1

Izdava:

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Izdavaka djelatnost El-Kalem Selim Jarko Fatima Alihodi Aida Mujezin Tarik Jesenkovi El-Kalem 2000 Al-Shams Printing Press, Tel.:5531932 Amman, H.K. Jordan Rezk A. Sammhan

Za izdavaa: Lektor i korektor: Tehniko ureenje: Dizajn korice: dtp: Tira : tampa: Za tampariju:

VAKF UZVIENOM ALLAHU

Knjiga je tampana uz pomo donacije rahmetli Hamuda sina Sulejmana At-Turejkija Az-Zulfija Kraljevina Saudi Arabija

SADRAJ
ILHAMIJIN PUT U SMRT .................................................................... 6 POSLJEDNJI LUBO .......................................................................... 112 ZMIJA ................................................................................................. 165 IZ STARE MAHALE ......................................................................... 180 EJTAN .............................................................................................. 189 CAREV IMAM ................................................................................... 196 MAJSTOROVI GOLUBOVI ............................................................. 203 MATI .................................................................................................. 208 PAA LATAS .................................................................................... 214 GAZI HUSREVBEG - poema ............................................................ 277 DOLAZAK ................................................................................ 278 SARAJEVO............................................................................... 283 ZAKLETVA .............................................................................. 285 DAMIJA.................................................................................. 288 BIJELI GRAD ........................................................................... 291 SIJA DOBRA ......................................................................... 295 SMRTNA ZORA....................................................................... 297 LEGENDA ................................................................................ 299 POGOVOR GAZI HUSREVBEG ............................................ 302 TUMA TURCIZAMA I MANJE POZNATIH RIJEI................... 306 BILJEKA O PISCU (1912. - 1988.) ................................................. 336 OPORUKA ......................................................................................... 338 ISKORAK IZ REALIZMA ................................................................ 340 5

ILHAMIJIN PUT U SMRT

Ovo je istinita pripovijest o Abdulvehhabu ibn Abdulvehhabu epevi-Ilhamiji, koji je ivio ivotom pravednika, a umro smru muenika u vezirskom gradu Travniku godine 1821. Bio je vrstan teolog, gorljiv sufija i hrabar pjesnik. Pisao je na turskom, arapskom i svom materinskom jeziku koji on naziva bosanskim. Osim zapaenih teolokih spisa ostavio je i velik broj kasida, po emu se ubraja u najplodnije muslimanske pjesnike svoga doba. Rodio se i ivio u epu, u vrijeme bremenito nasiljem, nepravdama i porocima, pod kojim se Bosna grila i krvarila. Potresen sudbinom zemlje i ljudi, taj produhovljeni pjesnik i pravednik nije mogao, a da ne jaukne i ne digne svoj glas protiv svih onih koje je smatrao krivcima za zlu sudbinu rodne grude. Njegova protestna pjesma udan zeman nastade zapeatila je zlehudu Ilhamijinu sudbinu: tadanji bosanski vezir, nesmiljeni Delaluddin Ali-paa, pozvao ga je u Travnik i dao pogubiti. Ilhamijina muenika smrt bolno je potresla sve pravdoljubive ljude, o emu svjedoe u kamen uklesani stihovi sa njegova nadgrobnog spomenika u travnikom mezaru Potur-mahali. Prkosei silnicima, on na svijet ode drugi, za njim vjerni prijatelji u dubokoj ginu tugi. ... I prikloniv mau glavu, oekuju udes hudi, Sejjid Vehhab postao je svih pravednih uzor ljudi.

Sa Ilhamijina nadgrobnog epitafa

zastadoe prestravljeni. I dok je prolazio arijom, utke su gledali za njim, kao to se gleda za onima koje odvode na gubilite. Niti mu je ko prilazio, niti ga ko oslovljavao. arija se pravila da ga ne vidi, mada su ga svi vidjeli i svi pratili pogledom. A sve onako ispod oka, kriomice. I iz duana i iz kahvi. Jedino mu prie suludi Baban pa ga smjehuljei se pozdravi i isprui otvoren dlan. Pogleda u sputenu paru, nasmija se i mekeui utee niz ariju. Kad izbi pred Ferhadpainu damiju, Ilhamija zastade. Podie ruke i poe uiti. Ljudima se inilo da razgovara s mrtvima. Da ih pita kako im je, je li im teko. Jer, i njega su ve ubrajali u mrtve. Pa je opet poao. Zamiljen. Duboko sputene glave. No je proveo sjedei. Sam, uz upaljenu svijeu na koljenima. Niti mu je ko doao, niti kucnuo na pender. Mada su svi znali da bdije. Samo je svijea u iraku tiho pucketala i kalila se. Bio je miran. Gotovo ledeno smiren. Premda je predosjeao zato ga Delalija poziva i ta ga u Travniku eka. Nikakvu dobru nije se nadao jer Travnik se, od Delalijina dolaska, krvlju umivao i u strahu spominjao. itav mu je ivot te noi poeo promicati ispred oiju. Od malih nogu. ivo se sjeao kad su mu srezali prve alvare i kad je s ocem prvi put poao u damiju, na Bajram-namaz, jednako gledajui niza se, u svoje nove alvare. Pa se onda sjeao epake medrese i svoga muderisa, utljivog i strogog Karahode, pred kojim je godinama uio i od kojeg je uo prve stihove.

Kad u epe stie glas da je Ilhamija pozvan u Travnik, ljudi

Onda se u sjeanju prebacio u fojniku medresu i u oblinju tekiju u iviima. Sad mu je ejh Husein-baba izaao pred oi. Blag i nekako sjetno zamiljen, a pun znanja kao sae meda. Nakon dugogodinjeg boravka i naukovanja u Stambolu i lutanja po tekijama od Buhare do Samarkanda, gdje je svojom darovitou i znanjem zadivljavao tamonje ejhove, Huseinbaba je osjetio vrelu enju za rodnim krajem pa se vratio u Bosnu i osnovao tekiju u iviima. Ilhamija mu je bio rijetko odan i darovit uenik. Husein-baba ga je uveo u uznosite tajne tesavvufa i u derviki red nakibendija. Umjesto svoga dotadanjeg imena: Abdulvehhab bin Abdulvehhab epeviepak, uzeo je derviki nadimak Ilhami, to e rei nadahnuti, jer je neporecivo vjerovao da sve, ime se ljudska dua hrani i uznosi, dolazi nadahnuem Boijim. Zanesen, pjevao je: Ilhamiju nita vie ne smeta, otkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori, derviu! Iz ivia se vratio u epe, kao imam i hatib Ferhadpaine damije. Bio je vrstan alim, gorljiv sufija i darovit pjesnik. I jedan od najplodnijih muslimanskih pisaca toga vremena. Osim teolokih spisa, napisao je i vei broj pjesama. Pjevao je na materinskom, turskom i arapskom jeziku. A bio je jo neto: bio je teko bolestan. Boljeli su ga i tijelo i dua. Bio je ojaen i nesretan zbog jada u kojem je Bosna ivjela, inilo mu se da e umrijeti. Da mu se primakao vakti-sahat. Opratajui se od dunjaluka i prijatelja zapisao je: Na asu smrti napomenite mi ehadet da ne bih otiao na onaj svijet bez imana. Zatvorite mi oi, neka se niko od mene ne prestrai. Neka imami nemaju tekoa i uznemirenja. Neka se tijelo ne uuje dugim zadravanjem. Neka braa ne vide tegobu i bol. Lijepo i brzo sve dovrite, da vjernici nemaju nikakve tegobe ni dosaivanja zbog moje denaze. Oprostite mi moje nedostatke. Ja svima opratam... Ja ne plaem za ovim svijetom i ne veem se za njega. Izaao sam ve u prelazni svijet...

Bez edela umiranja nema. Nije mu bilo sueno da umre. Bilo mu je odreeno da ivi. I pati. Zbog zla, nepravdi i nasilja njegova vremena. Ilhamiju je to razdiralo. Nasilje, ponajvie. U njemu je vidio korjenje svih zala. Pa je ustao protiv nasilja. Ustao je onim u emu je bio najjai: stihom. Skovanim i kaljenim u vatri njegove vjere, kojoj je bio neizrecivo odan. Pri tom nije tedio ni pae ni mulle. Da nije bio takav, glave bi se, sigurno due nanosio. O njihovim laima pjevao je: e li ti je Halil paa? A musafir Ali-paa? I goveda znae naa, e li bie lai vae. Postidte se, sramota je, pobojte se, grehota je, to inite, promislite, e to bie lai vae? uli su ga, ali nisu hajali. Onda je za vezira u Bosnu doao Delaluddin Ali-paa, Delalija. Poslao ga je sultan Mahmud II, reformator. Reformama koje je donio, sultan je nastojao spasiti carevinu koja se od nemoi uveliko drmala i glavinjala. Ni Bosna nije vie bila avlija i ulistan Carevine ve njezina otvorena rana koja je krvarila i irila se. Gdje joj sve sinovi nisu ginuli! Dugo je bila ranjavana i izranjena. Delalija je trebao da zalijei i zatvori te rane. Da je upokori, jer se od jada i boli propinjala i ujedala. Doao je iz Edrene, gdje je bio carski namjesnik. Gvozdene naravi, nepokolebljiv u odlukama, uen, a jo vie nemilosrdan, Delalija, koji je uz to bio rashoda, sa zadovoljstvom se prihvatio zadatka koji mu je sultan povjerio. Smatrao je da na ljutu ranu treba udariti ljutu travu. Pa je i udario ljutu travu.

10

Uskoro po njegovu dolasku u Travnik - a bilo je rano proljee godine 1820. - otpoe pozivanje sumnjivih i neposlunih prvaka. Oni, koji su bili sretniji, zavrie pod ibama ili u progonstvu, a ostali pod krvnikovim maem ili omom svilenog gajtana. Samo u jednoj okrvavljenoj travnikoj noi, kako biljee ljetopisci, pogubljeno je trideset prvaka-plemia, a jedne druge noi glavom je platilo sedam gradskih kapetana. Niko se nije smio kretati iz mjesta u mjesto bez posebne teskere, proviene Delalijinim muhurom, dok su brojne strae nadgledale puteve kojim se moglo putovati. Sve imalo sumnjive osobe morale su pred sudom uzeti dobre jamce koji e jamiti za njihovo ponaanje, a oni koji nisu mogli nai jamca imali su se popisati i opisati pa otpremiti u Travnik. Na gredi jedne kue u travnikoj ariji Delalija je naredio da se pribije eljezni arin s njegovim znakom utisnutim u gvoe. Arin je trebao da poslui kao dvostruka opomena: kao arin pravde jednak za sve, i kao tana mjera koje se moraju svi pridravati. Strah je, po bogzna koji put, lazao Bosnom i ljudskim utrobama. A kad je Delalijin zulum dodijao i tiici na zelenoj grani, javi se Ilhamija. Die svoj glas. Posljednji put. I zapjeva: udan zeman nastade, sve zlikovac postade, din-dumanin ustade, ta se hoe, zaboga? Ve takata nestade, zlo nam svako postade, dobrih ljudi nestade, ta se hoe, zaboga? Turin nema amela krivda pravdu zamela, pa se pravda umela, ta se hoe, zaboga? ... ...

11

Premda osvjedoeni musliman i sufija, to se tada poistovjeivalo s pojmom Turin, pravdoljubivi Ilhamija imao je hrabrosti da javno osudi nasilje i kae istinu.

preputen sam sebi, pa prebirao po uspomenama i izranjao u stvarnost koja je bila mranija od noi koja je leala nad kasabom. Onda se odluno die i poe spremati. Krenuo je u neko doba. Prije zore. Pratili su ga prvi horozi i daleki pasji lave. No je bila tamna, bez mjeseine. urno je napustio kasabu. Nije se osvrtao. Nije dopustio da ga obhrvaju osjeaji. Noas je sve sredio. Sa samim sobom. Bez kolebanja. Put e mu do kraja ostati ravan i ist. S pogledom uprtim u svjetlo Istine kojoj je odano sluio.

Sad je sjedio na koljenima, nujan i

da je sve ivo pomrlo, pa ostao samo on. I sad ide ispod tamnog neba i utljivih debelih brda, dok tu negdje u blizini, stenje nevidljiva rijeka, zaklonjena mranim udovitima koja kao ukleta lee i preaju uz njezinu obalu. Zar iza mraka ove udne noi zaista postoji neki vezirski grad Travnik i u tom gradu ovjek po imenu Delaluddin, koji ga poziva i eka da bi ga s glavom rastavio. Ako on uistinu postoji, ta li sad radi? Spava? Pa kad se probudi i sjeti ko je i ta je, zar e opet nastaviti tamo gdje je juer stao? Zar e dan koji e se uskoro roditi, sve ovo izmjeniti i oivjeti? Zapjevae ptice, rodie se i zaplamtjeti boje, zazujae pele i poletjeti iz svojih konica u susret cvjetovima koji ih ekaju, a probueni ljudi protrae snene oi i protegnuti udove pa se prihvatiti poslova koji ih ekaju. Sve e se izmijeniti i oivjeti to sada stoji kao ukleto, mrtvo i gluho. Sve osim njegove sudbine, koja ga zove i eka. Ilhamija se strese. Ne od straha ve od veliine trenutka koji nastade. Sunce je izranjalo iza brda. Raalo se u ognju rastopljenog zlata koje se razli po brdima. On odjednom osjeti kako je sitan i 12

Boe, da li on to sanja? Kako je ova no gluha i nestvarna. Kao

beznaajan taj Delaluddin Ali-paa koji ga poziva u Travnik, ime li se on zanosi i zavarava? Zar da je on gospodar njegova ivota i smrti! Glasno potegnu tekbir i od zanosa se zagrcnu.

vjeverica. Iznenaeni zec uao je na putu i radoznalo ga gledao, pa onda skoi, izvi se u skoku i nestade. Delaluddin Ali-paa opet mu izae pred oi. Golem i prijetei. Ilhamija stade. Neto vrue oinu ga preko srca, ali samo za trenutak. - ejtane, nalet te bilo, odlazi mi s oiju! Daba me strai i iskuava! Vrati se onome ko te alje! - apnu tvrdo pa mahnu rukom kao da se od nekoga brani i ubrza korak. - Stani! - odjeknu povik, a iza bukve se ukaza dugaka cijev iane. Ilhamija stade. - Baci oruje! On ispusti zaveljaj i derviku taku. - Digni ruke! Podie ruke. Stajao je kao ukipljen. Duba mu se bila zadigla do iznad koljena. Onaj mu prie s lea. Bio je mlad, pleat, pod pusatom. Stade pred Ilhamiju, zagleda mu se u lice i sade pogledom sve do nogu, pa se posprdno nasmija i spusti puku. - Koji si? - Putnik... dervi... - e su ti pare? Ilhamija nespretno izvue kesu. Hajduk je uze, odrijei, pa istrese na dlan nekoliko ubogih groa. 13

Uskoro zamae u umu. Radovao se pjevu ptica i igri nestanih

- Je l ovo sve? - Sve. - Ih, i ti si mi neki...! Kud si poo? - U Travnik. - U Travnik? Nekom? - Veziru. Hajduk se izmae pa ponovo podie puku. - Veziru? Zar si ti njegov...? - Ja nisam niiji, osim Boji. - Pa, to mu onda ide? - Zove me. - Zove te! Poradi ega? - Ko to zna. Neto sam mu, morebit, skrivio... - Jadan li si, ako te on zove. Uzmi to svoje, pa hajde! - pokaza hajduk oima na stvari. Jedno su vrijeme utke gazili. - Ne mere bit da ne zna to te zove? Ilhamija je utio. - Ako te Delalija zove, zna ti se! - naglasi hajduk i iskosa ga odmjeri. On ni ovaj put nita ne ree. U mislima je bio negdje daleko. Uskoro stigoe. Kraj umskog izvora sjedjela su etvorica. utke su gledali i ekali da im priu. - Ko ti je taj? - upita jedan, s pusatom bogatijim nego u ostalih. Dubok oiljak, valjda od noa ili sablje, pruao mu se ispod lijevog uha sve do uvrh ela. Oni kapci bili su mu stisnuti. Bio je orav u lijevo oko. 14

- Veli da ide veziru u Travnik. Zove ga kae. oravi se die. - U Travnik, veli? - obrati se Ilhamiji. - U Travnik... - Delaliji? - Njemu. - Zove te? - Zove. - Ja zna li, jadan ne bio, to te zove? - Kad ujem, znau... - Ne mere bit da ne zna! Mora da si mu stao na jaziju? - Morebit. - Okle si? - Iz epa. - Ja, ime se bavi? - nastavi oravi, gledajui mu u kauk i niz dubu. - Je si l hoda, ta li si? - Dervi sam? - Dervi. Ja, koji si, kako ti je ime? - Ilhamija... - Onaj to kazuje pjesme? - Onaj... - apnu Ilhamija gledajui preda se. - Pa to, brate odmah ne kae! Sjedi! Sluavo sam ja mlogo o tebi. Jesi l gladan?... Ibrie, daj meso i pogau! - Ne treba, fala ti. - to?

15

- Postim. - Eh, to je baka. Sjedi, to stoji! Evo ovdi, na panj, do mene. Ilhamija se spusti. - Sluavo sam ja tvoje pjesme! Pune su pouke. I, nako, kako u rijet, pravedne. Ilhamija se sjetno osmjehnu. - ta je, ta se smije? - osmjehnu se i oravi. - Veli, da si ih sluo... - Ih, kolko put! Na sijelima. - Pa, to me nisi posluo? - to te nisam posluo? Je l ono iz pjesama? - Iz pjesama. - Ih-h, da sam te posluo, posto bi evlija - nasmija se oravi. - A ne meremo svi bit ni evlije! - A moremo insani. oravi se ljutnu. - Ba tako? Biva, hoe rijet... - Govorim za tvoje dobro. I tebi, i njima - pogleda Ilhamija po druini. - Reci ti to Delaliji! - planu oravi. - Pitaj ga, to on nije insan? On je vezir, a gori je od svakog hajduka! Mi smo od njega u stotinu voda pripraniji! - Svako za se. A on, ako je vezir, nije reeno da je i insan. - Stisni pa mu to kai! Ja to sam imo kazat, kazo sam.

16

- Ha-h, tako, biva! Pa sad ide po ajluk! E, moj Ilhamija, moj..., da ti ne kaem ta, ostae ti i brez glave! Ja ti to kaem! - Ako je Boja volja, nek i to bude, Ja sam svoje oduio... oravi ga je jedno vrijeme utke gledao. Gledali su ga i ostali. - Zna li ta... - poe oravi. Ilhamija die glavu. - Bilo bi ti najbolje da ostane s nama! Jo si u kuvvetu, mogo bi. Ako nita, ostae ti glava na ramenu. A to je najpree! Ilhamija je utio i kao odsutan gledao preda se. - Hajde, da ujemo, ta veli! Ne alim se, vjere mi! ao mi te bolan! Dobar si i uevan, jazuk je da ti onaj katil dohaka. Dede, da ujemo! Ilhamija, kao da sam sa sobom razgovara, uzdahnu: - Glavu bi, morebit, sauvo, al bi izgubio duu... Jer to, to vi radite, ne valja. Ne valja, brao moja! Strahobno je ta Delalija radi, al ni vae ne valja. A njegovo obaka, jer on je vezir i zaduen je da pravdu kroji i dobro ini. Kajaete se i vi i on. Gorko ete se kajati! - Ma kome ti to! - skoi jedan iz druine i poe prema Ilhamiji. - Ibrie, stani! - viknu oravi i stade izmeu njih. Onda se okrenu Ilhamiji: - Uzmi svoje stvari, pa hajde! Kad ti je Delalija tolko za srce prirasto eto ti ga! Budi mu kurban! Al kad te budu davili, sjeti me se! - Evo mu i kesa. Bilo je u njoj itavih est groa! -posprdno e onaj koji ga je doekao i doveo. - Evo ti jo stotinu! Nek ti se nae, more ti zatrebat - saalno e oravi i prui mu kesu nabijenu kao bubreg. - Fala ti, al nee mi trebat. - Strah te, morebit, naih haram para? 17

- Jest i toga. Al nee mi, belim, ni trebat. - I ja mislim da nee! Ilhamija utke pokupi stvari. Prije nego to poe zastade asdva, kao da se premilja da li bi im pri odlasku jo neto kazao. - ta je sad? - upita oravi. - Pade mi neto na um oko ovih vaih para, pa, prije nego to poem, da vam kaem. - Hajde, kazuj, da i to ujemo. - Bila, vele, neka stara ena, koja je ivjela brez ikog svog. Sama. Ko prst. Sazno to hrsuz, pa joj se navadio na kuu. Nije bilo noi da joj nebi doo u avliju i uo u mutvak, pa uzo il tevsiju, il ibrik, il evir, jer neeg boljeg i skupljeg nije ni bilo. Starica sve to gledala i utjela. Bojala se, hudnica, da je hrsuz ne ubije ako bi digla huku i uzbunila komiluk. Hele, vidjele to komije, pa javili strai. Dola straa, sakrili se u mutvak pa ekaju. A ekala i ona, hudnica. Sjedila uz pender koji je gledo u bau, kuda je hrsuz silazio u avliju. Te noi eto ti hrsuza. Ide niz bau, ba ko da je u svom. Serbez. Ni habera. Kad doe do pod pender, starica e ozgo, u po glasa: - Hrsuzaga! Hrsuzaga!... On se tre pa stade. - Ne idi, sinak, tamo! Preaju te i ekaju. Hoe da te ufate! Vrati se, moj sinak, vrati! Straa je doli, u mutvaku...- aptala je sa pendera. Kako ona to ree, nako ti hrsuz nagari uz bau. Hele, straa ekala, ekala, al, daba. Kad vidjee da ga nejma, digoe se i odoe. Kad, jedno jutro, starica ko i uvjek poranila i sala u avliju da zagrabi vode iz bunara. Ona u avliju, a na sred avlije stoji - evo mi ti uzo. A u uzlu sve njezine pokradene stvari. Hrsuz joj sve vratio. I povrh svega srezo joj i odozgo metno plah kat od kumaa. Ko hediju. Da joj se zafali... Potlje, kau, posve se proo hrsuzluka. Poo poteno raditi i ivjeti...

18

Ilhamija se znaajno iskalja i zautje. Svi su jedno vrijeme utjeli. - Reko sam ti, uzmi svoje stvari pa hajde, dok je za vakta prosikta oravi. - Ilhamija pokupi stvari, die ruku spram ela i poe. utke su gledali za njim. - Ma, ja bi njega...! Ko zna koga nam more na vrat namusalatit - zarea jedan. - Neka ga, nek ide! Nee, nije on od tih... A ako je do glave, skinue mu je Delalija, ne brini! to da se mi daba grijeimo? On je pravednik, to jest, jest... A ono to nam je reko, sve je nako... - dodade oravi tiho. I to vie za sebe.

Ilhamija ostavi umu i izae na istinu.

Bio je jo vie ojaen nakon susreta s hajducima. Kako ono ree harambaa: - A to Delalija nije insan? On je vezir! On bi... - Hej, zemljo! - uzdahnu duboko. - Teko tebi, kad ti se podanici ugledaju u nevaljale gospodare! Kakvu se dobru ti nadati more?... Sunce je prilo penjui se sredini neba. Put je bio izlokan, pun rupa i izvaljena kamenja, a on ve podobro umoran. Odlui da predahne. A podne je, sudei po suncu, bilo na domaku. Rijeka je dolje ispod puta, mamila svjeinom. Ljeskala se na suncu i srebrnom grivom poigravala na brzacima. Vrbama naikane obale bile su pune hlada. Sae do rijeke, raspremi se i poe uzimati abdest - Eh, mubarek vodo! - apnu, kad osjeti njezinu svjeinu kojom ga pomilova. 19

Dok je stajao na namazu osjeao se gotovo bestjelesan. Dua mu je lebdjela negdje u visinama i u zanosu je apatom izgovarao rijei molitve. Nestalo je bilo i rijeke, i livada, i drvea. Uranjao je u velianstveno prostranstvo, zamirui od milja koje ga obuzimalo. Kad predade selam, kao da se prenu i ponovo vrati zemlji. Bio je okruen podnevnim mirom, u hladu jabuke pod kojom je klanjao. Gore, na nebeskom plavetnilu, bijelili su se rijetki oblaii. Poput ratrkane janjadi. Mrav mu urno pree preko nadlanice. Otkinuta jabuka pade u travu. Negdje, podalje, u se neiji glas kako nekoga otegnuto dozivlje, pa i on zamue. una kliknu na jabuci i poe udarati kljunom o deblo. Kratki, tupi udarci, odjekivali su u tiini. - Je li mi ovo zadnji put da hladujem u ovoj ljepoti Boijoj? pomisli, a mrav mu ponovo zabrza preko ruke. Ilhamija poelje da se ovdje, pod ovom jabukom, zauvijek smiri, da mu dua, kao maloas, otprhne i nestane u visinama. Kako bi to bilo lijepo, kako bi to... - Ti si taj Ilhamija? upita neko kroz granje, ali se ne pojavi. On ustrepta. Nemir mu se uvue u srce. - Ti si taj Ilhamija? - opet e glas, a onaj koji je to pitao rastavi grane i stade pred njega. elenka mu je blistala na suncu i Ilhamija u kako mu srce as kuca as zastaje, pa opet kucne, pa zastane. - Delalija! - pomisli, jer vidje kako u doljaka izviruje kriva sablja ispod binjia. A binji mu irok, zagasito crven, poput usirene krvi. - Jest, pogodio si, ja sam Delalija! - potvrdi doljak. Ilhamija je ekao i utio. Delalija mu se jo blie primae. Opet je uo kako mu srce kuca. - Zvao sam te u Travnik. - Evo me, krenuo sam...

20

Jedva je to izgovorio, jer su mu usta bila posve suha. - Ne treba ii, nemoj se muiti. Pogrijeio sam i kajem se! Vrati se kui. Konj te eka na cesti. I pratnja te eka. Da ne ide sam. Ima hajduka. Ilhamija jasno u topot konja i ljudske glasove. - A ti, kuda e ti? - upita Ilhamija, ne znajui ni sam zato to pita. - Ja?... Ne znam. U Travnik vie neu. - I nemoj. - Tobe sam doo i vie neu da grijeim. Dosta je bilo. - Hajde, onda, sa mnom! - Kuda? - U epe. - ta u tamo? - Budi mujezin u Ferhadpainoj damiji. I ja sam tamo! To je moja damija. Tamo sam imam. I hatib... Delalija je utio. Kao da razmilja. ulo se kako uzdie. Ba kao da e zaplakati. - uo sam da si bio hoda. Da si hafiz - opet e Ilhamija. Usta mu vie nisu bila osuena. - Jesam, bio sam hafiz. Mnogo sam poboravio... - Budi opet! - Grijean sam, brate... - apnu Delalija tronuto. - Bog je milostiv. - Dobro, poi u kad ti kae. A ta u sa sabljom? Ona mi vie nee trebati. - Slomi je. 21

- Ba? - To je najbolje. Nek te ne podsjea... Delalija potegnu sablju, ali je ne prelomi ve nasrnu na Ilhamiju. On se od iznenaenja i straha trgnu i probudi. Gore, na cesti, uo se konjski topot i ljudski glasovi. Prolazili su kiridije i trgovci. Ili su u Sarajevo, po robu. Ilhamija je ustao i gledao. Jo uvijek pod dojmom sna. - Eno Ilhamije! - viknu neko od jahaa, pokazujui rukom prema njemu. Drugi mu mahnu i neto doviknu. Kao da ga je pozivao da poe s njima. On ponovo sjede i okrenu lice rijeci. elio je da bude sam. Konjanici odjahae. - ejtan me jednako salijee i kua - apnu u strahu i pree dlanovima preko lica pa se poe spremati. Zabaci torbu preko ramena i dohvati taku. Krenu s Bismillom. Jo uvijek zbunjen.

san i snovienje s Delalijom pratili su ga cijelim putem. Osjeao je tegobu koja mu se svalila na srce, pa ga neprestano pritie i mori. Noanji mir i jutronje spokojstvo bili su posve iezli, a potajan strah sve vie rastao i uvlaio mu se u srce. Uzalud je nekoliko puta ponovio stihove to ih je iskovao u vatri aka i koje je esto apatom izgovarao, kad god bi mu se neto teko u ivotu isprijeilo. Ilhamiju nita vie ne smeta, odkad nae Boijega rahmeta, on ne eli ni od koga himmeta, Allah, Allah, srcem zbori derviu! - Tanak mi je ittikad, tanak! - ukori sam sebe. Boe, daj mi snage da izdrim i da ne klonem! Pomozi mi, da svijetla obraza i ista 22

Maloprijanji

srca podnesem i ovo iskuenje! - molio je usrdno, dok su mu suze zamagljivale pogled. S vremena na vrijeme zahvatio bi ga leden talas nespokojstva i straha i zapljusnuo ga sve do grla, a onda bi opet s olakanjem odahnuo i sve bi mu se odjednom uinilo lahko i nestvarno. Tad bi se stresao, digao glavu i ubrzao korak, kao da eli da im prije stigne u Travnik i stane pred Delaliju pa da mu s osmijehom rekne: Evo me, bujruml Nastavi svoj posao, ako te nije stid i strah Boga! Sela i zaseoci kraj kojih je prolazio, provirivali su izmeu zelenila. Kue, pokrivene pocrnjelom indrom, odisale su domainskim mirom. Bade su dimile. Do veeri je bilo jo malo ostalo. ulo se kako se obani dozivlju. Tu i tamo, daleko od seoskih kua, stajala je u brdu poneka osamljena kuica, slina uurenu psu koji ui i eka. Nekoga ko e doi. - Bilo bi najbolje da okrenem kroz sela. Iz jednog u drugo. Dok bi me stigli i nali... - prikrade mu se misao i poe da ruje. Poput crva. I u srcu i u mozgu. On zaslade i gotovo jeknu: - ejtane, nalet te bilo, dokle e me iskuavati i patiti! Ostavi me i odlazi! Onda ubrza korak i poe poluglasno uiti: - Rabbi inni euzu bike min hemezati-ejtani ve euzu... (Gospodaru, ja Ti se utjeem od sumnji i ubadanja ejtana i utjeem Ti se, Gospodaru, da se ejtani ne nalaze u drutvu mome). Ponavljao je to po deseti, po stoti put. Prije prvog sumraka izbi pred Vranduk. Zaudo, to se sunce vie bliilo zapadu, a sjene postajale meke, mir mu se ponovo vraao. Pogled mu se zaustavi na kuli vranduke tvrave i tad se sjeti maglajskog kadije Sulejman-efendije, koji je prije nekoliko godina tamnovao u Vranduku. Otiao u Vranduk na kadiluk- obino bi se govorilo za kadije koje bi tamnovale u Vranduku, jer je u Vranduku bila njihova tamnica. Neki bi se vratili, a neki i ne bi. Sulejman-efendija je bio postar i slabaan ovjek i nikada se vratio nije. Ne bi mu sueno da izae na sunce i doe kui u Maglaj. Ilhamija ga je u dva-tri maha 23

obilazio. Starac bi uvijek kao dijete plakao. Uvijek bi pitao je li mu ljiva bardaklija jo u ivotu. - Ih, jesam je se, brate, poelio!... - s tugom bi ponavljao. ljiva je i dalje raala, ali nesretnom kadiji ne bi sueno da je se ikad vie okusi. Ilhamija zastade pa mu proui i predade Fatihu. Stara kamena kula mrko je gledala sa Vranduka.

Odluio je da prenoi u Vranduku.

Glas o njemu stigao je u Vranduk prije njega. Kad ue u hansku kahvu punu ljudi, razgovora i dima, sve utihnu. Trgovci i kiridije koji su bili odsjeli u hanu, pripovijedali su da su ga vidjeli na putu, a ona dvojica njegovih hemerija iz epa, kazivali su vie nego to su i sami znali. Kad nazva selam, potiho mu prihvatie i istegoe vratove da ga bolje vide. U kahvi je bio polumrak, jer fenjeri jo nisu bili upaljeni, pa su se lica jedva razaznavala. Jedino je oko kahveodaka bilo neto vidnije. - Ha, je l to taj? - upita neko iz budaka, i to nekako sneno, kao u njedra. - Uduni, domuze! - doeka handija Hamzaga, koji je sjedio na iltetu s druge strane kahveodaka. Bio je to positan, ali ljutit ovjek, koji je imao obiaj istresati se na goste. Svi oni koji su dolazili u Vranduk i padali u han, znali su to i niko mu nije zamjerio. Dapae, nekad bi ga hotimice podboli, ne bi li planuo i na nekog svatrio. Ali, im ugleda Ilhamiju kojeg je poznavao jer je i sam bio iz epa, Hamzaga se die sa ilteta. Sie sa iroke seije na kojoj se preko noi spavalo, pa ugazi u firale koje su mu stajale pod seijom i poe u susret Ilhamiji. - Ho geldun! Bujrum, muderis efendija! Prihvati mu torbu i taku i pomoe mu da se uspne na seiju. 24

- Sjedi, evo ovdi! - pokaza rukom na ilte na kojem je samo on sjedio. Kahva je utke gledala, ne vjerujui da se Hamzaga moe dotle upitomiti. - Za kahvu si, bezbeli?... A ima i dobre smreke, taman je nadola! - Fala ti, Hamzaga. Prvo bi uzo abdest i klanjo, pa potlje, kad iftarim... - Peke. Kahva i dalje uti. Nastoji uloviti svaku rije i prati svaki njihov pokret. - uo sam da ide... - Jah, kreno sam prid zoru. - Pola koka na jaje... - opet e onaj isti, maloprijanji glas. Hamzaga die glavu i oinu pogledom u pravcu oeta iz kojeg se onaj javljao. - Uzeu abdest i klanjau napolju, u bai - tiho e Ilhamija i poe da se rasprema. - Peke, samo ti reci... Ademe, daj bardak za abdesta! Metni ga prid vrata i ponesi mahramu! - doviknu Hamzaga momku iza kahveodaka. Kad Ilhamija izae, Hamzaga se die i ciknu, idui preko seije prema onome iz oeta. - Ama, uje li ti, domuze domuski! Kupi svoje, i polja! Zar nakog ojka da nakilja i da mu na njegovu muku pristaje, sram te i stid bilo! Da je sree, molio bi da mu noge pere! A ako loe, ne loi u glavu! Polja! - Neka, nekaaa! Polajnak! - rastegnu onaj. - Ademe! Ibro! Gonte domuza! - povileni Hamzaga. 25

I dok dlanom od dlan, momci onoga skopae pa ga vie iznesoe nego izgurae. Jedan ga nekoliko puta dohvati akom iza vrata, na to on jeknu i svali se preko praga u avliju. Momci pritvorie vrata. U kahvi zavlada tiina. - Upali fenjere! - naredi Hamzaga. mirkava svjetlost zaigra po aavoj tavanici. Ljudi ivnue. Neko viknu i porui kahvu i smreku. Umalo iza toga vrata se ponovo otvorie. Pojavi se Ilhamija sa zasukanim rukavima, bez kauka i s mahramom oko vrata. Iza njega je stajao onaj iz oeta. Bio se okljunio i gledao preda se. - Hamzaga, iv bio, pusti ga da prenoi! Kud e sad u no...? moleivo e Ilhamija. Hamzaga se die. - Dobro, kad ti kae, a ja mu ne bi dao! Samo, nek vie ne laje! - Nee, nee! - mehko e Ilhamija, pa se okrenu onome: - Hajde, moj sinak, unii... Ilhamija se vrati u bau. Kad klanja akam, Ilhamija i dalje ostade na koljenima. Veernje nebo koje se uskoro osu zvijezdama i gotovo pobona tiina u kojoj se jedino ula ujednaena pjesma cvrka, uznesoe ga. Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo njegovo tijelo, poput naputena atora Ilhamijine due. Ponovo je bio u zanosu. Da mu se neko tog asa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko udio, uporno nastojei da ih se to ee dovine. Odlutala iskra ponovno se vraala svome Praizvoru... Prenu ga Hamzaga. Iao je baom s fenjerom u ruci. - Ama, bio sam se, ako hoe, i zabrino! Vidim, najma te!

26

On utke ustade. - Evo me, Hamzaga... - A i ogladnio si, bezbeli...? A kako i nee, koliki je dan! - prie Hamzaga blie. - Ogladnio...? Pa, i nisam... Hamzaga ga zaueno pogleda. Uini mu se da Ilhamija gotovo nesvjesno odgovara. Kad uoe u kahvu, agor se utia. Ilhamija dohvati torbu, izvadi komad pogae umotan u mahramu i omalen anak s grudom kajmaka. - Hamzaga, ako nije velki zahmet, ja bi da mi se ovo rastopi... - Ama, ostavi to!... Ve, najbolje bi bilo da ode gori, u moju odaju, pa da tamo iftari. Ni ja nisam veero, pa moremo zajedno. I meni e bit slae! Tamo se, barem, more progovorit. - Kako ti kae... Hamzaga mu ponese torbu. Uspee se uz basamake do kraja hajata, gdje se nalazila Hamzagina odaja. - Vamo, Vamo, muderis efendija! Vrata kripnue. ukasta svjetlost fenjera zaigra po sobi. Minder, zemljena pe sa arenim loniima, do pei banjica, pa duekluk. Na zidu, do vrata, dugi no i mala puka. - Afedersum, u mene je vako, po bearski! - nasmija se Hamzaga. - Neka, neka, lijepo je... - Ti sijedi, sad u ja! Ilhamija sjede na minder, spusti glavu i zamirje. inilo se kao da je zaspao. Hamzaga se vrati s velikom tepsijom punom sahana. 27

- Hajde, bujrum! - Hamzaga, ako Boga! ta e ti tolko? - Ama, nije nita obaka! Da sam znao da e te put vamo nanijet, mahsuz bi te doeko. Vako, ta je dragi Bog dao... Bujrum, evo i smreka! Iftari se! Jeli su utke. Neto sumorno, ali neiskazano lebdjelo je u zraku, mada se Hamzaga trudio da bude to srdaniji. - Uzmi, dina ti! Nije ta, al, ogladnio si... - Uzimam, Hamzaga, uzimam. Kad veerae i oprae ruke, Hamzaga iznese kahvu. - Voli li goru il...? - Goru, goru. Odozdo, iz kahve, dopirao je agor, a onda kucnu saz i zau se pjesma. Tiha i nekako alovita. - Pjevaju... - frknu Hamzaga ljutei se. - Neka, nek se vesele. Bolje, ve da se aloste. - Ma, ono jest, al, opet... - Hamzaga e prijekorno, jer mu se inilo neprilinim da se ba sad svira. Ba sad, kad Ilhamija... - Ma, muderis-efendija, sve hou da te pitam, al nekako mi... poe Hamzaga nabadajui. - Pitaj, brate Hamzaga, pitaj... - Rekoe da si poo u Travnik. Da te zove... anamo onaj... - Zove, Hamzaga, zove... - Ne znam, ti najbolje zna, al... Hamzaga ne doree. Kao da se bojao da e raniti Ilhamiju ako kae ono na ta su obojica mislili. Nasta utnja. Neko, dolje u kahvi, podvrisnu. 28

- Kad bi mogo, bio bi rad da ti nekako pomognem... - nastavi Hamzaga nesigurno. - Da mi pomogne? Neim?... - Bi, dina mi, im god bi mogo! - Pa, i ja bi te zamolio. - Nejma me ta molit! ta god mogu! Ti samo reci! - ivnu Hamzaga. Ilhamija ga pomilova pogledom. Govorio je tiho, gotovo moleivo. - Ako se ne vratim, a kakav je vakat nije prilika, raspitaj se za moj mezar i pobodi mi niane. Kad se mogne. Nije hia. Nek mi se zna za mezar... - Ne, pobogu, tako! - muklo e Hamzaga. - Taki je vakat doo, moj Hamzaga. Insan treba bit na sve spreman. - Ama, zar ba mora ii? Ko te tjera? Ostani! Sutradan, ko oja, kreni, pa se po noi opet vrati. Potlje emo vidjet! Ilhamija se strese. Ko mu to govori kroz usta Hamzagina? Nije li to onaj isti, koji mu je danas izaao na san u Delalijinoj slici i prilici? Onaj dananji kojeg je tjerao od sebe, jer mu je itavim putem aptao da svrne s puta i bjei. Ilhamija die pogled i otro se zagleda u Hamzagine oi, pune strepnje za njegovu sudbinu? To, ne mere bit, to mu sam Hamzaga iz srca govori! Nije to prijevara ni hinla ejtanska! - Ne mere tako, Hamzaga - apnu on s nekom oporom gorinom. - Ama, kako ne mere? Ko te tjera da ide, ko? - Tjeram ja sam sebe! Zar sad, kad sam kazo ono to sam bio duan da kaem i o ovome vaktu i o nevaljalim ljudima u njemu, zar da se sad sakrivam i bjeim? Stidio bi se sama sebe! Ako je ginut, pa nek 29

se gine. Allahu u amanet. Ja sam svoje oduio. Kolko sam znao i mogo... Hamzaga htjede neto rei, ali ne ree, ve se provrtje na seiji, ba kao da je htio izai iz haljina koje su ga stezale. Onda odmahnu rukom i apnu; - Ti najbolje zna... Obojica su neko vrijeme utjeli. Svaki za se. Saz i pjesma se ponovo outjee. Hamzaga ljutito apnu: - Blago si ga hajvanu, njemu je sve poravno...! Ilhamija se nakalja. - Ja u, Hamzaga, poraniti. Morebit bi najbolje bilo da noim nee na sijenu, da nikoga bihuzur ne inim. - Nee, vjere mi, nie, ve ba ovdi! Kad god ustane i krene, ja u ut i ispratit te. Zar sad... Htjede jo neto rei, ali naglo prekide. - Pa, dobro, nek bude kako ti kae... Neko zalupa na dnu basamaka i viknu: - Hamzaga! Hamzaga! Hamzaga ustade. - Trae me. A ti, muderis-efendija, kako smo se zdogovorili. Ja te vie neu bihuzur initi. Samo da ti prostrem, pa ja odoh. - Hajde, ti, hajde, ja u to. Duek je ovdi? - pokaza Ilhamija rukom na duekluk. - Sve ti je tude. Samo da izvadim. Pa ti potlje prostri. Nakon to je klanjao jaciju, Ilhamija se raspremi i lee. I u kahvi se uskoro sve smiri. Jo su se neko vrijeme uli koraci i poneka nejasna rije, a onda i to presta. No, puna zvijezda, sve ivo uspava...

30

gluho doba noi pred hanom se outi tutanj. ulo se dovikivanje, zveket oruja i topot konja. Neko snano zalupa dolje na ulazna hanska vrata i zavika: - Otvaraj! Handija, otvaraj! Ilhamija se prenu. Pridie se u dueku i osluhnu. Crne slutnje hladno ga pomilovae. Vrata na hajatu krinue. ulo se kako Hamzaga ljutiti guna: - Ama, ko je sad...? - Otvaraj! Handija, otvaraj! - i dalje se ula lupa i vikanje. - ekaj, crko! Kud si navro, nije jangija! u se zatim kako se vrata s treskom otvorie i kako oni spolja nahrupie u kahvu. Sve se odjednom izmijea: i glasovi, i psovke, i zapomaganje. Kao da se sva kahva prevre. Ponekad bi se razabrao piskavi Hamzagin glas koji se s nekim stalno nadvikivao. Potraja to ejrek sahata, a onda se sve utia. Ispred hana se ponovno zau zveket oruja, ljudski glasovi i topot konja, dok i to ne utihnu. Kako doe, tako i proe. Kao vjetar. Vrata se na hanu zalupie. Gvozdeni mandal zveknu. Umalo iza toga Hamzaga odkrinu vrata na Ilhamijinoj sobi i apatom upita: - Spava li! - Ne spavam. - Uzbihuzurilo te, bezbeli? - ta je? Ko je...? - Paalije. Trae hajduke. uli da su ovdi, oko Vranduka. Neko him reko da su u hanu. - Pa?

31

- Odoe. Kiridije im vele da su hajduci vieni doli, u umi. Prema epu. Svu mi kahvu privrnue, pasji sinovi! Dvojicu kiridija prave zdrave izubijae. I to sve harbijama! Dabogda him...! Ilhamija uzdahnu. Sjeti se jutronjeg susreta s hajducima. Pohvatae ih i pobiti, bezbeli - pomisli i bi mu ih ao. Ko zna ta ih je otjeralo u umu... - Ti spavaj! Do sabaha ima jo vakta - apnu Hamzaga i pritvori vrata. Pri svjetlu svijee, onako u gaama i koulji, nije bio ni nalik na onog sinonjeg, koopernog Hamzagu. Sliio je na oerupanu pticu. Ilhamija vie ne zaspa. Crna tuga svali mu se na duu. Bi mu ao i sebe i drugih. Uini mu se da nikad svanuti nee. Poe poluglasno uiti, pa u mraku napipa irak i s mukom uee svijeu. Prie banjici i poe uzimati abdest. Uskoro se javie prvi horozi. Kad klanja, uze da se sprema. Hamzaga se pojavi na vratima. Kao da je samo na to ekao. - Pa, ti ba nakastio da ide?... - Evo, spremam se. - Ma, zar ba mora? Ilhamija se uspravi. - Hamzaga, zaklinjem te velikim Bogom, ne govori vie o tome! Hamzaga utke izae. Umalo iza toga vrati se s uzlom u rukama. - Nek ti se najde. Daleko je Travnik... Uze mu torbu i ponese je. Svitalo je. Kiridije su samarili konje. Hanske kokoi su gacale po avliji i stresale se. Krupan horoz ponosno se epurio oko njih. - Halali, Hamzaga, ako se ne vidimo - zastade Ilhamija kad izioe iz avlije. Hamzaga se tresao. Zagrcnu se pa uhvati Ilhamiju za ruku i poe je ljubiti. - Neka, Hamzaga, neka! 32

- Ne zna kako mi je... - Nemoj, ne treba se alostit... Ve, nejmam ti ta dat za uspomenu do ovaj abenski tespih. Uzmi i sjeti me se! I za ono to sam te molio. iv bio! Izgrlie se. Hamzaga je glasno plakao. Tek kad Ilhamija odmae, on, tarui suze, doviknu: - Halali!... i, uvaj se! Malo poguren, u dugoj crnoj dubi i s torbom preko ramena, Ilhamija je polahko odmicao. Hamzaga je stajao i gledao za njim. Sve dok ne zamae.

oblaci se poee navlaiti i po svemu se vidjelo da se sprema nevrijeme. Oko podne zagrmje. Negdje daleko, iza brda. Tutanj, kao da dopire ispod zemlje, polahko se i teko valjao. Tiina sve pritisnu. Ni list da se makne. I ptice zautjele. Ilhamija je bio maio Zenicu. Prve kapi kie, krupne i mlake, zatekoe ga pokraj Lave. On prui korak. Dolje, kraj rijeke, stajao je mlin. Tu se jedino mogao skloniti. Selo, gore u brdu, bilo je podaleko. Mlin je bio naputen. Napola razvaljena vrata zjapila su irom otvorena. Dolje, ispod prorijeenih podnica, voda je lazala, uvrtala se u svrtke i klokotala. Bilo je polumrano. On ue i odhuknu. Skide torbu s ramena, otra pokislo lice i htjede sjesti. U dnu mlina neto se pomae i zarea. Osluhnu. Reanje nije prestajalo. ula se i piska. Oi mu se privikoe na pomrinu. Ugleda psa. Leao je u uglu. Ispod njega se neto sitno migoljilo i piskalo. - Kuja sa enadima! - apnu on i raznjei se. Kuja bijesno zalaja. 33

to je jutro dalje odmicalo, sparina je sve vie rasla. Tamni

- Eh, hudnice huda, e te je nevolja nanjela! Gladna si, bezbeli...? Priekaj, ima neta za tebe, samo da naem... - sjeti se Hamzagina uzla i poe roviti po torbi. Odvali komad peena mesa i poe prema uglu. Kuja se pridie i nakostrijei. Prijetei zarea. - Ama, vidi je! Ne boj se, neu ti nita! Evo, pa jedi! - baci joj meso. Kuja ga onjui i zgrabi. derala je halapljivo. Kosti su krkale pod zubima. - Evo jo, evo! - prie joj blie. Sad ju je jasno vidio. Bila je uta. itavo klupko tenadi gmizalo joj je ispod trbuha. Nije vie reala. On se vrati u drugi ugao. Leima se nasloni na brvna, a laktovima opre o isturena koljena. Glavu nasloni na ruke i osta nepomian. Gromovi su se sustizali, a kia nemilice lila. Vjetar je mlatio vratima i nanosio kiu pravo u mlin. Kad bi gromovi protutnjali, a vjetar na mahove jenjao, ula bi se sitna piska tenadi. Slike pred Ilhamijinim oima poee se redati. Ukaza mu se epe. Lijepo, sve u suncu. Pa Ferhadpaina damija. Bijela, poput labuda. Ugleda zagasito modre are na abenskoj serdadi prostrtoj po mihrabu. Osjeti joj mehkou na dlanovima i elu. Tako ju je uvijek osjeao kad god bi padao na seddu. inilo mu se da uje onaj dobro poznati um safova koji se diu za njim. I topovi su pucali. Bio je Bajram. Ljudi su mu prilazili. Grlili se. - Inallah, dugo godina u zdravlju i rahatluku. Zajedno ako Bog da!... Pogleda i strese se. - Ama, zar opet!... - apnu u strahu. Mlinska vrata su pod naletom vjetra silovito mlatila. - Allahu moj, pomozi mi! Ojaaj me! 34

Gromovi uestae. Njihov tutanj, od kojeg je i zemlja podrhtavala, nije gotovo ni prestajao. inilo se da razdiru i drvo i kamen. Plamene zmije svjetlica sustizale su se, bjeei ispred gromova koji su ih gonili. - Subhanellezi jusebbihur-radu bi hamdihi ve-l-melaiketu min hifetih (I grmljavina slavi Allaha zahvaljujui Mu, i meleki iz strahopotovanja...) - uio je poluglasno. Smrai se. Pa zastudje. Neto u daljini zlokobno zaita i poe da se primie. Gromovi pomahnitae. Po mlinu zabubnja kao da kamenje prti. - Led!... - apnu on sa zebnjom. Gore, u selu, usplahireni domaini su istravali iz kua, iznosili sofre i sadake, naopake ih okretali prema nebu i ezanili. Slijepi melek koji je iao pred tufanom, trebalo je da uje ezan i skrene s puta, pa da odvrati led od njihova polja. Pred mlinom odjednom nasta strka. itav buljuk paalija, mokrih i ustraenih, skakao je s konja i utravao u mlin. Uznemireni konji su njiskali, a ljudi se nadvikivali. Unesoe jednog ranjenog paaliju. Drugog, koji je bio svezan, ugurae i pribie uza zid. Ilhamija je utke gledao. Kuja je bijesno lajala, stojei ispred loge u kojoj su se slijepa tenad jedno preko drugog prevrtala. Tufan je mahnitao. inilo se da e se mlin svakog asa otkrpiti od obale i otisnuti niz vodu. Paalije umukle pa ustraeno gledaju i ekaju. Neki su i okrvavljeni. Svako se o sebi zabavio. Ilhamiji niko ni mukajet. Samo onaj svezani digao glavu i upro pogled u njega. Pa ga ne skida. Ilhamija ga prepoznade. Bio je to onaj oravi, hajduki harambaa, s kojim se juer susreo. I Ilhamiji odjednom postade jasno: to su one iste paalije koji su noas nahrupili u Hamzagin han i otili da gone hajduke. Pa su ih ili pobili ili rastjerali. A oravog su iva uhvatili. Sad ga vode. U Travnik, bezbeli. Da dijeli s njim zajedniku sudbinu...

35

oravi je s mukom pokuavao da se pridigne i sjedne. Lice mu je bilo krvavo i podbuhlo. A onim jednim okom, krupnim i izbuljenim, jednako je gledao u Ilhamiju. Pogled mu je, kako se Ilhamiji inilo, bio pun jada i prijekora. - On, morebit, misli da sam ga ja... - sjeti se i zadrhta. Nevrijeme poe da jenjava. Led presta, a i vjetar utihnu. Oblaci naglo prepukoe i ukaza se vedrina. Razgali se. Sunce zasja. Sve zamirisa svjeinom. Paalije ivnue. Ustumarae se. - Momci, ta je s konjima! Vidte ta je s konjima! Da ne bude pjehe...- zavika jedan. - Eno hin pod drvetom. Murataga, ne brini! - Hajte, ta ekate, skupte hi! Da se ide! Vakat je! Paalije pokuljae iz mlina. - Vode, Murataga, vode-eee! - jauknu ranjeni paalija, drei se rukama za trbuh. - Stander..., ne znam u ta u? Ploka mi je ostala na konju... - Neka, ja u...! - javi se Ilhamija, vadei anak iz torbe. More i u ovome... Led se napolju bijelio. Blistao je na suncu. Bilo ga je za itav prst. - Dede, napi se! - ponudi Ilhamija ranjenika, vraajui se s punim ankom. Paalija je poudno pio. - Polajnak, polajnak, nemoj naglit! Pa ponovo izae. Kad se vrati, oravi ga doeka pogledom. Nijemo ga je preklinjao. - Bi l i ti?... Dede, dede, napi se... - Jok njemu! Stani! - prodera se Murataga. 36

Ilhamija ne odmae anak. oravi je ko mahnit srkao. Voda mu se cijedila niz bradu. - Ama, uje li ta ti govorim! - ruknu Murataga i izbi mu anak iz ruku. anak se odvalja i zaklopara. Kuja zarea. - Ko ti ree da mu daje? - izdrelji Murataga oi. - Veli da je edan... - Nek crkne! Zna li ti ko je on? - Znam... - Ko? - Insan. - Insan! Hajduk, a jok insan! uje li: hajduk! I to najgori! Za vjeala! - Ja ga takog ne znam... - Ti ga ne zna! Ve, kako ga ti zna? Da mu, belim, nisi pupak rezo? - posprdno e Murataga. - Nisam, al jesam se sreto s njim. - e si se sreto? - Juer, u umi. Vie epa. - Doeko te, ha? Pa te orobio! - Jok vala, nije. Doekali me drugi, pa me odveli prid njega. Bili su mi uzeli kesu, pa mi je on vratio. Nudio me da jedem. Murataga je zaueno gledao. Pa se posprdno nasmija. - Haman si ti malo...? - i zavrtje prstima iznad glave. - Morebit, al kazujem kako no je...! I para mi je davo. Kad je vidio da nejmam vie ve nekolko groa, davo mi je stotinu. Nek ti se najde, veli... 37

Muratagi prekipje. - To ti njega, haman, brani, ha? - unese se Ilhamiji u oi. - Allah mi je svjedok da je vako bilo. - Ma, stander! Ko si ti? Okle si? - Dervi. Iz epa. - e ti je teskera? Daj teskeru! - Teskere nejmam, al imam kadijino pismo. - Daj! e ti je? Ilhamija izvadi pismo. Murataga uze pismo, razmota ga i poe razgledati. - Ovo je turski... Zna li ta je u njemu? - Znam. - Kazuj, da ujem! Ilhamija se iskalja. - Stoji, da se Abdulvehab bin Abdulvehab epevi, zvani Ilhamija, imam i hatib Ferhadpaine damije u epu, a ja sam taj, upuuje u Travnik, po zapovjedi carskog valije Delaluddin Ali-pae.. - Ba tako kae? - Tako. - Pa, to ide pjehe? e ti je konj? I, to si sam? - Sam?... Ja nisam nikad sam. Allah je iznad mene. A u meni su dvojica. Pa se usput razgovaramo. A onda ibadet inim. Tad sam najsmireniji... A pjehe najvolim, jer neu da patim hajvana... - Na svata sam udaro, al na take ko ti...! - odmahnu Murataga objema rukama. - A ne zna to te vezir zove...? Ne bi reko da si uen pa da je poradi toga? - Pravo kae, i nisam. Garib sam, ko i mlogi...

38

- Murataga, evo konja! Svi su na broju! - viknu s vrata jedan paalija. - Hajte, smjestite i ovu dvojicu, pa da se ide... - A onda se okrenu Ilhamiji: - A ti se proi merhameta, jer ti vaki ko to je ovaj mogu dohakati! To ti ja kaem! Ilhamija se sjetno osmjehnu. - Ko nejma merhameta spram drugih, neka ga ne ie ni za sebe! Gledam, maloas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se ustravili. Ja kako li e bit, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i proive: kad se dennet i dehennem otvore! Kako emo onda iskat merhameta, kad ga spram drugih nismo imali! Murataga htjede neto rei, a onda odmahnu rukom i utke poe. Dok su oravog izvlaili za noge, Murataga zastade kraj vrata. - ekaj, poneste ga - ree paalijama. oravi se pogledom oprosti od Ilhamije. On osta sam. Stajao je neko vrijeme oborene glave, nepomian i oaloen, sve dok se topot konja posve ne izgubi. Onda se prenu. Uze torbu, povadi sve Hamzagine stvari i poe ih redati ispred kuje. - Evo ti mesa, i pogae, i pite, i ... svata! Ovo je tvoja nafaka Tebi je pree ve meni! Kuja je cvilila i mahala repom. Slijepa tenad su se ispod nje prevrtala i piskala. - E, moj Hamzaga, jesi se osevabio, da samo zna! -apnu razdragano pa izae iz mlina i sade do vode da uzme abdest. Nije imao gdje klanjati. Napolju je bilo mokro, a u mlinu neisto, pa odlui negdje usput klanjati podne. Prije nego to poe, jo jednom se okrenu prema oetu iz kojeg je piska slijepe tenadi neprestano dopirala.

39

- Hej, mahlukatu Boiji, kolko e vas u ivotu ostat?... e li ete se razmiljeti i doklen ete stii? Pomisao na oravog jo ga vie oalosti. - Svi smo jadni i emerni! Nek nam je Milosnik na pomoi! Uspe se uza stranu i izae na cestu.

Cesta je bila puna lokvi i blata. Jo neistopljen led hrskao je

pod nogama. Htio ne htio, morao je preko blata i vode. A firale su mu bile odozdo gotovo progledale. Ne zna se u ta je bilo alosnije pogledati. Gotovo dozrele ljive, modre i jedre, leale su pod mokrim stablima s kojih su visjele polomljene grane, a na ojaalim kukuruzima listovi su bili oerupani, a strukovi polomljeni. Slino je bilo i s ostalom ljetinom i voem. Samo je nebo bilo isto i umiveno, s blistavom dugom propetom od brda do brda. Cvrkut ptica, glasniji i veseliji no obino, dopirao je sa svakog grma i drveta. - Ja udna jazuka, ja udna jazuka! - aptao je Ilhamija, razgledajui pusto oko sebe. - Tcc - ccc...! Uskoro nabasa na ciganske erge. Bili su se ulogorili na meraji, uz sami put. ene su raspuhivale vatru ispred crnih i pokislih ergi, dok su mravi konji, jo uvijek mokri od nevremena, pasli po meraji. Nekoliko mukaraca bilo se okupilo oko teleta, objeena o granu osamljene jabuke-divljake. im djeca ugledae Ilhamiju, potrae mu u susret. - Daj nam koju aku, Bog ti dao, dedo! Nemoj pro a da nam ne da! Bog ti dao! - pruali su ruke i vukli ga za dubu. On zastade. Podari djeci po aku-dvije, pa se uputi do mukinja. - Koljete, dobri ljudi?

40

- Koljemo, jah! Grom ubio tele, pa nam ga dali. Vidi, sva mu koa sprena! I meso mu je s ove strane haman peeno. Vidi! Pocrnjelo! - A mogu l vas neto zamolit, dobri ljudi...? Bilo bi vam sevab... - Hajd, da ujemo! Morebit se nagodimo. Ilhamija se iskalja. - Gori, u mlinu, lei kuja. Okotila se, hudnica. Pa, da joj neto odnesete, to sam vas htio zamolit. Ne morate danas, more i sutra. Niko joj nita nejma donijet. Bojat se je, krepae, hudnica. I ona i enad. A vi ste ovdi, blizu, mogli bi... - Ovdi smo mi, efendija, vavik ovdi! Ovaj novi vezir neda nam da se maknemo. Skapaemo, pobogu! ta je ovo, ta se ovo radi, ovoga nikad nije bilo! Kotlari su ili kud su eli! A sad, ujemo, ne smiju ni age, ni begovi, ni niko drugi brez teskere. A nama, kotlarima, ne daju teskeru. Ja sam ceribaa, bio sam poo da pitam, da traim, pa me paalije umalo nisu ubili. Kidisali na me ko vuci! Nisam doo ni do kadije, a kamoli do vezira!... Ne valja ovo ta se radi! Kakav je ovo vakat i kakav je ovo vezir...? - Jah - uzdahnu Ilhamija. - Teko je, teko. - Ve, ne kazaste mi hoete l me posluat? - Pa, moglo bi, nije da ne bi moglo, samo, zna kako je: pae mlogo jede! Pogotovo kuja kad se okoti! - nastavi ceribaa, vadei iz teleta jo uvijek toplu utrobu. - Dau vam neta za hediju. Evo... ovih nekolko groa. To mi je sve. Da imam vie, dao bi, vjeruj se!... - Pa, dobro je i to. Vidim, duevan si, pa emo te posluat. A e ree da je kuja? - Gori, u mlinu, nije daleko. Nejma ni ejrek sahata. Mlin ne melje, niko u nj ne zalazi, pa, zato... - A-aa, u mlinu! Znam, znam, kako ne bi znao. Poslaemo djecu da joj neto odnesu. Bie kostiju i ... nai e se neta, ne brini! A 41

ako ba bude dobra kuja, morebit emo je uzet. Jer, zna kako je, nama to treba!... Ilhamija se rascva. - Eh, ivi bili, Bog vam dragi dao! Al ete se osevabit! Ko kad je nejma ko obi. A i ona je Boiji stvor... - Pa jes, znamo mi to. Samo, vidi, kako to ide: za svakog drukija pravda! Ima insana ko to si ti, koji se i za kuju brinu, a o nama niko ni habera! Ovaj vezir je, kako u ti kazat, ponajgori od svih! Svijet ga, bogami, kune e stigne! A kunemo ga i mi! ta da radimo na ovoj goloj ledini? Kad bi on bio ko to si ti, pa da se iva mira ne da! Delva je njemu bacila grah, pa kae da nee dugo! A Delva zna, samo, on ne zna! Oko Ilhamije se bilo sve okupilo. I muko i ensko, i staro i mlado. Pa ak i nekoliko pasa koji su ili uz ergu i sad se vrtjeli oko teleta. Jedno od djece bilo je kriomice zavuklo ruku u Ilhamijinu torbu. On to osjeti, pa se okrenu i nasmija: - Nejma, sinak, nita nejma... Ne trai... - Rusko! Dabe dad! - opsova ceribaa ljutito i mlatnu dijete izvaenom digericom po glavi. Svi udarie u smijeh, a ceribaa e Ilhamiji: - Nita ti ne brini! Kuja e svoje dobit! Pas bio ko slago! Ve, e si ti poo? - U Travnik. - Au-uuu! U Travnik! Hajde, nek ti je sa sreom. Ja, da me tamo na halvu zovu, ne bi! A veziru bi najvolio poslat evo ovo - pokaza ceribaa teletu pod rep. Svi ponovo udarie u smijeh. - Zovno bi te da ostane, da malo s nama sjedne i jede, al ti, bezbeli... - Fala vam, dobri ljudi... 42

- Delvo, reci efendiji ta ti je palo u grahu! ta kae grah za vezira, ha? Stara, krezava ena, lica zguvana ko muemali fenjer, izvadi lulu iz usta i pijunu pa razgazi. - Nije duga vakta, veli Delva - protumai ceribaa. - U zemlju e, kae, ubrzo. Hoe, akobogda! Pogodie Delva! Ilhamija se jo jednom zahvali ceribai. - Pripazte onaj mahlukat, ivi bili! - Ko to nas vidi! Opet ti kaem: crko ko slago! Reko sam ti! Lahak i vedar, Ilhamija krenu cestom. Ceribaa poe da ejrei tele. Vatra se pod kotlovima bila razgorjela. Spremala se bogata gozba.

to je Ilhamija dalje odmicao, tragovi nevremena bili su manje

vidljivi. Kao da je led samo u prolazu bio dotakao taj kraj. Uskoro naie na selo. Ugleda nisku drvenu munaru na dnu sela pa se obradova. Uspe se na sofe i zanijeti podne. Kad doklanja, nekoliko seoske djece bilo se okupilo ispred damije i radoznalo ga gledalo. Jedno se primae pa odie njegovu poteku derviku taku prislonjenu uz sofe. - ta je, je l teka? - nasmija se Ilhamija navlaei firale. Postariji seljak, obuen u bijele adorbezne gae i koulju, sa crvenom tkanicom oko pojasa i arenim pekirom oko ulaha, primae se. - Selamun alejkum! - Alejkumus-selam. - Merhaba!

43

- Merhaba. Seljak je jedno vrijeme utke stajao i gledao Ilhamiju. Mjerio ga od glave do pete. - Haman si jabandija! - Jah, jesam. - A, more l se znat okle si? - Iz epa. - Pa, nee poo? - U Travnik. - U Travnik!... Lijepo... - Jesam li daleko? - Pa, kako u ti rijet..., ako bi pohitio, do akama bi mogo u Vitez. A potlje akama i ne mere u Travnik. Ne daju... - Ne daju? - Jok, ne daju... - die seljak glavu i osta otvorenih usta, ali nita vie ne ree. Samo je i dalje gledao u Ilhamiju. - Onda u pohitjet, da mi je makar do Viteza. - A konja, nema? - Nemam. Ilhamija pomilova djecu i poe. - Allahemanet. - Allahemanet... tiho e seljak, pa se okrenu i osta gledajui za njim.

je. Neka udna lahkoa bila ga obuzela. Odjednom zastade, pa se sam sebi nasmija: 44

urio

- Ama, kud sam ovoliko pohitio?... Ceribaa ree da ne bi u Travnik ni na halvu, a ja... Prvi put, otkako je poao iz epa, poe razmiljati o Delaliji. Ovaj put mirno, bez one pritajene zebnje i nemira koji su ga pri pomisli na Delaliju dotad obuzimali. Ve sutra, ili za koji dan, nai e se s njim oi u oi. Premda nije dvojio ta e mu kazati, pitao se kako e tei taj njihov susret i razgovor. I, kako izgleda Delalija. Je li onakav kakvog ga je u snu vidio? Naoko blag i skruen, a onda, odjednom, ko sjaj gole sablje... Kojih je godina? Je li, moda, hejbet, smrknut, teak u pokretima, promukla glasa i opaka pogleda. Hoe li nasrnuti na njega ili e dopustiti da mu kae to mu je nakanio kazati... uo je da je Delalija vjet i brz na jeziku ko malo ko, pa da ak i pjesme pie, da je hafiz, da se bavi naukom, da voli sve to je lijepo... Pa, ako je sve tako, kako moe raditi ono to radi? Ili, moda, ba mora tako?... U tim mislima, a da ni sam ne zna kako, Ilhamija pred sami akam izbi u Vitez. Dok je na obali Lave uzimao abdest, sa damije u Vitezu zaui ezan. Ilhamija se potra, spusti rukave na anteriji, obu firale i navue dubu. Uze stvari pa pohitje. Stie u damiju u posljednji as. Poslije akama, meu prvima izae iz damije. Dok je, sjedei na sofama, obuvao firale i razmiljao gdje e konaiti, neko ga oslovi: - ejh-efendija, ma, jesi l to ti? Fenjer pred damijom krto je osvjetljavao. On die glavu i zatrepta, gledajui u postarijeg omalena ovjeka koji je stajao pred njim i osmjehivao se. Bio je u dubi i s ahmedijom na glavi. Po tome, i po glasu, Ilhamija poznade da je to damijski imam za kojim je maloas klanjao. - Jesam, ja sam... - Ti mene, bezbeli, ne poznaje, al ja tebe dobro znam! Vio sam te u tekiji u iviima ima trijes i tolko godina! Odma sam te prepozno! Maallah, nisi se mlogo ni postaro! A ja sam, biva Topalhoda, Omer Topalhoda, imam... 45

- Je l, je l... - Ne zna kolko mi je drago to sam te vidio! Ah, moj ejh efendija, moj ejh efendija! - sklapao je Topalhoda ruke na prsima, rohnui od radosti koja mu se ogledala i na licu i u oima. Ljudi se poee okupljati oko njih. - Brao, ovo vam je ejh Ilhamija! Svi ste uli za njega! Ako nita, sluali ste njegove kaside - okrenu se Topalhoda dematlijama, od kojih su veina bili seljaci u bijelim adorbeznim gaama i crnim jelecima, a tek poneki obuen po gradski: u ohali akirama i anteriji. Ljudi su se propinjali na prste da ga bolje vide. Jedni se uspee i na sofu. - Nek si nam, beli doo! Bie mi musafir Ve, i ne pitam te kud si poo? - nastavi Topalhoda. - Bezbeli e u Travnik? Muderizu?... - Jah, u Travnik... - tiho e Ilhamija. - Neka, neka, lijepo! Pa emo, akobogda, do jacije i potlje jacije malo posijelit. U Travnik, i nako, sad ne mere. Ve, jesu l ti ovo stvari? A e ti je konj? Ilhamija dohvati torbu. - Nejmam konja, pjehe sam... - Ja okle, pobogu? - Iz epa. - Ah, pobogu, ejh-efendija! Bezbeli si se umorio? A kad si kreno? - Prekjue, prid sabah... - Ja, je l tamo, e si prolazio, bilo leda? - Bilo je, i velki je zijan bio.

46

- Elhamdulillah, nas je obilo! Bilo je velke kie i puhalo je, al leda, Bogu fala, nije bilo. Topalhoda mu uze torbu iz ruku i propusti ga na desnu stranu. - Nejse, noas e se odmorit. Bujrum! Ljudi krenue za njima. Usput su se saaptavali o Ilhamiji, dok je Topalhoda jednako ponavljao: - Ah, ah, ne zna kolko mi je drago! Ko bi se nado da e nam izbit! Selo je mirisalo dimom, jomuom, zrelim travama i ljetom. S Lave se ulo kreketanje aba. Iza otvorenih kunih vrata ene su se vrtjele oko crveno osvijetljenih ognjita. Doprla bi poneka izgovorena rije, koja bi poput ptice prhnula iz kue i nestala u sumraku. Ljudi su se usput osipali. Kako bi koji doao do svoje kue, tako bi i skrenuo. - Allahemanet... - Allahemanet, Meane... Stigoe do niska, naherena kuerka. uao je na brdacu iznad samog puta. - Ha-h, evo nas! Stadoe. Ostalo ih je bilo sedam-osam. - Brao, ejh-efendija e se malo odmorit, pa emo, akobogda, na jaciju. Zovno bi vas u kuu, al znate da je u mene potijesno, a i ejh efendija je umoran. - A to musafir ne bi meni? Ima se e i posijelit i konait! to da se pribija kod tebe? - istupi sredovjean, naoit ovjek koji je i po nonji odudarao od ostalih. itavo je vrijeme iao uz njih dvojicu, ali se nije uplitao u razgovor. Sad, dok je govorio, kao da se otresao na Topalhodu. - Eh, moj Sinanbeg, ako je po tome, pribijat e se insan i u kaburu, al nekima ni tamo nee bit tjesno... - doeka Topalhoda ko s nokta. A jednako se smjehuljio.

