SVEUILITE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI KATEDRA ZA BIBLIOTEKARSTVO

Marinko Nikoli

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Izvorite biblioteno-bibliografske klasifikacije

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2004.

Sadraj

Uvod2 1. Klasifikacija znanosti bibliotena klasifikacija..3 1. 1. Znanost..4 1. 2. Klasifikacija...6 2. Pregled klasifikacije znanosti10 2. 1. Antika i srednji vijek.10 2. 2. Novi vijek..15 2. 3. Moderno doba22 3. Logika struktura podjele dihotomija, trihotomija, politomija...30 4. Razvoj sustava biblioteno-bibliografske klasifikacije.33 Zakljuak.38 Popis shema.40 Literatura.41

Uvod
Osnovna je namjera prikazati ope odrednice klasifikacije znanosti analizirati njezine odluujue utjecaje na konstituiranje bibliotenih klasifikacija. U tu svrhu bit e napravljen izbor klasifikacija ope znanosti. Razmotrit e se samo znaajnije klasifikacije o kojima se najee raspravlja. Reprezentativnim e se izborom klasifikacija nastojati pokriti dulje povijesno razdoblje kako bi dobili cjelovitiju sliku. Nadalje, izbor e se ograniiti na "klasifikacije za predstavljanje znanja", odnosno na "filozofske klasifikacije" po tumaenju I. Dahlberg1 Ovo ogranienje ne znai udaljavanje od biblioteno-bibliografske klasifikacije, nego elju ispitivanja samih osnova znanja i oblika znanosti na koje se, na kraju znaajnim dijelom, oslanjaju i bibliotene klasifikacije. Pritom je nakana kroz izvorina podruja i paradigme filozofije, logike i spoznajne teorije prikazati osobine i probleme svake od klasifikacija, posebnosti i meusobne uvjetovanosti; pogledati s kakvom se logikom strukturom slue pojedini auktori, te na kojoj osnovi vre klasificiranje znanosti. Teorijska, metodoloka i praktina odreenja klasifikacije ope znanosti promatrat e se kroz mogunosti i rjeenja njihove primjene u suvremenim biblioteno-bibliografskim klasifikacijama. Povijesni pregled uzet za okvir jednog dijela prikaza trebao bi biti prikladan za pokazivanje viestrane uvjetovanosti razvoja klasifikacije ope znanosti prethodnim klasifikacijama i svjetonazorom odreenog povijesnog razdoblja, ali i pogodna osnova za promiljanje problema suvremenih bibliotenih klasifikacije, kao i klasifikacije znanosti openito. Najprije treba openito, uvodno, staviti u odnos opu klasifikaciju znanosti i bibliotenu klasifikaciju. Zatim treba rei to je znanost, kako se kroz povijest razvijala i poimala, odnosno klasificirala. Odreene klasifikacije znanosti pojedinih autora, njihova obiljeja, meusobni utjecaji kao i utjecaji na bibliotenu klasifikaciju bit e metodoloki prikazani kroz povijesni pregled. Budui da na jednom od ishodita razvoja klasifikacije ope znanosti, jednim svojim bitnim djelom, stoje i suvremeni biblioteni klasifikacijski sustavi pokazujui njihovu meusobnu uvjetovanost, ali ne i nuno paralelan razvoj ili ovisnost uvidom u njihove osnovne "klasifikacijske" probleme bit e zakljuena ova rasprava. Ovaj rad bi trebao, obraujui problematiku s teorijske strane, u nekoj svojoj daljnjoj namjeri pomoi u rasvjetljenju jedne strane tog odnosa, budui da se rasprava o bibliotenoj klasifikaciji ne moe ograniiti samo na problem klasifikacije znanosti.
I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 30.
1

1. Klasifikacija znanosti - bibliotena klasifikacija

Odnos klasifikacije znanosti i bibliotene klasifikacije je nuno uvjetovan i proizlazi prvenstveno iz odnosa znanosti i knjige u smislu njihove uzajamne uvjetovanosti. Znanost gradi pojmovni univerzum (klasificira), a bibliotena klasifikacija, ovisno o drutvenim, izvedbenim i drugim rjeenjima uspjeno ili manje uspjeno odgovara praktino na takav pojmovni univerzum koristei iste ili sline pojmove elei biti razumljiva. Klasifikacija znanosti je dio problemskog kruga bibliotene klasifikacije. Filozofija znanosti je, i prije nego li je postojala kao znanstvena disciplina, kroz promiljanje znanosti neizravno utjecala na formiranje bibliotenih klasifikacijskih sustava.2 "Proces klasificiranja stvari sadri formiranje hipoteze o prirodi stvari ili je dio nje."3 I za bibliotenu klasifikaciju se moe rei da jednim svojim djelom u sebi sadri formiranje slike o prirodi stvari, a time se nedvojbeno pribliava podruju filozofije i filozofije znanosti, odnosno onomu ime se one bave. "Pitanje ope klasifikacije znanosti izvan filozofije znanosti po svojoj je primjeni prisutno u mnogim djelatnostima, pa tako i u bibliotekarstvu u okviru teorije sistematskog kataloga. Pitanje ovdje glasi: kakav treba da bude sistem za klasifikaciju knjiga i u kakvu odnosu treba da bude prema sistemu znanosti?"4 U tumaenju bibliotene klasifikacije potrebno je, dakle, filozofski pitati o klasifikaciji ope znanosti. Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena podruja. Rezultat je toga poveanje broja informacija i izvora znanja. Golem je interes za informacijama meu predstavnicima najrazliitijih podruja znanosti i djelatnosti. Broj tih stoljeima skupljanih podataka toliko je porastao da ni najvee institucije zaduene za to ne uspijevaju kontrolirati njihov protok. Od prvobitnih, posve jednostavnih i primitivnih oblika klasificiranja pisane grae, pa do suvremenih baza podataka, brojni klasifikacijski sustavi prolazili su kroz razliite faze i oblike. Neprekidno su se usavravali i razvijali kako bi svojim shemama mogli obuhvatiti ljudsko znanje i razinu znanstveno-tehnikih dostignua u danom trenutku.
Filozofija znanosti (Philosophy of Science, Wissenschaftphilosophie) je znanost o znanosti. Razmatra principe znanstvenog istraivanja, putove znanstvene spoznaje, provjere znanstvenih hipoteza, teorija, problem "rasta" znanosti jednom rijeju, ispituje kakvu formalnu logiku i metodologiju zahtijeva moderna znanost. Golem utjecaj na razvoj filozofije znanosti u 20. stoljeu imala je fizika, osobito pojavom kvantne teorije i teorije relativnosti; zatim dostignua u psihologiji, sociologiji, a otprilike od polovice 20. stoljea nagli razvoj molekularne biologije, evolucijske biologije i genetike. Pored filozofskih utjecaja na klasifikacije u bibliotekarstvu znaajan utjecaj imaju i: logika, lingvistika, zatim utjecaji proizili iz knjiniarske prakse, te drutveni utjecaji organizacije kolstva i drutva openito. 3 M. R. Cohen; E. Nagel. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. Str. 223. 4 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.
2

5 Kada se u knjiniarstvu govori o klasifikaciji, onda se u prvom redu govori o radu na stvarnim katalozima. To su struni i predmetni katalog koji su bibliotena organizacija i prezentacija znanja pohranjenih u knjinicama. Bibliotena klasifikacija podrazumijeva, najprije, identifikaciju sadraja odreene publikacije, a zatim njeno prevoenje na neki od klasifikacijskih jezika i ukljuivanje u cjelinu odgovarajuih sadrajnih baza podataka. Klasificirati neku knjigu u biblioteno-informacijskoj djelatnosti znai odrediti joj mjesto u sustavu znanstvenih i strunih disciplina, sustavu koji je iskazan koritenom bibliotenom klasifikacijskom shemom. Pitanje same klasifikacije znanosti kao takve knjiniaru se izravno ne postavlja dok radi na tablicama, jer su te tablice ve jedna vrsta odgovora na to pitanje.

1. 1. Znanost klasifikacija
Rjenici znanost obino definiraju kao "metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razlonim svezama u stvarnim podrujima koja se pod odreenim vidom izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline."5 Znanost je skup metodiki steenih i sustavno sreenih znanja o odreenom aspektu zbilje, a takoer znai i djelatnost kojom stjeemo ta znanja.6 Znanost nije suma injenica o objektivnoj stvarnosti do kojih se dolazi sluajno, pukim zbrajanjem, nego suma znanja koje je sistematizirano i argumentirano i do kojeg se dolazi svjesnom primjenom odreenih metoda istraivanja, metoda koje su i same znanstveni (filozofski) problem.7 Znanost je dugo, od svoga "helenistikog" postanka do kasno u srednji vijek "oznaavala ujedinjeno znanje s metafizikom [filozofijom] na elu koja je ostalim disciplinama (logici, fizici, matematici) pribavljala ontoloke i logike principe."8 Filozofija je utemeljujua znanost koju se zajedno s pojedinanim znanostima, naukama i strukama mislilo kao ralanjeno jedinstvo. "Pojam znanosti i svijest o biti znanosti bili su identini s pojmom i biti filozofije"9, bez koje nije mogue nikakvo drugo umovanje i znanje. Antike i srednjovjekovne znanosti shvaaju utemeljujui, razloni sklop zbilje kao zakonitost bti koja vlada u predmetima i pojavama. Pod scientia se smatra svaki sustav spoznaje iz uzroka, tj. iz opih konstitutivnih elemenata bia i njihova djelovanja. U novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, taj utemeljujui sklop je sveden na osjetilno opaljivo, slovi kao relacijski odnos izmeu uzroka i uinka u prirodnim pojavama. Odnos koji se moe matematiki kvantitativno formulirati, te temeljem
A. Halder. Filozofijski rjenik. Zagreb : Naklada Jurii, 2002. Str. 416. Usp. V. Bazala. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1990. Str. 170-172. 7 Prisjetimo se da su najvei napreci u znanosti (Galilei i Newton na svoj nain, Bohr i Einstein na svoj) postignuti upravo zahvaljujui metodikim obratima, kada su se ustaljene metode znanosti redefinirale. 8 A. Mii. Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 280. 9 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 9.
6 5

6 kojega se te pojave mogu objasniti. U novome vijeku znanost gradi novu metodu motrenja pojava, mjerenja i eksperimentiranje, postavljanja teorija i induktivnog zakljuivanja. Sve vie, znanou se smatra samo ono to je dostupno takvoj metodi koja openito tei biti to je mogue vie matematiko-eksperimentalna. U tom duhu je engleski filozof William Whewell (1794-1866) pod sciences stavio samo prirodne znanosti. To je tradicija do dananjeg dana u anglosaksonskom krugu. Na drugoj strani su humanities. Jedno i drugo, sciencies i humanities, sustavi su iskustvenog, empirijski zasnovanog znanja. U anglosaksonskom svijetu od 19. stoljea pa sve do danas (empirijske) prirodne znanosti su ideal svih znanosti. Dugo, praktino sve do 18. stoljea na Zapadu su sve prirodne znanosti bile pod prirodnom filozofijom. Tako se primjerice, dio filozofije koji se bavio razmiljanje o principima po kojima funkcionira priroda zvao philosophia naturalis, prirodna filozofija.10 "Novi vijek ve od svoga poetka trai veu specijalizaciju pojedinih znanstvenih predmeta; od tada je teko govoriti o jednoj jedinstvenoj znanosti, pa se govori o velikom broju znanosti. S jedne se strane odvojila filozofija i s njom teorijska znanost iji je cilj otkrivanje istine uope, kao i formalne znanosti koje prouavaju formalnu stranu stvari i zbivanja, kao to je matematika, dakako s tim da 'teorija' nema nikakve veze s spekulacijom nego joj je svrha sreivanje injeninog gradiva, a filozofija povrh svega mora izgraivati i usavravati duhovnu djelatnost ovjeka. S druge strane nastale su posebne znanosti, koje se zovu i realne znanosti, jer prouavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na vie podvrsta: prirodne znanosti ... kao to su biologija, fizika, kemija itd.; psihologija ...; drutvene znanosti ... kao to su povijest, sociologija, politika ekonomija itd."11 U racionalistikoj, kontinentalnoj tradiciji temeljni se iskazi neke znanosti mogu konano potvrditi, shvaeni su u uskoj vezi s nedvojbenou. Kontinentalna tradicija, predvoena Njemakom, smatrala je svaki sustav razmiljanja o svijetu i ovjeku znanou (Wissenschaft), razlikujui prirodne i drutvene (duhovne) znanosti, odnosno Naturwissenschaften i Geisteswissenschaften. U empirijskoj se tradiciji, a sve snanije i u novije vrijeme, temeljni iskazi neke znanosti smatraju hipotetiki nedokidivima tako i prve i posljednje pretpostavke, uz koje se svaka znanost mora vezati, vie ne posjeduju samorazumljivost apsolutne valjanosti. "Na taj je nain, kao prvo, oito da se temeljne predodbe o stvari u nekome znanstvenome stvarnom

10

Isac Newton svoje glavno djelo iz fizike naziva Philosophiae naturalis principia mathematica (1587), Josip R. Bokovi Philosophiae naturalis theoria (1758), J. B. Lamarck Philosophie Zoologique (1809). 11 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 12-13.

