Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

DISKUSIJA MORANA A L E (Zagreb Filozofski fakultet)

S RUBOVA
PROUAVANJE (mALE NACIONALNE) KNJIEVNOsTI U DOBA TEHNOBIROKRATsKE DOmINACIJE1*
UDK Po jezinoj omeenosti i simbolikoj moi marginalne knjievne kulture kao to je hrvatska razvile su osobitu obrambenu retoriku zakinutosti: za svoje nepoznate i nepriznate vrijednosti sklone su graditi zatitne kriterije, koje opravdavaju svojom iskljuenou iz povlatenih kulturnih polja i potrebom da se suprotstave simbolikome nasilju, jer ih ono navodi da biraju izmeu dviju mogunosti: ili da priznaju epigonski poloaj prema stranim uzorima, ili da se ukopavaju oko uvijek krhkih mitova o svojoj izvornosti. Neizvjesna perspektiva njihove neravnopravne borbe za preureenje europskoga kanona, meutim, namee pomisao o analogiji slabosti i rubnosti izmeu odnosa malih nacionalnih kultura i pripadnih kolektivnih identiteta prema europskoj matici, odnosa izmeu knjievnih i estetskih tvorevina prema ostalim drutvenim praksama i, naposljetku, odnosa humanistikih znanosti, a napose studija knjievnosti, prema dominantnoj neoliberalistikoj predodbi o unosnijim, isplativijim i ukratko korisnijim i vanijim znanstvenim disciplinama. Naime, svaka od tih triju skupina odnosa poiva na asimetrinoj binarnoj opreci izmeu kanonskog i minornog, uspjenosti i podbaaja, institucionaliziranog i potisnutog. lanak se bavi pitanjem moe li se komparativno istraivanje nacionalne knjievnosti, pa i knjievnih pojava uope, plodnije utemeljiti upravo na prouavanju naoko slabih aspekata svojega predmeta, odustajui od raznovrsnih programa zbijanja redova, a usredotoujui se na performativni potencijal pojedinih knjievnih tekstova odnosno opusa.

183

Pitanje o tome kako se (i zato, po kojoj dunosti i s kojim pravom, u korist ega i koga, na temelju ijih ovlasti i ije nasuno nune materijalne potpore) malom, u konkretnome sluaju hrvatskom, knjievnou profesionalno baviti
Tekst sam izloila na skupu Svetovni literarni sistem in zgodovina slovenskega slovstva ZRC SAZU, Ljubljana, 5. svibnja 2011, a 2012. e biti objavljen na slovenskome jeziku u zborniku Svetovne knjievnosti in obrobja (biblioteka Studia litteraria), koji je uredio Marko Juvan.
1

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

184

danas danas, u, da se iz druge ruke posluimo rijeima Raymonda Williamsa, novoj civilizacijskoj fazi (Guillory 1993: 263), fazi bijega kulturnoga kapitala (46) iz humanistikih znanosti, a posebice iz institucionaliziranoga prouavanja knjievnosti, pod pritiskom tehnobirokratske dominacije (256), ujedno i fazi politikih, gospodarskih, komunikacijskih, pravnih i kulturnih integracija koja se obino naziva globalizacijom postavlja se s rubova u nekoliko smislova. Rubovi ili granice o kojima je rije, kao i refleksija o njima, podjednako se i to ne samo danas tiu ne samo predmeta prouavanja (knjievnosti, umjetnosti, estetskog stvaranja) i disciplinarne institucije u okviru koje se to prouavanje tradicionalno odvija (znanosti o knjievnosti, uklopljene u humanistiku, uklopljenu u sveuilite), nego i, u ne tako metaforinu smislu, nacionalne drave kao politike, pravne i kulturne injenice koja, i sama uklopljena u projekt internacionalistike integracije, uokviruje pojmove nacionalne knjievnosti i njezina prouavanja. Stoga spomenute meusobno umetnute pojave pred dotino pitanje koje se naoko, prema predaji Kritike rasudne moi, odnosi na nesvrhovito svrhovitu stvaralaku igru, ljudsku djelatnost navodno imunu na upotrebnu i razmjensku vrijednost, ali koje je upravo zato i tehniko, politiko, ekonomsko pitanje, pitanje dvosmislene ekonomimeze (Derrida 1981) postavljaju homologan problem odreenja svoje opstojnosti (identiteta) naprama onome to lei s druge strane samoodredbenoga ruba, kao i problem legitimacije svojega zahtjeva za samobitnou (autonomijom ili suverenitetom) u odnosu prema okruju. Rub i ono to obrubljuje, ili granica i ono to razgraniuje, naime, podlijeu logici koju Derrida, posuujui Kantov izraz za okvir umjetnikoga djela (ergon), naziva strukturom parergona (Derrida 1981: 2; 1978: 19168):2 rub koji ocrtava unutranjost polja doima se kao njezin dodatak, kao neto to nije dio nutrine, ali istodobno ne pripada ni onome to je izvanjsko obrubljenoj cjelini; parergon je oblik kojemu je tradicionalno odreenje da se ne izdvaja nego nestaje, uranja, brie se, stapa se u trenutku kad razvija svoju najveu energiju (Derrida 1978: 7173). Unato neuoljivosti i nepripadnosti, energija ruba nevidljive diobene crte koja nutrinu tvori suprotstavljajui je svemu to ostavlja izvan nje te istim potezom ucrtavajui njezin unutarnji manjak; koja instituciju uspostavlja ukljuujui elemente njezina i iskljuujui elemente tuih djelokruga ujedno i samu nutrinu diobeno organizira po strukturalnome naelu dvostrukog biljega ili dvostruke oznake (Derrida 1972: 10), para oznaka od kojih jedna
2 Derridinu raspravu o parergonalnoj strukturi u vezu s pitanjem okvira i presizanja u odreenju profesionalnih i institucionalnih polja dovodi Weber (1987: 19).

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

opreku unutranje/vanjsko dri na okupu, a druga prvu oznaku ponavlja preinaujui je3 te dotinu opreku razgrauje uvlaei u nutrinu ono to joj je deklarativno strano i irei njezina svojstva na druga, vanjska podruja: Institucijom hara sablast onoga to je, da bi izvela tu konverziju [izvanjskoga drugoga u vlastitu disciplinarno ustrojenu reprezentaciju], morala odstraniti ili demonizirati (Young 1996: 14). Utoliko lanana dioba knjievnosti (Kamuf 1997: 1011 i passim) i sudbinsko i dvosmisleno nasljee to ga je modernome prouavanju knjievnosti namrla Kantova postavka o nadmonoj spoznajnoj vrijednosti estetskog suda koja se ipak ne moe pretoiti u formalizirano znanje (S. Weber 1987: 141) ponavlja aporetini projekt humanistike da priopuje pojedinano (144), nasuprot openitoj valjanosti spoznaja tehnikih i prirodnih znanosti, kao to humanistika pak ponavlja ambivalentnu gestu kojom se sveuilite izdvaja iz okolne drutvene zbilje kojoj pripada, oslanjajui se i dan-danas na dvojbeno djelatnu i dvojbeno provedivu odredbu (hrvatskoga Ustava) o zajamenoj autonomiji. Diobeni uinak rubova, dakle, svaku od triju spomenutih institucija dvostruko obiljeava kao sferu djelovanja koja je, s jedne strane, zasebna, opremljena nedodirljivim mehanizmima samoovjere i ovlatena na stanovitu prosudbenu nadmo u odnosu prema onome to iz nje iskljuuju njezina simbolika parerga, a koja, s druge strane, i sam zahtjev za tom svojom zasebnou temelji na vlastitoj umetnutosti u okvire drutvenog ustroja kojemu duguje svoje postojanje, pa stoga o njemu neminovno i ovisi. No kako je bitno svojstvo ruba da se brie, uranja, nestaje, unato problematinoj naravi predodbe o samodostatnosti djelokruga knjievnosti odnosno umjetnosti (te implicitno i znanosti o knjievnosti, humanistike i sveuilita), ta podjela rada ostaje neosporiva. ak i pisci o umjetnosti koji misle da umjetnost treba razumijevati kao institucionalnu pojavu [...] smatraju da su jezik umjetnosti, umjetnike prakse, autonomne prakse [...] (Bernstein 1992: 6). Prema Derridinu projektu nove humanistike u sklopu suvereno autonomnog, bezuvjetno slobodnog sveuilita (Derrida 2001: 35), autonomija knjievnosti, humanistike i sveuilita ne podrazumijeva slobodu tih institucija da se izoliraju od politiko-ekonomske izvanjs-

