia sjetno i saaljivo, kao da bi htjela svojim pogledima uliti toplinu i snagu u njegovo iznureno tijelo.

Rahela donese dvije pogae, drvenu zdjelu punu juhe i tanjur s nekoliko suhih plodova, te sjede pored mladia hranei ga malim zalogajima, kao majka dijete. Kada zavri s jelom i osjeti da je ivnuo, mladi sjede na tepih. Na njegovom blijedom lieu ukaza se ruiasta boja i tune oi mu zasjae. Mirno klimajui glavom, on prozbori: - Samilost i surovost nadmeu se u ljudskome srcu kao to se bore prirodne sile ove mrkle noi, ali e samilost nadvladati surovost jer je ona boanska, i strahote ove noi nestat e s osvitom dana. Mladi uutje naas, zatim prozbori jedva ujnim glasom: - Ljudska ruka me gurnula u nesreu, a ljudska ruka me i spasila. Koliko je surov ovjek i koliko li je samilostan! - Kako si se usudio, brate, napustiti samostan u ovakvoj noi kakve se i vukovi plae i povlae se u peine, od koje bjee i orlovi i skrivaju se u stijenju? upita Rahela glasom punim majinskih osjeaja i sigurnosti. Mladi zatvori oi, kao da bi htio vjeama potisnuti

suze duboko u srce: - Lisice imaju svoje jazbine, ptice imaju gnijezda, a ovjek nema niega na to bi glavu svoju naslonio. - Tako je govorio Isus Krist o sebi kada je jedan ovjek traio od njega da ga slijedi kuda god poe - ree Rahela. Mladi odgovori: - Tako govori svatko tko eli slijediti Duh i Pravdu u ovo doba puno lai, licemjerja i pokvarenosti. Rahela je utjela razmiljajui o smislu njegovih rijei, a zatim prozbori neznatno se kolebajui: - Ali u samostanu ima mnogo prostranih soba, riznica punih zlata i srebra, hambara punih ita i vina, torova krcatih teladi i debelim ovnovima. to te onda natjera da sve to ostavi i izade u ovakvu no? Mladi odgovori uzdiui: - Sve sam to ostavio i otiao mrzei samostan. - Redovnik u samostanu je kao vojnik na bojitu - ree

Rahela. - Kada na njega podvikne starjeina, on utke pogne glavu, a kada mu naredi odmah se povinuje. ula sam da se ovjek zaredi samo onda kada odagna od sebe porive, promiljanje, strasti, i sve ono to je karakteristino za duu. Meutim, dobar pretpostavljeni ne trai od svoga podinjenog neto to je iznad njegove moi. Kako je, onda, starjeina samostana mogao traiti od tebe da ivot preda oluji i snjegovima? - ovjek postaje redovnikom po miljenju njegovog pretpostavljenog - odgovori mladi - samo ako je poput slijepog i nijemog alata koji je bez ula i moi. Ja sam, meutim, otiao iz samostana jer nisam slijep alat, ve ovjek koji vidi i uje. Rahela i Merjem su netremice gledale mladia, kao da su na njegovom lieu vidjele tajnu koju bi htio sakriti. Nakon kratke stanke, zauena majka ree: - Zar ovjek koji vidi i uje izlazi u ovakvu no koja osljepljuje i ui zatvara? Mladi podie glavu. alio je to odaje istinu dvjema enama, a plaio se da se njihovo saaljenje ne pretvori u nevjericu i neodobravanje. Meutim, primijetio je u njihovim oima sjaj suosjeanja i znatielje, te ree priguenim glasom:

- Da, protjeran sam iz samostana zato to nisam mogao kopati sebi grob vlastitim rukama, jer se moje srce umorilo od lai i licemjerja, jer moja dua odbija uivati u imovini siromaha i bijednika, jer se moj duh nee naslaivati dobrima naroda koji se prepustio gluposti. Protjeran sam zato to moje tijelo vie nema mira u prostranim odajama koje su sagradili oni to ive u straarama, jer moj eludac ne prima kruh samljeven na suzama siroadi i udovica, jer moj jezik vie ne izgovara molitvu koju starjeina prodaje za imovinu vjernika i prostodunih ljudi. Protjeran sam kao gubavac jer sam sveenicima i redovnicima na ui ponavljao reenice Knjige koja ih je uinila sveenicima i redovnicima. Mladi uutje. Rahela i Merjem su ga gledale zauene njegovim rijeima, zagledane u njegovo lijepo i tuno lice, pogledajui povremeno jedna u drugu - kao da se nijemo pitaju o neobinim razlozima koji su ga doveli k njima. Radoznalost je u majci sve vie rasla, tako da ga, suosjeajui, upita: - Gdje su ti otac i majka, brate? Jesu li ivi? Mladi odgovori grcajui:

- Nemam ni oca ni majku, sestru ni zaviaj. Rahela duboko uzdahnu, a Merjem okrenu lice prema zidu da sakrije vrue suze koje joj izmami suosjeanje. Mladi ih pogleda kao pobijeeni svoga izbavitelja. Dua mu se okrepljivala njihovom njenou kao to se okrepljuje cvijet to raste u stijenju kada se kapi jutarnje rose toe u njegovo srce. Zatim podie glavu i ree: - Otac i majka su mi umrli prije moje sedme godine, pa me je sveenik iz moga sela predao samostanu Kazhija. Redovnici se obradovae mome dolasku i postadoh njihov pastir. U petnaestoj godini obukoe mi ovu grubu crnu odjeu, dovedoe me pred oltar i rekoe: Zakuni se Bogom i svecima da e biti privren siromatvu, pokornosti i suzdranosti. Ponavljao sam njihove rijei prije nego to sam shvatio smisao, prije nego to sam razumio to su siromatvo, pokornost i suzdranost, prije nego to sam spoznao tijesan put na koji su me naveli. Zvao sam se Halil, a redovnici su me od tada zvali asni brat, ali se nikada nisu ponaali prema meni kao prema bratu. Uivali su u mesu i drugim ukusnim jelima, a mene su hranili suhim kruhom i suhim voem; oni su se naslaivali vinima i drugim ugodnim piima, a mene su napajali vodom pomijeanom sa suzama; oni su lijegali na udobne krevete, a mene su tjerali da spavam na kamenoj postelji u mranoj i hladnoj sobi pored

svinjskog obora. Govorio sam u sebi: Kada u postati redovnik i s ovim sretnicima dijeliti uitak, biti im drug u radostima, tako da mi srce ne obamire od mirisa hrane, da ne patim zbog boje vina, da ne drhtim zbog glasa starjeine? Meutim, uzalud sam se nadao i sanjao jer sam i dalje uvao krave u stepi, nosio teko kamenje na leima, kopao zemlju svojim miicama. Sve sam to inio za posni kruh i oskudnu vodu jer nisam znao za drugo mjesto osim samostana gdje bih mogao ivjeti, poto su me nauili da ne vjerujem ni u to osim u njihov nain ivota; duu su mi zatrovali oajem i podatnou, tako da sam mislio da je ovaj svijet more tuge i jada, a da je samostan luka spasa. Dok je Halil sjedio, namrteno lice mu se razvedri, kao da je ugledao neto lijepo pred sobom u toj izbi. Rahela i Merjem su i dalje utjele zagledane u njega. Malo zatim, Halil nastavi: - Nebo koje mi svojom voljom uze roditelje i progna mene kao siroe u samostan nije htjelo da provedem cijeli ivot kao slijepac koji ide opasnim putevima, niti je htjelo da budem oajni rob, snishodljiv do kraja ivota, ve mi je otvorilo oi i ui, te mi pokazalo svjetlost to bljeti i omoguilo da ujem istinu koja zbori. Rahela odmahnu glavom:

- Zar postoji druga svjetlost osim one koju sunce prosipa na sve ljude, i zar mogu ljudi spoznati Istinu? Halil joj odgovori: - Istinska svjetlost je ona koja dolazi iz ovjeka, koja objavljuje tajne due drugoj dui, koja utjee na to da se raduju ivotu uz pjesmu u ime Duha. Istina se, poput zvijezda, pojavljuje samo u nonoj tmini. Istina je poput svih lijepih stvari na ovome svijetu - njena ljepota objavljuje se samo onome tko je osjetio djelovanje gnusne lai. Istina je onaj skriveni osjeaj koji nas ui da se radujemo naim danima i utjee da istu tu radost elimo svim ljudima. - Mnogi ive u skladu sa skrivenim osjeajem u svome srcu - ree Rahela. - Mnogi vjeruju da je taj osjeaj zakon koji je Bog propisao ovjeku, ali se uope ne raduju svojim danima, ve ostaju nesretni do smrti. - Loa su uvjeravanja - odgovori Halil - i uenja koja ovjeka ine nesretnim. Lani su osjeaji koji ovjeka vode u oaj, tugu i nesreu, jer ovjekova je obaveza da bude sretan na zemlji, da spoznaje puteve sree i da uljepava svoj ivot u ime Svjetlosti i Istine ma gdje bio.

