HRVATSKI MITOVI I LEGENDE

S T V A R A NJ E SV I J E T A U poetku nije bilo niega, tek beskrajna mrana praznina nad morem, koje je poivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo silno duboko i usud je odredio da samo boansko bie moe dosegnuti do njegova dna posuta maginim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad povrinu. Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopu tminu, stapajui se s bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu poivae Svarog, boanski tvorac, koji je okruen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod utjecajem ivotnih sila u trenu boanskog roenja pojavi se na ljusci jajeta pukotina i iz nje sinu osloboeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruivalo usnulo boanstvo. Svjetlost udari o tminu pokrenuvi u njoj silu stvaranja, zvanu boanskim ibogom, boanstvom bez stvarna oblika, silu koja e voljom Svarogovom stvoriti tvar od koje e biti sazdan svijet. Osloboena u trenu Svarogova roenja, sila je pokrenula i ivot u Pratmini i iz nje stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio seCrnobog, sila nastala iz poetne Tmine, bog koji bijae potpuna suprotnost Starome Vidu. Kako su u poetku oba boga bila tek bezobline sile, stvorili su dvojnike, boanska bia sazdana od tvari, od kojih je Volos bio Svarogov dvojnik, golem i moan. Volos bijae bog ljudskog oblija, guste brade i prekrit lakom dlakom od snanih nogu pa do uznosite glave koju su krasili veliki rogovi. Premda zastraujua oblija i katkad divljanog ponaanja, Volos bijae dobre udi, znan kao zatitnik rogatih ivotinja, uma i svekolike prirode. Crnobog stvori rta, crnu krilatu spodobu prekrivenu ekinjavom dlakom, kravljeg repa i otrozube vuje gubice. Rastom bijae golem a na ljudskim mu rukama, sjajile kande crne i otre kao u grabeljive zvijeri. rtje utjelovljavao zlo, tminu, nedau i gubitak. Njegova je mo bila i boanska, a mogao je poprimitisvakolika oblija, najee ono ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog krljuti sjajnom poput dragulja. Zbog opake rtove moi nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame, znaju donositi zlu kob i nesreu. Sklon preruavanju i svakojakim pakostima katkad, ako mu je to zbog ega bilo potrebno, znao bi rt poprimiti oblik lijepa mladia i unijeti nemir i tugu u njeno srce kakve naivne, mlade djevojke. im se u Pratmini utjelovio rt, Svarog mu naredi da zaroni do dna mora i donese zlatni prah od kojeg e 1

stvoriti svijet. rt natjeran silom Staroga Vida, a jalan i prepreden ve od iskona, elio je oponaati mo i boanske vjetine Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna mora, u gubici sauvao neto maginog praha stvaranja. Uzevi od boga tmine prah, prospe ga Svarog po povrini vode. Kako je davao imena stvarima, tako su one od praha i nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se stadoe iriti u daljinu, potaknute silom stvaranja i moi boanskog iboga. Na svoje uenje, rt u trenu stvaranja osjeti kako mu u gubici poinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od toga praha nastae bezvodne pustare, tmurne gudure, movare i svakojaka gadna mjesta. Da bi biljni i ivotinjski ivot na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju ivjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor ivota, a na plat nonog neba postavi mjesec, tajanstvenog suneva brata, pokretaa sila plime i plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi nastanila nebo, prvobitno proeto jalovom prazninom. Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlou zvijezda i nebeskih tijela, u prvobitnom morunastae Vodan, mono boanstvo voda i vodenih stvorenja. Bijae on snane grae i dugih kosa, oboruan maginim trozubom kojim je mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih neprijatelja bi preivio udarac tim monim orujem. Vodan je, nastavi na slian nain kao Crnobog, zauvijek zadrao neku mranu i ozbiljnu crtu. Iz nebeskih visina, privuena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisue komada. Od svakog komada pod pogledom iboga nastao je po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadiaPrajajeta nastala su malena magina stvorenja, ovuljci, malii, palii i patuljci. Bijahu oni uvari arobnih tajni, obdareni duhovnim moima. Patuljci su imali svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijae sitni vladarLakatbrade Pedaljmua, maleno bie velike moi i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim divova i patuljaka, nastadoe i svakojaka druga stvorenja, to dobre, to loe naravi, a najprije od svih vile, koje, kao to je znano, ne moemo nazvati niti dobrim niti loim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo.

Bijahu to prvi stanovnici svijeta. Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, kronjati jasen, koji je rastui odvojio nebo od zemlje i stvorio sadanji red u svijetu. U njegovoj se kronji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu korjenii podrastaju mrano carstvo Crnoboga. Podno kronje stabla iz tvrde kamene ile izvire vrelo ive vode zvano Vrutak ivota iz kojeg istjee Potok radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sree i Otok spokoja. Otok uspomena umovit je i proet mekim neznanim tajanstvom. Na njemu ne postoje obale, jer gusta uma poinje od samog dodira kopna s vodom. U umama Otoka uspomena, kroz magle koje se provijaju izmeu vlanog raslinja, struji udna sila koja tjera namjernika da, okruen 2

silinom sone ivue prirode, osjeti mir, sjedne uz kakav umski potok i porazmisli o svom bivem i sadanjem ivotu. Govori se da ume Otoka uspomena ini drvee u kojem su prebivale mnoge generacije dua i na taj nain je i drevno drvee zasluilo svoj mir u Navu. Otok sree udnovato je mjesto i svatko tko se vratio s njega drukije bi ga opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri reci govorili su da samo bog ili ovjek visoke mudrosti moe sagledati pravi izgled Otoka sree, jer svi ostali na njemu vide sreu onako kako su je, dok bijahu ivi, zamiljali. Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i sjenovitih lugova koje posjeuju mudraci i svakojaka navska bia, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u elji da nau smirenje. Katkad je otok sluio i bogovima za odmor od bunih i napornih gozbi u dvorima boga vina i svetkovanja, Rujimira. Sve su to mjesta koja posjeuju bogovi, vile i junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovue iz carstva Crnoboga, sve u elji da ivi ugodno kao junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak zavri kobno po njega i mrani stanovnik podzemlja bude sramno otjeran. U prostranoj kronji stabla svijeta ivi Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomonik i glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri vile suenice, glasnice sudbine ljudi i bogova, koje pjevaju o prolim, sadanjim i buduim vremenima, vilinska stvorenja obdarena moima odreivanja sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri raanju bilo kojeg bia ne moe promijeniti nitko, ak ni one same. Svitogor je grad bogova, boica i njihovih junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor keri su i sinovi Suneva naroda koji su uinili velika djela ili poginuli junakom smru. Njima je na dnu Nava dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog, otac svih ostalih bogova i maginih stvorenja,

stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle noi. Vrhovno mjesto uSvitogoru pripada ocu bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora, koja se uzdie do najviih nebesa u Navu. Tamo je i njegov dvor koji se uzdie do sedmog neba, a u sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida. Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su jutarnja vrata na istoku Svitogora, to se otvaraju bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na jutarnja vrata, uvana od psoglavca Ogara, umiljatog utog hrta danjeg neba, izlaze boanski Svantevid i ena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su veernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju prostor mraku noi a njihov uvar je Zagar, opak i mrk kao no. Oba pobonika boanskog Svaroga su psoglavci, djeca nebeske kuke Zarame, boanski divovi i uvariSvitogorskih dveri u Navu.

Na sedmom nebu, u kronji Drveta svijeta nalazi se gnijezdo Svarogove pomonice, ptice Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom bljetavom svjetlou, kronja Drveta svijeta osvijetljena je i danju i nou, a sjene nastale letom nebeske ptice priaju prie o zbivanjima nastalim u umovima okolnih bia. Taj udesan stvor ima svojstvo da uje misli iz svoje okolice i, kako ne zna uvati tajnu, odmah na sve strane razglasi sve to smatra posebno zanimljivim ili zbog neega bitnim. Tako esto odaje i mnoge boanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki sluaj, kad god bi se nala u njegovoj pratnji, prstenovao kljun kako ne bi gdje togod neprimjereno ispriala. Svarogova se kula poput sure litice izdie iznad oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po jedna vrata za koja postoji po jedan klju. Zato je Stari Vid katkad znan i kao uvar sedam kljueva.

Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istonoj kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoSvitogorskin dvora i divi se ljepoti svog boanskog djela. Podno Vidove gore nalazi se izvor ive vode to se slijeva u jezero oko kojeg se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih klisura uzdiu se dvorovi boanskih stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni su u guste ume, tako da im se vidi tek dio monih zklova, dok je ostatak skriven deblima i kronjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu. Bile su to ume misli sazdane od svetih stabala podno kojih su, u sjeni ogromnih kronji, oplakujui oble kamene gromade prekrivene povijuama, tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se umom razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te ume i divili se njihovoj divljoj snazi i ljepoti. Tik pored velianstvenih dvora Svarogovih isticahu se strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore, prosijavahu taj udesni kraj zrakama ive svjetlosti.

Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca svjetla, sina Svaroga i Vide, u Suneva naroda znana pod imenom Vid. On stolovae na svitavskoj kuli u odaji obloenoj zlatom. U njoj je i otro plameno koplje i njegovo slavno oruje, nepobjedivi ognjeni ma iskovan u podzemnoj radionicioviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Ma je ujutro ut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaa se kao ivo bie koje slua svaku zapovijed mladoga boanstva i uvijek se vraaSvantevidu u ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid sijee tamu i oslobaa svjetlo pobjeujui no, vrijeme zlih vila, maginih bia tame i samoga vladara mraka, Crnoboga. Na vrletnim liticama uzdiu se nedostini dvori gromonosca Peruna

njegove divske ene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih zidina prostiru 4

se zidine Zarova i ostalih Svitogorskin dvorova. Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najvea i najsjajnija dvorana u Svitogoru. U sredini je sjajno prijestolje Svarogovo, s desna i s lijeva su sjedala Peruna i Svantevida, a uokolo su smjeteni boanska svita i boanski posveena bia. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice, a nae se i poneki smrtnik koji je mudrou i znanjem pomogao svome narodu u napretku i boljem ivotu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju pod teretom najbolje pripremljene hrane i boanske okrijepe, slasnim vinima i boanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pjev veselih i junakih grla kao odjek pobjednikih pohoda koji su im donijeli slavu i vjenost. elja je bila svakog ovjeka Suneva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti postane stanovnikom Doma junaka. Literatura: SPIRIN Vanja, Hrvatski mitovi i legende

VILE
Nazvane jo i Utvice, Rusaljke. Besmrtne djevojke, zatitnice voda, uma, polja, gora, ali i hrabrih i odvanih bojovnika. O njihovu postojanju postoje dva oprena miljenja. Jedni smatraju da se raaju poput ljudskih bia, najee kad kia sipi ili sunce pee, a drugi vjeruju da nastaju iz soka koji u ranim proljetnim ili jesenskim jutarnjim satima isputa mrazavev cvijet. Sama pak, vila kroz usta starca Milovana kae: Gora me rodila u zelen list povila, rosa jutrom padala mene vilu dojila! Kad Sunevi ratnici opisuju vilu, daju joj izgled mlade djevojke uzviena duha i velianstvene ljepote obuene u dugaku, kao snijeg bijelu haljinu koja raskono uti, s kozjim nogama nanie. Ona je u obrazima ko jabuka rumena, krupnih plavih oiju iz kojih sijevaju munje, ima sladak, ugodan glas to uznosi duh ljubavi i ljepote u ljudsko srce. S glave joj se poput slapa prelijeva kosa sve do zemlje. Ako joj netko iupa ma i jednu dlaku, istoga trenutka biva kanjen smru, jer u kosi joj je tajna i snaga ivota. Prolazei kroz umu, kosa joj se znala zaplesti za trn ili kakav grm, a sama je nije mogla otplesti. Tko bi joj tad pomogao, bio bi estit dovijeka, jer bi ga zauzvrat poma gala u dobru i zlu. Vila na glavi nosi zlatnu krunu ukraenu dragim kamenjem i biserima, svaki biser vrijedi dva careva grada, a na leima joj blistaju zlatna krila. Kad bi joj netko uspio ukrasti ili pak skinuti krunu s glave ili pak otuiti krila, izgubila bi vilinsku mo i postala obina ena, odnosno udala bi se za onoga tko bi joj to uinio. Ali, kad bi iznova dola do svoje moi smjesta bi ga napustila i vratila se svojim prijateljicama. U braku je vila izuzetna ljubavnica i raa samo vile, koje se odlikuju dobrim pamenjem, ljupkou i bistrinom. Ljudima ine dobro, ali i zlo, vole, ali i mrze. Koga vole, vole ga cijeloga ivota, te mu daruju sreu, no omrznu li koga, mrze ga tijekom cijeloga ivota, pa mu donose nesreu. Djecu osobito vole te ih znaj u i majkama uzeti, ali ih u pravilu vraaju, nakon to ih nasite mlijekom i medom. Vile oboavaju lov, igru i pjesmu. One su i ratnice, pa se esto znaju u boju mjeriti i s najveim junacima. Zatitnice su putnika i 5

pastira. Najkivnije su na mladie, kad ih usred nesmotrenosti zateknu gole na kupanju. Tad ih za kaznu prostreljuju oima, osljepljuju ili pak izluuju. Njadrai im je vjetar bura, ivotinja konj, a stablo hrast. Ispod hrasta su se skupljale, vjeale i izleavale 24. lipnja kad svoje zemaljske prijatelje pomlauju, pa se tad ovik obnovi ka i zmija kad svoj slak podmee. Sunev narod vile naziva razliitim imenima: jedne su Nagorkinje, druge Plankinje, tree Zagorke, etvrte Prigorke, pete Vodarice, este Andesile, ali svakako im je najdraa Velebitkinja, koje je mnoge bojovnike pomogla i titila. No, Sunevi ratnici poznavali su i vile koje su nosile imena po bilju: Ljubice, Smilju, Bosiljku i Ruicu. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

GOSPA SINJSKA SPASILA SINJ OD TURAKA

Mehmed paa je podignuo silnu vojsku i kreno iz Livna 23. srpnja 1715. godine osvojiti Sinj. uvi za dolazak turske vojske, Sinjani unesoe sve dragocjenosti u Gospinu crkvu jer su mislili da crkva nee biti na dohvatu neprijatelju. U tvravu se zatvorilo neto naroda, 700 vojnika i fra Pavao sa svojih est redovnika. Sa sobom su ponijeli i udotvornu Gospinu sliku. Na glas da se Gospina slika nalazi u kuli razveseli se narod i vojnici te je izoie u gradskoj kapeli molei se danonono za pomo i zatitu. Osmog dana mjeseca kolovoza zapoe paa bombardiranje Sinja iz svoje etiri topovske baterije. Ve prvog dana izgorjee sve kue, a ubrzo zatim crkva Svetog Franje. Izgori i Gospin a crkva sa svim dragocjenostima koje su u nju Sinjani pospremili. Izgori crkva, izgori samostan, a narod u gradni zaplaka ljutim plaom. Dan uoi blagdana Velike Gospe, 14. kolovoza, krenue Turci u opi napad. Bijae ih vie od 60.000, a branitelja samo 700! I u jeku najee bitke dogodi se neto neoekivano. Turska vojska poe iznenada uzmicati i komeati se. Uzalud ih paa tjera u boj, uzalud vadi golu sablju i prijeti smru onome tko pobjegne. Kranski vojnici ne mogu razumjeti to se dogodilo. Misle da je po srijedi vojna varka. Ali nije bila. Turci naprosto odoe ispod Sinja! U stihovima franjevakog pjesnika Grabrovca nalazimo objanjenje ovog dogaaja. Pjesnik kae kako se Gospa tri puta znojila molei svog Sina da uslii vapaje kranskog naroda: Zarad, Sinko, tvoje teke muke, ne daj puka u nevine ruke. Tako t tvoje muke i alosti ti se prigrni, griniku oprosti Isus uini po njezinoj elji: Pobjegoe pometeni Turci, Sinj grad osta u hrvatskoj ruci. I zaista. Ujutro na sam blagdan Velike Gospe, posljednje turske ete prebrodie Cetinu bjeei prema Livnu. Pod gradom ostavie 10.0000 mrtvih i veliki ratni plijen. Tako je Gospa Sinjska obranila grad od Turaka, to potvrdi pjesnik Kai-Mioi: Obrani ga Marija Divica, Koja no je sinjska pomonica. Zahvaljujte od Sinja junaci bez prestanka Isusovoj Majci.

Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga

BLAGOSLOV POLJA
Prolo prolie. Rianski pop naredija puanstvu: - Draga moja brao, u drugu nedilju bit e blagoslov polja, neka vas bude to god vie, recite i starijim i mlaim, naroito kad je blagoslov polja da vas bude to vie. Dola je nedilja. Ide pop u crkvu, govori leturiju. Bilo je naroda dosta. Ie on blagoslivat polje: - Draga moja brao, evo sada dobro pazite, ja u sada blagosivat polje i sve one biljke koje restu na vaem polju. Uzeja oras u ruku i govori: - Kako god u ovome orliu, nako u vaomen toriu: kako u ovom orliu, nako van itavi plod u ovon godini bija dobar. Onda je ia oras da rascipi u orasu nema nita. I vikne pop: - Dragi Boe, nemoj zamjerit ta magarad trubi. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 205.

IJI JE KONJ LJEPI

ovik i ena bili su ovako, dvoje-troje dice, i ondao broji ena muu: Pa, ajde kae kopaj tamo vrta pa pripremaj malo za povre sadit, sve te stvari. Ajde on u vrta. Kad je doa u vrta, ne more kopat, ne da tvrda, suva zemlja. Eto ti ga kae avle! He, ostavija je sad, a opet ena na nj da ie kopat. Doa kopat, al doa ava, kae: uje ti kae to je moja vrta. Kakvi tvoj vrta, nije nego moj! Je moj! Je moj! Oni prepiru se, zna. E, nisu mogli pogodit. Ajde, ko ujutro doe na lipem konju, eno mu vrta. Ajmo, a! Doa jadni ovik u kuu, kae kako mu je bilo u vrtu. Govori ona. Pa to je lako, na e lipi konj bit. 7

Ajd kad je dolo ujutro, govori ena: Ja u se svui gola i ondar kose rastesla nizbrdo ti uzjai na me. I ondar ona njega ujtila na se i nosi, nosi u vrta. A ava doa na konju u vrta. E sad, avle, iji je lipi konj? E kae va je lipi. Nisam vidija takvog, u vaeg konja na glavi rep, na prsima muda, a kod noga griva. I tako njemu osta vrta. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala

URELJIVAC
ovjek koji uree, napakosti. Njegova nadnaravna mo je u pogledu ili rijeima. Njegova pohvala donosi zlo. Ako kae ma je lip ti mali, moe djetetu zlo uiniti. Isto je i kod pohvale tipa ma je junak ti mladi, ili ma si vidija ki lip junac, ili ma van je fanjski prasac. Stoga, da ne bi bilo sumnje da je netko ureljivac, u Istri je i danas u narodu vrlo iv obiaj da se najprije pogrdi ono to se eli hval iti, primjerice: pasja krv ma je lip, vraji mladi ma je junak, ili ak apsurdna tvrdnja ala grda mala, ma si lipa. Od ureljivca se najlake braniti. Novokupljena domaa ivotinja se, na primjer, u staju vodi preko nekih predmeta, naee preko sjekire ili kroz nogavice hlaa gospodara kue, odjea se oblai naopako, maloj djeci se obraz pere mokraom. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

TRIGE I TRIGUNI
Najblii su pojmu vjetice. trigun se rodi u rnen mihuru koji se potom saije pod pazuh. Bez tog rnog mihura ili, u drugoj varijanti bez crne kugle s kojom se raa, gubi mo. trige i triguni su opaki i vrlo opasni i po ivot ljudi, a piju i krv. triga se rodi s repom. Pojavljuje se u raznim ivotnim oblicima. Sijela i obavezna sastajalita su im poslije jedanaest sati naveer (ali i u jedanaest ujutro) na raskrima (kriine, kruere, kroerije). Djelatnost triga i triguna oituje se u tri vida: tuku se meusobno, ine zlo ljudima i tree, kao najbitnije tuku se sa zakletim neprijateljima krsnicima. I obrana od trig i triguni slina je kao i od mora, s neto manjim uinkom, ali tu ima vanu ulogu krsnik zatitnik ljudi. I jo neto vano za obranu od zlih moi. To je kri kriina, salamun, 8

salamunski kri, kri papali. Taj crte ucrtan, zakucan na vratima, titi kuu od trig i triguni. Crta se u jednom potezu, ovako: Ako se otkine dio odjee od onoga za koga se pretpostavlja da je trigun, taj se dio odjee spali, kadi nad dimom i tako postaje zatita od tog triguna. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

PREZERVATIV PROTIV TRIGUNA

Miroslav Bertoa u knjizi Istra izmeu zbilje i fikcije prenosi sluaj sveenika Martina Velovia, upnika u Taru i Vabirgi u Istri iz druge polovice XVIII. stoljea. upnik je prijavljen zbog ekscentrinog ponaanja, jer je naime, u Vabrigi i Taru vodio bitke strigama i trigunima. Crkveno je uenje, ve sredinom XVII. stoljea odbacilo ideju o postojanju vjetica i arobnjaka. Zadnja vjetica na prostoru Istre spaljena je 25. veljae 1632., u Svetvinentu, kada je na lomai izgorjela Marija Radoslovi, doseljenica iz Zadra. Na diocezanskoj sinodi 17. svibnja 1644., poreki je biskup G. F. Tomasini potaknuo istarsko sveenstvo da se u propovjedima i ispovjedima potrude izbiti iz glave nieg svijeta mnoga rairena praznovjerja. Vabriki i tarski upnik nosio je duboko u sebi puko vjerovanje u trige i trigune pa ga od njega nije mogla odbiti ni injenica da je stajalite slubene Crkve bilo protivno njegovim uvjerenjima. Selo je, meutim bilo podijeljeno. Iz odgovora danih voditelju istrage razabire se da samo manji dio seljaka ne vjeruje u postojanje triguna i Velovieva upozorenja. Velovi je sebi pripisivao sposobnost prepoznavanja triguna i upirao prstom u neke upljane. Tako su npr., rtve njegove objede bili seljaci iz Vabrige i Tara; Miho Zelenkovi, Miho emeri, sveenik Marko emeri Seljake Josipa Rudovca i Martina Bernacu uvjeravao je da su ta trojica sisala krv njihovim mrtvim sinovima. Zelenkovia je otuio i za ubojstvo vlastite djece! Kako prepoznati triguna? Prema tarskom upniku trigun uvijek nakon ponone mise na Boi poslijednji izlazi iz crkve! to je initi ovjeku koji posumnja da je i sam trigun? Velovi savjetuje da valja odmah otii u umu, obujmiti hrastovo deblo rukama i trljati se uz njega dok ne ponestane snage. Ako je trigun, stablo e nakon toga izgledati potpuno oguljeno, gotovo osueno. Mnogobrojni su svjedoci potvrdili da su pred njegovom kuom svakodnevno stajali redovi ljudi ne samo iz Istre, ve je bilo i stranih podanika. Velovi im je davao posebne blagoslove (benedizioni); blagoslovio je tijela nazonih ili odjeu, pa ak i uperak kose onih koji nisu mogli doi, blagoslovio je one koji su ve oboljeli pod utjecajem triguna. Za nagradu obasipali su ga raznim darovima kozliima, kopunima, puranima, prutima, sirevima, jajima, pa ak i novcemPoneki su ga zbog toga u 9

svojim izjavama optuivali za koristoljublje, no vjerojatno je to bilo pogreno. Velovi sve ini iz dubokog uvjerenja; uostalom, davao je i besplatne blagoslove, pa i materijalna sredstva protiv triguna. Iz njega izbija puko vjerovanje, obveza krsnika da pomogne protiv zla. upnik je gotovo dvadeset godina u Vabrigi i Taru demonstrirao svoje umjee da uniti mo triguna. To je inio na sljedee naine: 1. Seljak Gapar Munda je posvjedoio da je upnik posveenim uljem mazao ljude i njihovu odjeu, sluio se suhim travama i izgovarao nerazumljive rijei. 2. Antonio Delani svjedoio je da je upnik pomou maginog drva u obliku vjeala traio skriveno blago. 3. Pietro Pavat iz Vabrige iznio je podatak da je po Velovievom nagovoru otvoren grob Mate Zelenkovia i da mu je pri tom zabijen u grlo veliki avao kako njegov duh vie ne bi napadao ljude. 4. Nekolicini upljana darovao je svoje najmonije oruje prezervativ protiv triguna, koji je sam konstruirao. Svjedoci koji su ga imali u rukama, izmeu ostalih i poreki biskup Polesini, istraitelju su dali ovakav opis: Tri bijele platnene trake duge oko pola lakta na jednome su kraju spojene u vor, dok su na drugima privrene olovne kuglice zamotane tako da se vidjelo da je neto u njima. Prema Velovievim uputama bilo je dovoljno osobu na koju se sumnja da je trigun lagano dotaknuti po boku i istog bi trenutka prestala ivjeti. upnik Vabrige Mate Koraca razbio je metalne kuglice i u njima naao pepeo, sol, vosak, suenu travu i trokutaste kamenie. 5. Velovi je lijeio i bolest erizipel (crveni vjetar) koji, izaziva doticaj triguna. Velovi bi karama nainio rez na crvenoj oteklini, ispustio zaaranu krv i bolno mjesto prekrio kuhanim travama. upnik Mate Koraca u oblinjoj je Vabrigi poveo je gotov mali rat protiv Velovia, proglaavajui njegove tvrdnje tetnim predrasudama, smijenim vradbinama i prijetei da e praznovjernim seljacima zabraniti ulazak u crkvu. Biskup Polesini, nesumnjivo je bio dobro upuen u puko praznovjerje i njegove duboke korijene pa se ograniio na to da otro prekori svojega sveenika. Civilna je vlast, meutim, reagirala vrlo energino. Zapisnik s izjavama svjedoka poslan je Vijeu desetorice u Veneciju, a otud je stigla naredba da se Velovi uhiti i izrui sudu u Kopru. No, kada je 10. prosinca 1796. kavaljer raporskoga kapetana Pietro Antonio Mattei s etom vojnika stigao u Tar mogao je samo utvrditi da se upniku zameo trag! Seoski je upan izjavio da se Velovi jo prije tri mjeseca udaljio iz Tara i da nitko ne zna gdje se nalazi. Velovi koji je dvadeset godina branio puk od trigunskih arolija i itavoj Istri uivao veliki ugled, veoma je lako u tom puku naao utoiste kada su po njega stigli triguni preobueni u kavaljera i konjanike raporskog kapetana. Literatura: BERTOA Miroslav, Istra izmeu zbilje i fikcije

10

Nekada dva zasebna naselja, Tar i Vabriga danas su jedno mjesto koje dijeli glavna prometnica, koja povezuje Pore i Novigrad. Rije je o plodnoj visoravni na 112 metara nadmorske visine koja se s jedne strane sputa prema moru, a s druge prema uu rijeke Mirne.

PERUN ILI SVETI ILIJA

Perun je sin Svarunov, bog groma i munje. Perun je staroslavenska rije koja oznaava munju i grom, koja je svoje izvorno znaenje i danas zadrala u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj, Slovakoj, te u sjeveroistonoj Sloveniji. Kod podalpskih slavena je etvrtak (peraunedan) zabiljeen kao Perunov dan. Lingvisti su kao praindoeuropsko ime boga koji udara gromovima rekonstruirali oblik per(kw)uno. Perun je u starohrvatskoj mitologiji poznat kao Porin, Porga, Porevit, Plivnik, Strahimir i Branimir.Nakon pokrtavanja kult Peruna nije izumro, ve se nastavlja kroz tovanje svetog Ilije. Mnogi znanstvenici sumnjaju da je upravo Crkva, radi lakeg pokrtavanja, potaknula da Perun postane sveti Ilija, meutim, ne postoje pisani dokazi koji bi potkrijepili ovu tvrdnju.Kult slavenskog boga Peruna kod svih junih Slavena je prenesen na svetog Iliju. Narodna predaja u Kotoribi kraj akovca govori kako se treba ponaati na blagdan svetog Ilije: Na dan svetog Ilije ne smije smije se voziti ito, jer e tada u njega grom udariti. Na dan svetog Ilije mora se ii u crkvu k svetoj misi, da grom ne udari u stanje (stambene prostorije). Na dan svetog Ilije mora se sve ito pospremiti, jer e inae na polju u njega udariti grom. Slubena katolika literatura koja se, temelji na Bibliji (Stari zavjet), o Iliji, pie: () Pred veer Ilija oko svoga rtvenika iskopa jara, sve poli s puno vode i pomoli se: Jahve pokai danas da si ti Bog Izraelov. Tada padnje oganj s neba, spali rtvu na rtveniku i osupi vodu u opkopu. Sav narod padne na zemlju viui: Jahve je Bog. Nakon toga se Ilija pomoli za kiu i padne obilna kia. Kad je dolo vrijeme da Ilija poe sa zemlje, dooe do rijeke Jordana, Ilija udari plaetm po vodi i ona se rastavi na jednu i drugu stranu te prijeoe po suhom. Ili su dalje i odjednom se pojave ognjeni konji i Ilija se pone s njima dizati prema nebu(2 Kr 2,1-14). Prema starohrvatskoj mitologiji Perun svijetom putuje u vatrenim kolima ili jai na konju iz ijih k opita sijeva iva vatra. Legenda o svetom Iliji iz Meimurja govori kako je sveti Ilija postao od vaga. Vrag je, naime, vidio kako je Bog od zemlje napravio ovjeka. Vrag je isto htio da ima nekoga tko e ga sluati i tko e ga slaviti. Zato je i on napravio tijelo ovjeka od zemlje kako je vidio od Boga. No, nije mu mogao udahnuti duu i uliti mu ivot. Po tome je vrag spoznao da je za stvaranje ljudskog ivota potrebna Boja pomo. Vrag se odluio poniziti i zamoliti Boga da oivi njegova ovjeka. Bog ga je odvraao od takve elje, jer e mu biti na veliku neugodnost i tetu. No, vrag nije odustao od svoje namjere. Konano 11

mu je Bog udovoljio elji i oivio Iliju. Bog je obvezao Iliju da mora odasvud ganjati vragove u pakao. Od tog aa Ilija ganja munjama na vatrenim kolima sve avole u pakao. Vragovi ga se boje i pred njim bjee kao pred svojim najveim neprijateljem. Prema narodnom vjerovanju iz Podravine Fanik je pomonik svetog Ilije, dok u Dalmaciji ima pomonicu Irudicu. No, pomonici nisu imali iste zadae jer Fanik je pokazivao koga treba munjom pogoditi, a Irudica je punila gromove. Ako usporedimo narodna vjerovanja i citat iz biblije moemo zakljuiti da je sveti Ilija identian Perunu. Ba poput Peruna sveti Ilija jae ognjene konje, gaa sa munjama i upozorava s gromovima. Literatura: BELAJ Vitomir: Hod kroz godinu MARINOVI Marinko: Junaci starohrvatskih mitova, VASILJEV Spasoje: Mitologija drevnih Slovena, NOVAK Marija: Tragovi hrvatske mitologije

O TRIGUNIMA I KRSNICIMA U ISTRI

U preglednom radu, nastalom prema istraivanju, koji je izmeu 2003-2005. provela istraivaka skupina studenata etnologije i kulturne antropologije, Tomo Vinak nam prenosi vjerovanja o mitskim biima, kao i tradicijske metode lijeenja i skidanja uroka s oboljelih ljudi na podruju unutranje Istre. Istraivanja su provedena na irokom prostoru sredinje Istre, u sljedeim gradovima i selima: Motovun, Bale, Gronjan, Hum, Kotli,Graie, Dragu, Vrh, Sovinjak, ulci, Zamask, Zamaski Dol, Bartolii, Brka, Buzet, Moenice, Moenika Draga, Trebia, Potoki. Prva kazivaica, gospoa J. (76 god.), nerado je govorila o bilo kakvom lijeenju koje nije imalo veze s modernom medicinom. Na brojne upite samo je odmahivala glavom i smjekala se, no ipak je spomenula kako je postojao jedan ovjek, jo dok je ona bila mala djevojica u Medveji (odakle je rodom), ki je neto gleda i namjeta kosti molitvom. Na upit kako su zvali tog ovjeka, odgovori la je: a bilo je to na svake vie, ali konkretnijeg odgovora o imenu i nazivu tog ovjeka od gospoe J. nije bilo. U razgovoru o tradicijskom lijeenju spomenula je jednu enu iz Pazintine koja je lijeila reumu spravljanjem posebnog lijeka u obliku praha koji bi se posuo po tijelu oboljeloga i na taj nain izvlaio bol iz zglobova. Ista se ena bavila i skidanjem uroka zavaroka. Kad bi ovjeka boljela glava, vjerovalo se da je na njega baen urok. ena bi bacila uarene ugarke u vodu, oboljeli bi tu vod u popio i na taj se nain oslobodio uroka. Kazivaica je spomenula kako je najopasnije hodati nou po kruerama, raskrijima. Na upit gdje se trige najee okupljaju, spomenula je Zamask i Zamaski Dol, jer su ljudi ondje znali vidjeti letea svjetla u umi i po gori koja tada nisu mogli logiki objasniti.

12

Ispriala nam je i staro vjerovanje vezano uz Pazinsku jamu u koju bi, kad bi se napunila do vrha, bacili ivu rtvu, nakon ega bi se jama otvorila. Nije nam znala rei jesu li i ljude bacali u jamu kao rtve ili samo ivotinje. Spomenula je jo i fete od blaga koje su se odravale 17. sijenja na Sv. Antuna i 3. svibnja na Sv. Krisa (Kri). Na te dane nije bilo dozvoljeno diranje u zemlju i blago tj. nije se oralo ni vozilo. Njezin je sin, gospodin S., takoer bio suzdran pri spomenu triga i krsnika, iako su ispitivae uputili k njemu kao vrsnom poznavatelju te teme. Rekao je samo da se trige prema prianju starijih okupljaju kod tekue vode i na raskrima. Spomenuo je jo i enu u Zamaskom Dolu koja pomae ljudima skidati uroke. Naglasio je kako on ne vjeruje u trige i kako su takve prie priali stariji suseljani ne bi li zaplaili djecu. Sljedei kaziva je iz okolice Motovuna bio konkretniji i otvoreniji. Poeo je priom o djevojci iz sela koja deset godina nije izlazila iz kue nakon to joj je prijateljica odrezala uperak kose. Izlazila je samo za vrijeme etve, a bila je blijeda kao smrt, bez imalo ivosti u sebi, hodala je poput zombija. Svako je jutro na njezin prozor slijetala svraka koja je nasilno htjela ui u kuu. Djevojini su je roditelji svaki put uspjeno otjerali. Nakon deset godina odvezli su je u Zagreb kod neke iscjeliteljice, nakon ega je djevojka ozdravila. Tih se deset godina svojega ivota uope ne sjea. Danas ivi uobiajenim ivotom, udana je i ima djecu. Kaziva je priao i o svojim problemima u kui, kojima su svjedoili svi ukuani: paljenje i gaenje svjetla nou, otvaranje i zatvaranje vrata, lupanje iz podruma i udni zvukovi u glavnom hodniku kue (glasanje teleta kao da ga kolju), a i sam kaziva, koji je inae snaan ovjek, pao je u krevet potpuno iznemogao i bio uvjeren kako je doao kraj njegova ivota. Zbog svih su ovih problema pomo potraili od jedne ene iz Trsta koja je profesionalka u tome poslu. Koristila je zemlju s groblja, tamjan i eljezne eljeve. Kaziva je rekao da je ujutro znala izgledati kao da se borila s tisuu betija. Skinula je uroke s kue i rijeila gazdine probleme. Uzroke ne znamo, ali je ena iz Trsta upozorila naeg kazivaa na duh ene koju je prije trideset godina u tali pored njegove kue ubio vol. Za razliku od gospoe J., koja o krsnicima nije htjela previe govoriti, drugi kaziva je ispriao kako su krsnici ljudi roeni u bijeloj posteljici te da mogu biti i muke i enske osobe koje imaju nadnaravne moi, a iscjeljuju molitvom i ljude i stoku. Uputio je na sljedeeg kazivaa za kojeg nam je sa sigurnou tvrdio da je on krsnik. Sljedei kaziva krsnik, iscjeliteljski dar je dobio na misi Polnoki dok je gledao u sveenika koji je ispijao kale koji simbolizira krv Isusovu. Krsnik je potvrdio kako krsnici mogu biti i mukarci i ene, koji ive u vjeri i potenju, lijee stoku i ljude iskljuivo molitvom, te za izljeenje nikada ne uzimaju, niti trae bilo kakvu naknadu. Kod teih bolesti, uz bolesnog mole jo barem dva do tri krsnika. Mole se Bogu, ali i svecu zatitniku. Sveenici

13

su prema ovom nainu iscjeljivanja skeptini, na to se na krsnik ne obazire previe, jer kae: Ja inim dobro i ivim u vjeri u Boga. Svoju je sposobnost lijeenja prenio na jednu enu iz Motovuna koja je postala krsnikom na Badnjak 2003. godine. Ta je ena bila iz obitelji u kojoj je nekada jedan lan bio krsnik. Ako bi prenio svoje znanje na nekoga tko nije iz obitelji gdje je prije bilo krsnika, tada bi on zauvijek izgubio svoju mo. U selu Bartolii u blizini Motovuna u kui Elia Benia ispitivae su doekali gotovo svi stanovnici sela. Ispriali su kako je vlasnik kue u kojoj oni sad ive bio trigun, koji je zaklao d esetoro od dvanaestoro svoje djece, a nou je znao muiti i sisati prsa i ostaloj djeci u selu. Na se kaziva sjea, dok je bio dijete, kako je nou znao osjetiti da mu netko sjedi na prsima i mori ga, a ujutro, kad bi se probudio, imao je nateene bradavice. Kad je taj trigun umro, a to je bilo u prvoj polovici 20. stoljea, djed kazivaa stavio mu je pet avala u usta, pokopali su ga s licem prema dolje i stavili mu teki kamen na lijes, zbog vjerovanja da se nakon smrti ne povampiri i dalje nastavi napadati ljude. Kazivaica iz iste kue rekla je, kako su se kao djeca bojali krsnika iz susjednih sela. Krsnik vlastitog sela je dobar za stanovnike svoga sela, ali ne i za susjedno selo te ga oni iz susjednog sela mogu smatrati trigunom. Prema kazivanju ljudi u tom selu, znalo se dogoditi da trigun, kako ne bi naudio ljudima, nosi u depu jaje koje bi popio kada bi ga uhvatila elja da naudi ljudima. Takoer bi se znalo vidjeti kako trigun ee selom grickajui granicu samo da odvrati elju od zlih namjera. Prema vjerovanjima i kazivanjima ljudi iz vie istarskih sela, krsnici imaju sposobnost naputanja tijela za vrijeme sna ili prilikom gubitka svijesti. Tada im iz usta izlazi neki insekt, gusjenica, bakula ili triga. Kazivaica je ispriala dogaaj koji je doivio njezin djed dok je bio mlad. Djed kazivaice kosio je sijeno sa svojim prijateljem koji je bio krsnik. Nakon obavljenog su se posla legli odmoriti. Djed se prvi probudio i primijetio da nekakva bakula ili gusjenica ide prema prijateljevim ustima koji je jo uvijek spavao. Pokuao je maknuti bakulu, no ona se uporno vraala; pokuao je probuditi prijatelja, no ni to mu nije uspjelo. Nakon to je bakula ipak ula u krsnikova usta, ovaj je otvorio oi i rekao djedu nae kazivaice: Da nisi pustio bakulu da mi ue u usta ne bi se nikad bio probudio. Kazivaica je takoer rekla da se bijeli krsnici sastaju na raskrijima gdje se bore protiv crnih krsnika s ruicama od jarma ili guvama i trtama. Borba na raskrijima za obine je ljude nevidljiva, ali ono to se za vrijeme borbe osjeti, to su udni zvukovi koji plae svakog tko ih uje. Majka kazivaice imala je mlaeg brata koji je bio jako slab i nije mogao jesti. Obitelj je poslala djeda po pomo krsniku. Krsnik je izmolio odreeni broj molitvi i poslao djeda kui, rekavi mu da e ga putem kui pratiti veliki pas te da se ne okree, ve da ide ravno kui i da e djetetu sutradan ujutro biti bolje. Tako se i dogodilo. No, za dva dana dijete je opet prestalo jesti. U meuvremenu je prabaka nae kazivaice, u pregradi izmeu soba, pronala komad robe od susjede u ijoj su kui ivjeli. Potom je uzela djetetovu potkoulju i taj komad robe i zajedno ih stavila u lonac kipue vode i kuhala. Za vrijeme kuhanja je drvenom vilicom probadala i mijeala, zatim je to izvadila i razrezala noem i ponovno bacila u lonac. Sutradan je 14

njihovoj susjedi bilo loe. Ona je upalila vatru na ognjitu jer se tresla od zimice, legla na ognjite i zapalila se. uli su njezine jauke i krenuli joj pomoi. Stradala susjeda nije htjela da pozovu doktora ve njezina sina. Oni ju nisu posluali ve su poslali po doktora, ali je i sin doao, bez da ga je itko pozvao. U trenutku kad je doao doktor susjeda je izdahnula. Odjea u loncu je bila itava iako ju je prabaka izrezala na rezance dan prije. Obitelj kazivaice vjerovala je, kao i sama kazivaica, da im je susjeda bila triga i da je zato tako nesretno skonala. Nakon to je triga umrla, dijete je poelo normalno jesti. Vjerovanja u trige i trigune vrlo su zastupljena u okolici Motovuna o emu je govorio kaziva iz Livada. im su ispitivai poeli s ispitivanjem, kaziva je poeo zamuckivati, gutati slinu, mirkati oima i cijelo se vrijeme vrpoljio. Bilo je vie nego oito da mu je teko prisjeati se svog djetinstv a i govoriti o trigama i problemima za koje vjeruje da su mu one nanijele. Naime, na njega su trige prvi put bacile urok jo dok je bio novoroene, to je moglo zavriti kobno. Majka mu je otila u drugo selo krsniku po pomo koji je, prema kazivanju, uspjeno skinuo urok s djeteta i spasio ga od sigurne smrti. Rekao je i kako trige najvie napadaju nemone i dobre osobe. Jedanput su mu prevrnule kola puna sijena na ravnoj cesti. Za zatitu od triga kaziva stavlja no pod krevet. Osim triga, dok je bio dijete, nou su ga grizle morine, no s njima se borio i nisu mu uspjele ostaviti otisak. Njegova bi se mlaa sestra, koja nije imala snage boriti se, ujutro probudila preplavljena modricama na rukama, prsima i drugim dijelovima tijela. Kaziva je uvjeravao ispitivae kako ga trige tlae cijeli ivot. Nisu ga muile jedino kad bi bio daleko od svog rodnog kraja, npr. na odsluenju vojnog roka, no, im bi se pribliio svom rodnom kraju problemi bi ponovno poeli. Jo od osme godine ivota svaki put kad prolazi kruerama osjeti strane glavobolje, a kad doe kui sav je iscrpljen i padne u krevet. Sljedea je kazivaica rekla kako se na vrhu sela nalaze etiri staze, gdje su se nou sastajali krsnici iz triju sela. Nije znala rei to su tamo radili, ali je sigurna da su se tamo sastajali, jer su ih vidjeli ljudi iz sela. Kad smo je upitali za trige, odgovorila je da je triga bilo, a da ih ima i danas te da one ljudima i ivotinjama slabo rade. Kazivaica je navela kako su imali svinju koja nije htjela jesti, pa su je prodali nekom ovjeku u Pazinu. Nakon nekog vremena sreli su tog ovjeka, koji im je rekao da je svinja dobro i da jede najvie u svinjcu. Njenom je ocu to bilo sumnjivo te je otiao nekoj eni, koja mu je rekla da je jedna baba u selu to napravila. Ona kod kue napravi istu hranu koju oni daju svinji, ali se iznad nje moli i iskria ju te kriomice daje svinji, koja nakon toga prestaje jesti. Rekla im je da nisu trebali prodati svinju, ve su trebali prvo doi k njoj. Prisjetila se kad ju je kao dijete, svu oteenu po vratu i licu, teta odvela na magarcu u Motovun nekoj eni koja dela vodu za kontraduru. Ta ena je molila, kriala i noem rezala vodu te joj dala piti iz alice s tri strane. Dala joj je i nekakav praak koji se stavi u vodu, kojim je ispirala grlo i usta dva puta