47

- Neka, neka, nemojte! Imam-efendija me je prvi zovno, pa u njemu. A tebi fala, ko bratu... - smireno e Ilhamija. Topalhoda se okrenu: - ejh-efendija, samo da upalim vidjelo! Ti malo priekaj. Zna, uzbrdo je. A mrak je... - Kad se bude vrao, meni e! Pravo meni! Ne znam kud e njemu, kad nejma kud! - ljutio se Sinanbeg. - Kad se budem vrao... - apnu Ilhamija kao iza sna. - Jah, kad se bude vrao. Ne zna kolko e ostat u Travniku? - Kolko u ostat?... Ko to zna?... Sinanbeg ga je odozgo gledao. Bio je mnogo vii od Ilhamije. - to, da te nije vezir zovno? - Jest... Sinanbeg se iskalja, pa se utke okrenu i poe. I drugi se poee razilaziti.

u kuerku, mirnu svjetlost. Topalhoda je silazio s upaljenim luem u ruci. - Bujrum, ejh-efendija! ta je, ta bi s njima?... - Odoe, razioe se... - osmjehnu se Ilhamija alovito. - I bolje je. Da barem s mirom progovorimo. Kad uoe u kuu, Topalhoda se poe ispriavati: - Afedersum, ejh-efendija, u mene je malo... kako u ti rijet, sjeromaki, al znam da ti nisi muhanat... Ja sam ti sam u kui, pa.. Ilhamija je tek sad mogao bolje sagledati Topalhodu. U okraaloj vehdoj dubi, nurli lica i plavih oiju, kratke ute bradice i s

Gore,

48

osmijehom koji mu nije silazio s lica, sav je zraio nekom djetinjom bezazlenou. Ali, bio je govordik! Jednako je nalazio povoda za to. - De, dina ti, ejh-efendij, raspremi se! Sjedi lijepo, ko da si kod svoje kue! Sad u ja nama spremit veeru. Samo ne znam, ta bi ti najvolio? - Ja bi da se napijem vode. - Sad u ja, sad! Bilo je i smreke, al potroilo se. Nejse, opet u ja zakiselit. Ilhamija je naginjao bardak, a Topalhoda je nabrajao: - Ima, efendum, mladog sira i jaja, pa mlaenice, pa pite tikvenice, pa se more zaklat i pilia, samo e morat malo priekat, pa... - Ama, Omer-efendija, pobogu! Nisam ja doo na zijafet! Iznesi ta je dragi Bog dao! Ubi dvoje-troje jaja i malo mlijeka, pa elhamdulillah! - Eh, da sam znao da e izbit, drukije bi ja!... Dok se Topalhoda bavio oko veere, vrtei se uz ognjite smjeteno u prednjem dijelu nepopoene kue koja je imala jo i dva na sokak okrenuta sobika, Ilhamija je umoran kunjao. Pred oi su mu izlazili dogaaji dananjeg i jueranjeg dana. A sutra e, akobogda, u Travnik. Pri pomisli na to, zazebe ga. Ponovo dohvati bardak i napi se. Topalhoda, koji je bio za kratko zautio, nastavi da govori. Uz to je trao suze, jer ga je dim ujedao za oi. - Ja sam ti, ejh efendija, preklani obudovio. Imam i dvi ere, koje su udate. Daleko su odavle. Jedna oko Dervente, a druga jo dalje: kod Viegrada. Da mi je lahko, nije, al reda je saburit. A sijeda mi je bila, allahrahmetejle, pravi dost! Da je dragi Allah obraduje - uzdahnu Topalhoda. - Ja, kako ti je ovdi, jesi l odavno u Vitezu? - Kako nisam, moj ejh efendija, Ima trijest godina! A, kako u ti rijet: nije runo! Ljudi ko ljudi. Ko i svugdi. Pazim da se ni o ta ne 49

ogrijeim, kazujem kolko znam, uim djecu, drim damiju, pa elhamdullilah!... Nek me dragi Allah uspazi, a ljudi, kako hoe. Svakako je ovo kratka vijeka. Zato se ni za ta i ne otimam... Ilhamija pree pogledom po sobi. Dvije izlizane ponjave prostrte po podu, seijica s jastucima napunjenim slamom, zeleno obojen sanduk i na njemu tanak duei, jastuci i jorgan. I nekoliko itaba u penderu. - Ne zna kolko mi je magbul to si mi musafir! - nastavi Topalhoda. - Sinanbeg je htio da pree njemu, a ti veli - meni e! Eh, jest mi magbul! Ono jest, u njega bi ti bilo stoput bolje. Hem kua, hem prostijerka, hem... - nejma ta nejma! Ko u vezirskom konaku! Nadaleko ga nejma zgodnijeg! Vidim, nije mu pravo, al Allah delleanuhu je htio da i mene neim obraduje! Otkako sam se Sinanbegu neke godine zamjerio, jednako pue na me. Ne mere da mi zaboravi i halali... - Neta? - Ama, ejh efendija, moro sam! Krov nam se na mektebu bio provalio, a i duvarovi, haman, bili legli. Pa mu ja velim da bi mekteb trebalo iz temelja opravit il di novi. A ko e, ako nee ti - velim mu. A on izdreljio oi na me. - to ba ja? - veli. - Zato to ima okle! Nek ostane neki hajrat i iza tebe - kaem mu. - Ostae Enes, veli on, pa nek on die hajrate. - A Enes mu je, biva, sin. - E, ne mere tako - opet u ja, pa mu kazujem kako je neki ojk, zgodan ko i on, isto tako govorio i jednako se sakrivo za sina. Pa mu onda jedan star al pametan hoda rekne da sa sinom po mraku krene preko brvna koje je bilo prebaeno priko naka potoka to je teko kroz to njihovo selo. Samo, veli mu hoda, nek sin s fenjerom ide pozadi tebe, a ti hajde prid njim. Hele, tako i bude. I, ta bi? Nisu dobro ni

50

zakoraili na brvno, a otac ti s brvna pa - bu u vodu! Obe je noge polomio. - Hoda, crko, na ta me navrati! - zavika iz potoka. - Jah, efendum, tako je to - veli mu hoda. - Svak isprid sebe treba da svjetli i svoj fenjer nosi. Brvno ti je to i Sirat uprija, a fenjer su tvoja dobra djela. Ne bude li hin imo, zna ti se: ode u dehennem! Daba ti je ako onaj to iza tebe ide nosi svoj fenjer i svoje vidjelo, pa makar ti i evlad bio. Od toga ti slaba fajda... I eto, otada, Sinanbeg me oima ne mere. uo si ga... - Jahhh, tako je, moj Omer-efendija, ba tako! Svak za se! Svak sa svojim fenjerom! - I ja to velim!... Eh, evo imbur, a evo i mlaenica! A evo i kukuruza! Da sam barem znao pa da nam ispeem pogau! Al kad nejma domaice u kui, tako ti je... - Neka, neka, elhamdulillah i na kukuruzi! Ne valja bit asija! - Ono, ejh-efendija. A da ti pravo kaem, htio sam se ja ponovo oenit, jer nije lahko bit sam, a i nako... Al, jo je tee dobru enu na! Nee, uz Ramazan, bio ja na sijelu kod muderis-efendije u Travniku. Biva, odem mu ponekad, zijaret ga uinim, jer, malo je nakih ljudi. A i on mene, vala pazi. Drag sam mu neto, pa eto... Nejse, puna odaja ljudi. Hoda i begova ponajvie. Progovori neko o enidbi, a ja velim da bi se i ja enio. Kako ja to rekoh, kad vamo jedan, pue na me! - Zar te nije stid tako star, i zar ti je do toga, i vako, i nako, osu na me, ko da sam, bogami, po Travniku popalio! Ma stander ti! - velim ja. - Da je ena ko buha, pa da se nevieno more uvu pod jorgan, pito bi te ja! ta mi se tu pravi eho i evlija! Kako ja to rekoh, sva odaja prasnu u smijeh, a moj ti muderis efendija sago glavu, a vidim i on se smjehulji. Potlje me bi stid to rekoh prid njim... Ilhamija i sam oborio glavu, pa smije li se, smije. Lahkoa i iskrenost koji su izbijali iz Topalhode, razgaljivali su ga, mada mu je emer bio u srcu. 51

- Blago tebi moj Omer-efendija! - odmahnu rukom i ponovo se osmjehnu. - Vako ti je, ejh-efendija! Ja kako mislim, tako i kazujem. Pa se poesto i oprim. Ko i sa Sinanbegom... Do jacije su proveli u razgovoru. Ilhamija je najvie utio i sluao, a Topalhoda je govorio. Skakao je s predmeta na predmet, ali je tako slikovito i sono pripovijedao, da ga je bila milina sluati. Ilhamija je za as bio na sve zaboravio, toliko ga je Topalhoda svojim pripovijedanjem zanio. Osjeao je kako mu se i dua i tijelo odmaraju. Dok je razlijevao kahvu, Topalhoda je negodovao: Haman je aik. Ko kad nejmam ia, ve dam u komiluk da ispre, pa nikad ne uhasule kako treba... Ve, ejh-efendija, ti, haman, i ne pui? - Jok, ne puim. - Ja sam se prolazio, al nikako da se proem. Znam da je mekruh, pa opet... Kamo sree da mi je to jedina mahana. Neko, prolazei putem ispod kue, propjeva. - Ode u aikluk, blago si ga njemu! - apnu Topalhoda vie za sebe, pa izdui vrat i proviri kroz pender da vidi ko je. - Salkan, ja ko e drugi! - uzdahnu sjetno. Ilhamija se iskalja da bi zatomio smijeh, a Topalhoda nastavi: - Ponekad me pitaju kako mogu bit uvjek horan i znam li ta je to huja, jer me, vele, nikad ljuta nisu vidjeli. To me je jednom i muderis-efendija pito. A ja onda velim: - Muderisefendija, nita lake ve plitku vodu zamutit i budalasta insana razljutit! Zato se i ne dam! Muderis-efendija se na to zavalio od smjeha. Neto mu se to plaho dopalo... Pa tako i ovaj moj Sinanbeg. Nejma ta nije radio, ne bil me istjero na hrasti pa da se zaboravim i reknem to ne treba i to razumnu insanu ne prilii. A ja se jednako pravim nevjet. Dok i njemu ne dodija, pa die ruke. Sad me, samo ponekad, k ono veeras, k obad ujede.

52

- Jah, Omer-efendija, ne treba se zaboravljat. Insan treba da je u svemu umjeren. - Bezbeli! Neki opet, ovdi u selima, uzeli ljive kiselit i rakiju pe. Udaro ja po tome i sa ursa i na sijelima, kad, vamo jedan, pametnjakovi, veli mi na sijelu: - Dobro, hoda, kad se ljive mogu jest, to se rakija ne bi mogla pe? I ona je od ljiva!... A zna ta sam mu ja na to?... Ilhamija digao glavu i eka. - Pitam ja njega ima l on kravu. - Imam dvije, - veli on. - Lijepo, - velim ja. - A ta radi s mlijekom? - opet u ja. -Neto sirim, a neto izmetem, - opet e on. - A pije li mlijeko? - pitam ja. - Bezbeli da pijem, - kae on. - A jesil ikad kravlju balegu jeo? - opet u ja. On izvali oi, a sva se odaja uutjela pa eka ta e bit. - Kai, - opet u ja, - jesi l ikad kravlju balegu jeo? - Ma hoda, nemoj ti mene! - nahorozi se on. - Pitam te, dobar si ojk, kai mi jesi l ikad kravlju balegu jeo? zainatio ja. - Jer, ako emo tako ko to ti pametuje, i balega je od krave isto ko i mlijeko, isto k to je i rakija od ljiva. Zar nije? Ljudi da se podue od smijeha, a on se okljunio pa gleda prida se. Godinu-dvije nije kiselio ljive, al, kako ujem, opet je poo. Morau ga ponovo nekako urazumit. Pripovijedao tako Topalhoda sve do pred jaciju, a onda se digoe, uzee abdest i krenue u damiju. Usput su im se i drugi pridruivali. Ili su utke: njih dvojica naprijed, a ostali za njima. Mjesec izaao, pa vidno kao da je dan.

53

- ejh-efendija, ho li ti u mihrab? - upita Topalhoda potiho, kad izbie pred damiju. - Drage volje, fala ti... Dematlije, navikli na Topalhodu, ovaj put utihli pa niti ko kahne niti zijevne. A kad Ilhamija poe uiti, inilo se da niko i ne die. Glas mu, ko da iz biljurne ae dopire, ini se, duu miluje. - Ih, ejh-efendija, da nam hoe uz Ramazan izbit, pa da nam vazi i klanja! - opkolie ga poslije jacije. - Vala, kad bi htio! Ne bi, dina mi, nita alili... - govorili su drugi. - Sluajte vi svog Omer-efendiju, ne treba vam bolji! - branio se Ilhamija. - Ma, ono jest, al opet...

izae i Sinanbeg, koji mu je neto potiho govorio, jednako prijetei kaiprstom.

Topalhoda meu posljednjim izae iz damije. Zajedno s njim

- Hoemo l, ejh-efendija... - prie Topalhoda Ilhamiji, oko kojeg su se ljudi jednako okupljali. - Moremo... Zaudo, Topalhoda je itavim putem utio. Ako bi poneto i progovorio, vidjelo se da je to na silu, bez one njegove uobiajene lahkoe i vedrine. Ilhamija to osjeti pa ga upita: - ta je, Omer-efendija? Neto si mi se uutio. Da ti nije ta?... On uzdahnu, pa gotovo plano proapta: - Kazau ti, ejh-efendija... Kad doemo kui... Sjena tuge pomilova Ilhamiju. Osjeti da je to zbog njega.

54

Kad stigoe kui, Ilhamija se utke raspremi. Skide dubu i sjede. - Eh, Omer-efendija, da ujem, ta je? On stao kraj vrata, oborio oi i, ini se, plae. - Omer-efendija, pobogu, nismo zar djeca! ta je, da ujem! Topalhoda se zagrcnu, prie Ilhamiji pa mu obgrli koljena i poe jecati. - Ama, Omer-efendija!... Jedva mu otkrpi ruke i poe ga smirivati. A ruke mu starake, koa na njima zguvana, puna ukastih pjega. - Hajde, smiri se, pa mi kai ta je. Ustani i sjedi! On se die i sjede. Jo je neko vrijeme mrkao, dok isprekidano ne proapta: - Sinanbeg ree da,... da te vezir... zove... - Pa onda? - Sinanbeg kae: - Halali se s njim... - To, biva, s tobom... Da Bog da mu!... A onda sam se sjetio ta mi je muderis efendija skoro o tebi kazivo.. - ta ti je kazivo? - Kazivo da je ozuhurila nekakva tvoja pjesma. Zorli, kae on. To mi je reko nako usput, pa ga o tome nisam vie ni pito. Mislim se: pjesma ko pjesma. O ahlaku, o dinu, bezbeli... Pa sad, kad mi Sinanbeg ree, ja to sveza jedno s drugim. Morebit da tako i nije, al me uhba i strah ufati... Sinanbeg me najvie pripo. Ko kad je zlogovor, da mu Bog da ta je za njega... - Pjesma veli. - Tako ree muderis-efendija. - Eh, moj Omer-efendija! 55

- Biva, nije! - ivnu Topalhoda. - Jest, ba jest! Kamo sree da je stigla do Stambola, a ne samo do Travnika! Aferim joj bilo! Topalhoda se digao na noge, pa zgranuto gleda u Ilhamiju. A Ilhamija ni nalik na sebe. Sav kao da je u vatri. ini se - plamti. - Ja ta e bit, pobogu, ejh-efendija? - Nek bude to bit mora! Allahu u emanet... - smireno e Ilhamija. Bio je opet onaj prijanji: sabran, ali sjetan. - A po em je, ejh-efendija, ta pjesma zorli? - Svaka je istina, u nevakat kazana, zorli... Svi je vide, svi znaju, al - ute. Pa kad neko prokine i kae, pripadnu se i zaviu: zorli! A neko mora kazat! Vidi li ti ta se radi, moj Omer-efendija? Nije to od juer! Nejma ta nas ne tare i ne trijebi: dehalet, ratovi, nasilje, ruvet, tagod hoe! Pa sad Delalija doo da to smiruje i lijei. ime? Krvlju i zulumom! Da imam stotinu glava, ne bi hi alio! Neko su vrijeme obojica utjeli, dok se Topalhoda ne javi. Govorio je mehko i utjeljivo: - Ko zna, morebit i nije tako ko to se ini. More se to, s Boijom pomoi, i razmitit... - Neka, Omer-efendija! Ja sam poresidio. I kreno u Travnik. Ako me smrtno erbe eka, evo me! A tebe, Omer-efendija, molim, ne govori mi vie o tome! Kazuj mi neto veselo, neto nako, ko to si mi kazivo prije jacije. - Kad bi mogo... - Onda te molim, ostavi me sama. Htio bi da uim. Rano u krenut. Inallah, prije sabaha. Topalhoda izae na prstima. Zastade na vratima i htjede neto rei, ali kao da se predomisli pa utke pritvori vrata.

56

Kuran. Poluapatom. Opet ga je obuzimao onaj uznositi osjeaj kad mu je duh krilio iznad svega ovozemaljskog. Dua mu se otvarala, zamirui od zanosa koji ga proimao. U neko doba noi neto u kui lupnu. Topalhoda, koji se bio digao, zapretao je pogau. Zora se mlijeila. Ilhamija prestade s uenjem, ustade i zanijeti sabah. Kad klanja, spremi se i pojavi na vratima. - Sabah hajrollah, Omer-efendija! Topalhoda se strese. - Ah, ti si! Allahrazola, ejh-efendija!... Jesi l mogo zaspat?... Pogaa je, evo, peena, a sad e i kahva! - Fala ti, al ja sam zapostio. - Pobogu, pa nisi nita jeo! - Kako nisam, zar nisam iftario?... Ve ja bi, s Bojom pomoi, kreno. - Ama, kako e, pa nisi nita... Da ti makar neto spremim pa ponesi! Ah, pobogu...! - Nemoj, Omer-efendija, ne treba! Do iftara e se, belim, neto na. Osim ako... Ne doree. Bio se opet vratio zemlji. Dan koji se raao, nosio je sa sobom svoje tegobe i brige. Ilhamija je opet bio dunjaluki. - Ama, trebo si me kucnut, pa da ti neto za ruak spremim! Kud e tako, pobogu!... Ah, brate, brate, kamo puste sree da je sve ovo san, da nije... - plano je nabrajao Topalhoda. Bio je u dugim gaama i bez ahmedije, dok mu je porijetka brada od uzbuenja podrhtavala. inilo se da e svakog asa briznuti u pla. - Neka, ne alosti se, Omer-efendija. Ve, htio bi te neto upitat. - ??? 57

Cijelu bogovetnu no Ilhamija je proveo na koljenima. Uio je

- e ti je duba? - Duba? - Jah, duba. Donesi je! Topalhoda je zauen stajao. - Hajde, donesi mi svoju dubu! On ue u sobu i vrati se s dubom. Ilhamija mu je uze. - Omer-efendija, moja je i bolja i novija od tvoje. Uzmi je, jer si imam i tebi je prea ve meni. Ako ti bude duga, pokrati je. A meni i ova more dat ruku. Govorei to, Ilhamija navue dubu. Bila mu je pokratka, jedva do koljena. A i rukavi su bili kratki, dopirali su ispod lakata. Bila je uz to i izuivana. Hasrat je ponegdje provirivao. - Ti uzmi moju. U sobi je, na sanduku... - ejh-efendija... - apnu Topalhoda tronuto. - Ako nee da mi ovoga dana izae iz hatera, posluaj me! Bila je na imamu, pa nek ostane na imamu! Mjesto joj je u mihrabu. Allah mi je svjedok da sam je ista srca i s istim nijetom nosio, pa je nosi i ti!... A sad, hodi da se halalimo. I to, bez plaa! Ilhamija zagrli Topalhodu. vrsto ga je drao, pa ga onda naglo pusti i brebolje, ne diui oiju, obu firale i dohvati torbu. - Allahemanet i halali... - Ama, zar ba... Pa uzmi... makar... - mucao je Topalhoda idui za njim. Neka, fala ti, nek stoji... - odgovarao je Ilhamija ne osvrui se. Kad sade na put, okrenu se. Topalhoda je stajao s rukom na ustima i gledao za njim. Die ruku i neto doviknu, ali Ilhamija ne razabra ta ree. Onako, u sabahzorskoj sumaglici, priinjao mu se gotovo nestvaran.

58

Kad odmae od Viteza Ilhamija zastade i opet se osvrnu. Izmeu zelenih kroanja drvea provirivali su krovovi kua, a meu njima, poput kvoke meu piliima dizala se damija sa svojom tubastom drvenom munarom. Stajala je tu kao da osmatra i oslukuje ta se zbiva u Vitezu i ko mu s koje strane dolazi u pohode. Pred oi mu opet izae Topalhoda i neka blaga toplina prostruja mu kroz damare. Susreo se s njim prvi, a bie i posljednji put, ali mu je od prvog vienja uao u srce i tu se ugnijezdio kao da ga je oduvijek poznavao. Ilhamija obori pogled i osmjehnu se. Tijesna Topalhodina duba koja ga je stezala nije bila ni na ta nalik. ta li e Delalija pomisliti kad mu se takav pomoli? Ma, zar je to taj Ilhamija? upitae se, bezbeli. Sunce je u dugim purpurnim strijelama izranjalo iza brda. Lava, dotad tamna i tiha poput zmije, odjedanput bijesnu. Ilhamija zastade. Rijeka bi ga oduvijek ispunjavala osjeajem stalne prolaznosti i stalna trajanja. Uvijek ista, a uvijek druga i obnavljana. Kao i ljudi, i drvee, i ptice. Kao sve to ivi i mrije. U toj jutarnjoj istoi i tiini osjeti se lahak i smiren, da mu se inilo - poletjee. Nekoliko preplaenih avki, zavuenih u vrbak kraj rijeke, tromo prhnu i akui odletje. Ilhamija ih isprati pogledom dok se posve ne izgubie. Putem nije gotovo nikog susretao. Tek negdje pred Docem, naie na dvojicu-trojicu pjeaka i konjanika s kojima se u mimohodu pozdravi. Bio je nakanio da se zaustavi u Docu i zijaret uini ejhIbrahim-dedetovo turbe koji je tu poivao jo od Fetha, a onda Mejlijin mezar. I ba kad htjede da svrne do Lave da bi promijenio abdest, zastade. Iza okuke na cesti, u oblaku praine ukaza se grupa konjanika koji su mu se u trku pribliavali. Ilhamija se pribi ukraj puta da se skloni, ali se oni zaustavie ba pred njim i stjerae ga u sami jarak. Bili su probrani, do zuba naoruani, zagrnuti u crvene binjie i s bijelim turbanima na glavi. Konji su im bili razigrani, utili, krupnih i vatrenih oiju, pa su i oni i jahai utjerivali strah u ljude. Bio je to odred joklamadija, ljudi iz Delalijine oruane pratnje, koji su bili zadueni

59

da nadziru puteve i klance kako niko, bez putne isprave proviene vezirovim muhurom, ne bi mogao po svojoj volji vrljati zemljom. Najnaoitiji meu njima, i po nonji i po pusatu, upre prst u Ilhamiju, dok mu se konj jednako propinjao grizui dem i razbacujui pjenu oko sebe. - Teskeru! Ilhamija izvadi kadijino pismo s kojim se zaputio u Travnik. Joklamadija uze da ita pismo. - alju te veziru? - Jah, alju. - Sama? - Sama. - Radi ega? On slee ramenima. - Bezbeli e mi se kazati... Joklamadija ga je u nedoumuci gledao. Glava njegova konja gotovo je doticala Ilhamijinu glavu, jer ga je bio posve stjerao u jarak. Osjeao je vreo konjski dah na obrazu. - ta ti je u torbi? - amair. - Da vidim. On skide torbu od kostrijeti pa izvadi iste gae i koulju. Pa onda drvenu kaiku, mahramu i jo neto zamotano u bou. - A to? ta ti je to? Ilhamija utke razmota bou. - ta je to? - efini... - apnu tiho. - efini? - lecnu se joklamdija. - Jah, efini. 60

Rije pade kao ugljevlje u vodu. Pa kao da cvrknu. Svi se zbie oko njih. Dolje, u zakrljaloj travi na rubu jarka, u razmotanoj boi, bijelili su se bezni efini, Ilhamijina posmrtna popudbina s kojom je kreno u Travnik. Joklamdije istegli vratove, gledajui as u efine as u Ilhamiju. Samo konji ponekad zahru i nestrpljivo udare kopitom o zemlju. - ta e ti efini?... Nada li se, morebit, smrti? - A, ko joj se ne nada i ko je ne eka? - mirno e Ilhamija. - Neki to zaborave, al sjetie se kad bude trebalo. Samo, bojat se je da ne bude kasno... Joklamdija se iskalja i pritegnu pusat. - A, ta si ti, ko si? - Dervi. - Dervi. I, veli da nezna to te alju i zovu u Travnik? - Onaj ko me zove najbolje e znat. Odozdo, od Viteza, pomoli se u taj as druga grupa konjanika. Jahali su korakom, utke. Neto sumorno kao da je lebdjelo nad njima. Bio je to jedan od mnogih bosanskih ajana koji su u to vrijeme pozivani u Travnik. Dolazio je s pratnjom, koja nije bila nimalo veselija od njega. Joklamdija se uskomeae. - Mehmedaga, eto nekih! Ovaj pogleda u pravcu odakle su konjanici dolazili, pa prije nego to krenu priprijeti Ilhamiji: - A ti, pravo u Travnik! Da nisi nie skreto, uje li! - Tamo sam i poo... - I da se odmah javi u Konak!

61

Ilhamija potvrdi glavom pa poe sabirati stvari i trpati ih u torbu. Joklamadije okrenue konje i pooe u susret doljacima. utke su prilazili jedni drugima. Joklamadije, koji su bili brojniji, opkolie doljake. ulo se kako dvojica meu sobom neto razgovaraju, ali se nije moglo razabrati ta govore. Ubrzo se razdvojie, pa joklamadije poput vihora odjurie prema Vitezu, a doljaci, u pratnji jednog joklamadije, krenue prema Travniku. Kada naioe pokraj Ilhamije koji je i dalje stajao u jarku, prooe utke, poput denaze. Ajan, koji je prvi jahao, bio je sredovjean, bogato opremljen ovjek, koji u prolazu baci kratak i odsutan pogled na Ilhamiju. Oi su mu bile pune oaja i tuge, kao u onih koji su se ve unaprijed pomirili sa svojom zlom sudbinom. Postariji ovjek koji mu je jahao s lijeve strane, neto mu je tiho i povjerljivo govorio, jednako prinosei ruku srcu ba kao da se zaklinje, dok ga je on odsutno sluao. Samo bi ponekad sklopio oi pa polahko digao i spustio glavu i preao dlanom preko lica, kao da se budi. Ilhamiju zazebe oko srca. Taj kratki susret s joklamadijama, pa onda s ajanom i njegovom pratnjom, ponovno ga vratie stvarnosti. Nije to bio susret i razgovor s hujivim, ali estitim Hamzagom u vrandukom hanu, niti sa dobrim i bezazlenim Topalhodom, pa ak ni s hajducima i njihovim harambaom koji su uza sve imali u sebi ljudstva i samilosti. Ne, to je ovaj put bilo neto posve drugije. Bio je to susret s vlau, hladnom i beutnom poput otrice sablje, kojoj je svejedno u koga e i gdje zasjei. Ilhamija se uzbudi i zadrhta, pa sklopi oi i muklo jeknu; - Boe, ne ostavi me, ne daj da oni budu jai od mene!

Iza prve okuke Ilhamija nabasa na postarijeg seljaka kranina.

Stajao je kraj vode koja je tekla u veliko drveno korito i petljo neto oko konja, drei ga za prednju nogu. Ugledavi Ilhamiju, on pusti konja i smjerno pozdravi skidajui kapu.

62

- Eh, ta je, mogu li ta pomoi...? - upita Ilhamija pitomo, rukom odgovarajui na pozdrav. - Visi mu potkova, efendija, a ne mogu da je skinem. Strah me, nagrdie se... - Teko e sam. Ve, da ti pomognem... - Fala ti ... Kad bi ga malo pridro dok mu ne skinem potkovu. - Hou, kako neu! - doeka Ilhamija spremno, pa prie konju i odie mu desnu nogu sa ijeg je kopita visila tanka izlizana potkova. - A ima li kakva klijeta? Il no? - Eh, to i jest nevolja, moj efendija! Klijeta nemam, a no imam. - Daj onda no. Da vidimo hoe l moi. Ja u mu drat nogu, a ti podvui no pod potkovu. Samo polahko! Seljak se podugo muio, nastojei da uvue no ispod zavrnutog avla na kojem je visila potkova, dok je Ilhamija smirivao konja. - Teko... nee... - othukivao je seljak kleei na jednom koljenu. - Stande, da vidim mogu l ja. A ti ga malo pridri. Ilhamija je bio bolje sree. S mukom podvue no pod zavrnuti avao pa ga ispravi i skide potkovu. - Ha-hh, evo je! Obojica s olakanjem odhuknue, a konj se strese i istee vrat. - Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao! - Amin, i tebi...! A sad, polahko! I pjehe, bezbeli! - Ma, neu daleko, blizu mi je. Bio sam otjero ito u mlin, kad u putu vidim... Dok je govorio, seljak pokvasi ruku i skide kapu pa mokrim dlanom pree preko ela i glave. Ilhamija tek sad vidje krvavu, kao prst 63

debelu masnicu, koja mu se protezala s vrha ela i gubila u prorijeenoj bijeloj kosi. - Nu, ta ti je to? Asli te je neto udarilo? - Jah..., udarilo me... - muklo apnu seljak i plano proguta pljuvaku. - Neta? - Oni... - pokaza seljak oima niz cestu kud su bili protutnjali konjanici. - Joklamadije? - Oni... - A zbog ega, pobogu? - Nizata, efendija, nizata, ako mi vjeruje! Vraam se ja iz mlina, kad oni nahrupie. Stutie se ko nevrijeme. I dok se sklonih u jarak, jedan od njih zaustavi konja pa da mi oca i mater, a onda me puzdrom po glavi. Da se ne sageh, bi mi oi izbio... - E, jadu i emeru na! - jeknu Ilhamija. - ta se ovo s nas radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju initi. Teko si ga njima, teko si ga njima! Dok je govorio, Ilhamija izvadi mahramu iz alvara pa je pokvasi na vodi i prie seljaku. - Stani, brate, da ti to podveem. Bie ti lake. Dede, sagni glavu! Seljak ga utke poslua i plano uzdahnu. - Fala ti, efendija, Bog ti svako dobro dao! I ne zamjeri ako te upitam: koji si? - Koji sam?... Garib..., siromah..., dervi... znat? - Blago si ga tebi, kad si taki! A kud si kreno ako se more

64

- U Travnik. - U Travnik? - trgnu se seljak. - Nije, ako Bogda po zlu i nevolji? Ilhamiju stegnu oko srca, ali se u asu pribra. Pa vie za sebe, apnu: - Allahu u amanet... sueno se ne mijenja... - A onda se okrenu seljaku i tapui ga po ramenu tiho e: - Hajde brate, nek ti je Bog na pomoi. I tebi, i svima nama! - I tebi, dragi moj efendija! I nek zna, moliu se Bogu za tebe! Po svom zakonu. - Bog je jedan, Bog je jedan! - izusti Ilhamija i poe. Uskoro sae s puta i spusti se do Lave pa poe uzimati abdest. Dok je vadio mahramu i trao se, arena ptiica, nasaena na tanke visoke noice, spusti se na kamen usred vode i sitno zacvrkuta. Dugi areni repi jednako joj je podrhtavao, pa se inilo da se cuca na kamenu. U to doletje ista takva ptica, pa zajedno zacvrkutae i odletjee. - Allahu dragi, al im je lijepo! - raznjei se Ilhamija, s tugom pomiljajui da li e ikada vie stajati na obali rijeke i sluati um vode i gledati sjaj sunca, ili plandovati u miru starih vrba nadnijetih nad rijeku, dok im se podlokano korijenje ogleda u vodi. unu pod vrbu da predahne, jer se odjutros bio umorio. Dolje, u tiaku pod vrbom, ugleda svoju sliku. Uini se sam sebi nekako dalek i tu, pa poe razmiljati. - Evo, ovako e negdje ostati moje tijelo. Ko zna gdje?... Dua e se osloboditi i odvojiti od njega, ko od haljinke u kojoj je bila. Pa e onda nestati svih tjeskoba i briga koje me more. Hou li onda biti smiren i hou li nai ono u ta sam tvrdo vjerovao i ta sam za ivota uporno traio? Boe, smiluj mi se i ispuni moje nade, oprosti mi grijehe i pokri sve moje sramote!... List, otkinut s vrbe, pade u tisak. Vodeno ogledalo zadrhta i nabra se. Slika se izdui, razdvoji i izgubi. - Tako e biti i sa mnom. Nestae ovog hudog, dunjalukog Ilhamije, ovoga to danas hoda, prti svoje dunjaluke tovare, brine se za 65

nafaku i misli hoe li mu orah u bai ove godine ponijeti ili nee i ta e mu uradit nekakav od njega jo hudniji Delalija... Jah, kad bi sav ivot bio samo u tome i kad ne bi bilo nieg vieg i uznositijeg od toga, onda, onda... Ne dovri misao. Uspavae ga umor i jednolian ubor vode. Zaspa onako uei, leima naslonjen na vrbu. U snu mu se od toga uini da je sav stegnut i u neto umotan, pa ne moe da se makne. - Pa... pa ja sam u mezaru! - pomisli u strahu. - Delalija me smako i evo me sad u mezaru. A ovo to me stee i ne da mi da se maknem i protegnem, ovo, ovo su nasloni iznad mene...

Hej, Abdulvehabu bin Hava, uje li nas? - zau se glas koji je

dolazio odnekle i iz daljine i iz dubine. Kao ispod zemlje. On osluhnu, ali se ne odazva. - Hej, Abdulvehabu bin Hava, odazovi se! - Ovo su suvaldije - pomisli i sav se sledi. Pa se onda prisjeti rijei pouke: Kad ti dou dva meleka koji su bliski Allahu delleanuhu, a koji donose radosnu vijest i koji opominju od strane milostivog Allaha, da te pitaju o tvome Gospodaru, o tvome Pejgamberu, o tvojoj vjeri, o tvom imanu i o tvojoj Kibli, nemoj se uplaiti i nemoj biti tuan pred njima, nego im odgovaraj jasno i razgovijetno... Kad ga po trei put zovnue imenom i imenom njegove majke, on se odazva: - Ja sam onaj kojeg traite! Ja sam Abdulvehab sin Havvin! - A znade li ko smo mi? - Znam. - Reci kad zna! - Vi ste suvaldije: Munkir i Nekir. 66

- A znade li zbog ega smo doli? - Da me ispitate. - Kazuj, onda! Ko ti je Bog? - Bog mi je Allah delleanuhu. - Ko ti je Pejgamber? - Pejgamber mi je Muhammed alejhiselam. - ta ti je vjera? - Vjera mi je Islam. Odgovarao je smireno i razgovjetno, dok ne u rijei koje nije oekivao: - Kazuj dalje? - ta treba da kazujem? Kako si ivio i ta si za ivota radio? On se uhvatio i ne zna odakle bi poeo. - Hajde, kazuj! - Pa, zar se ne zna?... - promuca zbunjeno. - Sve se zna, ali hoemo da od tebe ujemo. - Ne znam odakle bi poeo... - Odonda otkako zna za sebe. Do Ilhamijinih uiju dopre blejanje janjadi. Pa se onda prisjeti djetinjstva i poe: - Kad sam bio dijete, najvolio sam janjad. Kad bi doo KurbanBajram, uvijek bi plako za kurbanima. Donosio bi him vode i davo slanih mekinja, sve dok hi ne bi odveli. Onda, onda... - Preskoi to, pa govori odonda otkako si se zamomio i zahodio!

67

On onda poe da pripovijeda o svom muderisu Karahodi pred kojim je uio, jednako ga hvalei i Boga molei da ga dennetom obraduje, pa onda o svom derviluku i zanosu koji ga pri tom obuzimao i o svom nastojanju da pronikne u stvari koje su ga zanosile, a ipak mu ostajale pokrivene ili samo nasluene. A govorio je tako lijepo i teno, da se i sam udio odakle mu naviru tako probrane rijei koje ranije nije ni spominjao niti znao. Onda nastavi o djeci koju je poduavao i ta im je sve kazivao, pa bilesi i o tome kako bi ponekog znao ne samo izruiti ve i ispucati, ali je to bilo nekad, davno, dok je bio mlad. Onda poe o ljudima koje je poznavao i do kabura pratio ili im na smrtnome asu ehadet donosio. Sjeti se jednog svog vaza kad su ljudi plakali dok je govorio, pa ga poe u zanosu ponavljati. Zatim naglo pree na neko mrtvo dijete koje je upalo u vreo kazan sa siretom i koje niko nije smio izvaditi dok on nije doao. I sam se zaudi odakle mu sad to, pa se zbuni i zautje. - ekaj, Abdulvehabe sine Havvin! Ti nam kazuje samo o svojim dobrim stranama, a o onom drugom nita nam ne kazuje! ta je s grijesima? Ilhamija se usplahiri. Poe premetali po pameti, ali nikako da se sjeti. - ta je, zar nema grijeha? - Ima, ima, kako nejma! - Kazuj, da i njih ujemo! On se tada sjeti svoje prve dube koju je skrojio i Vejsilage terzije koji mu je bio saio, pa nastavi: - Jedva sam eko tu svoju prvu dubu, jer sam istom bio unio u mihrab. A i ohu sam jedva nabavio. I to i za dubu i za alvare. Kad tamo, Vejsilaga mi krivo skrojio i sve pokvario. Bio je ve i ostario i, haman, i obnevidio. Ni jedno ni drugo nije mi moglo ni navirit. Nejma ta mu runa nisam zaelio! I sad me je stid! Poslije sam mu io i molio ga da mi halali. A kad je umro, hatmu sam mu prouio i poklonio. Jednako se mislim: je l mi, Boe, halalio... 68

Ilhamiji se uini da neko negdje duboko uzdahnu i proplaka. - Ima li jo ta? togod krupnije? On se izmuio, ali nikako da se sjeti. Dolo mu da zaplae od muke. - A to s Delalijom, kako to bi? Ti, Abdulvehabe, ustao protiv carevine, pa... - Progovorio sam protiv nasilja... Jer, kazano je: ni nad hajvanom, a nekamoli insanom, nasilje se ne smije provodit...! - A da si znao, Abdulvehabe, ta te eka, ta bi onda? - Znao sam da me nekakav peke eka. A u velikih ljudi i pekei su golemi... Kad to ree, i sam se zaudi odakle mu takav odgovor. - Jesi li se bojao smrti? - Znao sam da je moj Gospodar izvor milosti. Pouzdavao sam se u Njegovu milost. - A sad nam reci, Abdulvehabe, sine Havvin, ko su oni koji su nevino pogubljeni na putu istine? - ehidi... - apnu on. - Gdje je njihovo mjesto? - U dennetu... Odjednom zavlada tajac. Ilhamija osjeti kako ga po licu pomilova nekakav mirisan lahor. Zapljusnu ga svjetlost nura, a ubor Kevsera dopre mu do uiju kao najljepi zvui glazbala. Osjeti neodoljivu milinu i lahkou kakvu nikad u ivotu osjetio nije. Kabur se rastupi, a on pogleda i probudi se... Jedno je vrijeme nepomino sjedio i zatvorenih oiju nastojao da jo koji trenutak uiva u zanosu koji ga bio obuzeo. Rije ehid jo uvijek mu je zvonila i u uhu i u srcu, i bi mu neodoljivo ao to se probudio i to je to bio samo san. 69

Ustade da promijeni abdest, pa se sjetan i zamiljen uputi do

Ibrahim-dedetova turbeta. Crvotono i nahereno Ibrahim-dedetovo turbe i bijeli kameni niani okolo njega, obrasli u bujnu travu, uz nekoliko janjadi koja su mirno pasla, ponovo povratie spokojstvo u Ilhamijino srce. Die ruke i mrtvima proui Fatihu, pa se uputi do Mejlijina mezara. Povisok uzglavni nian, s dervikim kaukom pripadnika kaderijskog reda dervia, obiljeavali su grob ovog uvenog Sarajlije, o kojem je ve u mladosti toliko sluao. U ulahu, duge kose i visoka vrata, dervi ugledna roda, njean, otmjen i uen, pjesnik pun znanja, ljubitelj lijepe knjige i slikar - kako su Mejliju opisivali savremenici, punio je toplinom Ilhamijino srce. On ga nije zapamtio. Bio je dijete kad je Mejlija umro nadomak Travnika, gdje se bio zaputio da od tadanjeg vezira Abdullah-pae trai pomo za opravku svoje tekije u Sarajevu. Koliko je bio odan tekiji i tarikatu, najbolje se moglo vidjeti na hakiku sa njegova prstena-peatnjaka u koji su bile urezane rijei: Prah tekije - Mehmed Mejlija... Ilhamija nad mezarom nazva selam, unu i poe poluglasno uiti Jasin. Glas mu je milozvuno plovio kroz podnevnu tiinu. ut leptir je jedno vrijeme oblijetao oko Mejlijina baluka. Zatim se spusti na baluk, sklopi krila i smiri se. Pa opet odletje... Kad proui i pokloni Jasin, jo je neko vrijeme utke uao kraj mezara. Kao da razgovara s mrtvim Mejlijom. Onda se die i uputi prema turbetu. Skide firale, oturi vrata koja kripnue i ue. Doeka ga polumrak, utnja i hladovina.

pred duu Ibrahim-dedetovu, a onda klanja podne i nastavi s uenjem Kurana. Uio je na koljenima, sputene glave i zatvorenih oiju. Oslukivao je vlastiti glas za koji mu se ponekad inilo da nije njegov.

Sve do iindije Ilhamija ostade u turbetu. Najprije proui Jasin

70

Kad bi otvorio oi ugledao bi nadgrobnu kuburu pokrivenu zelenom ohom i po njoj zlatnom icom izvezena kuranska sjeta. Pa bi opet nastavio uiti. A uio je iz dna srca, dok su ga srsi uznositosti sve vie podilazili. Bio je ve s one strane ivota i nije osjeao niega osim spokojstva koje ga posve obuzelo. Sunana zraka pade mu na lice i vrati ga zemlji. Otro sjeivo zbilje abi mu se u srce, a jedna jedina pomisao, ledena i nemilosrdna, uskovitla i razbi njegovo maloprijanje spokojstvo: - Delalija! Doe mu da zavriti, uini mu se da e se uguiti i htjede da bjei dok se jo bjeati moe, pa se poe boriti i lomiti sa samim sobom. - Allahu moj, ne ostavljaj me! - moleivo jeknu i s tugom pogleda u Ibrahim-dedetov mezar. - Blago si ga njemu, on je sve svoje obavio, on je ehid! - uzdahnu i pokri lice rukama. Sudei po suncu, mogla je biti iindija. Polahko se pribra pa se die i zanijeti da klanja. Kad doklanja i predade selam, proui dovu i svesrdno zamoli Boga da ga ojaa, jer se ve bio primakao danu i mjestu gdje e se razvezati njegova sudbina. A kakva e ona biti, u to nije sumnjao. Znao je ta ga eka, i to od asa kad je stigao haber iz Travnika. Maglajski kapetan, koji ga je pozvao da mu to saopi, i sam je bio potresen. - ejh-Ilhamija - rekao je saosjeajno - zovu te u Travnik. Zove te Delalija glavom.! Ja ti ne mogu pomoi. Nek ti je Allah na pomoi! Kreni sam, jer neu da te iko goni. Nit si hajduk, nit ubojica! Hudi maglajski kapetan! Da je tada znao da e i on uskoro doi na red i da se nikad vie nee vratiti u Maglaj. - Gospodaru moj! - aptao je Ilhamija izlazei iz turbeta. - Ti najbolje zna zbog ega me zovu i ta me tamo eka. Ako je zbog onog to sam kazao, ne daj da me strah uzdrma pa da poreknem ili da se pokajem za ono to sam uinio; ne dopusti da mi se bojazan prikrade u oi niti da se drhtaj osjeti u glasu mome! Pomozi mi da ostanem vrst i postojan na putu istine i da sklopim oi s Tvojim imenom u srcu! A kada budem polagao raun na Dan konanog 71

obrauna, budi mi milostiv i oprosti grijehe svom grijenom robu Ilhamiji! Skrueno Ti se molim, Gospodaru moj.

Sunce se bliilo smiraju. Gorjelo je vrelinom i sjajem, dok se

Ilhamija primicao Travniku. Bio je umoran i sjetan. Srce mu je bilo puno tuge. Ne radi onog to ga je ekalo u Travniku, ve zbog osjeaja da se kroz itav svoj ivot trudio da bude i ostane ist, da ivi i radi pravedniki. Pa sad, na kraju ivotnog puta, Delalijina sablja! A onda se opet tjeio da su to ljudske stvari i ljudski arini, ali da e konaan sud biti drukiji. Pred samim ulazom u Travnik ponovo se zaustavi. elio je da se osvjei i promijeni abdest. Htio je pod abdestom ui u grad. A kada ugleda vrhove Vlaia i Vilenice i suncem pozlaene aleme na visoko propetim travnikim damijama, uzbudi se. Travnik bi ga, kadgod bi ulazio u njega, a to nije bilo esto, tri-etiri puta u itavu njegovu ivotu, uvijek iznova uzbuivao. Bjelogrud, gosposan grad, pun bijelih niana kakvih vie nema ni u jednom gradu Bosne; grad, okien damijama od kojih je svaka drukija, jer je svaki hair-sahibija elio da joj dade neto svoje; grad, pun hladnih i bistrih voda, zelenila i mudrih, ali i opreznih ljudi. Onda ugleda tvravu na padinama Vlaia i sjeti se Konaka u Gornjoj ariji, pa ga odjednom hladan vjetar zapuhnu i presjee. Pri ulazu u grad niko ga ne zaustavi. Nekoliko paalija koji su stajali i razgovarali pred gradskom kapijom i ne obazrijee se na njega. Proe mimo njih, u udu se pitajui gdje su Travniani? Jer, malo je koga usput susretao. A to je dalje odmicao, sve se vie udio. Travnik, kao da ga je kuga pomorila. On nije znao da su se Travniani, otkako je Delalija doao, zatvarali u kue prije akama. Ko nije morao, taj nije ni silazio u ariju. Pa ni iz kue nije izlazio. Strah je jednako lazao Travnikom. I danju i nou. Kraj Konaka se sa strepnjom prolazilo. urno, s oima uprtim u zemlju. Po kuama i duanima apatom se prepriavalo koga su nanovo doveli i proveli, za kim je danas ili juer top pukao i ko li je to od bosanskih ajana ispio svoje smrtno erbe. 72

Novosti iz tvrave ipak su dopirale. Nita se nije moglo sakriti. Glasovi su kao i iva voda; nau svoj put i probiju se. Delalijini ljudi, ma koliko bili vjerni i pouzdani, raznosili su novosti. I iz Konaka i iz tvrave. Teko je bilo odoljeti Travnianima, a ruvetu pogotovo. A ni Delalija se nije trudio da to ostane sakriveno. ak je elio da se zna i uje da e on Bosnu i njezine prvake jednom zauvjek urazumiti i pokoriti. Ako nee milom, hoe silom! Neka se vie ne zanose da mogu raditi kako su dosad radili, ne bendajui nikoga. Neka ne misle da je Stambol na kraju dunjaluka, pa ih ne moe rukom dohvatiti, a da su veziri pasja makara. E, neemo tako! To vam kaem ja, Delaluddin Ali-paa! Ljubiete vi meni i noge i ruke! Zamiraete u strahu i od mog imena! Pred Sulejmanijom damijom Ilhamija zastade. Kad je posljednji put bio u Travniku, a od tada je mailo ve pet-est godina, damija je bila posve oharabila, ali ju je nedavno obnovio Sulejmanpaa Skopljak, a uz to je i spolja oslikao, pa je sad kao ulistan stajala. Zaudo, i tu se, u srcu Travnika, vidjelo malo ljudi, a i efenci na mnogim duanima ispod damije bili su ve sputeni, iako je do akama bilo jo oho-ho! Da je kao to nije, pomisli Ilhamija s tugom, sad bi se on svratio do travnikog muderiza Abdurahman-efendije, i, kao to je to nekad, ostao bi na musafirluku koji dan. Ovako, ni pomisliti nije smio da ga makar zijaret uini. Jer, nije moglo biti, a da se to ne bi ulo i do Delalijinih uiju doprlo. A da se negdje na drugo mjesto svraa, niti je elio niti mogao. Ni ake, a kamoli groa nije imao, pa da plati han ili da se negdje u ainici iftari. Pa sve i da je imao, nije mu bilo do toga. elio je da se im prije dokraji ovaj njegov tegobni put na kojem je i trpio i padao, i dizao se i visoko krilio. Zato okrenu pravo u Konak. Putem je apatom uio i svojom dervikom takom ravnomjerno nabadao po sitnoj arijskoj kaldrmi.

mu se Konak. Prijetei je provirivao izmeu drvea. Golem, dvaput dui nego iri, s mnogim prozorima koji su gledali na sve strane.

Kad izbi u Gornju ariju, zastade i uzbuen uzdahnu. Ukaza

73

- Allahu moj, evo me na mjestu gdje mi je sueno da stignem! Ojaaj me! Proe pokraj sahat-kule i zastade pred kapijom Konaka. Doekae ga do zuba naoruani straari. - Stani! Kuda? On izvadi kadijino pismo i prui im ga. Gledali su i nadnosili se nad pismo. Jedan mu ree da eka, pa se s pismom uputi u Konak. Sunce je jo uvjek peklo i Ilhamija se skloni pod oblinju lipu pa skide torbu i unu. Gluha tuga ispuni mu i srce i duu. Ovdje, kraj ljudi, osjeti se posve osamljen. Nestade one njegove unutranje punoe. Kao da u njemu sve odjednom opustje i zamrije. Samo su vrapci na lipi bez prestanka cvrkutali. Proe dobrih pola sahata dok se straar ne vrati i pozva ga da poe za njim. Prostrana avlija Konaka bila je puna imira. S desne strane irom otvorenih vrata koja su vodila u unutranjost Konaka jedna razgranala rua raskono je cvijetala, penjui se uza zid do samih prozora na katu. Lule na adrvanu, podignutu nasred avlije, mlazom su toile. Paalije su s vremena na vrijeme prolazile avlijom, ulazei i izlazei iz Konaka, dok je nekoliko krupnih golubova, napuhanih gua i rairenih repova, guui ganjalo krotke i sitne golubice koje su im vjeto izmicale. - Stani tu i ekaj! - tiho e straar. Na vratima se uskoro pojavi omalean ovjek u dugu bijelu kaftanu koji mu je sezao do zemlje i s turbanom od zelenkaste svile na glavi. Lice mu je bilo spuvasto, poput izvrnute peurke, i bez brade i bez brkova. Bio je misirbaba. Jedno je vrijeme utke gledao u Ilhamiju, a onda se sitno, poput make, iskalja. - Hajde! - apnu straar. Ilhamija koraknu. Kad mu prie na etiri-pet koraka, omaleni die ruku. Ilhamija stade.

74

Bio je to vezirov aular-ehaja Sulejman-efendija, jedan od najutjecajnijih ljudi u Konaku. - Ti si! - upre prstom u Ilhamiju. Pitao je turski, a glas mu je bio piskav. Sitne, pronicljive oi, netremice su gledale u Ilhamiju. - Abdulvehhab epevi. - Ilhamija? - Ilhamija. - Pjesnik? - Imam sam i hatib Ferhadpaine damije u epu. - A pjesnik nisi? - I to sam, pomalo... - Eh, pomalo! - osmjehnu se aular-ehaja, pri emu mu bljesnue kao snijeg bijeli zubi koji ga odjednom pomladie. Nastade kratka utnja, pri emu je ehaja i dalje uporno gledao u Ilhamiju. I to od kauka do firala, ba kao da ga skida pogledom. Onda dade znak straaru, neto mu potiho ree pa se okrenu i vrati u Konak. Kadgod bi koraknuo, kaftan bi mu dotaknuo tle. inilo se da e se zapetljati u nj. - Hajde! - naredi mu straar i okrenu prema kapiji. Ilhamija namjesti torbu i poe.

je krvarei zalazilo. Blaga svjeina i mir poee se sputati nad Travnik. - Hajde, pohiti! - Pourivao je straar nakon to maie kapiju. Sokaci su bili gotovo pusti. Poneki rijetki prolaznik ispod oka bi bacio pogled na njih i ubrzao korak. Kad okrenue prema Vlaiu, Ilhamija znade kuda e. Gore, na brijegu, dizala se tvrava. Ilhamiji se inilo da u njoj nema ni ive due, 75

Sunce

ve da se pritajila pa samo na njeg eka. Nijema i gluha za sve njegove tegobe i muke. Munara na tvravskoj damiji otro se ocrtavala u predveerju. U as kad stupie na presvoeni kameni most iznad oplialog Hendeka preko kojeg se prilazilo tvravi, zaui ezan. Glasovi mujezina s travnikih damija dizali su se i blago plovili kroz tiinu predveerja. U to zaui i ezan sa damije u tvravi. - Allahu ekber, Allahu ekber... - Ehedu en la ilaheillellah ve ehedu enne Muhammeden Resulullah... - proaputa Ilhamija, pa od uzbuenja suho zaplaka. Sjeti se, ko zna po koji put, Ferhadpaine damije. Boe, kako se osjeao ist i uznosit kad bi ulazio u mihrab! A kako je to sad sve daleko! - Stani! - zau se povik. - Ko je? - Zovni dizdaragu, dovodim jednoga! - odgovori straar iza Ilhamijinih lea. - Priekaj! Stajali su i ekali. Prvi imii koji su dolijetali sa tvrave, neujno su prelijetali iznad njih. Pojavi se i dizdaraga. Straar mu prie i ree nekoliko rijei pa se okrenu Ilhamiji. - Vamo se! Ilhamija poe. Sve mu se inilo kao ruan san. - Hajde, za mnom! - Naredi dizdaraga i ne pogledavi ga. utke su ili strmim putevima kroz tvravu. as ispod otvorena neba, as opet kroz neke kamene hodnike u koje je krta svjetlost predveerja jedva dopirala. Prooe kroz donji dio tvrave, pa pokraj kule s debhanom, sve dok se ne ispee na najvii dio gdje su se nalazile tamnice.

76

Dizdaraga zastade, predahnu pa povika: - elebija, o elebija! Neko se odnekle odazva. - Doider! Prvo se zau sipljivo kaljanje pa se onda pomoli i elebija. Iao je gegajui se. - uje, elebija, smjesti ovoga meu one nove. Pa mi onda donesi veeru. I zapali fenjere. - Haman je pilav veeri. - Nek je, donesi. Hajde, vodi ovoga! elebija potegnu kljueve. - Hajde, ta eka!? Prooe pokraj nekoliko oniskih gvozdenih vrata svedenih na luk, iza kojih su se uli mukli glasovi. Dopirali su odnekle odozdo, kao ispod zemlje. elebija bi kraj svakih vrata gunajui zastao, kao da glasno razmilja u koju e eliju smjestiti Ilhamiju. - Stani! Prie jednim vratima, stavi klju u bravu i otkljua ih. - Hajde, ulazi! Ilhamija se okrenu. Dolje, ispod tvrave, Travnik se sve vie zavijao u sumrak. Svjetla su se po kuama rojila. imii su sve ee prelijetali. - Ama ta eka, ulazi! - gurnu ga elebija. On ue pa ponovo stade. Doeka ga mrak. - elebija, daj nam fenjer, iv bio! - javi se neko iz mraka zanosei po ciganski. - Vidiii! - Ie beg, nee ti bit daba. Bie piurma! - ekaj!

77

- ekau ja, ekat, al beg ne mere da eka, haman to ne plae. Pohiti, iv ti meni bio! Vrata se pritvorie, a klju okrenu u bravi. Ilhamija je jo uvijek stajao na istom mjestu. - Polahko, imaju basmaci! - opet e onaj isti glas, a neija ga ruka pridra. - Hajde, ne boj se! Oi mu se priviknue na mrak. Okolo njega, po tlima, nazirale su se jo tri ljudske prilike. Lica im nije razaznavao. - Ramo, jesi l isko fenjer? - plano e jedan staraki glas. - Jesam, beg, jesam, kako nisam! - odgovori onaj viui iz sveg grla. - Pa, ta kae, hoe l donijeti? - Hoe beg, donijee. - A kad? Pa, prije sabaha - onaj e tie pa se nasmija. - E, brao, jest gluh, ko top! - Kad e donijet, ta kae? - Sad e, sad, samo to nije! Ilhamija se spusti na tle. Osjeao se izgubljen. - A i tebe dotjeralo, ha? - opet e onaj. - Jah... - apnu Ilhamija i uzdahnu. - Ne valja, bogami, ne valja! Ja sam ovdi ima itav mjesec. A ova dvojca su taze. Jednog su jue dotjerali. I on je, kolko se vidi, beg. A drugi je od prekjuer. Ranjen je, pa samo lei i uti. Okreno se pa jednako gleda u duvar. A ovaj stari, gluhi, i on je beg. On je otprije. Dotjeralo ga ima dvije hefte. On opet samo uzdie. Strah ga. A ima i zato, jer u Delaliju nejma alu! Mene nee. Nisam ni beg, ni kapetan. Cigan sam. I kalpozan, kako se to po turski kae. Zna, pare sam pravio. Nije mlogo; pet oka. Samo bakrene. Nalo mi kaluf za pare, pa goni u 78

Travnik. ta e bit ne znam. Glavno je iva glava! Begi i kapetani malo se kutarisavaju. Top im puca svaki dan. Kad je mene vamo dotjeralo, ovdi je bilo jo sedam glava. Sve sami begi! Pa odoe. Sve jedan po jedan! Kako kojeg odvedu, taj se vie nevraa. Ja samo top ekam... - Uduni, majku ti! - opsova neko iz mraka. - Au, pa ti iv! A ja mislio ti si o-ho! Vidim, nit se mie nit govori. - Uduni kad ti kaem! Udaviu te! - Hajde, da vidim, utjeu. Vrata kripnue, a elebija se pojavi s fenjerom. Neprestano je kaljao i stenjao. inilo se da sav kripi. - Firaune, naj fenjer! - E, iv ti meni bio! - A kamo...? - Pa, bilo je jutros!... - Ne laj! - ekaj onda da pitam bega. ukasta svjetlost zaigra po kamenim zidovima elije. Siuan Cigo, mravan ko gladno mae, prie starcu koji je sjedio na dueku prostrtu po zemlji. U drugom kraju elije sjedio je onaj dananji beg kojeg je Ilhamija susreo nedaleko Viteza. Sjedio je i gledao kao odsutan, laktom naslonjen na kone bisage nabijene kao bubreg. Opruen uza zid i okrenut leima, leao je trei zatvorenik, koji bi ponekad tiho jeknuo. elija je bila niska, s uskim spolja okovanim mazgalom u zidu i s malo slame razbacane po tlima. - Beg, doo fenjer, daj neto na baki! - viknu Cigo. - Ha? - die starac glavu, mirkajui prema fenjeru. Bio je sijed, posve zabradatio. ut, svilen koporan iaran na ibuke, bio mu se ve upljesnivio. Glava mu je jednako podrhtavala. 79

- Daj neto elebiji, ie! - Jah,... jah... - poe beg da trai kesu. - Eto ti je, sjedi na njoj! Beg je dugo prebirao po kesi dok ne izvadi dukat. - Nah, podaj mu! - Mlogo mu je! - ut, firaune, ta se ti mijea! - obrecnu se elebija pa mu prie i istre dukat iz ruke. - Vidi ti njega! Ma ja u tebe u bunar ako mi se bude petljo! - Nita ti ne kaem, lijepi moj elebija! Tvoja nafaka, halal ti bilo! U zdravlju potroio! elebija gunajui izae i zakljua vrata za sobom. - Gori je kalpozan od mene! - nastavi Ramo da grdi. -Kolko mu je samo para izmamio za ovih petnest dana! Svaki dan; daj! Samo daj! Nikad dosta. Hajd, prekinulo te prije sabaha! I ja ti na mezaru kolo igro! - Majku ti, al more balegati! - okrenu se onaj to je leao uza zid. Ilhamija ga pogleda pa ivnu. Bio je to hajduki harambaa kojeg su prekjuer ranjena proveli. I on, mada mu je glava bila kao ivit modra i sva naduvena, a i ono drugo oko krvavo i izbuljeno kao da e ispasti, sav se razgali kad ugleda Ilhamiju. - Ama, Ilhamija..., efendija... jesi l to ti! Zar si stigo? - Stigo, stigo! - osmjehnu se Ilhamija pa se die i prie mu. - Kako si, moj sinak? Jesi l mlogo ranjen? - Na dva mjesta. Najgore mi je to ne mogu na noge. Kamo sree da su me odmah dokrajili, jer ginut je svakako. Vako se samo patim. Sav sam u krvi... Sad je malo stalo. Gazili me, pasji sinovi... - Eh, moj sinak, moj sinak, kamo sree... 80

- Neka, dina ti i Boga, nemoj mi o tome! Znam ta hoe da mi rekne. Eto, ti si bio ko evlija, paaa?... Sad si zajedno sa mnom i s ovim kalpozanom koji... - A to, brate, ta ti ja smetam? ta bi stari beg da nije mene? Ko bi mu hizmet inio? A i tebi sam pomogo kad god si abar isko! Nemoj, brate, tako, e e ti dua? - Ne laj, kad ti kaem! - uti, uti, smiri se i lezi! Evo, i ja u do tebe, pa ako ti ita ustreba i ako ti mogu pomo, ti samo reci... - poe da ga smiruje Ilhamija. - Fala ti... - Kad sam te ugledo u mlinu, bio sam se pripo da ne pomisli da sam vas ja, morebit, prokazo i poslo strau na vas... - nastavi Ilhamija tie, sjedajui uz hajduka. - Ama, efendija, ni u snu to ne bi mogo pomisliti! Nisi ti od tijeh insana. Izdali nas, brate, seljaci. Seljaci! Pripali se Delalije, pa dojavili e smo. Zateklo nas na pojati, na spavanju. Dvojcu su na mjestu ubili, mene izranili, a dvojca su haman pobjegla. Jesu l se doepali ume, to ti ne znam rijet... Ve, da mi je malo vode, izgorjeh od ei. - Evo, brate, to meni ne kae! - skoi Ramo i prinese bardak. - Pi kolko more, ne treba da ali, sutra u opet natoit. Hajduk otpi pa se zakalja. - Polajnak, sinko, polajnak, da ti ne polehne - opomenu ga Ilhamija. Kad hajduk ugasi e, javi se i Ilhamija. Jo se nije bio omrsio. - Vala, i ja bi malo, ako more... - Bujrum i tebi, kako ne mere!

81

- Da, morebit, ne posti? - upita hajduk, sjeajui se njihova susreta u umi kad ga je nudio jelom. - Jah, postio sam... - apnu Ilhamija. - A nisi se iftario? - Pa evo, sad u... - Eno, uzmi moj tain, nisam ga se ni tako. Uzmi, dina ti! Da imam ta bolje... Onaj mlai beg koji je sjedio naslonjen na bisage i za kojeg se inilo da niti ta vidi niti uje, odjednom skoi. - Evo, brate, ima svega! Uzmi, ko svoje! - Govorei, prinese pune bisage i spusti ih pred Ilhamiju. Izvadi bou, razmota je i poe vaditi jelo. Nema ega nije bilo. Od ulbastija i pite, pa do baklave. Izvadi, uz to, i nekoliko kruaka ranki. - Meni su ove najdrae, miriu... Ja sam ih kalemio - dodade sa sjetom. - Nek zna, veeg ti sevaba ne treba! - okrenu mu se harambaa. - Da ti samo zna ko je i kakav je ovo ojk! Malo je vakih! Ilhamija je ovo, Ilhamija, ako si uo! - uo sam, kako nisam. - Neka, neka... - smjerno e Ilhamija obarajui oi. - Bujrum! - Ma, ja bi najvolio kad bi i drugi,... kad bi i vi sa mnom. Bilo bi nam, belim, slae... - osmjehnu se Ilhamija. - Zajedno, bezbeli zajedno! - doeka Ramo pa se primae i zasjede. - Ve, kako bi bilo da zovnem i mog bega? Ha, ta kaete? Ima on, kupio mu je elebija, al, opet... - Zovni ga, zovni. - Beg, zove te drutvo da veera! Hajde, nejma ta nejma! povika Ramo. 82

- Ha, ta kae?... - Zovu te da veera! - ustade Ramo i viknu mu pravo na uho. - Neka, neka, dete vi... - ta mu more kad nee. Ima ko hoe! Veerali su utke. Pomogoe harambai da se namjesti i nasloni uza zid. - Vaki zalogaj ne znam kad sam jeo! - oblizivao se Ramo. - Vidi se, brate, da je begovski! - Opet ti! Ama zar ba ne mere zavezat! - oinu ga harambaa pogledom. - Hajde, dobro, zavezau kad mi ne da da govorim. Beg naglo prestade jesti. Podnimi se i uzdahnu. - ta je, da ti nije runo? - upita Ilhamija ostavljajui zalogaj. Beg muklo jeknu. - Pripo se, bezbeli, jer nije lahko... - poe Ramo pa uutje, pogledavi u harambau. - Neka, tako vam i treba! I tebi i drugima! - doeka hajduk tvrdo. Beg je jedno vrijeme utio, prekrivajui dlanom oi. inilo se da plae. Onda die glavu. - A ta nam to treba? - Da vam Delalija skida glave, eto ta! Dolazite mu na noge kao ovce na so! Ko kurbani! Zar nejma niko meu vama pa da ustane, da se digne!...Ginte kad ste budale!... Ko sam ja i ta sam? Niko i nita! Nekakav gologuzi Musa odnekle od Doboja, al sam imo petlje da ustanem i da hajdukujem! Al znaj dobro, da u sirotinju nisam diro! Evo Ilhamije, pa nek kae! Dovodili su ga meni - upre hajduk prstom u Ilhamiju. - Neka, neka, ostavte to sad, nije vakat od toga... - pomirljivo e Ilhamija. 83

- Jok, ba sad je vakat! Ja kad emo, ako sad neemo? Samo mi je ao to skuplje nisam prodo glavu! A, vas begova i kapetana, nimalo mi nije ao. Nimalo! Da vi niste ovce, ni Delalija ne bi bio kurjak! Jakako! Al vama su kosti davno omehale pa nije ni udo to ste taki! - Bogami, ovaj burazere... - poe Ramo, ali ga hajduk prekide; - Jezik za zube i ne laj! Beg je jedno vrijeme ojaeno gledao preda se, pa die glavu i uzdahnu; - Pravo je, sve je ko ta kae... Al, sad je kasno... - Koja su doba? Je l svanulo...? - javi se stari beg kao iza sna. - Priekae ti dok ti svane, zajedno s njima!... - frknu harambaa. Onda se okrenu Rami: - Cigo, prinesi mi abar! A ti, efendija, afedersum. Moram, mui me. Ko kad sam nemoan... Ih, grdna rano, to me odmah ne ubie, ve se vako patim ko niko moj... - E, vidi, kad ti ta treba, onda me zove! - ljutnu se Ramo. - Neka, neka, ja u... - ustade Ilhamija i prinese abar. - Nemoj ti, efendija, dina ti! Stid me je... - Ama, vidi ga! Da ti, bogdo, mogu pomo u neem veem. Hajde, ne stidi se, ti si meni ko i moj evlad. Ramo ne dade da Ilhamija vrati abar ve ga on odnese. Pa onda razgrnu slamu na kojoj je hajduk leao, a Ilhamija mu pomoe da se smjesti. - Sad se smiri i gledaj da zaspi. Ako ti ta ustreba, zovni me, ja sam ovdi, do tebe. Hajduk nita ne ree, ali se ulo kako mrknu. I Ramo se povue. Sklupa se u slamu i zaas zahrka. Ilhamija i mlai beg ostadoe da sjede. Razgovarali su apatom.

84

Beg je bio iz Vlasenice. Prije pola godine Delalija mu je pozvao brata koji se vie nije ni vratio. Uskoro je stigao glas da je pogubljen. - Rahmetli Emin je bio puno stariji od mene, al rano je obudovio. Djece nije imao. Bio je, Allahrahmetile, malo prijek. Kad je doo Delalija i poo da provodi novotarije, on je na sav glas usto protiv toga. Ko i mlogi. To se, bezbeli, ulo, i to mu je i dohakalo... A kad je mene pozvalo, mada se ni u ta nisam petljo, nikakvu se dobru nado nisam. Kamo puste sree da sam potraio are na drugoj strani, mjesto da upravim u Travnik! Pravo veli ovaj to je hajdukovo: da mi nismo ovce, ni Delalija ne bi bio kurjak! Al sad, ta je, tu je! Da mi je samo dvadest etiri sahata pa da trknem do kue, znao bi ta bi! Imam sina ko zlatnu jabuku, iako mu je trinesta godina, pa da mu babo kae ta e i kako e. Nikome se u ruke iv ne predaji! - to bi mu bilo prvo. Eh, nee l dragi Bog dat pa da i Delaliji crno jutro svane, da doeka ta je zaradio! - Svak e doekat... - apnu Ilhamija. - Znam, a teko je ekat. - Ako gleda od beike do motike, tako je ko to kae. Samo, ne treba bit odvie gladan dunjaluka, jer dunjaluka je nafaka kratka, pa se je bojat da se potlje ne ostane gladno... Beg je jedno vrijeme utke gledao u Ilhamiju, kao da ga nije mogao slijediti u mislima. Onda uzdahnu; - Belim je tako ko to kae, jer ti to bolje zna. Ja samo jedno velim; nek nam je dragi Bog na pomoi! Beg se kao satrven die i vrati na svoje mjesto, pa se podnimi i ostade gledajui preda se.

odnekle sa zidina tvrave neko vrijeme javljao, pa i on umue. Onda bi

No je sporo odmicala. inilo se da nikad svanuti nee. uk se

85

u eliju dopro poneki neodreeni glas ili zvuk, kao da neko nevidljiv luta okolo tamnica pa se usput o neto spotakne i prokune. U eliji tiina. Svijea u fenjeru polahko dogorjeva, pa joj plamen na as poraste, razcvjeta se i zatreperi, a onda mirne i smanji se. Svi, osim Ilhamije, pospali. Ramo se ponekad u snu poput ribe praakne i kao koza kratko zamekee, pa se ponovo sklupa i smiri. Onaj mlai beg, koji je dugo i nepomino bdio i kao opinjen gledao preda se, naslonio glavu na bisage i zaspao. Stari beg, koji je u snu valjao jezikom pa se inilo da vae, poneto promrmlja pa opet nastavi vakati. I hajduk se davno smirio, pa ili spava ili se uutio. Samo je Ilhamija kao prikovan sjedio i premetao tespih izmeu prstiju, dok bi mu glava s vremena na vrijeme klonula na prsa. Smoren od duga puta i posta, a razapet izmeu strepnji i rijeenosti da na svom posljednjem putu do kraja ustraje i ne klone, neprestano je glavinjao izmeu sna i jave koji su se sve vie mijeali, otiskujui ga s jedne obale na drugu. Na as bi mu se inilo da ponovno uje Munkira i Nekira kako ga naizmjenice dozivaju, ne doputajui mu da sklopi oi i smiri se. Onda, iznenada, ugleda elebiju kako mu prilazi s kljuevima i fenjerom u ruci i zove ga da pou zajedno. On mu se nevoljko pridrui pa utke krenu, as lebdei as koraajui, i to sve nekakvim neobinim putevima kojih se on odnekle kao u snu sjeao. Zaudo, svuda gdje prolaze vlada zastraujua tiina i pusto i nigdje iva stvora ne susreu. Poput oblaka koji plovi, prolaze iznad gradova, kasaba i sela. A svuda isto: mrtva tiina. Nigdje nikog, ni na sokacima ni na trgovima. Samo alemi na munarama stre k nebu, tek to ga ne dotiu. - elebija, e su insani? - pita on ustraeno. - Pospali. - A sultan? - Psst! Spava! - A lale i veziri? - Svi spavaju... 86

Od te udne tiine i pustoi strah i tjeskoba sve ga vie obuzimaju. Kad naioe iznad groblja, neko im odozdo domahuje. I to neim bijelim, neim to je sliilo na efine, mada se nije vidjelo ko im domahuje. - elebija, kud me to vodi? - proaputa u strahu pa stade. Hladan ga znoj bio oblio. elebija u to zazvoni kljuevima pa se zlobno nasmija i nestade ga. Zajedno s fenjerom. Njega tek tada obuze strah. Nije znao ni kud bi, ni ta bi. A mrak, prst se pred okom ne vidi. I utnja. Teka i gluha, kao da je sve ivo u zemlju poleglo. U to izbi Topalhoda. Vedar i nasmijan kakvog ga je prvi put vidio. Ide on, ide, a fenjer mu u ruci. Kako ga Ilhamija ugleda, tako mu svanu. Priletje mu i zagrli ga. - ta je, ta dre? - pita ga Topalhoda. - Izgubio sam se, pa neznam kud bi... elebija odnio fenjer, a mene ostavio sama u mraku. Nigdje ive due. Sve ko da je pomrlo... Pa da se makar uk javi... I jo me pita ta mi je i to me je strah... ape on i sve se pribija uz Topalhodu. - Pobogu, ejh-efendija, kako to noas govori? - ukori ga Topalhoda. - Pogledaj koje su zvijezde na nebu! Zar hoe rijet da i one spavaju? I zar tvoj Gospodar, koji je iznad svega ovoga, ikad spava? Vidi On i crna mrava u crnoj noi na crnu kamenu, a nekamoli onoga ko Ga tuje i seddu Mu ini! Pobogu, ejh-efendija, ta bi od tvoga ittikada! On se postidje i obori oi, pa i ne gleda u Topalhodu. Najgore mu je to mu Topalhoda ponavlja ono to je on kroz itav svoj ivot govorio. Pa sad, odjednom!... - Boe, ta se ovo zbiva sa mnom? - apnu u strahu. - I ta e tebi ikako elebija i njegov fenjer, kad ima svoje vidjelo? - nastavi Topalhoda pa mu prisloni dlan na srce. A srce, udara li, udara. 87

- Al nejma ljudi, pa me to najvie plai - opet e on. - Spavaju, ejh-efendija, spavaju! Umorili se od dobra i zla koje povazdan rade, pa od umora pospali. Tako oni uvjek. A kad se ujutro probude, opet e nastaviti e su juer stali. To ti je insansko. Zlo i naopako... Stari beg se bio uzmuio u snu, pa poe da premee jezikom i da nekom neto nareuje; - Zakoljte tukca, pa... pa ga onda metnite na pilav... Hano, uje li me, tukca!... - Onda se zakalja i probudi, pa sjede na postelju i poe plano uzdisati. I Ilhamija se probudi. Gledao je zbunjeno oko sebe, dok ne shvati gdje je. I bi mu jo tegobnije nego maloas. A sav je bio u goloj vodi.

se u fenjeru bila ugasila. Kroz uski mazgal u zidu svjetlost je mutno prodirala. Poput magle. U to se, odnekle iz daljine, oue ezani. Uilo je na sabah. Glasovi su bili isti i tanki kao konac. Drhturili su. Zaui i ezan sa damije u tvravi. Snaan i zvonak prolomi se kroz praskozorje. - U-uuu, je l to sabah? - javi se Ramo, pa se die i poe da se ee i zijeva. - Al sam, brao, svata snio! I pod ergom sam bilesi bio! Kad tamo, rodila mi ulbehara sina! Okle to, pitam ja nju... ekao. - Uduni, paskoviu! - zarea hajduk koji kao da je samo na to - Pa sabah je, brate! Vidi ga! Sad e elebija da otvori. Treba izlazit. Treba iznjet abar, natoit bardake, oti u enifu, treba... i-hi! Tebi je lahko, ti i nako ne ustaje. Ti samo: Daj abar! Bogami, ko da si paa! Svi se uzbudie i svi sa emerom doekae novi dan. Niko ni u koga gledao nije.