Tko ne vidi carstvo nebesko na ovome svijetu nee ga vidjeti ni u buduem ivotu, jer na ovaj svijet nismo dospjeli kao nedostojni izgnanici, ve kao nerazumna djeca - da se uimo dobrima ivota i njegovim tajnama oboavajui Univerzalni Vjeni Duh i ponirui u tajne svojih dua. To je Istina koju sam spoznao itajui uenje Isusa Krista, to je Svjetlost koja dopire iz moje unutranjosti osvjetljavajui mi samostan i sve one u njemu kao mranu jamu iz ijih dubina izbijaju strane utvare da bi me usmrtile. To je ta tajna koju je prelijepa stepa objavila mojoj dui dok sam sjedio u sjeni drvea gladan, plaan i uzdiui. Jednoga dana dok mi dua bijae omamljena tim nebeskim nektarom, odvaih se i stadoh pred redovnike zasjele u samostanskom vrtu nalik na stoku koja ima tekoe s probavom. Poeh im izlagati svoje misli, recitirati im reenice iz Knjige koje tumae njihovu zabludjelost i nevjernitvo. Govorio sam im: Zato gubimo vrijeme u ovoj raskoi uivajui u dobrima siromaha i jadnika, naslaujui se kruhom speenim na njihovom znoju i suzama, uivajui u plodovima sa zemlje koja je njima oteta? Zato ivimo u hladovini i neredu, daleko od naroda kojemu je potrebno znanje, liavajui zemlju snage naih dua i naih miica? Isus Krist vas je poslao kao janjad meu vukove, a koja to

uenja pretvorie vas u vukove meu janjadi? Zato se udaljavate od ljudskoga roda kada vas je Bog stvorio kao ljude? Ako ste ve bolji od ostalih ljudi koji idu u procesiji ivota, trebate prilaziti ljudima i pouavati ih, a ako su oni bolji od vas - pomijeajte se s njima i uite od njih... Kako se obavezujete na siromatvo, a ivite kao prinevi; kako se obavezujete na pokornost, a bunite se protiv Evanelja; obavezujete se na suzdranost, a srca su vam prepuna strasti; predstavljate se kao da se borite protiv svojih tijela, a borite se protiv svojih dua; predstavljate se kao da ste iznad ovozemnosti, a upravo ste vi najpohlepniji; predstavljate se kao da ste podvinici i askete, a nalik ste na ivotinje koje ne mare za spoznaju, ve za dobru ispau. Vratimo ova prostrana samostanska imanja seljanima kojima su potrebna; vratimo u njihove depove imovinu koju smo im uzeli! Rasprimo se na sve strane kao to se jata raspruju i sluimo nemonom narodu koji je nas uinio monima; preuredimo Zemlju ija dobra uivamo; nauimo ovaj jadni narod da se osmjehuje sunevoj svjetlosti, da se raduje darovima neba, znamenitosti ivota i slobode, jer su nevolje koje ljudi imaju uzvienije i ljepe od udobnosti kojoj se ovdje predajemo, samilost kojom dotiemo srce blinjega uzvienija je od vrline pohranjene u samostanskim riznicama; rije utjehe koju izgovaramo na uho slabome, prestupniku i posrnuloj eni asnija je od duge molitve koju ponavljamo u hramu.

Halil uutje vraajui dah, zatim podie pogled prema Raheli i Merjem, te ree tihim glasom: - Govorio sam o tim i slinim stvarima pred redovnicima koji su sluali s izrazom uenja a licima, kao da ne mogu povjerovati da jedan mladi kao to sam ja stoji pred njima i govori tako odvano. Kada sam zavrio govor, prie mi jedan od njih i kripei zubima ree: - Zar se usuuje, slabani ovjee, tako neto govoriti pred nama? Prie mi jo jedan i podrugljivo se smijui ree: - Zar si tu mudrost nauio od krava i svinja uz koje si cijeloga ivota? - Zatim doe jo jedan i ree obeavajui: - Vidjet e to e ti se dogoditi, odvratni nevjernie! Razioe se od mene na sve strane, kao kada zdravi bjee od gubavca. Neki odoe i poalie se na mene starjeini. On me pozva uveer i poto me strogo ukori pred redovnicima koji su likovali, naredi da me biuju. Tukli su me debelim uetima, zatim starjeina naredi da

me zatvore mjesec dana. Grohotom se smijui i radosni, odvedoe me u jednu vlanu i mranu prostoriju. Cijeli mjesec provedoh baen u tu grobnicu ne videi svjetla i osjeajui samo gmizanje insekata. Doticao sam samo zemlju; nisam znao kada se zavrava no, a kada poinje dan. uo sam samo bat koraka nekog redovnika kako dolazi i u blizini stavlja komad suhog kruha i posudu s vodom pomijeanom s octom. Kada sam izaao iz zatvora i kada redovnici vidjee moje mravo tijelo i poutjelo lice, pomislie da su stremljenja moje due usahla u meni, da su glau, eu i stradanjem dotukli osjeaje koja je Bog oivio u mome srcu. Smjenjivali su se dani i noi a ja sam napregnuto razmiljao u satima osame, o tome to tim redovnicima moe omoguiti da vide svjetlost i uju poj ivota. Meutim, uzalud sam dugo promiljao, jer se neprozirna tmina koju su im brojne generacije tkale pred oima ne moe za kratko vrijeme odagnati. Blato koje im je punilo ui okamenilo se i ne moe ga skinuti dodir njenih prstiju. Nakon stanke pune uzdaha, Merjem podie glavu, okrenu se prema majci, kao da trai doputenje da progovori, zatim tuno pogleda Halila i upita ga: - Jesi li ponovo govorio pred redovnicima, pa su te

protjerali u ovako stranoj noi koja ui ovjeka da bude samilostan ak i prema neprijateljima? - Ove noi - ree mladi - dok je meava postajala sve stranija i dok su se prirodni elementi borili sjedio sam podalje od redovnika koji su se grijali oko vatre i bili zauzeti priama i doskoicama. Otvorio sam Evanelje udubljujui se u rijei koje duu mame, utjeu na to da se zaboravi bijes prirode i surovost nevremena. Videi da sam se udaljio od njih, redovnici uzee moju izoliranost kao povod za podsmijeh. Neki mi prioe, poee se aliti i podrugljivo pokazivati prema meni. Nisam obraao panju na njih, ve sam zatvorio knjigu i gledao kroz prozor. Zbog toga su se jo vie srdili i promatrali me ispod oka - moja utnja nije pothranjivala njihove osjeaje. Jedan od njih podrugljivo ree: - to to ita, Veliki Reformatore? Nisam ga ni pogledao, ve sam otvorio Evanelje i na sav glas itao: ... A masi koja je izala da trai njegovu podrku on govorae: 'O djeco zmijska! Tko vam ree da bjeite od bijesa to stie? Dajte plodove dostojne pokajanja, a nemojte poeti razmiljati: Abraham je na otac. Velim vam da je Bog u stanju nainiti od ovoga stijenja djecu Abrahamovu. A sada, budui da je sjekira stavljena na stablo - svako stablo koje ne daje dobar plod

bit e odsjeeno i u vatru baeno!' Onda ga masa upita: - to da radimo? - a on im odgovori: - Tko ima dvije koulje neka da onome tko nema ni jedne, a onaj tko ima hrane neka na isti nain postupi. Kada im proitah te rijei koje je izgovorio Ivan, redovnici naas uutjee, kao da ih je nevidljiva ruka za due epala. Onda se ponovo poee smijati i jedan ree: Te smo rijei itali mnogo puta i nema potrebe da nam ih ponavlja jedan uvar krava. Odgovorio sam: Da ste itali ove reenice i razumjeli ih, ne bi mjetani ovih sela prekrivenih snijegom drhtali od studeni i stradavali od gladi dok vi ovdje uivate u njihovim dobrima, pijete sokove iz njihovih vinograda i jedete meso njihove stoke. Tek to sam izgovorio te rijei, jedan redovnik me udari po licu, kao da sam govorio puku nesuvislost, drugi me udari nogom, trei mi istrgnu knjigu iz ruke, a etvrti pozva starjeinu koji odmah doe. Kada mu rekoe to se dogodilo, on se uspravi, natuti obrve, zadrhta od bijesa i povika iz sveg glasa: Drite tog opakog buntovnika i vucite ga daleko od samostana! Neka ga pobjenjele sile prirode naue pokornosti! Vodite ga u studenu tminu neka priroda ini s njim ono to Bog bude htio a onda operite ruke da se ne biste zatrovali bezbonitvom s njegove odjee! Ako se vrati

ponizno i pokazujui pokajanje, ne otvarajte mu kapiju jer se zmija, iako je zatvorena u kavezu, ne pretvara u goluba, niti kupina, makar bila i posaena u vinogradu, ne raa smokve! Tada me redovnici epae i srdito odvukoe iz samostana. Vratie se nasmijani i prije nego to zakljuae kapiju uo sam kako jedan podrugljivo kae: Jo juer si bio aneo, tvoje stado su bile krave i svinje, a danas smo te izbacili, Reformatore, jer si se ogrijeio o politiku. Sada idi i budi aneo-uvar gladnim vukovima i vranama - njih pouavaj kako trebaju ivjeti u svojim jazbinama i gnijezdima. Halil duboko uzdahnu pa se okrenu i zagleda u vatru to je svjetlucala na ognjitu. Glasom koji je nanosio bol svojom opojnou, ree: - Tako sam protjeran iz samostana. Tako su me redovnici predali u ruke smrti. Iao sam dok mi je magla zaklanjala put, ljuti vjetrovi mi juriali na odjeu, a snijeg to se gomilao sezao mi je do koljena, tako da sam malaksao i pao dozivajui upomo kao oajnik svjestan da nema nikoga tko ga moe uti osim strane smrti i mrane doline. Meutim, iza snjegova i vjetrova, iza tmine i oblaka, iza prostora i zvijezda, iza svega, ima jedna Sila, Sveznanje i

Svemilost, koja je ula moj krik i vapaj i nije dopustila da umrem prije nego to spoznam i ostale tajne ivota. Ona vas je k meni poslala da biste me vratile iz dubina ponora i nitavila. Mladi uutje. Dvije ene su ga gledale suosjeajui, s uenjem i aljenjem, kao da su njihove due razumjele tajne njegove due, kao da su dijelile s njom osjeaje i spoznaju. Nedugo zatim, Rahela mimo volje isprui ruku i njeno dotaknu njegovu, te progovori, dok su joj suze blistale u oima: - Koga nebo izabere za pobornika Istine, ne mogu ga unititi nepravde, niti ga mogu usmrtiti snjegovi i bure. Merjem proapta: - Bure i snjegovi unitavaju cvjetove, ali ne ubijaju njihovo sjemenje. Dok mu je utjeha osvjetljavala poutjelo lice, kao kada jutarnje zrake osvjetljavaju obzorje, Halil ree: - Ako me vas dvije ne smatrate buntovnikom i nevjernikom, kakvim me smatraju redovnici, onda je muenje na koje sam naiao u samostanu simbol grubosti uoi dosezanja spoznaje. Ova no koja me

zamalo usmrtila slii na prevrate koji donose slobodu i jednakost, jer iz uvstvenoga enskog srca izbija ljudska srea, a iz osjeaja njene plemenite due raaju se osjeaji ljudskoga roda. Halil se nasloni na jastuk. ene ne htjedoe da nastavi priu jer su shvatile iz njegovih pogleda da ga obuzima pospanost zbog mira i zagrijavanja nakon tegobna puta. Nekoliko trenutaka kasnije, Halil sklopi oi i zaspa kao dijete zbrinuto u majinom naruju. Rahela tiho ustade, a za njom i Merjem, te sjedoe na svoje postelje gledajui Halila kao da je na njegovom mravom lieu neka magnetna sila koja im privlai due i srce. Majka proapta, kao da besjedi sama sa sobom: - ak u njegovim sklopljenim oima ima neka neobina snaga koja bezglasno govori i due privlai. - Ruke su mu, majko, kao ruke na slici Isusa u crkvi ree ki. - Na njegovom sjetnom licu - nastavi apatom mati oigledna je enska njenost i muka snaga. Krila sna ponesoe due dviju ena u svijet snova, vatra na ognjitu zgasnu i pretvori se u pepeo. Ulja u

svjetiljci je nestajalo tako da je svjetla bilo sve manje dok se sasvim ne ugasi. Gnjevna bura je vani bjesnila, mrkla tmina je sipala zakrpe snijega koje su estoki vjetrovi posvuda raznosili.