15

na dan. Nakon etiri dana oteklina je splasnula. Htjela je popiti au vode, a iz usta joj je poeo curiti gnoj i ubar. Nadalje, kazivaica je ispriala kako je u selo jedanput doao neki nepoznati mladi. Legao je ispod stabla, a dok je spavao u usta mu je uletjela ovea muha. Svi su pomislili kako je on trigo. Nakon nekog vremena muha je izletjela iz njegovih usta i on se probudio. Bilo mu je neugodno to su ljudi vidjeli tko je on. Brzo je otiao iz sela. Kasnije su saznali da je taj mladi ubio trudnu enu na mostu u Kopru. Ispriala je kako su i oni u svom selu imali triga. On je sa sobom uvijek nosio jaje u koje bi puhnuo tri puta kad bi sreo neko dijete pa bi ga bacio. Jedanput je sreo samu kazivaicu, puhnuo u jaje tri puta i bacio ga. Ona je uzela jaje i odnijela ga kui. Pokazala je jaje majci, a majka joj je rekla kako bi ju trigo pojeo da nije bilo tog jajeta. Kad su razbili jaje, iznutra je bilo crno. Takoer je rekla kako su postojali krsnici, ali nije htjela vie priati o njima, te kako su se vile nou sastajale na raskrima. Kako su ljudi s kojima su isptivai razgovarali vie puta spomenuli Zamask kao mjesto gdje ima najvie triguna, isptivai su krenuli prema Zamasku. Zamask je selo, koje se sastoji od desetak kua a ima i tri crkvice. Po dolasku, ispred ispitivaa se pojavila skupina mukaraca, koji kao da su jedva doekali da se netko nov pojavi u njihovu selu. Kad su domainima rekli to je tema svojeg istraivanja, najstariji se od njih nasmijao i rekao kako su njihovi stari vjerovali u trige i krsnike, ali da oni danas postoje samo kao pria za malu djecu. Nakon nekog vremena nastavio je priati o tome kako su prije u selu postojali krsnici koji su se raali u bijeloj posteljici koju bi mu onda zaili ispod pazuha. Onaj koji se rodi s repom i u crnoj posteljici taj je bio trigo. Nekada je, u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata, u selu uvijek bio samo jedan krsnik, koji je titio suseljane od trigona. Taj je znao tko je sve trigo u selu. Kad bi ga suseljani upitali da im pokae trigone, uputio bi ih da, ako se usude, odu nou na raskrije putova te stave vile ispod brade. Oko njih bi tad prolazili trigoni i zapitkivali ih: to radiovdje tiu objeeni? Na to im nije smio odgovoriti, niti ih ita pitati, jer bi umro. Prema vjerovanju, vile koje je drao pod bradom probile bi mu glavu. Ako bi ostao priseban i cijelo vrijeme utio, tada bi svima mogao vidjeti lica i znati tko je sve trigo u selu. U blizini Zamaska, u Zamaskom Dolu ivjela je teta Roa. Tada je imala oko sedamdeset i pet godina, bila je vrlo susretljiva (naalost umrla je 2005. godine). U Zamaskom Dolu ivjela je preko pedeset godina, a trideset se godina bavila skidanjem uroka s ljudi i ivotinja. Prije nego li je nauila skidati uroke, ila je jednom ovjeku moliti za ozdrvljenje svoga mua. On joj je rekao da e na povratku kui vidjeti tri predmeta koja ne smije uzeti a mu e joj ozdraviti kad doe kui. Putem kui, uz cestu je vidjela dva facola za na glavu, ljepe vidjela nisan, treeg predmeta se ne sjea, a kada je dola kui mu je bio zdrav. 16

Prisjetila se prie iz djetinjstva, o ovjeku iz susjedstva za kojega su vjerovali da je trigo. Jednoga je dana osjetila njegov dodir na ramenu, sruila se na pod, a kada je dola kui saznala je da je on upravo umro. Skidanje uroka uila je tri godine od jedne ene iz Zrenja kojoj je to znanje prenio njezin mu. Kako bi nekome pomogla ne mora ga vidjeti niti biti s njim, mora samo znati njegovo ime i biti sama dok moli kako se ne bi zabunila pri molitvi. Time je pomogla dvadeset i etirima enama u jednom starakom domu. Molitve za ljude i ivotinje gotovo su iste, a razlikuje se utoliko to se za ivotinje moli njihovim zatitnicima, sv. Antunu opatu i sv. Roku te se na kraju molitve ne kae amen, jer, kako je navela, ivotinje nisu krtene. Ona moli trinaest Oenaa, trinaest Zdravomarija i trinaest Slavaocu, a dok moli Oenae baca ugljene u vodu. Nakon svakog Oenaa baci jedan ugljen u vodu pa ga prekrii. Ako ugljeni zacvile i padnu na dno znai da je urok baen i ona onda moe toj osobi pomoi. Ugljen baca tamo gdje stoka ne moe doi, a voda se daje ureenima i oni je moraju okusiti s tri kraja prije nego sunce zae. Tekst molitve kojom je teta Roa lijeila ljude: Prekriit se: u molit Oena i Zdravo Marijo zo one due ki so od tega zla. u glet za kontraduro sveti Kuzam i Dumjan i sveti Benedit i Majka Boja od zdravlja ki ima trinaest gracij pre Bogom. Sad u molit trinaest Oenaa za tega sveca (ime osobe) za svaki Oena jedan ugljen hitit u vodu trinaest Zdravehmarij za tega sveca (ime osobe) trinaest Slavaocu za tega sveca (ime osobe) Sad u molit pet Oenaa pet Zdravehmarij za se one due ki so u mukah pregatrskehki (purgatorijskih) ki se nikad nijedan zanje ne domisli Sad u molit jeno Vero za tega sveca ( ime osobe) I na kraju prekriit se - ne nosit vodo a pole sonce zad. I vodu nosit po dlanu 17

I sa njom se malo podije i umije lice. Stavlja se u kavu. Gospoe Roe vie nema meu ivima, a svoja znanja nije uspjela prenijeti na nasljednika. Iz preglednog rada Tome Vinaka moemo pronai naznake prisutnosti starih vjerovanja u sredinjoj Istri. Krsnici i triguni svoje moi, jo uvijek prenose na mlae generacije. Sredinja Istra je unato utjecaju katolike crkve zadrala svoja stara vjerovanja do dananjih dana. U onim selima gdje triguni i krsnici svoje moi nisu uspjeli prenjeti na mlae generacije, stara vjerovanja su ostala ivjeti kroz prie. Krsnici, trige i triguni bili su i ostali dio nae kulturne batine, a na nama ostaje da ih uvamo za generacije koje dolaze. Literatura: VINAK Tomo, O trigama, trigunima i krsnicima u Istri, Stud. ethnol.Croat., vol. 17, str. 221-235, Zagreb

MORA
Stariji pripovjedai vjeruju u nju i gotovo da nije bilo ni jednog od njih koji je nije osjetio na svojoj koi. Njezine radnje su naznaene kao: mora cika cice, peta oveka, ujida pete, masti, riva rep u usta. Pojavljuje se kao muha (ulijee u usta i cika cicu znutra), kao maka (masti ovika po prsi), kao koko, svakojako, pa i kao dlaka. Mora je zla ena. Ona fiziki ostaje kod kue i spava, ali njezin drugi lik, zao i ivotinjski, ide u zle pohode. Najee zlostavlja djecu nou. I od nje se relativno lako obraniti: ogledalo pod jastukom, enjak, no zaboden u vrata, izmet kokoke ili malog djeteta pod jastukom, kare u kljuanici. Ima i vie vidova jedne, nazovi poganske molitve ili brojalice protiv more koja poinje: Mora, mora, budi doma hroma i obavezno od svetog Ivana prokleta i prije nego to doe u dom dotinog koji izgovara molitvu neka pobroji ono to je inae teko pobrojati: lie od voriha, dlake na maku, grote u moru, kuljice na situ Mora se moe i uhvatiti u bocu. Obavezno kod te prie o uhvaenoj mori stoji da e ona sutra doi neto pitati, najee za papar ili sol. Ona biva kanjena ako joj se to ne da, i za osvetu se na pragu kue pomokri. Postoje i mnogi znaci po kojima se mora sutradan prepoznaje. Vrlo se rijetko pojavljuje i u mukom rodu kao mornjak. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

MACI, MALIK I TINTILINI

Maci Maci je djeak roen s crvenom kapicom, a po nekima on je roen u crvenoj kapici. Pretpostavlja se da kapica simbolizira posteljicu. On je dijete, izgubljena dua nekrtena djeteta ili vrai. Neki od tih 18

avolskih djeaia i nisu roeni, oni su se izlegli iz jajeta crnog pijetla ili kokoi. Drugi su due pobaene, umorene ili nekrtene djece. Malik, massariol, maci, maccarol i tintilin u veini pripovjesti su opisani kao prpona djeca u crvenoj kapici i esto ih vezujemo s novcem. Malik i massariol su obino demoni brda, dok maci, maccarol i tintilin su duhovi umrle djece ili se radi o vraiku koji se je izlegao iz pijetlova jajeta. Mai se pojavljuje ve u starom Rimu, to potvruje zapis rimskog pisca Petronija Arbitra u njegovom Satyriconu, gdje govori o ovjeku koji se obogatio ukravi kapicu nekom avolku (tal. folleto). U pokrajnama Abruzzi i Campagna postoje pripovjesti o malom demonu pod imenom mazzemarielle, mazamorielo, kojeg moemo dovesti u vezu sa sjevernotalijanskim maccarolom ili naim macmoliem, mamaliem, macvaliem. Radi se o staroj mediteranskoj batini romanskog porijekla, koja se je kod nas slavenizirala. Maci ili mai je ime koje oznaava mlado od make (demonske ivotinje). Nalazimo ih uglavnom u Dalmaciji, najvie u srednjem dijelu, oko Hvara, Braa, u Poljicima, no ima ih i na uu Neretve, na poluotoku Peljecu, na Koruli Ivan Lovri je 1776. godine zapisao kako macia jedni smatraju anelom, a drugi vragom. Prema Francescu Carrari (1846.), maci ivi u obitelji i daje novac za makarone. Splitski poglavar H. Rehe pie, kako u splitskoj okolici 1822. godine jo vjeruju u macia, koji se moe pretvarati u razliite ivotinje i oblike, pa nou po kui oteuje, smije se i plae i uvijek se tui. Na Brau i u Poljicama maci se pojavljuje kao oganj, kao plamen koji skae. Ponekad mijenja boju od crvene preko bijele do modre. Maci nosi komad drveta na kome je vatra. Na Hvaru, u selu Vrbanj, macii su djeca koja se rode mrtva ili umru nekrtena, pokazuju se kao svjetlosti koje skau po vinogradu. U Velom Grablju postoji pripovjest o maciu s jednom nogom i crvenom kapicom. Zna sakriti ivotinje na nekoliko dana, a poslije ih vrati. Macii mogu izgristi noge i ruke onomu koji izlazi ili obavlja malu nudu nou, tako da ost anu modrice. Za modrice koje nastaju bez razloga kae se da je to maiina istukla. Ribari iz Bogomolja bacili su dva kraka hobotnice maciu koji ih je pratio i imali su dobar ulov. Maci koji nastaje od nekrtene izvanbrane djece, visok tri pedlja, dolazio je u kuu na Peljecu, u selu Kokotica. U ruci bi drao malu trstiku i triput bi puhnuo. Ukuani su od toga dobivali modrice. Da bi to izbjegli, prili su mu fritule. Maci bi triput udario svake noi na vrata s tapiem i ostavljao pred vratima stari novac, a ukuani bi njemu ostavili pred vratima tanjur prura, fritula. Da bi se rijeili macia, napustili su kuu na brdu i preselili se na obalu. U Vrisniku na Hvaru macii tre i pleu oko stoke po noi. U Mlini na Hvaru maci zna pomusti koze nou. U Mlini je maci i mali cvijet, koji raste u potocima i u grmu koji se zove smara. Ne smije ga se ubrati, jer onda iste noi maci pomuze koze onome koji je cvijet ubrao. Maci se zamilja kao etveronona ivotinja koju nitko nikad nije vidio. Nalazi se samo maciev izmet u obliku tvrde smole.

19

Maci koji ima veze s neistim dusima, naen je u obliku kozlia na putu iznad Hvara prema Brusju. Kad ga je nalaznik donio do vrata, kozli je progovorio. U Starom Gradu (Hvar) kau da se maci moe pretvoriti u bilo koju ivotinju, ali ne u ovjeka. Maci donosi blago. Prikazao se i kao svinja s dvanaest praia. Kad se ribari vraaju kui, on doe za njima i oni mu na vratima daju peene ribe. Dok maci prati ribare, ulov je dobar kad se izgubi, nema ribe. Ljudi su, nakon to bi zaklali svinju ostavljali vani vatru ili eravu, jer bi inae maci dolazio lizati krv. Vlasnik ribarskog broda iz Hvara priao je o maiu kao maskoti koju bi ribari s Komie, Hvara i Braa stavljali pod pramac da im donese sreu. Maci se moe prikazati i kao maka, pas, klupko pree, svinja. Pojavljuje se i kao malo dijete u crvenoj narodnoj nonji, smatraju ga malim vraiem. U mnogim predajama maci, mai ili tintilin nosi blago ako mu se ukrade klobui ili kapica. Maci moe nastati na dva naina: od velikog kokotova jajeta noenog pod pazuhom tri mjeseca i od nekrtena djeteta. Macikli ili macakli ne razlikuje se od macia. On se moe izlei iz jajeta u obliju make ili psia.

Tintilin Tintilini iz dubrovake okolice jako su slini maciima u obliku djece. Bitnija je razlika moda samo u tome to se oni esto javljaju oko podneva, ili barem tako majke plae djecu da im sunce ne bi nakodilo. Tintilinu bareta nuno treba, dat e za nju to god se zatrai. Tintilinii mogu ii i u paru kroz polje. Tintilinii imaju crvene, zelene ili crne klobuie.

Malik Malika nalazimo u Istri i na Kvarneru, u Hrvatskom primorju i u Bukovici. Malika takoer nalazimo u Sloveniji i u hrvatskim kajkavskim krajevima. Slovenski pisci iz 19. stoljea su pogrijeili kada su od malenog demona stvorili vrhovno pogansko boanstvo slovenskog Olimpa, oslanajui se na rane prijevode Biblije koji su rijeju malik oznaavali kumire i idole. Malik je mali umski ili brdski demon, ili domai vraiak koji ljudima pomae ili donosi novac. Literatura: LOZICA Ivan, Poganska batina, 50-58.

LADARSKI OBIAJI
Ladana, Lada, Ladika, Laca, Ladimira, Ladosalava, Ljelja. Boica je ljubavi i ljepote, ki Svanimira, boga Sunca i Zorane, boice jutra. Peta je suneva mo. Utjelovljenje je ljupkosti, njenosti, veselosti i ivotne snage. Zatitnica je glazbe, plesa, pjesme, igre i svirke. Nadahnue je pjesniku, uputa slikaru, 20

uiteljica glazbeniku. Ona u ljudima i bogovima rasijava ar tjelesne udnje, odie neodoljivom enskom privlanou. Kao to sunce ozari ljude tako i enska ljubav zagrije mukarca. [1] Zanstvenici su vodili mnoge polemike vezane uz ovo boanstvo, naime, sve do romantizma veina znanstvenika je bila uvjerena da se radi o bogu Ladi, dakle mukom boanstvu. O Ladi kao slavenskoj boginji Veneri, u doba romantizma najvie su pisali slovaki i eski pjesnici i mitolozi; Jan Kollar, I.J. Hanu, Karel Jaromir Erben i dr. Folklorno gradivo obiluje raznim inaicama u kojima se mijeaju imena Lado i Lada i nemogue je samo na temelju imena odrediti spol spomenutom boanstvu. Rekonstrukcijom elemenata praslavenske mitologije dobiveni su obrisi mitske prie o boanskom sinu, bogu vegetacije i plodnosti, koji odlazi od kue u zemlju mrtvih i vraa se na proljee da bi donio u zemlju plodonosnu rosu, da bi ito rodilo i stoka da bi se plodila. Vrhunac mitskog pripovijedanje je prizor incestne svete svadbe izmeu boga vegetacije i njegove sestre. Ova sveta svadba odvija se na stablu svijeta ili pod njime. To je stablo, orbor mundi zapravo sam svijet zamiljen kao veliko drvo, pri emu korijenje predstavlja donji svijet (svijet mrtvih), stablo ovaj na, a kronja svijet nebeskih bogova. Do susreta brata i sestre dolazi na Jurjevo i o njemu pjevaju jurjevske obredne pjesme gotovo svih slavenskih naroda. Boanski mladoenja posvuda se zove Juraj, a njegova sestra Mara. Sama svadba odvija se kasnije, na Ivanje (blagdan Ivana Krstitelja), a u tim pjesmama na se junak, takoer u svih slavenskih naroda, ne naziva vie Juraj nego Ivo, Ivan.[2] Osim naziva Lada ili Lado, uvrijeen naziv je i Ljeljo ili Ljelja. Ljeljo je pripjev u starim obrednim pjesmama, a dovodi se u vezu s praslavenskim bogom Ljeljom, zatitnikom braka i ljubavi.[3] Pretpostavlja se da ime Ljelja potjee od biljke perunike, u narodu zvanoj ljelja/ljeljija, dok se za ime Ljeljo pretpostavlja da potjee od vrste ljiljana zvanog lijer koji je oznaka kraljevske asti.[4]Ljeljenovo kolo se najdue zadralo u Bosni i Hercegovini, a izvodilo ga je kransko hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovnitvo. Ljeljenovo kolo je dio tzv. Ivanjskih igara, tj. obreda povezanih sa blagdanom Ivana Krstitelja. U Hrvatskoj je za ljeljenovo kolo uvrijeen naziv pletikolo i ono se plee na Jurjevo.[5] Ljeljenovo kolo ili pletikolo je ustvari obredni hod ili obredna etnja za plodnost. Djevice (djevojice) koje su obiavale u Podravini ii na blagdan Ivana Krst itelja, u ophod od kue do kue, i u dvoritu pjevale i vodile kolo, ljudi su prozvali laarice. U pjesmama koje one tom prigodom pjevaju one ele domainima svako dobro, da ljeto bude tiho i rodno itd. Boanstva Lado i Lada najee su vezana uz ivanjske vatre i u ophodarskim pjesmama ladarica koje su se mjestimice zadrale ak do sredine 20. stoljea. Laarice su prilikom ophoda nosile cvijetne vjenie. Cvjetni vjeni je simbol nevinosti, ali u ovom kontekstu i duhovni znak, znak vjere kojoj su nekada laarice pripadale.[6] Prema Francisu Conteu obiaj otmice djevojaka ima za svrhu otkloniti strah od enske moi, tj. od same boginje Lade. Poganska igra hvatanja ili gorelki (ruski), najdue se je zadrala kod Slavena. Radi se o hvatanju koje simbolizira obrednu otmicu ena, koja je u isto vrijeme privlana snaga i predmet 21

nasilnog ina, suprotnost: ljubav-mrnja. ena je primila svetu vatru iz ruku boginje, vatru koja simbolizira ivot koji samo ona moe dati. Samo potinjena, ukroena ena (vatra), moe da omogui nastavak ivota. Kod Slavena je obred otmice ena ostao u osnovi ritualne sveanosti, koja se obavlja prije vjenanja. U Srbiji, sve do kraja 19. stoljea mladiu je bilo preutno doputeno oteti djevojku koju je odabrao ako su njeni roditelji bili siromani i nisu imali mogunosti da plate svadbu.[7] Meutim, otmice koje su se odvijale meu Slavenima esto su prerastale u otvorene sukobe. Djevojke su otimali naoruani mladii protiv njihove volje i volje njihovih roditelja, pa i ljudske rtve nisu bile iznimka.

[1] MARINOVI Marinko: Junaci starohrvatskih mitova [2] BELAJ Vitomir: Hod kroz godinu, Zagreb (1998.), 254-256. [3] LOZICA Ivan: Folklorno kazalite, Zagreb (1996.), 403. [4] NOVAK Marija: n. dj., 208. [5] NOVAK Marija: n. dj., 214-221. [6] NOVAK Marija: n. dj., 227. [7] CONTE Francis: Slaveni, Beograd (1989.), 174. 176.

KVATRE
U Meimurju Kvatre objanjavaju ovako: Kvatri so saka tri mjeseca. Unda so posti. Slobodno se dela, samo se mora postiti. Dok su Kvatri navek je nekvo loe vreme.(Elizabeta Horvat) Kvatri su strogi posti! Posti se za mrtve due kaj njim se olaka. Trojaki tjeden su Kvatri. Kvatri bi bilji duhi. Pripovedali so kaj v kvatrene dneve se ne nikaj posuivat, jer bo nesrea v onoj hii kojo se dojde posuivat. (Katarina Mikulan) Franciska Mor se prisjetila djedove prie iz svoga djetinstva: Meni so stari japa, dok sem bila mala, pripovedali. Jen svecem ve ne znam koj, elj mi se ini sveti Mihalj, je na nebu vagal due. Tak je on jempot vagal jeno duu i prevagnol je ljevi kraj, a to je znailo, za pekel. Unda je devica Marija rekla: ekaj malo, vai, ie jenkrat, ta dua je za se kvatrene poste postila. I on je vagal drugi pot. Marija se nagnola nad vago i njena jena soza je vapnola na desno stran, i ve je prevagnolo na desno, za raj. Tak je dua bila spaena. To so stari japa pripovedali. Sredinom 20. stoljea upnik kateheta Andrija Doleni je o Kvatrima zapisao: Kako se Kvatri odravaju svaka tri mjeseca, tj. oko zimskog i ljetnog solsticija i proljetnog i jesenskog ekvinocija, to im je puk pridavao posebno znaenje i djelovanje. Meimurci si Kvatre zamiljaju kao 22

etiri jahaa koji jau okolo osobito po noi da kanjavaju one koji su svojim dranjem i djelovanjem zasluili kaznu. U kvatrene dane ne smije se presti jer bi inae Kvatri dolazili po noi straiti. U kvatrene dane ne smije se ni ivati, ni prati jer bi se inae moralo te poslove obavljati i na drugom svijetu. U kvatrene dane cvatu novci. Nalaze se tamo gdje se zadrava divlji jogenj. U te dane treba ii na to mjesto kopati pa e se nai zakopani novac. Moe ga se izvui samo utke i na plenici pregae. Taj je posao najuspjeniji na kvatreni petak u pol noi. U kvatrene dane ne smije se ii po vodu na bilo iji bunar jer se moe vrlo lako dogoditi kakova neizljeiva bolest. U kvatrenom tjednu se moe lako dozvati pokojne. U kvatreni petak treba otii na groblje, nabrati mrtvake kosti i naveer ih metnuti kuhati. Kad se kosti ponu vreti, pojavit e se pokojnik kojega elimo. Prema kazivanjima, kvatre dolaze etiri puta godinje i djeluju tri dana. Kvatrene dane biljei i katoliki kalendar. U Istri se vjeruje da su kvatreni petki ili kvatre posebni dani u godini kada su trige i triguni i druge zle sile najmonije. Tih dana pobjeuju i krsnike. Kvatreni petki su najee pored nekih svetakih dana. S druge su strane krsnici najmoniji za Ivandan. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni NOVAK Marija, Tragovi hrvatske mitologije

KRSNIK
Krsnik (kresnik, krnjak, krisnik, krstenjak, karsnik, krstnik, skrisnik, grinjak), u narodnom vjerovanju u Istri, na kvarnerskim otocima i u dijelu Slovenije, osoba, uglavnom mukarac, nadnaravnih moi kojima pomae ljudima i ivotinjama i bori se protiv zla i zlih sila. Nadnaravne sposobnosti stjee roenjem u posteljici bijele boje (za razliku od trige), odnosno s dijelom takve posteljice koja mu se uije pod pazuh ili mu ju objese oko vrata kao kolajnu (janju) ili, pak, spreme dok ne odraste, jer je upravo u njoj njegova mo. Postoje predaje, prema kojima se Krsnik raa s crvenom kapicom. Ako babica po porodu povie: Rodija se krsnik!, on to nee biti, ali ako babica zataji, preuti, on e to postati u sedmoj godini. Dakle, u djejoj dobi krsnik ne pokazuje nikakve znakove nadnaravnih sposobnosti, a u dobi od 7, 17 ili 27 godina podvrgava se obredu inicijacije u kojem stariji krsnici dolaze po njega, izvikuju mu ime, vode ga u umu i obavljaju odreene obrede. Ako se ne odazove takvu pozivu ili izbjegne obred, ostaje bez posebnih moi, kao obian ovjek.

23

Njegov je ivotni neprijatelj i antipod triga(vjetica), a u nekim krajevima vukodlak. Od svojih je neprijatelja jai i do pedeset puta, ali ako nema uza se svoju kouljicu, zla ga bia mogu teko raniti ili ubiti. Krsnik moe letjeti, zaustaviti kine oblake, upravljati vremenom, za vrijeme sna moe napustiti svoje tijelo i u obliku muhe odletjeti u daleke krajeve radi borbe sa trigom i dr. demonima, moe se pretvarati u bijela ili arena psa, svinju, maku, vola, konja i sl. U obliku psa najee prati ovjeka nou na opasnim putovima i titi ga od nezgode ili zlih sila. U ivotinjskom se obliku bori i protiv trige i gotovo uvijek pobjeuje (idueg se dana u drugom selu zvonima oglaava da je poginuo neki ovjek, odnosno triga). Krsnik je i lijenik, travar i veterinar, moe ovjeka izlijeiti od mnogih bolesti, pomoi oko polomljenih kostiju, iaenih zglobova, zmijskih ugriza i dr. Ljudima i ivotinjama skida vjetije uroke, kletve i dr. arolije, kravama vraa mlijeko, volove izlijei da opet rade, a druge ivotinje spaava od iznemoglosti i bolesti. U nekim priama zna biti i zao. Cijeli svoj ivot provede unutar svoje zajednice, sela ili kraja. Ima obitelj, djecu i obian posao. Od drugih se ljudi ni po emu ne razlikuje, a spoznaju da je krsnik nikome ne odaje. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

VELEBIT
Tek to se prelijepa vila Ilirana, ki Azija i Europe, okiti mladou, razgali ona grudi, sandale sazu i zatreperi u strasti s Jugomirom Striborovim sinom. Plodovi njihovih sastanaka bijahu kerkice Liburana i Adrijana, te sin Velevij. Velevij izraste u naoita i snana mladia, crne kovrave kose i krnog stasa, odjenu se oklopom vjere, te voen gordou uma odlui upoznati tajanstvenost milosra i okrutnosti. Put ga ponese u daleku zemlju to leae uz uzglavlje Plavog zmaja i u kojoj obitavae izabrani Svanimirov narod. Bijae to sunana zemlja du koje su se pruali gorski vijenci, proticale rjeice, mrekala jezera, a na sve se strane irila pitoma polja i ponosite ume. Tu on pronae sebe, te se za svagda odlui nastaniti rjeavajui dileme, razbijajui iluzije i tragajui za mogunostima. A kad usmjeri oi prema nebu, postade i spram bogova naprasan, prozrijevajui njihove tajne i otkrivajui ih ljudima. Bog nad bogovima, Svarun, upozori ga da prekine tu rabotu od samog poetka upravljenu protiv njegove vlasti. No, Velevij ga nije posluao. Zbog toga i bi kanjen. Dok je jednom usamljen sjedio na gorskom vrhu, nebo se zaodjenu crnim oblacima, a svemona ga ruka, uz straan trijesak, poravna sa zemljom i u prah rasu. Tad mu vrijeme stade kroz kamen govoriti, magla zaplete misli, a snijeg zabijeli duu. Srea mu posta tek srebrna praina koju zvijezde natopie suzama. Svarun mu i ime htjede zatrti, da se njega nikad ne bi saznalo, ali ptica Alemperka ponese vilama bojankama glas o tom 24

stranom udesu. A kad vile to ue, samo se pogledae, te rekoe: Ponekad je bolje manje znati, i nadodae: Ti koji si se neko Velevijom nazivao, odsad e se Velebijom nazivati. Sunani ratnici, osjeajui da se Velevij nee vie meu njih vratiti, a znajui da e im zanavijek u oima ostati, mjesto njegove pogiblje za sva pokoljenja Velebitom prozvae. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

ZORANA
Nazvana jo i Zora, Zorka, Zorjana, Danica, Danira. Nebeska diva. ena Svanimira, boga Sunca. Sa Svanimirom je izrodila dvanaestoro djece djece tri keri i devet sinova: Pribimira, Mutimira, Jaroslava, Kreimira, Radomira, Trebimira, Rujimira, Zlatomira i Vladimira, te keri: Kajanu, Vesanu i Ladanu. Neviene je ljepote vesela, ila, ljupka, blaga, ljubazna, rosna, boica poude, praskozorja i osvita, koja ljubi toplim poljupcima, te ostavlja ugoaj zadovoljstva. Ona nema ni oca ni majke, roena je na Pamirskoj visoravni iz kapi mrazoveva soka. Premda je prije udaje zapela za oko Tatomiru, bogu Mjeseca, te uspalila Branimira, boga groma, ipak se udala za Svanimira nakon to ju je izbavio iz ropstva zlopatnog u koje ju je bio bacio rt bog tame. Poslije izbavljena, Svanimir se njom vinuo preko neba kao zvijezda preko rosnog polja. Zorana svako jutro ustaje u sjaju bjetavila, modra i rosna od svjeina na putu svjetla, a uzdie se rub obzorja, te hita u krioce svom ljubljenom. Za nju su govorili da je lijepa kao jutarnje svitanje, ima milinu ljeta, osmijeh proljea, jedrinu jeseni i bjelinu zime. Svijetla je i blaga, istija od snijega, mirisnija od rue. Bilo ju je divota gledati uz njezina Svanimira. Resi je biser jutra i zlato veeri. Glava joj se zlati, kosa zumbulom zakiena. Prikazivana je kao krasna ena krupnih modrih oiju, ija se dra ogleda u praskozorju, obuena je u ruho afranove boje. Za nju se prialo da svako jutro iz Svetoga Nava baca pogled na zemlju. Tad u ruci dri vijenac ljubiica, ubranih ispod Vidingrada na nebeskim poljanama. Ona po cijeli dan eta i bere cvijee, te njegovim laticama krasi grudi. Na glavu je znala metnuti tri vijenca bisera, ali i etvrti od suhog zlata. Oko vrata bi stavljala dva zlatna i trei biserni erdan. Nebom, poput svjetlosti, tri bosonoga u pratnji vila, ali je znala posjesti i dorata, odnosno sjesti u etveropreg s dva bijela i dva ruiasta konja koje bi zauzdavala ljutom gujom i biem oibavala. Ponekad je znala uzjahati i jelena ili sjesti u amac koji bi plovio dok bi ona rukama pljeskala po vodi. Rado se kupala u jutarnjoj rosi. Iza stopala joj rasla bujna trava. Na njezinu nebesku pojavu ustaje ora i kopa, mornar die sidro i razapinje jedro na prvi daak njezina vjetra. ivjela je ili, pak, boravila u sljedeim gradovima: jutrom u Ruica-gradu, veerom u azma-gradu, a polnoi u Sablja-gradu. Stolovala je u Svitogradu. Posveena joj je prepelica, koja na njezinu pojavnost pupurie, od ivotinja nauljenih uiju kouta, cvijee bosilje i krasnolisna raeljka. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova 25

KOVA I CIGO
U jednom velikom selu plodne Moslavine ivio je kova. Imao je kovanicu u kojoj je s dva momka radio dan i no. Jednog dana, a imao je mnogo muterija, stadoe pred kovanicom ciganska kola. Sie ciganin Marko i ree: Dobar dan, majstore, evo ja doao da mi potkuje konja. Ma poekaj, Cigo, vidi da imam posla, ali bit e potkovan. No, to je tebi, zato si tuan. Majstore, neprilika je, ena mi rodila sina, a nitko nee da mi bude kum. Prolo deset dana, dijete nekrteno pa eto zabrinut sam. Nego, molim vas, majstore, bi li vi htjeli kumovati mojem sinu. Zamisli se kova. Zatim pozove enu: Zna to, eno, siromah Marko moli me da mu budem kum djetetu. Daj se obuci i nosi dijete upniku neka ga krsti, a ja u biti kum. Razveseli se Cigo. Sve skae od veselja i gladi crne brkove. Dobio je za kuma glasovita kovaa. Ej, majstore, kume, ba ti hvala! To ti nikad neu zaboraviti. Neu ti zaboravit do smrti, dragi kume! Prole su dvije godine kako je kova kumovao Markovu djetetu, a Cigo je svaki dan dolazio u kovanicu pozdraviti kovaa. Kume, to radi, kume, kako si, kume pa kume Ve se svi poeli ismijavati kovaevu kumstvu. ak je i kova poeo razmiljati kako da se rijei Ciganina kuma. Najzad se obrati upniku: Gospodine upnie, vi ste ovjek ueni. Molim vas uputite me kako bi se ja rijeio Ciganina Marka i njegova kumstva? Znate kako, majstore, napravite kao da ste umrli, napravit emo i sprovod i vas proglasiti mrtvim. Vi ete se par dana nakon toga kriti i tako emo Ciganina prevariti. Umro kova. Sprovod je. A u sprovodu odmah iza lijesa ide Ciganin Marko i plae kao ljuta godina za svojim kumom. Sprovod doe u crkvu gdje e lijes s pokojnikom ostati preko noi. Nou bi trebao kova izii iz lijesa, a onda bi lijes zatvorili i ujutro bi ga praznog zakopali u grob. Stigla veer, doe upnik u crkvu i svima naredi da izau van. U crkvi treba ostati samo lijes s mrtvacem pred oltarom. Svi iziu van iz crkve, ali se Ciganin Marko ne da. Nikako se ne da iz crkve. to e, zatvori upnik crkvu i u njoj Marka s mrtvacem. Sjede Marko u klecalo najblie lijesu i neprestano plae za kumom, a kum lei u lijesu i misli kako e se sve ovo zavriti. Bilo je neko doba noi. Pred crkvom se uje neki tropot. Netko provaljuje vrata. Uplai se Marko pa se popne na oltar meu svece. Kljuanica popusti i u crkvu bane est razbojnika. Svi naoruani, u rukama nose po bisage. Smjestie se u klecala i otvorie ih. U njima sami zlatni dukati. Gleda to Marko 26

s oltara, a kova slua iz lijesa. Odvoji se jedan razbojnik. Uze pokraj oltara upalja za svijee i zapali svijeu na oltaru. Gleda po svecima i ree: Gledajte kako ovaj ima krasne brkove, a izgleda kao Ciganin. Marko uti, ne die i ne mie se. Razbojnik prinese upalja Markovu brku da ga zapali. Marko neprimjetno puhne i utrne upalja. Razbojnik upali upalja na svijeu pokraj lijesa pa opet pripali Marku brk. Marko miran, samo postrance puhne i utrne upalja. udnovato, ree razbojnik, pa ovaj svetac kao da je iv, gasi mi upalja. Die se sa sjedala harambaa, izvadi sablju pa ree: Ve sam dosta odsjekao ivih glava, ali nikad mrtvom. Sad u to uiniti! Odsjei u glavu mrtvacu! Gleda to Marko s oltara i slua kova u lijesu. Harambaa sa sabljom u ruci prie lijesu, Skoi Marko s oltara i povie: Ustajte ivi i mrtvi! Ne dajte mom kumu glave sjei! Uplai se harambaa i pone bjeati. U strahu skoi kova iz lijesa i uhvati se za Marka: Ne daj me, kume! Kad su razbojnici opazili da sveci s oltara skau i da se mrtvac iz lijesa digao, poee bjeati glavom bez obzira. Ostavie oruje i blago u bisagama. Cigo potri za njima. Bjee razbojnici, a Cigo, stigavi do vrata zatvori ih i navue nutarnji zasun. Prie uplaenom kumu: Ej, kume, dobro da si oivio! Kova drhe od straha. Ne boj se. Dobro sam zasunao vrata. Ne boj se onih vragova. Ako i nisu pobjegli, k nama ne mogu! Glavno je da si ti iv. Sad u ja nam dvojici podijeliti ovo blago. Istrese bisage na dvije hrpe. Evo, kume, jedna hrpa dukata tebi, a jedna meni. Ne treba kovati vie. Ima novaca dok si iv, a ni ja se vie neu skitati. Kupit u si kuu u kojoj u ivjeti s mojom Cigankom i tvojim malim kumetom. Kad je svanulo, Cigo otvori crkvena vrata. Na rastanku ree kova: Kume Marko, hvala ti to si mi ivot spasio i uinio me bogatim. Nae kumstvo neu zaboravit dok sam iv. Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 82-84.

SAVIJAJ DRVO DOK JE MLADO

Bio je neki mu i ena pa imali sina jedinca. Oni ga mazili i svakojake milote mu davali. Nitko ga ni prstom nije smio taknuti. U tom on i podraste.

27

Jednoga dana ukrade taj djeak iglu kod susjeda i donese je kui. Majka ga pohvali, a otac mu dade za nagradu jabuku. Drugog nekog dana donese on kui jaje. I opet ga majka pohvali. Treeg dana donese koku. I opet ga majka ne pokara, ve ga pomilova. Tako, dok je bio malen, donosio je malene stvari, a kad narastao velik i jak momak, hoe on kobilu pa vola. Ali ljudima to dodijalo pa ga najurili i on pobjee u umu meu hajduke. Od toga prolo nekih dvadeset godina, i njegov se otac vraao sa sajma gdje je prodavao volove. Iao on kroz neku umu, kad usred te ume, a ono pred njega skoi velik i jak ovjek. Taj zaustavi starca i kae: Daj, stari, pare! Starac vidi da nema ale, izvadi novarku i prui je tomu ovjeku. Ovaj uzme pare i veli: Hajde, stari sa mnom! Starac poe u strahu za svoj ivot. Poli oni malo dalje, a lupe viknu: Stani, stari! Vidi evo ovaj debel hrast? Da ga odmah prelomi! Obnevidio starac. Ali mu lopov vie da mora pokuati. I starac kua, ali dakako ni makac. Gdje bi itko mogao prekinuti hrast! Tad e lupe: Ne moe se, dakako, ne moe No, deder, moj stari, sad prelomi ovaj mladi, tanki hrasti. Starac uini lupeu po volji i svinu hrasti do zemlje. Onda e mu lopov: Pusti! Pogledaj ovamo Ti me ne poznaje?! Dakako, promijenio sam se u ovih dvadeset godina Ja sam tvoj roeni sin Moda se sad sjea onih rijei: Savijaj drvo, dok je mlado! Da si ti mene tukao kad sam ukrao iglu i dok sam bio mlad kao i ovaj hrasti, bio bih danas poten ovjek, a ne hajduk i lupe. A sad je kasno sam prestario kao i ovaj hrast, te ga ne bi ni etrdeset ljudi prelomilo. A onda mu vrati novarku s novcem govorei: Evo ti novac! Idi kui kai majci sve to se dogodilo. Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 92-93.

SRCE BOGU
Odija neki Braaninu crkvu pa poe priko bikarije. Visilo o avlu srce od brava, a nigdi nikoga na bikariji. upi srce i njin u ep od jakete. Dojde u crkvu, a pop s otara predika: Dragi puani, Bog oe srce i dilo, a nee dilo, a nee rii, dakle ki ima srce, neka ga da gospodinu Bogu. Oni ovik mai se za ep od jakete i baci srce prida nj na otar govore popu: Na, pasja viro! Ako sam ga ukre, nisam ga izi, najij se ti i gospodin Bog.

28

LEGENDA O VICKU
Vicko je bio jarac. No nije on bio obini jarac. Jarac koji ivi s kozama. Ne! Vicko je bio zapreni jarac. I bio je , uz to, i uvar djece, brinik i staratelj, a kada god djeca zaele bio je njihov suigra. Volio ih je i djeca su voljela njega. Zbivalo se to u vremenu koje danas ve moemo nazivati davnim. Veoma davnim. Bilo je to u vrijeme kada je jo djed djeda moga unuka dobivao prvoga sina. Tada nije bilo bolnica ili su bile nedokuivo daleko. Raalo se, ivjelo, a i umiralo u kuama. Tada nije bilo ni elektrine struje. Nije je bilo ili je bila nedokuivo daleko. Samo se prialo o njoj. Ono to su ljudi znali bilo je to da osim sunca jedino jo vatra svijetli i nita drugo. Stoga nije bilo pametno nou raditi ozbiljne stvari. A roenje novog ovjeka jedna je od najozbiljnijih. Dogodilo se, dakle, da se prvi sin djedovog djeda moga unuka raao nou. I raao se uz nepredviene tekoe. Nevjeta babica izlomila mu je pri roenju noge. Male kosti su zarasle. No, naravno, ne ba idealno. Djed djeda moga unuka odveo je svoga malenoga sina u najbolju bolnicu u carstvu. U carski Be. Tamo su mu uz bolne lomove pokuali popraviti noge. I uspjeli su koliko su mogli. No bilo je vrijeme da mali sin djeda djeda moga unuka poe u kolu, a njegov mali sin jo nije ovladao umijeem hodanja na novim, u bolnici carskog grada prepravljenim nogama. I tada je djed djeda moga unuka nabavio Vicka. Kod kolara naruio je mala kola, primjerena veliini i snazi jednog krnog jarca. A Vicko po snazi nije zaostajao za najuvenijim jarcima poznatim jo iz antikih legendi. Ostalo je nepoznato kako su Vicku objasnili to e mu postati ivotnom misijom: da jednoga dan a u hodanju jo nevjetog prvaa vozi kolima u kolu, te da ga, potom, kada zavrava nastava, s kolima doekuje i vozi kui. No zna se da je Vicko to shvatio. Znao je svoj put uz pratnju ili bez nje, znao je svoje vrijeme uz upozoravanje domaina ili bez njega, znao je kako se valja ponaati u ophoenju s djecom, a znao je i kako se u miru mimoilaziti s konjima i njihovim nesrazmjerno veim kolima u kojima su sjedili ljudi. I Vicko je postao legendom. Pria se a ak je i zapisano da je Vicko, ve legendaran, postao uzorom jednome princu. Ilokom princu, onom s nerazumljivim talijanskim imenom koje Iloani nikada nisu smatrali toliko znaajnim da bi ga nauili pravilno izgovarati. I princ je, kada je i sam dobio prvo potome jednu malu princezu naruio malu koiju u koju su usprezali koze. No kada bi mala princeza izala kroz kapije Dvorca u svojoj minijaturnoj koiji s kozama u zaprezi, Iloani bi u zboru povikali: Eno opet koze vode princezu! Na to bi drugi uzviknuli: 29

Prei Vicka! Nek knez koze licka! Tako je poznata narodna izreka I mi konja za trku imamo! u Iloku doivjela i svoju jarevu inaicu: I mi jarca za trku imamo! A temperament Vickov bio je pravi jarji. I bio je Vicko sran jarac. Nije podnosio drugog jarca. ak niti sliku nekog drugog mogueg jarca. Vicko je, zbog neijeg neopreza, iziao kroz kapiju koju je netko zaboravio zatvoriti. Osloboen zaprege bio je dvostruko ponosan. I etajui tako ulicom Vicko, odjednom, ugleda u jednom golemom staklu drugoga jarca. Bilo je to poput izloga veliko staklo jedne gonjogradske kavane. I fantomski drugi jarac nije, naravno, bio nitko drugi no sam Vicko koji se odrazio u staklu kao u ogledalu. Vicko nije prepoznao vlastiti odraz. U navali adrenalina Vicko je spustio glavu i sjurio se u staklo. Staklo je prsnulo i sruilo se uz strahovit prasak. Sreom, Vicko je bio bri od ruenja stakla. Uletio je meu stolove neozlijeen. No ljudi su popadali, ae se slupale, kava se prosula Djed djeda moga unuka mora je platiti ceh kao da se Vicko oenio u najmanju ruku kneevskom kozom. Literatura: MESINGER Bogdan, Skriveni duh Iloka, 51-54.

