VUEDOLSKA KULTURA

Rasprostranjenost, nalazita i regjonalni tipovi vuedolske kulture

Vuedolska kultura je definitivno najvanija kasno eneolitika kultura na prostoru JI Europe, a na svom vrhuncu zauzimala je i daleko vee prostore. Mada je ova kultura dobila naziv po eponimnom lokalitetu Vuedol, njen prvobitni naziv bio je slavonska kultura, a ime je predloio Gordon Childe 1929. godine i taj naziv je zadran sve dok R.R. Schmidt nije objavio svoju knjigu Die Burg Vuedol. Zbog svoje vanosti, ovu kulturu je istraivao velik broj arheologa, a najznaajniji su M. Garaanin, A. Benac, S. Dimitrijevi, N. Kalicz, R. R. Schmidt i drugi.

Prvi lokalitet ove kulture je Ljubljansko Barje u Sloveniji te je na samom poetku istraivanja vuedolska kultura nosila i ime ljubljanska, a kasnije je ljubljanska kultura postao naziv za jednu ranu bronanodobnu kulturu. Zaetak vuedolske kulture je na podruju Slavonije i Srijema. Sa tog mjesta, vuedolska kultura nastavila je svoju ekspanziju na okolni prostor Europe. Ovu kulturu, osim na istoku Hrvatske i S Bosne, nalazimo na podruju june Slovake, Maarske (Alfold), Vojvodine, Donje Austrije.
Kao to smo i ranije spomenuli, prvo i jedno od najvanijih nalazita vuedolske kulture je Ljubljansko Barje. Lokalitet se pojavio na sceni prije vie od 100 godina. Drugi znaajni lokalitet ove kulture je dakako Vuedol (6 km istono od Vukovara). Ovaj lokalitet je slabo bio poznat sve do 1933. godine kada je Victor Hoffiler publicirao veliku koliinu nalaza sa ovog lokaliteta. Trei znaajni lokalitet vuedolske kulture je Zok u Maarskoj Baranji.

Vano je naglasiti kako se za vuedolsku kulturu uzimaju i razliiti regjonalni nazivi za razliite regjonalne tipove ove kulture. Imamo: slavonsko srijemski tip, slovenski tip (tip Ljubljansko Barje), zapadnobosanski ili Hrustovaki tip, junobosanski ili tip Debelo brdo, umadijski tip (Srbija), mako tip te nyrseg tip (Maarska). Svi ovi tipovi imaju neke svoje razlike u ukrasu i keramici.

Porijeklo i periodizacija vuedolske kulture

Fascinantna pojava klasine vuedolske kulture poticala je sve one prapovjesniare koji su se imalo bavili tom pojavom da pokuaju rijeiti zagonetno porijeklo te izuzetne manifestacije. Na temelju toga imamo nekoliko pretpostavki (teza) o porijeklu ove kulture:

Teza o nordijskom porijeklu, koju je lansirao Carl Schuchard, a detaljno

razradio i popularizirao R. Schmidt .

Teza o istonoalpskom porijeklu bila je izraena kod Pala Pataya, a

Alojz Benec ju je povezao sa kasnijom ranobronanom kulturom zvonolikih pehara.

Teza o junom porijeklu nastala je zaslugom M. Hoernesa i Gordona

Childe.

Izdvajanjem ranog stupnja vuedolske kulture i utvrivanjem poloaja i fizionomije samostalnosti kostolake kulture u Slavoniji i sjevernoj Bosni stvorene su predispozicije za uspjeno rjeavanje problema porijekla vuedolske kulture. Autohtonu tezu zastupali su Josip Koroec, Werner Buttler, Alojz Benec, Nikola Tasi, Borislav Jovanovi (razvila se iz autohtonih elemenata odnosno badenske i kostolake kulture uz blagi utjecaj stepskih zajednica s istoka.).