Svijea

88

- Nemoj zaboravit natoit vode! Oba bardaka, uje li! - zavika stari beg. - ujem, beg, ujem. Samo, nemoj ti zaboravit da izie u enifu, pa da potlje ne bude... I spremi neta za elebiju. - Uh, da mi ga je makar pljunut! - zareza hajduk ponovo. - E, ama da je! Da je Bog dao kozi dug rep, pobila bi cio svijet! - Eh, brao, brao, zar vam je do toga! - moleivo e Ilhamija. - Ama, kad ne zatvara usta, crko on! - Pa ta ti to smeta, burazeru? Ti zaepi ui ako ne mere da slua! Vidi ga!... - Osaburi, brate, osaburi! I u krupnijim stvarima treba osaburit, a nekamoli u tome. Nije daba reeno da je i dennet saburom pokriven. Vidi da mu je drago govorit, pa nek govori... - poe da ga umiruje Ilhamija. - Prgav nekakav ovaj tvoj haramija... Ja zinem, a on na me! E, ne mere tako! Ovdi se ne pita on, ve elebija. I onaj glavni: Delali paa! To on treba da zna!... A ti si nekakav dobar ovjek, vidim ja. Tebi, ejvala Da su svi taki - e-he! Klju zaengrlja u bravi, a elebija se pojavi na vratima. - Hajde, izlazi! Ilhamija prvi dohvati abar! - Jok, ja u abar! A ti more bardake - priskoi Ramo i uze mu abar iz ruku. - Neka, efendija, nemoj, daj meni... - apnu beg, pa mu uze bardake. Kad naioe pokraj elebije, Ramo poe da se umiljava; - elebija, iv bio, nemoj da nas goni! Nemoj da hiti, Bog ti dao! Beg i nako jedva ide, pa ako jo zavie, gotovo je... A, tvoje se zna, reko sam mu... 89

elebija se sipljivo zakalja i jedva prostenja; - Hajde,... nita te nisam pito!... - Jutro je palilo svijetlou. Ilhamija zastade na vratima elije i dlanom prekri oi. Sunce ga na tren zaslijepi. inilo mu se da je izaao iz provaljena kabura punog mraka i emera, pa poelje da se tu, na suncu i rosi, zauvijek smiri. - Hajde, beg, pohiti! - pourivao Ramo starog bega, vie ga vukui negoli vodei. Noge su mu klecale i splitale se kao da su od krpe. I Ilhamija ga prihvati s druge strane. - Ha-h, polahko, samo polahko... elebija ih nije gonio. Pusti ih da istresu i operu abar, da se umiju i natoe bardake, pa ak i da se protegnu na suncu. Ilhamija dospje da i abdest uzme. Prije nego li ih je utjerao, elebija otkljua jo jednu eliju. Ljudi pokuljae jedan za drugim, taman kao da se iz rupe izvlae. Bilo ih je petnaestak, ako ne i vie, a svi utueni i zaputeni. Neko izmeu njih poluglasno uzviknu; - Eno Ilhamije!... Hej, grdna rano, zar i on! - Hajde, ulazi, dosta je bilo! - zavika elebija prilazei vratima. Hajde, ta eka!... utke uoe i posjedae, jo uvijek pod dojmom sunca i jutra koji ostadoe iza njih. Spolja se ulo kako elebija na nekog vie. - Hajd, prekinulo te! - opsova Ramo. - Bi l ti da te malo umijem? - prie Ilhamija hajduku koji je leao na leima i gledao iznad sebe upola zavraenog oka. - Neka, nemoj... - Treba l ti ta drugo? - Nita mi ne treba, fala ti... - Beg kako bi bilo da se malo uina, ha? Dok se nije ukvarilo pokaza Ramo oima na bisage. - Uzmi ako more. Bujrum, ako jo kogod mari... 90

Niko se i ne pomae. Ramo otvori bisage i poe vaditi jelo. Ilhamija se die da klanja. Izvadi iz torbe istu koulju, prostrije i zanijeti.

Proe itav sahat pa i vie, a da niko ni rijei ne progovori.

Svako se bio o sebi zabavio. Samo je Ramo, nakon to je iz bisaga gotovo sve pobrao, ponovno legao i zaspao. I stari beg je drijemao. Ostala dvojica ivi se nisu uli. Ilhamija je poslije namaza sijedio i u sebi uio. Bio je daleko i od Travnika i od Delalije. Vrata se u neko doba iznenada otvorie. Svi su uznemireno ekali i gledali. - Kako no tebe zovu? - upre elebija prstom u Ilhamiju. On die glavu. Gledao je kao da se budi. - Ilhamija... - Hajde, opremi se! Strah, poput imia, preletje elijom. Svima se u grlu neto upoprijei. Ilhamija se die i htjede uzeti torbu. - Ostavi to. Ii e u Konak. Opremi se i ekaj! elebija izae i zakljua vrata. Svi su utke gledali u Ilhamiju. Ramo zazinu da neto kae, pa upola prekinu; - Ne znam ta e tamo, jer tamo kolko ja znam... Ledeni mir obuze Ilhamiju. Onda sjede, spusti glavu i sklopi oi. Proe neko vrijeme dok se vrata opet ne otvorie. - Hajde ti, jesi l? Ilhamija ustade, navue firale i uze taku. - Brao, allahemanet!...! I halalte ako se ne vratim... -apnu i sjetno se osmjehnu. 91

- Hajde, s hajrom... hoe ako Bog da ... - zagrcnu se beg. I Ramo se die pa, idui za Ilhamijom, poe ga tjeiti; - Nita se ne boj, tamo ne kidisavaju! Nisu nikoga, pa nee ni tebe... - Efendija, zaklinjem te dinom i imanom, kai im sve to ti je na srcu! Ne ostaj im duan, tako ti velkog Boga! Nek vide da te nije strah, da ih se ne boji! - hroptao je hajduk, s mukom pokuavajui da se pridigne. Ilhamija zastade, okrenu se, ali nita ne ree ve ga pomilova pogledom. - Laj, laj, al nee dugo! - zaprijeti elebija. - Znam ja to i bez tebe, kilo sipljivi! A tom tvom veziru slobodno kai da mu ovo poruujem; da ga ne bendam i da ga se ne bojim ni ko mog dorata! Ni ko dorata, uje li, hizmearu! - E, priaj, pasji sine, platie za to, beli e platit! - prosikta elebija maui kljuevima.

istim putem kojim je Ilhamija prole noi bio doveden. Sad, po danu i po suncu, sve je bilo drukije. Straar je bio mlad i bezbrian delija koji je, sve dok se ne spustie do u grad, tiho pjevuio. Mada mu je srce bre kucalo, a nekakva unutranja vatra udarala u glavu, Ilhamija je uspravno koraao, bez kolebanja i strepnji pred susretom koji ga oekivao. inilo mu se da ga neprestano gleda i prati ono krvavo i izbuljeno harambaino oko i da jo uvijek uje njegov promukli i prkosni glas kojim je govorio elebiji: - A tom tvom veziru slobodno kai da ga ne bendam i da ga se ne bojim ni ko mog dorata! Ni ko dorata, uje li, hizmearu! Pred prvim grobljem na koje naioe Ilhamija stade. - ta je sad? - zastade i straar. 92

Straar iz Konaka preuze Ilhamiju pri izlasku iz tvrave. Ili su

- Da prouim Fatihu - tiho e Ilhamija. - Zar ba mora? - Treba, moj sinak. Ti svoju duu razgaljuje pjesmom, a Fatiha obraduje due mrtvih. Lijepo je da ih se insan sjeti. I nama e bit drago kad nas se kogod sjeti... Straar se iskalja i nita ne ree. Ilhamija die ruke i poe uiti. Mrtvi su mu sad bili mnogo blii od ivih. Kad dovri i predade Fatihu, krenu. Straar za njim. Vie nije pjevuio. Prolaznici koje su susretali zazirali su od njih isto kao i sino. Pravili su se da ih, toboe, ne vide. ak i djeca koja su se igrala po sokacima, im bi ih ugledala prekidala bi igru pa se pribijala uza zidove i saaptavala. - Jah - pomisli Ilhamija s tugom - to li od insana, kad mu je najtee, svi ponu okretati glavu?... - A onda se sjeti Hamzage i Topalhode, pa mu se nekakva milina razli oko srca i brzo se popravi; Al, eto, ni svi insani nisu isti... Kad izbie pred Konak, doeka ih straa; - Kad prije, Mumine? - iznenadi se jedan od straara. - Pa, reeno mi je da pohitim. U avliji straar zaustavi Ilhamiju; - Stander tu i ne mii se! Straar ue u Konak, a Ilhamija ostade u avliji.

je, kao i uvijek, ivjela svojim uobiajnim ivotom. Paalije su promicale, as ulazei u Konak ili zamiui kroz kapiju na drugoj strani avlije kuda se ulazilo u vrt s nasadima; golubovi su krupno gukali za golubicama, iz mutvaka na drugom kraju Konaka, povjetarac bi nanio tople mirise jemeka, a uta ugojena maka drijemala je meu

Avlija

93

imirima, samo ponekad pogledajui spram golubova koji su je oprezno obilazili. Ilhamija je stajao i ekao. I to je vrijeme dalje odmicalo, osjeaj tuge i naputenosti sve mu se vie uvlaio u duu. Sam se sebi inio suvian i od svih zaboravljen. Kao mrtva, ostavljena stvar. Obuze ga nekakva tjeskoba, a grlo mu se naglo osui i umalo da se ne napi vode sa adrvana, ali se u posljedni as sjeti da je zapostio pa sam sebe ukori kako se mogao dotle zaboraviti. - Ovo me ejtan ponovo salijee i iskuava, ne bi li me prestraio i skreno s puta - pomisli u strahu i poe poluglasno uiti; Gospodaru, utjeem Ti se od sumnji i ubadanja ejtana... Straar se vrati i pozva ga. On prodre pljuvaku i otegnu rukave na dubi pa se uspe uz ona dva-tri basamaka preko kojih se ulazilo u Konak. U hajatu ga doeka hladovina. Avlija, puna sunca, ostade sa one strane ulaza. I iz hajata se vidjelo kako maka bezbrino drijema meu imirima. Gore, uvrh basamaka, zastrtih crvenom kadifom, preko kojih se ulazilo u divan-odaju, uo se tihi razgovor, ali se niko ne pojavi i ne sade. Kad bi neko proao hajatom, proao bi gotovo neujno, a govorilo se poluapatom. I straar se bio ukipio pa se i nemie. Vrijeme je sporo i zamorno odmicalo. Vrata na desnoj strani hajata kripnue. Pojavi se aular-ehaja Sulejman-efendija i poe prema Ilhamiji. Otro ga odmjeri i pokaza na taku; - To ostavi i skini firale! Ilhamija se prignu pa utke izu firale, metnu ih uza zid i prisloni taku uz njih. Sulejman-efendija se iskalja, pa naglaavajui svaku rije poe ga upuivati kako e se ponaati kad ue i stane pred vezira. Pri tom je jednako prijetio kaiprstom. - Dobro me posluaj! Kad stane pred njegovu preuzvienost vezira, prvo e nazvati selam i pristupiti ruci. Onda sastavi ruke na 94

prsima i izmakni se nekoliko koraka. Lea ne okrei! Onda stani, obori oi zemlji i ekaj dok te ne bude pitao. Odgovaraj samo na ono to bude pitan! Samo na to! Jesi li razumio? - Razumio sam... Sulejman-efendija ga jo jednom odmjeri, kao da razmilja nije li neto zaboravio - Sad hajde za mnom! Ilhamija zamiri i uzdahnu. Proaputa Bismillu i koraknu. Krvotok mu je snano udarao, a u grlu ga stezalo. - Gospodaru, ne ostavljaj me samoga i ne dopusti da on bude jai od mene! - zamoli iz dna srca.

U sobi u koju uoe nije bilo nikog.

- Stani tu i ekaj! Sulejman-efendija otvori druga vrata i tiho zamae iza njih. Ilhamija ponovo osta sam. Soba je bila ispunjena gluhom tiinom i samoom. Bila je to jedna od onih sumornih prostorija u kojima ljudi utke sijede, jedva ekajui da ih napuste; soba u kojoj se nikad nita ne zbiva osim brinih misli i nesigurnih nada onih koji tu dolaze i ekaju. Vrijeme kao da nije odmicalo, a ekanje je trajalo ubitano. Velika crna muha, dlakava poput pauka, neprestalno se zalijetala i udarala o prozorsko okno nastojei da izleti. Pri tom je tako otegnuto zujala, da se Ilhamiji inilo da cvili od oaja. On prie prozoru i odkrinu ga. - Hajde, hajde na sunce... Ako ja moram ne mora ti... Muha se odlijepi od okna pa zazuja i odletje.

95

Njega neto stegnu u grlu. Pa odjednom zaplaka. Sulejmanefendija ue. Tiho pritvori vrata i prie mu. Prijekorno se osmjehnu, uini hm! i zaklima glavom: - Kasno je sad! Trebao si ranije misliti o tome!... Ilhamija uzdahnu i nadlanicom otra suze. Sulejman-efendija poe ubrzano ponavljati; - Rekao sam ti kako e! Prvo selam, pa onda ruci, pa onda se izmakni, ali ne okrei lea! Gledaj preda se, a ruke dri... Ilhamija ga je sluao, ali niti ga je uo niti vidio. U sebi je sricao rijei posmrtne pouke: Kad ti dou dva meleka koji su bliski Allahu delleanuhu, a koji donose radosnu vijest od strane milostivog Allaha, nemoj se uplaiti i nemoj biti tuan pred njima ve im odgovaraj jasno i razgovijetno... - A ko je Delalija pa da se njega plaim? - upita sam sebe. - Smrtan i prolazan kao svi! List na vjetru, rosa na suncu. Samo je Bog vjean! - Ti kao da ne slua ta ti govorim! - otro e Sulejmanefendija. - Sve sam uo i sve mi je znano - odgovori jedva ujno. - Onda hajde za mnom. I gledaj kako e! Koraao je kao u snu, dok mu noge ne upadoe u mehkou kalije. Odjednom mu se uini da ga gleda harambaino izbuljeno oko i da uje njegov proderani i prkosni glas: - A tom tvom veziru slobodno kai... - Selam! Selam!... Ruci! - uo je otar Sulejman-efendijin apat.

iznenaenja. Delalija ga je gledao s ljubopitljivim osmjehom u oima. Ni slian onome kakva ga je on zamiljao! Sjedio je na povisoku 96

Ilhamija se strese. Pa die pogled. I umalo da ne ustukne od

minderu, milujui vrhovima prstiju crnu, u naokrug podrezanu bradu. Oi su mu bile zelene, tek malo zamagljene, i udno su odudarale od njegove crne brade. U istoj i njenoj puti njegova lica i lijepo srezanoj punakoj ruci, bilo je neega gotovo enstvenog. Ne bi se moglo reci da je bio star, a niti dovoljno mlad. Tek otra i uspravno usjeena crta iznad oiju, jasno je govorila da zna ta eli i kako da to ostvari. Prostrana odaja bila je bogato prostrta, puna blagih sijena, a osvjeena nekim prijatnim mirisom koji zapahnu Ilhamiju. Delalija ga je i dalje gledao i smijeio se. - Smije se, bezbeli, mojoj dubi - pomisli Ilhamija i sjeti se Topalhode. - Selam!... Ruci!... - dopre mu do uiju piskav Sulejmanefendijin apat. On prinese ruku srcu i prignu glavu; - Selamun alejkum! Glas mu je bio smiren i blag, kao i uvijek kad bi se javljao ljudima. - Alejkumus-selam - odgovori Delalija, pa kao da se iznenadi. Kao da ga zaudi to mu Ilhamija ne prilazi ruci, mada se Sulejmanefendija upadno iskaljavao. Zavlada tajac. - Pa, efendum...? - progovori Delalija i prestade milovati bradu. Govorio je turski. Glas mu je bio ugodan, bez srdbe. - Eto, doao sam... Reeno mi je da doem, pa sam se zaputio i doao. - Vidim - naglasi Delalija i pokaza rukom na ilteta koja su bila razmijetena ispod mindera. - Otur! Ilhamija zadie dubu pa se lahko spusti. Delalija pogleda u Sulejman-efendiju i glavom mu dade znak, na ta se ehaja neujno udalji. 97

- ujem da si imam i hatib u epu - nasloni se Delalija na jastuke. - Jesam, u Ferhadpainoj damiji. - Pa, kako ti je u epu? - Elhamdulillah, bilo mi je lijepo. - A i pjesnik si, ujem. I dervi... - Ako se moe rei da sam pjesnik. A tarikat mi je na srcu. - I ja sam bio pjesnik - Delalija e tie. - Ali sad vie nisam. Nemam kad. Pogotovo otkako sam doao ovamo, u Bosnu. - Znam, pao, uo sam. - Zar si uo? - ivnu Delalija. - A ta si jo uo? - Da si i hafiz. Delalija se naglo uozbilji. Gledao je asak-dva u krupan zumurlut svoga prstena, kao da ga prvi put vidi. Onda podie pogled. Osmijeh iz njegovih oiju bio je izezao. - Jest, i hafiz sam. Samo sam i to, na alost, zapustio... Ve, htio sam ti ovo rei; moje pjesme su bile drugaije od tvojih! - Ja sam u svojim pjesmama veliao Carevinu i naeg svijetlog padiaha Ilhamija ga gleda pravo u oi. - Sve to je veliko i lijepo, treba da se hvali. - Zar i ti tako misli? - Mislim, pao. - A zar Carevina i na svijetli padiah nisu veliki i dostojni svake hvale? - upita Delalija gotovo apui. Pri tom je netremice gledao u Ilhamiju, a oi mu se pri tom suzie i kao da potamnie. On izdra pogled pa e smireno: 98

- Carevina je poput mora, i duga i iroka, da joj se kraj sagledati ne moe, a voda je na izvoru bistra. Ali, dok stigne do onih koji je edni ekaju, ni noge se u njoj ponekad oprati ne mogu. Delalija se na trenutak zamisli, kao da razmilja o onome to je Ilhamija time elio rei. - udno govori, derviu! Ne misli li, moda, da si u tekiji, a da sam ja, Delaluddin Ali-paa, tvoj posluni murid koji treba da se divi tvojoj mudrosti?... Ne zanosi se, ve odgovaraj jasno i razgovijetno, bez tih tvojih dervikih mudrolija! Ilhamija se pomae na iltetu. - Zbog toga sam, pao, i doao ovamo. Dugo sam iao i jo due razmiljao. O svemu... - I imao si o emu! Hajde, da ujem onu tvoju pjesmu udan zeman nastade radi koje sam te i pozvao u Travnik. Htio bi da je ujem iz tvojih usta. Ilhamiju zazebe. - Hajde, da je ujem! On spusti glavu i sklopi oi. Poutje malo, pa poe recitirati. Glas mu je potresno zvuao; udan zeman nastade, sve zlikovac postade, din-dumanin ustade, ta se hoe, zaboga? Ve takata nestade, zlo nam svako postade, dobrih ljudi nestade, ta se hoe, zaboga? Turin nema amela, krivda pravdu zamela, pa se pravda... 99

- Stani, ekaj! Ja taj tvoj jezik ne razumijem. Govori turski, pa makar i tim vaim smijenim bosansko-turskim, kad za toliko vremena niste mogli da ga nauite. - Pao, svakome je njegov jezik i najdrai i najslai. Pa i nama na. ujem! - Zar! Zato si tu svoju pjesmu i ispjevao na njemu! Nastavi, da je

- Boe, kako je ovaj ovjek zao! - A ja se u prvi as bio ponadao... - ta je, ta eka? Zar ne zna turski? Pa do maloas si govorio! - ledeno se nasmija Delalija. - Znam, pao, ali pjesma je drugo... Ti to najbolje zna... - Pjesma, veli! Ne vrijeaj pjesmu, derviu! Govori da joj ujem rijei. Hou da mi kae ta si mislio i ta si kroz nju elio rei. To hou! - Na ta sam mislio?... Na zlo, pao, na zlo i nevolju sam mislio - Ilhamija e tvrdo. - Na kakvo zlo i na iju nevolju? - Na nau, na nau, ve iju! Na sve ono to nas toliko vremena satire i razjeda! Ratovi su nas izmorili, a toliki nam sinovi izginuli i ginu; boletine haraju; dehalet zavladao; pravda se zatrla, a siromatvo pritislo pa bune i hajduija niu, dok nasilje, ruvet i opaine cvjetaju. A oni, koji bi trebali da prednjae i pravdu kroje i dijele, poevi od carskih ljudi i ajana pa do uleme, govore i rade naopako, mislei samo na sebe i teglei svaki na svoju stranu. itava se Bosna u ranu pretvorila! ta se ovo radi i ta e biti od nas, zaboga! Dok je govorio, Ilhamija se bio pridigo na koljena, ispruio ruke, a oi mu pune suza. Pa kad zavri, kao smoren klonu i spusti glavu. I Delalija utihnuo. uti i gleda. Onda se iskalja.

100

- Pa ti, na sve to, pjesmom ustao? - Srcem sam ustao, pao, srcem! A ono je u pjesmi. - Hoe li time da kae da nisi ustao ni protiv Carevine ni protiv sultana i halife kojemu si, kao musliman, duan da se pokorava? - Ustao sam protiv zla koje nas satire. A zlu, ma s koje strane dolazilo, nisam duan da se pokoravam ve da se borim protiv njega. - ime? Pjesmom?... - posprdno se osmjehnu Delalija. - Za sablju nisam. Pjesma je moja sablja. Delalija se podnimio pa ne skida oi s Ilhamije. Ispituje svaku crtu njegova lica, posmatra njegove umorne i tanke ruke sputene na koljena, ini se da mu oslukuje otkucaj srca, pa i sam dah kojim Ilhamija die. Onda se iskalja pa ga, po prvi put, oslovi imenom. Progovori bez otrine. - Ilhamija, dobro me posluaj! Za mene su Carevina i padiah iznad svega! Osim Allaha! A Carevini, ve odavno, nije lahko. Dumani sa svih strana nasru na nju. Ve su je naeli i ele da je rastrgaju. I ovdje, u Bosni, koja je nekad bila ulistan Carevine, nije nita bolje. Ajani i kapetani digli glavu, svaki bi elio biti vezir za sebe, a ne znaju, jadni oni bili, da bez Carevine nisu niko i nita! Ona je njihova snaga i njihova krila! Zato sam i doao ovamo. Da ih stegnem, da u Bosnu uvedem red i pokornost i provedem korisne naredbe koje je sultan donio, a protiv kojih oni ree i diu se. Njihove tvrde bosanske glave nee ili ne mogu svatiti da danas puu novi vjetrovi, da Carevina mora krenuti novim putevima ako hoe da opstane. Zato sam i doao ovamo; da ih urazumim i upokorim. Hou da zakujem i uvrstim ovaj bosanski eref koji se iz temelja ljulja! Delalija za trenutak zastade, pa upre prstom u Ilhamiju: - I ti, Ilhamija, i ti si nasrnuo na Carevinu! Tvoja buntovna pjesma ide od kasabe do kasabe, od usta do usta, a britkija je i opasnija od svake sablje! Za Carevinu i padiaha pogibeljan si kao i svi oni radi kojih sam i doao ovamo! ak si i pogibeljniji, jer si ist, jer nita za sebe ne trai i jer ti ljudi vjeruju! U prvi mah sam bio pomislio da si se 101

urotio zajedno sa ajanima i kapetanima koji vuku kola ustranu, ustajui protiv Stambola i vrste ruke, ne znajui da bi ih sutradan prvi vjetar odnio. Sad, kad sam ti zavirio u duu, ao mi te i elio bih ti pomoi. Ilhamija die glavu. Pitao je oima. - Pokaj se, Ilhamija! Kai to glasno i jasno, da te svi uju! Pjesmom potari pjesmu. Odreci je se i sauvaj glavu ili e, kunem ti se Bogom velikim, biti pogubljen! Bilo bi mi te ao, ali su Carevina i padiah iznad svega i tu milosti nema! Ni prema kome! Zapamti! Ilhamija zadrhta. - Zar me to prokleti ejtan opet salijee i nagovara? Ko mi to ovaj put govori kroz usta Delalijina? Jesu li to proklete ejtanove oi koje me gledaju iz glave Delalijine? Boe, zatiti me i uvrsti! Ne dopusti da posrnem! - ta je, Ilhamija, to se toliko lomi i premilja? Budi razuman! Zar ti nije drago ivjeti? Ili moda misli da se lahko s glavom rastati i u kabur zatvoriti? - upita Delalija blago, gotovo prijateljski. Ilhamija duboko uzdahnu pa prelomi; - Pao, ne trai od mene da zlo nazovem dobrim, a dobro zlim, jer to je najtei grijeh! Kae mi da su Carevina i padiah iznad svega i da drugog izbora nema. A gdje su ljudi, pao? ta je Carevina bez spokojstva i sree njezinih podanika? I ta je padiah u takvoj Carevini? Pao, ljudi su prei i od padiaha i od Carevine! Na krvi nita dobro niknuti nee. ovjek je najsavrenije djelo Boije, i teko onome ko ga oskrnavi! Ti to zna, pao, hafiz si! Delalija se die. Djelovao je poput isukane sablje. Iz njega je izbijala studen, ali ne i mrnja. - Ilhamija, sam si sebi presudio! ao mi te je. ii si i hrabriji od svih koje sam ovdje susreo, i zato te alim. Kad bi te potedio, sam bi sebe iznevjerio. A ti bi postao lo primjer za mnoge. Zato, smrt ti ne gine...

102

- Pao, nemoj me aliti. Smrti se ne plaim, jer smrti i nema. Ja se samo selim, s nadom i pouzdanjem u svoga Gospodara. Na zemlji sam se oduio, koliko sam mogao i znao. Odlazim smiren, jer sam bio i suvie alostan. S Boijom pomoi rijeit u se svega radi ega sam ovdje toliko patio i alostio se - prede Ilhamija rukama niza se, kao da sa sebe skida vlastito tijelo. Gledali su se utke. U nenaruenoj tiini odaje ulo se kako kumrija negdje napolju otegnuto gugue. Kao da nekoga dozivlje. Ilhamija se bio digao. - Pao, prije nego to poem, htio bih ti jo neto rei. - Da ujem! - Budi milostiviji prema ljudima. Jer, onaj koji nema milosti spram drugih, kako e je traiti za sebe? A trebae je, svima... Kad bi samo jednu no proveo s onim nesretnicima gore u tvravi... - Dosta! - uzviknu Delalija otro. Rije odjeknu Konakom. Sulejman-efendija se pojavi na vratima i zastade. - Neka ga vode! Dok je Ilhamija iao preko odaje, Delalija je bio ustao pratio ga pogledom. Mada ih je dijelilo tek nekoliko koraaja, ponor izmeu njih bio je nepremostiv. Kad doe do vrata, Ilhamija se okrenu; - Pao, kad bude umirao, sjeti se mene i mojih rijei... Pa zamae iza vrata. Posljednje to je Delalija vidio, bila je kratka i otrcana Ilhamijina duba kojom je bilo zaodjenuto i njegovo siromatvo, i njegova veliina. Uini mu se velik poput kamene klisure.

Osjeao se lahak i ist kao da je okrilatio. Teret, koji ga danima i

Praen straom i suncem, Ilhamija je grabio prema tvravi.

103

noima morio i pod kojim bi ponekad i posrnuo i proplakao, bio mu je spao sa srca. Donio ga je do Konaka i tu, pred Delalijom, razvezao je sve one mrtvouzice zavezane vorove, pa ga spustio i s olakanjem odahnuo. Da to nije uradio, inilo mu se nikad mira ni spokojstva ne bi naao. Bjeao bi i od samog sebe. - Boe, neka Ti je hvala, neka Ti je po stotinu puta hvala to me ojaa, pa se ne pokolebah i ne posrnuh! - zahvaljivao se skrueno, dok mu je istoa smirenja punila i srce i duu. Onaj isti straar, koji ga je jutros dopratio u Konak, iao je za njim, udei se ta je starcu pa tako urno grabi prema tvravi. Kad se poee uspinjati uz brijeg, ne moe a da ga ne upita; - Eh, ta bi u Konaku? - Sve lijepo, elhamdulillah. - Jesi l dao devap? - Jesam, Bogu uur! - Jesi l se kutariso? - Kutariso, elhamdulillah, kutariso! - Posve? - Posve, Bogu uur! - Bogami si dobro! - Dobro, sinak, dobro. - Ih, da sam prije znao pa da ti uzmem mutuluk. - Jah, je l de! - osmjehnu se Ilhamija. - Dao bi ja tebi, sinak, i sad, al nejmam, nita nejmam... - Ma, ja to samo nako... Nek si se ti kutariso, jer vidi kako je... - Vidim, vidim. A bie, ako Bog da, bolje. Hoe, hoe inallah... - Pa, sad e kui, ha? Je l ti daleko? 104

- Ko? - Kua. - Kua?... Daleko, sinak, daleko... - uzdahnu Ilhamija, pomiljajui na svoj dugi i nepoznati put koji ga je ekao. Kad stigoe do tvrave i kad ga elebija preuze, Ilhamija odjednom osjeti nemir. Obuze ga tuga. Poboja se da ga malodunost i strah ponovno ne obuzmu, pa sam sebe poe koriti: - Ah, ta mi je sad kad sam se... - Hajde, ulazi! - mrzovoljno e elebija otkljuavi vrata. Samo to je uao, beg mu plaui poe u susret. Zagrli ga i zajeca. On se osvrnu po eliji. Sunce je prodiralo kroz mazgal i uvlailo se ispod vrata. Ni harambae ni Rame nije bilo. Samo je starac sjedio na dueku i kunjao. - e su? - upita apatom. - Odvelo ih... ob...obojcu... - promuca beg i provali u pla. On klonu. Sjedio je neko vrijeme posve bespomoan i prazan, kao da mu je neko iupao i srce i duu. Sve mu se inilo da ga odnekle utke gledaju i harambaa i Ramo. Da su obojica tu, u eliji, samo ih on ne vidi. ak je i Ramin izvrnuti opanak bio tu, na slami gdje je leao. Pa kad jo i stari beg kao iz sna viknu: - Ramo, vamo se, vode!... - on se sav zgri. - Da si ih samo vidio - poe beg kroz suze. - Ramo se prikrpio uz hajduka, pa cvili ko godina. Jedva su ga otkrpili... A hajduk im suje i oca i mater, i Stambol i vezira, a sve ih usput pljuje... Udarali su ga i nogama i rukama... Kad su ga odvukli do vrata, viknu da te poselamimo. I da mu to proui... A Ramo je jednako cvilio i molio da ga vode veziru, da mu kae da on nije ni beg ni...

105

Ilhamija poe uiti. Punim glasom. Beg zauti i smiri se. Da se samo ponekad trgne i strese.

jednim straarom.

Na sahat

prije akama elebija otkljua vrata pa ue s jo

- Hajde ti vamo! - mahnu rukom prema Ilhamiji. On ga pogleda, ali se ne pomae. Jedino mu se jabuica ispe do pod grlo. - Hajde, uje li! On prui ruku da dohvati taku, a jednako je gledao u straare. - Ostavi, ta e ti to, hajde! Odupre se rukom o tle i polahko se die. inilo se kao da se tek budi i pokuava shvatiti ta se to zbiva. Onda se naglo uspravi i kao da poraste. Prie begu koji je sjedio i drhtao kao prut. - Halali, brate, ja odoh... Beg procvili i poe mu ljubiti ruke. - Ne alosti se i ne boj se! Uzdaj se u Boga, bie jai! Onda se okrenu starcu koji ga je bezizrazno gledao, pa mu se blago osmjehnu. - Hajde, dosti je! - viknu elebija nestrpljivo. Opet je bio smiren. Koraao je uspravno i dostojanstven kao da ulazi u mihrab. Bio je ozaren vjenou. Kada se primae vratima, poe na sav glas uiti: - Allahu ekber... Allahu ekber... Kameni zidovi elije odgovorie jekom. Svi nasrnue. Straari se utke razmakoe da ga propuste. Beg ispruio ruke za njim pa nijemo mie usnama. Glas mu se bio posve oduzeo.

106

Dok je iao dvoritem, neprekidno je uio. Glas mu se uvlaio u elije, a sunji su ga kao opinjeni sluali. Onda se utihnu. Neko negdje uglas zaplaka...

Vijest o Ilhamijinu pogubljenju brzo se proula. Kao da su je

vjetrovi raznijeli. Ljudi su je sa zebnjom sluali. Topalhoda je ve sutradan osvanuo u Travniku. Doao je da se raspita za Ilhamijin mezar. Rakar Durmo, koji je te noi pokopao Ilhamiju, pokazao mu je mjesto gdje je pokopan. Topalhoda je dugo uao i uio kraj svjee zatrpanog mezara. Bio je u Ilhamijinoj dubi koju nije stigao da skrati. Podvratio je ispod koljena i uio. Prekosutra je izbio i Hamzaga. I on je doao da se raspita za mezar. Htio je da ispuni preuzeti amanet. Kad su putnici iz Travnika stigli u vranduki han i donijeli vjest o Ilhamijinu pogubljenju, Hamzaga se sledio. utke je izaao iz kahve, klecajui se uspeo uz basamake i zatvorio u odaju. U samoi se do sita isplako. Onda se umio, opremio konja i krenuo u Travnik. ***

Travnik i itava Bosna su jo uvijek ivjeli u zaptu od Delalije. Najvie su strahovali bosanski ajani, koji mu se ni s koje strane nisu mogli prikuiti jer je, za razliku od mogih, bio nepodmitljiv. Gvozdeni arin pribijen na najvidnijem mjestu u travnikoj ariji i dalje je opominjo da je pravda za sviju jednaka. Jesen se ve odavno bila nadvila nad Travnik i magle su po itav dan leale po vrhovima Vlaia i Vilenice. U Konaku se ivot odvijao po davno ustaljenom redu; prolazilo se tiho, govorilo poluglasno, a

Minula je godina i vie otkako je Ilhamija bio pogubljen, a

107

Delalijina je rije bila prva i posljednja. inilo se da se nikad nita promijeniti nee. A onda je naglo prepuklo, kako se to obino u ivotu zbiva. Jednog kasnog jesenskog popodneva u kojem se zubato sunce nije ni pojavljivalo, ljudi su utke i mrzovoljno obavljali svoje svakodnevne poslove. Niko nije bio horan ni za razgovor, a nekamoli za ta drugo. U neko doba arijom je iznenada protutnjao tatar, praen utljivim pogledima i neizreenim pitanjem: ta li nam ovaj nosi i donosi?... Straari pred kapijom Konaka, kojih je tu uvijek po nekoliko stajalo, prihvatili su konja, a tatar se uputio pravo u Konak. Odmah su ga najavili i upustili veziru. Sulejman-efendija je iao pred njim. Delalija ga je primio u onoj istoj odaji u koju mu je Sulejmanefendija uveo i Ilhamiju. Tatar se po starom adetu poklonio, priao ruci, poljubio ferman i pruio ga Delaliji, pa se onda izmakao i stao kraj vrata. Delalija mu je dao znak da izae, a zatim je otpustio i ehaju. elio je da ostane sam, da u miru proita i proui ferman. Razlomio je peate, pogledao carsku turu i poeo itati. Jednom, pa drugi put. elo mu se naglo nabralo. Sklopio je oi, naslonio se na jastuke i jedno vrijeme ostao nepomian. Vijest ga je teko pogodila: sultan Mahmud II, koji ga je i poslao u Bosnu, s posebnim uputama koje mu je dao, sad ga je dizao iz Bosne. Mada su rijei fermana bile kiene, pune laskavih priznanja za njegovu preuzvienost Sejjid Delaluddin Ali-pau, pobjedniku sablju sa pobunjenog Peleponeza i vjerni oslonac Carevine, razlozi radi kojih ga je sultan dizao nisu bili navedeni. Da Delalija jedno vrijeme nije bio divan-katib kod Porte, odakle je i poeo njegov uspon, moda bi se i zanio tim laskavim rijeima. Ovako, i suvie je dobro znao ta se iza njih krije. Bile su koliko raskone toliko i nitavne, poput kratkotrajnog sjaja duge. Ko me je sruio? - pitao je sam sebe, dok je mraan i zabrinut koraao odajom. Jesu li to bili ovi naizgled tupi i nepokretni, ali i te 108

kako dovitljivi bosanski ajani, koji su zlatom i svojim starim carigradskim vezama uspjeli da mi podgrizu korijene kod velikog vezira, ili su to moji zakleti protivnici iz Stambola, koji mi ve godinama podmeu klipove i pletu zamke? I jedno i drugo bilo je podjednako mogue i opasno i zato je Delalija sve bre, sve nemirnije koraao odajom. Gorina, pomijeana sa strahom, sve mu se vie uvlaila u duu. Sluio je Carevini i padiahu vjerno i odano, spreman da poe i u vatru i u vodu, da uini sve, pa i ono protiv ega je u dui ustajao, pa sad, odjednom... Kad su se aular-ehaja i defterdar u jednom trenutku pojavili na vratima, Delalija ih oinu pogledom i obojica su se hitro i bez rijei povukli.

vie rasle. Ve se i sumrak poeo sputati, a on je jo uvijek zabrinuto koraao, da na as zastane, sjeti se ovog ili onog dogaaja ili linosti, pa se ugrize za kaiprst lijeve ruke i opet nastavi koraati. Primakla se i jacija, a on se jo uvijek nije pomiljao iz odaje niti davao glas od sebe. Niko mu nije smio ui da unese irake s upaljenim svijeama ili da ga upita treba li mu ta. itav Konak je bio utihnuo i ekao, slutei da su vijesti, koje je tatar donio, morale biti i odve krupne i zabrinjavajue. Tek negdje kasno iza jacije, napokon izae i uputi se u haremluk, Iao je utke, smrknut, ne gledajui ni u koga. Sulejmanefendija se neodluno uputi za njim, ali kao da se predomisli pa stade i vrati se. Neizvjesnost je i dalje visila nad Konakom. U neko doba noi iz haremluka doprijee krici. Svijee u Konaku planue jedna za drugom. Sve se uzbuni. Hitro probudie Ishak-efendiju, Delalijina lijenika, sitna, ali ivolazna staria, porjeklom Grka. Proe apat da je veziru naglo pozlilo...

to je vrijeme dalje odmicalo, Delalijine crne slutnje sve su

109

Sve se u Konaku ustumara, nasluujui da se zbiva neto zastraujue. Ridali se okupie u vezirovoj odaji u prizemlju, u oekivanju kakve e im vijesti donijeti Ishak-efendija, jer niko se nije usuivao da pristupi u haremluk. Sulejman-efendija je po bogzna koji put zavirivao u svaki kutak odaje traei ferman, jer je ve od prvog asa slutio gdje se krije odgovor na sva zbivanja toga dana. Za to vrijeme su iz haremluka i dalje dopirali dugi i prigueni krici, koji su u nonoj tiini srtavino odjekivali. Tek negdje pred zoru, kad su se mnogima sklapale oi od sna i umora, pojavi se Ishak-efendija. Ridali ga okruie. - Nije dobro, nije dobro - hitro je aptao stari, jednako maui svojom sitnom glavicom. - Paa hazretleri stalno povraa i bunca. Tek se sad malo smirio, ali nije dobro, nije nikako dobro. Bojim se... U rano jutro Delalija se zauvijek smirio. Vijest o smrti proletjela je poput strijele Konakom, a odma zatim i kroz Travnik. Sve kao da se za trenutak skamenilo. Je li to bio strah ta e se sad dogoditi, ili prenapeto olakanje to je trogodinja mora tako iznenadno prekinuta, teko je rei. Tek neto kasnije, kad je prvo iznenaenje jenjalo, potekoe glasovi koji su se poput bujice valjali i rasli. - Otrovo se! - Ilhamija ga prokleo! - Na smrti je zaklanjao oi i jednako spominjao Ilhamiju. - Nije se smirio, dok mu i zadnji komad digerice nije na usta izio... Ni desetak dana nakon toga, na Ilhamijinu grobu zabijelie se ve ranije isklesani niani, s dervikim kaukom na baluku. Nepoznati pjesnik se, u ime mnogih, svojim stihovima oduivao pogubljenom pjesniku: Prkosei silnicima, on na svijet ode drugi, za njim vjerni prijatelji u dubokoj ginu tugi, a boravak njegov vjeni rajski bie perivoji, vrt milosti Svevinjega otvoren mu irom stoji, 110

jer poboan i uevan kao niko do tad bijee, zavidnici pohitae, da mu kletu smrt pospjee. Na ivot mu vjetar zime nenadno hladni pade, i u gorkoj ai smrti ispi vodu rajske nade. Smrt njegova sluila se tokom blage noi jedne, u hiljadu dvje stotine k tom godine tridest sedme, i prikloniv mau glavu, oekuju udes hudi, Sejjid Vehhab postao je svih pravednih uzor ljudi. Nekoliko mjeseci kasnije, iz Stambola su dopremljeni raskoni niani, s uklesanim epitafom slinim okamenjenoj ipki. Dugo su i samorno noeni od Stambola do Travnika, da budu pobodeni iznad Delalijina groba, u srcu samog Travnika. Za razliku od raspjevanih stihova na Ilhamijinu baluku, Delalijin epitaf bio je odmjeren i hladan. Kao i sam Delaluddin Ali-paa; - Sejjid hadi hafiz Delaluddin Ali-paa, bivi bosanski valija, koji je kao valija Rumelije razvio bajrak protiv pobunjenika na Peleponezu, preselio je u vjenost. Neka Bog osvijetli njegov grob. Za duu proui Fatihu!

111

POSLJEDNJI LUBO

Hadi-Kasimaga Lubo ubrajao se meu imune i ugledne Sarajlije. Tri kue, nekoliko magaza, ifluk u Brijeu i trgovina mehkom robom u Brusa-bezistanu svjedoili su da je imuan, a arena hadijska ahmedija i staro sarajevsko porijeklo, pa ak i sokak u kojem je stanovao i oblinja damija koji su se zvali Lubin sokak i Lubina damija govorili su o njegovu ugledu. Na sijelima, zijafetima i mevludima ljudi su mu pravili mjesto uvrh halvata i sofre, a u damiji ga proputali u prvi saf, i niko se tome udio nije. Ali, uza sve to, hadiKasimaga je bio ovjek na svoju ruku. Hujljiv i ters. Niko ga nikada nije vidio da se smije, ili makar smjehulji. Uvijek je bio mrzovoljan, smrknut i utljiv, spreman da svakog asa svatri i svadi se. Pa i samim izgledom: u iljak svedene glave i iljasta nosa, tankih sastavljenih usana i podrhtavajueg glasa, bio je prava slika i prilika arsuza i tersa. Kau, da mu je i otac bio isti kao i on. A, uza sve to, bio je jo i potvrd i stisnute ake. Nije da nije davao, ali uvijek nekako kao pod moranje, na dram i krzmajui. ivio je sa enom i sinom u prostranoj kui s dvije avlije i velikom baom punom voaka kalemua koje je sam nakalemio i brino njegovao. Pri njemu nije bilo nikakve besposlice: niti je puio, niti je ikada, pa ni u mladosti, akamluio. Jedina mu je ikija bila da mre burmut. Pa kad bi ga umrknuo i kihnuo, sav bi se stresao, a onda bi velikim crvenim frculetom obrisao nos i usta duboko othukujui, kao da se oslobaa nekakve unutarnje tegobe koja ga pritie. Kakav je bio u ariji, meu svijetom, takav je, ako ne i gori, bio i kod kue. Ne daj Boe da bi neko u to vrijeme glasnije progovorio, lupnuo ili se glasno nasmijao! Ilo bi se na prstima, a razgovaralo poluapatom. I mahalska djeca su ga se pribojavala. Kad bi se predvee vraao iz arije kui, djeca, koja bi se zatekla na sokaku sklanjala bi se ustranu, na pervaz, dok hadija ne proe, bojaljivo mucajui: - Akam 112

hajrollah, hadija... - Zimi opet, kad bi se niz sokak nainilo plazalo, dovoljno bi bilo da neko vikne: - Bjete, eto hadije! - i svi bi poskakali sa saona i dali se u bijeg, strahujui od hadijina tapa. ena i sin bili su mu suta protivnost. Hadinica je bila jedna od onih rijetkih dobrica koja se trudila da svakom ugodi. ista i nurli lica, a rastom sitna i mrava, uvijek bi brino pitala: - Ako ta mogu, bila bi rada da pomognem... - Sina Saliha, koga su zvali Salko, voljela je onom toplom majinskom ljubavlju kakva se opjeva u pjesmama, spremna da se za njega do kraja rtvuje. - Nek je on iv i zdrav i nek je njemu dobro, a nama, kako dragi Bog da..., - znala bi esto proaptati, pratei sina dugim i brinim pogledom. A na hadiju se nikada nikome poalila nije, mada je znala i uzdahnuti i oplakati kad je niko ne vidi. Hadijin tersluk i huja jo vie su zbliili mater i sina, a produbili jaz izmeu njega i njih. Salko je poslije mekteba i osnovne kole preao u oevu trgovinu i poeo ispomagati. - Neka ga, nek se ui zarana, trebae mu - govorio je hadija, elei da mu sin nastavi njegovim stopama. Na dalje kolovanje nije ga kanio slati, kao ni ostali iz arije. - ta e mu vie, dosti mu je da zna itat i raunat! Nee, belim, u inovnike! Nakon to se zamomio, Salko je poeo prvi silaziti u ariju i otvarati trgovinu, ali se pred ocem jo uvijek osjeao sputan i nesiguran kao i u djetinjstvu, jer je hadija i dalje ostao krut i ters kakav je oduvijek bio. Kad bi poruivao kahvu, poruio bi samo za sebe i tek, ponekad, zimi, kad bi salepija Arnaut proao Bezistanom i uzviknuo: Salep vru!, - znao bi mrzovoljno pregristi: - Hajde, nali i njemu!... pokazujui glavom na sina. ivot u hadijinoj kui tekao je po odavno i tvrdo utabanim stazama: kua - arija, arija - kua. Pred akam bi se Bezistan po obiaju zatvarao, pa bi Salko, zapren arenim zembiljom, utke pratio oca. Poslije veere, na akam i jaciju zajedno bi odlazili u mahalsku damiju, a onda bi se vraali kui - svako u svoju odaju na spavanje. Ponekad, ali porijetko, odlazilo bi se i na sijelo, i to uglavnom nekom od rodbine. Bio je to jednolian ivot bez radosti i topline, koju je samo 113

hadinica unosila, pri svakom susretu brino pitajui sina: - Salih, oi materine, jesi l se umorio...? - Ili bi ga, znajui da mu nije lahko s ocem, tjeila: - Osaburi, sine, osaburi, ako ti je ta teko... Preko ljeta se isprtljavalo na selo u Brijee i ostajalo do Aliuna, a onda se ponovo vraalo u Sarajevo. Ali hadija ni tada ne bi zatvarao trgovinu osim petkom, kad bi i on dolazio na selo i ostajao do subote. Za vrijeme dok bi oni boravili na selu, hranio bi se u ainici, gdje je stalno zanovijetao. as da je jelo preslano, as da je meso staro i tvrdo. - E, jes mi dodijo, volio bi ga se kutarisat ve ne znam ta! jadao se aija Mehaga, koji bi se usrkletio im bi ugledao hadiju. Ma, tei mi je on ve svi arijski tersovi! Onda je jednog vrelog ljetnog dana dok je arija dahtala od vruine, posve neoekivano, kako se obino i zbivaju krupne i sudbonosne stvari u ivotu ljudi, hadija umro. Nali su ga mrtva u trgovini, s glavom na prsima, a oslonjena na jastuk seije smjetene u jednom uglu duana. Isprva se inilo kao da spava. ak mu je i abenski tespih visio u ruci. A kad su mu podigli glavu, bila je modra kao ivit. - Umro hadija Lubo! Kucnulo ga u duanu! - brzo se pronio glas i za tren oka obigrao ariju. - Ama, je l tako ti Boga? Ma, ko bi reko! A inilo se da je zdrav ko drijen! Jah-h, to ti je hudi insan: sad jest, sad nije...Allah rehmetile!... Sutradan su ga ukopali u haremu Lubine damije, gdje su se i ostale Lube kopale... Denaza je bila brojna, a na kaburu je uilo sedam hafiza. - Eto, da nije Salke, zatrle bi se i Lube! Ko i mlogi. A, nako, kolko se vidi, momak je hairli, brez ikakve bresposlice, mada ga je hadija i previe stezo. Maknut mu nije dao. A ne valja, brte, ni to. Ne treba ni u emu prigonit! 114

- Sad e on, bezbeli, priuzet duan? - A ko bi drugi? - Jah, to kae, nejma ko... Tako su ljudi raspredali vraajui se sa denaze. A tako je i bilo. Duan je poslije toga bio sedam dana zatvoren, kua je kandisala afurijom i udom, a onda je Salko osmi dan siao u ariju i otvorio duan. Bilo je dogovoreno da mu u prvo vrijeme pomae daida Junuzaga, postar i sipljiv ovjek, nevjet, i trgovini i bilo kakvu drugom poslu. ivio je od kirija i kmetovskog posjeda na Stupu kraj Sarajeva. Kako od njega nije bilo nikakve hasne, osim to bi po trietiri sahata prosjedio na hadijinu iltetu uz ekmedu s parama, sipljivo kaljui i proklinjui i duhan i onoga ko ga prvi izmisli, a da pri tom nije isputao cigare iz ruke, to je Salko, koji je tek tada pokazao pravi smisao za trgovinu, naao ozbiljna i trgovini vina momka koji e mu pomagati. Jer, osim duana, trebalo se brinuti i o ubiranju kirija, zatim o selu, o kui, i o mnogim drugim poslovima o kojima se hadija za ivota brinuo.

ivio pod nevidljivom hadijinom sjenom i stegom, osim to se kod kue glasnije govorilo i slobodnije ponaalo. Hadinica se stalno nadala i ekala da joj se sin zagleda i oeni, pa da i ona dobije snahu i da joj unue u ardaku zaplae, ali sudei po Salki nije bilo nikakva znaka da e se to uskoro dogoditi. Jer, dok je jo hadija bio iv i dok su Salkini vrnjaci odlazili petkom u aikovanje i dok bi kasno u no aputali ispod aik-pendera, on na to nije smio ni pomisliti. U kui se lijegalo odmah poslije jacije, nakon to bi hadija svojom rukom provjerio jesu li avlijska i baenska vrata dobro zamandaljena i je li krava u aharu namirena. Pa i sada, dok se najvei broj njegovih vrnjaka bio poenio pa i djecu stekao, on niti je za kim veremio niti je koga imao. A bio je lijep i naoit momak, sa crnim, u iljak zavrnutim brkom, da ga je bilo prava milina vidjeti kad bi proao sokakom utegnut u svilen trabolos 115

Premda sada samostalan i svoj na svome, Salko je jo uvijek

omotan oko struka modrih ohali akira, u svilenu koporanu iaranu na ibuke i s fermenom prebaenim preko ramena. Jedina razonoda koju je imao bio je saz. Petkom, kad ne bi silazio u ariju, volio je sjesti u baensku sofu obraslu u lozu i kucnuti uz saz. I dok bi se mehki zvuci saza poput razigranih leptira hitro preplitali, hadinica bi ih raznjeeno oslukivala, kao da je eljela kroz njih dokuiti tajnovite treptaje Salkina srca. - Ma, ako nita, mati e njemu nai djevojku, a sebi snahu! tjeila bi samu sebe, ekajui zgodnu priliku da sa sinom otpone razgovor o tome. Ali, i sama odgojena u kunom i hadijinu zaptu, u kome su se osjeaji zatomljavali, a iskazivanje njenosti smatralo neim skrivenim i stidnim, as bi se odluivala, as opet odlagala razgovor o tome. A bila je ve zagledala djevojku koja joj se svidjela. Bila je iz stare i ugledne sarajevske porodice Zafranija, jedinica u roditelja, vrijedna i edna kakva se samo poeljeti moe. Ali, dok se hadinica skanjivala i odgaala razgovor o tome, sluaj se umijeao i u mrtvouzice zamrsio sudbinu posljednjeg Lube.

Hiseta da pokupi kiriju u velikoj bosanskoj kui koju je hadija bio poodavno kupio. Prolazei pokraj gostionice Bijeli konj i ovaj put se zagledao u limenu tablu iznad vrata gostionice, na kojoj je bojama bio naslikan veliki bijeli konj, propet na stranje noge, a do konja, s biem u ruci, prelijepa djevojka u kratkoj suknjici i u crvenim izmicama, zanosno se smijeei sa slike. Jo onda, kad je kao dijete prvi put vidio tu sliku, a otada je prolo dvadesetak godina, uvijek mu se inilo da djevojka ba u njega gleda i da se ba njemu osmjehuje. Lice joj je bilo rumeno, ruke punake i obnaene, a oi plave i vesele, da se inilo kao da e sad progovoriti. Samo, ovaj put, osim djevojke na slici, pred vratima gostionice stajala je ista takva djevojka, u istim crvenim izmicama i suknjicom do iznad koljena. I ruke su joj bile pune i obnaene, a osmijeh koji mu je uputila, dok je namjetala stolice oko stolova iznesenih pred gostionicu, posve ga zbunio.

Tog jutra Salko je bio ostavio momka u duanu i poao na

116

- No, Bonjak-ember, era ide?... Doi! - zacvrkutala je i bijelom salvetom vragolasto udarila po stolu. - Doi! Doi! Osjetio je kako ga je neto toplo zapljusnulo, pa se zbunjen osmjehnuo i odmahnuo glavom. - Pije jedno pivo? Hoe...? - vragolasto se osmjehivala i pitala djevojka. Nije svratio nego je produio. Njezin glas i smijeh koji su ga pratili zvonili su mu u uima. Kako je ubrao kiriju, ni sam ne zna. Bio je odluio da se vrati drugim putem, naokolo, kako ne bi ponovo proao pokraj gostionice, ali je opet krenuo istim putem kojim je i doao. Djevojka se jo uvijek vrtjela oko stolova, pa kad ga vidje, prie i uhvati ga za miicu. - No, Bonjak, doi! Marika tebe ne bude pojela! Pije mene jedno pivo?... I, drei ga kao dijete za ruku, uvede ga u praznu gostionicu u kojoj ga doeka hladovina i mlak vanj alkohola. - Pije jedno pivo? Kriglo ili izma? On slee ramenima i zbunjeno sjede. Gledala ga je nasmijano, dok su joj zlatne iskrice blistale u oima. Zubi su joj bili bijeli i zdravi, a kad natoi dvije krigle piva i spusti ih na stol, zapahnu ga miris koji je dopirao iz njene kose i njedara. Nije to bio onaj poznati mu miris uljaga, ve neki drugi kojim su mirisale vabice kad bi svraale u Bezistan. - Eljem, Bonjak, ifjela! - kucnu djevojka kriglom o kriglu i otpi, dok ga je izazovno gledala i vrhom izmice drakala po nozi. - A ti nisi pila? - upita ga i dohvati kriglu pa mu je prinese usnama. On dotad nije okusio alkohola, mada su neki njegovi vrnjaci ve odavno zalazili u birtije, gdje su ih sluile mlade i raspusne kelnerice. Bile su to veinom Maarice ili preanke, koje su se izazovno kikotale i vriskale, dok su ih gosti potezali i tipali. Takvih lokala i 117

takvih djevojaka bilo je po svim bosanskim gradovima i kasabama. Nakon austrougarske okupacije Bosne, nicali su kao peurke poslije kie. U njima se istopio imetak mnogih, doskora imunih porodica, iji su zalueli sinovi mahnitali za raznim Erikama, Micikama i Anikama. Nakon to i on otpi, djevojka mu rukom obrisa brk. Gledala ga je poput make. - Ja Marika, a ti? Kako tvoj ime? - Salih... Salko... - apnu on i proguta pljuvaku. doi? - Kako rekla: Salgo...? To kao andor, ne?... Reci, kad opet

Djevojka ga pri tom zagrli i vrelim dahom pomilova po obrazu. On osjeti oblinu njezinih grudi i uini mu se da e se uguiti. Krvotok mu je mahnito udarao. - Kako ti lep..., kako lep! - tepala mu je mazno, priljubljujui se uz njega. - Reci, kad bude dola? - Doi u... - Ovu no? - im mognem... - promuca on i izvadi zlatnu deseticu pa je spusti na stol. - To moje? On klimnu glavom. - Ja tebe zato poljubiti! - pa ga cmoknu u obraz i grleno se nasmija. Ni sam nije znao kako je izaao. Bio je oamuen. To je bio njegov prvi, blii dodir sa enom. Iao je kao u snu. Osjeao je i ushienje i nekakvu nejasnu krivnju koja ga je kopkala. ime izaao iz gostionice, nabasa na Mujicu Frnju, zvanog ebek, arijskog ankoliza i lisku, koji je pristajao uz svako drutvo gdje se moglo i imalo ta popiti i pojesti. A kako je uz to znao zapjevati i zasvirati, svi su ga rado primali. Mada je bio dobar pukar, zanatom se nije bavio nego je radije besposliio, pravdajui to svojom 118

besposliarskom mudrou: Meu tolko hiljada Sarajlija, svaki se dan more nai po jedna budala koja e te aavati... Kad ugleda ebeka, Salko zakrenu glavu i pokua ga mimoii, ali ne dospje. ebek mu priletje, pa diui obje ruke povika: - Ama, Salihaga, jesi l to ti? Vidi, molim te, ko bi to reko! E, nek si i ti jednom prohodo, vakat ti je davno bio! A nao si, Boga mi, curu i po! - namignu ebek i pucnu jezikom. - Ma, bio sam poo da poberem kiriju, pa... - poe on zbunjeno. - Nejse, cura je vaka! - pokaza ebek stisnutu aku. - A jo Maarica! iva vatra! Samo, gledaj kako e! Okreni se, eno je na vratima! Asli si joj dobru surmu podvuko!... Salihaga, Salihaga, da mi je neko kazivo ne bi mu vjerovo! - priprijeti ebek prstom.

Sve mu se inilo kao san. as lijep, a as nekako sramotan, kao da je ne znam ta uinio. A najgore mu je bilo to ga je ebek vidio. Da nije bilo toga i onih njegovih rijei, sve bi mu bilo lake. Moda bi odluio da ponovo vidi Mariku. Ovako, plaio se arijskih jezika i sprdnje, jer su ga svi poznavali i za primjer isticali. - Ma, okle avo ba njega da nanese! - jedio se u sebi. Pred akam, kad se Bezistan po obiaju zatvarao, on jo jednom provjeri je li sve na svom mjestu i je li ekmeda zakljuana, pa se zaprti zembiljom, elei da kupi materi bijele halve i limunova. A kad se sjeti matere, neto ga zapee i uini mu se da ju je s dananjim danom iznevjerio. ta li bi ona, dobrica, da je jutros mogla vidjeti kako ga ona djevojka grli i ljubi! Bi joj neto bilo. Pri izlazu iz Bezistana, doeka ga ebek. Prie mu i alaki namignu: - Salihaga, mutuluk. Ima da asti! - Njega presijee. - Poradi ega?

Cijeli dan Salko bio kao u bandaku. Nije mogao da se pribere.

119

- Pozdravila te Marika i poruuje ti da veeras doe! I poslala ti je ovo - pa izvadi crven ruin pupoljak koji je bio zadjenuo za fermen. - I, nek zna, triput ga je poljubila! Ma, ne znam ta si joj uradio pa je tolko zabudalila! On je zbunjeno utio. Nije znao ni kud bi, ni ta bi. A najgore mu je bilo to je ebek u sve to upetljan. - Pa, hoemo l veeras? - nastavi ebek. - Neu..., ne mogu... - muklo e on. - uj sad! Ma drugi bi jedva doek o, a ti uzo da se neka! Oblijeu ko psi oko nje, al daba, ne pije im vode! A ti... Ve, ako ti veeras nije na ruku, moremo sutra vee. Ne treba se bojati da e te ko vidjeti. Ui emo kud drugi ne ulaze. I neemo sjedit` i drugi sjede, ve obaka. Sami, s njom... - Neka, dok vidim... - Ama, ta ima vidjet dobar si ojk! Daj, ne prigoni, vjere ti i ne jordami! Nee se, moj Salihaga, hiljadu godina ivjet ! Ve, eto mene sutravee, pa ako ti se svidi, posjediemo, a ako se ne svidi, lahko se je dii. Je l tako?

utradan su se sastali i zajedno poli. Salko, koji je s akamom dolazio kui, rekao je materi da e te veeri kasnije doi, jer su izbili neki trgovci iz provincije pa su se dogovorili sastati u Gazijinu hanu. Dok je to govorio inilo mu se da mu obraz gori. Kad stigoe pred gostionicu, ebek ga provede kroz ulaz iza kue i uvede u omanju prostoriju sa stolom, stolicama, kanapom i nekoliko slika po zidovima koje su prikazivale prizore iz lova i obnaene ene. - Salihaga, ti sjedi, sad u ja! - ree ebek i izae, ali se uskoro vrati s gostioniarem koji se s vrata poe klanjati.

120

- Drago nam je da ste nam doli! Va prijatelj je priao o vama, pa se nadamo da ete i ubudue biti na gost. Nama dolaze mnogi ugledni gosti iz arije, meu koje sada ubrajamo i vas. Ako vam je nezgodno da sjedite u gostionici imamo par ovakvih separea u kojima vas niko nee smetati. Izvolite se raskomotiti, a ja u odmah poslati frajlu da vas poslui! Za veeras bih vam preporuio peenu janjetinu i maarski tokojac. - To, to, Pita! - doeka ebek kao iz puke. - Al nemoj zaboravit zaporke i glavuu! To, za meze! - Znai, prvo ete rakijicu i malo mezeta, a tokojac ete uz janjetinu? - Zna se! Gostioniar se nakloni i zeeli prijatno vee. - E, ta veli, Salihaga? Lijepo i sklonito, ha? A sad e i ona... Kad se Marika pojavila, Salki se uinila jo ljepom nego prekjue. Sva je blistala. Prila mu je mazno i uvijajui se. - Salgo, ti dola! A ja se bojala da ne bude dola. Ja ti zato dam jedan u! - zacvrkuta i poljubi ga. - Ih, Salihaga, brate! Ja kakva te cura ljubi! - zatrese ebek glavom i udari se dlanom po koljenu. - Sad kaite ta Marika bude donijela? - nasmija se djevojka. - Sluaj, cura, vako: prvo, bokali ljute, pa zaporke, glavuu i salatu! A Piti smo rekli za janjetinu i vino. Al to emo potlje! Hajde sad i gledaj kako e! - namignu joj ebek i napravi pokret kao da e je pljesnuti, na ta se Marika izmae i priprijeti mu: - Ti mangup, to zabranjeno! Salko se sav stresao nakon to je ispio prvu aicu, ali kasnije, kad Marika sjede kod njega, a ebek mu nazdravi, on stisnu zube pa ispi i drugu, a onda i treu. U to ebek ponudi Mariki da i ona neto popije, na ta djevojka donese nekakvo pie i nazdravi obojici:

121

Eljem! ifjela! Uskoro se iz gostionice zau pjesma i svirka emaneta, jer su veernji gosti bili poeli pristizati, pa se ebek die da se uskoro vrati sa sviraem. - Hajde, Cigo, zasviraj nam, al tiho, da te ni mi u duvaru ne uje! I zapjevaj nam onu: Mujo ogu po mejdanu voda... I to mom jaranu, Salihagi, na uho! to je veer dalje odmicala, to je i raspoloenje u separeu vie raslo. Ni Salko nije vie bio onako krut i suzdrljiv kao u poetku. Poeo je pjevuiti, alei to nije ponio saz pa da i on kucne i pokae to zna. Poslije vrue janjetine i prve boce tokajca, dola je druga, pa i trea. ebek je matrafio kao da je voda, a ne jako maarsko vino. Marika, koja je dotad samo povremeno navraala, jer je morala sluiti u gostionici, sad je potpuno prela u separe i priljubila se uz Salku. U to se otvorila i prva boca ampanjca koju je Marika donijela. - To, brate, to! erbeta! ivota!... - raskrivi se ebek, kad je ep na ampanjcu uz prasak izletio iz boce. Nastade meusobno nazdravljanje, a kad Marika tresnu aom o pod i ustade da igra, a svira vatreno zasvira Piro izma vialababan, u separeu prokljua. Uagrenih oiju i kao opinjen, Salko je gledao u Mariku kako se vatreno vrti i poskakuje, dok joj je suknjica kao na vjetru leprala otkrivajui pune, ruiaste butine. A kad emane naglo umue, a zadihana Marika prestade igrati bacivi se Salki u krilo, njemu se uini da nestaje, da tone... ebek u taj as ugasi svjetlo, a Salko silovito vrisnu i nogom otisnu stol. Na zveket razbijenog stakla gostioniar se pojavi na vratima, pa kad upali svjetlo i vidje ta se zbilo, samo se nasmija i rairi ruke:

122

- Molim, ne dajte se smetati, samo izvolite! Odmah emo poistiti i postaviti stol. - Pita, jo jednu bocu erbeta! - uzviknu ebek napola raskren na stolici.

posve smoren i oamuen Marikinim njenostima i zagrljajima, digoe se da idu. Gostioniar posla po fijaker, a Salko, plativi raun, baci svirau zlatnu deseticu, dok Mariki strpa u njedra itavu gutu novanica. Praeni tihim zvucima emaneta i Marikom koja na rastanku jo jednom poljubi Salku i apnu da sutra opet bude dola, krenue fijakerom uz obalu Miljacke. Konji su lagano kaskali, a svjea sarajevska no, poslije zadimljenog separea ispunjenog vonjem alkohola, razgaljivala je. - E, ba bi plaho! Ha, ta veli, Salihaga? - protee se ebek. On je utio. Sve to se noas zbilo, inilo mu se kao san. Za tu jednu jedinu no, kao da mu se itav ivot iz temelja preokrenuo. Pri pomisli na kuu i mater neto ga je iznutra titilo i nagrizalo. - ta je, ta si se uutio? Da ti nije runo? - upita ebek. - Tccc, nije... - Ve ta je? - Nako, nita... - Hajde, vjere ti baci! Nek smo mi ivi i zdravi, a za drugo emo lahko! ta ti, bolan, fali? Eto te ko paa! Pa jo naka cura! Kod Latinske uprije ebek zaustavi fijaker. - Salihaga, ja u ovdi izi. Ve, ako more daj mi togoderce. Dibiduz sam kokuz! A trebae za pae i da se na sabahu togod srkne. Zna kako je... 123

U neko doba noi, prezasieni jelom i piem, a Salko uz to

On mu, i ne gledajui ga, prui aku zguvanih forinti. - Ejvala ti! Ma, vidi se, bolan, ko je aga! Ve, ne kaza kad emo se vidjet? - Neka... - odmahnu on rukom.

Ne uputi se kui nego svrati u bau susjedne kafane.

Kad fijaker krenu uz Bembau i stie do na Jekovac, i on izae.

Svud okolo leao je mrak. Kafana je bila davno zatvorena. ulo se kako dolje, ispod Jekovca, Miljacka tiho laza i klokoe. Dugo je sjedio u mraku i sam tonui u mrak. Neto ga je iznutra podmuklo razjedalo. Nije to bila samo ova pijana no, ve neto golemo i tegobno to ga je potezalo u nekakve tamne virove, a on nije imao snage da se othrve i ispliva. Pritajen strah dizao se i rastao u njemu, prijetei da razori sve to je predstavljalo njegov dotadanji ivot i svijet... Najednom osjeti muninu i grevito stenjui poe povraati. inilo mu se da e izbaciti svu utrobu iz sebe. Dok se umivao na damijskoj esmi, halapljivo pijui kao led hladnu vodu, osjeao je da mu sva utroba izgara. Od punog mjeseca, zasjenjena tamnim oblakom, priini mu se da ga gleda ljutito hadijino oko, pa se strese i krenu kui. Nije se usudio ni da pogleda u damijski harem, u kojem su se bjelasali niani... Ponadao se da ga mati nee uti dok bude ulazio, vjerujui da ju je san savladao i da je davno zaspala. Traei klju od avlijskih vrata koji je uvijek nosio za pojasom, najednom shvati da ga je izgubio, pa se kao dijete uplai. Boe, kako je ova no ispreturana! Poput najtegobnijeg sna. Tek to je bojaljivo kucnuo halkom o kanat, zau materin glas. Kao da ga je u avliji ekala: - Eto me, sine, eto! Sad u! Samo da uzmem irak. 124

Ugledao ju je s irakom u ruci, u osvijetljenu otvoru vrata. Pitoma i brina kao i uvijek, doeka ga bez rijei prijekora i ljutnje: - Hodi, oi materine! Jesi l mi se, duo, umorio? Doe mu da zaplae. Neto ga je u grlu stezalo, pa nije mogao da progovori. Trudio se da ne zatetura, mada su mu noge nakon munog povraanja jo uvijek podrhtavale. Jedva je ekao da se doepa dueka. - Eto, mati..., ja malo zakasnio - s mukom izgovori, osjeajui kako mu alkohol i smrad bazde i iz usta i iz odjee. - Neka, sine, neka si... Hajde sad pa lezi i odmori se. Ve, bi l da ti mati togod donese? Veera te jo od sino eka!... - Neka, mati, nemoj, ne mogu... - Ma nije meni, sine, teko. Za as u ja! - Ne mogu... Samo da mi je lei... - Lezi, sine, lezi. Mati ti je prostrla. Pa se dobro odmori. I ne ustaj rano. Ne hiti!

materi u halvat. Odaja je mirisala anduzom i svjee uprenom kafom, iji ga miris pomilovao kunim mirom i spokojstvom. - Hodi, sine - pomaknu se hadinica, pravei mu mjesto na iltetu. - Jesi l se naspavo? Strahovao je da ga ne upita gdje je noas bio, ali ona to ne spomenu ve mu prui fildan s kafom i upita ta bi htio da jede. - Ko, nako, ta bi najvolio? - Ne mogu, mati, nita. Najvolio bi jednu matrafu hladne smreke. Nekakav me hararet uzeo...

Ustao je pokasno. Oprao se i presvukao, pa oborenih oiju uao

125

srce?...

- Sad e mati! Samo, boj se, da ti ne naudi? Zna, na gladno - Nee. - Naiskap je ispio veliku au pa se digao. - Ah, zar ba mora ii? Pa jo gladan!

- Moram mati. I nako sam zadocnio. Daida e, bezbeli, buktisat. - Eh, bogme, ne mere sve po koncu! Ispratila ga je do na avlijska vrata i apnula, sklanjajui se za kanat: - Hajde, sine, s hajrom. I uvaj se! S Bismillom.

razgledao robu, pitao, cjenjkao se, pa kupovao ili odlazio. U duanu je zatekao dvije-tri muterije koje je pomonik usluivao, dok je Junuzaga po obiaju sjedio na iltetu kraj ekmee i sputene glave, a uzdignutih obrva gledao u njega. Doekao ga je ljutito: - A i si ti do vo doba, ha? - Evo me... - Ma vidim te, al pitam te i si dosad bio? U njemu uskipje. Pored sve muke, sad i on! Ve odavno je bio sit tog sipljivog i mrzovoljnog starca koji je izigravao nekakva njegova tutora, pa umalo da ne planu i ne svatri, ali se u posljednji as suzdri i promrsi: Nisam mogo ranije..., pa prie muterijama koje je momak posluivao. Oko podne, kad u Bezistanu zavlada uobiajeno zatije, on se, ne mogavi otrpjeti e koja ga je razdirala, obrati momku: - Halide, donesi mi jednu smreku, il buzu...

Bezistan je, kao i uvijek, vrio. Svijet je promicao, zastajao,

126

Kad Halid donese buzu, on je na duek ispi, pa zamoli da mu donese jo jednu, a Junuzaga zatrepta oima: - Ama, to e ti tolka buza! Vidi ga! ta li si to sino kuso pa te tolka e mori, ha? - Zar i za buzu treba izun? - obrecnu se on. Junuzaga zinu i osta jedno vrijeme otvorenih ustiju, ne nadajui se takvom odgovoru. To je bilo prvi put da mu je Salko odgovorio. utio je neko vrijeme, pa onda s uvrijeenim uzdahom proguna: - Jahh, tako je to!... Al nejse!... Poslije toga zavlada tajac. Obojica su gledali preda se, dok je Halid slagao iznesenu robu. I ba kad se Junuzaga bio digao i poeo istezati akire spremajui se da poe, pomoli se ebak. Smjehuljei se prie Salki i tiho upita: - A i si ti odjutros? Dva puta sam prolazio da te vidim, al tebe ni za ilada... Kako si? Jesi l mahmuran...? On prodrije pljuvaku i oima mu dode znak da ide. - A za veeras - nita?... - tiho e ebek. - Jok, nita! - Ondar sutra? - Ni sutra, ni nikad! - prosikta on kroz zube. - Ba-! E, nemoj to dva puta rijet! - izazovno e ebek, pa alaki namignu i krenu. - Ama, ta hoe taj pezvenek od tebe? doeka Junuzaga. - ta ja znam. Pitaj ga... - ta to ree? Da ga ja pitam, ha! Nije on moj akran pa da se s njim saaptavam i dogovaram! A i ti, da ima pameti i obraza, ne bi se s nakima ni u putu sretao, stid te i sram bilo! Da bi l te bilo! - Pa bijesan i uzdrhtao Junuzaga navue firale i izae iz duana. Pred samim vratima se sipljivo zakalja, pa jedva hvatajui dah poe da glavinja i stenje i umalo ne pade. Salko mu pritra i pridra ga, a Halid mu prinese ibrik s 127

vodom. Pritra i nekoliko susjednih trgovaca pa ga smjestie na seiju i on jedva povrati duu. Kad se malo pribra i napi vode, die se da ide. - Daida, priekaj da zovnemo fijaker, kud e taki? pokua Salko da ga zaustavi. - Neka, zovno si ti meni fijaker, jazuk ti bilo! - s gorinom e Junuzaga i potapajui se poe. brino. - Halide, hajde za njim. Da nee u putu ne padne - dodade Salko

obino, doao i sjeo na svoje mjesto, ali za cijelo vrijeme nije ni rije prozborio ve je smrknuto i utke gledao u tespih koji je premetao. Samo bi se s vremena na vrijeme sipljivo zakaljao, da nakon toga suznih i zakrvavljenih oiju dohvati ibrik s vodom i otpije gutljaj-dva kako bi duu povratio. I Salko je utio, premda su mu utnja i pritajena napetost teko padali. Halid je za to vrijeme slagao i preslagao ve sloenu robu, poluapatom se obraajui Salki. Hadinica je navee, nakon Salkina dolaska kui, po njegovoj utnji osjetila da se neto zbilo. - ta ti je, Salko? Da nisi hasta? - proapta brino. - Ama jak, ve nako neto... - Ma, mora da neto ima, dok uti i hudi! Kai, sinak, materi, bie ti lake. - Ama, daida je od jue neto ljut. Te to sam zadocnio, te to sam Halidu reko da mi donese buzu, te ovo, te ono. Bresposlice! Ja opet nisam mogo otrpjet pa mu odgovorio, i on se sad napeo i uutio... - Eh, daida ko daida! Nemoj to, sine, srcu uzimat. Osaburi, osaburi! Ko star insan, malo mu treba...

