Pravnik, 42, 1 (86), 2008

Tomislav Fresl, dipl. pol.

123

Faze integracije hrvatske nacije

UDK 323.13 (497.5)(091) 323.13 (=163.42) 316.356.4 (=163.42)

Saetak
Kako opeprihvaena denicija nacije ne postoji, u radu je toj problematici posveena duna pozornost te se pojam jasno razgraniava od drugih, njemu srodnih fenomena. Naznaeno je i nekoliko dominantnih razumijevanja pojma kroz saeti prikaz teorija vie relevantnih autora. Na primjeru nekoliko srednjoeuropskih nacija eki povjesniar Miroslav Hroch sagradio je model nastajanja takozvanih "malih" nacija. Taj je model u ovome radu prihvaen kao okvir za interpretaciju procesa oblikovanja hrvatske nacije. Uz polaznu pretpostavku kako ista nije oduvijek postojala, kroz tri su faze njenog nastajanja prikazane glavne pretpostavke stvaranja nacija uope pa tako i hrvatske, zatim specinosti vidljive ve u samom Hrochovu modelu, ali i dodatne posebnosti istaknute u ovome radu. Kljune rijei: nacija, Hroch, hrvatska, proces, identitet

1. Uvod1
Gotovo da i nema kopnenog djelia Zemlje koji nije dio neke drave-nacije. Jednako tako, malo je onih koji na pitanja o svom identitetu nee, osim vlastitog imena, ponuditi i neko koje bi oznaavalo pripadnost odreenom kolektivitetu. Bilo da je rije o naciji, etnikoj zajednici, religiji, regiji, plemenu ili emu drugom, posvuda moemo nai "Francuza" ili "Hrvata", "Laponca" ili "Tutsija", "muslimana" ili "budista". Koliko god ovjek bio prvenstveno ovjek ili ba zato, on ima prirodnu potrebu za pripadanjem i prihvaanjem2. Dakako, kroz povijest pa sve do danas, pojedinci su se solidarizirali i/li poistovjeivali
1

Ovaj rad predstavlja diplomski rad izraen na kolegiju Povijest hrvatske politike misli, uz mentorstvo prof. dr. Tihomira Cipeka kod kojega je uspjeno i obranjen 12. 09. 2008. godine na odsjeku politologije Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu. U svom radu Nacija kao izvor politikog legitimiteta kae Tihomir Cipek: "Osjeaj pripadnosti nekoj veoj skupini ljudi u drutveno-psiholokom smislu predstavlja trajnu psiholoku odrednicu ovjeka koja mu daje osjeaj sigurnosti, samopouzdanja i prijeko potrebnog identiteta.", objavljeno u: Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 18; Nadalje, Aristotel ovjeka vidi kao "politiku ivotinju", odnosno drutveno bie, a Abraham H. Maslow, u sklopu svoje teorije o ljudskoj motivaciji, kao treu po nunosti zadovoljenja ljudskih potreba od ukupno njih pet, nalazi potrebu za osjeajem ljubavi, pripadnosti i privrenosti. Potrebu za sigurnou, drugu na Maslowljevoj ljestvici potreba, pojedinac takoer nastoji ispuniti u sklopu zajednice.

124

Faze integracije hrvatske nacije s drugim lanovima razliitih vrsta zajednica. No, ja sam za temu ovoga rada odabrao specinu vrstu grupnog identiteta - onaj nacionalni. Konkretnije, nastojat u prikazati faze formiranja hrvatske nacionalne svijesti. Ne ulazei u etika pitanja i vrednovanja nacije bilo pozitivnom bilo negativnom pojavom, ostaje mi ustvrditi da je hrvatska nacija u nekom trenutku u povijesti oblikovana i da i danas postoji. Ne mislim se pritom baviti ontologijom i pitanjima koja ona postavlja pred naciju, ve polazim od jednostavne injenice da postoji velika grupa ljudi koji se Hrvatima smatraju i koje "hrvatstvo" u tom smislu povezuje. Bez obzira na eventualna neslaganja oko same denicije pojma nacija. "Jednako tako, primjerice, postoje gradovi unato tome to jo uvijek nema opeprihvaene denicije grada."3 Bez ikakvih pretenzija na projekciju postojanja hrvatske nacije u vjenost, a s jo manje sklonosti tvrdnjama da postoji oduvijek, njome se elim baviti kao politolokim i povijesnim fenomenom. Da bih to mogao, bit e potrebno poblie odrediti naciju kao pojam i razluiti je od drugih slinih pojmova. To u uiniti u prvome dijelu rada. Nemogue je ovdje u potpunosti obuhvatiti sve postojee poglede na naciju i na koncu izabrati deniciju koja bi bila u cijelosti prihvatljiva za svakoga. Pa ipak, relevantniji teoretiari nacije nai e svoje mjesto, gdje e biti prikazane i glavne toke njihova razilaenja u razumijevanju pojma. Nipoto time ne elim tvrditi da su autori koje u spomenuti jedini relevantno govorili o ovoj problematici. Ali, moja namjera u ovome radu niti nije donositi konane zakljuke o naciji, niti saeti i prikazati sva ikad na papir stavljena razumijevanja tog fenomena. Nacija kao pojam, uostalom i nije kljuna tema ovih redaka. Zato u odabrati nekoliko uglednih autora i pritom se potruditi ne ostaviti otvorenim pitanje vlastitog shvaanja, a u svjetlu ponuenih rjeenja, prije nego to prijeem na drugi dio rada. U njemu u pak kroz 3 faze, a prema modelu Miroslava Hrocha4, pokuati objasniti nain i opisati proces formiranja hrvatske nacije. Taj eki povjesniar model razvoja "malih nacija" Srednje, Istone i Sjeverne Europe, izradio je kako bi napravio distinkciju u razumijevanju oblikovanja istih u odnosu na one "velike", zapadnoeuropske. Pritom sintagmu "mala nacija" ne koristi da bi implicirao broj njenih pripadnika, ve posebnu drutvenu strukturu i poloaj podreenosti prema nekoj drugoj, "veoj" naciji. To e takoer biti podrobnije pojanjeno u kasnijem tekstu. Svaka od 3 faze, od strane samog Hrocha imenovane A), B) i C) fazama, imat e svoju ulogu u mom razmatranju oblikovanja, tj. integracije hrvatske nacije u ovome radu. Osobita pozornost, ipak, bit e posveena fazi B), odnosno razdoblju nacionalne agitacije, u daljnjem tekstu nazivane i "narodnim preporodom" ili "risorgimentom". Osnovni razlog tome je to je ba to razdoblje kljuno za "naciju koja se raa"5, to je period u kojem se odvija "proces vrenja nacionalne svijesti"6 ili, u konkretnom sluaju, upravo je ta etapa "postavila temelj znaaju nacionalnog razvoja u Hrvata i osigurala njihovu nacionalnu egzistenciju"7.

2. O naciji
Mnoge zablude o vjenosti, o trans-historijskom karakteru nacija proizlaze iz pogrenog razumijevanja samog pojma, odnosno iz mijeanja istog s pojmom naroda /puka ili pak
3 4

5 6 7

Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 20 Miroslav Hroch roen je 1932. godine u Pragu. Diplomirao je i doktorirao na Karlovu sveuilitu u Pragu, gdje je proveo cijeli radni vijek predajui modernu europsku i svjetsku povijest. Bavi se teorijom procesa formiranja nacija, njihovim drutvenim uvjetima te ulogom nacionalne svijesti u tim procesima. Njegove su teorije o drutvenim preduvjetima nacionalnih preporoda u 19. stoljeu utjecale i na hrvatsku historiograju. Kao gost profesor predavao je na vie sveuilita u Europi, ali i SAD-u. Dopisni je lan Finske akademije znanosti i poasni doktor sveuilita u Uppsali i Leipzigu. Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 14 Isto, str. 54 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., 183. - 184.

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 etnosa. Tako se naciju vidi i tamo gdje je nema, u dalekoj prolosti. Republika Hrvatska, moderna drava-nacija u svom Ustavu, kao najviem temeljnom zakonu, aktu "koji uspostavlja politiki i pravni poredak"8 se poziva na "tisuljetnu nacionalnu samobitnost"9 i svoju povijest vidi kao neprekinutu nit dravnosti jo od stvaranja hrvatskih kneevina u 7. stoljeu. Jasno, u tome Hrvati uope nisu usamljeni. Sve su nacije u procesu nastajanja traile zajedniku prolost svojih pripadnika ili, preciznije reeno, predaka onih koji bi naciju trebali tvoriti. Pretpostavlja se, dakle, "da ista zajednica ve odavno ivi uzdu povijesne osi te da preci i potomci rade na istom zadatku"10. U tom kontekstu, valja spomenuti i pojam "primordijalne vezanosti"11. On se odnosi na viziju nacije kao izravnog nastavka etninosti, a koja je pak, u oima primordijalista, izvorna, primarna, nepromjenjiva veza zasnovana na srodstvu. Najizrazitiji predstavnik takvog pristupa je Pierre L. van den Berghe prema kojem ovjek u etnikoj grupi jednostavno osigurava sebi srodne gene. ovjekov sebini interes je osigurati nastavak, odnosno produetak postojanja vlastitih gena i tada etniku grupu vidi praktiki kao proirenu obitelj. Mit o zajednikim precima nedvojbeno je, prema Anthonyu D. Smithu, jedna od vanih sastavnica identiteta etnike zajednice, no tada valja naglasiti upravo rije - mit. Genetska istraivanja poduzeta u vezi s ovom temom, uglavnom su zahvaala premalu, nereprezentativnu populaciju, a u sklopu onoga to jest istraeno, moe se zakljuiti tek da je "mijeanih brakova" bilo oduvijek. Drugim rijeima, ako bismo iz nekog razloga i traili genetsku slinost i "dokaze" o zajednikom porijeklu, tada bismo se teko mogli zaustaviti ba na zajednikom pretku Hrvata A) iz Varadina i Hrvata B) iz Gospia. Tko zna, moda bismo se zaustavili tek kod cijelom ovjeanstvu zajednikog pretka, onom iz Afrike, prema trenutno vaeim istraivakim rezultatima. Vratimo se stoga Smithu. On naime u svojoj knjizi Nacionalni identitet 12 navodi znaajke i etnike zajednice i nacije, a to mi moe uvelike posluiti u razumijevanju ova dva pojma i pritom svakako njihovu razlikovanju. Etniku zajednicu tako vidi obiljeenom zajednikim, odnosno kolektivnim imenom, mitom o zajednikim precima, zajednikim povijesnim sjeanjima, elementima zajednike kulture, povezanou odreenog teritorija s domovinom te osjeajem solidarnosti u znaajnim dijelovima stanovnitva. Ono to je, izmeu ostalog, razlikuje od nacije je modernost ove potonje. Iako se naslanja na etnos, nacija nije mogla nastati u uvjetima feudalnog, a niti ikojeg od starovjekovnih poredaka. Ona podrazumijeva, kako kae Smith, "zajednika prava i dunosti svih pripadnika nacije"13, to je postalo ostvarivo tek usporedno s novom, liberalnom ideologijom 18. i 19. stoljea nasuprot "starim reimima", odnosno razvojem demokracije. Naravno, nacija nije samo, u svojoj ideji, zajednica jednakih, ve pretpostavlja i neke dodatne elemente. Bilo da se radi o jeziku14, mogunosti meusobne uspjene komunikacije15 i "proizvodnje" javne kulture, zajednikim ekonomskim interesima ili ve spomenutim zajednikim mitovima. Zato treba dodati da je za nastanak nacija bio nuan i razvoj ekonomije, prvenstveno u vidu industrije, komunikacija i transporta. Teko bismo mogli zamisliti zajednicu ljudi, koji ne samo da se nikada nisu upoznali, ve koji ni na koji nain nisu niti u doticaju jedni
8 9 10 11 12