7 podruju povijesno mijenjaju, a kao drugo, oito je i to da se isto tako mijenja samorazumljivost toga: to znanje i znanosti znae kao i 'tip' znanosti uope."12 Suvremeno je znanstveno-tehniko razdoblje preteno odreeno znanostima i teorijskim karakterom koji se odnosi na empiriju, potom praktinom primjenom teorije te, konano, njezinim gospodarskim novaenjem. Biti na usluzi proizvodnji izvanjskih dobara, jest neto to je znanstvenoteorijskomu spoznavanju prema njegovu platonskoaristotelovskom podrijetlu tue ili pak slovi drugorazrednim.13 to vie, tehnikogospodarsko shvaanje prakse prodire u samorazumijevanje samih znanosti, te dalekoseno oblikuje njihov znanstveni karakter.14 U moderno doba neke klasine filozofijske discipline priklanjaju se nekim drugim poljima znanja ili tee samostalnosti od filozofije. Tako se logika dosta naslanja uz matematiku, psihologija uz biologiju, etika uz politiku, a estetika hoe biti samostojna. Vjerno su ostale kao "iste" filozofijske discipline: metafizika i epistemologija. Dati pregled moe posluiti kao ilustracija relativnog poloaja svake znanosti u 20. stoljeu. Veina grana se tako ispreplela, da je gotovo nemogue ustanoviti gdje zavrava npr. geometrija, a gdje poinje aritmetika. Ovakvo stanje stvari, jo poetkom 20. stoljea, zanimljivo opisuje Emile Picard tvrdei da je uzajamno preplitanje raznih znanstvenih grana postalo krupan inilac, i da e svakim danom postajati sve plodonosniji izvor vrijednih znanstvenih otkria. U ovome i lei velika razlika izmeu suvremenog i minulog doba. Danas teko razumijemo sluajeve kada geometriar prezire aritmetiara, i obratno; sada osjeamo da je doba zatvorenih kola, tijesno vezanih samo za jedno gledite, prolo zauvijek. Ispreplitanje znanstvenih disciplina dovelo je i do krize klasifikacijskih sustava koji su strogo hijerarhijski i formalno razgraniavali znanosti - o emu e kasnije biti vie rijei.

1. 2. Klasifikacija
Da bi se dobilo priblinu sliku o svrsi i zadacima neke znanstvene oblasti nuno je upoznati njezine dijelove. Otkada ovjek reflektira, on trai odreeni red i uvijek ponovo pokuava ovladati raznolikou elemenata znanja.15 Od poetka pa do suvremenika, mislioci (svatko na svoj nain) pokuavaju urediti sveope ljudsko znanje objedinjujui ga u razliitim

A. Halder. Filozofijski rjenik. Zagreb : Naklada Jurii, 2002. Str. 417. Treba napomenuti da se to isto ne moemo tvrditi za antiko-srednjovjekovnu etiku, politiku i estetiku koje su shvaane itekako praktinima. 14 Pretjerano bi bilo tvrditi da u Hrvatskoj postoji tehniko-gospodarsko shvaanje prakse koje bi oblikovalo shvaanje znanosti same, budui se Hrvatska nije pravo ni susrela s znanou, tehnikom i gospodarstvom. (Usp. Lelas, 1990. Str. 7-9) 15 Usp. E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 6-10.
13

12

8 sintezama, vie-manje, po principu kako ga izrie Bazala: "Znanosti su metodiki autonomne i predmetno ekskluzivne. Bilo bi pogreno pomiljati da one mogu i trebaju predstavljati nepremostive posebnosti. One se uvijek povezuju u viem jedinstvu, gdje se prevladavaju 'opore jednostranosti' te se u tim 'duhovnim sintezama', nadgradnjama viih sadraja, meu kojima i dalje postoji nepremostiva dijalektika borba, izmiruju suprotna stajalita i oite antiteze. 'Dijalektika napetost' ostat e znaajna za znanstveni ivot uope i ona e svagda prevladavati tek u vioj sintezi i univerzalnijim pogledima. To je onaj pogled koji na jednoj strani ini osnovicu, a na drugoj u sistematskom vidu nalazi smisao svog znanstvenog rada. Ta kritiko-metodoloka i sintetiko-zavrna misao kao filozofski izraz ljudske svijesti i savjesti, koji se izraava u ivotnom nazoru, bio je i ostat e integralni dio kulturnog ivota i duha uope Kritike osnove svake pojedine znanosti lee mnogo dublje nego to to uvia pozitivistiki program. One su i mnogo ire nego to je okvir pojedinane znanstvene predmetnosti."16 S druge strane, danas openito vlada uvjerenje da svjetski model ne moe postojati, da je ureenje sveopeg poretka znanosti utopija, pogotovo nakon transdisciplinarnosti. Mnogovrsnost gledita pod kojima stvari mogu biti promatrane iskljuuje sveukupni poredak znanosti. Sveopa znanost moe biti samo sluajan skup metodiki i predmetno ekskluzivnih pojedinanih znanosti. No, danas je oita, s jedne strane, sve ua specijalizacija znanosti, a s druge, pojava i potreba interdisciplinarnih i multidisciplinarnih znanstvenih nastojanja, sve se vie govori o holizmu i potrebi da se klasifikacijom znanosti uspostavi univerzalna znanost kao ukupnost cjelokupnih spoznaja kojima ovjeanstvo raspolae. Razdioba znanosti viestruko je prijeporan problem. Enciklopedije definiraju klasifikaciju kao rasporeivanje predmeta, pojava, pojmova po klasama, odjelima, razredima s obzirom na njihove ope karakteristike, prema kriteriju koji ima odreenu funkcionalnu vrijednost u relaciji s podrujem i predmetom koji se klasificira.17 Klasifikacija je prirodna aktivnost ljudskog uma. John Dewey (1859-1952) tvrdi da je znanje klasifikacija, a klasifikacija je jednakog opsega kao znanje. "Bit klasifikacije kao relacije odreenih stvari ostvaruje se u miljenju."18 Klasifikacija je dio znanstvene i svakodnevne metode poimanja koja se sastoji od promatranja, opisivanja i klasificiranja. "Cijeli spektrum procesa miljenja oslanja se na klasifikaciju u organizaciji utisaka, koje na mozak prima kroz osjetila, pokuavajui razumjeti novu jedinicu informacije, nalazei neto slino u naem
V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 33-34. Vidi. Classification, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. i A. Mii, Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 138. 18 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 19.
17 16

9 uspostavljenom okviru iskustva. Problem je, naravno, u tome to je nemogue organizirati sve ljudsko znanje u redoslijedno savreno strukturirani put pristupa koji odgovara svima."19 Klasificirajui, uvoenjem "reda u znanost, filozofi su izgradili razne vrste klasifikacija znanosti, odredili terminologiju, a zatim iz sveukupne znanosti (filozofije) odvajaju se pojedinane znanosti i discipline te ponovo klasifikacijom odreuju predmet, podruje i metode."20 Razvojem pojedinanih znanosti morali su se ustrojiti i kriteriji. "Okupljanje prema novom kriteriju, da bi se predstavila podruja jedne znanosti, organiziralo znanje, stvaralo je stalno nove vrste klasifikacija, kroz koje su se nastojala pruiti i objanjenja za nove injenice, na osnovi kritikog preispitivanja relevantnosti tih novih injenica. Nova teorija, kroz prihvaanje, postajala je paradigma, dok ne bi ponovo dolo do takvih promjena koje se nisu mogle ugraditi, bez ozbiljnijeg naruavanja, u postojeu shemu. Nema, dakle, prirodnih i vjenih klasa. Meutim, uvijek bez obzira na vrijeme postoji elja da se miljenje ukalupi u prirodni model dihotomije."21 Klasifikacija znanosti je proizvod razvoja samih znanosti u njihovoj uzajamnoj vezi. Tenja za ureenim prikazom sveukupnog znanja vodila je izradbi raznih klasifikacija znanosti kao sustavu provjerenog znanja koje je zasnovano na konvenciji, koja se izrie kroz ureenje drutva openito, npr., ustroj studija. Nedvojbeno je da su drutvene, civilizacijske i znanstvenotehnoloke promjene djelovale na teorijska i praktina rjeenja. Klasifikacija je odreena kulturnom i drutvenom djelatnou odreenog drutva, kojom se razvija red uspostavljen tim drutvom. Tako drutvo uspostavlja obrazac klasifikacije, kojem se onda pojedinac podreuje. "Organizacija znanja i misli sadranih u publikacijama mora biti usklaena sa znanstvenim i obrazovnim nainom sreivanja znanja. Teoretiari bibliotenih klasifikacija morali su uvijek to imati na umu. Analiziramo li bibliotene klasifikacije po vremenu njihova nastanka, uoava se odmah nastojanje da se prati znanstvena klasifikacija priznata u vremenu nastanka i razvoja odreene bibliotene klasifikacije."22 Klasifikacije znanosti su posluile kao osnova bibliotenim klasifikacijskim sustavima. Ope klasifikacijske sheme poput UDC su u svojim osnovama utemeljene na odnosu roda i vrste. Bibliotene klasifikacije "su vie ili manje u skladu s klasifikacijama znanosti, jer se njihove glavne struke openito slau u odreenim podrujem znanja, a daljnja

J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije, Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 26. 20 Navedeno djelo. Str. 27. 21 Navedeno djelo. Str. 34. 22 J. Lasi-Lazi. Bibliotena klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 122-123.

19

10 podjela tih skupina odgovara strukturi odreene znanosti."23 Prema Blissu, klasifikacija u knjinicama mora pratiti klasifikaciju znanosti i izobrazbe. Dok Dewey ima praktini pristup bibliotenoj klasifikaciji kao rasporedu na policama sa sustavom decimalnih oznaka. Ranganathanova je klasifikacija ponudila novi pristup sinteze ukupne znanosti. Klasifikacija je predstavljena kao metoda organizacije razvoja znanstvene misli i prezentacije sveukupnog znanja. U bibliotekarstvu je rije o koncepcijama koje su pratile razvoj znanosti i koristile postignua u organizaciji i prezentaciji. Dananji biblioteni klasifikacijski sistemi, prvenstveno DDC i UDC, imaju strukturu znanosti svoga vremena. "Vrijeme nastanka klasifikacionog sistema se tako javilo kao dvostruko limitirajui faktor. Naime tvorci klasifikacionih sistema ne samo da su bili ogranieni postojeom, dakle vremenski uslovljenom strukturom znanja iji se dinamian razvoj nije mogao preciznije predviati, ve su bili ogranieni i samim saznanjem o zakonitostima koje vladaju na polju bibliotene klasifikacije."24 Tek s DDC-om, dakle 1876. godine, zapoinje povijest bibliotene klasifikacije. No, klasifikacija kao disciplina, u pravom smislu rijei, nastaje tek s Blissom. Tek je kod njega fenomen klasifikacije "razmatran ire od njene uporabne vrijednosti u struci, omoguio je prouavanje klasifikacije kao spoznajno-teorijskog, psiholokog i sociolokog fenomena."25 Kako "nema ni jedne sheme koja moe biti stalna. Kako se mijenjaju sadraji pojmova, odnosno kako se razvija znanost, tako se javlja i potreba za mijenjanjem sheme klasifikacijskih sustava, ili pak njihovom stalnom revizijom."26 Razliiti sadraji odreenih klasifikacija mogu se objasniti povijesnim razvojem i promjenama, spoznaja pojedinanih objekata se kroz povijest produbila, proirila i postala vieaspektna. "Sheme znanstvenih klasifikacija nisu savrene, a svaka promjena ostvaruje se stvaranjem novog reda i odnosa meu klasama"27, tako proces klasifikacije nikada ne zavrava, jer nova znanja uvijek trae svoje mjesto, a ona ve rasporeena dovode se u nove relacije. "Tenja za klasifikacijom znanosti, grupiranjem pojedinih disciplina u podruja u odreenom trenutku ukazivala je na put znanosti ka sve veoj specijalizaciji. Danas vidimo suprotnu tendenciju. Razvoj znanosti pred nama formira nova znanstvena podruja, a ve postojee discipline ire svoj utjecaj i

23

J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 12. 24 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 34. 25 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 22. 26 Navedeno djelo. Str. 21. 27 Navedeno djelo. Str. 28.