KAD NE RAZUMIJE, PITAJ

Bio neki seljak i imao evo ovakva sina. Jednog dana kae on njemu neka ide u umu da nasijee drva. Sin uzme sjekiru i da e poi, ali otac mu veli: Idi, sine, idi! Ali prije nego li pone sjei, obrii se! Doe sin u umu, skine sjekiru i sjeti se to mu je otac pri odlasku od kue rekao: Prije nego li pone sjei, obrii se! Malo i razmisli on, to je otac mislio time rei, a kad ne razabra, stane sjei. Sijee on, a ono mu sjekira zapne o granu i on si zasjee nogu. Uzme sjekiru i polako kui: Kad on doe kui, opazi ga otac i zapita: A to ti se, sine, dogodilo? Zasjekao sam si nogu tuno odgovori sin. Kazao sam ti, sine, i uio sam te najprije oko sebe iskri, a onda sijeci. A ti ne slua starijega pa si nastradao. Ali, oe, ja nisam razumio to si mi govorio! Kad ne razumije, pitaj, sinko! zavri otac. 30

Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 89.

PLJAKA I MUDRIJA
Neki ovjek iz Samarice krenuo je preko Moslavake gore u Popovau na sajam kupiti volove. Put kroz umu nije bio siguran i on je nosio oruje sa sobom. Negdje na pola puta, u gustoj umi, iza grma, iskoi pred njega ovjek: Ruke u vis! ovjek iz Samarice digne ruke, razbojnik mu prie i iz kaputa uzme novce kojima je namjeravao kupiti volove. Prije nego e razbojnik netragom nestati, ree mu ovjek: Molim te, ispali mi nekoliko metaka kroz kaput jer mi ena nee vjerovati da su me opljakali, nego e me napasti da sam ih dao ili potroio na druge ene! Skine on kaput i razbojnik opali tri metka. Okrene ovjek kaput na drugu stranu i kae mu: Daj opali i na ovu stranu! Ispali razbojnik jo nekoliko metaka. Tada ovjek ree: Daj jo jednoga! Razbojnik e: Nemam vie! E, sad kad nema ti, brzo on ruku u dep i izvadi pitolj imam ja. Sada ti meni lijepo vrati moje novce natrag! Paljivo vodei razbojnika pred sobom, doveo ga je domiljati ovjek do Popovae i predao na daljnji postupak andarima. Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 101.

POP I LOPOVI
Bila su dva pajdaa, dobro su ivila, pa su opazili da u komije ima puna vrea orija. I dogovore se kako e je sad podilit da nitko nitko ne vidi? Kud e, tud e, pa hajd u groblje u kosturnicu. Sjednu i ponu dilit orije. A tude je u groblju stanovo grobar pa je doo do kosturnice i uo e neko govori, a ona dvojica dile orije i kau: - Ovo je moja, ovo je tvoja (bili su vabe), i grobar se pripane, pa u selo po popa. - Hajdete, gospodine, u groblje, bog i vrag dile due! A pop nije htio da ide odma. A ova su dvojica podilila orije; jedan je osto, a drugi oo da ukrade ovcu, pa e ju zaklat u kosturnici i pe. Sada opet grobar na popa zlo, da mora i na groblje, a pop kae da ne more jer ga bole noge, a grobar kae: 31

- Hajde na lea, ja u te nosit. I grobar vuci popa u groblje na leima. Kada su doli blizu, a onaj iz kosturnice, to je osta ekati, vikne: - Jesi li donio? Grobar vikne: - Jesam. A ovaj iz kosturnice: - Daj ovamo da je zakoljem! Mislio je da je pajda donio ovcu. Pop se pripane, padne s lea pa bje, pa bje, i utekne u selo. A uveer, kad je zvonar zvonio, nekako nanio nerast u crkvu, zvonar zatvorio crkvu, a nerast osto. Kad je ujutro doo zvonar da e zvonit, a nerast po crkvi lupa, sve prevraa, a zvonar hajd opet po popa. - Hajdete gospodine, vrag je u crkvi! Pop doo, uzo kotli sa svetom vodom pa e svetit. Kad je zvonar otvorio crkvu, a nerast e ute napolje, pa izmeu popovih noga. Reverenda zapne, a pop sjedne na vraga. Pop vikne zvonaru: - Sveti, sveti! a nerast sve bolje bjei. Zvonar se razljuti pa uzme kotli sa svetom vodom pa upi popu u lea. Pop spane s nerasta, nerast ode, a pop se spasi od vraga. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 200-201.

BEZ MUKE NEMA NAUKE

Bio mu i ena i imali sina jedinca Ivana. uvali ga oni i mazili, pazili na nj kao na oko u glavi. Godine prolazile, a Ivan naraste ve velik momak. Jak i lijep momak, a roditelji govorili da je bio i dobar i valjan, poten i posluan. Ipak u njega bila jedna mana: nije se priuio nikakvom poslu. Treba priznati da on sam nije bio tomu kriv. Roditelji esto i odvie vole svoju djecu. Neka se drebi u slobodi istri, doi e i on jedno k rudu, govorili njegov otac i njegova mati i sami sve radili ne pritjeravajui sina k poslu. Ali jednog dana otac jako oboli i zabrinuvi se za sina pozove ga k sebi te mu ree: Sine, vidi, ja sam star i vie raditi ne mogu, za koji dan u i umrijeti, a ti ostaje na ovom gospodarstvu pa treba da se priuava poslu. Uzmi sjekiru i konje, otii u umu pa nasijeci i kui dovezi drva. A tko e mi pomoi? zapita Ivan. Ne boj se, sinko! odgovori otac. Ima u umi Muka koja e ti pomoi. Kad doe u umu, samo je zovni i ona e se javiti. 32

I zbilja, Ivan zapree konje, uzme sjekiru i krene u umu. Kad doe u umu, stane vikati iz svega glasa: Muko! Muko! Ali Muke nema da mu pomogne. Vidi Ivan da je uzaludno njegovo dozivanje te uzme sjekiru i stane sjei. Posijee jedno drvo, odsijee tree I tako nasijee za jedan voz. A tada stane opet dozivati Muku da mu pomogne natovariti. Ali Muke i opet nema. Nema pomoi ni od kuda, te stade sam tovariti. Kad je natovario drva, krene kui. Kad doe kui, raspree konje i poe u sobu gdje je leao njegov bolesni otac. No, sine, jesi li dovezao drva? upita otac. Jesam, oe! odgovori Ivan. Ali nije bilo Muke da mi pomogne iako sam je zvao. Dola je ona, dola, sinko moj. Mahala je ona tvojom sjekirom, prinosila i tovarila na kola. Mlad si ti sinko, i snaan, te nisi ni osjetio kako je ona ula u tvoje ruke i noge i u tvoja lea Ti si se izmuio i to ti je Muka koju si zvao. I ja sam tako radio od svoje rane mladosti do ove starosti. Ja u umrijeti, a ti e ostati pa treba da se priuava puslu je bez muke nema nita. I Ivan vie nije dozivao Muku jer je znao da je ona uvijek s njim, da je ona stalna njegova druica i pomonica. Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 88-89.

FROTAR SE STVORIL U TOVARA

Ili su tri frotra u pronju. Isprosili su puno svega i griedu, griedu, a ne moredu nosit. Vididu na poju jednega tovara, pak sad govoridu jedon s drugim: Najboje je vaziest ovega tovara, a mi jedon ostanmo ovuod. Oni su jednega od njih viezali pri maslinu; drugo dvojica s tovarom su ili a. Kad je duoal ovik iguov je tovor, ni tovara nego frotar. Govori ovik: a ste vi tuo? Govori frotar: Ovo sam bil sagriil i bog me je stvoril u tovara. Sad som ispunil pokoru i stvoril me je j epeta u frotra. ovik mu je pitol za proienje: Da som znol, ne bih bil na vami gonil. I poslol ga je a. U parvi don ti ovik grie na pazor ter tamo vidi svojega tovara. Tovor ga je poznol i poel je rikat. ovik je ial blizu pok mu govori na uho: Frotre, vi ste jepeta sagriili! Tovor, kako mu je dohodilo hlodno u uho, mohne s glovoun. A ovik jepeta: 33

 Jeste, jeste, sagriili ste! Ma jo vos nieu. Sad, kad vos poznajem, imol bih od vos krejonce. Neko vos kupidu frotri. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 198.

PITUR I ASNA
Radija san u ibeniku kavo zidar. Sa timen san se upozna s jednim piturom. Kae meni pitur: Sluajte, majstore, bi li vi doli poslin radni satova kod mene? Ja iman izraditi neku sobu kod asni sestara. Zato mi triba jedan zidar. Ima zidova koji su puno ozleeni, ne moran ja bez zidara. Pa dobro, ja u doi. Nastavili smo s radon. Jedan dan smo radili, razgovaramo nas dvojica s asnin sestraman. Kae on meni: Vi ste enjen, a ja nisam, zato ta san mladi godina. A kako ove asne ostanu a ne ene se? Jedna je u nas doodila mlada i donosila je pituru potrebnu vodu svakoga dana kad smo mi radili. I ona govori pituru: Ajo, majstore, krasne li imate ruke. Tako svakoga asa oe da ree: Jo, majstore, krasne li imate ruke. Jednoga puta izala je vanka. Ja njemu kaen: Sluaj, pitur, ajte vi nju oenite. A on kae: Kakvi, bog s tobon, di e se udat asna sestra! Ja kaen: Nita se ne boj, ja u bit za to. Ja u govoriti njoj da zato tako mlada i zgodna da se ne bi enila. Ja u to navest, ti se ne boj, ali samo ti budi za to. Oe pitur, je mi je reka. Izaen ja van iz sobe na hodnik, kaen: asna, da znate ta se sviate naomen pituru, posve ste mu ule u volju. Kad bi bilo po mogunosti, da bi se enija sa vaman. Ona meni kae: Ajo, bog s tobon, kakvi ja prikrit sveti red! Ja njoj kaen: Sluajte asna, pa nemojte mislit da sve one koje su enjene da nemaju ast, pa tako i vi. Ja njoj lipo dokaivan i vidin ja da bi mogla stvar bit. Tren ja pituru:

34

 Sluajte, majstore, stvar e bit, sasvim sigurno. Al samo budite vi kao mukarac u tonen, dajte se malo njon razgovorite. Sa timen taj dan i jope ona doodi. Nikada nee k meni nit sa mnom razgovara, nego stalno ide pituru. Velju ja san sobon: bit e neki vrag. S timen malo se i nasmija, iden ja njizi napustit. Ja njemu kaen poluglasno, tako da ona ne uje. Ja u izi vanka, a vi radite kako znate. Ja se neu vratit sigurno za dva sata. Ja san ih napustija i otia a. Oni su ostali njizi dvoje. Ja se vraan nakon dva sata, pitur je mnogo ustravljen, a asne nema. Pitan ja njega: ta je, pituru? On meni kae: Poi me se, nita nije u redu. Kad si ti otia a, do jedan sat vremena dola je njiova stareica k naman u sobu, stala je vikat na ovu ta je bila sa mnom: Jo, ta si radila, nesretna ero, ta si ti bila sa pituron u sobi. Znai da to nije prez nita. Moda ste bili i u bludnomen. Nesretna eri, oe da propadne zemlja pod vaman, kad ste to radile. Ja ne znan ta u od vas kad ste vi to, ja van isto vidin na vain oiman da ste krenule k vragu. Sa timen odlazu obe od mene. Tako emo nas dvojica napustit posa. Idemo a jer vie nema posla za ovi dan. Do emo sutra na posa. Kad smo doli, i jopeta je k naman dola ova mlada asna. Ja je pitan: Pa ta je, asna? Kae mi pitur da vas je napadala vaa stareica. A bii, moj majstore, ja san ti zapala u nevolju. Ne znan ta e bit od nas. Pa daj reci mi ta su ti govorile. Oe te izbacit iz tog reda? Nee me izbacit, nego e me tu. Stareica je ila kod biskupa i reka je biskup da e bit nemogue izbacit me iz posla zato ta san ve dulje godina, nega je on reka dat tape. Ima njizi asni sestara dvanest, do e fratara osan, svaki e imat po jedan tap od metra, s timen e me tu. Izvest e me asna sestra, kao stareica, na hodnik i dignit e mi mantiju i da e me tu po golon guzici sv ako po jedanputa onin tapon. To mi je za kaznu. I ja mislin da neu ni iva ostat kad primin dvadeset tapa. Ja kaen: Sluaj, asna, ja u i pituru i re neta da se mi snaemo kako bi to otklonili. Doa san pituru i kaen mu: Sluaj, pituru, ona je zapala u nevolju, daj se ti snai na koji nain bilo. Sutra ujutro vri se sudbina. Govori meni pitur: A ta u ja, ja nita drugo ne znam izmislit, neg kad bi ja nacrta dva sveca na njezinon guzici, ne bi li je to izbavilo od smrti. Jer tako sutra kad je izvedu na sudbinu, stareica e je izvest i zagrnit mantiju, biskup e bit kavo sudac kako e je tu tapima. Na takovi nain more je se izbavit. Ja kaen njon: 35

 Sluaj, asna sestra, ja i pitur nali smo izlaz kako e bit slobodna od kazne. Ajde kod njega, on e to sve napravit. Zbilja je pitur napravija ta smo govorili. Slika je on dva sveca na guzici, na jednu stranu mukoga, na drugu enskoga. Kad sutra ujutro ie ona na sudbinu. Vodi je stareica. Oni su svi postrojeni na hodniku. Dri svako tap u ruci. Una stoji kod stareice. Kae biskup: Sluajte svi koji ste ovde, evo jedne grjenice koju emo danas kaznit sa ovin tapiman za oto to je sviju nas obrukala i obraz zacrnila. Sad e je stareica okrenuti prama vami i da je udarite sa otin tapon, svako po jedanput. Stareica dignu mantiju, a biskup usprdnu, pripa se opazija je svece na guzici. I kae: Sigurno je pogrian dokaz. Jer to nije prez nita, sad vidimo da je ista i pravedna. Sada ta ste je imali po jedanput udarit tapon, sad je po jedanput poljubite u guzicu. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 167-169.

PETER, KEJ JE REKEL PAVEL?

Poslal je pop svega sluga Petre v nedelu k mesaru Pavlu da bi dal mese na veru. Kak se sluga ni duge vraal, oel je pop i v cirkvu pak poel prediku. Pripovedal je pop na prodiki neke o svetem Petri i Pavli. Sluga je doel do mesara i vlezel je v crikvo pak je stal pri vrati. Pop je ba ti as rekel: Peter, Peter, kej je rekel Pavel? Sluga je mislil da to pop nega pita pak je mam odgovoril: Rekel je da prede treba stari dog platiti i da ne da vie mese na vero. Pop se je itak bre znael pak veli: Daklem, je li onda vidite, kak bi dole kralestve nebeske na zemlo kad vie nite ne veruje nikomo nita. I tak je dale pripovedal o tem. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 207.

O KRALJEVOJ ERI
Bili su tri brata, sva mudra, a jedan lude. A bila je u jednom kraljevstvu kraljeva er, koja se nikad ni tila zasmijat. A kroj je jovi po kraljestvima, da komu se zaini zasmijat, njegovoj erki, da e mu je dat

36

za enu. A ona je uvik stola na kulu na ponistru i imala zlatnu jabuku u ruke, i komu se ini zasmijat, da e mu bocit jabukon i da e biti njegova ena. Hodilo je tote puno, puno mladosti i puno svita, nikad se ona zasmijat. Govori jedon brat mudri, govori: Gren jo govori vidit sreu. I on gre, gre, doa do jedne velike lokve vode, a unutra jedna stora baka se kupo i govori: Prijatelju govori izvadi me, dau ti sreu. Niman kada, niman kada, gren jo za poslon. I on je ia a. Doa u krojev dvor, ini on na dvoru svake este, svake komedije, svake ale. A nee ona da se zasmije nikako. Doa on doma alostan, nije uini nita. Govori drugi brat: Gren jo. Hoj, hoj, empjo, kad nisam ja uini nita, nee ni ti. Io on isto tako, doo na tu veliku lokvu, vodu, i govori mu stora: Prijatelju, izvad me, dau ti sreu. Oh govori nikako, niman vrimena, gren ja a, gren ja a. Io on a. Doo je doma i on alostan, nije uini nita. Kad posli govori ludi: Gren jo. Eh, empjo, mi dva mudra nismo uinili nita, da e ti lude! A gren. I on doa do te lokve i govori ta stora: Prijatelju, izvad me, dau ti sreu. E, on potee, potee i izvukao ti je je. Dola mu je jedan svirak. I govori: Kad te bude voja, zasvir. I on gre, gre, gre i doa mu je voja pa je u nje zasviri. Eto mu lipe tri zlatne pajke sa zlatnim perjima. I on gre, gre, eh sad apala ga je no, vaja da ide digoder spat. I on je io u jednu kuu. Govori: Molin vas govori hoete mi dat prinoit govori a koliko meni, tako isto sobu i za pajke, jer su zlatne; stroh me je da ne pokrededu perje govori sobu za njih, pa u van platit. Hoemo, hoemo! I dao mu je sobu i za patke i da mu i drugu sobu. Ali je on bi mudar vee nego lud, on zna a e se dogodit. Ta osoba, ti ovik jemo je tri ere, a oni su nosili klobuke, kapeline, i priko noi se oni dogovoroju kako edu mu po ukras jedno perje zlatno. Ili su, ila je jedna u nonu koulju, izala blizu pajke da e ukras perje. E, bogati, prilipila se je. Ila je druga, vidla da ni sestre, ila je druga, i ona se prilipila. Ilo treo i ona se prilipila. Aha, sad ne moe se ve odlipit. Kad je bilo ujutro, a ti lude on je zna a se je dogodilo, ka je bilo ujutro, govori mu ovik da hoe mu prodat ote tri pajke. 37

 A nikako, nikako! Za velike pare. Nikako on! Ala posle se je persvadi i prodo mu hi je. Ostavi pajke i tri cure u njega. On je io a, uvik on uvo svirak. Doo do nikega dila, i opet zasviri. Eto mu sve tri pajke, eto mu sve tri cure! A bokun je propuhovalo i sve se ona kouljica doli po guzici ovako die. Pasoju priko jednoga pekora di pee kruh. A on iz onon lopaton puf! njima, da skuate, po guzici. Prilipi se i on sa svon lopaton. A gre dalje, gre dalje. A da skuote, jedon fratar iz gomile, da skuote, ini potribu, sere. A on s jednon rukon dri gae a s drugon puf, njima po guzici. Prilipi se i on iz gaima u ruke. A sto mu je, da skuote, stroga jedan faol. I on gre, gre, gre. A vidi to jedan pivac, puf njega u guzicu, prilipi s e i pivac i s kljunon njemu u guzicu. I on gre, gre, gre, doo je isprid kue kroljeve. I on je io gori u dvor, a njih je ostavil. ini on gori komedije na dvoru, nee ona da se zasmije. A on zazvido! Eto mu tri patke, tri cure u nonu koulju, pekor s lopatom, frotar iz gaama u ruke po obuen a po gol, i pivac i s kljunon u guzicu. Kad ona to vidila, udri ona u smih! Udri ona u smih, zbocila mu jabuku. I bora mi, zavoli ga gori i pozdravili se i pitaju da koga jema doma. Da jema jo dvo brata. Poj ti doma i doved ota dva brata. Onda e mu init vjenanje, govori: Oni edu lipo stot u nos, nee nin bit grubo, a ti e bit njezin mu. I on doo doma. Jesi a uini? Jesan. O, budalo, ludi! Mi mudri nismo, a ti ludi da e uiniti! A jo san uini tako i tako on njima pria ala spremimo se i homo a! Onda su se spremili, ili su i ivili su lipo sretno i zadovojno i inili pir i svekoliko. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala, 26-28.

SVETI NAV
Nazvan jo i Rajevina. Negdje izmeu zemlje i neba nalazi se, prema miljenju Suneva naroda, Sveti Nav. To je mjesto protkano istilom i vidjelom, ne poznaje mrnju i rat, ve samo ljubav, mir i radost. Posred njega, na odignutom brijegu gore Svitave, nalaze se Svarunovi bijeli vidingradski dvori s tvrdom Neboja kulom. To je postojani Stolni grad, grad vjenog svjetla s dvoje irokih vrata, jutarnjim i veernjim. Jutarnja su se vrata otvarala bijelom danu pri osvitu, a veernja se sklapala mrkloj noi pri 38

sutonu. Ta su vrata uvala dva psa, uti Ogar i garavi Karaman. Unutar gradskih bedema i krunita nalazile su se plaae s tisuu stupova i vrata. U jednoj takvoj bilo je i Svarunovo kameno prijestolje, a u drugom Dom junaka u kome je sluila Bojana s vilama bojankama: Vladislavom, Radoslavom, Drislavom, Stanislavom, Tomislavom i Grozdanom. Uokrug svitavske zaravni sterala se prelijepa zelen livada posuta cvijeem, ponajvie bosiljem. S livade se uzdizalo u visine veliko plemenito jasenovo drvo, s kojeg je padala medena rosa medovina. Kronja mu se uzdizala visoko ponad Svarunovih dvora, a ile dopirale sve do rtova Tamnograda na Otoku smrti Temnavi. Na njegovu vrhu je sjedio orao gaan, a po granama skakutale vjeverice i lastavice. U gradu Vidingradu ivio je pijevac Vidimir i ptica Alemperka. Nju je Svarun slao na zemlju da sjaji kao sunce danju i nou. Ptica je znala to se u njezinoj blizini misli i esto bi se izbrbljala. Zato joj je Svarun i prstenovao kljun, e da se na nekom njemu nemilom mjestu ne bi izbrbljala. O Svetom Navu hrvatski puk pria: Ispod jasenova stabla izvirala je voda besprijekorna i ista (Vrutak ivota), te dalje takla u obliku potoia (Potok radosti). Ta se voda ulijevala u jezero (Jezero istine) po kojem su plivali labudovi, a na kojem su se nalazila tri otoia (Otok uspomena, Otok sree i Otok spokoja). Na otoku uspomena ivljele su tri djevojke Suaje (Urana, Sritana i Rezana). Prva je izvlaila zlatnu icu, druga ispredala, a trea na nju nizala bisere. Tri su suenice esto tumarale Sunevim svijetom razaznajui to je bilo, to e biti i to jest, pa su sudile i ljudima i bogovima. Izvoru ivota je sa zlatnom buom u ruci prilazio prekrasan mladi Radovan, grabio vodu i nosio je na zlatan stol za kojim su sjedili bogovi i pili je pomjeanu sa amritom (pie od mlijeka, jemenog soka i meda) iz ae vjekotrajne, posude besmrtonosti. Nedaleko od izvora prualo se polje navskih uitaka s tri bunara iz kojega su Suenice crple vodu i polijevale jasenu grane. U gajevima, na zlatnim jastucima, izleavale su se i u obilju uivale due pokojnika koje se dovinue Svetog Nava. Bilo je to kraljevstvo svjetla do koje ga je danju vodila arovita duga, a nou mlijena staza, gdje ivot nije znao za patnju, gdje je priroda bila blaga, a zrak pun smijeha i nebeske glazbe. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

POMRANJAK
Jednom je djed iao iz Otoca. Na putu ga je uhvatila no. Kad je doao blizu kue, neto veliko dolo je pred njega, i nije mu dalo kui. Tako se je on borio s njim od devet sati do zore, dok nisu pijevci zapjevali. Onda je to otilo, a djed je otiao kui. Literatura: LOZICA Ivan, Poganska batina

39

ZMAMORIJA
Vjetice, vee ili trige, moru, malika, mraka, fuldaka, i sve ono, to moe urei ili zavdat roki zovu Gromiani kao i Kastavci jednim imenom Zmamorija. Bolest, koju prouzrokuje Zmamorija, zovu natrap. Npr.: Sirota ja, pleni mi je na uile mrak videl, pozabil a san jih nad ognjen, opalit, pak mi j otrok natrapal, su je no plakal. O zmamoriji i danas mnogo priaju. Literatura: LOZICA Ivan, Poganska batina

VOJNIK, BOG I SVETI PETAR

Je hodi Bog i sv. Petar po svitu i su se umbatili na jednega soldata ki je hodija doma. Pak su hodili skupa i Bog je zna da je ta soldat laan i da nima oldi. Su hodili i su vidili jedan ap ovac i Bok je reka: Da bismo im ukrali jednu ovcu, bimo je pojili. A soldat mu je reka: a ne vidi ovara ki ih uva? Da nas vidi, bimo poli u prun. Ma vidi da ovar spi i jedna ovca mu je dola sama blizu nog uzmi je i ponesimo je a, tamo v oni kaun. Na ti britvu, ubi je i uderi je. Mi gremo najti kota i vodu, a rabi, so. Pokle kad su donesli su mu rekli: Sada skuhaj i ku si laan, ij. Mi gremo najti jeno malo kruha. Kada su doli, on je pojija sve i riva. Su mu rekli: a nan nisi ni putija? Ja san se pojija. I riva? pita ga Nog. Ma ni imala ona ovca riva. I Bog je razdilija kruh na tri parte, svakomu jenega. I su poli napred i su vidili jedan grad veli; za pojti s puten, je bilo daleko, za pojti na kratko, je bilo more. I Bog je reka: Homo priko mora. A soldat: a si empio! Da se utopimo? A bog je reka: Homo! I su poeli lipo hodit, kako po zemlji. Su hodili i malo napred soldat je poeja hoditi u vodu. Bog ga pita: Je imala ovca riva? A on govori da ne. Ja poa po kolina u vodu. Bog ga pita: 40

 Je imala ovca riva? Ne! Poa je do glave. Ne! Poa je sva i jo je s prston kaza z vode da ne. Oni put Bog ga je zgrabija za vlase i mu je reka: Kad ni imala, ni imala! I u ten mistu je bila velika alost, a je umrla hi od principa. I Bog je pita ljude da bi li doputili da se je vidi. Ljudi su rekli neka pitaju, da lahko te hi putit. Su hi pustili i Bog je reka njejemu ocu ku bi bija kuntenat da mu se uivi hi. A on je reka da bi platija a je na svitu. Bog je reka neka m u dadu jedan kota i vode i jedan pirun, i na ognjiu da e on to uiniti. A soldat je kleja, bi ga bija bacija u oganj: Ma empio, a si uinija, u ja zaradi tebe biti ubijen, empio. Bog ni ni reka i voni tri su poli u tu kuinu i Bog je spresika na kuse i je vrga kuhat. I kad je jeno malo kuhala, je je zvadija i dola je iva i lipa kako je bila prvo, jo lipja. Sada zazva Bog njejega oca. I njejni otac je reka neka gredu njin u njegov magazin kadi su mu soldi i neka si uzmu koliko te, koliko svi tri. A Bog je reka: Ja san uinija delo, u zeti koliko mi rabi. A soldat je bija rabijan, da nek se nakargaju one najvee karte od miljari. A Bog ni stija, on je uza a je moga z rukami najmanju munidu. A soldat je kleja: unje, porko dio, ma si empio, a si vuza! Mi nismo za skupa. I su poli van iz tega grada. Kad su doli van, su se sili i Bog je razdilija olde na etiri kupe. A soldat mu je reka: a ne vidi da smo tri, a dela etiri kupe? A Bog mu je reka: Ti mui, ja znan a delan. Jedan kup je za me, jedan je za moga kumpanja, jedan je za te, a jedan je za onega ki je pojija riva od ovce. Soldat mu je reka: Ti zna da san hi ja pojija. San bija laan. Bog mu je reka: O hoj, brate, hoj kamo ti je drago, uzmi si, uzmi si obadva kupa i hoj kamo e. Ti nis za s nami. A soldat je to elija. Potle soldat je hodija i je doa u jedan grad kadi je bila velika alost, je umrla hi od jenega konta. Soldat je bija sva bijat, veseja, da e i on je uiviti kako i Bog. I one je pita da ku bi putili je viditi. Ljudi su mu rekli da te. On je poa tamo i su ga putili. On je pita njejega oca da bi li bija kontenat ki bi mu je uivija. On je reka da bi rada.

41

 Ja u ti platiti kuliko e je reka ta otac. Je pita jedan kota i vodu i jedan veliki pirun i je spresika na kuse i je vrga kuhati. I kuha on i toca s pirunom i toca, ma to se ni stilo uiviti i sve dalje gre u papu. On se je poe potezati za lese: a u uiniti? Je poa na okno za se hititi priko. Oni put je doa Bog i mu je reka: Brate, neka ti bude zadnji put da ti to dela. Ma je uza pirun i je naboja u kota. I djevojka se je uivila lipa i zdrava kako prvo. A soldat je reka: Da bi bija samo jo jedanput naboja s pirunon, bih je bija i ja zdravu i ivu zvadija. Sada mu Bog govori: Ti ne zna a san ja, neka ti bude zadnji put. Ja san maestar vrhu svih maestri. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala

MESAR I USTER
Bili so dva oveka uster i mesar. Putovali so da ido da si zaslue neto. V njihovom selu ne bi bilo zarade vie. Ido zajedno. A ustara je bilo strah. Doli so v totin -komoru (grobnica). Onda mu je rekel mesar nek ide po drva. A njega je bilo strah samoga, a no je bila. I onda so ili obedva krie trgat. A ov se je pomalo mesaru za kaput dral i gdje kojega kria mogel otri kej si ga je del pod pazuh. A ov je natrgal puno kriov. Nakurili su jognja i pekli so meso. Imali so mesa sebom, pekli meso, a ovemu mrtvecu kej leal v totinkomori vele dok se je meso speklo: Hajde i ti z nami! Bo i ti z nami jel! On komi. A ovi veli zakej mrtvecu ne da mira. Dok so se najeli, onda je iel mesar mrtvecu opravu slei njega. Dok mu je slekel opravu i na se oblekel, veli mesar: To je lepa oprava, ona moja je krvava! Nek bode njemu. Njega zakopajo i onak, a bom v novi opravi iel po svetu! Al mu jo on neje tel oblei, nego ju je samo na njega hitil. Veli: Nek si sam oblee! A naj biti bedast! Pak mu jo oblei onda! Pa si zna sam oblei! Al se te mrtvec digne i veli: Daj mojo opravo! A mesar mu veli: Pazi kej ti pokaem z ovom kalanicom, z ovem kriom po glave. Na veli si legni pak spi! A ostar se je od straha zanesnail. Onda, dok so se dobro najeli, ovaj mrtvec nazaj spi, evo ti na oblok mrtveci. 42

 Mojega kria dej! Mojega kria dej! A on veli: Taki ja vam pokaem kria! I on vun. A mrtveci so se razbeali, a uster se je od straha mesaru za kaput dral. Za njim je iel vun, njega je bilo strah ovoga vnutre. Komaj je ekal uster da ranje doje, a ranje nikak dojti. On silnoga straha on se je zasmetil. Onda rano den ido bre! Jo je kmino, da ne bi doel te ij je mrtvec. Tako so otili. Je, al se je uster moral iti v potok oprati, a mesar je sam otiel. Doje mesar do jenoga mlinara, a oster je ostal. Vie ne njim iel. Doje do mlinara i pita mlinara: Je l bi mi teli dati spati? No je dola opet. Moe, ali te je mlin zaklet, tu so samo mrtveci dohaali v noi. I da te mlinar njemu mesa nek si pee. Doje on, nakuri, bo si pekel meso, a svetla nema. Onda je otprl strujo je, al je celi meljin poel mleti. Onda je iel pak je remenje shital tak kej ne bo meljin mlel prazni ita nema. Samo kej mu je struja svetila. Ali vie nekej zgora: Je l bi opal? Opani! Samo mi naj v rajnicu opasti gde se meso pee! Opane noga. Pak vie nekej: Je l bi opal? Opani, samo mi naj v rajnglu! Opane druga noga. On to dene tam na stran, nastavi on to. uje? vie nekej- Je l bi opal? Opani, samo mi naj v rajnglu! Opane telo. I to dene gore. Veli: Jel bi opal? Opani, samo mi naj v rajnglu! Opane ruka. I tak i druga ruka i tak i glava. I s toga najenpot postane ovek. Postal je ivi ovek i ide k njemu, zakorai k njemu, a veli mesar: ta ti misli, pokej ide k meni? Taki ti z ovom kalanicom glavo rastepen! A to je bilo tak koj se je bojal, te je do ranja bil ubit. Koji so spali vu tom meljinu, te so do ranja mrtvi bili od straha. A ovoga ne bilo strah. Ov je njega na se mile naine zastraival, a ov se ne boji. Ja u tebi veli mesar pokazati! Odi z menom, bo jel meso! Ili te z ovom kalanicom kresnem! A ovaj otkorai od njega i samo najenpot veli: Dobro, kad vidim da te ne strah, sad ti bom povedal tajno od meljina! Kakvo tajno? 43

 Tu je pod tem podrumom jo jeden podrum, tu so tri kotla z novci. Prvi kotel je samem zlatom, drugi samem srebrom, a trei je kotel samem bakrom. To je jo stari mlinar zakopal, mlinarov pradjed. A sad ti si spasil toga meljina i sad to blago bode onomu ije je, samo tebi baker bo, a njemu nek bode zlato i srebro! Ov je otiel, nestalo ga je. Pak gde si pri vragu! Sad bi se rajreji spominjal, a tebe je nestalo! Je, on je sebe spasil kad ovoga ni bilo strah. Vie ne moral iti v meljin, jerbo je on moral iti sako no v meljin, dogodi ga neje spasil takov junak koj se ne bojal. Ide koija ran kre meljina. Mesar skoi, zgrabi deklo i odnese je v sobo. Ona je zamrla od straha. A ranoden spi on dugo, a ide mlinar v meljin. Kuca, nabija, otpre, a on najde njega ivoga. Onda je mlinaru povedal. Veli: Taki i tak je rekel taj koj je dohaal v noi da srebro i zlato bode meni, a tebi bode baker On je lagal. Nek ti bode i baker i se, samo kad si mi meljina spasil kej ne bom v kvaru. Kuliko sem ja v kvaru kej v noi ne smem mleti! De on njemu to nek si zeme se. Je, sad si je on napravil lepo zgrado v selu, a ide jednoga dana uster. Ov ga na obloku gledi i vie mu: Heej, hodi ti, posranko! Ovoga je bilo malo sram. Hej, odi sim! Doel je k njemu. Dal mu je tam jesti i piti i dal mu je penez kej si i on napravi hio. A on se je z onom frajlom oenil kojo je vlovil na potu. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala

INGALA-MINGALA
Jednom bija jedan seljak kum s mesarom u gradu. A ovako nije bija daleko, u predgrau i on bi svaki dan kod njega odija tamo, pomoga bi mu togod radit i mesar njemu podaj mesa za ponit kui svojoj familiji. Jedan dan bija ljutit on i nije ga moga trpit. He, eka kum kad e mu dat malo mesa, a on mu ne daji nikako. - Kume, a oe dat i zere? - Evo nosi ga k vragu! Ha, doa on kui, ljutit doa k eni, ne daje on njoj meso za kuvat. 44

- ta je to jutros, ovie kae ena svaki dan si dolazija i donosija si to meso i dava si mi kuvat, a jutros nema nita. - Hm, da zna ta je! - Ma ta? - Ma kae mu ja pita u kuma mesa, a on mi osie ovi jedan gut i kae da ga nosin k vragu. I sad ja ga ne mogu dat tebi, ja u ga k vragu nosit. - A di na vraga? E, ide on, koga trevija, trevija u putu, svakog pita di moe bit vrag. Ne zna niko kazat, a ko e kazat di vrag stoji. Namiri se na jednu babu. - Dobar dan, bako. - Zdravo bijo, sinko. ta ti trai, sinko? - Ma, babo evo svakoga san pita, ali toga mi ne mogu nikako pogodit, al e mi ti sada pokazat sreu, boga ti? - Ma ta? - Ma evo, da mi kum mesar meso i da mi da ga nosin k vragu, a ja ne znan di vrag stoji. - E, sinko, ja u tebi kazat. Baba ve zna. - A di, baba, majke ti? - Ajde sada lipo uz ovu rijeku, ajde, ajde, ajde, dokle nae brod priko rijeke. Tamo ima voza na brodu, ali nemoj, sinko, da te privari. - Ma kako, baba? - Sluajno nemoj ti, on je tute zatoen, on ne more se otolen spasit nikako. Ali da te on ne bi privarija, on bi ostavija tebe da ti brodari, on e unda iskoit. Nego ajde ti tamo pa pitaj ti njega da te priveze priko broda i neka ti on kae di vrag stanuje. E, ide on, ajde, ajde, ajde, doa ti on do broda, nae brodara. - Molin vas, bi li me privezli tamo? - A di ti ie? kae. - Iem vragu, nosim mesa. - O bravo, ba mi je i drago. - A zato ti je drago? - Ma, evo i ja bi gleda kako bi se ovdolen smijenija, pa nikako ne mogu. Nega, kad ti ie tamo u njega, pitaj ti njega kako bi se ja ovdolen smijenijo. - E, dobro ou! - Ali zna ta je? - ta? - ta ti misli pitat u njega za to meso? 45

- Ha, a neu nita. - Pitaj, on e ti dat. Neka ti dade onu crnu koko to dukate sere, pa kad ti oe da ima novaca, metne je po ruku pa je ovako stiskiva, sami dukati ispadaju ispod nje. Dobro. Ie on tamo, doa, naa. - Evo donija san van mesa. - A ta bi ti tija za ovo meso? - Dat e mi ovu crnu koko to dukate sere. - Dobro. Bogami, dade vrag njemu koko. Nosi on koko kui. Zaboravija pitat za brodara. Doa on na brod, uveza se u brod, pita ga brodar: - Jesi li pita za me? - Jesan. - A ta mi je reka? - E, kad izaen iz broda, kazat u ti. Kad izaa iz broda: - ta je reka? - Nisan ni pita, zaboravijo. - Do e ti opet k meni. Ie ti on ku, daleko do kue, nae gostionu. Ua on u gostionu, pita veeru. Lako li mu je platit kad ima novaca kolko o. Pita veeru, da on njemu veeru. A on ve u putu napravija novaca. Ne d a opet ava njemu mira. Pita on sobu di e spavat, otia on tamo u sobu. A na avla bijo ovi gostioniar, on gleda kroz kljuanicu ta on radi, a on ti, onu koko, pa samo dukati ispadaju. Kad on zaspa tvrdo, gostioniar doe, otvori vrata, odnese mu onu koko, dade mu drugu koko. Nita, on ujutru ie a, uvatijo koko, nosi kui. Gleda on u putu, nee koko da baca dukate. Rauna sigurno ogladnila, pa nee. E, je ti on, doa kui, eni govori: - A eno proda san ono meso, da vidi, pusti dukata u mene. Poe on s kokoi radit, nee koko da radi nema niti jednoga dukata. - E, privarija me. Ien ja sad opet. Pa neka on mami dade drugo togod za ovu koko. Vidin ja da je on meni valu koko da. Doa opet na brod, kae brodar: - Aha, doa si, jesan ti ja reka da e ti do. ta je sad? - Ma, ni valja mi koko nikako. - Pa da ta e bit sad? - A ja ne znan.