IV
Tijekom dva naredna tjedna, nakon te noi, nebo prekriveno oblacima povremeno je mirovalo, a povremeno bjesnilo prekrivajui doline maglom i odijevajui ravnice u bijele snjene plahte. Halil je tri puta pokuavao nastaviti svoje putovanje prema dolini, a Rahela ga je blago zaustavljala govorei: - Nemoj opet predavati svoj ivot slijepim prirodnim silama, ve ostani ovdje, brate. Kruha koji hrani dvije osobe bit e dovoljno i za treu. Nakon tvoga odlaska, vatra na ovome ognjitu bit e upaljena kao i ranije. Mi smo siromani, brate, ali ivimo pred licem sunca kao i svi ljudi jer nam Bog daje kruha koliko nam treba. Merjem ga je molila njenim pogledima i tihim uzdasima da odustane od odlaska, jer otkako je doao u tu siromanu kuu, pola iv a pola mrtav, osjeala je kako joj neka velianstvena snaga ulijeva ivot i svjetlost u srce, kako joj ulijeva nove osjeaje u najsvetiji dio due. Prvi put u svome ivotu

doivjela je onaj neobian osjeaj koje isto djevojako srce ini poput bijele rue to upija kapi rose a rasprostire fini miris. U ovjeku ne postoji osjeaj istiji i ugodniji od onog pritajenog osjeaja koje se odjednom prene u djevojakom srcu i cijele joj grudi ispuni arobnom melodijom, dane joj pretvori u pjesnike snove, noi nalik na objave s prorocima; meu prirodnim tajnama ne postoji jaa i vea tajna od one enje koja mir djevianske due pretvara u neprekidno kretanje to svojom snagom svu prolost umrtvljuje, a svojom opojnou oivljava nadanja u budunost. Libanonska djevojka odlikuje se od drugih snagom osjeaja i tanahnim doivljavanjem, jer jednostavno obrazovanje koje joj ne omoguava razvoj intelekta i zaustavlja usavravanje njenog uma usmjerava joj duu na samospoznaju, njeno srce na ispitivanje vlastitih tajni. Libanonska djevojka je poput izvora koji izvire iz srca zemlje meu breuljcima i ne nalazi prolaz kojim bi kao rijeka krenuo k moru, pa se pretvara u mirno jezero na ijoj se povrini odraava svjetlost mjeseca i zvijezda. Halil je osjeao treperenje Merjemina duha oko svoga i znao je da je sveta zraka koja je ve obujmila njegovo srce dotakla i njezino. Zato se u prvi mah radovao kao izgubljeno dijete koje je pronalo majku, ali je potom

korio vlastitu duu to je srljala i predavala se mislei da e to uzajamno razumijevanje dua nestati kao magla im ga vrijeme odvoji od toga sela. Sa svojom duom je tiho besjedio: Kakve se to tajne poigravaju s nama mimo naeg znanja? Koji nas zakoni jednom navode na izrovan put pa nas drugi njima vode, drugi put nas zaustavljaju pred suncem i pred njim radosni zastajemo, ili nas izvode na vrh planine pa se kliui osmjehujemo, zatim nas srozavaju duboko u doline pa bolno vapimo? Kakav je to ivot koji nas jednoga dana prigrljuje kao miljenika, a drugog dana nas amara kao neprijatelja? Zar nisam nedavno bio omrznut i progonjen meu samostanskim redovnicima? Hou li primiti kaznu i doivjeti porugu zbog ove istine koju nebo potaknu u mojim grudima? Zar nisam rekao redovnicima da je srea Boja volja u ovjeku? Kakav je to, onda, strah? Zato zatvaram oi i okreem lice od svjetlosti to zrai iz oiju ove djevojke? Ja sam prognanik, a ona siromana, ali - zar ovjek ivi samo od kruha? Zar ivot ne ine i dug i ispunjenja? Zar ne ivimo izmeu straha i tegoba kao stabla izmeu zime i ljeta? to e rei Rahela kada sazna da se dua mladia protjeranog iz samostana tiho razumjela s duom njene keri jedinice, te da su njihove due pristupile nebeskoj svjetlosti? to li e rei kada shvati da mladi koga je spasila iz kandi smrti eli biti ivotni suputnik njenoj keri? to e kazati priprosti mjetani ovoga sela kada saznaju da je mladi, odgajan u samostanu i protjeran iz njega, doao u

njihovo selo da ivi s jednom lijepom djevojkom? Zar nee zaepiti ui kada im kaem da sam napustio samostan zato da bih ivio s njima kao ptica koja izlazi iz mraka kaveza na svjetlost i slobodu? to e rei ejh Abas koji ivi meu tim sirotim seljanima kao princ meu robovima kada uje moju priu? to e rei seoski sveenici kada mu ponove sve one rijei koje su bile razlog to su me protjerali iz samostana? Halil je tiho besjedio sa svojom duom sjedei pored ognjita i promatrajui plamene jezike to su podsjeali na njegove osjeaje. Merjem je kriom gledala u njega, itala mu snove s izraza lica, oslukivala jeku njegovih misli to su mu dopirale iz srca, osjeala kako joj srce opsjedaju sjene njegovih nemirnih misli. Uveer jednoga dana, dok je Halil stajao pored prozoria to je gledao u dolinu gdje su se drvee i stijene odjenuli snijegom kao mrtvaci bijelim pokrovima, Merjem stade pored njega i zagleda se kroz malo okno. Halil se okrenu prema njoj i kada im se pogledi susretoe, on duboko i strasno uzahnu. Zatim okrenu glavu i sklopi oi, kao da ga je dua upravo napustila i zaplovila dubinama beskraja traei rije koju bi izgovorila. Nakon kratkog vremena Merjem se odvai i upita ga:

- Kamo e poi kada se istopi snijeg i otvore putevi? Otvarajui krupne oi i zurei u daleko obzorje, mladi odgovori: - Ni sam ne znam kuda e me put odvesti. - Zato se ne nastani u ovome selu da bi bio blizu nas? - zadrhta Merjemina dua. Zar nije bolje ivjeti ovdje nego u dalekoj tuini? On joj odgovori duboko uznemiren njenou njenih rijei i raspjevanim glasom: - Mjetani nee prihvatiti prognanika iz samostana kao svog susjeda, niti e mu dopustiti da udie zrak koji njima ivot daje, jer oni neprijatelja redovnika smatraju nevjernikom u Boga i Njegove svece. Merjem uzdahnu, ali ne ree nita jer joj bolna istina nije doputala da govori. Halil nasloni glavu na ruku i nastavi: - Mjetani ovih sela, Merjem, nauili su od redovnika i sveenika da mrze svakoga tko svojom glavom misli, tako da ih oponaaju te i sami bjee od svakoga tko hoe provesti ivot istraujui, a ne oponaajui. Dakle, ako

ostanem u ovome selu i kaem mjetanima: Hajdemo, brao, oboavajmo i molimo se onako kako nae due hoe, a ne kako hoe redovnici i sveenici, jer Bog nee da Ga oboava neznalica koji drugog oponaa, rei e: Ovo je bezbonik to prkosi vlasti koju Bog poloi u ruke svojim sveenicima. Ako im kaem: Osluhnite, brao, i posluajte glas svojih srca. Radite prema volji Duha to obitava u vaim dubinama, rei e: Taj zlikovac hoe da ne vjerujemo u posrednike koje je Bog postavio izmeu neba i zemlje. Halil je gledao u Merjemine oi i nastavio glasom koji je podsjeao na zvuk srebrnih struna: - Meutim, Merjem, u ovome selu ima neka udesna sila koja mnome gospodari i za duu mi prianja, neka uzviena sila koja me tjera da zaboravim da su me redovnici protjerali i da ak zavolim njihovu surovost. U ovome selu sreo sam se licem u lice sa smru, u njemu je moja dua prigrlila duu boansku. U ovome selu ima jedan cvijet to raste u trnju ija ljepota mami moju duu i iji miris puni moje srce. Da li da ostavim taj cvijet i poem objelodanjujui Principe koji su me odveli iz samostana, ili da ostanem uz njega i vlastitim idejama i snovima iskopam grob u trnju koje ga okruuje? to da uinim, Merjem? Merjem saslua njegove rijei pa sva uzdrhta, kao kada

ljubica zatreperi na jutarnjem lahoru. Svjetlost iz njenoga srca zasja joj u oima, te prozbori, dok joj se jezik zaplitao od stida: - Oboje smo u rukama Nevidljive Sile, Tajanstvene i Samilosne, i pustimo je da uini s nama to hoe. Od toga asa Halilovi i Merjemini osjeaji se stopie, due im se pretvorie u jednu plamteu zraku iz koje izbija svjetlost i oko koje se iri miris tamjana.