11 slue rjeavanju problema koji su vrlo daleko od zadataka od kojih su one nastale."28 Ukoliko klasifikacijski sustavi ne bi odgovarali na ovakve promjene u znanosti "to bi vodilo ka okotavanju i odumiranju samog sistema sistem ne bi vie bio u stanju da vri funkciju posredovanja znanja, a samim tim i njegovo postojanje bi postalo izlino."29

2. Pregled klasifikacija znanosti

Davno prije negoli se pojavilo pitanje o odnosu ope klasifikacije znanosti i biblioteno-bibliografske klasifikacije knjiniari su za raspored knjiga u knjinicama prihvaali raspored kakav su nalazili kod pojedinih filozofa ili u organizaciji na uilitima. Problematika klasifikacije znanosti "sadri pitanje o izboru kriterija za diobu znanosti, dilemu jednodimenzionalne ili viedimenzionalne klasifikacije, linearne ili cikline i pitanje redoslijeda znanosti."30 U sljedeim predstavljenim klasifikacijama na razliit su nain isprepletena pojedina mogua rjeenja. Budui poseban problem (filozofske) klasifikacije znanosti proizlazi iz naina poimanja filozofije, tj., znanosti same to je opet uvjetovano povijesnim razdobljem potrebno je svaku klasifikaciju staviti u njeno vrijeme. Za ovaj pregled moemo grubo razlikovati tri razdoblja u nainu razumijevanja znanosti: 1. Antiku i srednji vijek; 2. novi vijek i 3. moderno doba.31

2. 1. Antika i srednji vijek

U prvom razdoblju filozofija je istoznana sveukupnoj znanosti. Znanost je ujedinjeno znanje s filozofijom na elu, koja ostalim disciplinama pribavlja ontoloke i logike principe. Filozofija je utemeljujua znanost koju se zajedno s pojedinanim znanostima mislilo kao ralanjeno jedinstvo. Antike i srednjovjekovne metafiziki ustrojene znanosti shvaaju razloni sklop kao zakonitost bti koja vlada u predmetima i pojavama. Antiki filozofi su stvorili osnovu za veinu kasnijih klasifikacija znanosti. Ve od 5. stoljea p. K. (Pitagora, Sokrat, sofisti) razlikuju pored filozofa i prouavatelje zvijezda, likova, brojeva, tonova. Postoje, dakle razne discipline i znanja, zvane mathemata (naueno, znanja) kao: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Od stoika nadalje osobito se istiu
J. Lasi-Lazi. Bibliotena klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-118. 29 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 35-36. 30 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 31 Usp. I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 32.
28

12 vie "knjievne" discipline: gramatika, retorika i logika. Sve ove znanosti su u Srednjem vijeku zajedno oznaavane kao septem artes liberales (sedam slobodnih umijea ili vjetina: gramatika, dijalektika, retorika, muzika, aritmetika, geometrija, astronomija) i bile su priprava za visokokolski studij. Od antike postoje, dakle pored filozofije, podruja sustavno, vie ili manje sreenog znanja (znanosti). Iz tog vremena nemamo klasifikacijske sheme kao direktnu ralambu, nego ralambe sveukupne znanosti tog vremena iitavamo iz tijela tekstova. Platon (427-347) sukladno njegovoj podjeli due na um, osjetilno opaanje i htijenje, dijeli filozofiju (znanost) na: dijalektiku (ideje), fiziku (iskustvo) i etiku (volja i djelovanje). Ovakva trolana podjela (logika, fizika, etika) nalazi se i kod stoika Zenona (336-269) i Epikura (342-270), a odgovara i dananjoj podjeli znanosti na: prirodne (fizika) duhovne (spoznaja) i drutvene (etika), te se jo uvijek uzima kao osnova za prikazivanje povijesti filozofije. Platon u Dravi predlae ovakav obrazovni sustav za mlade "idealiste":
gimnastika muzika (u irem smislu) itanje i pisanje literatura muzika (u uem smislu) matematika aritmetika geometrija astronomija dijalektika

Shema 1. Podjela znanosti u Platona.32

Platonova klasifikacija je izravnija prethodnica srednjovjekovnih septem artes liberales koje su znaajno utjecale na bibliotenu klasifikaciju u 14., 15. i 16. stoljea, izmeu ostalog na K. Gesnera. Aristotel (384-322) pristupa znanosti vie empirijski, a kriteriji za razlikovanje oblika znanja su: svrha, predmet i vrsta istraivanja. Na osnovi predmetnih razlika znanosti razvrstava na:
analitika (logika) teorijska filozofija prva filozofija metafizika (o bitku, boanstvu, vremenu, prostoru, uzronosti) druga filozofija fizika i matematika (o svijetu i ovjeku) praktina filozofija etika o ivotu pojedinca ekonomija o ivotu u kui politika o ivotu u dravi poetika filozofija tehnika umjetnost zanatstvo

Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika.33

32

Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 41.

13 Platon polazi s gledita ideje, a Aristotel s gledita objektivnog predmeta. Prirodne znanosti nalaze se unutar filozofije kao druga filozofija. Kad se od 17. i 18. stoljea prirodne znanosti poinju intenzivnije studirati na sveuilitima jo uvijek se nalaze na filozofskim fakultetima. I danas u anglosaksonskoj tradiciji doktor prirodnih znanosti dobiva naziv PhD. (Philosophiae Doctor). Aristotel odreuje tri naina znanosti:
teorijske (bie i bitak) fizika matematika teologija praktine (ljudsko djelovanje) etika ekonomija politika poetike (tehniko i umjetniko oblikovanje) umjetnost

Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela prema nainu znanosti.34

Ovo se razlikovanje na teorijske i praktine znanosti odralo sve do danas. Aristotel takoer razlikuje ope i pojedinano. "Platonova i Aristotelova klasifikacija, kao i stoika 'trijada' utjecati e na klasifikacije kasnijih razdoblja, takoer na biblioteno-bibliografske klasifikacije. Uvijek iznova e zapadnoeuropski uenjaci u kasnijim stoljeima posezati za trojstvom fizike, logike i etike."35 Nakon Aristotela, u tzv. aleksandrijsko doba (poevi od 300. godine p. K.) odvajaju se dalje pojedine znanosti. Nastaju nove discipline: filologija, retorika, knjievnost, prirodoslovlje, medicina. One su nastale upravo kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim pitanjima. Te grane nisu meutim radikalno samostalni dijelovi, nego uvijek u uskoj meusobnoj vezi, kao to su i problemi to ih postavljaju samo razliiti aspekti istih pitanja. Sve ove znanost "inile su jo uvijek jednu ujedinjenu znanost iako su svaka za sebe bile jedna od cjeline. Pravi filozof znanstvenik bavio se sa svim tim znanostima ili bar s veinom od njih."36 Grci su nam donijeli trodjelnost filozofije, koja je nakon Aristotela postala opevaeom. Pod logikom se podrazumijevala nauka o spoznaji, zakonima miljenja, istinitosti. Fizika obuhvaa prirodoznanstvo, prirodnu filozofiju i kozmologiju, koja je sadravala nauku o ljudskoj dui i njezinoj sudbini. Neto kasnije se razvija metafizika, te etika kao znanost o dobru. Dijelom etike se smatrala politika, tj. nauka o dravi. Dok estetiku,
33 34

Shema je uz skraenja preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str. 24-25. Shema je uz preinake preuzeta iz: Lasi-Lazi, 1996. Str. 36. 35 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 26. 36 V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 10.

14 kojom se dakako bave, u starom vijeku ne smatraju stalnim dijelom filozofije. Ve se s Aristotelom "ljudski duh uvelike razvio u smjeru prirodoslovlja, koje se malo-pomalo izdvaja iz cjelokupne filozofske jezgre i osamostaljuje, dakako ne u obliku istog ili sistematskog prirodoslovlja, nego kao svjedoanstvo da je znanost krenula u velikoj mjeri u smjeru 'fizike'."37 Naalost, srednji vijek nee nastaviti ovu Aristotelovu tendenciju, nego e se vratiti Platonovu idealizmu, dok e arapski svijet, oslanjajui se na Aristotela, napraviti znaajnije napretke u prirodnim znanostima prije Zapada. Takav interes Zapad e pokazati tek u kasnom srednjem vijeku. Arapski filozof Avicena (Abu Ibn Sina) (980-1037) je jedan od prvih aristotelovaca na Zapadu. ivi je na Iberskom poluotoku gdje je Zapad doao u izravniji kontakt s arapskim miljenjem. Interes za prirodne znanosti i praktina znanja vidi se i iz Avicenine razdjele znanosti na:
praktine znanosti o upravljanju gradom/dravom ekonomija o ovjeku teorijske znanosti visoka znanost (teologija) srednja znanost (matematika, astronomija, muzika) fizika ista fizika (o materiji, kretanju, mineralima, dui, ivotinjama i dr.) primijenjena fizika (medicina, astrologija, alkemija, magija i dr.)
Shema 4. Podjela znanosti u Avicene.38

On prihvaa Aristotelovu podjelu znanosti na teorijske i praktine, a takoer slijedi i njegov poredak znanosti. Aristotelove poetike znanosti stavlja pod teorijske i tako "zbliava teoriju i praksu."39 Roger Bacon (oko 1210 oko 1294), britanski franjevac kojega ne treba zamjenjivati s kasnijim prezimenjakom i zemljakom Francisom Baconom, uz Williama Ockama je zaetnik novih gibanja u zapadnoj filozofiji - svojim empiristikim idejama, nominalistikim stavom u pogledu opih pojmova i orijentacijom istraivanja na eksperiment. On dri da prirodu treba prouavati iz prirode, a ne iz knjige. Iskustvo dovodi do spoznaje i predstavlja osnovu prave eksperimentalne znanosti. Iznad svih spekulativnih znanja i vjetina stoji vjetina vrenja eksperimenta. Sve znanosti, pa i metafizika, moraju poivati na rezultatima istraivanja iskustvenih znanosti. Njegova osnovna podjela na: logiku, fiziku i etiku je pod utjecajem Platona, no unutarnju podjelu R. Bacon izvodi, za razliku od prethodnika, na sasvim novi nain. Profane
37 38

V. Bazala. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. Str. 10. Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 295. Pojednostavljeni oblik. 39 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 58.

15 znanosti stavlja na poetak. Njegova klasifikacija je istraivaka, eksperimentalna. R. Bacon znanosti klasificira na sljedei nain:
gramatika i logika matematika spekulativna matematika operativna matematika (primijenjena mehanika, mjerenje, inenjerstvo) fizika opi principi prirodne filozofije (sila, isijavanje) optika (spekulativna, operativna) astronomija i astrologija (spekulativna, operativna) znanost o elementima alkemija agrikultura medicina eksperimentalna znanost metafizika i moralna filozofija odnoenje prema samome sebi teologija

Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona.40

Renesansa je vrijeme obnove interesa za znanosti, stvaraju se sveuilita. Stoga nije ni udno da pojedini "uenjaci iz vremena renesanse pokazuju za klasifikaciju isto znanstveno, teorijski interes"41 A. Policiano (1454-1494) donosi prvu klasifikacijsku shemu, koja samo shematski, dakle ne iitano iz samog teksta, prikazuje pojedinane znanosti hijerarhijski rasporeene. Policiano razdjeljuje znanosti na sljedei nain:
teologija (nadahnue) (dogmatska, historijska, moralna, proroka) filozofija (stvaralaki duh) teorijska filozofija prirodna filozofija (principi, jednostavna tijela, sloena tijela i dr.) prva filozofija (Bog i duhovna bia, dua) matematika (aritmetika, muzika, harmonija, metrika, geometrija i dr.) praktina filozofija moralna filozofija (osobni, obiteljski, dravni moral) umjetnosti (agrikultura, lov, arhitektura, gimnastika, kazalite i dr.) racionalna filozofija gramatika povijest vienja i prorotva fantazije, hiromantija, nekromantija i dr.
Shema 6. Podjela znanosti u Policiana.42

On zadrava tradicionalnu podjelu filozofije na teorijsku i praktinu. Izdvajanje filozofije iz teologije je pod utjecajem uenja o dvostrukoj istini Avicene i arapske filozofije. U svojoj klasifikaciji ne prati sedam slobodnih umjetnosti. Znanosti dijeli prema izvoru

40 41

Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 88-90. Pojednostavljeni oblik. E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 127. 42 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 128-129. Pojednostavljeni oblik.

16 postanka na inspirativne (teologija) i istraivake (filozofija), to odgovara sposobnostima ljudskog duha. Pod utjecajem ovakvih prikaza bile su kasnije pedagoko-didaktike i knjiniarske klasifikacije. Renesansno-humanistiko razdoblje (14. - 16. stoljee) je svojim zanimanjem za novu metodu u znanostima uvelike doprinijelo pojavi novovjekovnih ideja. Od Aristotela je umsko promatranje (theoria) ideal znanosti. S renesansom se taj ideal mijenja. Ona usmjerava panju na znanje za koje se hoe da bude korisno. Srednjovjekovni artes nastoji dii do ranga scientia. Vrijeme je to konstituiranja suvremenih prirodnih znanosti (fizika, kemija, astronomija) i njihov snaan procvat. Kopernik, Kepler i Galilei su tvorci i prvaci novovjekovne znanosti, koja je prirodu reducirala na ukupnost stvari to se mehaniki kreu po zakonima matematike. Priroda tako sada biva puka predmetnost, otvorena za ovjekovu prevlast koju e on postii znanou. Ova promjena je proizila iz metodolokih inovacija: otkria da je prirodne pojave mogue opisati matematikim relacijama; sustavne primjene opaanja i pokusa, te provjere iskustvenih hipoteza.

2. 2. Novi vijek
Novi vijek trai sve veu specijalizaciju disciplina, "sveukupna znanost" se dijeli u pojedinane znanosti, predmetno i metodiki ekskluzivne. To je vidljivo ve kod panjolskog humanista Juana Huartea (1535-1592) koji klasificira znanosti na sljedei nain:
umjetnosti i znanosti proizale iz sjeanja gramatika pozitivna teologija aritmetika teorijsko pravo teorijska medicina (1. dio) umjetnosti i znanosti proizale iz razuma skolastika teologija teorijska medicina (2. dio) dijalektika prirodna filozofija praktino pravo umjetnosti i znanosti proizale iz mate pjesnitvo praktina muzika praktina matematika praktina astrologija ratna umijea slikanja pisanje i itanje
Shema 7. Podjela znanosti u Huartea.43

43

Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 130. Pojednostavljeni oblik.