Sutranji dan je protekao u munoj utnji. Junuzaga je, kao i

128

Ni sutra se nita nije izmijenilo, a onda je, pred podne, ponovo provalilo, ali ovaj put mnogo ee. Prvo je naiao ebek. Nije ulazio u duan, ve se u prolazu nasmijao na Salku i namignuo mu, pokazujui glavom iza sebe. Kad se Salko okrenuo i pogledao, umalo da mu se noge nisu odsjekle: ugledao je Mariku kako nasmijana i gizdava ide pravo prema njemu. Bila je sva u bjelini: u bijeloj haljini skrojenoj ustruk, u bijelu eiru s koprenom i sa dugim ipkastim rukavicaina na rukama. Prilazila mu je vesela i razdragana, pa se inilo da e ga zagrliti. - No, Salko, ja tebe nala! - grleno se nasmija i zacvrkuta sa samih vrata, pruajui mu obje ruke. Njemu se uini da e u zemlju propasti. Ukoio se, pa ni da progovori. - Ti, Salgo, zloest! Zato nisi dola? Ja tebe ekala, a ti mene prevarila!... Halid, koji je u taj as namotavao mukavu svilenog kumaa, prestade motati i upola otvorenih ustiju poe buljiti u Mariku. Junuzaga je, poput kornjae, bio istegao i iskosio vrat pa, ne trepui i sipljivo diui, zabezeknuto gledao ta se zbiva. - Salgo, ti izgubila jezik? Ne zna pozdraviti Marika? - podie Marika obrve i prui ruke preko pulta kao da e ga zagrliti. On se nespretno izmae. Osjeao je kako mu damari na sljepoonicama udaraju, a znoj mu navire ispod koulje. Nije znao ni kud bi, ni ta bi. Najgore mu je bilo to daida sve to gleda i slua, probadajui pogledom as njega, as nju. - Ne voli to Marika dola? - upita ona, ne shvatajui zbog ega je Salko tako zbunjen i ukipljen. Tek kad joj on oima dade znak pokazujui na Junuzagu, Marika shvati, pa ugledavi kuma u Halidovim rukama za as se prebaci. - Joj, kako to fino! Moe Marika pogledati?

129

On uze kuma od Halida pa ga razmota i ree da je to roba iz Bruse koja je tek stigla u Sarajevo. - Od tog Marika napraviti haljino! Moe?... Koliko metar treba za moj haljino? Ti zna, Salgo? - Sedam, sedam metara... - odgovori on, jedva doekavi to je razgovor skrenuo na drugu stranu. - No, onda ja kupila! I budem platiti kad bude dola. Moe? - More, more... - promuca on zbunjeno, sa strepnjom oekujui kad e Junuzaga svatriti i napraviti hrum. Na sreu, on se zakalja i poe stenjati, hvatajui se as za prsa, as za ibrik s vodom. - On tvoj tata? - upita Marika, pokazujui glavom na Junuzagu. - Jok..., nije... - apnu on reui kuma, koji Halid uze da mota. - Kesenem, Salgo! A sad kai kad bude dola. Ova no? - Doi u... - promrsi on kroz zube. - Sigurno? On potvrdi glavom. - Ako bude slagala, ja opet dola! Sad znam gdje ti! Pa polazei uze zamotak i prinese dva prsta usnama u znak poljupca. U duanu zavlada asovit tajac, a onda dopre Junuzagin glas pun jeda: -A ko ti je ta? - Muterija... - Muterija, veli! A ne kae dizlija i rospija, ha? - Daida, nemoj tako... - mehko e Salko. - Ma, ta nemoj! izlija i rospija, da gora ne mere bit! Pa jo u duanu, u po bijela dana, sram te i stid bilo!... A to ne plaa, kad je muterija? I ta te dofaa, kuja kujava i brezobraznica brezobrazna! - Pa, platie, ako nije platila... 130

- Platit! Platie ti, a jok ona! I i te ono zove? I ta ti ape?... Nisam ja ni gluh ni ahmak ko to ti, morebit, misli, pa da ne vidim i ne ujem! Samo, jedno da ti kaem, Salkane: nije duan ni kurvanska kua, ni Alajbegova slama, pa da ga izlije razvlae! To dobro upamti! Jer, ako e tako, lahko e ti se ukraj stati! Upamti! Sve to se s njim i oko njega u ova dva-tri dana zbivalo u Salki provali: - Ama, kome ti prijeti? Ovo je, daida, moje! Zapamti: moje! I radiu ta je meni volja! Junuzaga se die. Dahui navue firale i podie tap, pa maui njime prema Salki, prijetei prosikta: - E, pa vidjeemo, beli emo vidjet! I udarajui tapom o tle, napusti duan. Salko je jedno vrijeme odsutno gledao preda se, a onda se okrenu momku: - Halide, zatvaraj iemo...

rei materi koja e ga sigurno pitati zbog ega se u po bijela dana vratio iz duana. A da joj kae to je bilo, ni to ne ide, samo bi je okahario. Postajao je malo pred Bezistanom, a onda poe u kahvu Moria hana. Porui kahvu, sjede za jedan prazan stol i podboivi rukom glavu pokua se sabrati. Stotine misli, sve odreda crnih i tekih, rojilo mu se po glavi. Ponekad bi mu se uinilo da sve ovo to se s njim zbiva i nije stvarnost ve nekakav tegoban san, koji se sve vie zaplie i kome kraja nema. Zaudo, kad god bi se u mislima dotakao Marike, osjetio bi nekakvu udnu toplinu koja bi mu se razlila oko srca. Kasno poslije podne, a da ni sam nije znao kako mu je vrijeme proteklo, die se i poe. Neto ga je vuklo dolje, na Hiseta, u elji da vidi Mariku. Pri pomisli na nju, sve mu se uini ljepim i vedrijim, a 131

U prvi as nije znao ni kud bi, ni ta bi. Ako poe kui, ta e

njezin smijeh zazvoni mu u uima i kao da mu mehlem pade na srce. Pred Gazijinim hamamom uze fijaker i krenu. Zatee je za ankom kako pere ae. Kad ga ugleda, pritra i objesi mu se o vrat. - Joj, Salgo, ti dola! Ti srce! - poe mu tepati i ljubiti ga, dok ga je vukla prema separeu. - Tu bude sjedila, tu niko ne doe!... Kai, ta pila? Rakija, pivo, vino? No?... - Donesi ta hoe... - Prvo rakija, a posle pijemo ampanjac! Moe? Joj, kako Marika sretna! Dok ju je ekao, pojavi se i gostioniar. Bio je izuzetno ljubazan. Oslovi ga po imenu: - Salihaga, drago nam je da ste opet doli. Frajla e vas odmah posluiti. Ako dopustite, preporuio bih vam hladnu teletinu za meze. A za veeru imamo bogat izbor toplih jela. Sve je na maslu, odnosno na maslacu. Ne treba da brinete! - Nejse, dobro je... Kad ostade sam, odahnu. Razgali mu se. Za njega je to bio jedan drugi vedriji svijet, u kojem su svi bili ljubazni i nasmijani, za razliku od smrknutog i mrzovoljnog Junuzage i njegova rahmetli oca, od kojeg je uvijek strahovao.

dana bila pusta. Mazila ga je i nutkala jelom i piem, pijui s njim iz iste ae i prinosei mu zalogaje, ba kao kad se dijete otpitava. Bio se toliko zanio, da mu se inilo kao da je cijeli svijet njegov. Prvi put je u ivotu osjetio onu neizrecivu sreu od ije je siline gotovo zamirao. Negdje oko akama, izbi i ebek. Odkrinu vrata na separeu, pa kad ga ugleda, udari se dlanom po elu:

Cijelo popodne proveo je s Marikom, jer je gostionica preko

132

- A, tu si, Salihaga! A ja obi noge landarajui po Bezistanu. Vidim, nejma te, a duan zatvoren. Pa onda se neto mislim: ako je ie, mora da je na Hisetima. Jer, nije daba reeno: i je vuku bilo dobro, on dojde da se makar provalja. Ha...ha...haa! A, evo, i harmonike sam donio, jer brez algije nejma teferia! Njemu ne bi pravo to je ebek doao, ali preutje. Nejse, nee vie! - pomisli, i pokaza mu glavom da sjedne. A kad ebek htjede da sjedne na Marikinu stolicu, on planu. - Jok tudi! Tudi ona sjedi! - Afedersum, Salihaga! Kabulim! Ima pree od preega... Te noi zagrdili su gore nego pretprole. ebek je meraklijski prebirao po harmonici i potiho pjevao, a Marika je obijesno pocikivala gnijezdei se u Salkinu krilu, dok se pie vie prosipalo nego ispijalo. Kako je stigao kui, ni sam ne zna. Kad je otvorio oi, ugledao je mater kraj dueka i uo kako brino uzdie, stavljajui mu mokru krpu na glavu. Odaja je vonjala alhokolom i ubljuvcima. Kad mati vidje da je otvorio oi i zbunjeno razgleda oko sebe jo uvijek se ne snalazei gdje je, ona prignu glavu i brino mu apnu: Lezi, sine, lezi! Hoe mati da ti privije siretli krpu na glavu. Bezbeli da boli...? Doe mu da zaplae. Postidje se. Ganu ga njezina dobrota i briga, bez ijedne rijei prijekora. Poelje da joj stavi glavu u krilo i da joj apatom kae koliko je voli. Pokua se pridii, ali se odaja okrenu oko njega pa poe ponovo povraati... Kasno poslije podne, jo uvijek s muninom u elucu, siao je u ariju i uao u Bezistan. U duanu zatee samo Halida. - A ja ba mislio da odem do kue i pitam ta je s tobom... Vidim, nejma te, a niko ne zna da mi kae. A ni duana ne mogu da ostavim... - Ma, nisam mogo, prije... Je l me ko traio? - Nije, vala, niko. Jest dolazio onaj ebek i pito i si. Reko je da e opet doi. 133

- A daida, zar nije dolazio? - Jok, nejma ga. - Je l bilo pazara? - Osrenje. Pare su pod iltetom, jer nisam imo i da ih metnem. Posjedio je u duanu do pred akam, a onda rekao Halidu da zatvori duan i krenuo kui. Nije kanio da posjeti Mariku, iako mu se ta misao uporno vrzmala po glavi. Ali pomisao na mater i na minulu no upoprijeili se u njemu, pa ga je to tjeralo kui. Mati se rascvala kad ga je ugledala kako ide preko avlije. - Maallah! Maallah! Asli sam imala neki iaret da e veeras ranije kui. Pa sam ti neto mahsuz spremila. Neta, to ti najvoli! -A, ta li je to? - Eh, pogodi! - Da nije daneija? - Dobro si! Jest, ba daneija! Odavno nije proveo tako lijepu veer. Neka nevidljiva njenost i toplina navirala mu je iz srca, pa mu se inilo da nikad nije bio blie materi i da mu srce nije nikada tako toplo kucalo. Kad god bi joj pogledao u oi, susreo bi njezin brini pogled, pun ljubavi kojim ga je milovala. U neko doba ona se iskalja: - Vala, sine, odavno se spremam da ti neto kaem, a jednako odgaam. Te danas u, te sutra u, a dani iu... On die pogled. Poboja se da mati nije neto saznala... - Ma, eto, kako u ti rijet; vakat prolazi, a ni moje nije duga vijeka. Da mi je, mislim se neta, doekat da se oeni, pa da mati zna da nee ostati sam... Pa kad bi jo doekala da mi se unuk rodi, nikog sretnijeg od mene!... ini mi se, ne bi alila onog trena umrijeti... Starica suho zaplaka, a njemu se srce stee pa se ugrize za usnu da i sam ne zaplae.

134

- Neka, mati, ne plai... - Eh, sine, ti ne zna ta je mati... Ti si mi - sve! - Hajde, nemoj plakat, nemoj!... - pomilova je po ruci. Nakon to je krajikom amije otrala suze, lice joj se ponovo razvedri. - A da zna kakvu sam ti curu begenisala! Hem vrijedna, hem estita i obrzli, a, bogme i familija. Sve je pri njoj. A jedinica u oca i matere! On je utke gledao preda se. Pred oi mu izae Marika. ta li bi mati da joj kae za nju? - pomisli i strese se. - ta je, Salko, to uti? Ne pita me ni ko je cura? On die pogled. - Fata Zafranijina! Bezbeli si uo za nju? Ne mere bit da nisi?... - uo sam... - Pa, ta veli?... - Neka, mati, neka... - pregrize on gledajui ustranu. - Ma eto, rekoh ti da zna. A hia nije. Nije pao eer u vodu. More to i priekat. Al ne treba ni duljit... Te noi jedva je zaspao. Ni pomislit nije mogao da se oeni drugom i zauvijek rastavi s Marikom. Bio je svjestan da je ona njegova sudbina, podsvjesno strahujui kako e se sve to na kraju rasplesti. Cijelu setno prevrtao u dueku, dok mu se u glavi rojile stotine misli.

na as skokne do Marike i nastojanja da se toj elji othrve. Videi da daide nema u duanu i da po svoj prilici nee ni doi, pred podne je prelomio.

Sutradan je poranio u duan lomei se izmeu elje da makar

135

- Halide, ja u malo izi. Ako me ko ustrai, reci da u se ubrzo vratit. U gostionici zatee Mariku u drutvu dvojice mukaraca, od kojih ju je jedan pijanski grlio, dok se ona izazovno kikotala i otimala. Ugledavi Salku, zbunjeno skoi i poe mu u susret. - Salgo, ti tako rano?... Njemu pade mrak na oi. Nije mogao zamisliti da se Marika i s drugim grli. Doe mu da napravi hrum, ali ga ona preduhitri: - Doi ovamo, doi! - povue ga u hodnik prema separeu. - A ti nako, ha? - prosikta on steui joj miicu. - Salgo, ti lud! To boli, pusti!... Pusti, pa u da ti dam u! pokua da ga zagrli. On se istre i odgurnu je, a Marika posrnu i pade. - Kako ti zlo ember!... Ti udarila Marika!... Ti slomila moj lani! - poe Marika cviljeti, sakupljajui dijelove zlatnog lania koji se bio prekinuo. On se u trenu pokaja. Podie je i privi uza se, a ona mu nasloni glavu na prsa ne prestajui jecati. - uti, ne plai, uti!... Kad ti kaem da nisam hotio... U separeu su se izmirili. Dok joj je brisao suze, Marika je jo jecala. Onda su jedno drugom tepali i mazili se, a kad se Salko digao i poao, obea joj kupiti novi lani. Sutradan je ranije zatvorio duan i u jednoj draguljarni u emalui kupio zlatnu ogrlicu s privjeskom, u koji je bio ugraen krupan briljant. Platio je za to itavo malo bogatstvo. Kad je Marika vidjela ogrlicu ciknula je: - To meni kupila!..., Joj, Salgo, Salgo, ja tebe budem pojela! poe ga mahnito ljubiti, dok su joj oi sijale od oduevljenja. I on je bio ponesen njezinom radou, nimalo ne alei koliko je platio tu njezinu radost. 136

- I to sad moje? - upita ga, jo uvijek ne vjerujui. - Tvoje, ve ije? U to na vratima se pojavi ebek. Ugledavi ih u zagrljaju, pucnu jezikom i zaturi fes. - Hop-pa! Polajnak, Salihaga, da ne pretjera! U njemu prokljua. Posrami ga. - ta je? Je l te ko zvao? - izbei se na ebeka. - Vidi, vidiiii! - otegnu ebek posprdno. - To se ti, haman, ko ljuti, ha? - Kaem ti: gubi se! - Ba tako - uozbilji se i ebek. - Ba tako! Ne znam ta uvijek njuha za mnom. Tamo se! - E, pa lijepo, samo da se ne pokaje! - zaprijeti ebek prstom. - Ama, kome ti prijeti! - prasnu on i poe prema ebeku koji se hitro izmae i pritvori vrata, da as zatim ponovo promoli glavu: - Rekoh ti: zapamtie ti ovo! Beli e zapamtit! - Salgo, pusti ga, on lud! - skoi Marika i preprijeivi mu put povue ga na divan. Uskoro zaboravie i na ebeka i na sve....

d tada kao da je bio posve obenijan Marikom. Nije bilo dana, a pogotovo noi, da nije dolazio i satima ostajao s njom. Smatran je za jednog od najboljih gostiju Bijelog konja, ako ne i najboljim. Separe u dnu hodnika po njemu je nazvan Salihagin separe. Gazda i posluga doekivali su ga s posebnom panjom, jer je nemilice troio i aavao. Nije mu nita znailo da pozove gazdu i pokazujui glavom prema gostionici kae: - Pita, pitaj ta e ko pit. Ja plaam!

137

Za razliku od prvih dana kad je tek poeo piti i opijati se, sada je to rjee inio. Pio je obino do one granice kad mu je bivalo sve poravno; kad su se rasplinjavale sve brige i nestajale sve ograde koje su mu drugi ili koje je sam sebi postavljao; kad je vidio samo Mariku i kao opinjen gledao u nju, sluajui kako mu mazno apue: - Ti, Salgo, ti samo moj! Marika tebe tolko voli! - pri emu bi irila svoje punake ruke i grlila ga. Duan je bio posve zapustio. Ni robu nije vie nabavljao. A kad mu je Halid jednoga dana zbunjeno rekao da bi moda bilo najbolje da duan zatvore, jer ionako se nema ta prodavati, odmah se sloio: - Jest, vala, to kae, to bi, haman, bilo najbolje. Tako emo i uradit ! - Pa je tako i uradio. Ni svoju ljubav prema Mariki nije vie ni od koga krio. Poeo ju je dovoditi u kulu u Brijee, gdje se, uz cilik emaneta, vazdan derneilo. Tu je janje na ranju, rashlaeno pie, karpuze, kajmak i drugi mezetluci, sve dok se Marika ne bi uspalila i mahnito zaigrala, na oigled zbunjenih kmetova i njihovih postienih ena, koje su iz prikrajka gledale ta se to zbiva pod hadijinom kulom. - Sauvaj, Boe, da je adija iv pa da ovo vidi...! - apnula bi zgranuto poneka od ena odmahujui rukama. arija je to ubrzo saznala, ne mogavi se udom nauditi ta se to zbiva s mladim Lubom. Jedni su govorili da tu ima i hadijine krivice to sinu nije doputao da makar malo provede svoje momatvo. - Jah, pa sad kad se otrgo s lanca, niko ga vie ne zaustavi...! - Drugi su opet okrivljavali ebeka, da ga je on uzeo na ruku i podveo mu Maaricu, nadajui se da e vidjeti neku fajdu od toga. - Samo, ebek se ovaj put sefio! Lubo ga sikteriso i, belim, k o maku prebio... A neka ba, tako mu i treba! Mloge je on hela uinio! - govorili su drugi. Bjelobradi i uvaeni Sejfullah-efendija, muderris u Kurumliji, imao je svoje tumaenje: - Sve je to, efendisi benum, vabino maslo! im je ljego u Bosnu, prvo mu je bilo da nas pone trovat. Pogledajte: nejma kasabe u kojoj nije kuriso birtije i u njih doveo svoje rospije, na koje su ovi nai 138

azmani navalili ko muhe na neist... Pa mu je, ondar, i to bilo malo, ter je uzo otvarat sramotne kue, ne bi li nas im prije zapoganio i umrtvio. A zna se, davno je reeno: od pia i zapoganjena enska nema goreg zla. To je itabeten!... ejtan alejhilane, kad je hotio da iskua i unesrei insana, ponudio mu je da od troje odabere jedno: pie, da ga popije; istu djevojku, da joj na obraz udari, i neduna maksuma da mu katil bude. Nesretnik se privari pa popije pie, raunajui da je to najmanji grijeh. Al jest jah: im se opio, pao mu je mrak na oi pa je unesreio onu nesretnicu, a ondar zaklao neduna maksuma... Tako je to!...

Kad je Junuzaga douo da je Salko zatvorio duan, a nekoliko

dana iza toga prodao i jednu magazu u Telalima, povilenio je. Uzeo je fijaker i pravo na Jekovac, do Lubina sokaka. Usput se sav tresao od huje. - Ama, enska glavo, zna li ti ta radi onaj tvoj hairsuz, ne bilo ti ga! - poeo je kleti na samom kunom pragu, unosei se uplaenoj hadinici pravo u oi. - Ne, ako Boga, dragi Junuze! Kako more tako govorit, ako draga Boga zna! Nekmi je iv i zdrav, jer on mi je sve! - Ma, jadna ti ne bila, zna li da je zatvorio duan i prodo magazu u Telalima! Zna li to? - Pa?... Prodo pa prodo! Nekje on iv i zdrav! Hajde, dina ti, Junuze, zar poradi toga da ga kune?... - Ve la havle, ve la kuvvete, ja tuhaf ene! Ma, haman si i ti pomahnitala zajedno s njim! - Nismo ni jedno ni drugo, ne daj Boe! Kako more tako govorit? - podie hadinica glas, to nije bio njezin obiaj. - Ama, enska glavo, ako vako nastavi ostae gola ko prst! Sadaku e ti ljudi davat! Hej, urazumi se!

139

- Meni, inallah, nee! - Brat sam ti, a i stariji sam od tebe, pa posluaj ta u ti rijet nastavi Junuzaga meke. - Ne govorim ti iz dumanluka. - Znam, pa se zato i udim nad takvim tvojim besjedama. - Spano se je s nekom maarskom izlijom, pa nit ta vidi, nit ta zna, osim nje. Govorio sam s ljudima iz arije i svi vele da bi mu trebalo udrit tutora. Jer, ako vako nastavi kako je poo, sve e hela oti. Govorim ti ko brat, posluaj me! - Zar tutora da mu udrite? - Tutora, jakako! Da ne mere vie rasipat i prodavat! - Dok sam ja iva, neete! - Ama, Safija, bona ne bila, urazumi se! - Dok sam ja iva, neete! A ako troi, svoje troi! To upamti i ti, Junuze, i svi oni koji o tutoru govore! Junuzaga je zabezeknuto gledao u sestru, ne mogavi vjerovati da ona tako odrijeito govori. Salko, koji je leao u ardaku, bio se probudio i izaao na hajat da uje ko se to tako glasno priknada. Shvativi o emu je rije, a jo uvijek mahmuran i mrzovoljan od protekle noi, siao je niz basamke i ustremio se spram Junuzage: - ta je, ujem kako hoe da mi naturi tutora, ha... aaa? - upita ga izazovno. - Tutora, tutora, ve ta ti misli! Dosti je bilo i tvoga. Nee milom, hoe silom! - podboi se Junuzaga. - Ama, ta silom, i kome silom! - doeka Salko i dohvati ga za vrat. - Nek zna, udaviu te ko pile! Ko pile! - Salko, sine, tako ti mlijeka materina, pusti daidu! - zacvilje hadinica uhvativi ga za ruke.

140

On ga pusti, a Junuzaga, zavaljujui se i s mukom hvatajui dah, jedva izae na hajat pa se na papuluku zapetlja u firale. Neto je psovao i krkljajui govorio, ali ta, nije se moglo razabrati. Kad doe do avlijskih vrata, okrenu se i prijetei se die aku, ali se u posljednji as izmae da ga ne pogodi nanula koju Salko baci za njim. Kad Junuzaga zamae iza avlijskih vrata, Salko i hadinica utke se zgledae. Dogodilo se neto to se u hadijinoj kui nekada ni zamisliti nije moglo. Gledali su zbunjeno jedno u drugo kao iza sna. - Sine, nije meni to ti troi i hoda, nije, ne daj Boe! Ve me strah da ti ne naudi - apnu hadinica plano, dok je ljetno sunce blistalo na kalajsanom posuu nanizanom uza zidove iza papuluka. A kad uoe u halvat pa hadinica plano othukujui sjede na ilte, Salko sjede kraj nje i spusti joj glavu u krilo. Njezini mehki prsti poigrae se u njegovoj kosi, pa mu se uini da je dvadeset i vie godina mlai. Poelje da, kao nekad, zaspi u materinu krilu...

kue. Znalo bi se dogoditi da po nekoliko dana zaredom ne doe. Hadinica bi tada provodila besane noi, ustreptalo oslukujui svaki korak i um koji bi dopro sa sokaka. Glasovi koji su kolali o Salki stizali su i do nje, uvijek je iznova ranjavajui. ula je da ga je obanijala nekakva tuinka, Maarica, jedna od anamo onih, i da je i dan i no s njom. A kad bi se posvadili, i to obino zbog njegove ljubomore to se neto dulje zadrala ili bila ljubaznija s nekim drugim gostom, tada bi se teko opijao i povlaio u Nahodov han na Natkovaima, u kojem je bio iznajmio odaju. Poslije nekoliko dana pijanevanja, krotak i postien vraao bi se kui i grlei mater apui bi molio: - Mati, ti meni halali, hoe li...? Znam ja kolko ti mene voli, al ti ne zna kako je meni... Ja sam ti, mati, dibiduz... dibiduz hela otio!... Dok bi mu, krijui suze, namjetala postelju i pomagala da se raspremi, jer bi se esto vraao pijan, uvijek bi plano ponavljala: -

to je vrijeme dalje odmicalo, Salko se sve vie otuivao od

141

Samo da ti ne naudi! Tog me je, sine, najvie strah! Jer, ta bi ja, ne daj Boe, bez tebe?...

obilaziti turbeta i ubacivati sadaku, uei i muradajui ne bi li mu Maarica onemilila. A kad ni to nije pomoglo, zaputila se jednoga dana na Vratnik i potraila Din-hodu. Lijepo ju je sasluao i rekao da doe za tri dana, a kad je dola, kazao joj je da je Salki uinjen sihir. Dao joj je dva zapisa, i naputio da prvi uije sinu u traboloz, a da drugi metne u vodu i da mu na toj vodi tri jutra pee kahvu. - Ako mu to ne pomogne, ja enska glavo, ne znam ta bi drugo, jer ta mu je ena neto golemo uinila! - zavrtio je Din-hoda glavom i uzeo joj dukat. Kako ni od toga nije bilo nikakve fajde, hadinica se jedne besane noi sjetila Gospave i ranim jutrom poruila po nju. Gospava je bila sirota ena, koja je rano obudovila i ostala s troje nejake enske djece. Mu joj je bio duner, dobar majstor, koji je stanovao u komiluku, na Jekovcu, i kojeg je hadija za ivota uvijek pozivao kad god je trebalo ta majstorijati. Ostavi udovicom, Gospava se nije predala ni klonula, ve je sav kuni teret i brigu preuzela na svoja plea. Isprva je u trgovkama prodavala enski vez, a onda su joj pojedini trgovci poeli davati kuma, svilu i drugu brusansku robu, koju je Gospava nosila i nudila enskinju po boljim i uglednijim sarajevskim kuama. Posao joj je krenuo, pa je lijepo sastavljala kraj s krajem, a onako samopouzdana, estita i ista rado je primana u svaku kuu. Kad joj je hadinica poruila da doe, odazvala se isti dan. Potivala je hadinicu, a i hadinica je nju pazila, koliko zbog komiluka, toliko i zbog njezine estitosti i brige da djecu uzdigne i na selamet izvede. Nakon to su popile kahvu s lokumima, hadinica joj je otvorila srce i tronuto se povjerila: - Gospava, govorim ti ko roenoj sestri, pouj me i pomozi kolko more, pa e i tebi dragi Bog...

Gledajui kako joj sin iz dana u dan sve dublje tone, poela je

142

Onda joj je otkrila svoju ranu i strepnju za sinom, o emu je Gospava ve ranije znala. - Pa sam se neto mislila, draga Gospava, more l se nekako udeverat da ta cura ode iz Sarajva, a ja bi bila rada da joj dam kolko zaie. Samo da ode i da mi se proe sina... Gospava se odmah sloila da potrai Maaricu, pa ako pristane da ide, da joj se dadne onoliko koliko se ona s njom pogodi. - A onda, nek je avo nosi okle je i dola! - odmahnu Gospava rukom. - Gospava, iva bila, veeg ti sevaba ne treba! Namijeni na svoju djecu, ako zna ta je muka! - rasplakala se hadinica. - Pusti ti to meni, adinice! Ta sorta e za pare sve uradit, a nekamoli ostavit Saliagu i Sarajvo! Pusti ti to meni, velim ti! Trei dan nakon toga, Gospava je ponovo dola. I donijela dobre vijesti. Nala je anomo onu forkulju i nasamo su razgovarale. Pristala je da ide, al trai da joj se dade pet stotina forinti, jer da je ovdje dobro zaraivala, a i put je, veli, skup, poto kani dalje od Pete. - Ama, kakvih pet stotin forinti, enska glavo! - velim joj ja, a sve se neto mislim: ma ne valja ti iz temelja ni treinu tijen para! Ele, moja adinice, ostasmo pri tom da toj jutra prid vjedokom izbrojim tri stotin forint, pa nek je avo nosi. Poveu sa sobom priju Savku, tvrda je i obrazli ena, koja to vidi - ne vidi, to uje - ne uje! Jer, zna kako je moja adinice: nek ima vjedok da sam joj pare dala i zaprijetila: ne ode li, zna ti se! - Gospavo, Bog ti dragi dao, al si se osevabila! Nikad ti to zaboravit neu! - zaplaka hadinica. - Ama, adinice, jesmo l insani! Da je i neto vie, rado bi ti pomogla. Znam kako ti je, i sama sam mati. A tebi i Saliagi nek Bog dade zdravlje i duga ivota! - I tebi, Gospava, i tebi! I djeici tvojoj!... Ve, moja Gospava, ja ti nejmam para u agetu, ve u zlatu. Pa evo, razmini kolko bude trebalo. A ova tri dukata, to je tvojim curicama. Nek su ti ive i zdrave! - razveza hadinica evrmu s dukatima.

143

Boe!

- Neka, adinice, ne pali mi obraza, neu ti ni krajcera, ne daj

- Gospava, sestro, zaklinjem te, uzmi! I sve kad bi htjela, ne bi ti mogla platit kolko si mi uinila! Al mogu barem djeci hediju uinit. Uzmi, iva bila!

Sve je ispalo onako kako je Gospava rekla. Sutradan u rano

jutro Marika je napustila Sarajevo i otputovala prema Brodu, a da se nikome u gostionici nije povjerila. No ranije bila je sa Salkom i niim mu nije dala naslutiti da odlazi. Te veeri bio joj je donio lijep almasli prsten, u znak nedavnog pomirenja. Marika je prsten odmah natakla na prst, ali kako joj je bio preirok, skinula ga je. - To budem dala popravit, to moja briga, tudum? - rekla je i stavila prsten u dep na kecelji. A kad se on sutradan dovezao fijakerom pred gostionicu, prtei pogolemu lubenicu koju je sam izabrao, Marika je ve bila daleko od Bosne. - Dede, metni je da se hladi! - obrati se momku za ankom pruajui mu lubenicu, pa se uputi u separe. Umalo poslije toga, umjesto Marike, u separe je uao gazda. - Pita, donio sam karpuzu i reko onom za ankom nek je metne da se hladi. Pita je zbunjeno gledao preda se, ne znajui kako da pone. - ta je, neto si mi nehoran?... Hajde, sjedi! i je to Marika? - Salihaga, nejma Marike... - tvrdo e Pita. - uj, nejma...? Kako nejma? - Nejma... Otila... Otputovala... - i? Kuda? - muklo e on. - To niko ne zna... Jutros nije dola, pa sam mislio da je ostala kod kue. Doi e po podne, velim. Sigurno je neto njihovo, ensko... A kad nije dola ni poslije podne, poslao sam momka da vidi ta je s 144

njom. Momak se vratio pa kae da mu je gazdarica rekla da je Marika otputovala... Gazdarici je rekla kako se posvadila u gostionici i odlazi. Pokupila je svoje stvari, uzela fijaker, platila kiriju koju je dugovala i... otila... Gdje, kuda... niko ne zna. Ako vi, Salihaga, neto vie znate, znam i ja... - Ma ta otila! - jeknu on, kao da se neto otkide od njega. - Otila, Salihaga, otila... Bez pozdrava... On je tupo gledao preda se. Onda prostenja: - Donesi rakiju!... Dugo je sjedio i pio. Pita je nekoliko puta ulazio i izlazio, i uvijek ga zaticao kako podnimljen nepomino bulji preda se, da s vremena na vrijeme muklo jekne: - Uh-hhh! Bilo je to ono mrano bosansko pijanstvo koje je Pita dobro poznavao, a u kojem se oekuje samo nestrea i krv. U neko doba, kad su se gosti ve bili prorijedili, izaao je iz separea i uao u gostionicu. Zakrvavljenih oiju razgledao je okolo i okrenuo se sviraima koji su ve bili odloili instrumente i spremali se da pou. - ekaj! Sviraj! - ta da sviramao? - Sviraj onu: Piro izma! - Salihaga, kasno je, zatvaramo... - prie mu Pita i pokua da ga udobrovolji, stavljajui mu ruku na rame. - Sviraj, kad kaem! im se sa emaneta oglasie prvi zvuci, on kao ranjen vrisnu pa dohvati stolicu i poe ruiti i razbijati sve oko sebe, ba kao da je pomahnitao. Pita i njegovi momci, a i neki od posljednjih gostiju priskoie da ga smire i savladaju, te ga tekom mukom povalie na tle. - Puajte me, majku vam! Puajte!... - otimao se i vikao, sav iskrvavljen.

145

Iz oblinje policijske stanice uskoro dotra nekoliko pozvanih straara. Oni ga kao vreu izvukoe napolje. Dok su ga vie nosili nego vukli, oajniki je dozivao: Mari-kaaa!... - Ja udna belaja, pobogu brao! - vajkao se jedan postariji gost koji se s mukom izvlaio ispod stola gdje se bio podvukao. - Ja ta poradi, jadan on ne bio!...

dohaberio Junuzaga. im se u ariji sutradan ulo za to, pourio je kao na mutuluk. - Eh, ne rekoh li ja ta e ti jo doekat od onoga tvoga, haaa? - Nije zar neko zlo, dragi Junuze? - uzdrhta hadinica. - Eno ti ga u havstu! Noas je u birtiji kod one forkulje sve porazbijo! Baka to e platiti tolki zijan, a baka to e odleat u havstu ko zna kolko. uo, ahmak, da je forkulja otila iz Sarajva, pa od alosti uzo da razbija. A ona, pasja i, gulila ga doklen je mogla, pa mu ondar okrenula rep. Jakako! Neka, neka, tako mu i treba! Govorio sam ja, al ko me slua? Pa eto sad!... - Junuze, dragi, pa ta e sad bit? - procvilje hadinica. - Nita, eto ta! Priekat dok izae iz havsta, i omma mu udrit tutora! - Uh..., uh..., uh-hhh! - plano je othukivala hadinica. Popodne je potraila mahalskog muhtara Avdagu i plaui ga zaklela da ode i vidi ta e biti sa Salkom. Ona, koja nikad dotad nije prekoraila kuni prag zbog bilo kakvog kunog posla, sad je smogla snage i bila je spremna na sve. Muhtar je sutradan doao i nastojao je smiriti. - Dobro e bit, hadinice, ne brini! Platie zijan koji je poradio, a mrven e ostat i u havstu. Nee mnogo, desetak dana... Al, brzo e to pro. Samo se ti ne prekidaj, dina ti! 146

Vijest o Salkinu rusvaju kod Bijelog konja prvi je hadinici

Pojavio se jedanaesti dan, opustoen i spolja i iznutra. Oi su

mu bile izgubile svaki sjaj. utke je priao materi, poljubio je u ruku i apnuo: - Mati, hotio bi se okupat. I presvui... ivot u njemu kao da se bio ugasio. Kretao se kao sjena, mraan i utljiv. Gledajui ga tako skrena, hadinica je ljuto poalila onaj dan kad se umijeala izmeu njega i Marike. Da je mogla, sutra bi je povratila, samo da ne gleda kako joj sin sahne i veremi. Dane i noi najvie je provodio u iznajmljenoj odaji Nahodova hana, gdje bi osamljen sjedio i pio. U samoi je lijeio svoju nevidljivu ranu, koja mu je stalno krvarila. U neko doba noi kad bi se han zatvarao, a lampa u hanskoj kahvi dunula, gazda Simo bi se pojavio na vratima. - Salihaga, mi zatvaramo. Treba l ti ta? - Jok, nita. Kad ustreba, sam u natoit. - E, pa onda ti laka no. A rakija zna e je... No bi mu se ponekad otegla ko gladna godina. Spavao je malo. Odjeven i ispruen na iltetu, a laktom oduprt na jastuk, u mislima bi se otiskivao u minule dane. Uspomene na Mariku opsjedale su ga kao zmije i stalno lazale oko njega. S vremena na vrijeme san bi ga prevario pa bi nakratko zaspao, da se ubrzo trgne i progleda. Zaudo, mada je na Mariku stalo mislio, rijetko bi je sanjao. I to obino kako bjei prema nekoj tamnoj umi, a on ne moe ni da se makne, ni da je dozove. I noge i glas kao da su mu se bili oduzeli. A lice joj nikako nije mogao vidjeti. Kad bi se prenuo, ugledao bi kako plamen u lampi drhtavo poigrava, dok bi se odozdo, iz ahara u avliji, s vremena na vrijeme ulo konjsko rzanje ili tup udarac kopita o pod... Maivi se dvodece i vidjevi da je prazna, dizao bi se i s lampom u ruci silazio u hansku kahvu. Tu, iza pulta, ispod rafe s dezvama, fildanima i aama, stajala je pletara s rakijom. Nakon to bi natoio dvodecu, u praznu au na pultu ostavljao bi izgorjelu ibicu, 147

da bi se znalo koliko je deca te noi natoio. Za taj njegov obiaj svi su znali i niko se u hanu nije udio. U prvo vrijeme niti mu je ko dolazio niti ga posjeivao, osim to bi mu mati svake sedmice poslala presvlaku i neto topla jela. Obino pitu, lonac ili jalandidolmu, aljui mu, uz to, stotinu selama i poruku da ga je plaho poeljela i da se uva... Uskoro su ga arijski ankolizi poeli obilaziti. Meu prvima je izbio ebek. Ponaao se kao da nita meu njima nije bilo. Topio se od milja kad je uao u odaju. - Ma, uh da si ovdikan, pa hajde, velim, da te obiem. I ako mogu da ti nekako pomognem... - Neim? - upita on tvrdo, gledajui ga izmeu stisnutih trepavica. - Pa eto, ako si kail, ja bi kren o da je potraim... - Nekoga? - Pa zna se, nju, Mariku! Dae mi kolko bude trebalo za hara, a drugo je moja briga. - ebek, ni jenne vie! Ako si doo da bajdale loe i jede, sjedi i loi! A u to ne bari! To je moje, i niije vie. Niije, razumi li! - pridie se i presijee ga pogledom. - Peke, peke! Ja miljah nako, ko ahbab... - Rehoh ti: ne balegaj! Dolazili su i drugi, pa su ponekad danima i noima ostajali. Spavali bi na seiji uvrh odaje, i kad bi on bio horan da ih slua, priali su o svemu i svaemu. I to onako pijanski, baljezgajui. A kad bi se on naslonio na jastuk i zamirio, uutjeli bi, halapljivo navaljujui na jelo i pie kojeg nije nedostajalo. Ponekad bi mu dolazilo, pa nikoga ne bi putao u odaju. Tada bi dohvaao saz pa tiho kucao i sjetno pjevuio, ba kao da jeca.

148

To njegovo izbijanje u hanu znalo bi potrajati po mjesec-dva, a onda bi naglo prekinuo i kao iz sna se prenuo. Prvo bi otiao u Gazijin hamam pa se iskupao i ispario, a onda legao da ga talak dobro izmasira. Iza toga bi se obrijao i podiao, pa bi tako osvjeen i uljuen ponovo ugazio u ivot. Za hadinicu su to bili najljepi dani. Sva bi cvala od sree, nastojei da mu na svakom koraku ugodi, ali uvijek potajno strahujui hoe li se te noi vratiti kui i kakav e biti. U tim danima on bi se toliko upitomio i raznjeio, da osim matere i kue ni za ta drugo mario nije. Obilazio bi sela, donosio u kuu, ubirao zaostale kirije, dovodio majstore ako je trebalo to popraviti, a ve s rane jeseni poeo bi se brinuti da se drva za zimu dotjeraju, iscijepaju i sloe u odunluk; da se kua opskrbi maslom, suhim mesom, medom, sirom, bestiljom, orasima, suhim ljivama i jabukama; da se takie, krastavci, paprike i zeleni patlidani stave u turiju, kako se za duge sarajevske zime ne bi ni u emu oskudijevalo. A svega toga Brijee je u izobilju davalo. No onda bi ponovo, jednoga dana, pamrav uao u njega - pa bi sve krenulo po starom. inilo se da je bez Marike nekako i mogao, ali ne i bez pia, u koje je bio posve ogrezao. A to, to se povlaio i zatvarao u Nahodov han, bilo je vie od stida pred materom i u elji da samotno tuguje i pije. - Lubo se haman opet provalio! - ulo bi se u ariji, im bi se on povukao i zatvarao u han.

Trajalo je tako vie od dvije godine, a onda se dogodilo udo:

odjednom je prekinuo i prestao piti. Bilo je prolo vie od pola godine, a da ni kapi nije okusio niti zavirio u Nahodov han. Poeo je, dapae, silaziti u ariju i druiti se s ljudima, a na materinu molbu posjetio je daidu Junuzagu koji je odnedavno bio damlaisan i leao kod kue. Kad mu je uao u odaju i poljubio ga u ruku zamolivi da mu halali, starac je kao dijete zaplakao i pridigao se iz dueka da ga zagrli. 149

- Halalim, sine, halalim! A halali i ti meni... Sve to sam radio i govorio, bilo je za tvoje dobro... Sad je, kolko ujem, Allahu uur, sve kako treba... Samo se kloni jaramaza, ne prilazi him ni blizu! Ni blizu, uje li! - Dok je to s naporom izgovarao, prsti ake tresli su mu se ba kao da udara uz saz.

ni ostalim ankolizima koji su ga opsjedali u Nahodovu hanu. Isprva su se bili ponadali da to nee dugo potrajati: mjesec-dva kao i obino, pa e se ponovo propiti i zatvoriti u han gdje im je, kao i uvijek, bilo osigurano i jelo, i pie, i konak. Ali, kad su uvidjeli da se Lubo ne ali, poeli su ga preati, ne bi li ga nekako uveli u prvu birtiju i nagovorili da ta popije. Glavno je da srkne i da se omrsi, a potlje to ide samo od sebe! - smijao se i namigivao ebek, koji nije mogao zaboraviti kako ga je Lubo sikterisao. Kebleina jedna, da mu nije bilo mene i sad bio osto ahmak! Ne bi znao ni da je muko! A on meni: Bjei mi s oiju, sikter! E, platie ti to, Lubo, platit!

Lubin povratak u normalan ivot nije bio po volji ni ebeku, a

og dana kad je Lubo ponovo posrnuo i pao, da se vie nikad i ne digne, ebek je s jo dvojicom jarana sjedio i pio u kahvi Nahodova hana. Malo-malo, pa bi neki od njih pogledao kroz prozor dolje niz Kovae da vidi ide li Lubo koji se tim putem uvijek vraao kui. Nije to bila prvina da ga ekaju, ali dotad nisu imali sree: ili bi on taj dan ostao kod kue, ili bi se pokasno vraao sa sela. Negdje pred akam, gutavi ebugija, koji je u posljednje vrijeme stalno pristajao uz ebeka, nadnese se nad pender i viknu: Eto, Lube! Eto ga, ie! - Jes Boga mi! - potvrdi ebek, pogledavi kroz prozor. Pa se okrenu ebugiji: - Eh, sad e vako: izii prid njega i reci mu da mrven prieka, jer ima jo drutva koje e na Jekovac. Al mene ne spominji!

150

abugija izae i doeka ga na samom raskru gdje se skretalo prema Jekovcu, nadomak samih hanskih vrata. - Akam hajrollah, Salihaga! More l se? - More, more - odgovori on ne zastajui. - Ahbabi te mole da ih mrven prieka. I oni e gorikan. Samo to nisu! Malo je oklijevao. - Spusti zembilj, pa odahni dekiku-dvije. Nije hia, ne gori! - A ko ima tamo? - Vidjee, sve staro drutvo. Pomalo krzmajui, on spusti zembilj i sjede na kameni haremski podzid, naslonivi se leima na parmake. - Reci him da pohite... ebugija se vrati u han, a ebek ga doeka: - Sad malo priekaj, pa opet izii i reci da ga drutvo moli da ne stoji na sokaku, nije ene. Ve neka ue. I gazda Simo ga zove, da popije kahvu. Tako mu reci! ebugija malo postaja pa opet izae. - Salihaga, dina ti ne ekaj na sokaku, te nisi... da ti ne kaem ta... Ve hajde, unii mrven! I gazda Simo te zove, hotio bi da popijete kahvu. On se ne pomae - Ih, brte, pa ne zovu te od straha! Dok oni ispijaju, ti sa Simom popi kahvu, pa emo zajedno. Prevario se i uao. Ve s vrata ga zapahnuo onaj dobro mu poznati miris hana, nadojen konjskom balegom, mokrim gunjevima, ustajalou, lukom i rakijom, u kojem je proveo stotine dana i noi, pijui i tugujui. U tom asu mu se uinilo da nije ni naputao han i da je ponovo u svojoj odaju iz koje je samo na as izaao.

151

- ela, ela, Salihage! - doeka ga okupljeno drutvo iz kojeg se ebek bio izdvojio, razgovarajui s nekim provincijskim trgovcem. I gazda Simo izae iza pulta, srdano mu pruajui ruku: - Dobro mi doo, Salihagal... Jesi l za neto? im bi te mogo...? - Bezbeli da jest! Natoi Salihagi erbe! Al ljuto! - krezavo se nasmija Ejub Pliska, uveni izjelica, koji je mogao za okladu pojesti itavo peeno janje. Simo natoi dvodecu. - Salihaga, bujrum! Svi su utke i naprgnuto ekali, dok je Lubo kao ukipljen stajao, zacrvenivi se kao fes. Onda podie ruku kao da se brani i htjede neto rei, pa smoe samo jedno silovito h-hhh!, koje kao da mu se odvali od same utrobe. Usnice i nozdrva mu zadrhtae, pa se inilo da e zaplakati. as-dva je kao opinjen gledao u dvodecu koju je handija jo uvijek drao, pa je onda itavom akom naglo zgrabi, prinese ustima i nagnu. ulo se kako mu rakija klokoe niz grlo, dok mu se vratne jabuice as uspinjala, as sputala. - Salihaga, efkuna! - prie i viknu ebek, namigujui handiji da mu natoi jo jednu. Sa munare susjedne Miine damije oglasi se ezan, Sumarak se neujno sputao niz obronke Trebevia...

U to vrijeme hadinica je oekivala da Salko svaki as zakuca

na avlijska vrata. Jutros su se, kad je poao na selo da vidi kako napreduju poslovi oko sakupljanja ljetine koja je ove godine kao rijetko kad bila ponijela, dogovorili da se do akama vrati. - A ti, mati, ako ti nije velki zahmet, napravi nam zeljanicu. Ba sam se je zaelio. Al onu na guve! - rekao je pred polazak i zametnuo se zembiljom. Kad je maio akam, a jacija se ve bila primakla, a njega jo nije bilo, briga koja je tinjala u hadinici, sve je vie rasla. Nekoliko je puta izlazila u avliju i provirivala kroz muebak, i svaki put bi se 152

vraala sve zabrinutija. as je strahovala da mu se na selu nije dogodilo kakvo zlo, as opet da nije, ne daj Boe, poeo ponovo piti, od ega je u strahu zamirala. U ovih nekoliko posljednjih godina, otkako je Salko zakarabasao, bila se sva istopila i posve objeljela. Dola je providna i tanka kao age, i sva se nekako srasla. inilo se da je na ivotu odrava samo plamen majinske ljubavi za sinom. On je jutrom i veerom bio njena prva i posljednja misao. U svakoj svojoj dovi vrue je molila Allaha da joj ga poivi i ouva. Koliko je puta te svoje dove suzama zalila! Kad se oglasi jacija, a on ne doe, njoj se uini da e se uguiti od tjeskobe i oaja koji je obuzee. Htjede navui feredu i krenuti u no da ga doziva i trai, a onda poe uiti Tundina - salavat, ne bi li se nekako smirila. U nadi da e ipak uskoro doi, dohvati tepsiju s pitom da je podgrije, pa sjede na ilte i naslonivi se laktom na koljeno uze da premee tespih. Onako sitna i slabana, obasjana ukastom svjetlou prituljene lampe, izgledala je kao uboga korica kruha, osamljena i ojaena kao niko njezin. U neko doba noi ustraeno se prenu, jer ju je san bio prevario. Uinilo joj se da je na hajatu neto lupnulo, pa s probuenom nadom dohvati lampu i izae iz sobe. Maka, koja je leala na hajatu, tiho mnjauknu pa se protegnu i uzdignuta repa poe joj u susret. - Ih-h, okle ti... A ja, hudnica, miljah da je on... - apnu oaloena i vrati se u sobu. San i umor su joj nekoliko puta sklapali oi, da se svaki put ponovo ustraeno prene i osluhne. Jo jednom je podgrijala pitu pa je onako, u tepsiji, dva puta umotala u bou i metla na njegov duek, a onda prekrila jorganom - Kad doe, nek je nae mlaku... - apui je tjeila samu sebe.

robudili su je sabahski ezani. Dopirali su s raznih strana. as daleki i jedva ujni, as jasni i zvonki kao da iz biljurne ae izviru.

153

S tugom je otvorila oi. Sva tjeskoba minule noi nemilosrdno je nahrupila i zasjekla joj se pravo u srce. Sa strepnjom se digla i pola u njegovu odaju, unaprijed se plaei gluhe praznine na koju e naii. Ukipila se na samom pragu. Ugledala ga je kako lei na dueku, s kundurama na nogama i fesom na glavi. Tur od akira bio mu se uvalio u tepsiju, pa je zelje iz pite bilo iskljuvalo na sve strane. I po arafu, i po zagrnutom jorganu. Zaplakala je od tuge, ali i od radosti to je ipak doao. Dok mu je otkopavala i skidala teke kundure s kopama, milovala mu je noge i plano uzdisala: Nek si ti meni doo, dragom Bogu fala po stotinu puta! Da samo zna kolko se je mati brinula! Da samo zna, oi moje!...

Lubu treba uvui u birtiju pa ga samo omrsiti, a poslije e ii sve samo od sebe. Ko po loju. Negdje oko podne, im se digao pa oprao i presvukao, ne usuujui se materi od stida pogledati u oi, poeo se spremati. - Salko, sine, kuda ako Boga?... Zar ti nije bolje da jo malo prilegen i odmori se? - upitala je brino, susteui se da ne zaplae. A nisi nita ni okusio!... - Moram, mati, moram... Al brzo u se vratit. Samo da neto svidim... Znala je, kao i on, da e to njegovo brzo ko zna koliko potrajati, pa ga je, sva ojaena, ispratila do avlijskih vrata. - Salko, duo, tako ti Allaha i mlijeka moga, vrati se im prije! Nemoj da te mati iekuje! Ne mogu sine, ne mogu vie! - zaplaka i zagrli ga. - Mati, kad ti kaem! Samo da neto svidim, i eto me! Moram, moram izi, razumi se...! - mucao je i sav se tresao. Ponovo probuena 154

Sutradan se pokazalo da je ebek bio u pravu kad je rekao da

e koja je gorjela u njemu, bjesomuno ga je tjerala prema Nahodovu hanu. Dugo je stajala iza avlijskih vrata i uei gledala za njim, sve dok nije zamakao iza oka.

ebugija mu je prvi doao u posjet. Ranim jutrom drugoga

dana pojavio se u odaji. Oblizivao se. - Sabah hajrolla, Salihaga! Kakav si mi? eif, neif?... Je l izun da se sjenne? Doekao ga je mrzovoljno. - Zar nisi mogo bolje poranit! - Ma, nije zbog toga, ve ne znam jesi l morebit uo najnoviji havadis? - Neta? - Nejma vie Bijeloga konja! Pita zatvorio birtiju! Rui se kua! Nije samo ta, ve jo nekolko. Haman vabe hoe da prave neto svoje. Velkako, kau... On die glavu. Uzbudi se. Vijest ga pogodi kao malj. Ukoeno je gledao u ebugiju. - Ko ti to kaza? - Ja svojim oima vidio! Mi sino tamo poli, kad... zatvoreno. Katanac na vratima. Poslije nam kazae ta je po srijedi. - Ko kaza? - Onaj berber s Hiseta. I on se pripo da mu berbernica ne ode. Mlogi su se pripali. Dugo je utio. Pa puhnu kroz nos. - Dobro je. Kazo si mi ta si imo. A sad-hajde!

155

- Ih, zar ba omma?... A ja miljah... - Rekoh ti da ie! A doli, u kahvi, jedi i pi ta hoe. Ja u platit. A evo ti baka - pa mu prui deseticu. ebugija ivnu i poe. - ekaj! Zna li Stevu arenca iz Telala? - Je l onoga to prodaje kue? - Jah, onoga. - Znam, ja ta radi! - Uvrati mu se i reci mu da mi doe. - to, hoe li to neto prodavat? - radoznalo e ebugija. - Tebi nije briga, gubi se! Kad ostade sam, muklo jeknu i objema se rukama uhvati za glavu. Vijest da e se ruiti Bijeli konj ranila ga je posred srca. Kao da je neko na njegove oi raskopao mezar u kojem je leao neko ko mu je bio najdrai. Pa dohvativi dvodecu i stenjui kao ovan kad ga kope nastavi piti.

podne izbi arenac. Bio je to ozbiljan ovjek koji je posrednike poslove poteno obavljao, zbog ega su mu se ljudi u ariji s povjerenjem obraali. I za Lubu je u nekoliko navrata, kad se radilo o prodaji magaza i duana, vrio posrednike poslove. Mislei da ga Lubo i ovaj put zbog toga zove, pourio je u han. Videi da je Lubo pri piu, u prvi mah se pobojao da od posla nee biti nita. Ali, prevario se. Premda je Lubo mirio i sebi u njedra govorio, dobro je znao ta hoe. - Sjedi, Stevo, i dobro sluaj ta u ti rijet! - Da ujem, Salihaga! - Ti zna i su Hiseta? 156

Pred

- Ama, Salihaga, pobogu! - Eh, dooobro! A zna, morebit, i i je birtija Bijeli konj? - Znam i to, Salihaga. A znam i gazdu. - Je l Pitu? - Pitu. - I to ti je dobro. Eh, ondar vako: uo sam da se kua u kojoj je birtija treba ruit. I jo nekolko drugije kua. - Dobro si uo, Salihaga. Neki ve otkupljuju pendere, vrata, grede i eremit. - Ba! Pa kad je tako, i ja bi hotio neto kupit. - A, na priliku, ta? - Hotio bi onu sliku vie birtijskih vrata, na kojoj su cura i konj. Marika i konj... Morebit si ih nekad vio? - upita Lubo mrknuvi i umalo ne zaplaka. - Ama jata sam, Salihaga! - doeka arenac, kome u taj as pue pred oima, jer je, kao i sva arija, dobro znao ta Lubu mori. - Pa kad sve to tako dobro zna otii i nai Pitu i kupi mi tu sliku. Al ni za ivu glavu ne kazuj kome je kupuje! A poto e bit, ne pitam te! Kolko bude reko, tolko mu podaj. A kolko ti da, dau ti jo tolko! Je l pravo? - Munasib, Salihaga. - Eto, to sam ti imo rijet. A sad mi kai ta e popit? - Fala ti, Salihaga, neu nita. Ve iz ovije stopa odok da potraim Pitu. im ta saznam il udeveram, eto me! - Svri mi to kako zna! A on kolko bude zino podaj!

157

arenac je istog dana naao Pitu i zatraio da mu proda firmu

na kojoj je bila Marikina slika. - A za koga je kupuje? - lukavo e Pita. - Nije tvoje da pita. Ve kai poto bi je dao? Ti, kako ujem, svakako seli. Ne treba ti vie. - Je li za onoga...? - namignu Pita i nasmija se. - Kojeg? - Salihagu Lubu. - Jok, nije. - arenac, nemoj da me farba!... Dobro, daj sto forinti! - Ih, i ti ba!... uj: sto forinti! - Da je Lubo ovdje, dao bi i vie. Nemoj da ga traim! - Dobro, al nai dva stolnjaka da je zamotamo, a ja odo po hamala. - A nai i bravara da je skine! I to na tvoj troak! Kad je arenac poslije podne uao Lubi u odaju, a iza njega hamal koji je prtio u arafe umotanu firmu, Lubo se uzbudi. Razrogaenih oiju i otvorenih ustiju buljio je u firmu, ba kao da je ugledao sablast ogrnutu u arafe. - Prisloni je uza zid - pokaza mu arenac rukom, pa se okrenu Lubi: - Eh, evo je, Salihaga! Samo nek zna, da me je onaj lopov ogulio. Uzo nu je sto forinti! ala nije: sto forinti! Lubo je i dalje utio, uzbuen buljei u firmu. - Hoemo l je otkrit? - upita arenac, plativi hamalu i dajui mu oima znak da ide.

158

- Jok..., nemoj... - apnu on, i dalje ne skidajui pogled sa firme, kao da gleda mejita zamotana u efine. I arenac zautje. Uznemiri ga Lubino ponaanje. Pa se zbunjeno iskalja. Lubo se trgnu. - Kolko ree da si mu dao? - Sto forinti, ako mi vjeruje! A baka bravaru da je skine. Lubo se mai uzdana i izbroja dvije stotine forinti, pa onda dodade jo deset. - Evo dvjesta i deset. Je l dosta? - I previe, Salihaga! - Nije. I fala ti! A sad, hajde. I reci Simi il nekom od momaka da se uspne do mene. Kad jedan od hanskih momaka uskoro ue, Lubo zatrai da mu donese pletaru s rakijom. - Od kolko litar? - Pletaru, reko sam! Od pet, od deset! Donesi! Kad momak donese pletaru i izae, on se die i zakljua vrata. Pa se svali na ilte i rukama podnimi glavu. Toio je dvodecu po dvodecu, da s vremena na vrijeme pogleda prema zastrtoj slici i muklo prostenje: - Uhhhh! A kad se mrak uvue u odaju, on se die pa skide lampu sa zida i upali je. Svjetlost blijedo mirnu i osvijetli odaju ispunjenu tiinom. Pred zatvaranje hana gazda Simo se po obiaju javi i iza zakljuanih vrata upita da li mu ta treba, na ta se Lubo iskalja i neto nerazumljivo promrmlja. - Ne ujem, Salihaga, ta ree? - Nita..., nako...

159

- Pa onda, laku ti no! - I tebi... Uskoro se i u hanu i okolo hana sve smiri. uo se samo daleki i isprekidani lave pasa koji su se dozivali kroz no, ili kratko akanje uznemirenih vrana na jablanu susjednog harema...

put ponovo svalio na ilte. Ljut na sama sebe i svoju nemo, glasno opsova i poe bauljati, vukui pletaru za sobom. S mukom dobaulja do slike. Disao je hropui, kao da se gui. Sjedio je na podu napola mirei, kao da razmilja ta treba da uini. Onda se trgnu pa objema rukama stre araf sa slike i u isti as jauknu koliko ga grlo nosi. Jauk se prolomi hanom i zamrije. Probueni hanski gosti digoe glavu i osluhnue. A kad se nita ne dogodi, ponovo polijegae i zahrkae. On je i dalje sjedio na podu i kao opinjen buljio u Mariku, koja je stajala iznad njega i smijeila mu se. Bila je u kratkoj suknjici i crvenim izmicama na nogama, oiju plavih i kao i uvijek nasmijanih. Uinilo mu se da ga je zapahnuo onaj dobro mu poznati miris, kojim ga je toliko puta zaluivala. - Marika, duo, ti dola..., vratila se! - apnu Lubo grcajui i prui ruke da je zagrli. - A i si dosad bila, ha?... Ih, da samo zna kako mi je brez tebe bilo i kolko sam te poelio. Da samo zna! Plakao je kao dijete, nadlanicom briui suze. Pa kroz pla nastavi: - Hajde, kai mi to si otila? Kai mi, neu ti nita, iva mi mati! Eto, dajem ti jemin, neu ti nita, samo mi kai! Gledao je u nju i ekao da mu odgovori, ali kako ona nita ne ree osim osmijeha koji joj nije silazio s usana, on se naglo uzbudi i planu:

Onako pijan, nekoliko se puta pokuavao dii, ali bi se svaki

160

- Smije se, ha? Prkosi, je l? A ho li da ja tebi kaem i si bila, ho li, rospijo, da bi l rospijo!... U kurvaluku, eto i! U kurvaluku!... A kolko sam te samo volio! Da si mi rekla, zvijezdu bi ti s neba skino, a ti meni tako! Vidi, vidi ta si poradila s mene, pogledaj! - pa razdrlji koporan na prsima. - Sve sam zabatalio, isprodavo, propijo! Zbog koga? Zbog tebe, rospijo! Oi mu se izbuljie i zakrvavie, disao je teko i stalno stezao pesnice, kao da se sprema da je zadavi. Onda se najednom raznjee i zaplaka. - Meni je najalije moje matere! Nje mi je najalije!... Za srce sam je ujo, pravo za srce! Hudnicu! A niko nejma matere ko ja, niko! Ona nije insan, ve mele! A ja u joj sevep smrti bit... Zbog tebe, rospijo! Plaui dohvati pletaru i nagnu je. Pio je i proljevao i po sebi i po podu. inilo se da nee ni prestati.. - Zar mi nejma nita rijet? - oturi pletaru i ponovo se okrenu slici. Osmijeh kojim ga doeka, posve ga izbezumi. - Ma, ne smiji se, majku ti kurvansku, il u te, il u te! - pa trgnu no iza pojasa i zamahnu. Sjeivo udari o lim pa se no okliznu i zacvilje, a njemu se priini da Marika ciknu i to ga tek izbezumi, pa je nastavi kao mahnit udarati i bosti - Evo ti, evo ti, kurvo! Ti si mene hela uinila i ja u ti katil bit! No bi ponekad okliznuo o lim i zasjekao mu ruku, od ega mu se inilo da izbodena Marika uistinu krvari i cvili, to ga je posve izbezumilo. A kako je nije mogao dohvatiti i ubosti u grudi, pokua se pridii, pa se pridra za sliku koja se preturi i pade, zajedno s njim i pletarom. Dok je leao i prigueno stenjao, ulo se kako rakija iz pletare klokoui istjee...

161

noas odozgo jaukao, odmah pomisli na Lubu, pa se uspe uz basamake i lupnu o vrata. - Salihaga, jesi l usto? Niko se ne odazva. - Salihaga, otvori, ja sam, Simo! Ponovo se niko ne odazva. Gluha tiina uala je iza vrata. On dozva momke. - Treba obit vrata, ko zna ta je... Doneste, uskiju! Donesoe uskiju.

Ranim jutom, kad se han otvorio i gazda Simo uo da je neko

- Ih, brao! - uzviknu Simo zaprepateno kad brava popusti, a vrata odskoie. Lubo je leao postrance, u lokvi rakije pomijeane s krvlju, a preko njega Marikina slika. - Je l iv, pobogu? Bio je iv. Kad su ga polili vodom i osvijestili, jedno je vrijeme tupo gledao oko sebe, a onda procvilje: - Ja ubio Mariku!... Ja ubio Mariku!... - Nisi, Salihaga, nisi, ne daj Boe! To se tebi morebit prisnilo poe ga tjeit handija. - Ja ubio Mariku!... Ja ubio Mariku!... - plano je ponavljao rukama krijui oi. - Ama, Salihaga, ne govori tako, doi sebi!... Ako misli na ovo - pokaza Simo na izbodenu Marikinu sliku - ovo je pleh, trnee to bi se reklo, a jok iv insan! Baci to, vjere ti, od sebe. Urazumi se! - Ja ubio Mariku!... Ja ubio... - ponavljao je Lubo i dalje. Kad su ga doveli kui, hadinica se od straha skamenila. Avlija se okrenula oko nje. - Salko, sine, ta ti je! - jauknula je.

162

- Ja ubio Mariku!... Ja ubio Mariku!... - cvilio je pribijajui se uz mater. A sav se tresao kao prut. - Ma, malo je pri piu... Kad ospava, proe ga. Ne brini se, hanuma - tjeili su je. - Smiri se, oi materine, smiri se! - ojaeno je aptala hadinica dok ga je vodila preko avlije.

krilo kako je to u djetinjstvu inio, u oima bi mu bljesnula svjetlost i toplina. Ali, samo na tren, da se odmah zatim ugasi, a on uzdrhti i procvili: - Ja ubio Mariku!... Ja ubio... Iz kue vie nije izlazio. Ni onda kad je umro daida Junuzaga, nisu mu dopustili da ode na denazu. - Ne bi trebalo. Jer, ta mu ga zna nee l i na denazi poet govorit ono... - rekli su i ostavili ga s materom. Dane je najee provodio leei na minderu, ugaena pogleda uprta u ie, ili bi utke i odsutno hodao po avliji i bai. Kad bi mu mahalska djeca sa baenskih taraba poela dovikivati Ja ubio Mariku!, lijegao bi na zemlju i trgajui odjeu sa sebe zajaukao bi to ga grlo nosi: - Ja ubio Mariku! - Mati bi mu tada istrala iz kue i dizala ga, kroz pla se obraajui djeci: - Nemojte, ivi bili, dosti mi je jada i nevolje! Nemojte!... Djeca su ga prestala zadirkivati tek onda kad se komiluk digao i kad su djecu kod kue dobro iibali. Cijelo to vrijeme njene i njegove nevolje, hadinica je s okamenjenim bolom nosila svoju gorku majinsku sudbinu. Nou, dok bi on spavao, ona bi do neko doba bdjela nad njim i milovala ga pogledom, u stalnoj strepnji da e se trgnuti i jaukati kroz no: - Ja ubioo...! Pitanje, koliko je ona kriva za njegovu nesreu, stalno ju je razdiralo. Jer, zar se ona nije potrudila da ta Marika poto-poto napusti 163

Nikad se vie nije smirio. Ponekad, kad bi joj naslonio glavu na

Sarajevo?... A da je ostala, ta bi onda bilo? - pitala se. Ma ta da se dogodilo, ne bi bilo stranije od ovoga to je sada - odgovarala je sama sebi. Te misli, poput zmije, stalno su je opsjedale, grizui joj i srce i duu. Nestajala je i topila se poput ostatka dogorjele svijee, dok jednog jutra nije ostala gluha na sabahske ezane. Jedna daljna rodica, koja im je u posljednje vrijeme stalno zalazila u kuu da bi se nala hadinici pri ruci, zatekla ju je kako nepomino sjedi nad usnulim sinom. Samo joj je sitna glavica bila klonula na prsa. Umrla je tiho i neujno. Poput ptice. Kad su Salku probudili i rekli mu da je mati umrla, gledao je tupo i odsutno. Onda se poeo griti i cviliti kao da ga neto iznutra gui, dok napokon nije kriknuo: - Ja ubio Marikuuu! - Krik se prolomio kuom i zamro nad mrtvom hadinicom. Nisu je ukopali pored hadije, nego na Bakijama, jer se u haremu Lubine damije nije vie kopalo. Dva mjeseca kasnije, umro je i Salko. Poslije materine smrti stalno je hudio i kopnio, odbijajui da bilo to okusi. Premda mater nije spominjao, vidjelo se da vehne i umire od tuge za njom. Ukopali su ga kraj njezina mezara. I u smrti su ostali zajedno. S njegovom smru umro je i posljednji Lubo. Usahnula je i zatrla se loza Luba. Samo su visoki niani nad hadijinim mezarom poput osamljenog vojnika uvali mrtvu strau nad Lubinim sokakom i Lubinom damijom.

164

ZMIJA

djetinjstvu sam se plaio grmljavine. A ljeti je u Kasabi znalo i te kako zagrmjeti. Nebo bi se naglo smrailo, sve bi utihlo, a onda bi iz daljine doprla mukla grmljavina kao da neko valja teku burad po kaldrmi. - Da Bog da da ne bude leda...! - proao bi brian apat. Kad bi se u to vrijeme zatekao dolje, u Kasabi, ne bih se toliko ni plaio, ali kad bi me nevrijeme zateklo u naoj ljetnoj kui izvan Kasabe, zamirao bih od straha. Svaki as mi se inilo da e sljedei grom udariti pravo u kuu po ijem su krovu, poput oraha, prtei udarala krupna zrna leda. Moja bi mati za to vrijeme skrueno sjedjela na seiji i duboko pobuljena amijom na svaki bljesak munje apatom bi ponavljala: Subhanellezi jusebbihu-r-radu bi hamdihi ve-l-melaiketu min hifetih...! (Slava onome koga grmljavina slavi i hvali, a i meleki, iz strahopotovanja prema Njemu...) Naa kua je bila na osami pa nisam mogao uti ezane ispred kue gore u Mahali, gdje bi domaini iznosili i prevrtali sofre i sadake, pa ezanei s kunih pragova nastojali time umilostiviti meleka koji ide ispred tufana, ne bi li obiao i potedio njihove vonjake i polja. Jednom, u daidinoj kui, bio sam tome prisutan pa sam se tek istravio, pitajui se kako li izgleda slijepi melek i hoe li skrenuti i obii daidinu kuu. Zamiljao sam ga da je sav u sjaju, satkan od svjetla i zlatnih krila, a opasan dugom. Mi smo svake godine, za vrijeme kolskih ferija, porodino ostavljali Sarajevo i iseljavali u tu nau kuu, gdje bismo ostajali po itava dva mjeseca. Boe, kako je to bilo lijepo! Moje najljepe uspomene iz djetinjstva vezane su uz Kasabu i za te dane. Pa i sad, kad me nou mori nesanica i ne mogu da zaspim, esto se sjeam toga 165

vremena i uvijek me obuzme neka sjetna milina koja me smiruje i uljuljkuje. Tada opet, kao nekad, davno, idem bosonog po travi, traim ptiija gnijezda i ganjam hitre i lahke vjeverice koje me odozgo, sa grana, zaueno gledaju svojim uplaenim crnim oima. Tog ljetnog popodneva kad je nevrijeme nailo zatekao sam se kod kue. Sav sam podrhtavao, krijui glavu pod jastuk. Pa kad bih je promolio i progledao, a munja ponovo sijevnula, opet bi je brebolje podvukao, oekujui tresak groma od kojeg bi itava kua iz temelja podrhtavala. U neko se doba sve smirilo. Naglo se razvedrilo, sunce je ponovo zasjalo, blistava duga propela se nebom, ptice su se javile, a kokoi izvukle ispod streha i zaeprkale po avliji. Tad mi je bilo najdrae podbirati opalo voe, osobito dozrelu ljivu bardakliju iji su kao ilibar uti plodovi bili krupni poput kokoijih jaja. Idui tako okolo doao sam i do Gria, kamenitog breuljka obrasla ibljem i divljom malinom. Ne znam zato, ali Gri me oduvijek odbijao i ispunjavao nekom udnom tjeskobom. Da li zbog njegove nepristupanosti ili guste sjene kojom je bio prekriven; da li zbog vlage kojom je odisao ili zbog pria o zmijama koje se tu legu i lazaju, tek uvijek sam ga zaobilazio, mada su sone maline koje su tu rasle bile najkrupnije i najslae. Ovaj put sam ipak priao, oprezno rastavljajui spletene i bodljikave grane malina, mokre od maloprijanje obilne kie. Znatieljno sam razgledao svuda okolo. Tu je bilo posve drukije nego gore, u pitomoj bai, punoj voki i razgranatih orahovih stabala po ijim bi granama uvijek skakutala poneka vjeverica. Najednom sam se stresao: u raspuklini stijene prekrivene mokrom mahovinom mirovala je zmija. Kratka i debela, zagasitih ara poput onih po serdadi moje matere. Nije se ni pomakla, mada me je morala vidjeti jer sam stajao iznad nje. Samo me je gledala svojim hladnim opakim oicama, kao da mi je htjela rei da idem, da se gubim, da je ne smetam. 166

Otrao sam do kue, pozvao brau i naeg komiju Zajku, djeaka koji se nije niega plaio. Oni su dotukli zmiju. - Prodrla abu pa se nije mogla micati. A prava arulja, otrovnica!... Da te je pecnula, ode ti...! - rekao je Zajko i pljunuo na izmrcvarenu zmiju. Od tada je prolo ko zna koliko godina, a mi u Kasabu nismo vie odlazili. Prodali smo i kuu i zemlju. Ali sam se Kasabe uvijek sjeao i nekako eznuo za njom. Zbog svega to mi je podarila u mome bezbrinom djetinjstvu. Tek negdje godinu-dvije pred rat odluio sam ponovo obii Kasabu. Zato to nisam i ranije uinio, ne bih znao rei. Da je neka daljina, nije: kojih dvije stotine kilometara od Sarajeva. Istina, od najblie eljeznike stanice do Kasabe ima jo dvadesetak kilometara puta, koji smo obino prevaljivali daidinim fijakerom. A i to je bio dogaaj. Fijaker crno lakiran, iznutra presvuen crvenom kadifom, a konji debeli, irokih sapa, ko lae. I sada se sjeam njihovih imena: Kea i Lacko. Pa onda oni veliki fijakerski fenjeri neobinih oblika, koji su iznutra vonjali po izgorjelim svijeama. Otac i mati sjedjeli bi na gornjem, a mi djeca na donjem sjeditu. Braa, koja su bila starija od mene, putem bi na smjenu sjedjela do Huse koijaa koji je malo govorio, a esto i proderano kaljao, da ponekad pucne biem i vikne na konje: Keal... Lacko, gija!... A Husu kao da sad gledam: crn, zguvan u licu, u fesu bez kianke i u mrku raskopanu jeleku i nisko podvezanim akirama s kojih mu je uvijek virio kraj crvenog pojasa. Vonjao je po konjima, sijenu, krdi i znoju, ali nam je bio drag. Jo je moju mater, dok je bila dijete, na rukama nosio, pa ju je i sad samo po imenu zvao. Ovaj put, kad sam stigao na eljezniku stanicu, nije bilo ni Huse ni fijakera. Ko zna gdje i pod kakvom se strehom fijaker raspao i istruhnuo i gdje li je Husin mezar. Sigurno se ve davno poravnao sa zemljom, bez ikakva znaka i niana, zarastao u travuljinu i trnje kakvo raste samo po zaboravljenim provincijskim grobljima.

