Konvent

Saidin Salkic
Konvent
 Saidin Salkic

What love
The Saturn
Has become
Underneath thi
Lonely cloud
What a laugh
What a temporary hystery
What love

Saidin Salkic
Dokaz postojanja ljubavi
Kratka priča ispred kafane
 Konvent

Bosa mjesecina. Rosa. Mokra ti kosa. Jezero pusto te zva I veceras. Kapi. Vrijeme. Koje vrijeme? Mlada si. Imas
senses mladeza na sebi. Krijes hi ispod podsuknji. Nisi stidna. Zelis ono sto zelis. Ne stidis se ljubavi. S tobom
mi se leti. Dok sam tu, u konventu. Naceta boca vina. Nakog. Ne pitaj nepotpune lirske slike. Napolju mecava
ljubavi. Miris I vrisak listova sto opadaju. Romantika vremena. Ludi trazi u nama. Linije. Vrijeme. Krugovi.

U konventu ceznja. Oci u duvare vire. Ljubav. Dje je? Sam lezim na ovoj prtini. Hladna je I vrela na tabanima.
Vunene carape. Natopljene. Snijeg proljetni se topi. A zima. Jos. Bijela. Ne zavijaju vukovi. Rastu gljive mescini.
A ne, to je poslije bilo. Kad se snijeg otopi. Naraste korito ispred jene stare bukve. Drveno ko I ona. I divise se
jeno drugom sto hiljada godina.Tuda navrati. Ono puno vode.Lisce na coskovima. Oni vlazni, crnji od oranja.
Sljiva iz sjecanja. Koraci niza snijeg. Mahala opada. Svi posjetioci sa tenom su otisli iz grada. Kojeg grada? Kojim
tenom? Ni o jednom ni o drugom mi se ne raspravlja.

Grad majmuna, medjeda, lijepih slijepih ljubavnika kohsmosa. Konvent, moja draga. O da nepocne rohmantika.
Voljel smo se. Disasmo skupa medj istim duvarima. Iz usti nam puhase dim.Boje. Koje boje? Refleksije. Miris
sobe. Nake gluhpe lijepe ploce. Prolazi vrijeme. Brojis ga sa svoje stijene. Mokra je, tabani, ko da se bojis ostrine.
Posjeces se. Noge su ti bijele. Koda si po svili hodala otkad se djene. U moru svile dubokom do koljena. Dotle
se vide. Bijele, sedefne.

Vrijeme je za sex. Znamo to haman ispod ovih zaklona. Onu ljubav s vrata. Iz haustora. Vrijeme je rakije I vina.
Znamo to. O tom sutimo. Zbog tog uzdisemo.

Ti uzdises. Nesretna si. Imas senses mladeza nedje na sebi. Krijes hi. Nejmas izbora nego da staris. Poce da
vehdis, nesta u tebi bez mahane. Ono sto se ne stidi da voli, sto leti, sto roni. Ono u tebi poce da vehne. Vrijeme,
vele. Ne pomaze, ti spaces. Isti stari jebeni vjetar. Isti stari miris carsije. Ljudi bez utvare. Ljudi, raja, odhukuje.
Svako je kome kazo sto je imo. Sad to tmurno cekanje, tjsenje.

Ritam nje je star kolko I ljubav za kafanama, za zenom, za duhanom, kiselim kupusom, mesom.

Roman, kae napisi roman. Boli te kurac. Zatvori se u vinjard. Sto buradi vina. Nake rakije, gluho bilo kohkaina.
Raja uzima, smrce, nesta usmrkuje. Zadimljena soba od dima. Po njem muhe lete, kaslju. Drze dijetu. Proljece
blista. Iste liske, travke I njihova djeca travarice, male glupe mornarice.

Kupimo mornaricu, provali ti uz dorucak. Ovi dorucci reko zblizuju ljude. Kupimo podmornicu. Plovimo. Ona ce
zamisljeno. Pusta zaljubljena zena razapeta na ekserima. Pop metafora za bol. Slijepa, beznacajna, smijesna. Ali
bol u tebi. Tinja naka gnjida.Nesto ti fail, znas, slutis kroz maglu koje nejma, ni muha kojih nejma, vidis, osjetis,
tinja.

