Erich Maria Remarquev

Naslov originala:
DIE NACHT VON LISSABON
No u Lisabonu
Ovaj grad je jarko osvijetljen. Bio sam tek nedjelju dana u Lisabonu i jo se nisam navikao na
bezbrinu svjetlost.
U zemljama iz kojih sam doao gradovi su nou leali crni kao ugljenokopi, a jedna svjetiljka u mraku
bila je opasnija nego kuga u srednjem vijeku. Bio sam doao iz Evrope XX vijeka.
Taj brod je bio putniki parobrod. Vrili su utovar. Znao sam da slijedee veeri treba da otplovi. U
tvrdoj svjetlosti golih elektrinih sijalica slagali su tovare mesa, ribe i povra. Radnici su dopremali
prtljag uz kosu rampu, a jedna dizalica je prebacivala sanduke i denjke na palubu tako beumno kao da
nemaju nikakvu teinu. Brod se pripremao za plovidbu kao neka laa u vrijeme potopa. I bio je laa.
Svaki brod koji je tih mjeseci naputao Evropu bio je Noina laa. Amerika je bila planina Ararat. A
potop je svakim danom sve vie nadirao.
Obala Portugalije bila je posljednje utoite izbjeglica kojima su pravda, sloboda i trpeljivost znaili
vie od domovine i opstanka. Ko odavde nije mogao stii u obeanu zemlju Ameriku bio je iz-
gubljen. Iskrvario bi u trn jaku ulaznih i izlaznih viza, uskraenih dozvola za rad i boravak, siromatva,
nedovoljnih isprava, birokracije, koncentracionih logora, samoe i uasne ope ravnodunosti prema
sudbini drugih, koja proistie iz straha, nesree i nevolje. U to vrijeme ovjek vie nije znaio nita
ispravan paso sve.Po podne sam bio u Kazimi Estoril da se kockam. Jo sam imao jedno dobro
odijelo, pa su me pustili unutra. Bio je to posljednji bezuman pokuaj da se podmiti sudbina. Za
nekoliko dana je isticala vanost nae dozvole za boravak, a Rut i ja nismo imali ameriku vizu. U
Francuskoj smo imali posljednju nadu da emo tim brodom stii do Njujorka. Ali sva mjesta su bila
rasprodata jo prije deset mjeseci, a nama je, pored ulazne dozvole, nedostajalo jo tri stotine dolara za
karte. Pokuao sam da doem bar do novca na jedini nain koji je tu jo bio mogu kockom. Bilo je
besmisleno. Jer ak i da sam dobio, moralo bi se ipak dogoditi neko udo pa da doemo na brod. Ali u
izgnanstvu, u oajanju i opasnosti, ovjek naui da vjeruje u udo, inae se ne bi mogao odrati u
ivotu.
Od 62 dolara, koliko smo imali, izgubio sam 56.
Kej je bio prilino pust. Poslije izvjesnog vremena primijetio sam jednog ovjeka koji je nekoliko puta
prilazio brodu, zastajao i netremice ga promatrao, kao to sam i ja inio. Mislio sam da je jedan od
mnogih koji su se tu nasukali i nisam obraao panju na njega dok nisam osjetio da me promatra. Strah
od policije nikad ne naputa izbjeglicu, ak ni kad nema ega da se plai, ak ni u snu. Stoga sam se
okrenuo i polagano krenuo sa keja kao ovjek koji nema ega da se boji.
uo sam njegove korake za sobom i .produio ne ubrzavajui i istovremeno razmiljajui kako bih
mogao obavijestiti Rut ako budem uhapen. ovjek je sad bio pored mene. Bio je nieg rasta nego ja.
Vi ste Nijemac?" upitao je.
Odmahnuo sam glavom i produio.
Austrijanac?"
Nisam odgovorio. Gledao sam pastelno obojene kue koje su na kraju keja spavale kao leptiri u noi
i koje su se suvie sporo pribliavale.
Nisam policajac", ree ovjek.
8
Nisam mu vjerovao. Bio je u civilu. Ali su me u Evropi desetak puta hapsili andarmi u civilu. Imao
sam pri sebi lane isprave.
Vidio sam kako ste promatrali brod," ree ovjek. Poznajem taj pogled... Da li biste htjeli da ot-
putujete u Njujork?"
Iao sam dalje utei. Ostalo mi je da prijeem jo dvadeset metara da bih ga mogao oboriti udarcem i
pobjei, ako bude potrebno.
Evo karata za brod koji je na keju i koji sutra odlazi", ree ovjek i mai se depa.
Sad sam bio dovoljno odmakao i mogao sam riskirati da zastanem. Stojei sam mogao i bolje za-
mahnuti. ta znai sve to?" upitah.
Meni karte nisu vie potrebne", ree ovjek.
Pogledao sam ga. Nisam ga razumio. Obratili ste se na pogrenu adresu", rekoh najzad. Ja nemam
novca."
Ja ih ne prodajem", ree on. Pogledao sam ute karte. Jesu li prave?" ovjek mi ih prui ne
odgovarajui. Drao sam ih u rukama. utale su. Imati ih. znailo je razliku izmeu propasti i
spasenja. ak i ako ih ne bih mogao upotrijebiti, jer nismo imali ameriku vizu... ali sutra jo mogu
pokuati da je dobijem... ili ih mogu prodati...
Ne razumijem vas", rekoh. Moete ih zadrati", odgovori on. Sutra prije podne odlazim iz Lisabona.
Imam samo jedan uslov." Okrenuo sam se. Znao sam da to ne moe biti stvarnost.
Koji?" upitah.
Ne bih htio da noas ostanem sam." Nita drugo?" To je sve."
Bio sam navikao na to da ljudi nae vrste ponekad pretrpe slom, da esto ne mogu da ostanu sami, da
osjeaju strah od prostora kao ljudi za kojevie nigdje nema prostora, i da jedan saputnik, makar to bio
i potpun stranac, moe u nekoj noi spasti ovjeka od samoubistva. Gdje stanujete?" upitao sam.
Odbio je pokretom. Neu tamo. Zar nema neke krme u kojoj se moe sjediti? Neka za emigrante?
Kao to je ,Kafe de la roz' u Parizu?"
Ne znam nijednu", rekoh, Znao sam jedinu. Ali se ovjek koji hoe da pokloni dvije karte za brod ne
vodi tamo gdje bi ljudi dali svoje oko da ih dobiju.
Stigli smo do Tereiro-do-Pasoa. Zaelio sam da obavijestim Rut da u se kasno vratiti. Ali se odjednom
vie nisam usuivao da neznanca ostavim ma i za trenutak samog. Teatralne kulise prostranog, bei-
votnog trga, koji mi je u tom trenutku izgledao kao sam ivot, probudile su u meni vjeru u nemogue.
Prijeosmo preko trga i malo poslije stigosmo do spleta stepenica i uliica. Nisam poznavao taj kraj
Lisabona. Kao i uvijek, poznavao sam uglavnom crkve ili umjetnost, ne zato to sam neto naroito
volio boga ili umjetnost, nego jednostavno zato to u crkvama i muzejima ovjeku ne trae isprave.
Penjali smo se uza stepenice krivudavih. uliica.
Nadam se da ne zbijate alu sa mnom", rekoh. Ne", odgovori ovjek.
Okretoh se i pogledah dolje na pristanite. Tu je rijeka, a rijeka je sloboda i uliva se u more, a more je
Amerika. I odjednom se ponovo probudi uasna i besmislena nada da e sve biti dobro, a s njom i
strah. Mislim, sa kartama", rekoh. On ih je ha keju vratio
u svoj dep.
Ne", ree ovjek. Ne zbijam alu." Pokazao je na jedan lokal. Tamo bismo mogli ostati." Pogledao
me je. Tamo dolaze uglavnom stranci. Neemo pasti u oi."
Bila je to neka vrsta bara sa malim etvrtastim prostorom za igru. Za nekim stolovima na terasi sjedili
su stranci, vjerojatno Amerikanci. Nali smo mje-
10
sto na ivici terase. Odatle se mogao promatrati Li-sabon, pristanite, dokovi i brod koji je bio Noina
laa.
Jeste li sami u Lisabonu?" upita ovjek sa kartama.
Nisam."
On klimnu glavom. Onda ete bolje razumjeti
ono to hou da kaem."
Nisam odgovorio. Posljednjih godina sam uo mnoge ispovijesti. Svako se jednom mora osloboditi
onoga to ga titi. Bilo je bolje itavu jednu no govoriti i sutradan se stidjeti toga negoli izbezumiti se,
uiniti neto pogreno i pasti policiji u iruke.
Zovem se Svare", ree ovjek s putnim kartama. To nije moje pravo ime. Ali je ime koje stoji na
mom pasou i navikao sam na njega.. Jeste li dugo bili u Francuskoj?" Koliko se moglo." ,,U logoru?"
Da, i u logoru."
ovjek klimnu glavom. I mi smo tamo bili. Skoro do kraja. Moete li shvatiti zato su nas Francuzi
drali sve dok Nijemci nisu doli?"
Nisu sve drali. Logori su veinom bili ranije rasputeni. Zavisilo je od komandanta. Uzrok je gotovo
uvijek leao u nehatu, konfuziji i birokraciji. Samo u ponekim sluajevima u neem drugom." Uzrok
nije vaan. Rezultat je bio svirepost." Svirepost", rekoh gorko. Ta rije je u naem stoljeu dobila
novo znaenje. U tome smo postigli rekord. I izgleda da emo ga jo mnogo prevazii... Drugi svjetski
rat je tek otpoeo."
Zagledao sam se u osvijetljeni brod dolje. Sad bih vie volio kad ne bih morao neprestano da ga
gledam. Ali ovako sam bar znao da nee isploviti prije vremena.
Bio sam sretan", ree odjednom Svare tiho i brzo. Bio sam veoma sretan. Sretniji no to sam ikad
mislio da mogu biti."
Pogledao sam ga iznenaeno. Zaista nije tako izgledao.
11Bilo je to posljednje ljeto u Francuskoj", ree Svare.
1939?"
Da. Ljeto pred rat. Sad jo ne shvatam kako se sve dogodilo. Moram s nekim o tome da govorim. Zato
sam vam priao. Onda e mi biti jasnije. Poslije neu vie na to misliti. Moram samo jo jednom..."
Zastao je. Razumijete li?"
Da", odgovorih.
Ona je mrtva", ree on. Lei dolje u jednoj sobi iji su prozori zatvoreni. U jednom groznom
drvenom sanduku. I nema je vie1. To niko ne razumije. Ni ona, ni ja, ni bilo ko..."
utio sam i ekao. Za mene to nije bilo nita novo. Doivio sam to u Svajcarskoj kad sam primio vijest
da su mi roditelji postradali u Njemakoj, ubijeni u koncentracionom logoru. To se tee proivljava kad
je ovjek van svoje zemlje.
Znate li ta je emigrantska groznica?" upita Svare.
Klimnuo sam glavom.
Ue jediia mlada prodavaica riba sa zdjelom malih morskih rakova. Odjednom sam bio veoma gladan
i sjetih se da od jutros nisam nita jeo. Oprezno sam pogledao Svarca preko puta.
Razumijem", ree on. Jedite. Priekat u." Naruio je vino i cigarete.
Promatrao sam ga dok sam jeo. Sjedio je mirno, ni nestrpljiv ni zlovoljan. Ostavljao je utisak pro-
sjenog, neto bojaljivog ovjeka za koga se uope ne bih zainteresirao da ga nisam smatrao tajnim
policajcem. Osjetio sam neto kao naklonost. Borba za opstanak kao da je izbrisala klie kojim ovjek
inae uokviruje svoj ivot. Jedan od njih je pojam lanog pijeteta. ovjek je mogao biti gladan i jelo
mu je moglo prijati dok pored njega neko umire a to ipak nije moralo znaiti da je on nosjetljiv.
Jednostavno se za samrtnika nije moglo vie nita uiniti, i stoga je bolje pojesti svoj hljeb prije nego
to ti ga neko otme.
i 12
Odgurnuo sam, svoj tanjur i uzeo cigaretu.
Ja sam dobio emigrantsku groznicu u proljee trideset devete", ree Svare. Bio sam ve pet godina u
emigraciji... Gdje ste vi bili ujesen trideset osme?"
Vie i ne znam. Mislim, u Parizu."
,,I ja sam bio tamo. To je bilo vrijeme minhen-skog pakta. Poslije agonije straha, rat je kao nekim
udom, bio izbjegnut. U to vrijeme sam izgubio svaku nadu."
To je bilo doba samoubistva", rekoh. udnovato kad su Nijemci poslije godinu i po dana stvarno
doli, samoubistva su postala rjea."
Zamiljena opasnost je razomija od stvarne", ree Svare. To sam kasnije konstatirao."
,,I ja. Konstatirao sam to kad svoju sudbinu nisam vie uzimao dramatino, nego samo kao injenicu."
Svare me pogleda. Imao sam sree s vama. Moi u s vama da razgovaram... Uvijek sam imao sree.
Uvijek. Osim jedne sree besmrtnosti."
To, naravno, ne postoji", rekoh.
To ne postoji. A i pitanje je da li bi bilo srea. ovjek je ne eli za sebe. eli je za drugog", ree Svare
mirno.
Nisam odgovorio. Promatrao sam dolje brod. To je bila srea. Meni je bilo dovoljno. Nisam traio ni-
kakvu besmrtnost. Bio sam navikao samo na veoma kratkotrajnu sreu.
Te jeseni 1939. ivot je ovjeku bio nanovo poklonjen", ree Svare. ak su i kestenovi te jeseni
ponovo procvjetala, po drugi put, u Parizu sjeate li se? Postao sam tako neoprezan da sam se
osjeao kao ovjek i, na alost, tako se i ponaao. Policija me je uhvatila. I onda je otpoela stara pje-
sma: poto sam odleao zatvor, prebaen sam kod Bazela preko granice, Svajcarci su me vratili. Fran^
cuzi na drugom mjestu ponovo prebacili..."
Znam to. Zimi nije bilo ale. U toku jedne noi su me etiri puta prebacivali tamo-amo. Onda su
Svajcarci postali ovjeni, pa su me strpali u zat-
13tvor na etrnaest dana. Tamo je bilo toplo. Svajcar-ski zatvori su kao hoteli za emigrante."
Posljednji put su mi rekli da e me protjerati u Njemaku ako me jo jednom uhvate", ree Svare.
Tada je poelo ... Poeo sam da razmiljam. Zamiljao sam ta bih morao uiniti da bih se pripremio.
Poeo sam da sanjam. Bojao sam se da zaspim. Sanjao sam da sam tamo i da su mi esesovci za petama.
Znate kako je to?"
To je tipina mora ovjeka bez domovine. Policija ga goni, a tlo mu je pod nogama pretvara u glib. Ne
moe vie da bjei."
Vidim da ste razmiljali o tome", ree Svare.
Na alost. Mogao bih o tome da napiem doktorsku tezu."
Pokuavao sam da zamislim kuda bih krenuo", nastavio je Svare. Govorio sam sebi da nemam bog-
zna ega da se bojim. Moram samo pokuati da se sklonim negdje gdje nisam prijavljen, najbolje u ne-
kom velikom gradu. Jedne noi sam sanjao da sam u Osnabriku, u gradu u kome je stanovala moja
ena. Kao stojim u njenoj sobi i vidim da je bolesna. Bila je vrlo mrava i plakala je. Probudio sam se
sav usplahiren. Nisam je vidio pet godina, a i vrlo malo sam o njoj uo. Nisam imao adrese i nisam
znao da je njeno dopisivanje pod prismotrom. Rekao sam joj da se razvede od mene, pa sam nekoliko
godina mislio da je to i uinila."
Neko vrijeme je utio. Nisam ga pitao zato je otiao iz Njemake. Za to su postojali razni razlozi.
Nijedan od njih nije bio zanimljiv, jer su svi bili nepravedni. Nije interesantno biti rtva. Ili je bio
Jevrejin, ili je pripadao nekoj zabranjenoj stranci, ili je govorio ili pisao to ne treba, ili je suvie glasno
mislio ili sve skupa. Bilo je nekoliko desetina razloga da ovjek bude strpan u koncentracioni logor,
a nijedan nije bio zakonit.
14
Uspio sam da ponovo doem u Pariz", ree Svare. Ali me san nije naputao. Vraao se. I onda se
postepeno razbila iluzija minhenskog pakta. U proljee se znalo da e doi do rata. Jeste li i vi znali?"
Da. Samo se nije znalo kad e poeti." Namirisali smo ga kao to se namirie poar mnogo prije nego
to se vidi. Znali smo da su diktatura i rat braa. Austrijski kaplar je imao zbog mnogo ega da se sveti
poev od svojih neuspjelih pokuaja s akvarelima pa do eljeznikog vagona u Kompjenju. Umije
on da se sveti. Vidjeli smo sve to, i vidjeli smo kako svjetska diplomacija bespomono zatvara oi i
zanosi se iluzijama o nekom drugom i treem Minhenu. Nikad nije bilo toliko vjerovanja u uda kao
u nae doba, u kome uda vie nema." Ima jo nekih", odgovorio sam. Inae svi mi ne bismo vie bili
u ivotu."
Svare podie pogled. Da, intimnih uda jo ima. Ja sam lino jedno doivio. O tome ba i hou da
govorim. Htio bih bar u obrisima da ga shvatim prije nego to se raspline. Ne bih htio da ga izgubim,
razumijete?"