167

Umjesto fijakera, pred stanicom je stajao ohrdan autobus s nekoliko mrzovoljnih putnika koji su u sunanom podnevu nestrpljivo ekali da uu novi putnici pa da autobus napokon krene. A stanica na uskotranoj pruzi Sarajevo-Bos. Brod na kojoj sam izaao iz voza, ista kao i nekad: glomazna jednokatna stanina zgrada s krupno ispisanim nazivom u irilici i latinici, a ispod nje dugaka ograda od upljih eljeznih cijevi i tri okrugla cvijetna jaka oiviena okreenim oblucima, sa sparunim stabljikama umjesto cvijea. A malo podalje oni jezivi karbolom zakaeni stanini nunici iznad koji na komadu daske, skrojene u obliku strijele, stoji upozorenje: Za muke, Za enske. Stanini restoran s prljavim stolnjacima po kojim su cvjetale tamnomodre vinske mrlje i proliveni umaci, bazdio je na podgrijane gulae, proliveno pie, gar i dosadu. U staninoj ekaonici tree klase (prva i druga su pod kljuem) beznadno ekaju i kunjaju umorne ene i ljudi, za koje se ovjeku ini da su oduvijek tu i da nikada nigdje nee ni otputovati. Pod glavama il kraj njih stoje njihovi ubogi zaveljaji, stare kartonske kutije i od iblja ispleteni koferi, utegnuti debelom kanapom i remenjem. Sve to nekada nisam ni opaao. Sve mi se inilo lijepo i prelijepo, jer sam vidio samo Husu i fijaker, Keu i Lacka. Da su oni opet tu, moda to ni sad ne bih opazio. Autobus je drndao po izlokanom makadamskom putu, putnici su utjeli, dlanovima trali oznojena lica, poneko je puio, a jedno je dijete na majinim rukama stalno plakalo. - Odmotaj ga i podoji, enska glavo! Morebit mu je vrue il je gladno! - upozori neko enu. ena razmota dijete, malo se zakrenu i stidljivo raskopa bluzu pa privi dijete na prsa i ono uutje. - Eto, bona, vidi... Kad smo se poeli sputati prema Kasabi, ustreptao sam. Prvo sam ugledao rijeku, zapravo uzan potoi jo plii i ui zbog sue, mada je ponekad, poslije velikih kia, znao dobro nadoi i zaprijetiti. I ja sam, 168

kao i ostala djeca u Kasabi vjerovao da se u njegovim virovima kriju i ive somalii, krupne i opasne ribetine koje vrebaju i odvlae djecu pod korijenje vrba, da vie nikad ne ugledaju ni sunca ni mjeseca. Gurave vrbe na obalama podsjeale su me na stare znance pod ijim se korijenjem, podlokanim vodom, krije tek poneka bezazlena aba ili hitra riba sjanka. Onda su se ukazale kule, bedemi i tabije ogromne srednjovjekovne tvrave zvane Grad, propete na vrhu kamenoga dina, odakle je tvrava vijekovima motrila i doekivala daleke putnike i naoruane vojske, koje su kao prijatelji ili neprijatelji dolazile Kasabi u pohode. Grad mi se i sad priinjao ogroman i neosvojiv. Poneka kravica koja je pasla po padinama brda na kojem je tvrava carevala izgledala je majuna poput muhe, to je jo vie isticalo veliinu tvrave. U njenim kulama i po mranim tamnicama, umjesto topova, askera i suanja sada borave guje, akrepi i imii, koji nou slijeu s tvrave i beumno oblijeu Kasabu i njene utihle sokake. I eto, sad sam, nakon toliko godina, ponovo u Kasabi. Zato? Pa da obnovim drage uspomene iz djetinjstva. Ama, gluposti, uspomene ne treba traiti jer ih naprosto nema, iilile su. Zamijenila ih je sjeta i razoarenje. Istina, stare kue i praljivi sokaci, opustjela arija s polupraznim duanima i pospanim arinlijama; bae i vode, groblja i ruevine, poneka arijska budala koju neprestano zadirkuju i drae ne bi li bar malo razbili svakodnevnu dosadu, sve je bilo gotovo isto kao i nekad, ali ljudi kojih sam se sjeao kao i mojih nekadanjih vrnjaka vie nema. Niti koga poznajem, niti me ko prepoznaje. Gotovo da nas se vie i ne sjeaju. - A,... a,... jah,... jah,... znam, znam, kako ne bi znao!... - toboe se prisjea neki starac kojeg zaustavljam i pitam, a on se i dalje smjehulji i veli: - Pa, kako ste, jeste l ivi i zdravi, ha?... Odgovaram i nabrajam ko je sve od nas umro, a on se i dalje krezubo smjehulji i nastavlja: - Jah, jah, bezbeli, sve bude i proe, ta e... taki ti je dunjaluk... 169

Gleda me napola otvorenih usta pa odmahuje rukom i odlazi oslonjen na tap. A noge mu tanke i klecave kao na erefu, kandie na afuriju, pa i njega, tog posljednjeg i nesigurnog svjedoka moga djetinjstva ve vidim u tabutu na mejit-tau pred arijskom damijom. Poslije sam otiao da obiem nau nekadanju kuu, ali bolje da nisam. Bila je zaputena i udno naherena, s mnogo razbijenih prozora zalijepljenih novinama. Vjetrovi i kie sprali su kre sa njenih zidova, a une su ih iskljucale, pa su rupe po njima podsjeale na rune ute rane, duboke sve do kostiju od drvenih greda ugraenih u zidove. Htio sam ui, ali su vrata na kui bila zakljuana. Provirio sam kroz kljuaonicu i vidio da neko jo i sad tu stanuje. Visokih taraba oko avlije nije vie bilo, a ni razgranate jabuke nasred avlije. Strio je sam stari sasjeeni panj. Ko zna, moda e iz njega izbiti mladica, pa e opet na jabukovu deblu raati i predvee same opadati sone, a kao ham-pamuk lahke jabuke paluke. Ni orahovih stabala u bai nije vie bilo, a ni stare i gurave jabuke francije, ije su grane do zemlje sezale. Pod njom je moj rahmetli otac, na iltetu prostrtu po bujnoj travi, po itav dan sjedio i itao. Kao da ga sad gledam! Tad bi se posve opustio, ak bi i fes skinuo, pa bi mi se inio posve neobian i tu. Vratio sam se u Kasabu razoaran i ojaen. ak je i studenac koji je izvirao ispod nae bae i iz kratke gvozdene lule toio u veliko drveno korito izdubljeno u bukovu deblu, bio promijenio svoje mjesto. Njegov debeli mlaz koji se zaepljao otukom od kukuruza nije vie bio onako snaan i hladan kao nekad. Navee sam, onako neraspremljen, dugo i nepomino leao i u mislima bludio pogledom u mraku hotelske sobe. Spolja je dopirao kreket aba iz susjedne rjeice, uz grlen smijeh akamluara. Sjedjeli su i potiho razgovarali u polumraku pod lipama ispred hotela. Ponekad bi se uo klepet kapaka na sahanima, dozivanje konobara i naruivanje novih deca, da s vremena na vrijeme prsnu u glasan smijeh koji bi isto tako naglo zamro i utopio se u tihom razgovoru. Onda sam se sjetio efe. 170

efa je bila vila mojih djetinjih snova. Moja velika djetinja ljubav. A samo sam je nekoliko puta vidio i samo me jedanput pomilovala po kosi. I dala mi veliku mirisnu jabuku kakvu nikad dotad nisam vidio. Danima sam je uvao i mirisao. A kad god bih, kao dijete, sluao prie o vilama, a pripovijedalo se da vile na stijeni ispod tvrave doje nou svoju djecu, jer je sa stijene stalno kapalo neto poput mlijeka, ja sam ih zamiljao kao efu. Bila je vitka i plava, zelenih oiju i plave kose, tanana kao breza. ivjela je na Alibegovu brdu, u kuli izvan Kasabe, s ocem Hamzabegom i jo nekom eljadi koju nisam poznavao. Krupnog i srdanog Hamzabega zapamtio sam po puki koju je nosio i po kerovima koje je momak za njim stalno vodio, a to je meni tada silno imponiralo. Pogotovo bezbrojni lovaki trofeji kojim je itava kula bila ukraena. efa je tada bila djevojka, ali posve drukija od mojih rodicadjevojaka i svih drugih koje sam tada viao. Oko njezinih lijepo skrojenih usana lebdio je nekakav tuan osmijeh, koji je inio jo ljepom i tajanstvenom. Sva kao da je bila od mjeseine satkana. Tada, kad me pomilovala i dala mi onu nezaboravnu jabuku, bio sam se zbog neega rasplakao, pa je, valjda, htjela da me utjei. I utjeila me je: odmah sam uutio. Gledao sam je kao obenijan i otad sam jedva ekao kad e me mati ponovo povesti na Alibegovo brdo da je vidim. udne su i nedostine te djetinje ljubavi, ali one zaista postoje. Sljedee godine, a to je bila pretposljednja godina naeg boravka u Kasabi, efa je nesretno zavrila: nou se iskrala iz kue, prepjeaila nekoliko kilometara i skoila u Usoru. U meuvremenu se bila udala, pa je i dijete pod srcem nosila. Iz ustravljenog apata moje matere i ena s kojima je o tome razgovarala, svaki as sklapajui oi i othukujui, nisam mogao razabrati ta se dogodilo, osim da je efa mrtva i da je nikad vie neu vidjeti. Znam da sam gorko plakao i da me mati izvela iz sobe i dala mi eerli vode, rekavi da vie ne ulazim u sobu. Tek nekoliko godina kasnije saznao sam pravi razlog efine tragedije. 171

efa je imala momka. Bio je jedan od naih u to vrijeme prilino rijetkih studenata u Beu. Imao je nekog roaka ili prijatelja u oblinjem gradiu kojeg je posjeivao, pa je jednom prilikom susreo i upoznao efu. Viali bi se povremeno, kad bi se Hasan za vrijeme ferija vraao iz Bea pa neko vrijeme boravio kod tog svog roaka i dolazio u Kasabu da se vidi i sastane s efom. Viali bi se obino kod efine tetke dolje u Kasabi u koje bi efa ponekad i noivala. Tada bi po itavu no znali probdjeti kraj prozora. Mada je Hasan bio siromaan mladi iz skromne porodice, a efa mlada begovica, kerka bogatog i uglednog Hamzabega, to staroj tetki nije smetalo. Bila je blagorodna stara ena, koja je sa njenou dobrih tetaka gledala na njihovu ljubav. Kad bi se ferije zavrile, a Hasan se opet vratio u Be, uslijedila bi njegova pisma. No efa je, kao i mnoge nae djevojke tog vremena, bila nepismena. Tu se onda naao Adil-efendija, tetkin komija i neki njihov daljnji roak, koji je preuzeo ulogu posrednika. Bio je srednjovjean udovac, inovnik u opinskom sudu, i u Kasabi je uivao glas estita i tabijatli ovjeka. Niti je pio niti puio, a takvih je u Kasabi malo bilo. Jedina mu je strast bila da svira bisernicu u tamburakom zboru Kasabe i da na redovnim godinjim zabavama igra ulogu Hasanage u Hasanaginici, ili Ismeta u Ismetu i Almasi. Na njegovu su adresu stizala Hasanova pisma, on ih je nosio tetki i itao efi pa na njih onda odgovarao Hasanu. A kad bi opet dole ljetne ferije i Hasan se vratio, uslijedila bi toliko eljena vienja i sastanci, puni apata i snova o budunosti. Trajalo je to dvije godine, dok jednoga dana nije stiglo kobno Hasanovo pismo. Molio je i zaklinjao efu da mu oprosti, ali joj mora rei istinu, jer je toliko cijenio da ne bi elio da je zavarava: upoznao je novu djevojku, kolegicu sa studija, s kojom se zavolio i s kojom e se uskoro vjenati. efo, ako moe, oprosti mi. A ti si dobra i plemenita, pa e mi oprostiti. ao mi je ako ti nanosim bol, ali sudbina je tako htjela, a ona je jaa od nas. elim ti svaku sreu koju si zasluila. Zaboravi me i oprosti mi...

172

Kad joj je Adil-efendija tronutim glasom proitao pismo, efa se skamenila. Sve se u njoj u asu sruilo. Stresla se i sklopila oi, a njene lijepe ruke ustreptale su poput preplaenih ptica. Zagrcnula se i otrala u drugu sobu. Od toga dana se u efino srce i u njezin osmijeh uselila tuga. Kretala se tiho, gotovo neujno, poput sjene. U to vrijeme prvi put sam je vidio. Tada me je pomilovala i poklonila mi jabuku. Tih dana kad i efa, i Hasan je od nje primio slino pismo. Pisala mu je da je zagledala momka, da je i otac kail da poe za njega jer joj po svemu odgovara i da e se uskoro udati. Da smo bili blie moda do toga ne bi dolo, ali ovako: daleko od oiju pa daleko... - stajalo je u pismu. Adil-efendija, ta sitna kasablijska gnjida, paklenski se poigrao sa sudbinom mladih ljudi. Od tada je poeo ee obilaziti Hamzabega, svravati mu neke sudske poslove oko zemlje, dok jednoga dana nije zaprosio efu. - Ti me zna, Hamzabee, a zna i moje. Neka smo i rodbina. Obeajem ti da u paziti efu ko oi u glavi i da e joj uz mene biti lijepo. Pa, ako si kail... - tu je Adilefendija priao Hamzabegovoj ruci koju je ovaj brzo povukao. Bio je iznenaen, ali se nije srdio. Istina, Adil-efendija je podosta stariji od efe, ali je estit i ugledan u Kasabi, iz lijepe je porodice, a udovac bez djece. Nije ni bez imetka, a jedina mu je mana to niti pije niti pui, a i ne lovi. Malo tetkast, to bi se reklo, ali to mu ga more! A i njoj je vakat, nee valjda sijede plesti. I onako u zadnje vrijeme nekako hudi. - Ma, da ti kaem, Adil-efendija, ja ne bi bio protivan, al bi htio da ujem i efu. Ne bi mimo nje. Pa, nek to malo stane... odgovorio je. Predvee, kad se vratio iz arije, pozvao je efu: - efo, eri, doide! Imam ti neto rijet. 173

utke je stala i ekala. - Ma, danas mi izbi Adil-efendija. Doo da te prosi... Zadrhtala je. Je li u taj as shvatila zamku koju joj je Adilefendija bio postavio ili je bila izbaena iz ledenog mira i tuge u kojoj je mjesecima ivjela, ko to zna. - Ja ko mislim da bi to bilo pomunasib. Adil-efendija je ovjek o sebi pri sebi, nejma mu se, nako, ta prigovorit - nastavio je Hamzabeg. - Ono jest, poprilino je stariji od tebe, al bolje i to ve ova dananja mlaarija koja i ne zna za drugo ve za besposlice. A ti kako hoe, niko te ne sili. Ako e mene sluat, ne bi ga trebala odbijat. Pristala je kao rtveno janje, kao kurban. Ve mjesecima je nosila ranu i na srcu i u dui i nije imala snage da se bilo emu opire. Uskoro su se vjenali. U kuli na Alibegovom brdu, gdje je bilo najprostranije, derneilo se tri dana i tri noi. Ba onako, po starinski. Hasana niko nije ni spomenuo, jer i oni koji su znali da je dolazio u Kasabu i pomalo asao, nisu do toga mnogo drali. Vrtio se oko cure, pa ta? Dok bi on svrio te tamo kole, ko zna ta bi bilo. Pusti, bolan! Negdje u ljeto idue godine Hasan se iznanada pojavio u Kasabi. Oni koji su ga poznavali pripovijedali su kasnije da su ga vidjeli kako luta mahalama, a bio je kao izgubljen. Oko akama je izbio pred kuu efine tetke. Starica ga je vidjela kako stoji pod prozorom i prepoznala ga. Nije mogla da se suzdri i da mu ne kae ono to joj je na srcu lealo, jer je znala koliko je efa zbog njega propatila. - Zar te nije stid da se pomilja! Gubi se odavle, uje li! viknula je s prozora. On je nepomino stajao i utio. Samo su mu vilice podrhtavale. - Sojsuze sojsuski! Je l te vabica otjerala, pa si doo da trai kome e srce trovat, ha? - grdila je starica prijetei rukom kroz prozor. Tek tada je progovorio: - Tetka, o emu ti to govori?...

174

- Zna ti dobro o emu! Ama, neka, stii e te sikluk kad li tad li! Ne mere se zlo radit, a dobru su nadat, aja. - Kakvo sam zlo uradio, tetka, ako Boga zna, kakvo? -jauknuo je. Klupko se tada posve odmotalo. Sve je postalo jasno. Hasan se iste noi izgubio iz Kasabe, a tetka je, poslije neprospavane noi, sutradan otila efi pa joj je, i ne slutei kakvu e tragediju time izazvati, sve ispriala. Sluala ju je bez daha, samo su joj se oi uasnuto irile. Iste noi je nestala. Ko zna kuda je sve lutala, dok negdje, pred svanue, nije izbila na obalu Usore, nekoliko kilometara dalje od Kasabe. Mlinar ju je vidio kad je stajala na obali i kad se otisla. Bez glasa. Nali su je trei dan. Dok sam potresan i prenapet razmiljao o tome, i to tako intezivno kao da vidim i doivljavam efinu posljednju zoru, najednom sam je ugledao: stajala je u uglu kraj prozora mrane hotelske sobe i lagano mi mahala. Sva je bila u bijelu. Lice joj nisam razabirao, ali je to sigurno bila ona, efa! Osjetio sam kako me jeza podilazi. Grlo mi se steglo, a usta u asu osuila. Kriknuo sam. U taj je as neko od akamluara dolje ispred hotela tiho zapjevao: Ima l jada ko kad akam pada... To me vratilo u stvarnost. Mjeseina je leala na prozorskoj zavjesi kojom se vjetri lagano poigravao... itavu tu no morila su me grozomorna i bolesna snovienja, da samo ponekad izronim u javu i opet u njih utonem. Sve se bilo meusobno splelo, doticalo, i proticalo. I mrtva efa, i vile koje na mjeseini doje svoju djecu, i pauinasta sumaglica na obali Usore u kojoj vidim efu kako krili ruke i vie, ali joj glasa ne ujem. Pa onda sanjam stranog somalia koji odvlai efu, pod stijenu, a ona dri 175

dijete i otima se, a u djetetu zlatan klju na vratu, a u ruci mu ista onakva jabuka kakvu mi je efa darovala. I Hamzabeg je tu, napujdava kerove na somalia, a psi skie i nee u vodu. ujem kako neko pjeva i neko nekoga doziva, pa se na as budim i opet tonem u san. Nikako da se rasanim i probudim. Sanjao sam i Hasana, ali ovaj put kao Hasan-efendiju, onakva kakva sam ga zapamtio prije njegove smrti na nekoliko godina pred rat, kad je kao stari profesor predavao matematiku i fiziku na jednom sarajevskom zavodu. Iao je u dugom crnom kaputu s krznenom kragnom vitak, elegantan i sjedokos, sa zlatnim cvikerom i u fesu, a u ruci mu tap sa srebrnom drkom koji je tako otmjeno nosio. Ponekad bi u hodu zastao, podigao tap kao da ima ma u ruci, nekoliko puta mahnuo njime pa opet utke krenuo. Prialo se da je elitan intelektualac koga su njegove kolege profesori izuzetno cijenili i da je u mladosti doivio teku dramu zbog voljene djevojke koja je tragino zavrila. To je bio razlog to je ostao neenja i to se propio. No i to njegovo, ako se tako moe rei otmjeno pijanstvo, kao i itav njegov osebujni ivot, imalo je u sebi neeg superiornog, radi ega su ga ljudi s potovanjem susretali. A ja sam ga te noi tako vjerno sanjao, da sam mu vidio ak i njeni runi zglob ispod otkopane i malo zavrnute rukavice. Ujutro sam se digao smoren i ojaen. Predvee sam odetao do na Alibegovo brdo da vidim kulu. Stajala je kao i nekad, ali gluha i zaputena. Poput praznog i naputenog orlovskog gnijezda. Boe, kako bih volio ui! Ali, ta da kaem? - Trai li, morebit, nekoga? - trgnu me pitanje. Okrenuh se. Iza mene je stajao mravan starac u olinjalim akirama i arenu kaporanu. Za fesom mu je bio zadjeven dugaak ibuk. - Nita... gledam. Nekad sam ovamo dolazio, pa... - Morebit si nekoga znao?

176

- Jesam... Hamzabega. Pamtim ga. A znao sam... Ne dorekoh. Uplaih se izgovoriti njezino ime. Starac me utke gledao. - Znao sam i rahmetli efu... - apnuh jedva ujno. On se trgnu i vidjeh kako mu jabuica uspuza uz grlo. Prinese ruku ustima pa je vrati i uzdahnu. - Hajde, ne stoj, da sjednemo... - pozva me i poe. Sjeli smo u uvarsku kolibu uvrh bostana. Pas na dugu lancu privezanu za icu pruenu du itava bostanluka bijesno je lajao. - Neka, argo, neka! - umiri on psa koji prestade lajati. Ponudih ga cigaretom, a on ivnu. - E, beli si se osevapio! Od podne sam bez cigara, a nie nikoga da naie pa da ga zamolim da mi iz arije donese pakli duhana, ibre i cigarage. - A zar nema nikoga u kuli? On polahko utae cigaru u ibuk, a ja mu pripalih, pa kad duboko potee prvi dim, othuknu. - Jok, nikog osim mene. Sjedim evo ovdi i uvam bostan. Naiu erzi nou pa il kastile il nako od asiluka trgaju i kradu. A to je najgore gaze loze, pa i ono to nije dozrelo bude hela. - A dugo si ovdje? - Otkako sam se zamomio i snagom opaso. Priko eset godina. A osamdeseta mi je maila. - Maallah, ne bi se reklo. A svata si, bezbeli, zapamtio? - Svata!... - Ve, reci mi, kad je umro Hamzabeg? - Davno, brate, davno. One godine kad se ono trefilo... Prekinulo ga je. A zar je udo? Ihhh!... Uzdahnuo je s toliko bola kao da se u njemu neto otkinulo. 177

utjeli smo neko vrijeme dok me ne upita: - A veli da si znao i bega i rahmetli efu? - Jesam, znao sam. - Imo si, bogme, koga i znati! Hej, jadu moj, nikad vie, nikad!... Ko da sad gledam kad mi Hamzabeg doe pa e vako: Ibrie, brate, idi, roni, nai je!... To mi govori, a suzama se umiva. Ni nalik na onog Hamzabega kakva sam dotad znao. A ja onda u punoj snazi, ko hrast. Mogo sam ronit i plivat ko riba! Rodio se kraj Usore, odrasto to se kae na vodi, pa znao svaki kamen i svaki vir... Dva dana smo je traili, al daba. A andari jednako uz nas... Kad, nee trei dan pred podne, na sahat hoda e su je zadnji put vidjeli, ugledam ti kako se neto doli, u vodi, bjelasa. A dubina! Hem vrtlog, hem dubina. A ono neto ah se zabijeli, ah nestane. Ma, skoiu, velim, pa ta dragi Bog dade. A u amcu sam. I skoim ti. Nekolko sam put skako i ronio, pa opet izlazio. inilo mi se digarice e mi pui od zora. Dopirao sam do nje, al nikako da je izvuem. Ne da vrtlog, a ne da dubina, ini ti se odnese. A ona, rano moja, zapala meu stijene, a kose joj se rasplele pa se jednako spliu oko nje. - ta je, zar ba ne more? - pitaju andari. - Kako bi bilo da uzme konopce i zabaci kuke pa da je izvuemo? - Jok, velim ne treba, iznijeu ja nju. Ma ne mogu ni pomislit da je mrtvu kukama bodem! I kad sam deveti deseti put skoio, s Boijom pomoi iznesem je. Dofatim onda svoju koulju i pokrijem je. Da je ne gledaju... I eto, tako... Allahrahmetile... Sjedimo i utimo. Dugo. Mrak svuda oko nas. Pas ponekad zalaje i sjuri niz icu koja zacvili. Iz daljine dopiru mukli udarci drvenih stupa. Tuku se jabuke. Pekmezi su u punom jeku. Dozrele dinje slatkasto miriu. Zrikavci kao da se natjeu ko e glasnije. - Mari li da ti isjeem lubenicu il uskinem dinju? - prekida on tiinu. - Neka, nemoj... Ve, kai mi, ta je bilo s njim? Mada ga nisam spomenuo po imenu, znao je za koga pitam. Ni on ga nije spomenuo. 178

- Stiglo ga... Jedno ga vrijeme vodalo po sudu, al nita. A onda mu Pravednik sudio. Jedan dan bio izio u svoj gaj i lego u hlad. Dok je spavo, zmija mu se uvukla pod koulju i ujela ga pravo pod srce. I to arulja, otrovnica. Ko kad hi ima... Dok su ga snijeli u Kasabu pa u kola i u pitalj, sve je bilo dockan. Kako je radio, tako je i zaradio. Nije daba reeno: Bog nije pohitan, al jest dostian! Kad sam krenuo, poao je da me isprati. Zastali smo pred kulom. - Pa zar vie nema nikog od Hamzabegovih? - A ima neke rodbine, al doli su, u Kasabi. Dou ponekad i vamo, da obiu. A ja, ko oja, nagledam i poneto deveram. Al nita, vjere mi. Bude neto ita, neto voke, trave i bostana... Kad mene nestane, bezbeli e ovo prodat. A i ta e drugo... Sve je, ionako, otilo... Pri rastanku mu pruih kutiju s cigaretama. - Neka, nemoj, trebae i tebi. - Uzmi, da ima za noas! A sutra u ti po nekome poslati koji paketi. - Fala ti i Bog ti dragi dao! Ve, ne ree mi koji si? - Putnik, namjernik, Ibrie. Jedan od onih koji je znao i volio ovu kulu i njezine insane. Nikako ne znam radi ega sam ranim jutrom poao do nae nekadanje kue, u elji da vidim Gri i stijenu na kojoj je leala zmija. Ali ni Gria nije vie bilo. Neko, kome je trebalo kamena, minama je razbio stijenu na Griu. Ni mjesto gdje je leala zmija nije se vie znalo. Kad sam taj dan naputao Kasabu, posljednje to sam vidio bili su uski mazgali i mrani otvori na tamnicama i kulama stare tvrave, kojim me utke gledala i pratila.

179

IZ STARE MAHALE

onekad, u godinu-dvije, proetam kroz staru sarajevsku mahalu u kojoj sam roen. I uvijek, ponovo, osjetim onaj daleki dah svoga djetinjstva. Zapahne me poput mirisa poutjelih dunja poredanih po rafovima u ardaku, ili poput ul-jaga to dopire iz djevojakog ruha sloena u seharu. Stara je moja mahala. Spominje je ak i istinoljubivi sarajevski ljetopisac Mula-Mustafa Baeskija. Veli, da je u njoj jo za njegova vakta, prije gotovo dvije stotine godina, bilo osam kua. Od tada se toliko izmijenilo. Ne samo lice ve i naziv moje mahale. A o njezinim nekadanjim stanovnicima da i ne govorim. Nema vie ni jednoga koga sam kao dijete zapamtio. Pa nema gotovo nikoga ni od mojih nekadanjih vrnjaka. Lee po Bakijama, Hamdinoj carini, Grliia brdu i ostalim sarajevskim grobljima. S nekima su ve i njihovi niani polegli u mezare. A o kuama, avlijama, baama, staroj mahalskoj esmi i visokom jablanu sa dna mahale koji je stalno umio i na kojeg su avke u prvi sumrak akui slijetale, da i ne govorim. I njega je vrijeme bezduno sasjeklo. Preklanjskog sam ramazana posljednji put proetao tom starom mahalom. I ostao zgranut. Nae nekadanje kue nije vie bilo. Kao ni dviju susjednih kua. Umjesto njih zjapila je ogromna jama iz koje su se pomiljali betonski temelji budue viespratnice, koja e uskoro prijetei striti iznad okolnih kua. Dugo sam stajao i pogledom utke bludio po toj ogromnoj jami. Pa tu se, nekada, raalo, ivjelo i umiralo! A sad?... Uinilo mi se da jo uvijek vidim svog prvog komiju, krepkog stogodinjaka rehmetli Alijagu, kako u crvenim firalama na nogama i sa arenim sarukom oko glave ilo promie mahalom, zapren konim zembiljom preko ramena. 180

Umro je prve ratne godine, u sto i prvoj godini ivota. Bio je jedan od posljednjih, ako ne i posljednji ivi austro-ugarski talac koga su vabe nakon zauzea Sarajeva, u avgustu 1878. sa stotinama drugih, bile otjerale u ropstvo u Olomuc. Kao da ga sad sluam kako mi, dok smo sjedili u njegovu ardaku, teno pripovijeda o tim burnim danima kojih se jo uvijek ivo sjeao. - Do Broda su nas tjerali pjehe. Sunce ueglo, dok se mi zavaljujemo od umora i ei. A soldati na konjima, pa biju li, biju... i stignu. ah nogama, ah sabljama. Nako pljotimice... Hele nejse, kad stigosmo do Broda, potrpae nas u emije i spustie drvene kapke iznad nas. Haman to se ne poduismo. Pa tako, sve u mraku, haj, haj, do pod Be. Bilo se ulo da e nas, tahmina, isprid cara protjerati da nas i on osejri. Al nisu, slagae... Kad nas dotjerae na beku taciju, da te Allah dragi sauva kakvi smo bili! Ni na ta, benzer! Ko da nismo insani. Tudikan iznesoe pirna-pilav i podijelie nam. Al niko ni da okusi. Poeerili pilav, pasji sinovi! Meni opet, a bogme i drugima, bilo prituilo da mokrim. Al kako u, ne mogu pred njima! Silesije hi se okupilo pa nas gledaju. Pa, ako e bit i vabe, insani su. Ne mere ojk, pravo rei, prid njima... A kad smo se potlje nepune godine iz ropstva vraali u Bosnu, bilo je, ini mi se, jo gore. Zima stegla, srce puca. Do Broda smo ili mainom, a otale, ponovo, pjehe. Putem se smrzlo vie od dvajest insana. Ne bi him sueno, huda majko, da kui dou. Strahoba jedna, ta da ti kazujem... Nakon podue stanke Alijaga pokaza rukom prema Trebeviu. - Vidi li ono to se bijeli ispred one umice? Gledaj, spram moje ruke!... Vidi li? - Vidim. - Ono ti je, duo si mi medena, birvaktile bilo brdo. Svo od bijeloga kuma. Svijet je tim kumom trao i ribo sue, tako godinama, 181

dok brda najpotlje nesta. Brda nema, a narod osta!... Tako ti i sa vabom bi. ala nije, enlikaka carevina, naki car i naka sila, pa ni cara, ni carevine! A narod - osta! Narod ti, duo si mi medena, sve nadura. A ova Bosna, ona ti je ista ko ezab. Ko god je od tuina primirie, na kraju mu nos otpadne...

Onda sam se sjetio drugog komije, hafiz-Ibrahima. Prolazio bi

mahalom smjeran i dostojanstven. Imao je umilan glas i uz ramazan bi redovno uio mukabelu u Begovoj damiji. Sin mu, momak, dugo je leao i bolovao. Od suice, gluho bilo... - govorilo se apatom. Jednoga ramazana, dok se nakon prouene mukabele hafizIbrahim obuvao na damijskom papuluku, prie mu neko od poznanika i saosjeajno upita: - Hafiz-Ibrahime, kako je sin...? On as-dva poutje, pa e tiho: - Allahrahmetile... preselio je... Kad sam jutros poo od kue, okreno sam ga... Boija volja... Bog dao, Bog uzeo... Dok je poznanik zgranuto gledao za njim, hafiz-Ibrahim je urno promicao haremom. Niko ni na njemu, ni u njegovu glasu za vrijeme dok je uio mukabelu nije primijetio neku promjenu. A u damiju je, kao i uvijek, doao tano u vakat.

sam se sjetio djevojke Haije i momka Avdije, zvanog Gazija. Haija je bila hizmearica u aginskoj kui, a Avdija momak kakav se samo zamisliti moe: kran, lijep, stasit, a u licu vran. Nosio je crn, uvijek nakrivljen fes, a gazio iroko i sigurno. Mati mu je bila sitna enica u crnoj feredi, s bijelim jamakom preko lica. Rijetko je izlazila iz kue, dok je Avdija veinom boravio na selu, negdje oko Semizovca gdje su imali zemlju. Kad bi dolazio kui, prtio bi na leima ogroman sepet pun voa, povra, sira, masla i ko zna ega jo. Nas, po trojeetvero djece, zgrabio bi u naramak i donio do pred svoja kuna vrata i tu bi nas obilno darivao voem i peenjcima, pa bi tek onda zakucao 182

Pa

halkom na vrata. Mati bi mu otvorila, hitro skidajui teki gvozdeni mandal. Uvijek bismo je uli, kako mu tepa: Sine, Avdo, jesi l to doo svojoj materi? Jesi l me se, oi moje zaelio?... Za razliku od Avdije, Haija je bila postarija, ve okopnjela i krivonoga djevojka, to ni iroke, do tala sputene dimije nisu mogle sakriti. Ila je uvijek u nanulama i duboko pobuljena crveno ispruganom boom iz koje je virilo njezino uvehlo, ali jo uvijek nurli lice. Sa dva ista, plava oka, puna beskrajne dobrote i naivnosti. Kako smo mi, mahalska djeca, saznali da Haija voli Avdiju, to ne bih znao rei. A voljela ga je kako se samo voljeti moe, a da on to, vjerovatno, nije ni znao. Ali zato smo mi, gdje god bi vidjeli ili sreli Haiju, govorili da Avdija pita za nju, da je selami i poruuje joj da e joj doi pod pender. A ona bi, sluajui nas, rohnula od milja i gotovo plano, po nekoliko puta ponavljala: - Ama, je l tako vam Boga?... Je l ba pito?... Pa, ta jo kae?... Mi bismo onda i dalje izmiljali i lagali (o, kako djeca znaju biti i nesvjesno nemilosrdna!), dok bi jadna Haija gotovo grcala od sree. Poslije bi nas darivala velikim mirisnim krukama ili bi nam iz mutvaka donosila poneku medenu gurabiju. Jadna Haija! Nikako ne znam ta je s njom na kraju bilo, osim da je umrla. Ko zna na kojem je sarajevskom groblju bez niana pokopana. A za Avdiju se prialo da je poginuo, da ga je neko na selu zbo ili tako neto. Mati mu nakon toga nije vie ni izlazila iz kue. Rodbina bi je esto obilazila, a nas, djecu, ponekad bi dozivala na vrata i molila da joj poneto kupimo. Uvijek bi nas poslije toga planim glasom blagosivljala: - Bog vam dragi dao, kad nenu tako pazite!... Da je meni, bogdo, moj Avdija iv... - tu bi glasno zaplakala i tiho pritvorila i zamandalila vrata. uli bismo je kako uzdiui odmie avlijom.

jetio sam se i hadije, bio je ugledan sarajevski trgovac pamukom. Crn, kooperan stari u bosanskim haljinama, sa arenom 183

hadijskom ahmedijom oko glave i u kratkim crnim kundurama na toku, obuvenim preko mestvi. Vrao bi se iz arije u prvi akam, nosei u ruci povei zaveljaj nainjen od amije. im bismo ga ugledali, mi bismo se pokitili po mahalskom pervazu i u jedan glas graknuli! - Akam-hajrolla, hadija! - Allah-raziola, djeco! - odgovarao bi hadija nasmijano i iz duboka depa na akirama vadio zamotak pun sitnih medenih gurabija, to ih je za nas kupio. - Evo, pa podijelite! Al pravo! Mi bismo se glasno zahvaljivali, dok bi se hadija zadovoljno smjekao i pri tom uvijek ponavljao: - Samo vi sluajte oca i mater, samo sluajte, pa e bit gurabija! - Ih, da mi je onaj hadijin uzo, mogli bi kupit pun duan gurabija! - rekao bi poneki od nas, jer smo znali da hadija u uzlu nosi dnevni pazar i da ga kod kue broji i slae. Jedne ljetne veeri, ranije nego obino, opet se pojavio hadija. Nije bio sam. Uz njega je ilo jo nekoliko ljudi, a ispred njih kola na kojim je, pokriven bijelim arafom, leao hadijin sin. Vidjeli su mu se samo tabani i pramen kose koji je virio ispod arafa. Povorka je ila utke, ozbiljna i turobna. Hadija je sleeno gledao preda se, zgrenim prstima steui usne. Toga dana sin mu se bio utopio na Katilovcu povie Bembae, gdje je s drutvom bio otiao na kupanje. A bio se ve zamomio i radio je s ocem u duanu. Otada, i dugo nakon toga, hadiju smo pozdravljali utke, prinosei ruku elu, a on bi nam i dalje dijelio gurabije, ali bez osmijeha i onog uobiajenog: - Samo vi sluajte oca i mater..., samo vi...

a za nas, djecu, Memiaga, takoer je spadao u zanimljive ljude iz nae mahale.

Memi,

184

Na oetu, kako smo zvali raskre na ulazu u mahalu, Memi je imao zelenarsku radnjicu, u stvari nekoliko dasaka privrenih za naslon sklepan od letava, a smjetenu ispod kamarije susjedne kue. Sva njegova roba sastojala se od pet-est irokih, od iblja ispletenih korpi u kojim je, ve prema godinjem dobu, bila pokoja kila alama, ljiva, ili smokava lopini. Zatim poneka dinja ili karpuza, a zimi opet koja glavica kupusa, poneto luka, krompira i slino. Kako na duanu nije bilo ni zidova ni vrata, Memiaga ih je zakljuavao tako to bi preko korpi i zahrale vage prebacio poneku staru vreu, to je bio znak da je zatvorio... Zaudo, nikada se nije dogodilo da ga je neko pokrao ili na bilo koji nain otetio. U vehtim i ve progledalim akirama, uvijek nakrivljena fesa, a stalno vedar i nasmijan, bio nam je svima drag. Bio je zaista rijetka dobriina i domet, osobito prema nama djeci. Nita mu nije znailo da nas pozove i svakome, od svoje uboge sermije, podijeli pokoju aku alama ili ljiva. Znali smo da je oenjen i bez djece, i da stanuje na drugoj strani Miljacke, negdje iznad Bistrika, odakle je ranim jutrom, u sami sabah, silazio da otvori duan i da se s prvim prolaznicima pozdravi i ispita. Kasnije, kad sam se ve bio zamomio i kad sam sa Memiagom mogao ozbiljno porazgovarati, pitam ga jednom prilikom: - Vjere ti, Memiaga, kako izlazi na kraj? Vidim, robe malo, a ni pazar, bezbeli, nije kakav... On se iroko nasmija pa zaturi fes. - Ma, zna ta u ti rijet! Davno je kazano: Bog daje nafaku, a aija orbu! Pa, elhamdulillah, dobar je! Samo, kad bude uoi petka, malo mi je tee, pozna mi se na sermiji. I to podobro! Okrnji mi se! A zbog ega to? - Ma, eto, nauila sijeda da uoi petka napravi tagod slatka, da umuti i zalije razvaruu. A razvarua, vjeruj se, hoe i troka! I omma mi se pozna na sermiji! Al nejse, kad mora bit nek i bude. Je l tako?

185

Ne vele mi na onaj svijet nita, osim grijeha i sevaba nosit. Na efinima nejma depova... Ne znam ni kako je, ni kada je Memiaga umro. Ali i sad mu poesto pozavidim na njegovoj jednostavnoj srei i irini.

se uini kao da su izale iz narodnih pjesama. Kako su samo bile blagorodne i otmjene u svojoj jednostavnosti!

Ih, te nae matere! I njih sam se tog predveerja sjetio. esto mi

Meusobno su se posjeivale u vrijeme kad bi mukinje bilo izvan kua, na poslu, u ariji. U tim njihovim posjetama bilo je one tradicionalne gradske kulture, koja se kroz generacije brino njegovala i uvala. Prije nego to bi dole, uvijek bi neko od mlaih obino neka od cura, zakucala na avlijska vrata koja su bila uvijek zamandaljena. Nakon to bi se izruio selam, pitalo se da li je mati doma i je li joj na ruku da se doe. Uz povratni selam mati bi poruivala da je kod kue i bujrum, neka Almas-hanuma doe... Ako bi sluajno bila neka zapreka, uslijedilo bi izvinjenje, a za dan-dva na isti bi nain bio upuen selam i poziv da Almas-hanuma, ako more, nek doe. Materi e biti drago... Kada bi se dolazilo u posjetu, nama, djeci, donosili bi se uobiajeni darovi, umotani u istu, arenu mahramu. Bile su to obino gurabije ili paprenici, rahat-lokumi, rezaije, kruke ili partokali. Matere bi sjedile obaka, u halvatu ili u ardaku, a mi djeca u drugoj odaji. Zimi, obino, u halvatiu, a ljeti u bai, gdje bismo se igrali. Prilikom posjete sluilo bi se erbe, ulbe-eer, uz poneto slana jela: bijela kahva s peksimitima, jalandi-dolma, pita i slino. Posjeta bi potrajala sahat-dva, a onda se odlazilo uz srdaan ispraaj i jo srdaniji poziv da se doe, da se ne eka i ne oduljuje... Jo dugo nakon posjete soba bi mirisala anduzom ili ul-jagom, a za tu priliku i matere bi se posebno odijevale. Sve je bilo lijepo i nekako sveano, a nae avlije, sa kao sir ubijeljenom kaldrmom, bujnim imirama kojih je bilo u svakoj 186

sarajevskoj avliji, s odnjegovanim cvijeem i ruama puzavicama djelovale su kao mehlem i za oi i za duu...

samom ulazu u mahalu nalazila se velika aginska kua nekada uvenih aga Penava, ija je porodica bila ve poodavno izumrla. Kua je bila posve haraba s razvaljenim kapijama kroz koje se prolazilo u muki kraj kue, od ijeg nekadanjeg bogatstva i sjaja nije vie nita ostalo. Sluila je za stanovanje nekoliko siromanijih jevrejskih porodica, veinom sitnih zanatlija, krpedija i crjevara. Meu tom okupljenom jevrejskom sirotinjom za nas je bio najzanimljiviji Isak, dobroudan, ali luckast ovjek, ni star ni mlad, jer zbog njegove crne, u iljak svedene brade i dugih zavrnutih solufa, teko se moglo odrediti kojih je godina. Nosio se po bosanski: ohane akire, areno otkan pojas i crn ulupljen fes bez kianke. Bio je njene, gotovo djeake grae, samo su mu kao ugljen crne i duboko usaene oi stalno gorjele nekim zanesenjakim sjajem. Kad bi prolazio mahalom uvijek bi, gotovo viui, pripovijedao o nekim neobinim i davnim dogaajima koje mi nismo razumjeli, a onda bi zastao i diui kaiprst desne ruke nevidljivom bi sagovorniku upuivao stroge opomene i savjete. Bile su to u stvari starozavjetne prie i citati iz svetih knjiga, koje je Isak stalno ponavljao. ini mi se da ga jo i sad ujem kako uzdignute ruke i ve promuklim glasom uzvikuje: - Neka je blagoslovljen Onaj pred kojim nema nepravde... Zaludu bi ga neki od nas potezao za tur od akira, za areni pojas ili mu zbacivao fes sa glave. Uzalud, jer se Isak na to ne bi ni osvrtao. Mirno bi podigao fes ili namjestio pojas, pa i ne prekidajui priu nastavljao da propovijeda s istim arom. Subotom predvee, dok bi se sumrak uvlaio u mahalu, a avke se okupljale po granama visokog jablana, Isak bi sjedio kraj prozora u velikom ardaku Penavine kue, u kojem je stanovao zajedno s bratom i njegovom brojnom porodicom. Odatle, odakle je nekada aga Peneva puei na ibuk sejrio po Sarajevu, sad je Isak drao svoje uobiajene

Na

187

subotnje propovijedi. Nije mu smetalo to ga niko ne slua, osim ponekog rijetkog prolaznika koji bi radoznalo i na as zastao. Kasnije su mi pripovijedali da su Isaka, u proljee prve ratne godine, zajedno s ostalim Jevrejima iz Penavine kue pokupili i otjerali u logor. Bilo je to u samu zoru. I dok su ostali nesretni jaukali i dozivali, Isak je uzdignutih ruku potresnim glasom ponavljao - Neka je blagoslovljen Onaj pred kojim nema nepravde, nema zaborava ni pristrasnosti, ni primanja mita, jer je sve Njegovo! Znaj, da je sve prema raunu! Uzalud su ga usput udarali i nogama i kundacima. Krv mu je liptala i na nas i na usta, a on je i dalje, zanosei se i posrui pod udarcima, stravinom snagom ponavljao: - Neka je blagoslovljen Onaj... U mahalskoj praini, poput arene, smotane zmije, ostao je samo Isakov pojas... Dok sam se tog predveerja svega toga s tugom sjeao, neko me oslovi. Okrenuh se. Iza mene je stajao nepoznat djeak. - iko, traite li nekoga?... Ja stanujem u ovoj ulici... - Hvala ti, ne traim nikoga... odgovorih zbunjeno. I tog asa shvatih da sam tuinac u svojoj staroj mahali, nad razvaljenim temeljima rodne kue. To je bio posljednji posjet grobu mojih djetinjih uspomena.

188

EJTAN

Tada sam prvi put uo da je Zajko ejtan. Nekako oko podne izbi Ademovica pa e, duboko othukujui, mojoj materi sa samog kunog praga: - Lijepa efendinice, da mi je samo teke vode! Da sebi doem i duu povratim! Pripade me onaj kopilan, ne bilo ga! ejtan je ono, nalet ga bilo, pravi ejtan u djetinjem suretu! - Ama, o kome ti to, enska glavo? - Ma o Zajki Suljinice, ve o kome! Idem ti ja, moja efendinice, kraj njihove kue, kad me neto posred glave - kvrc! Gledam, a ono orah. Hajde, velim oborila ga jal tica jal vjeverica, pa krenem dalje. Al samo to zakoraih, kad ono opet. I to pravo u elo! Haman meu oi! Svrnem oima gori uz orah, kad imam ta vidjeti: ispruio se on, kopilan, ba ko zmija gori po grani i smije se. Usta mu, evo mi ti: od uha do uha! A i oi mu zelene, ko u zmije. Ama, paskoviu, da bi l paskoviu, velim mu, pa za kamen. Al dok ja za kamen, on uz orah. Vidim ga kroz lie i ujem kako mrnjaue i krekee. Ruga mi se i orlui, ne bilo ga! - Ama, pusti, moja Ademovice, djeca ko djeca! - Nemoj, efendinice, nije ono dijete ve ejtan! Pravi ejtan alejhilane! Malo je falilo da i stari Ibri zbog njega glavom plati. ula si, bezbeli... Eto, tada sam prvi put uo da je Zajko ejtan, premda mi nije bilo posve jasno ta je to ejtan. Bilo mi je tada est-sedam godina, a Zajko je bio etiri-pet godina stariji od mene. Mi smo u to vrijeme svake godine za vrijeme kolskog raspusta porodino dolazili u Kasabu i ostajali u naoj ljetnoj kui sve do jeseni. A kako su Zajkini bili i nae najblie komije, kasnije sam se sve vie druio s njim. I moram rei da 189

me je svojim postupcima i hrabrou i zbunjivao i zadivljavao. Bio je, to se kae, nepredvidljiv. Tako, jednom, povede on nas, nekoliko djeaka, da gledamo carskog ata. Bio je to prekrasan, mamen drijebac koji je sluio za priplod, a bio je smjeten u omanju talu zvanu atarnica, nedaleko od andarske kasarne. Pokraj kasarne, kao i obino, proli smo utke, i to sve jedan po jedan. A onda smo kroz pukotine izmeu dasaka poeli provirivati ata. Boe, kako je to krasan konj bio! Crn kao a, sjajne dlake i vatrenih oiju, a napet kao struna. Mora da nas je osjetio, jer je poeo da se okree i frke. Ja sam samo ekao da mu kroz nozdrve sukne modar plamen pa da razvije krila i poleti, jer sam zamiljao da je ba tako morao izgledati krilati at na kojem je carev sin spasio otetu carevu ker iz neosvojive kule stranog Ba-elika. A onda je Zajko izveo svoj neoekivani ejtanluk. Zailjio je dug vrbov prut, proturio ga izmeu dasaka i poeo bockati ata. Konj se strano uznemirio. Zanjiskao je i poeo se ritati, udarajui stranjim nogama po daskama barake, pa se inilo da e je sruiti. Mi smo se razbjeali kud koji, samo je Zajko ostao, glasno se smijui i uivajui u konjskoj muci i bijesu. Tek kad se jedan od andara pojavio na vratima kasarne, privuen njiskom uznemirenog konja, i Zajko se dao u bijeg. Drugi put, Zajko nas je poveo da hvatamo ribe. Kroz Kasabu je tekla rjeica u kojoj je bilo riba, osobito ispod klaonice koja se nalazila na ulasku u Kasabu, i to nad samom rijekom. Zajko ih je hvatao u ruke, zavlaei se pod stijene i izlokane ile vrba koje su rasle uz rijeku. I kako bi koju uhvatio, tako bi je izbacio nama na obalu. Pokraj jednog podubljeg vira Zajko se dugo zadrao, sve se vie podvaei pod stijene da as zaroni, as opet ispliva, dok u jednom asu povika: - Drte, sad ete vidjet to vidjeli niste! Mi smo uzbueni ekali da izbaci kakvu krupnu ribetinu, somalia kako smo tada govorili, kad se on uspravi u vodi s debelom zmijurinom u rukama. Mi se u trenu razbjeasmo, a on izae na obalu sa zmijom smotanom oko ruku. I dok smo ustraeni i bez daha oekivali

190

ta e dalje biti, Zajko prie velikom kamenu pa svom snagom tresnu zmiju o kamen. - Hajde, budale, ne bojte se! - doviknu nam. Mi sa strahom priosmo i ugledasmo izmrcvarenu zmijurinu, kojoj se od siline udarca bio prosuo drob. - Ih, ba ste kukavice! - doeka nas on s prezirom i pljunu na zmiju. - Zar ne znate, budale jedne, da vodenjae ne ujedaju! Te sam noi nemirno spavao, neprestano sanjajui Zajku i zmije. U pronalaenju ptiijih gnijezda i hvatanju vjeverica, nije mu bilo premca. Jednom se vratio sa Bijele stijene, na iji se vrh niko do tada ispeo nije. Bio je sav krvav i izranjavan, i po glavi, i po prsima, i po rukama. Donio je ispod koulje dva tek ispiljena orlia, a preko ramena zadavljenu orluinu. U Kasabi se o tome danima govorilo. A nama je ovo ispriao: - Gledo sam kako orlovi iznad Bijele stijene neprestano krue i sputaju se, a u kljunu uvijek poneto donose. Gledam, i mislim se: mora da im je tu gnijezdo i tiad u njemu. Pa onda jedno jutro pred zoru poranim i ponem se verati. Bosonog, bezbeli. Verem se ja, verem, a ne smijem da svrnem pogled ispod sebe. Kad se s mukom ispeh, imam ti ta vidjet: gnijezdo, evo mi ti, ko ljesa! Svo od prua i svo usrano. A u njemu dvoje tiadi, kao dvoje povee piladi. Otvaraju kljunove i pie prima meni. I ja taman da ih dofatim, kad neto povrh mene suknu i pisnu. Pogledam, kad orluina. Nasrnu na me ko nevrijeme. Prvo me dofati kljunom za rame i uini mi se ko da me noem ubode. Dofatim nekoliko debljih prutova iz gnijezda, pa kako on poleti prema meni, nako ga i doekam. A jednako krijem i zaklanjam oi. Dofatio me je i izranio na nekolko mjesta, dok ja najpotlje ne bacih prue i doekah ga golim rukama. I to pravo za vrat. E, nee vie, mislim se u sebi, pa pritegnem to mogu jae. Zabio mi on, kande u ruke, a krilima udara po glavi, al ja ne puam. Gledam ja njega, a 191

gleda on mene, i to oi u oi. Vidim, kad bi mogo, bi mi mozak prokljuvo, take su mu oi bile... Hele, stezo sam ga, stezo, dok on najpotlje ne klonu. Kad sam ga otkrpio od sebe i povalio po gnijezdu, istom sam se pripo. Tolki je bio. A kljun mu zavrnut i otar ba ko ilo... Onda ti ja njega priko ramena, a tiad u njedra, pa polahko niza stijenu. A sve se neto u sebi mislim: Zajko, ne daj Boe da sad izbije i onaj drugi orao, beli bi obro bostan! A potlje, kad sam sio u Kasabu, doktori su mi udarali igle. Da mi se krv ne zapogani, vele. A to sa starim Ibriom to ga Ademovica spomenu, pria je za sebe. Bio je to malo imuniji, ali krt i ters starac, koji je ivio sam u kui. Zatekao on jednom Zajku na svojoj kruki medenjai, pa pustio argu s lanca i napujdao na Zajku. A argo ljut ko ris. Uhvatio se hudi Zajko pa ni tamo ni ovamo. Ibri ga odozgo udara motkom, a argo oblijee oko kruke, kesi zube i laje kao mamen. Udarao ga Ibri, udarao, a jednako ponavljao: - Ho li jo? Ho li jo, pasji sine! Zajko mu to nije zaboravio. Jedne kine noi podvukao se pod Ibriovu halu pa prepilio direke na kojim je hala stajala. Sutradan se Ibri uvalio do vrata u eriz. Jedva su ga izvukli. Od tada su prole mnoge godine. Pa je doao i proao i rat, a ja za sve to vrijeme nisam odlazio u Kasabu. O Zajki sam uo da je na nekoliko godina pred rat otiao u svijet i skrasio u Legiji stranaca. S vremenom sam ga bio posve zaboravio. Kad, neke godine, nepoznat ovjek zaustavi me na Baariji. Stade i uprije prstom u mene: - Stani! Zar si me zaboravio?... Gledam ga, gledam, ali ne mogu da ga se sjetim. Povisok, koat, sijed, u nekakvoj tamnosmeoj uniformi kakvu obino nose noni uvari. - ta je, zar me ba ne zna? - nasmija se on, a zelenkaste mu oi podrugljivo bljesnue. - Zajko, ma jesi li to ti? - poznadoh ga po tom njegovu podrugljivu osmijehu. 192

- Pogodio si, vjere mi! Ja sam ja, i glavom i bradom! Izgrlismo se. - Ma, odakle ti, ako Boga! Koliko ima da se nismo vidjeli? Nisam mislio ni da si iv! - iv, iv, ve ta ti misli! Svratismo u bau susjedne Kolobare. Gledam ga, a bezbroj pitanja vrzma mi se po glavi. - Pa gdje si bio kroz tolike godine? I ta si radio? - Pitaj me gdje nisam bio! I ta nisam radio! Poeo sam od Orana, od Legije stranaca. Pa sam onda pobjegao iz Legije i otisnuo se u svijet. Ma, kad bi ti priao, ni uz dvoje gusle ne bi se moglo ispjevati. - I, gdje si sad? Jesi li oenjen? krto se nasmija. - Oenjen nisam, niti mislim. Bio sam svoj, i osto svoj. A radim ti u preduzeu. Ko noni uvar. Vidi po uniformi - pogleda on saalno niza se. - Mogao sam ja i neto bolje nai, nauio sam nekoliko jezika, ali nisam htio. Najvolim kad sam sam... Onako, nou, u tiini, otisnem se i obilazim zemlje i gradove gdje sam bio i sjeam se ta sam doivljavao. Ih, kad bih ti priao, deset bi romana mogao napisati. Deset! - A jesi li skoro bio u Kasabi? On se naglo uozbilji i rastui. - Bio sam, ali volio bi da nisam... - Zar? - Od onoga naega, nita vie! Sve je drukije. I ljepe, ali nije ono! Sokaci asfaltirani, automobili gude, kue obnovljene ili nanovo izgraene, ak i dvije-tri tvornice imaju, ali, daba, niti ja koga znam, niti mene ko poznaje. Od mojih, nigdje nikog! Sve pomrlo. ala nije: prolo je vie od pedeset godina! A od kue, ni traga. Umjesto nje stoji druga, nova, s balkonom u cvijeu. Gledam i pitam enu sa balkona ta 193

je bilo sa starom kuom koja je nekad tu stajala. Ne znam ni da je bila, veli ona. Da je svekar iv, moda bi on znao... Zajko duboko uzdahnu i podnimio se. Pa nastavi: - Ma, da sam makar jedno drvo iz djetinjstva nao, lake bi mi bilo, ali ni to! A onu nau rjeicu sveli u kameno korito pa sirota presuila i dola ko tanak pljesniv ukur. Nita, kaem ti, nita... Onda sam se sjetio Sulje Mujina iz Gornje mahale. Sjea ga se, sigurno. Ih, kad bi on jutrom, prije zore, krenuo u planinu po drva. Ko da ga gledam: konj ide ispred njega, potkova mu ponekad zazvoni o kamen, a Suljo iza konja sa sjekirom na ramenu. Brada mu gusta, crna, a razdrljena prsa ko u meeda... A sjekira na ramenu. Otra ko guja. Ide Suljo i ui tekbire: Allahu ekber! Allahu ekber!... Glas mu jedar, zvonak, sve te marci podilaze. A zora svie... Hajde, velim, da mu vidim kuu gdje sam nekad, ko dijete, u mranoj magazi rvanj okreto i kukuruz mljeo. Kua bila mala, naherena potleuica, sa zemljanim podom i aavim verigama iznad ognjita. Kad ja tamo, Suljine kue ni za lijeka. Umjesto nje druga, nova. A pred kuom lealjka i u njoj mlada, goliava ena. Lei i suna se. Gleda me kroz trepavice pa nit se mie, nit govori. Je li mu to unuka, praunuka, neko trei, daj znaj... Hej Zajko, budalo! - velim sam sebi. Ne trai uspomena, jer nita nee nai. Samo e se oalostiti i razoarati. Nejma, umro je tvoj svijet! Ne trai ga! Sjedimo, utimo i razmiljamo. - Sluaj, Zajko - prekidam utnju. - Hajde, molim te, da se opet naemo. Ovo danjanje ne brojim! Evo ti adresa, a evo ti i telefon. Ali, javi mi se im prije! Da onako svojski popriamo. O svemu. Pa i onome kad su te zvali ejtan. Zna, sjea se?... On se sjetno nasmija: - Eh, bilo pa prolo. Sve u svoje vrijeme... A javiu se i potraiti te neka zna! 194

Nije mi se javio, niti me je traio. Ni do danas ne znam ta je bilo s njim. Da se ponovo otisnuo u svijet, ne vjerujem. Prestar je za to. Bie da se zauvijek smirio u nekom grobljanskom kutu, da tu sniva svoje nemirne djeake snove. O krilatim carskim atima i ponosnim orlovima to neujno krue ispod nebeskog plavetnila...

195

CAREV IMAM

afiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloi trstiku, odmae petahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi matovito razigrani i sloeni u pravilne redove, sliili su na niske crnog bisera. To je bio ezdeset i esti Mushaf koji je on dotad prepisao. Allahu moj apnu sjetno - hou li dospjeti da jo koji prepiem... Il mi je ovo posljednji...? Ponovo dohvati trstiku, umoi je u mureef pa primae petahtu i dopisa: Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvieni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti... Staraka suza kanu iz napola ugaena oka i pade na svjee ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Rijei Boijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz itav ivot smjerno i odano sluio. Svi su ga zvali Carev imam, po tome to je bio imam i hatib Careve damije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim ehovi. Nekad su ga zvali i slavujem Kurana, jer je imao divan glas. Kad bi uio Kuran, a uio ga je zanosno, osobito kad je bio mlai, ljudima se inilo da mu glas i ne dopire iz grla ve iz biljurne ae. Damijski damovi bi tada podrhtavali, pa se inilo da e svaki as prsnuti. Poneko bi, sluajui ga, od aka i zaplakao. Bio je ve starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i etvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se alio niti je svoje starake tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije enio. Poroda nije imao. ivio je u jednom kuerku, u ikmi na Bistriku. Komiluk ga je pazio i ljudi su ga s potovanjem susretali. Za razliku od raskonog naziva Carev imam, hafiz Ibrahim nije tako djelovao. Bio je positan i od godina ve i poguren, a u lijevu 196

nogu jo i topalast. Prolazio je arijom u dugoj, dotrajaloj dubi, koja je na nekoliko mjesta bila progledala. Samo mu je lice, usprkos godinama, bilo jo uvijek svjee i nurli, a duga bijela brada, ponegdje proarana ukasto-zlatnim pramenjem, davala je glavi dostojanstven izgled. - Sve u svoj vakat - imao je obiaj rei, kad bi se neko u njegovu pisustvu poeo aliti na starake tegobe i boletine. Bio je pun ivotne smirenosti i dostojanstva, kojim ga starost bogato podarila i oplemenila. Uoi minulog ramazana pozvao ga je Ali-beg Deneti, sarajevski mutesarrif, u svoj konak nedaleko od Gazi Husrev-begova hamama i zatraio da mu prepie Mushaf. - Samo, gledaj kako e! Nek bude ljepi od svih koje si dosad prepisao! Jer, i hedija e bit prema zahmetu. - Afedorsum, ja to ne radim za pare! - podie on dlanove kao da se brani. - Ve...? - Radi Boijeg raziluka. - Hm.. mm! Evo ti sad pet dukata, a potlje emo vidjet. Pa i ne ekajui da hafiz-Ibrahim bilo ta kae baci mu na pekun pet utih mahmudija koje mehko zazvonie. On se i ne pomae. Deneti, nenaviknut da mu se bilo ko suprotstavlja, pokaza oima na dukate. - Uzmi to i donesi mi Mushaf do drugog Ramazanskog bajrama! Dotle ga, bezbeli, more dovrit? Hafiz-Ibrahim as-dva poutje, pa uze dukate i krenu ka vratima. Ni on, kao ni ostale Sarajlije, nije podnosio Denetia, jer je bio nasilnik. U njegovo vrijeme, bremenito mnogim nedaama pa i bezakonjem, neki su, bez dokazane krivice, platili glavom. Tvrava na Vratniku bila je mjesto njihova samrtnog hropca. Beiraga, dizdar tvrave, nije bio nita bolji ve i gori od Denetia, a mula Hikmetefendija ili nije htio ili nije smio da im se suprotstavi. Sarajevski 197

ljetopisac Mula-Mustafa Baeskija ostavio je u svom Ljetopisu vie zapisa o tim zlehudim sarajevskim godinama. Otada, pa kroz cijelu godinu, hafiz-Ibrahim se dao na prepisivanje. U toku ljeta, dok bi sunce napolju nesnosno eglo, sjedio bi u hladu Careve damije i pisao. Prekidao bi samo kad bi se damijski muezin hafiz-Halid spremao da se uspne na munaru i zaokujie. A taj hafiz-Halid, edan i uljudan poput djevojke, bio mu je izuzetno odan. Pred njim je izuio hifz i pazio je na svaku njegovu rije i mig. Dok bi hafiz-Ibrahim pisao, on bi u drugom kraju damije utke uio Kuran, da na zavretku duza neujno ustane i na haremskoj emi promijeni vodu u matrafi pa je spusti kraj hafiz-Ibrahima i tiho se udalji. Kad je nastupila jesen, a uskoro i zahladnilo, pa se studen poela uvlaiti u damiju i izbijati iz kamenih damijskih zidova, hafizIbrahim se povukao u kuu i nastavio prepisivanje. I tada ga je hafizHalid u stopu pratio i hizmet mu inio. Loio je furunu i pazio na vatru, pravei aj od osuena lipova cvijeta koji je starac najvie volio. Te zime je rijetko silazio u damiju, jer su ga noge podobro izdale, pa ga je hafiz-Halid zamijenio u mihrabu, dok je drugi muezin njega zamjenjivao. U to se, nekako pred ramazan, zbio straan dogaaj, koji je uzbudio Sarajevo. U tvravi su bila pogubljena dvojica staraca, za ta, po opem uvjerenju, nije bilo nikakva opravdana razloga. Usmreni su, to se kae, na bigajri-hak. I sam duboko ogoren i potresen njihovom smru, Baeskija je u svom Ljetopisu zapisao: ...Dvojica staraca, 80-godinjaka, zatvoreni su u tvravu i nasilno, bez ikakve krivnje, to je jasno kao sunce, udavljeni su, i to: artozan Mustafaga, sin Alijage, moj punac, koji bijae u-aga serdengedijskih aga iz 79. demata, a koji bijae slijep u oba oka, i bjelobradi starac, mirni i ugodni ovjek, Hadan-beg, bivi baeskija 10. buljuka, koji je imao veoma lijepo ophoenje prema kranima i idovima. On je, osim toga, preko etrdeset godina posluivao i dvorio slijepu enu, pa je i s te strane bio dobar ovjek. Potpuno je jasno da oni nisu nita krivi, ali eto, njihova slaba srea, pa ih ubie. Meutim, nema sumnje, ko ubije drugoga, bie ubijen... 198

Ubojstvo staraca teko je pogodilo i hafiz-Ibrahima, koji je obojicu ne samo dobro poznavao nego je i prijateljevao s njima. Iste im je veeri prouio Jasin, zastravljen nad njihovom gorkom sudbinom. Zbog toga, i jo nekih zbivanja, a za razliku od ranijih ramazana, punih sveane radosti kojom je odisala cijela arija, osobito pred iftar kad bi vrui i rumenkasti somuni zanosno zamirisali, ovaj put je zavladala tjeskoba i potitenost. Uoi samog Bajrama hafiz-Ibrahim se obrati svome muezinu: - Hafiz-Halide, ja u, sutradan, s pomou Boijom, klanjat bajram-namaz. Pa ti, sinak, porani da me svede. - Moi e...? - Hou, inallah... Damija i damijske sofe, pa ak i harem, preko ije su kaldrme prebaeni ilimi, bili su pred sabah krcati, a sveano odjeveni ljudi neprestano su pristizali. Pojava hafiz-Ibrahima sve je ugodno iznenadila, jer se u posljednje vrijeme rijetko pojavljivao. - Haman mu je bolje? - Jest, Allahu uur - uo se tih razgovor. Nakon to se klanjao sabah, hafiz-Ibrahim se ispe na urs i poe vaziti. Glas mu je, jo uvijek, bio ist i zvonak. Ali, umjesto da govori o blagodatima minulog ramazana, okrunjena radou nastupajueg Bajrama, on se okomi na nasilje i nasilnike. Zapoe sa kuranskim ajetom. Zaista smo stvorili ovjeka u najljepem obliku, a zatim, diui glas, potresno izgovori vjeno ivi i neponovljivi hadis-kudsi: ovjek je najsavrenije djelo Boije, i teko onome ko ga oskrnavi! - Samo, neki i neki kao da ne haju za tu uzvienu kuransku poruku ve je svjesno gaze i nasiljem se kite i to u najsvetijim ramazanskim danima! Svima je poznato da nam je minuli ehri ramazan, osim Boijih blagodati bio zagoran nasiljem koje su zalimi nad nedunim ljudima poinili, mada je u Kuranu azimuanu jasno reeno: ni hajvanu, ni biljki, a nekamoli insanu nasilje se ne smije 199

initi! Teko se takima, teko se takima kad doe dan Pravde i kad se rauni moradnu sravnjivati! Damija utihla pa se ini da niko i ne die, dok hafiz Ibrahim nastavi: - Izmeu ovjeka i denneta sedam je tekih prolaza, od kojih je najlaki smrt, a najtei stajanje pred Uzvienim Allahom na Sudnjem danu, kada se oni, kojima je nasilje uinjeno, objese o vratove svojih tlaitelja i silnika koji su nad njima svoju silu provodili. Premda nikoga nije poimence spominjao, svi su razumjeli o kome je rije i na koga se te prijetnje odnose. - Zato, brao moja, drite se hadisa koji vas upuuje da molite Allaha neka vas sauva od siromatva i bijede, kao i od toga da ne budete silnici, niti da se vama nasilje uini. Jer, kako je reeno, Uzvieni Allah odlae kaznu nasilniku sve dok ga ne pozove, a tada Njegovoj kazni niko ne moe izmai. A i onaj ko pomogne nasilniku da sprovede svoje nasilje i drugome nepravdu nanese, taj e se udaljiti od Allahove zatite i zagovora Njegova Poslanika. Zavravajui vaz, zamoli Svevinjeg da unese mir i dobrotu u ljudska srca, pa da sljedei ramazani svima budu vedriji i radosniji. Nakon to se klanjao bajram-namaz, hafiz-Ibrahim odra krau hutbu i estita prisutnima Bajram, poslije ega se ljudi digoe i jo uvijek pod dojmom njegovih rijei poee naputati damiju. Mnogi su se pitali odakle starcu tolika hrabrost da ba danas, na Bajram, sa ursa progovori o nasilju i nasilnicima, od kojih je svako strahovao. U damijskom haremu, u opem agoru koji se prosu u meusobnim estitanjima, ljudi su prilazili starcu, grlili ga i mubareleisali mu Bajram. Osim tople bajramske estitke, mnogi su dodavali: Bog ti svako dobro dao, hafiz-Ibrahime! Kazo si im ta je trebalo! Ili: Akosum ti bilo! Allah nam te dugo poivio! - Amin, i s tobom zajedno! - odgovarao je on ganuto. HafizHalid ga poljubi u ruku i izvede iz harema, dok su se ljudi razmicali i pravili im prolaz. 200

utke su se uspeli uz Bistrik. Kad uoe u halvat, starac skide dubu, pa sjedajui na seiju teko odahnu. - Eh, ba se umorih... Hafiz-Halid ostade kraj vrata, s rukama na prsima. - Hou l pristavit aj? - upita tiho. - Nemoj, sinak, priekaj. Ve, prii vamo da ti neto dam. Okrenuvi se prozoru, hafiz-Ibrahim dohvati Mushaf koji je neki dan prepisao. - Ovo ti je moja bajramska hedija. uvaj ga i ui! Nek ti svijetli i po danu i po noi! Ne boj se, ne e zabasat! Uz hafiz-Halidove obraze liznu plamen. - Ne znam, hafiz-Ibrahim-efendija, jesam li zasluio... - upita apatom. - Jesi, sinak, jesi. Ja to znam! I ostani kakav si! Hafiz-Halid se prignu i poljubi ga u ruku. - Fala ti, hafiz-Ibrahim-efendija... - A sad nam pristavi aj. I sjedi. Bajram je. Kad je u Denetia konak stigla vijest o emu je hafiz Ibrahim na bajramskom vazu govorio, Deneti povileni. Naredi da ga odmah dovedu, a onda se u asu predomisli. Poboja se da to jo vie ne uzbuni i inae uznemirene ljude, pogotovo to je bio Bajram. Odlui zato da prieka jo koji dan, oekujui da e se hafiz-Ibrahim moda sam pojaviti i donijeti Mushaf. Ali, kako ga nije bilo ni prvog ni drugog dana Bajrama, trei dan je poslao atiba Emin-efendiju da vidi ta je s njim. Emin-efendija je zatekao starca na namazu. Kad je doklanjao i ustao, pa uo zbog ega je atib doao, hafiz Ibrahim dohvati s rafe neto positno, zamotano u papir, i prui atibu. - Evo, pa ovo podaj Ali-begu! 201

- A ta je ovo? - Dukati koje mi je dao. - A Mushaf? - Reci da je dat onome za koga je! Onome ko e iz njega uit i po njemu se vladat. Tako kai Ali-begu! Emin-efendija ga je u nedoumici gledao. - Da se ne igra vatrom, hafiz-Ibrahime? - upita tvrdo. - Ti kai kako ti rekoh! A ko se od nas igra vatrom, vidjee se kad doe Obeani dan. Kad se bude stajalo prid Onim koji sve vidi i sve zna. I prid kojim nejma hinle ni nasilja! Sutradan je razgoropaeni Deneti naredio da mu dovedu hafiz-Ibrahima. Ali ga nisu doveli. Tog jutra, kad je hafiz-Halid doao da ga obie, zatekao je starca nepomina i hladna. Umro je tiho i neujno. Poput ptice... Baeskija je o njegovoj smrti kratko zabiljeio: Danas je na Ahiret preselio hafiz-Ibrahim ehovi, imam i hatib Careve damije, pozanat kao Carev imam, skroman i pravedan ovjek i vrstan hattat, koji je za ivota prepisao ezdeset i est Mushafa. Blago si ga njemu! Neka ga milostivi Allah dennetom podari.

202

MAJSTOROVI GOLUBOVI

Poznam ga odavno. Ali onako povrno, to se kae, iz vienja. Kad se sretnemo, pozdravimo se, i to je sve. Ne znam jesmo li ikad, osim pozdrava, izmijenili jo koju rije, a ipak sam znao poneto o njemu. Znao sam da je po zanimanju berber i da je stari neenja, premda je maio ezdesetu i bio blie sedamdesetoj. Znao sam i to da je veliki prijatelj golubova. I to onih obinih, gradskih. Na simsu iznad njegove radnje uvijek ih je bilo po nekoliko. I ljeti i zimi. uali su i ekali da im majstor pospe i nahrani ih. Ljeti bi veselo gukali, meusobno se kljucali ili udvarali krotkim golubicama, epurei se za njima rairenih repova i napuhanih vratova. Zimi bi kunjali na simsu, nakostrijeeni od hladnoe i utonuli u perje da im se ni noice nisu vidjele. Nedavno, prilikom prolog ramazana, nekako pred sami Bajram, prolazei pokraj njegove radnje, sjetih se da se trebam podiati. I odluih da uem. To je bilo prvi put da mu ulazim u radnju. Bilo je kasno poslije podne, a dan kiovit, turoban. Otvorih vrata i uoh. Ugledah ga kako sjedi na uskoj seijici i, leima okrenut vratima, neto ita. Bio je sam. Nazvah selam, a on niti se pomae niti odgovori. Kad se primakoh, vidjeh da ui Kuran. utke sjedoh, ekajui da zavri. Malo iza toga, on sklopi Kuran, die ga na rafu pa se polahko okrenu i otpozdravi mi. I kao da se malo iznenadi kad me ugleda. - Bujrum! - Ja bih, majstore, da se podiam. - Peke, sjedi! - i pokaza rukom prema stolici.