Jos sam u konventu. Radnicka klasa, umire. Nista vise ne pomaze. Ni njihova djeca, ni njihove zene, I njihove
poznate preistrazene rupe. Usne neljubljene. Godinama. Dana jos ima na dlanovima. U njih glede. Na njima nake
prazne vene. Linije. U njih se uzdaju vele. A nicemu se vise ne nadaju. Nicemu.

Uspomene him navrnu iznenada. I meni, draga. Ko si? Znam I sastavljam te. Ali te nejma. A svuda si. Osim u
ovom jebenom konventu. Navale na mene. Hoce da mi kazu. Ja hi slusam. Placem, u konventu. Soba mi mirise
na duhan. Frisak, svijez duhan. Njim se pokrivam. U njemu spavam. Neko mi docera senses tovara. U sepetima.
Cistim plehli sepetima. Mirise. Dodjose. Sta to kaze mirise. Duhan. U njemu spavam. Topal je. Zidovi nisu
suplji. Radnicka klasa zna napraviti duvar. Naucili su. Taj zanat. Nebanalan, dobro. Neko cuci iza zida. Necu da
hi vrijedjam, ne zelim. Volim ih. Ali zid. Zid. Prazan, prav zid, napravise, obojise ga krupnom cetkom u bijelo, I
 Saidin Salkic

odose. Sa komadom savijesti. Vele rade. Sta je rad postao. Sta. Ne zalim se. kome? Jas am u konventu. Noge mi
u sedefu stoje. Vele, doci se sedam zena d ate vide. Tvoje bivse ljubavi. Izjasnisel se reko ko moje bivse ljubavi.
Ne, rekose. Sta serete reko onda. Otkud vam pravo. Imate pravo na subjektivizam. Cim ga stekoste. Da slijepo
serete. Nove mlade ciste ruke. Nedje u mraku. Nabasace na tu vasu jebenu citanku. U kojoj him vi pricate I
serete o vasim istinama. Hahahah. Zahakta se u konventu. Zidovi se zatresose. Poce sa njih da opadaju ljuske
boje. Radnicka klasa. Ne znaju ni duvar napraviti. A kome. Kako ce? Kad ceznu. Naucili su da ceznu. Coekova
ceznja moze biti delikatna k one sasivena svila. Mila.

Mogu da odem, otputujem gdje niko nikad ne bijese osim mene. Tamo, ja sam sebi mio. Tamo mi ne trebas.
Dodji. Dodji. Obuci haljinu. Budi zena. A lijepa si ko vila, mila. Gluposti. Samo blato I smrt I tvoji zuti zubi, sto
zute jos vise. Nejma price. Samo uzdasi. U konventu.

Te jeseni objesise senses lutaka na bukve ispred prozora. Bijhose him kose svakakije boja. Sve bijehose plasticne.
Ne vidjoh hi. Nasluti hi kroz duvar.

*
Jos sam u konventu. Liske opadaju. Oblaci cuce I mute. Neko hi naslika iznad mahale. Kroz nju prolazim. Prozori
otvoreni. I iz njih I u njih, proljece. Crvene koze bijelih zena, bijehose. Rumene. Ruke him mehke ko kreme.
Bijehose neklizave.tople, glatke. Skinuse mi pantole. O kake mehke ruke imase. Tako me njezno dirase. Dirase
me njezno, polahko se toplise. Postajase tople. Ja mescini postajah vreo. Odlucih da pisem, u konventu. Jebiga.
Donesose 100 buradi vina I tri bureta rakije. Jel’ dovoljno, vele? Dovoljno za sta, rekoh, a ne prica mi se. Ni sa
kim. Zato se u convent zatvori. Dovoljno za svasta, veli. Imas li cijevcicu reko. Ima kaze, donijecu preksutre.
Nemoj reko, otesacu ja jednu. Imas li kaze papira, mastila. Odjebi, rekoh, a ne prica mi se. Ode. Selam ti je, reko.
On se zahakta. Cuh iz hodnika viknu, volim te. Ja zaplakah, tad u konventu. Ljubav. Dje je. U prsima. Poce da se
haktim. Hakti se, I hakti, I slusah ljuske boje kako opadaju sa duvara. Tamo kroz njega, radnicka klasa lijezase
na jastuke. Valja ustajati sabahile, graditi nove. Narode, moj narode, sta rad postade?