46

- Ajde, tamo u njega pa pitaj onu trpezu, neka ti dade za koko, ali nemoj zaboraviti pitat za me kako u se ja smijenit, zna. - Neu - A ta e mi ta trpeza? - E, kad ti je potriba togod, metne je na astal pa udre po astalu i i nje svata izlazi, to god zamisli, pie, jie, to te je god volja. - Dobro. - Ali pazi, nemoj zaboravit! - Neu. Doo on tamo. - ta je? - Ne valja koko. - Pa ta bi ti tijo? - Dat ete mi tu trpezu, ie on nosit, zaboravija za brodara pitat i opet. Doa on k brodaru: - Daj privezi me. - Jesi pita? - Jesan. - Pa kai mi onda. - Ma neu, kad prien, onda u kazat. Kad priao on priko broda, izaa. - ta je? - E, zaboravija san ja ope. - Aa, opet e ti k meni do. Ie ti on opet u toga gostioniara. Doa u gostioniara, veera ti u njega, ie ti on spavat u sobu. A gostioniar opet ie gledat: a u sobi stol, razgrnijo on trpezu, pia, jia kolko god oe na astalu, jidi i pij. A gostioniar, opet kad je on zaspa tvrdo, opet promini mu trpezu, a dade mu drugu. Nita. Ie on opet kui. Doa on u kuu, kae eni: - A ne boj se sad ne triba nan vie nita. Trpezu metnemo na sto, to nan triba, evo u njoj ima i gotovo, to god zamisli. - Daj, ajde! Metni on, nema u trpezi nita. - Evo kukavice ta si uradijo. - Ien ja, bit e me privarijo, ien opet. Doa ti on na brod, grovori brodar: 47

- Aha, opet si doa. - Evo, jesan. - A reka san ti ja. Kad god ti zaboravi pitat ta e bit od mene, onda e ti tako bit uvik. - ta je? - Ne valja trpeza. - Pitaj oni kaput su deve depa. - Ma ta e mi kaput su deve depa. - Kako se god koji put udari po depu, i njega deve vojnika. Sada deve puta deve depa udari, u svaku po deve vojnika, vojnika koliko o. A udari pa i vrati ope, eto ti i okolo kue koliko o. - Al ne zaboravi pitat za me. - E, neu. Doa on tamo. - ta je? - Ne valja trpeza. - A da ta bi ti? - Ha, dajte mi kaput su deve depa. E, dobro dade mu kaput su deve depa. - ta e bit s onim brodarom to je na brodu, kako bi se on otolen spasijo? - A, ne moe se on drukije spasit nega, kad doe kogod u brod, neka on ree ingala -mingala, a on neka iskoi iz broda, a ovi ostade i on brodari. Dobro. Doa on do broda, pita ga odma brodar. - Jesi l pita za mene? - Jesan. - Pa ta mi je reko? - Kazat u ti kad izaen. Doa brod kraju, on izaa. - ta mi je reka? - E, kad ti kogod doe u brod, unda nita nega kad ga bude vozijo, kad doe kraju, reci ingalamingala, ti iskoi, on ostade i on nek brodari. -E, bravo dobro si mi kaza. Sad u ti ja sve kazat tvoje greke. - Ma ta? - Kad si bija u onoga gostioniara, on ti je prominija koko tvoji, da ti drugu za onu. A tako ti je prominija i trpezu. Sad kad ti doe tamo, ti udri po depin i okrui mu cilu kuu vojskon; dokle ti god ne da trpezu i koko onu pravu, nemoj ga se parijat. - Dobro, ajde do vienja. 48

- Do vienja, prijatelju. Ode on, doa u gostioniara. - Dobra vee. - Zdravo. - E, ujte vi, gostioniaru vi ste meni prominili onu moju koko kad san ja ovdi noijo. - Kakvi, nemoj bit lud, kakvu koko? - Jeste, i trpezu i koko! - Ma nisan, brate ta! - uti! Udri po jednomu depu deve vojnika, po drugomu, po treemu, sve sama vojska oko kue. - Daj, gotovo i gotov si! Vidi gostioniar da je u opasnosti, bogati. Daje mu trpezu, daje mu koko. Kua on, dukati ispadaju; u trpezi ima svata. E, ie on kui. Doa on kui, e govori: - eno sad nije uzalud. Sad e vidit dobra. Evo ti, koko dukate sere, dukata koliko oe. Trpeza, to ti srce zeeli, trai, iz nje ima. A evo postavit emo i vojsku okolo kue da nas uva. - Ma mui, ma mui, ovie, nisi lud. - Vidit e. Metni on tamo koko, ispadaju dukati. Metne trpezu, na njoj pia, jia, to o. E, vidi vojske, udara po depin, pusta vojska oko kue, ogradijo sve. E, je, je dobro je. Poruiva on po kuma mesara. - ta je bilo? - Doi k meni na veselje. Ja san sad bogatiji od tebe. Ie kum. Ne triba ni paret ni nita, ne triba kuvat, ne triba nita. Doa kum. Metnija trpezu, daj pit, daj jist, eka sve, puna trpeza, bogati. Koko daje dukate. Postavi strae okolo kue. - Pogledaj, kume, bogati, sve za ono meso to si mi ti da. - Ma kako? - Kadno si se naljutija na me pa si mi da oni gut mesa pa ga nosi k vragu. I ja ia trait vraga i vidi ta mi je da: koko, da mi kaput, da mi trpezu ja imam danas svega dosta. E, vidi ti, pada kumu mesaru na pamet: kad je on njemu da za ta dva kila, ta e meni dat, ja u njemu ponit cili but. I mui on, ne kaziva kumu. Doa ti kum mesar svojoj kui u mesarnicu, uzme jedan but volunjski, na rame s njime i ie on njega pita kud se to ie i kako. Ie ti on tamo, doa on, moj brate, na brod, ukrca se on u brod. A ovi ti doa kraju: ingala -mingala, hop, on iskoi. Ostade kum za brodara. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala

49

GAVRANOVO GNIJEZDO
Kada se od monih ruevina Dvigrada poe zaraslim putem do mora, jo se vidi na bijeloj stijeni staro kamenje dvorca kneza Vukmira. Zastravljen snagom i ljepotom Mletaka, mnogo je puta Vukmir u drutvu mladih patricija zatajio svoje podrijetlo. Znao je da e im doe do vlasti, baciti bijelu kozu svoga zaviaja u pane mletakog lava. Kada mu umre otac, pokae Vukmir pravu ud zbaci hrvatsku, istarsku odjeu i odjene tue ruho, navue na grudi i srce tvrdi oklop, pa natjera teake da sijeku ume i tovare drvo na mletake lae. Nestale su doskora ume, a s njima i vode, ostao kr i zavladala grozna glad. Premda se Vukmir po oevoj elji bio oenio domaom plemkinjom, za nju nije mario. Lucija se molila Majci Bojoj da ne zapusti posve Vukmira, nadajui se da e Gospa otvoriti oi knezu, koji je svojemu narodu skovao lance. Kad je vidjela da joj mu sve ee bijesni, a vapaj narod a die se do najvie kule, ree mu jednog dana: Zar je tvoje srce zaista beutno, zar ne vidi da narod propada? Spasi svoju duu i istrgni iz srca neprirodnu ljubav prema krvopijama, jer nikada nee doi u raj. Knez je problijedio od srdbe i prosiktao: Zar i ti tako govori? Ne elim te sluati! Ja sam nov ovjek! Zaguio sam vae pjesme i dovijeka u gaziti roblje. A ti zauti eno i bjei mi s oiju. Iste noi napusti Lucija gavranovo gnijezdo, kako je narod nazivao Vukmirov dvorac i uputi se u samostan, gdje nae utoite. Prolo je vie od sedam godina. Jednog jutra ugleda Vukmir s bedema kako se dvorcu blii neka ena i vodi za ruku lijepoga djeaka. Ue koludrica u gavranovo gnijezdo i ree knezu da mu je ena umrla. Zadnja joj je elja bila da sin ivi u dvorcu uz oca. Nije bilo sumnje da je to dijete njegov sin. Od majke je naslijedio samo meke usne i blag osmijeh. Djeak sklopi ruke i izree kako ga je majka uputila: Evo tebi sina oe. Moja je elja da ivim u tvojoj blizini, a jo vie da nam narod slobodno die, da se opet nazove Hrvatom i da te ljudi blagoslivljaju. Krupna ila iskoi na kneevu elu, izoblii mu se lice i zadrhu usne. Pomahnita posve, zgrabi sina i baci ga niz liticu, a onda dograbi koludricu, pa i nju zavitla u ponor. Od toga dana Vukmir nije izlazio iz grada. Srce puno grijeha i sramote stiavao je tekim vinom. Penjao se na zidine i crvenim oima zurio u mrak, uvijek u isto mjesto na hridi pod dvorcem, gdje se u pono javljao sablasni lik koludrice i djeaka koji je krvario iz sto rana. Zalud je knez pio, zalud je zlatom mitio sveenike, molitva nije pomagala. Iz noi u no prkosila je koludrica buri, nepomina na

50

stijeni, iz noi u no je jecalo dijete. Od silnog straha izgubi Vukmir razum i sunovrati se s kule u more, provali krvavim elom morsko dno i strovali se u pakleni bezdan, gdje e ostati zauvijek. Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske Legende

CRNA KRALJICA
Bijae ena jako zloesta svojim slugama. Navijek je bila u crnom rublju, pa je zvahu rnom Kraljicom. Niija noga nije smjela stupiti na njezinu zemlju. Koga bi ulovila na svom imanju, hitila bi ga lavima. Jedino ih je tako hranila, i dva bi orla pustila da im oi iskljuju. Ali kad je Turin haraio hrvatskom zemljom, nije zaboravio udariti ni na njen Medvedgrad. A ona nije na svomu nikoga trpila, pa pozva sluge u utvrdu: Branite me sluge moje! Bijae zla, pa se nitko ne odazva. Zato se kraljica zakune vragu: Pukni vrag, dam ti Medvedgrad! ali joj se nitko ne odazva. Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato to imam! ali ni sad ne bi nikog. Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! I sad vrag pukne i protjera Turina iz hrvatskih krajeva. Nu, sad kad je pogibelj minula, kraljicu je zakletva muila. Zato proglasi po svoj zemlji svojoj: Tko me triput prenese oko moga blaga, dobit e dvanaest vjedara zlata! Javio se ugljenar: Nosil vas bum tri puta oko grada, pa makar si noge do kolena zmucal, ali mi morate dati bedenj od dvanajst veder pun zlata. Kraljica je na to pristala: Ja se bum, da me bu lake nosil pretvorila u gavrana, a ti me skri pod nadre od svoje rubae, da me gdoj ne vzeme! I ree mu jo, to god bude vidio i zastao, neka se ne boji, nego samo ide ravno, jer mu nita ne mogu. Kraljica se zbilja pretvorila u gavrana, a ugljenar je uzme i djene u njedra, kako mu je kraljic a naloila, pa otie oko grada. Prvi put nita nije vidio, samo je uo kako koije tandru. Koije juriju! jurne i ugljenar. Koije stanu, vidio on iz njih izlaze sama gospoda s klobucima. Drugi put dok je hodio oko grada, vuci i lavi ga napadnu. Malko se je preplaio, ali je iao samo pravo. Nu, trei put, kad je krenuo oko grada, velike zmije preda nj dou, naprijed ga ne puaju. Ugljenaru je manjkalo samo par koraka da i trei put ophodi okolo grada, ali sad dou preda nj vrazi s vilama.

51

Zapiknu ih preda nj i dalje ga ne puaju. Preplai se sad ugljenar, hiti kraljicu i htjede natrag, ali ga kraljica primi za rukav: Sad si mi jo devet puta gore napravio! Kraljica je bila jo devet puta vie zakleta. Domalo javio se razbojnik, koji se polakomio na zlato, veli da bu ju on nosio, dade li mu dvanaest vjedara zlata. Kraljica je na to pristala. I nosio ju je kao i ugljenar, pa kad iste napasti preda nj dole, hitio ju i on pri kraju ophoda. Sad sam petnaest puta gore zakleta nego sam prije bila! I umre kraljica zakleta. Tako za koji dan doe sluga, siromah prosio novaca, kako mu djeca od gladi ne bi pomrla. Doe on pred njenu kuu, pokuca na vrata, ali se nitko ne javi iznutra. Otpre on vrata, vidi gdje kraljica lei mrtva, a kraj nje velika zmija. U prvi mah vide kau, preplai se nasmrt, no pomisli odmah: Zakaj si ne bih sam zel penez, kad je kraljica mrla i pri hie ni nikoga?! U kui najde tri bednje penez. U prvom je zlato, u drugom je srebro, a u treem bakar. Poe on k bavi s zlatom, ali vidi na zlatu je velika zmija. Pusti on taj lagav, pa namee puna njedra srebrnih novaca. Odleti sav veseo van. Odmakne daleko, pa si htjede prebrojiti novac. I kad poe vaditi ga iz njedara, a to sve sam ugljen. Kako se zbunih buni se sluga. I brzo se on vrati, da e zgrabiti iz bave s zlatom, no kad on pred vrata, u hiu ga ne pusti ona zmija. Vrati se doma, ali bez novaca. I dan danas lei kaa pred vratima i ne pusti nikoga nutri. I crna je kraljica tako zmijskom kraljicom postala. Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske legende

KRALJ I TEAK
Odluio se neki kralj proetati po Dalmaciji da vidi kako mu ivi narod. Naiao on tako i u Bukvicu te susretne na polju teaka gdje kopa. Stane pokraj njega pa dugo gleda kako se trudi, radi i mui na krtoj zemlji. Kada se tako nagledao, upita ga: Koliko svaki dan zaradi teae? Samo dvanaest krajcara, gospodine. S tri plaam dug, tri dajem u zajam, tri bacam u vodu, a tri za sebe potroim. Kralj je htio znati to taj teak hoe time rei, ali mu se inilo sramotnim dalje ga ispitivati. Kada se vratio kui, okupi oko sebe svoje velikae i naredi im da mu oni odgovore i pogode to znae te rijei 52

 sa tri plaati dug, tri davati u zajam, tri bacati u vodu i tri za se troiti. Ako mu to ne pogode, ree im kralj, neka se odmah sele iz njegove slube. Velikai su razmiljali, razmiljali, ali odgovora nisu nali. Zamole kralja neka im da malo vremena da razmisle. Njih dvojica krenu u etnju ne bi li u miru smislili odgovor. I nehotice krenu onim putem kojim je iao kralj te na njihovu sreu namjere se na onog teaka, pozdrave ga i upitaju ga to radi. A on im odgovori da po volji Bojoj neto eprka po zemlji. N a to ga oni upitaju koliko od tog posla ima zarade. Teak im ree isto kao i ranije kralju s tri novia plaam dug, tri dajem za zajam, tri bacam u vodu, a tri za se potroim. Velikai se veselo pogledaju, jer su znali da e sada pronai odgovor pa nastavie razgovor. Mi ti to nita ne razumijemo, nego ti nama kai kud ti idu tvoji svaki po tri. Evo kuda i kako, moja draga gospodo: ja imam starog oca i mater pa ih hranim s ta tri krajcara. Tako vraam dug jer su oni i mene hranili. Imadem opet tri sinia, koje hranim s druga ta tri krajcara. To im dajem u zajam, kad oni porastu a ja ostarim, da me oni hrane. S ona tri to ih u vodu bacam, hranim dvije keri, jer hraniti ensko isto je kao u vodu baciti. im one odrastu odu od kue, udaju se i odu drugima. A ona tri zadnja krajcara troim za sebe i sebe hranim. Eto kud ti moji krajceri odlaze. Tada se velikai zadovljni to su dobili odgovor na kraljevo pitanje, veselo oproste od teaka i ak mu darovae nekoliko krajcara. Kada su doli pred kralja, rekoe mu da su smislili odgovor na njegovo pitanje i pogodili kuda idu krajcari. Kada su mu odgovorili, kralju je bilo drago to ima tako mudre velikae i ostavi ih u slubi te ih jo pred drugim velikaima pohvali i velikoduno nagradi. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

DIOKLECIJANOVA KI
Car Dioklecijan imao je jedinu ker. Za nju su se mnogi jagmili, ali otac ju je ve obeao jednom kraljeviu. Meutim, ona nije htjela poi ni za njega ni za koga. Zato ju je otac proganjao i napokon ju baci u tamnicu u Splitu pokraj mora, gdje je bilo puno vlage i vode. Ipak bi ona, dopuenjem Bojim, svake godine izlazila iz tamnice jedanput na godinu i to sva u zlatu i sjaju u zlatnoj karoci s vilovitim konjima. Tko bi je tada mogao susresti pa zaustaviti konje i nju poljubiti, bio bi estit zauvijek. To Dioklecijanu nije bilo drago pa bi zato, kad bi ona izala iz tamnice, naredio svojim slugama da s limenim ploama ine po gradu veliku grmljavinu kako bi se prepao svaki koji bi je pokuao zaustaviti i poljubiti. Napokon je to vie bilo dodijalo Dioklecijanu pa je odlui smaknuti. Kad je to odluio, keri iznenada nestane iz tamnice, ali ni do danas nije umrla. Ona se i sada prikazuje i svakih tisuu godina u zlatnoj karoci i to u Splitu i Solinu, Mravinskom polju pod Kamenom i u Srinjanima pod Baom. U Mravinskom polju trai jednu emu koju je puno 53

voljela i bila zato progonjena od Dioklecijana. U Srinjane pod Bau, gdje je bio Dioklecijanov ribnjak, dolazi zato to se tu igrala dok je bila mala i bacala ribicama mrvice od kruha i mesa. Bio je tako i jedan Srinjanin koji je odluio pokuati sreu i potraiti carevu kerku. Traio ju je u Splitu, ali je nije naao. Sreo ju je u zoru u Srinjanima. Skoi on preda nju, uhvati konje za uzde, ali ona oine konje, oni u propanj, a Srinjanin pade u nesvijest. Ona je bila oinula konje samo da njega kua, ne bi ga konji satrli jer je ona bila jako dobra. Kad se pojavi opet za tisuu godina, moda e nekom biti dano da je ipak poljubi i bude estit zauvijek. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

AVLI U SELIMA
Tijekom sveane mise, a nakon same biskupove posvete crkve i u trenutku kada je biskup kroio na propovjedaonicu crkvom se podigne silan mete i vika: Neka svi bjee je e se doskora sruiti zvonik i crkva, jer se vide neke iskre na zvoniku. Prvi pobjee upnik kroz vrata, narod kroz prozore i vrata. Puno ih bude povrijeeno, a dvojicu zgazie na mrtvo. Jedino ostade biskup za oltarom. Kako se crkva i zvonik ipak nisu sruili, on zavri misu i ode iz Sela. Ali, narod nije vie dolazio u crkvu. Stoga je upnik, pravi krivac ovog dogaaja, smiljao nain kako da ispravi svoju greku i narod ponovno privoli crkvi. Naime, upnik je htio da se pri biskupovoj posveti crkve puca s zvonika. Ali, nespretni zvonar je sluajno zapalio stupu prije vremena pa su plamen stupe opazili oni koji su stajali vani i tako izazvali spomenuti mete. Da bi uklonio od puka strah i skrio pravu istinu, upnik je poeo govoriti narodu da su mete izazvali avli koji su pri posveti crkve poeli iz nje bjeati. Jer, bili su zavidni, objanjavao je upnik, to je crkva bila sagraena od kamenja koje su neko postavili pogani i koje je bilo namijenjeno njihovim demonima. Uspio je tako uvjeriti narod i ponovo ga vratiti u crkvu, a neki su ga zbog takvog tumaenja dogaaja ak predloili i za kanoniku ast. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

BIJELI I CRNI VOL

Dobri i zli duhovi esto su se znali pretvoriti i u ivotinje koje bi ljudima inile dobro ili zlo. Tako se neki zao duh na Brusju na otoku Hvaru esto pretvarao u crnog vola. inio je puno zla ljudima, a posebno se bio okomio na selo Murvicu na susjednom Brau. 54

A u Murvici je ivio dobar duh koji se pretvarao u bijelog vola i inio ljudima mnoga dobra. Zao je duh esto dolazio s Hvara preko mora te donosio tuu i oluju Murvianima. Da bi se tome jednom stalo na kraj, odlui bijeli vol s Murvice da prvom prilikom, kada naie crni vol iz Brusja, okona z auvijek njegovo zlo. I tako jednog dana evo crnog vola preko mora s tuom i olujom. Tada se bijeli vol pretvori u ovjeka i naredi jednom ribaru da na murvikom alu ubije crnog vola. Kada je on to uinio, zazvoni na Brusju na Hvaru mrtvako zvono najavivi smrt zloesta ovjeka. I od tada nikada vie zlo nije dolatilo Murvianima iz Brusja. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

AVO U GORAMA
Po cijeloj Banovini, od Petrinje do Gline, proirila se vijest da se u jednu kuu u Gorama uvukao avo koji zlostavlja ljude, a kada ga je mjesni kapelan nou zaklinjanjem protjerao, preao je avo u upni dvor u Gorama. Tu se u obliku sjene pokazuje, udnovato se ponaa i jo udnije govori. Kada su neki asnici za to uli, uli su u seljaku kuu da vide je li to istina i avo je i njih izmlatio. Pria o avlu u Gorama postajala je sve stranija i narod se poeo bojati. Zbog svega toga ode Matija Kos, upnik u Gorama, do samog biskupa u Zagreb. Pred njime, pred prepotom kao gospodarom vlastelinstva i lanovima kaptola ispria on da se zaista u Gorama pojavio avo. Zajedniki zakljuie da je avo doao u Gore kao boanska opomena puku da se popravi, a nadasve zbog krajikih asnika koji su raskalaeno ivjeli i itali knjige koje su donijeli sa sobom iz Saske te tako postali bezvjernima. Kada su ti asnici saznali da ih se okrivljuje za pojavu avla u selu, odluie sami istraiti cijeli sluaj, pronai i otkriti toga avla. Najprije su potkupili ukuane u kui u kojoj se avo najprije javljao. Oni im rekoe da je njihova baka vidjela tog avla i prepoznala ga. A kada su i starici dali novac, ona im ree da je taj avo nitko drugi ve mjesni kapelan. On se zaljubio u djevojku iz te kue i kako bi se s njom mogao nasamo sastajati nagovorio ju je da nou podie buku. A kada bi ukuani sa svijeom dolazili do njezine sobe da vide tko lupa, ona bi puhanjem iz mijeha trebala gasiti svjetlo. Dogovoreno, uinjeno. Ukuani bi od straha pobjegli iz kue i poeli zvati kapelana da izgoni avla. I tako bi on ostajao do jutra kod svoje djevojke. Meutim, kapelan nije bio dugo time zadovoljan pa je rekao ukuanima da je on ne moe stalno uvati u toj kui, nego da oni zamole upnika da je on primi u upni dvor. upnik ispuni narodu elju, ali sada je ulogu avla trebao preuzeti netko drugi. Zato kapelan potplati jednog ovjeka da po noi lupa po upnikovim vratima, po mjeseini da pravi svakojake sjene i da rie te psuje njega, kapelana to mu je oduzeo duu koja mu pripada. Uplaeni upnik dozvolio je zbog sigurnosti da ena svaku no spava u kapelanovoj sobi.

55

Kada su krajiki asnici saznali za tu stariinu priu, pustie glas istine po Gorama i okolici. upnik otpusti kapelana i gle uda, nestade i avla. Djevojci naoe mua, a vojne vlasti zabranie asnicima da o tome vie govore kako bi se sauvao sveeniki ugled i vjersko udoree puka. Taj je dogaaj ostavio jedino sjeanje na avla u Gorama tako da slui kao podloga poslovici: To je avo u Gorama. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

TRSATSKA GRADINA TRSATICA

Na tjemenu trsatskog brda (Trsatica, nekadanji Trsat) nalazila se u rimsko doba vojna utvrda koja je branila oblinje naselje. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva Trsat se spominje 799. godine, kada je tu poginuo utvrdu, furlanski markgrof Erik. Poslije toga spominje se u Vinodolskom zakonu kao posjed krkih knezova Frankapana. U njihovu posjedu Trsat se nalazio do 1529. godine.

Svega jednu uliicu udaljen od crkve na Trsatu nalazi se ulaz u gradinu. Nakon to uete u utvrdu slavnih Frankapana prvo to ete zamijetiti je prostrana terasa kafia Gradina. Na spomenutoj terasi se svake godine odrava Ljeto na Gradini. Ljeto na Gradini je ljetna manifestacija koja se od 2006. godine odrava na Trsatskoj gradini. U pet je godine izvedeno 200-tinjak uspjenih programa u kojima je nastupilo oko 1000 izvoaa, a koje je pratilo vie od 52.000 posjetitelja. Program ove manifestacije moete pronai na http://www.ljetonagradini.com/. Ako proete terasom sigurno ete zamijetiti kip zmaja koji pomalo lii na pijetla. O dotinom zmaju postoji nekoliko legenda, a jednu od njih moete proitati i ovdje: http://hrvatskimitovi.com/hrvatskeregije/kvarner/trsatski-zmaj/. Gradina je etverokutno zdanje koje se nalazi na vrhu Trsata, a s njenih visokih kula p uca pogled na Rijeku i cijeli Kvarnerski zaljev. Tragovima prolosti doli smo i do Trsatice, ali nismo vas previe eljeli gnjaviti povijesnim injenicama, koristite malo google, jer internet je zasien podacima o povijesti Gradine. Nadam se da ste uivali u fotografijama i da e vas ovaj lanak potaknuti da posjetite Gradinu, da uivate u blagodatima ove utvrde i naravno, da prisustvujete kulturnim manifestacijama koje se tamo odravaju.

56

SVETI IVAN I SVETI ROK ISTJERALI KUGU S OTOKA BRAA

Kuga se pojavila na Brau i harala po Supetru. Boe sauvaj koliko je zla napravila i koliko je Supetrana pokopano. Kada je poharala Supetar, krenula je kuga put Nereia te dola i do crkvice sv. Roka. Iznenada se pred njom pojavi sam sveti Rok. Dohvati tap i udari po kugi. Kada ju je dobro izudarao, vrati se kuga nazad u Supetar te govori: ukadare, bukadare, vej nikad u Nereie. Meutim, kuga nije dugo mirovala u Supetru. Krenula je dalje u svoj smrtonosni pohod po otoku. Ovaj je put pokuala ui u Plovlja. No, na brijegu irova glava, doekao ju je Ivan Krstitelj i tako ju je prokleo da se morala vratiti s rijeima: ukadar, bukadar, u Povlja nikadar. Literatura: URI, Tomislav Legende puka hrvatskoga

SVETI ROK Rok je roen u Montpellieru, gradu u junoj Francuskoj. Otac mu je bio grof. Prema najstarijem Rokovu ivotopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su eljeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji e postati slavan svetac. Prije nego je navrio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromaan hodoasnik uputio prema Rimu. Rokov je kranski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao povrnou, ve je velikoduno i nesebino darovao i rtvovao sve. Na svome hodoau u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuenih bolesnika ubolnici, a uinio je s Bojom pomou i nekoliko udesnih ozdravljenja. Dvoriti okuene znailo je izloiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti ivot. Daljnja postaja Rokova hodoaa bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadrao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima. U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Graani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na kriu, ali nije oajavao. Sklonio se u jednu umu i ondje hranio biljem, uzdajui se u Boju providnost. Neki ivotopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas nosei mu komad kruha. Prizor su ovjekovjeili mnogi slikari. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naiavi na bolesnog Roka u umi, upusti se s njim u razgovor. Inae ba nije bio ovjek duboke vjere. Sveti je patnik uinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivi zdravlje, Rok se vratio u svoj zaviaj, ali njegovu trpljenju jo nije bio kraj. Iscrpljen od teke bolesti, bio je posve izoblien tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je jo jedanput pohodila kuga. Sveeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko 57

je. Preminuvi odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim udesnim znakovima. tovanje ovog sveca su uvelike proirili franjevci i kapucini. U Rimski martirologij ga je unio papa Grgur XIII. Taj unos kasnije potvruje i papa Urban VIII.. Po vrhu, koji je po njemu je dobio ime, dobio je ime i istoimeni tunel, drugi najdui u Hrvatskoj, na autocesti Zagreb- Split. Spomendan mu je 16. kolovoza.

Sveti Rock, Scilla (Italija). Zatitnik je mnotva mjesta. U Hrvatskoj, to su: Bibinje, Virovitica,, Stari Grad, Sutivan, Kreevo, Prapatnice, Klana, Benkovec (Mala Subotica), Drakovec, Lumbarda, epurine, Drni, Lovinac, Sveti Rok u Lici, Zaton, Jazavica, Rodanik, Galgovo, Udoviii kod Otoka, Duga Resa i Medov Dolac Izvan Hrvatske, od znaajnijih naselja, za zatitnika ga imaju: Subotica, Bereg u Bakoj (od 1873.), Carigrad i ini. Zatitnik je oboljelih od gube, kuge i kolere (i openito od zaraznih bolesti), invalida, kirurga, protiv bolesti ivotinja (posebice pasa). Na dan sv. Roka, Rokovo, postoje tradicije hodoaenja svetitima. U Hrvatskoj, vjernici upa Hreljin, Kostrena, Krasica, Kukuljanovo, Praputnjak, krljevo i Zlobin hodoaste Majci Bojoj Trsatskoj. U neretvanskom kraju, vjernici posebno slave sv. Roka od 1761. godine, a hodoaste mu na kapel icu na vrhu brda Rujnice, s desne strane obale Neretve.U Medovu Docu Sv.Roko se tuje od 1760.godine kada je sagraena crkva Prezeto s: Wikipedia

UDO NA TRSATU
One godine kada je moni hrvatski ban Pavao ubi doveo na budimsko prijestolje napuljsku lozu Anuvinaca, jer mu dodijahu Arpadoviu i jer mu bijae svejedno tko sjedi na tronu, s obzirom da je samostalno vladao Hrvatskom i Bosnom do Drine, te znamenite godine zgodi se udo na posjedu ubievih suparnika, knezova Frankapana. Odavno su se Frankapani s djedovine na Krku proirili kopnom i drali upu Modruu, te Vinodol od Grobnika i Trsata do Novoga grada.

58

Jednoga svibanjskog jutra prolazili su drvari blizu frankapanske kule, preko travnate zaravni na kojoj bijae vrt udovice Agate. Odjednom zastade stari drvar imun, spusti sjekiru s ramena i zagleda se u drvenu kuicu, koja tu jo neki dan ne bjee. Zaudi se i druina, te su tako stajali neko vrijeme ne vjerujui oima. Zatim se priblie, kriajui se od prepasti. Dodirivali su prastaro drvo i pogledavali se, pa oprezno uli i unutra ugledali drveno raspelo i Gospin kip od cedrovine. Poalje imun druinu u umu da sjeku drva, a on poe do upnika don Aleksandra, te mu ree to je vidio. Bolesni se upnik uspravi na postelji i sklopi ruke plaui, jer mu se neku no ukazalo u snu da e aneli donijeti na Trsat nazaretsku kuicu u kojoj je aneo Gospodnji navjestio Mariji da e roditi sina, kralja nad kraljevima. Muen ve tri godine vodenom boleu, doepa don Aleksandar do zaravni i vidje da se obistinilo to je sanjao. Sutradan se pojavi u crkvi, posve zdrav, i objavi puku da se dogodilo udo, te svi dohrle do kuice, molei i pjevajui. Signe glas i do kneza Nikole Frankapana, koji dojae s pratnjom da vidi to se zbilo. Bio je Nikola poboan vitez i tovatelj Djevice, ali ne htjede odmah povjerovati da se nazaretska kuica doista spustila na Trsat, pa poalje u Svetu zemlju don Aleksandra i jo dvojicu uenih dominikanaca. Dade im knez dobru lau i 20 ratnika vinih bitkama na moru i kopnu, te oni sretno doplovie do azijske obale i uz mnoge nevolje stigoe u Nazaret, preodjeveni u trgovce. Radosno je bilo upnikovo srce, jer mu se ispunio i drugi san: da stupa galilejskim tlom, po kojem je nekada koraao Isus. Raspita se za mjesto gdje je stajala Marijina kua, koju su u davnini uvali apostoli i sagradili oko nje skromnu crkvicu. Kada je prestao progon krana i car Konstantin prihvatio Kristov nauk, uputila se bila u Svetu zemlju njegova majka Jelena, te pronala kri na kojem je Isus razapet, a ponad nazaretske kuice podignula je veliku crkvu koja je stajala stoljeima, dok ju ne razruie Mameluci. Nazaretsku kuicu nisu dirali. Ti muslimani, tovie, dopuste kranima da se ondje skupljaju i mole, ali Bog zapovjedi anelima da je prenesu u kransku zemlju. Zbilo se to nedavno, rekoe to don Aleksandru. Tragovi jo bijahu vidljivi. Izmjere dominikanci koliko je kuica bila duga i iroka, radosni to mjere na vlas odgovaraju veliini kue koja se pojavila na Trsatu. Vrati se don Aleksandar iv i zdrav u domovinu, nosei vijest da je kuica bez svake sumnje nazaretska. Padne tada na koljena i vrli knez Frankapan, te zahvali nebesima na tolikoj milosti. Tri su godine hodoastili Hrvati, tri su godine dolazili vjernici iz Italije, iz Ugarske i dalekih zemalja, stizali su nesretni i bolesni, a odlazili utjeeni i bodri. etvrte godine oko Boia nestade kuica iznenada kao to se bila i pojavila. Zato si nas napustila, Majko milosti? plakali su vjerni, a Frankapani poalju svoje ljude na sve strane, ne bi li saznali gdje je kuica. Jedan od glasnika vrati se s vijesti da je pronaao nazaretsku kuu u talijanskom Lorettu. Razgnjevi se isprva knez Nikola, jer je mislio da je kuica ukradena i potajno odnesena, no istraga pokae da se zbilo novo udo te su aneli prenijeli Marijin stan po elji 59

Svevinjega. Nije to bilo drago knezu, ali protiv volje Boje nije mogao. Don Aleksandar umre od tuge. Teko je palo i Trsaanima koji su se akama udarali u grudi i vapili, pitajui se zato ih bog dri nedostojnima. Da ih umiri, podigne knez crkvicu na mjestu gdje bjee kuica, a potom podari papa Trsaanima sliku svete Marije koju je svojom rukom naslikao sveti Luka Evanelist. Narod naz ove sliku Majkom milosti, a sveto mjesto prozovu Svetite Majke milosti od svete nazaretske kuice. Poslije pozovu Frankapani franjevce da budu uvari svetita, oni podignu samostan i novu crkvu, koja ostade za vjekove. Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske Legende

BLAGO IZ ZMIJSKE KULE

U movarnom podruju rijeke Vuke sagraen je u stara vremena grad Kolovar. Kako je bio sagraen usred movare, na njega su navaljivale velike crne movarne zmije. Zbog toga su ga njegovi vlasnici morali brzo napustiti. Zmije su preplavile njegove kule i zidine. Ljeti bi se sunale na najvioj kuli, a zimi se uvlaile u njezinu unutranjost u zimski san. Stoljeima se nitko nije usuivao prii zmijskom gradu Kolovaru. Jedini junak koji je imao hrabrosti bio je barun Trenk. On je izabrao najveu zmijsku kulu za spremite svoga blaga. Bila je hladna zimska no kada je drvee pucalo od otrog mraza i zmi je su u podzemnim prostorijama grada spavale zimski san. Trenk je priao kuli s etom svojih pandura koji su nosili sedam sanduka punih blaga. Proli su kroz jedan otvor i kroz njega bacili sanduke u kulu meu zmijska legla. Kako je Trenk prerano umro, nikada nije uspio uivati u svojem blagu, a panduri nisu imali hrabrosti poslije smrti svoga voe podii blago iz Zmijske kule, koje se i danas tamo nalazi. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

BAN VUKODLAK S JELENGRADA

Usnuo jedne noi Bjelin ban. Gospodar Jelengrada udan san. U magli je vidio neku spodobu koja mu se je pribliavala i izgovorila samo jednu reenicu: Ti e biti kralj! Kada se je probudio, povjeri svojoj eni to je sanjao. Na to mu ona kroz smijeh odgovori: Kani se takvog san, a poglavito misli. Meutim, bana Bjelina poe taj san sve vie proganjati i obuzimati misao da bi on ipak mogao postati kralj. To mu je sigurno sueno, ali se i sam mora potruditi za ostvarenje sna. Poeo je kovati urotu 60

protiv svoga kralja kojemu je do tada vjerno sluio. Nagovarao je svoje susjede plemie da zajedniki svrgnu kralja, a kad njega postave na prijestolje on e ih bogato nagraditi. Neki su se i odazvali njegovu pozivu te poee kovati urotu. No, jedne noi uje on svoju enu kako u snu govori da Bog oprata svim grenicima svake vrste, samo ne izdajicama. On je probudi i upita to je sanjala? I ona mu ispria svoj straan san. Vidjela sam tvoju duu, dragi muu i bane, kako se nalazi pred sudom bojim. A okolo sami vragovi koji zatraie od Svevinjega tvoju duu jer ti njima pripada. I tada si me probudio. Zamisli se ban Bjelin nad tim snom svoje ene shvativi grijeh svoje izdaje. Povue se u oblinji smostan pavlina, ali njegova dua nije imala mira. Pobjegao je iz samostana i nastanio se u najguoj umi Moslavake gore. Tu je ivio godinama poput divlje zvijeri dok ga neki razbojnici nisu ubili. Na njegovo tijelo naili su pastiri i pokopali ga, ali ban ni nakon smrti nije imao mira. Lutao je planinom kao vukodlak i zavijao je od ponoi do zore. I tako je to dugo trajalo, sve dok ga vrazi ne odvedoe u pakao. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

MLIJENICA CRNE KRALJICE

Stanujui u Medvedgradu Crna kraljica najvie se voljela zabavljati sa svojim miljenikom velikim crnim gavranom. Osobito ga je ljubila i njegovala, ali je naime u cijeloj okolici zavladao veliki strah. Kad god bi se na nekog razljutila ili kad bi itko od njezinih podlonika to skrivio, obiavala bi ona zapovijediti svom gavranu da ga napadne. Gavran bi onda razljuen poletio na ovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oi, upati kosu, obrve i brkove te bi ga tako muio dok rtva pod njegovim panama ne bi umrla ili izranjena nemono leala. Kad god bi kraljica gavrana za alu obiavala pustiti i na svoje sluge. Oni se nisu dali iznenaditi i spretno bi se obranili, ponajvie bi se sakrili i zatvorili u kakvu tamnu prostoriju. Kada bi joj dosadila takva pakost s gavranom, znala bi se Crna kraljica ponekad odetati do svoga marofa koji je bio pokraj puta k Svetom Jakovu, nedaleko od Medvedgrada. Tamo se nalazilo jedno studeno vrelo s bistrom tekuom vodom.Naredila je Crna kraljica da se pokraj toga vrela uredi za nju posebno kupalite, a pokraj njega i mlijenica. Dolazila bi ona ovamo sama ili u pratnji svojih gospoa. Tu bi se pod vedrim nebom i zelenim granjem znala gola kupati as u bistroj vodi, as u samom istom mlijeku. Tako je svoje njeno tijelo dugo u vjenoj ljepoti i zdravlju odravala, ali svoj zlu ud nikada nije izmijenila. Od tog vremena ovo mjesto naziva Mlijenicom Crne kraljice. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

61

KIP SVETE JANE U KRAIU

Tijekom vie od dva stoljea u Kraiu i okolici prepriavaju se razliite prie o kipu sv. J ane. Jedni govore da su stari Kraianci traili sveticu koja bi im titila vinograde na njihovom vinorodnom kraju koji su zvali Lazina. Tako su saznali da je u kranskom svijetu i vinorodnim zemljama zatitnica vinograda sveta Jana, Ana, majka nae Gospe. Zato su njezin kip postavili ovdje, usred vinograda. Prema drugima bilo je drukije. U davno vrijeme u doba turskih ratova dola je jednom turska vojska da opsjeda susjedni Ozalj. Tijekom opsjedanja umre neki visoki asnik u turskoj vojsci i Turci ga zakopae na ovom mjestu pokraj Kraia. Da bi bili sigurni da e krani potovati grob njihova Turina, podigli su mu kip s njegovim izgledom, a na poleini kipa uklesae kri! Nakon toga odoe Turci iz ovog kraja, a kip Turina s kriom ostade sauvan do danas. No, prema treima, bilo je jo drukije. Neki Turin visoka poloaja zaljubio se u jednu lijepu djevojku iz Kraia. Ona je ubrzo umrla, a nesretan Turin podie ovaj lijepi spomenik s njezinim kipom. Turci su se utaborili na mjestu, gdje se nalazi kip. Jednog predveerja neki kranin iz susjednog sela Dola zapucao je na Turke iz udaljenosti od ak tri kilometra i ubio jednog Turina oni su ga ovdje pokopali i podigli mu kip. I na kraju nastade i peta legenda. Jedne godine Bog se razljutio na svijet i poslao na njega krvavu kiu. Kraianci, da ublae srbu Boju, poee dizati ovaj kip te krvava kia prestade padati. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga

SVETI PETAR I PELE

Ili su jednom Isus i sv. Petar putom po Brau i naiu na jedan roj pela. Tada kae Isus Petru: - Petre, teta je ove pele pustiti. Trebalo bi ih skupiti. - A Isukrste, kako bi to uinio? - Skupi ih u njedra. Idu oni idu, a odjednom jedna ga pela ubode. Petar, ne budi lijen, satre sve pele u njedrima. Idu oni dalje. Dou na jedno brdo i ugledaju brod pun ljudi te kae Isukrst Petru: Petre, vidi li ti onaj brod? Vidim, Gospodine. E, sad u ga potopiti Isus e njemu. Zato? upita zaueni Petar. Zato, jer je na brodu meu svi tim ljudima i jedan grenik. 62

 Zar, Isukrste, zaradi jednog grenika potpit e toliko ljudi zaueno e Petar. Moj Petre, ja zaradi jednoga grenika ne bi trebao potopiti toliko ljudi, a ti si zbog jedne pele koja te ubola, sve ostale satro. Zateen tom usporedbom Petar zauti, obori oi i dalje krene s Isusom putovima Braa. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

VEKA KULA GROBNICA KRALJA PASOGLAVCA

U davna vremena neki divlji narod prodro je u zemlju jednog dobrog kralja. A ovaj dobri kralj je sa svojim velikim blagom bjeao i bjeao, sve dok se nije skrasio u Dalmaciji, negdje uz obalu Jadranskog mora. Taj divlji narod krenuo je u potjeru za kraljem elei se domoi i njegova ivota, njegove glave, a ponajvie i njegova blaga. I tako su i oni doli do obale mora. Tek tada je narod Dalmacije vidio pred kakvim je spodobama bjeao dobri kralj. Nisu to bili samo divlji ljudi, nego su to bile ljudske spodobe s pasjom glavom. Bili su niska rasta, pognutog dranja, obrasli dlakama. Meu njima se posebno isticao njihov kralj koji je bio sin neke kraljeve keri i psa. Taj bi kralj, prije nego to bi progovorio, najprije tri puta zalajao. Vojska dobroga kralja i narod odupirali su se tim divljim ljudima koje su nazivali pasoglavcima. Odluna bitka trajala je tri dana. I u toj bitki pasoglavci su bili poraeni, a njihov kralj ubijen. Kralja Pasoglavaca ubio je jedan biskup. Odrubio mu je glavu, a tijelu zakopao u Veku kulu pokraj potoka Paklenica, to kraj te kule utjee u more. Da bi pobjednici bili sigurni da se kralj pasoglavaca ipak nee podii iz groba, pokopali su ga na dubinu od 99 seanja ispod zemlja. Za ovo junako djelo dobio je pobjedniki biskup od pape na dar lijep kri. Dugo godina nakon toga, kada je biskup bio na samrtnoj postelji, zatraio je da se poklonjeni papinski kri zakopa u Veku kulu kako bi se i na taj nain sprijeio izlazak kralja Pasoglavaca iz groba. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga

CRNA KRALJICA S PLITVIKIH JEZERA

U kraju gdje su danas Plitvika jezera bilo je oduvijek malo vode, ali u jedno vrijeme nestade i to malo vode pa se tijekom devet godina cijeli kraj pretvorio u pusto. No, jednoga dana doe u taj kraj Crna kraljica sa svojom pratnjom. Spustila se ona s Velebita iz svojih vilinskih dvora i kada vidje ovu pusto, ispuni elju vapijuih seljaka te pozove vodu. 63

Istoga se asa smrkne i uz grmljavinu i munje spusti se velika kia. Padala je sedam dana i noi sve dok se nije stvorilo esnaest jezera u Crnoj Rijeci. Prvo od njih nazvano je Proansko, po pronji naroda za vodu. Zahvalni ljudi nosili su na brijeg kamen po kamen i nad Kozjakom sagradili Kraljiin dvor. Ljudi su sretno ivjeli uz svojih esnaest Plitvikih jezera, a Crna kraljice brinula se o njihovoj srei. Kasnije se povukla u svoje podzemne dvore kod Galovca i Okrugljaka. Narod ju je esto obilazio, a jednom su je prilikom zamolili neka ima na neki nain pokae da misli na njih. Iznenada se podigla voda u Galovakom jezeru iz kojeg se velikom bukom pone prelijevati preko stijene i peine. I s ostalih su bregova poeli tei potoci i bujice pa se narod uplai da je doao sudnji dan. U velikom strahu pozvae sada Crnu kraljicu da im pomogne. Na vodopadu Galovcu pojavi se odjednom predivno svjetlo, a kie stadoe i voda se smiri te se zatim zauje glas Crne kraljice: Vi ste vrijedni i dobri ljudi. uvajte svoje hladovite gajeve, plodne doline i ova lijepa jezera s umilnim i srebrenim potocima to teku unaokolo. Mnogo e vojni proi ovim krajem i mnogo ete krvi i suza proliti, ali ja u doi opet i mojim dolaskom sinut e vam sunce ljepe budunosti. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

BARBARA CELJSKA
Ve 1406. godine spominje kao ena ugarsko-hrvatskog kralja igmunda Luksemburkog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije, 1408. kada je Barbara imala 16 godina. igmund ju je uskoro uveo u dravne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva (1412. 1414. i 1416. 1418.). Ve 1419. estoko se sukobila s muem, koji je nju i njihovu zajedniku ker Elizabetu prognao na vie od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov eke kraljice, od 1433. carice (kad je njen mu okrunjen za njemakorimskog cara). Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oenio njenom keri Elizabetom, pa je jo za ivota igmund zapovjedio da se on zatvori. No, Albert je ipak zavladao te ju zatoio u Pounu. Nakon svog oslobaenja i unato prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u ekoj podupre mladoga Kazimira Jagelovia. U eku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) igosao njezin ivot kao razuzdan i poroan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te ene izvanredne ljepote. Barbara je u svom, dodue spletkarskom, politikom djelovanju pokazivala veliku otroumnost i politiko umijee. Bavila sealkemijom i voljela odijevati u crno zbog ega je u hrvatskom narodu (prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje je imala posjede) do danas ostala zapamena pod imenom Crna kraljica.