17 Za njega su sjeanje, mata i razum tri glavne duhovne funkcije. Ovakvo razlikovanje na subjektivnom principu moe se nai kasnije kod F. Bacona, D. Diderota i D'Alemberta. Huarte ovakvom ralambom djelomino ni sam nije bio zadovoljan. Razliite discipline, npr., medicinu, pravo, aritmetiku razdjeljuje na praktine i teorijske dijelove, a pojedine dijelove stavlja unutar vie razliitih glavnih skupina. To je prvi uvid u vieaspektni pristup znanstvenom predmetu. "Taj problem je dugo ostao teorijski nerazjanjen, a u praksi je poprimio i gotovo komina rjeenja. Tako je bilo filozofa koji su u svoje klasifikacije nauka odbijali da svrstaju bilo koju oblast koja bi se mogla da javi na dva ili vie mjesta."44 Tako Mario Nicolio (1498-1556) ne prihvaa mogunost da se skoro ista podruja pojavljuju u razliitim odjeljcima, pa je u svojoj klasifikaciji izostavio podruja koja se mogu pojaviti na razliitim mjestima. On kritizira Aristotelovu ralambu i predlae dvije osnovne skupine: filozofija, kojoj je u osnovi mudrost i retorika, kojoj je u osnovi ekspresija. Znanosti klasificira na sljedei nain:
filozofija (mudrost) fizikalna ili prirodna filozofija (fizika) prirodna teologija meteorologija geografija politika ili graanska filozofija (politika) etika specijalna politika ekonomija civilno pravo retorika ili govornitvo (ekspresija) gramatika retorika poetika povijest
Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia.45

Metafiziku ne stavlja u glavne znanosti, jer, veli on da ona sadri: "dio teologije, dio beskorisnih i suvinih stvari."46 Miljenja je da etiku treba podvesti politici, a ne obrnuto. "Nicolijeva klasifikacija je originalna varijanta stoike 'trijade', uklopljene u novi svjetonazor naprednih Europljana renesanse."47 Sve vei razvoj i diferencijacija znanosti je gurnula klasifikaciju u prvi plan. Francis Bacon (1561-1626) je svojim sustavom uvelike utjecao na klasifikacije 17., 18. i 19. stoljea.

44

E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 43. 45 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 132. Pojednostavljeni oblik. 46 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 131. 47 Navedeno djelo. Str. 132.

18 On naglaava ideju napretka, u smislu korisnih znanja, to postaje krajnja svrha miljenja i prakse. "Moderne potrebe klasifikacije izrazila je klasifikacija Francisa Bacona."48 Problem metode znanstvene spoznaje je glavni problem na pragu novog vijeka. Srednjovjekovne kole su njegovale Aristotelovu spekulativnu metodu u znanostima. Ta metoda se pokazala pogrenom, na to su osobito ukazali prirodoznanstvenici: Galilei, Newton, Kepler i drugi. Oni su svojim metodolokim inovacijama u prirodnim znanostima postigli velik napredak, kojim su zadivljeni i empirizam i racionalizam. Empirizam eksperimentalnim, empirijskim i sintetikim karakterom prirodnih znanosti, a racionalizam logiko-matematikim. Dok empiriste zanimaju vie prirodne znanosti, racionalisti su nadahnuti otkrivanjem matematikog odnosa u prirodnim pojavama. Oni slijede ideal deduktivnog znanstvenog sustava istiui da matematika i logika trebaju vrijediti kao uzor svakoj znanosti, pa tako i filozofiji, u kojoj e postupak apriorne analize rijeiti sva filozofska pitanja. Filozofi iskustva, nasuprot racionalistikom modelu, isticali su potrebu aposteriornog induktivnog ispitivanja, oslanjanja na iskustvo i na izravno svjedoanstvo osjetila. Da u problemu metode lei klju za napredak znanosti uoili su, poslije prirodoznanstvenika, i filozofi. Baconovo djelo Velika obnova znanosti (Instauratio Magna scientiarum), Descartesova Rasprava o metodi te Spinozina Etika, kao i glavna djela empirista, nastala su s namjerom uvoenja i provoenja nove metode u filozofiji i znanosti koja bi okonala besplodnu spekulaciju i omoguila filozofiji status "stroge znanosti". Bitnost metode za napredak znanosti najbolje su osjetili Bacon i Descartes. S njima svijest o novoj metodi dobiva metafiziki utemeljeniju i filozofski izazovniju izvedbu. Rjeavajui ovaj zadatak oni su poli suprotnim putovima i postali zaetnici dvaju suprotnih metodolokih i spoznajnoteorijskih smjerova, empirizma i racionalizma. Bit novovjekovne metode sainjava preokret od neposredne upuenosti na same stvari unatrag na duh, um, razum i iskustvo, te na samu njihovu djelatnost. Ve sam naslov Baconovog glavnog djela Velika obnova znanosti govori o njegovoj osnovnoj tenji, o potrebi novog utemeljenja i obnove znanosti. Dok mehanike vjetine napreduju, tvrdi Bacon, filozofija i znanosti ve dva tisuljea stagniraju poevi od Platona i Aristotela koji su zaetnici jedne retorike mudrosti, koja je u ivotnoj praksi neplodna. On tvrdi za Aristotela da "je prirodnu filozofiju pokvario svojom dijalektikom"49 i nedovoljnim isticanjem iskustva.

J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 37. 49 F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 62.

48

19 Teite njegove obnove znanosti je na dvama osnovnim momentima: ispravnom odreenju glavnog cilja znanstvene spoznaje i na analizi uspjene metode znanstvenog istraivanja. Prije Bacona nitko u Evropi nije poduzeo pothvat sveukupnog saimanja, utemeljenja i obnove znanosti. On je u Velikoj obnovi najavio promjenu u biu znanosti istaknuvi naela kojima se nova znanost mora pokoravati. Promjena se izravno odnosi na "relaciju znanosti i tehnike. Tradicionalno je znanje imalo svrhu 'zadovoljstvo uma, nadmetanje ili nadmo nad drugima'. Ona se sada mora zamijeniti novom svrhom: 'dobro i korist ivotu' ili 'pobjeivanje i svladavanje bijede i potrebe ovjeanstva'."50 Suprotno Aristotelu, koji dri da je najvrjednija ona spoznaja koja je sama sebi cilj, Bacon tvrdi da je pravi cilj svake znanosti praktina korist, odnosno vlast nad prirodom. "Istiniti i pravi cilj znanosti nije pak nikakav drugi, nego da se ljudskom ivotu daju nova iznaaa i bogatstva."51 Odreenje pravog cilja znanosti je bitno, jer je to prvi uvjet mogueg napretka znanosti. to se tie njegove druge namjere: analize uspjene metode znanstvenog istraivanja, ona je obraena u drugom dijelu Velike obnove pod naslovom Novum organon, koji je zamiljen kao protupol Aristotelovu Organonu. Baconov Novi organon obrazlae drugaiju metodu (novo orue) znanostima. Jedina je ispravna metoda za izgradnju prave znanosti indukcija. Dri da je skolastika (aristotelovska) logika vie tetna nego korisna, jer slui vie za uvrivanje i utvrivanje zabluda, koje se temelje na uobiajenim pojmovima, nego za istraivanje istine. On tvrdi da budui da se silogizam sastoji od sudova, sudovi od rijei, a rijei su znaci pojmova, pa ako su pojmovi pogreni, ni sam silogizam ne moe biti toan. To znai da je glavni zadatak ispravne metode omoguiti nam dobivanje istinitih i jasnih pojmova. A taj zadatak moe rijeiti samo empirijska metoda. Osnovna znaajka Baconove induktivne metode jest to nastoji objasniti vrijednost znanstvene spoznaje iz iskustva. Ta metoda, naglaava Bacon, ne moe biti Aristotelova indukcija putem jednostavnog nabrajanja koja prebrzo generalizira i neorganizirano prikuplja podatke, nego jedan novi oblik postupne i sustavne indukcije, koja polazi od motrenja, provjerenog sustavnim pokusom, i pojedinanih injenica, te se neprekidno i postepeno uzdie do openitih zakljuaka. Bacon istie da razum ne smije jednostavno skakati od pojedinanih injenica, koje su nam date u iskustvu, do najopenitijih sudova.Stoga ljudskom razumu ne treba dati krila nego radije olovo i utege, da sprjeavaju svaki skok i let.52

50 51

S. Lelas. Promiljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko drutvo. 1990. Str. 154. F. Bacon. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. Str. 79. 52 Navedeno djelo. Str. 98.

20 Bacon klasificira znanosti na sljedei nain:

povijest (sjeanje) prirodna povijest (meteora, zemlje, materijala, pronalazaka) politika povijest (povijest crkve, politika povijest, povijest znanosti i umjetnosti, deziderata) poezija (epska, dramatina, parabolina poezija) znanost ili filozofija filozofija (deziderata) filozofija o Bogu prirodna filozofija teorijska filozofija fizika matematika praktina filozofija mehanika magija matematika ista (geometrija, aritmetika) primijenjena (muzika, astronomija, nauka o strojevima) filozofija o ovjeku o pojedincu o ovjeku u drutvu teologija objave ili inspiracije
Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona.53

Na vie mjesta Bacon postavlja deziderate. Uvodi znanosti koje u njegovo vrijeme jo ne postoje, npr., povijest znanosti, povijest umjetnosti i povijest literature, koja se smatra poetkom knjiniarske znanosti. Oslobaa se skolastike i sedam slobodnih umjetnosti. Temelj njegove klasifikacije su ljudske sposobnosti (sjeanje, mata i razum) iz kojih proizlazi spoznaja. Sve ljudsko znanje se moe staviti pod jednu od tih triju kategorija. Bacon je miljenja da svakoj ljudskoj sposobnosti u prirodi lei odgovarajua osnova, uvjet te vrste. Objektivno i subjektivno su pomijeani, jer se realno u prirodi pokuava klasificirati. Sjeanje se temelji na iskustvu, iskustvom stjeemo utiske koje sjeanjem usidrimo, razumom sistematiziramo, matom sjedinjujemo. Na pamenju se osniva povijest, na fantaziji poezija, a na razumu prava znanost ili filozofija. Povijest Bacon dijeli na povijest prirode i povijest politike, a poeziju na narativnu, dramatinu i parabolinu. Filozofija se bavi Bogom, prirodom i ovjekom. Teologija za Bacona nije znanje, stoga je ne stavlja u filozofiju. No, u podruje filozofije ide prirodna teologija. Uenje o prirodi dijeli se na spekulativni dio (metafizika) i operativni dio (fizika), dok je matematika dodatak fizici. Prema svrsi dijeli znanosti na teorijske i praktine. Baconova sistematizacija znanosti prihvaena je kao osnova za niz filozofsko-logikih, ali i praktinih ralambi kojima su tijekom 17. i 18. stoljea povod bila pojaana nastojanja za pronalaenjem svrhovita sreivanja sve veih knjininih zbirki.
53

Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 303. Pojednostavljeni oblik.

21 Klasifikacija francuskog filozofa Rena Descartesa (1596-1650) "imala je velik znaaj za daljnji razvoj klasifikacijske teorije u zapadnoj Evropi"54 Za razliku od Bacona, Descartes nije izradio klasifikaciju koja bi bila spremna za nove znanstvene spoznaje, nego znanosti klasificira po redoslijedu kojim bi se trebale studirati na uilitima. Klasificira ih na:
logika matematika filozofija metafizika fizika medicina mehanika etika
Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa.55

Znanosti klasificira prema predmetu izuavanja, dok subjektivni element izostavlja. Veina filozofskih klasifikacija se oslanja na ljudske sposobnosti. To se povijesno moe pratiti do 18. stoljea. Descartes se prvi poinje orijentirati na objekte i znanosti dijeliti prema tome kakav objekt izuavaju. Isto ini i malo kasnije Thomas Hobbes (1588-1679) koji odbacuje Baconovu podjelu prema sposobnostima i klasificira znanosti na sljedei nain:
znanje o injenicama injenice neovisne o ljudskoj volji povijest djelovanja ljudi u dravi znanost o posljedicama jedne tvrdnje na drugu znanosti o posljedicama koje proizlaze iz prirodnih tijela znanosti o posljedicama koje proizlaze iz neodreene veliine i kretanja znanost o veliini i kretanju povijest povijest prirode povijest drave znanost (filozofija) prirodna filozofija prva filozofija matematika kozmografija mehanika meteorologija astrologija optika etika poezija logika retorika politika pravo

fizika ili znanost o posljedicama kvalitete znanost o posljedicama ljudske strasti znanost o posljedicama govora politika, posljedice koje proizlaze iz politikih tijela
Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa.56

54

E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I. Str. 176. 55 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 176-177. Pojednostavljeni oblik 56 Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. I. Str 181-182. Pojednostavljeni oblik

22 Hobbes klasificira znanosti prema predmetu kojim se bave, no ne na Descartesov nain, nego na sasvim novi, materijalistiki. Njegova klasifikacija "ima izriito formalni utjecaj na kasnije filozofske i biblioteno-bibliografske klasifikacije. Moe ga se nai kod Saint-Simona, Comtea i Herberta Spencera, kao i u biblioteno-bibliografskim praksama kod Erscha (1793), Hartwiga (1888) i nekih drugih."57 Hobbes je materijalist i determinist. U 17. stoljeu se razvija znanost, sveuilita, izdavatvo, broj knjiga je sve vei, to je praksu, a i teoriju klasifikacije stavilo u prvi plan. Tako se ve teoretski raspravlja i o biblioteno-bibliografskoj klasifikaciji. Klasifikacija knjiga u 18. stoljeu poprima karakter klasifikacije ljudskog znanja, koju su iznijeli francuski enciklopedisti, prvenstveno Diderot i D'Alamber pa je u to vrijeme i francuski sistem bio dominirajui. Ali ope karakteristike tadanje klasifikacije su odraz utjecaja F. Bacona. Enciklopedisti, Denis Diderot (1713-1784) i Jean d'Alembert (1717-1783) razdjeljuju znanosti na:
povijest (sjeanje) povijest crkve politika povijest prirodna povijest filozofija (razum) znanost o Bogu znanost o ovjeku pneumatologija logika moral znanost i prirodi opa fizika matematika ista matematika povijest matematike specijalna fizika poezija (mata) poezija muzika slikarstvo arhitektura

Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta.58

Dijele znanosti prema Baconovu principu (s redoslijedom: sjeanje, razum, mata), ali ga uzimaju kao kompromis, a ne kao zbiljsko rjeenje, jer dre da se ne moe napraviti klasifikacija koja bi odgovarala svakome.