203

Dok me zastirao, otpoeh razgovor, radoznao da ga poblie upoznam, jer sam bio uo da je zanimljiv ovjek, antika, kako se to obiava rei. Znao sam i to da je potomak stare i ugledne sarajevske obitelji, iji je jedan lan za turskog vakta bio sarajevski mutesarif. - Pa, kako s ramazanom, majstore? - Lijepo, elhamdulillah, lijepo. - Bezbeli, ne otvara rano? - Ko i obino. Znam da me ekaju - pokaza on pogledom prema vratima - pa otvaram ko i prije. - A ko te to eka? - upitah pravei se toboe nevjet. - Pa oni, golubovi! - doeka on pomalo ljutnut. - Aaaa, golubovi! - Jah, golubovi, ve ko bi drugi! Da si ih samo jutros vidio! Ja doli na oe, a oni prima meni. Pa jedni na glavu a drugi na ramena. A svijet stao pa gleda. Ibrete se... U taj as vrata na radnji se otvorie i ue nova muterija. Bio je to neki mladi koji s vrata upita: - Mogu li se, majstore, fazonirat? Ali da dugo ne ekam! Bi mi ao da prekinem tek zapoeti razgovor pa se umijeah: - Majstore, ja imam vakta i mogu priekati. A ti dotle uzmi njega. - Nejse, kad ti kae... To fazoniranje bilo se ba oteglo. U prvo vrijeme arao sam pogledom po radnji, po dotrajalu i ohralu inventaru starinskim brijakim stolicama kakve se mogu nai samo jo u ponekoj zabitoj kasabi, pa onda po posivjelim i oguljenim ogledalima, dotrajalu alatu i nekakvim praznim boicama naredanim po pultu, u kojim je nekad vjerovatno stajala kakva miriljava vodica, dok mi i to ne dodija. Zatim sam nastojao da pogodim ta prikazuje izblijedjela fotografija na 204

suprotnom zidu, vjerovatno istrgnuta iz kakva starog kalendara, dok ne razabrah da je to nekakav starinski zamak zarastao u brljan, a onda pogledom potraih imaju li gdje kakve novine. No, umjesto novina na vjealici je stajala prazna novinska teka. Sve skupa se doimalo isuvie skromno i ubogo. Proe tako pola sata, ako ne i vie, a jo uvijek se ulo sitno zveckanje majstorovih makaza, dok napokon i to ne prestade. On utke skide plahtu sa muterije, oetka ga metlicom pa e jedva ujno: Na zdravlje! Onda je podugo traio kusur i, kad muterija napokon ode, okrenu se meni. - Jesi l se naeko? - Pa i nisam. A i ne hitim. Ve, ne ree mi gdje si s kuom? - Ja sam ti doli u Hrasnu. To je birvaktile bila naa ljetna, izlazna kua. Pa za vrijeme rata uselili muhadiri. Potlje, kad su prije nekolko godina dobili stan, doe mi jedan od njih i veli: Mi iemo, dobili smo stan... Trefio se nakav poten. Ja ondar nabavim jedan gvozdeni krevet pa ga ubacim. I uselim. Dotle sam stajo u jednoj odaji u mahali. A kua je vala haraba, legla. Al ta more, dobro je i to. Ve, ne kazujem ti: lani su me pokrali. Ko kad sam sam... - Je li bio veliki zijan? - Pa, kako u ti rijet. Vako, kad mi ta ustreba, vidim da nejma, da fali. Odneseno. Najvie od halata i tako nakih stvari. Al nije ni bilo bogzna ta. - A kako inae devera, s porezom i ostalim? - A eto, deveram. Ma, ako e pravo, insanu i ne treba mlogo. Nafaka nee propast. Bog sreu, aija orbu! Ba neki dan mi je dolo za novi porez. Al nisam mogao da ufatim kolko je. Ko kad je sad po ovom novom. Morau oti i vidjet. - A golubovi te, veli, stalno ekaju? Lice mu se odjednom ozari. 205

- Jah, plaho se pazimo! Uniu jutrom i u radnju. Po dvadest hi i vie! Ima jedan brez noge. Djeca ga haman osakatila. On mi je nekako najdrai. ao mi ga, bolan. Ne mere da hoda ve samo skae. Huda majko... - A ta im posipa? - ta se nae. Ono to bude meni, bude i njima. Sevab je mahluka nahranit. To je i Kuranom reeno! - A izlazi li gdje. Ima li drutva? - Slabo. Dok sam stajo u mahali, jo, jo. A doli, nit koga znam, nit mene znaju. A i drutvo se obralo, pomrlo... Al dobro je, uur Bogu, dobro. Ima radnja, kua, namaz i Kuran. Elhamdulillah! Nastade kratak tajac prekidan samo zveckanjem makaza. - Ti ono nisi oenjen? - upitah oprezno. Makaze stadoe. Vidjeh u ogledalu kako me oinu pogledom. - Jok! - izusti oporo, kao da stavlja taku na svaki daljnji razgovor. Bi mi ao to ga to upitah. Nakon krae, neugodne stanke, posve neoekivano ree: - Al, eniu se! Ja digoh pogled i veselo doekah: - I treba, majstore, i treba! Ako nita, bie ti obinije. - A ne pita me s kime u se eniti? - Ee?... - Sa crnom zemljicom! Rekavi to nasmijao se u sav glas da sam se i ja, mada u prvi as zbunjen, poeo smijati. Poslije je jo nekoliko puta tricnuo makazama, pogledao je li sve u redu pa uzeo metlicu i oetkavi me skinuo ubrus. - Seftlarosum! 206

- Allahrazosum. Izvadih novanik da platim - Majstore, koliko sam duan? - Sedamnest i po dinara. - Koliko?! Po novom sedamnest i po, a po starom hiljadu pet stotin i pedeset. to, da nije mlogo? - Ma, kako mnogo, pobogu! Pa kako ti izlazi nakraj s takvim cijenama? - uur, meni dosta! Da imam vie, morebit bi se osilio. A ne valja bit asija. Jer asiji srce otvrdne. Spram mene i nafaka! Ispratio me do vrata i zadigao glavu prema simsu okienu golubovima. - Golubani, ta radite? uureni na kii koja je rominjala, oni se zaas prenue i zagukae kao da razgovaraju s majstorom. Nakon toga sam jo u dva navrata prolazio pokraj berbernice koja je bila zatvorena. eljezna roletna na vratima bila je sputena. Samo je nekoliko golubova stajalo iznad vrata ekajui majstora. Ne znam je su li ga doekali. Jer majstor je jedan od onih koji neujno dolaze i odlaze s ovoga svijeta.

207

MATI

Toga ljeta zavlada nezapamena sua. Prolo je gotovo poldrug mjeseca a da nije pala kap kie. Zemlja je od sue poela pucati dok su uznemirena goveda kratko i alosno mukala. I voka i trava i ljetina su bili gotovo izgorjeli. Pojavie se bijesni psi, ujedajui djecu i stoku. Otrovne zmije arulje razmiljee se te godine kao ni jedne dotada. U rijeci, uz obalu i po oplialim virovima, leale su krepane ribe s pobijeljelim i napola otvorenim krgama. Zaredae kine dove. Uilo se na etrdeset hiljada kamenia. Mektepska djeca su sitno i otegnuto pratila dove i uzvikivala amin!..., amin!... , ali kia ne pade. Toga dana smo bili u gostima kod daide u Kotlanicama, trietiri kilometra daleko od Tenja. Premda je otada prolo ne znam ni sam koliko godina, svega se jasno sjeam, kao to se ovjek moe sjeati pojedinih dogaaja iz svoga djetinjstva. Podne je bilo davno prolo, a strana ega je pritisla i ljude i zemlju. Jedva se disalo. Prezreli dudovi u daidinoj avliji otpadali su sami od sebe i lijepili se o zemlju. Od prevelike ege imali su nekakav toplo-bljutav ukus, pa ih ni kokoi nisu kljucale. Iz kunih zidova, uglova i podova izbijala je nesnosna jara, od koje se jedva kretalo. Muhe su padale po oznojenim i onemoalim ljudima i gotovo do krvi ujedale. Nekako iza iindije odozgo, iznad Crnog Vrha, ukaza se mrakom nadojen oblak, pa se poe naglo iriti i prekrivati nebo. Uskoro zatim iz daljine se outi i mukla grmljavina. Kokoi se ubrzo zavukoe u umeze i pod strehe, a svud okolo zavlada duboka tiina. Ne pomae se ni jedan list. - Nee li, ako Bog da! - apnu daidinica s nadom i strahom u glasu.

208

- Samo da ne bude leda, pa da se ne pobije i ovo malo to je jo ostalo - dodade zabrinuto jedna od okupljenih ena, sa strepnjom gledajui u oblak koji je postajao sve vei, tamniji i nii. Tiina ne potraja dugo. Prvo se zau uanj pomakutog lia koje lagahno zatreperi, a odmah zatim prve kapi kie, rijetke i krupne udarie po krovu i prozorskim oknima. Zemlja se prvo zaprai, a zatim poe edno upijati svaku kinu kap. Svud okolo, dokle je oko dopiralo, razli se dah svjeine i olakanja to ih donese gusta i izobilna kia, koja se povijala nad poljima i bogato ih zalijevala. Zakrljali kukuruzi su od nekog milja isto podrhtavali i inilo se kao da meu sobom apui govore. U to udari i prvi grom. Snano i kratko, ali silovito. Sva se kua potrese, pa kao da odjeknu i u samoj zemlji. - Allahumme!... - apnu moja mati, a zatim povika: - Djeco, zatvarajte pendere i pokrijte kosu! Mi bre-bolje pozatvarasmo prozore i pokrismo kikave glave, znajui da ejtan, progonjen od groma, najvoli da se sakrije u kosu. Onda gromovi osue jedan za drugim, odjekujui u kunim temeljima, pa i samim utrobama. Mi, djeca, uurili se u oe, usne nam dole modre kao ivit pa bez glasa podrhtavamo i ekamo. ini nam se, sad e grom udariti u kuu. Samo to nije. I im svjetlica sijevne, mi zamirimo i zaepimo prstima ui pa ekamo. A grmljavina sve ea, sve snanija, sve blia. ini se kao da i ne prestaje. Gromovi kao da se pretiu i sustiu jedan drugoga. - Eto leda! - povika daida, a grom zatrese kuom. Ta rije, nadojena strahom, unese jo vei nemir. Prvi nalet leda, krupnog poput ljenika, zazvoni po krovu, a sav se vidik najednom zamagli. Stabla se poee povijati pod naletom vjetra i leda, a nagla svjeina nahrupi u kuu pa nasrhnusmo ispod kratkih i tankih ljetnih kouljica. Napolju je bjesnilo. Drvee kao da se razdiralo. alosno ga je bilo pogledati kako se nemono i nezatieno savija i priklanja na sve strane, ba kao da je ivo i trai bilo kakav spas. 209

- Allahu dragi, ovo je pravi tufan! - povika uplakanim glasom jedna od ena, a val novog straha proe odajom, dok nas novi grom jo vie izbezumi. - Sofru, dajte da iznesemo sofru! - povika daida, a sav doao nekakav izoblien i nakostrijeen, kakvog ga do tada jo ne vidjeh. ene, duboko podbraene amijama, ustrkae se po kui i sletjee u mutvak, a odmah zatim se otvorie kuna vrata. Vjetar i led nahrupie u hajat, kao da su samo na to ekali. Daida bez obue istra u avliju pa poloi sofru naopake, a kad mu dodadoe gvozdeni sadak, i njega navali na sofru. Umalo iza toga zau se njegov isprekidan glas: - Allahu ekber, Allahu ekber!... Stajao je na kunim vratima i uio ezan. Glas mu se gubio u bijesu stihije i jedva je dopirao do nas. - Djeco, uite! Iite od Boga da ovo prestane i govorite amin prie nam mati i sjede meu nas.

soba je u strahu molila Boga da vrijeme prestane i ponavljala - amin. Daidin ezan je trebalo da odvrati slijepog meleka koji je iao ispred nevremena, pa da skrene led od naih vonjaka i polja, a izvrnuta sofra sa sadakom bila je znak da e se ostati i bez hljeba ako led i nevrijeme i dalje potraju. Ali nevrijeme ne jenja. Dapae, led postade jo krupniji, doe kolik orah, a gromovi jo i uestae. Mi, djeca, udarismo u glasan pla a da nas vie niko i ne tjei. Samo mati sjela meu nas, pa nam privija glave uz svoje krilo i kako koja svjetlica sijevne, tako ona pone iznova da ui: Subhanellezi jusebbihu-r-radu bi hamdihi... Tek u neko doba nevrijeme naglo jenja. Kao da protutnjae mameni konjanici, pa se sve odjednom utia i smiri. Nebo prepue pa

Sva

210

se ukaza prvi pramen vedrine, poslije ega sunce granu, a posljednje kapi kie i rastopljenog leda ostae na liu kao biserje na suncu. Sve je sada odisalo lahkoom i svjeinom. Kokoi izaoe iz svojih skrovita i poee da gacaju i kljucaju po dvoritu, a i ptice se najednom javie. Samo je pogled na voke i polja bio vie nego alostan. I posljednji ostaci plodova bili su pobijeni. Polomljeno granje lealo je svuda okolo, pomijeano s blatom i ledom. - Ih, pobogu, ja golema jazuka! Ih, Ih! - ponavljao je daida idui od voke do voke, od stabljike do stabljike, tu i tamo podiui i sklanjajui poneku kao ruka debelu i prebijenu granu. Kukuruzi su od svega najtunije izgledali. Bili su sasvim oerupani i prebijeni. Kao nedorasla, sasjeena djeca, povaljana po utoj razblaenoj zemlji. Loza tikava je bila iskidana, a rijetka, suom ionako onejaala penica leala je iskidana i povaljana. Samo je sunce bilo veselo. I mi, djeca, dok smo podabirali omlaene voke, ne bojei se vie svjetlica i grmljavine. Otada je prolo toliko godina, kada se u meni opet probudila sjeanja na taj davni dogaaj. Ne znam ni sam kakvu to vezu ima s ovim to sada elim da ispripovijedam, osim, moda, snane grmljavine koja je i ovaj put isto onako odjekivala, probudivi u meni zapretanu uspomenu iz dalekog djetinjstva. Te noi, a bilo je to nekako sredinom tree ratne godine, odoh jedne nedjelje svojima, koji su u to vrijeme boravili na selu, pod samim obroncima Igmana. Dan je s jutra bio vedar, ali oko podneva postade sparan, da se predveer itavo nebo naoblai. Po svemu je izgledalo da e pasti kia, na koju se ve pozadugo ekalo. A kako je bio ramazan, po obiaju se dokasno sijelilo i pripovijedalo. O ratu i ratnim nevoljama najvie. Moja mati, koju su kroz ivot bili mnogi jadi i nevolje, utke je sjedila i zabrinuto sluala. Tek bi ponekad uzdahnula i poluglasno spomenula Boije ime, pa rukama blago prela preko zabrinutog lica. Nekako pred pono poosmo na poinak. Uto i kia udari. Isprva tiha i kao da se skanjiva, a zatim sve jaa i umnija. 211

Ja legoh u hajat jer sam morao porano u Sarajevo, pa ne htjedoh da druge budim i uznemiravam. Ali ne mogoh zaspati. Isprva zbog misli koje su se rojile i neprestano jedna na drugu nadovezivale, a kasnije zbog daleke i mukle grmljavine koja je postajala sve blia i snanija. Malo-malo, a munja istom sijevne i osvijetli sve kao da je dan, dok grom udari negdje iznad Igmana, a jeka se prenese pa snano i ljutito odjekuje planinom, bih rekao da zemlju dere i prevre. Sva se kua u taj as potrese, a prozorska okna zazvone od neke siline. U neko doba noi, kad ve izgubih svaku nadu da u zaspati, sobna vrata se tiho otvorie, a na njima se ukaza moja mati. - Spava li, moj sinko? - apnu zabrinuto. - Ne spavam, ne mogu. - Hajde, moj sinko, vamo, u sobu. ta e tu, u hajatu. Ustani, da ti prenesem duek. Neto toplo i drago tae me u srce. Osjetih, Bog zna po koji put, onu njenu beskrajnu brigu, punu majinske njenosti i strepnje. Ustadoh bez rijei, digoh posteljinu i prenesoh je u njenu sobu, pa utke legoh i pokrih se. Grmljavina ne prestajae. Svjetlice su rezale jedna drugu, a gromovi se napucavali. Kao da su ivi i nogati, pa se tjeraju i vrite po Igmanu. A im svjetlica sijevne, ja zaujem materin poluapat: ...jusebbihu-r-radu... Potraja tako podugo dok konano ne izgubih svaku nadu da u uope moi zaspati. Kad odmakoh ruku s oiju i pogledah, u svjetlu munje vidjeh mater kako sjedi na raspremljenoj postelji, malo povijena i okrenuta prema meni, pa neujno mie usnama i moli. - ta je, mati, to ne spava? - pitam je. Ona se iznenaeno trgnu i nekim, meni dotad nepoznatim glasom odgovori: no. - Spavaj ti, moj sinak, spavaj. Ja ne mogu. Javako sjedim svaku

212

- Zbog ega ne moe? Je li zbog grmljavine? - Eh, ima svega, a brige ponajvie. Ti spavaj, a ja uvako... - Hajde, mati, tako ti Boga, kakve su ti brige? Ne znam za ta ima toliko da se brine? - Eh, moj sinko, ne zna ti... Ne brinem se ja za sebe, za mene je najlake. Moje je prolo... - Nego? - Brinem se za vas, za djecu... Jo ti ne zna ta je svoj evlad... Ej, Allahu dragi, ti im budi na pomoi, ti ih sauvaj svakog hala i dumana!... - dodade ona vie za sebe i ja uh kako joj glas plano prepue. U taj tren munja ponovno bljesnu. Vidjeh dobro kako se ljivina grana, izrasla uz sam prozor, pomae i kao da htjede ui u sobu, pa zagreba o prozorsko okno. Vidjeh i moju mater kako povijena poput pauka sjedi na postelji u jednoj od svojih bezbrojnih besanih noi, toplo apui svoju majinsku molitvu, iz srca punog slutnji, briga i rana. Uini mi se da u njoj vidim stotine, hiljade, milione majki koje te noi kroz suzu i bol mole za svoj porod, koji Bog zna gdje pati, strada, doziva i umire. Osjetih kako me pla gui, htjedoh neto rei, prii materi, staviti joj glavu u krilo i isplakati se, ali ne mogoh. Zastidjeh se, ne znam ega i zato, i navukoh pokriva preko oiju. A grom negdje u blizini snano udari i potrese svom kuom.

213

PAA LATAS

aber o dolasku Omer-pae Latasa u Bosnu stigao je petnaestak dana prije njega. irio se poput mukle grmljavine koja izdaleka najavljuje nevrijeme. Bosanskohercegovaki prvaci se uznemirie. Znali su zbog ega dolazi. Dvadeset i toliko godina uspjeno su se opirali sprovoenju reformi to ih je donio aur-sultan Mahmud II, plaei se da one ne poremete dotadaenje odnose u Bosni i okrnje pravo da svaki od njih bude vezir za sebe. U toj borbi i opiranju bilo je i povuci i potegni. Jedni platie glavom, a druge otjerae u surgunluk, osobito u poetku reformi kad je u Bosnu stigao okrutni Abdurrahman-paa. Koliko je samo ajanskih glava, ispunjenih pamukom, otpremljeno u Stambol! Planule su i ugasile se mnoge bune, ali je na kraju sve ostalo po starom. Istina, jenjiari su ukinuti i jenjiarski odak u Sarajevu bio je ugaen, ali se od toga nije dalje otilo. Pa i sada, da se nije ulo ko je i kakav je Latas, ne bi se mnogo srkletili ni brinuli. A ulo se da je hitar kao svjetlica, nesmiljen kao smrt, a lukav kao sami ejtan. Da je britka i nesmiljena sablja Carevine. Zato nije bilo nimalo udno to su se prvaci uznemirili. Glas koji je iao ispred Latasa slutio je samo na jedno: na zlo. I dok su se jedni harumili i bili za to da mu se odmah pokau zubi, drugi, umjereniji, i oprezniji, govorili su: Neka, ne treba se zalijetati! Treba vidjeti ta smjera, pa onda odluiti. Jer, bilo je i gorih i eih od njega, pa smo ih na kraju nadurali. Zato, polajnak! Stari Ali-paa Rizvanbegovi-Stoevi, suvereni gospodar Hercegovine, zatekao se tih dana na Buni kraj Mostara, kad mu je kavazbaa Ibrahim-aga Pijulija donio haber o Latasu. Na priliku vodi veliku vojsku. itav aur-tabor. Sve gori od gorega. Od zla oca i od gore matere...

214

Ali-paa se zamislio. Znao je o Latasu vie od ostalih. Meu ostalim i to da novi sultan Abdulmedid, kome je Latas jedno vrijeme bio dvorski uitelj, gaji neogranieno povjerenje u njega. Uzdigao ga je na najvii basamak: na ast serasker-serdari-ekrema, vrhovnog vojnog zapovjednika, to je starog Ali-pau posebno jedilo. Jer, zar taj isti Latas, nekadanji austrijski prebjeg, odskoranji poturenjak i bivi hizmear u konaku begova Filipovia, pa sad vojskovoa i neogranieni gospodar u Bosni kome su date odrijeene ruke da skri mo i vlast bosanskohercegovakog plemstva. Bruka i sramota, brao moja! Starac je utke ubrao smokvu koja je rasla pokraj londe pa, gledajui preda se, mudro zakljui: Ako ve ne moe biti vuk, budi onda lisica... Zatim se sipljivo zakalja i ree kavazbai da mu pozove sina Hafiz-pau. Naredi mu da se spremi i jo sutradan s mostarskim vladikom Josifom i pratnjom krene u susret Latasu. - Ako te bude pitao to je sa mnom, a pitae te nego ta, reci da sam star i bolestan i da nisam mogao izai pred njega. A bude li govorio o tanzimatu, kai mu da je Hercegovina opasana neprijateljima i da se tanzimat ovdje nee moi sprovesti... A za nizam emo mu sabrati stotinjak onakvih kakvi su u njegovu taboru i dati mu uz to koju stotinu kesa, pa... - tu Ali-paa rairi ruke kao da je htio rei: Nega ga avo nosi!... Premda ni sam nije vjerovao da e se tako lahko rijeiti Latasa, uzdao se u strpljenje i vrijeme, znajui da su to najbolji saveznici protiv svake sile i zla. Kad je nekoliko dana nakon toga Hafiz-paa s vladikom Josifom stigao u Novi Pazar gdje je doekao i pozdravio Latasa, odmah je pojeo poparu. Latas ga je oinuo pogledom svojih zelenih malo zamagljenih oiju i otro upitao: - A gdje je Ali-paa?... Zato on nije doao? - Paa hazretleri, otac je star i bolestan i ne bi mogao podnijeti ovoliki put. Zato je poslao mene da ti izruim njegove selame i u njegovo ime zaelim dobrodolicu. A sa mnom je doao i vladika Josif da i on... 215

- A ti Ali-pai izrui moju poruku - prekide ga Latas. - Kai mu da ga elim vidjeti u Sarajevu im doem! I neka mi vie ne alje nikakvih vekila ve neka on glavom doe! Tako mu reci!

silovito i kieno, kako je samo njemu priliilo. Sarajlije su utke i istegnutih vratova pratili njegov ulazak. Premda je trebao stii oko podne, Sarajlije su jo od ranog jutra grabili prema eherehajinoj upriji, kako bi uhvatili mjesto s kojeg e to bolje osejriti Omer-pau, njegovu svitu i vojsku koju je vodio. Preko uprije i uz strmi Alifakovaki put, s obje strane naikan svjetinom, neprestano su promicali gradski prvaci, predstavnici svih vjerozakona i stalea. Oni e se gore, na Kozjoj upriji, po starom adetu poredati na selamluk, da tu doekaju i pozdrave Latasa. I dok oni urno grabe preko uprije, svjetina upire prstima i glasno kazuje ko je ko, ivo doekujui svaku znaajnu linost i skupinu. - Ih, ja plaha bajraka u saraa! - u se u asu kad naie saraki ehaja u pratnji bajraktara zametnuta velikim svilenim bajrakom. Iza njih naioe i predstavnici ostalih esnafa, s bogato izvezenim esnafskim bajracima. urije izazvae osobitu ivost meu okupljenim mnotvom. Naprijed je jahao ehaja nosei zlatom izvezen cehovski bajrak, s tekim srebrenim kitama pri dnu, a iza njega je iao mlad, pristao au, odjeven u bogato izvezenu odjeu ukraenu vie zlatom nego srebrom. Rukavi su mu bili visoko zagrnuti, a ruke snane i pune. U desnoj je nosio topuz, a na topuzu vezan djevojaki jagluk. Kad stigoe na sredinu uprije, uribaa razigra konja, a au baci topuz uvis, uini tri puta temenah i pokloni se, pa zatim doeka topuz u ruke i muklo jeknu od prevelike muke snage i jedrine. - Akosum! - zaori sa svih strana.

U prvu srijedu nakon toga Latas je izbio u Sarajevo. Uao je

216

U to naie buljuk gizdavo odjevenih ajana s pozlaenim pusatom i crvenim kabanicama na pleima. Jahali su na utilim konjima, opremljeniin bogatim rahtom koji se presijavao na suncu. Svjetina se ponovo umiri i istegne vratove, navodei poimence as ovoga as onoga ajana. Onako opremljeni i pod orujem, inili su im se nekako drukijim nego pri svakodnevnim susretima u ariji i po kahvama. Promiu tako bijele hodinske ahmedije i zeleni kauci, kamilavke i habiti, svileni esnafski bajraci, bogato ukraeno oruje, konjanici i pjeaci, bjelobrade hode i mrki akoni, ustri fratri i krotki rabini. Svi sa svojim ljudima i opinarima, a uz njih ozbiljne i dostojanstvene esnafbae i ponositi aui, ajani, bezi i age; bogati trgovci, sarafi i zaptije. A svijet stoji i gleda, pokazuje i dovikuje. Sve slii na ogoroman pelinji roj koji podrhtava i zuji, dok se sunce, veselo, raskono i nasmijano, uspinje prema sredini neba. Zato vrijeme gore, na Kozjoj upriji, prvaci koji su bili izali na doek, redali su se na selamluk. Prvi je, s desne strane, stao sarajevski muftija, pa onda kadije, pa muderrisi, a onda ostala ulema i predstavnici drugih vjerozakona. Zatim su se poredali ajani i spahije, a napokon i trgovci i esnaflije. Prvi meu esnafima bili su ekmeije, a posljednji kasapi i krpedije. Onako kako su bili stali i poredali se, tako e doekati Latasa, pozdraviti ga i dopratiti u grad. Daleko ispred njih, jo jutros je u susret Latasu odjahao Hafizpaa, novi bosanski valija, u pratnji viih turskih inovnika i oficira, uz dva eskadrona konjice. On je prije Latasa stigao u Sarajevo da izvri pripreme za njegov dolazak i osigura smjetaj vojske koju Latas vodi sa sobom.

Nije prolo dugo kad se poput zujanja pelinjeg roja zaue

zvuci borija i talambasa, pomijeani s grmljavinom topova. Svjetina se uskomea. Bio je to siguran znak da je Omer-paa stigao navrh Alifakovca i da e za koji as sii u grad koji je dolje, 217

ispod Alifakovca, treperio u bogatom arenilu boja. Dvije su se boje najvie isticale: zelene i bijela. Bijelile su se sarajevske kue, groblja i damije; zelenile su se bezbrojne bae i avlije, ljivici i vitki jablanovi koji su se dizali svuda po eheru. A Miljacka, slobodna i nesputana, hitro se razlijevala i tekla niz svoje korito. Poevi od bujne bae Mevlevijske tekije na Bembai, odakle je poinjao grad, pa sve dolje do posljednjih bai ispod Hiseta, okreui usput desetine niz rijeku nanizanih mlinova. - Eto hin! Zurle, talambasi i bubnjevi ponovo odjeknue, ali ovaj put mnogo blie i glasnije. inilo se kao da odjekuju ne samo u uima ve i u samim utrobama. Kao da su krili put Omer-pai i njegovoj pratnji koja se sputala niz Alifakovac, izmeu kua na desnoj i musafirskog groblja na lijevoj strani puta. A svijet se pritajio pa kao da i ne die. Sve se oi pretvorile u jedno oko, koje upija svaku sliku i svaki pokret. Naprijed je ila vojna glazba, a iza nje konjica, koja je jutros izala u susret Omer-pai. Kad muzika i konjanici promakoe, a Omerpaa stupi na upriju, svjetina se jo jednom zatalasa i zaumi kao krupna ljetna kia, pa se onda zaas smiri i utihnu. Omer-paa, vitak etrdesetpetogodinjak, zelenih i malo zamagljenih oiju, u crvenom fesu i modroj dolami koja je gorjela od zlatnih ukrasa i irita, jahao je na elu svoje svite, zajedno sa Hafizpaom. Desnom je rukom pridravao kajasu crne arapske bedevije, ija se dlaka blistala na suncu, a lijevom se podboio o slabinu. Kratka, u naokrug podrezana brada obrubljivala mu je lice, dok mu je pogled plovio iznad mnotva, dodirujui samo njihove glave. U tom njegovu zamagljenu pogledu bilo je i gordosti i prezira, a ponajvie hladne i odlune prijetnje. Sliio je britkoj sablji, napola izvuenoj iz kadifom optoenih korica. Iza njega je jahao njegov tab, arolik i gizdav, pun leerne gracioznosti kakvu Sarajlije dotad nisu vidjele u slinim prilikama kad bi novi vezir stizao u Sarajevo. U tabu su bili veinom bivi poljski i maarski oficiri, meu kojima i nekoliko plemia koji su nakon 218

Koutove bune u Maarskoj 1848. i pobune u Poljskoj prebjegli u Tursku i tamo potraili utoite. Turska im je pruila ne samo utoite nego i vie od toga: mogunost brzog napredovanja u turskoj vojsci ukoliko prime islam. Veina je to prihvatila, pri emu je Omer-paa imao posebnu ulogu. Na njegovo traenje oficiri su bili uvrteni u njegov tab. Tu je, izmeu ostalih, bio elitni tabski oficir, poljski grof Ilinski, sadanji Skender-beg, zatim Poljak Jakubovski, sada Jakub-beg, i drugi. Sve su to bili izvrsni vojnici, meu kojima je bilo pustolova, kockara i ljubitelja slatkog ivota, to Latasu nije smetalo. On je dobro znao za sve njihove slabosti, ali i njihove vojnike vrline i sposobnosti koje je i te kako koristio u mnogim specijalnim zadacima koje je Porta pred njega postavljala. Ti su ljudi bili spremni na sve. Svojevremeno su se bili digli protiv jedne Carevine da je razdvoje i rascijepe, a sada su sluili drugoj, premda im je bila jo dalje od srca.

uprije, naie vojska. U svemu oko deset hiljada vojnika, meu kojima konjanici, pjeaci, pioniri i topnici, uz bezbroj komorskih konja koji su nosili municiju i ostalu spremu. Posebnu panju svjetine privukoe Arnauti, njih nekoliko stotina s vojvodom ulekom na elu. Taj isti uleka bio se nedavno digao protiv sultana, ali ga Latas upokori i pripitomi, pa je sada iao da upokorava druge koji su dizali glavu. Gazili su tiho i utke, vitki i pravi kao strijele, a hladni kao oruje koje su gotovo pobono nosili. Iza njih su se valjali topovi koji su muklo tutnjali po neravnoj kaldrmi, budei pritajen strah meu okupljenim mnotvom. Buntovno Sarajevo, koje gotovo nikada nije mirovalo, suoilo se ovaj put s ovjekom koji je bio drukiji od svih dotadanjih bosanskih vezira. Sve je na njemu i oko njega bilo nekako sjajno i uglaeno, ali je iz svega strujao neki leden i prijetei dah koji nije na dobro slutio. A kad je preko uprije preao i posljednji vojnik i 219

Nakon to je Omer-paa preao sa tabom preko eherehajine

protutnjao posljednji top, Sarajlije su se poeli utke razilaziti. U zraku se osjealo da dolazi neto novo i dotad nepoznato, da su stari red i odnosi iz temelja uzdrmani.

Fadil-pae erifovia, u kojem je Latas bio odsjeo, nije se gasilo do pred samu zoru. Prostrani selamluk konaka bio je pretvoren u Latasovu radnu sobu, dok su dvije susjedne odaje, bogato i uglavnom evropski namjetena konaka sluile kao spavae sobe. Jedna je bila Latasova, a druga njegova autanta Ekrem-bega. Premda umoran od duga puta i ljetne ege koja ga je cijelim putem prila, Latas te prve noi nije mogao dugo zaspati. Bio je uzbuen svojim ponovnim dolaskom u Bosnu, u koju je prvi put kroio prije gotovo dvadeset i pet godina. Doao je kao vojni dezerter, nakon to je u inu kadeta-narednika dezertirao iz taba graniarske ete u Gospiu, gdje je bio rasporeen poslije zavrene kadetske kole u Zadru. Tu, u Gospiu, zapoeo je i zavrio svoju kratkotrajnu vojniku karijeru, u austrijskoj vojsci, da je kasnije nastavi u Turskoj Carevini, u kojoj je zablistao meteorskim sjajem. ta je mladog Latasa nagnalo da dezertira, ostalo je nejasno. Bio je mlad, izuzetno talentiran i ambiciozan, a osim materinskog jezika govorio je jo njemaki, maarski i italijanski, tako da je bio predodreen za vojniku karijeru. Prema jednima, dezertirao je zbog toga to mu je otac, u to vrijeme intendantski oficir u Gospiu, bio pronevjerio neki novac, pa je on, da bi zatitio ast oca, preuzeo taj grijeh na sebe i svojim bijegom elio dokazati da mu je otac neduan, a da je on, Mihajlo-Mio Latas, stvarni krivac. Sam o tome nije govorio, ali je bio svjestan da mu je u oba sluaja karijera u austrijskoj vojski bila zapeaena. Zato je odluio dezertirati, i to u Tursku, odnosno u Bosnu, jer mu je tamo bilo najblie. Osim toga, u Turskoj mu se pruala mogunost da ostvari svoje snove. Zar nisu i mnogi drugi, pa ak i nekadanji obani koji su imali talenta,

Prve noi po Latasovu dolasku u Sarajevo svjetlo u konaku

220

sposobnosti i energije, uspijevali da se uspnu na najvie poloaje, pa ak i do asti velikih vezira. Sjeajui se sada tih dana kojih se inae nerado sjeao, Latas pokua zaspati, ali su mu se misli neprestano rojile i on im se na koncu prepusti, nastojei da se vrati i sjeti onoga to mu je u prolosti bilo najprijatnije. S nelagodnou odagna sjeanje na prve dane koje je proveo u Bosni, prvo u Livnu, a zatim Glamou, u kojem je ostao tri mjeseca radei kao sluga u kuli begova Filipovia. Onda se sa harnou sjetio bogatog banjalukog trgovca i trgovinskog posrednika hadije Bojia, koji ga je velikoduno primio u svoju trgovinu, a zatim i u kuu. Bio mu je posebno naklonjen, osobito kad je Latas odluio do pree na islam. Prisjeajui se svoga ulaska u hadijinu kuu u kojoj je imao posebnu odaju, s toplinom se sjeti hadinice koja se prema njemu odnosila kao prema roenom sinu. Nije ga drukije ni zvala ve Omerice, a on nju - mati. Obuzet sjeanjima na te dane sam sebi obea da e, im mu se prui prva prilika, otii u Banjaluku i posjetiti hadiju i njegovu porodicu. Ukoliko su jo ivi i zdravi, jer otad je bilo prolo gotovo dvadeset i pet godina, a hadinica je ve i tada bila slabana. A sinovi?... Sigurno su se ve davno poenili, pa stekli i unuke osmijehnu se Latas, ve posve rasanjen i premoren uspomenama.

sluao razgovore to su ih vodili trgovci, ulema i begovi koji su svraali u hadijinu trgovinu. Uskoro je o Bosni i prilikama u njoj znao vie i bolje od svakog stranog konzula u Travniku. Istovremeno je marljivo uio turski, kao da je znao da e mu turski uskoro zamijeniti materinski jezik. Uz to je elio da se bar na neki nain odui hadiji i njegovoj porodici, pa mu je poeo poduavati sinove matematici, pismu i geografiji, govorei da e im to kao buduim trgovcima i te kako koristiti.

Inteligentan, komunikativan i radoznao, Latas je sa zanimanjem

221

Nakon dvije godine, koliko je proveo u Banjoj Luci, Latas se uznemirio. elio se uspeti i poletjeti, jer su njegove elje i snano probuene ambicije prelazile prag hadijine magaze i kue. Njegova najvea ljubav bila je i ostala vojska, a njegovi snovi - karijera vojnika. Hadija mu je velikoduno pomogao. I sam se uvjerio da je mladi roen za neto bolje i vie, nego da mjeri ohu i prodaje konjske potkove i hamove, ili da poruuje kahve i pripaljuje ibuke banjalukim begovima i ulemi koji su svraali u njegovu trgovinu. Meu mnogim prijateljima i poznanicima koje je hadija imao na raznim stranama bio je i vidinski paa Ibrahim-paa. I tako se dogodilo da je Latas jednoga dana s hadijinim pismom i preporukom ostavio Banju Luku i uputio se u Vidin. Pri polasku je hadiji i hadinici smjerno poljubio ruku, istinski zahvalan za sve ono to su mu za vrijeme dvogodinjeg boravka u njihovoj kui pruili i uinili. - Omerica, sine, uvaj se! - doviknula mu je uplakana hadinica dok ga je brinim pogledom pratila preko avlije. - Ne brini, mati, ti zna mene! - odmahnuo je rukom bezbrino nasmijan.

Vidinu je jedno vrijeme bio uitelj Ibrahim-painim sinovima koji su se takoer spremali za vojniku karijeru. I tamo je Latas naiao na sretnu zvijezdu. Ibrahim-paa mu je bio izuzetno naklonjen, uvjerivi se da je mladi talentiran i otresit i da bi bila prava teta da se njegove sposobnosti ne razviju i ne iskoriste. Zato ga je poslije nekoliko mjeseci uputio u Carigrad, s linom preporukom velikom veziru Husrev-pai. Latas je bio presretan. I posve siguran da se njegov san poinje ostvarivati. Nije vie nimalo sumnjao da e njegova zvijezda bljesnuti i zasjati na carigradskom nebu. Veliki vezir ga je ljubazno primio i s njim porazgovarao, zadovoljan dojmom koji je Latas na njega ostavio.

222

Mladi je, po njegovu miljenju, bio obrazovan, otrouman i vanrednog vojnikog dranja, a uz to je, osim turskog, govorio i tri evropska jezika. Znai, imao je sve uvjete da mu se omogui sluenje sultanu i Carevini i da uz to napravi vojniku karijeru. Napokon, zar ljudi iz krajeva iz kojih je i on, nisu dali Carevini toliko velikih ljudi u prolosti? Latas je ubrzo bio upuen na visoku vojnu kolu u Carigrad, organiziranu po francuskom uzoru. kolovanje je zavrio sa izvrsnim uspjehom, a zatim je unaprijeen u in kapetana i postavljen za nastavnika u istoj koli. Tada se zbio susret koji je bio sudbonosan u daljnjem Latasovu ivotu i karijeri. Tadanji sultan Mahmud II posjetio je jednoga dana kolu u kojoj je Latas bio nastavnik. Bivi austrijski kadet, a sada turski kapetan i vojni nastavnik bio je interesantan ak i za samog sultana, kojemu je Latas bio predstavljen. Svojom pojavom i vojnikim dranjem, a napose odgovorima na sultanova pitanja, Latas je ostavio vanredan dojam na sultana. Kao rezultat tog susreta uslijedilo je Latasovo unapreenje u in majora i sultanova odluka da ga postavi za dvorskog uitelja svome sinu princu - prestolonasljedniku Abdulmedidu. Ulazak u dvor i meu ljude iz vrhova Carstva otvarao je sva vrata i sve puteve mladom Latasu. Njegova je zvijezda poela sjati. Isprva skromno, da uskoro bljesne i ostane dugo na carigradskom nebu. Godine 1839. umro je sultan Mahinud II, a na tursko prijestolje zasjeo je njegov sin princ Abdulmedid, doskoranji Latasov uenik. Umalo poslije toga Latas postaje general, s titulom pae. Zahvalni uenik nije zaboravio svoga uitelja.

Latas, kako to neobino zvui! Isprva mehko, gotovo svakodnevno, a onda otro, poput britve, kao vrh sablje. Kao jezik zmije.

Omer-paa

223

Zaista je bio hladniji i britkiji od najotrije sablje. Takvog su ga upoznali i Albanci i Kurdi, i Arapi i Bugari, a uskoro e ga upoznati i nepokorna bosanskohercegovaka feudalna aristokracija, a posebno dotad neprikosnoveni gospodar Hercegovine Ali-paa RizvanbegoviStoevi, kao i zlosreni franjevac i doskoranji Latasov prijatelj Ivan Franjo Juki, uz bezbroj drugih, znanih i neznanih koje je Latas u crno zavio. Svaka buna i nemir u prostranoj, ali tada ve iz temelja poljuljanoj Turskoj Carevini upamtila je Latasa. 1842. godine buknuo je ustanak u Albaniji i Latas je krenuo da ga ugui. Glavni zapovjednik turske vojske stavio mu je u zadatak da opkoli Skadar i sprijei pobunjenicima dopremu hrane. No Latas je bio nestrpljiv i nije mu se ekalo, ve silovito udara, osvaja grad i hvata kolovoe pobune. Muir, nezadovoljan njegovom samovoljom, otpasuje mu sablju i alje ga pred vojni sud u Carigrad. No sultan se s tim ne slae: vraa mu sablju i unapreuje ga. Dvije godine kasnije bukti ustanak u Siriji, a zatim u Kurdistanu. Latas i tamo stie. Nesmiljen je. Gui pobune, uspostavlja red, produujui trajanje umornoj i oronuloj Carevini. Sultan mu je zahvalan: unapreuje ga u in generala. Uskoro za vrijeme slinih akcija u Bugarskoj i Rumuniji, Latas se eni s jednom prelijepom Rumunkom. etrdeset i dvije su mu godine i u inu je seraskerserdari-ekrema, to je najvii in u turskoj vojsci. Uspeo se do zenita. Stepenicama koje su bile pokropljene krvlju, a okiene mrtvacima.

krenuo. S tom razlikom to vie nije ubogi vojni bjegunac ni hizmear u kuli begova Filipovia, niti momak u trgovini hadije Bojia, ve turski muir odjeven u blistavu maralsku uniformu i s neogranienim ovlatenjima za uvoenje tanzimata u ovoj nepokornoj pokrajini. Njegov dolazak u Bosnu trebao je oznaiti kraj svim dotadanjim neuspjelim pokuajima na uvoenju tanzimata, odnosno reformi vojske i dravne uprave, to ih je poetkom devetnaestog stoljea najavio i 224

Sada je, eto, stigao i u Bosnu. Vratio se tamo odakle je davno

zapoeo sultan Selim II, a nastavio njegov nasljednik Mahmud II, prozvan aur-sultan, zbog novina koje je unio u ivot tadanje Turske. A sada je to, poslije oeve smrti, istim putem nastavio mladi sultan Abdulmedid, ije je zapovijedi Latas bez pogovora sluao i izvravao. Cilj tanzimata je bio da se ubrizgaju novi ivotni sokovi i udahne zapadni duh u oronuli organizam Turske Carevine koja je ve uveliko glavinjala. Sultan Mahmud II nastavio je s korjenitom reorganizacijom vojske, nastojei da iz ruku osionih i korumpiranih janjiara iupa vlast koju su bili prigrabili. Istina, bili su to nekada neustraivi ratnici koji se nisu niega bojali, pa ni same smrti, vjerujui da se kroz kapiju smrti za sultana i Carevinu stie do pred sama vrata denneta. Ali, to je bilo onda dok se janjiari nisu smjeli ni eniti niti bilo im drugim baviti osim borbom i ratom, a kad nije bilo rata, onda ratnim igrama i vjebama. To je bilo u ono vrijeme dok su jo prebivali u svojim kasarnama, umjesto u mehkim duecima sa svojim enama i milosnicama. No s vremenom, kroz stotine godina, od te elitne i neustraive turske vojske, kime Carevine, janjiari su se izrodili u ugojene trutove i nasilnike koji se nisu pokoravali nikome, ne zarezujui mnogo ni samog sultana. Janjiarska sila, koja je nekada satirala protivnike vojske i osvajala zemlje i gradove, sada se bavila dvorskim spletkama, masnim poslovima i ucjenama, prodirui ak i glave velikih vezira. Odluivi da jednom zauvijek obrauna s tom gomilom vjeno nezadovoljnih bundija, trutova i nasilnika, Mahmud II je elio umjesto njih uvesti nizam, tj. regularnu vojsku, u koju bi se mogao pouzdati. Za svoje planove pridobio je ne samo velikog vezira i carigradskog muftiju, ve i samog janjiarskog agu, vrhovnog zapovjednika janjiara, zahvaljujui carskim darovima kojim ga je obasuo i jo sjajnijim obeanjima koja mu je dao. Janjiari, naslutivi da im se neto sprema, zatraie od sultana ne samo ukidanje tanzimata ve i glavu velikog vezira, carigradskog muftije pa i samog janjiarskog age.

225

Sultan, odluan da odigra ulogu poput ruskog cara Petra Velikog, nije vie ni asa oklijevao. Hitno je sazvao divan i donio neopozivu odluku da se jednom zauvijek satru janjiari u koje se vie ionako nije mogao pouzdati. Sultanu vjerne vojne jedinice priredie jedne sparne junske veeri 1826. u Carigradu pravu Bartolomejsku no. Te noi je to pobijeno i u more pobacano, a to u kasarnama topovskom vatrom saeeno vie od 6.000 janjiara. Od te noi janjiarsko ime nije se vie smjelo ni spomenuti.

to vrijeme, dok su se u Carigradu odvijali dramatiani dogaaji, u Bosni je vrilo. Isprva je uslijedio otpor tanzimatu, a uskoro i otvorene bune protiv Carevine. Sarajevski janjiari, iji se odak nalazio naspram Gazi Husrev-begova hamama, digoe se protiv ukidanja janjiarske vojske i za svoj protest pridobie gotovo sve feudalne prvake kao i ostale janjiare u Bosni i Hercegovini. S istom otrinom zajedniki istupie i protiv svih novotarija koje je donosio tanzimat, kao to je noenje tijesnog, tj. evropskog odijela i fesa, koji su se ve uveliko nosili u Carigradu. Po starom obiaju oni i njihovi istomiljenici sastavie arzuhal, odnosno molbu upuenu sultanu, traei da se janjiari ne ukidaju. Uz to se potrudie da za to pridobiju to vei broj uglednih ljudi, koji su trebali svojim peatima potvrditi arzuhal. Meu ostalim se obratie i sarajevskom ugledniku Nuruddinefendiji erifoviu koji je obnaao ast voe plemstva, tzv. nakibu-lerafa. No on odbi da stavi svoj muhur na arzuhal jer se bio opredijelio za tanzimat, pa ve odjenuo evropsko odijelo i stavio fes na glavu, to je konzervativnim Sarajlijama posebno bolo oi. Jo kad erifovi umjesto da muhurlejie arzuhal zatrai havan pa u njemu u znak protesta stue svoj muhur, aa se preli. Razjarena svjetina stie ga na Jekovcu dok je jaio prema tvravi u koju se kanio skloniti, pa ga onako stara i slabana svukoe s konja i kamenovae. Tako kamenovan leao je cijeli dan podno ute tabije. Ispod gomile kamenja virio je samo Sarajlijama mrski fes. A taj isti fes uskoro e postati vanjski znak pripadnosti islamu u ovim krajevima...

226

Tih dana pred avlijskim i duanskim vratima mnogih Sarajlija osvitale su gomile nabacanog kamenja, kao prijetnja i opomena ta ih eka ako se povedu za primjerom kamenovanog Nuruddin-efendije.

okrutnog Abdurrahman-pau, biveg beogradskog vezira koji, im stie u Sarajevo, poe nemilice skidati glave. Premda je bio ramazan, nije minuo gotovo ni jedan dan, a da nije bilo smaknuto po dvadesetak i vie ljudi. Njihove glave, koje su urijski majstori punili slamom i pamukom, otpremane su u Carigrad, da se vidi kako Abdurrahman-paa ne spava i ne prata. Prialo se tada kako je Fadil-paa erifovi, sin kamenovanog Nuruddin-efendije koji je nakon oeve smrti postao nakibu-l-eraf, a uz to bio i vrstan pjesnik, ovim rijeima popratio brojne rtve koje je Abdurrahman-paa posmicao: Svi oni nisu vrijedni i ne mogu nadoknaditi ni papue moga rahmetli babe... Sarajlija Jovo Hadi-Besarovi u svojim zapamenjima o tim burnim i krvavim zbivanjima zabiljeio je uz ostalo i ovo: Kada je Abdurrahman-paa sa svojom svitom stigao u Sarajevo, Sarajlije ga doekae i opali se 21 top kao pozdrav carskom veziru. Poslije Abdurrahman-paa naredi da doe po 20 do 30 ljudi iz Travnika, Banje Luke, Gradaca, Tuzle, Livna i drugih gradova. Svi su morali doi. Onda ih otpreme i zatvore u tamnice. Uz to dobavi jo i neke Sarajlije. Jednoga jutra poee topovi pucati. Po 20-30 topova, to bi potrajalo po sahat-dva. To su davili ljude. Po tome smo u ariji znali koliko je ljudi smaknuto. Neki su se uz skupe pare uspjeli izbaviti. Kad su mnoge posmicali, donesoe im glave na umuriju upriju. Onda dou kavazi u uriluk i kau da paa trai deset majstora-urija koji mogu dobro raditi. Oni pou. Kad dou, narede im da glave gule i pune slamom i pamukom pa u Stambol... Raunam da je pobijeno oko 300 ljudi. 227

Na vijest o zbivanjima u Sarajevu, Carigrad posla u Bosnu

Kad je Abdurrahman-pain zulum prevrio svaku mjeru, Sarajlije se dignu na oruje. Onda paa naredi da se izvuku topovi i iskopaju anevi kod umurije, eherehajine i Latinske uprije. Jaui na konju paa je lino obilazio aneve i izdavao nareenja. Sarajlije se odmah obrate Visoanima za pomo. Ovi se odmah dignu, izljube se i halale sa svojima i njih oko 1.500 krenu put Sarajeva. Tu, zajedno sa Sarajlijama, zauzmu aneve i opkole pau u njegovu konaku u Tulia kuama. Nakon dueg pregovaranja dopuste mu da se povue, s tim da u roku od jednog sahata mora napustiti Sarajevo. Naoe mu konja, vezir uzjaha na njega pa gulei bradu poe na put. To sam svojim oima gledao - kae Hadi-Besarovi.

tanje u Bosni i otpor tanzimatu tek se zaotrie. Ajani su smatrali da je to koliko atak na njihova dotadanja prava, toliko i na sam islam, s obzirom na novotarije u odijevanju i ostalom koje je tanzimat sobom nosio. Pritom su imali iroku podrku u narodu. Sultanov pokuaj da naotrene prvake na miran nain pridobije za tanzimat, nije uspio. Tom prilikom njihova shvatanja najbolje se ogledaju u sljedeoj anegdoti: Na sastanak koji je odran u Carigradu, dvojica od pozvanih prvaka, Mujaga Zlatar iz Sarajeva i derventski kapetan Mehmed-beg, doli su u dvor s almama na glavi. Na sultanov prijekor da bi im zbog almi mogao skinuti glave, derventski kapetan se jednom rukom uhvati za vrat, a drugom za almu, pa mu odgovori: Padiahu, more je skinut, al samo s glavom! Uvidjevi da Carigrad eli i u Bosni poto-poto primijeniti tanzimat, prvaci se krajem januara 1831. okupie u Tuzli i zakljuie da mu se silom odupru. Tom prilikom se izjasnie i za autonoman poloaj Bosne, s tim da bosanski vezir bude domai sin. Kako je i skadarski paa Buatlija, zvani kodra-paa, bio takoer protiv tanzimata, sklopie savez s njim. Za vou pokreta izabrae Husein-kapetana Gradaevia, 29-godinjeg gradaakog 228

kapetana, ovjeka veoma bogata i ugledna. Njegovom izboru se meutim usprotivie hercegovaki prvaci Ali-paa Rizvanbegovi, kapetan najveeg dijela stolake kapetanije s tvrdim gradom Stocem, i Smail-aga engi, muselim gatako-pivski. Njih dvojica povukoe za sobom najvei dio Hercegovine. Time se Hercegovina opredijeli za tanzimat, a Bosna protiv njega. Bilo je to donekle shvatljivo, jer je Bosna imala mnogo vie janjiara, a i plemstva od Hercegovine. Uz to se i hercegovaki prvak Ali-paa Rizvanbegovi, koji je bio vrlo ambiciozan ovjek, nije mogao pomiriti s tim da ga nadvisi Gradaevi, koji je bio mnogo mlai i neiskusniji od njega. Osim toga, vjerovatno je smatrao nerealnim da e se Bosna moi izboriti za svoj novi status pored jo uvijek monog Carigrada. Ocijenio je da je mnogo bolje biti uz sultana i za tanzimat, nego li se povesti za Gradaeviem i ostalima.

izvojeva ve u poetku nekoliko vojnikih pobjeda. U martu 1931. krenu s vojskom prema Travniku i stade ga tui topovima, prisilivi bosanskog vezira Namik Ali-pau na predaju. Zatim ga natjera da skine mrsko nizamsko odijelo i fes, i odjene se onako kako su se stari veziri odijevali. U junu iste godine Gradaevi izvojeva i drugu znaajnu pobjedu, kad na Kosovu suzbi vojsku velikog vezira Mehmed Raidpae. No lukavi vezir obea Gradaeviu da e mu kod sultana isposlovati ferman za vezirstvo u Bosni ukoliko se primiri i vrati vojsku sa Kosova. Gradaevi se prevari pa stade na zmiju i krenu put Bosne, a veliki vezir udari na Skadar i prisili kodra-pau na predaju. Po dolasku u Sarajevo, Gradaevieve pristae proglasie ga bosanskim vezirom s nazivom pae. On uskoro pree u Travnik u kojem sebi uredi raskoan dvorac pun vezirskog sjaja, oekujui obeani sultanov ferman o svom postavljanju. Za to vrijeme svrgnuti bosanski vezir Namik Ali-paa, koji se bio sklonio kod Ali-pae Rizvanbegovia u tvrdi Stolac, poe kupiti vojsku protiv Gradaevia. 229

Gradaevi, koga njegove pristae nazvae Zmaj od Bosne,

U vojsku stupie i mnogi krani, privueni obeanjem da e se, nakon pobjede nad Gradaeviem, izjednaiti u svojim pravima s muslimanima. U to vrijeme i sultan, u znak priznanja za pokazanu vjernost, naimenova Rizvanbegovia za pau sa dva tuga i postavi ga za zamjenika bosanskog vezira.

obeanja da e ga sultan postaviti za bosanskog vezira nita ne bi. U meuvremenu je i Gradaeviev ugled i utjecaj poeo jenjavati, pa su se i mnogi bosanski prvaci okrenuli protiv njega. Osim surevnjivosti, razlog je leao i u njegovim samovoljnim postupcima i skidanju glava pojedinim ajanima i drugim uglednim ljudima. Tako je poslao na stratite teanjskog i gradaakog kapetana, zatim travnikog kadiju i dvojicu muftija: teanjskog i prusakog, kao i neke druge, dok su mnogi preko Save pobjegli u Austriju, meu kojima i Gradaeviev roeni brat. Poslije nekoliko okraja s promjenljivom sreom, osobito oko opsjednutog grada Stoca, doe do posljednje bitke kod Pala blizu Sarajeva. Tu sultanova vojska pod zapovjednitvom Kara Mahmudpae zadade konaan udarac Gradaeviu, emu su pridonijeli hercegovaki prvaci Ali-paa Rizvanbegovi i Smail-aga engi, koji takoer sa svojim etama stigoe na mjesto okraja. Potueni Gradaevi povue se u Austriju, da se kasnije preko Beograda uputi u Tursku, gdje umrije vrlo mlad, u trideset i treoj godini ivota.

Sukobi izmeu Gradaevia i Carigrada se nastavie, jer od

jo oitije posvjedoiti svoju odanost sultanu, Ali-paa i Smail-aga odmah nakon bitke kod Pala krenue u Malu Aziju, kako bi pruili pomo sultanovoj vojsci u borbi protiv odmetnutog turskog vazala Mehmed Ali-pae Egipatskog. Premda su zakasnili na bojno polje, jer je zauzimanjem velikih sila pobunjeni vazal dobio privremenu upravu nad Sirijom, sultan ih za pokazanu vjernost velikoduno nagradi: Ali-paa bi imenovan za vezira Hercegovine, ime 230

elei

se Hercegovina odijeli od Bosne, dok je Smail-aga poaen au kapidibae, odnosno carskog natkomornika. Kad su glomaznom i utilom Ali-pai pripasivali vezirsku sablju koju mu je sultan darovao, morali su promijeniti tri zlatom optoena opasaa, jer ga nijedan nije mogao opasati. Na sultanovu upadicu da mu po krupnoi nema premca meu evropskim velikaima, Ali-paa je bio veoma ponosan. Napokon je doekao ono za im je odavno udio: postao je suvereni gospodar Hercegovine. U svom nastupnom govoru u Mostaru, u maju 1833, poslije sveanog itanja carskog fermana pred okupljenim narodom rekao je uz ostalo i ovo: Od ovoga dana niko ne treba da ide ni caru, ni u Stambol. Evo vam Stambol - Mostar, a evo vam cara u Mostaru! Premda se dotadanja vjernost i odanost Ali-paina sultanu i Carigradu nije mogla osporiti, stvari se nakon njegova postavljenja za vezira izmijenie. Posebno u pogledu tanzimata, jer nije vie pokazivao ni volje ni elje za njegovo provoenje. Preuzimajui vezirstvo nad Hercegovinom, elio je biti i ostati njezin apsolutni gospodar.

Abdulmedida, provoenje tanzimata tek je postalo aktuelno. Tome je mnogo doprinio veliki vezir Reid-paa, ovjek evropskih pogleda i manira, ali i majka-sultanija, koja je uivala glas dalekovidne i mudre ene. Te godine je na svean nain i uz pucanje topova bio objavljen uveni Hati-erif od Glhane (uzvieno carsko pismo), koje je izmeu ostalog obeavalo izjednaenje pred zakonom svih vjerskih i nacionalno izmijeanih podanika, zatim pravedno razrezivanje poreza prema stvarnom ekonomskom stanju, uvoenje ope vojne obaveze za sve muslimanske, a kasnije i nemuslimanske podanike, i ostalo. Meutim, bez obzira na primamljivu formu i sadrinu tanzimata, vladajui turski slojevi i inovnitvo koje je te ideje i naredbe trebalo provoditi, shvatio ih je kao diplomatski potez Turske pred Evropom i kao verbalan blef da se stara Turska prikae Evropi u novom i savremenijem ruhu. Zbog toga su i nade bosanske raje vezane uz tanzimat ubrzo pale u vodu.

Smru sultana Mahmuda II i dolaskom na prijesto njegova sina

231

tanzimatom krene s mrtve take, napokon je u Bosnu bio upuen sultanov najenerginiji i najpouzdaniji ovjek: Omer-paa Latas. Latas je Bosnu i prilike u njoj dobro poznavao. Jo od svog boravka u Banjoj Luci. Dolazei ovamo, ovaj put sa najirim ovlatenjima koja je od sultana bio dobio, znao je ta hoe i ta mu je initi. Kao prvo i najvanije, trebalo je slomiti, na koljena baciti i jednom zauvijek upokoriti samovoljnu bosanskohercegovaku feudalnu gospodu, pa se tek onda okrenuti na drugu stranu: uguiti i zatrti probuene slobodarske teenje bosanskohercegovake raje i presjei sve niti koje su se u Bosni i oko nje strpljivo plele. Prvo jedne, pa onda druge! Latas je bio suvie mudar i taktian da bi se istovremeno borio na dva fronta. Znajui to, kako su onda naivno zvuali Jukievi hvalospjevi Latasu, a pogotovo dirljive zahvalnice to su ih uputili gvardijani fojnikog, kreevskog i sutjeskog samostana, u kojima se poslije Latasova krvavog obrauna s domaim feudalcima izmeu ostalog kae: Omer-paa, mila majko naa! Sinovska nas dunost naukuje i opiminje zamoliti Vau Preuzvienost da se udostojite ljudskim okom pogledati na neumornu zahvalnost poniznih srdaca, koliko sve bosanske raje, toliko osobito nas franciskana bosanskih, na koje ime mi starjeine tri katolika samostana ovu nau slabu zahvalnicu s predubokim poklonom prikazujemo i u isto doba estitujemo Vam s neispisanom radostju vae pobjede i sretno po Vaoj mudroj hrabrosti dovreni rat graanski u Bosni, Vae slavno ime ostae skopano s povjesnicom Carstva i svijeta, i u njoj ete sjati kao Danica na nebu vedrom... Nee proi dugo kada e i oni, kao i Juki, kao i mnogi, umjesto onog Omer-paa, mila majko naa!, iz sveg glasa jauknuti: Omer paa, crna sudbo naa!. 232

Poslije nekoliko uzastopnih, ali neuspjelih pokuaja da se s

neprospavane noi u erifovia konaku u Sarajevu, Latas se digao mrzovoljan i neispavan. Stajao je i jedno vrijeme kroz irom otovoren prozor gledao u prostranu avliju konaka ukraenu bujnim imirima, sa sitnom kao sir ubijeljenom kaldrmom proaranom ekaicima i drugim cvijeem, uz nekoliko paunova koji su se ponosno epurili avlijom. Pri pomisli na poslove koji su ga oekivali, trgnu se i brzo spremi pa pozva autanta i porui po berbera. Dok se brijao, izdiktira autantu raspored poslova za taj dan. Najprije je trebalo obii ete koje su se bile ulogorile na Gorici i Alipainom Mostu, zatim odrati sastanak taba i obii tvravu, a poslije podne pozvati na razgovor sve pae i istaknute bosanskohercegovake prvake koji su prisustvovali jueranjem doeku. Pri pomisli na Ali-pau Rizvanbegovia koji nije bio na doeku, unato njegovoj jasnoj poruci koju mu je uputio iz Novog Pazara, Latas frknu na nos i zaree se da mu to nee zaboraviti ni oprostiti. Uskoro, praen autantom i jednim vodom konjanika izjaha iz konaka i uputi se prvo na Goricu, a zatim na Alipain Most, ije se polje bijelilo od vojnikih atora. Dok je u tiini obilazio postrojene ete, uputi zapovjednicima nekoliko otrih zamjerki zbog nereda koji je vladao oko atora, pa krenu prema Sarajevu i tvravi. Naredi da se jae pravo kroz ariju. Konjaniki vod koji ga je pratio razdvoji se pred ulazom u ariju, pa jedna polovina poe ispred, a druga iza Latasa i autanata. im povorka ujaha u uvijak bunu ariju, zavlada tajac. Glasovi umukoe, a ekii u Saraima prestadoe udarati po drvenim kalufima. Brojni prolaznici poee se hitro sklanjati ustranu, a esnaflije i trgovci stadoe provirivati iz duana i sa efenaka. au, koji je jahao ispred povorke, oima je i kandijom davao znakove arilijama da se diu i ustaju. im se prvi digoe, i ostali se povedoe za njima, pa utke i na nogama doekae Latasa.

Poslije

233

On ih i ne udostoji pogledom. Onako tankovijast u struku, a ukipljen u sedlu, u tijesno skrojenoj uniformi ukraenoj odlikovanjima i zlatnim lampasima, sliio je na ljutog strljena. U tiini su se uli samo udarci konjskih potkova o arijsku kaldrmu. Kad povorka projaha kroz Sarae i zamae prema Baariji, ljudi utke posjedae i zgledae se. To je bilo prvi put da vezir umjesto kroz Varo jae prvo kroz ariju. Svima je bilo jasno da je po srijedi prkos. Zametnu se tih i ozlojeen razgovor: - Avdaga, vidje l ti ovo? - Vidjeh, jah... - Paaaa? - Zorli! - Jel de? - Al nejse, bilo je i eih. Nadurae se i to! - Znam, al ovaj je baka! Doskora je, vele, bio vabo. Austrijski soldat. - iji je da je, daleko mu kua! - I ja velim. - Ve, govori se da su se nae pae i eraf estoko pripali. Doo je, kau, da hin pritegne. I da uvede nizam. - Dolazili su i drugi, pa, ta je bilo?... - Nita, hava! - Bojim se da s ovim nee bit tako. - Nejse, vidjeemo.

se pruao irok pogled na suncem obasjano Sarajevo, Latas naredi da 234

Poslije obilaska tvrave i kraeg zadravanja na tabiji, sa koje

topovi budu spremni, a momad u stalnoj pripravnosti, nakon ega se uputi u grad gdje ga je u selamluku konaka ve oekivao okupljeni tab. Pri povratku niz Vratnik pratilo ga je bezbroj pogleda iza odkrinutih vrata i iza gustih muebaka na aik-penderima. Sastanak taba kratko je trajao. Latas upozori oficire na stalnu budnost, jer da iznenaenja nisu iskljuena. - Gospodo, Sarajevo je oduvijek bilo osinjak, odakle su poinjale sve bune i nemiri. Isto kao i Krajina, koju emo morati posebno obii da nas vide i shvate da vie nema ale. Dalje, zbog stroge pripravnosti koja se od danas uvodi, izlazak vojnicima iz logora najstroe se zabranjuje, a jake konjike i pjeake patrole odsad e stalno patrolirati gradom. Treba da smo im stalno pred oima. I pred oima i u mislima, jer sumnjam da e se olahko pomiriti s onim to im ferman donosi. Pogotovo njihovi osioni prvaci, od kojih bi svaki elio biti vezir za sebe. Vrijeme je da ih jednom zauvijek nauimo pameti. Ovih dana bie im proitan carski ferinan, pa neka se usude da ne posluaju i ne pokore mu se. Neka se samo usude! Na svaki, pa i najmanji znak nemira, na e odgo vor biti nesmiljen. U tvravi sam naredio da topovi budu spremni i upereni prema gradu. Zlu ne trebalo. Na pitanje o redovnom snadbijevanju eta mesom, penicom i ostalim, i blizu dvije hiljade konja potrebnom krmom, Latas je bio kratak: Sve to treba, rekvirirati! Prvenstveno od begova i bogatijih aga. Neka intendanti pitaju muhtare, oni e im dati najbolji odgovor gdje e ta nai. Na kraju sastanka naredi da samo lanovi taba mogu stanovati izvan logora, u oblinjim kranskim kuama oko erifovia konaka, a svi ostali u logoru, zajedno s momadi. Smatrajmo, gospodo, da smo na ratnom pohodu pa se tako i ponaajmo! - bile su rijei kojim je zakljuio sastanak. Poslije podne odran je sastanak s bosanskohercegovakim prvacima. Bilo je prisutno oko ezdeset pozvanih, a jedini koji je izostao bio je Ali-paa Rizvanbegovi. Umjesto njega i ovaj put je doao sin mu Hafiz-paa. 235

Kako je koji od prvaka stizao, Latasov autant bi ga doekivao, a jedan od oficira pratio do selamluka. Zaudo, nikog drugog osim pozvanih u semluku nije bilo. Ni uobiajena kafa nije se sluila. Prvaci su, utihli i zbunjeni, sjedili po minderima, pravei se kako toboe ne osjeaju hladnou kojom su doekani. Prolo je vie od pola sata kad su se vrata na susjednoj odaji naglo otvorila i Latas uao. Umjesto selama digao je ruku na pozdrav, preao dugim pogledom preko prisutnih koji su se bili digli na noge i dao im znak da sjednu. Stao je iza pisaeg stola i popravljajui earpu na dolami obratio im se: - Pozvao sam vas da vam saoptim da e u dananji dan biti sveano proitan carski ferman koji donosim. Neka vam rijei Njegova Velianstva sultana budu uputa i opomena ta se zahtijeva i oekuje od vas. Upozoravam vas, da se niija neposlunost i samovolja nee vie trpjeti! Tu se Latas kratko iskalja i upirui otar pogled u Hafiz-pau nastavi: - Ovdje ne vidim Ali-pae Rizvanbegovia kome sam, dolazei ovamo, poruio da me eka u Sarajevu. Nije me posluao, mada je moja poruka bila jasna. I ovaj put je, kako vidim, poslao sina, iako sam ga upozorio da mi ne alje nikakvih vekila. Gledajui otro u Hafiz-pau, Latas zautje. - Paa hazretleri - die se da mu odogovori Hafiz-paa. - Ocu je ao to nije mogao doi, ali njegovo zdravlje i godine... - Neu to ponovo da sluam! - otro ga prekide Latas. - Poruite mu da u dananji dan mora biti u Sarajevu! Ako treba, donesite ga na leima! Jer, ako ja budem slao po njega, zlo e biti! U munoj tiini koja zavlada, Latas se ponovo obrati prvacima i to ovaj put neto blaim tonom: - Mislim da smo se razumjeli. elim da vas ovako okupljene ponovo vidim u dananji dan. Zajedno s narodom.

236

Uz vojniki pozdrav, Latas se okrenu i napusti selamluk. Dok su se zbunjeni prvaci utke dizali i u grupama izlazili iz Konaka, Mustaj-paa Babi, jedan od sarajevskih prvaka, u udu vrtei glavom poluglasno se obrati pai erifoviu: Ja udna krmka, pobogu si brat! Kako nas samo doeka i isprati!... Ma ta on misli, da mu pas mater!...

je volio pompu. S pompom je uao u Sarajevo. S pompom je pripremio i itanje carskog fermana. Znao je da pompa djeluje na ljude. Da ih fascinira, ini sitnijim, slabanim i poslunim pred silom i sjajem s kojim se nastupa. Veliki prostor musalle crnio se tog dana od okupljena mnotva. Ponovila se slika sa Latasova dolaska u Sarajevo. Puk pjeadije i dva eskadrona konjice drali su palir, dok se svijet agorei tiskao prema cvijeem okienoj tribini. Uskoro su zagrmjeli topovi sa Bijele tabije, a odozgo, niz emaluu, dolazila je grupa raskono opremljenih konjanika. Naprijed je, u drutvu bosanskog vezira Hafiz-pae jaio Latas. Obojica su bili u paradnim uniformama s fesovima na glavi i brojnim odlikovanjima na grudima. Iza njih je jailo deset bosanskohercegovakih paa i hercegovaki vezir Ali-paa Rizvanbegovi. Bili su utljivi i ozbiljni kao da prate denazu. Najstariji i najmarkantniji meu njima bio je Ali-paa. Premda ve u sedamdesetoj, jo uvijek je krepko djelovao. Onako glomazan, jaio je malo nakrivljen, jer zbog desne noge u koju je poodavno bio osakatio, nije mogao dohvatiti stremena. S lijeve strane jaio mu je sin Hafiz-paa. Da li je starac tog asa mogao i pomisliti da e uskoro doi dani kada e, za sprdnju svijetu, bespomoan i vezanih ruku, jaiti Bosnom na ugavoj mazgi, koju e sa tapom u ruci goniti Hafiz-paa. A da ironija bude vea, Latas mu je prije toga bio priredio sveani doek. Uistinu je bio nemilosrdan u poniavanju svojih pritivnika.

Latas

237

Uskoro je u grobnoj tiini poelo itanje carskog fermana. Snaan glas oficira koji ga je itao odjekivao je musallom. Rijei su se sustizale i poput klinova zabijale u glavu okupljena mnotva. Posebno domaih paa i ostalih prvaka. ,,...Stari nain dravne uprave koji je davao mnoge prigode zloupotrebama, nije mogao osigurati potreban mir gradovima ni spokojstvo graanima. Vladalo je vjeito nespokojstvo u pokrajini, ime su se koristili jedino buntovnici koji su, meusobnim dogovorom, tvorno napadali siromano stanovnitvo i raju, inei im razna nasilja, zbog ega sam odluio da i na Bosnu protegnem ove reforme. Da bi se ova pokrajina spasila od ovog nesnosnog stanja i time uvrstila vjera i drava, kao i blagostanje domovine i naroda, moja je carska elja da se i u Bosni, kako mi je s Bojom pomoi uspjelo po cijeloj mojoj Carevini, provedu nove reforme i pravini zakoni. Ti, koji si zapovjednik vojske, imenujem te mojom carskom odredbom opunomoenikom u provoenju ovih reformi u sporazumu s valijom, a za potvrdu aljem ti s mog carskog divana ovaj moj ferman... Tako uzmite na znanje i vjerujte mome carskom znaku! Pisano i Carigradu sredinom redeba 1266. (maja 1850.) U tiini koja nastade, progovori Latas. Bio je kratak. Njegove su rijei poput udarca bia padale po okupljenim prvacima. Pitao je prijetei: - uli ste ta kae ferman Njegova Velianstva sultana. A sad vas pitam: hoete li primiti ove carske zapovijedi bez ikakva protivljenja? Hoete li dati mladie u nizam? Kaite, da vas ujem! U mukloj tiini koja zavlada Latas pree pogledom preko prvaka. Oi mu se suzie i potamnjee. Pa onda ledenim glasom zaprijeti: - Ako dobrovoljno ne primite tanzimat, primiete ga silom! Zapamtite! Jer, dosta je bilo vaeg okolianja!

238

Prvaci se utke zagledae. Onda zabruja agor i provalie rijei: - uli smo ta kae ferman. uli smo, i pokoravamo se!... Neka Allah poivi Njegovo Velianstvo sultana! U tom asu ni oni, a ni Latas, nisu povjerovali obeanjima koja su data. Latas je to odmah i pokazao: naredio je da se u Sarajevu zadre Ali-paa Rizvanbegovi i derventski kapetan Muhammed-beg, uz dvojicu Sarajlija: Mustaj-pau Babia i Fadil-pau erifovia. Nisu bili zatvoreni, ali se nisu smjeli kretati ni sastajati s ljudima. Bili su neka vrsta talaca. Latas je elio da onemogui svaku njihovu akciju i dogovor s ostalima, kojima je to trebalo biti opomena i pouka da s njim nema ale. Jo se neko tih dana svrstao u Latasove protivnike. Bio je to novi bosanski valija Hafiz-paa, koji je neposredno prije Latasa doao u Sarajevo. Bio je to ovjek takta, pravi svileni Carigradlija, kojemu je smetala Latasova silovitost. Smatrao je da se na taj nain nee postii eljeni cilj, pogotovo u Bosni, u kojoj su ljudi i buntovni i borbeni, ali isto tako ponosni i osjetljivi na svaku uvredu i ponienje koje dugo pamte i vraaju. On je to svoje neraspoloenje i neslaganje s Latasom uskoro i pokazao: zatraio je od Porte da se Latas povue iz Bosne, jer e u protivnom izazvati jo veu nesigurnost i nemir.

ekoliko dana nakon itanja fermana Latas je odluio da pohodi Krajinu, u kojoj su se osjeali prvi znakovi nemira. Mada je pono bila davno minula, u njegovu tabu u erifovia konaku u svim je odajama gorjelo svjetlo. tabski oficiri su svaki as ulazili i izlazili iz Latasove radne sobe. U prolazu su se ule as maarske, as poljske, as turske rijei. I u vojnim logorima na Gorici i Alipainu Mostu te je noi vladala uurbanost. Mijeali su se ljudski glasovi i povici s rzanjem uzenemirenih konja, dok su na mnogim mjestima gorjele vatre premda je bila druga polovina avgusta. Pokret trupa bio je nareen u etiri sata ujutro.