V
Od poetka vremena do naih dana, drutveni sloj koji vrsto dri do tradicionalnog ugleda udruuje se i uruje sa sveenicima i vjerskim poglavarima protiv naroda. To je postojana bolest koja kandama dri za vrat ljudski rod i nestat e samo s nestankom gluposti s ovoga svijeta, kada razum svakog mukarca postane gospodar, a srce svake ene sveenik. Tradicionalni dostojanstvenik gradi svoj dvorac od tjelesa jadnih siromaha, a sveenik podie hram na grobovima podatnih vjernika. Princ eksploatira ruke sirotog seljaka, a sveenik mu gura ruku u dep. Sudac gleda seljane namrten, a metropolit im se obraa

nasmijan od namrtenosti tigra i osmijeha vuka nastrada stado. Sudac tei predstavljati zakon, a sveenik tei predstavljati vjeru - od njih stradaju tijela i nestaju due. U Libanonu - toj planini bogatoj sunevom svjetlou a siromanoj svjetlom prosvijeenosti - dostojanstvenik i sveenik udruuju se protiv nemonog siromaha koji obrauje zemlju i eksploatira je da bi svoje tijelo zatitio od maa prvoga i prokletstva drugoga. Uglednik u Libanonu stoji pored svoje palae i dovikuje Libanoncima: Sultan me je postavio za povjerenika nad vaim tijelima! Sveenik se uspravlja pred oltarom kliui: Bog me postavio za skrbnika nad vaim duama! Dotle Libanonci postojano ute jer se srca upakirana u glinu ne mogu razbiti, jer mrtvi ne mogu plakati. ejh Abas, koji je u tome selu bio i guverner i sudac i princ, bijae miljenik redovnika iz samostana, uvar njihovih uenja i tradicije, jer su oni zajedno s njim sudjelovali u dotucanju prosvijeenosti, a oivljavanju pokornosti u duama onih to obrauju njegova polja i vinograde. Jedne veeri, dok su Halil i Merjem bili uz prijestolje ljubavi, a Rahela ih blago promatrala nastojei dokuiti tajne njihovih dua, stie al-Huri Iljas, seoski sveenik, i

obavijesti ejha Abasa da su preasni redovnici protjerali iz samostana jednog buntovnog i opakog mladia i da je taj bezbonik doao u selo prije dva tjedna. Sada boravi u kui Rahele, udovice Samana al-Ramija. Iljasu al-Huriju ne bi dovoljno samo priopiti tu vijest, ve dodade: - Sotona protjerana iz samostana nee se u ovom selu pretvoriti u anela, kao to smokva koju vlasnik polja posijee i baci u vatru nee dati novi plod, makar bila i na ognjitu. Dakle, ako hoemo da ovo selo ostane poteeno opakih boletina, trebamo protjerati mladia iz naih kua i s polja kao to su ga redovnici protjerali iz samostana. ejh Abas upita: - Kako zna da e mladi u ovome selu biti opaka boletina? Zar nije bolje da ostane kod nas i da postane uvar vinograda i pastir? Potrebni su nam radnici, pa ako nam je ve put doveo jednog snanog mladia, trebamo biti zadovoljni, a ne ga pustiti. Sveenik se nasmija podmuklo kao zmija, zatim ree mrsei gustu bradu:

- Da on valja za posao, ne bi mi rekao goni iz samostana, koji je sino bio kod mene, da je taj mladi pred redovnicima izgovarao bogohulne i buntovne rijei koje kazuju o njegovoj lakomislenosti i gluposti. Vie puta se drznuo i govorio im: Vratite polja, vinograde i svu imovinu siromanim iteljima ovoga sela, a vi se raziite na sve strane; to vam je bolje nego da se klanjate i molite. Goni mi takoer ree da ni teak ukor, bievanje, niti zatvorske tmine nisu mogli urazumiti toga nevjernika, ve su ak pothranjivali sotonu koji mu je duu zgrabio, kao to prljavtina u jamama uveava broj insekata. ejh Abas ustade i poput tigra koji malo uzmie prije napada uutje nakratko kripei zubima i bjesnei. Zatim se uputi prema velikoj prostoriji i pozva sluge. Dodoe tri sluge, stadoe pred njega oekujui da uju njegovu naredbu i on im se obrati: - U Rahelinoj kui je jedan mladi zlikovac u redovnikoj odjei. Idite odmah i dovedite mi ga svezanog. Ako vam se ta ena suprotstavi, uhapsite je i za pletenice izvucite na snijeg, jer tko zlikovcu pomae i sam je zlikovac! Sluge pognue glave, hitro izaoe i izvrie volju svoga gospodara, a ejh Abas i sveenik ostadoe razgovarati o tome to uiniti s protjeranim mladiem i

udovicom Rahelom.

VI
Dan je izmicao i sputala se no irei svoju sjenu meu straarama ogrnutim snijegom. Na tamnom i hladnom svodu zasjae zvijezde kao kada zasja nada u vjenost nakon nestajanja i smrti. Seljani zakraunae kapije i prozore. Upalie svjetiljke i posjedae grijui se uz ognjita koja nisu marila za none utvare to su hodale oko njihovih domova. Za to vrijeme su Rahela, Merjem i Halil sjedili za sofrom i veerali. Netko zalupa na vrata, zatim uoe sluge ejha Abasa. Rahela se preplaeno osvrnu, a Merjem uzdahnu sa strahom. Halil je bio miran, kao da je njegova velika dua predosjetila dolazak ovih ljudi. Jedan sluga prie, grubo poloi ruku na Halilovo rame i ree hrapavim glasom: - Jesi li ti mladi koji je protjeran iz samostana? - Ja sam. to hoete? - tiho odgovori Halil. - Hoemo da te svezanog odvedemo u kuu ejha

Abasa - ree ovjek. - Ako se bude opirao, izvui emo te na snijeg kao zaklano janje. Rahela ustade problijedjevi, elo joj se namrti i ona drhtavim glasom progovori: - Zbog kojeg grijeha ga vodite ejhu Abasu i zato ete ga vui svezanog? Moleivim tonom, obrati im se Merjem: - On je sam, a vas ste trojica. Kukaviki je da ga tako zlostavljate i kanjavate. - Zar u ovome selu ima neka ena koja e se suprotstaviti volji ejha Abasa? - povika sada sasvim srditi sluga i izvue vrsto ue u namjeri da svee Halilove ruke. Mladi ustade ne mijenjajui izraz lica, ak visoko uzdignute glave, nalik na toranj u oluji. Na usnama mu je bio tuan osmijeh: - Ja vas saalijevam, ljudi, jer ste mono a slijepo orue u rukama nejakog ovjeka koji vidi. On vama nepravdu nanosi i nejake podinjava vaim miicama. Vi ste robovi maloumnosti, a maloumnost je najcrnja i ona se najee predaje nepravinosti i grubosti. Juer sam i ja bio poput vas, a vi ete sutra postati kao ja. Sada je

meu nama velika i mrana provalija koja upija moj poziv i zaklanja vam moju istinu, tako da niti ujete niti vidite. Evo, sveite mi ruke i inite sa mnom to hoete. Oni sasluae Halilove rijei razrogaenih oiju, ukoeni, za trenutak oarani mladiem - kao da im je prijaznost njegova glasa paralizirala pokrete i prenula nebeske tenje u njihovim srcima. Meutim, oni se malo zatim trgnue, kao da je jeka Abasovog glasa odzvanjala im u uima i podsjeala ih na zadatak na koji ih je poslao. Prioe mladiu, svezae mu ruke i utke ga izvedoe osjeajui izvjesnu grinju savjesti. Za njim su ile Rahela i Merjem. Poput keri jeruzalemskih, ile su za Halilom prema kui ejha Abasa.

VII
Bez obzira jesu li znaajne ili beznaajne, vijesti se prenose brzinom misli meu iteljima malih sela, jer udaljenost od velikih skupova djeluje da potpuno i pomno prate to se dogaa u njihovom uskom okruenju. U zimskim danima, kada polja i vrtovi poivaju pod snjenim plahtama, kada se ivot zbija, preplaen i traei topline, oko ognjita, seljani osjeaju jo veu potrebu za vijestima da bi njima popunili prazne dane i

da bi, raspredajui ih, provodili hladne noi. Tako jedne noi ejhove sluge zgrabie Halila i vijest se pronese meu mjetanima poput zaraze. Radoznalost uzbudi seljane koji napustie kue i pohrlie sa svih strana, kao rasprena vojska. Mladi nije bio ni stigao do ejhove kue, a u tom prostranom zdanju ve su se okupili mukarci, ene i djeca. Radoznalo su istezali vratove da bace pogled na nevjernika protjeranog iz samostana, na udovicu Rahelu i njenu ker Merjem koje su doprinosile trovanju i paklenoj zarazi njihovog sela. ejh Abas je sjedio na visokoj stolici, pored njega je bio al-Huri Iljas, a seljani i sluge su stajali u iekivanju i netremice gledajui svezanog mladia to je stajao pred njima uzdignute glave nalik na goru meu breuljcima. Rahela i Merjem su stajale iza njega opsjednute strahom, a due im patile zbog ljutitih pogleda prisutnih. Ali - to moe uiniti strah osjeajima ene koja je ugledala istinu i pola za njom? to mogu postii otri pogledi u srcu djevojke koja je ula zov ljubavi pa se prenula? ejh Abas pogleda mladia i glasom nalik na buku valova upita: - Kako se zove, ovjee?