Periodizaciju vuedolske kulture napravio je Stojan Dimitrijevi na osnovi keramike. Prema Dimitrijevievoj niskoj kronologiji, vuedolska kultura pripada kasnom eneolitiku tj. od 2150. do 1800. godine pr. Kr. a prema Neustepnevoj visokoj kronologiji od 2900. do 2000. godine pr. Kr. Periodizacijom vuedolske kulture su se jo bavili i Paola Koroec i Nikola Tasi. Dimitrijevi smatra da poetke ove kulture treba traiti u utjecajima bapsko lengyelske kulture. Kasna vuedolska je potisnula lasinjsku kulturu.

Prvi stupanj vuedolske kulture je stupanj A ili rana, pretklasina faza. U ovoj fazi zamjeujemo veliki utjecaj kostolake kulture (posude, oblici, ukraavanje). Nalaze imamo od istonog dijela Poeke kotline do Zemuna. Ve u ovoj fazi nastupaju i neki markantni oblici; sedlasti ili kretsko mikenski rtvenici. Nakon toga imamo stupanj B1 ili ranoklasina faza. To je poetak prave, samostalne vuedolske kulture kakvu pronalazimo na eponimnom lokalitetu. Gube se kostolaki utjecaji (nestaje furchenstich), rovaenje se razvija i postaje dominantna tehnika. Podruje rasprostiranja je isto kao u prethodnoj fazi. Ovo je vrijeme kulminacije vuedolskog stila i megaronskih kua. Stupanj B2 ili kasnoklasina (sarvaka) faza je faza u kojoj vuedolska kultura poinje svoju ekspanziju prema zapadu, jugu i jugoistoku. Kako u inventaru oblika, a najveim dijelom i u kolekciji ukrasa, nije dolo do bitnih kvalitetnih promjera, nego je u veoj mjeri prisutno kvantitativno pomjeranje, nuno je naglasiti kako nema bitnijih odstupanja od fizionomije prethodnog stupnja. Stupanj C vrijeme je kada vuedolska kultura zauzima svoj maksimalni teritorij, ali i vrijeme kada se dogaa raspad jedinstvene kulturne fizionomije na niz regjonalnih tipova koje smo prethodno spomenuli.

Naselja

Dvije najee vrste naselja u vuedolskoj kulturi su naselja na lesnim gredama koja su se nalazila pokraj rijenih tokova (Belegi, Netin, Lovas, Zemun, Vuedol i dr.) te naselja na uzvisinama (gradine; npr. Mitrovac). Na podruju Slavonije su preteito smjetena naselja na lesnim gredama, dok na podruju Bosne (gdje je teren brdovit) nailazimo na gradinski tip naselja. Za vuedolsku kulturu povezane su graevine tipa megarona. Jedan od najboljih primjera je lokalitet Gradac u Vuedolu. U Gradacu se nalazio tzv. megaron ljevaa bakra koji je sluio za manji broj ljudi ili samo za vou zajednice. Megaron je imao dvije faze.
U Vinkovcima (mjesto Trnica Hotel) imamo pravokutne kune osnove manjih i srednjih dimenzija bez jedinstvene orijentacije (poput labirinta). Objekti slijede tradicionalnu gradnju iz neolita: debele podnice, pravokutne nadzemne nastambe sa zaobljenim rubovima, ulaz na iroj strani, prue i lijep.

Pokopi
Na poetku klasinog razdoblja nemamo nekropola. Sve se svodi na pojedinane grobove i tumule. Razlikujemo pokope unutar naseobinskog sklopa te izdvojene pokope. U Gradacu (iako on nije iz klasine faze) imamo dvojni pokop u jednom L podrumu ispod proelja Megarona 2. Radi se o pokopu branog para u kojemu je kasnije (naknadno) poloeno tijelo jednog mladia. Bogat je prilozima. Od izdvojenih ukopa treba spomenuti tumul u Batajnici te tumul u Vojki gdje su pokojnici pronaeni u urnama. Oba paljevinska groba pod tumulima imaju na bazi humaka konstatirano palite na kojemu je spaljen pokojnik.