64

KAKO SE SRUIO ZVONIK POEKE CRKVE SV. TEREZIJE

Poeki trgovac Luka, ve stariji momak, u estom razgovoru kada bi ga prijatelji i znanci pitali kada se ve jednom kani eniti, odgovorio bi lakonski da e se prije sruiti toranj upne crkve sv. Terezije nego to e se on oeniti. Na to su mu oni odgovorili: - To onda nee nikada biti. Ostat e nam stari momak. Ipak se jednog dana trgovac Luka zaljubio u susjedu Maricu i odluio se njome oeniti. Otili su kod upnika sv. Terezije i dogovorili datum vjenanja 14. lipnja 1926. godine u pet sati poslije podne. Svadba se danima naveliko pripremala i dogovorenog dana sakupili su se svatovi spremni krenuti u crkvu sv. Terezije u kojoj bi Luka i Marica stupili pred oltar. Dva sata prije polaska svadbene povorke u crkvu, stigla je u mladenevu kuu vijest da se sruio toranj upne crkve i da nema nita od svadbe. Iako zateeni takvim nenadanim dogaajem, mladenci se nisu dali smesti. Zamolili su usplahirenog i oaloenog upnika da ih ipak vjena, ali u crkvi sv. Lovre koja nije imala zovnika. Iako nevoljko, upnik ih je vjenao u drugoj crkvi. I tako se obistinila Lukina izreka da e se oeniti nakon to se sruit toranj sv. Terezije. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

HREN JE NASTAO U SENJU

Kada su Isus i sveti Petar ili po svijetu, doli su kroz Liku, Vratnik i Senjsku dragu u Senj. Ve kod prve kue uje Isus, kako jedna ena vie na mua: - Vrag ti sriu i zdravlje odnil. Sve to van uje, pa ak i kako padaju pljuske i kako mu vie: - Udri ako si kadra! - Idemo unutra, kae Isus svetom Petru, da vidimo to je to. Kada oni unutra, a tamo mu sitsnut od straha skrio se pod stol. - to je to? Zato si pod stolom? zapita Isus. - Ja sam u svojoj kui gospodar pa mogu biti pod stolom i na stolu. Isus ga lijepo pozove da izae ispod stola i neka mu ispripovijeda to je na stvari. Na to mu pone sve malo u strahu pripovijedati kako ga je ena htjela potjerati s kablom na bunar po vodu, a on nije htio poi. alio se na svoju enu kako je zloesta i kako mu je svu duu i zdravlje popila. ena je cijelo vrijeme vikala na Isusa i svetog Petra: - Grete mi van iz kue, nesrie jedne! 65

Naljuti se Isus na enu pa ree svetom Petru da odree eni jezik. Sveti Petar najprije nije htio, ali je ipak morao napraviti ono to mu je Isus rekao. Uhvati enin jezik, odree ga i da Isusu pa zapita: - to e ti ljuti jezik? - Posadit u ga na travici, a iz njega e izrast neto ljuto i to ljuto ljudi e rado jesti. I zaista je od tog jezika naraslo korijenje koje su ljudi prozvali hren. Od tog su vremena muevi gospodari u svojim kuama, a ene moraju rano ujutro dizati, ii na misu, trnicu, urediti kuu, raditi cijeli dan u tvornici, a uveer prati, ribati i druge poslove po kui raditi. A muevi od tada rade to hoe cijeli dan odmaraju, spavaju i rade samo po noi od osme do druge ure u birtiji. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

ZLATO U VEJAKU
Bila je neko u Povljima bogata obitelj Knjei. Imali su lijep komad zemlje u pol ju zvanom Veljak. Na tom je polju u turska vremena bio turski grad. Turci su tada zvali Bra Turska Kravarica. I u tom polju radio je jedan od Knjeia koji je jednoga dana naao cijelu hrpu blaga lira, cekina, zlata. Kada je to blago elio podii, nije nikako mogao. I odjednom on vidi kako mu prilazi mladi u lijepom odijelu, pravi gospodin koji mu ree: - Ako hoe podignuti blago moi e, ali ako mi dade svoju ker. Gleda Knjei otmjena ovjeka pa si misli postat u bogat, a ker u dati finom i bogatom gospodinu. I on mu poda ker. Tada je mogao podii blago koje je dognao u Povlja na devet mula toliko ga je bilo. Tek poslije je saznao da je onaj otmjeni gospodin bio vrag pakleni koji mu je zauvijek odnio ker. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

BISAGE I MRTVA PUNICA

Prid misec dana je umrla punica od moga fjoca. On je kopa kunpir u Valici zdol cimitra. Zdiga se je malo da zdrica ivot, da poine, a sprid njega mrtva punica stoji iva. Gledali su se u oi, ni si nisu rekli. Pogleda je u zemlju, a na zemlji ni vie bilo bisag. Diga je oi da jopet vidi mrtvu, a pokojne nideri. Pogleda nazad prida se i tamo jopet bisage za kunpir kako hi je bija putija. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

66

VUJI PLES
Iel je muzika z gosti ez umu i najemput je zagledal vuka. Bre se je spentral na drijeve, a vuk je dole real, i tel je svu silu na njega. Kak se to ve ika kad ovek z gosti ide, imel je muika suobu stroek. Mislil si je: Bum vuka nahranil, pak bu me morti onda ostavil na miru. Najprije mu je poel hitati mese. Kad je toga ponestale, doli su na red kolai. Vuku ni to nije bilo dosta, on je i dalje real na muzikaa teri je bil sev v strahu. Ostal mu je jo same liter vina, i to je vuku hitil. Kak se je vuk dobre najel, ta mu je litrica ba dobre dola, tak si ju je mahne spil. Siromani muzika si je mislil kak je ve on na redu, pak je zel svoju tamburicu i za zadnji put si zaigral. Vuku je vine vudrile v glavu, pak je tancati poel. Tak je bil sreen da je tanacal i tancal i vu tem zabil na muzikaa i v umicu je otancal. Literatura: BOTICA Stipe, Lijepa naa batina

NAJTEI KRI
Bio jedan car i mjetanin. Naredi car jednoga dana da svi majstori u njegovoj dravi naprave krieve i ko napravi najtei kri taj e biti nagraen. Tako su poeli praviti svi krieve, a uster ne radi nita. Kae mu ena: Ti ne radi nita, otie ti glava. Ne brini, eno, nita. Doo veliki dan na velikoj poljani sjedi car i njegova svita. Majstori idu, nose krieve. Neki napravili drvene, govene, a uster poveo enu. Naredi carev poglavar: Krieve na ramena! uster kae: Sjedaj, eno, na ramena! Kad je doo blizu cara, on kae: Ti u stranu, ti e dobiti nagradu jer ima najtei kri. Literatura: BOTICA Stipe, Lijepa naa batina

67

ORKO
Obale Temnave uva strahovit nakot Orko, nakazni pas koji laje ak i na ernoboga. Orko ima tri glave, a pretvara se i u osvetoljubivu maku, bijesno magare ili ugavo kljuse, pa majkama krade djecu. Nakon to bi usmrtio dijete, popio bi mu krv. Orko po nekima nastaje na kokojem gnojitu koje nije bilo prekopano sedam godina ili pak od smea. Najee se pokazuje nou, kao mali magarac, rjee kao mazga, pas kozli ili crna ovca. Putnici naiu na njega na putu kako pase ili lei. Ponekad se sam zavue umornom putniku meu noge, te putnik kadkad od ugode zaspe. Odmah ili nakon nekog vremena, Orko se transformira, naraste ili se podigne jako visoko i na svojim leima nosi ljude u nepoznato. Navodno ga se moe zauzdati nerabljenom uzicom ili krunicom, a boji se pasa koji ga mogu rastrgati. U okolici Splita nazivaju ga Manjinjorgo, a rije je o morskom duhu nastalom iz due utopljenika, koji se javlja u liku magarca ili kao napuhana kozja mjeina. Od Manjinjorga ljude se mogu obraniti svetim moima i blagoslovljenom travom, a onog ovjeka koji bi se uspio od njega obraniti, Manjinjorgo bi od glave do pete zalio smrdljivom tvari. Orko se u Istri zove Vorko, Lorko, Bilfo, Mrak ili Malik, a od njega se ovjek brani tako da zamijeni lijevu i desnu cipelu. Orko nema ljudski oblik. Najee se prikazuje kao bezopasan magari pule ili puli, podvue se rtvi pod noge i nosi je. rtvu moe ostaviti na zvoniku ili je, pak, nikad ne vratiti. Pojavljuje se kao po ovik po praz, dakle, neka vrsta statira. Opasno je stati u umi na njegov trag. Tada se ovjek izgubi, ubrne mu se svit. Orko se pojavljuje kao pas, ovan, krmaa, ali i kao div, golema spodoba koja opkorauje cestu. Mrak je gorostas koji opkorai cestu i hoda od krova do krova ili od stabla do stabla. Ljudi se usuuju proi naprijed samo kad su trojica, to asocira na Sveto Trojstvo i utjecaj kranstva. Mrak se po nekim izvorima ne vidi i ne uje se, ali kodi djejim pelenama i rublju, kao i rodiljama. Meutim, on pomae djeci koja mu preko kue prebace svoj otpali mlijeni zub, da im bre naraste. U nekim krajevima se naziva Lorko, te poprima oblik ovjeka, vampira, duba ili empresa. Magarac je gotovo u svakoj mitologiji zlo bie iz pakla. U indijskoj mitologiji magarce jau iskljuivo zla boanstva, dok je u egipatskoj crveni magarac jedno od najopasnijih bia koje dua moe sresti nakon smrti. Magarca takoer povezujemo sa zlim bogom Sethom ija glava podsjea na magareu. Literatura: LOZICA Ivan, Poganska batina

68

UMSKA DEKLA
Daleko, daleko u Modroj umi, imao ovjek svinjski kotac. Ogradio ga visokim koljem, da mu svinje ne ukradu. U toru je na drvetu imao i vulnjak s pelama, odakle je svaku jesen uzimao meda. Jedno, u toru bilo blato i vidi on trag ljudskih stopala. Osvrne se okolo i promrmlja: Kvara nema! Pajceki svi na broju, vulnjak je netaknut. udna li uda! I pogna on svinje na pau, pa kad ih naveer dotjera, a nekakvo je stvorenje pod vulnjakom. Stislo se i skrilo. Zgledi kak ovjek, a ovjek ni, zgledi kak medvjed, a medvjed ni, mrmlje on opet. Kosmato je po cijelom tijelu, vide mu se samo oi i usta. Duge mu se dlakave ruke vuku po blatu. I ne uplai se on toga stvorenja, nego istrgne kolac i udri po njemu. ee ga koliko se dalo i koliko se moglo. A stvorenje zakrii i pokrijes si oi onim rukama. Neka su mu ruke duge, nije se njima odrplo. I pozna on sad da to nije glas pravog ovjeka. Boe, umska dekla! Bijae to zbilja umska djevojka. I prestane ju tui, nego ju samo pogurne onim kolcem, izgura je ispod vulnjaka, pa je izrene iz svinjca. Izila ona i otila. Poslije bi cijelu jesen, umsku tu deklu naao pod vulnjakom. Skrivala se pred drugim zvijerima. Bilo ju manje strah med svinjama i sa pelama. ovjek ju vie nije gonio iz tora: Kvara mi i tak ne dala! Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

PRVI VRA
U nekom selu ivio ovjek sa svojom enom. Imali su dijete koje tri godine sve po tri groznice tresle. I kad mu je bilo sedam godina, neku no doe dvanaest vjetica i jedan vilovnjak. Vilovnjak bijae sa utom bradom. Ukradu to dijete i na vilovskim kolima polete nebom na brdo Aranj. Vjetice ga ondje doekaju, sve mu se klanjaju: - Zdravo, vilinski kralju! Nama budi od milosti, svijetu budi od pomoi. Narodu budi vra i pomaga! Dadu mu ljekovitu travu uei ga kako e njome lijeiti svaki vilinski ulom. - Ali ni od koga ne smije uzeti doli jedan gro za svoj trud! Dadoe mu i ibicu: Nestane li ti pak ovih trava ljekovitih, poi ondje gdje majke hitaju pepeo s ognjita, oini po njemu ibom triput i niknut e odmah ovih trava koliko te volja. Uile ga i molitvice svakom svecu. Uile ga zazvati svetog Antu: -Anto Bono Boniparto, Anto santo velepanto, Anto sigo prepovigo, Anto mange erepange, Anto silo saparilo, Anto tale dividale, Anto lemi natilemi, Anto pana dilovana, Anto saku karasaku, Anto vamen ustiamen. Nauivi ga molitvicu, krijepile ga vinom iz bavica. A treu no stanu dobrice u dva reda. Dijete svuku do gola. Prolazilo izmeu njih, a one ga ibale da ga groznica ne hvata. Dadu mu vilinski pruti: - Razdijeli nas s njime na etiri strane svijeta! I dijete mahnu rukom uokol, a vilenjaci i vjetice raspu se svijetom. kodit e ljudima, a on e ih lijeiti od njihovih bolja. Rastaju se s djetetom, 69

stari vilovnjak objesi poderan opanak na vrh Aranja. I u eljugarovim kolima dovedu maloga doma u postelju. Ujutro se roditelji obradovali kad ga naoe izlijeena. U krevetu dijete ostade tri godine ne okusivi ni jela ni pila. Nimalo ne oslabi, dvorile ga vjetice i vilenjaci, ustane treu godinu, po poe vraati svijetom. Posta prvi vra. A onaj opanak i danas visi navrh Aranja. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

MALIK
Neki ovar oboli u gori. Teko se sputao prema pastirskome stanu, u kojemu je bio njegov prijatelj. I napokon se strovali pod bukvu, ni iv ni mrtav. Jedva imae snage zvati po gorsku: Ho-o-o-op! Posluhne malo i uje da se netko javlja iz nekog dalekog klanca. Hop-ho-op!

Zovne opet: Ho-o-o-op! Hop-ho-op! ozove se jo blie, pa ovar razabere tanak glas, poput djejeg. Ma, na slavu Boju ree ovar neka prie i djeti! Zajai me, prijatelju!

Kad vrajeg li posla, prie k njemu neki magari, ree mu pravim ovjejim govorom: Bome, bolesni se ovar popne na magarca. Zajae tovaria. Magarac se polako vukao i strigao uima. Donio ga pred kolibu. Kad je ovar doao na prag, nestalo tovaria, dok bi okom trenuo. I osvrne se ovar okolo, traio ga pogledom, a ono bjei neki djeak s crvenom kapicom. Ovar u udu. U jo veemu bi mu prijatelj. Ostavi sir koji je sirio. Izaao i pokazivao ovaru: Malik tee po putiu, Va rjenen klobuiu. Ah ree ovar pa to se mali prehitio u tovaria. Pomogao mi je da se spustim iz planine ovako bolestan. Zna, od svih tih bia,najbolji je malik. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

PATULJAK MRAVULJAK
Susrele se dvije prosjakinje. U jedne djece kao pljeve, a u druge ih nema ni od korova. Pita ova druga: to bih,pa da djece imam? 70

Uzmi ugljena, kupi up, metni u nj, dobro zatvori, objesi u dimnjak.

Uinila kako ju je naputila. Skine to uskoro njezin mu s dima. Uzme batinu i razlupa. I djeca izvrve iznutra. Djeca kao mravi mali svuda se raziu. Rastre se svijetom. Sutradan ode ovjek orati s mravim volima. I zvoni podne, nosi se objed. A doma nikoga tko bi mu odnio jelo u zaveljaju. Boe, toliko djece bilo mati kuka a sad ba nikoga. Evo me! povie pali, koji se sakrio pod metlu. Gdje si? mati e. Majice, za vratima!

Nala ga pod metlom: Hajde,pa nosi ocu objed! Mali takvi nosi, vue mu se zaveljaj zemljom, ba kao mravu. Dovukao ocu nekako. I kad otac pojeo,prilegne na travu, a malome zapovjedi: Ori!

Sin ode i sjede u volovsko uho. Odatle upravlja volom: Na vole, na, na, drago, na! Proao tuda neki gospodar. U udu on kako voli sami oru. Upita ovjeka: Tko vama ore? Moj sin! A gdje ja taj? Volu u uhu. Hoete li ga prodati? Drage volje ree ovjek. Poto? Zlatnik! Hou, de! pa ga gospodar kupi i turi u dep.

Gospodar poelje takvog pomonika: -

Pade u travu. Doe gospodariina krava. Pojela s travom toga maloga. I gospodarica je muzui kravu uvijek ula kako neto vie u kravljem trbuhu: Muzi, muzi, samo mene ne pomuzi! Uplai se i da e ubiti kravu. I dok ljudi otre no, pali njima veli iz trbuha: Ubij, ubij, samo mene ne ubij! Kravu zakolju. Ponu je parati, a govori iznutra pali: Paraj, paraj, samo mene ne proparaj! Proparaju kravu. Properu crijeva, a govori iz njih pali: Peri, peri, samo mene ne properi! 71

Ustrae se napokon i bace crijeva na ulicu. Prola tuda ona prosjakinja. Pobrala bi crijeva. A ono iz njih iskoi sin: Beee, tu sam! vikne majci. I ode s njom doma. Majo, dajte, ja u! I opet pooe orati. Otac dri ralo, mati goni vole. Ali, volovi ne sluaju majku. Govori pali: Opet ue volu u uho. Vie: Samo sebi, samo sebi! I svu njivu uzoru i sve zelje posade. A kad je zelje izraslo, netko im pokrade dio. Otac ga uvao jednu no, ali mu ukradu jo malo. Sin e sad: Oe, dajte ja u! I mali se sakrije usred zelja pod ptijim perom. Dou tri tata. Stali lomiti glave od zelja. Pali ih vidje i zvine. Tati zvjernu, pa opet beru. Maleni zazvidi jo jedanput. Ree: Zar me ne vidite? Pokai nam se ako si junak! tati reknu. Hej, kad si tako sitan, pomozi nam, da ukrademo to krupna. Neemo dirati onda tvoga zelja! Znam etiri krave u neijem dvoru ponudi pali.

Pali se pokaza. Govore oni tome malomu: -

Odvede ih u taj dvor i proe kroz kljuanicu. Otpre vrata. Tati odveu dvije krave i lijepo ih povedu. Zakrii tada pali: O, gospodari, tati vam krave kradu! Tati puste krave i uteknu. Tako je pali spasio zelje i spasio krave. I samo eka da opet pomogne svojim roditeljima i drugim ljudima. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

POTKOVANA COPRNICA
Bijae negda ena coprnica. Tri je ljeta svaku no na djeveru jahala. Pretvarala ga u konja. I ovjek posta sama kost i koa. Kako sjena. Onda ga neki naui kako e se osloboditi toga zla. Ree mu: Kad ona dojai ba tebi tam na Klek, a ti tuci prvom nogom tako dugo, dok ti se uzda ne osune s glave. Netom uzda bude opala na zemlju, ti e opet postati ovjek. I dalje ga svjetova to mu je initi s vjeticom. Pa kad je njemu obno uzda spala, te se navrh Klela vrnuo u ovjeka, hiti on svojoj jetrvi taj oglavnik na glavu. Vjetica se namah pometne u kobilu. I skoi on njoj na lea, podbode je i zavika: Svaki k sebi! Vjetice se raspu s Kleka kao da ih vjetar raeha. A njegova ga kobila ponese doma. ovjek negdje u putu stane kod nekog kovaa. Probudi ga tukui o prozor: 72

Kobila mi obosila!

I kova se ustane te potkuje vjeticu. Dou doma i kobila se prometnu u enu. Ujutro, mu onu enu goni da se ustane iz postelje, u koju se ona obno tajom uvukla, ali mu se njegova ena tui da je jako bolesna. Rasrdi se on i svu ju raskrije. Vidi uda. U obje noge i u obje ruke ena mu je potkovana! I brat mu ree sve to se zbilo s njom tu no. Tak te i tak te psuje mu svoju enu. Svaku si no iz postelje ustajala, a meni si ostavljala

metlu da s njom spavam! Trei dan coprnica umrla. I djever se, kad je zakopae, otpravi na grob. I uini sve kako ga onaj ovjek svjetova. Uze ibu jednoljetku i okrui se njome da ga uva. eka on, eka, kad, eto ti u gluho doba dole vjetice i vjeci po enu, pa na grobu njezinu cvile i plau. Jaukahu tako dugo dok je nisu probudili u grobu. Hodite iskati moga zlotvora ree im ona iz groba. traite ga u svakom trnu i u svakom grmu, u svakoj pilji i pod svakom stijenom, i kad ga naete, rastrgajte ga! Razili se traiti ovjeka. U zoru se opet nali na grobu. I coprnice i coprnjaki rekmu: Nismo ga nali! Doite i sutra! Ree im ona: Opet ti iduu veer doe djever na grob i okrui se tapom. U gluho doba eto ti opet vjetice i vjetci na grob. I cviljahu dok se ona nije probudila i rekla: Iskajte moga zlotvora. Traite ga na svakom drvetu i pod svakim listom. Zatrti morate moga

zatornika! U zoru se oni vrnu, ali ti njega nema. A ona im rekla: I treu no budite tu! Treu no se on opet ogradi jednoljetnom ibom. I dooe coprnjice i coprnjaci te zacviljee na njezinu grobu. Kad se probudila, rekla im ljutita: Pitajte staroga coprnjaka, koji je najdulje u grobu. Neka vam on poveda kud se skrio moj zlotvor! I stadu oni cviliti i plakati na coprnjakovu grobu. Jecahu, naricahu. Pa ih on pita kad se probudi i die se iz groba: Zato mi ne date da mirno poivam? Reci, kam se je skril on ki je kriv, ke je mrla naa gospodarica? A to ste ga toliko iskali svukud kad je on tu na njezinu grobu. Ali ne smijete mu nita! Okruio Ispripovjede mu zato ga potrebuju: -

se ibom jednoljetnom. I odu sve vjetice i vjetci na enin grob, udare u pla i jauk, jer ne mogae nauditi njihovu zlotvoru. U zoru odu. Poe i ovjek doma. Bijae miran, ne mogu mu vie nita. 73

Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

MAJINO SRCE
Mati imala sinka. Samo njega. Veli mu vazda: Ueni se, sin moj!- a sin e: Majko, neu se ja eniti jer mi je lijepo s tobom. Svima nam je dobro. Bit e ti dobro sa mnom, ali samo ubije li svoju mater! A on e njoj: Kako u ja ubiti svoju majku, kad mi je, jadna, u svemu dobra.

Poslije se ipak brian oenio, ali je naao neku hudobu. Vjeticu. Rekla njemu: -

A vraja mu ena rekla: Hodi je ubiti i donesi njezino srce! Jela srca. I sin poe te ubije majku. Izvadi joj srce, a nju hiti u jamu. I ponese srce dati ga eni kako mu je rekla. I doavi na pola puta, spotakne se o stijenu, tresne koliko je dug i irok. Srce mu je majino reklo: Si se udrija, sin moj? Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

MORSKIH LJUDI SVIJETLI KAMEN

Sluao ovjek kako povidaju: Morski su ljudi prave kipine, no ima mo, pa ti oni obno izrone iz mora, donesu sa sobom svijetli kamen, kojim svijetle kraj mora, gdje onda pjevaju. Tko im otme taj kamen, sretan je navijek! I pripovjede kako se to svijetli kamen moe ukrasti morskim ljudima. ovjek uti i smilja. I neki dan nestalo ga. Uzeo sveanj slame i poao. Prehodio on preko devet gora i doao do mora. Sakrio se u piljicu pa eka da morski ljudi dohodu. Najedamput, more prosvjetluca. Izroni svijetli kamen i za njim mnogo ljudeskara. Postave stijenu na obalu da im svijetli, tinjajuim svjetlom, postave se ukrug i isto tako tiho zapjevaju. ovjek tada vre slamu, donio sveljaj preko gora, hitro je nage i sukne plamen. I vatra odmah svjetlo ono nadvlada. Morski se ljudi prestrae. Bunu u more i uronu. Ostave kamen, a taj ti ovjek odmah ga vre u torbu. Put pod noge i donese ga doma. Onda bio u svemu sretan. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje 74

OVJEK SPASIO AVLA

Jedan mali bija na polju, uvao ovce, i ia ovik kraj ikole, a za ovikom ie vuk. A mali kae: - Bii, ovie, eto vuka, izie te! A on ukoi u ikolu. A mali kae: - Jadan ti sam, to reko, eto uskoi ovik u ikolu. Ka danas-sutra, nita, otia je mali u vojsku. Veeras mu se brat rodijo, on ujutro otia u vojsku. I bila su ratna doba, zarobi ga, dvadeset godina u robiji bijo. I nakon dvadeset godina pobiga iz robije i io je po noi. Naio je kroz jedno brdo i vidi je iz peine di dimi vatra. I on je tute naiao. Kad je doli sao, niza skale je sao doli, a budi Bog i Gospod s nami, dole je avlina i desetero njegovi avlia i sve kau: - Evo nami veere. A on je umro na uzgoru, na skalam, kao pripa se. A stari kae avlina svim tizim avliim: - utite! On je sao doli k njiman, kad se obratio od toga stra, i pita ga avlina: - ta bi ti prigorio da ti je sad tvojoj kui do? A on kae da bi prigorija sve to se okom vidi. - E veeras ti se oni brat oenio to ti se rodijo kad si ti u vojsku poa. Onda su poli a iz tizi jama. I ka su izali van, on se poda nj podlega, avlina, poda toga ovika to je bija u robiji, i kae da e on njega spasit i donit prid njegovu kuu, a ni za to nego za to: kad je bija mali oban u polju, avlina je io kraj ikole, mali je mislija da je to pravi ovik i reka: Bii, ovie, eto vuka, izie te! I zato ga je avlina donija kui. Ondan je njega pri kuu donijo, a u kui svati piruju i pivaju. A on njega zove da ie u kuu njime. Kae da nee, da mu tute smrdi krst. Metne avlina prst u zid oni se u kui tuku i lupaju i vino prolivaju. A on, taj ovik, avlini kae: - Nemoj mi init ubojstva na veselju. I otia je avlina a. A on je nazvo ocu i majki. - Dobra veer, oete li me puat na konak? I tute je njiman bio dva dana. Trei dan kau oni njemu da ie a. A on kae: - Kud u ja i, ja sam va sin. A majka mu digla sikiru, da e mu glavu osi. - iji si ti sin! A njemu je bila riipija na ruki, i to mu je majka zavijala i tute mu je maa ostala, a on je bljuzu svo ju zagrnijo i kae: 75

- Draga moja majko, zna li ti kako si meni oe zavijala i zna li kako mi je maa ostala? E, kad je majka sina upoznala, onda je u nesvist pala. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

VILINA DECA PO KITAH

Ja san videl ve puti, kad su se cinbujala po kitah vilina deca. Bonaca j bila, ma kiti su se prignjevale gore i dole. Ontrat su pak deca s kit dole skoila i lovica se ok trpedi. ibi su deca apevala na trpe de. To j bilo videt i bilo j ut, kako badaju oko trpeda. Trefi se, da tancaju kokoru na ravne. ut je kako tuu z noicami. Neko leto smo to gjedali barba Androk i ja. On je imel jedan iroki klobuinu i na njin anjus (mia katuliica, a va njoj blagoslov). Klobuinu j zubi prijel za obod, onako j hincal z glavun. Ontrat je zakuril klobuinu tamo, kade j bilo ut tropane i kade se j prignjevala trava. Va anjuse bilo j blagoslovjenega kapuinskega praha, pak kad je klobuina pal mej kokoru, ut je bilo, kako da je zletelo jato orebic. Mi nismo videli decu, a to ni sakemu dano. Na jenu kvatrnicu videl jih je nekada Franina Jurko. Ja, deca, nekada va staro vreme bilo j vil i sake sorti zamorije. Sad se j to nekamo zgubilo. Samo mora se ni zatrla. Ta naruga maeva jo judi. Mane j noas mastila. Nje, kade me j sisala. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

BABA GORA OD VRAGA

Bio je neki mu, koji sa svojom enom u veliku miru prebivao trideset ljeta, da ih nije mogao svaditi ni aval. I poao vrag k nekoj staroj babi: - Nove u ti postole dati ako ih svadi I obeala mu ona i pola je k muu, govorei: - ena tvoja drugoga ljubi, i ako se ne bude mudro uval, oe te ubiti Mu to nije htio vjerovati. I pola je baba k eni njegovoj, govorei: - Tvoj mu jednu enu vee ljubi! I kad su uveer na kup veerali, mu je krivo gledao enu, a ena se srdila na mua. I oboje poeli vjerovati rijeima babinim. Izjutra je ila baba k eni, govorei: - Ja te svetujem, da veliki noi tvoga mua umoi u blagoslovljenu vodu i postavi mu ga pod kuinel, da na njem zaspi, i oe te opet ljubiti! 76

I ila baba k muu govorei: - uvaj se, ne spi noas, oe te tvoja ena ubiti i za znamenji toga oe najti tvoj noi pod kuinelom. I kad je mu naao svoj noi pod uzglavljem, uze ga i enu svoju je njim probo. aval uze postole, koje je bio babi obeao, objesi ih na tap, ter ih babi preko vode dade, kad je stara rublje prala, govorei: - Ne smim k tebi pristupiti, da me ne prehini, kako si mua i enu prehinila Ostala baba pjevaju: - Eto ni vrag jih ni mogal svadit u trideset leta, a ja sam jih u jedan dan! I jo sam postole dobila! Vrag ne bi bio vrag, da ne dojde odostraga, pa dok je baba na vodi prala, zel je babu za pete i odnesal je babu u pakal. Luciferu je pokae dok se koprcala: - Gora je ta baba od samega vraga Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

MALI POSISAO VILU

Neki pastirii pasli ivinu. Najmanjega su jai tukli i silili da im skuplja ovce kad se rabjegnu. I tako uvijek. Mali plae, a jai ga tuku. Tako jedamput mali svraa ivinu, a neka ena stoji pod stijenom. Zato plae? pita malenoga - Ah, uvijek me tuku veli mali. I moram im svraati ivinu Veli mu ta ena: Hodi ti ovamo, hodi k meni Izvadila sisu i dala mu je posisati. I kako je on posisao vilu, onako postao jak i sran. Bila je to vila. Tako ga dobro ukrijepila, da ih je sve istukao, kad mu prvi put zapovjede da im svrne blago. Svraali oni sad njemu. Toliko ga se bojali, da se ne usudie ni pitati odakle mu najednom ta jakost? Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

KREIMIR
Nazvan jo i Kreo, Krean, Krevan. Bog topline i Suneve vatre, mira i razbora. Sin Svanimira i Zorane. Velebni je mudrac i mislitelj. Ime mu je postalo od rijei krijes, krijesiti. eta je Suneva mo. U svetom Navu uivao je Kreimir velik ugled i tovanje. Bio je poznat po svojoj mudrosti i istinoljubivosti, pa je presuivao u sporovima meu ljudima, ali i meu bogovima. Prikazivan je kao mladi bez oruja. Njemu u ast, koncem proljea, paljene su vatre o rtvovani golovrati pijetlovi. Po nekim predajama, bio je oenjen Tihanom, boicom sree, s kojom je izrodio sina 77

Vitinu, boga mudrosti. Ime je Kreimirovo povezano s povijeu suneva naroda, s kraljevskom lozom Hrvata. Iz korijena Kreimirovia, najodliniji izdanak bijae kralj Petar Kreimir IV. Svetita tog uglednog i vanog boanstva nalazila su se diljem Hrvatske, a najznametija bila su u ibeniku i Kreevu. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

MAJKA BOJA S KAMENITIH VRATA

U ono vrijeme kada vie nije bilo mosta preko obrambenog jarka, kada grad nije trebalo braniti od kuge ni od Turaka, ivjela je nad Kamenitim vratima pobona udovica Modlar. Udala se bila vrlo mlada za puno starijeg Ivana, gradskog suca, koji je stradao u dobi od pedeset i pet godina na neobian nain, pogoen kamenom odronjenim sa zida kule, to je kosnulo vijenike i nagnalo ih da poprave zid. Sueva se dua vinula put nebesa, gdje je primljena u rajsku drubu. Tako je barem vjerovala udovica Molnar, premda se u Gradecu znalo i za mranu suevu stranu, iz vremena prije braka s mlaahnom enom, koja je vedrom i postojanom naravi doista blagotvorno utjecala na Ivana i u kratkotrajnom zajednikom ivotu uspjela izvui iz njega do tada skrivene vrline, m akar ni brak ni suca nikada nije od srca prigrlila. Da nije bilo njezina oca Stjepana Magdalenia i njegova duga sucu Ivanu, Katarina bi otila u koludrice i smjerno sluila Zaruniku, ali se pokorila oevoj zapovijedi i nastojala biti dobrom enom, to joj je potpuno uspjelo. Pobonost njezina bijae smjerna i uporna, dobrota njezina velika i glasovita. Sudac joj je umjesto djece ostavio punu krinjicu, pa je mogla udobno ivjeti u tri sobe, od kojih je jednu pretvorila u kapelicu. Dolazile k njoj pobone ene i jele kolae, hvalei ju punim ustima. Naveer je uz vatru itala jezovite prie tefana Zagrabeca, te jo groznije historije tefana Fueka. Dvjema izabranim prijateljicama povjerila je tajnu prelijepe slike to je visjela na zidu njezine kune kapelice: tko se pred njom iskreno pomoli Blaenoj Djevici, elja e mu biti usliena. Katarina Moldar je mogla i dokazati tvrdnju, jer se jednom bila zauzela za bolesno dijete susjede Magdike i malianu je groznica nestala kao rukom odnesena, a drugi put je intervenirala za opsjednutu Evu Aspergerovu i eto je gdje sada ee ulicom, smirena i umna. Nain na koji je slika dospjela u stan udovice Molnar, bijae podosta tajnovit. Nekoliko mjeseci nakon sueve smrti, na sam Badnjak, pronala je udovica sjedobradog starca pred tacunom na Kamenitim vratima. Drhturio je od hladnoe, odjeven u laganu lanenu halju. Katarina se vraala iz crkve sv. Marka, zastala pored starca i saalila se, te ga pozvala da ue i ogrije se uz ognjite. Noge stareve bijahu obuvene u mokre sandale. Popio je au vina, blagovao arana i svijetlim oima gledao udovicu, kojoj postade slatko pri srcu. Katarina i starac moljahu u svetoj badnjoj noi. Starac je znao napamet 78

poslanicu blaenoga Pavla apostola Rimljanima. U prvom boinom satu prostre mu udovica postelju, on joj zahvali i odma zaspi. Ujutro ustade udovica s prvim svjetlom, iznese na stol unku i kolae, te stade ekati da se starac probudi. Oko osam sati proviri u sobu i zaudi se: na uredno pospremljenoj postelji nije se poznalo da je tko spavao, a umjesto starca leala je slika Bogorodice s djetetom.udesno lijepa bijae Djevica, u crvenoj haljini, nogu oslonjenih o luk mladoga Mjeseca, mlada kao djevojka u prvom cvatu i mila kao prva ljubav, guste smee kose, rumenih usana i nasmijeenih oiju. Te oi bijahu toliko ive i stvarne da udovica satima nije mogla odvojiti pogled od njih. Udovica dade uramiti sliku, te se pred njom molila svakoga jutra i veeri. Godine 1731. izbio je u Gradecu veliki poar. Poari su zadnjih desetljea esto harali Griem i Kaptolom, kao to i drugdje bijae obiajno, ali ini se da je ba tu sv. Florijan potpuno zakazao. Reene godine trideset i prve straan je poar nadmaio predasnike, a krenuo je iz Sjemenita sv. Josipa. Omamljenom ratniku Klementu Lukoviu pala je glava na stol, a desnica sruila svijenjak koji se prevalio na hrpu starih spisa. uti papir pretvorio se u grimiznu buktinju koja zahvati policu, a zatim i drveni strop. Sva je srea da otac Kamilo nije spavao. Probudio je ake i ovi poskakali kroz prozore. Zazvonilo je zvono sv. Marka, prenuli se graani iz sna i istrali na ulice, vadili vodu iz bunara i stvorili lanac sve do Medveaka, dodajui jedan drugome kante pune hladne vode, ali bijae kasno. Snaan vjetar je mahnitao i mijenjao smjer te se vatra u asu prebacila na susjedne kue, zahvatila Gospodsku ulicu i poharala Kapucinsku, ali se spustila i na istok niz Kamenitu. Izgorjelo je u svemu pedesetak zgrada, ali i nekoliko graana. Stradala je i kramarica Judita Bedekovi, koja se upravo bolesno naslaivala mukama vjetica na lomai, te openit zakljuak razboritih ljudi bjee da je dobila to je traila. Udovica Molnar nije bila te noi u svome stanu. Izbivala je nekoliko dana, prebirala krunicu na Trkom vrhu, a odsjela kod rodbine u Krapini, gdje ju i stigne vijest o poaru. Sjela je u koiju i dojurila u Zagreb. Kamenita vrata bijahu otvorena prema nebesima, kao u starim vremenima, poar je progutao krov i sve drvene dijelove zgrade, vrata i pokustvo na katu. I kapelicu. I slike. I krinjicu, u koje na sreu nije bilo novaca, jer je udovica prenijela zlatnike u podrumsko skrovite, kao to je obiavala initi prije odlaska na hodoaa. Stajala je tako zgromljena i tuna nad ostacima udobnih soba, ali se njen vapaj ne vine do neba niti je postavila neugodna pitanja Svevinjem. Jer sve se zbiva po volji bojoj, iji su putovi udni i nerazumljivi. Prekriila se i molila nad zgaritem, Boe koji nas kaznama popravlja i opratanjem uzdrava, podaj svojim poniznim slugama da se radujemo miru eljene utjehe i da uvijek uivamo darove tvoje blagosti.

79

Tada se razmaknue oblaci iz kojih je jutros spasonosna kia ugasila poar i ukae se svjetlost dalekih sfera. Ondje, gdje je bila kapelica udovice Molnar, nazirao se komadi crvena platna pod sivim pepelom. Katarina prekorai crnu, ljepljivu gredu i razgrne pepeo, a tada se njezin sretni krik vine do Lotraka. Slika mile Djevice nasmijeenih oiju bijae neoteena. Dogodilo se udo. Okupili se graani crvenih oiju i osmuenih brada, graanke garavih obraza i pogleda tupih od oaja i boli za izgubljenom imovinom, ali kada se uvjerie u udo, padoe na koljena i nova im nada ispuni prazna srca. Moda je to znak da je vatra zadnji put pohrala Gri. Sagradit e kue ljepe i tvre, a udotvorna slika titit e grad od nevolja i nijedno zlo nee se provui pokraj nje. Udovica je razumjela poruku da slika vie ne pripada njoj, nego njezinu gradu. Izvadila je iz skrovita zlatnike, dala izgraditi oltar pod svodom Kamenitih vrata, te smjestila na nj sliku Djevice Marije s djetetom. Nasmijeene Bogorodiine oi uvale su grad, ali i sama Kamenita vrata. Kada ih stotinu godina potom neki htjedoe sruiti, na prijedlog stanovitog Horbela, razboli se predlagatelj i osui kao list duh ana. Ista tajnovita bolest snae i trgovca Jakia, koji se bio ponudio da e snositi trokove ruenja. Dvjesto godina poslije udesnog spasenja udotvorne slike, na glave Marije i Isusa budu privrene zlatne krune s draguljima, jer se nikada nije ulo da je Predobrostiva ikoga zapustila koji se u njezinu zatitu utekao.