Hoete da ga uinite 'besmrtnim." Da", odgovori Svare poslije poivke. Za sebe." Pogledao sam ga
sa vie interesiranja. Eto, tu sjedi ovjek koji eli da rijeima neto jae ureze u sebe, a ne da se toga
oslobodi. Ali htjeti zadrati prolost znai odrei se budunosti...
,,I meni se dogodilo jedno udo", ree Svare. Neoekivano sam naslijedio ispravan paso. To je paso
koji glasi na ime Svare. Pripadao je jednom Austrijancu. Taj ovjek je umro i ostavio mi paso. I svoj
novac. Bio je doao tek prije tri mjeseca i umro je sutradan poslije jednog sranog napada. Upoznao
sam ga u Muzeju Pom.
U to vrijeme sam mnogo popodneva tamo provodio. Pred platoima impresionista ovjek nije mogao
vjerovati da jedna ivotinjska vrsta koja je tako neto stvorila moe istovremeno smjerati ubilaki rat...
15l
Pred jednim Maneovim plenerom ispriao mi je kako je uspio da se poslije tri godine u logoru oslobodi
i ode iz zemlje. Imao je kolekciju impresionista koja je pripala dravi. Nije udo. Bio je udan ovjek
tih, sitan, blag i vedar, i pored svega to je pretrpio. Dva mala Engrova portreta je ponio sobom.
Crtei olovkom. Uramio ih je u neukusne pozlaene ramove i tvrdio da su to portreti njegovih
roditelja... U aprilu je dobio srani napad. Dao mi je svoj paso i ta dva crtea. Slijedeeg dana mu je
opet bilo sasvim dobro. Htio sam da mu vratim stvari. Nije mi dozvolio. Slijedee noi je umro..."
Izmijenili ste paso?" upitah.
Samo fotografiju i godinu roenja. Svare je bio dvadeset pet godina stariji od mene."
Ko vam je to uinio? Briner?"
Neko iz Bea."
To je bio Briner. Bio je veoma vjet."
Briner je bio poznat po svojim falsifikatima. Mnogima je pomogao, ali sam nije imao nikakvih isprava
kad su ga uhvatili. U tome je bio sujevjeran.
Gde je on sada?" upitah.
To ne znam. Da nije u Lisabonu?"
Ni ja nisam znao, ali je bilo moguno ako je jo bio iv. Odluio sam da sutra poem u potragu.
Bilo je udno kad sam doao do pasoa", ree Svare. Nisam se usuivao da ga upotrijebim. Proli su
dani i dani dok sam se navikao na novo ime. Sjedio sam u muzeju i, kad sam bio sam, aputao
imaginaran dijalog otrim glasom ,Svarc!' pa bih smjesta skoio i odgovorio: ,To sam ja!' Ili bih
progun-ao: ,Ime!' da smjesta automatski odverglam: ,Jozef Svare, roen u Viner-Nojtatu 22. juna
1902.' Trenirao sam ak i uvee prije spavanja. Nisam htio da me jednom neki policajac probudi nou
pa da u polu-snu kaem ono to ne treba. Htio sam da zaboravim svoje ranije ime. Jedno je nemati
paso, a drugo imati laan paso. Lani je opasniji... I tada mi je dola misao koja me vie nije
naputala: zar ne bih mogao s tim pasoem da otputujem u Njemaku?"
16
Svare me pogleda. Znate ta sam osjeao? Mogao sam ponovo vidjeti svoju enu. Mogao sam uutkati
strepnju koju sam zbog nje osjeao. Mogao sam ... Skoro da se ovjek ugui kad na to misli. Bila je to
smrtaosna misao, rak due za emigranta!
Ja sam prosjean ovjek i nemam nikakvih naroitih sposobnosti. ivio sam tri godine sa svojom
enom onako kako se obino ivi bez mnogo tekoa, prijatno, ali bez velike strasti.
Sad se sve poremetilo. Poeo sam da optuujem sebe to mi je brak bio tako prosjean. Sve sam bio
propustio. Zato sam ivio? ta sad radim? Zavukao sam se u miju rupu i vegetiram. Zato? Doi e
rat i Njemaka mora pobijediti. I onda? U kome u logoru skapati? Uz koji e me zid slistiti metkom u
potiljak?
Umjesto da mi donese mir, paso me je dovodio do oajanja. Vidio sam svoju enu u nekom podrumu
Gestapoa, uo sam je kako zove u pomo iz zadnjeg dvorita hotela. I jednog dana, kad sam uao u
,Kafe de la roz', uinilo mi se da vidim njeno lice u ogledalu preko puta vrata!
Nekoliko dana sam imao fiks-ideju da je prebjegla i da me trai. Sto puta sam je vidio kako zalazi za
neki ugao, kako sjedi na klupi u Luksemburkom parku, kako prelazi preko trga Konkord...
Povjerio sam se jednom poznaniku. Zvao se Le-zer, sad je trgovac arapama, a ranije je bio lijenik u
Breslavi. Savjetovao mi je da ne budem toliko sam. Nita nije pomoglo. inilo se kao da je neto od
mrtvog Svarca prelo na mene. Ogorenje i osjeanje nepravde, koje sam ranije nosio u sebi, bili su
popustili. Nisam vie okrivljavao svijet za svoju zlu sudbinu. Traio sam odgovornost u sebi samom.
Tih dana i noi sam nauio o ivotu neto to sam odavno bio zaboravio ako sam ikad ranije i znao.
Pokojni Svare mi je jednom u muzeju rekao da je vrijednost neega ograniena dokle god predstavlja
svojinu. Svoje slike je poeo da shvata tek kad ih je izgubio. Ah' ako glad za posjedovanjem vie ne
postoji, zato bih se onda vraao? Izgleda protiv-
2 No u Lisabonu
17
rjeno. Ali nije bilo. Htio sam da se vratim ali nisam ni pomiljao na to da bi moja ena uope
mogla poi sa mnom. Htio sam samo jo jednom da je vidim.
Kad sad priam, sve je besmisleno i protivrjeno. Onda nije bilo tako. Iz svih tih borbi preostalo je
samo uvjerenje: moram natrag.
Sve vie su kruili glasovi o skoranjem ratu. Vie nisu bili u pitanju mjeseci nego nedjelje. I za mene.
Morao sam se odluiti. To sam i uinio.
Posljednjih dana me je obuzela neka udna vedrina. Bio je maj. Kestenovi su procvjetali. Lijehe na
Ron-Poanu su se arenile od tulipana. Predveerja su ve imala srebrnastu svjetlost impresionista, plave
sjenke i visoko svijetlozeleno nebo iza hladne plinske svjetlosti prvih ulinih svjetiljki i nemirnih, cr-
venih svijetleih traka slova na krovovima redakcija, slova koja su predskazivala rat onome ko je umio
da ih ita.
Najprije sam otputovao u Svajcarsku. Svakako ete razumjeti da sam prvo htio da isprobam svoj paso
da bih se pouzdao u njega. Francuski carinik mi ga je ravnoduno vratio. To sam i oekivao. Teko se
odlazi samo iz zemlje pod diktaturom. Kad je doao svajcarski slubenik, osjetio sam kako je u meni
neto zadrhtalo.
Slubenik je pogledao paso. Bio je to snaan ovjek irokih plea, mirisao je na dim iz lule. Dok je
stajao u kupeu, zamraio je prozor, i jednog trenutka mi je bilo nelagodno kao da je kupe ve postao
elija u zatvoru. Onda mi je vratio paso.
Ne uspijevajui da se savladam, rekao sam u jednom valu olakanja: .Zaboravili ste da udarite peat.'
Slubenik se osmjehnuo: ,Ako elite, moemo i peat udariti. Zato?"
,Da bi moji prijatelji znali da sam bio u vaj-carskoj.'
,Zar vam inae ne vjeruju?'
,Ipak. To je neka vrsta uspomene.'
Udario je peat na paso i otiao. Bio sam u Svaj-carskoj. Jedan dan sam razmiljao o tome da li na
18
isti nain da otputujem i u Njemaku. Meutim, nisam znao da li se povratnici podvrgavaju specijal-
nom ispitivanju. Vjerojatno ne bi tako bilo. Ipak, nisam se usuivao. Odluio sam da tajno preeni pre-
ko granice.
U Cirihu sam, kao u staro vrijeme, najprije otiao u glavnu potu. Poznato vam je da se kod altera za
post-restant veinom mogu nai poznanici lutalice bez dozvole za boravak, kao i mi. Odatle sam
otiao u kavanu Grajf", ciriki Kafe de la roz". Tu sam naao ljude koji esto prelaze preko granice,
ali nijednog ikoji poznaje prijelaze za Njemaku. To je bilo razumljivo: ko je jo, osim mene, htio u
Njemaku? Primijetio sam kako su me gledali, i onda se povukli kad su vidjeli da ozbiljno mislim. Ko
je htio natrag, taj je bio dezerter. Ko se uope vraa ako ne namjerava da prihvati reim? Sta e pored
toga jo uiniti? Koga izdati? Sta izdati? Bio sam usamljen. Izbjegavali su me kao to se izbjegava
ovjek koji je ukrao. Nisam mogao pruiti nikakvo objanjenje. Ni sam nisam shvatio ta me goni. Kad
sam razmiljao o onome to namjeravam, ponekad bi me obuzela takva vatra da sam se preznojavao od
panike. Pa kako sam onda mogao drugima da objasnim? Neki od njih su jo imali roake tamo...
Treeg jutra je policija dola u est sati i izvukla me iz postelje. Potanko su me ispitivali. Odmah sam
znao da me je potkazao jedan moj poznanik. Sumnjivo su promatrali moj paso i odveli me na saslu-
anje. Srea to sam, kad sam dolazio iz Francuske, zamolio carinika da mi udari peat na paso. Tako
sam mogao dokazati da sam legalno uao i da se tek tri dana nalazim u zemlji.
Tano se sjeam tog ranog jutra kad sam sa slubenikom iao ulicama. Dan je bio vedar, gradski
tornjevi i krovovi su se otro ocrtavali prema nebu
19kao izrezani od metala. Iz jedne pekare je zamirisao vru hljeb i izgledalo je da je u tom mirisu sva
utjeha svijeta. Razumijete?"
Da", rekoh. Nikad nam svijet ne izgleda ljepi nego neposredno pred hapenje. Prije nego to ga
moramo napustiti. Samo kad bi ovjek to uvijek osjeao!"
,,I osjetit emo", odgovori Svare. Moda prvi put stvarno tek kad to bude i posljednji put."
Pogledao sam ga. Imamo premalo vremena da to osjetimo. Premalo mira."
Svare odmahnu glavom. Nema to nikakve veze s mirom. Ja sam ga imao."
Jeste li mogli da ga zadrite?" upitah i nagoh se prema njemu.
Pokuavam. Zato razgovaram s vama. Iskliznuo mi je iz ruku. Ali da li sam ga potpuno imao dok sam
ga drao? Mogu li ga sad vre drati? To moram da znam! Razumijete li? Morate razumjeti."
Zurio je u mene ukoenim pogledom. Prvi put me je tako gledao. Siao je s uma, pomislih u jednom
trenutku.
Ja to ne znam", rekoh. Nikad nisam znao. Ali zar svako ne eli to? Da zadri ono to se ne moe
zadrati? I da napusti ono to ovjek ne eli da napusti?"
Pokojni Svare je mogao i jedno i drugo", odgovori on.
Pored nas je ustala jedna ena u veernjoj haljini. Preko terase je promatrala grad i pristanite.
Darling, zato moramo da se vratimo u Ameriku?" rekla je ovjeku koji je bio s njom. Zar ne moe-
mo ovdje da ostanemo? Nikako mi se ne ide tamo."
Policija me je samo jedan dan drala u Cirihu", ree Svare. To je bio teak dan za mene. Bojao sam
se da mi ne provjeravaju paso. Za to bi bio dovoljan jedan telefonski razgovor sa Beom. A isto tako
kad bi neki strunjak ispitao izmijenjene podatke.
20
Po podne sam se smirio. Smatrao sam ono to e se dogoditi nekom vrstom boje odluke. Uvee su me
pustili i kategoriki mi preporuili da to prije nastavim put za Njemaku.
Odluio sam da idem preko Austrije. Austrijsku granicu sam poznavao. Sigurno je nisu tako strogo
uvali kao njemaku. Zato bi uope ijednu uvali? Ko bi i poelio da ue? Ali su vjerojatno mnogi
eljeli da izau.
Otputovao sam do granice da pokuam da prijeem kod Arlberga ili Feldkirha. Nikog vie nisam pitao.
Bila je no puna zvijezda kad sam preao granicu. elio sam da saekam neki kini dan, ali je vrijeme
dva dana bilo vedro. Treeg dana sam poao da ne bih suvie dugim zadravanjem pao u oi.
No je bila veoma mirna, ali mi se ipak inilo da mogu uti kako trava raste. Poznato vam je da se u
opasnosti drugaije vidi ne toliko otro, u ii, oima, nego razastrto cijelim tijelom, kao da ovjek
vidi kroz kou, naroito nou.
Tu no neu nikada zaboraviti. Bio sam potpuno svjestan sebe, sva su mi ula bila iroko otvorena, bio
sam na sve spreman, ali potpuno bez straha. Izgledalo mi je kao da prelazim preko nekog visokog
mosta s jedne strane svog ivota na drugu i znao sam da e se most iza mene rasuti kao srebrnast dim i
da nikad neu moi natrag. Bio sam potpuno usamljen, ali je samoa odjednom bila bez ikakvog bola
dobila je gotovo neto sveano.
Doao sam do Rajne, koja je na tom mjestu jo mlada i nije velika. Rijeku sam mogao pregaziti ili
preplivati. Svukao sam se i nainio zaveljaj od svog odijela da bih ga mogao drati nad glavom. Bilo
mi je neobino kad sam nag zaronio u vodu. Bila je crna i veoma hladna i strana, kao da sam zaronio u
rijeku Letu da se napojim zaboravom. Izgledalo mi je simbolino i to to sam nag morao plivati.
Osuio sam se i krenuo dalje. Kad sam prolazio pored jednog seoceta, uo sam psa kako je zalajao.
Nisam tano znao gdje je granica i drao sam se ceste
21koja je vodila rubom jednog umarka. Dugo nisam nikoga sreo. Iao sam dalje dok nije svanulo.
Odjednom je pala jaka rosa; na rubu jednog proplanka ugledao sam srnu kako stoji. Produio sam dok
nisam ugledao prve seljake gdje nailaze na svojim kolima. Tada sam potraio sklonite nedaleko od
ceste. Nisam htio da izgledam sumnjiv to se tako rano nalazim na cesti i to dolazim iz pravca granice.
Ubrzo poslije toga sam vidio dva carinika koji su se na biciklu vozili cestom. Poznao sam im uniforme.
Bio sam u Austriji. Austrija je u to vrijeme ve godinu dana pripadala Njemakoj."
2ena u veernjoj haljini napustila je sa svojim pratiocem terasu. Imala je veoma preplanula ramena i
bila je via od ovjeka koji je bio s njom. Jo nekoliko turista je polagano silo stepenicama. Svi su oni
ili kao ljudi koji nikada nisu bili progonjeni. Nisu se osvrtali.
Imao sam kod sebe hljeb s maslacem", ree Svare, ,,i naao sam potoi s vodom. U podne sam
krenuo dalje. Turisti ponekad posjeuju gradi Feld-kirh, pa sam se nadao da neu pasti u oi. Uzeo
sam prvi vlak kojim sam se mogao udaljiti od granice da bih se izvukao iz opasne zone. Kad sam uao
u kupe, tamo su sjedila dva SA*-ovca u uniformi.
Mislim da mi je u tom trenutku pomoglo moje iskustvo sa evropskom policijom, inae bih sigurno
iskoio iz vlaka. Tako sam uao, pozdravio i sjeo u jedan ugao pored nekog ovjeka u tirolskom
odijelu, koji je imao puku uza se.
To je poslije pet godina bio moj prvi sudar sa svim onim to je za mene predstavljalo utjelovljenje
gnusnosti. Cesto sam o tome razmiljao u nedjeljama koje su prethodile. Ali stvarnost je bila drugaija.
Tijelo je bilo to koje je reagiralo, eludac koji se grio,
Sturm-Abteilung jurlnl odred u HitlerovoJ Njemakoj Prlm. preo.
22
usta koja su se suila. Jedan minut sam mislio da e mi se smuiti. Tada sam se sjetio kako mi je
pokojni Svare jednom rekao da se laganim, dubokim disanjem moe brzo savladati uzrujanost.
Postupio sam po njegovom savjetu i neto sam se primirio.
Lovac je razgovarao sa SA-ovcima o nekoj udo-| vici Pfundner. To je, izgleda, bila neka vrlo ivahna
udovica, jer su njih trojica nabrojila nekoliko njenih ljubavnih avantura.
,,A kuda ste se vi zaputili, gos'n susjede?" upita me lovac.
Natrag u Insbruk", rekoh. Niste odavde, je li?" Na odmoru sam." ,,A odakle ste?"
Oklijevao sam jedan trenutak. Da sam rekao iz Bea, kao to je u pasou stajalo, njih trojica bi moda
primijetila da ne govorim mekim bekim dijalektom. Iz Hanovera", rekoh. Tamo ivim ve preko
trideset godina."