- Zovem se Halil - odgovori on. - Iz koje si obitelji i iz kojeg mjesta? - upita ejh. Halil se okrenu prema seljanima koji su ga promatrali s mrnjom i gaenjem: - Siromani i obespravljeni jadnici su moja obitelj i moje pleme. Ova prostrana zemlja je moj zaviaj. ejh Abas se podrugljivo nasmija: - Oni kojima pripada zahtijevaju da te protjeramo, a zemlja koju naziva domovinom odbija da bude njen stanovnik. - Neprosvijeeni narodi hapse svoje najuglednije sinove i izruuju ih monicima i silnicima. Zemlja ogrezla u ponienju progoni one koji je najvie vole i koji su joj najodaniji. Meutim, ostavlja li pravi sin svoju majku kada je bolesna; odmrzne li samilosni brat svoga unesreenog brata? Ovi jadnici koji su me danas tebi izruili svezanog jesu oni to zrnevlje svojih srca zasijavaju u tvojim poljima, prolijevaju krv svojih tijela pred tvojim nogama. Ova zemlja koja odbija da budem njen stanovnik jest zemlja koja ne otvara ralje da bi progutala despote i silnike.

ejh Abas se grohotom nasmija, kao da bi htio odvratnim smijehom uguiti mladiev duh i onemoguiti mu da dospije do dua priprostih slualaca. Zatim ree: - Zar ti nisi, bestidni mladiu, bio samostanski pastir? Zato si ostavio svoje stado i poao kao prognanik? Jesi li mislio da jedan mladi moe vie suosjeati s nevjernicima nego preasni redovnici? - Bio sam pastir, a ne mesar - odgovori Halil. - Vodio sam telad u zelene lugove i na obilnu ispau, a nikada je nisam vodio na gole vrleti. Odvodio sam je na pitke izvore, a drao je daleko od nezdravih movara. Uveer sam je vraao u obor, a nisam je ostavljao u dolini kao plijen vukovima i drugim zvijerima. Tako sam postupao sa stokom. Kada bi ti postupao kao ja s ovim jadnim stadom to sada stoji oko nas, ne bi bio u ovoj velikoj kuli, a oni gladni u mranim izbama. Kada bi bio milostiv prema estitim sinovima svoje zemlje kao to sam ja bio prema samostanskoj stoci, ne bi sada sjedio na ovoj svilenoj fotelji dok oni pred tobom stoje kao gole grane na buri. ejh Abas se nemirno pokrenu, na elu mu zasja kaplja

hladnog znoja i smijeh mu prijee u srdbu. Meutim, savlada se da ne bi pred svojim ljudima i podanicima pokazivao uznemirenost, zatim ree upirui rukom: - Nismo te doveli svezanog, nevjernie, da bismo sluali tvoje lupetanje, ve smo te doveli da bismo ti sudili kao opakom zlikovcu. Znaj da sada stoji pred gospodarem ovoga sela i predstavnikom volje emira Emina al-ihabijal, neka je Bog uz njega; da stoji pred al-Huri Iljasom, predstavnikom svete crkve u koju ne vjeruje. Brani se sada od optube, ili klekni molei za milost pred nama i pred ovim skupom koji uveseljava. Oprostit emo ti i dati da uva nau stoku, kao to si i u samostanu. (Emir Emin ihab je sin emira Beira Velikog, koji je upravljao Libanonom nakon svoga oca.) Mladi mirno odgovori:

- Prestupniku ne sude prestupnici, opaki zlikovac se ne brani pred grjenicima.

Nakon tih rijei, Halil se okrenu prema uskomeanom skupu u prostranoj dvorani i zvonkim glasom koji je odzvanjao poput srebrenih zvona ree:

- Brao, ovjek koga su vaa pokornost i poslunost uinile gospodarem vaih polja doveo me je svezanog da bi mi sudio pred vama u ovoj palai sagraenoj na ostacima vaih oeva i djedova. ovjek koga je vaa vjera uinila sveenikom u vaoj crkvi doao je da bi mene optuio, da bi pomogao da me kazne i ponize. Vi ste, pak, sa svih strana pojurili da biste me vidjeli kako patim i da biste uli kako za milost molim. Ostavili ste toplo ognjite da biste vidjeli svezanog i ponienog svoga sina i brata. Pohitali ste da biste vidjeli jednu rtvu u kandama zvijeri. Doli ste da biste vidjeli nevjernika kako stoji pred sucima. Ja sam taj prestupnik. Ja sam taj nevjernik protjeran iz samostana i kog je meava dovela u vae selo. Ja sam taj zlikovac, pa posluajte moj protest. Nemojte me saalijevati, ve budite pravedni, jer doputeno je saalijevati jadne prestupnike, a pravednost je jedino to trae nevini. Vas odabirem za svoje suce, jer je volja naroda i Boja volja. Zato - prenite svoja srca i dobro me posluajte, zatim mi presudite prema savjesti. Rekoe vam da sam opaki nevjernik, ali ne znate kakav je moj grijeh. Vidite da sam svezan kao ubojica, ali jo niste ull kakav je moj grijeh, jer istina o prestupnima i grijesima u ovoj zemlji je jo uvijek sakrivena maglom. to se tie kazne, ona se ljudima pojavljuje poput munje u nonoj tmini. Moj grijeh je, ljudi, u tome to sam shvatio vau

nesreu i osjetio teinu vaih okova. Moja greka je, ene, u tome to saalijevam vas i vau djecu koja vam iz grudi siu ivot pomijean s dahom smrti. Ja sam jedan od vas, ljudi. Moji oevi i djedovi ivjeli su u ovim dolinama koje vama snagu uzimaju i umrli su pod ovim jarmom koji je vae ije povio. Ja vjerujem u Boga koji uje bol vaih napaenih dua i vidi vaa uznemirena srca. Vjerujem u Knjigu koja ini vas i mene braom jednakim pred suncem. Vjerujem u uenja koja oslobaaju vas i mene robovanja ljudima i koja oslobaaju okova sve nas na zemlji, zaviaju Bojih poslanika. Bio sam pastir u samostanu. Moje samovanje s nijemom stokom u mirnoj stepi nije mi zatvorilo oi pred tekom tragedijom koju vi, mimo volje, predstavljate u poljima; ui mi nisu zaepljene za krik oaja to dopire iz straara. Shvatio sam da sam ja u samostanu i vi na poljima stado ovaca koje ide za prodrljivim vukom u njegovu jazbinu; zastao sam nasred puta i zavapio u pomo. Tada je vuk pojurio na me i zgrabio me otrim zubima, zatim me otjerao kako moj krik ne bi uznemirio stado koje bi se uzjogunilo i u strahu na sve strane razbjealo, te njega ostavilo samog i gladnog u nonoj tmini. Podnosio sam tamnovanje, glad i e radi prazne

istine koju sam vidio krvlju ispisanu na vaim licima; trpio sam kaznu, bievanje i ismijavanje jer sam vaim tihim uzdasima posudio vapijui i bolni krik unutar samostana. Meutim, nikada se nisam plaio, niti mi je sranost popustila, jer je va bolni vapaj slijedio moju duu i ulijevao mi snagu, omilio mi progonstvo, ponienje i smrt. Sada se pitate: Kada smo to obespravljeni zavapili i koji se to pojedinac od nas odvaio otvoriti usta? Ja vam odgovaram: Vae due obespravljene vape svakog dana, vaa srca neutjeno pomo trae svake noi, ali vi ne ujete ni svoje due ni svoja srca, jer samrtnik ne uje vlastiti hroptaj, ali ga uju oni to sjede pored njegove postelje; zaklana ptica skae nesvjesno i mimo svoje volje, ali su svjesni oni to je promatraju. Kada tijekom dana ne uzdahnu vae napaene due? Da li ujutro kada vas budi nagon za opstankom cijepajui vam veo sna na oima i odvodei vas kao roblje na polja? Da li u podne kada elite sjesti u sjenu drvea da biste izbjegli plamene suneve strelice, ali sjesti ne moete? Da li uveer kada se gladni vraate svojim kuama, ali ne nalazite nita osim suha kruha i ustajale vode? Da li nou kada umorni lijeete na kamene postelje i nemirno spavate, a im vam san sklopi oi, u snu ujete ejhov glas koji vam odzvanja u uima? U koje doba godine ne kukaju vaa nesretna

srca? Da li u proljee kada priroda odijeva novo ruho, a vi izlazite gledati njene dronjke? Da li ljeti kada skupljate sjetvu, ubirete plodove na gumnima i punite hambare vaih nepravednih gospodara, a zauzvrat dobijate samo slamu i travu? Da li ujesen kada berete plodove, cijedite grode, a od toga dobijate samo otpatke? Ili ujesen kada ubirete plodove i cijedite grode, a od toga dobijate samo ostatke? Ili zimi kada vas vrijeme optereuje, hladnoa i studen progone u kuerine zavijene snijegom, pa sjedite uz ognjita prestravljeno oslukujui bijes bure i nevremena? Takav je va ivot, bijednici. To je no koja vam je due natkrilila, nesretnici. To je vae ponienje i nevolja, jadnici. To je taj neprekidni i bolni krik koji sam uo kako dopire iz vaih srca, pa sam se trgnuo, pobunio protiv redovnika i odbio vjerovati u njihov nain ivota. Ostao sam usamljen i ugnjetavan radi vas i radi pravde. Uhapsili su me kao opasnog nevjernika i protjerali iz samostana, pa sam poao dijeliti vau nesreu i ivjeti uz vas, pomijeati svoje suze s vaima. Zato me svezanog izruie vaem monom neprijatelju koji grabi vaa dobra i ivi kao bogata od vae imovine, koji puni svoj veliki eludac vaim plodovima. Zar meu vama nema starijih ljudi koji znaju da zemlja koju obraujete a ije prinose ne uzimate pripada vama, da ju je prigrabio otac ejha Abasa od vaih oeva

u vrijeme kada se zakon ispisivao otricom maa? Zar niste uli da su redovnici podinili vae pretke, zagospodarili njihovim njivama i vinogradima u vrijeme kada su zapovijesti vjere ispisivane usnama sveenika? Zar ne znate da se predstavnici vjere i uglednici potpomau da bi vas podinili i ponizili, da bi vam krv prolili? Kojem mukarcu od vas sveenik nije povio vrat pred gospodarem polja? Na koju vau enu nije podviknuo gospodar polja i tjerao je da slua volju sveenika? uli ste ve da je Bog kazao prvom ovjeku: Znojem svoga ela jest e svoj kruh. Zato, onda, ejh Abas jede svoj kruh zaraen znojem vaih ela i vino pomijeano s vaim suzama? Je li Bog odlikovao toga ovjeka i uinio ga gospodarem jo dok je bio u majinoj utrobi? Ili se na vas Bog naljutio zbog nekog nepoznatog grijeha pa vas u ovaj ivot poslao da biste sakupljali plodove s polja, a jeli samo trnje, da biste gradili velelijepne dvorce a stanovali samo u tronim kuama? uli ste ve da je Isus Krist rekao svojim uenicima: Besplatno ste dobili, besplatno i dajte; ne prisvajajte srebro, zlato ni bakar u svojim mjestima. Koje onda propovijedi doputaju redovnicima i sveenicima da prodaju svoje molitve i utjehe za srebro i zlato? Vi se molite u nonoj tiini govorei: Daj nam, Gospode, kruh na svagdanji, a Gospod vam je darovao ovu