Literatura: Hrvoje Hitrec, Hrvatske legende

VODAN
Nazvan jo i Vodo, Vodna, Vodimir, Vodislav. Sunena povjesnica nije nam ostavila naznaka o tome tko mu bijahu roditelji. No, zna se pouzdano da bijae glavno boanstvo rijeka, jezera i mora. Dakle, bio je vrhovni vladar svom vodenom carstvu. Posveen dan u tjednu mu je srijeda koja se neko nazivala i Vodanov dan. estoke je snage i nestalne udi. Nije tipian ratnik, ali zna se dobrano naljutiti, tad ga se treba uvati. Kad bi se naljutio, snano bi se uzibao pa bi sve topio ukrug sebe. Oenjen je Vandom boginjom vode s kojom ima sina Koraba, boga mora. Sunev puk prikazivao ga je u liku bika. U njegovu ast na je narod zabijao avle ili veprove eljusti u debla hrasta, koji se i danas mogu pronai u 80

tisuljetnim stablima. O tovanju toga boanstva svjedoi postojanje dananjih naselja: Vodni, Vodice, Vodni, Vodnjan, itd. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

BOJANA
Nazvna jo i Boja, Bojka, Slava, Slavka, Bobana. Jedna je od etiriju diva (Divana, Zorana, Morana) roena iz kapi mrazoveva cvijeta, na gorju Pamir. Boginja je pobjede, asti, slave, mudrosti i bojne smionosti. Slavila se ovkraj i onkraj grobita. Stasita je krilata, razborita i otrovidna, pravedna i pametna. Krasi je odvanost i zanos, moan udarac, snaga i silina. Prikazuje se kao krasotica, modrozelenih oiju i duge kose boje suhog listinca s rairenim krilima i maem u ruci podignutim visoko ponad glave. Nad obrvama joj je maslinov vijenac, simbol plodnosti i oienja, slave i pobjede. Sunevi ratnici vjerovali su, naime, da maslinovac rastjeruje zle duhove. U boju jae krilatoga ilaa, konjica to se i sam bori, udarajui prednjim kopitima. to je pobjeda vea, to su joj i krila rairenija i uznositija. U tuzi poraza potitena je i pokunjena, a krila su joj oputena. Na glavi nosi kacigu sa perjanicom, na lijevoj podlaktici tit, a u desnoj ruci ma. U borbi je Borislava, u miru mirotvorna, mirohrana i mironosna Miroslava. Pomagala je i ljudima i bogovima, ne samo na bojnom polju nego i prilikom vitekog natjecanja, pa su i to razlozi to nema osobe koja za njom ne ezne. Znakovlje njezine slavodobitnosti su oruje, cvijee, planine i hrastove granice, maslinov i lovorov vijenac. Ona je s bojita, odvodila due poginulih u vidnigradski Dom junaka gdje su iz volunjskih rogova pile medovinu pomijeanu s boanskom amritom. Tu je junacima podizala stupove i lukove pobjede, te ih kitila besmrtnou i slavom. Dok joj due poginulih ratnika prilaze, vile im (bojanke) Vojislava, Stanislava, Radoslava, Drislava, Vieslava, Tomislava i Gordana radosno kliku zanosne poklike divljenja, obasipajui ih cvijeem. Sama ih Bojana kiti hrastovim hvojama, ponekog muenikom krunom spletenom od trnja, da ih predstavi bogocu Svarunu i ostalim nebesnicima. Bojana s bojankama na bojnom polju pomae bojovnicima vidajui im rane te ih sokoli, a neprijatelju lomi koplja i maeve, odvraa strijele i svime odmae. Ljudima je pomogla u kroenju konja i gradnji brodica. Zatitnica je pravedne vlasti. Posveene su joj ptice crvenooka grlica i kraljevski vivak. U njenu su slavu Sunevi ratnici obiavali pei tuste voline i tako pripremali obilne gozbe. Najpoznatija Bojanina svetita bila su u Bojiu (kraj Benkovca), na Zlatskoj gori (Petrova gora), na Klisu i brdu Sveti Spas kod Knina. Njezinim imenom se uznosi i dii naa itnica Slavonija, a rijeka Bojana na granici izmeu Duklje i Albanije, te mjesto Bojana kod azme. Literatura: MARINOVI Marinko Junaci starohrvatskih mitova

81

JANJA
Nazvana jo i Perunka, Srijelka, Svitogorka, Branimira. Ki diva Svitogora, ena gromonoca Peruna, kome je izrodila sedam banova: Radoslava, Vladislava, Vieslava, Zdeslava, Tomislava, Drislava i Miroslava. Boica je munje i svetog ognja. Boginja je svjetlosnih visina, vjenanja i neugasle mladosti. Po nekima je i boginja ljekarnitva. Upravlja ivotom djevojica od njihova roenja do stupanja u brak. Znak je rtve koju ena podnosi stupajui u brak. Ljudske poroke nemilosrdno i teko kanjava uskraivanjem svete radosti majinstva, a takvu kaznu je Sunev narod prozvao bijelom kugom. Nazivana je i ognjenom kraljicom, biem koje rese mnoge kreposti, ljepota i ponos. Dostojanstvo i uzoritost su vrline koje se zrcale u njezinim krupnim plavetnim oima. enstvena je u struku i stasu, puna jedrine, u obrazu bijela i rumena. Kao nebesku nevjesticu, okitio ju je Svarin duginim bojama, dok se nebom vozikala u kolima iz kojih je sipila vatra, a vukla ih dva bijela pastuha. Za dan vjenanja, Svarun joj poklanja kola s natpisom: Onoj koja pobjeuje! Oruje joj je strijela, grom i oluja. Posveen joj je cvijet runolist i ptica milogrla vuga. Pred pragom neba, na mjestu gdje se vjenala s Perunom, zasaena je zlaana jabuka. Njezina udaja praznikovala se u proljee, nekako u doba Blagovijesti Cvjetnice. Djevojke su je tovale tako to su se na njezin god umivale u vodi po kojoj plivae cvijee. Ponekad boravi u nebeskim visinama s Perunom, u krasnim i velebnim dvorima, ponekad na osamljenim vrletima i liticama koje zakrivaju olujni oblaci puni munja i gromova, pa su joj stoga i posveeni brojni vrhunci zemaljske kugle. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

TATOMIR
Tatomir, bog Mjeseca, nazvan je jo i Tatun, Taan, Taimir, Taislav. Bog mjeseca, tjelesne i duevne okretnosti, glasnik bogova. Sin je bogaoca Svaruna i bogomajke Kolede, a brat Perunov i Svanimirov. Vrlo je inteligentan, ali i prepreden. Resi ga brbljavost, spremnost i otroumnost, a uz ime mu veu i atribut vremenoravnatelj. Zatitnik je putnika, pastira, glasnika, teklia, pronalazaa, trgovaca, sitnih prevaranata i kradljivaca. im se rodio odmotao je pelenice, iskrao se iz zipke, te boici Morani otuio biser smrti. Zbog toga ga je i rastrgao uvar podzemlja okrutni rtov pas Nero. Tako rastrgana zatekli su ga roditelji, prosuli nad njegovom sudbinom suze alosnice koje su pridonijele tomu da se rastrgani dijelovi njegova tijela iznova spoje, no ipak je i dalje bio osuen da se na nebu pojavljuje etiri oblika. Sunev narod prikazivao ga je kao neizrecivo lijepa golobrada mladia pokraj kojega su blijedjele zvijezde, ali i kao stanog starinu s klobukom i velikim pastirskim tapom u ruci. Pogled mu je bio as 82

djetinji, as priprost, as zrelog ovjeka pa se vjerovalo da udjeljuje pamet, zanosi beskrajne misli, vie nego ikoje bie na prostranstvima neba. Resi ga lukava prijevara i pustolovna ud ta ga otud nazivaju i nebeski zagonetnik, vjeni putnik, skitnica, oploditelj cvijea, ali i ena. Naime, za njega se prialo da je bio veliki ljubavnik, te se kao takav prikradao dvorima i uvlaio kroz prozor u postelje usnulim djevojkama obljubljujui ih kradom. Zahvaljujui njemu ponajvei broj ljubavi zbivao se ba nou. Jednom prigodom, u sumrak, nadvio se nad djevojkom nepoznata imena, a plemenita roda, poljubio je svojim srebrnim zrakama, poigrao se toplinom njezina srca, te je uinio ljepom od svih, ali kada ga je ona prevarila, raestio se i pretvorio je u lisicu. Kad se pokuao uozbiljiti i oeniti, opet je dobio rogove. Naime, zbog ljubavne nestanosti napustila ga ena, tako da je vei dio vremena tugovao ili se od stida skrivao u oblacima. Tatomira je esto sunev narod prikazivao kako na nebu napasa svoja stada ovce (zvijezde), za razliku od nevjeste Zorane koja ranim jutrom napasa zlatna i bijela goveda (oblake). esto bi se on preruio i u zamamnu djevojku, ali i u abu samarnjau. Kad putuje svijetom, prati ga opor krvolonih vukova. Kola mu vuku dva konjica pa je i to razlog to se kree polako. Od oruja je pripasao sablju kojom sijee sinove tame ili, pak, zlatni srp kojim anje nebeske zore. Posveeni su mu prepredeni lisac, nezgrapna kornjaa, mudri uk i kruka trnovaa, od metala srebro. Postoji vjerovanje da je sve ono to se pronae njegov dar, te se ne smije vraati vlasniku, jer se tim inom gubi srea. Pronaao je i svom narodu udijelio brojeve. U tjednu mu je posveen ponedjeljak. Lik mu se crtao na nadgrobnim ploama, a svetita su se nalazila diljem suneva svijeta. Jedno takvo bilo je i na Aseriji kod Benkovca. Tatomir je pandan Sumerskom bogu Nanu ili Semitskom bogu Sini. Nana je obino nazivan En-zu gospodar mudrosti. Mudrost personificirana u bogu Mjeseca se vjerojatno odnosi na umjee astrologije, koja prouava i faze mjeseca. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

VLASTA
Nazvana jo i Vlatka, Vladana, Vladimira, Voloska. Boginja srca i kuita, uvarica vatre i domaeg ognjita. Ki je Godeslava i boginje Sane. Udana je za Volosa boga pastira, a po nekima za Svanimirova sina Vladimira, s kojim ima sina Ognjena, boga vatre. Utjelovljenje je kune vlasti i topline domaeg ognjita. Prikazivana je kao ozbiljna ena, ali i s licem punim blagosti. Bila je jedina osoba koja je znala odgovor na upit: Za im ena najvie na svijetu udi? Tu blagu boginju toplih 83

majiskih oiju prikazuju kako u jednoj ruci dri tap, a u drugoj rtvenu zdjelicu. Drali su je i hraniteljicom ljudi, jer je davala dobar urod u itu. Posveena joj je krava muzara i ptica lastavica koja gnijezdo vije u potkrovlju dovra. Lastavica je bila sveta ptica i smatralo se da u njoj ive rodbinski i kuni preci. Njoj je u ast u dvoru bio posveen jedan kutak koji se je nazivao mir ili mirite. U tom kutiu gorio je iak (duica) plamiak pripaljen u slavu kunog mira. On se smio utrnuti samo tako da se kruh prije toga zamoio u vino te istiskivnjem nekoliko kapi na plamiak. U tom kutu, tik do svetog ika, stajali su i maleni kipovi, od voska, drveta, gline i jantara. Posveena joj je plavetna ljiva i sladna jagoda. Praznik joj se slavio poetkom rujna i nazivao se Vlastin dan. Svetita su joj bila u Veleovu (Benkovaki Perui), Nadinu, Karinu i Aranu. Vlasta je pandan grkoj boici Hestiji (boica ognjita i doma; ki Krona i Reje) i rimskoj Vesti (zatitnica grada Rima). Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

VOLOS
Nazvan jo i Velas, Vlai, Vlasina, Vlaho. Sin Tatomira i vile nepoznatog imena. Bog je pastira (nazvan i skotski bog skot, stoka), uma i livada, utjelovljenje neba i zemlje. Ime mu, po svemu sudei, potjee od starohrvatske rijei volodati. to znai vladati pa se zbog toga esto poistovjeivao s dvanaestom sunevom moi bogom Vladimirom. Prikazivan je kao ugledan, ozbiljan mukarac bijele druge brade. Brada je titila pastire od svakog zla. Zbog toga su pastiri pravili drvene kipie te ih stavljali u kut tale da im stoka ne bi pobolijevala. Volos je i bog pretvorbe. Tako je jedan ovjek, nezadovoljan svojom brbljivom enom, doao Volosu i zamolio ga da mu enu pretvori u gusku. Kad je on to uinio, guska je odletjela preko mora i tamo zauvijek ostala. U njega su se Sunevi ratnici znali zaklinjati ba kao i u Peruna. Oenjen je boginjom Vlastom s kojom ima tri sina: Sirirna boga ovaca, Kostrinu boga koza, i Tura boga goveda. Svetita su mu se nalazila po planinama, u naseljima i na otocima. O njegovu imenu svjedoe nam lokaliteti: Veleovac, Veleevo, Volin, Veles, Vlai te Volosko. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

STRIBOR
Nazvan jo i Boro, Borivoj, Borislav. Bog strujanja zraka, bure, nevremena i hladnog vjetra. Roen iz Svarunova daha, na mitskoj gori Viter, oenjen je vilom Boranom s kojom je dobio sina Jugo mira. 84

Boravio je u Molin gradu. On sijee maem, strijelom strijelja, a buzdovanom udara. Zimi je estok, silan i studen, a ljeti blag, miran i topao. Ljudi su ga oboavali i rado gledali dok lahori preko itnog klasja, ali ga se i bojali sluajui kako bijesno hui ili zvidi kroz granje oko kua. Po njegovu glasu, koji je znao povremeno biti jeziv, ali i umiljat, Sunevi ratnici proricali su budunost. Najee se mogao vidjeti u drutvu s Perunom kome je svesrdno pomagao pri bojnim poslima. Prikazivan je kao crvenkast ovjek, divlje udi, oiju krvoednih kao u zvijeri. Zatitnik je bojovnika, ladara i mlinara, koji su ga esto zazivali, ali i pljakaa. Puk ga se plaio, jer je razgonei oblaine utirao put studeni, ali i zato to je ponekoga znao ugrabiti, ba kao i ivine. Posveena su mu stabla kitnog bora, srebrnolisne trepetljike i djevianske breze. Od ivotinja mu je posveena lasica, metliastog repa. Svetita su mu bila irom suneva svijeta, kako po bujnim umama tako i po golim obroncima, osob ito u Podbiokovlju na gori Viter, ponad Zaostroga, ali i u Podvelebitju Senju, koji se neko nazivao i Sreu, to na starohrvatskom jeziku znai struja, tijek, protok vjetra. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

TRTAR
Nazvano jo i Paklina. Trtar ili Paklina je rtovo podzemno carstvo. Ono je gusto, mrklo, tmurno, maglovito, mrano, mrazno, grozno puno paklene magle i hudih oblaina. Posred njega nalazi se otok smrti Temnava. Usred otoka uzdie se Lelej gora, a na njoj Tamnograd, veliko boravite crnog gospodara podzemlja, sazdano od ljudskih i zvjerinjih kostiju. Tu srebro blijedi, a ne sija ni eeno zlato. Uokrug tog grada teku tri grozne i blatne rijeke. Prva je Stupnica, rijeka zaborava, mrzla i mrana voda, na ijim valovima borave sjene minulih vremena i uje se lepet nevidljivih krila, a osjea dodir tiine i strahote tame. Druga je Jahorika rijeka uzdisaja, plaa i jauka, vrlo studena, a trea Trusovina, rijeka mrnje. Tko iz nje pije, svakoga e omrznuti. Preko rijeka u blizini Tamnograda vodi most kojim due zlikovaca stiu pred ernboga. Most je srebrn i na njemu straare etiri djevojke. Sve tri rijeke izviru ispod Pamira protjeu kroz Ajersko more, teku otokom Temnavom te poniru u polju zloina. Temnava je prostor bez zrnca radosti, puna bola i tuge. Po njoj su razbacani paklenski bunari. Tu nema niega, ni enje ni osjeaja. Tim krajobrazom, u oblanom talogu, lunjaju gomile umrlih dua, a tek ponekad se zna razlijegati i urnebesan topot. Obale Temnave uva strahovit nakot Orko, nakazni pas koji laje ak i na ernoboga. Orko ima tri glave, a pretvara se i u osvetoljubivu maku, bijesno magare ili ugavo kljuse, pa majkama krade djecu. Nakon 85

to bi usmrtio dijete, popio bi mu krv. Orko po nekima nastaje na kokojem gnojitu koje nije bilo prekopano sedam godina ili pak od smea. Najee se pokazuje nou, kao mali magarac, rjee kao mazga, pas kozli ili crna ovca. Putnici naiu na njega na putu kako pase ili lei. Ponekad se sam zavue umornom putniku meu noge, te putnik kadkad od ugode zaspe. Odmah ili nakon nekog vremena, Orko se transformira, naraste ili se podigne jako visoko i na svojim leima nosi ljude u nepoznato. Navodno ga se moe zauzdati nerabljenom uzicom ili krunicom, a boji se pasa koji ga mogu rastrgati. U okolici Splita nazivaju ga Manjinjorgo, a rije je o morskom duhu nastalom iz due utopljenika, koji se javlja u liku magarca ili kao napuhana kozja mjeina. Od Manjinjorga ljude se mogu obraniti svetim moima i blagoslovljenom travom, a onog ovjeka koji bi se uspio od njega obraniti, Manjinjorgo bi od glave do pete zalio smrdljivom tvari. Orko se u Istri zove Mrak ili Malik, a od njega se ovjek brani tako da zamijeni lijevu i desnu cipelu. Mrak je gorostas koji opkorai cestu i hoda od krova do krova ili od stabla do stabla. Ljudi se usuuju proi naprijed samo kad su trojica, to asocira na Sveto Trojstvo i utjecaj kranstva. Mrak se po nekim izvorima ne vidi i ne uje se, ali kodi djejim pelenama i rublju, kao i rodiljama. Meutim, on pomae djeci koja mu preko kue prebace svoj otpali mlijeni zub, da im bre naraste. U nekim krajevima se naziva Lorko, te poprima oblik ovjeka, vampira, duba ili empresa. Magarac je gotovo u svakoj mitologiji zlo bie iz pakla. U indijskoj mitologiji magarce jau iskljuivo zla boanstva, dok je u egipatskoj crveni magarac jedno od najopasnijih bia koje dua moe sresti nakon smrti. Magarca takoer povezujemo sa zlim bogom Sethom ija glava podsjea na magareu. Osim Orka, u Trtaru ivi i drugo pakleno pseto Nero. O nazonosti Trtara u priama Sunevih ratnika govori nam i ime velikog kamenog brda Trtara ponad ibenika te velike i male prodoline Paklenice posred Velebita. Literatura: MARINKOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova LOZICA Ivan, Poganska batina

SVETI NAV
Nazvan jo i Rajevina. Negdje izmeu zemlje i neba nalazi se, prema miljenju Suneva naroda, Sveti Nav. To je mjesto protkano istilom i vidjelom, ne poznaje mrnju i rat, ve samo ljubav, mir i radost. Posred njega, na odignutom brijegu gore Svitave, nalaze se Svarunovi bijeli vidingradski dvori s tvrdom Neboja kulom. To je postojani Stolni grad, grad vjenog svjetla s dvoje irokih vrata, jutarnjim i veernjim. Jutarnja su se vrata otvarala bijelom danu pri osvitu, a veernja se sklapala mrkloj noi pri sutonu. Ta su vrata uvala dva psa, uti Ogar i garavi Karaman. Unutar gradskih bedema i krunita 86

nalazile su se plaae s tisuu stupova i vrata. U jednoj takvoj bilo je i Svarunovo kameno prijestolje, a u drugom Dom junaka u kome je sluila Bojana s vilama bojankama: Vladislavom, Radoslavom, Drislavom, Stanislavom, Tomislavom i Grozdanom. Uokrug svitavske zaravni sterala se prelijepa zelen livada posuta cvijeem, ponajvie bosiljem. S livade se uzdizalo u visine veliko plemenito jasenovo drvo, s kojeg je padala medena rosa medovina. Kronja mu se uzdizala visoko ponad Svarunovih dvora, a ile dopirale sve do rtova Tamnograda na Otoku smrti Temnavi. Na njegovu vrhu je sjedio orao gaan, a po granama skakutale vjeverice i lastavice. U gradu Vidingradu ivio je pijevac Vidimir i ptica Alemperka. Nju je Svarun slao na zemlju da sjaji kao sunce danju i nou. Ptica je znala to se u njezinoj blizini misli i esto bi se izbrbljala. Zato joj je Svarun i prstenovao kljun, e da se na nekom njemu nemilom mjestu ne bi izbrbljala. O Svetom Navu hrvatski puk pria: Ispod jasenova stabla izvirala je voda besprijekorna i ista (Vrutak ivota), te dalje takla u obliku potoia (Potok radosti). Ta se voda ulijevala u jezero (Jezero istine) po kojem su plivali labudovi, a na kojem su se nalazila tri otoia (Otok uspomena, Otok sree i Otok spokoja). Na otoku uspomena ivljele su tri djevojke Suaje (Urana, Sritana i Rezana). Prva je izvlaila zlatnu icu, druga ispredala, a trea na nju nizala bisere. Tri su suenice esto tumarale Sunevim svijetom razaznajui to je bilo, to e biti i to jest, pa su sudile i ljudima i bogovima. Izvoru ivota je sa zlatnom buom u ruci prilazio prekrasan mladi Radovan, grabio vodu i nosio je na zlatan stol za kojim su sjedili bogovi i pili je pomjeanu sa amritom (pie od mlijeka, jemenog soka i meda) iz ae vjekotrajne, posude besmrtonosti. Nedaleko od izvora prualo se polje navskih uitaka s tri bunara iz kojega su Suenice crple vodu i polijevale jasenu grane. U gajevima, na zlatnim jastucima, izleavale su se i u obilju uivale due pokojnika koje se dovinue Svetog Nava. Bilo je to kraljevstvo svjetla do koje ga je danju vodila arovita duga, a nou mlijena staza, gdje ivot nije znao za patnju, gdje je priroda bila blaga, a zrak pun smijeha i nebeske glazbe. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

KOLEDA
Nazvana jo i Kolea, Vida, Vinja, Svaruna, Boena. ena vrhovnog boga Svaruna, mati Perunova, Svanimirova i Tatomirova. Dobra, brina i zlatna majka, kraljica mira, nebeska carica, zatitnica braka. Boica je enskog dostojanstva, utjelovenje ljepote. Uz ime su joj vezane oznake: zlatorodna, zlatotrona, velebna, srnooka i lakata. Uzor je ene koja ljubi srcem i duom. Resi je neugasiva vjena mladost, plemenitost i uzvienost. Prikazivana je s poculicom na elu, zastrta preko oiju, ezlo joj u 87

ruci, prsten na domalom prstu, znakom da je Koleda boica zaruka i enidbe. Posveeno joj je raslinje ipak, breza, raeljka, ali i ugljen. Kad ena nije eljela roditi tada bi ugljenak badnjaka zaila u haljinu, uz rijei: Kad se ovaj ugljen zapali, tad i ja rodila, a ako bi ipak rodila, onda bi se ugari iznova bacio u vatru. Posveene su joj ptice lakokrili vodomar i kooperni paun, iji rairani rep simbolizira ozvjezdano nebo. God joj se slavio sredinom ljeta za kranskog blagadana Uznesenja Blaene Djevice Marije, i na rtvenik joj prinosili janjce. Predaja Suneva naroda uva vjerovanje da svake godine na Badnjak zamire staro i umorno Sunce, a s neba dohodi Perunova mati Koleda, te raa malo Sunce. Trudovi su Koledu muili, nije mogla roditi na nebu, pa je na zemlju poslala vilu da joj pronae mjesto. Vila je imala dugu utu kosu, ali i kozje noge, oko vrata je nosila zlatnu ogrlicu, a po kosi i haljini sjajile joj zvijezde. Ona je planinom traila udotvorni cvijetak, ne bi li olakala porod zlatnoj pramajci. Pronala je samo slanom opreni mrazovac. Prije nego to e Koleda roditi Sunce ditilia, na ozimom nebosklonu pojavila se Damira Zorana, a pratili je Svitogorka i Perun. Na obrazu netom roena djeteca zasjalo je Sunce, u ruci zablistala Sveta knjiga, obrubljena pleternom ornamentikom, a po knjizi razasute zlaane zvijezde. Bila su to najstarija slova glagoljice. Djetetu su rtvovana tri pjetlia, tri pogae, esnice, a penino zrnje za esnice moralo je biti vjetrom povijano, sitom prosijano, mlinom sameljeno i medom zamijeno, te tri mjeine medovine. Poslije roenja ditia iz Svetog Nava, na zemlju su iznova silazili bogovi i prijateljevali s ljudima. Na ime nebeske majke podsjeaju gore i uzvisine: Vidua i Vinja gora. A kao uspomena na Koledu i na roenje Svanimirovu, u Sunevu narodu jo uvijek, ko jeka iz davnina, odjekuje svatovska pjesma: Granu sunce iza brda, veselo, veselo, nije sunce nego Boo Koledo, Koledo! Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

RUJIMIR
Nazvan jo i Ruj, Rujan, Rujislav. Sin Svanimira i Zorane. Bog berbe, vinca, vinograda, slatkog voa i grmlja koje daje svjeinu sonost i plodnost. Deveta suneva mo. Oslobaa ljude briga. Potie ljubav i prijateljstvo. Umjetnike daruje punim zamahom stvaralake snage. Njegovi darovi niim se ne mogu platiti. Sveanosti su mu bune i raskalaene. Prikazivan je kao lijep srednjovjean mukarac s vijencem grozdova oko ela i rukom kojom dri tap obavijen liem loze ili koaricu punu groa i voa, a uokrug mu se irio mirisavi mlaz vina. Posveen mu je jelen to parocima para zemlju. rtvovala mu se usplahirena svraka sve kako bi se ljudima razvezao jezik, te im tako pobjegle tajne. Glavno svetite

88

bilo mu je u Vinitu nadomak Karina, ali i u Korenici u Lici. Bio je oenjen jedrom i sonom Rujanom. U tom braku roena su djeca, sin Ruer, bog nadahnua i ki Grozdana, boica zrnja. Rujimir je pandan grkom bogu Dionizu, kojega poznajemo i pod imenom Bakho. Raskalaene sveanosti u ast bogu vina, poznajemo pod nazivom bakanalije. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

POTUJ STARIJE
Bio neki starac. Oi ga ostavile, sluh mu je oslabio, a koljena i ruke mu drhtale. Kad je o podne ili veer sjedio pored stola i licom srkao orbu, uvijek ju je prolio po stolnjaku. To se njegovom sinu i snahi nije svidjelo pa ga zato metnuli u zapeak i dali mu priprostu zemljanu zdjelu iz koje je jeo svaki dan. Bilo je to starcu veoma ao, pak je esto suznim oima gledao na stol, gdje su sin i snaha ruali ili veerali. Njegove su ruke bile ve tako oslabile, da mu je jednog dana i ta zdjelica ispala iz ruke i razbila se. Snaha ga je karala, a on samo utio i uzdisao. Stoga mu kupili drvenu posudu. Jednog dana njihov sinak donio je od nekuda daica. Pitali ga i otac i majka: - emu ti je to? - Nainit u od toga kopajnicu za te i za mamu. Kad ostarite, jest ete iz nje, kao to na dido jede iz drvene zdjelice. Mu i ena pogledali se i razumjeli se. Od toga dana nije vie dido jeo u zapeku iz zdjelice, ve s njima kod stola. Literatura: KOVAEVI Draen, Moslavake legende i predaje, 86-87.

MUTIMIR
Nazvan jo i Muto, Muan, Muncimir. Sin boga Svanimira i ene mu Zorane. Bog kovaa i lonara. Velik je umjetnik. Druga je suneva mo. Ne znamo s kim je bio oenjen, ali znamo da ima dva sina Darka i Ognjena, te dva pomonika Ogara i Garana. Sunev ga je narod prikazivao kao zdepasta i bradata ovjeka, uvijek garava, potamnjela i zamraena, kako stoji uz nakovanj pravei titove, koplja i maeve. Tik uz njega nalaze se i kovaki mjehovi koji sami od sebe raspiruju vatru. Jo kao dijete siao je na zemlju, gdje je pronaao kovaka klijeta. Prisvojio je ta klijeta i ona mu slue u svakodnevnom poslu. Svome djedu Svarunu napravio je prijestolje i pomogao pri gradnji Vidingradskih dvora. Ponekad 89

se zna i naljutiti, tad lupne nogom po zemlji iz koje izbija ar, pepeo i gorua tvar. U njegovu ast organizirana su i natjecanja mune (brdo Munovac kod Tinja). Posveen mu je crni grab i samosvjesni ovan. Literatura: MARINOVI Marinko, Junaci starohrvatskih mitova

LEGENDA O KNEZU SRAKI

U Glinskoj okolici na brijegu Gradini, gdje sad lei hrpa kamenja, bio je u davno vrijeme vrsti grad. U tom gradu bio knez Sraka s enom Jelicom. Imali su dva sina blizanca Milutina i Dragutina. Roditelji su ih razlikovali, ali drugi svijet nije. esto navaljivali Turci na taj ponosni grad, ali uvijek bili suzbiti. Jedne veeri sjedi otac sa sinovima, bilo je to na Martinje, kad je brai bilo 20 godina. Najavi sluga Branko, da je doao glasnik Zrinskog iz Gvozdanskog i da je donio pismo. Sraka uze itati pismo, koje je ovako glasilo: Mili drue Sraka! Turin dodijava mi dan na dan, ve se pribliio Gvozdanskom, tuem se i borim ali imam malu etu. Ti ima dva krna sina, dva siva sokola, podaj svakome dvije stotine junaka, oboruaj ih i poalji meni u pomo. Bog ti dao zdravlje i tvojoj Jelici! Tvoj pobratim Zrinski. Po okolici pue glas, da e kneeva dva sina u pomo Zrinskomu i da e svaki sa sobom povesti dvije stotine junaka. Ubrzo se skupila eta pred gradom Srake. Ree knez sakupljenoj eti: - Evo, junaci, aljem vas sa dva moja sina knezu Zrinskomu, da mu budete na pomo protiv dumanina. Sluajte moje sinove kao mene, a siguran sam da e i moji sinovi osvjetlati sebi i meni lice. Bog dao da se sretno vratili! Prije nego e na put poi, pogosti ih Sraka u dvoritu svoga grada. Bilo je upravo na Grgurevo, kada su krenuli na put. Braa se ogrle s ocem i izljube s majkom, koja ih svojim rukama blagoslivlje i svojim suzama polijeva. Uzjaila dva brata na dva vranca i vode veselu etu. Mati gleda s gradskog prozora, dok je mogla oima vidjeti, a onda klekne pred raspelom i pomoli se Bogu za sretan povratak. eta prola kraj Bruvna grada i sretno stigla u Gvozdansko. Knez Zrinski izaao pred etu s sinom Nikolom i uveo sve u grad. Peti dan, kad su otili Srakini sinovi, ree kneginja Jelica svom muu: - Mili drue! Znam, da je Bog istina, a san la; ali kazat u ti udan san, to sam ga noas snila; ve mi se dogodilo, da mi san na zlo slutio, a Bog bi dao, da ne bi sada na zlo slutio. Snila sam, da s naeg 90

grada gledam u Majsku dolinu. Voda se svuda razlila kano more. Naa dva sina brode po toj vodi svaki na svom amcu. Najedamput zahvati vir Dragutina i mota njim. On vie u pomo Milutinu, ali ovaj sporo k njemu brodi, te doe k njemu, kad je ve prekasno bilo. Izvue ga mrtva iz vode. U to se probudim, drhem sva na tijelu, sklopim ruke i pomolim se Bogu za njihovu sreu. Knez e joj na to rei: - Umiri se, mila drugarice, o emu ovjek po danu misli, o tom po nou sanja. Ja na sne nita ne pazim, nit kad ujutro mislim, to sam sanjao. Bilo je upravo na dan sv. Andrije. Knez Sraka sjedi za stolom sa enom si Jelicom i ruaju. Vani pue bura, a snijeg pada i zavija svu okolicu u bjelinu. Eto glasnika od Zrinskog s pismom. Knez proita tiho pismo i obrie suzu, koja mu je kanula. Tada ree eni Jelici: - itat u ti pismo na glas, ali molim te i zaklinjem ivim Bogom, ne tuguj previe i ne alosti se odvie; Bojoj volji uvijek se pokoravati treba. Veli Jelica: - itaj ti, mili drue, malo je koja mati sretna, zato bi bila i ja. Knez ita ovo pismo: Dragi drue Sraka! Tvoji sinovi sa etom zdravo i veselo prispjeli su u Gvozdansko. Na dan sv. Kate dobijem glas, da e Turin na grad navaliti. Ja otpremim odma tvoje sinove s njihovom etom i dadem im jo 500 momaka i svog sina Nikolu. Poaljem ih prema umi, da suzdre neprijatelja, a ja ostanem u gradu s nekoliko momaka. Kad su malo odmakli, razdijeli Dragutin etu na tri manja dijela. S jednim dijelom ide on, s drugim brat Milutin, a s treim Nikol Zrinski. Svakomu dopalo 300 momaka. Prilino se jedan od drugoga udaljili. Do hiljadu Turaka navalilo na Dragutinov srednji dijel. Bore se kano junaci, ali ta e trista proti hiljadu. U dobri as prispje Nikola Zrinski i Turin stao uzmicati; jer naim prijalo bolje mjesto. Najedamput okrene se Trucima srea. Da je sada bio Milutin u pomoi, ali njega nema pa nema. U boj, u boj, smrt dumaninu vie Dragutin, a momci sjeku Turke kao snoplje. Dragutin otme zastavu, ali u isti mah pogodi ga tane u grlo. On se srui s konja i zauje glas, eto ide Milutin. Zbilja Milutin doao i sada sjedinjenim snagama natjeraju Turina u bijeg. Naih je poginulo 300, a Turaka 500, k tomu to smo uhvatili turskog vou sa 150 Turaka. Sinak tvoj umro je na bojnom polju. Poljubio se sa bratom Milutinom, a zadnje mu rijei bile: Pozdravi mi, Milutine, oca i majku, i reci im, neka ne tuguju, jer sam umro kano pravi junak i

kano njihovo dijete. To ree i ispusti duu. Momci mu donesu tijelo u grad i bude pokopan u mojoj grobnici. Tri oca Franjevca iz Zrina otpjevae opijelo, a njihov gvardijan oita misu za pokoj njegove due. Za koji dan doi e ti eta kui. Hvala ti na pomoi i ja ti se elim oduiti; alim da ti je sin poginu o, ali to je bila dina smrt. Tvoj pobratim Zrinski. Plae Jelica, kad je rijei iz pisma ula, kao to bi svaka majka plakala. 91

Na dan sv. Nikole kree eta kneza Srake u svoj zaviaj; jer Turin je bio suzbit i mirovao. Lijepo se zahvalio otac Zrinski momcima i pohvalio ih, a nejgov sin Nikola godovnjak isprosio od oca milost, da smije etu lijepo pogostiti. Trei dan po Nikolinje doe eta za 140 ljudi manja, nego to je otila. Mnoge majke, sestrice i ljube proplakale i nariu, ali nitko tako ne plae ko kneginja Jelica. Jedino ju u tuzi utjeilo, da imade jo jednog sina. Milutin joj ispripovijedi o smrti bratovljevoj onako isto, kao to je knez Zrinski u pismu pisao. Oca nije veselilo kod kue biti, navolio bi u lov ii, da ga alost mine. S njim je iao i sin Milutin. Bilo je tri dana pred Boi. Zima ia zavladala, a pod nogama kripi snijeg. Ide otac sa sinom preko gore loviti. Cijelo dopodne lovili i samo jednu srnu ubili. Veli Sraka sinu: - Deder, da pod ovom bukvom odpoinemo, izvadi iz torbe jela, to nam ga je mati priredila. Kad su uinali, veli otac: - Milutine, ve davno mislim, da e neto progovoriti, a ti niti rijei. Tebi je prolo 20 godina, ti si moj jedinac sin, ne bi li imao volju, da po Boiu uzme za enu Milicu, ker Zrinskoga. Ja bih iao u pronju i siguran sam, da bi za te pola, a ti ju pozna, kakova je. Kazat e na to Milutin: - Poznam ju, oe, dobra je kao dobar dan, a radi kano mrav. Jednom zgodom rekoh joj, da joj nije sila iti i kuhati, al ona se zarumeni, pa mi ree, da joj majka to uvijek radi, pa zato ne bi i ona, a raditi nije za nikoga sramota, ve je sramotno u besposlici dane kratiti. Uz to mi jo ree, da svemu treba priviknuti, jer ovjek nikad ne zna, to ga eka. Nema Milici prigovora, ali zato jo nije sila. Otac ga upita: - Sad mi kai, zato si tako nujan, otkad si doao iz boja? - Drage volje oe, ionako sama bio nakanio sam kazati. Ako nagnje krivnju na mene, ukori me i kazni, al nemoj se alostiti. Dragutin je hrabro poginuo, a ja sam mu u pomo zakasnio. Kazat u ti po dui, ja sam mogao ranije prispjeti u pomo, ali zavist se uvukla u moje srce, jer je Zrinski predao cijelu etu Dragutinu, a ne meni, zato nisam voljno iao njemu u pomo. Dragi oe, po noi kad u svojoj sobi spavam, uvijek mi brat na um dolazi i on mi govori: - Milutine, zato nisi urio meni u pomo, ja ti pratam, neka ti i Bog oprosti. Eto oe, zato sam turoban i zato mi se ovaj svijet ne mili. Veli mu na to otac: - Dragi sinko! Pogrijeio si, veli, da ti brat u snu prata i ja ti na javi pratam, a tim radije, jer tko zna, moda bi bio Dragutin poginuo, da si i ti ranije doao. Ne alosti se ti zato, a ujedno te molim, ne pripovijedaj toga materi pod ivu glavu, jer bi to nju rastuilo jo vema, a sjetila bi se jo ivlje svoga sna. Ispripovijedi tada otac onaj san, to ga je mati snila. Jedva to je svaki na svoju stranu otiao, opazi Milutin nerasta (divljeg prasca), opali na njega, ali promai. Nerast navali svom silinom na Milutina, zahvati svojim otrim zubima tijelo Milutino vo i prije 92

negoli je mogao otac u pomo doi na sinovljevu viku, zadade mu nerast smrtnu ranu. Otac ubije nerasta, tada se nagne nad tijelo Milutinovo i gorke suze roni. Milutin jo malo die i slabim glasom progovara: - Oe mili, pozdravi mi majku dragu, oprostite mi ako sam vas ikada uvrijedio, kao to e mi i dragi Bog oprostiti. S Bogom! To ree i ispusti duu. Otac sjedne kraj mrtvog tijela i tuguje. Prolazi puteljkom neki kmet. On ga pozove da bude kraj tijela Milutinova, a knez poe u grad. Kakvom je tugom Sraka sada u grad iao, nije nikada prije. Doe u grad i nije bilo drukije, mora Jelici kazati, to se dogodilo. Kad ona to ula, uzdrhta na tijelu i srui se na zemlju. Metnu ju na krevet, a po sina odoe i donesoe ga u grad. Zvona u crkvi Bl. Dj . Marije na Sraici oglasie, da Milutin vie ne ivi. Milutin bude u crkvi pokopan. Bilo je to upravo na Badnjak. Jelica se oporavila od boli i svaki dan u crnini ide u crkvu, gdje joj je sin zakopan i moli za pokoj njegove due. Knez ne ide vie po lovu, ve hoda po sobi i sam sobom neto govori. Tako prolaze njima dani u tuzi i alosti. Dosadanjih godina dolazili po zime k Sraki njegovi prijatelji i drugovi iz Bruvna, iz Gora, iz Topuskog, iz Graca i iz drugih oblinjih gradova. Otkako mu sinovi umrli, umoli on sve svoje prijatelje, da mu ne dolaze, a ni on da ne more k njima po obiaju dolaziti, a zato jer u njega ne ima vie u drutvu ni sree ni veselja. Zima prola, a proljee nastalo: polja zazelenila, ume prolistale, ptice propjevale, svuda veselo, samo nije u gradu Srake. Jednoga dana dobije pismo od kneza Zrinskoga, u kom mu ovaj javlja, da mu je ker Milica umrla. Otkako je ula za smrt Milutina, svaki dan je venula kano cvijetak, kad ga mraz ofuri. Oko joj bivalo uvijek alosnije, dok nije zauvijek ugasnula. Na Ivanje veseli se narod. Krijesovi plamte po breuljcima, a krijesnice prte po zraku. Blago dolo kui, nakieno s ivanicama, a djevojke oblae lijepo ruho i idu naveer pjevati pjesmu o Ladu. Po obiaju dou najprvo u grad kneev i zapjevaju pjesmu: Pomoz boe ovom dvoru Ovom dvoru gospodskomu: Ustan te mile majke, probudite mile snae itd. Dopjevavi pjesmu, a kneginja Jelica im zahvali ovim rijeima: - Hvala draga djeco na lijepoj pjesmi. Spominjete u pjesmi snae, al ja te sree doivjeti neu, a Bog zna hou li vas ikad vie sluati. Evo vam za uspomenu svakoj cekin zlatni, pripojite ga i metnite ga oko vrata. Imam svega blaga, ali nemam onoga to bi mi najmilije bilo, a to su djeca koja mi pomrijee rano. Kad se poudate sjetite se mene. Ona to izrekla, a djevojke jedna u drugu zaueno pogledale, poljube kneginji ruku i muklim te alosnim glasom zahvale joj na daru. Pjevajui spustie se u selo Dolnjake, odakle su i dole. Po odlasku djevojaka ree Sraka eni: 93

- Zna li draga Jelice, to sam naumio. Smislio sam, da odavde odemo, jer togod gledamo sve nas alosti. to zlata i srebra imamo to ponesimo sa sobom, to e nas prehraniti, a grad neka propada kao to su nam i sinovi propali. Ne kazujmo nikome, da emo otii i kamo emo otii. Uzet emo sa sobom samo Branka, najvjernijeg slugu koji e nas odvesti. Jelica pristane na to. Tako i bilo. Jednog jutra nema ni kneza i ni kneginje i sluge Branka. Kud su otili nitko nije doznao i dugo je narod spominjao dobre i nesretne gospodare, koji su jedne veeri omrknuli, a drugoga jutra osvanuli nisu. Leber je u knjizi sakupio pripovjetke sa glinskog podruja koje je inae ve objavljivao uglavnom u asopisu Banovaci koledaru Danica, ali i nekim drugim, u periodu od 1879.-1913. Legenda o knezu Sraki, pod naslovom Nesloga od zloga, objavljena je u koledaru Danica, god. 1880. Zahvaljujemo naem itatelju Tomislavu Lipaku, koji nam je ustupio ovu vrijednu legendu! Literatura: LEBER Pavao, Pripovijesti, Zagreb (1914.)