,,I preli ste toliki put dovde?" Oduvijek sam elio da vidim dolinu Ina", rekoh. Lovac klimnu glavom,
Fino ste vrijeme uhvatili!"
Osjeao sam kako mi se koulja lijepi za tijelo.
Vruina je, nema ta", rekoh. Ve kao usred ljeta."
Njih trojica poee ponovo da ogovaraju udovicu
Pfundner. Nekoliko stanica kasnije su sili s vlaka,
pa sam ostao sam u kupeu.
Dobio sam napad kajanja, straha i oajanja. Nisam shvatio ta sam uinio. Bio sam uhvaen, i sam sam
zalupio vrata za sobom. Desetak puta sam htio da siem i da se nou vratim u Svaj carsku.
Nisam to uinio. Lijevom rukom sam vrsto drao u depu paso pokojnog Svarca kao da mi moe uliti
snagu. Govorio sam sebi da je sad svejedno i da sam sve sigurniji to dublje zalazim u zemlju. Odluio
sam da putujem i u toku noi. U vlaku manje trae isprave nego u nekom hotelu.
udnovato kako ovjek misli da su svuda na njega upereni reflektori i da ljudi ni na ta drugo
23ne misle nego da njega trae. Ima osjeaj kao da svaka elija tijela tei da postane samostalna.
Zatvorio sam oi. Iskuenje da se podam panici bilo je vee kad sam ostao sam u kupeu. Ali znao sam
da to ne smijem dozvoliti. Svaki centimetar za koji sad popustim pretvorit e se u metar kad se jednom
stvarno naem u opasnosti. Govorio sam sebi da me niko ne trai, da sam reimu neinteresantan kao
lopata pijeska u pustinji i da na meni ne moe niko nita primijetiti. Naravno, tako je i bilo. Malo sam
se razlikovao od ljudi oko sebe.
Izaao sam iz vlaka i prisilio sebe da itav jedan sat etam po Minhenu. Kako taj grad nisam poznavao,
bio sam siguran da me niko nee poznati. Sjedio sam u 'Franjevakoj pivnici'. Lokal je bio pun. Sjedio
sam za jednim stolom sam i oslukivao. Poslije nekoliko minuta mi je priao jedan oznojen debeljko.
Naruio je pivo i govedinu i itao novine. Dotad mi jo nije palo na pamet da itam njemake novine,
pa sam kupio dva lista. Ve godinama nisam itao njemaki, i morao sam se jo uvijek navikavati na to
da svi govore njemaki.
Uvodnici u listovima su bili uasni. Bili su lani, krvoloni i nadmeni. U njima je svijet oko Njemake
izgledao degeneriran, kukaviki i glup. Prosto je bilo neshvatljivo da se tako neto moe pisati. Ta dva
lista nisu bila nikakve lokalne novine. Ranije su uivala lijep ugled. Nije im samo sadraj bio nevjero-
jatan nego i stil.
itao sam dalje dok nisam meu malim vijestima pronaao jedinu o Osnabriku. U Lotertrase je izgor-
jela jedna kua. Vidio sam ulicu pred sobom. Preko zidina se moglo doi do Hegetora, a odatle od
Lotertrase, koja je vodila iz grada. Savio sam novine. Odjednom sam se osjetio usamljenijim nego
ikada ranije izvan Njemake.
Poao sam dalje. Polako sam se navikavao na to da se u meni smjenjuju ok i neka fatalistika apatija.
Navikao sam se i na to da smatram sebe sigurnijim nego dotad. Opasnost e postati vea kad se
budem pribliio Osnabriku. Tamo ima ljudi koji me otprije poznaju.
Kupio sam jedan jeftin kofer i neto rublja i stvari koje se smatraju potrebnim za kratko putovanje da
ne bih u hotelu pao u oi. Jo nisam znao kako da pristupim svojoj eni. Svakog sata sam mijenjao
planove. Kako o njoj nisam nita znao, morao sam to prepustiti sluaju. Nisam ak znao ni da li je po-
pustila svojoj porodici, koja je vrsto bila za reim, to joj je omoguavalo dobru zaradu. Poto sam
proitao novine, nisam bio siguran koliko je vremena nekom potrebno da bi povjerovao u ono to ita
naroito kad nema mogunosti da uporeuje.
U Minsteru sam otiao u jedan osrednji hotel. Nisam mogao svaku no da probdim i da spavam preko
dana u nekom skrovitu. Morao sam riskirati da me neki hotel prijavi. - Poznajete li Minster?"
Povrno", odgovorili. Nije li to jedan stari grad s mnogim crkvama u kome je zakljuen vestfalski
mir?"
Svare potvrdi glavom. ,,U Minsteru i Osnabriku, 1643. Poslije trideset godina rata. Ko zna koliko e
ovaj trajati."
Ako ovako produi, nee dugo. Nijemcima je trebalo samo etiri nedjelje da osvoje Francusku."
Doao je kelner i rekao da se lokal zatvara. Bili smo posljednji gosti. Postoji li neki drugi lokal koji je
jo otvoren?" upita Svare.
Kelner nije znao ni za jedan. Kad mu je Svare dao napojnicu, znao je jedan neki ruski bar. Vrlo
elegantan", rekao je.
Hoe li nas pustiti unutra?" upitah.
Naravno, gospodine. Htio sam da kaem da tamo ima veoma elegantnih ena."
Dokle je bar otvoren?"
Dokle god ima gostiju. Do jutra. Sad uvijek ima puno gostiju tamo. Mnogo Nijemaca, gospodine."
Kakvih Nijemaca?"
Nijemaca."
Sa parama?"
24
25Naravno, s parama." Kelner se nasmija. 'Zar' nije jeftin. Ali je veoma zabavan. Moda biste im
rekli da vas je Horhe odavde poslao? Tada ete dobiti veoma dobro mjesto."
Rei emo."
Svare je platio raun. Krenusmo. Izgledalo je da se kue pastelnih boja oslanjaju jedna na drugu.
Svjetlost", ree Svare. Da li i vas toliko iznenauje?"
Da. Uvijek se nanovo trgnem. Kao da su zaboravili da je ugase, pa e idueg trenutka naii zrani
napad."
Dobili smo je jer u nama ima neeg od boga", ree Svare prilino patetino. Kao znamenje. A sad
moramo da je krijemo, ak i od sebe samih, jer ubijamo i ono malo boga u sebi."
Koliko se ja razumijem u legendu, Prometej ju je ukrao", uzvratih. Zato su ga bogovi pretvorili u
simbol hronine ciroze jetre. A ini mi se da to bolje i odgovara naem karakteru."
Svare se okrete meni. Ja sam odavno prestao da budem sarkastian. I da se plaim krupnih rijei. Dok
god je sarkastian i dok god se plai, ovjek nije slobodan. Pokuava da stvari svede na manju mjeru."
Moda. Ali ta ovjek nee uiniti da spase svoj ivot? Treba li zuriti u nemogue i govoriti: nemo-
gue je? Zar nije bolje umanjiti mu znaaj i tako pustiti da prodre zraak nade?"
Da", odgovori Svare i zgrabi me za ruku. Izvinite -me. Zaboravio sam da ste u bjekstvu. Ko tada ima
vremena da misli na proporcije?"
Osjetio sam kako se u meni raa neka toplina za njega, neto ve kao drugarstvo. Zar niste i vi u
bjekstvu?" upitah.
Odmahnuo je glavom. Vie ne. Vraam se po drugi put."
Kuda?" upitah iznenaeno. Nisam mogao vjerovati da e jo jednom ii u Njemaku.
Natrag", odgovori on. Objasnit u vam."
Noni lokal je bio jedan od onih tipinih bjelo-gardijskih barova kakvih je poslije 1917. godine bilo
26
svuda u Evropi, od Berlina do Lisabona. Nijemci o kojima je kelner govorio vjerojatno nisu bili emi-
granti. Bili su pijuni, lanovi ambasade i slubenici berlinske vlasti.
Rusi su se bolje snali od nas", ree Svare. ,,A pri tom su otili u emigraciju samo petnaest godina
prije nas."
Petnaest sretnih godina su kratke", odgovorih. Petnaest nesretnih godina su duge i pruaju ovjeku
mnogo iskustva. Osim toga, Rusi su bili prvi val emigracije. Svijet je imao saaljenja prema njima,
dobijali su dozvole za rad i Nansenove pasoe. Kad smo mi doli, saaljenje svijeta je ve odavno bilo
iscrpeno. Bili smo dosadni kao termiti, i nije se uo niko ko bi za nas digao svoj glas. Ne smijemo da
radimo, ne smijemo da postojimo i jo uvijek nemamo nikakvih isprava."
Prvi val su sainjavali Jermeni", ree Svare. Bio je mali, poto su ih Turci gotovo sve pobili."
Prvi su bili oni iz seobe naroda. Selili su se iz Azije u Evropu, a iz Evrope do Afrike to rasnoj
teoriji sadanjeg reima u Njemakoj daje pikantnu dra iluzije. Dodue, iluzije koju ostale sile nikad
nisu prihvatile. Stoga ni mi nismo mogli biti prihvaeni. Prema neemu to ne postoji nije potrebno
zauzimati stav."
Osmijeh odjednom preletje preko tamnog Svar-covog lica. Jesmo li kod savjesti svijeta?"
Da", odgovorih gorko. ,,I u tome nema niega smijenog. Politiki razlozi su doveli do ovog rata
ne ljudski."
Postoje razne vrste smijeha", ree Svare. Ponekad je to toliko stvar forme kao odijelo koje ovjek
odabere da ide u etnju. Da li e se uzeti plavo ili sivo to ne mijenja svijet. Samo je lino za ovjeka
jedan gest. I esto posljednji."
Pogledao sam ga. Je li va posljednji?"
Da. Za veeras. Ovo vee znai za mene smrt i iskupljenje, a sutra neu biti vie ono to sam danas.
Krupne rijei?"
27' i ,
,1
Mahnuo sam glavom. Kad ona muha tamo na stolu ugine, za nju je umro svijet. Uvijek je u pitanju
svijet. U svemu i za svakog. Kome je tu uope potrebna etiketa krupnih i sitnih rijei? ivot nije igra.
Ko hoe, taj ima vie od etiri keca. I moe ih uvijek nanovo igrati. Pitanje je samo ta za to dobija."
Nije to pitanje", odgovori Svare.
Nije za romantiare", rekoh ja.
Pitanje je samo ta se igra. Sta se dobija, to nije vano. Nismo na burzi." Pogledao me je kao da se
izvinjava i produio: Postoji tu jedna tajna koja se ne zna unaprijed: uvijek se dobija vie nego to se
daje ali kad bi se to znalo unaprijed, ne bi se dobilo nita."
Osmjehnuo sam se. Dakle, postoji jo jedno utoite gdje ivot nije trgovina."
Jedno gdje je sve tako jednostavno da ovjeka uhvati vrtoglavica", ree tiho Svare.
Volio bih da ga vidim", rekoh.
Odmah je tu im ovjek vie nee da trguje", ree Svare gotovo snebivajui se.
To sam i mislio", odgovorih razoarano. Rijei, lijepi silogizmi. Zastarjeli, ali neoborivi, jer nita ne
dokazuju."
Rijei ukazuju one uope ne dokazuju."
Odmahnuo sam rukom. Ako elite, mogu vam za deset minuta napraviti tuce slinih poslovica."
Nije potrebno da ih pravite, nego samo da vjerujete u njih."
,,U redu! U redu!" rekoh nestrpljivo. Amaterska filozofija ukraena metafizikom. Digao sam ruke od
toga u zatvorima srednje Evrope. Ostanimo pri injenicama. Ovdje je vino bolje nego to sam oe-
kivao."
Bio sam nervozan otkako smo sjedili u aru". Uslijed zatvorenog prostora, ustajalog zraka i injenice
to sjedim suvie daleko od vrata da bih mogao pobjei. Bio sam navikao da uvijek sjedim blizu izlaza.
A i uslijed toga to vie nisam mogao vidjeti brod. Ko Trna, moda e otploviti jo u toku noi,
28
jedan dan prije neto to treba, uslijed bogzna kakvog upozorenja.
Brod nee otploviti prije sutranje veeri", ree Svare. Raspitao sam se prije nego to sam vam
priao."
Zavukao je ruku u dep i poloio obje knjiice s putnim kartama ispred mene. Uzmite ih. Vi ste me
sluali. Ja nisam trgovac robljem. Uzmite ih, i idite ako elite."
Pogledao sam ga postieno. Nisam tako mislio."
Svare se osmjehnu i ne ree nita. Uzeo sam obje 'knjiice i stavio ih u dep.
Uzeo sam vlak koji pred vee stie u Osna-brik", produio je Svare, Bilo mi je kao da tek sad
prelazim granicu. Dotle je sve bilo tuina, ak i Njemaka. Ali sad je polagano svako drvo poelo da
me pozdravlja. Poznavao sam sela kroz koja smo prolazili tamo sam pravio kolske izlete, tu sam
bio sa Helenom prvih nedjelja naeg poznanstva, volio sam ih kao to sam volio grad s njegovim
zgradama i vrtovima.
Moje dotadanje gnuanje bilo je kao neki jednoobrazan blok. Sve je bilo paralizirano i okamenjeno
usljed onog to se dogodilo, i nikad nisam osjeao potrebu da to analiziram ili ralanjujem; prije bi se
moglo rei da sam se plaio toga. Ali sad je poelo da govori ono to s tim nije imalo nikakve veze.
Predio se nije izmijenio. Crkveni tornjevi su se sa istom mekom zelenom bojom svoje patine ocrtavali
prema sutonu. Nebo se kao uvijek ogledalo u rijeci, koja me je podsjetila na ono vrijeme kad sam tu
pecao i sanjario o pustolovinama u stranim zemljama; kasnije sam ih, istina, doivio, ali drugaije nego
to sam onda zamiljao. Livade sa leptirima i vilinim konjicima i padine sa guterima i poljskim
cvijeem nisu se bile izmijenile, leale su tu kao u vrijeme moje mladosti, a u njima je leala moja
29mladost sahranjena, ako sam tako htio da smatram, ili sauvana, ako bih uspio da je drugaije
shvatim. ' Ve je bilo rua i ljiljana u majunim vrtovima kuica uvara pruge. BUi su tu, kao uvijek.
Nije ih proderala guba. Prelivali su se preko drvenih ograda onako kao to se prelivaju u Francuskoj.
Po livadama su pasla goveda, isto kao po livadama Svaj-carske mrka i crna i bijela, sa istim
pokornim oima. Na krovu jedne seoske kue vidio sam rodu kako klepee. I laste su letjele onako
kako uvijek i svuda lete. Samo su ljudi bili drugaiji. To sam znao, ali te veeri nisam mogao shvatiti.
A nisu ni bili tako jednostavno drugaiji kao to sam dotada zamiljao. Kupe se punio i praznio i
ponovo punio. U to doba meu njima nije bilo uniformi, samo obini ljudi, sa razgovorima kakve sam
uo u Francuskoj i vicarskoj o vremenu, ljetini, svakodnevnim dogaajima i strahu od rata. Svi su
bili za mir, kao uvijek neposredno pred katastrofu.
Vlak se zaustavio. Progurao sam se u gomili ostalih kroz izlaz i ostavio svoj koferu garderobi za
prtljag.
Kad sam stupio na stanini trg, sa mene je otpalo sve to sam ranije mislio. Bilo je sumrano i vlano
od kie i hladan vjetar je njukao oko mene kao policijski pas. Smjesta sam bio potpuno na oprezi.
Znao sam da sam sad u velikoj opasnosti, a istovremeno sam imao osjeanje da mi se nita nee do-
goditi.
Vratio sam se u staninu halu na alter da kupim povratnu kartu za Minster; to sam prilikom odlaska
propustio da uinim. Kad polazi vlak?" upitao sam slubenika, koji je sa sjajnom elom sjedio u utoj
svjetlosti iza svog altera kao neki palanaki Buda, siguran i spreman. Jedan u dvadeset dva i dva-
deset, drugi u dvadeset tri i dvanaest."
Otiao sam do jednog automata i izvadio peron-sku kartu. Htio sam da je imam pri ruci ako bih se brzo
morao izgubiti. Peroni su po pravilu loa sklonita, ali ovjek ih uvijek ima nekoliko da bira i moe
brzo uskoiti u bilo koji vlak u polasku, i kas-
nije rei sprovodniku vlaka da je posrijedi zabuna. Sprovodnici vlaka obino jo ne znaju da je za vama
potjernica.
Odluio sam da pozovem telefonom jednog prijatelja iz ranijih godina za koga sam znao da nije
pristalica reima. Preko telefona u ustanoviti da li mi moe pomoi. Nisam se usuivao da direktno
svoju enu pozovem telefonom. Nisam znao s kim stanuje. Ako je s njom njena sestra, onda je opasno
ona je vjeran patriota, i osjeti da je ena tek kad je pogleda neko u uniformi.
Stajao sam u maloj staklenoj kabini kraj telefonskog imenika i aparata. Sagnuo sam dublje glavu kako
me niko ne bi poznao. Telefonski imenik sam ne razmiljajui otvorio na strani sa slovima kojima
poinje moje ime. Naao sam ime svoje ene broj telefona je bio isti, ali adresa drugaija. Umjesto
Rismilerplac sad je bio Hitlerplac.