125

13

14

15

Ivan Prpi, arko Puhovski i Maja Uzelac (ur), Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb, 1990., str. 171 Ustav Republike Hrvatske, Izvorine osnove, Narodne novine, Zagreb, 1999., str. 17 Vjeran Katunari, Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb, 2003., str. 221. Isto, str. 151. Anthony D. Smith, Nacionalni identitet, Beograd, 1998.; navedeno prema: Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 21-22 Anthony D. Smith, Nacionalni identitet, Beograd, 1998., str. 30; navedeno prema Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 22 Na to posebno upuuje Johann Gottfried Herder (1744.-1803.); navedeno prema Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 19 O tome govori Karl W. Deutsch (1912.-1992.), takoer navedeno prema Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 19

126

Faze integracije hrvatske nacije s drugima. ive u malim, lokalnim zajednicama te komuniciraju i surauju na bilo kojoj osnovi samo unutar tih zajednica. Kao posljedica obrazovanosti tek viih slojeva drutva, povezanost preko itanja knjiga na istom jeziku nije mogua prije razdoblja sustavnog obrazovanja ireg kruga stanovnitva. Usto, preduvjet stvaranja nacije je i standardizacija jezika. Nesumnjivo, jezino-kulturni identitet je imao osobito vanu ulogu u formiranju nacija, poglavito onih srednjoeuropskih, meu koje pripada i hrvatska. I Benedict Anderson uoava vanost jezika kao nacionalne osobitosti te upozorava na njegovu primordijalnost, ma koliko neki jezici bili moderni. Jer, datum nastanka bilo kojeg jezika nemogue je odrediti. Zbog toga upravo jezik odigrava ulogu poveznice ivuih lanova nacionalne zajednice s onima za koje se pritom vjeruje da su neko dijelili isti identitet. Svakako treba uzeti u obzir i da katkad taj jezik nije oduvijek bio nazivan imenom koje su mu nacionalisti 19. stoljea nadjenuli, a nerijetko je zvuao posve drugaije i njima samima ne bi bio lako razumljiv da su ga imali priliku uti. Valja zakljuiti stoga da su i jezik i identitet dinamikog karaktera i svakako promjenjivi, ali u sluaju nacije vrsto isprepleteni. Nita nas, dakako, ne sprjeava da nauimo i neki drugi jezik osim materinjeg pa i mislimo i osjeamo na njemu. No, za to je potrebno mnogo vremena i u tom smislu u se posluiti Andersonovim rijeima: "Ono to nam ograniava pristup drugim jezicima nije njihova nepristupanost, ve naa vlastita smrtnost"16. Ernst Gellner, Eric Hobsbawm i Benedict Anderson, znaajniji predstavnici modernistikog shvaanja nacije, se slau oko toga da je nacija drutveni konstrukt. Ona nije svevremenska datost niti nunost, ve svojevrsni produkt svoga vremena i tadanjih okolnosti. Kako bilo, njihova stajalita nisu posve istovjetna, to uostalom nikako niti nije za oekivati. elim stoga naglasiti Andersonovo inzistiranje na razlikovanju njegovog termina za naciju, "zamiljena zajednica", od naina na koji to vidi Gellner. Ovaj autor je smatra naprosto izmiljenom17. Takav mi se pogled ovdje ne ini prihvatljivim utoliko to se, u ovom sluaju, "ba sve ne moe izmisliti"18. Moda ilustraciji toga stajalita moe posluiti i jedan primjer. Iako se smatram Hrvatom, mislim da je sasvim mogue bilo da budem odgojen i socijaliziran i kao Srbin. Mogao sam tako "postati" i Jugoslaven. Sve to s obzirom na ve navedene znaajke nacije i etnosa kao njezine "prethodnice", s nacijom povezane, ali ne i istovjetne. No, moemo li s osobitom ili uope ikakvom sigurnou pomisliti da sam jednako tako mogao dio svog identiteta pronai i u bivanju Japancem ili, recimo, Somalcem? Uza svako potovanje prema spomenutim nacionalnostima i njihovim kulturama, to mi se ne ini vjerojatnim. Ne zato to bi mi sudba ili fatum mogli namijeniti samo hrvatski identitet i pod nebom nita drugo, ve jednostavno stoga to nije bilo nikakvih objektivnih initelja niti u mjestu, niti vremenu, niti bilo kojim drugim okolnostima moga roenja i odrastanja, koji bi ostavili prostora za razvoj spomenutih identiteta. S druge strane, besmisleno je tvrditi da nacija postoji, ma kakve "objektivne faktore" uoavali, tamo gdje ne postoje oni koji se dijelom te nacije osjeaju. Ili, kako kae Miroslav Hroch, "nema moderne nacije bez nacionalne svijesti, odnosno bez svijesti o pripadnosti naciji"19. Slijedom toga, moemo dakle zakljuiti da se nacija "konstruira kombinacijom objektivnih i subjektivnih initelja"20. U uvodu je spomenuta tendencija da se razlikuje nain formiranja zapadnoeuropskih nacija od onih oblikovanih u Srednjoj, Istonoj i Jugoistonoj Europi. Kako Hrvatska
16

17

18 19 20

Benedict Anderson, Nacija: zamiljena zajednica; Razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, Zagreb, 1990., str. 134 Pa tako kae: "nacionalizam nije buenje nacija do samosvijesti: on izmilja nacije tamo gdje one ne postoje" u: Ernest Gellner, Thought and Change, str. 169; navedeno prema: Benedict Anderson, Nacija: zamiljena zajednica; Razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, Zagreb, 1990., str. 17; opirnije o toj raspravi vidjeti u navedenom Andersonovom djelu Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 18 Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 41 Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 18

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 pripada upravo tom dijelu Europe, svakako mi se ini potrebnim istaknuti specinosti u procesu nastajanja nacija na dotinom prostoru, osobito hrvatske nacije. Ako pogledamo politiku kartu Europe s kraja osamnaestog, a zatim i kroz devetnaesto stoljee, uz relativno kratkotrajne promjene uslijed Napoleonovih osvajanja, moemo primijetiti prilinu stabilnost granica na Zapadu te, to je jo vanije za ovu priu, onakve nazive drava kakve nose i nacije koje danas tamo poznajemo. Ili, kako kae Istvan Bibo, "u Zapadnoj i Sjevernoj Evropi nema nikakve dvojbe da onaj okvir, ona zemlja koju narod eli prisvojiti nisu nita drugo, niti mogu biti neto drugo, nego postojei dravni okviri: Francuska, Velika Britanija, panjolska, Portugal, Belgija, Nizozemska itd."21. S druge strane, prostor Srednje Europe, dijelom kojeg je i Hrvatska, bio je uglavnom pod upravom Habsburke Monarhije. Ta prostorno velika dravna tvorevina, obuhvaala je nekoliko tzv. "malih nacija". Termin se odnosi, kako to pojanjava Hroch, na "razvoj koje je zapoeo u uvjetima nedominantne etnike grupe te se nastavio razvijati u smjeru moderne nacije"22. Naime, te su nacije u nastajanju, meu njima i hrvatska, bile u podreenom poloaju u odnosu na vladajuu, u konkretnom sluaju njemaku, odnosno maarsku naciju23. Pritom nije nevano napomenuti da se hrvatski poloaj unutar Habsburke Monarhije ipak poneto razlikovao od primjerice poloaja Slovaka ili Slovenaca. Iako Hrvati, kao ni druga dva spomenuta naroda, tada nisu imali svoju "vladajuu" klasu niti dravni okvir koji bi mogli ispuniti novim, nacionalnim sadrajem, oni su imali odreenu politiku autonomiju. Ista je tumaena kao svojevrstan oblik dravnosti te je, zasigurno, djelomino i na tome formirana hrvatska samosvijest. Miroslav Hroch tako, primjerice, Hrvate i ehe vidi kao "povijesne nacije", odnosno "nacije koje su jo u srednjem vijeku inile politike entitete, imale vlastitu vladajuu feudalnu klasu, ali su izgubile politiku neovisnost ili bitne atribute prije no to su se razvile u moderne nacije"24, za razliku od "nacija bez povijesti", odnosno nacija "koje u svojoj pretkapitalistikoj prolosti nisu bile stjecite neovisnog politikog oblikovanja"25. Kako bilo, i prvospomenute i potonje svoj su identitet prvenstveno traile u jeziku te kulturi. "Teite je u tim sluajevima na jeziku i kulturnom identitetu, na oblikovanju nacionalne kulture i standardnog jezika"26, pie Nika Stani. Osobito u poetku tih nacionalnih "preporoda", nacija je bila shvaana kao jezino-kulturna zajednica, utemeljena na etnosu. Vezano uz to, neki autori razlikuju "politiki nacionalizam" zapadnoeuropskih od "etno-nacionalizma" srednjoeuropskih nacija. No, ipak, mislim da je nemogue posve razgraniiti te dvije vrste procesa nastajanja nacija te da je u oba sluaja rije o kombinaciji razliitih udjela spomenutih elemenata i njihovim odnosima. Siguran sam kako u takav stav jasno uspjeti prikazati i u drugome dijelu rada, na konkretnom primjeru oblikovanja hrvatske nacije. Prije toga, a na koncu ovog dijela rada, preostaje mi tek istaknuti deniciju nacije kao pojma za koju sam se odluio, to jest, za koju naposljetku smatram da najbolje demonstrira moje shvaanje tog fenomena. Posve je jasno iz prethodnih redaka da odabranu deniciju ne smatram jedinom moguom, konanom niti nepromjenjivom, ve tek jednim od moguih vienja i razumijevanja pojma. Kako ovdje nakana niti u jednom trenutku nije bila traiti niti nuditi neku vlastitu deniciju u mnotvu ve ponuenih, tako se bez ograde u ovom sluaju sluim rijeima Anthonya D. Smitha, koji nacije denira kao: "imenovane ljudske populacije na istom povijesnom teritoriju, sa zajednikim mitovima i povijesnim
21 22 23