OENIO SE VILOM
Imala majka jedinoga sina, vako ko sad mi Stevicu naeg, i uvijek mu divanila: - eni se, sine, zato se ne eni, oeni se. A on nije eo da se eni, samo je utio. Kad ujedno mama otvori od sobice vrata e on spava. Al djevojka lei njim u krevetu, velike ute kose ima. A mama polagano se curuknu nazad pa vrata zatvori. Njoj je bilo sram. Onda ona njega pita: - Sine, kakva je ona djevojka, ti si enio se, pa zata ne doe k nama u sobu? A on kae mami ovako: - Mama, ono je vila. Ona je mene zavoljela i k men dolazila uvijek. Ja se enit neu, ona je moja ena. - A, sine, kako bi ona u sobu dola? - Mama, vako bi dola: da ukrade njezinu robu, ono to ona svue kad doe leati. A mat doe po noi kad je ona spavala, pa ukrala to. Pa je metla pod pekvu. A ona je onda dola k mami u sobu i ovako kae: - Majko, od danas si moja majka. I onda kad ja budem neto govorila, da svi date meni za pravo i da utite. Ja to radila da radila, nemojte mi pogovorit. Ona je prvo dijete rodila, muko, i odma ga udavila. To je bila istina, gospoo. Rodi drugo muko dijete, a dijete urno rasta. A ona njim ljubi i draginja. A svekrva joj rekla: - Ej, ne do ti Bog, to si onoga udavila, sad bi imala taka dva. A ona njoj kae:

94

- Ja sam ti rekla jednu za iljadu, to ja radila da radila, da pusti meni mira. Ono je bio lopov kakog nie lopova nema, da bi se svi sramili njega. A ovo e biti sudac kakoga u svijetu nema. enica je dola, samo malo utnila, a ona kae: - Mama, odma sutra kupi etelice da poanjemo enicu. - Joj, kako emo, pa ona mora jo stajat. A ona kae: - Kad ja velim, rekla sam ti da ne pogovara to ja govorim. A ona skupila enicu i taj je dan suila. I sadjela je. Onda je preko noi grmilo i tua stukla, da nitko nije imao nita. Ona na bunar ila. I nekad doe za minut, a nekada ostane po dva sata. A svekrva je pita: - Kako ti nekada doe urno, a nekada te nema? Veli: - Draga mama, ja sam dosta s vama bila, vie morete znat da bit neu. Ja sam vam rekla da mi ne pogovarate nita. Ja kad na bunar doem i naem istu vodu, ja zagrabim i idem doma; a kad doem, vile peru svoju djecu, a ja ekam, ide mutna voda i krvava. Vidite da sam dvi godine u vaoj kui, nikoga ni glava nije zaboljela. I ona se digla i ola iz te kue, a ostavila dijete. A njezin sin urno narastao i otiao za njom. I nikada vie nije dola. I taj se ovjek njezin nikada vie enio nije. Eto vidte, da ga je cijelo ono selo sovalo, to je pravo radila. I dok je sjeme sijala, dok je ona bila, enica, kuruz, sve joj isto i napredno bilo. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

VOJNIK I CAR
Franjo Josip (Franjo Josip I. 1830. 1916., austrijski car i ugarsko-hrvatski i eki kralj) je bio dobar kralj i svoju je vojsku dobro izuio. Jednoga dana se trgne on u lovu sa duplicom. I tako je daleko u umu otiao da se nije znao vratiti k svome dvoru, nego je lutao i zaao na drvo i mislio s koje bi strane iao. Sad vidi crkve katolike, vidi pravoslavne, ali se jo ne ufa s koje bi strane bio njegov dvor. Jedanput samo krene i naie u selo ide vojnik na konju: on ustavi toga vojnika i pita kuda on putuje. A vojnik njemu kae da ide trait Franju Josipa, da mu da dopusta, da ga ve slui sedam godina, ali ve dva puta sam traio dopusta, pa mi nikako ne daju, sad tono idem njega traiti. On se nee javiti, nego samo pita vojnika: e e ti sada noiti? 95

Veli: e ja budem, tu e i ti kolega noit I zau u jednu kuu, tu nau jednu djevojku od osamnaest godina i pita vojnik bi li mogao dobit konaka, a Franjo stoji za leima. A djevojka kae vojniku: Samo morate dobri biti. Ja u biti dobar i ja u vama platiti to vi reete. Ali ona kae: Nije uloga u plai, nego se tu nalazu ajduci. A on njoj kae: Nisam ja dabe Franje Josipa vojnik, Franjo Josip je svoju vojsku izuio da se ne boji nikoga. I tako zavede svoga konja u talu i zapovidi Franji da ga ide oistiti i da ga nako oisti kako Franje Josipa vojska isti. I tako je Franjo otiao i oistio sve, samo kopita nije. I doao je u kuu i reportirao da je oistio konja. Onda su zajedno ili da vidu je li oieno kako Franje Josipa vojska isti. A vojnik kae: Pogledaj kopita, Franje Josipa vojska i kopita isti i tako uvati vojnik nogu, a Franjo je istio kopita da je sjalo kao sunce. I zajedniki idu sada u kuu i sjedu za sto i kau djevojki: Daj nam litru vina. A djevojka stalno govori: Vi te poginut, pa bi li to jeli? Pa ako ima to, mi emo platiti. Onda njima daje jest, ali Franjo ne jede. A vojnik kae: Jedi kolega, to se plai, nemoj mi bjegat kad hajduki budu ili u kuu. Ja se ne plaim nita, ja sam Franje Josipa vojnik. I tako su popili tu jednu litru vina, ali se uje topot da ide uza tringe u kuu. I vojnik odmah skoi pred nji, a sablju metnuo pod injer, i njima razgovara. Njemu hajduki kau: Hoe li i s nama? A on kae: Ja iv ne, ja sam vojnik Franje Josipa, mi hajduke ubijamo, a ne da idemo njima. Hajduki kau curi: Daj mu jo litru vina da popije, pa emo se onda njim obraunat. I primi i on pije i daje tome kolegi, ali kolega ne pije, ve mrtav od stra. Vojnik kae hajducima: Nemojte da nitite ovu robu to je na meni, ovo je roba Franje Josipa. I hvati se za injer da ga skine i ispod injera sablju izvadi i odsijee jednom po jednom glavu nj i estorici. A Franjo je Josip zaao pod krevet od strava. A ovaj se okrenuo u kuu i kae: e si kolega, kukavico? 96

Ovaj se stisnuo pod krevet i duplonku stiso kraj sebe i tako uti. I vojnik ga izvue i zapovidi mu da te hajduke mora sve bacit niz stepenice. Zato sam sluio Franju Josipa sedam godina, koga se ti ima plaiti. Sili su niz stepenice i nali su u avliji puna kola svakojake robe. I vojnik uhvati njihove konje i svoga i sad ide prema dvoru toga Franje Josipa. A tu robu svu to je bolja dadu toj djevojki. I kae joj: Na, evo ti robe, pa se udaj i nemoj se sa hajdukima druiti. Oni su sjeli u hajduka kola i idu prema dvoru. Franjo Josip stalo uti, nee on da se oda, jer ga stid pred svojim vojnikom kako je bio kukavica. Kad su se pribliili prvoj strai, onda Franjo kae vojniku: Pusti me da idem svome bratu ovde napred, da nas ne bi doekali. A vojik kae: Ma ja se ne bojim nikoga, a kamoli tvoga brata. Ali svedno se promisli i pusti ga. I tako Franjo Josip zae u dvor i tu pucancija velika i veliko veselje to se on vratio iz lova. A vojnik misli kakva je to pucancija nastala i bilo mu je smijeno. Franjo Josip je rekao svojima da odma ulazi jedan vojnik sa kolima i da ga puste. On je uao sa kolima i rekao je starijima: Sad u sigurno dobiti dopusta, kad sam zarobio hajduka kola i njih est ubio. A Franjo Josip dade svoga zamjenika, nee on pred vojnika, poalje ga mjesto sebe i naputi ga da mu ne da dopusta, a poslije veli podaj mu, da vidi samo ta e taj vojnik poet. I on njemu nije dao, kae da mu ne moe dat dopust. A vojnik njega oamari, da je odma taj kapetan pao. A Franjo sluao u drugoj sobi, uo da je taj pao i skoi k njima. Kae: Podaj mu dopusta est mjeseci! A vojnik se okrenuo da pogleda ko to kae, pa mu veli: Kukavico zelena, zar si ti bio sa mnom? I uzme si godinu dana dopusta. Literatura: BOKOVI-STULLI Maja, ingala-mingala

MLADOENJIN BLAGOSLOV
Zima bila, svatovi se vozili na saonicama. I dooe pred Dunav. A rijeka bijela poput mlijeka. Okovao ju led i posuo ju snijeg. Stari svat okua ledenu koru: - Led je vrst! ree, pa svati sretno prooe preko njega, dooe u mladenkinu kuu. U kui su mladenci dobili boji blagoslov: - E, budite sritni kud god se makli, neka cvie za vama cvate i ito se rodi kud god krenuli. E, sritno se mladoenjinu domu vratili! Spremili svatima i peenoga purana da ga putem blaguju. I kad su opet doli pred Dunav, htjedoe prezalogajiti onoga purana. Kad ono, pod peenkom otkriju malenog miia. Ljutit stari svat 97

zakria: - Crknuo dabogda! No, skoio mladoenja. Ostavi mia u rupi koju je progrizao pod peenkom: - Nemojte mi dirati miia! I on je dobio blagoslov! Vraaju se oni opet preko rijeke, no kad su doli na pol Dunava, led se prolomi i svatovi propadnu. Svi pod led. Hvataju se ledenih odlomina, ali to e, ne znaju plivati i mrznu u vodi studenoj. Zadnjim snagama zovu u pomo. Samo jei pusto. Nikoga nema i nitko ne moe pritei topcima. Dunav studen. Pomoi im nema, polako svi tonu. Ali, mali mi zna plivati. Zapliva i podigne repi. Uvrne ga u kukicu. Roni pod led i hvata repom. Zahvati tonueg: Hajde se spraviti! ree svakom. Izvue mladu svojim repiem, izbavi mladoenju svojim repiem. Zakvai i staroga za pojas. Redom ih tako sve zahvaa. Izbavi mi svata do jednoga. A kad su doli u mladoenjinu kuu, nastavljajui prekinuto veselje, objavi im mali mi ispod peenke: - Bijah mladoenjin blagoslov! Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

KRIVOMJERI
Vozi se ovjek na kolima, no ne mrkla, u tekim je mislima: Kako u u vojsku? Zakriplju najednom osovine na kotaima. uti on da mu se neka nevidljiva eljad natrpala u kola. I ne stane se on kriati ni moliti Boga, nego ih zapsova: Prokleti krivomjeri! I odmah nestanu s kola. Vidi on sad plameci njihovih svjetiljaka sve titraju po poljima. I dola sva ta nevidljiva eljad ba na njegovu zemlju, uje se kako mjere i premjeruju, svaaju se oko mea. Prokleti krivomjeri! - opet ih on ispsova. Nestali oni s njegova, preli nabujalu rijeku, samo se uju lanci koje za sobom vuku,pa ih sretne opet nakon mosta. Vidi on sad mjeraa pred svima, u konatim dokoljenicama, a za njim neki nosi teak meani kamen. Navijek pita mjeraa: Kamo bih ga metnuo! Joj, teko mi je, kamo bih ga metnuo! I smile se ovjeku krivomjeri, tako e oni ii i mjeriti svu vjenost, sve dok pravedno ne izmjere na onome svijetu, to su krivo mjerili na ovom. Kamo bih ga metnuo, joj kamo bih ga metnuo krivomjer stenje nosei kamen, a ovjek mu na

to rekao triput: 98

Metni ga tamo gdje si ga uzeo!

I krivomjeri svi propadnu u zemlju i smire se zauvijek. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

HAJDUCI S KONAVLA
Petorica blae Lasi bili su posluni kmetovi uglednog dubrovakog vlastelina Marka katia. Bili su posluni sve dok im katii nisu nametali sve vee obveze i Lasiima i drugim kmetovima s Konavla. Stoga su se oni svi zajedno pobunili i odbili plaati namete te otvoreno prijetili da e pogubiti katie. Tako je jedan od petorice brae zvan Bour jednoga dana otiao u Dubrovnik te se prikrao kui katievih. Pripucao je na Meda, sina Marka katia, ali ga nije pogodio. Raspisana je za njim potjera i Bour je sa svojim mlaim bratom olom pobjegao u Hercegovinu. Odatle su esto upadali u Konavle i nanosili tetu katiima, a mnoge lanove toga roda su i pobili. Tada su dubrovaki vlastelini zatraili pomo Turaka kako bi uhvatili Lasie i druge hajduke koji su im se pridruili. U brojnim bitkama Bour i njegov pobratim Mato Vlahutin izlazili su kao pobjednici pa se govorilo da Boura olovno zrno ne moe pogoditi. No, u jednoj bitci s dubrovakim pandurima, nakon to je ubio etvoricu, Bour je pao pogoen srebrnim zrnom. Kada su ga rasporili, nali su u njemu srce s dva vrha. Zato je, kae legenda, bio tako sran u borbi za slobodu kmetova. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskog I.

JEDNOOKI DIV IZ PAKLENICE

Bila je u Paklenici silna peina u kojoj je prebivao gorostasni jednooki divlji ovjek. Obrve su mu visile do pupka, a trepavice do koljena. Imao je dvije ruke ba kao dvije lopate, usta kao otvor od pei i sav je bio pokriven crvenim vlasima kao medvjed. Kad bi zaviknuo, zaorila bi se brda i doline, kukci bi padali, zemlja bi se rastvarala, zvjerad se od straha tresla i niz velebitske litice skakala. Ovo udovite najradije bi lovilo i jelo ljudska bia. uvao je svoju stoku. Vitorogovi ovnovi bili su po uzrastu kao trogodinji junci, a ni ovce nisu bile puno manje. Jednom je dolo na ove velebitske strmine nekoliko lovaca iz stranih zemalja ne znajui o toj strahovitoj nakazi. Naili su na ovu peinu, a stisnuti od ljute zime, ugledavi vatru za koju su mislili da je od pastira, uoe unutra. Kada su uli, ne vidjee nikoga pa se stisnue oko vatre te pripekoe jednu divokozu. Netom se peenka poela cmariti, kadli eto na ulazu grde prikaze koja je osjetivi neobian miris i ljudske glasove, podigla objema rukama obrve i trepavice te zaurlala opazivi nenadanu lovinu. 99

Bre bolje navali na vrata veliku stijenu pa prie uplaenim lovcima. Sve po jednog ispipa, a onog najdebljeg akom u zatiljak usmrti, raskida i krvave komade postavi na eravicu. Kada se najeo spusti se spavati, nalivi na oganj veliku kladu. Zaplaeni lovci poee traiti nekakav izlaz, rupu kako bi izbjegli stranu smrt. Izlaza nisu nali pa se odlue na oajniki poduhvat. Uzee goruu kladu, zaotrie je i zajednikom snagom zabie divu u njegovo jedino oko. Div skoi i onako oslijepljen poe urlati i traiti ljude po peini. Kako ih nije mogao uloviti, odmakne sa vrata stijenu ekajui da ih na izlazu pohvata. Ali su se lovci po savjetu najstarijeg, uhvatili rukama i nogama ovnovima pod trbuh drei se za njihova runa, pa su ovnovi na pau izlazei i njih iznijeli. I tako su bili spaeni. A oslijepljeni div toliko je jaukao i urlikao od boli i jada da se peina poela ruiti i na kraju ga cijelog zatrpala. Pod tim velikim kamenjem jednooki div i danas poiva pod teretom velebitskog kamenja. Litreratura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

GROFOV SLUGA
Vrlo opak grof imae dobra i pobona slugu. Sluio mu on vjerno etrnaest godina. I vazda govorio grofu da tuega ne otima: Bolje je imati malo potenjem, nego jo jedankrat toliko prevarom! I obolio grof iznenada. Pa zapovijedi slugi da mu donese u zdjeli dobroga vina i dvanjke pune zlatnika. Sluga mu sve to donese, a grof se sa svime time zapre u sobu. Sluga pak virne kroz luknju. I ugleda, kako je grof one zlatnike istresao u zdjelu, pa ih zatim posrkao licom. I zatim umre grof te ga djenu u grob. A slugi ao onih zlatnika, to e istrunuti sa grofom u grobu. I naljuti se sluga na grofa, kako nikad ne bijae ljut na nj u etrnaest godina: Ma, kad mi ne ostavi nita, uzet u ja to iz groba, veli sebi. Rasporti u ga i pokupiti iz njega novac! Poe on obno i doe grobljanskim vratima, a na grobljanskom zidu sjedi vrag. eka on slugu: Adje brzo, pomoi u ti otkopati i onda emo dijeliti. Tebi blago, meni tijelo! Poteno! pomisli sluga i prista. Doli vrag i sluga do groba. Uzmi samo onu grudu iz groba ree vrag to ju je sveenik pokropio svetom vodom. Ne mogu je uzeti jer je blagoslovljena. A onda pusti mene da je toga grofa otkopam! I sluga hiti grudu, a vrag izrve svu zemlju. Proruje je kao krtica i grofa iskopa. Hoe li mi ga rasporiti moli sluga da se dokopam svojih zlatnika? 100

 Ne treba ree vrag Nasadit u ga na glavu, a kako je mrtvac ukruen, iskotrljat e mu se novci iz usta. Osovi ga i tada zabljeska. Zagrmi tako silno da sluga od silna straha padne kao mrtav. Takne ga vrag prstom: Ne boj se! To moji pod zemljom loe golem oganj. Pei e grofa. Tebi evo zlato, a meni tijelo! I poe vrag s grofovim tijelom u pakao, a sluga ostade sa zlatnom hrpom. Poravna grob i ode kui pjevajui. A pjevuio je i vrag. Smije se sebi u brk: Ne zna onaj sluga, da u ovako i njegovo tijelo odvuu u paklenski oganj. Dovest e ga onamo ono njegovo zlato! Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

VRAJI VRH
Jedamput bila neka baba. Imala vrh koji joj nitko ne htjede uzorati. Priao vrag toj babi nude: - uj, uzorat u ti taj vrh, dade li mi ker za enu! Keri se vrag ne svidje, pa je svojoj majci rekla: - On nee biti moj mu! - Keri, uzet e ga ako vrh uzore do prvih pijevaca? Misli baba da nee. Dobro da i malo uzore. - Ond dobro! sloi se ki. Namisle one prevariti vraga. I vrag poe orati. Ore on ore, pa kad baba vidi, uzorat e do zore, brzo uzela sito, pa sitom tako sklopotala, kao da pijetao lepee krilima. uli drugi petehi, pa zakukurikali. Pjevaju i lepeu. Kukuriu, kukuriu. Vrag misli da je zora, pa pobjee u pakao. Tako je baba vraga prevarila, jer joj osta vrh gotovo uzoran. Zovu ga i danas Vrajim vrhom. Vele: Orao ga vrag! Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

VRAJI DUG
Bil je jen mu pa je vragu bil nekaj duan. Unda kad je doel k vragu, unda mu je vrak rekel da mu nek da svoje dijete. Unda je muu bile al dati dijete, unda je tak preel. E, unda vrak veli: e bu pogodil kuliko sam star, unda mi ne treba dati deteta. Unda je sat on bil h sto briga. Priel je doma se ene potuil i tak. I unda je ena rekla: Mui, bum ja to sredila. Unda je ena prela na polje i 101

namazala se z uljem i perje sva kaj se bila, unda doev vrak i videl tu fticu. Unda veli, vrak je povedal: Kaj sam tulko i tulko let star nisam taku fticu videl. Literatura: BOTICA Stipe, Lijepa naa batina

BISAGE I MRTVA PUNICA

Prid misec dana je umrla punica od moga fjoca. On je kopa kunpir u Valici zdol cimitra. Zdiga se je malo da zdrica ivot, da poine, a sprid njega mrtva punica stoji iva. Gledali su se u oi, ni si nisu rekli. Pogleda je u zemlju, a na zemlji ni vie bilo bisag. Diga je oi da jopet vidi mrtvu, a pokojne nideri. Pogleda nazad prida se i tamo jopet bisage za kunpir kako hi je bija putija. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

CRV I DIV
Neko bijahu ljudine velike. Divovi. I kopali tako u dolini. U torbi imali kruh, koji su jeli za uinu. A kruh bio velik kao snop. Bijahu tada i ljudi poput dananjih. Maleni. I kopali podalje na brijegu. Gladni, kruha nemaju za uinu. I takav jedan ovjek privue se onome velikom kruhu. - Makar stavio glavu u torbu, ui u u tu torbetinu uzvere se on do kruha, zakloni se za nj i probui mu koru. Stane mu dupsti mekotu. U meku on zavrta kulju. Sve ustima jede i sve oima zvjerka, ba kao ptiica kad zoblje mrvicu. Eto ti, opazi on divove kako se blie njivom. Uinat e to svoga kruha. I strah ti ovjeka, nema vie kud. Pa se sakri u kruh. Ue dublje u kulju u njemu. I kad divi doli blizu, uzee uinati ba onaj kruh. Divi zinu, a ovjek unutra. - Gledaj veli jedan div ubit u ga, evo mi ga u kruhu! Drugi div veli: - Nemoj ga ubiti, on je kako i mi. Zna, to je crv zemaljski i mui se na zemlji da se nahrani kako se i mi sad muimo. I puste ovjeka. Izae on iz kruha pa brzo na brijeg. Kopa gladan, ali sretan. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

IVANJSKA NO
102

Prid ivanjsku no trige su se lipo obuivale i hodile tamo di se kriaju tri este. Tamo su se karale, tukle, greble, pak bi se uputile letei na Velebit. Po kuren, pokle po noi, ili kako niki govore, jur pokle jedanajste ure nidan ni smija doj na te kruere, kriine, kriita. Zato se je na dan svetega Ivana, na Ivanju, kad je dan najdui u litu a no najkraa i zato su trige najdebulije force, na tin mistima loe veliki vognji. I skae se priko vognja, tako, ko je ki apan od trig, triga na njemu zogri dok prilie priko vognja, a kran se je delibera. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

SKRENA NOGA
To je kapitalo u Perurii. Jedan mali rni gobo je govorija da je trigun. - a ti da si trigun?! ruga mu se jedan sused. - San! ree gobo. - Ko si ti trigo, vero more biti svaki! - Bi rad biti siguran ko san zaspravlje trigun? pita - Vero bih! - Ben u petak e skriti nogu! - emo viti! smija se je sused. Kada je doa petak, mu ni bilo svejeno. Reka je sam sebi: Najbolje je da se uinin bolan i da lein cili petak, tako neu imati kadi skriti nogu. Niku doba dana okolo njega je poela letiti nika muha i delati mu fatidijo. Maha je z rukon za njon, ma je ni moga zagnati. Muha se je frmala na zidu zgor kuete. On se je usta dubei na postelju i stija z niin trupiti po muhi. Kako je zamaha, tako je pa na pod i skrija nogu. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

ZATAJENA HRANA
Ako ki zataji noseoj eni hranu, dite ko se rodi nee stiti jisti tu hranu.

103

Moja kunjada ka je bila nosea, pitala nas je ko imamo sira, a da je njoj dola volja za jist sir. Mi smo rekli da sira ni, a kada je zala van z kuine, mi smo ga pod bankon pohlapali da nas nidan ne vidi. Mali se je rodija, a mi smo ekali da fini tri lita i ja i moj zrman smo mu dali sira. Ni stija! Rivali smo mu sir u usta, a on ga je hita van. Nee dite sir ni za ivu glavu. Sigurno mi ga je ki zatajija kad san malega nosila rekla je kunjada. Mi smo ti ga zatajili i pon bankon pojili povimo mi svoju tajnu. Ma a ste munjeni! a van je bilo na munjenoj pameti? Uinili smo to za kerac, za viti ko je istina da dite nee jisti hranu ku se materi skrije. Pokle tega a smo mi rekli nau egariju, mali je poeja jisti sir za bojo med. Literatura: ORLI Drago, torice od trig i triguni

KRVAVI KAMEN ISPOD SVETE GERE NA UMBERKU

Godinama su se parniili umberaki uskoci sa susjednim Kranjcima oko granice na vrhu umberka. Kako bi jednom u tim svaama stali na kraj, dogovore se da e mea prolaziti onuda gdje ujutro na blagdan sv. Marka, 25. travnja, sunce zatekne dvojicu mladia jednog uskoka i jednog Kranjca. Dogovoreno uinjeno. Meutim, kako je mladi uskok bio ranoranilac, urani on jo i vie. Proe gorjanskim livadama i potri nizbrdice, preko kranjske mee, gdje zatee Kranjca pospanca kako se polako penje. Ali, kranjski suci koji su stigli jo prije sunca, ekajui da vidi tko e prije stii uplaie se da e uskocima pripasti vie zemlje. Odluie stoga pogubiti oba mladia i na vrhu ih brda pokopati, tako da nitko ne sazna gdje su se sastali. I dok su kranjski suci pogubljene mladie sputali u jamu, za uskokom dotri njegova zarunica koja se od alosti za svojim momkom baci u tek iskopanu raku, gdje joj srce pue. Kranjski suci na grob navalie veliki kamen iz kojeg probie tri kaplje krvi koje se na kamenu i danas vide. I tako je cijeli predjel dobio ime Krvavi kamen. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

PRAVINA KUMA
Siromah iao po svijetu iskati pravinih kumova. Najprije je sastao dragoga Boga, fala mu budi, dika i ast, i dragi Bog njega upita: Kamo ti ide? Idem iskati pravinih kumova! 104

 Uzmi mene za kuma, ja sam pravian! - A tko si ti? - Ja sam Bog! Na to mu kae taj ovjek: Bome te ja neu, zakaj ti nisi pravian! Ti da lipu letinu, da naraste jako lipa, pak u jednoj vuri da zloesto vrime, da svu onu letinu pobije! Proe dalje taj mu i sastane on Smrt. Pita ga Smrt: - Kamo ide? - Idem iskati pravinih kumova! - Uzmi mene za kumu, ja sam pravina! - A tko si ti? - Ja sam Smrt! Na to e joj on: Ja u te zet, jer si ti pravina! Ti zadavi jednako gospona i siromaka, starega i mladega, ti ni na mito ne gleda, da bi ovega zela, a onega pustila! I kuma je siromahu pomogla, da priskrbi puno novaca. Poslala je bolest na grofa. Bijae on betean devet godina. Siromahu je onda lijek dala, pa ga grof nagradi blagom nebrojenim. Siromah se tada pustio pijanstvu, pa kad su se njemu ljeta izbrojila, siromahu doe njegova kuma: Hodi, kume, na drugi svijet! Vidjet e kako je na drugome svijetu! Pokazal mu je ondje Smrt neke svjetiljke i govorila: Komu bolje svijetli, taj e dulje ivjeti! Pokazala mu je i njegovu svjetiljku. Prestrai se on videi kako jedva plaminja: Joj, draga kuma! Smrt mu kaza: E mora brzo umrijeti! Ala, draga kuma, odlij malo ulja iz svjetiljke, koja jako svijetli u moju! -Bome, dragi kume, neu! Iskao si pravinih kumova, zato tebe moram zadaviti kad ti doe smrtna ura. Hodi ti sad sa mnom lijepo na drugi svijet! Proe on i ree doma: Bome, draga eno, sad e doi kuma Smrt i zadavit e me! Veli ena: Dragi muu, skrij se ti u krinju. U njoj budi dokle kuma dojde i projde! Sakrije se on u krinju. A njegova kuma Smrt dola. Veli on eni: Dobar dan, kuma! I pita kuma Smrt kumu za kuma: A gdje je kum? U umu je poao po drva! i kumi Smrti ena nudi stolac. Sjedi, kuma! 105

Veli joj Smrt: Sjest u lahko i na ovu krinju! I tako ona sjela na krinju. Malo stala i kuma Smrt prola. ena otpre krinju i vidi da mu spava. I budila je ona svoga mua: Ustani, dragi muu, prola je kuma. Ustani se, bedak, kaj si tak trdo zaspal, kuma je prola! Zaludu ga je ena budila. Zaspao je on zauvijek. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

BAZGOVO REBRO
Vjetice pod orahom svaku veer plesale. I svaki je put neka od njih morala pripremiti veeru. Tako je doao red i na neku gospodaricu. Lijepo je ona svoga slugu namislila za vjetiju gozbu. - Hodi ti pod taj i taj orah rekla mu pa e vidjeti kako emo mi plesati. Sluga bio mudar. Namjesto pod orah, poao je na orah. I prije tih ena sakrio se meu granjem. Pa kad su vjetice prile, pitale su gospodaricu: - Jesi li donijela veeru? - Poslala sam, prii e veli ona. Malo popleu, pa pitaju: - Jesi li donijela? Gladne smo! - Poslala sam, prii e veli ona opet. Malo popleu, pa napadnu na nju, svu je raskomadaju. Jele drugu. Svaku joj kost oblizale, pa je hitale uvis. Jedna kost pogodi slugu. Uhvati je on u ruku i vidi da su ga zgodile gazdariinim rebrom. I kad su vjetice pojele svu vjeticu, kosti su pod orahom skupile i sastavile iznovice. Ali, jednog rebra nema pa nema. to e sad? - Stavit emo rebro od bazge ree jedna. I ugrade joj bazgovo rebro. Pa kad je vjetica opet oivjela, upozori je njezina vjetija druina: - Ako bi li tko rekao: bazgovo rebro, past e odmah mrtva! Odoe svaka svojim putem. A sluga ujutro poe orati s gospodaricom. Upirao on ralom, a ona volove vodila. Gospodarica je bila sva satrvena, kao bez rebra, pa je slugi njezina pomo sam o smetala. I kad joj je bazga stala nicati iz rebara, te posve onemoa, sluga posta ljut i nestrpljiv: - Ala, bazgovo rebro, to vam je danas? Potjerate bre volove A ona namah mrtva pala. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

106

ZMIJA NA MAU ZRINSKOGA I.

Na brdu Siljevica iznad Jelenja sjedio je u svojem tvrdom gradu Zrinski. Ispod grada u Draici utaborio se silni turski paa s velikom vojskom. Upravo je paa veerao, kad Zrinski s grada odapne strelicu i stepe pai kopuna sa stola. Paa shvati to kao lo znak i povue se s vojskom do Bakarca. No, i Zrinski primijeti kako mu na odloenom mau visi zmija. On to shvati kao dobar znak i krene u potjeru za Turcima sve do Bakarca i Kriia. Sasjekao je puno Turaka, sve onako sa zmijom na mau. Turska vojska dade se u bijeg i napusti Bakarac. Tada zmija sie s maa i uvue se u zemlju. U znak pobjede sagradi Zrinski na tom mjestu kapelicu Sv. Nedjelje. Literatura: URI Tomislav, Legenda puka hrvatskog I.

ZMIJA NA MAU ZRINSKOGA II.

Odluio silni paa bosanski uhvatiti Zrinskog u njegovom tvrdom gradu to se dizao na vrhu planine Siljevice. Opsjedao je grad danima, ali bez uspjeha. Jednoga predveerja odapne Zrinski s bedem a strelicu ravno na pau. Pogodi ga u njegovo slijepo oko i usmrti. Meutim, zaplaeni Turci ipak se nisu dali smesti pa je Zrinski sa svojim junacima morao krenuti u boj. Svojim je maem sjekao Turke sve dok mu se on nije pretvorio u zmiju. Tada mu se zmija ovila oko ruke, a Zrinski toga trenutka osjeti suut prema tolikim poubijanim Turcima te obustavi daljnji pokolj. Bilo je to na blagdan Blaene Djevice Marije od Krunice. Na spomen tog dogaaja sagradi Zrinski kapelicu Svete Nedjelje. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskog I.

BOLJE BEZ RUKE NEGO BEZ GLAVE

Jedan beg od Likog Novog imao je, osim mnogoga blaga i bogatstva, jo neto to mu je najdragocjenije bilo dva jahaa konja. Volio ih je beg vie nego samoga sebe. Bili su ti konji po svojoj ljepoti najljepi u likoj krajini. Jedno jutro doe begu uplaeni sluga te mu kae da je prolu no netko boljega paripa iz tale odveo. Beg, mislei da bi lake bilo konja Alboraka, na kome je Muhamed u nebo odjaio ukrasti nego njegova jahaa, ode sam u talu gdje se uvjeri da je sluga istinu govorio. Od jada se beg zapjeni, baci na zemlju, a kad se smiri pozove svoga uzdanika Rai abana te mu zapovijedi da sakupi etu i krene s onu stranu Velebita, k moru, sumnjajui da su konja ukrali Primorci. Krene potjera, a Primorci slutei to e se dogoditi, sakrie se u svoje peine. 107

Turci po Primorju amo-tamo potucajui se uvjere se da bi lake bilo vile s velebitskih planina istjerati, nego Primorce iz njihovih krapa i tako se vrate neobavljena posla. Da bi se beg zatitio od konjokradice, naredi on svom konjuniku da svaku no kod putanke, drvenog zasuna koji se zatvara rukom s unutranje strane kroz prozori, nategne eljeznu klopku ne bi li se lopov u svom raunu prevario i u klopku uhvatio. Mnogo je vremena poslije toga dogaaja u Novome prolo, ali se nita nije dogodilo. Ali lakomost konjokradice, a bio je to neki Marko Jerak iz Primorja, ipak je prevagnula. Mislio je Marko, ako je imao sree kod prvog paripa, kraa drugog bila bi jo laka jer je ve dobro poznavao teren oko begove konjunice. I uputi se on u Novi. Kada je sunce za goru zalo, sakrije se on u jedan umarak, a kada je crna no sve prekrila svojom tamom, prikrade se on tali odakle se ulo rzanje ilog dorata. Pritri do vrata, proturi ruku kroz prozor da putanku odmakne i talu otvori. Ali, jao! eljezo napeto oprui se i ruku mu uhvati! Marko krikne grizui si usne i pomisli koliko bi se mnotvo maaka moglo sutradan s njegovom glavom igrati kada ga beg otkrije u krai. Ova grozna pomisao stade mu pred oi, a k tome jo velika bol jer je svom snagom ruku trgao iz eljezne stupice. Ali, eljeza ostadoe vrsta kao da su znala kakav ulov ulovie i kakvu zvjerku su Turcima uhvatile. I tako u ljutoj nevolji sine iskra u Markovoj pameti: Bolje iv i kako mu je drago, nego mrtav kod Turina zavriti. U svom mudrovanju Marko trgne ljuti i otri handar iza pasa i ruku si do ramena odree! Kada su Turci ujutro doli u talu, imali su to vidjeti. Pozvae bega, a on udivljen skupa s njima poe hvaliti nepoznatog junaka koji je imao hrabrosti takvo nevieno djelo uiniti. A na je Marko uvijek govorio: Bolje i bez ruke, nego bez glave! Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

STARICA OBRANILA BRINJSKI GRAD SOKOL

Kada su Turci jednom opsjedali grad Sokol i ve svu posadu poubijali, ostade u gradu samo jedna baka s kozom. Razmiljala je starica kako e spasiti te sauvati ponos Brinja i Brinjana. I dosjetila se. Postavila je nou po bedemima kolce, zaogrnula ih vojnikim odijelima, a svakom tom junaku postvi i puku kremenjau. Kada je osvanulo jutro, imadu Turci to i vidjeti. Nova vojska, nova posada. - Tko da jo due lomi vratove o te proklete zidine, tko da udara na ta drijela krajikih kremenjaa? I dvoumili se cijeli dan da bi se na kraju odluili povui ispod Sokol-grada.

108

Nou o ponoi Turci izmaknu, ostavivi veseloj baki povrh glave i lijepo svoje adorje s hranom i drugim obiljem. Uz baku se spasila i njezina koza koju bi ona hranila sputajui je obno niz bedeme na bazgovo stablo da se nabrsti. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskog

SVETI URBAN MEIMURSKI

U zlatna vremena, bilo je jako dobro ivjeti na svijetu, ali ljudi su postali drski i prosti, pa ih je Bog kaznio velikom suom. Zemlja je postala tvrda i tako se raspucala da se moglo vidjeti do pakla, orati se ni dalo ni kopati, ni sijati ni saditi, sahnule su voke i utjela loza. Nije bilo vode ni u Muri niti u Dravi, niti u dubokim bunarima. Kada su popili vino iz podruma i pivo iz pivnica, shvatili su Meimurci da e bez Boje pomoi pomrijeti, pa su nagrnuli u crkve, palili svijee i glasno molili. ak su i rune rijei prestali izgovarati. Doao je njihov vapaj do Bojih uiju, te se saali Bog i pone razmiljati koga bi poslao da pomogne ljudima. Sveti Petar je stalno otvarao i zatvaro vrata, otkljuavao i zakljuavao, sv. Pavao je mudro savjetovao i Bog nije mogao bez njega, Mihovil je morao nadgledati anele, a Florijan vatru. Da poalje sveticu? Ne, ona bi se negdje zapriala. A nevinu djeicu? Ona bi se putem zaigrala. Na kraju odlui Svemogui poslati Vrbana (Urban). Zovne Vrban anele i ree im da mu natoe vodu iz posude. No zatim se predomisli i odlui ljudima dati neto bolje, pa ode do nebeskog pipniara sv. Vinka, uze od njega najbolje vino i krene na zemlju. Toliko je nosio da su mu koljena kripala, no on je ustrajno hodao, smjekajui se duama koje su ile Bogu na raun. Oni aneli koji su bili napunili posude vodom jako su se rasrdili videi da Vrbanu voda ne treba, pa su ju prolili ba iznad Meimurja. Od te vode oivlje priroda, zazelene se polja i vinogradi, zaubore potoci i rijeke, a bunari se ispune kao u zlatnim vremenima. Tako se zbude da je dobri Vrban, kada se napokon spustio s teretom na zemlju, u udu sluao kako klopou mlinovi na Muri i ljudi bezbrino pjevaju. Pomisli da moda i nije bilo sue, da su napravili norca od njega, pa izlije vino u jarak i zaree se da nikada nee biti vina kad on bude toio.

Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske legende

109

GRIKI TOP
U doba slaboga sultana Murata, koji ni svojim haremom nikada nije vrsto ovladao, ivio je u Carigradu neki sokolar Hasan. Priroda Hasanova bijae krvolona, a ta je njegova vrlina upala u oi stvarnom vladaru Otomanskog Carstva, velikom veziru Sinan-pai, kojemu bijahu potrebni ljudi Hasanova kova, smjeli lupei vini jataganu (sablja) i spletkama, medeni u govoru i okrutni u boju. Sinan-paa je bio naslijedio velikog vezira Osmana, iza kojega ostade pregrt ucviljenih ena i nekoliko stotina konkubina. Meu zakonitim udovicama izdvajala se ljepotom i svjeinom perzijska kneginja, koja nije namjeravala ostatak ivota provesti na sagu i zurei u Bospor iza zlatnih reetaka eskisaraja, te je rado prihvatila Sinan-pain savjet da se uda za krvoednoga sokolara. Ta veza postade za Hasana krajnje probitanom, jer je Perzijanka imala slobodan pristup sultaniji, pe bijahu dobre prijateljice. Poslije njihovih razgovora mnogi bi sjajni mukarci bili zadavljeni ili pak uzdignuti u asti. Tako je Hasan postao ni manje ni vie nego beglerbeg bosanski. Kinjio je katoliku raju i fratrima derao kou preko glave, gledajui esto na arenom platnu meke granice ostataka Hrvatskoga Kraljevstva i zabadajui igle tamo gdje su se nalazila dva grada koja je elio u najskorije vrijeme podsjesti, razruiti i spaliti; Sisak i Zagreb. Zagrepani su douli za beglerbegove elje, te stali s velikom pomnjom pripremati obranu, kako u Gradecu tako i na Kaptolu, gdje je biskupska utvrda netom bila dovrena i pruala stanovitu nadu za uspjean otpor. Najtraenijom knjigom postade ona uenoga Splianina Marka iz roda Marulia, Molitva suprotiva Turkom, a moliti je trebalo danomice, jer ionako grozne prilike u Hrvatskoj bijahu u to vrijeme jo stranije. Nadvojvoda Karlo je ba ispustio duu, kapetan Kraljevstva Stjepko Gregorijanec upravo umirao u estinskoj kuriji, a general Turn pakostio hrvatskim plemiima. Jedinom uzdanicom Hrvata ostade ban Baka. Zapadne zemlje su izraavale zabrinutost, ali znatniju pomo nisu poslale, raunajui da e ilavi Kroati jo jedanput obaviti svetu zadau koju im je namijenila sudbina. Kralj Rudolf budio se u Beu sa osjeajem krivnje i laganom muninom od obveza i napora kojima su njegovo krhko tijelo izloiti htjeli. Pozvao je svoju ljubavnicu gospou Schneider i proao s njom kroz kordon nervoznih savjetnika. Navodno je Zagreb doista u pogibelji, govorili su jedni, a drugi podsjeali da Turci oprezno zaob ilaze taj grad, ima tomu ve stotinu i dvadeset godina. I nije Hasan toliko lud da ostavi Sisak za leima. Znai, prvo e podsjesti Sisak. U Zagrebu neka bude skladite hrane za vojsku. Topove treba premjestiti iz tajerske u Zagreb, zatim u Sisak. Vano je da se dri utvrda Brest. Nakon povratka iz etnje Rudolf dade upute u tom smislu. Sutradan ga komornik probudi neuveno rano, ve oko devet ujutro, i uz tisuu isprika ispria tunu pripovijest o porazu krana kod Bresta. 110

Spasio se, navodno, samo ban Baka, a uz njega i neki ugledniji Nijemci. Hasan-paa zarobio i banske topove! Kralj je trljao oi i srdito zijevao. Dakle, izginuli Hrvati, to i nije tako strano, ali su i tajerci izgubili vie od tisuu ljudi, a to je kralja duboko ganulo. Stizale i nove vijesti: ban se u bijegu zaustavio u Jastrebarskom, a Turci haraili Turopoljem i stigli do Kerestinca, iz kojega se banov brat Petar probio s etrdeset konjanika i teko optuio generala Auersperga. Kralj vie nije mogao mirno uivati. U Sisku su uhvatili biveg katelana i nali Hasanpaino pismo. Ban Baka je pozvao na opi zemaljski ustanak. Pod kraljevskim barjakom uz bana moraju biti svi: prelati, velikai i plemii. Od svakih deset dimnjaka po jedan konjanik i dva pukara, a graani slobodnih gradova moraju doi u punom broju, osim brijaa. Ni strani trgovci ne mogu stajati po strani, na robu od petsto forinti imaju dati konjanika, a lepoglavski pavlini neka izvuku kola za prijevoz ratnih sprava, puanog praha i topova. Ban se esto budio znojan od tjeskobe, jer njegovi topovi bijahu u Hasanovim rukama, uz esnaest turskih i kacijenericu. U Gracu raistili ruevnu crkvu sv. Katarine i okolne zgrade, te su u njih stali slijevati proso, ra i zob. Poneto se razbudio i Rudolf u Zagrebako polje dojezdili ugarski konjanici pod Nadadom, stigle dvije carske pukovnije, ete slazburkog nadbiskupa i talijaski dobrovoljci. I s druge strane Save bijahu atori, zeleni i svileni. Hasan-paa je spalio Kostanjevec i Brezovicu, a zatim Pleso i Botinec. Na kraju i Zaprue. Utaborio se u Lomnici, ali je njegov ratni ador bio na savskoj obali kod Zaprua, da utjera strah u kosti kramarima i kanonicima. Topova se nije bojao. Uhode su javljali o mjedenim lumbardama, balestrama i sitnim spravama kratkog dometa. U to vrijeme ivjela su u Gradecu dva stara momka, Miko Grebeniki i Grga Bedreniki. Miko se nije alio jer ga nijedna nije htjela, a nisu ga htjele jer on nijednu nije iskreno poelio. Ljepotan nije bio, ali ni rugoba. Imao je poneto preduge ruke, kojima je lamatao u hodu, desni profil mu se znatno razlikovao od lijevoga, no prsti mu bijahu dugi i otmjeni. Zlatarski obrt bio je nauio kod majstora Krupia, a prekomjernom uivanju vina sviknuo ga je otac, koji se prije deset godina utopio u Manduevcu. Miko se druio iskljuivo s Grgom Bedrenikim, sedlarom, premda su imali razliite poglede i suprotne stavove o strategiji. Miljenja bi im se poklopila tek kada bi skupa pali pod klupu u krmi Kod kokota. Grga je imao jednu nogu krau od druge, a na elu je imao ljubiastu brazgotinu, uspomenu s putovanja u Senj. Prije otprilike godinu dana, u vrijeme kada je Aldobrandini uzvien na papinski stolac, sivi ivot dvojice pajdaa rasvijetila je ki iglara Gapara iz Lake vesi, Magda Vragovi. Bila je izrasla u punanu i ljupku djevojku, kadli je iza plota grabi neki napasni talijanski trgovac. Boga je htio da su tuda prolazili Miko Grebeniki i Grga Bedreniki. Na djevojino zapomaganje srnue pajdai u boj za pravednu stvar i njeno djevianstvo, pa je Talijan zavrio pitalu, a pobjednici u kui Magdina oca. Njih dva, a ona jedna! Prijateljstvo bijae stavljeno na ozbiljnu kunju. 111

Magda se nije odluila ni za jednoga, jer je odavno bacila oko na kalfu Vinka, dotepenca iz Primorja, koji je imao ivahno oko i ivahne ruke. Zahvalna starim momcima, ija joj je panja godila, Magda im je doputala da ju prate u crkvu. Naveer su ju vodili na zidine da gleda turske vatre s onu stranu Save. - Jezu Kristu, kaj bu z nami pogledala ih je Magdica. - Samo ti gruntaj, a kad si zgruta, bu nam povedala kojega od nas ima rad rekao je Miko, mislei da Magdica grunta kojega bi od njih izabrala. - Samo si daj vremena. Magdica srameljivo ju je gledao Grga, a ona se osmjehne i ree: - Dobro. Onaj od vas dva koji potrefi ator hudoga Turina, bil bu moj mu i gospodar. Amen. - Si ti nora, Magdica snebivao se Miko Grebeniki. A s im da ga potrefimo? - S topom. - A otkuda nam top? - Si ga pribavite frkne Magdica i obrie nos o rukav haljine. Ljubav ne poznaje zapreke. Poslij dvodnevnog raspitivanja po taborima, koje je moglo i tragino zavriti, saznali su pajdai ono to su prije znali, da velikih topova nema. Ali kad su poteno napili medvedgradskog potkapetana Globingera, saznadoe i ono to nisu znali ni oni ni ban: da bi veliki medvedgradski top jo mogao posluiti makar je stradao u potresu. U estinama platie seljacima za konje i volove, a poe s njima i desetak mladia. alosnu je sliku pruao slavni Medvedgrad: hercegov dvor bijae zanjihan u temeljima uruio se krova na kapeli sv. Filipa i Jakova, a i sama lavlja glava na kapitelu doimala se turobno i krezubo. Mrtva grad. Ono neto posade grijalo se uz vatru pod junom kulom i virilo kroz strjelnice, maka se vukla dvoritem i krto sunce aralo bukvama. A topa nigdje. Pokazae pajdaima gomilu kamenja ispod koje bi trebao biti top. Seljaci se odmah pobunili, te Miko i Grga morae doplatiti, a i tada su kmetovi gunali i nehajno se nabacivali kamenjem. Ali kada se napokon pokaza top, radosti nije bilo kraja. Mona sprava, s tako irokim ustima da se u njih moglo ugurati topovsko zrno od ezdeset funti. Kada su dovukli top do medvedgradskih vrata, stadoe pred njih potkapetan i etiri arkebuzira, traei pet florena za prolaz. Nastade natezanje i silna svaa, umalo ne padne i krv, ali guva zavri s dva florena i bijesnim Mikovim kletvama. U Gradecu je top izazvao oekivanu senzaciju. Sjedei na topovskoj cijevi, Grga i Miko radosno odzdravljahu graanima, koji su u topu vidjeli novu nadu, te se stanje duha u slobodnoj varoi naglo popravilo. Doulo se za top i dolje u taboru. Junani ban Baka pozva pred sebe Grgu i Mika, posjedne ih za svoj stol i ree da top podignu na kulu Lotrak, ali im zabrani pucati, jer mu je potrebno jo nekoliko dana mira, dok ne stignu lae za most preko Save. Poaeni banovom potporom, ali oaloeni njegovim uputama, vrate se pajdai na Gradec. Do ponoi su zalijevali tugu kod Kokota, a 112

sa svakom kupicom je njihova elja za pucanjem i Magdicom bila sve veom. Silom izbaeni iz krme, ne pooe kui. Uspnu se na kulu, poglade topovsku cijev, a zatim ih savlada san. Hasan-paa je sat prije ponoi zadovoljno promatrao zlatne haljine i sablju, koju mu je sultan poslao na slavni pad Bihaa i brestovski boj. Uoe vojskovoe, sjedoe na tepihe nakon dubokih poklona, a zurle izmamie plesaice glatkih trbuha. O ponoi unesu pijetla punjenog raznim utrobnim delicijama, razrezanog, dakle, i opet spojenog tako vjeto da se ni av nije mogao zamijetiti. Ushieni Hasan-paa podigne pijetla u visinu i rekne: Dina mi moga, gledajte, Turci! Kao to ja sad ovoga rezanoga pa ipak itavog kopuna drim u svojoj ruci, tako e uskoro biti u mojoj ruci kljuevi Zagreba grada. Nu jedva izusti Hasan te rijei, kadli paklenski prasak razdere noni zrak i zelenu sviru adora, udari kugla u pijetla te ga raznese u drobne komate, otfikari pai prst i pokupi usput dvojicu kul-aua. Miko Grebeniki je osjetio neodoljivu potrebu da isputi iz mjehura nekoliko kupica, dohvatio z ublju i poa prema zubu zidina ne bi li se niz bedeme olakao. Napola spavajui, pad zlatar preko sedlarova tijela, tako nezgodno da je zublja sletjela ba na fitilj, a Miko tresnuo glavom o postolje i u hipu izgubio svijest. Kada je grunulo, poskakali su sneni Zagrepanci na noge, mukarci dohvatili oruje, a ene djecu iz kolijevaka, ula se vika i dozivanje, pla i lelek. Idu Turci! I dolje u raboru nasta mete, izjuri ban iz atore i stede se raspitivati to je i kako je. Ustrale se strae u biskupskoj tvri, a neki kanonici zakapali blago u vrtovima. Gradeke gospoe bacale su nakit u bunar. Napad se ne ponovi. Zavlada zlosutan muk. Topnici u taboru utvrdie da se pucalo s Lotraka, to je bana silno rasrdilo, te poe osobno u Gradec kazniti kramare. Sjae s konja i ustri stubama do gornjeg stropa kule, ali nae samo dvojicu pajdaa gdje lee pokraj topa, hrui. Jednome se tanki mlaz krvi skorio na elu. Ban promotri top, onjui cijev i povie gromkim glasom: - Ustajte, bijednici! Razbudili se Miko i Grga, ustali i prestraeno zurili u bana. Zaklinjali su se svim svecima da top nisu dirali, tek da su ga malo gladili. Banu je ruka drhtala na balaku, ali se savlada, jer mu je svaki ovjek bio potreban. Zato zapovijedi da ih bace u tamnicu. Kada je svanulo jutro, ban ieta iz atora, pogleda prema Savi i rairi oi od uenja. Turaka nije bilo! Ondje gdje su se juer koili zeleni adori, sada bijae samo rijetki vrbik u sivoj izmaglici. Praznovjerni Hasan-paa je jezdio prema Petrinji. Neka ejtan nosi taj Zagreb, gunao je u bradu i odluio zadovoljiti se Siskom, premda mu je neto govorilo da bi se trebao pokupiti u Bosnu. Ban zapovijedi da izvuku iz tamnice Mika i Grgu i jo im dade orden sv. Stjepana pred cijelom vojskom.