185

Dvostruka oznaka, ili struktura iterabilnosti, jest strukturalno zadana ponovljivost (jezinoga) oznaitelja koja ga virtualno preinauje neovisno o aktualizacijama ponavljanja te prema tome naelo rascijepljenosti identiteta samom mogunou cijepanja: Iterabilnost elementa a priori dijeli njegov identitet, ak i ako se ne uzme u obzir injenica da se taj identitet moe odrediti ili razgraniiti jedino diferencijalnim odnosima prema drugim elementima te da stoga nosi oznaku te razlike. (Derrida 1988: 53; usp. Weber 2008: 6; 122 i dalje)

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

186

kosti (25), nego naprotiv zadau da kau sve [...] i da to kau javno (26), po naelu bezuvjetnog otpora, koji bi sveuilite mogao suprotstaviti velikom broju moi, na primjer dravnoj moi (pa stoga i moi nacionalne drave i njezine utvare [phantasm] nedjeljivog suvereniteta [...]) (26). Kao to nalae viestruka aporetinost humanistike nadasve njezina zadaa da trajno osujeuje probitanu pomirbu spoznajnih sporova i zatomljenje nesumjerljivosti diskurzivnih praksi (Brlek 2007: 289; usp. 290),4 dakle zadaa da uva rubove, koja je upravo smisao njezina postojanja takva bezuvjetnost, u naelu i de jure istodobno znai i apstraktnu i hiperbolinu nepobjedivost i posvemanju nemogunost slabost ili ranjivost sveuilita, njegovu nemo, krhkost njegovih obrambenih sredstava protiv moi koje njime zapovijedaju, dre ga u opsadi i pokuavaju ga zaposjesti (27); utoliko to je strano moi, [...] heterogeno u odnosu prema naelu moi, sveuilite je ujedno i bez ikakve vlastite moi (27). Iako bez vlastite moi bez moi da se odupre politiko-ekonomskom izvanjskome koje ga ne samo obuhvaa i odrava na ivotu, nego i tvori referentno drugo okolne drutvene zbilje to ga je pozvano spoznavati i opskrbljivati znanjem, pa ak i bez moi da se uspostavi kao pomirba nesvodljivih opreka koje upravljaju manje ili vie latentnim meudisciplinarnim i unutardisciplinarnim antinomijama i njihovom hijerarhijom, u kojoj humanistike znanosti, a posebice prouavanje knjievnosti, zauzimaju nii poloaj slabih, ili kao drutveno nekorisni i neisplativi paraziti nalik na cvrka iz La Fontaineove basne, ili u najboljem sluaju kao ancilarni pogon koji treba da opsluuje vie ideoloke interese sveuilite u Derridinu utopijskome nacrtu, prkosei hegemoniji naela realnosti, snagu za opstanak svoje bezuvjetne slobode (35) crpi upravo iz odgovornosti nove humanistike, pod zatitnim znakom navodnika (ili performativnoga kao da) to ih podrazumijeva knjievnost. Navodnici oko knjievnosti, kao da, parergon oko fikcije kao fiktivnoga, ne-stvarnoga drutvenog dobra, ujedno su upravo obrazac virtualnosti koja pod srodne navodnike smjeta
Prenosim dio rasprave koji osporava aproprijacije Lyotardove La Condition postmoderne (kroz formulu prema kojoj Lyotard definira postmodernu kao nepovjerenje prema velikim pripovijestima), a relevantan je za problem legitimacije humanistike i sveuilita: Sredinja teza ovog djela posveenog mehanizmima legitimacije znanja takoer se moe saeti bez veeg iskrivljavanja: u novim drutvenim i tehnolokim uvjetima, znanje je suoeno s problemom vlastite epistemoloke legitimacije ili, pojednostavljeno, s pitanjem tko odluuje o uvjetima istinitosti. Kriza metanaracija, ili transcendentalnih itanja svijeta, koje su tradicionalno obavljale tu funkciju, otvara mogunost ideologiji sistema da svojom totalizirajuom tenjom nadoknadi taj gubitak, dok ga istodobno cinizmom svog kriterija performativnosti izraava. (Brlek 2007: 289)
4

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

autonomiju i suverenitet viih i nadreenih institucija, od povijesti i filozofije (u Kantovu smislu) kao konstativnoj spoznaji istine odanijih humanistikih znanosti, sociologije, prava i ekonomije kao pragmatinih i materijalno korisnijih drutvenih znanosti te medicine, tehnikih i prirodnih znanosti,5 preko sveuilita kao svojevrsnoga kadrovskog inkubatora drave, pa sve do same nacionalne drave i njezine utvare nedjeljivog suvereniteta (26), dvostruko oznaene i kao aparat moi koji nastoji poveati nadzor nad akademskim institucijama da bi im nametnuo heteronomnu slubu stvarnim potrebama sustava, i kao paradoksalan dvojnik ekonomsko-politike ovisnosti, fiktivne autonomije i nepomirljivih proturjeja na kojima poivaju sveuilite, humanistika i sama knjievnost. Baviti se znanou o knjievnosti u okviru hrvatske akademske institucije, dakle, prije ikakva propitivanja definicije vlastitog posla kao znanosti, tj. proizvodnje i prijenosa provjerljivo konstativnog znanja, a kamoli metodoloke odluke ili kakva drugog zahvata koji bi se ticao istraivanja predmeta kao takvog, iziskuje pregovore s dravnom birokracijom o financijskoj potpori kako bi se osigurali osnovni uvjeti istraivanja, kojemu zato treba obrazloiti temu, navesti hipoteze i ciljeve te obeati mjerljive uinke s obzirom na zahtjeve to ih propisuju slubeni formulari. Nepotrebno je napominjati da su ti formulari ujednaeni za sve znanstvene discipline te da slabim i neprimjenjivim humanistikim znanostima redovito nameu parametre egzaktnosti kakvom se navodno odlikuju poglavito tehnike i prirodne, kao i neke drutvene znanosti, s kojima se humanistika svrstava u istu skupinu (da bi se sve drutvene i humanistike discipline, primjerice, meusobno nadmetale za cigle dvije od dvanaest projektnih potpora to ih godinje dodjeljuje Hrvatska zaklada za znanost), po uzoru na europsku klasifikaciju, gdje, u sintagmi drutveno-ekonomske znanosti i humanistika, redoslijed elemenata i rjeita izdvojenost jedne jedine drutvene znanosti jasno naznauju heteronomni kriterij realistine iskoristivosti prema kojemu se humanistike znanosti toleriraju kao ukras. Pothvat prijave projekta prouavatelja knjievnosti suoava s viestrukim i meusobno oprenim, pa i etiki dvojbenim kao da, prije svega u posve trivijalnome smislu neizbjene fikcije kojom e svoj rad, preutno ve osumnjien za nepovezanost sa zbiljom, preruiti u retoriki hibrid koji bi nekako pod[...] treba podsjetiti kako znanost i industrija nisu nita slobodnije od sumnje u pogledu stvarnosti nego to su umjetnost i pisanje. Kad bismo mislili drukije, pridravali bismo se pretjerano humanistike predodbe o mefistovskom funkcionalizmu znanosti i tehnologija. (Lyotard 1984: 76)
5