127

24 25 26

Bibo-Huszar-Szcs, Regije evropske povijesti, Zagreb 1995., str. 18 Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 20 Termin "vladajua nacija" treba, naravno, shvatiti vrlo uvjetno, jer je jasno da maarski seljak nije bio u povoljnijem poloaju od hrvatskog plemia. Misli se dakle na injenicu da su njemaka (austrijska) i maarska elita bile u dominantnom poloaju u odnosu na pripadnike bilo kojih struktura svih ostalih nacija u stvaranju. Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 37 Isto. Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 52

128

Faze integracije hrvatske nacije sjeanjima, masovnom, javnom kulturom, zajednikim gospodarstvom i istim zakonskim pravima i obvezama svojih pripadnika"27.

3. O integraciji hrvatske nacije

Ve sam napomenuo da se, prema Hrochovom modelu, integracija "malih", srednjoeuropskih nacija odvija u tri faze. Vodei se jednostavnim nazivnim razlikovanjem to ga je sam autor ustanovio, te smo faze oznaili A), B), i C) fazom. Sada je svakako vrijeme da ih i dodatnom pojasnim. Prva faza u procesu oblikovanja neke nacije, pa i hrvatske, jest ona u kojoj se njezinim "buenjem" bavi tek mala grupa28 intelektualaca. Oni se zanimaju za jezik, kulturu i povijest potlaenog naroda , no bez nekog znaajnijeg drutvenog utjecaja. "Obino ak nisu niti pokuali intenzivirati nacionalnu agitaciju, djelomice jer su bili izolirani i osamljeni u svojim nastojanjima, a djelomice jer nisu vjerovali da bi to imalo ikakvu svrhu. Njihovo je zanimanje za jezik, kulturu i povijest svoje nacije, kao i e za znanjem o novim i nedovoljno istraenim fenomenima, bio potaknut patriotizmom prosvjetiteljskog tipa, odnosno snanom ljubavlju prema prostoru na kojem su ivjeli"29. Katkad su ljudi koji su se bavili spomenutim pitanjima nastojali agitirati u okvirima vlastitih mogunosti, te svoja istraivanja i zanimanje za temu pretvarali u svojevrsne politike, nacionalne programe, ali redovito je bila rije tek o pojedinanim sluajevima i razini djelovanja, bez pravog organizacijskog temelja. Nakon opisanog razdoblja slijedi sustavno patriotsko, nacionalno agitiranje predvoeno skupinom domoljuba i rodoljuba. Tako su i jednim i drugim sebe smatrali ilirci, predstavnici i predvodnici "narodnog preporoda" u Hrvatskoj, a jasnije i preciznije to u razloiti neto kasnije. U fazi o kojoj govorimo, dakle fazi B), provodi se sustavno, iako jo uvijek postepeno i ne masovno, nacionalno osvjeenje. Nacionalni agitatori ire nacionalnu ideju, osobito meu gradskim stanovnitvom, odnosno slojevima nastalim ivim ekonomskim razvojem i promjenama koje se na tom polju dogaaju, ak i na periferiji politiko-ekonomskih modernizacijskih procesa, kao to je to sluaj pomalo s cijelom Habsburkom Monarhijom, a jo izraenije, pritom, njenom hrvatskom komponentom. Zadnja faza u oblikovanju nacije ili faza C) jest ona u kojoj nacionalna ideja prodire do najirih masa. "Kada je taj stupanj razvoja dostignut, iroke se mase ve izravno odazivaju na patriotski motivirane impulse"30. Naravno, nije oportuno traiti jasne i sasvim odreene granice meu fazama, izraene tonim, razgraniavajuim datumima. Ta se razdoblja esto preklapaju, a u sluaju hrvatske nacije, napose je naglaen problem tadanje posvemanje politike razjedinjenosti teritorija na kojima se dotina nacija ima formirati. Radi se ak o devet razliitih upravnih jedinica podijeljenih izmeu etiriju drava. Duga povijesna razdvojenost i podlonost razliitim stranim politikim, a samim time i ekonomskim te kulturnim utjecajima, uvjetovala je razliitu drutvenu strukturu stanovnitva, to je pak, uz neke dodatne initelje, rezultiralo oitom vremenskom neujednaenou u fazama i ritmu formiranja hrvatske nacionalne svijesti na tim podrujima. Preciznije, u sjevernoj su Hrvatskoj bili uspostavljeni tipini srednjoeuropski agrarno-feudalni odnosi, s tom razlikom da su u Slavoniji uglavnom bila velika vlastelinstva, veinom stranih aristokratskih obitelji, dok je u civilnoj Hrvatskoj prevladavalo sitno i srednje plemstvo i mnogo manji posjedi. Graanstvo u gra27

28

29 30

Anthony D. Smith, National Identity, Harmondsworth, 1991., str. 14; navedeno prema: Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 20-21 Pritom vie mislim na skup nezavisnih i meusobno uglavnom nepovezanih pojedinaca, nego to bi bila rije o homogenoj grupi koja svjesno radi na zajednikome cilju. Miroslav Hroch, Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb, 2006., str. 54 Isto.

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 dovima bilo je u pravilu cehovski organizirano. U Vojnoj krajini prevladavalo je posebno organizirano seljako drutvo, u konstantnoj vojnoj pripravnosti. Seljaci su obraivali ili dravnu zemlju ili veleposjedniku, koju su u tom sluaju drali u zakupu. Postojali su i "modicirani ostatci institucija "vlake" plemenske drutvene organizacije prenesene s dinarskih predjela"31. Klasino komunalno drutvo mediteranskog tipa, "s kolonatskim odnosima u agraru"32, moemo vidjeti ako promatramo mletaki dio Istre ili pak primorsku Dalmaciju. Unutar sustava karakteristinog za turski oblik feudalizma, nalo se hrvatsko seljako drutvo u Bosni i Hercegovini. U radu ovoga tipa bilo bi vrlo problematino i teko prikazati proces o kojemu je ovdje rije na cjelokupnom, kontinuiranom hrvatskom prostoru33 te u, iz spomenutih razloga, naglasak staviti ipak na podruje negdanje Civilne Hrvatske i Slavonije, gdje je nacionalni pokret i zapoeo, nacionalna agitacija bila najivlja i najpoticajnija za pokrete na ostalim podrujima, a sama nacionalna integracija najprije dovrena. Valja spomenuti kako je povijesna i politika razdvojenost podruja o kojima je rije, za posljedicu imala i jedan vaan dezintegracijski faktor pojavu pokrajinske, partikularne svijesti koja je ponekad i snanije koila hrvatsku nacionalnu integraciju. Nositelji tog pokrajinskog patriotizma i otpora "hrvatstvu", bili su najee pripadnici viih slojeva koji su, i nakon formalnog ukidanja stalekog drutva, teili ouvanju svojih poloaja te su vidjeli vlastitu ugrozu u prodoru novih drutvenih odnosa i mogunosti "ujednaavanja raznolikosti drutvenih sustava zatvorenih u pokrajinske granice"34. Jasno, kada govorim o "pokrajinskom patriotizmu", inim to u trenutku i iz pozicije kada je hrvatska nacionalna integracija dovrena, a "slavonska" ili "dalmatinska" nacija nisu oblikovane, no to nipoto ne znai da, prvenstveno u drugoj polovici 19 stoljea, nije bilo onih koji su "svoje dalmatinstvo ili slavonstvo osjeali kao nacionalni identitet"35. Mirjana Gross u tom kontekstu pie da je jo "na poetku ezdesetih godina 19. st. bilo mogue da se ime "Hrvati" shvati kao pokrajinsko ime i spominje na istoj razini sa Slavoncima, Dalmatincima i Bonjacima"36. Ali, vratimo se na poetak. Drugim rijeima, faza A), odnosno poetna faza u procesu integracije hrvatske nacije bit e fokus mog zanimanja u iduem poglavlju.