57

E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. I., str. 182. 58 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 308. Pojednostavljeni oblik.

23 Novi pristup donosi i Hegel, G. W. Friedrich (1771-1831) koji objekte ne gleda statino, nego razvojno. Za njega je priroda sustav stepenica, gdje jedna iz druge nuno proizlazi. S teorijom stepenica Hegel je ostavio traga na A. Comtea. Hegel klasificira znanosti na sljedei nain:
logika (znanost o apsolutnoj ideji) ontologija (logika bitka) teologija znanost o biu prirodna filozofija mehanika fizika organika filozofija duha uenje o subjektivnom duhu antropologija fenomenologija psihologija uenje o objektivnom duhu pravo etika znanost o drutvu uenje o apsolutnom duhu umjetnost religija apsolutna filozofija
Shema 13. Podjela znanosti u Hegela.59

2. 3. Moderno doba
Tree razdoblje je obiljeeno time da filozofija definitivno naputa poziciju hijerarhizirajue znanosti i postaje znanost unutar drugih znanosti. Konstituiranje filozofije kao samo jedne od znanosti poinje kod Immanuela Kanta (1724-1804) i njegova nasljednika katedre Wilhelma Kruga (1770-1842) Za Kruga cjelokupna ljudska spoznaja moe biti obraena kroz razliita gledita: kroz formu (intuitivna, diskurzivna), kroz materiju (ista, teorijska), kroz svrhu (teorijska i praktina), kroz pristanak (vlastitim razumom, autoritetom) i kroz historijsko gledite. Krug misli da je klasifikacija znanosti od velikog znaaja, ne samo uvodno i metodiko-logiki, nego apsolutno, jer se iz njene strukture iitavaju nove spoznaje. Njegova klasifikacija je prva klasifikacija teorijskog tipa poslije Bacona.

59

Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 310. Pojednostavljeni oblik.

24 Krug klasificira znanosti na sljedei nain:

filozofske znanosti povijesne znanosti A. opisne znanosti (kozmografija, geografija) B. povijesne znanosti u uem smislu (povijest prirode, povijest ovjeka) matematika znanosti A. znanosti o proirenim veliinama aritmetika, geometrija, trigonometrija, geodezija, mehanika, hidrotehnika i dr. B. znanosti o neproirenim veliinama filozofske znanosti A. teoretska filozofija (elementarna filozofija, logika, spekulativna realna filozofija) B. praktina filozofija ili moralna u irem smislu antropoloke znanosti A. antropoloke znanosti u uem smislu (somatologija, psihologija, estetika i dr.) B. politike znanosti u irem smislu (prirodno pravo, drutvena i osobna politika i dr.) fizike znanosti A. teoretske prirodne znanosti (fizika, kemija, metalurka kemija, mineralogija i dr.) B. praktine prirodne znanosti (ekonomija, tehnologija, trgovina, privreda i dr.) medicinske znanosti A. teoretska medicina (anatomija, fiziologija, patologija) B. praktina medicina (farmaceutika, dijetetika, terapeutika, medicinska geografija) pravne znanosti A. teoretske pravne znanosti B. praktine pravne znanosti teoloke znanosti
Shema 14. Podjela znanosti u Kruga.60

Claude-Henri de Saint-Simon (1760-1825) odbacuje rairenu podjelu prema ljudskim sposobnostima, te znanosti dijeli prema predmetima i fenomenima koje prouavaju na:
fizikalne znanosti specijalna fizika (znanost o analizi tijela) neorganizirana tijela (kemija organizirana tijela (fiziologija, psihologija) opa fizika (znanost o openitostima tijela) astronomska tijela (vrsta, tena) zemaljska tijela (vrsta, tena)
Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona.

August Comte (1798-1857), otac sociologije i pozitivizma, jedno vrijeme SaintSimonov tajnik, donosi znaajnu klasifikaciju znanosti. S teorijom stepenica Hegel je ostavio traga na Comtea koji reda znanosti tako da je racionalno ispitivanje svake kategorije zasnovano na pravilima prethodne kategorije. Polazna osnova njegove klasifikacije je njegovo nauavanje o razvoju ljudske misli kroz tri stadija: teoloki (fiktivni), metafiziki (apstraktni) i pozitivni (znanstveni) stadij. Razvoj znanosti je doao u pozitivni stadij pa se ona mora i dijeliti na toj matematiko-prirodoslovnoj osnovi.
60

Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 309. Pojednostavljeni oblik.

25 Comte klasificira znanosti na sljedei nain:

znanosti o sirovim tijelima matematika filozofija matematike raun geometrija teorijska matematika (mehanika, statika, dinamika) astronomija filozofija astronomije openito promatranje (geometrijska i mehanika astronomija) pozitivna kozmologija fizika filozofija fizike openito promatranje (mehanika, termologija, akustika, optika) kemija filozofija kemije openito promatranje (organska kemija, anorganska kemija) znanosti o ureenim tijelima psihologija filozofija psihologije openita promatranja (struktura ivog tijela, psihologija razuma) sociologija metoda znanost (struktura ljudskog drutva, zakoni razvoja drutva)
Shema 16. Podjela znanosti u Comtea.61

Comte odbacuje podjelu znanosti prema ljudskim sposobnostima, jer u svakoj svojoj djelatnosti ovjek istovremeno koristi sve svoje sposobnosti. Znanosti klasificira prema objektu. Primarna linearna podjela je na teorijske i primijenjene znanosti (tako, npr. botanika vie ne spada pod biologiju), ali svaka primijenjena znanost ovisi o vie teorijskih. Teorijske znanosti dijeli na apstraktne (bave se principima) i konkretne (partikularne, opisne). Reda ih po principu opadajue openitosti i apstraktnosti, a rastue sloenosti njihovih predmeta. Comte, nadalje, sve teorijske znanosti dijeli na dva usporedna niza. U prvom se nalaze teorijske znanosti u pravom smislu rijei, a u drugom deskriptivne. Svaka teorijska znanost ima odgovarajuu deskriptivnu, kao: opa fiziologija botanika i zoologija. Comteov sustav je primjer dvodimenzionalne klasifikacije, gdje se podjela znanosti po predmetu kria s podjelom po obiljejima znanja na "apstraktne, ope" i "konkretne, posebne, deskriptivne" znanosti. Diobu znanosti na osnovu vie kriterija kasnije slijede Ampre i Wundt. U klasifikaciji princip "koordinacije je dugo vremena bio dominantan. Klasifikacija nauka koja je predstavljala najsavreniji domet ovog principa (postavivi istovremeno i podlogu za primjenu novog principa principa subordinacije) bila je klasifikacija nauka A. Comtea."62

61 62

Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. II. Str 59-60. Pojednostavljeni oblik. E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 42.

26 Auktori rasprave Die Klassifikation der Wisschenschaften als philosophisches Problem tvrde da se ne moe sa sigurnou utvrditi stupanj apstraktnosti svake pojedine znanosti i, prema tome, da se ne moe izraditi linearna klasifikacija na toj osnovi. Do istog su zakljuka doli i u pogledu diobe po stupnju openitosti. Andr-Marie Ampre (1775-1836) francuski fiziar i matematiar, dri nunim klasificirati znanosti prema njihovu sadraju na sljedei nain:
kozmoloke znanosti matematike znanosti aritmologija geometrija mehanika uranilogija fizikalne znanosti opa fizika tehnologija geologija speleologija prirodna znanost botanika agrikultura zoologija zoo medicinske znanosti medicinska fizika higijena znanost o bolestima praktina medicina nooloke znanosti filozofija znanosti psihologija metafizika etika znanost o volji znanosti o ljudskom ophoenju znanost o jeziku knjievnost umjetnost pedagogija etnoloke znanosti etnologija arheologija povijest religiozne znanosti politike znanosti nomologija vojno umijee socijalna ekonomija politika

Shema 17. Podjela znanosti u Amprea.63

63

Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 312. Pojednostavljeni oblik.

27 Ampre u klasifikaciji poinje s grupiranjem pojedinanih objekata, koji imaju realnu vezu, i na ovoj osnovi utvruje sadraj znanosti. Miljenja je da klasifikaciju treba graditi na osnovi indukcije. Zato gledita treba usporeivati da bi se izgradilo zajedniki zakon. On dri da se samo povezivanjem definicije i klasifikacije moe pronai klasifikacija znanosti prema njihovim stvarnim analogijama. Definiciju i klasifikaciju dri za "dva kljua" svojeg sustava. Uvidjevi mogunost vieaspektne klasifikacije u predgovoru svoje klasifikacije pie: "Ve davno sam primijetio kako je nuno da odreivanje pojedinih obiljeja, po kojima se definiraju i klasificiraju znanosti, ne lei u samoj prirodi stvari na koje se odnose, nego se moraju uzeti u obzir i razliita gledita s kojih se promatraju objekti."64 On sam predlae razliita gledita: autopska, kriptorska, troponomska i druga. Isidore Geoffray de Saint-Hilaire (1805-1861) francuski zoolog predloio je paralelnu klasifikaciju kako bi se bolje razumjela vieaspektnost gledita. On klasificira znanosti na sljedei nain:
openiti red 1. matematike znanosti 2. fizikalne znanosti 3. bioloke znanosti 4. socijalne zn. red prvog dijela teorijske ili isto matematike znanosti teorijske fizikalne znanosti ili kozmoloke teorijske biol. znanosti ili prirodne zn. teorijska sociologija
65

red drugog dijele praktine ili primijenjene mat. zn. praktine fizikalne znanosti ili tehnol. praktine biol. zn. / poljop. i med. zn. praktina soc. ili politika.

Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea.

Njegova klasifikacija, isto kao i Ampreova poinje od istraivanja objekta, tvrdei da se pri redanju znanosti u klasifikacijskom redu mora potivati jedinstvo logikog i historijskog. Kao ve kod Hegela, Comtea i Amprea, i kod Saint-Hilairea je zamjetljiva teorija evolucije u nizu glavnih klasa. To e Spencer i Kedrov kasnije posebno isticati. SaintHilaire to izrie ovako: "logika i povijest se meusobno verificiraju, ili jasnije, ono to logino prethodi je isto tako i historijski prethodno Matematika, znanost vjenih istina, je svim znanostima povijesno preddana. Mlae od matematike su fizikalne znanosti, ali su bile prije biolokih, isto tako kao to su materija i anorganska tijela postojala prije ivih bia. I na kraju socijalne znanosti su one koje su se razvile najkasnije, kao to je i ovjek na kraju

64

A. M. Ampre. Essai sur la philosophie des sciences, ou exposition analytique d'une classification naturelle de toutes les connaissances humaines. Partie 1-2. Paris 1834-1843. (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 39.) 65 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 313. Pojednostavljeni oblik.