U convent uskoro stize dvanes svilenih jastuka. Ovo je kaze za tebe. Sto cemi jastuci reko. Duhan imam. Ne
trebaju mi. Kurve zele da te posjete, rekose. Dosta reko price. Ja zaklopi vrata. Nikome ne otvori sedam sabaha.
U to vrijeme, ruke mi se znojise. Bijese vrijeme kraja krugova. Vrijeme pravih linija. Ljubavi, intenzija. Svega.
Sta ima vele? Svega reko. Svega osim starih sljiva I tresanja. Jos tesah onu cijevcicu. Zaokruzi je. Bijse drvena.
Trebase joj rupa. Ja jednu podebelu iglu zagrija na suncu. Probijase se kroz duvar. Bijese jesen. Ono pokuca
na vrata. Trebas li me veli. Ja zaklopi vrata. Znas reko odgovor na to pitanje. Ono s one strane vrata proveli,
znam, al hocu da pricam s tobom. Tad mu ja rekoh; volim te. Cuh ga kako place. Ostase mu cetiri suze izpred
vrata, bijehose vrele. Ja hi nasu u cvijevcicu. Procepise je. I poceh da pijem. Kroz cijevcicu. Pih senses dana.
Najprije, vino, I sjekoh ga rakijom. Bijese je manje. Popih jedno bure, kad se drugo ispod njega otvori. Nejma
kraja nicemu. Nicemu. Ako ga nejma. Tebi ga ima. Ubio te banalizam. Ono u tebi, bez mahane. Sa cim se rodi.
Izgubi.Cim se odluci da ne volis. Ope se zahakta. Tvoje jebeno pravo na subjektivizam. A ne vidis dalje od tog
duvara iza kojeg cucis. Cucis dugo, tako dugo da ti se prosra. A I Bijese vrijeme govana u ljudima. Cujem da
prodje dvanes sepeta vremena. Bijese to vrijeme govana. Navirase iz usta, kad god hi otvorise I padase na ulice
I beton pokraj puta. Niko hi ne ocisti, nit cisti. I pocese da smrde. Onda kise dodjose. Dodjose iz daljine. Umorne,
I samo hi poprskase. Neoprase. Zasmrdise zato valjda jos vise. I poce da raste trava. Iz betona. Betona sto ga
radise radnicka klasa, sa svojim komadima savijesti. Rade. Rade svojim korim rukama, po citav dan, od sabaha.
I utrljavase ga I gladise. I poce da raste I ostruga I trava iz njega. Bijese vrijeme post govana. I iz govana raste
ostruga. Raste I dodje I do konventa. Sasjece je munja. Trebal’ jos sta, veli. I njoj rekoh:volim te. I zahakta se.
hakti se pet noci I dana.

Zaboli me unutrica, od placa, smijeha I duhana. Bijese to cudno vrijeme u konventu. Duvari se pomijerase,
 Konvent