129

3.1 Prva (A) faza u procesu integracije hrvatske nacije ini mi se da bi pokuaj utvrivanja nekog egzaktnog poetka prve faze bio sasvim uzaludan i besmislen. Uostalom, mislim da je to i nepotrebno. Radi se o razdoblju, iji kraj ili prijelaz u fazu B), a to je mnogo vanije, moemo smjestiti u vrijeme poetka ilirskoga pokreta, odnosno ranih tridesetih godina 19. stoljea. Barem kada se radi o sjevernoj Hrvatskoj. Nipoto ne bih htio ostaviti ba suvie prostora nagaanjima o vremenskim poecima prvog perioda pa mi ostaje spomenuti da Mirjana Gross, na primjer, smatra da bismo u tu fazu "moda mogli ukljuiti brojne pisce od renesanse do kraja 18. stoljea jer su se na odreenoj interpretaciji njihovih shvaanja gradile nacionalne ideologije u

31 32 33

34 35 36

Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 76 Isto, str. 75-76 Nain na koji razumijem taj izraz je istovjetan shvaanju Nike Stania koji kae: "..hrvatski prostor je politoloka i socioloka kategorija, jer razumijeva prije svega hrvatsku naciju kao drutvenu pojavu, kao ljudsku skupinu s osjeajem vlastitog identiteta koja se protee preko odreenog geografskog prostora Danas se u politikom pogledu protee preko dviju samostalnih drava, Republike Hrvatske, koja obuhvaa najvei dio hrvatskog stanovnitva, i Republike Bosne i Hercegovine u kojoj postoji najvea skupina hrvatskog stanovnitva izvan Hrvatske", objavljeno u: Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 71 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 101 Isto., str. 104 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 180

130

Faze integracije hrvatske nacije 19. st."37. Ovaj drugi dio reenice ini mi se kljunim. Jer, upravo neki od tih autora, a spomenut u kao primjer Pavla Rittera Vitezovia, udarili su temelj buduim nacionalnim nastojanjima. Vitezovi je svoju knjigu "Oivljena Hrvatska"38 napisao u doba apsolutizma, tonije, objavio ju je 1700. godine i sasvim je jasno, iz u njoj napisanog, da nije pred svojim oima imao viziju zajednice pravno i politiki jednakih, to nacija izmeu ostalog jest. On legitimnost vladanja izvodi iz "milosti Boje"39 te "oivljavanje Hrvatske" upravo i trai pod okriljem cara Leopolda, a ne nasuprot njemu (caru naime, neovisno o kojem se caru konkretno imenom i prezimenom radi) kao to je to bio sluaj s kasnijim, u punom smislu rijei nacionalnim ideolozima poput, primjerice, Ante Starevia. Stoga je oito da Ritter nije budue narataje inspirirao na podruju graanske jednakosti i "vertikalne drutvene pokretljivosti, tj. uzdizanja pojedinaca iz irih drutvenih slojeva u vie slojeve"40, kao pretpostavci postojanja nacije. No, takvu drutvenu viziju nisu imali ni mnogi hrvatski "narodni preporoditelji", to su djelovali i po pola stoljea nakon Francuske revolucije pa nije niti logino to traiti kod ovoga autora. U emu je dakle vanost i inspirativnost Vitezovievog djela? On konstruira, zamilja Hrvatsku koja bi se prostirala od Baltika pa do Crnoga mora i Jadrana. To sada nedvojbeno izgleda apsurdno, megalomanski i, sve u svemu, pomalo smijeno. Ali, pisano je u kontekstu tada "suvremenih ideja apsolutistike doktrine"41 i na taj nain spomenuto treba i promatrati. Vanije je da on u svom djelu spaja hrvatsku historijsko-pravnu tradiciju s etnikom pripadnou stanovnitva na opisanom podruju, evidentno veinski slavenskim. Hrvatsku, slavensku i ilirsku etniku pripadnost autor pritom poistovjeuje, kao i neki drugi autori prije njega poput Vinka Pribojevia ili Jakova Mikalje koji "uspostavlja znak jednakosti izmeu sve tri etnike odrednice, no ograniavajui se na junoslavenske narode.."42. Spominje u tom smislu i poznatu legendu, kasnije takoer koritenu, o ehu, Lehu i Mehu, tj. Rusu, kao trojici praoeva eha, Poljaka i Rusa, a iju bi pradomovinu, prema toj predaji, valjalo traiti upravo na podruju Hrvatske. Interpretirana je ta pria katkad i kao "dokaz" da Hrvati nisu "doli" na dananje svoje prostore "u stoljeu sedmom", jer su "oduvijek" tu bili pa eto, ak i druge danas slavenske prostore naselili i narode "zaeli". Kako bilo, sve je to u odreenoj mjeri pripomoglo kasnijem samoidenticiranju Hrvata u sklopu ireg slavenskog konteksta, ali i snanom i estom koritenju ilirskoga imena, napose u poetku "preporoda". Nadalje, hrvatski je jezik postavio kao sredinji slavenski jezik. Postavio ga je tako kao dodatni kriterij za utvrivanje etnike pripadnosti te time "omoguio misliteljima hrvatskoga preporodnog nacionalizma da kasnije prihvate Herderovu tezu da je bit nacije u njezinu jeziku"43. Zakljuno, moemo dakle slobodno rei da je Vitezovi "u pravom smislu poloio temelje modernoj hrvatskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji"44. Razdoblje prije intenziviranja nacionalne agitacije kroz ilirski pokret, odnosno pravog i punog nacionalnog i nacionalistikog zamaha, moemo nazvati i protonacionalizmom. Trebamo pritom razlikovati puki protonacionalizam zasnovan na etninosti i plemiki protonacionalizam o kojem e ovdje vie biti rijei. Jer, "ve djelatnost Pavla Rittera
37 38

39

40 41 42 43 44

Isto, str. 183 Puni naziv tog djela je Hrvatska oivljena pod vlau velikog cara Leopolda u opisu viteza Pavla Rittera; navedeno prema: Zrinka Blaevi (prevela i priredila), Vitezovi / oivljena Hrvatska, Zagreb, 1997., str. 39 To je posve uobiajen nain shvaanja legitimnosti vlasti u feudalnoj Europi toga vremena. Osobito se to odnosi na legitimiranje katolikih vladara, jer jo Pavao (5. - 65.), svetac rimokatolike Crkve u svojoj Poslanici Rimljanima pie: "Neka se svatko pokorava viim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga. I one koje postoje, od Boga su uspostavljenje. Zato onaj koji se suprotstavlja vlasti protivi se odredbi Bojoj."; navedeno prema: Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb, 2002., str. 1072 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 181 Zrinka Blaevi (prevela i priredila), Vitezovi / oivljena Hrvatska, Zagreb, 1997., str. 50 Isto, str. 49 Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 25 Zrinka Blaevi (prevela i priredila), Vitezovi / oivljena Hrvatska, Zagreb, 1997., str. 52

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 Vitezovia moe se uostalom smatrati manifestacijom hrvatskog plemikog, odnosno stalekog protonacionalizma"45. Sudei po Josipu Kueviu, koji je 1830. pisao o hrvatskim "municipalnim pravima", moemo ustanoviti da su hrvatski plemii bili svjesni etnikog identiteta puka koji je nastanjivao "Trojednicu", jer je naglaavao da se taj puk slui jezikom "hrvatsko-slavensko-ilirskim". Ipak, oni se posve sigurno nisu poistovjeivali s kmetovima ni na kojoj razini, pa makar i bili iste etnike pripadnosti. Naprotiv, katkad su dio te plemike "natio croatica" inili i pripadnici drugih etnija, poput maarske. Govorimo zapravo o gornjem sloju feudalnog drutva sjeverne Hrvatske koje je imalo osjeaj "vlastitog kolektivnog identiteta"46. uvali su svoja "municipalna prava", katkad u odnosu na Be i Cara, katkad nasuprot ugarskim centralistikim, a zatim i nacionalistikim tenjama. Gajili su kolektivno povijesno sjeanje na nekadanju, srednjovjekovnu, staleku hrvatsku dravu i njezin teritorij. Vidjeli su tako hrvatskim prostorom i Dalmaciju i Vojnu krajinu, "Tursku Hrvatsku" (zapadnu Bosnu do Vrbasa) i "Tursku Dalmaciju" (zapadna Hercegovina do Neretve) te Istru do Rae. Upravo se ovdje vidi da se pri opsegu teritorija koji su smatrali svojim nisu vodili etnikim naelima, ve "povijesnim pravom". Iako je Istra bila etniki preteno hrvatska, oni su je takvom smatrali samo do granice do koje je sezala srednjovjekovna Hrvatska, a Tursku su pak Hrvatsku ukljuivali iako je etniki bila vrlo izmijeana i po pitanju prevlasti hrvatskog etnosa "nepovoljna". Ne moemo dakle tada govoriti o nekakvom klasinom nacionalistikom projektu Velike Hrvatske, ve je ovdje rije o podruju "na koje su se protezali posjedi i vlast stalea i njihovih institucija, a koje je bilo u prolosti ire od realnog politikog teritorija Hrvatske i Slavonije"47. Naziv "Trojedno kraljevstvo Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" pritom se nerijetko izjednaavao s jednostavnijim i kraim nazivom "Hrvatsko kraljevstvo". U tome se sastoji ona ranije spomenuta posebnost hrvatskog sluaja u procesu oblikovanja moderne nacije u odnosu na neke druge "male nacije". Jo 1715. godine Ugarski sabor je priznao zasebni poloaj Hrvatske u sklopu zemalja ugarske krune i ma koliko realno ta autonomija u odluivanju bila malena, bila je ipak institucionalizirani oblik posebnosti i vlastitog identiteta. Zato je bilo mogue da taj sloj, tj. tada jo stale sebe vidi kao svojevrsnu "politiku naciju", a pripadnike iste po toj politikoj pripadnosti kao Hrvate. Iz tog su se razloga, znai zbog potrebe ouvanja vlastitih prava i posebnosti, odupirali i apsolutistikoj tenji da se posvuda uvede njemaki jezik kao slubeni, a potom i ugarskim nastojanjima da uine isto na podruju koje je obuhvaala kruna Sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj. Tim su jezicima isprva suprotstavljali latinski jezik kojim su i bile zapisane njihove staleke povlastice, no povremeno su iznoene i "prijetnje" da e kao slubeni jezik uvesti "hrvatski" ili "ilirski", ako maarski nacionalizam nastavi s pritiscima. Nisu to uinili, izmeu ostalog stoga to proces standardizacije jezika jo nije bio dovren. Bojali su se da bi na taj nain "openito teritorij trojedne kraljevine jezino pocijepali"48. Taj strah nije dijelio biskup Maksimilijan Vrhovac kada je 1794. godine otvorio tiskaru sa eljom, odnosno ciljem da promie "ilirski jezik". 1813. godine pozvao je svojom okrunicom i ostalo sveenstvo da skuplja narodno blago u vidu poslovica, izraza i rijei openito, no nije naiao na neki znaajniji, vei odjek. Posve u skladu s karakterom Hrochove faze A), gdje se pojedinci zanimaju za etnografsku grau, "nacionalnu" povijest i kulturu, ali to jo ne prodire do irih preporodnih skupina. Zanimljivo je da je stenjevaki upnik i puki pisac, Toma Mikloui, u svom stoljetnom kalendaru iz 1818. prosvjedovao protiv sve veeg prihvaanja tokavtine, a na utrb "horvatskog jezika", ali zatim u popisu pisaca "horvatskoga naroda" nabrojao i "tokavske ("ilirske") pisce s podruja Dubrovnika, Dalmacije i Slavonije kao to su Ivan