187

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

188

mirio aporetine zahtjeve to ih postavlja dravna ispostava nadlena za subvencije hrvatskoj znanosti. Meu slubenim tematskim prioritetima, drutvenim (u europskome birokratskom argonu: drutveno-ekonomskim) i humanistikim znanostima namijenjen je jedan jedini, saet pojmom identiteta (za 2011, vrijednost i identiteti odnosno hrvatski identitet), kao predvidljiv simptom politike potrebe da se ideoloki konsolidira nacionalno zajednitvo u dravi koja se nakon stoljetnih frustracija osamostalila po cijenu golemih rtava, ali ujedno i da se racionalizira zazor (das Unheimliche) nemoguih razgranienja od izvanjskih drugih, koji naruava idealizaciju unutarnje kohezije (Kristeva 1988). Iako se tome prvom uvjetu to ga mora ispuniti nacrt istraivanja moe prigovoriti da se knjievnost i njezino prouavanje ne mogu svoditi na pitanja nacionalne pripadnosti, sa stajalita prouavanja nacionalne knjievnosti donekle ga opravdava povijesna kasnoroenost male nacionalne drave, s popudbinom navodno anakronistinih afekata i iskljuivih ideologija tipinih za dvosmislenu i proturjenu narav moderne nacije (iek 1993: 222; Ziarek 1995), utoliko to s nacionalnom dravom nastalom u doba kad se nacija doivljava kao zamiljena politika zajednica i to zamiljena kao istovremeno ograniena i suverena (Anderson 1991: 6)6 mala nacionalna knjievnost dijeli traumatino iskustvo svojstveno gostima koji su za stol stigli posljednji pa s pravom zauzimaju posljednja mjesta (Nietzsche 1979: 250). Nije dakako rije (samo) o kronolokoj zakanjelosti hrvatske ili bilo koje druge male knjievnosti, budui da se zbog poloaja kulture na periferiji, naprama kulturi jezgre naelno oduvijek u asimetrinu poloaju primatelja, svi povijesni odnosi rubnih knjievnosti prema kanonu sredinjih u svjetskoj knjievnosti u pravilu opisuju ekonomskim metaforama uvoza [..], izravnih i neizravnih pozajmica, vanjskoga duga (Moretti 2000: 56). Meutim, metaforiko ili doslovno dunitvo prema povlatenim drugima s one strane granica pripadnosti nije samo zajednika crta nacionalne drave i nacionalne knjievnosti, odnosno institucionalne discipline koja je prouava i pouava, nego i stanje sveuilita, visokog obrazovanja, znanosti te dakako i humanistike i knjievne znanosti u odnosu prema dravi-poslodavcu, koji kroz svoje upravno-glasnogovornike instance sve ee negoduje zbog kvalitete, trine konkurentnosti i fleksibilne zapoljivosti radne snage odnosno znanja kao robe i usluga to mu ih isporuuju javne akademske
6 [...] imaginarna [imaginary] zajednica, koju Benedict Anderson pogreno naziva zamiljenom [imagined] zajednicom (Miyoshi 1998: 258).

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

slube, prebacujui upravo na njih krivnju za krizne prilike, teret tehnolokoinovacijskog razvoja zemlje i odgovornost za meunarodnu gospodarsku kompetitivnost te zazivajui nune reforme koje bi znanstveno-visokokolski sustav privele njegovoj stvarnoj namjeni.7 U rubrici koja od predlagaa projekta (na engleskom jeziku i uz napomenu da se pritom mora kloniti prevelikog broja tehnikih izraza) zahtijeva da opie ciljeve, relevantnost, oekivane projektne rezultate te njihovu korist i doprinos postizanju napretka u istraivanju u Hrvatskoj i izvrsnosti u istraivanju, birokratski vokabular tako bez objanjenja preuzima pojam izvrsnosti, europeiziranu umotvorinu anglo-amerikog podrijetla, u kojoj je, prije neto manje od dva desetljea, Bill Readings vidio ne samo simptom propasti ideje nacionalne kulture kao referenta kojemu znanstveno-pedagoki rad pribavlja ideoloki smisao, nego i retoriki instrument potpune dereferencijalizacije sveuilita (Readings 1996: 21) i njegove preobrazbe po uzoru na transnacionalnu kompaniju (Miyoshi 1998: 260). Budui da je rije o opeprihvaenu ali semantiki praznu pojmu, izvrsnost se, smatra Readings, ne odnosi na kvalitetu i relevantnost nastavnih programa, njihove izvedbe ili istraivakih rezultata, nego saimlje naelo knjigovodstvene prevodljivosti svih oblika akademske djelatnosti u termine jedinstvene analize koristi i trokova kao mjere odgovornosti sveuilita prema drutvu (Readings 1996: 31-32). Prigovor kako Readings podcjenjuje povijesnu otpornost nacionalne drave (LaCapra 1998: 39) donekle vrijedi kad su posrijedi mone dravne tvorevine zapadnoga i nadasve anglo-amerikoga svijeta, utoliko to je akademsko-obrazovna legitimacija njihove kulturne premoi, izmeu ostaloga i ustolienjem knjievnoga kanona, iako ustuknuvi u pogledu ideoloke
7 Sudei po dosadanjim zakonodavnim pokuajima, ali i projekcijama gotovo svih stranakih programa, nune reforme tee za politikom financiranja kakvu je ve 1979. opisao Lyotard (1984: 45-46) te manje ili vie eksplicitno podrazumijevaju klijentelizaciju odnosno komercijalizaciju visokog obrazovanja (po mogunosti kroz tzv. javno-privatno partnerstvo kojim bi se dakle sredstva iz javnoga prorauna prelijevala u privatne ruke), pretvorbu sveuilita u korporacije po naelu trine isplativosti odnosno kompetitivnosti i, paradoksalno, strogoga nadzora od strane drave koja bi istodobno svoje financijske nadlenosti ustupila (transnacionalnome) privatnom sektoru. Budui da ta nunost ne izvire, kako bi se moglo pomisliti, iz stvarnoga izostanka interakcije znanosti i sveuilita s gospodarskim sustavom i tritem rada, jer bi bilo uistinu teko pokazati da oni stvarno funkcioniraju, pa ak i da postoje strateki planovi za njihovu izgradnju, oito je da imperativ transformacije akademskog ustroja, deklarativno motiviran brigom za nacionalno gospodarstvo, potjee od jednako deklarativnoga nastojanja globalnoga kapitala da (i u tranzicijskim zemljama) intervencionizmom osigura slobodnu trinu ekonomiju (Young 1996: 4) i ustroji obrazovni sustav koji e po njezinoj mjeri proizvoditi logistiku ljudskih resursa, a progresivnom amputacijom humanistikih disciplina obavljati prevenciju njezina kritikog preispitivanja na politikom planu.

189

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

190

vanosti pred imbenicima ekonomske i tehnoloke snage (Guillory) i transnacionalnog korporatizma (Miyoshi 1998: 265), ve odavno iscrpila svoju indoktrinacijsku funkciju univerzalizacijske kulturne podloge za njihovu globalnu vojno-politiku hegemoniju. No mala, tek nedavno nastala nacionalna drava kakva je Hrvatska, u svim vitalnim segmentima zapletena u financijsku, vojnu i politiku ovisnost, svoje humanistike znanosti na proizvodnju idejnih oslonaca u obliku vrijednosti identiteta, podrijetla, izvornosti i samostalnosti potie doista jedino u sklopu proturjene kao da retorike, ne samo nastojei, po ugledu na svijet i Europu, u ime vlastitoga neodgodivog gospodarskog oporavka ustrojiti sveuilite kao da je tvrtka (Readings 1996: 21), nego i aurirajui anakronizme teleolokopripovjednoga programa nacionalnog identiteta sa sveopim procesom ispovijedanja, priznanja, kajanja, ispatanja i traenja oprosta (Derrida 2001: 27) te prilagoujui ga eshatologiji viih integrativnih interesa. Osim obveze da se usredotoi na nacionalnu knjievnost, nacrt knjievnoznan stvenog projekta mora, dakle, naelo bezuvjetne autonomije svoje humanistike struke i svojega istraivakog predmeta izmiriti s barem dvostrukom heteronomijom s potrebom da ouva, predstavi i promakne nacio nalnu vrijednost u novom okruju europskih nadnacionalnih vrijednosti te da je pritom podredi mitovima (gospodarske ili politike) uinkovitosti. Naoko najizglednija okvirna orijentacija koja se prouavanju nacionalne knjievnosti ukazuje kao mogunost jest nastojati da se hrvatska knjievnost istrauje imajui u vidu projekte transnacionalne (ili svjetske, ili europske) knjievnosti kakve predlau, primjerice, Moretti,8 Casanova9 ili
8