plesase jedan s drugim. Zlatne ruke radnicke klase. Onih sto svoju smrt pravdase svojom djecom. Bijese smijesno
vrijeme ispod neba. Svi filozofirase o zivotu, o vjerovanju. Svi sebi naku pricu sklepase. Ko su, sta su. Mrtvi, sto
rade za svoju djecu, da bi I ona umrla ubrzo nakon otkriva. I oni zeljese praviti bijele duvare. Prave, betonske
duvare. Rad to postade. Samo nek se radi nesto vazno. Neka se zidaju duvari, betonjare ulice. Razlog postojanja
svojeg sebi objasnise. Utvare. Mrtve, jebene utvare. Volim hi. I vidim u carsiji, kad iz konventa se izsunjam u
kafanu. Pozeli se coek kafanske rakije I sira. I cuce, drza se za sank. I laju, kad dovoljno popiju. Laju, I seru. I
pocinju da mi se zale. Zene hi vise njihove ne uzbudjuju. Ljubav postade stara ograda paucinasta. Nikad je vise
ne prekoracise. A srase. Srase kad kod stigose, drzeci se za krugle hastale, ovalne sankove. Njihove korele ruke.
Njihove neuoblicene usne, nekad davno rosom ljubljene kad kroza sumu zivi trcase. Bosi. Blatni opanci. A sad,
na sank se naslone, za krugli hastal drze, I seru, seru dok god se ne uplase da ne mogu ustati sutredan, obuci
svoja prljava, prasnjava, cista, prana radna odijela. U kojima zivise. U njima I umrijese. I nakon rada u kafanu
navracase. Tu srase. Srase. Ja slusah, dok se ne uplasih. A pjesnik sam kad me je strah, I kad nije. Priznam.
Haman nikad nije. Pribjegnem u convent. Tu sam I jutros. Magla napala. Dodje nakon svoje kcerke, izmaglice. U
njoj se gustoj valja od jutros. Nosi me. Rosa mi opra lice. Bijese jos haman lijepo. Najljepse.

Te puste jeseni, dok listovi vristase dok opadase, coek udje u legendu. Ja moradoh zapisati. Nista ne zapisivah
sto hiljada godina. Bahnu on u dzamiju vele, pjan. Na sedzdu stade. Viknu Alahu Ekber I pade. Pade na sedzdu,
onesvijesti se, pjan ko staro bure rakije. A I bijese star. Jednom mi uz pustu kahvu na sred ulice kojom kamijoni I
traktori zujase I pravise buku ko da pocinje rat sapnu da drugi ne cuju, kako sam pjesnik. Veliki I mlad. I danas,
sad u konventu kad ga se sjetim, toplina me obuzme. Lijep je. Ozdo iz kamenja Hercegovine. Imade susaru
ilegalnu negdje tamo u pustinji. Bez ulica I suma. I udje u legendu te jeseni, dok listovi vristase. Niko ne znade
sta him je. Ja sutih, nista nikome ne govori. Bijese vrijeme sutnje. Ja naslikah tu sliku ulaska u legendu, I smijah
se sam senses dana. Bijese vrijeme urnebesa u insana.
Kakvo ludo urnebesno vrijeme ispod oblaka. Zenski pusto, doduse. Niko mi haljine ne grli osim majke dok hi pra.
A ja sutih. I ne patih. Ne patih. Nego cekah neke druge svilene ruke da me grle, ko coeka, kakav postah. Mescini
u jednom sjevu munje. Bahnu sam sebi pred ogledalo. Saptase izmedju se, zene hanume po mahali kako sam
lijep, najljepsi. A sam hodih kroz mahale. Sam kad god stigoh. Ovo I jeste vrijeme legendi. Koje vrijeme?

Zamirisa crijep te puste jeseni. Mozda I bijese vrijeme zenidbe. Pomislih, sjetih se snage jedne zene I kako kad s
njom bijeh nejmadoh u grudma mescini voliko puste lirike. Nego bijeho coek u rudarama blatnim, radne rukavice
na rukama. Gradih mi se. Jeli vrijeme zenidbe. Mozda s njom sretan bih. Bih insan iz mahale. Sjetih se njene
snage, ko sljivovo korijenje. Vrijeme zenidbe.