131

45 46 47 48

Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 97 Isto, str. 95 Isto Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 98

132

Faze integracije hrvatske nacije Gunduli, Bartul Kai, Andrija Kai Mioi, Vid Doen i brojni drugi"49. To nam ba na interesantan nain pribliava i problematiku one ve ranije spominjane pokrajinske, u ovom sluaju kajkavske, "horvatske" partikularne svijesti koja je katkad usporavala nacionalno-integracijski proces, ali ee ipak nije iskljuivala niti iri ilirski, slavenski i/ili, na kraju, no ovdje najvanije, opehrvatski identitet. Nije nevana za ovo razdoblje niti injenica da je na prijelazu iz 18. u 19. stoljee dolo i do poveanog udjela graanskih sinova meu studentima zagrebake Akademije znanosti50. Jaroslav idak u svom radu "Ilirski pokret"51 po tom pitanju navodi tone godine i postotke studenata plemikog, odnosno graanskog porijekla, no ovdje mi se ini dovoljnim konstatirati da je udio ovih potonjih bio, prema tim podatcima, u gotovo stalnom porastu. Bilo je tu svakako i studenata koji su dolazili sa sela, ali oni su u pravilu bili od Crkve nancirani te su sveenicima najee i postajali. To je vrijedno spomena utoliko to je i sveenstvo imalo svoju, nerijetko aktivnu ulogu u procesu nacionalne integracije. U svakom sluaju, ovi nam podaci govore o drutvu koje je kao posljedica takvih pojava u visokom obrazovanju, te sporim, ali ipak primjetnim brojanim i materijalnim uzdizanjem trgovake klase, sve vie dobivalo graansko obiljeje, "pa je ono postalo znaajno i za sloj inteligencije razliitoga drutvenog porijekla koja ja najzad, s rijetkim izuzecima, ponijela na sebi sav teret preporodnog pokreta"52. Dakle, poneto individualnih napora, zatim nejake, ali sve osjetnije i prisutnije drutvene promjene te plemika "natio croatica" i njihova borba za "municipalna prava", pripravili su teren za dolazak djelatne nove generacije poetkom tridesetih godina 19. stoljea, "koja e uskoro zatim pokazati dovoljno snage da te individualne napore zamijeni pravim pokretom i najzad ih i provede u ivot"53.

3.2 Druga (B) faza integracije hrvatske nacije Kada se radi o sjevernoj Hrvatskoj, tada ovu fazu nacionalne integracije vremenski, ali i sadrajno moemo praktiki poistovjetiti s trajanjem Ilirskoga pokreta. Hrvatska historiograja to razdoblje najee smjeta izmeu 1835. i 1849. godine. Zasigurno s razlozima, koji e kasnije postati oitima, pa ipak, i nekoliko godina prije spomenute bile su ispunjene djelovanjem iliraca, tek u neto skromnijem obimu. Zato u i to vrijeme ukljuiti u tumaenje ove faze. Hrvatska nacija nije oblikovana samo na tom podruju, ve i u Dalmaciji, Istri, nekadanjoj Vojnoj krajini te dijelovima Bosne i Hercegovine. No, na tome je prostoru integracija zapoela kasnije i tekla neto sporije, iz vie razloga, ranije ukratko ve nabrojanih, pa je shodno tome kasnije i dovrena. Dakle, upravo je Ilirski pokret bio ona pokretaka snaga, onaj pravi, organizirani oblik narodnoga preporoda, ogledni primjer Hrochove "faze B)", te nadahnue za mnoge "preporoditelje" na drugim dijelovima hrvatskoga prostora. Stoga u u ovome dijelu rada svoju pozornost usmjeriti upravo na taj pokret. Najprije valja objasniti kako to da je Ilirski pokret nazvan ba tim imenom, a smatra ga se eto temeljem moderne hrvatske nacije. Odgovor se moe potraiti jo u razdoblju humanizma i renesanse, periodu koji je na mnoge naine rearmirao antiku, pa tako i

49 50

51 52

53

Isto, str. 86 1790. godine ta je Kraljevska akademija znanosti, kao najvia kolska ustanova, "pokrenula pred Hrvatskim saborom pitanje svog uzdignua na stupanj sveuilita koji joj je diploma Leopolda I. od 23. rujna 1669. izriito dodijelila", ali bez uspjeha. Navedeno prema: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 193 Objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981. Jaroslav idak, Ilirski pokret; objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 194 Isto, str. 195

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 antike nazive odreenih podneblja. Naziv "Ilirija" ili "Ilirik" tako je bio upotrebljavan kada se eljelo imenovati prostor naseljen Junim Slavenima. Nadalje, Ilirskim pokrajinama nazvano je junoslavensko podruje naseljeno preteito Hrvatima i Slovencima, za vrijeme Napoleonove vladavine poetkom 19. stoljea. Takoer, ve iz one legende o ehu, Lehu i Mehu, oito je da je postojalo odreeno vjerovanje o drevnom obitavanju Hrvata na ovim, "ilirskim" prostorima. Sve do sredine 19. stoljea uvrijeeno mnijenje ak i u znanosti, bilo je da su Juni Slaveni potomci antikih Ilira. Sve nam to govori da ilirsko ime nije nametnuto od strane Ljudevita Gaja, kako se to ponekad misli, "ve ga je itavo preporodno pokoljenje usvojilo kao naslijee drevne prolosti, uvjereno da e njime moi najlake prebroditi regionalni i pokrajinski partikularizam prvenstveno hrvatskih, a zatim i junoslavenskih zemalja uope"54. Neposredno pred poetak ilirskoga pokreta, u Europi su se dogaale znaajne promjene koje su jamano utjecale i na pojavu narodnog preporoda u nas. 1830. godine u Francuskoj je nova revolucija oznaila "slom poslijenapoleonskog sustava Svete Alijanse"55, jaao je i talijanski pokret za ujedinjenje talijanskih zemalja, Grka je stekla samostalnost 1827. godine, a Srbija tri godine kasnije autonomiju unutar Osmanskog Carstva. Upravo je oslobaanje balkanskih zemalja od turske vlasti imalo vane posredne i neposredne uinke na dogaanja u Hrvatskoj. Zbog grkih ustanaka dvadesetih godina i borbe protiv Turaka, te rusko-turskog rata, zbog ega su Bospor i Dardaneli bili zatvoreni, a ukrajinsko ito se nije moglo prevoziti u Europu, poveana je potranja za itom Maarske i Slavonije. itna trgovina u sjevernoj Hrvatskoj je tako jaala, a sloj koji je mogao nositi nacionalni pokret time dodatno osnaio. irenje prostora slobode za Srbe pod kapom Turaka i srpska, ve uznapredovala nacionalna integracija, imala je jo izravniji utjecaj na onu hrvatsku. O tome e jo biti rijei. Istovremeno, u Habsburkoj je Monarhiji bujao maarski nacionalizam. ini mi se nedvojbenim da je ba ta pojava najsnanije izazivala reakcije s hrvatske strane u vidu organiziranog pokreta. 1827. godine u hrvatske kole je uvedeno obvezno uenje maarskog jezika, a ako Ilirci i njihovi prethodnici i nisu uvijek jednakim imenom nazivali jezik velikog dijela Junih Slavena, ipak je sasvim oita bila razlika u odnosu na maarski jezik i srodnost s drugim slavenskim jezicima. Jer, proces oblikovanja hrvatske nacije nemogue je ispravno i dobro shvatiti, bez razumijevanja utjecaja slavistike i slavenstva kao takvog na taj proces. Velik utjecaj na svijest nositelja hrvatskog narodnog preporoda o slavenskoj uzajamnosti i bliskosti, jezinoj i inoj, imao je slovaki pjesnik i ideolog slavenske uzajamnosti, Jan Kollar. Pisao je o zajednikom jeziku slavenskog Juga, a njegovo je vienje u Ilirski pokret unio Gaj kroz misao o hrvatskosrpskoj tokavtini kao jedinstvenom knjievnom jeziku Junih Slavena. 1830. godine napisao je, Gaj naime, "Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja", smatrajui da jedna nacija ne moe imati dva standardna jezika. No, nije se poetno ilirsko djelovanje iscrpljivalo samo u jezinim raspravama. "Disertacija" grofa Janka Drakovia iz 1832. godine, bila je svakako politika broura, putokaz za djelovanje hrvatskih poslanika u Ugarskom saboru, a u neku ruku i pravi politiki program kao osnova djelovanja preporoditelja. Dakako, i on poziva na zatitu hrvatskoga jezika, to je i sam demonstrirao objavljivanjem svoga spisa upravo na tome jeziku. Nije nebitno, koristio je tokavtinu. Drakovi integrira moderne nacionalne ideje i jezinu srodnost Junih Slavena s historijskim dravnopravnim shvaanjima. Na taj se nain nadovezuje i na Vitezovia, o kojem je u ovome radu ve bilo dosta govora, a izrazito uvaava i hrvatsku plemiku tradiciju. U svoju viziju "Velike Ilirije" ukljuuje ne samo ujedinjenje hrvatskih zemalja, ve i slovenske prostore te Bosnu. Sve je stanovnike toga prostora smatrao Hrvatima ili, preciznije,