Morettijeva zaokupljenost sustavnou povijesnih interakcija izmeu oblikovnih utjecaja jezgrenih kultura i lokalne [iskustvene] grae (Moretti 2000: 58) predvia katalogizaciju i arhiviranje tehnikih, kronolokih i geografskih podataka o nacionalnim knjievnostima, pri emu se knjievni tekstovi mogu eksplikativno iscrpiti i svesti na puke ilustracije nekog vieg reda pojava: daljinsko itanje pojedinanih tekstova nacionalnih knjievnosti omoguuje vam da se usredotoite na cjeline koje su mnogo manje ili mnogo ire od teksta: postupke, teme, trope ili vrste i sustave. Pa ako izmeu vrlo maloga i vrlo irokoga nestane tekst sam po sebi, pa dobro, to je jedan od onih sluajeva u kojima ovjek moe s pravom rei manje je vie. Ako elimo shvatiti sustav kao ukupnost, moramo prihvatiti da emo neto izgubiti. (Moretti 2000: 57) Premda svjestan da je rije o nerjeivu problemu, J. Hillis Miller upozorava na opasnosti koje se kriju iza takvih projekata, a kao uvjete za budunost globalne komparatistike vidi pitanje prijevoda i svladavanja stranih jezika, suradnju s antropologijom, glokalizacijski oprez prema napastima homogenizacije, pozornost prema specifinostima pojedinih knjievnih, ali i knjievno-kritikih tekstova, odbacivanje metodolokog eklekticizma (Miller 1999).
9 Europska knjievnost kao potencijalni nov knjievno-politiki entitet koji se ne moe svesti na jednostavan zbroj nacionalnih knjievnih batina (Casanova 2009: 17), nego bi,

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

Jay, potonji na nain tipian za trenutnu ameriku pragmatistiku modu Deleuzea (Rajan 2001: 76).10 Tzv. transnacionalni zaokret u knjievnoj znanosti, ogranak globalizacijskih studija, tvori polje koje se neprestano izgrauje snagom novih kritikih pristupa i promjena paradigme, a s kohezije svojstvene tradicionalnim kanonima teite premjeta na mnotvenosti, razlike, hibridne identitete i sloene nacionalne geografije, zapravo srodne fragmentaciji i naruavanju dosljednosti kakvom se i inae hrani prouavanje knjievnosti (Jay 2010: 4). Optimistini plan istraivake pravde, jednakosti i slavljenja globalizacijski poeljne hibridizacije arolikost nacionalnih knjievnih kultura tako slae u mozaik na kojemu su ve poradile akademske discipline kao to su multikulturalistiki etniki, rodni, queer, kulturni i postkolonijalni studiji, ponikli iz aktivistikih pokreta za socijalna i politika prava manjina: u analogiji s marginaliziranim drutvenim skupinama zapadnoga svijeta i prodoru njihovih partikularnih kulturnih proizvodnji u nastavne kurikulume i neko teko propusne kanone, sada bi se i marginalnim nacijama pruila prilika da na slian nain izbore mjesto u kartografiji sustava kojemu bi stoer i dalje ostalo sredite. Treba napomenuti meutim da, po miljenju mnogih metodoloki i ideoloki razliito nastrojenih kritiara multikulturalistikog revizionizma prema europocentrinom knjievnom kanonu, napor da se zakinutima demokratski osigura udio u povlatenome podruju visoke kulture poiva na iluzornoj pretpostavci kako se podbaaji politike zastupljenosti mogu nadoknaditi preslikavanjem logike liberalnog pluralizma na razinu zasluga za kulturna dobra (Guillory 1993: 10). Ta pak logika zaobilazno prividno potiui sveopu mnotvenost (Weber 1987: 3339), ali disciplinirajui je univerzalizmom vrijednosti te nadasve toboe transparentnim monolingvizmom (Weber 2001: 16) uvruje autoritet dominantnoga globalno-trinoga mehanizma kroz svojevrsnu obnovu teorije odraza, primata konteksta pred
po uzoru na Poundovu zamisao o denacionaliziranom prostoru (17), poivala na inventuri nove vrste knjievnoga kapitala, odreenoga svojim europskim i transnacionalnim znaajem (18), u Casanovinoj viziji postaje mogua tek u sadanjim uvjetima politikog ujedinjenja; stoga bi morala postati dopunom i dvojnicom politike povijesti, jer bi se, poput nje, usredotoila na istraivanje odnosa moi (13, 23) meu nacionalnim knjievnostima, a ne knjievnih tekstova. Pretpostavljam da se Rajanov prijekorni spomen Deleuzea odnosi na amerike aproprijacije ideje o manjinskoj knjievnosti (Tri znaajke manjinske [ili minorne] knjievnosti jesu deteritorijalizacija jezika, vezanost pojedinca uz politiku neposrednost i kolektivno dionitvo [franc. agencement, engl. assemblage] iskazivanja, Deleuze i Guattari 1986: 18), a moda i na Deleuzeovu izjavu kako vie cijeni veliki engleski i ameriki romanod francuskoga (Deleuze 1995: 23).
10

191

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

192

tekstom i neupitnosti identiteta i referencije (Miller 1999: 83). Tobonja raznovrsnost i jednakopravnost na simbolikoj razini, koja stapanjem [kulturno-studijskih] razlika proizvodi specifino kapitalistiku integraciju znanja u proizvodnju robe (Rajan 2001: 75), tako u krajnjoj liniji pogoduje korporacijskim potrebama (nadzoru nad radnom snagom, irenju trita, denacionalizaciji, privatizaciji, poduzetnitvu i transnacionalizaciji) (Miyoshi 1998: 269). Paradoksalna je, dakle, posljedica projekta svjetske knjievnosti to, po uzoru na ostale navodno transdisciplinarne pa stoga i metodoloki liberalno eklektine studije atomiziranih skupnih identiteta, za volju globalnih klasifikacija i kategorizacija iz vida gubi upravo samu knjievnost, tj. knjievne tekstove u njihovoj pojedinanosti, jezinoj nesvodljivosti na konstativan diskurs istih znaenja te, naposljetku, intertekstualnosti odnosno interdiskurzivnosti kao dimenziji njihove virtualne otpornosti prema zasienju zadanim socio-historijskim kontekstima i kanoniziranim itanjima, makar kako plemenito nadahnutima idejom sveopega svjetsko-knjievnog zajednitva. Latiti se povijesno-kulturolokog istraivanja nacionalne knjievnosti kao mikrosustava u makrosustavu da bi se namrli podaci za raster ravnomjerno rasporeene pozornosti prema periferijama moda bi doista znailo maloj naciji kao gostu koji je posljednji stigao za trpezu pa mu s pravom pripada posljednje mjesto priskrbiti njezin kutak u statistikom panoptikonu izraenu iz stoera, i pomiriti se s izgledima da (nacionalna) knjievnost pritom samo poslui svrsi nominalne zabiljeenosti u meunarodnim popisima uroda na polju kulturne proizvodnje. Podrazumijeva se da u takvu projektu upravo kao u kulturnim studijima kakvi su zavladali studijskim programima i slubenim formularima natjeaja za subvencije istraivakome radu diljem zapadnoga svijeta umjesto da se bavi uskim podrujem pukih tekstova, knjievna znanost mora ustuknuti pred navodno sveobuhvatnim prouavanjem kulture (Readings 1996: 39 i dalje; 99; Miller 2001: 60) koje, zahvaljujui svojoj interdisciplinarnosti u slubi izvrsnosti i ekonomine integracije akademskih sastavnica (na primjer, u prikladan sinkretizam socio-ekonomskih i humanistikih znanosti), omoguuje birokratsko-upravljakome kadru korporacijskog uma da knjievnost potisne kao zastarjelu studijsku kategoriju vezanu uz preivjelu nacionalnu dravu, a knjievnosti sklonu teoriju i filozofiju tj. teoriju i filozofiju koje energiju [svojega] ruba s knjievnou upijaju da bi izriito nadilazile crtu razgranienja izmeu specifinosti fikcionalnog i konceptualnog diskursa kao nepotrebnu, simboliki pauperiziranu komplikaciju, moda i zbog straha ili negodovanja pred snagom knjievnosti kojom se ne da upravljati (Miller 1999: 89). Nije, naime, samo neprobitanost