zemlju da vam daje sasvim dovoljno kruha. Je li on darovao predstavnike vladajuih krugova da vam kruh otimaju? Proklinjete Judu jer je za srebro i zlato izdao svoga gospodara, a zato onda blagosiljate one koji ga izdaju svakoga dana? Nesretni Juda se pokajao zbog svoga grijeha pa se objesio, a ovi drugi idu ispred vas uzdignutih glava i dugih mekih skuta, sa zlatnim ogrlicama i skupocjenim prstenjem. Uite djecu da vole Kristovom ljubavlju, a kako ih moete uiti da budu skrueni pred onima koji ga mrze, koji zavjere kuju protiv njegova uenja i zapisa? Znano vam je da su Isusovi izaslanici ubijeni i kamenovani da bi u vama oivjeli Duh Sveti, a je li vam znano da redovnici i sveenici ubijaju vae due da bi ivjeli uivajui u vaim dobrima, da bi uivali u zveckanju vaih okova? to vas tjera, jadnici, u ivot prepun ponienja i nitavnosti, te stalno kleite pred stranim idolom koga licemjerje i la podigoe na grobovima vaih predaka? Nad kojim to silnim blagom bdijete svojom skruenou da biste ga ostavili u naslijee svojim potomcima? Due su vam u aci sveenika, tijela su vam u kandama suca, srca su vam u tmini oaja i tuge. to vam onda u ivotu omoguuje da na to prstom upirete i kaete: Ovo je nae! Znate li, vi to se podinjavate, tko je sveenik pred kojim osjeate strahopotovanje i koga postavljate kao tutora nad najsvetijim tajnama svoje due? Posluajte me - objasnit u vam to osjeate,

a plaite se da to pokaete. To je vjerolomnik kojemu krani daju Sveto Pismo pretvarajui ga tako u mreu u koju hvata njihovu imovinu; licemjer kojemu vjernici oko vrata vjeaju lijepi kri, a on od njega pravi otru sablju i izdie je nad njihovim glavama; nasilnik kojemu nejaki predaju svoje vratove, a on na njih stavlja ulare i uzde, na njih stavlja elinu ruku i ne ostavlja ih dok se ne slome kao glinena posuda i u prah se ne pretvore. To je ljutiti vuk koji ulazi u obor tako da pastir misli da je janje dok ne zaspi spokojno, a im padne mrak skae na ovce i davi ih jednu po jednu. To je prodrljivac koji potuje trpezu vie i od samog oltara; pohlepnik koji e za dinarom otii i u demonsku peinu, sie krv ljudima kao to pustinjski pijesak upija kapi kie; krtica koji i vlastiti dah uva, a ne ali ono to njemu ne treba. To je lisac koji se provlai kroz pukotine na zidu, a izlazi samo kada kua padne; lopua kamena srca koji e iupati dinar i od udovica, a novi od siroeta. To je udno stvorenje koje ima orlovski kljun, tigrove kande, zube hijene i dodir zmije. Oduzmite mu Knjigu,

pocijepajte odjeu, poupajte bradu, radite s njim to god hoete, a onda mu stavite dinar na dlan - on e vam oprostiti i s ljubavlju se osmjehnuti; udarite ga po obrazu, pljunite u lice, iju mu zavrnite, zatim ga posadite za svoju trpezu i on e zaboraviti, klicati, pojas e odvezati da napuni eludac vaim jelom i piem; hulite ime njegovoga Boga, odbacite njegovu ideologiju, podsmjehujte se njegovom vjerovanju, zatim mu poaljite bokal vina ili koaru voa - on e vam oprostiti, opravdati vas pred Bogom i ljudima. On ugleda enu i okree glavu govorei glasno: Odlazi od mene, keri Babilona! Zatim tiho razmilja: Brak je bolji od potiskivanja strasti. Ugleda mladie i djevojke koji idu u povorci ljubavi, te podie pogled prema nebu i klie: Sve same gadosti! Sve je pokvareno pod kapom nebeskom! Zatim kriom uzdie: Neka propadnu zakoni, neka nestanu obiaji koji me udaljie od slasti ivota, koji me liie njegovih radosti. Obraa se ljudima citirajui: Ne okrivljujte da ne biste bili okrivljeni. Meutim, on surovo okrivljuje sve one to se podruguju njegovim porocima, due im otprema u pakao prije nego to ih smrt otrgne od ivota, obraa im se povremeno podiui pogled uvis dok njegova misao kao zmija gmie oko vaih depova, te vam dovikuje: Djeco moja i sinovi moji, a pri tome nema oinskih osjeanja, nema na usnama osmijeha za edo, niti dijete nosi na rukama.

Rei e vam odmahujui glavom s gnuanjem: Uzdignimo se iznad ovosvjetskih dobara jer nai ivoti nestaju poput magle; ako bolje pogledate, vidjet ete kako se vrsto dri za skute ivota, kako mu se hvata za vjee, alei za jueranjim danom, strahujui zbog brzog prolaska dananjeg dana, eljno oekujui dan sutranji. On trai od vas dobroinstvo, a bogatiji je nego vi. Ako mu pozitivno odgovorite, javno e vas blagosiljati, a ako odbijete tajno e vas prokleti. U hramu govori u ime siromaha i onih koji su u nudi, dok oko njegove kue vape gladni; pred njegovim oima pruaju ruke prosjaci, a on ne uje i ne vidi... Prodaje svoju molitvu, a tko ne kupi bit e nevjernik u Boga i Njegove poslanike, bit e lien raja i blagodati. To je stvorenje koje vas zastrauje, krani. To je taj redovnik koji vam krv sisa, bijednici. To je sveenik koji se desnom kria, a lijevom vas za srce uzima. To je biskup koga vi postavljate kao slugu, a on postaje gospodar; blagosiljate ga kao sveca, a on postaje sotona; veliate ga kao zastupnika, a on postaje kao teki jaram. To je sjena koja vam due prati od kada dou na ovaj svijet pa dok se ne vrate u vjenost. To je ovjek koji ove noi doe da mene optui i ocrni zato to se moj duh pobunio protiv neprijatelja Isusa Krista koji vas je volio i svojom braom nazivao, pa je zbog vas raspet bio...

Lice svezanog mladia se ozari, jer osjeti kako se bude due njegovih slualaca. On vidje djelovanje svojih rijei na licima ljudi koji su ga gledali, pa podie glas i nastavi: - uli ste, brao, da je emir Emin al-ihabi postavio ejha Abasa za gospodara ovog sela. Takoer ste uli da je vladar postavio emira da upravlja Libanonom. A jeste li uli ili vidjeli Silu koja je vladara uinila gospodarem ove carevine? Vi niste vidjeli tu Silu otjelovljenu, niti ste je uli da govori, ali osjeate da postoji duboko u vaim duama; pred njom se molei, klanjate se i dozivate je rijeima: Gospode na koji jesi na nebesima. Da, va Otac nebeski je taj koji postavlja careve i emire i On je svemogui. Meutim, vjerujete li da va Otac koji vas voli i pouava putevima Istine posredovanjem svojih poslanika eli da budete ugnjetavani i ponieni? Vjerujete li da Bog koji u oblacima alje kiu, iz sjemenja izvodi raslinje, iz cvjetova razvija plodove, da On eli da budete gladni i omalovaeni zato da bi jedan od vas postao napuhan i da bi uivao? Vjerujete li da Vjeni Duh, koji vam je darovao ljubav prema eni, ljubav prema djeci, samilost prema blinjem, postavlja vam surovog gospodara koji nad vama ini nasilje i pretvara vas u robove? Vjerujete li da Vjeni Zakoni koji vam ine dragom svjetlost ivota alju nekoga tko vam ini

dragom tamu smrti? Vjerujete li da je Priroda poslala odreene sile u vaa tijela da bi vas podinila nejakima? Vi ne vjerujete u te stvari, jer ako biste tako vjerovali, postali biste oni koji ne vjeruju u boansku istinu, koji ne vjeruju u Svjetlost Istine to sija svim ljudima. to vas, onda, tjera da pomaete zlikovcu protiv samih sebe? Zato se plaite volje Boga koji vas je slobodne poslao na ovaj svijet, a vi postajete robovi onima koji se bune protiv njegovih zakona? Kako ete podii pogled prema silnome Bogu i nazvati Ga Ocem, a zatim poviti vratove pred nejakim ovjekom koga zovete gospodarem? Kako mogu biti zadovoljna Boja djeca time da budu ljudski robovi? Zar vas Isus nije nazvao braom, a sada vas ejh Abas naziva slugama? Zar vas Isus nije uinio slobodnim ljudima Duha i Istine, a sada vas emir ini robovima nepravde i pokvarenosti? Zar vam Isus nije podigao glave prema nebesima, a vi ih ka zemlji sputate? Zar nije Isus ulio svjetlost u vaa srca, a vi ih uranjate u tamu? Bog je poslao vae due u ovaj ivot kao blistavu zraku koja raste uz spoznaju, postaje jo ljepi otkrivanjem tajni dana i noi, pa zato ga zasipate pepelom da bi se ugasio? Bog je vaim duama darovao krila da biste njima plovili prostranstvima ljubavi i slobode, a zato ih vi svojim rukama podvezujete i kao insekti po zemljinoj

kori gmiete? Bog je u vaa srca zasijao sjemenje sree, a zato ga vadite i na stijenu bacate da ga vrane pozoblju i raznesu vjetrovi? Bog vam je dao sinove i keri da biste ih uputili putem Istine, da biste im srca ispunili himnama Univerzumu, ostavili im radost ivljenja u dragocjeno naslijee, a zato ih vi ubijate i za sobom ostavljate kao pokojnike, kao tuince u vlastitome zaviaju, kao nesretnike pred samim suncem? Zar nije otac koji svog slobodnog sina ostavi kao roba nalik na oca od koga sin trai kruha, a on mu kamen daje? Zar niste vidjeli kako poljske ptice ue svoje ptie da lete, a zato vi svoju djecu uite da vuku okove i lance? Zar niste vidjeli kako poljsko cvijee sunevoj svjetlosti nudi svoje sjemenje, a zato vi svoju djecu predajete hladnoj tmini? Halil uutje za trenutak, kao da su njegove misli i osjeaji odve porasli, rairili se, toliko da se vie nisu mogli odjenuti rijeima, a zatim ree tiim glasom: - Rijei koje ste uli od mene ove noi jesu rijei zbog kojih su me redovnici protjerali; duh ije ste treperenje osjetili u svojim srcima jest duh koji me svezanog pred vas doveo.. Ako na me skoi gospodar vaih polja i sveenik vae crkve, i ako me ubiju, umrijet u sretan i radostan, jer time to sam pokazao istinu koju ugnjetai ne mogu uhapsiti kao stranog kriminalca izvrio sam volju svoga i vaeg Tvorca.