113

Glasi stigli i do Lake vesi, do ljupke Magde. Bilo joj se udati za onoga koji je potrefio ador, ali djevojka ne prieka da uje u iju e poselju lei. Istoga jutra nestade iz kue svoga oca, a nekako istodobno ispari i momak iva oka. Uostalom, da je ostala, za koga bi se udala? Iz Mikove ruke je zublja, dodue, pala na fitilj, ali da Grga nije leao na podu, nita se ne bi dogodilo. Neko vrijeme su pajdai pobolijevali od alosti, ali ih izlijei dobro vino. A Hasan-pai je pet godina poslije voda dola do grla i preko glave kada je izgubio bitku i ivot kod Siska.

Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske legende

ZAGREB JE DOBIO IME

U ono doba kada je mrak bio gust, a naselja rijetka, kada je crkveno zvono bilo glazba, molitva i dojava srea i nesrea, kada su putovi bili loi, a razbojnici vrebali na razkrijima, u to davno doba kada vie nije bilo gladijatorskih predstava pa se puk zabavljao prikazanjima i vitekim turnirima, kada su ljudi bili sliniji djeci i lako se raplakali, a u procesijama hodali bosi, u doba kada su zublje rasvjetljavale strane ine i draesna podavanja u tamnim kulama, ivio je u sunanim krajevima kralj Kreimir. Sretno je vladao hrvatskim kopnem i morem, okruen upanima, dvoranima, banovima i kapelanima, lovio vepra, koutu i gusare, a katkad i venecijanske lae. Bio je odan Rimu i oprezan prema Bizantu. Imao je enu koju je od srca volio, no u trenutku kada poinjemo nau priu, kraljica je od silne ljubavi kraljeve ve bila dobrano istroena, premda su se tragovi njezine ljepote jo mogli pronai u anegdotama. Kraljeva ki Mandua preboljela je bila kao dijete teku groznicu, a sa ruba smrti vratio ju je u ivot sam Bog taknuvi je zrakom svjetlosti kada je njezino tijelo bilo preneseno u crkvu Sv. Kria, na mjesto gdje se jedamput u godini svjetlost prelama tako zgodno da se moi dalekih zvijezda udrue s prirodnim silama Zemlje, te je za takav savez obina groznica, ma kako opasna, tek maji kaalj koji nestaje u trenu. Sretne posljedice te udesno izlijeene bolesti pokazale su se lada ke Madnua punila petnaestu, premda je i prije bilo znakova koji su pokazivali da djevojica posjeduje sposobnosti nedostupne ljudima, pa i kraljevima. Crte Manduine bijahu pravilne i pitome, ali su joj oi divlje bilstale kada bi promaila zeca ili kada bi kralj poslao na put bana Dobrimira, jer Mandua nije mogla ivjeti bez toga plemenitoga gospodina, kojeg je kralj volio kao roenoga sina. Od starine asna roda, Dobromir je ve kao dijete ostao bez oca i majke, pa ga Kreimir uze na dvor u Ninu, dade mu najbolje uitelje i dopusti druenje s Manduom, koje se uskoro prometnulo u tako duboku svezu da je kraljica zabrinuto i znaajno podizala obrve, a 114

kralj vedro slijegao ramenima, premda je i on slutio da e ih klijetima razdvajati kada doe dan Manduine udaje. Manduu i Dobromira viali su na morskom alu utrkivali su se polugoli i znojni, plivali kao dupini i jahali kao Skiti, slini kao jaje jajetu kada bi odjenuli lovako ruho, jer je i vrlom Dobromiru leprala duga, smea kosa na zapadnom vjetru. U zimskim veerima sjedio je do njezinih nogu i itao joj romane. Kada je Dobromiru stala rasti brada, prosuo je crijeva nesretniku koji je drsko pogledao Manduu. Proglasio se je njezinim jedinim vitezom i zatitnikom. Da Mandua ima udnu mo ne samo nad njim nego i nad vodama, shvatio je Dobromir kada su jednom otplovili u nevelikoj brodici do sitnoga koja, koji je kao kljun izranjao iz silnoga mora, ali se prema puini savio u skrovitu uvalu, gdje su se doticali slanim usnama sve dok im bura nije najeila preplanula lea. Laicu je snani ban izvukao na ljunak, pronaao i zaklon za Manduu, ali bura nije jenjavala ni ujutro, a vode ni za lijek. Otvarali su koljke i srkali, nastojali zavarati eu, no bijae sve ljua. Ban je osjeao da mu jezik postaje tvrd. Ni ljubiti vie nije mogao. Isukao je bode i ponudio kraljevni svoju krv. Mandua je odbila govorei da je krv slana kao more. Ako ima vode na koju, ja u ju nai, rekla je odluno, i ban ju je vjerno slijedio. Zastala je na mjestu koje nije previe obeavalo i zapovijedila Dobromiru da joj donese raljastu granu. Grana je u njezinim rukama zadrhtala. Tu je prozborila je mirno, dodirujui vrkom jezika ispucale usne. Ban stade kopati maem, noem i golim rukama. Kada je Sunce dirnulo more, Dobromir napuni dlanove vodom. Godinu dana poslije ispraali su kralj i kraljica ugarskoga poslanika, nekoga uenog ovjeka, kojem se koa pretvorila u pergament. Bio je doao isprositi Manduu za svojega kraljevia i vraao se zadovoljan u Ugarsku. - I to sada? upitala je kraljica Kreimira. - Dao sam rije i ne mogu natrag uzdahnuo je kralj. - Njihova ljubav je ista i lijepa nastavio je otmjeno i bit e strano razdvojiti ih zauvijek, ali nema druge. - Ti je zbilja daje tom divljem Emeriku? - Smirili su se Ugri i pokrstili, a smirit e se i taj drzoviti kraljevi, kojemu oi blude preko Save. Kada je Madua ula kakva joj je sudbina namijenjena, tri dana je gorko plakala, a Dobromir sakljupao njezine suze u boicu. Zatim je odjahala u Zadar, no opatica bijae previe zauzeta gradnjom samostana te je povrno sluala ispovijest mlade kraljevne, premda se nekoliko puta stresla od tolike strasti. - Znala si da e doi taj dan rekla je zakljuno i posvetila se klesarima. A Dobromir je odjezdio pustinjaku u brdima, koji bijae neto opirniji od zadarske opatice. 115

- Znao si da je Mandua kraljevna rekao je i znao si da je tvoj rod astan, ali ne i kraljevski. Ban je uzdisao, plakao i pio. - Postoji jo jedan nain ree pustinjak o ponoi Ja sam nezakoniti Kreimirov sin. Ako me odvede na hrvatsko prijestolje, Mandua je tvoja za vjekova. - Amen ree Dobromir i zarine mu ma u prsa. Jer ban bijae odan kralju. Kreimira je muila savijest, pa odredi da ban Dobromir bude u pratnji kraljevne Mandue. Bijae srpanj i mono je mirisala kadulja, kada se sjajna svita ukrcala na lau, praena uzvicima puana i mornara koji su bacali vjenie sa visokih jarbola. Plovidba se silno otegnula jer se kraljevna tuila na morsku bolest, pa su pristajali ne samo na Rabu i Krku, nego bi bacali sidro i u pustim uvalama, noili i ujutro dugo spavali. Tako su se ipak iskrcali na kopno i krenuli u brda. Kada su Dobromir i Mandua sili u ravnicu, bijae ve podne vrueg ljeta koje je prilo travu oko razvalina rimskih vila. Bez napora su pregazili Savu, obili veliku planinu punu medvjeda i stigli do naselja uz koje se dizala para iz dobro ouvanog kupalita, no vode bijae malo, a i to malo peklo je stopala i zaudralo na pakao. - Ljubavi moja, mi smo blizu Drave ree ban. - Ako se ne dogodi udo, od sutra te moje oi vie nee gledati, tebe koja si smisao moga ivota, moj kale i moja rua. - Pomolimo se ree Mandua o Svemogui Boe, uslii nae molitve, jer se od postanka svijeta dva tvoja stvorenja nisu ljubila tako silno. Bog je uo vrui vapaj i pozvao jednog od anela koji su se dosaivali u blizini, pa mu zapovijedio da, uini neto, ali ga aneo udno pogleda, govorei: Dragi Boe, pa ta se enska trebala udati za kraljevia Emerika, zar ne? Tono, ree Bog, a zato me tako gleda? Emerik je mrtav, tu je dolje u istilitu, pokae aneo prstom, a Bog ga otpusti gunajui da on ne moe ba sve znati. Vijest o Emerikovoj smrti donio je banu i Mandui ugarski konjanik kada su skrhani bolom jeli peenoga zeca pod slamnatom nadstrenicom. Glasnik izgovori poruku i pade mrtav, to cijelom prizoru dade dodatnu traginu dra. - O Boe, je li mogue. Jo ne vjerujem to sam netom ula. Dobromire, ljubljeni, reci mu da ponovi govorila je Mandua, posve smuena. Ban natoi vino u njezinu au, ona ispije i duh joj se okrijepi. Padoe jedno drugom u zagrljaj i zahvalie Bogu na Emerikovoj smrti. I tako su poli natrag. Sua je toga ljeta bila tako temeljita da je i rijeke pretvorila u blatne ceste, a presuili su i potoci u umovitom kraju kojim su putovali prema Savi. Ni vina vie nisu imali. Oni koji

116

su pili smradnu vodu, dobivahu proljev, a nekima su poutjele oi. I Sava je nestala! Moda se bliio smak svijeta, moda se dogaalo to su lani proroci predvidjeli za tisuitu godinu. - Umrijet emo, svi emo poginuti govorili su vitezovi hrabrom banu, a on je slijegao ramenima zborei da nije Mojsije. - uj, lijepa moja arobnice ree napokon Mandui ti ima mo nad vodama. Zato nam ne pomogne? Zato nas ne spasi? - Jednom mi se u snu ukazao aneo govorei da se svojim darom mogu koristiti samo u krajnjoj nevolji odvrati kraljevna - Mislim da se upravo o tome i radi jedva izgovori ban. - Onda sjai i nai mi raljastu granu. Nae ban granu i dade ju ljubljenoj. Bijae to ba nekako podno davju breuljaka to su iskoili s podnoja planine. U sreditu istine zadrhu ralje u ruci lijepe Mandue. - Zagrebite! klikne Mandua, pritre gonii s motikama i ukae se voda, isprva kalna i uta, ali u hipu postane prozirnom i hladnom - Zagrabite! vikne ban pratnji. Te noi ree ban Mandui: - Tu gdje panonska ravnica utjee u zapadna brda, trebalo bi podignuti grad. - Da, ljubljeni kimnula je glavom, ne pokazujui vee zanimanje za banove vizije. A kako e se zvati? - Ne znam. Znam samo da e se izvor za svagda zvati Manduevcem. A grad to si ono rekla goniima? - Zagrebite mislim da sam rekla - Onda neka se zove Zagreb.

POSLALA SRENE NA FRANCUZE

Bili so negda v nae zemli Francuzi pak so toli da pejo prek Turovoga pola na Zagrob. Onda je nekakva baba dala dovesti na pole dvanajst vaganov peska. Kad so ludi to naredili, zila ona gore i poela trmenkuvati. Copruvala ona morti jeno vuru, kad ti najenpot z onoga peska poeli se sreni lei. Od sakoga je zrna peska postal po jen sren, a baba onda ne poslala na Francuza. E, majka Bua, kad so sreni poeli klati vojsko, bile je dobre beati. I be ki je kak i kam mogel. Nigdar vie neso odonda Francuzi bili v nae zemli. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

117

KRAL MATIJA
Jenpot je iel jen ovek v mladu nedelu v umu brat drv. Ide on, ide, pak pobira suvalke, kad ti najenpot opazi pred sobu soldata kak stoji aptak ko da je na strai. Male se je prestrail, ali mo je rekel soldat da se naj nike ne boji, neg naj same ide dale, ali si naj zapamti kej bo to rekel. I tak je on iel dale i nael pak jednoga soldata ki je pak stal na strai. I te mo je rekel da naj same ide dale. Iel je on, iel i tak doel do jednoga grada, vlezel vnoter kak mo je jen soldat rekel i hodil sim tam, dok ni doel v jeno iu de so bile tri vrpe zlata. On je zel, kak mo je rekel soldat, zo sake vrpe po jenu aku, ali je pazil dobre da se ne bi vu ke zadel. Vu te ii je bil i jen stari gospon ki je navek sedel za stolem i neke pisal, pak kad ni te stari nita nega pital, ni ni on nike staromu rekel , nek je same zel zo sake vrpe po jenu aku zlada i vrnul se nazaj. Vani je pak nael na strai soldate, a jen mo je rekel da naj dojde i drugu nedelu bu iste vuri sim. Doel je on i drugu nedelu i se je nael kak i prvu, i soldate na strai i on zakleti dvuri i tri vrpe zlata i staroga ki je pisal za stolem. Pak je on zel, kak i prvi pot, zo sake vrpe po jenu aku, ni se vu nike zadel i srene ziel van. Doel je on onda i trejtu nedelu, ali sad mo je rekel soldat na strai da ne bo tak glatke preel kak saki pot dosad, da ne bo mogel zlesti, a da se ne bi vu ke god zadel, ali sad nek dobre pazi kej bo on star ki pie rekel. Dobre! I zbilam, zel je on zo sake vrpe zlaza po jednu aku, pak se otpravil van, ali ni mogel. On na jena vrata, a pred nega nekakva kuvarica. On na druga, a ona pred nega pak ga ne pusti. On be na trejta, a ona skoila pred nega ba kad je ve bil skorem vani i on se je vu nju zadel. E, majka Boa, on ti se cajt tulika vojska prebudila da ji je bila kak rvi vu siru. Tu jeni soldati vebajo, drugi se kefajo i izme pocuju, trejti se toi, i tak je tu bila takova zdrka da je on bogec tol mam od straa na mesti mreti. Onda se je zdigel on gospon ki je sedel za stolem i navek pisal, pak je rekel: - Mir vam bodi, jo ni dole nae vreme. I v jen cajt, kej bi z jokem zmegnol, se se je nazaj smirile, si so soldati postali nazaj kamejnije, a te se je ovek nael vune. Sad je on povedal onem soldatom ki so bili na strao kej se je dogodile i kej je videl. Kad so ti straari to uli, nestale ji je. On ovek ki je navek pisal za stolem bil je kral Matija, a ono negva zakleta vojska. Kad bo on zlezel na v svet, onda bo zajni rat i konec i kraj sveta. Kej so denes si rati, nike soprt onoga, dok kral Matija zlezne svoju zakletu vojsku. Onda bo pravi rat, dok se bodo ivi z mrtvemi tokli. Literatura: VRKI Jozo, Hrvatske predaje

118

MATIJA KORVIN Matija Korvin (Kolozsvr, 23. veljae 1443. - Be, 6. travnja 1490.), ugarsko-hrvatski kralj (1458. 1490.), protukralj eke (1469. 1490.) Bio je sin transilvanijskog plemia Jnosa Hunyadija, a nazvan je Corvinus prema gavranu (lat. corvus) kojega je imao u grbu. Kao kralj uspio je ostvariti apsolutnu monarhiju oslanjajui se na sred nje plemstvo i gradove. Iako su mu pozornost odvlaili vlastiti interesi na Zapadu i sukobi s njemakim carom Fridrikom III. i ekim kraljem Vladislavom, zasluan je za usporavanje turskog napredovanja. Nakon pada Bosne oslobodio jeJajce i organizirao Jajaku i Srebreniku banovinu, oteavi time Osmanlijama prodor u slavenske zemlje. Istaknuo se kao zatitnik umjetnosti. Dvor mu je bio okupljalite humanista, meu kojima Ivana Viteza od Sredne i Ivana esmikog (Janusa Pannoniusa). Za enu je imao napuljsku princezu Beatrice, koja mu nije mogla dati potomka, pa je kralj Matija nastojao prije smrti prijestolonasljednikom proglasiti svog nezakonitog sina Ivana. Kraljica Beatrice mu je to onemoguila. U Budimu je utemeljio Bibliothecu Corvinianu, knjinicu u kojoj su bila pohranjena najznamenitija djela humanistikih znanosti u kojoj je od 1471. do 1490. godine prikupljeno oko 5.000 naslova iz svih znanstvenih podruja. U narodu je ostala uzreica Pokle dobri kralj Matija spi, nikakve pravice ni! Preuzeto sa: Wikipedia

KAZNA ZA BOINI LOV

Odluio lovac krenuti na Pljeivicu u lov na vukove na samu boinu no. Uzalud ga je ena odgovarala od tog lova govorei mu da se Badnja veer i boina no doekaju kod kue uz obitelj. Nije je posluao, nego ode u umu pod jedan hrast ekajui vukove. ekao je on, ekao, kad odjednom opazi bijeloga vuka. Nije se usudio pucati, nego se sakrio u stranu. Bijeli vuk pone zavijati i za tren oka sakupi se oko njega nekoliko vukova. Zatuli on jo jednom i evo jo jednog opora vukova. Sada kad ste svi doli, odredit u svakome hranu za ovu no progovori bijeli vuk ljudskim glasom. Ali jedan je vuk negdje zaostao i stigao posljednji. Njemu je bijeli vuk rekao: Ti e imati za hranu ovog lovca! Odjednom se predomisli, pa ree ovom vuku: Ne, nee imati lovca, ve u onoj mladoj kobili jedno drijebe. Okrene se prema skrivenom lovcu i udari ga tri puta ibom te ga pretvori u vuka, a zatim mu ree: Idi tamo u mlaku i nai e za hranu ovu no jednog psa, da bi znao da je ovo no Isusova naroenja. Ostat e vuk sedam godina, nikoga ne smije napadati, ali ni tebi ni jedna puka nee nakoditi. 119

Vukovi se razioe, a lovac koji je vukom postao sedam je godina trpio i ivio kao vuk. Najvie je odlazio svojoj kui i obitelji. Od tamo su ga tjerali, ali mu nisu mogli nita jer mu nijedna puka nije mogla nakoditi. Jednom je njegova ena nosila teacima objed u polje, a on je dotrao pred nju. Od straha je ena bacila koaru, a on se prvi put najeo prave ljudske hrane. Kada je prolo sedam godina, doao je bijeli vuk na isto mjesto ispod hrasta, kao i prije sedam godina. Zatulio je kao i onda i oko njega se sakupio veliki opor vukova, kao i prvi put. Svakom je vuku odredio hranu, a lovca je tri puta udario ibom i on se pretvorio nazad u ovjeka. Tada mu je bijeli vuk rekao neka nikada vie u Badnje vee ne ide u lov i neka kae drugim ljudima da na ovu no svaki stvor mora imati mir. I jo mu ree: Evo ti tvoja puka i idi otkuda si doao. Vratio se lovac svojemu domu u trenutku kada su se ljudi vraali s polnoke. Tako su se prestraili, jer su mislili da je doao iz mrtvih, da su se razbjeali na sve strane. Lovac povie za njima: Nemojte bjeati! Ja sam zgrijeio jer sam na boinu no iao ekati vukove. Ljudi su mu prili i poeli ga ispitivati gdje je bio cijelo vrijeme. On im potanko ispria kako je sedam godina bio vuk i kako je kao vuk trpio. Na kraju im ree: Neka se nitko nikada ne uputi boine noi loe stvari raditi, nego svima treba dati mira te u svojoj kui s obitelji doekati Isusovo naroenje. Ljudi su se uzbueni lovevom priom mirno razili, a lovac je za tri dana preminuo i otiao s ovoga svijeta. Literatura: URI Tomislav, Legende puka hrvatskoga II.

KAMENI SVATOVI
U vrijeme kada su Hrvati vojevali na sjeveru Europe, premda im vlastita zemlja bijae raskomadana i ojaena, ivio je podno zapadnih obronaka Medvednice mirni i marljivi mlinar Franjo Plepeli. Bio je on negda siromah, a i ostao bi da se u mladim godinama nije namjerio na Mika Mihalia. Taj je veseljak imao mlin, a djece nije imao, vie od mlina volio je maarice i rumene cure. Uzeo je k sebi siromaha Franju ne iz dobrote, nego iz koristi, jer je uo da taj skromni sirotan radi od jutra do mraka za hranu i novi. I doista, Franjo Plepeli je istjerao mieve iz mlina, uvrstio grede i popravio krov, razglasio da melje brzo, jeftino, poteno. Miko ga je hvalio na sva usta, ali mu nije davao vie nego to su se u poetku dogovorili. Pa ipak, kada je osjetio da e poi di za vaza gre se, pozvao je notara i u pero mu izdiktirao posljednju volju, vrlo povoljnu za Franju, kojemu je ostavio mlin.

120

Poslije Mikove smrti Franjo se jo vema trudio, pa u znoju stekao lijep imetak. Doskora se i oenio s djevojkom koju je upoznao na sajmu u Karlovcu. Radila je ko a Madchen fur alles u pristojnoj krmi na glasu po dobroj hrani, tipali ju austrijski asnici i domai trgovci, ali puno manje otkako se bila obrecnula na jednoga od njih i prosiktala: Da Bog da ti ruka usahnula, to se uskoro i dogodilo. Malo se propitao i doznao da ju je kao malu djevoicu pronaao neki sljeka kada je u podnoju Kleka sjekao drva, to bijae krunskim dokazom da je djevojka coprnica, jer je poznato da na Kleku prebivaju te opake ene. Mlinar Plepeli, mlad snaan i eljan, nije znao za te prie. Djevojka mu se odmah svidjela, a i ona je njega milo gledala. Vjenali su se u Bistri, ivjeli u kui s ganjkom na katu, u selu zvanom Jelenovec, muili se u mlinu i spremali novac u krinju. Jaga se pokazala vrijednom gazdaricom. Ni u postelji se nije prenemagala, jer bijae iskusnija od Plepelia, kojemu je na vrijeme i otvoreno rekla da nije djevica. Ta ga je okolnost poneto grizla, jer mu nikada nije kazala tko ju je prvi kuao. Jaga je o tom razbojniku esto razmiljala i duboko se kajala to mu je popustila. Svirao je na guslama vrlo strastveno i esto mahnito, a pjevao je tako duboko i oblo da su mlade ene i nehotice irile koljena. Mogao je popiti za etiri ovjeka i pio je sve to mu se davalo, premda je znao da se od loe tropice moe oslijepiti. Godine su prolazile, a mlinar i mlinarica ivjeli sveudij sretno. Bogatstvo se njihovo gomilalo, ali im je najvee blago bio sin Matija. Dobroduni djeak bijae ponizan, pokoran, paljiv, marljiv i pouzdan, poneto povuen u sebe, ali odluan i ak tvrdoglav kad bi neto poelio. Kada bi Matija ili njegov otac bili bolesni, to se rijetko dogaalo, ukuhala bi Jaga trave iz povrtnjaka koje nitko nije smio dirati i oni bi ozdravilu u jednu no. Seljanim, meutim, nije pomagala kad su bili beteni, jer je znala da je neke ene takva dobrota odvela u smrt. Matija se uskoro prometnuo o mladia za kojim su nedjeljom uzdisale seoske djevice i slabo pratile propovijedi upnika Martina Hegedia. Matija gotovo i nije primjeivao arke poglede, jer mu je pred oi stalno dolazila ista slika. Tog ljeta, naime, kad mu je bilo dvadeset godina, zatekao je bio nestvarno, aneoski draesno djevoje, koje je klealo pred raspelom na puteljku za Susedgrad, jecalo i molilo dragoga Boga da vrati vid njezinu ocu. Raspitao se i doznao da je djevojka ki slijepog guslaa, koj je odnedavno bijedno ivio u Bistri. Odluio je da e se oenjiti njome, samo njome. Htio je rei majci, ali nije znao kako da pone. Zato se ugodno iznenadio kada ga je majka jednoga dana sama zapitala svia li mu se koja djevojka. Vrijeme je da se eni, jo mu je rekla, zar ne vidi kako za tobom uzdiu. Ne moj biti srca kamenoga. Moje srca nije od kamena, majko. Ja ljubim Janju. Ker slijepoga guslaa. Nju! Jaga se zatrese od prepasti, krv joj navre u lice, suzie joj se oi i iskrive usta. Ba nju! ponovi. Uz tolike lijepe i bogate djevice! 121

Samo nju! To se nikada nee dogoditi, udarila je Jaga akom o vratnicu. Ali, majko, ti je nisi vidjela. Lijepa je kao prvi ruin pupoljak u vrtu, mila kao mlada grlica. Jaga je utjela i sijevala oima. Vidjela je ona to djevoje, a vidjela je i guslaa, vidjela i kriknula o d srdbe i sjeanja. Bijae to onaj koji ju je ismijao i ostavio, tada nasmijeeni snani svira, sad pukljavi slijepac koji prosi i potuca se od nemila do nedraga. Sutradan, dok su radili u mlinu, Matija sve ispria ocu. Premda se u mlinu dvaput govori, o tac shvati otprve. Tko ljubi, ne grijei, ree. Ako si tako izabrao, neka ti bude. Ja sam na tvojoj strani. A s majkom u govoriti, moda ju i uvjeriti. No ni Franjo nije bio bolje sree. ena se razgoropadila ko da je vrag u nju uao, palucala je jezi kom i kripala zubima, te se Franjo prekrii u strahu. Ti ne zna to ja sve mogu, ree na kraju Jaga. Moe se pomiriti s tim to e biti. Pa ti voli Matiju, kao i ja. Dobar je sin i dobar ovijek, potuj njegovu elju. A to se blaga tie, nismo li ti i ja bili siromasi? Nita mi osim sebe nisi donijela, pa jesam li se kada tuio? Pokua ju zagrliti kao nekada, ali ga ona odgurne i pobjegne gore u umu do one svoje goleti. Smuen majinim otporom, Matija je porazgovarao sa svojim starim uiteljem kapelanom, koji mu ree da nije siromatvo nije grijeh, te da nema vee sree nego kada su mladi jedno drugom po srcu i dui. A bilo je tako, jer je Janja zavoljela mlinarova sina i sva su se obeala, a slijepac se rasplakao kada mu Matija ree da se eli oeniti njegovom keri i da trai starev blagoslov. Jaga je izjavila da Janja nee u njezinu kuu preko nje ive, pa zato Matija nagovori oca da mu kupi kuu Filipa Bezokoga, koja je ionako zjapila prazna od pogiblje tog ratnika, svjedoka smrti Jurja Zrinskog otrovanog rotkovom u Wallensteinovu taboru, a prialo se da je Filip smrtno pogoen kuglom u onom glasovitom kreevu kod Nordlingena, kad su Hrvati poslali Noga na istinu vedskoga kralja. U toj kui, koj je mlinar Franjo Plepeli kupio od Filipove rodbine, uredio je Matija gnijezdo u koje se poslije zaruka preselila Janja zajedno s ocem, jer mladi nije mogao gledati kako ljepotica spava na slamarici u nekoj upi blizu gostionice u Bistri. Iz te bijele katnice krenut e i svadbena povorka prema Susedgradu, jer je Matijina elja bila da ga vjena kapelan, kojega je jo kao djeak zavolio. Kapelan je dobio doputenje gospodara dvorca i rado se odazvao. Sve je to Jaga doznavala od susjeda. Otuena od mua i sina, lutala je zelena i bijela, usukanih obraza i usana. Nikada oni do oltara ni do pira nee stii, prijetila je utom akom. U rano proljee, kada se grlice ene, krenula je svadbena svita prema Susedgradu. Na elu barjaktar, koji je s vremena na vrijeme ijujukao tako glasno da su se lisice zavlaile pod zemlju, za njim stari svat, Janja i Matija, djevojine posnaice i momkovi mladenci, Matijin otac i njegovi pajdai. Ili su pjeice, 122

Janja sva u bijelom, bez biserja na sebi da joj ivot ne bude pun suza. Ili su strmim putom, bez napora, alei se i pjevajui. Jedan je djeak vodio slijepog guslaa. Kad su izbili na golu ravan, zastade svida, a gusla zagudi: Roica cvetua, vugodno diua, iv prez tebe nis. Nitko od njih, nakienih vinom i nakienih rumarinom, nije vidio tamnu priliku u visokoj paprati. To je Jaga ukoeno promatrala svitu, a zatim podignula ruke mrmljajui arobne rijei. Prokleti bili, iskesila se, u kamen se pretvorili. Istog trena zbude se to je kazala. Pretvorie se u kamen Janja i Matija, mlinar i gusla, posnaice i mladenci, stari svat i barjaktar, seljanke i seljani. ak se i pas koji je pratio povorku pretvori u kameni. Jaga je nestala i nitko ju vie nikada nije vidio. A svatovi i dan-danas stoje ondje gdje su u kamen stvoreni, na obronku plave Medvednice.

Literatura: HITREC Hrvoje, Hrvatske legende

JANKO POBIJEDIO VRAGA

Kak su bili nekat neki bogatuni. Jen bogatun je imal neku zgradu, koja je bila kao da je ukleta: ko je doel vu tu zgradu da prenoi, taj vjutro nije bil iv. Svaki koj je got doel, taj je vjutro bil mrtav. Ali, jemput dojde Janko i ovaj mu obea da bu mu dal i kuu i svoju er za enu, ako prespi no i do jutra ostane iv. On pristane. Da ovaj njemu sobu s krevetom, stolom, da mu karte, da mu cigarete i neta za popiti i pojesti. Onda ga zakljua, tak da niko nemre misliti da ga je neko hmoril. I, karta se on, pije, jede kaj mu je donesel, i karta se. Mea karte: Pi, Janke, jej, Janke, pu, Janke, kartaj se Janke! Pribliavaju se pola noi, otvoriju se vrata koju su bila zakljuana. I dojde jedan gospon u halpcelinderu, i stane kod njega i zadirkiva ga: ta radi, otkud je doel, koje je porodice. Ni on ne odgovara, on samo tera svoje: Pi, Janke, jej, Janke, pu, Janke, kartaj se Janke! Taj nita. Ode. Za nekoliko minuta otpre se nad stolom njegvim plafon i opane njemu mrtvaka ruka na stol. Ni. Ni bil on h strahu, pograbi ruku i hiti ju natrag gore, bez rei. I, opet na nekoliko, dve minute, opadne njemu itava noga mrtvikova na stol. Opet nju zgrabi, i zamahne, i hiti ju natrag. A ni ne prigovara, nit ne kune, nit ni, ni. Kad tamo, opet za dva-tri minuta opadne njemu pol mrtvakoga tijela. Je, al tu nije mogel on hititi zdola gore, moral je on stati na stol i povratiti natrag to. Kad tamo, ponovi se gospon, dojde na vrata, kae: Ej, da si ti meni, kad je pol noi prolo, da si ti meni samo jenu re izustijo, ja bi te bil stvoril na mrtvaki prah! Ne bi ti vie nikad ni kartal, ni pil, ni jel. A sad je on zgubil. T o je bijo 123

vrag. On je zgubil pravo vutoj zgradi. A taj Janko, on se oenil sa ot toga gospodara sa erjom i zavladal tom kuom. Vragove je steral. A kad tamo, za sedam godin, sedam mjesecov i sedam dana naredil mu je ima se postaviti na to raskre kaj je oznaeno, da se oni dva suoiju. A ovaj, ni et ni pet, ne zna kaj bu sad. eno, bu me sprovela malo na taj sastanak z vragom? Ide ena nim, a on veli: Vi, tam je ono raskre, ve vrag stoji. I oni se ljubie, a vrag je mislil da on enu tue, pak ov ni stigel dojti do vraga, vrag je pobegel. Ne bu ti mene tukel veli vie! I vrag je otiel. Literatura: BOTICA Stipe, Lijepa naa batina

SEOBA SUNEVA NARODA

U vremena sakrivena tminom prolosti ivio je narod snanih, junanih mueva i prelijepih ena. Bili su oni nepobjedivi ratnici prokuani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevaima, tako i s protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove ene, premda ljupke kao vile, oiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u sluaju velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki ma ili bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena esto se ratovalo i ljudski je ivot bio u opasnosti i od ljudi i od tada jo divljih i neukroenih prirodnih elemenata. Voljeli su ivot ispunjen udobnostima i trudili se da im takav i bude, ivei svaki dan kao da im je posljednji, ravnajui se po staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko stvarno ivi. Uivali su u jelu, piu i ljubavi to su vie mogli, jer, bijui ratniki narod, nikad nisu znali hoe li iz neke od estih bitaka izvui ivu glavu. reci, njihovi sveenici, govorili su im da e ivei na taj nain navui bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su imala nekog stvarnog odjeka u duama ratnika, jer kao to se znalo i njihovi su bogovi ivjeli slinim ivotom i nitko u tome nije vidio neko zlo. Omiljena zabava bio im je lov, a najdrai ulov soan vepar, ukusna srna ili kouta pripravljena na stari nain, zainjena mirisnim travama i premazana smrekinim medom. Ponekad bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su tada jo nastanjivali podruje njihove pradomovine, jer su i tada to bile rijetke ivotinje koje se posebno tovalo. U lov su esto ile i ene i bile su poznate po vjetu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu omiljeno oruje. Lukovi naih starih bili su cijenjeno i vrlo vrijedno oruje, prava umjetnika djela izraena od drveta koje nikad nije trunulo, otrovnih tisovih grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu smatrano je smrtonosnim po 124

samoj svojoj prirodi jer se u njemu nalazi mona arolija prokletih dua. Od drugog oruja koristili su jo bojna i lovaka koplja, buzdovane i maeve nadaleko znane po kvaliteti i ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog elika, uzeta od bogova i ovuljaka, podzemnih patuljastih kovaa, uvana je bolje od blaga kraljevskih riznica. tovanje elika bilo je uobiajeno a zakon je kazivao da e onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo mu baen u rijeku tako da mu dua, razasuta na sve strane, nikad ne uije dom drveta. Narod toliko sklon udobnostima, posveivao je mnogo truda i vremena i lijepom odijevanju. Ljeti su ene nosile prozrane haljine satkane od tkanina dobavljenih iz dalekih zemalja, a mukarci udobne iroke hlae i fino vezene koulje. Zimi bi obuvali visoke izme i odijevali kone hlae i plateve najee zemljane boje, satkane od plemenitih sukana ukraenih bogatim vezenim obrubom. Budui da su bili strastveni lovci, gotovo svaki zimski odjevni predmet imao je neki dodatak ili ukras od krzna, a ene su znalenositi i neku vrstu zimske tunike bogato podstavljene krznom kunia ili vidre. Obitavali su u udaljenim krajevima, prostranim ravnicama podno visokog gorja prekrivenog gustim bjelogorinim umama. Borili se protiv napada stranih naroda, a kad ih nije bilo, uzgajali su stoku, obraivali zemlju i ivjeli mirno i u srazmjernojudobnosti, prireujui gozbe posveene kako sjeanju na slavne dogaaje iz slavnih vremena, tako i monim bogovima i prirodnim mijenama uzrokovanim njihovim utjecajem. Vesele i vedre udi, Sunev je narod uivao u ivotu, a medovina i rujno vino tekli bi potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa odjekivali prostranim umama i lugovima dugo u no. Kao rtve bogovima, reci su prinosili stoku i usjeve, a u sluaju teke nepogode ili rata, i ljude, najee razbojnike ili ratne zarobljenike. Mnogi su bogovi bili predmet njihova tovanja, a najvei i najmoniji od njih bio je Svarog, zvan joSvarun ili Stari Vid, prapoelo i tvorac neba i zemlje, olienje asti i pravde. Njegova suprotnost i neprijatelj bio jeCrnobog, sila mraka, patnje i nedae, utjelovljeno zlo, mono toliko da je u davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od remeenja ravnotee u prirodi i pada u eru mraka i patnje. Svarog je, premda dobroudne i blage prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi, od kako je svijeta i vijeka, snagom svog boanskog bijesa suzbijao njegovo djelovanje. Kao tovatelji sunca i suneva boanstva, najmlaeg Svarogova sina Svantevida, zvani su tienici staroga boga Sunevim ratnicima, imenom koje je kod drugih ratnikih naroda izazivalo strah i potovanje, jer malo je bilo ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i vjetini ratovanja. Sunce koje je stvorio Svarog, a ije je boanstvo bio najmlai i najmiliji njegov sin, imalo je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom nadom da e ratnici tovati i njegovo sunce i da e na taj nain porasti njegov utjecaj na zemlji. Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa svijetlim boanstvima, a naroito njihovi reci, zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza tog udnog, zastraujueg nebeskog tijela krije sam Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje zelenog sunca: 125

naime, na nekim maginim mjestima, danas znanim tek najupuenijim poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u utrobi zemlje ive sjene, avetinjska bia velikih maginih moi. Ta stvorenja, sazdana od ive sjene, znala su ui u san ovjeka i bezmjerno ga muiti, a ponekad ga, ako je ovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i samo su se najmoniji reci znali boriti protiv naroda sjena i povremeno ak koju od njih za sva vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna nai neka od njih, ali ipak vrlo rijetko. Pria se da meu njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome e kasnije biti govora. Zbog pojave tih mranih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove udne i neprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame, mrzili i prezirali. Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog potovatelja meu ljudskim biima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokuaja utjecaja na ljude, odlui sruiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad ve nije postalo predmetom oboavanja. Tu je odluku svojim nadzemaljskim ulima osjetilaSvarogova slubenica, vatrena ptica Alemperka, stanovnica kronje Drveta svijeta poznata po moi itanja misli, te obavijestila staro boanstvo o podlom naumu vladara tamne strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih tienika, hitro poslao vile sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazeoj opasnosti. Poruio im je preko tih divnih djevojaka, prozranih kao jutarnja magla da, to je prije mogue uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove Sunevih ratnika poslae vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom novog dana. reci su, probudivi se, uzbunili tada jo ne vrlo brojan narod sunevih ratnika i oni se pripremie za odlazak, osjeajui opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Ratnici i druice im bez pogovora su uas zbrinuli djecu, spremili nune stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali rece kamo im je krenuti. Na to pitanje ak niti mudri sveenici nisu imali odgovora te zazvae velikog Svaroga da ga upitaju za odredite svoga puta. S neba se zau grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopotovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okruen bljeskom munja sie Stari Vid i prozbori: Djeco moja, dini vitezovi i zanosne gospe, vile suenice rekle su mi vau sudbu, a zna se, to suenica veli, to ni ljudsko ni boansko bie ne moe promijeniti. Okrene se stari bog prema tienicima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njihove djeve zaklonie rukama oi, jer samo su reci i vladari mogli bez opasnosti due gledati izravno u boga. Svarog nastavi: Nakon dugog i napornog puta i svakojakih dogaaja punih misterija i junakih ina, naii ete na zemlju neviene ljepote; iza sedam gora i sedam ravnica osma je ravnica, sona i plodna, ispresijecana irokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas voli, neka tamo i ostane. Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenovitim gustim umama, ponegdje pravim praumama, podno ijih gordih i 126

ponositih stabala vrvi ivot prepun divljai i ljekovitog bilja, osvjeen bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i dui. Ako pak koji od vas krene jo dalje i sie s vilovitih gora, naii e na obalu mora kakve nema pod kronjom drveta svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugodnih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, koji od vas doe do mora, neka se tamo nastani i postane ribar i moreplovac. Svarog mahne rukom i u iskriavu se sjaju pred ratnicima ukazae slike opisanih krajeva. Na dugom putu koji je pred vama ekat e vas svakojake nedae, ali borba s njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite! To rekavi stari bog postavi na nebeski noni plat mirohrane dive malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i Svitogoru, stanu bogova. Tako je narod dinih mueva i prelijepih im druica krenuo slijedei zvijezdu, uz budnu panju nebeskih bia i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka. Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce, Suneva naroda vie nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu sruio je sunce na zemlju. Nevien pomor uniti sve ivotinje i bilje, no ne nakodi ljudima koji su ve dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena pusto i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujui zemlju svojim opakim zemnim plamenom. I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoi, sve dok ga nisu pojeli Troglava ala, koja je tako dobila mo vatre, i velika trooka zmijolika neman, zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i dodirnuo dobre ovuljke-kovae, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u gadne i nakazne maljuge, izrazito opake udi. Oni su kasnije ljudima inili neviene pakosti, ali to je ve druga pria. Literatura: SPIRIN Vanja, Hrvatski mitovi i legende

127