Ostaci materijalne kulture

Najatraktivniji nalaz ove kulture nalaz je s Vuedola (Gradac), a to je figura golubice (jarebice). Postavljena je na tri epaste noice, uplja i s otvorom na glavi najvjerojatnije je sluila kao posuda za kultnu upotrebu. Osim jednostavnog, ali efektnog ukrasa na trupu i repu, golubica ima na vratu urezan motiv poloene klepsidre, odnosno labrisa, pa je R. R. Schmidt kult golubice, labrisa i sedlastih rtvenika doveo u vezu sa kretsko mikenskim krugom.

Sa sjevernog dijela vuedolskog naselja na Trnici potjee glava sa vratom figure patke. Ta je figura u likovnom smislu oblikovana jo superiornije od vuedolske golubice i predstavlja, iako fragmentirana, jedan od najljepih predmeta u Vuedolu. Kako se barske ptice openito veu uz solarnu simboliku, znai da je solarni kut imao istaknuto mjesto u religijskom svijetu vuedolske populacije. Kod nekih predmeta imamo naznake spola, prikazi odjee, te svakojaki oblici, od onih jednostavnih, pa do onih violinskog tipa. S Gradca na Vuedolu potjee i jedna figura jelena (Megaron 2) s kupastim recipijentom umjesto glave, pa je i taj tip zoomorfne posude zacijelo sluio u kultne svrhe (lov).

Metalurgija

Vuedolska kultura izrazito je vezana za metalurgiju. Vuedolske zajednice uvijek su traile mjesta bogata rudama bakra. 1977/78. vrena su iskopavanja na lokalitetu Vinkovci-Hotel. Na samom SZ uglu lokaliteta, otkopan je pod prahistorijske kue, koji je pripadao vuedolskoj kulturi. Na samom dnu jame naena je kolekcija glinenih kalupa za lijevanje bakrenih sjekira s cilindrinim produetkom za nasad drke, dio dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene ice, jednodijelni kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene. Ta velika kolekcija kalupa je predstavljala vrijedan materijal nekog ljevaa bakra. Prema periodizaciji S. Dimitrijevia, nalazi iz jame pripadaju kasnoklasinom B stupnju vuedolske kulture

Na koji nain je raen kalup?

Gotov metalni predmet (prototip) otiskivan je u glinu do polovice svoje debljine, a sljubnica se premazivala nekom tekuom smjesom koja nije doputala da se glina zalijepi. Vrlo je vjerojatno da su se jezgrenici u trenutku oblikovanja nalazili u drvenom okviru. Poslije toga, kalupi su bili spremni za suenje. Pravilno suenje prirodnim nainom moglo je potrajati i 20 dana, a to je veliki nedostatak.

Na prostoru klasine faze vuedolske kulture upotrebljavala se iskljuivo oksidna rudaa, dok se u kasnoj fazi upotrebljavala i oksidna i sulfidna rudaa (prvi put na prostoru bive Jugoslavije). Sulfidna rudaa nije toliko bogata bakrom kao oksidna, pa su se razvijale nove tehnike da bi se bakar oslobodio neistoa.

Pojavom dvojnih kalupa u kasnom eneolitiku ostvarila se velika prednost. Ta tehnika sa sobom je donijela novu vrstu oruja; sjekira sa jednom otricom i cilindrinim zavretkom za nasad drke, dok su u ostavama naroito brojne lepezaste sjekire od kojih nije pronaen niti jedan kalup.

Do kasnog eneolitika ingoti su takoer bili nepoznanica. Mlae lijevane lepezaste sjekire (u jednodijelnim kalupima) vjerojatno su preuzele funkciju ingota, dok su one u dvodijelnim sluile kao oruje.