Umijee sluanja

utnja nije bezrjeni prostor. Ona je prostor rijei, prostor u kojem se slua i prima rije. utnja oblikuje rijei. Daje im teinu i smisao. Daje im snagu i mo. Uvodne misli Misao o ovom eseju se raala dugo, no njezin konkretni pisani nastanak je kratkoga vijeka. Esej o umijeu sluanja je jedan skromni pokuaj doprinosa zaboravljenoj kulturi sluanja suvremenog ovjeka. Stoga, u njemu nije mogue obuhvatiti sve dimenzije sluanja i sagledati sluanje iz razliitih perspektiva. Esej nastaje kao vlastiti pogled na sluanje i njegovo mjesto u suvremenom svijetu. Veini osoba na svijetu darovano je osjetilo sluha. Meutim, postoje osobe koje se rode s raznim oteenjima sluha ili osobe koje u ivotu, iz raznoraznih razloga, ostanu bez sluha. Nitko od onih koji nemaju oteenja ne moe razumjeti u potpunosti one koji ih imaju. No, najee u susretu s takvim osobama nauimo vrijednost dara osjetila sluha. Sluh omoguuje sluanje. Sluanje je svakodnevni proces. Ono se jednostavno dogaa. Teko da moemo rei da ne elimo sluati. I kada bismo svim biem eljeli ne sluati, ujemo prirodne zvukove, zvuk prijevoznih sredstava, razgovore drugih osoba koji nam daju do znanja da je sluanje neizbjean ivotni proces.

Zaborav ili (samo) kriza sluanja? Suvremeni je svijet kao nikad prije zahvaen geslom Olimpijade citius, altius, fortius (bre, vie, jae). Ovu zahvaenost niti sluanje nije moglo izbjei. Sluanje je postalo zaraeno inflacijom rijei, brzim i nejasnim govorima, povrnim i plitkim mislima, bunim i glasnim tonovima. Lijepa rije i odmjeren govor, zdrava i duboka misao, lijep i artikuliran ton ostaju negdje u prikrajku i kao da se uope ne uju. ini se da ta zaraza opako nagriza kulturu sluanja. Postavlja se pitanje je li kultura sluanja toliko zaraena da ju se vie ne moe spasiti i da joj samim time prijeti zaborav ili je posrijedi samo prolazna zaraza koja je oslabila kulturu sluanja, ali od koje se moe izlijeiti i oporaviti? U svakom sluaju kriza sluanja je neosporna. Ona utjee na nain da se o umijeu sluanja vie ne govori. Vjerojatno zbog injenice to nema onih koji to umijee njeguju i nastoje razvijati. Tako gledano, kriza sluanja je posljedica krize odnosa meu osobama. Narueni i poremeeni odnosi meu osobama naruili su i poremetili sluanje. J er sluati znai sluati drugoga. O sluanju drugoga rijei e biti poslije. Sada je naa usredotoenost na umijeu sluanja i njegovom (ponovnom) otkrivanju.

utnja

kao

snaga

sluanja

Poznati vicarski psihoterapeut Paul Tournier je cijeloga svog ivota vjebao umijee sluanja. Za njega je snaga sluanja proizlazila iz snage utnje i nutarnjeg sabiranja. Svojim je umijeem sluanja mnogim osobama pomogao pronai smisao ivota. Nedvojbeno je da nas utnja ui sluanju drugoga. utnja je prostor u kojem prestajemo biti neto, prostor u kojem se ne moemo skrivati. utnja razgoliuje nae bie. Postajemo ogoljeni od vlastitih elja, prohtjeva, napose rije. Sveti Ambrozije je govorio kako se u utnji uimo govoriti. utnja nije bezrjeni prostor. Ona je prostor rijei, prostor u kojem se slua i prima rije. utnja oblikuje rijei. Daje im teinu i smisao. Daje im snagu i mo. Sve rijei koje nisu prole kroz utnju bivaju isprazne i suvine. Tee je izazvati utnju negoli govor. vicarski lijenik i pisac, Max Picard je govorio da je utnja izvorite rijei i da nema snanog i uvjerljivog govora bez uranjanja u dubinu utnje. utnja nas, dakle, ui i rjeitosti. Djeluje na na govor i njegovo oblikovanje. utnja doprinosi kulturi njegovana govora, kulturi njegovanih rijei. (I. Ragu) Ona preobraava glas, daje mu ljepu boju i jasniji ton i ritam. Konano, utnja nas ui i umijeu sluanja i umijeu govora. Ui nas sluati drugoga.