U trenutku kad sam ugledao adresu, uinilo mi se da se svjetlost mutne sijalice u kabini stostruko
pojaala. Trgao sam se, toliko sam imao utisak da se u dubokoj noi nalazim u nekoj jarko osvijetljenoj
vitrini ili da je spolja na mene upravljen reflektor. Potpuno sam postao svjestan cjelokupne ludosti svog
poduhvata. Bio sam uhvaen i vie nikad neu moi da pobjegnem.
Izaao sam iz kabine i proao kroz polumranu staninu halu. Odozgo su mi prijetili plakati. Snaga
kroz radost" sa svojim plavim nebom i svojim radosnim ljudskim biima. Vjerojatno su stigli neki vla-
kovi, itavo jato putnika penjalo se uza stepenice. Iz jedne grupe se izdvojio jedan esesovac. Iao je
pravo k meni. Nisam pobjegao. Ostao sam na mjestu. Moda nije mene traio. Ali je on zastao preda
mnom i pogledao me.
Izvinite, imate li vatre?" upitao je. Vatre?" ponovio sam, a onda urno: Naravno! ibice!"
S olakanjem sam zavukao ruku u dep i poeo da preturam po njemu.
30
31Zato?" ree esesovac iznenaen. Pa cigareta vam gori!"
Uope nisam znao da sam puio. Onda sam pruio svoju cigaretu. On je svoju prinio zaarenom vrhu i
povukao dim. Kakva je to cigareta to je puite?" upitao je. Mirie skoro kao cigara!"
Bila je to jedna ,goloaz'. Kad sam preao francusku granicu, imao sam dva paketia pri sebi. Ova je bila
jedna od posljednjih. Poklon od jednog prijatelja", odgovorio sam. Francuski korov. Crni duhan.
Donio ih je sa putovanja. I meni su suvie jake."
Esesovac se nasmija. Najbolje je potpuno se odrei duhana! Kao firer. Ali ko to moe, naroito u
dananje vrijeme?"
Pozdravio je i otiao.
Svare se slabo osmjehnu. Dok sam jo bio ovjek koji ima pravo da negdje stoji na svojim nogama,
esto sam sumnjao kad sam itao kako knjievnici opisuju strah i uas da rtvi stane srce, da stoji
kao skamenjena, da joj se sledila krv u ilama, da joj znoj izbija po cijelom tijelu i smatrao to kao
klie i rav stil, i moda to i jeste. Ali je jo neto: istina je! Sve sam to osjetio, tano tako, iako sam se
ranije tome smijao."
,,I ja", odgovorio sam. Kliei su istine koje su esto .ponavljane i inita drugo. I banalnosti takoer.
Na ivot ni najmanje nije tako prefinjen da bismo se mogli od njih zatititi.
Kelner je priao i upitao me: ele li gospoda drutvo?" Ne "
,,i1C.
On se sae malo dublje. Zar ne biste, prije nego to sasvim odbijete, pogledali one dvije dame kod
bara?"
Pogledao sam ih. Jedna od njih je bila vrlo lijepo razvijena. Obje su imale tijesne veernje haljine. Lice
nisam mogao da vidim. Ne", rekoh jo jedanput.
To su dame", ree kelner. Ona desno je njemaka dama."
Da li vas je ona poslala?"
Nije, gospodine", odgovori kelner sa oaravajuim nevinim osmijehom. To je bila moja ideja."
,,U redu, zaboravite je. Donesite nam neto za jelo."
Sta je htio?" upita Svare.
Da nas spetlja s unukom Mate Hari. Mora da ste mu dali suvie veliku napojnicu."
Jo nisam platio", odgovori Svare ozbiljno. Mislite da su pijunke?"
To je moguno. Lisabon ih je pun."
Njemakih?"
Njemakih i drugih. Kao i u vicarskoj. Zaraene zemlje moraju potovati neutralnost nekoliko
zemalja kako bi pijuni mogli pirovati."
Mislite da su ovdje da bi odmamile Nijemce?"
Pogledao sam lea ene kod bara. To ne znam. Ne vjerujem. Rusi su specijalisti za otmice. Ono to se
ovdje u Lisabonu dogaa to je najobinija staromodna pijunaa."
Kelner je donio tanjur s predjelom. Naruio sam ga jer sam osjetio da vino poinje da me hvata. Htio
sam da ostanem trijezan. Neete da jedete?" upitao sam Svarca.
On odmahnu glavom. Nisam ni mislo na to da bi me cigareta mogla odati", ree on. Onda sam po-
novo pregledao sve to sam imao kod sebe. ibice koje su jo bile iz Francuske bacio sam zajedno sa
cigaretama i kupio njemake. Onda sam se sjetio da moj paso ima francuski ulazni peat i vizu i da bi
cigarete bile objanjene da su me pretresli. Obliven znojem i ljut na sebe samog i na svoj strah vratio
sam se telefonskoj kabini.
Morao sam ekati. Jedna ena sa velikom partijskom oznakom na okovratoikiu pozvala je dva broja
jedan za drugim i odlajala nareenja. Trei broj se nije odazvao, i ena je izala, Ijutita i nadmena.
Pozvao sam broj svoga prijatelja. Odgovorio je enski glas. Molim, mogu li da govorim sa doktorom
Martensom?" upitao sam, i primijetio da sam pro-mukao.
Ko je na aparatu?" upita ena.
32
3 No u Lisabonu
33Jedan prijatelj doktora Martensa." Nisam mogao odati svoje ime. Nisam znao da li govori njegova
ena ili kuna pomonica. Ali se ni jedinoj ni drugoj ne bih mogao odati.
Vae ime, molim!" ree ena.
Ja sam prijatelj doktora Martensa" odgovorio sam. Molim vas, javite mu to. Stvar je hitna."
alim", odgovorio je enski glas. Ako ne kaete svoje ime, ne mogu vas prijaviti."
Morate uiniti jedan izuzetak", rekao sam. Doktor Martens oekuje moj poziv."
Ako je tako, mogli biste mi rei svoje ime."
Oajniki sam razmiljao. Onda sam uo kako je slualica sputena.
Stajao sam u sivoj, vjetrovitoj stanici. Moj prvi pokuaj, pokuaj koji mi je izgledao veoma jedno-
stavan, propao je i vie nisam znao ta da ponem. Moda je bilo potrebno da pozovem direktno
Helenu i da riskiram da me neko od njene porodice pozna po glasu. No mogao sam rei neko drugo
ime, ali koje? Doktor Martens drugo mi u tom trenutku nije padalo na pamet. Jo sam oklijevao kad
mi je sinula ideja koje bih se kao desetogodinji djeak odmah sjetio. Zato nisam pozvao Martensa
predstavivi se pod imenom moga urjaka? On ga je poznavao i prije deset godina ga nije mogao
podnositi. Smjesta sam to uinio. Na telefonu je opet bio onaj isti enski glas. Ovdje Georg Jirgens",
rekao sam. Doktora Martensa, inolim."
Jeste li vi gospodin koji je maloas zvao?" Ovdje je turmfirer Jirgens. Htio bih da govorim sa
doktorom Martensom."
Da", rekla je ena Jedan trenutak! Odmah." Svare me pogleda. Poznajete li ono uasno tiho
utanje u slualici kad ovjek kraj telefona eka na svoj ivot."
Da", odgovorio sam. Poznajem. To ak ne mora uvijek biti ni ivot na koji se eka. Moda ovjek
samo pokuava da sprijei ono nita."
34
Najzad sam uo: ,Ovdje doktor Martens.' Opet sam osjetio jednu od onih stvari kojima sam se ranije
smijao. Grlo mi je bilo suho. .Rudolfe', proap-tao sam najzad.
,Kako, molim?'
,Rudolfe', rekao sam. ,Ovdje je jedan roak Helene Jirgens."
,Ne razumijem. Je li tamo turmfirer Georg Jirgens?'
,Zovem u njegovo ime. U ime Helene Jirgens, Rudolfe. Razumije li sada?'
,Ne razumijem apsolutno nita', ree razdraeno ovjek na drugom kraju. ,Ja sad ordiniram...'
,Mogu li doi k tebi dok ordinira, Rudolfe? Jesi li mnogo zauzet?'
,Dakle, zaista! Ja vas ne razumijem, a vi...
,Old Saterhend', rekao sam.
Najzad sam se sjetio kako smo se nazivali kao djeaci kad smo se igrali Indijanaca. To su bila imena iz
romana Karla Maja. Gutali smo ih kao dvanaesto-godinjaci. Jedan trenutak nisam nita uo. Onda
Martens ree tiho: ,ta?'
,Vinetu', rekao sam, ,Jesi li zaboravio stara imena? Pa to su omiljene firerove knjige.'
,Vinetu', ponovio je Martens glasom punim ne-vjerice.
,Da. Moram te vidjeti.'
,To ne razumijem. Gdje ste?'
,Ovdje. Gdje se moemo vidjeti?'
,Ja sam u ordinaciji', rekao je Martens mehaniki.
.Bolestan sam. Mogu doi u ordinaciju.'
,Nita od svega ne razumijem', ree Martens glasom koji je nagovjetavao neku odluku. ,Ako ste bole-
sni, doite u ordinaciju.'
,Kad?'
,Najbolje u sedam. U sedam sati', ponovio je. ,Nikako ranije!'
,Dobro, u sedam.'
Spustio sam slualicu. Ponovo me je oblio znoj. Polagano sam izaao. Napolju se povremeno mogao
35r
sagledati blijed mjeseev srp meu oblacima. Tano kroz nedjelju dana bit e mlad mjesec, razmiljao
sam. Pogodno vrijeme za prijelaz preko granice. Pogledao sam na sat. Imao sam jo tri etvrti sata vre-
mena. Morao sam otii sa stanice. Uvijek je sumnjivo kad ovjek po njoj suvie dugo luta.
Krenuo sam ulicom koja je bila najmanje iva. Vodila je do starog gradskog bedema. Jedan dio je bio
nivelisan i oivien visokim drveem, drugi je ostao kakav je ranije bio i vodio je du rijeke. Iao sam
tim putem, preko jednog trga, pored crkve Isusovo Srce.
Sa gornjih zidova su se preko rijeke mogli vidjeti krovovi i tornjevi starog grada. Barokno kube kate-
drale presijavalo se u nemirnoj svjetlosti. Bila mi je poznata ta slika reproducirana je na hiljadu
razglednica. Poznavao sam miris vode. I poznavao sam miris aleje lipa koja se protezala du zidina. Taj
miris me je pogodio kao otar udar vjetra u nekom tihom danu. Miris se najtee zaboravlja", ree Svare
zamiljeno. Tee od slike ili zvuka..."
Tee od slike", odgovorio sam. Zvuk vjetar, urlik granate, ili struganje lopate po asfaltu kad se
ovjek ujutru kasno probudi, a napolju pada snijeg to se takoer -nikad ne zaboravlja. "
Svare potvrdi glavom. Ili bezglasan vapaj ovjeka koji dva sata visi na drvetu o rukama vezanim na
leima i to je bila jedna lipa", dodao je zamiljeno. Takoer lipa. I cvjetala je. I na to sam mislio
kad sam stajao na bedemu. Na teak, sladak miris lipovog cvijeta, oko koga su zujale hiljade pela, dok
je ovjek krkljao i, kad se osvijestio, pokuavao da onim kapcima otjera muhe, koje su se sakupile na
njegovim onim jabuicama... Osjeao sam da u meni misle i djelaju dvije linosti koje imaju malo ta
zajedniko, i znao sam da jednu moram tititi od druge.
Vidio sam da ljubavni parovi sjede po klupama, koje su bile tako postavljene izmeu drvea da se imao
pogled na rijeku i grad, pa sam sjeo na jednu
36
praznu klupu da saekam ono pola sata dok ne odem do Martensa.
Tano se sjeam tog pola sata. Bilo je kao da stojim u nekoj prostoriji gdje po zidovima vise ogledala
jedno prema drugima. Dobacivala su moj lik jedno drugom sve do prazne beskonanosti, a iza svakog
lika u ogledalu otkrivao sam drugi lik koji je prvi promatrao preko ramena. inilo mi se da su to stara,
potamnjela ogledala, i nisam mogao otkriti da li je izraz bio upitan, tuan ili pun nade. Svi su iezavali
u srebrnastoj tami.
Pored mene je sjela jedna ena. Nisam znao ta hoe. Digao sam se i poao. uo sam kako se ena iza
mene smije. udnovato koliko se jo jasno toga sjeam tog tihog, neto prezrivog i saaljivog smi-
jeha ove nepoznate ene kraj zidina u Osnabriku.
ekaonica je bila prazna. Na poliici kraj prozora stajale su biljke sa dugakim koastim liem.
Izlizane fotelje bile su poredane oko stola na kome su leali asopisi.
uo sam urne korake. Na vratima je stajao Martens. Zagledao se u mene, skinuo naoare i zamirio. U
ekaonici je osvjetljenje bilo slabo. Nije me odmah poznao, vjerojatno zbog brkova.
,Ja sam, Rudolfe, rekao sam. ,Jozef.'
Podigao je ruku da utim. .Odakle dolazi?' pro-aptao je.
Slegao sam ramenima. Zato je to bilo vano? ,Ovdje sam', rekao sam. ,Mora mi pomoi.'
Pogledao me je. Njegove kratkovidne oi su u slaboj svjetlosti izgledale kao oi neke ribe iza debelog
stakla akvarijuma. ,Ima li dozvolu da bude ovdje?'
,Samo onu koju sam sam sebi dao', rekao sam mirno.
,Kako si preao preko granice?'
,To nije vano. Doao sam da vidim Helenu.'
Iznenaeno me je pogledao. ,Zato si doao?'
37r
,Da', rekao sam. mirno.
Odjednom sam se osjeao spokojnim. Dok sam bio sam, nije tako bilo. Sad je uzbuenje najedanput
nestalo, i razmiljao sam kako u umiriti iznenaenog ovjeka koji stoji preda mnom.
,Zato?' upitao je jo jednom^
,Da, zato. A ti mi mora pomoi.'
.Gospode!' rekao je.
,Je li umrla?' upitao sam.
,Ne, nije umrla.'
,Je li ovdje?'
,Da. Bila je ovdje. Bar jo prije nedjelju, dana.
,Moemo li ovdje razgovarati?' upitao sam.
Martens je potvrdio glavom. .Otpravio sam bolniarku. Ako dou pacijenti, mogu ih otpraviti. Ne
mogu te primiti u svom stanu. Oenio sam se. Prije dvije godine. Razumije ...'
Razumio sam. Odavno se ovjek u hiljadugodi-njem Rajhu nije vie mogao pouzdati u svoje roake.
Spasioci Njemake su svakodnevno reklamirali potkazivanje kao nacionalnu vrlinu. To sam i lino
iskusio. Moj urjak me je potkazao.
,Moja ena nije u partiji', ree Martens uurbano. ,Ali nikad nismo" pogledao me je zbunjeno
^razgovarali o sluaju kao to je ovaj. Razumije? Ne znam tano ta o tome misli. Hodi ovamo.'
Otvorio je vrata ordinacije i zakljuao ih kad smo uli. ,Ostavi ih otkljuana', rekao sam. ,Zaklju-ana
vrata ordinacije su sumnjivija nego kad bi nas neko vidio.'
Ponovo je okrenuo klju i pogledao me. ,Za ime boga, Jozefe, ta radi ovdje? Jesi li tajno doao?'
,Da. Ali ti ne mora da me krije. Stanujem u jednom hotelu. Obratio sam se tebi samo zato Sto nisam
nikog drugog znao ko bi obavijestio Helenu da sam ovdje. Ve pet godina nemam nikakvih vijesti o
njoj. Ne znam ta je s njom. Ne znam da li se preudala. Ako se preudala...'
,1 zato si doao?'
,Da', odgovorio sam iznenaeno. ,Zar to nije dovoljno?'
,Moramo te sakriti', rekao je on. ,Moe noas spavati ovdje u ordinaciji na sofi. Probudit u te prije
sedam. U sedam dolazi djevojka da sprema. Poslije osam moe opet da ue. Pacijenti ne dolaze prije
jedanaest.'
,Je li udata?'
Odreno je mahnuo glavom. ,Ne vjerujem da se razvela.'
,Gdje stanuje? U starom stanu?'
,Stanuje li neko s njom?' ,Ko?'
,Njena majka. Hi neki roak.' ,To ne znam.'
,To mora da vidi,' rekao sam. ,1 mora joj rei da sam ovdje.'
, Zato joj sam ne kae?' upitao je Martens. ,Eto ti tu telefon.'
,A ako je neko kod nje? Njen brat koji me je jednom ve potkazao?'
,Da', rekao je Martens. ,Zaprepastit e se kao ja. A to bi je moglo odati.'
,A ne znani ni ta misli, Rudolfe. Pet godina je prolo. A i bili smo u braku samo tri godine. Pet godina
su due nego tri, a odsutnost je deset puta dua od zajednikog ivota.'
Klimnuo je glavom. ,Ne shvatarn te', rekao je. ,To je moguno. Mi ivimo razliitim ivotima.' ,Zato
joj jednostavno nisi pisao?' ,Pisao sam joj dvaput otkako sam pobjegao. Ostavio sam jednu adresu na
post-restant. Ne svoju, naravno. Nije odgovorila. Onda sam kasnije jo jednom pisao. Pisao sam joj da
se razvede. Priloio sam i izjavu da se s tim slaem.'