A kahpitalizam I te jeseni nastavi da ubija svoje robove. Bez ljubavi. Oni mu robovase, za njega radise I sebi
smislom zivota taj rad opravdase I pricu mirne savijesti sklepase. A ubija hi kahpitalizam bez ljubavi. Bez ljubavi.
Robstvo se prosiri na bijele, zute I crne. Moji crveni izginuse. Izginuse goli sa perom u kosi I strijelom u rukama,
na svojim savanama. Izginuse. Evo hi u meni. Vriste, hakte se od srece. A ropstvo se nastavi. Postavise cvrste
betonske duvare od zeljeza I armature. Sami hi robovi napravise svojim vlasnicima. I sebi zivot opravdase, pricu
sklepase. Opravdase svoju utvaru I smrt svojom djecom, buducim robovima. Anyway. Cvrste duvare napravise.
Njih najcvrse, jer oni bijehose duvari kahpitalizma. Svojim vlasnicima tu svoju robovsku vrijednost dokazase.
Iza njih uspostavise nake pare kazu. Pravougalne komada papira pustog, starog prijatelja lazova I seratora sto
na njih svoje velike misli zapisivase. Njihovo pravo na subjektivizam, njihove slijepe misli velike. I tako putova
vrijeme. Duvare napravise tim svojim korim lijepim rukama sto snjima umirase. Iza njih znaci stavise pare.
Pravougalne papirice. I djelise hi svojim robovima, njihovi vlasnici. Dadose him pare da I svoje licne duvare
izgrade. Potpisase ugovore, ope na listima papira, uslove patnje I robstva, I zatvorise hi. Zauvijek. Oni tu svoju
smrt opravdase svojom djecom. Buducim robovima. Sklepase sebi pricu, zasto I kako. I pocese o tome srati gdje
god stigose. U kafani cesto, kad god mogase, kad god stigose.

*
U convent uskoro navratise kurve. Sve jedna iza druge. Vele sedam njih pred vratima ceka da otvoris. Cekace veli
 Saidin Salkic

dovijeka. Sto ce mi reko. Zele da te miluju vele. Ma pusti. Ne prica mi se, usutih. Oni ne usutise. Pocese da mi
pricaju prljave sex price. Manijace. Imas li reko svrdo. Ima vele. Gurnuse ispod vrata. Ja popi rakije I provrti rupu
u vrata. Tu vam reko lezi nada. One se zahaktase. Bijese him lijep hakat. Lijep, zenski. Mnoge samoce patnika u
njima nestadose. Jer I nepostojase prije. Taj patnicki vap za necim takim. Ja se zahakta. Hakti se I hakti. I ope
slusah kore boje kako opadaju. One provirivase. Tu rupu na vratima gladise. Fino je I njezno uoblicise. Ne bijese
nista ostro na njoj, ni pod mikroskopom. Cuh hi kako disu I cekaju. Ja nastavih da piujem rakiju. Bijese topla,
topla ko zeljena mlada. Vrelina me pocinja da obuzme. Sidje u gace. Eh reko, kako je lijepo ovo pisanje. Ovo
vrijeme u konventu, iza kljuca s ove strane. Sapnu I zahvali se radnickoj klasi za duvare. U konventu. Vrelina.
Bijehose sati vrle vreline. Ja skidoh gace, rupa bijese lijepa, udobna. Vrata tanka. Hvala radnicka klasa. Neko
sapnu, zamisli ovu sto te s ove strane ceka. Ne bijese vrijeme za zamisljanje. Ja osijetih rupu, osijetih I onu
drugu iza nje. Bijese topla, vlazna. Lijepa extaza. Ona s druge strane poce da miluje vrata. Ponos radnicke klase.
I ona bijahose glatka. Oh, ona hi gladise. Glas joj bijese kurvanski. Pun slijepih lazi, monologa. Drazi. Cuh je kako
place. Nadji me kaze, kad budu cvale livade.

Kad presta vriska opalog lista, poce kikot pupova. Oktobar vele. Proljece. Neko sapuce. Ljudi, njihova mlohava
imena. Mjeseci, godine, dani. Imena. Slijepe lazi. Ja se ope zahakta. Bijese vrijeme smijeha I smijanja. Padase
boje sa zidova. Opadase bijele ljuske I iza sebe ostavljase ope slojeve bijele. Sunce se zahuka malo vise, cuh ga
kako uzdise. Sta ti je reko? Ma nista, kaze. Sta je reko. Eto veli, kolko dugo grijem iste slijepe majmune. Izadji,
da te pomilujem. Izadjoh jai z konventa, izsunja se, zbog ljubavi. I stvarno, kakav zivot I jeste, go I bos, bez lazi,
pomilova me po licu. Bijese njezno, proljetno, zeleno sunce. Fala ti reko. Volim te. Ono ope zaplaka. Padose mu
cetiri suze. Eto ti veli. Kupi sebi jos rakije. Ne treba velih ja. Rakija je dzabe. Ono se zahakta, tada. Pade u njega
jos dvanes suza. Smijeha. Bijehose mlake, radnicke, dovijeka.