28 vrhunsko djelo, kruna, stvaranja. Znanosti se dakle razvijaju istim redom kako su nastale stvari u prirodi."66 U prvoj liniji Saint-Hilaire predlae podijeliti znanosti prema objektivnim obiljejima, jer subjektivne razlike pokazuju samo sekundarno na njima. Znanosti su tako podijeljene prema glavnim predmetima koji grade nau spoznaju: matematika, fizika, biologija i sociologija. Na drugom stupnju podjele, koji se gradi prema subjektivnom obiljeju, znanosti se dijele na teorijske i praktine. Saint-Hilaire veli da Comte stalno mijea nae dvije spoznajne kategorije, a Ampre da ih uporno dijeli. Veli da Ampre nije prepoznao da se moe "spojiti, bez da se sjedini, razlikovati, bez da se izolira."67 Zato Saint-Hilaire vidi izlaz u paralelnoj klasifikaciji. Sve znanosti imaju za cilj dobar ivot ovjeka, materijalni cilj, koliko god bile teorijske. Jednako kao i Comte "Saint-Hilaire nije dovoljno uvidio da razlika izmeu teoretskih i praktinih znanosti nije u njihovu odreenju svrhe, nije u subjektivnom obiljeju, nego u razlikovanju objekata istraivanja, tj., u jednom isto objektivnom obiljeju, i da zato teoretsko i praktino znanje moraju graditi jednu jedinstvenu klasifikaciju, a ne biti podijeljene u dvije paralelne."68 Za drugu je polovicu 19, stoljea karakteristino "odvajanje klasifikacije knjiga od filozofske sistematizacije znanosti to za biblioteno-bibliografsku praksu nije odigralo samo negativnu, nego i pozitivnu ulogu."69 Pozitivna strana je to to je biblioteno-bibliografska klasifikacija ostala blie svakodnevnom ivotu i njegovim zahtjevima. U moderno doba klasifikacija znanosti je postala specijalna grana filozofije, tj., nastaje znanost o znanosti. Otuda imamo mnoge filozofske podjele znanosti u 19. stoljeu, sa sve jae izraenim spoznajno-teorijskim aspektima. Tako, primjerice, treba razumjeti Oppenheimerov "prirodni poredak znanosti". On veli da je znanost "jedno ivue cijelo. Svijest o njenoj cjelovitosti se izgubila u nae vrijeme; pod gospodstvom specijalizacije izgubi se pogled na znanost kao cjelinu."70 Takoer tako, "za P. Tillicha postavljanje sustava znanosti nije samo cilj, nego i izlazna toka spoznaje: 'Spoznato je ono to je kao nuni dio nekomu sklopu podreeno. Pojedinane stvari u svojoj izdvojenosti nisu predmet spoznaje. Gdje nedostaje povezujui sklop tu se samo uoava, ali ne i spoznaje.' Za njega se ne radi samo o podjeli gledita, on trai za stvaralakim stajalitem, iskonske intuicija sustava; jer 'svaki sustav ivi
66

I. G. Saint-Hilaire. Histoire naturelle gnrale des rgnes organiques, principalement etudies chez I'homme et les animaux. T. 1-3. Paris, 1854/1860 (Citirano prema Dahlberg, I. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 38-39.) 67 E. I. amurin. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. Bd. II., str. 75. 68 Navedeno djelo. Str. 76. 69 Navedeno djelo. Str. 25. 70 Navedeno djelo. Str. 21.

29 od principa na kojem je zasnovan i izgraen'. Za njega je 'metafiziko ivotna snaga, smisao i krv sustava'"71 to dolazi do izraaja kroz njegovu trostruku podjelu na: idealne, realne i normativne znanosti. Herbert Spencer (1820-1903) je odbacio Comteovu klasifikaciju znanosti po opadajuoj openitosti tvrdei da svaka znanost sadri vie ili manje ope stavove. On klasificira znanosti na sljedei nain:
1. apstraktna klasa 1.1 logika 1.2 matematika .1 geometrija .2 statika (aritmetika, algebra, kinematika) 2. apstraktno-konkretna klasa 2.1 mehanika .1 statika .2 hidrostatika .3 dinamika 2.2 molekularna mehanika .1 statika .2 dinamika 3. konkretna klasa astronomija astrogonija (solarna mineralogija, solarna meteorologija) geogonija (geologija, mineralogija, meteorologija) biologija .1 morfologija (opa i specijalna) .2 fiziologija .3 psihologija (opa i specijalna)

Shema 19. Podjela znanosti u Spencera.72

Spencer je isto tako odbacio i drugu Comteovu misao o tome da svaka znanost sadri apstraktni i konkretni dio, tvrdei da se sve znanosti dijele na: apstraktne, apstraktnokonkretne i konkretne. Konkretne znanosti prouavaju konkretne pojave u njihovu totalitetu, apstraktno-konkretne ralanjuju ove cjeline na dijelove i faktore, koje ispituju odvojeno, dok apstraktne znanosti istrauju iste forme u kojima se konkretne pojave javljaju i odnose koji meu tim pojavama postoje. "Kriterij je za ovu trolanu diobu stupanj apstrakcije u odnosu prema objektu spoznaje, to za Spencera kao empiriara u teoriji spoznaje nije sluajno."73 Meu znanostima ovih triju skupina postoji poseban logiki odnos u tom smislu to su znanosti prve skupine sredstvo za prouavanje znanosti druge skupine, a druge opet za tree. U Spencerovu su sistemu dakle prisutna dva principa. Tri velike skupine znanosti slijede po redu rastue konkretnosti, a konkretne znanosti po redu evolucije. Spencer je kao uvjereni
I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 33. 72 Shema je preuzeta iz: Dahlberg, 1974. Str. 314. Pojednostavljeni oblik. 73 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 114.
71

30 evolucionist, za kojega je zakon razvitka opi zakon koji vrijedi u svim podrujima stvarnosti, primijenio taj princip u svojoj klasifikaciji znanosti u razvrstavanju znanosti tree skupine konkretnih znanosti. Temeljni princip svega jest zakon razvitka iz jednostavnog u sloeno. Kedrov zamjera Spenceru to ideju evolucije nije primijenio na sve znanosti. Wilhelm Wundt (1832-1920) razdjeljuje znanosti na:
formalne (matematika) realne prirodne fenomenoloke ope (astronomija, geometrija) posebne (mineralogija, botanika, zoologija) sistematske (ope, posebne) genetike ope (astrofizika, kozmologija) posebne duhovne fenomenoloke ope (psihologija) posebne (psihologija naroda, antropologija, etnologija) sistematske ope (filologija) posebne (nacionalna ekonomija, politika, pravo, teologija) genetike ope (individualna povijest, narodna povijest, svjetska povijest) posebne (povijest drave, povijest religije, povijest umjetnosti) filozofski znanosti genetiko uenje o spoznaji formalno (logika) realno (gnoseologija) sistematsko uenje o principima ope (metafizika) specijalno filozofiju prirode (kozmologiju, antropologiju, biologiju) filozofiju duha (etika, filozofija prava, estetika)
Shema 20. Podjela znanosti u Wundta.74

Wundt je dao genetiku klasifikaciju, s njena dva oblika: konstruktivnim, koji daje niz objekata u logikom poretku i rekonstruktivnim, koji pokazuje realan razvoj od jednog tipa do drugog. Logika i gnoseologija su obuhvaene metodologijom, a filozofija duha filozofijom povijesti, dok filozofija povijesti nauava itav niz filozofskih nauka.

74

Shema je preuzeta iz: Enciklopedijski leksikon bibliotekarstva, 1964. Str. 155. Pojednostavljeni oblik.

31 Bonifacije Mihailovi Kedrov (1903-1985), sovjetski filozof, kemiar i povjesniar znanosti iznosi sljedeu sistematiku:
filozofske znanosti (dijalektika, logika) matematike znanosti (matematika logika, matematika) prirodne i tehnike znanosti (mehanika, fizika, kemija, biologija, geografija) drutvene znanosti (povijest, arheologija, etnografija, politika ekonomija) jezine znanosti psihologija
Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova.75

Danas se znanosti najee klasificiraju po predmetu i metodi. Zapravo ne postoje ozbiljniji filozofski pokuaji da se izradi shematski prikaz klasifikacije znanosti. Klasifikacija znanosti danas prema Bazali:
formalne znanosti, koje prouavaju samo formalnu stranu realnih stvari, kao to su matematika i formalna logika. realne znanosti, koje prouavaju realne predmete i zbivanja, a dijele se na: 1. prirodne znanosti koje prouavaju prirodne pojave: biologija, fizika, kemija. 2. duhovne znanosti: psihologija, sociologija, povijest, politika ekonomija itd. 3. drutvene znanosti: sociologija, politika i drutvena povijest, politika ekonomija itd. 4. sistematske znanosti koje sistematski zaokruuju spoznaju o jednom odreenom podruju: sistematska zoologija, botanika, mineralogija itd. 5. genetike znanosti koje prouavaju razvojni aspekt predmeta i pojava kao to su kozmologija, geologija, genetika i uope povijest razvoja. 6. primijenjene znanosti: medicina, veterina, pravo, agronomija, tehnika i dr.
Shema 22. Podjela znanosti u Bazale.76

3. Logika struktura podjele dihotomija, trihotomija, politomija

U logici se klasifikacija definira kao potpuno provedena divizija nekog vieg pojma kroz sve ljestvice niih pojmova do potpunog sistematskog pregleda pojmovnog materijala.77 Strogo hijerarhijske klasifikacije organiziraju i prezentiraju znanje grupirano u skupove po strunim podrujima. Obino su to teorijski ili filozofski bazirane sheme, a konstruirane na deduktivan nain. Takve klasifikacijske sheme mogu esto dovesti do problema zbog svoje filozofske i deduktivne prirode. Ograniene su svojom prvotnom strukturom i koliinom znanja u vrijeme njihova nastanka, te teko podnose promjene i umetanje novih pojmova. Filozofske klasifikacije ignoriraju zahtjeve eventualnog korisnika klasifikacije. Auktori se ograniavaju samo na predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti. Tradicionalni popisi predmeta namijenjeni su bavljenju itavim ljudskim znanjem, dok se
75 76

Shema je preuzeta iz: amurin, 1977. Bd. II. Str. 750. Skraeni oblik. Shema je uz skraenja preuzeta iz: Bazala, 1986. Str. 16-17. 77 Vidi. Filozofijski rjenik. Ur. Vladimir Filipovi. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. Str. 209.

32 veina modernih tezaurusa bavi samo dijelom toga znanja. Te injenice ine filozofske klasifikacije nepraktinima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa namee drugaija rjeenja. Jo u 17. stoljeu G. W. Leibniz se zalae za praktinu a ne spekulativnu ralambu knjininog fonda, drei da vrijednost knjinice poiva na njenoj korisnosti. Takoer, G. Naud dri da "razvrstavanje, a na osnovi njega izlaganje knjiga, ne treba slijediti teorijski osmiljene filozofsko-enciklopedijske sustave, ve stajalita koja polaze od svrsishodnosti."78 Naelo korisnosti isticali su prije Leibniza, James Dury i James Kirkwod. U 19. stoljeu J. G. Seizinger se takoer zalae za svrhovito sreivanje knjininih fondova sukladno unutarnjem ustroju odreene knjinice i potrebama njenih korisnika za graom, a ne slijedom ope klasifikacije znanosti.79 Za filozofske klasifikacije je posebno tipino da se njihove osnovne podjele ine prema odreenim principima. Aristotel je tu u mnogo emu dobar primjer: kroz od njega primijenjeni dihotomski podijelni princip i kroz trihotomiju svoje filozofske podjele (na teoretsku, praktinu i poetinu). Dihotomija je "openito svaka dvodijelna podjela. U logikom smislu oznauje dijeljenje pojma na dva openito suprotna pojma, koji zajedno obuhvaaju cjelokupno podruje vrijednosti."80 Porfirije (233-304) teorijski utemeljuje dihotomijsku (dvolanu) podjelu oslanjajui se na Aristotela.81 Shematski se to moe prikazati na sljedei nain:
supstancija netjelesna tjelesna neiva iva neosjetilna osjetilna neumna umna
Shema 23. Porfirijevo stablo.

Dihotomijska podjela koja esto prati model da-ne principa ili ili-ili principa moe se nai kod Avicene, Hobbesa, Comtea na prvom stupnju ralambe, kod Kruga i Ampre se nalazi kroz cijeli sustav ralambe. Mnogostruko je s time povezan formalni princip ralambe kao kod Avicene koji razlikuje: praktine i teorijske znanosti. Tomu nasuprot Hobbes polazi od materijalnog gledita. On razlikuje: znanosti koje prikazuju spoznaje
T. Aparac-Gazivoda. Teorijske osnove knjinine znanosti. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. Str. 15. 79 Usp. J. G. Seizinger. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden : Verlag von Louis Ehlermann, 1863. Str. IV. 80 A. Mii. Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. Str. 65. 81 Izvrstan primjer primjene dihotomije u ralambi etverokuta nalazi se jo prije Porfirija kod grkog matematiara Herona (1. stoljee) (Usp. Kova, 1994. Str. 155 i Anzenbacher, 1995. Str. 82.)
78