,Ta joj ne bi bila potrebna', rekao je Martens. ,Znam. Ali tamo na strani ovjek ini stvari koje ponekad
ne moe sebi da objasni.' ,Vidim', promrljao je Martens. Nisam ga razumio. ,Dvaput sam se
vraao iz Francuske u Italiju da bih se u Cirihu raspitivao za pisma', rekao sam. ,Onda sam digao ruke.
A vie
38
39nisam imao ni adrese. Moda nije ni primila pisma. Poslije sam sebi predbacivao to sam joj uope
pisao. Moglo je biti opasno po nju. Sreo sam jednog ovjeka koji mi je priao da su njegove roditelje
zatvorili u logor zato to se s njima dopisivao.'
,Iskljueno', rekao je Martens. ,Nije zato.'
,Nije?' upitao sam ga i pogledao.
,Mora da su im otvarali potu', rekao je poslije jednog trenutka.
,Zato sam joj napisao posljednje pismo. Ono sa izjavom da sam saglasan sa razvodom.'
Martens je klimnuo glavom. ,Sta treba da uradim?'
,Otidi do Helene. Razgovaraj s njom. Vidi ta misli. Ako smatra za shodno, reci joj da sam ovdje i
pitaj je kako je mogu nai.'
,Kad da idem?'
.Odmah.', rekao sam iznenaeno. Kad bi inae?'
Pogledao je po sobi. ,Gdje e biti u meuvremenu? Ovdje je nesigurno. Moja ena bi mogla poslati
djevojku dolje ako joj se ne javim; navikla je da doem gore poslije ordiniran ja. Ili bih te morao
zakljuati. Ali bi to palo u oi.'
,Neu da budem zakljuan', rekao sam. ,Zar ne moe rei svojoj eni da mora posjetiti nekog pa-
cijenta?'
,To u joj poslije rei. Tako je jednostavnije.'
Vidio sam kako su mu oi zasijale i uinilo mi se da je za jedan trenutak malo zakiljio lijevim okom.
Podsjetio sam se na nae djeatvo. Iznenada sam osjetio neku toplinu. ,Ostat u dotle u katedrali1,
rekao sam. .Crkve su sigurne skoro kao u srednjem vijeku. Kad treba da te pozovem?'
,Za jedan sat. Pozovi kao Oto Sturm. Kako u te nai? Zar ne bi bilo bolje da ode negdje gdje ima
telefon?'
,Gdje je telefon, tu je opasnost.'
,Da, moda.' Stajao je jedan trenutak neodluan. ,Da, moda si u pravu. Kako ti hoe. Ako se jo ne
budem vratio, pozovi ponovo, ili porui gdje si.'
,Dobro.'
40
Uzeo sam svoj eir. ,Jozefe', rekao je.
Okrenuo- sam se.
,Kako je tamo?' upitao je. ,Tako bez svega...'
,Bez svega', odgovorio sam. .Otprilike tako: bez svega. Ne sasvim. A kako je ovdje? Sa svim a bez
onog jednog?'
Nije dobro', rekao je. ,Nije dobro, Jozefe. Ali izgleda sjajno.'
Siao sam niz kratke stepenice od ordinacije do prizemlja. Primijetio sam da su stepenici nainjeni od
usitnjenog bjelutka zalivenog cementom sa arom u crno-bijelom mozaiku. Iz prizemlja je neko neto
doviknuo gore. Za mnom su se vrata zatvorila s uzdahom. Hitro sam se osvrnuo. To je bio mehanizam
za automatsko zatvaranje vrata.
Iao sam ka katedrali ulicama koje su sad bile manje ive. Nije bilo daleko. U Kramtrase je pored
mene promarirala jedna eta vojnika. Pjevali su pjesmu koju nisam poznavao. Tama kao da se za-
njihala.
Na trgu pred katedralom ponovo sam vidio vojnike. Neto dalje, ispred tri kria male crkve, stajalo je
zbijeno dvije ili tri stotine ljudi. Izgledalo je kao da je neki zbor. Skoro svi sluaoci su bili u partijskim
uniformama. uo sam jedan glas i potraio pogledom govornika, ali ga nisam naao. Poslije nekoliko
trenutaka ugledao sam na jednom podijumu crni zvunik. Stajao je tamo, nag i usamljen automat
i grmio o pravu na ponovno osvajanje sveg njemakog tla, o proirenju Njemake i o injenici da je mir
svijeta osiguran ako svijet uini ono to Njemaka hoe, a Njemaka hoe ono to je pravo.
Ponovo je postalo vjetrovito: kronje su se njihale i bacale svoje nemirne sjenke na lica i automat i na
kamenu skuplturu na crkvenom zidu pozadi Krista i oba razbojnika na kriu. Lica slualaca su bila
pribrana i ozarena. Vjerovali su onome to auto-
41
mat grmi. I izgledalo mi je karakteristino za tu neobinu hipnozu to su automatu, koji ih nije mogao
ni uti ni vidjeti, pljeskali kao da je ljudsko bie. Izgledalo ini je karakteristino za praznu, mranu
opsesiju naeg vremena, koje se, zasieno strahom i histerijom, povodi za parolama, bez obzira na to da
li ih izvikuje neko sa desnice ili sa ljevice, samo ako masu oslobaa munog razmiljanja i
odgovornosti za ono ega se plai i to ne moe izbjei.
Nisam oekivao da e u katedrali biti toliko svijeta. Onda sam se sjetio da su to posljednji dani maja i
da se u toku toga mjeseca svako vee odrava sluba. uurio sam se na jednoj praznoj klupi blizu
izlaza. Na oltaru su svjetlucale svijee; ostali dio crkve bio je slabo osvijetljen, tako d!a me niko nije
mogao lako poznati.
Vidio sam sveenika sa crkvenjakom kod; oltara u oblaku dima od tamjana, brokata i svjetlosti, i mi-
nistrante u crvenim odorama i bijelim ogrtaima, i zadimljenu kadionicu. uo sam orgulje i hor i Tan-
tum ergo", i vidio ona ista zanosna lica kao napolju, oi koje kao da su u nekom krotkom odsutnom
budnom snu, onu istu vjeru i elju za sigurnou, mirom i neodgovornou. Ovdje je sve izgledalo blie
nego napolju. Ali sam se sjetio da nije sve uvijek bilo tako blago i da je religija ljubavi prema bogu i
blinjem mnogo krvi stajala. U trenutku kad je prestala da bude progonjena, poela je sama da progoni
lomaom, maem i miuilitem. I sjetio sam se da mi je Helenin brat smijui se rekao u logoru: Samo
smo prisvojili metode crkve; vaa sveta inkvizicija sa svojim, muilitima u ime boga nauila nas je
kako se mora postupati sa neprijateljima vjere.' Dok mi je to govorio, visio sam na jednom kriu, to je
bila jedna od bezopasnih formi da se od zatvorenika iznude imena.
Sveenik je kod oltara podigao zlatnu pokaznicu i blagoslovio gomilu. Sjedio sam vrlo mirno, ali mi se
inilo kao da plivam u nekoj mlakoj kupki dima,
42
utjehe i svjetlosti. Onda je poela posljednja pjesma. ,U ovoj noi budi mi zatita i uvaj me od smrtnih
opasnosti...' Sjetio sam se kako sam to pjevao kao dijete i kako mi je onda tama noi izgledala kao
opasnost sad je to bila svjetlost.
Gomila je poela da naputa katedralu. Imao sam da ekam jo petnaest minuta, pa sam se pomaknuo u
ugao, pored jednog od velikih stupova koji dre svodi.
U tom trenutku sam ugledao Helenu.
Helenu sam najprije ugledao kao neku vrstu vrtloga u ljudskoj rijeci koja se slivala ka izlazu. Neko je
tamo probijao sebi put u suprotnom pravcu, gurao ljude u stranu i provlaio se izmeu njih. S vremena
na vrijeme bi se za trenutak ukazalo jedno bijelo, Ijutito i odluno lice, i mislio sam da je to neka ena
koja je neto zaboravila. Nisam je odmah poznao jer je nisam tu oekivao. Tek kad je prola pored
mene poznao sam po jednom pokretu njenih ramena, kojima se ukoso probijala naprijed, da je to ona.
Ustao sam da bih uhvatio njen pogled. Nisam se usuivao da joj mahnem. Bilo je jo mnogo svijeta; u
crkvi bi tako neto palo u oi.
Vidio sam kako se okrenula i brzo otila do hora. Izvukao sam se iz klupe i poao za njom. Zastala je
pred klupicom za priest. Paljivo se zagledala u ljude koji su jo kleali u klupama, pa je zatim
polagano krenula prolazom natrag. Zastao sam. Toliko je bila uvjerena da e me nai negdje u klupama
da je prola sasvim blizu mene, skoro me je dotakla. Okrenuo sam se. ,Helen', proaptao sam iza nje
kad je ponovo zastala. ,Ne okrei se! Izii! Doi u za tobom. Ne smiju nas ovdje vidjeti.'
Trgla se kao da sam je udario i onda krenula dalje. Zato li je uope dolazila ovamo? Ovdje je postojala
velika opasnost da e nas poznati.
Vidio sam je kako ide ispred mene, ali nisam osjeao nita drugo osim elje da to prije pobjegnem
43r
iz crkve. Glavu je drala visoko uzdignutu i malo nagnutu, kao da oslukuje moje korake. Iao sam
nekoliko koraka za njom, tano koliko je bilo potrebno da je mogu vidjeti. Vie puta sam iskusio da vas
drugi mogu poznati samo zato to stojite suvie blizu nekoga.
Prola je pored kamene kropionice kroz veliki ulazni portal i odmah skrenula lijevo. Du katedrale
vodi jedna asfaltirana staza, koja je od velikog trga ispred katedrale odvojena lancima od livenog
gvozda izmeu stupova od pjeenjaka. Helen je preskoila lance, zala nekoliko koraka u tamu,
zastala i okrenula se.
Ne mogu da objasnim ta sam u tom trenutku osjeao. Ako kaem da mi se inilo da itav moj ivot ide
tamo ispred mene, kao da odlazi od mene, i odjednom se okree i gleda me onda je to opet jedan
klie, i istina je i nije istina. Ali nije to bilo sve to sam osjeao. Prilazio sam Heleni, njenoj vitkoj,
tamnoj prilici, njenom blijedom licu i njenim oima i usnama, i ostavio sam za sobom sve ono to je
nekad bilo. Vrijeme za koje nismo bili zajedno nije potonulo. Ostalo je kao uspomena ali kao neto
to sam proitao, ne proivio.
,Odakle dolazi?' upitala je Helen gotovo neprijateljski prije nego to sam stigao do nje.
,Iz Francuske.'
,Jesu li te pustili da ue?'
,Ne. Ilegalno sam preao granicu.'
Bila su to skoro ona ista pitanja koja je Martens postavljao.
,Zato?' upitala je.
,Da tebe vidim.'
,Nisi smio doi.'
,Znam. Svakog dana sam to sebi govorio.'
,Pa zato si doao?'
,Kad bih to znao, ne bih bio ovdje.'
Nisam se usuivao da je poljubim. Stajala je sasvim uz mene, ali tako kruto kao da e se skrhati ako je
dodirnem. Nisam znao ta misli, ali sam je
ipak vidio iva je, i sad mogu da odem ili da se suoim s onim to bude dolo.
,Ne zna?' upitala je.
,Sutra u znati. Ili za nedjelju dana. Ili kasnije.' Promatrao sam je. ta je tu imalo da se zna? Znati to
je ono malo pjene to poigrava preko valova.
,Doao si', rekla je, a s lica joj je nestao ukoen izraz, postalo je blago; pribliila mi se za jedan korak.
Drao sam je za ruke, a njene ake su se odupirale o moje grudi, kao da jo hoe da me odgurne. Imao
sam utisak da dugo stojimo tako, jedino prema drugom, na crnom, vjetrovitom trgu sami. Lijevo,
jedno stotinu koraka dalje, preko puta poprene strane trga, uzdizalo se blistavo osvijetljeno Gradsko
kazalite sa svojim gotovo bijelim stepenicama, i sjeam se da sam se za jedan trenutak nejasno udio
to se tamo jo daju predstave i to jo nije pretvoreno u kasarnu ili zatvor.
Pored nas je prola grupa ljudi. Neko se nasmijao, a neki su se osvrnuli za nama. ,Hajdemo', rekla je
Helen. ,Ne moemo ovdje ostati.'
,Kuda emo?'
,U tvoj stan.'
Pomislio sam da nisam dobro uo. ,Kuda?' upitao sam ponovo.
,U tvoj stan. Nego kuda?'
,Moe me neko na stepenicama poznati! Zar u kui ne stanuje isti svijet kao ranije?"
,Nee te niko vidjeti.'
,A djevojka?'
.Otpravit u je za veeras.'
,A sutra ujutru?'
Helen me je pogledala. ,Jesi li preao toliki put samo da mi postavlja sva ta pitanja?'
,Nisam doao da me uhvate i da tebe zbog toga odvedu u logor, Helen.'
Odjednom se osmjehnula. .Jozefe', rekla je. ,Nisi se promijenio. Kako si samo doao ovamo?'
,Ne znam ni ja', odgovorio sam i morao sam se osmjehnuti. Sjeanje da mi je ranije ponekad, polu-
Ijutito, poluoajno tako govorila o mojoj pedanteriji,
44
45L.
odjednom je zbrisalo opasnost. .Glavno je da sam tu', rekao sam.
Mahnula je glavom, i vidio sam da su joj oi pune suza. ,Jo ne', odgovorila je. ,Jo ne! A sad hajdemo,
inae e nas stvarno uhapsiti, jer izgleda kao da ti pravim scenu.'
Preli smo preko trga. ,Pa ne mogu valjda odmah s tobom poi', rekao sam. ,Zar ne mora najprije
djevojku da otpravi? Uzeo sam sobu u jednom hotelu u Minsteru. Tamo me ne poznaju. Zato sam htio
tamo da stanujem.'
Zastala je. ,Koliko?'
,To ne znam', odgovorio sam. .Uvijek sam mislio samo na to da hou da te vidim i da se poslije na neki
nain moram vratiti i nita dalje.
.Preko granice?'
,Kuda bih inae, Helen?' upitao sam.
Sagnula je glavu i krenula dalje. Razmiljao sam o tome kako sad treba da budem veoma sretan, ali
nisam to sasvim osjeao. Stvarno se to uvijek tek kasnije osjea. Sad sad znam.
.Moram pozvati Martensa', rekao sam.
,To moe od kue uiniti', odgovorila je Helen.
.Obeao sam da u ga pozvati za jedan sat. Ako to ne uinim, pomislit e da se neto dogodilo.'
,On zna da sam dola po tebe.'
Pogledao sam na sat. etvrt sata sam zakasnio da ga pozovem. ,Mogu ga pozvati iz najblie krme',
rekao sam. ,Trajat e jedan minut.'
.Gospode boe, Jozefe!' uzviknula je Helen Iju-tito. ,Zaista se nisi promijenio. Postao si jo pedant-niji.'
,Nije to nikakva pedanterija', odgovorio sam. ,To je iskustvo. Suvie esto sam vidio kakve se nesree
mogu dogoditi ako se zapuste sitnice. A dobro znam ta znai ekanje u opasnosti.' Nagnuo sam se k
njoj. ,Bez takve pedanterije ne bih vie bio u ivotu. Helen.'
46
Stegla mi je ruku. .Znam', proaptala je. ,Zar ne vidi da se bojim da e ti se neto dogoditi ako te sad
samo i za trenutak ostavim samog.'
Proela me silna toplina. .Nita se nee desiti, Helen. I u to treba vjerovati. Sto pedantnije.'
Osmjehnula se i podigla svoje blijedo lice. ,Idi i telefoniraj. Ali ne iz neke krme. Tamo prijeko je
jedna govornica. Sigurnija je od krme.'
Otila sam u staklenu kabinu. Helen je ostala napolju. Pozvao sam Martensa. Broj je bio zauzet.
Poekao sam neko vrijeme. Ponovo sam pozvao. Ni-kleni novi ispade sa zveketom: broj je jo uvijek
bio zauzet. Uznemirio sam se. Kroz staklo sam vidio napolju Helenu kako oprezno etka tamo-amo.
Dao sam joj znak, ali me ona nije vidjela. Motrila je ulicu, sa neto ispruenim vratom, na oprezu,
straar i aneo uvar u isti mah, u crnom, veoma dobro skrojenom kostimu, kako sam sad primijetio.
Dok sam ekao, vidio sam takoer da su joj usne prevuene ruem. U utoj svjetlosti su izgledale skoro
crne. Sjetio sam se da su minka i ru za usne nepoeljni u novoj Njemakoj.
Kad sam trei put pozvao, dobio sam Martensa. ,Moja ena je telefonirala', rekao je. .Skoro pola sata.
Nisam mogao da je prekinem. O haljinama, ratu i djeci.'
,Gdje je sada?'
,U kuhinji. Morao sam je pustiti da govori. Razumije?'
,Da. Sve je u redu. Hvala ti, Rudolfe. Zaboravi sve.'
,Gdje si?'
,Na ulici. Hvala ti, Rudolfe. Vie mi nita nije potrebno. Sve sam naao. Zajedno smo.'