Furam svoju furku, u ovom tamnom, zelenom, gustom buku. I ne ceznem. Odmaram se od ceznje. Komsijska
koza, lice, vehne.

U konvenctu bijese tijesno tih dana. Mecava. Tama. Zvonjave noga I cipila zena raznije vremena sto silaze u
carsiju, u snijeg na klizav kamen. Zamrznute liske ko korice pucketaju s njima. Naka slika.

Bruja, graja. Prodaje se rasad. Dijeli. Ljudima ruke od korijenja I crne plodne zemlje. Tijesto.

Zene. Vrele noge vele. Zajapureniu obrazi. Usne trudne.

Ljub. Sevap. Ceznja. Koracas. Kome? Kome ti se ide? Svima. Sve je to jena cudna ljubavna guta. Ocima ti se
koluta. Svrbe te kapci. Ne spava ima evo petnes dana. Poghglavlja Rohmana.

U konventu samo rakija. Rituali ptica I bubica na zicama izmedju stuba. Ispod njih bruja. Narod nekud poso.
Nekud putuje. Kad bolje razmisli, ne zna dje ce. Zato I ne razmislja. Sta ce razmisljati. Se zna. A slijep je. Uzdise,
dise, hakti se. Smije.

Price iz birtije. Sjedi. Kae neki dan ufati ovna za muda. Bijehose nabrekla, trudna. Topla vuna. (Niko se ne
zahakta) Pi se rakija. Jede suha govedina. Neko I sira I maslina. (Punjeni) kiseli paprika, kisela kupusa. Suhi
sljiva, oraha. Lijepih toplih njiva, kajmaka, pekmeza. Bijela hljeba. Mesa.

Po travi trcasmo bosi, po rosi.

 Konvent

Bijese I mjesecina I oni buba sto svjetle po noci. Ganjasmo hi po svijezu oranju. Ono pod nama skaka, bijese I
tanka vitka trava. Noci, graja. Hakat. Hakat.

*
U konventu, tople vrele strijele bose ljude u grudi. Vrele, tople strijele. Nikad ko tako vele. Vrele tople strijele u
grudi. U prsa. Izmaglica ljubavi iz njedara tinja. Dimi se. Cuse se uzdasi. Bijese I tuzno vrijeme za zene. Patnje,
planova, strahova, bijega za duvare. Gledanja kroz rupe na duvare.

Miris jene brvnare. U njoj lezimo goli. Gledamo u plafon. Nismo gladni. Imal ljubavi.
Iza brvnare suho lisce, vjetar ga nosa, ono svira. Lisce, krosnje, mosnje, nebeske baklje.

Bijese vrijeme vatre u konventu. Navalise kurve I postajase patnice cedne. Bijese vrijeme ljubavi, ostvarene
zudnje. One koju ne znade da imade. Otkri ti se sreca, ti u nju skoci gola, bosa. Sad truhni. Na usnama ti bijese
naka rosa, miris I kosa. Bijese vrijeme lutnje, sutnje. Pusi se duhan, jede se, pi se. Bijese vrijeme pijanke. Svuda
nake igranke, u grudma u glavi, u ljudima, na livadi, pod krovovima, strehama.
Bijese vrijeme utovljene gladi.

Onda se u te usunjase naki jadi. Posta pusto ostrvo. Zatinja cemer, spopade nemir. Ti izleti. I plesa u kafani
senses hefti I sedmica. Ne moze uspavati zjenica. Ne napi se a pi eto petnes dana, plesa u magli. Ljubav ti se
zgadi, plesa u vatri. U tebi nista sem nake gladi.
Htjede da zadovoljis njedra. Shvati. Nejma vremena za tvoje djetinje lazi. Vrijeme ljubavnih sadnji. Vrijeme koza
sto se diraju u noci, topli svilen kreveta. Vlazni usana. Strasti.