33 injenica i znanosti koje prikazuju spoznaje posljedica, koje proizlaze iz prirodnih tijela. Krug polazi od filolokih i realnih znanosti, dok Comte razlikuje: znanosti o sirovim tijelima i znanosti o ureenim tijelima, a Ampre: kozmoloke i nooloke znanosti. Ampre u svojoj podjeli na prvom stupnju ima dihotomiju, na drugom i treem stupnju etverostruku podjelu, a na etvrtom stupnju opet dihotomiju. Na osnovi ove jake povezanosti dijelova sustava koji se odnose na odreene sadraje s formom, Ampre dolazi do naziva znanstvenih podruja koja u njegovo vrijeme jo nisu postojala, a dijelom ne postoje ni danas. Saint-Hilaire takoer polazi od etiri polazne klase s po dvije potklase. U filozofskim klasifikacijama nalaze se ee trihotomijske, nego dihotomijske ralambe. Samo u sluaju Hegela trolana podjela e se zadrati i na sljedeim stepenicama hijerarhije. U veini sluajeva je trolana podjela vezana za sadraj, dakle obino neformalno nabrajanje. Samo se Spencer koristi formalnom trihotomijom: apstraktna klasa, apstraktnokonkretna klasa i konkretna klasa. Nekoliko primjera trolane podjele: Policiano (teologija, filozofija i prorotvo); Nicolio (prirodna filozofija, politika filozofija i logika); Huarte (umjetnosti i znanosti dijeli na one: koje se mogu dokuiti pamenjem, koje ovise o razumu i koje nastaju uobraziljom); F. Bacon: (povijest, poezija i znanost ili filozofija); Hegel (logika, prirodna filozofija i filozofija duha). Trihotomija ovakve vrste nije primijenjena samo u filozofskim klasifikacijama, nego i u ralambi enciklopedija, npr. od B. Latinia, koji s time djelomino ide natrag k Aristotelu, ili od Diderota i d'Alemberta, koji se vraaju na F. Bacona. Ostale filozofske klasifikacije polaze od velikog broja klasa. Tako primjerice: R. Bacon navodi pet: gramatika i logika, matematika, filozofija, medicina, mehanike znanosti, i etika; Kedrov est, od kojih su etiri skup vie znanosti: filozofske znanosti, matematike znanosti, prirodoslovne i tehnike znanosti, socijalne znanosti, jezine znanosti i psihologija. Moe se naslutiti da se takve politomije koje su karakteristine za bibliotenu klasifikaciju iz ovog podruja primjene povratno utjecale na filozofske klasifikacije. Objedinjavanje vie znanosti, kao kod Kedrova moe se primijetiti, takoer, ve kod Kruga, pa i kod Amprea i Saint-Hilairea. Ovakav nain disciplinskog povezivanja znanosti moe se gledati kao posebnost filozofskih klasifikacija, budui se takvo okupljanje ne moe nai u drugim klasifikacijama. To se moe vidjeti kao nedostatak, da veina filozofskih klasifikacija uvijek sadri malo stupnjeva hijerarhije, a njihovo nazivlje zavrava samim pojmom znanosti, tako da stvarni opseg pojma ne moemo odrediti. Za filozofske klasifikacije vaniji je unutarnji sustav koji daju sustavni principi i dijelovi. Do toga je ve doao Ampre. On trai da sredstva definicije treba povezati s klasifikacijom, to je u njegovu

34 sustavu formalne podjele bilo mogue. Filozofske klasifikacije imaju prvenstveno za cilj sustavno odreenje meuodnosa disciplina, jer polaze od pretpostavke da pravilno uspostavljen odnos meu klasama donosi nove spoznaje iz odnosa samog. Naela logike osiguravaju sustavnost i razumljivost. Svaka klasifikacija mora zadovoljiti logike zahtjeve (dosljednost, potpunost, iskljuivost) koji vrijede za sve razdiobe.82 Ova pravila, "iako besprijekorna s formalnog gledita, malo se koriste u praksi. Sam proces znanstvene klasifikacije odvija se na manje formalan nain nego to to pravila zahtijevaju."83 Oblikovanje skupina na logikim naelima je nedostatno za bibliotenu klasifikaciju, na tim temeljima ono se moe provesti samo djelomino. Dewey, UDC i Bliss "ne slijede dosljedno loginu podjelu ni na globalnoj, a ni na posebnim podjelama."84 Formiranje skupina prema logikim naelima nije dostatno pri predstavljanju kompletne baze za knjininu klasifikaciju. Svakoj bibliotenoj klasifikaciji su praktina rjeenja, vie ili manje, utjecala na ureenje sustava. Klasifikacija znanosti se vri utvrivanjem predmeta, metode i cilja odreene znanosti. Poreenjem njihovih predmeta, odnosa, metoda, uvjeta spoznaje predmeta i ciljeva kojima tee. Kedrov, s metodolokog aspekta odnosa meu znanostima, razlikuje vanjsko i unutarnje povezivanje meu znanostima. Vanjsko povezivanje je kada se znanosti redaju jedna do druge s otrim meusobnim granicama, to odgovara principu koordinacije. Unutarnje povezivanje je kada se znanosti izvode jedna iz druge, to odgovara principu subordinacije. "Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logike osnove predstavlja postojanje odabranog diobenog principa koji nalae iskljuivanje odreenog broja diobenih lanova. Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u obzir se prvenstveno uzima razvoj pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri emu se iskljuuje misao o otrom razgranienju nauka."85 U novijim tehnikama klasifikacije mnoga logika rjeenja su naputena. Metoda facetne analize je laki i primjereniji proces za izradu rasporeda.

4. Razvoj sustava biblioteno-bibliografske klasifikacije

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljee rasprava o klasifikaciji znanosti nalazi svoje mjesto, pored ostalog, i u bibliotekarstvu, odnosno bibliotenoj klasifikaciji. U tom razdoblju prevladava miljenje da klasifikacija knjiga u knjinici treba biti primjerena svom zadatku, a
Usp. S. Kova. Logika. Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada, 1994. Str. 154-156. J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 43. 84 Navedeno djelo. Str. 64. 85 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39.
83 82

35 taj je, da omogui korisniku da najbrim putem doe do znanja sadranih u knjigama. To je vrijeme isticanja i uspostavljanja otvorenog pristupa grai, to je guralo klasifikaciju znanosti u prvi plan. Valjana bibliotekarska klasifikacija prema tome treba da je usklaena s klasifikacijom znanosti. No promjene u strukturi znanosti brzo su pokazale da se bibliotena klasifikacija ne moe oslanjati samo na klasifikaciju znanosti, bar ne na takav nain. Zato bibliotena klasifikacija "uvodi i druga, pomona sredstva za utvrivanje i pronalaenja znanja i poruka sadranih u knjigama. Teite interesa i stvaralakog duha sada se premjeta s pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaenja formalnog, opeg i zajednikog u djelima s podruja najrazliitijih znanosti."86 Takve formalne kategorije bi bile: objekti, svojstva, aktivnosti, dimenzije, oblici, fokusi i drugo.87 Pitanje ope klasifikacije znanosti prelazi u drugi plan. "Tenja da se na opim naelima utemelji i teorija bibliotenih klasifikacijskih sustava i teorija klasificiranja, u smislu sadrajne analize i definiranja, te da se objedine u znanstvenom miljenju svi postupci u kojima se realizira sama klasifikacija, kroz strukturu miljenja, jezik i znakove pomou kojih se u polju praktinih rjeenja i stvaralake moi klasifikatora potvruje znanstvenost posla, utvrdila je i odrednice bibliotene klasifikacije."88 Dioba sveukupnog podruja znanja prema tradicionalnim znanostima ne prua sigurnu osnovu za biblioteno razvrstavanje grae, jer su granice izmeu disciplina neodreene, pa se podruja koje pojedine discipline pokrivaju meusobno preklapaju, te to se na tim graninim podrujima javljaju nove discipline. "Nesklad izmeu teorije i prakse dovodi do krize. U tom kontekstu treba promatrati sve klasifikacijske sustave, a veina njih nastala je krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Naime, osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogunosti da se kroz klasifikaciju, zbog unaprijed odreenih pojmova, prati razvoj podruja, a time i mogunost da se nova literatura adekvatno oznai i smjesti na pravo mjesto."89 Od svog postanka "primijenjene znanosti bave se uglavnom istim objektima kao i osnovne znanosti ali s drugog stajalita. Razvitkom graninih znanosti i poduzimanjem multidisciplinarnih istraivanja taj se proces jo vie produbio i proirio. I to se sada deava kad jedna znanost posegne za predmetom koji je prvobitno pripadao podruju druge znanosti i koji je u klasifikacijskoj shemi uvrten kao podskupina te druge znanosti? Taj je predmet, tonije njegov pojam, 'optereen' pojmovnim sadrajem svih njemu nadreenih skupina u shemi do najvie glavne skupine koja znai znanost. On se ne moe od tih pojmovnih sadraja
M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 87 Usp. I. Dahlberg. Naela klasifikacijske strukture : istraivanja, iskustva, zakljuci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 28-33. 88 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 54. 89 Navedeno djelo. Str. 70.
86

36 'odlijepiti', kao to se ne moe ni njegova struna oznaka tako razdvojiti, pa se prema tome ne moe ni nova veza izmeu druge znanosti i tog predmeta po pravilima postojeih klasifikacijskih sustava iskazati u istom obliku."90 Zbog zanemarivanja sintetikih mogunosti opih klasifikacijskih sustava nije se mogao uspjeno rijei problem klasificiranja vieaspektnih djela. Knjiniari opravdano oekuju da znanstvenici s podruja posebnih znanosti usporedo sa stalnim razvojem znanstvene misli izgrauju i dograuju sustav znanosti, te ga redovito auriranog pruaju knjiniarima radi primjene. "Ova se oekivanja meutim nisu ostvarila. Pokazalo se, naprotiv, da je sistem znanosti u dananje vrijeme izvanredno dinamian sistem te da ni one znanosti koje su posveivale veliku panju klasifikaciji unutar svoje oblasti nisu mogle u svakom asu ponuditi jednu jedinu, opeprihvaenu klasifikaciju znanja te oblasti."91 Budui je klasifikacija znanosti prijeko potrebno sredstvo za rad u knjinicama, u redovima knjiniara pojavili su se pojedinci koji su se prihvatili tog gotovo nemogueg zadatka. Da bi izradio svoj bibliografski sustav s ugraenim sustavom znanosti, ameriki bibliotekar H. E. Bliss poduzeo je opsene studije i na tome zadatku radio cijeli svoj ivot. On istrauje osnovnu strukturu sveukupnog znanja, metode organizacije u prirodi, drutvu, intelektualnim procesima, da bi od tuda izveo principe svoga sustava. Miljenja je da znanosti treba organizirati u skladu sa suglasjem znanstvenog i obrazovnog miljenja, poto kroz proces obrazovanja i znanosti nalazimo ovu organizaciju kao relativno uinkovitu. Cutter i Bliss su, za razliku od DDC i UDC, posveivali vie pozornosti makroporetku svojih klasifikacija. Oni su traili trajno uporite u prirodi. Zbog "ove usmjerenosti na pitanja klasifikacije znanosti H. E. Bliss je u bibliotekarstvu ostao posljednji, zakanjeli predstavnik stare kole."92 uljevi dri da je Blissovo utemeljenje klasifikacijske sheme u suglasju u stvari "vid priznanja da jedna biblioteka klasifikacija mora biti zasnovana na nain na koji veina predmetnih specijalista oekuje da materijal koji ih interesuje bude organizovan i na nain na koji su predmeti prouavani na univerzitetima."93 Ranganathan je vie panje posvetio poretku unutar svake skupine, smatrajui da poredak glavnih skupina u osnovi klasifikacijskih shema nije toliko bitan sve dok je razumno tolerantan. Stoga je svoju panju i nesumnjiv doprinos razvoju bibliotene klasifikacije dao upravo na planu razvoja facetne klasifikacije. Princip sintetikog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji
M. Mikai. Klasifikacija znanstvenih podruja : zadatak radne grupe FID / SRC. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 24. 91 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109. 92 Navedeno djelo. Str. 110. 93 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 130.
90

37 lei u osnovi CC pokazuje puno veu fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao proces prelaska bibliotekih klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u postkoordinatne klasifikacione sisteme."94 Sigurno je da "budunost klasifikacije stoji na analitiko-sintetikom i facetnom pristupu. Ali dok se ne ostvari tako neto, bie neophodno prevladati mnoge prisutne probleme u ovim klasifikacijama."95 Primjer takvoga trenda u razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su od poetnih hijerarhijsko-enumerativnih obiljeja izmjenama ile sve vie prema hijerarhijskim polufacetnim sustavima. U novije vrijeme pojavila su se miljenja da treba napustiti klasifikaciju po disciplinama i klasificirati po objektima. Tako postoje pokuaji takve klasifikacije od strane knjiniara kao to su: Dahlberg (Information coding classification), Foskett (The theory of integrative levels), zatim projekt radne grupe FID / SRC na reviziji UDC za sustav UNISIST, kao i projekt Britanske grupe za istraivanje klasifikacije (Classification Research Group) kojoj je bio cilj konstruirati novi univerzalni klasifikacijski sustav. Prema suvremenim shvaanjima sistem za klasifikaciju knjiga veoma je sloen sistem viedimenzionalne strukture, u kojem svoje mjesto trebaju nai i predmeti ljudskog razmiljanja o kojima se u djelu govori i djelatnosti koju pisano djelo sobom predstavlja, te itav niz struktura i oblika u kojima se misaoni sadraji javljaju. Nisu svi elementi ovog sistema jednako trajni. "Sistem znanosti, budui podloan stalnim izmjenama, izvor je nemira i uzrok zastarijevanju bibliotekarskih sistema. Nasuprot su tome ope forme i strukture viemanje trajne."96 Do odreenog trenutka u naoj povijesti, "stvaraoci univerzalnih klasifikacijskih sustava nisu razmiljali o potrebi da svoje sustave utemelje na strukturalnim naelima, a nisu imali ni teoriju koja bi im sluila kao vrsta konstrukcija za 'ugradnju' pojedinih elemenata sustava, niti strukturu i naela za odreivanje mjesta tim elementima unutar sustava."97 Ranganathan je, inspiriran djelima Blissa, prvi uveo formalni, strukturalni element u univerzalnu klasifikaciju i rijeio problem preklapanja disciplina. Facetna analiza i mogunost facetne klasifikacije oslobaaju bibliotekara potrebe da bude sveznajui radi anticipiranja svake karakteristike diobe. Kriza klasifikacije se smiruje pojavom facetne klasifikacije. Ranganathan je postao "tvorac matrice" kako ga je nazvao A. P. Srivastava. Organizacija znanja, naime, "zahtijeva objektivnu sistematizaciju znanstvenih jedinica/pojmova, neovisno o tome radi li se o disciplinama koje su ve bile ustanovljene ili
E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 95 Navedeno djelo. Str. 178. 96 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 110. 97 I. Dahlberg. Naela klasifikacijske strukture : istraivanja, iskustava, zakljuci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 27.
94

38 su se tek pojavile."98 Prouavanje i utvrivanje tih formalnih stalnih struktura jo uvijek traje i openitijeg dogovora o valjanom rjeenju za sada nema. Suvremen i savren bibliotenobibliografski sustav ostaje stalan zahtjev i cilj prouavanja knjinine zajednice. Danas se raspravlja o tome kako doi do takva sustava, izradom potpuno novog (Dahlberg i dr.) ili dotjerivanjem i popravcima postojeih sustava (UDC, DDC), o tome kakav treba biti taj sustav, trae se modeli za njegovo opisivanje, usporeivanje i testiranje. Korisnik se u tome uzima kao jedan od odluujuih faktora. "Preispitivanje velikih klasifikacijskih sustava, u smislu zadovoljavanja korisnika i propitivanje reakcije korisnika na uporabu i sluenje klasifikacijom, daje najsvrsishodnije odgovore na osnovi kojih se onda mogu raditi revizije. Danas se ponovo pokazuje da veliki klasifikacijski sustavi ipak odolijevaju i opstaju uz izazove drugih sustava."99 Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotene klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraivanjima. Sljedei korak u raspravi o bibliotenim sustavima vodio bi u tom smjeru. Ova rasprava nee zbog svojih prostornih ogranienja prelaziti u to podruje ovom prilikom.