133

54

55

Jaroslav idak, Ilirski pokret; objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 191 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 167

134

Faze integracije hrvatske nacije "Slavo-Hrvatima", a ilirsko i hrvatsko ime je upotrebljavao da bi oznaio jedno te isto. U tom smislu dakle, ti su nazivi za njega zapravo istoznanice. Dalje, trai uvoenje hrvatskog jezika kao slubenog i samostalnu hrvatsku vladu. Smatra pozitivnom mogunost izdizanja pojedinaca iz redova puka u plemstvo. No, ne pomilja na ukidanje stalekog sustava. Ne divi se Francuskoj revoluciji, koja je bila inspiracija mnogim nacionalistima diljem Europe, ve uzor trai u konzervativnoj engleskoj politici i njihovom postepenom moderniziranju feudalnoga drutva. Dodue, od osobe koja ima titulu grofa, nekako i ne bih oekivao drugaiji stav. Kako bilo, on shvaa vanost ekonomskog napretka, pa se zalae za otvaranje strunih kola, "podizanje industrije i organizaciju kredita"56. Grof Janko Drakovi, iako ovdje zbog razraenosti svog programa pojedinano istaknut, nije bio usamljen u svom djelovanju. On je dio "male preporodne jezgre"57 koja je 1835. godine pokretanjem lista "Novine horvatzke" te tjednog priloga "Danica Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka", "naila na irok odaziv"58. Idejni i stvarni voa te generacije bio je spomenuti Ljudevit Gaj59. Ilirstvo i slavenstvo nikada nisu bili izvan hrvatskog identiteta u oima iliraca, ve njegov sastavni dio. Hrvatsko je ime smatrano ravnopravnim sa slovenskim te srpskim imenom pa se u ilirstvu traio most kojim bi se nadilo ta posebna imena jednog te istog naroda, kako je on shvaen u kontekstu jezino-kulturnog poimanja nacije. Iz tog je razloga ve 1836., samo godinu dana nakon osnivanja, u "Novine" i "Danicu" uvedeno ilirsko ime. Sredinom tridesetih godina 19. stoljea, razvila se tako iva "ilirska" knjievnost. Ne uvijek s nekim osobitim literarnim pretenzijama, ali, to je puno vanije, na "narodnom" jeziku, ma kako on bio nazivan. Posebno su mjesto i vanost u tom vremenu imale budnice i davorije. Te domoljubne, lirske pjesme koje su, kako im i ime govori, "budile" nacionalnu svijest bile su prilino popularne. Istaknuto mjesto meu njima imala je Gajeva "Horvatov sloga i zjedinjenje", a njezini i danas poznati stihovi: "Jo Hrvatska ni propala, dok mi ivimo, visoko se bude stala, kad ju zbudimo.."; bili su svakako najomiljeniji u to doba. Neka mi bude doputeno napomenuti da je to prva domoljubna pjesma koju sam uope uo, vjerojatno 1990., na izletu u tadanji "Pionirski grad" sa svojim drugim razredom osnovne kole. To svjedoi, ako i o poneemu drugome, a ono zasigurno o dugovjenosti te pjesme. Napisana je i prva drama na tokavskom narjeju, "Juran i Soja" autora Ivana Kukuljevia Sakcinskog, 1840. godine. Danas slubenu himnu Republike Hrvatske, "Lijepa naa domovino", 1835. napisao je Antun Mihanovi pod nazivom "Horvatska domovina". Zadnji stih predzadnje kitice u njegovoj, originalnoj verziji, nije glasio kao danas: "..da svoj narod Hrvat ljubi..", ve: "da svog doma Horvat ljubi..". ini mi se to prilino i zanimljivim i znakovitim. Jer, Hrvatska je Trojednica, Hrvatska je teritorij, politiki prostor, Hrvatska ili u ovom sluaju preciznije reeno - kroatizam je "ivot na politiki", kako je zapisao Ljudevit Vukotinovi 1842. godine, a ilirizam, to je "ivot na slovniki", to jest etniki, jezini i kulturni identitet. Radi se dakle upravo o kombinaciji politikog i etnonacionalizma, u tim trenucima jo pod razliitim imenima. Sve se jasnije formira pojam "hrvatskog politikog naroda", kao svojevrsnog nastavka staleke "natio croatica", ali sa sve irom drutvenom osnovom, osobito nakon formalnog ukidanja stalekog sustava 1848.

56

57 58 59

Jaroslav idak, Ilirski pokret; objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 197 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 171 Isto "Ljudevit Vukotinovi ga je ovako ocrtao: "Obilnom rieitou i bujnom fantazijom nadaren, bio je Gaj upravo roen za izvaanje misije, koja je pred naom duom lebdila, jer je bio uen i no naobraen, vatren i revan. Poput apostola znao bi on govorom svojim uzpaliti sluaoca i jasnimi dokazi uputiti svakoga ob istini svojih tvrdnjah.". Imao je dakle sve osobine potrebne da izrazi tenje svoga pokoljenja i da ga povede u borbu za nacionalne ideale."; navedeno prema: Jaroslav idak, Ilirski pokret; objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 197

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 godine. Iako se ilirstvom eli obuhvatiti razliita "rodoslovna" imena Hrvata, Slovenaca i Srba, u politikom smislu na podruju Trojednice ive Hrvati. Ili kako to kae Ljudevit Vukotinovi: "Mi kad u spravite ili u sabor kraljevinah dojdemo, tada smo svi Horvati"60. Gaj je jednom prilikom uskliknuo: "Da Bog ivi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!"61. Moda, ali samo moda je to ilirsko ime i imalo svoju ansu, mada u puku nikad nije bilo uvrijeeno, da srpska nacionalna integracija nije ve ranije zapoela, u vrijeme Ilirskoga pokreta bila dobrano odmakla te u fazu C) nedvojbeno zagazila. Srpska inteligencija je podravala ilirce, kao borce za narodni jezik, no samo ilirsko ime nije im bilo prihvatljivo. Karaievom klasikacijom, svi su tokavci "smjeteni" meu Srbe, a pravoslavlje, sa srpskim nacionalnim predznakom sljubljeno, odigralo je takoer vrlo bitnu ulogu u procesu srpskog nacionalnog "osvjeivanja". Zato im ilirske ideje nisu bile tako privlane. Teritorijalno i nacionalno jedinstvo na slavenskom jugu ipak jest, no pod srpskim imenom62. To je u pravilu nailazilo na osudu Iliraca koji su smatrali da nijedno od tih "rodoslovnih" ili "plemenskih" imena, kako su hrvatsko, slovensko i srpsko ime katkad vidjeli, ne smije i ne moe biti nametnuto ostalima. Zato Gaj kae: "Srb nee nikad biti Hrvat ili Kranjac, a ova dvojica kad nisu, nemogu nipoto biti Srblji"63. To dopunjava i Rakovac snanim rijeima "..da brat bratova gospodstva netrpi, i izkustvo nas ui, da Hrvat srbsko ili slovensko, Srbljin hrvatsko ili slovensko, Slovenac hrvatsko ili srbsko ime nikad primiti nee.."64. 1843. godine upotreba ilirskoga imena je zabranjena na dvije godine, to je samo potaknulo sve eu, iako ne uvijek dosljednu uporabu hrvatskog imena. Interesantna je i pojava "horvatskog partikularizma", iji su nositelji bili kajkavski Hrvati Turopolja, sitno seljako plemstvo. Oni nisu bili, kao to bi se moda moglo oekivati, dionicima ilirskoga pokreta, ve njegovi protivnici. U ilirstvu i tokavtini su vidjeli zatiranje kajkavskoga "horvatstva". No, u stranakoj uniji s maarskim nacionalistima te bez ikakve znaajnije literarne i ine aktivnosti, njima nije polo za rukom "zapaliti" srca, niti su urodili "ma kakvom novom idejom koja bi mogla zanijeti omladinu"65. Ilirci su, nasuprot tome, otvarali i itaonice i tedionice, a u Hrvatskom je saboru 1847. godine "narodni jezik" proglaen slubenim. Jo 1841. osnovana je i Ilirska narodna stranka, koja dvije godine kasnije (zbog zabrane imena) postaje Narodna stranka, a od 1861., nakon obnove ustavnog ivota djeluje pod nazivom Narodna liberalna stranka. Pa ipak, prije toga valja rei poneto i o revolucionarnoj 1848. godini i ilirsko-hrvatskom narodnom preporodu koji je te godine na neki nain doivio i svoj vrhunac i svoj kraj. Te su godine u dobrom dijelu Europe buknule nacionalne pobune, snano proete graanskom, liberalnom ideologijom. U svemu je sudjelovala i maarska elita takve provenijencije. Hrvatski su se preporoditelji, najvie ba zbog te injenice, nali na naizgled neprirodnoj, ali sasvim loginoj strani sukoba o kojem je rije. Iako neskloni bekom apsolutizmu, jo su vie otpora pruali i loega nalazili u maarskoj hegemoniji, nametanju jezika i stalnim politikim pritiscima svake vrste. Stoga je i Josip Jelai, inae vatreni ilirac, borbom protiv Maara i njihove revolucije krenuo izmeu ostalog "rijeiti poloaj Hrvatske"66. Odnio je pritom veliku vojnu pobjedu i bio proglaen civilnim i vojnim guvernerom u Ugarskoj. Velike je to nade
60