A bijese vrijeme boli. U konventu duvari goli. Jesen posta zima obojena jeseni. Snijeg ne navali. Bijese juni.
Majica od vuni.

*
A u mahali bijese vrijeme svadji. Svako se svakome zgadi. Ne mogase vise da izdrze. Izidjose na verande,
proturise glave kroz drven prozore. Vikase na komsija, ljubavnike svoje. Zalise se na hladne ljubavnicke ruke,
na svoje suhe suze. Svako se na nesto zali. I stajase danima I nocima goli I svadjase se. Svako sa svakim. Ko
skim stize, svadja se. Zalise se na hiljade stvari. Svako imade na nesta da se zali. I tako danima, bruja mahala,
ko kroz zicu struja, od svadji.

Shvatise, ucini him se, da ne postaju mladji. Usutise se, uplasise, umorise, pozeljese da sjedu, da jedu, da spiju.
I zaspase mlogi. Cu him se hrkat od brda do brda. Od planine do planine. Svako spava I hrka heftama, sedmicama.
Neko I mjesec dana.

Jena pijanka osta budna u kafani I pise u tihli mahali dok him se ne zgadi. I oni krenuse nekud kuci. Pored prazni
verandi, izloga. Kroz hrkat dog svijeta sto hrka.

Kad se probudise, vidjose da neko odio zgrade, izlijecio jade, odnio nedje betonjare ulice, podmladio him lice,
nabio cizne skitnice, nacrto putovanja skice
I stvarno, kud god idose, o tom snu kojeg se ne sjecase, srase, pricase.

U konventu, bijese lijepo cudno vrijeme. Svuda tople mokre stijene, bosi tabani. Oko stijena lijeske, zbunovi,
izmedj stijena bukovi, zeleni gusti bukovi. Puni vode I sjajnih plasticnih sablji. Kakve velike gute ljubavi.

*
 Saidin Salkic

Prozor zamagli. Snijeg napade na planini. Zima. Snijeg udari. Komsije se popese na krovove da zakrpe rupe.
Popadase. Klizavi opanci. I svako se u svoj duvar zatvori. Zaledise mlogi bunari, blato na rudari. Poce leden kisa
vrela na led da pada. Raja se poskida gola u mahali I trca gori-doli. Bijese vrijeme plesa, urnebesa. Smijesa
nakog bola I ljubavi. Mlogi se kaze ozenise te kise. Mrav mrava u kladi. Mloge kone oskrinuse pendzere, zeljese,
bijehose horne da vole. Samo za to vremena imase. Vrijeme vrele kise. Zamirisa mahala, narod vazda istusiran,
go, mirisan. Uskoro pocese da prodaju kisobrane neki jebeni suhi trgovci. Niko hi ne kupi senses mjeseci. Svi
trcase goli gori-doli. Haktase se, smijase, pise vrele kise.Onda him dosadi. Pola mahale se negdi odseli, pola
poce da prave kisobrane. Al niko hi init kupova, nit nosa. Ti cesto bijese bosa tih dana. Vrela tama pod nogama.
Mrak. Mahala puna jama. Ti u jenu ugazi. Ona bljucnu. Bijese kisa prestala iznenada. Bol, nada se ostvari. Pozeli
se narod snijega. On napada do po brijega. Svako izvuce svoje kljuse iz stale, iz garaze I pocese da krce. Nekud
bi ko veli isli, putovali.

*
Jabuke narastose goleme te berbe, ljudi hi valjase kuci sa pijace. U naku gumu hi smijestase I valjase. Jedva u
frizder ugurase I jedose. Neko pravi slatko, neko nako biberli slatko. Bijese poljuto, ostro slatko. Vidjose I kruske
da mogu I one I narastose vise. Njih cerase na spiditerima. Ne mogase hi pravo valjati. ‘U krug se valjaju kriske’
U novinama naslov se pojavi.

A bijese smijesno to vrijeme. Mlogi kruske balansirase. Sise him drvene haljine. Vezase teg za tanji dio, valjase
hi tako. Dok neko ne iskruzi krusku u spuzvi, knap za u kacu ucvrstiti. I od tad valjase kruske tako, u kacama,
buradima. Njih ope oblozise u gumu da se ne ljuste. I valjase tako gori-doli. Ko I uvijek, goli u boli.