239

Polazei u pohode Krajini, osinjem gnijezdu Bosne, kako ju je sam nazivao, Latas je elio pokazati da je pokorio i one koji su bili najnepokorniji. Pratilo ga je oko 4.000 nizama, etiri eskadrona konjice, odred Arnauta i topova. Sarajlije, koji su tog jutra bili poli na rani sabah u Begovu damiju, utke su se sklanjali u susjedne sokake im bi ugledali Latasa i pratnju koji su jaili niz emaluu. Pri polasku iz Sarajeva, Latas je izdao kratku zapovijed divizioneru Avdi-pai: Ako primijetite ita sumnjivo, bombardirajte grad!. A onda se okrenuo valiji Hafiz-pai: A vi, molim vas, dobro pazite na taoce. Posebno na starog lisca Ali-pau! S tim ljudima ovjek mora biti stalno na oprezu! Poslije kraeg zadravanja u Travniku, koji je preivljavao svoje posljednje vezirske dane, jer je vezirska stolica uskoro trebala biti prenesena u Sarajevo, Latas je krenuo prema Banjoj Luci. Nakon dvadeset godina ponovo se vraao u grad za koji su ga vezale mnoge uspomene. Tu, u Banjoj Luci, naao je ne samo sigurno utoite, nego i vie od toga: topli dom hadije Bojia u kojem je zapoeo prve sitne koraie u susret slavi koja ga je ekala. Sjeajui se sada tih davno prohujalih dana, bio se raznjeio. Uinilo mu se da u jednom trenutku uje brini glas hadinice dok ga pita: Omerica, sine, jesi l se umorio? Tako ga je obino doekivala kad bi se pred akam vraao iz hadijina duana. Da li je jo iva? - izgovori poluglasno, nata se autant nagnu u sedlu i upita: Paa hazretleri, neto ste rekli?... Ne, samo tako... - odmahnu on rukom i podbode konja.

nekoj buni, osim pojedinanih glasina da je tu i tamo narod uznemiren, jer ga podbadaju poznate bundije i nezadovoljnici. Dopae, dolazili su brojni Krajinici iz raznih krajikih gradova da bi izrazili svoju vjernost i poslunost sultanu, kao i spremnost da prime tanzimat. Neki su mu ak i ruci prilazili. Oprezni i nepovjerljivi Latas bio se i sam raskravio. 240

U Banjoj Luci mu je bio prireen vanredan doek. Ni traga o

Onda su mu donijeli vijest koja ga je posebno obradovala: da su u domu hadije Bojia svi ivi i zdravi. I da ga ele vidjeti i pozdraviti. Poruio je da e ih posjetiti.

Svi ukuani izali su na avliju da ga na nogama doekaju. Hadijini sinovi bili su se davno poenili i kuna se eljad gotovo utrostruila. Hadija se jo uvijek krepko doimao, mada je bio posve osijedio i staraki se srastao. Hadinica, siuna starica, ekala ga je u kui, jer ve poodavno nije mogla na noge.

Preko kaldrmisane avlije u Bojia kui bili su prostrti ilimi.

Latas se pojavio u punom sjaju. Dojaio je s pratnjom i pred avlijskim vratima sjaio, pa u pratnji autanta uao u avliju. Uzbuenog hadiju toplo je zagrlio, a hadijini sinovi, njegovi nekadanji uenici, izljubili su ga u ruku dok ih je on radoznalo gledao. - Maallah, teko bih vas prepoznao! Ostavio sam vas kao djeake, a sad ste, sigurno, ve odavno oevi!... Ti si Husein, a ti Mehmed, je li tako? - Jok, paa, ovo je Mehmed, a ovaj drugi Husein - ispravi ga hadija, nata se Latas slatko nasmija. - A ovo su, paa, njihova djeca, a moji unuci. A ovo su mi, biva, snahe... - pokaza hadija na mlaariju i nevjeste. - Maallah, maallah, puna kua eljadi!... A mati, gdje je mati? - okrenu se Latas, oima traei hadinicu. - Sijeda je u kui. Noge su je izdale, pa nije mogla da te na avliji doeka. Nemoj joj zamjeriti. A jedva eka da te vidi! Latas se okrenu autantu i priapnu mu da daruje djecu, a onda poe u kuu. im je uao u hajat, osjeti onaj dobro mu poznati miris anduza koji je hadinica uvijek stavljala u mangalu i kojim je kua stalno odisala. 241

- Mati! Gdje si, mati?... - viknu i zastade na hajatu. - Evo me, evo!... - dopre tih glas iz susjedne odaje. Zastao je uzbuen kad ju je ugledao. Sjedjela je poput pauka na iltetu ispod seije, u bijeloj keranoj amiji na glavi. Lice joj je bilo iskopnjelo i staraki bijelo, s malo rumeni na jabuicama ispod oiju, punih brine topline. - Mati! - uzviknuo je i priao joj, prignuvi se da je poljubi u ruku. Gledala ga je u nedoumici. - Mati, zar si me zaboravila... Ja sam, Omerica, tvoj Omerica! Jo uvijek ga je u nedoumici gledala. Zar je to njezin Omerica? Zar ovaj zlatom okieni tuinac s progruanom kosom i u naokrug podrezanom bradom, sa zlatnom sabljom o bedru i bijelom rukavicom na ruci... A gdje su mu one crne akire i areni pojas u koji se uvijek utezao?... Jok, nije to on, nije!... Pa i glas mu je drukiji, hrapav... - ta je, mati? Zar me nee poljubiti? - pitao je s veselim prijekorom u glasu. - Jok, nisi ti moj Omerica!... - apnula je odmahujui glavom. - Ama, mati! - Skini to s glave i sagni se! - rekla je nekako strogo. Posluao je. Skinuo je fes i sagnuo se, primakavi glavu njezinu krilu. Hadinica poe prstima prebirati po njegovoj progruanoj kosi. Kao da neto trai. Najednom se strese i suho zaplaka, privijajui ga uza se. - Omerice, sine! iv ti meni bio! Sad vidim da si ti! Davno, prije dvadeset i vie godina, jedne ramazanske veeri dok je hadinica pripremala iftar, htio je da se naali s njom. Napravio je praskalicu, zapalio fitilj i bacio je na pod, pravei se toboe nevjet. Praskalica je poput puke odjeknula, a on prsnuo u smijeh. Preplaena hadinica, koja je tog asa drala maice u rukama snano je zamahnula 242

i udarila ga po glavi. Oboje su nakon toga vrisnuli: on od boli, a hadinica od straha kad je ugledala krv koja ga oblila, jer su mu se maice bile duboko usjekle u kou. Otada mu je ostao stalan biljeg na glavi po kojem ga je hadinica sada prepoznala. - Omerica, sine, da sam te u putu srela, nikad te ne bi prepoznala! - njeno mu je tepala, zagledajui mu se u oi i privijajui ga uza se. Rastajui se od hadinice, poljubio joj je ruku i obeao da e je opet pohoditi. Pri tom joj je darovao skupocjen tespih. - Mati, ovo ti je da me se svaki dan sjeti! - rekao je i zagrlio je. - Hou, sine, hou! Hajde, s hajrom. I uvaj se! Ne daj, sine, da neko na te zaplae! Opratajui se s ostalim ukuanima, jo uvijek mu se inilo da uje kako mu hadinica brino govori: Ne daj, sine, da neko na te zaplae!... Uzjaivi, jo jednom je bacio pogled na brojne ukuane koji su bili izali na sokak da ga isprate. Nevjeste su drale djecu u naruju. Jedno je dijete glasno plakalo. - Boe - pomisli on - koliko ih je! Njih dvoje staraca ve su na izmaku, ali, doli su i dolaze drugi. Kako se ljudi brzo smjenjuju! Tako e, uskoro, biti i sa mnom. I zato sam uope i dolazio u Bosnu? ta ja tu traim? Nije li sve skupa besmisleno i suvino?... Kako me je samo ova dobroduna starica izbacila iz ravnotee! Kako me je samo... Te malodune misli naas ga obuzee, pa u elji da im se otme i iupa, snano podbode konja koji se prope i jurnu. Iznenaena pratnja u udu zastade pa onda i oni natisnue za njim.

Na putu iz Banje Luke, prodirui u Krajinu, Latas se zaustavi

na prostranom Prijedorskom polju, nadomak samog grada. Mada je septembar bio na pragu, a noi prohladne i svjee, logorovao je zajedno 243

s vojnicima. Sve se inilo mirno i tiho. U svom prostranom atoru na ijem je vrhu blistala zlatna jabuka s polumjesecom, svakodnevno je primao krajika izaslanstva. Meu ostalim je primio i uvene krajike bundije Ali-agu Kedia i Ibrahim-efendiju Kapia koji su bili uzbunili Krajinike, a sada su doli da mu se poklone i iskau svoju lojalnost sultanu. Ali, prije toga su obojica energino odbila da pred atorom odloe oruje. Kad su mu to javili, Latas se jetko nasmijao i naredio da ih puste pod orujem. Istog asa sagledao im je sudbinu: Kapia su uskoro ubila dvojica plaenih ubojica koje je Latas preko svojih ljudi ubacio u njegove redove. Iz dugih iana sasuli su mu vrelo olovo u glavu. Kedi je pao neto kasnije. U Krajini je Latas doivio i svoju prvu pobjedu: Krajina je prva dala regrute za nizam. Oko 400 mladih Krajinika krenulo je prema Sarajevu, praeno Latasovim vojnicima. Kad su prolazili kroz Banju Luku govorili su: Eto, svi govore da smo bundije, a mi smo se prvi odazvali sultanu... Ali, u Krajini je Latas jo neto doekao. Ostvarila se njegova ranija sumnja koja ga stalno opsjedala: stigao mu je haber da se na raznim stranama sprema oluja. Zbog toga je, umjesto u Stari Majdan, hitro krenuo prema Sarajevu.

ituacija koju je zatekao bila je vie nego zabrinjavajua. Prijetila je eksplozijom. tavie, bosanski valija Hafiz-paa, koji je ostao u Sarajevu i kome je Latas povjerio na uvanje Ali-pau Rizvanbegovia i jo neke prvake, sviju je u meuvremenu bio pustio. Ali-pau je navodno pustio zbog toga da u Mostaru, prema ranijem dogovoru s Latasom, pripremi smjetaj za 1.500 nizama koje e tu stacionirati i da im osigura 200 tovara penice za ishranu. Koliko se meutim moglo vjerovati u iskrenost starog Ali-pae koji je jo prije Latasovog dolaska u Bosnu na sastanku s mostarskom ulemom jasno i glasno rekao da je Latas aur od kojeg e svima zakukati crna kukavica, uskoro e vrijeme pokazati. Istina, pri dolasku u Mostar naredio je da se isprazni na desetine kua za smjetaj nizama i da se 244

prikupi 200 tovara penice, poslije ega se pokupio i otiao u svoj ljetnikovac na Buni. Nezadovoljni Mostarci, ve otprije ogoreni na Alipau zbog njegova samovlaa, a istovremeno zabrinuti zbog dolaska nizama meu kojima je bilo dosta stranaca-aura koji e im obraz gaziti, uputie arzuhal Latasu navodei da e sultanu dati sve to treba, samo da im se ne alje nizam i da se smijeni Ali-paa. A kad im Latas odgovori da se sultanova volja ima izvravati, u Hercegovini planu buna. Komandu nad pobunjenikom vojskom preuze Ibrahim-aga Pijulija, Ali-pain kavazbaa, ovjek izuzetno energian, ali grub i nesmiljen, koji je znao djelovati na masu. On se odmah s vojskom uputi u Konjic, kako bi sprijeio prodor Latasovih eta iz Bosne u Hercegovinu. Kakvu je ulogu u svemu tome imao Ali-paa, teko je rei. Iz jednog izvjetaja austrijske komande za Dalmaciju, kao i iz anonimnih biljeaka jednog od ljudi iz Latasove blizine, dobiva se dojam da je Alipaa mnoge konce drao u svojim rukama. tavie - kae spomenuti anonimus - saznalo se da je on na jednom tajnom sastanku prvaka u Sarajevu vodio glavnu rije i da je sjeme svega koje su prvaci posijali poteklo od njega. A ba tih dana, dok je u Mostaru vrilo, Ali-paa je uputio pismo Latasu u kojem optuuje 40 uglednih Mostaraca da zbog njihova dranja i protivljenja ne moe obaviti zadatke koje mu je Latas povjerio. Kad se u Mostaru za to saznalo, uslijedilo je drugo pismo Latasu, puno optubi protiv Ali-pae. Uz ostale, pismo su svojim peatima potvrdili mostarski biskup i vladika Josif.

bolja. Tako su u Tuzli i graani i seljaci u znak protesta protiv reformi trgali kianke sa fesova koje su nosili nizami, ne dozvoljavajui komisiji da obavi popis regruta, u Zvorniku su se zaklinjali da e radije izginuti nego li stupiti u nizam, a u Gradacu je svjetina obila barutanu i razgrabila municiju. I iz Krajine su, nakon kratkotrajnog zatija, stizali glasovi da je buna na pomolu. 245

Ne samo u Hercegovini ve i u Bosni situacija nije bila nita

No, bez obzira na sve to, Latas nije gubio glavu. Nije mu to bilo prvi put da se zatekao na tlu koje podrhtava. Naprotiv. Uzbudio se poput hrta kad ugleda istjeranu divlja. Djelovao je brzo i sistematski. Hitno je zatraio da se bosanski alija Hafiz-paa digne iz Bosne, jer da su njegovi postupci i dranje tetni po stvar tanzimata. Dok je Tatar tu poruku nosio u Carigrad, Latas nije imao pojma da je isti takav zahtjev prije njega bio uputio i Hafiz-paa, traei da se Latas povue iz Bosne. No Hafiz-paa je pri tom potcijenio znaaj i ugled koji je Latas uivao u Carigradu, tako da je drugi Tatar, iz istih stopa, donio ferman kojim se Hafiz-paa skida sa poloaja bosanskog valije. Na sastanku taba koji je zatim odrao, Latas je iznio nastalu situaciju. Zadjenuvi, po obiaju, kaiprst desne ruke za erapu i preavi zamagljenim pogledom svojih zelenih oiju po prisutnim oficirima, kratko je rekao: Gospodo, poelo je! Niko se od prisutnih nije uzbudio. Napokon, to su oni mogli osjeati za ovu zemlju u koju su doli s jednom jedinom misijom da je upokore; ta su oni znali i osjeali za njene ljude, njihove nade, elje i muke? Oni su tu da izvravaju zadatke za koje su plaeni, kao to su ih izvravali svugdje gdje su ih slali. Rat je bio njihov zanat. Njihov ivot. - Gospodo - nastavio je Latas - neto slino sam i oekivao. Ovu zemlju i njene ljude prilino poznajem, pa zato nisam iznenaen. Molim da paljivo sasluate plan operacija koje kanim poduzeti, a onda elim uti vae miljenje i eventualne prijedloge. U svom daljnjem izlaganju bio je precizan i odreen: Sarajevo je trebalo drati pred drijelima uperenih topova, a njegovim stanovnicima staviti do znanja da e grad u sluaju nemira biti bombardiran i saeen. Jedan od komandanata, sa 1.500 vojnika i neto Arnauta, krenue u pravcu Podrinja, dok e general Mustafa-paa Minhanlija sa istim snagama poi prema Jajcu. Pukovnik Skenderbeg sa 2.000 vojnika, 200 Aranuta i nekoliko topova kree u pravcu Konjica sa zadatkom da razbije jake ustanike snage koje su se tamo koncentrisale, ili u najmanju ruku, da sprijei njihov prodor u Bosnu i onemogui im da 246

ugroze Latasovo zalee. Sam Latas, sa glavninom preostalih snaga, dijelovima artiljerije i ljudima arnautskog vojvode uleka krenue put Posavine gdje se ustanak opasno rasplamsao. Kako raspoloive snage po Latasovu miljenju nisu bile dovoljne za uspjean i brz ishod predvienih operacija, zatraeno je hitno pojaanje iz Bitolja s novim kontingentom Arnauta, koji su za borbe na slinom terenu nenadmaivi. Hitri su, okretni i napadaju utke i iznenada, kao lasice - naglasio je Latas. Kao glavu ustanka u Posavini Latas je oznaio utjecajnog Mahmut-pau Tuzlu iz Tuzle, a u Hercegovini Ali-pau Rizvanbegovia, kojemu je kavazbaa Ibrahim-aga Pijulija, po Latasovu miljenju, sluio kao orue. Na elu ustanka u Krajini stajali su otprije poznati Ali-aga Kedi, Ibrahim-efendija Kapi i bajraktar Redi. Vojska koja ostaje u Sarajevu bie povuena u logor na Gorici, gdje se ve bila sklonila i Omer-paina supruga sa kerkom i poslugom. Kako na izneseni plan operacija nije bilo primjedbi osim nekih tehnikih detalja koje je trebalo razraditi, Latas naredi da mu se istog dana privedu predstavnici grada. Ne doputajui im da sjednu, odrao im je otru i kratku lekciju: - Poto su vai vajni prvaci pogazili obeanje da e se pokoriti tanzimatu i nahukali zavedeni narod na oruje, upozoravam vas da e grad na najmanji znak nemira biti bombardiran i saeen. Dalje, komandant grada uzimae od veeras pa nadalje svake noi po 12 vaih uglednih sugraana, koji e sluiti kao taoci. Mislim da vam je jasno ta to znai. To je sve to sam vam imao rei, a vi sad razmislite! Nakon toga im je okrenuo lea, dajui im na znanje da je razgovor zavren i da mogu ii. U Sarajevu je nakon toga zavladala panika. Trgovci su poeli sklanjati robu u daire i tvrde kamene magaze. Sve je uzavrelo kao u konici. Govorilo se ustraenim poluapatom. Samo se uveni sarajevski nabodica, kasap Muo Srna, raskrivio nasred arije: Ih, kad se prije usraste, jadni ne bili! Ne brinite, boni, i njega e avo odnijeti 247

ko to je odnio tolke prije njega. A Miljacka e tei ko to tee. Jakako!...

na Vujaku kod Modrie sukobi sa 12.000 posavskih ustanika. Nakon etvorodnevnih ogorenih borbi sa trostruko jaim ustanikim snagama uspio je izvojevati znaajnu pobjedu, pri emu je palo vie od 2.000 ustanika. Cinik i zlopamtilo kakav je bio, uputio je tim povodom pismo beogradskom veziru u kojem ga moli da njegovu ljubljenom prijatelju, bivem bosanskom veziru Hafiz-pai koji se nalazio u Beogradu, prenese sljedeu poruku: - Pozdravite mi moga ljubljenog prijatelja Hafiz-pau i recite mu neka za neko vrijeme ne jede riba iz Save jer su se one bosanskim mesom hranile, koje sam im kod Dobora u Bosnu stjerao... Poslije pobjede na Vujaku, Latas je pobjedonosno uao u Tuzlu, gdje se doepao velikog blaga starog Tuzla-pae, koji je u Posavini bio i znaio isto ono to i Ali-paa Rizvanbegovi u Hercegovini. Zajedno s blagom, u ruke mu je pao i sam Tuzla-paa. Njega je Latas na asnu vojniku rije domamio iz Vinkovaca gdje se bio sklonio zajedno sa zapovjednikom gradaake tvrave Mehmedbegom Gradaeviem. Obojica su mu naivno povjerovali i obojica su se ljuto pokajali.

Latas je brzo i silovito prodirao prema Posavini, da se uskoro

i pompezno. Dok je glazba svirala, on je jaio na svojoj arapskoj bedeviji, a iza njega su trojica nizama nosili na jastucima zarobljene insignije starog Tuzla-pae: draguljima ukraenu sablju, no i zlatom optoenu puku. Iza toga je, umoran i skren, posaen na mravu kljusinu jaio Tuzla-paa. Pratili su ga tuzlanski kadija i jo sedmorica posavskih prvaka koji su jaili na samaricama, a pozadi njih je glavinjala grupa ostalih posavskih prvaka koji su ili pjeice, povezani u drugi zajedniki sindir. Iza njih je ila vojska: nizami, Arnauti, topovi. 248

Iz Tuzle se Latas povratio u Sarajevo. Vraao se pobjedonosno

Vojnici su pjevali otegnute anadolske pjesme, a pisak zurli sliio je siktanju ljutih guja, svrdlajui u samom mozgu. I dok je bedevija pod Latasom nemirno poigravala, iz logora na Gorici grmjeli su topovi... Nekoliko dana po Latasovu povratku, u Sarajevo su stigla dvojica estitara iz Stoca, koje je poslao Ali-paa Rizvanbegovi, da u njegovo ime estitaju Latasu na velikoj pobjedi koju je izvojevao nad ustanicima u Posavini. elio je time da iskae svoju lojalnost prema Latasu i tanzimatu. estitari su bili Ali-pain sin Rustem-beg, doskoranji mostarski mutesarrif koji se pod pritiskom ogorenih Mostaraca, zajedno sa ocem, morao povui u Stolac. Drugi estitar bio je Ali-pain unuk Arif-beg. Kad su mu javili za njihov dolazak i razlog zbog kojeg su doli, Latas je naredio da ih obojicu zatvore. Hmm, on i njegove estitke! - frknuo je ljutito. Pokazau ja njemu kako se estita!

hercegovakim ustanicima, kojim je komandovao Ali-pain kavazbaa Ibrahim-aga Pijulija, ije su snage bile viestruko brojnije od Skenederbegovih. Ustanici su bili zaposjeli stari put koji je vodio od Mostara preko Konjica prema Sarajevu i vrsto se utvrdili na Borcima. Ginulo se na obje strane, ali su raja, a takoer i seljaci - muslimani najvie stradali, jer su zbog brojne vojske i s jedne i s druge strane vrene stalne rekvizicije stoke i ita, esto i po dva puta dnevno. Kad je Skender-begu napokon stiglo oekivano pojaanje iz Bitolja, odluio je da krene u proboj, jer je dotad uglavnom nastojao da onemogui prodor ustanika u Bosnu. Istovremeno je i Pijulija, iji su se redovi bili osjetno prorijedili, odluio je da krene u Podrinje i Zagorje, kako bi sakupio nove ete, a komandu je predao svom zamjeniku Mujagi Pamuku, koji mu nije bio ni u emu dorastao. Vjeti Skenderbeg je odmah iskoristio odsustvo energinog Pijulije, pa je u njegove redove, putem osloboenih zarobljenika, a i okolnih seljaka, ubacio sjeme razdora i malodunosti, nakon ega ih je uspio potisnuti pred sam Mostar, da bi uao sutradan u grad. Delegaciji koja mu je izila u susret 249

Skrender-beg je u to vrijeme vodio oko Konjica ljute borbe s

da ga pozdravi i zamoli da potedi Mostar od ruenja i paljenja, dao je i odrao dato im obeanje. O zauzimanju Mostara i pobjedi nad hercegovakim ustanicima ije su voe pobjegle u Dalmaciju, iz istih stopa bio je obavijeten Latas. Vijest je popraena pucnjem topova sa Gorice, koje su Sarajlije sa zebnjom sluale. - ta je sad? - Haman su uli u Mostar... - Zar ba? - Tako se uje... - Ih-hh!

e sutradan po zauzeu Mostara Skender-begu je najavljen Ali-pain sin Hafiz-paa, koji je doao da u oevo i svoje ime estita pobjedu nad ustanicima. Skender-beg ga je ljubazno primio i zamolio da porui Ali-pai neka im prije doe iz Stoca u Mostar radi vanih zemaljskih poslova, a kao pratnju mu je poslao jednog od svojih oficira i vod nizama. Primivi poruku, Ali-paa nije ni asa asio. Slavohlepan i eljan vlasti, a nadasve ogoren na Mostarce, bio je vrsto uvjeren da e mu ponovo biti ukazano povjerenje i neki novi visoki poloaj u novoj upravi. Po svemu se inilo da je bio u pravu. Tri dana kasnije Ali-paa je stigao s pratnjom u Mostar, gdje mu je Skender-beg priredio uistinu sjajan doek i ukazao izuzetno potovanje. Topovi su pucali, a uparaeni vojnici su stajali u paliru. Skender-beg mu je na ulazu u grad poao u susret, otro salutirao i u znak potovanja poljubio ga u ruku, na ope zaprepatenje okupljenih Mostaraca koji su oekivali da vide kako svezan dolazi u Mostar. - E, jadi ga ubili, zar opet on! - uj, ta se udi? On ti je isto to i jegulja!... 250

- Kuku sada mnogima koji su mu se zamjerili - raspredali su zabrinuti Mostarci, dok je Ali-paa u drutvu Skender-bega, Hafiz-pae i pratnje jaio prema svojim sarajima u Suhodolini. Te svoje saraje koji su se sastojali od mukog i enskog odjeljenja Ali-paa je dao naknadno sagraditi, jer u prvo vrijeme nije imao konaka u Mostaru. Saraji su bili opasani novim bedemima s dvije kule i tabijom, s topovima okrenutim prema jugu Mostara, a itav prostor bio je zasaen vinovom lozom, raznobojnim cvijeem i junim voem. Kasnije je Ali-paa posjedovao u Mostaru vie od trideset kua.

li-paa i Hafiz-paa proveli su tri dana u sarajima. Za to vrijeme Skender-beg ga je drugi dan posjetio, interesirajui se da li mu to nedostaje ili moda ima neku posebnu elju, na to mu se Ali-paa zahvalio napominjui da ima svega, a i posluga u sarajima je njegova stalna posluga, tako da se osjea kao svoj na svome. - Tako i treba, paa hazretleri! Ve, ako vam bude dosadno, bujrum, izaite i proetajte! Ako je potrebno, dau vam i pratnju, samo recite! - Hvala, Skender-bee, velika ti hvala, ali nije vakat za besposleno hodanje. Ve, kai mi, ima li kakva habera o seraskerovu dolasku? - Njegova ekselencija samo to nije stigao. Oekujemo ga svaki dan. - Eh, to mi je drago uti! Po tome, moi emo se uskoro vidjeti? - Uskoro, inallah, uskoro! Skender-beg je poslije toga jo malo posjedio, pa mu se Ali-paa posebno zahvalio na jueranjem doeku i iramu koji mu je tom prilikom ukazan. - Paa hazretleri, to je bila i seraskerova elja! - dodao je Skender-beg ustajui.

251

Kad ostadoe sami, Ali-paa glasno dodade: - Jah, anadansandani (uobiajena Ali-paina uzreica), a oni se, mahnitovi, ponadali da e vidjeti kako me svezana dovode u Mostar! Magarci, da bi li magarci! Ko da je Alipaa kozji brabonjak pa se sa mnom more kako ko hoe! Po neijem bi morebit i moglo, ali dao Bog pa i nad kadijom ima kadija!... - ne doree Ali-paa, mislei pri tom na Latasa. - Dosta sam ja hizmeta carskom tahtu uinio! Dosta! Znaju to oni koji se pitaju. Jakako!

gnjeio stopalo sakate desne noge koje ga je s promjenom vremena uvijek boljelo, a Hafiz-paa za to vrijeme kroz otvoren prozor selamluka hranio kumrije, Ali-paa se glasno nakalja: - Hafize, priider malo! Hafiz-paa pritvori prozor i prie ocu. - Bujrum! - Prigni se, jer i duvarovi imaju ui! - apnu Ali-paa. Hafiz-paa sjede na koljena. - Ma, sve se neto kontam kako bi bilo da ti malo obie po Mostaru. Nako, ko usput... Pa da malo porazgovara sa svijetom. Da uje ta se govori i ta ljudi nagaaju. - Zar misli da oni neto znaju? - Znam da ne znaju, jadan ne bio, ali zato nagaaju! A obino ono to se nagaa, to i bude. Jedni ovo, drugi ono, trei tree i - neko pogodi! Eto, uo sam kako se govori da u ponovo biti ono to sam i dosad bio: vezir u Hercegovini... - Eh, ta je za mutuluka! - Zar nije?... A nek zna da bi se volio nasmijati onim mostarskim dumanima ve da mi pola Stambola poklone! Bi, dina mi! - Pa da se spremim i izaem?... 252

Trei dan, negdje poslije podne, dok je Ali-paa nadlanicom

- Ja kontam da ne bi bilo mahnito. A kad poe, pokiti po sebi sve niane. Nek te dumani vide! Ja svoje i ne skidam, jer ko zna kad onaj aur moe izbit... U asu kad se Hafiz-paa spremao da krene, a Alipaa bio zazinuo da mu rekne nek povede nekoga od momaka koji e ga pratiti, uz basamake se zaue koraci. - Stani, neko ide! Da nije on... Vrata se naglo otvorie, a Skender-beg s trojicom oficira ue u selamluk. Svi su djelovali i suvie ozbiljno, pogotovo Skender-beg. Kako uoe tako stadoe u jedan red, nakon ega Skender-beg istupi naprijed. - Ustanite! - naredi im strogim glasom okreui se Ali-pai koji je jo uvijek sjedio na iltetu, dok mu se maloprijanji osmijeh kojim je doekao Skender-bega bio naglo ugasio. Ali-paa se nespretno die, zbunjeno gledajui u Skender-bega. - U ime Njegova Velianstva sultana okrivljeni ste za izdaju i dizanje bune protiv sultana, zbog ega vas proglaavam uhapenim. Poto ste svojim postupcima ublatili odlikovanja koja nosite, ista vam se oduzimaju, jer niste dostojni da ih nosite. Nakon toga Skender-beg prie Ali-pai i poe mu trgati odlikovanja sa dolame od modre kadife. Kad mu htjede strgnuti veliki zlatni nian posut briljantima koji mu je svojim rukom prikopao sultan Mahmud II kada ga je naimenovao za vezira Hercegovine, Ali-paa se rukom uhvati za nian. - Stani, ovo mi je sultan svojom rukom... Ali-paa ne doree. Skender-beg mu grubo odgurnu ruku i strgnu nian zajedno sa komadom modre kadife. U isto vrijeme jedan od oficira trgao je odlikovanja s Hafiz-paine dolame. - A sad ih vodite! - naredi Skender-beg. Sve se odigralo tako neoekivano i brzo, da su i Alipaa i Hafizpaa ostali nijemi i ukoeni, ne dospijevi da ita kau. Ali-paa se 253

akom desne ruke bio uhvatio za usta i neto nerazumljivo mumljao, dok ih ne izgurae iz selamluka i potjerae niz strme basamake saraja. Onako uzbuen, a uz to i nesiguran na sakatu nogu, Ali-paa umalo ne svrata niz basamake. Da ne bi jednog od oficira koji je iao naprijed, ko zna ta bi se dogodilo. U dvoritu ih ugurae u jednu omanju tvrdu magazu koja je ko zna zata sluila. Bez rijei zakljuae za njima tvrda gvozdena vrata i postavie strau. ulo se kako Skender-beg nekome nareuje: Pazite da im niko ne prilazi i da ni s kim ne razgovaraju. Glavom mi za to odgovarate! Ali-paa je jo uvijek stajao nijem i izgubljen, prstima stiui usta kao da nije mogao izustiti niti jednu jedinu rije. Onda muklo jeknu i poluapatom se obrati sinu: - Hafize, sine, ta ovo bi, ta se ovo...? Hafiz-paa nita ne odgovori. Ukoeno je gledao u zakljuana vrata, kao da iza njih trai i oekuje odgovor. Ovo je njegovo maslo, njegovo i niije vie! - prostenja Alipaa i svali se na seiju. - Ih, jadu moj, ali me aur namami i prevari! Dohakat e nam, Hafize, dohakat, nek zna! Hapenje Ali-pae i Hafiz-pae jedan od savremenika ja ovako zabiljeio: Skender-beg je strpao u zatvor Ali-pau i Hafiz-pau. Lava i lavia. Izvrio je Latasovo nareenje... A. Juki i Lj. Marti u svojoj Slavodobitnici svietlom gospodaru Omer-pai zapjevali su tim povodom: Hej, aferim, bee Skender-bee! Od starina viteko kolieno, Bog ti dao na obadva svieta, Kad ulovi pau Stoevia, Ljutu guju, vraga golemoga.

254

Vodio je novu vojsku kao pomo ugroenim jedinicama Mustafa-pae Minhenlije, koji se u Krajini bio upleo u krvave okraje s pobunjenicima Krajinicima. Zima, glad, a uz to i potpuna izolacija zbog pokidanih veza sa svih strana doveli su Minhenliju u gotovo bezizgledan poloaj. Ve su se nazirali i prvi znaci neposlunosti i rasula, zbog ega je Latas urio da mu im prije pritekne u pomo. im je stigao u Mostar u kojem mu je bio prireen pravi kraljevski doek, prvo Latasovo pitanje bilo je da li je Ali-paa pod kljuem i na sigurnu mjestu. Kad mu je Skender-beg odgovorio da je postupio strogo po njegovu nareenju i da su i Ali-paa i sin mu ve etvrti dan pod kljuem i pod dvostrukom straom, odmah je krenuo da ih vidi. Znai, stari lisac je napokon dolijao - rekao je zadovoljno. To ste vrlo dobro izveli, estitam! Kad su otvorili vrata na magazi u kojoj su se zatvorenici nalazili, Latas se ukipio na irom otvorenim vratima. Obojica zatvorenika jadno su se doimali: neobrijani, izguvani i neumiveni. Hafiz-paa je odmah ustao im je ugledao Latasa, dok se Ali-paa nije ni pomakao. Sjedio je i postrance ispod oka gledao u Latasa. - Zato se ne digne? Je li ti moda teko? - upita ga Latas. Ali-paa se zakalja, a onda, gledajui Latasa pravo u oi odgovori: - Pred mlaima se nikad nisam dizao... - Misli li po godinama ili... - Kako god hoe - odbrusi Ali-paa i okrenu glavu. Skender-beg proe prema Ali-pai, ali ga Latas zaustavi. Jedno ga je vrijeme utke gledao zastakljenim pogledom svojih zelenih oiju, pa se onda ustro okrenu i poe.

etvrti dan poslije Ali-paina hapenja u Mostar je izbio Latas.

255

Pred polazak u Krajinu, a po Latasovu unaprijed pripremljenu

planu, obojica zatvorenika dovedeni su na Stari most, oko kojeg se bila okupila masa Mostaraca. Tu su doveli i jednu staru ugavu mazgu na koju su popeli Ali-pau, dok je Hafiz-pai bila namijenjena uloga gonia. A da bi sve ispalo to alosnije, Hafiz-paa je bio doveden gotovo bosonog, samo u arapama, mada je bio mjesec februar, pa mu je Ristan Doder, dok je Hafiz-paa prolazio pokraj njegove magaze, dobacio svoje postule. U prvi mah su Ali-pai bile svezane ruke, ali kako je svakog asa mogao pasti s mazge, odvezae ga. Umjesto toga podvezae mu noge ispod mazginih trbuha. Mada je Ali-paa bio dobrim dijelom omraen u Hercegovini, pogotovo u Mostaru, niko se od prisutnih nije veselio njegovoj nevolji. Naprotiv, mnogi su, gledajui taj alosni prizor, plakali. Iz ljudi je progovorila saosjeajnost i humanost, za razliku od okrutnog Latasa koji nije bio na visini pobjednika. ta je Latas time elio postii? U jednom izvjetaju austrijskog konzula Atanackovia iz Travnika stoji da e Omer-paa na svoj vojni pohod u Krajinu povesti sa sobom i Ali-pau, dok Franjo Juki, koji se tada nalazio u Latasovoj pratnji, doslovce kae ovo: Kazivao mi je da e ga tako kroz svu Krajinu i Bosnu provesti, da vide u koga su se uzdali... Nekoliko dana poslije Latasova odlaska, u Mostar je doao novi bosanski vezir Hajrudin-paa s pratnjom. On je pred okupljenim Mostarcima proitao sultanov ferman upuen Omer-pai o smjenjivanju Ali-pae Rizvanbegovia s poloaja vezira u Hercegovini i o ponovnom spajanju hercegovakog sandaka bosanskom vilajetu. Time je, nakon 18-godinjeg Ali-paina vezirovanja u izdvojenoj Hercegovini, njegovo vezirstvo bilo i formalno ugaeno. Put od Mostara do Krajine, preko Duvna i Livna bio je naporan, a za staroga Ali-pau posebno tegoban. Najvei dio vremena provodio bi u nekoj vrsti polusna, da se s vremena na vrijeme trgne, otvori oi i progleda, osobito kad bi naili pokraj sela i naselja koja nisu bila tako esta. Svugdje su ih doekivali na manje-vie isti nain: iroko 256

otvorenih usta, nijemo se pitajui je li to uveni i nekada moni Alipaa Rizvanbegovi i ta bi oni sada trebalo da rade. Doekivali su ga i ispraali dugo gledajui za njim, sve dok mu se krupna i pogurena pojava ne bi utopila meu pratnjom koja je ila ispred i iza njega. Strahujui da se starac usput ne svali s visoke rage na kojoj je jaio, Hafiz-paa ga je jednom rukom obino pridravao. Zaudo, osim ponekog povika ili psovke, svugdje su nailazili na muk, kao da se i ne radi o jo uvijek ivom Ali-pai ve o neemu to je iza njega ostalo, kao to iza umrlog ostaje njegova odjea ili oruje koje je izgubilo svoj raniji ubojiti sjaj. Dok je jaio kao kroz sumaglicu Ali-paa se mnogo ega sjeao, a ponajvie nemilih zbivanja koja su bila tako upeatljiva da se od njih s vremena na vrijeme branio i pokretima i povicima, tako da ga je Hafizpaa morao drmati i buditi. Poslije toga bi se nastojao u mislima prebaciti na neto ljepe i ugodnije to mu nije uvijek uspijevalo, jer su neke od tih uspomena poput crnih ptiurina kruile oko njega, ne doputajui mu da se smiri. Tako se u nekoliko mahova sjeao svoga polubrata Hadi-bega zvanog Haduna, gospodara Hutova, ovjeka silovita i osiona, s kojim je Ali-paa bio u krvnoj zavadi. Hadun je bio pristao uz Gradaevia i udarao je s vojskom na tvrdi Stolac, u koji se Ali-paa bio zatvorio i branio. A kad je u zimu 1832. Ali-paa ocijenio da su zima i oskudica sa svih strana pritisle Gradaevievu vojsku, on odlui da grad otvori i svom estinom udari na napadae. Neprijatelj je bio ne samo suzbijan nego i potuen, a meu brojnim tekim ranjenicima naao se i Hadun. Ali-paa ga je zatekao na samrti i gledajui ga onako izranjena i iskrvavljena poeo mu se podrugivati: E, jadni Hadija, jadni Hadija, ta je to s tobom? Eto te, jadan ne bio, ko da su te koze izgrebale!... Onda se sjeao svog roenog brata Omer-bega, koji je iza smrti oca im Zulfikar-kapetana uspio potisnuti ostalu brau i zagospodariti Stocem. Kasnije je Omer-beg, zbog zasluga uinjenih Carevini, bio naimenovan paom u Mostaru. No na tubu brojnih Mostaraca radi zuluma koji je provodio, sultan mu je potpisao smrtnu presudu.

257

Nastojei spasiti glavu, Omer-paa je pobjegao u Beograd pod skute Sulejman-pae Skopljaka, ali ni tamo nije naao spasa, jer je Sulejman-paa naredio da ga smaknu. Tome je, navodno, najvie doprinio Ali-paa, koji je tajnim pismom obavijestio Sulejman-pau da Omer-pau treba pogubiti. Pa je tako i bilo. - Jok, nisam ga ja ubio, nisam! To je iftira! Iftira! - tresao se i vikao Ali-paa, tako da ga je Hafiz-paa jedva uspio smiriti i zadrati da ne padne s mazge. Cijela je povorka zbog toga morala jedno vrijeme zastati. Poslije toga se as plano, as grleno branio od optubi za glave koje su nevine pale za vrijeme njegova vezirovanja, optuujui za to svoga kavazbau Ibrahimagu Pijuliju, ovjeka uistinu prijeka i zulumara, koji je mnoga zlodjela na svoju ruku poinio. No, Ali-paa se uzalud od toga branio i zaklanjao oi da ne vidi mrtve, jer su se oni stalno pojavljivali i neujno plakali, uvijajui se oko Ali-pae kao da su iz dima satkani. Ali, od svih mu je bila najtea neka Ruka, seljanka sa Bune. Za komad njezine zemlje koji se usijecao u njegov posjed na Buni, naredio je kavazbai Pijuliji da od Ruke otkupi tu zemlju i uklopi je u njegov posjed. Kad je Alipaa uskoro nakon toga izbio na Bunu, izbila je i Ruka i pala pred njega. - Aman, paa, ta uradi, ako Boga zna! to mi ote ovo zemljice koja je hranila mene i moju siroad. Nemoj, paa, ako Boga zna! Gdje e ti dua! - Nisam ti uzeo ve platio! - ljutnu se Ali-paa. - A koga si pitao da je uzima? - die i Ruka glas. - A to, zar ti nije poteno plaeno? - Ama, niko to meni ne moe platiti. Niko, pao, zna li! - Sad je stvar gotova. to to nisi kavazbai govorila? - Ma zar se s njim moe insanski govoriti, ne bilo ga! - Neka, nemoj tako! Ve, ta bi ti sad htjela? 258

- Da mi vrati zemlju. - E, to ne moe! - Ako nee, daj mi makar da je u hararu ponesem. - uj, u hararu! A to e ti to? - Kai, hoe li mi dati? Uzmi, trpaj, ko ti brani! Ruka pritjera magare koje je dovela pa dohvati motiku i iskopa pola harara zemlje. - Pao, pomozi mi da ovo podignem i natovarim. Ali-paa s mukom podie jedan kraj harara, a Ruka drugi. - Brzo, enska glavo, otpadoe mi ruke! - zastenje Ali-paa. - ta je, paa, da ti nije teko?... Sjeti se kako e ti biti kad pred Bogom bude polagao raun za ovu moju sirotinju koju mi na pravdi Boga oduze. Teko ti je pola harara pridrati, ja kako li e ti biti onda kad... Ali-pau presijee. Ostade bez rijei. A Ruka pritegnu harar i bez rijei krenu za magaretom. Eto, ta Ruka i njezina kletva nisu mu dali mira. Malo-malo pa bi mu Ruka ponovo izala pred oi i uo bi je kako kune: Teko tebi, pao, teko tebi!... Kad bi se s mukom otkrpio od Ruke, od mrtve brae i ostalih crnih ptiurina koje su iznad njega graktale i mozak mu kljucale, uspijevalo bi mu da se skloni i odahne u onome to mu je krijepilo i srce i duu. Bili su to vinogradi najplemenitijeg groa koje je podigao, zlatna duhanita, bogata pirinana polja, novopodignuti bubarnici i prepuni uljarnici koje je neumorno gajio. Ali, najrae se u mislima vraao Trebiatskom polju koje je nekada bilo pusta movara gdje su doskora roktale divlje svinje i rikali jeleni, da bi ga, nakon to ga je isuio, pretvorio u jedan od najplodnijih predjela Hercegovine. Trebiatsko polje se s pravom ubrajalo u historijski poduhvat XIX stoljea u Hercegovini.

259

Pa je onda u mislima obilazio bujne livade na kojima su se napasala brojna stada pretilih ovnova i mlijenih ovaca, vatrenih konja i snanih mazgi, kao i nasade najplemenitijeg junog voa za koje je kaleme dobavljao iz Dalmacije, Grke i Italije. ak je i kafu pokuao gajiti, a njegova pirinana polja za koje je dobavio posebnog strunjaka iz Turske, po svom su kvalitetu davala pirina koji je u svemu nadmaio onaj koji se dotle uvozio iz Italije. Ulita su mu bila prepuna najraznovrsnijeg meda, zahvaljujui bogatoj i raznovrsnoj pai hercegovakog podneblja. Poslije toga bi sa smirenjem u srcu obilazio svoje hajrate: damije, tekije i mektebe, pa onda puteve, mostove i mlinove koje je na raznim stranama podigao. Il nek puka puca, ili nek eki kuca bila je njegova lozinka, koja mu nije dala da stane ni da predahne. Sjeao se, takoer, kako se u svoje vrijeme zauzeo za obnovu pravoslavne crkve u Mostaru, isposlovavi za to sultanov ferman iz Stambola, a isto tako i za novu crkvu i samostan u tadanjem irokom Brijegu, kao i za izgradnju biskupskog dvora u Mostaru, unato pritivljenju mnogih mostarskih muslimana. Tako su se, uz prokletstvo za zulume u vrijeme njegova vezirovanja, stekla i mnoga dobra i korisna djela koja je iza sebe ostavio. Pratilo ga je i prokletstvo i priznanje, kao i mnoge prije i poslije njega.

dojueranjeg vezirovanja, duga vojnika kolona s Latasom na elu kretala je put Krajine. Preko Duvanjskog polja pratila ih je cia zima i leden vjetar, a Ali-paa i jo neki zarobljenici koje je Latas iz Mostara bio poveo, samo su oteavali i usporavali napredovanje vojske. Zbog toga je Latas u Livnu donio odluku da tu ostavi zarobljenike s tim, da Ali-pau i Hafiz-pau zatvore u posebnu kulu pod nadzorom jednog od vojnih komandanata, dok je Latas forsiranim marom nastavio prema Jajcu gdje su se krajiki ustanici bili okupili.

Dok se Ali-paa glavinjajui i kao kroz sumaglicu sjeao svog

260

U silovitom sukobu Latasu je uspjelo da razbije okupljene ustanike i slomi obru oko okruenog pae Menhinlije te ue u Jajce. Poslije nekoliko dana odmora, Latas je iz Jajca krenuo prema Banjaluci. U Jajcu su mu se prikljuili Ali-paa i ostali zarobljenici, koji su u meuvremenu stigli iz Livna.

Dobrinji kod Banje Luke Ali-paa je doekao svoju posljednju no. U logoru je vladala tiina, a no je bila izuzetno zvjezdana i hladna. Vatre pred ulazima u atore jo uvijek su plamtjele, a none strae kunjale. Najednom se kroz no prolomio pucanj. Strae su se uznemirile i osluhnule. U atoru u kojem su spavali Ali-paa i Hafiz-paa, uvani od jednog traara Anadolca, smrt je hitro i sigurno obavila svoj posao: kurum koji je planuo iz straareve puke pogodio je Ali-pau ispod desne vilice i izaao mu je na tjeme. Prosuti mozak poprskao je i probudio uasnutog Hafiz-pau, dok je plamen u upaljenom fenjeru zadrhtao i ugasio se. Sve je u trenu bilo svreno. Prekinuli su se snovi i muke starog Ali-pae... Straar je izjavio da ga je u neko doba savladao san i da mu je puka ispala iz ruke i pri padu odapela i usmrtila Ali-pau. Straar je odmah uhapen, ali nije prolo dugo kad je vien na slobodi u njegovoj dalekoj Anadoliji. Sve je ukazivalo da je po srijedi porueno umorstvo. Vjeto i avolski isplanirano, iza kojeg se krio Latas.

Na

osudu. ak i od onih koji su do juer likovali. Tako su autori Slavodobitnice, koji su se veselili kad je Alipaa bio uhapen, sad ovako pisali: Svakome je bilo drago viditi i uti da je njegovu vladanju uinjen konac, ali, da je takvim nainom muen i na razbojniki nain ubijen, nikome ko ljudsko srce ima nije moglo milo biti. Isti Omer-paa stidio se za njegovu smrt...

Ali-paina smrt i nain na koji je smaknut naili su na opu

261

Ali-painim umorstvom bio je potresen i duboko oaloen i crnogorski vladika Petar Petrovi-Njego, koji se u to vrijeme nalazio na lijeenju u Napulju. Poslije dugogodinjeg neprijateljstva, sukoba i krvi, a nakon ugovora sklopljenog u septembru 1842., sukobi i neprijateljstva izmeu njih su prestala, a njihov tadanji sastanak u Dubrovniku doveo je ak i do pobratimstva. Saznavi za umorstvo Ali-pae, Njego je bio estoko ogoren. Ljubo Nenadovi, koji je bio uz vladiku u Napulju, pie da je vladika bio toliko ljut i ogoren da su mu rijei, dok je proklinjao Latasa, letele kao zrna iz puke. Ali-paino tijelo je pokopano pokraj Ferhad-paine damije u Banjoj Luci, a njegovi tada podignuti niani obnovljeni su 1903. godine. Tarih na nianu glasi: On (Bog) je ivi i vjeni. Hercegovaki mutesarrif Rizvanbegovi Ali-paa uzvieni, prema Boijoj naredbi, u ovoj istoj i mirisnoj zemlji, u milosti Milostivog Boga, lei i spava. Neka Bog pomiluje onoga koji ga posjeti i proui mu Fatihu. Datum njegove smrti je 1276. (po hidri). lanovi Ali-paine obitelji bili su poslije njegove smrti prognani u Malu Aziju, ali su se uskoro mnogi od njih ponovo istakli i zauzeli visoke poloaje u Turskoj. Tako je Ali-pain sin Hafiz-paa, koji ga je pratio na njegov patniki put i prisustvovao njegovu alosnu kraju, postao jedrenski mutesarrif s nazivom begler-bega od Rumelije. Nekoliko ostalih lanova Ali-paine obitelji pojavilo se i zablistalo i na pjesnikom nebu. Jedni su padali, a drugi se dizali, po onoj narodnoj: Vrijeme gradi niz kotare kule, vrijeme gradi, vrijeme razgrauje...

Krajini, i u Posavini. S njima su se ugasili i mnogi ivoti, znanih i neznanih. I u boju, i izokola, podmuklo. Ibrahim Kapi, jedan od ustanikih prvaka u Krajini, znamo kako je zavrio. Dvojica najmljenih ubica, braa avkii, ubili su ga na Koievu Zmijanju kad se ranim 262

Uskoro su ustanike vatre bile pogaene. I u Hercegovini, i u

jutrom pojavio na vratima kue u kojoj je konaio. Braa su prije toga bili stekli Kapievo povjerenje, pa ih je uvrstio u svoju osobnu pratnju. Za dokaz vjernosti sasuli su mu vrelo olovo pravo u glavu. A Latas im je poteno isplatio obeanu krvarinu. Drugi voa ustanka, bajraktar Redi, uspio je pobjei u Austriji i spasiti glavu. Sarajevski muselim Mustafa-paa Babi, kojeg je Latas meu prvima zatvorio, imao je vie sree. Njega su vezana, neobrijana i zaputena, s vremena na vrijeme vodali sarajevskim sokacima kao ivu opomenu ta eka ostale ako se usude dii glavu i pustiti glas. Dok bi ga vodili ispod njegova konaka koji i danas stoji pozadi bive Vijenice, iza gustih demira na penderima zauo bi se tih jecaj painih ukuana. Kasnije su ga, uz mnoge druge, okovali u gvoa i otjerali u Travnik, a onda u progonstvo. Proveli su ih kroz Sarajevo povezane na zajednikom sindiru. Tu su, uz ostale, bili: Hafiz-paa Rizvanbegovi, sin umorenog Ali-pae, Fadil-paa erifovi, Ali-beg Deneti, Mehmed-paa Bievi, kapetani od Krupe, Starog Majdana i Novog, njih tridesetak na broju. Za njima su otile i njihove obitelji. Ni sudbina ostalih bosanskohercegovakih prvaka nije bila bolja. Nakon to su ustanike vatre bile pogaene, otpoe obraun s preivjelim prvacima. Sve to je u redovima bosanskohercegovake feudalne gospode bar neto znailo, osjetilo je eljeznu Latasovu aku. Travnika tvrava bila je pretvorena u robijanicu i muilite. Do juer gorda i samosvjesna feudalna gospoda sada se, okovana u gvoa, teko vukla travnikim sokacima idui na tucanje kamena ili pravljenje puteva. Mnogi su bili proputeni kroz ibe Latasovih nizama, poslije ega su ostajali na zemlji, ni ivi ni mrtvi. Iz jednog izvjetaja autrijske vojne komande iz Vinkovaca, upuenog vioj vojnoj komandi u Temivar, saznajemo o nainu kanjavanja ustanika u Latasovu vojnom logoru u Tuzli: Obini ustanici - kae se u izvjetaju - proputani su kroz ibe poredanog askera, tako da ih je na mjestu ostajalo po nekoliko mrtvih.

263

Begovi i ugledniji ustanici baeni su u zatvor i svaki su dan ibani, dok im dua ne bi dola do pod grlo. Austrijski generalni konzul u Sarajevu dr Atanackovi u izvjetaju koji je poetkom juna 1851. poslao svojoj vladi u Be pie izmeu ostalog: Travnik slii na veliku robijanicu. Muslimani raznog ranga, meu kojima mule, kadije i begovi, vide se u lancima kako iste gradske sokake ili dovlae materijal za njihovo kaldrmisanje... Zatvorenici su bili podijeljeni u tri grupe. U prvu su spadali oni koji su uestvovali u ubojstvu Latasova parlamentarca nedaleko od epa, koji je bio doao da pokua smiriti prve ustanike protiv tanzimata, i oni su bili osueni na smrt. U drugu su grupu bili uvrteni predstavnici plemstva i voe ustanka koji su slati na suenje u Carigrad, dok su u treu grupu spadali obini ustanici koji su kanjavani djelimino batinama, a djelimino tamnicom. Jedan oevidac ovako opisuje upuivanje zatvorenika preko Beograda na suenje u Carigrad: Po dvadeset ih ide sapetih u lanac. Svaki imade gvozdenu alku, a s obje strane provuen lanac od tri prsta debljine. Nesretnik, da olaka svoje muke, dri rukom lanac, da ga ne bi onaj drugi potezao na svoju stranu... Vojna pratnja koja je sprovodila ovu okovanu povorku svirala je i udarala u bubnjeve dok je prolazila kroz Beograd. Vrhovni sud u Carigradu jedne je osudio na smrt, druge na galije, tree na robiju ili prognanstvo, da se vie nikad ne vrate u Bosnu. Sultan je neke od osuenih pomilovao od smrtne kazne, a drugima izreene kazne ublaio. No jedno je bilo sigurno: kima feudalnoj aristokraciji Bosne i Hercegovine bila je prebijena. Prebio ju je Latas. Obavio je to temeljito, sa strau i do kraja. Ono, to Carigradu nikad do tada nije polo za rukom, uspjelo je Latasu. I to za manje od godinu dana. ta vie, uspjelo mu je da je ne samo upokori, ve ju je bacio na 264

koljena, slomio joj kimu i unizio je kao niko prije njega. Pri tom ne treba zaboraviti da, dok su Latasove vojne operacije i brze pobjede nad ustanicima nosile peat njegova izuzetna vojnikog talenta, sposobnosti njegovih komandanata i izvjebanosti regularnih trupa, dotle su Latasovi osobni postupci prema protivnicima bili nemilosrdni, lieni osnovnih skrupula, puni sadistikog iivljavanja, bez truna humanizma i plemenitosti pobjednika. Meu onima koji su tih dana osjetili teinu Latasove eljezne ake bio je i dojueranji Latasov gorljivi prijatelj fra Ivo Franjo Juki, kapelan iz Varcara, oduevljeni sljedbenik Ljudevita Gaja i istinski kulturni trudbenik tog vremena. Taj naivni sanjar vrsto je vjerovao da je s Latasom dolo vrijeme kada e se moi ostvariti ideali za koje je sagorijevao, da e se narodna prosvjeta moi slobodno iriti i da e se politikih sloboda za sviju biti dovoljno. Uvjerivi se uskoro da od svega toga nita biti nee, a intimno nagrizan za sve ono to je inio za Latasa, razoarani Juki tada okree list. Sada umjesto ranijih hvalospjeva o Latasu i tanzimatu, u Gajevim Narodnim novinama izlazi alanak u kojem stoji ovo: Ravnopravnost krana i tanzimat su proglaeni na papiru, no gdje su uistinu? Stara ugnjetavanja traju sveudilj i za zahvalnost to su se krani prigodom posljednje krvolone bune miroljubivo ponaali, to se nisu carskoj vojsci nigdje opirali, pae svugdje davajui hranu i vonju bez ikakve plae i nagrade, moraju sada, uz krvave uljeve, gorku rabotu davati. Krane tjeraju sada strahovitim nainom da ceste grade, te se u Sarajevu oku prua jezovit prizor, kako sijedi starci i nemona djeca, pae i najodliniji ljudi ogromno kamenje guraju i put novome drumu grade. Najpoznatiji trgovci, pa i sam pravoslavni vladika, prisiljeni su na ovaj teki posao, te sve kamen vue i nosi.

265

Sve se ufalo u Omer-pau, u njemu je raja gledala svoga spasitelja, pa, gle, otuda bi valjalo da sunce grije, otuda sada teki led bije... Latas, bijesan na Jukia, a opsjednut panslavistikim gibanjem za koje krivi Jukia, poziva ga sebi. No to ovaj put nije bio susret kad je Bog svemogui taknuo carsko srdce te nam poalje Mojsiju - nae ufanje, naeg izbavitelja, razboritog marala i seraskera Omer-pau, kako je to nedavno pisao Juki. Sada je to bio drugi, pravi Latas, onakav kakav jeste: okrutan i bezobziran. On eli Jukia javno osramotiti i uniziti, pa ga optuuje da je prisvojio novac koji mu je bio dao da ga podijeli kranima postradalim u Jajcu. Zatim ga hapsi i zatvara u ulagin han u Sarajevu, a onda ga okiva i alje u Carigrad. Latas je time elio sa sebe skinuti svaku sumnju o tobonjem panslavenstvu koje mu se odnedavna poelo pripisivati. Te su glasine potekle iz Bea, nakon to je Latas poslao u Zagreb u kurtoaznu posjetu banu Jelaiu Fadil-pau erifovia i Jukia. Tim povodom je neko od tajnih izvjestitelja javio u Be da ta posjeta ima panslavistiki karakter s tim, da Jelai bude hrvatski kralj, a Latas vladar u Bosni, ime se ugroavaju interesi obiju carevina: i Austrije i Turske. Juki je osim toga bio zazoran Turskoj zbog jo jednog svog nedavnog postupka, kada se obratio Carigradu molei i traei da se u Bosni osnuje tamparija u kojoj bi se tampale kolske knjige na domaem jeziku; da se ponu izdavati novine, takoer na bosanskom jeziku, i da vlada za to odobri potrebna sredstva, uz jo neke sline zahtjeve. Sve je to bilo dovoljan razlog Latasu da optui Jukia za pronevjeru novca namijenjenog kranskoj sirotinji postradaloj u borbama izmeu turske vojske i ustanika oko Jajca. Istina, neto od tog novca bilo je ostalo kod Jukia, to je on pravdao svojim trokovima u Zagrebu prilikom posjete banu Jelaiu, a uz to su i mnogi korisnici pomoi, ne znajui o emu se radi, pri ispitivanju zanijekali da su bilo ta primili od Jukia. Bilo kako bilo, Jukievim hapenjem Latas se u svemu ogradio od Jukia, pogotovo od njegova panslavizma, o emu se morao izjanjavati Porti.

266

Poslije podueg boravka u krcatoj hapsani smjetenoj u ulaginu hanu, Juki je, uz mnoge druge, okovan i zajedno s njima upuen u Carigrad. Put od Sarajeva do Carigrada bio je dugotrajan i zamoran, i zahvaljujui samo utjecajnom austrijskom poslaniku u Carigradu Ostenu Prokeu, Juki je bio puten, s tim da se nikada vie ne vrati u Bosnu. Jedno je vrijeme boravio u Rimu, a onda u Splitu i napokon u akovu, odakle je upuen na operaciju kamenca u Be, gdje je umro u maju 1857. Tu mu se i grob zameo. To je bio kraj zlosrena Jukieva prijateljstva s Latasom.

ade koje je raja u Bosni vezala uz tanzimat ubrzo su se izjalovile. Pokazalo se da je tanzimat bio samo forma, iluzija, opsjena. Novi dravni aparat sastavljen od Anadolaca, Arnauta, islamiziranih idova i Bugara, pa ak i Arapa, jer se u domae ljude nije imalo povjerenja, bio je bezobziran i nezasitan. Bosna je gora nesjeena, mi smo je osvojili, mi emo je sjei govorili su oni i poeli su je sjei. Nemilice. Osmanlije iz vrhova uprave u Bosni prevrili su svaku mjeru u samovolji i eksploataciji. U drutveno-ekonomskim odnosima sutinski se nije nita izmijenilo, osim to su uvedeni novi nameti. S izuzetnom otrinom otpoe traenje i oduzimanje oruja, a sve u strahu od panslavizma koji se u oima vlasti bio pretvorio u pravog bauka. Prijetilo se da e se za svaki prikriveni komad oruja ljude zakivati u kue i paliti, a pojedini predstavnici vlasti su ili dotle da su istom kaznom prijetili i za svaki no veliine pedlja. Na nianu su bili na prvom mjestu krdanski manastiri i samostani. Sarajevo je jedno vrijeme bilo blokirano, tako da niko bez posebne propusnice nije smio ui ni izai iz grada, dok su mnogi pod straom stalno dotjerivani u Sarajevo. ulagin han, koji se nalazio naspram Begove damije, bio je prepun zatvorenika. Nakon to je muslimanskoj feudalnoj aristokraciji bila prebijena kima, a ustanici na svim stranama potueni i razbijeni, na red su doli krani. Opisujui stanje iz tih dana historiar Vladislav Skari izmeu ostalog pie: 267

Omer-paa se u prvo vrijeme, dok nije smirio, bosanskohercegovake muslimane, pokazao sklon hrianima. On ih je navraao na otpor prema agama i begovima. Umirivi Bosnu okrenuo je list, pa je svaki i najpravedniji otpor hriana prema ifluk-sahibijama smatrao bunom protiv vlasti i hapsio ljude. Tako je ravo s njime proao i fratar Franjo Juki, kome se Omer-paa s poetka prikazivao najboljim prijateljem, a u januaru 1852. ga uhapsio, pa ga u maju iste godine poslao u Carigrad. S uhapenim se postupalo ravo. Prostorije gdje su tamnovali bile su pretrpane uhapenima. Hrana to im je davana bila je rava i nedovoljna, a nije dozvoljeno da im se donosi. Na Veliki Petak 1852. potue se hapenici pravoslavne vjere vladiki Prokopiju da gladuju i zamole da se za njih zauzme, da dobiju bar dosta hljeba. I austrijski konzul Atanackovi zauze se za njih kod Omer-pae. Omer-paa je poricao da gladuju, ali dozvoli da im se o Vaskrsu moe poslati hljeba, mesa i vina... Tako se, umjesto ranijih progona feudalne gospode i muslimana, sada poee progoniti krani i njihovi najugledniji ljudi, posebno sveenici, a kao posljedice toga uestae bijegovi preko granice, isto onako kako su bjeali muslimani. Postade jasno da je sudbina Bosne i Hercegovine, kao i sudbina svih njenih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju nedjeljiva i zajednika i da je okupator jednih, ujedno i okupator i svih ostalih.

nalazio u kui pae erifovia, bio i ostao nedodirljiv za Sarajlije. Niti se s kim od domaih ljudi druio niti prijateljevao. Poput duha, uvijek u jakoj pratnji, znao bi se pojaviti tamo gdje su mu se najmanje nadali. Zemlja je bila utihla, ljudi uvukli duu u se, pa se inilo da niko i ne die. Svi su zbunjeno i utke gledali ta se zbiva, vjerujui i oekujui da e se neto zbiti, pa e se vode ponovo uzburkati i donijeti promjene prema onoj Buda geer (I ovo e proi...).

Za to vrijeme Latas je u sjaju svoga Konaka, koji se i dalje

268

Unato Latasovoj nedodirljivosti, Sarajlije su paljivo pratili svaki znak i dogaaj u Konaku, ne bi li bar neto uli i saznali o seraskeru. Kuna posluga i vojnici - straari koji su zbog raznih potreba svakodnevno dolazili u ariju, bili su neposredna veza izmeu arije i Konaka i izvor svih, makar i najsitnijih novosti. Tako bi im se s vremena na vrijeme ukazala prilika da neto vie uju i saznaju o Latasu kao ljudskom biu, a ne samo kao beutnom i ledenom seraskeru koji im je sliio na isukanu sablju koja samo eka i prea gdje e i u koga zasjei. Tako su Sarajlije odmah saznali o bruci koja je pukla u Konaku, a odnosila se na Latasa i njegovu prelijepu ogoricu gospou Tereziju Simonis, roenu Grismajer. Ona i njen mu, muziar Simonis, doli su u Sarajevo na poziv Latasa i njegove supruge Saida-hanume, inae roene sestre muziareve, koja je pred udaju za Latasa prela na islam. Razlog njihova dolaska bila je Latasova elja da mu kerka iz prvog braka pone uiti klavir, koji je tekom mukom bio dopremljen u Sarajevo. Ve od prvih dana po dolasku, seraskeru je zapelo oko za tu lijepu enu prema kojoj je pokazivao izuzetnu panju. To se u prvo vrijeme moglo shvatiti kao kavaljerska panja jo uvijek ljupkoj ogorici, no s vremenom je serasker poeo pokazivati nedvosmislene simpatije i naklonst prema gospoi Simonis. Navikao da pobjeuje i osvaja, Latas je uskoro uspio zagrijati i osvojiti i gospou Simonis, drei se one vojnike: Nema tvrave na koju se svaki dan navaljuje, a da konano nee popustiti... Kad je i na drugoj strani naiao na pun odziv, Latas je jednog dana uputio svog ogora u Beograd s povjerljivim porukama beogradskom veziru. Petnaestak dana nakon toga, kad se Simonis vratio u Sarajevo, zatekao je praznu kuu. Njegova ljupka supruga, zajedno sa siniem, bila je prela u Latasov Konak, a njemu je ostavila poruku da je ne trai jer mu se ne eli vratiti. Kako je to Saida-hanuma primila teko je rei, ali bie da se s tim pomirila jer je poela tjeiti i savjetovati brata da se i on pomiri i da ne pravi gluposti, jer bi se u protivnom moglo po njega zlo svriti. 269

Ostavljeni mu nije se elio s tim pomiriti. Poeo je vikati i prijetiti da je on austijski podanik i da se s njim ne moe tako postupati, pa je otiao da trai zatitu i intervenciju austrijskog generalnog konzula dr Atanackovia. No konzul se drao mudro i rezervirano, jer je gospoa Simonis svoga mua dragovoljno napustila i konzul nije imao razloga da intervenira. Ali, kako je muziar postajao sve grlatiji, jednoga su dana u njegovu kuu izbili vojnici, pokupili i natovarili njegove stvari i zajedno sa stvarima otpratili ga do Broda i prebacili u Austriju. O tome se u Sarajevu danima prialo i nagaalo to e dalje biti, a kad se nita ne dogodi, arija ostade razoarana. - E ba mu, pasjem sinu, niko nita ne mere! ta mu naumpadne, to i radi! Nije ala tuu enu ukrast i u Konak prevest, pa nikom nita! I to stranjsku! Hej, urazumi se! Ni konzul nije smio da se u to petlja, iako joj je ojk njihov podajnik. - A jes, brte, plaha! to jes, jes! - Okle ti zna da je plaha? - Znam, kako ne bi znao! Dolazila mi je u duan. I ona, i ojk joj. Bilesi i dijete. Dovodio hi onaj dangalak. - Koji dangalak? - uj, koji! Pa nejma hi stotinu. Onaj to slikava! - Onaj to ga zovu Eto ga opet! - Ama, bezbeli. I nejma drugog. A taj dangalak i Eto ga opet! nije bio niko drugi ve hrvatski slikar Vjekoslav Karas, koga je Latas bio dobavio iz Zagreba da ga portretira. Bohem, lutalica, neispunjena nada njegovih mecena koji su ga bili poslali u Rim da tamo studira slikarstvo i postane crkveni slikar, Karas je ubrzo iznevjerio njihove nade i zaplovio u posve druge vode. Poslije devetogodinjeg boravka u Italiji gdje je ivio ivotom bohema i lutalice, pri emu mu se talenat nije mogao osporiti, Karas se povratio u Zagreb i zaposlio kao nastavnik crtanja. Kada mu je 270

saopteno da doe, i to na preporuku sarajevskog upnika fra Grge Martia, Karas se rado odazvao. Privlaio ga je Orijent, koji je oekivao u Sarajevu. Po dolasku u Sarajevo, na Karasa se isprva kao na udo gledalo. Bavio se, po miljenju arije, nekakvim udnim, ejtanskim poslom da slika ive insane, a i samom svojom vanjtinom djelovao je kao afera. Sitan i goljav, odjeven u nekakve iroke arene hlae koje nisu bile ni hlae ni alvare, s velikim, takoer arenim alom, svezanim oko vrata i velikom crvenom kapom na glavi s koje mu je visila modra kianka, vjeno je landarao arijom sa tafelajem pod rukom i sandukom s bojama i kistovima, prtei uz to i tronoac na rasklapanje. Pri tom je radoznalo zavirivao u sve arijske sokake, razgledajui duane, eme i damije, a isto tako i ljude i njihovu nonju, kao da se nije mogao odluiti ta e prije odabrati za svoj slikarski motiv. No kad je prvom prilikom pokuao da skicira jednog bjelobradog terziju, sa svih strana su se okomili na njega i umalo da nije bio pretuen. Spasio ga je jedan straar iz Konaka koji se sluajno tu zatekao i Karas od tada nije vie pokuao da bilo koga slika. Umjesto toga poeo je slikati motive iz arije i iz sarajevskih mahala, mada je i pri tom susretao mrke poglede i esto sluao glasno negodovanje. Uskoro je arija svoju mrnju, koju nije mogla ispoljiti izravno prema Latasu, poela ispoljavati prema nedunom slikaru, i to na jedan osebujan, arijski nain: u ismijavanju i cirkusanju s njim. Tako se dogaalo da bi se ljudi sa efenaka, im bi ugledali da Karas dolazi i rasklapa tafelaj, poinjali meusobno dovikivati: Eto ga opet!, Dr ne daj!, Otro posro! i slino. Siroti Karas je mislio da je to dovikivanje i cirkusanje njemu upueno, i ne slutei da oni pri tom misle na Latasa. Jer, po njihovu miljenju, i Karas je bio dio Latasa. Ne sjedi li on nepomino pred slikarom i ne slua li ga kako e se okrenuti i u ta e gledati, dok mu slikar slika tu ejtansku sliku. A kako je Karas esto bio pri piu, jer je bio strastven vinopija, malo je mario za to njihovo dovikivanje i bockanje. Dapae, i on je uskoro poeo da im od vikuje, pri emu mu se osobito dopadalo ono Otro posro!. Nekada bi opet, im bi se pojavio u kojem od arijskih sokaka i poeo namjetati tafelaj, prvi povikao: Eto ga opet!, to je izazivalo gromoglasan 271

smijeh. Zato, kad je Karas poslije dueg boravka napustio Sarajevo, arija je zaalila za njim. - Ma, i je ovo Eto ga opet? Nejma ga, ne via se... - Otio! Zar nisi znao? - Ama, nemoj mi rijet! Ba jazuk. Ja je l barem usliko onoga? - Ah, ah, ba otio! Hajde, nek mu je hajirli. Da hoe, bogdo, i onaj ubrzo! - Otii e, ne brini. - Znam, al kad? - im mu se nafaka ovdikan ukine i voda mu na drugom mjestu provri. Siroti Karas je po povratku u Hrvatsku poludio i uskoro umro.

dr Atanackovia zaotrili su se. Ti odnosi ve od seraskerova dolaska u Sarajevo nisu bili dobri, ali su se kasnije jo i pogorali. Razloga za to bilo je vie, meu ostalim i Latasovi postupci pri sprovoenju tanzimata, posebno prema kranima. Zatim Latasovo zatezanje da napokon omogui povratak u Austriju i Maarsku onim vojnicima i oficirima iz redova Latasovih jedinica koji nisu bili primili islam, kao i sumnjienje Latasa za panslavistiko oijukanje povodom Fadil-paina i Jukieva odlaska u Zagreb na poklonstvo banu Jelaiu, to Austriji ni u kom sluaju nije moglo biti svejedno. To zatezanje odnosa izmeu Latasa i Atanackovia u toku mjeseca marta dovelo je do toga da je zastava sa austrijskog konzulata bila skinuta u znak protesta, to je bio znak da su odnosi izmeu dviju carevina u Bosni doli u ozbiljnu krizu. Kranski svijet se bio toliko uplaio da je prestao prolaziti ispred austrijskog konzulata, oekujui da svaki dan moe doi do sukoba.

Pred proljee 1852. odnosi izmeu Latasa i austrijskog konzula

272

dogodilo neto neoekivano: Omer-paa se u svojoj crnoj gala koiji, a to su bili i prvi fijakeri u Sarajevu, izvezao iz Konaka i u pratnji etrdesetorice paradno odjevenih konjanika na bijelim konjima i sa kratkim turskim zastavama u rukama uputio u austrijski konzulat. Tu se zadrao krae vrijeme odakle se, drei Atanackovia ispod ruke, uputio prema koiji i zajedno s njim i pratnjom odvezao se na teferi prema Velikim drvetima na Alipainom Mostu. Tom prilikom Latas je saoptio Atanackoviu da bi elio da se njihovi odnosi poprave i saradnja nastavi, ne govorei da treba uskoro napustiti Sarajevo. Premda ni sam nije znao zbog ega odlazi, jer u fermanu o tome nije nita reeno, Latas nije gubio glavu. Pobijeenima nije elio pokazati da je maloduan. Kako je doao, tako je elio i otii: u sjaju i pompezno.