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

razlog zbog kojega su knjievnost i istraivanje knjievnosti osim, moda, u spomenutoj pripitomiteljski transnacionalnoj i ateoretinoj inaici, upotpunjenoj brigom za (povijesne, geopolitike, etnike, ekonomske, materijalne) specifinosti lokalnih kultura smetnja pragmatinome zamahu globalnotrine ideologije: knjievnost remeti i ugroava eksploataciju predodbe o neposrednoj spoznatljivosti istine odnosno zbilje, kakvu jame neutralne tehnologije priopavanja i prijenosa znaenja i poruka (Weber 2001: 18). Sa stajalita potrebe da se sprijei opasnost koja vreba iz nepouzdanoga mimetikog diskursa knjievnosti opasnost da se pragmatizam utilitarne komunikacije zarazi neizvjesnou o odgovornosti za iskaz, pa stoga i nepostojanou veze izmeu iskaza, njegova sadraja i zbiljskoga referenta neoliberalni etos i njegova iteracija vulgarnomarksistike konstrukcije dga koji nadgradnju obvezuje prema primatu materijalne baze (naravno, u usporedbi s povijesnim deterministikim uzorom, uz dvostruki inovativni pomak prema generalizaciji strukturalne homologije po mjeri baze i prema ukidanju problema knjievnosti kao takve) moe se smatrati potomkom Sokratove (zapravo, upozorava Weber, mimetiki preruene Platonove) osude pjesnika u Dravi, jer su problemi koji su zabrinjavali Sokrata i Platona jo uvijek itekako uz nas (Weber : 178): uz nas i izvana, kao potreba ekonomsko-politikog okvira za podatnim medijem prozirna samopredstavljanja, i iznutra, u neiskorjenjivoj intradisciplinarnoj sklonosti knjievne znanosti prema metafizikom dualizmu koji knjievnost podreuje zbilji, prouavanje knjievnosti metodologijama i nazorima realistinijih drutvenih (drutveno-ekonomskih) znanosti, a legitimaciju spoznajnih ishoda mjeri ovladavanja zbiljom (Lyotard 1984: 47) koja se uspostavlja i ovjerava kroz konsenzus (77). Superiorni knjievni intelektualci vrsni su po tome to se usmjeravaju prema tvrdim, nelijepim realnostima. (Barrish 2001: 129) No injenica da su birokratsko-tehnokratske strukture svesrdno prigrlile i slubeno ovjerile post-postkolonijalizacijsku ideologiju ekonomistikog miljenja i tehnoloke dominacije (Rajan 2001: 72) koja je, zahvaljujui sveprotenoj ekspanziji kulturnih studija,11 zahvatila sklop drutvenih i humanistikih znanosti podredivi potonje prvima te, uz pomo pro maknua ekonomije i tehnologije u metadiscipline cijeloga neko difeKao to u odnosu prema drutvu nastupaju pod geslom pravedne politike identiteta i politike korektnosti, kulturni studiji i unutar sebe pomiruju antiteoretino populistiko krilo i teoretini novi historizam (Rajan 2001: 70-71); u vezi s kritikom pretpostavki novoga historizma, v. Brlek 1999.
11

193

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

194

rencirano dvojnog podruja, izbrisavi njegovu unutarnju membranu, omoguila progresivni nestanak knjievnosti (76) ne mora nas nuno navesti da oaranost kapitalom (75) koja je preplavila svjetsku, pa i hrvatsku humanistiku objanjavamo kauzalizmom globalne urote, koji bi irio zarazu djelovanjem ubaenih teorijskih agenata. Posve je dovoljno uoiti parergonsku logiku, ili logiku otrovnoga lijeka, u paradoksalnoj i naoko proturjenoj naravi (Bourdieu 1996: 347) neminovne sprege koja intelektualni rad primorava da prizna ne samo vlastitu politinost, nego i nemogunost da nadzire njezine implikacije. Spomenutu paradoksalnu i (ne samo naoko) proturjenu narav, a moglo bi se rei i samorazornost, navodno autorefleksivnih pothvata drutvenih i humanistikih znanosti najbolje ilustrira iznenadna normativna pozicija (339) s koje, pred najezdom danovizma i heteronomije (347), slobodu kritike moi (340) i specifinu snagu intelektualca (koja, ak i u politici, moe poivati samo na autonomiji to mu je pridaje sposobnost da odgovara unutarnjim zahtjevima polja, 347) brani utjecajni sociolog knjievnoga polja12 poto je upravo u znaku socio-ekonomske metadisciplinarnosti karijeru posvetio znanstvenoj objektifikaciji (184) magijsko-fetiistike motivacije to upravlja intelektualnim poljem, asimilaciji zakonitosti kulturnoga i ekonomskoga kapitala (premda nijeui prijenos ekonomskog naina miljenja na svoju teoriju drutvenih polja, 183) prepletenih u istoj drutvenoj igri raspodjele moi (Readings 1996: 106 i dalje), raskrinkavanju povijesno nataloene, klasno-institucionalne zainteresiranosti za bezinteresnost (Bourdieu 1984: 250; 1996: 216) u estetskoj ideologiji Kantovih
Bourdieu smatra kako, kad je posrijedi knjievnost, njegov pojam polja prevladava opreku izmeu unutarnjeg itanja i vanjske analize ne proputajui nijednu korist i zahtjev tih dvaju pristupa, koji su se tradicionalno smatrali nepomirljivima (Bourdieu 1996: 205). Pritom se poziva na pojam intertekstualnosti te postavlja hipotezu o homologiji izmeu prostora djel to ga odreuje njihov bitno simbolini sadraj, a osobito njihova forma, i prostora pozicija u proizvodnom polju. Rije je o preureenju intertekstualnosti u navodno obuhvatniji pojam, kakav razrauju npr. Frow (interdiskurzivnost) i Angenot, a koji vodi rauna o jezinim i socio-kulturnim odrednicama proizvodnje znaenja (Juvan 2008: 121). Zazirui od fetiizma prema tekstu (kako se izrazila Mary Orr, nav. ibid.) (tekstu, za koji je, meutim, prema Juliji Kristevoj intertekstualnost sinonim: Tekst je dakle produktivnost, [...] permutacija tekstova, inter-tekstualnost: na prostoru jednoga teksta kria se i meusobno neutralizira mnogo iskaza, koji potjeu iz drugih tekstova, Kristeva 1970: 12), tj. od ideje o prouavanju ogranienu samo na tekst (koji je, kao i intertekstualnost, za Derridu sinonim neogranienosti: beskrajna upuivanja tragova na druge tragove, Derrida 1972: 51), Bourdieu se radije kao to Frow primjeuje u vezi s kulturnim studijima bavi samo ogranienim problemom (razrezanim na polja) uvjeta njegove socio-historijske proizvodnje i potronje (Rajan 2001: 75).
12