135

61 62 63

64 65 66

Ljudevit Vukotinovi, Ilirisam i kroatisam, Kolo, 1842., v. zadnje izdanje u: Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj, Zagreb, 2004., 85-89; navedeno prema: Nika Stani, Izmeu politikog nacionalizma i etnonacionalizma: od hrvatske staleke "nacije (natio croatica) do hrvatskoga "politikog naroda", objavljeno u: Tihomir Cipek i Josip Vrandei (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., str. 48 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 172 O tome najrjeitije govore Naertanije Ilije Garaanina iz 1844. godine. Jaroslav idak, Ilirski pokret; objavljeno u: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 202 Isto, str. 206 Isto., str. 205 Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 178

136

Faze integracije hrvatske nacije izazvalo i u Hrvatskoj i kod drugih Slavena Monarhije. Onda je u Beu izbio svenjemaki ustanak kojim se dio Monarhije htjelo pripojiti ujedinjenoj njemakoj dravi, Jelai pohitao u pomo Caru pa se sve na kraju svelo na pomo vladaru Franji Josipu da slomi maarsku pobunu, sprijei cijepanje Monarhije, a bez nekih znaajnijih dobitaka za hrvatski pokret. Ne osuujui Jelaieve poteze, jer nema razloga za to, a i da ima, to mi nije initi iz ove pozicije, ini se ipak da je iz perspektive ostvarivanja znaajnijih nacionalnih ciljeva Josip Jelai pomalo uzalud slavljen. No, kako god, ostala je "ouvana teritorijalna cjelovitost i upravna odvojenost sjeverne Hrvatske od Ugarske"67, a i to je neto. Dvadesetak godina intenzivnog, organiziranog i sustavnog djelovanja na promicanju vlastitoga jezika, kulture i nacionalne svijesti u svakom je sluaju do uvoenja neoapsolutizma u Habsburkoj Monarhiji, nakon sloma revolucija 1849., rezultiralo trajnim kapitalom hrvatske politike u vidu "nacionalno osvijetenog" novog, graanskog sloja hrvatskog drutva, ali i od 1848. bivega plemstva koje je tako konano pronalo svoje kosti68. Mislim da ne bih dobro inio kada bih sada odjednom, zavrivi preporodnu priu, poeo pisati o zadnjoj fazi hrvatske nacionalne integracije. Ta bi naime faza zahtijevala sasvim zaseban rad ovog obima, ako bismo htjeli valjano obuhvatiti sve aspekte toga procesa. Etniki, puki protonacionalizam, zatim sveeniko, upno djelovanje, utjecaj viih klasa, te ekonomsko napredovanje i politiko oslobaanje najniih slojeva, pa sve do politike ostavtine brae Radi i njihovog seljakog pokreta, po mome bi miljenju morali nai mjesto u jednome takvom tekstu. Ukratko u ipak pokuati naznaiti osnovne crte i obiljeja faze C) u poglavlju koje e uslijediti. Ali, prije toga, a uslijed injenice postojanja "razmjerno dugotrajnoga prijelaznoga razdoblja izmeu faze B i C"69, smatram potrebnijim napisati koju reenicu i o tom periodu. Kao izravni nastavak ilirizma, a posebno nakon obnove ustavnog i stranakog ivota 1860., razvila se jugoslavenska integracijska ideologija. Ona ipak, kao ni ilirstvo, nije znaajnije djelovala na formiranje srpske i slovenske nacionalne svijesti pa je zapravo, kao i njoj katkad suprotstavljena, katkad ak i komplementarna pravaka ideologija, djelovala iskljuivo u pravcu formiranja hrvatske nacije. Jo uvijek poruke koje su kroz te ideologije upuivane, nisu obuhvaale sve slojeve drutva, a jamano ne seljatvo. Ali, osobito pravatvo, dijelom je budue hrvatske nacije uinio sve ire slojeve malih obrtnika i trgovaca. Jugoslavenstvo Narodne stranke i njezinih ideologa, Josipa Juraja Strossmayera i Franje Rakoga, naslanja se na uvjerenje da su Jugoslaveni "od iskona jedinstveno bie, a da su ih nepovoljna povijesna zbivanja rastavila"70. Zagovarano je "duevno sjedinjenje" jugoslavenskih "plemena", jer su vanijom smatrali kulturnu povezanost i razvoj, nego stvaranje zasebne, neovisne nacionalne drave. Ba s ciljem poticanja "narodne znanosti" koja je imala za zadatak odgajati Hrvate "u duhu slavenske uzajamnosti, u uvjerenju da su hrvatski i srpski narod istovjetni"71, osnovana je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas HAZU) 1867. godine. No, oni nipoto nisu negirali posebna imena Hrvata, Slovenaca, Srba i Bugara, ve naprotiv, traili su usklaivanje njihovih tradicija i sumiranje zajednikih vrijednosti, uza svako potivanje njihovih individualnosti. Djelovali su meu graanstvom, koje je zatim isto imalo initi meu ostalim slojevima, u pravcu "oivljavanja" hrvatskog narodnog "duha" protkanog slavenstvom. To je onda trebalo omoguiti da, jednoga dana, Hrvati ravnopravno uu i u jugoslavensku dravnu zajednicu.
67 68

69 70 71

Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 180 "Kako se izrazila "Danica ilirska", bio je to narod bez "narodnosti", tj. bez nacionalne svijesti, koji slii "tijelu bez kosti""; navedeno prema: Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 177 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 185 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 288 Isto, str. 289

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 Pravai, sljedbenici Ante Starevia i Eugena Kvaternika, smatrali su da je politika nezavisnost, izraena u obliku suverene drave sa suverenim hrvatskim narodom, bez cara posrednika72 postavljenog "Bojom milou", nuna pretpostavka svakom drugom razvoju i napretku. Nisu se diili slavenstvom73, niti se uope na isto obazirali, bar ne u pozitivnom smislu. Snagu i izvornost hrvatstva traili su u njemu samome, na temelju vlastitog tumaenja hrvatske povijesne predaje. Najvei zamah i utjecaj, pravaka je ideologija imala 80ih godina 19. stoljea, kada su se poele osjeati negativne posljedice Hrvatsko-Ugarske nagodbe iz 1868. godine. Ona se odrazila "kao konica u razvoju svih drutvenih slojeva"74, ali je do tada malograanski sloj ve znatno ojaao. Upravo je taj sloj bio najprijemiviji za pravaku dogmu, te je tako malobrojna Stranka prava "prerasla u pokret koji je irio nacionalnu svijest neusporedivo dublje nego to je to bio sluaj u jugoslavenske ideologije"75.

137

3.3 Trea (C) faza integracije hrvatske nacije "Do kraja 19. st. u hrvatsku naciju integrirale su se, dakle, drutvene elite"76. Na prijelazu u 20. stoljee, rastao je u Hrvatskoj broj industrijskih pogona, iako svakako u vrlo skromnom opsegu u odnosu na sredinje dijelove Austrije i Ugarske, a osobito u odnosu na Zapadnu Europu. Pa ipak, nastao je sloj gradskoga radnitva, dok je seljatvo ionako jo dugo do u 20. stoljee bilo najbrojniji sloj. U ovoj se fazi ba ti, najiri slojevi stanovnitva uspjeno integriraju u hrvatsku naciju. Selo je sve manje autarkino te se, preko seljakih proizvoda, to stanovnitvo ukljuuje u trgovake tijekove. Konano dolazi do dodira sa irom drutvenom zajednicom od one uske, lokalne u kojoj su dotada ivjeli i s kojom su se poistovjeivali. Jasno je da je to dobivanje obavijesti izvan svoga uskog podruja bilo nuan preduvjet integriranja bilo koje nacije, pa tako i hrvatske. iri se i sustav osnovnog kolstva. Tako su i preko jezika, povijesti i knjievnosti sve uspjenije posredovani elementi hrvatske nacionalne ideologije. Radnitvo je integrirano u hrvatsku naciju i preko djelovanja Socijal-demokratske stranke, ali i, jo vie, preko graanskih stranaka. Uza svoje socijalne programe, sve su te stranke u ovoj ili onoj varijanti nudile i veu ili manju "dozu hrvatstva", da se tako izrazim. Seljatvo je pak bez opiranja i dilema prihvaalo hrvatsku nacionalnu propagandu, "a s obzirom na pripadnost hrvatskoj etnikoj zajednici"77. Najvaniju ulogu pritom odigrao je seljaki pokret pretoen i u stranku, brae Antuna i Stjepana Radia. Kada govorimo o seljacima tog vremena, posebno na podrujima mijeanoga etnikog sastava, nije nevana ni uloga katolicizma i pravoslavlja u procesu stvaranja nacionalne svijesti toga stanovnitva. Tako su se katolici u pravilu integrirali u hrvatsku, a pravoslavni vjernici u srpsku naciju, "ali ne zbog njihove katolike odnosno pravoslavne vjerske pripadnosti, nego zbog uinka koji je ta vjerska i crkvena pripadnost imala u ranijim etapama oblikovanja novovjekovne hrvatske i srpske etnike zajednice"78, to jest "s obzirom na elemente civilizacijskih i kulturnih obiljeja svog