Onda se jednoga jutra, poetkom aprila, na ope iznenaenje

roljee je bilo u punom jeku. Sarajevo se kupalo u suncu i bujalo u zelenilu, a zrak mirisao jorgovanom koji je cvao po avlijama i baama. Sunce kao da se bilo uvuklo u ljude pa su i oni, usprkos svemu, postali neto vedriji, a i arija je malo ivnula. Hajka na ljude bila se uglavnom smirila jer su ustanici bili svuda razbijeni i potueni, a oni za koje se smatralo da su najkrivlji, ukoliko su ostali na ivotu, bili su utamnieni ili prognani. ivot se ponovo budio, a ljudi se polahko prilagoavali novim prilikama. Koncem aprila, posve neoekivano, kako to esto biva kad su po srijedi krupni dogaaji, pukla je vijest da Latas odlazi iz Bosne. Vijest je odjeknula kao grom iz vedra neba i za as obigrala cijelo Sarajevo. Mnogi, mada su to od srca eljeli, nisu povjerovali. Glas je potekao iz austrijskog konzulata, o emu je Atanackovi bio odmah obavijeten. Vijest se isprva irila poluapatom punim bojazni. - Ma je l, tako ti Boga? - Ama, kad ti kaem! 273

- Da nije hava? - Ma kakva hava! Zar bi austrijanski konzul lago. I bajrak na konzulatu ponova se dig o. - E, vala, ako to bude, beli si za mutuluka! - Tako ti je ko to ti kaem, a ti sad gledaj kako e. Il peci kadaif, il spremaj teferi. Nicala su pitanja i odgovori, a da niko nije znao ta je posrijedi. Sad, kad je Bosnu bio u iu utjerao, oekivalo se da e ostati i gospodariti njome. Kad ono, digoe ga. Zato, zbog ega? Da li po kazni, ili ga eka neka druga Bosna da nju priepi i u suru utjera. Nicala su pitanja i odgovori, a da niko nije znao to je posrijedi. Prava groznica od uzbuenja bila je obuzela Sarajevo. Za vijest se istoga dana saznalo u Visokom, a onda je potekla dalje. Poput nadole vode. esti dan nakon toga telali su od ranog jutra poeli izvikivati da Latas sutradan naputa Sarajevo, pa da svaka muka glava, ma kojeg vjerozakona bila, treba izai na ispraaj. Reeno je da e serasker krenuti iz kasarne na Gorici i kroz Viegradsku kapiju napustiti Sarajevo. Poradi toga svijet treba da se pokiti na Mejdanu i oko Viegradske kapije na dva sahata pred podne, kako bi to prilinije ispratili njegovu preuzvienost serasker-serdari ekrema Omer-pau izvikivali su telali. Svijet je i bez toga pohrlio na Mejdan i prema Kapiji. arija se zatvorila i svako je urio da ugrabi to bolje mjesto, kako bi posljednji put osejrili Latasa. Vojska je izala iz kasarni da odrava red. ekalo se u tiini, bez uobiajene halabuke i dovikivanja. Uskoro se iz daljine zaue zvuci vojne glazbe koja je bivala sve jaa to se povorka vie bliila. Odjekivali su zvuci turskih vojnih mareva, pri emu su trube i bubnjevi bili najbuniji. Malo iza toga, odozdo, od Mejdana, ukaza se elo povorke. Naprijed je jaio uparaeni eskadron konjice, a iza njega odred Arnauta, 274

tankovijastih i u hodu gotovo neujnih, s isukanim dugim noevima poloenim preko prsiju. Na nekoliko koraka iza njih jaio je gizdavo odjeven tab na elu s Latasom, a iza njih jedan dio Latasovih jedinica: konjica, pjeadija, topovi, pioniri i komora. Drugi dio vojske ostao je u Sarajevu da eka smjenu koja je trebala da stigne iz Bitolja. Na prvi pogled sve se inilo gotovo u dlaku isto kao i prilikom Latasova dolaska, samo je raspoloenje meu okupljenim mnotvom bilo sada potpuno drukije. Jer, kad je dolazio, jedni su ga, osobito feudalna aristokracija, doekivali sa zebnjom, a drugi, raja i sirotinja, s nadom u bolje dane. Sada, kad je odlazio, svi su ga pratili s istim osjeajem: s mrnjom i kletvom. I on sam kao da je bio svjestan toga. Ukipljen i zamiljen na svojoj arapskoj bedeviji, odsutno je gledao negdje u daljinu, prema malgiastoj modrini planinskih vrhova. Ko zna ta ga je muilo? Zebnja zbog iznenadnog opoziva u Carigarad? Strah od degradacije ili moda i prognanstva? Nagledao se dosta slinih sudbina onih ije su se zvijezde preko noi gasile. Ipak se nadao i vjerovao da ga njegov pokrovitelj sultan Abdulmedid nee baciti u nemilost. Zar i ovaj posljednji zadatak koji mu je povjerio nije temeljito obavio? Kao niko prije njega uspio je smiriti ovu nepokornu pokrajinu i stati nogom na vrat njezinom osionom plemstvu. Stigavi pred Vratniku kapiju, Latas naglo zaustavi bedeviju i okrenu se prema Sarajevu. Stajao je tako nepomian neko vrijeme, samo su mu zelene napola zatvorene oi bludile po Sarajevu kao da neto trae. Onda se naglo, kao iza sna trgnu pa otro podbode bedeviju koja se prope i zamae iza kapije. u se metalan zvuk vojne spreme kad zaustavljena pratnja ponovo krenu... Piui o Latasovu odlasku iz Bosne, konzul Atanackovi izmeu ostalog kae: Omer-pain odlazak nije sigurno zaalio basansko stanovnitvo. Muslimani ga sigurno nisu alili, jer ih je razbio, potukao, mnoge porodice unitio i mnogobrojne plemie koji, ipak, imaju privrenosti u zemlji, potjerao iz Bosne. Hriani su ga jo manje alili, 275

jer ih je prevario u datim obeanjima, a u posljednje vrijeme, bez njihove krivice, progonio, razoruao i obeshrabrio. Jednom rijei, on naputa zemlju u najveoj mjeri nezadovoljnu i razoaranu...

godina kasnije ponovo ga susreemo. Sad su mu ezdeset i dvije godine. Brada i kosa su mu posve pobijeljeli. Smrao je i stopio se, ali mu je pogled jo uvijek ostao isti: zamagljen i zagonetan. Ovaj put mu je bila povjerena jedna od njegovih starih misija: trebalo je uguiti ustanak na Kreti. To e biti njegova posljednja, krvava labudova pjesma. Opet se bio uzbudio. Kao hrt kad ugleda dugo oekivanu divlja. Umro je u aprilu 1871. u svom dvorcu kraj Carigrada. Pokopan je u groblju sultan Sulejmanove damije. Niko mu nije podigao ni turbe, ni kitnjaste niane. Carigrad, kome je bio toliko odan, zaboravio ga je. Nije mu se oduio. Njegov su spomenik ve davno sa zemljom sravnjeni grobovi po Bosni, Siriji, Kurdistanu, Albaniji, Kreti. Vode Save i Bosne, koje je hranio bosanskim mesom, davno su protekle. Iza njega je ostala i jedna ve zaboravljena pjesma kojom su ga proklinjale Bosanke-djevojke to im je pokupio voljene aike i otjerao ih u nizam. U pjesmi se izmeu ostalog pjeva: Omer-paa da od Boga ti nao, to pokupi po svoj Bosni nizame, pa ostasmo neudate djevojke. Ostale ti tvoje puste halije, kao nae iza njiha avlije, ostali ti tvoji pusti alati, kao nai iza njiha kanati, prva puka iz daleka puknula, tebe, pao, pod al-fesi ubila!

Petnaest

276

GAZI HUSREVBEG poema

277

DOLAZAK

Zalazilo sunce, umirao dan, prolijetale ptice utke trae san, kad Husrevbeg stie na umornu atu, sa utljivom pratnjom elenkom u zlatu, pred vrata ehera da sjedne na tron, vezirstvo nad Bosnom da preuzme on. etrdeset ljeta imao je tada, mudrou nad maem znao je da vlada, vojskovoa uven ve je tada bio, junaki je naziv Gazija nosio. At Gazijin stade, zastadoe svi, grad pod njima lei, s mrakom stiu sni, trava utke lijee, eka rosu noi, ezani se uju, zvijezde pale oi. Dok Gazija gleda, srce mu se puni, Boe, lijepa mjesta dolje u dolini! Munare mu bijele blagoslove dijele, rijeka hitro tee, mlinove, okree, jablanovi vitki, kue obijeljene, kasabe ko janje sred bae zelene! utnja dugo traje, pratnja nijemo stoji, Gazija je tronut, roj misli se roji: vratio se, evo, majci zemji svojoj, otac mu, Ferhatbeg, rodio se na njoj, u Serezu majka ivot mu je dala, sultanija carska, Selduka se zvala. Proao je svijeta, maem ime steko, 278

slava mu je rasla, doprla daleko, al tek noas ovdje, ove udne noi, srce mu je puno, suzu kriju oi. Razmilja Gazija, dok stoji u noi, o ivotu svome i o ljudskoj srei. Prisjea se, junak, kuda je hodio, put maem krio, pobjede brojio, i Tatare hitre na mutuluk slao, da haber odnesu: Grad je opet pao! ini mu se sada, dok stoji u noi, da mu itav ivot izlazi pred oi: vidi spremne ete kako ue dove, uje ljutu pisku, to borija zove da se u boj krene, u krvave zore, kad se oi koe, vrele usne gore, kad suza za majkom u dno srca kane, kad nada u Boga jedina ostane. Junak je uzbuen, ini mu se uje, iti zmijsko klupko, boj se ljuti bije, uje bolnu vrisku konja i junaka, gleda krv to kaplje sa ratnih bajraka, bukti mamen plamen, grad opkoljen gori, rie tuno blago koje strava goni, ranjenici krvlju i ranama gore, dozivaju majke, gutljaj vode mole. Zatim svie jutro il umire dan, zmaj ognjen se die, boj je okonan, stie ratno roblje, raste ratni plijen, pobjeda se slavi, pobjednik je nijem... Tad oblaci stiu i krilima mau, 279

to gavrani crni padaju na pau, na junake mrtve da im oi kljuju, krvarim se krilom utke domahuju. Gazija se stresa, gavrani nestaju, zadovoljno graku, tromo prolijetaju, a saraji carski tad se otvaraju da Gaziju prime kako se primaju vitezovi carski to za carstva slavu spremni su rtvovat desnicu i glavu! Junak se prigiba, carski divan gleda, dok elenka zlatna na glavu mu sjeda, gledaju ga redom lale i veziri, kolko puste zlobe iz oiju viri! Sjea se Gazija, slike se redaju, uspomene - zmije, zgazit se ne daju, i dok sada smoren ispred pratnje stoji. Sarajevo dolje svjetlima se roji, rijeka tiho laza, zvukovi zamiru, dan pokopan lei, svi tako umiru. Razmilja Gazija, dok mu pogled bludi: je l to ljudska srea za kojom se udi, je l u tome radost i smirenost due, kada smrtni vjetar bojnim poljem pue, kad gavrani graku, mrtve kljuju oi, kad samotne majke luguju u noi, je ljudska srea elenka od zlata, itluci pusti, il vezirska vrata? Gazija se pita, srce odgovara, dobro ljudsko srce to nikad ne vara: Sve su puste lai, sve je varka kleta, 280

ko arena duga nebom razapeta, rekao bi da je uprija do raja, a ne igra vode i suneva sjaja! Ako eli sree i mir dui svojoj, budi sija dobra, zaboravit nemoj, to uzore dublje, to posije bolje, bie dua etva, ivjet ima tvoje! Sjeti se, Gazija, Pejgambera tvoga, kako je uio za ivota svoga: da je dobro djelo ljudma uinjeno pred Boijim licem vjeno zapisano! U tom asu srca zlatna strijela sinu, zvjezdana se miso poput orla vinu, odlui Husrevbeg da podigne djelo, ko ljepota trajno, zanosno i smjelo. Za Boiju ljubav, proaputa tada, postau neimar divnog bjelog grada; uzidau u njeg dio srca svoga, u slavu Allaha, sreu roda moga! Nek grad bijeli cvjeta i stoljea broji, neka svjetlost iri, ljepu sudbu kroji, t rudnoj zemlji ovoj, rodnoj grudi mojoj, punoj svakog blaga, lijepoj al sirotoj!... Uzdahnu Gazija kao da se budi, ljepota smirenja ispuni mu grudi, a kad skriven slavuj poe da biglie, presta apat lia, no ljepotom, die... Gazijina pratnja nepomino uti, prestadoe biti konjanici ljuti, 281

ostadoe srca i misli to trae, svak se nekog sjea, doziva najdrae. Gazija se prvi ko iza sna prenu, podie desnicu, pratnja nijemo krenu, promiu jahai, mjesec sjene lomi, tek potkova konjska o kamen zazvoni. Dok povorka jae, Sarajevo eka, no ne nosi sablju negdje izdaleka ve tronuto srce i zahvalna sina, ije usne apu: Moja domovina! Kad Gazija nogom kraj Miljacke stade, kad otpasa sablju i na seddu pade, predade se Vjenom duboko i smjerno, molilo je srce zanosno i vjerno: Osnai me, Boe, da u Tvoje ime dam od sebe ono im Kuran dui me, da me ljudi uvjek po dobru spomenu, da ivim i umrem u Tvome imenu! Okrenu se zatim pa selam predade, i s mirom u dui na noge ustade...

282

SARAJEVO

Zaljubljen ko aik, putopisac stari, Sarajevu tepa, zanosno ga hvali: Grad je kao dragulj meu brda pao, ljepotom je svojom mene oarao! Mjeaju se boje, putopisac veli, zelenilo svuda, grad ko labud bjeli, sve je u njem bjelo: kue i mahale, i groblja su bjela i bjele munare! A zelene bae, gajevi zeleni, i vonjaci rodni, voem okieni, predveerje modra, zanosni ezani, kad na akam zovu, il na sabah rani. Zvjezdane su noi, a zore rumene, svud izvori bistri, lijepi kao ene, ljudi su pitomi, djevojke ko noi, krotke su i ljepe, stidno kriju oi, u ljetima vrelim izvori ih hlade, teferie vode, erbetom se slade! arija je krasna ko ogra od zlata, kolko puste robe i kolko zanata, glasovi i ljudi arijom se kreu, jablanovi ume, golubovi slijeu. U Gazino doba, kad je u grad pao, kasabu je skromnu emir zatekao: s a esnest munara uili ezani, sa sabahom ranim budili se dani, dva prostrana hana putnike primala, 283

kroz tri tople banje voda protjecala, u tekije dvije zikr se vrio, u zanosu kolo derviko vrtjelo, a siromah putnik, kad bi u grad pao, na kameno srce ne bi udarao: musafirsko zdanje i jedno imare, pruali mu konak, tain tople hrane. im Gazija s pratnjom u kasabu stie, zadrhta od enje da gradi i die, Sarajevo, lane, sred ume zelene, ekalo Gaziju da jelen postane!

284

ZAKLETVA

Sjedio Gazija jedne ljetne noi, sluo salavate i sklapao oi, matao o djelu, o gradu bjelome, kog za ljubav Boiju dae rodu svome. Dok Gazija mata, no neujno tee, salavat se die, pa naglo amue, vjetar liu apnu, list pticu dotaknu, ptica tiho kriknu, pa opet umuknu. Sve utihlo, njemo, predalo se noi, pogaene svijee, san sklopilo oi, samo go njen mjesec tamnom umom plovi, za njim oblak-kurjak zlatnu pticu goni. Sarajevo spava, djeak zlatne kose s red zelenih baa, noice mu bose, san odnio elje, izvori ubore, tako svake noi, sve do rane zore. Gazija se tre, tiina ga prenu, z amraenim nebom gnjevna zmija sijevnu, u trenutku bljeska ukaza se slika, izraste damija ko iz srebra slita, Gazija je gleda dok trepti u noi, vjetar tiho apnu; Sad e kia doi, jablan strese liem, ptice se javie, u se lepet krila, srca zadrhtae. Zaromori kia, ednu zemlju ljubi, digo se Gazija, rukom stie grudi, dua mu je puna radosti i milja, 285

nepomino slua dok kia rominja, pa isprui ruke, dlanom je dotae, i pun tihe jeze zakletvu izree: Ja, Husrev, rob skromni, u milosti Boga, sluei istini Kurana vjenoga, dii u damiju, svoje prvo djelo, da ukrasim njome Sarajevo bjelo, nek istini slui i pod suncem stoji, nek okuplja ljude, vjerne due broji, da su blie Onom to je iznad svega, ija Rije je vjena: Tvorcu zemlje, neba. Jer ivot je ljudski samo pogled jedan na komadi neba, more, oblak snijean, u vremenu koje za stoljea ne zna, u prostoru koji grane ne pozna, u kojem je Allah poetak i kraj, u kome je ovjek tek oka treptaj! Dok Gazija ape lipa mirom mirie, matovita ptica zlatno krilo iri: Spram damije bjele, mjeseca u noi, gdje e vjerne due na molitvu doi, doi u medresu, moje vjere znamen, nek istinom blista kao alem kamen, neka bude mjesto nauke i znanja, kua mudrih ljudi, cvjetnjak ovih strana, odakle e islam istim sjajem sjati, pobonjake vrele zemlje darovati da poue ljude istini Kurana, da drugima bude uzor muslimana. I u spomen ntajke koja mrtva sniva, medresa e nosit ime Seldukija.

286

Vjetar se poigra, kia ga dotae, Gazija se strese, zakletvu doree: U milosti Boga, vodu u dovesti, sagradit eme, gradom je provesti, pa nek eher cvjeta, nek buja i raste, nek ga kupa sunce, oblijeu laste, nek umoran putnik u hladu eama nae odmor dui i trudnim nogama, nek oholo srce u vjenom uboru spozna da je ovjek tek kaplja u moru! Sve to budem mogo podariu gradu, nek ljudima slui, mome dragom rodu, pa ako me jednom molitvona spomenu, zablistat e svjetlost na mome nianu. Kad krilata miso u letu zastade zora poe mljeiti, a kia prestade, kasaba se prenu i oima trepnu, u se cvrkut ptica, a ezan odjeknu, Gazija proapta, Vjenoga spomenu, i smiren u dui na molitvu krenu...

287

DAMIJA

Bljeti ljetno sunce, srebrom teku vode, neimari stigli, Sarajevom hode, uz njih utljiv starac to nita ne zbori, smjeran kao dervi kad pobono moli, pognuta mu glava, samo oko gori, kad ga digne suncu il zemlji obori, u pogledu slika posveenog zdanja, Gazijine enje, bjelog Boijeg hrama. Stranac io gradom, sred arije stao, na sunevoj stazi pogled zadrao, zadrhtala ruka, krug zacrtan bio, damiji je mjesto starac odredio. Gazija je onda crnoj zemlji pao i diui ruke dovu proaptao: Nek blagoslov Boiji prati djelo tvoje, nek je sretno mjesto davne enje moje! Odjeknue ume duboke i stene, zadrhtae kronje stoljetne i mone, ustuknue zvjeri, medvjed i ris ljuti, bljesnue sjekire, digoe se ljudi, japija se sjee, hrastovi umiru, svud jarmovi, a pjesme dopiru, za jednoga vola, ako kom ugine, dva Gazija daje, nek niko ne brine! Majdani se tvrdi onda otvorie, lagumi jeknue, stjene rastavie, tutnji trudna zemlja, stjene se valjaju, jei ranjen kamen, svud iskre frcaju, plameni leptiri umiru na suncu! 288

Dok damija raste od zore do noi, raduju se srca, miluju je oi, u susret joj hrli ko srebrna zmija, uhvaena voda sa izvora iva, uskoro e prskat eme, adrvani, gradi iri ruke, vei je neg lani! Rasla je damija od dana do dana, ko prekrasna ptica od oka skrivena, u umi od skela, u kafezu svome, doekujui noi pozdravljajui zore, kad hiljade ruku na poso prione, da Gazinu enju u djelo pretvore. Gazija je s dana na dan odlazio, pozdravima praen zdanju prilazio gledo Boiju kuu kako raste bjela, od kamena tvrda i olova vrela, da nadivi ljude ivotom stoljea, da prati dolazak ptica i proljea, trajna kao enja o spoznaji Boga, vrsta kao vjera u Allaha moga! Izbio Gazija jedne rujne zore, kad se ptice bude i raaju boje, pa radou praen damiji priao, i irei zjene tihoje kliknuo: digla se damija kao snjeni cvjet, slobodna od skela ugledala svjet, bjela kao golub rairenih krila, smirena i ista ko molitva tiha. Zastao Gazija, suza ga obliva, jablan ape liem, rosom se umiva, 289

zora krilom mae, nebo ognjem gori, dua sreom grca dok Gazija zbori: Jesam li se, Boe, ovim oduio, za darove brojne to si mi pruio, je l damija, voda, il sutra medresa, dostojna pogleda nou na nebesa?! Hoe li me, Boe, Obeanog dana, svrstat meu one to nemaju straha, ili e me, Boe..., strah me je i rei, smiluj mi se, Tvore, jer Ti si najvei! Gaziji se ini da odgovor uje, da mu vjetar ape, lie domahuje: Nastavi, Gazija, radosno i smjelo, nek pod suncem raste tvoje dobro djelo, pred Milostivog Tvorca izai e smjerno, sluio si dobru zanosno i vjerno! I pamti, Gazija, stoljea e tei, ti e oi sklopiti, u grob hladni lei, al djela e tvoja i dalje stajati, po dobru e ljudi tebe spominjati, nastavi, Gazija, neka eher raste, nek ga kupa sunce, cvrkuu mu laste!

290

BIJELI GRAD Dok su ljeta s kiom nebom odmicala, raala se djeca, a groblja nicala, Gazija je noen na krilima elja, gledo bjeli eher kako lice mjenja, sretan kao dijete u majinu krilu, ushien ko pjesnik u plamenu stihu. Koliko je puta u dubini noi zatico emira mjesec u samoi kako utke sjedi i samotno bdije, ekajui zoru da sunce razlije, da oive ruke, ekii se jave, da budnome gradu radosno objave: to Gazija nou pod zvjezdama snuje, to pod suncem ljudska ruka ostvaruje! Kad u sabah rani zaue ezani, kad oive eme, prsnu adrvani, grad otvori oi, ko d jete se prene, rukom mahne sunce, u ariju krene, a arija iva, ko konica vrije, sve to oko vidi djelo je Gazije! Kraj damije svoje, posveenog zdanja, podigo je kuu svjetlosti i znanja, digo je medresu ko mjesec u noi, da napaja srce, mirom puni oi, da odgaja ljude uene i smjerne, po ivotu svome drugima primjerne. I zvezdane rjei ispiso je tada: Nek bogatstvo duha u medresi vlada, nek nauka u njoj sa vremenom tee, 291

jer ona je izvor napretka i sree! Uz medresu emir hanikah podie, nek su svjetla eljni Vjenom Svjetlu blie, tu se Ime Tvorca smjerno spominjalo, u zanosu zikra srce uzdizalo. Do ehera bjelog vodu je doveo, podigao eme, gradom je proveo, da ljudima slui, veselo ubori, ko pjesma slavuja u lisnatoj gori. Nanizo Gazija duan do duana, ko pod bjelim grlom zrna od merdana, pa smjestio vjete esnaflije mlade da povazdah kuju, trguju i rade, nek arija cvjeta, neka eki kuca, nek somun mirie, dok puka ne puca! ariju je onda krunom okrunio, u ariji zlatno vrelo otvorio: Talihan je bjeli u njoj podigao i bezistan tvrdi na njeg naslonio, stoljeima oba uvena su bila, u pjesmi im slava ostala je iva! Bezistan je sjelo trgovine bio, Talihan je tvrdi danonono vrio, karavane brojne robu donosile, tovarile drugu u svjet odnosile, stizali putnici sa dalekih strana, iz Mletaka, Bruse i bogatog ama, tekla iva rjka robe, ljudi, zlata, rasto Gazin eher, otvorio vrata, svak je dobro doo ko je u njeg pao, 292

svakome je eher srce otvarao! Noen strasnom matom Gazija je smjelo zavravo jedno, dizo drugo djelo. Od hajrata brojnih to ih tada die dva ljudima skromnim bila su najblie: musafirsko zdanje i uz njeg imare, gdje primahu goste za sevab, bez pare, ko je gladan bio glad bi utolio, imaretski pilav vru mu se djelio, a siromah putnik, ma odakle doo, musafirski leaj umoran bi nao. Pitalo se nije: ko si, odakle si, jer ko srcem daje, ne pita iji si! U ljubavi svojoj emir die banju, ko kamenu pjesmu, ko pticu na dlanu, uborila voda i nou i danju, aptali jablani svoju pjesmu tajnu. U zvjezdanoj misli, otroj munji duha, pruio je emir eljnoj dui kruha, nad kitabom mudrim sputao je glavu, cjenio je mudrost vie nego slavu, pa je gradu divno djelo poklonio, knjinicu je svoju u njem otvorio, stoljeima i sad pod zvjezdama stoji, kolko rjetko blago ljudskog duha broji! Kraj damije svoje sahat-kulu die, ko kamenu ruku koja nebu sie, nek gledaju oi, neka ljudi znaju, kad se sunce raa i noi padaju, neka ivi pamte, neka ne prkose, nita vjeno nije, nek se ne zanose, 293

na raskru tabut i biljeka stoje, svi e na red doi, neka se ne boje, u djelima svojim ive smrtni ljudi, i ovjek i Tvorac po tome ih sudi! Blistala su nova kubeta na suncu, stasala su zadnja raana u srcu, nicali hajrati ko cv jee u gori radujui svakog koji dobro voli, dizo ih Gazija u tijeri i nadi, da je blie Bogu, da s odui grudi. Pod njegovom rukom grad je rasto, cvao, svakome je emir dio srca dao: graani, seljaci, esnafi, trgovci, sirotinja gradska, softe, slubenici, i djeica sitna i alimi vrli, namjernici, gosti i ajani prvi, znani i neznani, svi su dobro doli, u prepunom srcu svi su neto nali!

294

SIJA DOBRA ivot mu je bio kao mona rjeka, to s proljea hui, hod joj prati jeka, da se zatim smiri, iroka potee, pitoma i blaga kao ljetno vee, nosei smirenje i zemlji i cvjetu, i ovjeku brinu, i ptici u ljetu. Osvajo je maem zemlje i gradove, uz jeku borija i uz ratne dove, pa najednom zasto, ko da se prenuo, spozno varku slave, pogled okrenuo, posto sija dobra, pogled okrenuo, smorem eko zore, strasno poinjao. irinom pogleda Gazija je bio potum orla sinjeg koji je krilio, osjeaje ljudske potivat je znao, u svetinje drugih dirat nije dao, smetale mu nisu crkve, samostani, sunani su bili Gazijini dani! Za nevolje ljudske imao je srce, ivio je asno u svjetlosti sunca, Jevrejima panskim pruio je ruke, osjetio ljutu prognaniku muku, Bosna im je toplo ponudila krilo, Gazino im srce vrata otvorilo. Iz sjemena jedra to u zemlji pade diljem drage Bosne etva stizat stade, iz Gazina ita, srcem zasijana, doteklo je hljeba i do naih dana, 295

bio je i osto uzor muslimana, humanist i ovjek, vjeran sin islama.

296

SMRTNA ZORA Kad stoljea minu i kad vrjeme sudi, pravedni su suci, manje grjee ljudi, pred sudom istine Husrev mirAn stoji, ime mu i djelo suda se ne boji: sluio je vjerno i Bogu i grudi, sa zanosom onog koji ljude ljubi, a voljenom gradu u koji je pao, srce je i snove objeruke dao. Dvadest punih ljeta Gazija je bdio, nad ivotom grada o kojem je snio, gledo bjeli eher kako snano buja, budan eko zore, sluo poj slavuja, da alostan krene, radostan se vrati, jer dvaput je Bosnu moro ostavljati. Sjeao se noi kad je u grad pao, i molitvu smjerno tiho proaptao: Osnai me, Boe, da u Tvoje Ime, dam od sebe ono im Kuran dui me, da me ljudi uvjek po dobro spomenu, da ivim i umrem u Tvome imenu! Bog molitvu pretvori u djelo, ivljae Gazija stvaralaki smjelo, al zakon je vjean: sve to ivi mrije, svakoga e sunce prestati da grije, i kad jedne zore smrt sa rosom stie, Gazija ne jeknu, smiren pogled die, iz dubine srca proapta ehade, rastavi se s duom pun vjere i nade, u pogledu zadnjem ukoi se elja, 297

slika drugog grada ko goluba bjela nad njim zlatno sunce, tiho krue laste, teku bistre vode, grad buja i raste... * Ve etiri stoljea Gazija poiva, u turbetu tihom mrtvo tjelo sniva, skamenjene ruke, ugaene oi, u grobu je tiho ko u mrkloj noi, al Gazina djela jo i danas stoje, ispraaju ljude i stoljea broje, za ivota emir sebi spomen die, ni ljudi ni vrjeme sruit ga ne moe! Nad voljenim gradom ognjem sunce gori, pod kronjama lipa adrvan ubori, u zadnjima drevnim jedno srce bije, u ariji staroj jo se eki uje, s Begove munare muezina glas, krug hafiza skupljen u damiji dolje, s a zanosom ui tople hatme-dove, za duu ovjeka to je ovjek bio i djelima svojim ljude zaduio.

298

LEGENDA

Mnogo pria o Gaziji ima, a jedna je ova meu njima: Neko nekad udak sanak snio, i u snu je Gaziju vidio, sretan sjedi kraj dennetskog vrela, na ruku mu rajska ptica sjela, ptica pjeva, Gazija je slua, od miline otvara se dua. Upitao ko je sanak snio, im je emir dennet zasluio je l ga Allah rajem nagradio, za hajrate to je sagradio? Gazija je glavu oborio, uzdahnu, duu otvorio: Jednog dana, - kad sudbina hoe sretoh dijete kako gorko plae, djete plae, suza suzu goni, ne govori, ve ruice lomi. ta je sine? upitah ga blago, ko je tebe rasplakao tako? Ko je, djete, tebe ucvilio, pa si mi se tako rastuilo? Zagrcnu se srce materino, pa ispria ta ga zadesilo: Majstor mu je novi bardak dao, s bardakom ga na vodu poslao kod majstora zanat je uio, 299

prijek je bio, pa ga se bojao. Kad je djete bardak natoilo, po nesrei na putu je palo, djete palo, bardak se razbio, od bardaka tek drak ostao... ta u sada, malian zaplaka, bez bardaka, jadna li mi majka?! U majstora tanka ipka stoji kud udari, kako ljuto boli! ekaj sine! - utjeih ga tada, nita lake od tvojega jada! Novi emo bardak nabaviti, hladne vode u njeg natoiti! Kad to rekoh, suze prestadoe, oi mu se zlatom zaiskrie, ruku trai u ruku me ljubi, ja ga sretan pritiskoh na grudi. Eto brate - Gazija doree, krupna suza niz obraz potee, ko e znati im se dennet stie, nekad zrno od brda je vee, ljudsko srce iznad svega stoji, u njemu se zlo i dobro kroji, svako djelo, srcem uinjeno, pred Bogom e biti nagraeno, dennetska su vrata otvorena, a tvoja su djela odmjerena! Uz sevabe u ivotu mome, ja zaradih dennet i po tome, to sam tunu osmjeh povratio, 300

to sam drugom suzu obrisao... Kad to ree, Gazija uzdahnu, rajska prica bjelim krilom mahnu, podie se, na rame mu slee, tiha pjesma zanosno potee, javie se harfe i kanuni, zlatno lie sa grana se runi, rajsko vrelo apatom ubori, mir mirie, ljepota govori...

301

POGOVOR GAZI HUSREVBEG Boe, koliko puta samo jedna rije ili, najee, jedno ime moe u nama probuditi itavu bujicu osjeaja. Eto, recimo, Gazi Husrevbeg ili, jednostavno - Gazija. Kad god spomenem ili ujem to ime, pred oima mi izraste njegova monumentalna damija, njezino sjenovito dvorite, vitki jablan i ono mirno, dostojanstveno turbe koje kao da kae: Umro je prije etiri stotine i toliko godina, ali jo uvijek je iv i ivjee sve donde, dok bude ivio ovaj grad i ljudi koji znaju da potuju velikane duha i djela. Kaem, kad god spomenem ili ujem Gazijino ime, pred oima mi iskrsne ne samo njegova damija, nego itav jedan grad, itavo staro Sarajevo, i ne samo Sarajevo, kome je on kroz tri stotine i vie godina, sve do austrougarske okupacije Bosne, ak i mrtav davao ton i impuls na svim poljima: prosvjetnom, kulturnom, privrednom i socijalnom. Pa ipak, o mnogim drugim, daleko manjim od Gazije, i vie se uje i vie se zna. Ili je, moda, velikanu Gazijina kova dovoljno to je savremenik u epigram nad ulazom u njegovu damiju uklesao i ove rijei: Bio je sija dobrih djela... I zaista je bio. U temelje ovoga grada uzidao je i svoje srce i svoj imetak. *** Husrevbegov otac Ferhatbeg bio je porijeklom iz Trebinja, dok mu je majka bila turska princeza Selduka, kerka sultana Bejezida II. Husrevbeg je roen u Serezu, u Egejskoj Makedoniji, oko 1480. godine, za vrijeme dok mu se otac, kao turski velikodostojnik, nalazio na slubi u tim krajevima. 302

Na poloaju turskog namjesnika Husrevbeg je u Bosnu prvi put doao 1521. godine i, uz dva kraa prekida, tu je ostao sve do svoje smrti 1541. Zbog vojnikih uspjeha i hrabrosti prozvan je gazija, a ta se titula davala samo istaknutim muslimanskim vojnicima i junacima. Sa Gazijinim dolaskom u Bosnu, odnosno u Sarajevo, zapoinje svestrani rast ovoga grada, koji nekoliko decenija nakon toga preraste u najvei grad evropske Turske, sa oko 50.000 stanovnika. Isabeg Ishakovi, prvi turski vojvoda, a kasnije namjesnik u Bosni, bio je stvarni osniva Sarajeva. Po njegovoj rezidenciji zvanoj saraj mjesto je i dobilo svoje dananje ime. Isabeg je u njemu podigao i prve javne zgrade, neophodne za tadanje potrebe. Od Isabegova do Gazi Husrevbegova dolaska u Sarajevo, godine 1521, na stolici bosanskih namjesnika izmijenilo se njih trinaest, od kojih su neki i po dvaput upravljali Bosnom. U vrijeme Gazi Husrevbegova dolaska u Sarajevo grad je brojio sedam do osam hiljada stanovnika. Osim privatih i javnih zgrada, mjesto je imalo jo i esnaest damija, dvije musafirhane (besplatna konaita za smjetaj i ishranu siromanih putnika), tri tekije (dervika boravita), jedan imaret (javnu kuhinju), jednu medresu (srednju vjersku kolu), dva hana, vie mekteba (osnovnih vjerskih kola), ariju, tri javne banje i apoteku. Pojedinci su, za ljubav Boiju i sreu ljudsku, podizali damije, gradili esme, mostove, kole, javna kupatila, musafirhane i drugo, jednom rijeju sve ono to je islamizacija ovih krajeva sa sobom nosila. Pa ipak je Sarajevo u to doba bilo samo kasaba, varoica. Meutim, Gazi Husrevbegov dolazak na stolicu bosanskog vezira donosi Sarajevu brz uspon i svestran napredak. Jer, novi vezir je linost koja objedinjuje najpozitivnije vrline vojnika i graanina, dravnika i graditelja. Njihova vjera, kojom je Gazija djelotvorno i duboko proet, istinski je plemenita i stvaralaka. Kroz nju, na svakom koraku, struji enja ovjeka koji svoju ljubav prema Bogu eli da ispolji kroz sve ono to e ljudima donijeti ivotnu sreu i duhovnu okrepu. U isto vrijeme on je i zahvalan sin svoje domovine, kojoj poklanja i svoje srce 303

i svoj imetak. S upravo udesnim nadahnuem Gazija poinje da snuje i kuje svoja velika djela koja poinju rasti jedno uz drugo, a sva u biti velika, sadrajna i plemenita. Tu je njegova velebna damija, podignuta u slavu Onoga u ijoj je ljubavi Gazija ivio i radio; preko puta nje Gazi Husrevbeg podie svoju uvenu medresu, u stvari pravno-teoloki fakultet koji je po svome rangu bio jedinstven na Balkanu; osniva svoju knjinicu, danas najbogatiju riznicu orijentalnog blaga na Balkanu. Istovremeno, svuda po tadanjem, Gazijinu Sarajevu, niu i mnoge druge njegove ustanove i zadubine vjerskoprosvjetnog, socijalno-humanitarnog i sanitarnoutilitarnog karaktera. Tu je njihov imaret, musafirhana, banja i sahatkula. Veliki graditelj i dobrotvor ne zaboravlja ni vodu, taj vjeni izvor ivota, radosti i zdravlja, pa gradi vodovod i dovodi hladnu i zdravu vodu sa izvora udaljena est kilometara od Sarajeva i razvodi je u etrdeset javnih eama. To je ujedno i jedan od prvih vodovoda u Evropi. No Gazija ni tu ne zastaje. Svjestan je da je privreda srce i krvotok jednoga kraja i jednoga grada, i to to srce bude jae udaralo, i grad e bre cvasti i napredovati. Zato mu daje nove impulse. Gradi uveni sarajevski Talihan, ogromni karavansaraj, stjecite bogatih trgovakih karavana koje stoljeima i s Istoka i sa Zaspada stiu u ovaj grad; podie bezistan, natkriveno trite najraznovrsnije robe; podie brojne duane u kojima stotine vjetih ruku kuju, iju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bunu trgovako-esnafsku konicu i uveno trite, u koje svakodnevno stiu bogate trgovake karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode. Ali, Gazija kao da jo nije zadovoljan. U njegovoj uvenoj medresi, osim vjerskih predmeta, raspravlja se o filozofiji, poeziji i etici. Zahvaljujui tome mnogi, naoko sitni i nepoznati ljudi, i tada i mnogo kasnije, itaju, prouavaju i prepisuju najuvenija filozofska i ostala djela, i na te njihove prepise, dnevnike, pjesme i putopise, nailazimo i danas u Gazijinoj knjinici, a esnaflije u dvije ulice u staroj sarajevskoj ariji (Veliki i Mali mudelliti), bavili 304

su se dugo vremena povezivanjem iskljuivo rukom prepisivanih knjiga, to govori o ljubavi prema knjizi i onome to je ona pruila ljudima. Na uvenim sarajevskim sijelima, i tada i kasnije, zahvaljujui tradiciji iz Gazijina vremana, raspravljalo se o mnogim pitanjima iz podruja filozofije, mistike i etike, tako da su ta sijela bila prve duhovne gozbe starog Sarajeva. Uz bogatu materijalnu kulturu, istovremeno je cvjetala i napredovala i duhovna kultura. A zar je ovjek takvog formata i duha kakvog je bio Gazija, mogao biti drukiji nego to je bio i prema pripadnicima ostalih vjeroispovijesti? Njegova tolerancija i irina najbolje se oglada u njegovim postupcima. Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, podignuta koju stotinu koraka dalje od njegove monumentalne damije, sagraena je, prema tradiciji, u Gazijino vrijeme. U njegovo vrijeme obnavljaju se franjevaki samostani u Visokom i Fojnici, nadomak Sarajeva, a u sarajevskom kvartu Latinluk takoer postoji katolika bogomolja. Zahvaljujui Gaziji i nekad brojni sarajevski Jevreji, nakon to su bili prognani iz panije, poeli su ovdje stizati i nalaziti svoj novi dom i domovinu. Kada je Gazija nakon gotovo dvadesetogodinjeg boravka u Sarajevu zavrio svoje ivotno djelo, koje historiari s pravom nazivaju zlatnim vijekom starog Sarajeva, mogao je smiren lei u kabur turbeta sagraena na istonoj strani njegove velike i lijepe damije. Uz toplu Fatihu, poklanjam mu ovu skromnu poemu. Pisac

305

TUMA turcizama i manje poznatih rijei

A abdest - obavezno ritualno pranje prije molitve aik - svijetao akosun! - bravo! ivio! adet - obiaj afare - rugoba, nakarada afedersum - oprosti! izvini! aferim! - bravo! odlino! aga - dobro stojei graanin, posjednik ahar - staja ahbab - prijatelj Ahiret - onaj svijet ahlak - moral, udoree ahmak - glupan ahmedija - alma, turban ajan - prvak, odlinik ajet - odlomak iz Kurana ajluk - plaa aka - para akran - vrnjak, podjednak 306

akam - prvi mrak, veernja molitva akam hajrollah - dobar vee! akamluiti - veernji razgovor uz ispijanje rakije Allah - Bog Allah, delle anuhu - Uzvieni Bog Allahemanet - Bogu u amanet, zbogom Allah rahmetile - Boe, smiluj se Allah raziola - Bog ti dao dobro Allahselamet - da mu se Bog smiluje Allahu ekber - Bog je velik Allahu uur - Bogu hvala alaki - prevarantski alak - nevaljalac, mangup alejhilane - avo, ejtan Alejhisselam - epitet koji se pie iza imena Vjerovjesnika alejkumu-s-selam - otpozdrav na selamun alejkum alem - bakreni ukras na vrhu munare al-fesi - crven fesi alim - uen ovjek, vjerski uenjak almasli prsten - prsten sa dragim kamenom anduz - mirisna biljka, mandragora anterija - vrsta gornje haljine arsuz - ovjek ljutite naravi arin - mjera za duinu, 68 cm asija - objesnik 307

asli - valjda, vjerojatno aija - kuhar ainica - javna kuhinja aikluk - voditi ljubavni razgovor aikovanje - ljubavni razgovor aik-pender - prozor za ljubavne razgovore ak - zanos, enja za neim avdija - lovac avlija - kuno dvorite azman - neutuen ovan B baba - titula dervikog starjeine babo - otac bada - otvor na daanom krovu kroz koji izlazi dim bahnuti - iznenada doi bajdale - dabice, badava bajram namaz - sveana bajramska molitva baklava - slatka pita s orasima bandak - nesvjestica banjica - kuno kupatilo bardak - zemljani sud za vodu basamak - stepenica baeskija - islueni janjiar baka - napose 308

baluk - nadgrobni kamen iznad glave bejan - vidjelo belaj - nesrea belim - valjda, moda bendati - priznavati benzer - slian bestilj - gust pekmez od ljiva bez - platno bezbeli - dabome bigajri hak - na pravdi Boga bilesi - tavie biljur - kristal binji - iroki ogrta birvaktile - nekada, u staro vrijeme Bismilla(h) - u ime Boga bolan - jadan bon - bolestan boa - rubac, pokriva za glavu, stolnjak Bonjak-emer - Bosanac buktisati - dii galamu, svatriti buljuk - eta, odred vojske burek - pita od mesa buza - osvjeavajue kiselkasto pie od kukuruzna brana

309

C carski taht - prijestolje ceribaa - ciganski starjeina cigar-age - cigaret papir adorbez - vrsta debljeg platna algija - svirka amair - rublje , presvlaka anak - drvena zdjela apraz - sudar pri klizanju saonicama ardak - velika soba na katu au - pomonik, starjeina zanatskog ceha, narednik aular-ehaja - glavni autant ejrek - etvrtina ekmeda - mali drveni sanduk, okovan eljezom elenka - vrsta perjanica ema - izvor ifluk - vrsta feudalnog posjeda ikma - slijepa uliica imbur - jelo od jaja irak - svijenjak ivit - modrilo ojk - ovjek

310

 aba - Kaba, sveti hram u Mekki abenski tespih - muslimanske brojanice iz Mekke afurija - kamfor age - papir ar-a - zarada atib - pisar, administrativni slubenik efenak - duansko krilo efini - mrtvake haljine ehaja - starjeina zanatskog ceha eif-neif? - kako raspoloenje, ta ima? eremit - krovni crijep ezab - azotna kiselina ibarast - ugodne vanjtine, dopadljiv ibre - ibica itab - knjiga itabten - po knjizi, propisano osati - aikovati, razgovarati, aliti se oe - ugao ul - debela zavjesa obrubljena koom ulah - kapa od valjanje vune uprija - most urija - krznar urs - propovjedaonica uskija - eljezna poluga 311

D daida - ujak daira - sazivanje dinova, skup trgovakih magaza oko jednog dvorita damlaisan - lagiran defterdar - ef finansija demirlija - velika bakrena tepsija deniz - more derneiti - provoditi se dervi - pripadnik dervikog reda derviluk - derviki ivot deverati - proturati se dibiduz - potpuno, do kraja din - vjerozakon divan-katib - dvorski pisar divit - pisai pribor dizdar, dizdaraga - zapovjednik tvrave dohaberiti - dojaviti dohakati - doi nekome glave doklanjati - dovriti molitvu dokundisati - dodijati, nakoditi dokusuriti - dovriti, dokrajiti domuz - krmak dost - prijatelj 312

do tala - do zemlje dova - molitva, blagoslov drob - iznutrica dunder - zidar, majstor svatar dunja, dunjaluk - ovaj svijet duekluk- zidni ormar za posteljinu duvar - zid D daba - besplatno, uzalud dam - staklo damijske sofe - natkriveno predvorje daneija - vrsta halve debhana - municija dehalet - neznanje, neprosvijeenost dehennem - pakao dehennemska zebanija - paklena zemlja delepija - trgovac stokom demat - skupina, zajednica dematlija - jedan od onih koji skupno obavljaju molitvu denaza - muslimanski sprovod dennet - raj devap - odgovor, raun dezva - bakrena posuda za kuhanje kafe din-hoda - sakuplja dina 313

domet - dareljiv duba - mantija duz - trideseti dio Kurana aur - nevjernik aur-sultan - sultan nevjernik emija - laa, brod eref - drveni okvir na kojem je razapeto platno za vez erelez Alija - legendarni muslimanski junak evir - posuda za cijeenje izlija - bludnica ugum - bakreni sud za vodu - vei ul - rua ulbastija - biftek ulbe-eer - slatko od rue ulistan - ruinjak ul-jag - ruino ulje ulsija - ruina vodica unah - grijeh uzdan - novanik E edel - smrtni as efendija - gospodin 314

efendinica - gospoa efendisi bendum - gospodine moj efendum - gospodine moj ejvala! - do vienja! ekmeija - pekar eksikluk - kob, Boija kazna elhamdulillah - hvala Bogu! eljem! - ivio! esnafbaa - starjeina zanatskog ceha esnaflija - zanatlija eraf - prvaci, aristokracija evlad - dijete, potomstvo evlija - svet ovjek ezan - poziv na molitvu ezaniti - pozivati na molitvu ezijjet - uznemirenje, kinjenje F Fatih - Osvaja, poasni naziv za Mehmeda II Fatiha - prva sura Kurana fereda - vrsta enskog ogrtaa za izlazak iz kue ferman - sultanov ukaz fermen - vrsta prsluka feth - osvojenje fildan - oljica za crnu kafu 315

firale - graanska obua firdevsi - raj fokulja - bludnica frcule - rubac, maramica fukara - siromah furuna - pe G garib - siromanik,udnovat gazija - junak, pobjednik govordik - prialica gurabija - okrugli kola gurtav - gurav H haber - vijest hadis - govor, izreka, usmena tradicija od Muhammeda a.s. had - hodoae u Mekku hafiz - onaj koji zna cijeli Kuran napamet hair, hajir - srea, dobro hairsuz - nevaljalac s hajrom - sa sreom hajat - hodnik, predsoblje hajir-sahibija- dobrotvor hajrat - dobro djelo 316

hajvan - ivotinja, stoka hakik - crveni poludragi kamen hala - nunik halabuka - galama halal - ono to je vjerom doputeno, poteno zaraeno halaliti - oprostiti halifa - vrhovni vjerski poglavar svih muslimana halifa - fini ilim halija - fini ilim halka - kolut, karika halva - slatko jelo halvat - velika soba u prizemlju hamam - javno kupatilo haman - moda ham-pamuk - fini pamuk han - svratite hara - troak haram - zabranjeno, grijeno haramija - hajduk, razbojnik haramiti - prokleti harar - vra od kostrijeti hararet - e harem - ograeno damijsko dvorite, ensko odjeljenje u kui haremluk - ensko odjeljenje u muslimanskoj kui harf - slovo 317

hariba - eljezna ipka ili ienje puane cijevi haruniti se - obijestiti se, prkositi hasna - korist hasta - bolesnik hastar - postava, platno za postavu haati - poricati hatat - kaligraf hater - volja hatib - propovjednik koji dri propovijed uz Bajram i petkom hatma - jedno itanje cijelog Kurana hava - zrak havadis - novost havst - zatvor hazretleri - preuzvieni hedija - dar hefta - sedmica hejbet - krupan, golem hela uiniti - upropastiti hemerija - zemljak, sugraanin hiaja - pria hifz - uiti Kuran napamet hinla - nepravda Hiseta - gradska etvrt Sarajeva hizmear - sluga hizmet - dvorenje 318

hoda - muslimanskih sveenik horoz - pijevac ho geldun! - dobro doao! hrsuz - lopov hrsuzaga - gospodin lopov hrsuzluk - lopovtina, kraa hudjeti - jaditi, aliti hudnica - jadnica huja - ljutnja, srdba hujiv - ljutit hurmet - potovanje hutba - propovijed petkom i na Bajram I ibadet - moljenje Bogu ibrik - manji bakreni sud za vodu ikija - strast za neim iindija - trea dnevna molitva izmeu podneva i veeri iram - ast, poast iftar - veera kojom se zavrava dnevni post iftariti se - omrsiti se iftira - potvora, objeda ilad - lijek imam - musl. sveenik koji predvodi u skupnoj molitvi insan - ovjek 319

inallah! - ako Bog da! isijot - zain za salep iaret - preodosjeanje, gestikulacija rukama, glavom, oima iibati - istui tapom itikad - vjerovanje izun - doputenje J jabandija - stranac, tuinac jacija - posljednja veernja molitva jagluk - zlatom izvezeni rubac jalandi dolma - nadjev od rie prene na ulju i u listu vinove loze jangija - poar janjiar - rod turske vojske janjiarska kapija - janjiarski tab jaramaz - nevaljalac Jasin - 36. sura iz Kurana jazija - pismo jazuk- teta jazuk ti bilo! - sram te bilo! jelek - prsluk jemek - pripremljeno jelo jemin - zakletva jok - ne, nije 320

joklamadija - vojnik jordamiti - ponosito (oholo) se drati junga - mjera za maslo i vunu K kabuliti - usliati kabur - grob, raka kaderija - pripadnik dervikog reda po osnivau Abdulkadiru kadifa - svilena barunasta tkanina kadija - eriatski sudac kahnuti - nakaljati se kahveodak - otvoreni odak za pripremanje kafe kail - sporazum kalaisan - prevuen kalajem kaldrma - kamenom poploan put ili avlija kalpozan - falsifikator, nestaan kamarija - vrsta balkona okrenuta prema dvoritu kanat - krilo vrata kandilj - uljana svjetiljka, kandilo kandisati - zaudarati kandija - bi kanun - zakon, pravilo kapidibaa - natkomornik, glavni vratar kasaba - provincija, gradi kasap - mesar 321

kasida - orijentalna pjesnika forma u kojoj se neto ili neko pohvaljuje ili uzvisuje kat - platno za jednu ensku haljinu katib-divan - dvorski pisar katil - ubica, krvnik kauk - kapa od debele vune ili pamune tkanine kaum - skupina, narod kavaz - straar kavazbaa - zapovjednik strae kebleina - magarina kere - izvezeni ukras za amiju (pokriva za glavu) kesenem! - hvala! Kevser - rajsko vrelo Kibla (krbla) - strana svijeta kojoj se muslimani pri molitvi okreu (Kaba) kidisati - ubiti, okonati ivot klanjati - moliti se Bogu, uz odreene pokrete tijela ko oja - toboe konak - rezidencija, bolja uglednika kua kontati - raunati kontu urak - vrsta kaputa kotlar - Ciganin, kotlokrpa kubura - nadgrobni sanduk prekriven ohom kucnuti - lagirati se, zasvirati uz tamburu kuma - vrsta platna

322

kumrija - vrsta grlice kundure - cipele Kuran - muslimanska sveta knjiga kurban - brave ili govedo koje se kolje uz muslimanski praznik Bajram kurisati - naviti sat, podstai na razgovor kutarisati se - rijeiti se kuvvet - snaga, sila L lala - dvorski dostojanstvenik landarati - lutati, mlatarati levha - kaligrafski, ispisan i uramljen citat iz Kurana ili koja mudra izreka liska - snalaljiv, duhovit, prefriganac lokum - vrsta kolaa lonac - jelo od mesa i ranovrsne zeleni peeno u zemljanom loncu londa - hladnjak, mjesto gdje se sastaje, sjedi, razgovara M madun - uvaren med, afrodizijak magaza - magacin magbul - cijenjen, drag mahala - gradska etvrt mahlukat - ivotinje, iva bia 323

mahmudija - vrsta dukata mahrama - ubrus mahsuz - poseban, naroit maksum - nejako dijete mandal - zavor mangala - sud posebnog oblika u kojem se dri eravica maallah! - izraz radosti ili dopadanja matrafa - aa matrafiti - piti mazgal - pukarnica medresa - via muslimanska vjerska kola mehka roba - kratka roba mehkema - sudnica mejit - mrtvac mejt-ta - kamen na koji se sputa mrtvac prije i za vrijeme posmrtne molitve mekruh - neto to nije pohvaljeno initi mekteb - muslimanska osnovna vjerska kola melek, mele - aneo meraja - livada merak - najslae uivanje, elja merhamet - samilost mestve - duboka obua od mehke koe bez peta mevlud - roendan Muhammeda, a.s. mezar - grob 324

mihrab - mjesto u proelju damije odakle imam predvodi u molitvi minder - seija misirbaba - mukarac koji nema dlaka po bradi i licu mlaenica - izmeteno mlijeko mrven - malo mubarek - blagoslovljen, sretan muderris - nastavnik medrese muftija - najvei muslimanski sveenik u okrugu ili pokrajini muhanat - osjetljiv muhtar - starjeina jedne mahale ili sela muhur - peat muhurleisati - staviti peat mujezin - damijski slubenik koji s munare poziva na molitvu mukajet - zainteresiran mukava - debeli karton, debela lojalna svijea mula - vrhovni kadija u sjeditu provincije, uen ovjek mumin - vjernik, musliman munasib - umjesno Munkir i Nekir - dva meleka koji se pojavljuju u grobu muradati - molei se na neto namijeniti mureef - vrsta tinte murid - kandidat dervikog reda musafir - gost

325

musalla - mjesto pod otovrenim nebom gdje se obavlja bajramska molitva muselim predstojnik zastupnik pae, oblasni upravitelj, kotarski

Mushaf - ispisani Kuran muebak - drvene reetke na prozoru muema - ovoteno platno muir - maral mutuluk - nagrada za dobru vijest mutesarif - okrueni naelnik, oblasni naelnik mutvak - kuhinja N naduravati se - natezati se nafaka - opskrba nakastiti - naumiti, odluiti nalune - vrsta drvene obue namaz - obredna molitva namli - ponosan namusalatiti - nametnuti se nekome nargila - istonjaka naprava za puenje nasloni - drveni potpori u grobu nejse - kako mu drago, makar ni habera - ni brige nijjet - nakana, odluka

326

nimet - Boja blagodat, jestivo nian - nadgrobni spomenik, odlikovanje nurli - svijetao, svijetla ela O obendijan - zanesen, oparan objene - odjednom oharabiti - dotrajati oka - mjera za teinu (1,285 kg) okahariti se - rastuiti se osejriti - razgledati osevabiti se - stei sevab uinjenim dobrim djelom otur! - sjedi! ovarisati - pogoditi, nabasati ozuhuriti- pojaviti se P pae - pihtija, hladetina padiah - sultan pakli duhana - smotak duhana u papirnoj kesici papuluk - prostor pred ulaznim vratima gdje se ostavlja obua parmak - grubo istesane daske na ogradi paskovi - nikogovi paa - titula visokih turskih funkcionera i generala paa hazretli - preuzvieni paa 327

paalija - ovjek u slubi pae pejgamber - vjerovjesnik peke - dobro, vai pender - prozor pervaz - plonik peke - dar, poklon pekun - okrugli stoli petahta - vrsta klupe za knjige, spise i pisanja pilav - gusto svarena ria piurma - naknada pekaru za peenje kruha plaho - lijepo, dopadljivo plazalo - mjesto za sankanje ploska - utura polajnak - polahko pomunasib - prihvatljivo poresiditi - pomiriti se s neim poselamiti - pozdraviti postule - lagana plitka obua prtokol - naranda pusat - oruje puzdra - govea ila R rafa - polica rahat - zadovoljan, smiren 328

rahatluk - zadovoljstvo rahmetli - umrli, pokojni rakar - grobar ramazan - mjesec muslimanskog posta razgaliti se - rijeiti se brige razi - saglasan, zadovoljan razvarua - vrsta slatke pite rezaije - suho groe ridal - dostojanstvenik, velika rohnuti - eljeti, cvasti od veselja rospija - bludnica ruvet - mito S sabah - zora, prva dnevna molitva sabah-hajrollah - dobro jutro sabur - strpljenje saburiti - biti strpljiv sadaka - milostinja sadak - eljezni tronoac na ognjitu saf - red vjernika za vrijeme zajednike molitve sahan - bakreni tanjur sahat-kula - toranj sa satom salep - toplo zaslaeno pie od korijena istoimene biljke salepija - prodava salepa 329

sara - zanatlija koji prerauje predmete od koe saraf - mjenja saraj - dvor, palaa saruk - alma saz - muziki instrument seija - vrsta dugakog otomana sedda - padanje niice za vrijeme molitve sehara - drveni sanduk ukraen obojenim limom i koom seiriti - posmatrati selam - muslimanski pozdrav selamet - spas, spasenje selamluk - muka odaja u muslimanskoj kui selamun alejkum - upuujem vam pozdrav, pozdravljam vas serbez - slobodno serdengedija - janjiar, jurinik serdada - omanji molitveni ilim sermija - glavnica sevab - dobro djelo, Boija nagrada za dobro djelo sijeda - stara sikterisati - najuriti, otjerati silesija - mnotvo sindir - lanac Sirat-uprija - most nad paklom smreka - napitak od ploda istoimene biljke sofa - uzdignuti prostor uz damiju 330

sojsuz - prostak, nikogovi somun - okrugli pekarski hljeb u kvasu spahija - posjednik, lenski konjanik spanati se - zdruiti se srkletiti se - nervirati se, gristi se sufija - veoma poboan ovjek sure - oblik, slika surgunluk - progonstvo surma - boja u prahu kojom se podvlai ispod trepavica surmu podvui nekome - nekome podvaliti, izigrati ga suvaldija - ispitiva, onaj koji ispituje u grobu svjetlica - munja adrvan - vodoskok amija - vrsta rupca za glavu ukraena izvezenim cvjetiima anac - opkop art - osnovna stvar ene - tene ehadet - osnovno vjersko osvjedoenje ehid - muenik, onaj koji je pao za vjeru eho - pravednik, poboan ovjek ejtan - avo erbe - slatki napitak ilte - vuneni duei za sjedenje 331

indra - jelova ili hrastova cjepana daska za pokrivanje kue iana - duga puka taka - tap ubha - sumnja uur - hvala T tain - objed, dnevna opskrba takat - mo, tjelesna snaga tarfk - derviki red tatar - potar, glasnik taze - svjee tekbir - ponavljanje u horu rijei Allahu ekber teke - malo tekija - zgrada u kojoj se sastaju dervii temennah - pozdrav rukom ters - prznica, ovjek prijeke naravi terzija - kroja tesavvuf - mistika teskera - pismo tespih - brojanice testija - zemljani sud za vodu tbe - pokajanje topalast - hrom trabolos - svileni areni pojas sa kitama 332

trefiti se - dogoditi se tufan - oluja, nevrijeme tug - znak painskog dostojanstva tuhaf - udnovat, na svoju ruku Tundina salavat - posebna molitva za oprost i spas tura - carski znak turbe - mauzolej turija - ukiseljeno voe ili povre U ukur - svitnjak ud - vrsta mirisavog drveta za kaenje udeverati - pripremiti, izvriti uhasuliti - urediti ulema - uen ovjek, teolog ureziliti - obrukati uzbihuzuriti se - uznemiriti se uzo - zaveljaj V vakat - vrijeme, dnevna molitva vakti-sahat - smrti as valija - guverner vaz - propovijed vaziti - propovijedati 333

vehad - star, pohaban vekil - zastupnik ve la havle ve la kuvvete! - pobona izreka kojom se izraava uenje veremiti - duboko eznuti vezir - ministar, guverner pokrajine Z zabasati - zalutati zabataliti - napustiti zahmet - trud zajordamiti - uzoholiti se zakarabasati - zalutati zalim - nasilnik zamandaljen - zakljuan zaporom zanijetiti - odluiti se na neto, zapoeti molitvu zaokujisati - pozivati na molitvu zapahnuti - zadahnuti zaporci - noice od peena janjeta zapt - stega, disciplina zeljanica - pita od spanaa, kajmaka i jaja zeman - vrijeme zgodan - bogat, dopadljiv zijafet - gozba zijaret - obilazak, posjet 334

zikr - velianje Boga pri dervikom obredu zimija - nemuslimanski podanik u Turskoj Carevini zorli- silan zulum - nasilje zumurlut - smaragd zurla - vrsta svirale idati se - razmahivati nogama (pri sankanju), propinjati se

335

BILJEKA O PISCU (1912. - 1988.)

Gotovo sa sigurnou moglo bi se rei da Read Kadi i kao publicista, i kao predratni novinar, i kao pisac pie uvijek na isti nain: jednostavnim, razumljivim i jedrim narodnim jezikom. Uvijek zainteresiran za ovjeka i njegovo bivstvovanje u bilo kojem prostoru i vremenu, Kadi je do danas objavio: dva romana iz burnih dana sarajevske i bosanskohercegovake prolosti: - Baeskijin posljednji zapis - roman iz starog Sarajeva, - Hadi Lojo - historijski roman iz vremena austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, - Mevlud - poemu - recital o roenju Muhammeda, a.s., intoniranu gledanjem savremenog ovjeka, - Spjev o ivotu i smrti hzr. Fatime, u kojem je ovaj dogaaj iz islamske prolosti prikazan mimo ustaljene standardne nabone poezije, - Historijsku poemu o Gazi Husrevbegu, - Pobone pjesme bh. muslimana (sa A. Nametkom), - uri Mirza na pouku (pjesme za djecu) - Brojne reportae o ljudima i dogaajima (u posljednje vrijeme pod pseudonimom Mirza Tenjak). - Devet zabavnih, akcionih i nauno-fantastinih romana: Votani dvojnik, Druga smrt dr Langa, ovjek iz ute kue, Klub etvorice, Zlatni Buda, Kralj haia, Galerija prokletih, Neman iz Rimonda i Trojica trae alibi, ija se radnja uglavnom odvija u jednom za nas potpuno stranom ambijentu. (Romani su objavljeni u periodu od

336

1960. do 1970. godine u Novom Sadu, Beogradu i Sarajevu pod pseudonimom A. Radek.) Meu najpoznatija ostvarenja Reada Kadia posigurno spada pripovijest Ilhamijin put u smrt. Napisana gotovo u jednom dahu, ova propovijest najbolje ocrtava mogunosti Reada Kadia, tako da ponekad zaalimo to se njezin autor nije iskljuivo posvetio pripovijeci.

337

OPORUKA

Kada mi, Boijim odreenjem, doe smrtni as, molim i elim da se postupi na slijedei nain: 1. Da se o mojoj smrti ne daje nikakvo javno obavjetenje, bilo u obliku osmrtnice ili oglasa u Osloboenju. 2. Da me se poslije smrti prenese u gasulhanu Pokopnog drutva Bakije kojeg sam lan i da me se tamo opremi. 3. Da me ogasuli moj prijatelj Kasim ef. Hadi ili, ako on iz bilo kojeg razloga bude sprijeen, onda neka to obavi Nurif ef. Heri, imam Alipaine damije u Sarajevu. Slubenom gasalu iz Bakija, bez obzira na to, treba dati uobiajenu hediju. 4. Kada budem opremljen neka mi se u Bakijama klanja denaza (nai e se, valjda, toliko najblie rodbine i prijatelja da se denaza moe klanjati). Neka me se nakon toga ne snosi pred Begovu damiju jer za to nema potrebe budui da je denaza klanjana, nego neka me se preveze u Teanj i tamo pokopa na groblju gdje je pokopana najblia rodbina moje rahmetli majke. O tome sam se ve ranije dogovorio sa vjersko-prosvjetnim referentom u Odboru IZ-e u Tenju Ahmed ef. Meiem kao i sa direktorom Bakija in. Omer ef. Sokoloviem. Moj daidi azim Galijaevi iz Tenja o tome je takoer detaljno upoznat. Zato ga je potrebno prethodno nazvati na telefon 074-750-179 i s njime se o svemu dogovoriti. 5. Dovu na mezaru, premda to nije farz, neka proui nadleni imam iz Tenja i, eventualno, neko od prijatelja ukoliko se tu nae. 6. Neka mi se poslije smrti ne ue tevhidi (sedmine, etrestine i drugo) jer to nije farz, a nema ni potrebe ni da mi se mezar obiljeava nianima. Ukoliko porodica bude na tome posebno insistirala, onda neka se to uini na najskromniji nain. 338

7. Ako se dogodi pa ne umrem u Sarajevu ve negdje u unutranjosti gdje postoji muslimansko groblje, neka me se u tom sluaju ne prenosi u Sarajevo ili Teanj, nego neka me se ukopa na naprijed navedeni nain, s tim to e me opremiti mjesni imam. 8. Neka se poslije moje smrti umjesto izdataka za sve ono to sam kao neobavezno izostavio iz denaze, priloi Gazi Husrev-begovoj mukoj ili enskoj medresi, odnosno Domu staraca, dva miliona st. dinara s tim, da se o tome ne daje uobiajena biljeka u tampi ili pak zahvalnica primaoca priloga. 9. Ako bi neko povodom moje smrti elio neto napisati u islamskoj tampi, a nadam se da nee, molim da to ne ini. 10. Smatram da ovim to sam naprijed naveo nisam povrijedio farz propise islamskog ukopa, pa molim i elim da se tako i postupi. 11. Sve to iza mene poslije moje smrti ostane pripada mojoj supruzi Habiba h. Kadi, roenoj Prci, a ako me ona ne nadivi, onda njezinu sinu a mome pastorku Hasanu Krivoiji, koji me je za moga ivota istinski potivao i pazio. 12. Ko drukije postupi nego to je u ovoj mojoj Oporuci navedeno, haram mu bilo, a ja u s olakanjem napustiti ovaj deverli dunjaluk. Neka mi Najmilostiviji bude milostiv. Ova moja Oporuka sadri izvjesne dopune moje ranije napisane Oporuke od 1. oktobra 1979. g. i kao takva jedino je punovana. Jedan njen primjera se nalazi uz moj karton u Bakijama, a jedan uz lansku knjiicu Bakija. Trei primjerak je u mome novaniku. Sarajevo, 3. 12. 1985. g. Read Kadi

339

ISKORAK IZ REALIZMA

Read Kadi u knjievnoj literaturi s muslimanskom vjerskom tematikom prisutan je ve preko dvije decenije i to kao prvo ime tog siromanog stvaralatva. Pjesnik antologijskih mevludskih stihova Al je divna, al je blaga ova no..., s kojima je uao u nae muslimanske kue, damije i mesdide, na nae sobete i alosti, zapravo je prije i vie prozni pisac. Njegovi romani i pripovijesti Baeskijin posljednji zapis, Hadi-Lojo i Ilhamijin put u smrt takoer su bili zapaeni kod iste publike, koja ovom piscu naprosto vjeruje. Ta publika je svikla da joj zamalo jedini Read Kadi ponudi muslimansku knjievnu rije. Kadi je zaronio ondje gdje i lei polje umjetnosti: u ovjekovo iskustvo (prema novokritiarima: svako ovjekovo iskustvo moe biti predmet umjetnike obrade) tekog ivota, ali i izraz tog iskustva, ono to je Jakobson nazvao literarnou knjievnog umjetnikog djela. Jer - bar tako stvari stoje u zapodnoevropskoj prozi, pogotovo u prozi XX stoljea - ne moete napisati umjetniki relevantnu prozu koja bi tematizirala ovjekove sretne asove. Knjievna (prozna) umjetnost ivi obraujui ovjekovu bol i tjeskobu, tragiku i beznae, ovjekovu nemo i nesavrenost, i time ezne za svijetom i ivotom kojim bi ovjek bio zadovoljan. Read Kadi takoer pie o ovjekovom bolu, o jadima i belajima, o emeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komije hriane, krane i Jevreje, satirali ostavljajui trag, svaki put tei i ei. Ali Kadi je muslimanski pisac, i tu injenicu podvlaim. On svoje likove - valjda je to usljed njegove bitno realistike poetike - ne ostavlja da skonavaju bez nade, u crnom panoptikumu tragedije. Kad u mukama umiru, u svom taksiratu, kao zbilja tragine linosti svoga doba, najednom u pripovijetki zaume jablanovi damijskog harema, podignu se bijeli niani (kao da su dotad leali!), ili se izgovaraju rijei utjehe, preporuke sabura i nade u bolje, bar u vjenom ivotu. iva 340

glava sve izdevera. Bolje je pati na ovom nego na onom svijetu, govore Kadieve stare Sarajlije. Tako Kadi izbjegava traginu viziju ivota i tako ljubomorno pristaje - ne eksplicitno, ve patinom svoje umjetnosti - uz vrijednost koje je islam, ili neki drugi monoteizam, unio u linosti ovih pripovijedaka. Kadi hodoasti u prolost, kao svi klasini bosanskohercegovaki prozaici. Ponekad se ovjeku uini da ita istog pisca kad uroni u umjetniki svijet muslimanskih pisaca: Mulabdia, Osman-Aziza, Sarajlia, Bjelevca, Nametka, Kadia. U njihovim romanima, pripovijetkama, priama i zapisima, muslimanska porodica se raspada, u jedan ustaljeni red i mir uvlai se drama. Zasienost turcizma, arhaina sintaksa reenice, dosljedan okvir umjetnikog djela: poetak i kraj prie (Kulenovi je unio neto novine u Ponornici), realistiki likovi, kasaba, navela ploti, jo uvijek pomalo, u umjetnosti suvine, didaktike i idealizacije - to nalazimo kod svih navedenih pisaca. Jedan dogaaj postao je, i jo je, opsesivna tema sve nae proze, ak i one koju nisu pisali Bonjaci (Andri, npr.): to je dolazak okupatora, Austro-Ugarske, u Bosnu i Hercegovinu i posljedice koje je taj dogaaj izazvao. Kao to znamo, to je bila povijesna smjena vrijednosti. Bonjako-muslimanska sredina, na razmeu izmeu Istoka i Zapada, nespremna, nemona, zaahurena, nepovjerljiva, uplaena, tragian kao malo koji narod u historiji, kako je zapisao Mea Selimovi, ljubomorno je uvala te vrijednosti i sa bolom gledala kako one kopne iz dana u dan i to na njene oi. Gromovi i lomovi tog strahovitog sudara i tog tekog, trusnog vremena propadanja Osmanskog Carstva koje mu je prethodilo i onog koje je dolazilo poslije Okupacije, u Kadiu, koji je i sam sudionik ovog posljednjeg, nali su svog Baeskiju. Kao svoju nikom reenu tajnu, i kao svoju nevienu i nevidanu ranu, ovaj pisac je godinama, ko kad mu je naviralo u sjeanje, ispisivao svoje proze tugujui za jednim divnim, moralnim, naivnim i ni krivim ni dunim svijetom. Evo pisca koji je ako to nisu uspjeli mnogi, daleko poznatiji pripovjedai Bosne i Hercegovine - najiskrenije progovorio o dui naeg muslimanskog ovjeka, bolje od Envera olakovia iji je romantiarski roman 341

Legenda o Alipai ba zbog te due, oduevio Miroslava Krleu. Rije je o dui koju je misao o smrti i vjenom ivotu snano obuzela i odvojila od stvarnosti, koja malo zbori kad pati nadajui se da e sve, pa i nasilje, proi, koja je samilosna ak i kad je ters, ponekad buntovna, plahovita, a ponekad ponizna kao Makovi spavai, i tako dalje. Gdje ete osjetiti tu duu u Kadievoj prozi? Prije svega u majstorskom dijalogu. Kao realista, Kadi se dosljedno slui agroom, i dijalog je, zbog njegove prirodnosti, najbolja strana Kadieva knjievnog umijea. Pa poto se umjetniki, specifini, sadraj ostvaruje umjetnikom, specifinom formom, onda e se dua o kojoj govorim najbolje otkriti u razgovoru Kadievih likova. Navest u jedan primjer iz pripovijesti Paa Latas: Dok su se zbunjeni prvaci utke dizali i u grupama izlazili iz Konaka, Mustaj-paa Babi, jedan od sarajevskih prvaka, u udu vrtei glavom, poluglasno se obrati pai erifoviu: Ja udna krmka, pobogu si brat! Kako nas samo doeka i isprati!... Ma ta on misli, da mu pas mater!... Za ovjeka koji je osluhnuo Bosnu i njena ovjeka, nekamoli onog koji joj i sam pripada, Mustaj-paina opaska zahvaa vie i govori vie nego ne znam koliko tzv. nesiejnog teksta. Naravno, Kadieva umjetnost se ne iscrpljuje u dijalogu. Kadi uspjeno psihologizira likove (uoavanjem njihovih gestova, njihovim sueljavanjem, voenjem njihova unutarnjeg monologa), ono to je klasini realizam, pogotovo ruski, anticipirao u svojoj umjetnosti. Zatim treba istai pieve promjene taaka gledita (Uspenski). Na primjer, u prii Sijelo u Denetia konaku odlino je ostvarena promjenljiva i ukrtena taka gledita glavnog junaka i svevideeg pripovjedaa, tzv. nijema kamera. Uli smo u Denetia konak, sluamo protok misli Mula-Mustafe Baeskije i sa distance posmatramo ostale likove i njihove pokrete i osjeamo atmosferu u kojoj se sarajevska aristokracija nala, a ni jedan lik ne progovori jednu rije. Piui spontano i bez koncepta, ne zazirui mnogo od savremenih tokova nae proze, ostajui svoj na svome, Kadi je ipak 342

napravio pomak od istog realizma. Neki njegovi likovi (Lubo, Ali-paa Rizvanbegovi), rastrojeni, skrhani, nemoni pred usudom, progovaraju iz svoje podsvijesti, u krikovima, halucinirajui, dok ih progoni savjest. U duhovnom talogu nekih drugih likova ive mitovi, kolektivna strahovanja i nadanja, i od svega toga prua Kadi plete svoju priu. Neke od ovih uslovno nazvanih pripovjedaka su u, stvari, zbir nekoliko zajednikih sudbina, jedna umjetnika fresaka starog vremena starih naih mahala, ili zapisa o staroj bonjako-muslimanskoj kasabi i jednoj muslimanki, jednoj nesrenici koja, kao toliko drugih u bonjakomuslimanskom narodnom, kolektivnom, i individualnom stvaralatvu, nije imala drugog naina da rijei svoje dramatino ili - ili osim da skona bacivi se u vodu i tako odnese svoju golemu i nikom povjerenu tugu u duboke i utljive virove. Utopljenica efa i Avdijina nesuenica Haija, koja dariva mahalsku djecu kad joj lau da joj je Avdija poslao selam, - to su izvrsni likovi muslimanskih ena, muslimanske Sofke, koje se pridruuju Hasanaginici, utopljenici Bisernazi, Andrievoj Fati Avdaginoj, Kulenovievoj Memnuni. Na nekim mjestima Kadieve proze konice umjetnosti nisu funkcionirale. To nije prvi sluaj u historiji muslimanske literature. Muslimanski knjievni genij nije se poveo za svojim duhovnim bratom iz arhitekture i ornamentike, koji je znao da se estetski efekat postie malim, ali probranim i u korelacije postavljenim materijalom. Ali pokraj takvih mjesta Kadieve proze potpisnik ovih redova prolazi kao jedan Kadiev lik pokraj Omer-pae Latasa: pravim se kao da nita ne primjeujem. To je bezbeli danak prevelikom potovanju i ljubavi prema ovom naem piscu i njegovoj literaturi. D. Lati

343