A jeno vrijeme bijese vrijeme gline. Kasnih, tihih noci kroz kristal I snijeg, kuci.

Posta jasno u konventu da su najljespsi oni pijani parovi sto zajedno povracaju u mahali I jedno drugo drze za
kapute da ne padnu. Pod tabanima him blatni snjezni jadi. Ritam pjanih koraka sto putuju. Muzika, sklika, vrisak
vjecnih patnika. Tih suhih majmuna u mahali. Onih pustih ljudi sto nikad nista nejmase. Nit lica, nit svilen ruku,
nit oval guzica. Oni bijehose zrtve impozicija. Majmunskih definicija, probe ljudske robe ko kompira na na ceradi.
Sa kamiona dajca. A mladi. Suhih lica, puni bijela praha I pepela. I oni cesto zeljese da pricaju. Seru narodu o
veselju, o rakiji I o utovljavanju gladi. Pecenje, janjetina, volovska muda. Nikad nejmase nit strasti, ni tahlenta
ni gruda. Nikad nista ne znase, osim sto him rekose. Za njiha znanje bijese u biblioteci. I pricaj, reci sta procitas
svojoj djeci. Recenice. I srase I oni. I oni hi sastavljase. Recenice I misli. Imase I oni svoje stavove. Majmuni.

I kud god tako hodi, narod se skuplja. Neko sjedi, neko plesa, neko devera I kontaplira svoje velike misli o novin
naslovima, jos jednu noc u sutra. Neko opet plesa strasnije, jasnije, neki se skidase goli I gurase pivske flase
u svoje cupave guzice, pisase u kavonoze na igranci I pise tu svoju pisacu. Zvase je lijekom I drugijem nudise.
Bijese vrijeme suse. U ljudima, nake kuke, motike, nikad him nedase da se smiju. Oni nesretni okoreli majmuni
prilazise I pitase o mojoj nesreci I patnji. Brinuse se kako ja. Sta je> ja se zahakta. Moram ti reci, hanumo, hakti
se petnes dana. I evo dan danas se haktim. U konventu. Opadaju ljuske boje. Nista novo ne otkrivaju, samo jos
bijele, jos bijele, bijele boje.
 Konvent

A nesto prije toga napisa jenu ljubavnu. Kaze

Ma narod je ko coek,
iz njega samo, pisaca
I sperma
I govna
I ljubav
Dok ga ima

u suton obojenih izmaglica jena zena se pojavi na ples. Bjese joj haljina najljepsa pustinja. Nakih malih crvenih
prasina. Bijese u njoj grumena, mehkih malih busena.

Usne vitke sljive. Da coek nesto lijepo ljubi. Usne lijepe, nake uvijene. U sve njih coek se zaljubi. Ne zna do kad.
Dok ljubav traje. Zauvijel. Duzina ljubavi, irelevanta njegovom postojanja. Dokaz postojanja ljubavi. Eto imena
romana reko. U konventu, pustinja. U basti, ko uvijek u basti. Ljubav. Miris pusta crna uzdaha I buducih prasina.
Naroda. Vjetar. Pusta lirika. Mehtafizika. Miris rusvaja. Coekov bun, I ceznje. Uplasene zeljne, stidne drhtave
kugle. Pare. Imaju svoje neznane jade. I moci. Moci shvacene mogucnosti ljubavi. Necega. Nesvacenoga. Nejma
dusmana, naroede moj. Svi vas vole. Mene. Najvise. Miris gole koze. Svilen gole koze. Jel nije u tome rijesenje
jene samoce. Price, mokre ulice. Najlakse je nekako coeku voljeti iz daljine. Kad vrijeme prodje. sjediti na travli
mokru brdu I voljeti. Rosa. Noga bosa. U njoj. Nije hladna topli se za tebe sama. Voli te. Your breath in it is rain.
Postojanje ljubavi
 Saidin Salkic

Saidin Salkic
Konvent