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

batinika, prokazivanju dihotomije izmeu proraunate hladnoe svakog formalnog istraivanja specifino umjetnikih uinaka (Bourdieu 1984: 34) i lake kulture (486) te ne libei se presizanja u autonomiju i specifinu mjerodavnost filozofije i teorije teksta, u ime stvarnih [tj. iskljuivo sociolokih] naela i pravovjernog itanja (497) objektivne istine [...] teksta u njegovoj drutvenoj upotrebi (494 i 495) polemici protiv elitistike namjere [nazovi-filozofa Jacquesa Derride] da se sadraj stavi u formu i njegova otpora da se tekst svede na svoj najjednostaviji izraz, ime bi se objavila najosnovnija namjera djela (495, 496). Evo, dakle, kako Bourdieu poto je, kako rekosmo, svoj simboliki kapital umnoio ulaui u posve drukije vrijednosnice13 zagovara autonomiju kulture, knjievnosti i intelektualnoga rada kao temelj kredibiliteta i krajnji cilj, uzrok i svrhu politike borbe intelektualaca:
S jedne strane, cilj je ojaati autonomiju, nadasve jaajui odvajanje od heteronomnih [kulturnih i knjievnih] proizvoaa i borei se da se kulturnim proizvoaima zajame ekonomski i drutveni uvjeti za autonomiju u odnosu prema svim oblicima moi, ne iskljuujui mo dravnih birokracija (a prije svega, u pogledu objavljivanja i vrednovanja svih proizvoda intelektualne djelatnosti). S druge strane, [politiko djelovanje koje tei ojaati politiku uinkovitost intelektualnih pothvata] mora otrgnuti kulturne proizvoae od napasti da ostanu pod svojim staklenim zvonom i potaknuti ih da se bore, makar i za to da sebi osiguraju mo nad sredstvima za proizvodnju i ovjeru te da, ukljuivi se u vlastito vrijeme, potvrde vrijednosti povezane s njihovom autonomijom (Bourdieu 1996: 347348).14
13 Iako Bourdieuov pojam stvarnosti smatra previe reduktivno doslovnim, Barrish njegovu provodnu tezu prema kojoj se kulturna distinkcija konstituira kroz oblik svojega odnosa prema materijalnoj i drutvenoj stvarnosti uspjeno primjenjuje prouavajui tzv. knjievni realizam (ili igru ja sam stvarniji od tebe) kao argumentacijsko sredstvo stjecanja knjievno-teorijskog ugleda to ga autor uoava od dekonstrukcije do kulturnih studija (Barrish 2001: 89), a kojim se uzorno slue i sam Bourdieu i njegovi pristae. No iroko rasprostranjeni argument viega stupnja materijalne stvarnosti, koji Barrish nalazi i u de Manovu vrednovanju materijalnosti jezika, ipak ishodi iz neke vrste terminoloke homonimije te stoga samo prividno izjednauje dekonstrukcijski nominalizam sa socio-historijskim realizmom Bourdieuova i Guilloryjeva tipa. 14 Analognu paradoksalnu i [...] proturjenu krivulju opisuje i Bourdieuov sljedbenik Guillory. Poput svojega francuskog uzora, kritiki ugled i argumentaciju protiv (apolitinog i asocijalnog) dekonstrukcijskog protivnika, ovaj put Paula de Mana, temelji na tvrdnji o svojemu posveenom uvidu u stvarnu narav pojava kao to su de Manov teorijski rad i institucionalni poloaj, objanjivu materijalnom odnosno drutvenom stvarnou (trinih odnosa, drutvene hijerarhije koja ograniava pristup naobrazbi i prevage tehnobirokratskog simbolikog kapitala nad humanistikim), koje je de Man puki simptom (Barrish 2001: 69;

195

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

196

Nema sumnje da su farmakografijski uinci Bourdieuove sociologije knjievnosti u Hrvatskoj potaknuli vrijedna istraivanja povijesti stvaranja nacionalnoga knjievnog kanona odnosno kulturnoga kapitala (npr. Protrka 2009, Zlatar 2009), ali i da su svojom platonistikom teorijom o ispravnome miljenju (Rancire 2003: 167) pridonijeli neobinim teorijsko-ispovjednim oitovanjima skruenosti i pokajnitva za institucionalni elitizam koji znanstvenim subjektima navodno omoguuje da se u svojim simbolikokapitalistikim sinekurama oglue na stvarnu drutveno-povijesnu pozadinu svoje povlastice da se bave knjievnou i teorijom (usp. Biti), kao i da su u hrvatskoj knjievno-znanstvenoj zajednici proirili s jedne strane sumnjiavost prema navodno ahistorinome i estetistikome fetiizmu teksta (Orr : 41; usp. Juvan 2008: 121), a s druge privrenost pitanjima reprezentacijske funkcije knjievnosti s obzirom na politike identiteta. No osim to (poseui za politikim i socijalnim tumaenjima konzervativaca iz 19. stoljea) razotkriva istinu o knjievnosti kao povrinskoj alegoriji skrovite drutvene zbilje sluei se obrascima koje je izmislila sama knjievnost (Rancire 2010: 164), teko je oekivati da e Bourdieuova metoda dati osobito izdanih plodova u istraivanju male nacionalne knjievnosti, budui da sociologija akademske reprodukcije katkad ima jedinu i dvojbenu zaslugu da potvruje ono to je oito (Kamuf 1997 :21), pa prema tome i predvidljivo u svakome nacionalnom kontekstu; slino bi se moglo ustvrditi i u pogledu kulturno-studijskih pristupa. to se sudionitva u projektu transnacionalne knjievnosti tie, nije zgorega podsjetiti na frustracije to ih je u 19. stoljeu proivljavao, primjerice, Vladimir Maurani i njegov neto drugaiji pogled na Goetheovu zamisao o poticajnom meudjelovanju razliitih kultura i njihovu optimalnom spoju u korpusu svjetske knjievnosti, pogled na obzor izolacije, inferiorizacije i kulturne dominacije (Protrka 2009: 13). Kakvu bi danas drugu ocjenu dobila kreditna sposobnost periferne nacionalne knjievnosti u kulturnokapitalistikim uvjetima slobodnog trinog natjecanja? Koje bi drugo mjesto moglo pripasti gostima koji za stol stiu posljednji? No vi hoete stei prva [mjesta]? Tad barem postignite najvie i najvee; moda vam se tako zaista napravi mjesta i kad stignete posljed132; 138; 143148). Kao to pokazuje Peggy Kamuf, Guillory tvrdi kako ne postoji podruje istog estetskog iskustva, ali zaudo ipak postoji specifinost estetskog iskustva (Guillory 1993: 336; usp. Kamuf 1997: 2425); De Manov materijalizam jezika i tehnicizam kojim, po Guilloryjevu miljenju, dekonstrukcija oponaa tehnoloko-ekonomsku sferu navodno su pak nanijeli tetu knjievnoj specifinosti pa stoga i autonomiji humanistike (usp. Kamuf 1997: 2628).

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

nji. (Nietzsche 1979: 250) Pritijenjenoj izmeu, s jedne strane, mita nacionalne teleologije, kao predmeta koji iziskuje pozitivan historistiki pristup identitetu na vremensko-kauzalnoj osi to povezuje podrijetlo i legitimacijsku svrhu, a s druge podjednako deterministikog mita o kompetitivnosti i doktrini odrivog razvoja, to prouavanje knjievnosti i humanistiku nagriza socio-ekonomistikim realizmom, te prema kojemu se zakanjelost teko moe prevesti u ita do ritualno-religijskog diskursa ispovijedanja, priznanja, kajanja, ispatanja i traenja oprosta (Derrida 2001: 27) za vlastitu slabost, nacionalnu ili profesionalno-institucionalnu zainteresiranost, ili pak tenju za nikad zasluenom autonomijom, hrvatskoj knjievnoj znanosti mnogo manje prijeti fetiizam teksta negoli fetiizam drutveno funkcionalne konstativnosti i egalitarizma diskurzivnih praksi: pokornou metodolokim izdancima potonjega epistemolokog sklopa zacijelo se nee postii nita nepredvieno, a kamoli najvie i najvee. Nietzscheov izazov zakanjelima i prezir prema zahtjevima slabih da im jaki ustupe mjesto mora podsjetiti na agonistiki spomenik to ga je zapadnome kanonu imaginacijske knjievnosti podigao kontroverzni fetiist teksta Harold Bloom: velika, snana, originalna djela koja su estetskom vrsnoom obiljeila ne samo svoju epohu, i ne samo profil svoje nacionalne tradicije, nego svojom karizmatinou djeluju kao autoriteti i uzori buduim naratajima u svjetskim razmjerima, potiui nadmetanje i suparnitvo onih koji dolaze nakon njih, tvore (zapadni) kanon, a kanon postoji upravo zato da bi nametnuo granice, da bi postavio mjerilo koje je sve samo ne politiko ili moralno (Bloom 1994: 35). Imamo kanon jer smo smrtni i k tome prilino okanjeli (30), a kulturna okanjelost, ili kasnoroenost, jest sveope, univerzalno stanje (32). Oni prouavatelji knjievnosti poput hrvatske, okanjele u posve nekronolokom smislu, koji svoj predmet ele mjeriti najviim i najveim, ne mogu se ne sloiti s injenicom makar koliko se ona doimala dokazom simbolikog nasilja i iskljuivosti da je zapadni kanon doista bio i jest mjerilo njegova predmeta. No Bloomovo trijumfalistiko i teoloko (usp. Orr 2003: 82) prostorno poimanje kanona kao iskljuive nutrine potpuno drukije od Blanchotova knjievnog prostora ili Foucaultove heterotopije, atopijskih mjest heterogenosti, reverzbilnosti i koegzistencije koja nikad nisu potpuno istovjetna samima sebi, a ipak disparatne trenutke knjievnoga vremena objedinjuju u istome prostoru ne prua obrazac primjenljiv na perifernu knjievnost: ako nikakva borbenost ni dokazivanje zapostavljene vrijednosti ne bi omoguili prodor u kanonski sklop te zatvorene i dovrene unutranjosti, nego bi marginalnoj knjievnoj veliini samo potvrdila