Halil je govorio zvonkim glasom i oaravajuim tonom koji je uzbuivao srca ljudi to su ga promatrali s uenjem nalik na uenje slijepca kada odjednom progleda. Taj ton je uzdrmao due ena koje su netremice gledale oima punim suza. ejh Abas i al-Huri drhtali su od bijesa i previjali se kao da lee na postelji od trnja. Oba su pokuavala prekinuti mladiev govor, ali nisu mogla, jer je on svjetini govorio uzvienom snagom koja je odlunou nalikovala na oluju, a njenou na lahor. Kada zavri govor, Halil odstupi malo i stade pored Rahele i Merjem. Tada zavlada duboka tiina, kao da je Duh to je leprao po cijeloj velikoj prostoriji usmjerio pogled seljana na neko daleko mjesto, kao da je oduzeo misao i volju ejhu i sveeniku koji su drhtali pred svojom uznemirenom savjeu. ejh Abas ustade, lice mu se natuti i problijedi, pa priguenim glasom podviknu na ljude to su stajali oko njega: - to je s vama, psi? Jesu li vam srca prepukla, ili vam se ivot u tijelima ugasio, pa niste u stanju rastrgnuti ovog nevjernika? Je li duh ovog sotone opsjeo vae due i svojom paklenskom arolijom svezao vam ruke pa mu nita ne moete?

Nakon tih rijei, ejh trgnu sablju pored sebe i nasrnu na svezanog mladia da ga udari njome, ali istupi jedan snaan mukarac i mirno mu se suprotstavi: - Stavi sablju u korice, gospodaru, jer e stradati onaj tko potegne sablju. ejh Abas zadrhta, sablja mu ispade iz ruke i on povika: - Zar se jadni sluga suprotstavlja svome gospodaru? - Pouzdani sluga - odgovori ovjek - ne sudjeluje sa svojim gospodarem u zlu i nasilju. Ovaj mladi nije govorio nita osim onog to je pravo; ovim ljudima je govorio samo istinu. Drugi mukarac istupi i ree: - Ovaj mladi nije rekao nita to bi zahtijevalo sudenje. Zato ga progonite? - Nije uinio svetogre, niti je bogohulio. Zato ga zovete nevjernikom? - upita jedna ena visokim tonom. Tada se i Rahela odvai, istupi i ree:

- Ovaj mladi govori naim jezikom i ali zbog nas. Tko njemu eli zlo, na je neprijatelj. ejh Abas zakripa zubima: - I ti se buni, posrnula udovice? Zar si zaboravila to se dogodilo tvome suprugu kada se pobunio protiv mene prije pet godina? Rahela duboko uzdahnu kada u ove rijei, pa zadrhta kao netko tko je upravo otkrio stranu tajnu. Zatim se okrenu prisutnima i povika iz sveg glasa: - Jeste li uli? Ubojica priznaje svoje zlodjelo u nastupu bijesa? Zar se ne sjeate moga supruga koga su nali mrtvog u polju? Uzalud ste traili ubojicu jer se nalazio skriven meu zidovima. Zar se ne sjeate da je moj suprug bio hrabar ovjek? Zar niste uli kako govori o porocima ejha Abasa, kritizira njegove postupke bunei se protiv njegove surovosti? Evo, nebo je otkrilo ubojicu vaeg susjeda i brata, i dovelo ga pred vas. Pogledajte ga i itajte zloin ispisan na njegovom blijedom licu. Pogledajte kako se uplaio. Vidite kako je lice pokrio rukama da vam ne bi u oi gledao. Pogledajte monog gospodara kako drhti kao

slomljena trska. Pogledajte monog silnika to drhti poput roba koji je pogrijeio. Bog vam je neoekivano otkrio tajne ovog ubojice kojega se vi plaite, otkrio vam je opaku duu koja je mene uinila udovicom, a moju ker siroetom. Rahela je vikala, njene rijei su kao gromovi udarale u glavu ejha Abasa, mukarci su galamili, a enska vika mu je u glavu udarala poput plamena. Sveenik ga uze za ruku i vrati na naslonja, zatim drhtavim glasom pozva sluge: - Zgrabite ovu enu koja naprasno optuuje vaeg gospodara i odvucite je s ovim mladim nevjernikom u mranu sobu. Tko vam se odupre, bit e suuesnik u zloinu, izopen iz svete crkve kao i njih dvoje. Sluge se ne pomaknue s mjesta. Nisu marili za sveenikova nareenja, ve ostadoe nepokretni, zagledani u svezanog Halila, te u Rahelu i Merjem koje su stajale s njegove lijeve i desne strane, kao krila koja je upravo otvorio da poleti i zaplovi put oblaka. Sveeniku je brada drhtala od gnjeva: - Zar ne vjerujete u milost svoga gospodara, neotesanci? Zar poriete njegovu dobrotu zbog jednog mladog prestupnika i razvratne laljive ene?

Najstariji sluga odgovori: - Sluili smo ejha Abasa za kruh i krov nad glavom, ali mu nikada nismo bili robovi. Sluga skinu ogrta i maramu s glave, poloi ih pred ejha i dodade: - Ne elim se odijevati ovom poniavajuom odjeom zato da bi mi dua patila u kui krvnika. Na isti nain postupie i ostale sluge, te se prikljuie svjetini s ozrajem slobode i izbavljenja na licima. Vidjevi to su uinili i osjeajui da njegova lana vlast nestaje, al-Huri Iljas izae iz kue proklinjui as kada je Halil doao u selo. Tada istupi jedan ovjek, odveza Halila, pogleda ejha Abasa klonulog na naslonjau i ree odrjeito: - Mladi koga si svezanog doveo da bi mu sudio kao prestupniku osvijetlio je naa mrana srca i usmjerio nam poglede ka putu istine i spoznaje; sirota udovica koju si nazvao razvratnom laljivicom otkrila nam je stranu tajnu prikrivanu pet godina. Mi smo pohitali u ovu kuu radi osude nevinoga i progona pravednoga. Sada kada smo progledali, kada nam je nebo otkrilo tvoj

strani zloin i tvoje surove nepravde ostavljamo te samog: neemo ti suditi, neemo te zaboraviti, neemo te aliti, ali emo te ostaviti i od neba traiti da s tobom uini prema svojoj volji. Mukarci i ene u velikoj odaji zaamorie. Netko ree: - Poimo s ovoga mjesta uprljanog grijesima i krenimo svojim kuama. Drugi povika: - Poimo za mladiem u Rahelinu kuu i posluajmo njenu utjenu priu! - Moramo raditi kako Halil hoe - glasno ree trei. On bolje od nas zna to nam treba. - Ako elimo pravdu i pravinost dodade netko poimo sutra emiru Eminu, upoznajmo ga s prestupima ejha Abasa i traimo da ga kazni. - Trebamo umilostiviti emira - ulo se s druge strane - i zamoliti ga da Halila postavi za svoga predstavnika u selu.

- Trebamo se biskupu aliti na al-Huri Iljasa - ree netko - jer je on sa ejhom sudjelovao u svim njegovim nedjelima. Dok su tako glasovi dopirali sa svih strana i kao otre strelice zabadale se u ejhove grudi, Halil podie ruku, uutka gomilu jednim pokretom i pozva ih: - Sluajte i gledajte, brao. Nemojte uriti. U ime svoje ljubavi vas molim da ne idete emiru: on nee biti praviniji prema vama nego ejh, jer zvijeri se meusobno ne ubijaju. Nemojte se aliti na sveenika njegovom starjeini, jer starjeina zna da se rui kua koja se dijeli na sastavne dijelove. Ne traite da budem guvernerov predstavnik u ovome selu, jer pouzdani sluga ne eli pomagati zlu gospodaru. Ako sam dostojan vae ljubavi i suosjeanja, pustite me da ivim meu vama; da sudjelujem u vaim ivotnim radostima i tugama; da dijelim s vama posao u polju i odmor u kuama, jer ako ne bih bio jedan od vas, bio bih kao oni licemjeri koji propovijedaju vrlinu, a ine samo zlo. A sada kada sam stavio sjekiru na stablo, ostavimo ejha Abasa da stoji na sudu svoje savjesti pred prijestoljem Boga ije sunce obasjava i dobre i zle. Nakon tih rijei, Halil izae, a za njim poe i masa,

kao da u njegovoj linosti ima nekakva snaga koja privlai poglede. ejh ostade sam kao srueni toranj, bolan kao pobijeeni vojskovoa. Kada narod stie u crkvu, mjesec je ve bio izaao iza horizonta i prosipao srebrenu svjetlost po nebu. Halil se okrenu, pogleda lica mukaraca i ena okrenutih prema njemu i dua mu se pokrenu, kao da je u tim sirotim seljanima pronaao simbol obespravljenih naroda, kao da je u tim straarama ogrnutim ledenim snijegom vidio simbol zemalja ogrezlih u ponienju i nesrei. Zastavi poput proroka koji oslukuje glas generacija, on promijeni izraz lica i irom otvori oi, kao da mu je dua upravo sagledala sve narode Istoka koji vuku okove ropstva kroz doline, pa podie obje ruke uvis i ree glasom koji je podsjeao na huku valova: - Iz ovih najdubljih dubina dozivamo te, o Slobodo, i posluaj nas. Iz ove tmine diemo svoje ruke prema tebi - pogledaj nas. Na ovome snijegu sjedimo pred tobom, smiluj nam se. Pred tvojim impozantnim prijestoljem stojimo sada nosei na tijelima odjeu svojih predaka uprskanu krvlju, svoje osjeaje zapraujemo zemljom s grobova pomijeanom s njihovim ostacima, nosimo sablje zarivane u njihova srca, podiemo koplja koja su im u grudi udarala, vuemo okove koji su njihove noge unitavali, isputamo krike koji su njihova grla ranjavali, vapimo vapajima koji su tminu njihovih tamnica