72 73

74 75 76 77 78

To je izraeno i u poznatom pravakom geslu "Bog i Hrvati". Starevi i Kvaternik nisu tu imali posve istovjetne stavove. Prvi je s ilirizmom raskrstio jo poetkom 50ih godina 19. stoljea i otada veliao iskljuivo hrvatstvo, dugo ak i negirajui postojanje drugih nacija na junoslavenskom podruju, osim Bugara. Slavene je negirao kao povijesnu zbilju te je ime "Slaven" izvodio iz pojma "sclavus" to znai rob. Hrvati, s druge strane, su po njemu oni koji osjeaju "zov slobode", te kao takvi ne mogu biti Slavenima. Drugospomenuti je mnogo due uvao tradicionalni slavenski osjeaj. Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 296 Isto Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 125 Isto., str. 129 Isto., str. 130

138

Faze integracije hrvatske nacije etnikog identiteta"79. Mirjana Gross pie o vanoj razlici izmeu etnike i nacionalne svijesti koja se sastoji u tome da "etnika svijest ne motivira pripadnike zajednice da mijenjaju svoj ustaljeni nain ivota, obiaja i vjerovanja.."80, dok nasuprot tome nacionalna svijest "mobilizira pojedinca da sudjeluje u borbi za stvaranje to slobodnije politike zajednice i graanskoga drutva za svoju naciju"81. Nije taj prijelaz, naravno, bio mogu u vrijeme dok seljako stanovnitvo nije imalo pravo glasa, ali stvaranjem Kraljevine SHS, nakon Prvoga svjetskog rata i uvoenje opega prava glasa (dodue, samo za mukarce), otvoren je prostor za uspjeh Hrvatske seljake stranke, koja postaje najjaa hrvatska politika snaga. Hrvatski su seljaci toj stranci pruili svoje povjerenje i glasove, a ona njima, izmeu mnogoega drugoga, i hrvatsku trobojnicu82. Spretno kombinirajui viziju modernijeg, obrazovanijeg, bogatijeg i sretnijeg seljaka s hrvatskom nacionalnom ideologijom, Radii su, napose Stjepan, pridobili iroke seljake mase te na taj nain praktiki dovrili proces nacionalne integracije. Puna pak armacija te sada u potpunosti oblikovane nacije, to je nazivamo hrvatskom, doivljena je stvaranjem Republike Hrvatske. Ona se ustanovljuje "kao nacionalna drava hrvatskog naroda"83 pa se temeljni cilj nacionalnih pokreta 19. i 20. stoljea, za Hrvate kroz tu dravu naposljetku i ostvaruje.

4. Zakljuak
Povijest ipak osnivanjem Republike Hrvatske ne zavrava, a niti ova nacija niti njena drava nisu svojim sadanjim postojanjem osigurale "vjenost". Nije rijedak niti stav da su ti fenomeni, nacija i nacionalna drava, ve sada prolost ili, najblae reeno, da su pred izumiranjem. Nedvojbeno je da mnoge funkcije nacionalne drave, u vremenu u kojem ivimo, preuzimaju nadnacionalne institucije raznih meudravnih organizacija i/ili integracija. No, istodobno svjedoimo i provali nacionalizama Srednje i Istone Europe poetkom devedesetih godina 20. stoljea, a ni danas ne jenjavaju pokreti za nacionalnu emancipaciju izraenu kroz samostalno politiko deniranje. Ne samo kada su u pitanju kosovski Albanci ili Kurdi u Turskoj i Iraku, ve i na razvijenom europskom Zapadu, kroz politiko organiziranje i djelovanje moemo i te kako nazrijeti izraena nacionalna stremljenja Flamanaca u Belgiji, Baska u panjolskoj pa i kota u Velikoj Britaniji. Vano je to pitanje u trenucima kada se Europska Unija trudi sve vie politiki integrirati, a bez znaajnijeg angamana u pravcu razvijanja zajednikoga, europskog identiteta. Iz tih sam razloga temu ovoga rada prepoznao zanimljivom te je odluio obraditi. U samome poetku rada naglasio sam tako ljudsku potrebu pojedinca da se osjea dijelom zajednice i da se, na ovaj ili onaj nain, identicira s onima koje doivljava sebi slinima. Oituje se to i u jaanju nacionalnih kultura, kako primjeuje Tihomir Cipek. Ne udi me ta pojava, ba u vremenu globalizacije, koja uza sve dobro to nosi sa sobom, nudi i svojevrsnu jednoobraznost, uniformiranost. U jednome se intervjuu portugalski pisac Jose Saramago retoriki zapitao: "Ako se ne koristim materinskim jezikom tko sam onda ja?"84. To me na neki nain podsjetilo kako zapravo i sam dio svoga identiteta dugujem hrvatskome

79 80 81 82

83 84

Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 130 Mirjana Gross (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Zagreb, 1981., str. 177 Isto Moemo to shvatiti u prenesenom znaenju, kako sam ovdje prvenstveno i mislio, ali bez dvojbe i doslovno, jer je "preko HSS-a u narodnu nonju ula uporaba pojasa u bojama hrvatske trobojnice hrvatska zastava ukljuena u narodne obiaje i od tada je napr. nose barjaktari u svadbenim povorkama"; navedeno prema: Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 131 Ustav Republike Hrvatske, Izvorine osnove, Narodne novine, Zagreb, 1999., str. 22 http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,6,14,,123145.jl (14.06.2008)

Pravnik, 42, 1 (86), 2008 jeziku, u irem smislu jednom od slavenskih jezika te povezanosti koju na temelju toga osjeam s njegovim govornicima. Kako se Nika Stani izrazio, "nacija nije kategorija izvan pojedinca"85 i ma kako se trudio biti nepristran i objektivan, znam da nisam to u potpunosti uspio biti. Pa ipak, koristei relativno obimnu literaturu, savjete mentora te spoznaje dobivene tijekom studiranja, nadam se da sam uspio u svojoj namjeri primjerenog prikazivanja procesa oblikovanja hrvatske nacije. Naalost, iako sam imao tih ambicija kada sam odluio pisati o ovoj temi, nisam dao jednaku pozornost tom procesu u svim krajevima u kojima je formirana nacija o kojoj je rije. Neka mi to, s obzirom na u samome radu ve navedene viestruke razloge i pojanjenja, bude oproteno. Danas je nacija esto prokazivana kao puki povijesni sluaj, nesretni projekt graanskih klasa koji je svijetu donio uglavnom zlo i patnju. Ako priznaju da je ratova bilo i prije pojave nacije, mnogi e ipak uprijeti prstom u nju traei krivca za najmasovnije ratne pomore ljudi ikad, a sve otkad je "ona" na povijesnoj sceni. Kada bih elio biti cinian, tada bih za to optuio ipak neke druge izume 19. stoljea, mnogo jednostavnije od nacije, poput mitraljeza i dinamita. Naime, besmisleno je naciji, kao pojavi, fenomenu, pripisivati svojstva ivog bia. Tako ona ne moe biti kriva za nedae koje su zadesile ljude "u njeno ime", jednako kao to joj ne moemo pripisati niti zasluge za umjetnika, junaka i ina djela njome nadahnuta. I sjajna djela i strana nedjela inili su i ine ljudi i prije nacije i s nekom se od nacija poistovjeujui. Pa ipak, to to su toliki spremni i umrijeti i ubiti "za Nju", to to ona jest bila mnogima inspiracija i za dobro i za zlo, daje tome fenomenu vanost i istaknuto mjesto u raspravama, kako strunjaka, tako i laika. Ako uspjeno izbjegnemo suvie pojednostavljena shvaanja i interpretacije nekog kolektivnog identiteta i, osobito, njegova nastajanja, zatim ideologiju krvi i tla ili pak, s druge strane, automatsko pridavanje negativnog predznaka svakom obliku identiciranja na razini zajednice, onda nam ostaje pokuaj razumijevanja, prouavanja i prikazivanja procesa oblikovanja te vrste identiteta. Ovaj rad je bio jedan takav pokuaj, nastojanje da se skromno pridonese trajno zanimljivoj raspravi o procesu koji je rezultirao stvaranjem moderne hrvatske nacije.

139

Summary
As there is no generally excepted denition of the term nation, this work tends to pay some necessary attention to this phenomenon which results in a clear differentiation of this from other similar and related phenomena. Some different dominant understandings of this term are identied through a brief review of theories by signicant authors. The Czech historian Miroslav Hroch built his model of emergence of "small nations on the example of several Middle European nations, and this model has been chosen for the basis of interpreting the process of forming the Croatian nation. With the premise that the Croatian nation did not always exist , this work will show that the tree stages of her emergence identify mayor presumptions on the creation of nations in general as well as the Croatian nation, furthermore it will show the specics seen in the Hroch model, and additional emphasized specics. Key words: nation, Hroch, Croatian, identity, process

85

Nika Stani, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Zagreb, 2002., str. 3

140
Bibliograja

Faze integracije hrvatske nacije

1. Anderson, B., Nacija: zamiljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i irenju nacionalizma, kolska knjiga, Zagreb, 1990. 2. Blaevi, Z. (prevela i priredila), Vitezovi/oivljena Hrvatska, Latina et Graeca Zagreb, 1997. 3. Cipek, T. i Vrandei, J. (ur), Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Alinea, Zagreb, 2007. 4. Gross, M. (ur), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljea do poetka 20. stoljea), Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1981. 5. Hroch, M., Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Srednja Europa, Zagreb, 2006. 6. Katunari, V., Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. 7. Koruni, P., Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod, 2006. 8. Prpi, I., Puhovski, ., Uzelac, M., Leksikon temeljnih pojmova politike, kolska knjiga, Zagreb, 1990. 9. Smith, A. D., Nacionalizam i modernizam, Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2003. 10. Stani., N., Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeu, Barbat, Zagreb, 2002. 11. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 1999. 12. http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,6,14,,123145.jl (14.06.2008.)