197

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

198

njezin status nepriznanog dvojnika, jednako bi porazan bio i mehanizmom mimetikog suparnitva voen pokuaj da se, njegujui samosvojne vrijednosne kriterije, uspostavi usporedna autarkina unutranjost manjega nacionalnog kanona radi zatite lokalnih osobitosti i obrane nacionalnog dostojanstva, uz veliku vjerojatnost komparatistikih krivotvorina, autistine permisivnosti, mitizacije vlastite izvornosti, posvemanjega relativizma utemeljenoga na potiskivanju neautohtonoga dijela kulturnog pamenja i, ukratko, izolacije. Obje bi strategije vodile svojevrsnom samoukinuu bavljenja nacionalnom knjievnou ili predaji pred nemoguim poslanjem i priznanju vlastite manje vrijednosti, ili podvrgavanju tobonjim zasebnim estetskim, no zapravo knjievnosti heteronomnim i kontekstualnim nacionalnim vrijednostima. to bi onda hrvatska znanost o knjievnosti svejedno morala nauiti od Blooma? Kanonsko je ono to zahtijeva ponovno itanje (Bloom 1994: 30), ali ne u slubi ideologije (itati u slubi ideologije znai uope ne itati, 29). Bloom tako nehotice ponovno ita teoretiara iju tezu o smrti autora smatra antikanonskim mitom i izjednauje s revizionistikim prohtjevima zastupnika manjina (usp. 39):
Valja prihvatiti jo posljednju slobodu: slobodu da se tekst ita kao da je ve bio proitan. [...] Ponovno itanje, operacija koja se kosi s trinim i ideolokim navikama naega drutva, to preporuuje da se pria baci im se konzumira (prodre) da bi se zatim prelo na drugu priu, kupila druga knjiga, a koja se tolerira samo nekim marginalnim kategorijama itatelja (djeci, starcima i profesorima), ponovno se itanje ovdje predlae odmah, jer jedino ono titi tekst od ponavljanja (oni koji proputaju ponovno itati prisiljeni su svuda itati istu priu), uviestruuje tekst u njegovoj raznolikosti i mnoini: izvlai ga iz unutarnje kronologije (ovo se zbiva prije ili poslije onog) te ponovno pronalazi mitsko vrijeme (bez prije i poslije); takvo itanje osporava zahtjev koji bi nas htio uvjeriti kako je prvo itanje prvotno, naivno, fenomenalno itanje, koje nam je samo nakon toga objasniti, intelektualizirati (kao da postoji poetak itanja, kao da sve ve nije proitano: nema prvotnog itanja, pa ni onda kad se tekst trsi pruiti nam tu iluziju nekim sredstvima koja postiu napetost, smicalicama kakve vie slue da izazovu spektakularan dojam nego da uvjere); ponovno itanje vie nije konzumacija, nego igra (igra koja je povratak razliitog). Ako dakle, namjerno se uputajui u protuslovlje meu terminima, tekst odmah itamo ponovno, onda to ne inimo zato da bismo doprli do pravoga teksta, nego da bismo, kao pod uinkom droge (droge ponovnog zapoinjanja, droge razlike), doprli do mnotvenog teksta: istog i novog. (Barthes 1970: 2223).

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

Ponovno itanje ne zato da bismo doprli do pravoga teksta upravo je suprotno Bourdieuovu pravovjernome itanju, itanju koje misli da e otkriti istinu, a kakvo Derrida naziva transcendentnim itanjem u ime potrage za oznaenim nautrb produktivnosti verbalnoga tkiva: ne moe se apstrahirati napisani tekst da bi se nahrupilo oznaenome koje on navodno znai, budui da je ovdje oznaeno sam tekst (Derrida 1967: 160), tj. samo tijelo teksta.
BIBLIOgRAfIJA Anderson, Benedict, 1991: Imagined Communities: Reflections on the Origin and the Spread of Nationalism. London: Verso. Attridge, Derek, 2008: Derridas singularity: literature and ethics. U: Sven Glendinning i Robert Eaglestone (ur.): Derridas Legacies: Literature and Philosophy. London New York: Routledge. Str. 1225. Barrish, Phillip, 2001: American Literary Realism, Critical Theory, and Critical Prestige, 18801995. Cambridge: Cambridge University Press. Barthes, Roland, 1970: S/Z. Paris: Seuil. Bernstein, J.M., 1992: The Fate of Art: Aesthetic Alienation from Kant to Derrida and Adorno. University Park, Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press. Biti, Vladimir, 2009: Toward a Literary Community? U: Theo Dhaen i Iannis Goerlandt (ur.): Literature for Europe, Amsterdam New York: Rodopi. Str. 2742. Bloom, Harold, 1994: The Western Canon: The Books and School of the Ages. New York San Diego London: Harcourt Brace & Company. Bourdieu, Pierre, 1984: Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste (1979). Prev. Richard Nice. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. Bourdieu, Pierre, 1996: The Rules of Art: Genesis and Structure of the Literary Field (1992). Prev. Susan Emmanuel. Stanford: Stanford University Press. Brlek, Tomislav, 1999: Upotreba povijesti: Novi historizam ili o teti i koristi povijesti u prouavanju knjievnosti. Zarez 1: 9. Str. 1819. Brlek, Tomislav, 2007: Absolument moderne. U: Dean Duda, Gordana Slabinac, Andrea Zlatar (ur.): Poetika pitanja. Zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara. Zagreb: FF press. Str. 287308. Casanova, Pascale, 2009: European Literature: Simply a Higher Degree of Universality?. U: Theo Dhaen i Iannis Goerlandt (ur.): Literature for Europe, Amsterdam New York: Rodopi. Str. 1325 Damrosch, David, 2011: Comparative World Literature. U: Liviu Papadima, David Damrosch i Theo Dhaen (ur.): The Canonical Debate Today: Crossing Disciplinary and Cultural Boundaries. Amsterdam New York: Rodopi. Str. 169178. Deleuze, Gilles i Flix Guattari, 1986: Kafka: Toward a Minor Literature (1975). Prev. Dana Polan. Minneapolis-London: University of Minnesota Press. Deleuze, Gilles, 1995: Negotiations (1990). Prev. Martin Joughin. New York: Columbia University Press.