I. Dahlberg. Naela klasifikacijske strukture : istraivanja, iskustava, zakljuci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 54, 1/4(2001), str. 28. 99 J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 69.

98

39

Zakljuak
Saeto se moe ustvrditi da su "posebne karakteristike filozofskih klasifikacija u njihovom utemeljenju i orijentaciji gledita, jer se dihotomska i trihotomska razlikovanja mogu svesti na materijalne i formalne aspekte, pri emu dihotomija, trihotomija i politomija slue za potpodjele."100 Spoznajno-teorijski naumi odreuju nepopunjenosti koje su u Baconovoj shemi stvarne praznine, a kod Amprea su ve pokrivene stvarnim nazivima. "Lako se mogu uoiti slinosti u sustavima filozofa. Jedan gradi i razvija na osnovi drugoga."101 Za filozofske klasifikacije je posebno tipino da se njihove osnovne podjele ine prema odreenim principima. "Karakteristiku formalnih klasifikacija u pogledu logike osnove predstavlja postojanje odabranog diobenog principa koji nalae iskljuivanje odreenog broja diobenih lanova. Nasuprot tome, kod primjene principa subordinacije u obzir se prvenstveno uzima razvoj pojmova i njihovi prelazi iz jednog u drugi, pri emu se iskljuuje misao o otrom razgranienju nauka."102 Filozofske, formalne klasifikacijske sheme su ograniene svojom prvotnom strukturom i koliinom znanja u vrijeme njihova nastanka, te teko podnose promjene i umetanje novih pojmova. Auktori se ograniavaju samo na predstavljanje glavne tabele, ali ne i na potpodjelu znanosti. Te injenice ine filozofske klasifikacije nepraktinima za bibliotekarsku primjenu kojoj praksa namee drugaija rjeenja. Formiranje skupina prema logikim naelima nije dostatno pri izgradnji knjinine klasifikacije, na tim temeljima ona se moe provesti samo djelomino. U novijim tehnikama klasifikacije mnoga logika rjeenja su naputena. Promjene u strukturi znanosti brzo su pokazale da se bibliotena klasifikacija ne moe oslanjati direktno i iskljuivo na principima klasifikaciju znanosti. Zato bibliotena klasifikacija "uvodi i druga, pomona sredstva za utvrivanje i pronalaenja znanja i poruka sadranih u knjigama. Teite interesa i stvaralakog duha sada se premjeta s pitanja 'pravog redoslijeda znanosti' na pronalaenja formalnog, opeg i zajednikog u djelima s podruja najrazliitijih znanosti."103

I. Dahlberg. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. Str. 40. 101 Navedeno djelo. Str. 40. 102 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 39. 103 M. Mikai. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 40, 3/4(1969), str. 109.

100

40 Osnovni problemi nastaju prije svega zbog nemogunosti da se kroz klasifikaciju, zbog unaprijed odreenih pojmova, prati razvoj podruja, a time i mogunost da se nova literatura adekvatno oznai i smjesti na pravo mjesto."104 Ranganathanova metoda facetne analize je laki i primjereniji proces za izradu rasporeda. Ranganathan je prvi uveo formalni, strukturalni element u klasifikaciju i rijeio problem preklapanja disciplina. Princip sintetikog povezivanja i sklapanja klasifikacijske oznake koji lei u osnovi CC pokazuje puno veu fleksibilnost. "Taj proces bi se mogao opisati i kao proces prelaska bibliotekih klasifikacionih sistema sa pozicije prekoordinatnih sistema u postkoordinatne klasifikacione sisteme."105 Sigurno je da "budunost biblioteke klasifikacije stoji na analitiko-sintetikom i facetnom pristupu."106 Sve dok se ne ostvari takva jedna klasifikacija, bit e neophodno otklanjati mnoge prisutne probleme u dananjim klasifikacijama. Primjer rastueg trenda prema analitiko-sintetikom i facetnom pristupu u razvoju sustava jesu DDC i UDC, koje su od poetnih hijerarhijsko-enumerativnih obiljeja izmjenama ile sve vie prema polufacetnim sustavima. Bez takvih promjena i kontroliranog odravanja tih sustava oni bi ve odavno zastarjeli. Utvrivanje tih formalnih i stalnih struktura jo uvijek traje i openitijeg dogovora o valjanom rjeenju za sada nema. Danas se raspravlja o tomu kako doi do takva sustava, izradbom potpuno novog ili dotjerivanjem i popravcima postojeih sustava o tome kakav treba biti taj sustav, trae se modeli za njegovo opisivanje, usporeivanje i testiranje. Korisnik se u tomu uzima kao jedan od odluujuih faktora. Dok se danas u bibliotekarskom podruju problem vieaspektnosti pokuava prikazati kroz facetnu klasifikaciju filozofi takvu vrstu prikaza dre neprihvatljivim. Ulaskom zadnjih godina informacijske tehnologije u problemski krug bibliotene klasifikacije dat je novi poticaj daljnjim istraivanjima. Sljedei korak u raspravi o bibliotenim sustavima vodio bi u tom smjeru.

J. Lasi-Lazi. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. Str. 70. 105 E. uljevi. Suvremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988. Str. 177. 106 Navedeno djelo. Str. 178.

104

41

Popis Shema:

Shema 1. Podjela znanosti u Platona ....11 Shema 2. Podjela znanosti u Aristotela na temelju predmetnih razlika ...11 Shema 3. Podjela znanosti u Aristotela .prema nainu znanosti ..12 Shema 4. Podjela znanosti u Avicene ...13 Shema 5. Podjela znanosti u Rogera Bacona ...14 Shema 6. Podjela znanosti u Policiana .....14 Shema 7. Podjela znanosti u Huartea ...15 Shema 8. Podjela znanosti u Nicolia ....16 Shema 9. Podjela znanosti u Francisa Bacona .19 Shema 10. Podjela znanosti u Descartesa .20 Shema 11. Podjela znanosti u Hobbesa 20 Shema 12. Podjela znanosti u Diderota i D'Alemberta .21 Shema 13. Podjela znanosti u Hegela ...22 Shema 14. Podjela znanosti u Kruga 23 Shema 15. Podjela znanosti u Saint-Simona 23 Shema 16. Podjela znanosti u Comtea ..24 Shema 17. Podjela znanosti u Amprea ...25 Shema 18. Podjela znanosti u Saint-Hilairea ...26 Shema 19. Podjela znanosti u Spencera ...28 Shema 20. Podjela znanosti u Wundta .29 Shema 21. Podjela znanosti u Kedrova 30 Shema 22. Podjela znanosti u Bazale ...30 Shema 23. Porfirijevo stablo .31

42

Literatura
1. ANZENBACHER, Arno. Filozofija: uvod u filozofiju. Zagreb : kolska knjiga, 1995. 2. APARAC-Gazivoda, Tatjana. Teorijske osnove knjinine znanosti. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1993. 3. BACON, Francis. Novi organon. Zagreb : Naprijed, 1964. 4. BAZALA, Vladimir. Pregled povijesti znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1990. 5. BAZALA, Vladimir. Pogled na probleme suvremene znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1986. 6. BLISS, Henry E. The organization of knowledge in libraries and the subject-approach to books. 2nd ed. revised and partly rewritten. New York : H. W. Wilson, 1939. 7. BROUGHTON, Vanda. Klasifikacija za 21.stoljee : naela i struktura Blissove bibliografske klasifikacije. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 38-51. 8. CLASSIFICATION, theory of. // Encyclopedia of library and information science. New York : Marcel Dekker, 1971. Vol. 5, str. 147-174. 9. COHEN, Morris R.; Nagel, Ernst. An introduction to logic and scientific method. Bombay [etc.] : Allied Publishers Private Limited, 1978. 10. DAHLBERG, Ingetraut. Grundlagen universaler Wissensordnung : probleme und Mglichkeiten eines unuversalen Klassifikationssystems des Wissens. Pullach bei Mnchen : Verlag Dokumentation, 1974. 11. DAHLBERG, Ingetraut. Naela klasifikacijske strukture : istraivanja, iskustva, zakljuci. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 26-37. 12. ENCIKLOPEDIJSKI leksikon bibliotekarstva. Sastavio Kosta Grubai. Sarajevo : Zavod za izdavanje udbenika, 1964. 13. FILOZOFIJSKI rjenik. Ur. Vladimir Filipovi. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. 14. FOSKETT, Antony C. The subject approach to information. London : Bingley, 1971. 15. HALDER, Alois. Filozofijski rjenik. Zagreb : Naklada Jurii, 2002. 16. Die KLASSIFIKATION der Wissenschaften als philosophises Problem. Hrsg. Von R. Rochhausen. Berlin : Dt. Verlag d. Wissenschaften, 1968. 17. KOVA, Sreko. Logika. Zagreb : Hrvatska sveuilina naklada, 1994. 18. LANGRIDGE, Derek W. Classification : its kinds, elements, systems and applications. London [etc.] : Bowker Saur, 1992. 19. LASI-Lazi, Jadranka. Znanje o znanju. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1996. 20. LASI-Lazi, Jadranka. Bibliotena klasifikacija organizacija spremanja i prezentiranja znanja. // Informacijske znanosti i znanje / uredili Slavko Tkalac, Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 117-124. 21. LELAS, Sran. Promiljanje znanosti. Zagreb : Hrvatsko filozofsko drutvo, 1990. 22. LELAS, Sran, Vukelja, Tihomir. Filozofija znanosti. Zagreb : kolska knjiga, 1996. 23. MIKAI, Mira. Teorijske osnove sustava za predmetno oznaavanje. Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko drutvo, 1996. 24. MIKAI, Mira. Klasifikacija znanstvenih podruja : zadatak radne grupe FID / SRC. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 20, 1/4(1974), str. 22-25. 25. MIKAI, Mira. Klasifikacija znanosti : sistematski prikaz glavnih problema i suvremenih podjela u teoriji i primjeni (Magistarski rad). Zagreb : M. Mikai, 1970. Prirodoslovno-matematiki fakultet. 26. MIKAI, Mira. Djelatnost IFLA-e na podruju sadrajne obrade. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1-4(2001), str. 20-27.

43

27. MIKAI, Mira. Principi redoslijeda znanosti u sistemu znanosti. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 15, 3/4 (1969), str. 109-124. 28. MII, Anto. Rjenik filozofskih pojmova. Split : Verbum, 2000. 29. OPA enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda. 3. izd. Zagreb : JLZ, 1978-1982. Sv. 4. 30. RICHARDSON, E. C. Classification : theoretical and practical. 3. ed. Hamden : Conn, Shoe String Press, 1964. 31. SEIZINGER, Johann Georg. Theorie und Praxis der Bibliothekswissenschaft. Dresden : Verlag von Louis Ehlermann, 1863. 32. SESARDI, Neven. Filozofija nauke. Beograd : Nolit, 1985. 33. SLAVI, Aida. Predmetni pristup informacijama na internetu i knjinina klasifikacija. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 44, 1/4(2001), str. 82-95. 34. AMURIN, Evgenij I. Geschichte der bibliothekarisch-bibliographischen Klassifikation. - Bd. 1/2. Mnchen : Verlag Dokumentation, 1977. 35. VICKERY, B. C. Classification and inedxing in science. 2 ed. London, 1959. 36. WYNAR, Bohdan. S. Introduction to cataloging and classification. 8th ed. / edited by Arlene G. Taylor. Englewood, Colo. : Libraries Unlimited, 1992. 37. ULJEVI, Emir: Savremeni biblioteki klasifikacioni sistemi. Sarajevo : Drutvo bibliotekara Bosne i Hercegovine, 1988.