ispunjavali, molimo molitve koje su dopirale iz njihovih ranjenih srca, zato nas posluaj, o Slobodo! Od izvora Nila do ua Eufrata, do tebe dopiru vapaji dua zajedno s kricima bezdana; s krajeva Poluotoka do vrha Libanona k tebi se pruaju ruke drhtei u borbi sa smru; s obala Zaljeva do nakraj Sahare u tebe gledaju oi... Osvrni se, Slobodo, i pogledaj nas! U kutovima straara podignutih u siromatvu i bijedi pred tobom biju srca; u kuama zasjelim u tmini neznanja i tuposti tebi se predaju srca; u kutovima kua prekrivenih maglom nesree i despotizma k tebi streme due - zato nas, Slobodo, pogledaj i smiluj nam se. U kolama i bibliotekama s tobom tajno besjedi nesretna mladost; u crkvama i damijama k tebi tei naputena Knjiga; u sudnicama i parlamentima tvoju pomo trai zakon zaputeni. Saali se, Slobodo, i izbavi nas! Na naim tijesnim ulicama trgovac prodaje svoje vrijeme da bi zaradu predao lopuama sa Zapada, a ne onome tko je iskren prema njemu. Na naim neplodnim poljima seljak kopa zemlju noktima, sije sjeme svoga srca, natapa ga suzama, a ubire samo trnje, za razliku od onoga tko ga je pouio. Kroz nae suhe doline beduin ide gol, bos i gladan, za razliku od onoga tko ga saalijeva. Progovori, Slobodo, i poui nas!

Nae ovce pasu trnje i iblje umjesto cvjetova i trave, naa telad brsti granje umjesto sijena, nai konji jedu slamu umjesto zobi - pohitaj, Slobodo, i izbavi nas. Oduvijek nam nona tmina due natkriva - kada e svanuti zora? Iz tamnice u tamnicu tijela nam prelaze, generacije pored nas s podsmijehom prolaze - dokle emo podnositi podsmijeh generacija? Iz tekog jarma u jo tei jaram nae ije prelaze, a izdaleka nas drugi narodi gledaju smijui nam se - dokle emo sluiti za podsmijeh drugim narodima? Iz okova u okove nae noge prelaze, niti okovi nestaju niti mi izumiremo dokle emo ivjeti? Od egipatskog suanjstva k babilonskom ropstvu, k perzijskoj surovosti, k sluenju Grcima, k rimskoj despociji, k mongolskoj tiraniji, k europskoj pohlepi - kuda to idemo i kada emo najzad granicu prijei? Iz kandi faraonovih u ape Nabukodonosora, u kande Aleksandrove, pod maeve Heroda Velikog, u kande Neronove, pod zube avolove - u ije to ruke sada idemo, kada emo najzad do smrti dospjeti i od gluhoe nitavila se odmoriti? Snagom naih miica podigoe stube hramova i bogomolja u slavu svojih bogova, na naim pleima nosili su zemlju i kamenje da bi sazidali zidove i kule radi ojaanja vlastite zatite, snagom naih tijela

sagradie piramide da bi svoja vremena ovjekovjeili dokle emo graditi dvorce i zamkove a ivjeti u straarama i peinama, puniti ambare i riznice a jesti samo bijeli luk i splaine, tkati svilu i vunu a odijevati samo grubo sukno i dronjke? Pokvarenou i lukavstvom rastjerali su rod od roda, udaljili grupu od grupe, omrznuli pleme plemenu dokle emo se rasipati poput pepela u stranoj oluji, boriti se kao gladni mladi lavovi pored ovoga trupla? Da bi sauvali svoje tronove i srca svoja smirili, naoruali su Druze da se bore protiv Arapa, potakli iite na borbu protiv sunita, pokrenuli Kurde da kolju beduine, potakli muslimane na borbu protiv krana. Dokle e se brat boriti protiv brata na majinim grudima, dokle e susjed prijetiti susjedu, dokle e se na Boje oi udaljavati kri od polumjeseca? Posluaj nas, Slobodo! Osvrni se, majko svih ljudi, i pogledaj nas - mi nismo djeca neke od tvojih sulonica; progovori jezikom nekog od nas, jer jedna iskra pali suhu slamu; probudi lepetom svojih krila duu naeg ovjeka, jer i iz jednog oblaka munja sijeva i u trenu osvjetljava doline i vrhove planina; rastjeraj svojom snagom ove crne oblake i spusti se kao munja, kao katapult porui stupove prijestolja podignutih na kostima i lubanjama, koji su pozlaeni dadbinama i

porezima, ogrezli u krvi i suzama. Posluaj nas, Slobodo; smiluj nam se, majko Atene; izbavi nas, sestro Rima; oslobodi nas, prijateljice muza; pomozi nam, miljenice Muhameda; poui nas, nevjesto Kristova; ojaaj nam srca da bismo ivjeli ili osnai ruke naih neprijatelja da nestanemo, da ieznemo i poinemo! Halil je besjedio nebu dok su oi seljana netremice gledale u njega, osjeaji im se izlijevali zajedno s njegovim opojnim glasom, due im lebdjele s njegovim dahom, grudi im se nadimale s otkucajima njegovog srca - kao da je u tome asu bio njihov, kao to su dua i tijelo zajedno. Kada zavri besjedu, okrenu se prema prisutnima i mirno ree: - Skupismo se ove noi u kui ejha Abasa da bismo ugledali svjetlost danju; nepravde nas dovedoe u ovaj hladni prostor da bismo se razumjeli i jedni druge prigrlili, kao pilii pod krilima Vjenoga Duha. Neka sada svatko poe u postelju i spava oekujui susret sa svojim bratom ujutro. Nakon tih rijei, Halil poe za Rahelom i Merjem njihovoj kui. Narod se razie i svatko poe svome domu razmiljajui o onome to je uo i vidio, osjeajui u dui novi dodir ivota. Ne proe mnogo vremena, a svijee se pogasie u

izbama. Spokoj baci svoj plat na selo, snovi ponesoe due seljana ostavljajui duu ejha Abasa da bdije s nonim utvarama, drhtei pred vlastitim grijesima, patei u eljusti vlastitih nemira.

VIII
Tijekom dva mjeseca Halil je toio tajne svoga duha u srca seljana govorei im svakodnevno o njihovim pravima i obavezama, slikajui im ivot pohlepnih redovnika, ponavljajui prie o surovim sucima. Na taj nain je izmeu svojih i njihovih osjeaja inio vrstu sponu poput vjenih zakona koji nebeska tijela vezuju jedno za drugo. Oni su ga sluali s radou koja je sliila na radovanje ednih polja pljusku kie. Ponavljali su Halilove rijei u svojim sobama, beskrajno odani njegovim ciljevima, a ne marei za alHurija Iljasa koji im se poe ulagivati otkako je objelodanjen zloin njegovog saveznika ejha i prilazei im blago kao vosak, a ranije je bio vst kao mramor. ejha Abasa zadesi neka duevna bolest slina ludilu, tako da je besciljno etkao hodnicima u svojoj kui kao zatvoreni tigar. Dozivao je sluge iz sveg glasa, ali su mu odgovarali samo zidovi; vikao je traei pomo od svojih ljudi, ali mu nitko nije dolazio u pomo osim

sirote supruge koja je trpjela zbog njegove grube naravi isto koliko su seljani trpjeli njegovu nepravdu i tiraniju. Kada nastupie dani posta i nebo objavi pohod proljea, ejhovi dani se okonae kao zimske bure nakon bolne i strane agonije, on preminu, dua mu ode noena vlastitim djelima da bi se naga zaustavila pred onim Prijestoljem ije postojanje osjeamo, a ne vidimo ga. Razilazila su se miljenja seljana o uzroku njegove smrti. Jedni su govorili da je umro poremeen i poludio, drugi da mu je oaj ivot pomutio kada je izgubio vlast pa je izvrio samoubojstvo. ene koje su odlazile tjeiti njegovu suprugu priale su muevima da je umro od straha, jer mu se je privienje Sumana al-Ramija prikazivalo u odjei umrljanoj krvlju, te ga silom vuklo, u pono, na mjesto na kojemu je naen ubijen prije pet godina.

***
Proljetni dani objavie mjetanima toga sela tajne ljubavi izmeu Halilove due i due Merjemine, keri Raheline, ija su lica blistala od radosti, srca poigravala od miline. Seljani se vie nisu plaili odlaska mladia koji im uvede srca u ocean vei od njihovog okruenja. Radosno su govorili jedan drugome da e im Halil postati dragi susjed i omiljeni zet svakome od njih. Kada nastupi vrijeme etve, mjetani izaoe na polja i

sakupie plodove na gumnima. Ne bijae vie ejha Abasa da grabi etvu i nosi je u svoje ambare i riznice, ve je svaki seljak ubirao etvu s polja koje je sam zasijao i obraivao tako da se njihove straare napunie itom, zobi, vinom i uljem. Halil je dijelio s njima trud i radosti, pomagao im u skupljanju ita, cijeenju groa i ubiranju plodova. Od drugih se razlikovao samo svojom ljubavlju i pregalatvom. Od te godine do dananjih dana svaki seljak u tome selu s radou ubire plodove s polja koje je s mukom zasijao; veselo skuplja plodove u vrtovima koje je s naporom zaradio, tako da je zemlja prela u posjed onoga tko je obrauje. Sada, kada je minulo pola stoljea od ovog dogaaja i kada su Libanonci postali sasvim trezveni, putnik prolazi na svome putu kroz cedrovu umu, zaustavlja se razgledavajui ljepote toga sela to kao nevjesta sjedi na ivici doline i vidi kako su njene straare postale lijepe kue okruene plodnim poljima i zelenim vrtovima. Ako netko upita mjetane o dogaajima vezanim za ejha Abasa, odgovorit e mu pokazujui prema tronom kamenu i oronulim zidovima:

- To je dvorac ejha Abasa i to je njegova povijest. Ako, pak, netko upita za Halila, podii e ruku prema nebu i rei: - Tamo boravi na vrli Halil, a njegovu povijest zabiljeili su nai oevi svijetlim slovima na stranicama naih srca, i vrijeme ih nee izbrisati.