Pogledao sam kroz staklo Helenu i htio da spustim slualicu. ,Zna h' gdje e odsjesti?' upitao je
Martens.
,Da mislim. Ne brini. Zaboravi ovo vee kao da si ga sanjao.'
47
,Ako mogu jo neto da uinim', rekao je oklijevajui, .obavijesti me. Isprva sam bio suvie iznenaen.
Razumije...'
,Da, Rudolfe, razumijem. I ako mi neto bude potrebno obavijestit u te.'
,Ako hoe ovdje da prenoi mogli bismo jo da razgovaramo ...'
Osmjehnuo sam se. .Vidjet emo. Moram da prestanem __'
,Da, naravno", rekao je urno. ,Izvini. Sve najbolje, Jozefe. Od srca!'
.Hvala, Rudolfe.'
Izaao sam iz zaguljive kabine. Vjetar se sruio na mene i skoro mi skinuo eir sa glave. Helena mi je
urno prila. .Hajdemo kui. Zarazio si me. ini mi se kao da sto oiju vrebaju iz mraka.'
,Ima li jo istu djevojku?'
,Ne, pijunirala je za mog brata. Htio je da zna da li mi pie. Ili ja tebi.'
,A sadanja?'
,Ona je glupa i ravnoduna. Otpravit u je, a ona e se radovati i nee o tome razmiljati.'
,Jo je nisi otpravila?'
Pogledala me je. .Najprije sam se morala uvjeriti da si zaista ovdje.'
Zastao sam. Mogao sam zamisliti da je njoj bilo kao da sam se vratio iz groba. ,Mora je otpraviti prije
nego to doem', rekao sam. ,Ne smije nas vidjeti zajedno. Zar ne moemo otii na neko drugo mjesto?'
,Kuda?'
Da, kuda? Helen se odjednom nasmijala. ,Sto-jimo ovdje kao nedorasla djeca koja se moraju tajno
sastajati zato to njihovi roditelji smatraju da su jo suvie mlada! Kuda moemo ii? U dvorski park?
Zatvara se u osam sati. Na neku klupu u gradskom parku? U neku malu poslastiamicu? Ve suvie
opasno!'
Posmatrao sam je. Imala je dvadeset i devet godina, ali je izgledala onakva kakvu sam je poznavao.
Onih proteklih pet godina slilo se sa nje kao kia
48
sa mladog tuljana. ,Sve je tako', rekao sam shvativi odjednom. ,1 ja sam doao kao nedorastao. Svi
razlozi su bili protiv. I kao nedorastao nisam uope vie
razmiljao. Nisam znao ni da li ve odavno ne ivi s nekim drugim.'
Nije odgovorila. Njena kestenjasta kosa se presijavala pod svjetlou uline svjetiljke. ,Otii u najprije
ja', rekla je najzad. ,Ali nikako ne volim to te ostavljam samog. Moglo bi se desiti da ponovo nestane
onako kako si iskrsao. Gdje e biti za to vrijeme?'
,Tamo gdje si me nala. U nekoj crkvi. Mogu se vratiti u katedralu. Crkve su sigurne, Helen.'
.Doi za pola sata', rekla je. .Sjea li se jo prozora naeg stana?'
,Da', rekao sam.
,Ako je prozor na uglu osvijetljen, onda je sve u redu i moe doi gore. Ako je mrak, saekaj dok bude
osvijetljen.'
.Dobro', rekao sam i htio sam da krenem.
,Kuda e?' upitala je urno.
) ,Da vidim je li otvorena Marijina crkva. Koliko se sjeam, ona je lijep primjer gotske arhitekture. U
meuvremenu sam nauio to da cijenim.'
.Ostavi se toga!' rekla je. .Dovoljno je neprijatno to moram da te ostavim samog.'
.Helen', odgovorio sam. .Nauio sam da se uvam.'
Mahnula je glavom. Sa lica joj se odjednom izgubio svaki trag hrabrosti. ,Nisi dovoljno', rekla je, ,nisi
dovoljno. Sta da radim ako ne doe?'
,Ne moe nita da uradi. Je li broj tvog telefona jo uvijek isti?'
,Da.'
Dotakao sam joj rame. ,Helen', rekao sam, ,sve e dobro biti.'
Klimnula je glavom. .Otpratit u te do Marijine crkve. Hou da znam da si tamo dobro stigao.'
Otili smo utei do Marijine crkve. Nije bila daleko. Helen me je ostavila ne rekavi ni rijei. Pro-
4 No6 u Lisabunu
49r
ftiatrao sam je dok je prelazila preko Starog trga. Ila je brzo i nije se osvrtala.
Nisam uao u crkvu. Najedanput nisam vie htio da se krijem. Nisam htio da budem neoprezan. Ali mi
je crkva u tom trenutku izgledala kao neka mrana peina. Otkako sam vidio Helenu, vie nisam htio
da budem progonjena zvijer, ako ne moram.
Poao sam dalje. Grad koji je dotle bio opasan, poznat i tu poeo je da ivi. Osjeao sam da je tako
zato to i ja sam ivim. Odjednom kao da nije bilo uzaludno ono anonimno bivstvovanje posljednjih
godina, ono ivotarenje, ono raenje bez ploda iz jednog dana u drugi. Formiralo me je. I neoekivano
se pojavilo jedno osjeanje ivota koje ranije nisam poznavao kao neki kolebljiv cvijet, iznikao iz ne-
volje i oajanja.
Iao sam polagano ulicom sve do mosta koji vodi preko rijeke. Zastao sam na mostu i pogledao vodu
preko ograde. Sa moje lijeve strane je stajala srednjovjekovna karaula u kojoj je sad bila smjetena
perionica. Prozori su bili osvijetljeni i djevojke su jo radile. Nita se nije ulo osim ubora vode i pri-
guenih glasova pralja iza prozora.
Disao sam i izgledalo mi je da diem u istom ritmu sa vodom. Za jedan trenutak, koji se ne moe
mjeriti vremenom, uinilo mi se ak kao da sam sastavni dio mosta i da voda tee kao moj dah i s njim
kroz itavo moje bie. Izgledalo mi je sasvim prirodno i nisam se udio. Nisam razmiljao. I svojih sam
misli, ako ih je bilo, bio nesvjestan kao svoga daha i vode.
Pralje su pogasile svjetlost. Voda je itav jedan minut bila crna i smolasta. Onda sam vidio kako
iskrsavaju tanani odsjaji mjeseca, koji su ranije bili nestalni. Bili su njeniji i raznovrsniji od one grube,
ute svjetlosti maloas. Mislio sam na svoj ivot u kome se prije toliko godina takoer jedan prozor
uga-
50
io, i pitao sam se da li se i u njemu nisu pojavile mnogobrojne meke svjetlosti koje ranije nikad nisam
vidio, kao sad mjeseev odsjaj na rijeci. Prvi put sam tako neto mislio. Dosad sam uvijek osjeao sa-
mo ono to sam izgubio ne da li sam time neto i dobio.
Ostao sam jo izvjesno vrijeme na mostu, a zatim sam etao mranom alejom pored bedema dok nije
prolo pola sata. Miris lipa je postao jo jai u noi, a mjesec je prelivao srebrom krovove i tornjeve.
Izgledalo je kao da se grad trudi da mi pokae kako Sam sebi izgradio jednu la, kako me nigdje ne
vreba nikakva opasnost, kako se, poslije jedne dugake stranputice, spokojno mogu vratiti da bih
ponovo postao ono to jesam.
Nije bilo potrebno da se branim od toga. Neto u meni je automatski bilo na oprezu i osiguravalo u
svim pravcima. U Parizu, u Rimu i u drugim gradovima sam tako bio uhapen zanesen ljepotom i
uljukan u osjeanje sigurnosti njihovom lanom iluzijom ljubavi, razumijevanja i zaborava. Policajci
ne zaboravljaju. A mjeseina i miris lipe ne pretvaraju potkazivae u svetitelje naprotiv, oni potka-
zuju sa vie uivanja, kao to zaljubljeni tada voli sa vie uivanja.
Otiao sam do Hitlerovog trga, oprezno, sa ulima rastegnutim kao krila slijepog mia. Kua se nalazila
na uglu gdje jedna ulica izbija na trg. Ulica je jo imala staro ime.
Vidio sam da je prozor osvijetljen. Morao sam se sjetiti pria o Heri i Leanderu i bajke p kraljevskoj
djeci kojima je jedna redovnica ugasila svjetlost, pa se kraljev sin udavio... Mirno sam preao preko
ulice.
Dolje u hodniku mi je neko dolazio u susret. Nisam vie mogao natrag, pa sam i dalje iao ka ste-
penicama kao da znam kuda idem. Bila je to jedna starija ena koju nisam otprije poznavao. Srce mi se
steglo... i to je opet jedan klie u koji ovjek vjeruje tek kad sam iskusi. Nisam se osvrnuo, uo sam
5!kako su ulazna vrata kljocnula, pa sam brzo ustrao uza stepenice.
Vrata su bila otvorena jedan centimetar. Gurnuo sam ih i naao se pred Helenom. ,Da li te je neko
vidio?' upitala je.
,Da. Jedna starija ena.'
,Bez eira?'
,Bez, mislim.'
,Mora da je bila djevojka. Njena soba je na mansardi. Odmah sam joj rekla da je slobodna do sutra po
podne. Sigurno se dosad muvala.'
Pogledao sam Helenu. Nije vie bila onakva kao napolju, na trgu ispred katedrale. ,Do avola s dje-
vojkom', rekao sam. ,Nije me poznala bez obzira da li je bila ona ili nije. Znam kad me neko pozna.'
Helen mi je uzela iz ruke kinu kabanicu i eir u namjeri da ih objesi. ,Ne tu', rekoh. ,U neki ormar.
Ako neko doe, mogao bi ih vidjeti.'
,Niko nee doi', rekla je Helen i pola ispred mene.
Okrenuo sam se i obrnuo klju u vratima. Zatim sam poao za njom.
U prvim godinama svog izgnanstva esto sam mislio na svoj stan. Kasnije sam se trudio da ga za-
boravim. Sad kad sam bio u njemu, malo sam osjeao. Bio je kao neka slika koju sam nekad imao i
koja me podsjea na jedno odreeno doba mog ivota. Zastao sam na vratima i pogledao unaokolo.
Gotovo se nita nije promijenilo, Kau i fotelje su dobili novu presvlaku. Pokazao sam na njih.
,Nisu li ranije bili zeleni?'
.Plavi', rekla je Helen."
Svare se okrenu k meni. Stvari imaju vlastiti ivot, i strano je kad ga poredimo sa svojim."
Samo onda", rekoh. Uporeivanje je uvijek opasno."
Zar vi to ne inite?"
inim, ali ne na razliitim ravnima. Ograniavam se na sebe samoga. Kad stojim gladan u luci,
uporeujem sebe sa jednim imaginarnim ,ja' koje povrh toga jo ima rak. I to me jedan minut ini
sretnim."
Rak", ree Svare i ukoeno me pogleda. Otkud vam to pada na pamet?"
Mogao bih da kaem i tuberkuloza. Rak je neto najblie."
Najblie?" Svare me je jo uvijek ukoeno gledao. Ja vam kaem da je on neto najdalje! Najdalje!"
ponovio je. Tako daleko da je neshvatljivo", dodao je jo.
To je svaka takva bolest. Uvijek."
Svare klimnu glavom. Uvijek. Jeste li gladni?"
Nisam. Zato?"
Tako neto ste rekli."
,,I to je bilo samo kao primjer. Danas sam dvaput veerao s vama."
Svare ponovo podie pogled. Kako to zvui! Veerati! Kako utjeno! Kako nedostino kad je sve
prolo!"
utio sam. Poslije nekog vremena Svare ree mirnije: ute fotelje. Dobile su novu presvlaku. To je
bilo sve u toku pet godina u kojima je moj ivot izveo tuce salta ironije. To kao da ponekad ne ide
jedno s drugim na to sam mislio. Razumijete?"
Naravno", odgovorih. Stara je to stvar da ovjek umire, a krevet ostaje. Ostaje kua. Ostaju stvari.
Cisto nam doe da ih unitimo."
Svare potvrdi glavom. Ne, ako su nam ravnodune. Ali inae..."
Ne treba ih unitavati", rekoh. Nismo tako vani."
Nismo?" odvrati Svare i lice mu odjednom postade oajniko. Naravno da nismo! Naravno da nismo,
gospodine! Ali mi recite ta je onda vano kad jedan ivot nije vaan?"
Nita", rekoh i osjetih da to i jeste i nije la. Samo mu mi pridajemo vanost."
93r
Svare popi neto crnog vina. ,,A zato da ne?" upita glasno. Hoete li mi rei zato ne treba da mu
pridajemo vanost?"
Ja vam to ne mogu rei. I sam mu pridajem dovoljno vanosti."
Pogledao sam na sat. Bilo je tek neto malo poslije dva. Orkestar je svirao muziku za igru; neki tango u
kome su me kratki, prigueni zvui roga podsjeali na daleke sirene broda to dolazi. Samo jo
nekoliko sati do zore, pomislih, pa mogu da idem. Potraio sam putne karte u depu. Bile su tu. Skoro
nisam vjerovao.
Jo uvijek sam stajao na vratima", produi Svare. Helen me pogleda.
Upitala je: ,Zar ti je tvoj stan postao tako tu?'
Zatresao sam glavom i uinio nekoliko koraka naprijed. inilo se kao da stvari poseu ka meni, ali im
nisam vie pripadao. Proelo me jedno strahovanje: da ne pripadam vie ni Heleni. ,Sve je kao to je
bilo', rekao sam sa arom i oajno.
,Ne', odgovorila je. ,Nita nije vie tako. Zato si se vratio? Zato?'
'Ne', rekao sam. ,Znam da se to ne moe. Ali zar nismo ivjeli ovdje? Gdje je to ostalo?'
,Nije ovdje. Nije ostalo ni u starim haljinama koje su baene. Ne misli li i ti tako?'
,Ne. Ne pitam za sebe. Ali ti si uvijek bila ovdje". Pitam za tebe.'
Helen me je udno pogledala. ,Zato nisi ranije pitao?' rekla je tada.
.Ranije?' odvratio sam ne shvatajui. ,Kad ranije? Nisam mogao da doem.' .- .-.
.Ranije. Prije nego to si otiao.'
Nisam je razumio. ,Sta je trebalo da pitam, Helen?'
Nije se pokrenula. .Zato me nisi pitao hou li i ja da poem?'
54
r
Preneraeno sam je pogledao. ,Da ide? Odavde? Od svoje porodice? Od svega to ti je drago?'
,Ja mrzim svoju porodicu', rekla je.
Bio sam smeten. ,Ti ne zna ta znai biti tamo napolju', promrmljao sam.
,Ni ti onda nisi znao."
To je bila istina. ,Nisam htio da te odvojim od ovoga', rekao sam. ,Ja mrzim ovo', odvratila je.
,U ono vrijeme nisi mrzila', rekao sam.
Pogledao sam je. Stajala je na drugoj strani sobe, odvajalo ju je neto vie od utih fotelja i od pet
godina vremena. Osjetio sam u njoj mrnju i razoarenje i potmulo naslutio da sam je, u svojoj suludoj
tenji da je ne izlaem tekoama, moda teko uvrijedio kad sam pobjegao.
,Zato si se vratio, Jozefe?' pitala je Helen. Rado bih joj odgovorio da sam se zbog nje vratio. Nisam
mogao. Odjednom sam shvatio da me je natrag nagnalo neko mirno, jasno oajanje. Shvatio sam da
sam se nalazio pred samoubistvom. Nisam bio sposoban da izgradim sebi nov ivot. Ni izdaleka nisam
bio raskrstio sa svojim ranijim ivotom nisam ga mogao ni napustiti niti preboljeti. Nastupila je
gangrena. Mogao sam birati da li da skapam u smradu gangrene ili da se vratim i pokuam moe li se
izlijeiti.
Nita od toga nikad nisam tano shvatao, a i sad mi je bilo jasno samo u konturama. Ali je nestalo
tegobe i pometenosti. Iz petogodinjeg izgnanstva nisam morao nita ponijeti osim svojih izotrenih
ula i opreznosti i iskustva jednog zloina u bjekstvu. One mnogobrojne noi izmeu granica, jeziva
dosada jednog opstanka, koji se moe boriti samo za neto hrane i nekoliko sati sna, ivot krtice pod
zemljom sve je to potonulo bez traga. Bankrotirao sam. Nisam morao vie odgovarati ni za kakve
dugove. Moje ,Ja* iz tih godina izvrilo je samoubistvo. I to samoubistvo je bio moj povratak. Bio sam
mrtav. ivio sam od poklonjenog vremena. Vie nisam imao nikakvih odgovornosti ...
Razumijete li ta hou da kaem?"
55r
L
Mislim da razumijem", odgovorio sam. Mogunost samoubistva je milost koje je ovjek suvie ri-
jetko svjestan. Ona nam daje iluziju slobode volje."
Samoubistva inimo ee nego to to smatramo mogunim", rekao je Svare. Mi to ne znamo. Ako
bismo ih primili kao samoubistva i vjerovali u sposobnost uskrsavanja iz mrtvih, mogli bismo ivjeti
nekoliko ivota umjesto to gnojave rane iskustva vuemo od jedne krize do druge da na kraju od njih
skonamo."