199

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

200

de Man, Paul, 2002: The Resistance to Theory (1986). Minneapolis London: University of Minnesota Press. Derrida, Jacques, 1967: De la grammatologie. Paris: Minuit. Derrida, Jacques, 1972: La dissmination. Paris: Seuil. Derrida, Jacques, 1972a: Marges de la philosophie. Paris: Minuit. Derrida, Jacques, 1978: La Vrit en peinture. Paris: Flammarion. Derrida, Jacques, 1981: Economimesis (1975). Prev. Richard Klein. Diacritics 11: 2. Str. 225. Derrida, Jacques, 1988: Limited Inc. Prev. Samuel Weber. Evanston: Northwestern University Press. Derrida, Jacques, 1989: Biodegradables Seven Diary Fragments. Prev. Peggy Camuf. Critical Inquiry 15: 4. Str. 812873. Derrida, Jacques, 1992: Mochlos; or, The Conflict of the Faculties. U: Richard Rand (ur.): Logomachia: The Conflict of the Faculties. Lincoln: University of Nebraska Press. Str. 134. Derrida, Jacques, 1992a: Canons and Metonymies. U Richard Rand (ur.): Logomachia: The Conflict of the Faculties. Lincoln: University of Nebraska Press. Str. 195218. Derrida, Jacques, 2001: The future of the profession or the university without condition (thanks to the Humanities what could take place tomorrow). U: Tom Cohen (ur.): Derrida and the Humanities: A Critical Reader. Cambridge: Cambridge University Press. Str. 2457. Derrida, Jacques, 2006: The Specters of Marx: The State of the Debt, the Work of Mourning and the New International (1993). Prev. Peggy Kamuf. New York i London: Routledge. Dhaen, Theo, 2011: How Many Canons Do We Need? World Literature, National Literature, European Literature. U: Liviu Papadima, David Damrosch i Theo Dhaen (ur.): The Canonical Debate Today: Crossing Disciplinary and Cultural Boundaries. Amsterdam New York: Rodopi. Str. 1938. Franke, William, 2011: The Canon Question and the Value of Theory: Towards a New (Non-) Concept of Universality. U: Liviu Papadima, David Damrosch i Theo Dhaen (ur.): The Canonical Debate Today: Crossing Disciplinary and Cultural Boundaries. Amsterdam New York: Rodopi. Str. 5572. Guillory, John, 1993: Cultural Capital: The Problem of Literary Canon Formation. Chicago: University of Chicago Press. Jay, Paul, 2010: Global Matters: The Transnational Turn in Literary Studies. New York: Cornell University Press. Juvan, Marko, 2008: History and Poetics of Intertextuality. Prev. Timothy Pogaar. West Lafayette: Purdue University Press. Kamuf, Peggy, 1997: The Division of Literature, or The University in Deconstruction. Chicago & London: University of Chicago Press. Kristeva, Julia, 1970: Le texte du roman. The Hague: Mouton. Kristeva, Julia, 1988: trangers nous-mmes. Paris: Fayard. LaCapra, Dominick, 1998: The University in Ruins?. Critical Inquiry 25: 1. Str. 3255. Lyotard, Jean-Franois, 1979: La Condition postmoderne: rapport sur le savoir. Paris: Minuit. Lyotard, Jean-Franois, 1984: The Postmodern Condition: A Report on Knowledge. Prev. Geoff Benningon i Ryan Massumi. Manchester: Manchester University Press.

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

Lyotard, Jean-Franois, 1983: Le Diffrend. Paris: Minuit. Miller, J. Hillis, 1999: Literary Study in the Transnational University. U: J. Hillis Miller, Manuel Assensi. Black Holes. Stanford: Stanford University Press. Str. 3183. Miller, J. Hillis, 2001: Literary Study among the Ruins. Diacritics 31: 3, Theory, Globalization, Cultural Studies, and the Remains of the University. Str. 5766. Miyoshi, Masao, 1998: Globalization, Culture, and the University. U: Fredric Jameson i Masao Miyoshi (ur.): The Cultures of Globalization (Post-Contemporary Interventions). Durham and London: Duke University Press. Str. 247269. Moretti, Franco, 2000: Conjectures on World Literature. New Left Review 1. Str. 5468. Nancy, Jean-Luc, 1999: La communaut dsuvre (1986). Drugo proireno izdanje. Paris: Christian Bourgois. Nietzsche, Friedrich, 1979: Unzeitgemsse Betrachtungen. 3. Vom Nutzen und Nachteil der Historie fr das Leben. U: Werke I. Ur. Karl Schlechta. Mnchen: Carl Hanser Verlag. Str. 209285. Orr, Mary, 2003: Intertextuality: Debates and Contexts. Cambridge: Polity Press. Protrka, Marina, 2009: Stvaranje knjievne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj knjievnoj periodici 19. stoljea. Zagreb: Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu. Rajan, Tilottama, 2001: In the Wake of Cultural Studies: Globalization, Theory, and the University. Diacritics 31: 3, Theory, Globalization, Cultural Studies, and the Remains of the University. Str. 668. Rancire, Jacques, 2003: The Philosopher and His Poor. Prev. John Drury, Corinne Parker i Andrew Parker. Durham i London: Duke University Press. Rancire, Jacques, 2010: Dissensus: On Politics and Aesthetics. Prev. Steven Corcoran. London New York: Continuum. Readings, Bill, 1996: The University in Ruins. Cambridge: Harvard University Press. Royle, Nicholas, 1999: Yes, Yes, the University in Ruins. Critical Inquiry 26: 1. Str. 147153. Weber, Samuel, 1987: Institution and Interpretation. Minneapolis: University of Minnesota Press. Weber, Samuel, 2001: Globality, Organization, Class. Diacritics 31: 3, Theory, Globalization, Cultural Studies, and the Remains of the University. Str. 1529. Weber, Samuel, 2008: Benjamins-abilities. Cambridge, Massachusetts, London: Harvard University Press. Weber, Samuel, 1991: Return to Freud: Jacques Lacans Dislocation of Psychoanalysis (1978/1990). Prev. Michael Levine. Cambridge: Cambridge University Press. Young, Robert J.C., 1996: Torn halves: Political conflict in literary and cultural theory. Manchester: Manchester University Press. Ziarek, Ewa, 1995: The Uncanny Style of Kristevas Critique of Nationalism. Postmodern Culture 5: 2. Zlatar, Andrea, 2009: Marin Dri: kulturni kapital. U: Cvijeta Pavlovi (ur.): Marin Dri: epoha i naslijee. Split: Knjievni krug Split. Str. 716. Slavoj iek, 1993: Tarrying with the Negative: Kant, Hegel, and the Critique of Ideology. Durham: Duke University Press.

201

M. a l e , S rubova (183202) Umjetnost rijei LVI (2012) 34 Zagreb srpanj prosinac

Summary
FROm THE MARgINs: STUDyINg (A MINOR NATIONAL) LITERATURE IN THE AgE Of TECHNO-BUREAUCRATIC DOmINATION

202

The question of how to study the texts of a peripheral and thus multiply belated literature such as Croatian is examined in relation to the growing marginalization of literary studies, insofar as their crisis is homologous to the decline of the symbolic authority, autonomy and sovereignty undergone by the institutions to which literary studies are subordinated, i.e., respectively, the humanities in general, the university, and the nation-state. In fact, each of the mentioned institutional levels framing literary studies is gradually being shaped by and assimilated to the dominant structures typical of the globalized economic liberalism, in such a way as to make up a hierarchy in which the least marketable institution is regarded as indebted and parasitic to its superior others. As the humanities, overpowered by the social sciences, tend to promote sociology and economy in their epistemological metadisciplines, while obliterating the legacy of Kants Third Critique, a sort of methodological realism is being imposed on literary research. This epistemological framework, inconsistent with the very character of literature as a domain of as if, threatens to suppress literary scholarship and to replace it by cultural studies, currently the most influential academic field of the humanities, which informs also the prominent endeavours at fostering the projects of European or world literature. On the other hand, literary studies in Croatia are facing also the opposite request, made by the state bureaucracy in charge of research financing, to enhance symbolically the idea of national identity, which risks entailing an autarchic historization of literature and an alternative local canonization of literary works. Keeping in mind that there cannot be a sharp opposition between bordering entities, and thus neither between a thoroughly autonomous realm of the aesthetic and that of (political) economy, both being bound up in the parergonal structure of economimesis (Derrida), a contention is put forward according to which a marginal literature could not benefit from any of the cited heteronomous critical approaches. Instead, a performative interpretation of singular literary texts, able to measure up to the standards of the Western canon, is pleaded for.