Sluanje drugoga

Potekoa pred kojom danas stojimo jest da svi (ili barem veina) elimo da nas se slua, a druge ne elimo sluati. Kao to je gore navedeno kriza sluanja je posljedica krize meuljudskih odnosa. Sluanje u prvom redu treba shvatiti kao sluanje osobe, a ne rije koje ta osoba izgovara. Jedan letimian pogled na stvarnost koja nas okruuje nam kazuje da su nai razgovori optereeni trajnom potrebom da mi u njima budemo netko ili neto. Optere enost time raa potrebu za perpetuiranim solilokvijima ili beskrajnim monolozima kojima doslovno ubijamo drugoga. Jo je sveti Augustin primijetio da mi stalnim govorom drugoga podreujemo sebi neprestance ga pouavajui mnotvu svojih rijei. Takvim podcjenjivanjem drugoga mi koji elimo biti neto drugome zapravo govorimo da je nita. Ili da smo mi netko, a taj nitko. Postoje i drugi oblici podcjenjivanja u kojima doslovno negiramo ili onoga koji govori ili onoga koji slua. Primjerice, dok razgovaramo ili sluamo odreenu osobu (u etiri oka!), rabimo mobilni aparat. Sama injenica da nismo usmjereni na osobu ili ono to ona govori negira potivanje osobe. Oito da nam do nje nije stalo. Osobita je potekoa pri razgovoru vie osoba. Svakojak a ubacivanja, nadglasavanja, prekidanja govora drugoga iskaz je neosjetljivosti za osobu. Boli nas kada nam to ine drugi, a obrnuto gotovo da i ne marimo. Svoj govor drimo znaajnim, tui ne. Stoga se pitamo kako ispravno i pravilno sluati drugoga? Postoji li nain kojim emo zajedno s drugim otkrivati umijee sluanja i pridonositi kulturi sluanja?

Sluanje Logosa. Isus Krist, vjena Rije Oeva, boanski Logos nam jedini moe ispravno pokazati put sluanja. Osoba koja svakodnevno uranja u otajstvo Rijei biva preobraena njezinom ljubavlju i snagom. Uroniti u Rije znai potpuno se otvoriti djelovanju Duha Svetoga koji nam daje pravilno zboriti. Boanski Logos nas ui i pravom govoru i pravom sluanju. Vjena Rije nam govori o Oevoj ljubavi. Sluajui je i mi sami upijamo nain govora i sluanja. Govoriti i sluati iz ljubavi i s ljubavlju. Postupno uranjanje nam otvara oi i ui za samu osobu boanskog Logosa. U takvom odnosu raa se opinjenost prisutnou Ljubljenoga (Hans Urs von Balthasar) gdje bivamo cjelovito preobraeni. Istinski susret sa ivom Rijei mora se oitovati u naim ivotima. ivot mora biti plodan natapajuom rosom odozgor.

Zakljuno Vjerujem da imamo isksutvo razgovora s osobom koja svakodnevno svoju snagu crpi iz vrela Boje rijei. Osobe dotaknute prisutnou Ljubljenoga zrae. Ugodno nam je biti u njihovoj prisutnosti. Ugodno nam je sluati kako govore. Imponiraju svojom utnjom i nenametljivou. Takve nas osobe ljube. Pokazuju da se umijee sluanja ne moe odvojiti od osobe. Osoba koja ljubi uvijek je usmjerena i na druge. Svjesna je da dimenzija ljubavi zahvaa sve dimenzije stvarnosti. Ljubav daje svemu smisao. Stoga umijee sluanja bitno proizlazi iz umijea ljubavi. Ovako shvaeno umijee sluanja nam otvara obzorja za ispravniji pristup osobi i rijei koju izgovara te nam se daju jasnije smjernice za nadvladavanje krize sluanja i ponovno otkrivanje tog zaboravljenog umijea. pie: fra Dragan Boli