Lijepa rije", odgovorio sam. Sto se tie rijei, tu je ovjek uvijek velik. Bili bismo bogovi kad bi
samo rijei vaile."
Svare je odmahnuo glavom. Ne moemo biti bogovi. Za to nismo dovoljno oajni."
Ja jesam", rekoh. ak i bez literarnih fraza."
Eto vidite! Jo niste dovoljno. Jo pridajete vrijednost stilu."
Ostavimo to, gospodine Svare", rekao sam. Ne slaemo se u pogledu osnovnog pojma: boga."
Ne boga! Bogova", odgovori Svare.
Dobro, bogova. Je li samoubistvo neka privilegija bogova?"
Zato se vi ljutite?" upita Svare.
Ni sam nisam znao. Svakako ne zbog nekoliko rijei. Bilo je u njegovom prianju neeg to me je
razdraivalo i to sam odbijao. Ljutio sam se vie na sebe nego na njega.
Ima mnogo vrsta oajanja", ree Svare oprezno i pomalo bojaljivo. Veinom imaju osnovu. Ali po-
stoji i jedno isto, nepomijeano sa stvarnou, neosnovano."
Znam", odgovorio sam opet Ijutito. Oajanje ivota. Ne zbog ivota."
Svare me pogleda. Moje nije bilo takvo", rekao je tiho. Moje je bilo jednostavno, beznaajno i pri-
mitivno. Ono drugo sam moda samo trenutno doivljavao. Izvinite, nisam htio da se pravim vaan."
Odmahnuo sam rukom. 6
Naravno, to nisam mogao objasniti Heleni", produio je Svare. A i da sam joj opirno objasnio, ne bi
bilo ni od kakve koristi. Sa olakanjem koje sam tada osjeao odjednom nisam vie imao potrebu za
tim. Naprotiv: znao sam da bi to samo stvorilo zabunu. eljela je da kaem da sam se zbog nje vratio.
Ali, svojom novom vidovitou, znao sam da bi to bila moja propast. Prolost bi se svalila na nas sa
svim onim argumentima o krivici, o proputenome, o uvrijeenoj ljubavi i nikad ne bismo nali
izlaza. Tu je bila Helen: neprijatelj, spreman da udari ljubavlju i tano znajui gdje su moja
nebranjena mjesta. Da sam ranije imao spasonosno osjeanje smrti, ovo sad bi bilo bolno moralno
samoubistvo. Ne vie smrt i uskrsnue nego unitenje. enama ne treba nita objanjavati; treba
djelovati.
Priao sam Heleni. Kad sam joj dodirnuo ramena, osjetio sam kako dre. ,Zato si doao?' ponovo je
upitala.
'Zaboravio sam', odgovorih. 'Gladan sam, Helen. Cijelog dana nisam nita jeo.'
Pored nje na obojenom talijanskom stoiu stajala je u srebrnom ramu fotografija jednog ovjeka koga
nisam poznavao. 'Da li nam je ovo jo potrebno?' upitao sam.
'Nije', rekla je Helen.
Uzela je fotografiju i spustila u ladicu stola. Nije je bacila. Nije je pocijepala. Stavila ju je u ladicu.
Mogla ju je ponovo, kad god zaeli, izvaditi i staviti na mjesto. Ne znam zato, ali me taj gest oarao.
Prije pet godina ne bih je razumio i napravio bih joj scenu. Sad je prekinula situaciju koja je prijetila da
postane pompezna. Nisam je nita pitao. Sta bih i imao da pitam? I otkud bih imao pravo? Nasmijao
sam se. Ona se malo trgla. Zatim je lice poelo da joj se zari, pa se i ona nasmijala. 'Jesi li se uope
razvela od mene?' upitao sam.
Odmahnula je glavom. 'Nisam. Ali ne tebe radi. Nisam to uinila samo da bih sekirala svoju porodicu.'
57r
L
'ak ni jednom ljudskom biu', rekao sam. 'Jer ak i Zemlja vodi ivot lopte. Ona je stari emigrant
Sunca. Nikad se ne moe natrag.'
'Hvala bogu.' Helen mi je pruila svoju au. 'Zar nikad nisi htio natrag?'
'Uvijek', odgovorio sam. 'Nikad se ne drim svojih teorija. To im daje dvostruku dra.'
Helen se nasmijala. 'Nita od svega toga nije istina!'
'Naravno da nije. To je neto malo pauine da bi se prikrilo neto drugo.'
'Sta?'
'Neto bez rijei.'
'Neto to postoji samo nou?'
Nisam odgovorio. Sjedio sam mirno u postelji. Vjetar vremena je prestao da duva. Vie mi nije hujalo
u uima.
'Kako se sad zove?' upitala je Helen.
'Jozef Svare.'
Razmiljala je jedan trenutak. 'Da li se onda i ja zovem Svare?' Morao sam se nasmijati. 'Ne. Helen. To
je samo jedno ime. Mislim da ga je ve naslijedio i ovjek od koga sam ga dobio. Jedan daleki, mrtvi
Jozef Svare ivi, kao vjeni Jevrejin, i dalje u nama ve u treoj generaciji.'
"Ne poznaje ga?'
'Ne.'
'Osjea li se drukije otkako ima drugo ime?'
'Da', rekao sam. 'Jer uz to ide jedan komad papira. Paso.'
'ak i ako je laan?'
Nasmijao sam se. Bilo je to pitanje iz jednog drugog svijeta. Da li je jedan paso laan ili pravi to
zavisi od policajca koja ga kontrolira. 'O tome bi se mogla izmisliti itava filozofska parabola', rekao
sam.
'Ime je ime', odgovorila je Helen jogunasto. 'Ja sam svoje branila. Bilo je tvoje. Bilo! Sad dolazi i ima
drugo. Bog bi znao gdje je naeno.'
'Ono mi je poklonjeno. Za mene je to bio najdragocjeniji poklon na svijetu. Sa radou ga nosim.
60
Ono za mene znai dobrotu. ovjenost. Ako bih ikad pao u oajanje, ono bi me podsjetilo na to da do-
brota nije mrtva. Na ta tebe tvoje podsjea?'
'Nisam govorila o prezimenu moje porodice', odgovorila je Helen klatei papuu na vrhu stopala. 'Jo
nosim tvoje.'
Otvorio sam drugu bocu vina. 'Priali su mi da je u Indoneziji tako rei obiaj da se mijenja ime. Kad
nekom dosadi vlastita linost, promijeni je i pone nov ivot.'
'Jesi li ti poeo nov?'
'Danas', rekao sam.
Papua joj je skliznula na pod. 'Zar se nita ne ponese u nov ivot?'
'Jedan odjek', rekao sam veoma oprezno.
'Nikakva uspomena?'
'To je odjek. Uspomena koja vie ne boli i ne izaziva stid.'
'Kao da se gleda neki film?' upitala je Helen.
Pogledao sam je. Izgledala je kao da e mi slijedeeg trenutka baciti svoju au na glavu. Uzeo sam joj
au iz ruke i nalio vina iz druge boce. 'Kakvo je ovo?' upitao sam.
'Slos rajnhartshauzen. Odlino rajnsko vino. Potpuno sazrelo. Nije prekinuto u vrenju. Neizmijenjeno u
svom karakteru. Nije se pretvorilo u falako vino.'
'Nije emigrant?' rekao sam.
'Nije kameleon to mijenja svoju boju. Nije neko ko izbjegava odgovornost.'
'Gospode boe, Helen!' rekao sam. 'ujem li da ute krila graanske pristojnosti?'
'Tjera me da govorim ono to ne mislim! O emu uope govorimo? I zato? Kao starci! U prvoj noi!
Zato se ne ljubimo ili ne mrzimo?'
'Ljubimo se i mrzimo se."
'Same rijei! Odakle ti samo sve te rijei? Jesi li tamo toliko govorio i imao toliko drutva?'
'Ne', rekao sam. 'Tako malo. Zato sad kuljaju kao jabuke iz koare. Ja sam iznenaen isto kao ti.'
'Je li to istina?'
61r
'Jeste, Helen', rekao sam. 'Istina je. Zar ne vidi ta to znai?'
'Zar ne moe jednostavnije da kae?'
Odmahnuo sam glavom.
'Zato ne?'
'Jer se plaim konstatacija. I plaim se rijei koje neto konstatiraju. Moda ne vjeruje, ali je tako. Po-
red toga postoji i strah od bezimenog straha, koji se unja negdje napolju kroz ulice, na koji neu da
mislim i o kome neu da govorim, jer neko glupo su-jevjerje u meni smatra da opasnost ne postoji
dokle god je ne primim k znanju. Zato vodimo ovaj okolian i neobian razgovor.'
'Za mene je to suvie komplicirano', rekla je Helen.
'I za mene. Zar nije dovoljno to sam ovdje, kod tebe, to si jo iva i to me jo nisu ponovo uhvatili?'
'Jesi li zato doao?"
Nisam odgovorio. Sjedila je kao neka ljupka Amazonka, i inilo mi se da ranije nita o njoj nisam znao.
Nije se mogla toliko izmijeniti. Nisam shvatao kako je mogla sa mnom izdrati i izgledao sam sam sebi
kao neko ko misli da posjeduje lijepo janje i odjednom otkriva da u rukama dri mladu pumu.
'U mojoj situaciji ljudi lako postaju sujevjerni', rekao sam. 'Vie ne mogu da se oslanjaju na svoje
pravo, kao svi ostali pa poinju da vjeruju u znamenja.'
'Znamenja i uda?' upitala je Helen izazivaki.
'Znamenja su dovoljna. U uda se ne vjeruje, inae se ona nikad nee dogoditi.'
Helen se nasmijala. 'Kakve li budalatine!'
I ja sam se nasmijao. 'Odavno sam napustio vjeru u smisao. Inae bih postao gorak kao divlji limun.'
'Nadam se da tvoje sujevjerje ne ide suvie daleko.'
'Samo toliko to vjerujem da bih, ako ti kaem da te neizmjerno volim, oekivao da Gestapo poslije
jednog minuta zakuca na vrata.'
62
Helen se za jedan trenutak pritajila kao ivotinja kad uje neki neuobiajen um. Onda mi je polagano
okrenula lice. udnovato koliko se izmijenila. 'Je li to razlog...?'
'Samo jedan', odgovorio sam. 'Kako moe oekivati da sredim svoje misli kad sam tek maloas iz-
baen na kopno?'
'Ponekad sam razmiljala o tome kako bi bilo kad bi se vratio', rekla je Helen. 'Bilo je sasvim
drugaije.'
uvao sam se da upitam ta je drugaije. U ljubavi se uvijek i suvie mnogo pita. I ako zaelimo
stvarno da saznamo odgovore, onda je brzo kraj. 'Uvijek je drugaije', rekao sam. 'Hvala bogu.'
Osmjehnula se. 'Nikad nije drugaije, Jozefe. Samo izgleda drugaije. Ima li jo vina?'
Obila je oko postelje kao neka igraica, stavila svoju au na pod i proteglila se. Bila je pocrnjela od
nekog tueg sunca i bezbrina u svojoj nagosti, kao ena koja ne samo to zna da je poeljna nego i ko-
joj se to esto kae.
'Kad moram da odem?'
'Djevojka se ne vraa sutra.'
'Prekosutra?'
Helen je potvrdila glavom. 'Bilo je jednostavno. Danas je subota. Dala sam joj odsustvo za vikend.
Vraa se u ponedeljak u podne. Ima ljubavnika. Jednog policajca sa enom i dvoje djece.'
Spolja su se zauli mariranje i pjesma. 'ta je to?' upitao sam.
'Vojnici ili Hitlerova omladina. Neka grupa uvijek marira negdje u Njemakoj. Ono to je u junu za
nekog drugog mladia svezak poezije, to je ovdje za rodoljuba par izama kojima moe treskati po as-
faltu.'
'udnovato kako si postala izrod u svojoj porodici', rekao sam.
'Moda zbog bake Francuskinje', rekla je Helen. 'Imamo jednu takvu. Prikrivaju je kao da je Je-vrejka.'
63r
L
Zijevnula je i proteglila se. Odjednom je bila potpuno spokojna, kao da ve nedjeljama ponovo ivimo
zajedno i kao da ne postoji nikakva opasnost. Izgledalo je kao da oboje izbjegavamo da o tome
govorimo. Isto tako mi dotada nije postavila nijedno pitanje o mom ivotu u izgnanstvu. Nisam znao da
me je ve odavno prozrela i da je ve donijela odluku.
'Nee vie da spava?' upitala je.
Bilo je tek dva sata nou. Legao sam. 'Moemo li ostaviti svjetlost da gori?" upitao sam. 'Tako bolje
spavam. Nisam jo navikao na njemaki mrak.'
Hitro me je pogledala. 'Ostavi ih sve da gore ako hoe, mili', rekla je meko i okrenula se prema meni.
Dugo smo leali vrsto jedno uz drugo. Helen je poela da die oporije i dublje. Osjeao sam njenu
toplotu i osjeao sam nju kao da je to prvi put. Jedva sam se mogao sjetiti da smo nekad ranije spavali
zajedno u istoj postelji. Bilo je to kao neka blijeda sjenka jedna uspomena bez boje. Dugo sam leao
budan u toj udnovatoj noi i drao Helenu u svom zagrljaju, i promatrao svjetlost i tu poluosvjetljenu
sobu koju sam poznavao i nisam poznavao, i na kraju se vie nita nisam pitao. Samo sam leao i disao.
Helen se jo jednom probudila. 'Jesi li imao mnogo ena u Francuskoj?' promrmljala je ne otvarajui
oi.
'Ne vie nego to je bilo potrebno', odgovorio sam.
Uzdahnula je i htjela da se okrene. Ali san ju je ponovo savladao prije nego to je to mogla uiniti.
Klonula je na uzglavlje. San je polagano i mene obuzeo, i kad sam se u zoru probudio, meu nama vie
nije bilo nieg, nieg to nas razdvaja.
Ujutru sam telefonirao hotelu u Minsteru gdje sam ostavio svoj kofer i rekao da sam se zadrao u
Osnabriku i da u se uvee vratiti, pa neka mi zadre sobu. To je bila predostronost. Nisam htio da me
64
prijave zbog prijevare i da me saeka policija. Jedan ravnoduan glas je odgovorio da je stvar u redu.
Upitao sam ima li pote za mene. Ne, pota nije stigla.
Spustio sam slualicu. Helen je stajala iza mene. 'Pota?' rekla je. 'Od koga oekuje potu?'
,Ni od koga. Rekao sam to samo da ne izgledam sumnjiv. udnovato, ali se za ljude koji oekuju potu
ne pretpostavlja odmah da su varalice.'
'A jesi li ti to?'
'Na alost. Protiv svoje volje. Ali ne i bez izvjesnog uivanja.'
Nasmijala se. 'Hvala bogu!' Malo poslije je rekla kao da odlazim negdje na vikend: 'Vraa se veeras u
Minster?'
'Ne mogu ovdje ostati. Sutra se vraa tvoja djevojka ... A u Minsteru me ne mogu poznati na ulici tako
lako kao ovdje. Do tamo ima samo jedan sat.'
'Koliko ostaje u Minsteru?'
'To mogu znati tek kad budem tamo. Tokom vremena ovjek stekne neku vrstu estog ula za opa-
snost.'
'Ima li ga ovdje?'
'Da', rekao sam. 'Od jutros. Jue ga nisam imao.'
Gledala me je nabranih obrva. 'Ne smije izlaziti', rekla je zatim.
'Ne prije mraka. A i onda samo da odem do stanice."
Helen nije nita odgovorila. 'Sve e ve biti u redu', rekao sam. 'Nemoj na to da misli. Nauio sam da
ivim od jednog sata do drugog ne zaboravljajui pri tom da mislim na slijedei dan.'
'Jesi li?' upitala je Helen. 'Vrlo praktino!'
'Potrebno', odgovorio sam. 'Pri svemu tome ponekad neto zaboravim. Trebalo je da ponesem aparat za
brijanje. Veeras u izgledati kao skitnica. Prirunik za emigrante propisuje da se to u svakom sluaju
mora izbjegavati.
'U kupatilu ima jedan aparat za brijanje', rekla je Helen. 'Onaj to si ostavio ovdje prije pet godina,
S No u Lisabonu
65kad si otiao. Ima i rublja ovdje, a tvoja stara odijela vise lijevo u ormaru.'
Otiao sam u kupatilo. Moja stara odijela nisu na mene imala nikakvo drugo djelovanje osim to sam
konstatirao koliko sam se stanjio. Radovao sam se to sam naao svoje rublje i odluio sam da dosta
ponesem sobom. Nisam osjeao nikakvo sentimentalno uzbuenje.
Dan je prolazio sporo i kao u nekom sutonu osjeanja. Neizbjenost rastanka uznemiravala nas je obo-
je, ali Helen nije bila tako naviknuta kao ja. Primila je to skoro kao linu uvredu. Ja sam na to bio pri-
premljen svojim iskustvom i vremenom koje je proteklo otkako sam napustio Francusku. Sto se tie
Helen ona jo nije preboljela dolazak, a odlazak je ve bio na pomolu. Njena gordost jo nije imala
vremena da oprosti, a ve se ponavljala ista situacija. Pored toga je nastupila reakcija poslije prole
noi. Val osjeanja se povukao, i stare, potopljene olupine su se odjednom ponovo promolile, pa su ak
izgledale vee no to su bile. Oprezno smo se ophodili jedno prema drugome. Nismo vie bili naviknuti
jedno na drugo. Umjesto da prigrlim dan, da mu se potpuno predam i da upijem Helen u sebe svim
svojim ulima, ja sam, i pored arke elje da to uinim, postupio toliko oprezno kao da sam od stakla.
A izgleda da ni sa Helenom nije bilo drugaije. Patili smo i bili puni nekih uglova i iljaka, i tek je sa
sutonom strah da emo izgubiti jedno drugo bio tako blizu da smo se odjednom ponovo nali.
U sedam sati je neko zazvonio na vratima. Pre-trnuo sam. Zvonjenje na vratima je za mene znailo
policiju. 'Ko to moe biti'? proaptao sam.
'Da budemo mirni i da saekamo', rekla je Helen. 'Sigurno je neki poznanik. Ako se ne odazovem, otii
e.'
Ponovo je zazvonilo. Onda je neko zakucao na vrata.
'Idi u spavau sobu', proaputala je Helen.
'Ko je to?'
M
'Ne znam. Neko ko je vidio da ovdje gori svjetlost. Idi u spavau sobu, Otpratit u ga.'
Odgurala me je i navukla kunu haljinu. Brzo sam se obazreo da vidim ne stoji li negdje neto moje.
Onda sam otiao u spavau sobu. uo sam kako Helen pita: "Ko je?' i kako odgovara muki glas. Onda
je Helen rekla: 'A, ti si? Sta se dogodilo?' Zatvorio sam vrata. Stan je imao i drugi izlaz kroz kuhinju,
ali do njega nisam mogao doi jer bi me vidjeli. Preostajala mi je jo samo mogunost da se sakrijem u
veliki uzidani ormar u kome vise Hele-nine haljine. Unutra bih imao dovoljno zraka.
uo sam kako je ovjek uao sa Helenom u dnevnu sobu. Onda sam poznao njegov glas. Bio je to njen
brat Georg ovjek koji me je strpao u koncentracioni logor.
Stajao sam pored Heleninog toaletnog stola. Jedino to sam mogao upotrijebiti kao oruje bio je no za
sjeenje papira sa drkom od zada. Strpao sam no u dep ne razmiljajui. Samo se po sebi razumjelo
da bih se morao braniti ako me pronae, i ne bi bilo drugog izlaza nego da ga ubijem i zatim da
pokuam da pobjegnem ...
U velikoj opasnosti postoji trenutak kad je u ovjeku najedanput sve toliko sasueno da bi ga jedna
varnica mogla zapaliti tako da bukne kao slama. ovjek za trenutak postaje gotovo vidovit, toliko brzo
i istovremeno razmilja. Jo prije nego to sam uo Heleninog brata, osjetio sam da nema pojma da sam
tu.
'Telefonirao sam nekoliko puta", rekao je Georg. 'Ne odaziva se ni iva dua. ak ni djevojka. Po-
mislih' smo da se neto desilo. Zato nisi otvorila?'
,Spavala sam', rekla je Helen mirno. ,Zato sam iskljuila telefon. Imam glavobolju, jo me nije prola.
Probudio si me.'
'Glavobolju?'
'Da. I sad mi je gore nego to je bflo. Uzda sam dvije tablete. To se mora odspavati.' Tablete za
spavanje?'
5 Mr
L
Tablete protiv glavobolje. Sad mora da ide, Georg. Moram da odspavam,' i
'Tablete su glupost', rekao je Georg. 'Obuci se i poi sa mnom u etnju. Divno je napolju.'
Razgovarali su jo neko vrijeme. Georg je htio da doe kasnije po Helenu, ali se ona opirala. Hoe da
ostane kod kue, rekla je. On je upitao ima li ta da jede. Da, ima. A gdje je djevojka? Djevojka je
dobila slobodno popodne, vratit e se da spremi ve-deru.
'Dakle, sve je u redu?0 upitao je Georg.
'A ta ne bi bilo u redu?'
Ta samo pitam! ovjek se esto bez potrebe brine. Na kraju krajeva...'
'ta na kraju krajeva?' upitala je Helen otro.
Ta, u ono vrijeme.. .*
'ta u ono vrijeme?'
'Ima pravo', rekao je Georg. 'emu o tome govoriti? Kad je sve u redu, sve je u redu. Najzad, ja sam
tvoj brat mogu valjda da pitam.'
'Da', rekla je Helen.
'ta?'
'Ti si moj brat.'
'Volio bih kad bi ti to bolje shvatila. Ja ti samo dobro elim!'
'Da, da', rekla je Helen nestrpljivo. 'To si mi ve toliko puta rekao.'
'Ama ta je tebi danas? Jedno vrijeme si bila sasvim drukija!'
'No, dobro, neka je tako.'
"Razborita, hou da kaem. Ako sad ponovo pone...'
'Nita nee poeti. Imam glavobolju, to je sve! I mrzim da me neko kontrolira.'
'Nitko te ne kontrolira! Samo se brinem za tebe.'
'Nemoj da brine. Nita mi nije.'
To ti uvijek kae. U ono vrijeme...'
'Neemo da govorimo o onom vremenu', rekla je Helen osorno.
'Naravno da neemo! Ja sigurno ne. Ide li lijeniku?' ...
'Da', odoovorila je Helen poslije jednog trenutka. '" 'Sta on kae?'
'Nita.'
Ta mora valjda neto rei?'
,Kae da treba da se odmaram', rekla je Helen razdraeno. 'Kae da treba da spavam kad sam umorna i
kad imam glavobolju, i da se ne svaam i da ne traim dozvolu i ne pitam da li je to u skladu sa mojim
dunostima patriota i graanke slavnog Treeg, hiljadugodinjeg Rajha.'
'Je li on to rekao?'
'Ne, on to nije rekao', odgovorila je Helen glasno i urno. 'To sam ja dodala! On mi je samo savjetovao
da se ne uzrujavam bez potrebe! Dakle, nije uinio nikakav zloin, i ne mora da bude strpan u
koncentracioni logor.'
Georg je neto promrmljao. Pretpostavio sam da se sprema da poe. Kako sam nauio da je to opasan
trenutak, jer se moe dogoditi neto nepredvieno, gotovo potpuno sam pritvorio za sobom vrata
ormara. Odmah zatim uo sam da Georg ulazi u spavau sobu. Vidio sam kako je njegova sjenka
kliznula preko uske trake svjetlosti i uo kako je uao u kupatilo. Uinilo mi se da je Helen ula odmah
za njim ali je nisam vidio. Vrlo oprezno sam zatvorio vrata ormara i, drei vrsto uza se no za
sjeenje papira, stajao u mraku izmeu Heleninih haljina.
Znao sam da Georg nije nita primijetio, i znao sam da e se vjerojatno iz kupatila vratiti u dnevnu
sobu i oprostiti se. Pri svemu tome grlo mi se ste-glo, usta osuila a istovremeno se znoj ispod pazuha
cijedio niz tijelo. Jedno je strah od neeg nepoznatog, a drugo strah od neeg to se poznaje. Onaj prvi
strah sam poznavao prije nego to su me poslali u koncentracioni logor; ovaj drugi sam osjetio sad, jer
sam znao ta bi me ekalo ako bih ponovo tamo dospio muenje i, ako bih imao sree, brza smrt.
Bilo je udnovato to itavo to vrijeme otkako sam preao granicu uope nisam o tome vodio rauna
niti sam htio da vodim. To bi me zadralo, a
88
69T
neto u meni nije htjelo da bude zadrano. Pored toga, nae pamenje nas vara da bi nam omoguilo da
se odrimo u ivotu. Pokuava da patinom zaborava ublai ono to je neizdrljivo."
Poznato vam je to?" Svare me je pogledao.
Da, poznato mi je", odgovorio sam. Ali to uope nije zaborav; to je neka vrsta polusna. Dovoljan je
jedan potres da se opet potpuno probudimo."
Svare klimnu glavom. Stajao sam u mranoj, namirisanoj tjeskobi plakara. Stijenjen meu haljinama
kao meu nekim krilima ogromnih slijepih mieva, nepokretan, i disao sam plitko i povrno da svila ne
bi utala i da se ne bih zakaljao ili kih-nuo i prvi put sam potpuno shvatio ta sam uinio. Strah se
dizao iz tla kao neki crni plin, i poeo sam se bojati da u se uguiti. Meni lino se u logoru nije
dogodilo ono najgore. Sa mnom se, po obiaju, loe postupalo, ali su me ponovo pustili, i moda je to
doprinijelo da se moja sjeanja pomute.
Ali sad je odjednom opet iskrslo sve ono to sam vidio, to se drugima dogaalo, o emu sam sluao i
ije sam nagovjetaje vidio i postalo mi je nepojmljivo kako sam mogao biti toliko bezuman i ras-
trojen da napustim onako blagoslovene zemlje, gdje su me zbog injenice to postojim kanjavali samo
zatvorom i protjerivanjem. One su mi izgledale kao luke ovjenosti.
uo sam Georga u kupatilu, a odmah zatim kako je promarirao kroz spavau sobu. Osjetio sam
neopisivo olakanje, i istovremeno sam ga mrzio ne-opisivao vie nego ranije. Onda sam u jari od
Heleni-nih haljina uo priguen tresak ulaznih vrata i vidio kako su se vrata ormara irom otvorila;
bljesnula je svjetlost i ispred svijetlosti je stajala tamna Hele-nina silueta.
70
'Otiao je!' rekla je.
Izaao sam posramljen kao da sam u jednom dalekom poreenju neki Ahil uhvaen u enskim
haljinama. Prijelaz iz straha u kominost i smetenost bio je tako brz da su se sva ta tri osjeanja me-
usobno stapala i istovremeno postojala. 'Mora otii', rekla je Helen. Pogledao sam je. Ne znam zato
sam oekivao da u na njenom licu opaziti neto kao prezir. Sigurno zato to sam, jedan minut poto je
prola opasnost, i sam sebi izgledao smijean u svom skrovitu neto to mi se ne bi dogodilo, da je
u pitanju bio neki drugi.
Helenino lice nita od toga nije pokazivalo. 'Mora otii', rekla je. 'Bilo je bezumno to si dolazio
ovamo!'
To sam prije jednog minuta i sam mislio. Sad sam odmahnuo glavom. 'Sad ne', rekao sam. 'Za jedan
sat. Moda je jo tu negdje u blizini na ulici. Moe li se vratiti?'
'Ne vjerujem. Nita i ne sluti.' Helen je ugasila svjetlost, prila urno prozoru i provirila napolje.
Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza
postelje kao da je promatrala neku divlja. Oko mene je jo lebdio dah njenog parfema. Okrenula se.
'Ne smije ii na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Mora otii! Po-zajmit u kola od Ele, pa
u te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smije ostati ovdje!'
Osjetio sam otar bol koji se odmah pretvorio u udnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da
se moramo rastati. Ili je to moda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti
koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim oima vidjela, a to je za nju bilo jae od
ma kakve mate. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav i ve za jedan korak
udaljena i izgubljena. Pokuao sam da je zadrim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i a-
71
irrr
putala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...'
Nita ne moramo, mislio sam. Imao sam jo jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zato
ranije to nisam jae osjetio? Osjetio sam, ali zato nisam razbio stakleni zid izmeu sebe i svog osje-
anja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo jo besmislenije! Morao sam neto od Helene
ponijeti sobom u sivu prazninu u koju u se vratiti ako budem imao sree. Neto vie od osjeanja na
opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se rairim preko nje kao neki pokriva, zaelio sam da
imam hiljadu ruku i usana, da postanem savren konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez
igdje ijednog meuprostora, da bih je svuda dodirivao, koa uz kou, centimetar po centimetar, a ipak
jo sa starim bolom to je to koa na kou, i to ne moe biti krv u krvi spajanje umjesto
sastavljanja."
Sluao sam Svarca ne prekidajui ga ni jedan jedini put. Iako je razgovarao sa mnom, dok je priao
imao sam utisak da sam za njega kao neki zid o koji se ponekad odbija eho. Smatrao sam sebe takvim
inae bi mi bilo nezgodno da ga sluam. I bio sam uvjeren da ni on bez toga ne bi mogao priati ono
to je jo jedanput elio glasno da uje prije nego to bude sahranjeno pod neujno sipkim pijeskom
uspomena. Bio sam stranac koji je za jednu no iskrsao na njegovom putu i pred kojim se nije morao
ustruavati.
Kelner nas je obavijestio da je pored engleskog poslanika doao i njemaki. Pokazao nam ga je. Hit-
lerov izaslanik je sjedio pet stolova dalje, sa jo tri osobe, meu kojima dvije ene, koje su izgledale
snane i zdrave i bile odjevene u haljine plave boje suprotnih nijansa. ovjek oznaen kao poslanik bio
nam je okrenut leima; zakljuio sam da je to zgodno i umirujui.
72
Mislio sam da e to interesirati gospodu", rekao je kelner, jer i vi govorite njemaki."
Svare i ja nehotice izmijenjasmo emigrantski pogled kratko podizanje kapaka, a zatim bezizrazno*
skretanje pogleda. Kao da nas nita na svijetu manje ne interesira. Emigrantski pogled se razlikuje od.
njemakog pogleda pod Hitlerom oprezno osvrtanje-na sve strane da bi se zatim neto apatom
saopilo. Ali oba pripadaju kulturi naeg stoljea.
Svare je indiferentno pogledao kelnera. Poznajemo poslanika", rekao je. Donesite nam jo malo>
vina." Zatim se obratio meni. Jeste li gladni?"
Odmahnuo sam glavom.
Nemojte se obazirati na raun", rekao je.
,,I ne obazirem se."
Dovoljno je za sve, noas."
Za trenutak sam pomislio da Svare moda namjerava da izvri samoubistvo. Cesto sam to doivljavao
ponekad i da se namjera sprovede u djelo. Ali sam uvijek smatrao da je to stvar koja se zaista tie
samo dotinog ovjeka. U naem naprednom stoljeu postoje stepeni oajanja kakvi u devetnaestom
vijeku nisu bili poznati, a takoer pokatkad i neka nemo da se to podnosi, koja je bila; tua
vremenima sa jaom vjerom.
Da odemo na neko drugo mjesto?" upitao sam.
Zbog onog?" Svare pokaza glavom u pravcus poslanika. Da je kelner pijun, ne bi nam skrenuo
panju."
To je bilo tano. A ako je ipak pijun, sama bismo postali sumnjivi kad bismo sad otili.
Najmanje sam bio sumnjiv u Njemakoj", ree Svare. Nisam to znao. Ali niko ne oekuje da e se
kriom vratiti neko ko je jednom ve otiao. Ovo je Lisabon. Ovdje jo ne vlada njemaki poslanik. I
policija je jo nezavisna."
Kelner je donio vino. Pili smo polagano, ali sam osjeao djelovanje vina. Kave", rekoh. Morao sam
se-uvati da ne pijem suvie. Imao sam mnogo ta da uradim. Dok sam ja i dalje sluao, neko je u meni
naporno razmiljao o tome da li bih obje putne karte
73.r
L
.mogao upotrijebiti za Rut i sebe. Moram biti prvi u amerikom konzulatu. Moram imati dokaze da sam
veoma ugroen da bi viza uope dola u obzir. Moram tu se uvijek prekidala misao onog ovjeka
koji se nadnosio nada mnom.
Bilo je nemogue dobiti vizu do podne. Za nas je uope bilo nemogue da dobijemo vizu. Nismo se
nalazili ni na kakvom spisku. Nijedno udruenje nas nije oznailo kao ljude dragocjene duhovne vri-
jednosti. Niko nije imao nikakav jai razlog da nas spaava osim to smo ljudska bia a to, izgleda,
nije dovoljno u vrijeme kad i tu postoji klasa: klasa ljudi velikih duhovnih vrijednosti koji imaju prven-
stvo. Nismo bili oficiri ivota. Bili smo redovi.
Dogaalo se da ponekad ne ujem Svarca kad sam pratio misli i hitro kalkuliranje onog ovjeka koji se
nadnosio nada mnom. Onda bi on ponovo nestajao, i samo bi Svare bio tu sa svojom sjenkom, koju je
pokuavao da dozove, i njegov glas je bio kao monotona molitva za nekog pokojnika. Povrh toga,
muzika za igru i zaguljiva, niska prostorija, tako da se osjeanje nestvarnosti povremeno pojaavalo -
do halucinacije, za koju ovjek zna da je halucinacija, ali koje se ipak ne moe potpuno otresti.
Izgledalo mi je da Svare pria neku simbolinu priu priu o svima nama izgnanicima i emigrantima
od samog roenja, lutalicama u potrazi za krajikom domovine koji nam uvijek ponovo istru ispod
nogu, a mi se ipak sa mravljim strpljenjem i vjerom i nadom uvijek iznova uzdamo u djeli vjenosti,
dok nam iz ran javih ruku istru minute, od kojih ni jedan jedini ne moemo due zadrati, i dok nas
beskrajna traka vremena dalje vue ka unite-nju koje nekim prokletstvom poznajemo unaprijed, koje
pokuavamo da sprijeimo i koje ne moemo izbjei.
gasio sam sve svjetlosti kako niko ne bi vidio da sam u stanu. Ako bi neko zazvonio, ne bih se odazvao.
Ako bi se Georg vratio, mogao bih u sluaju potrebe pobjei kroz kuhinjski izlaz.
Presjedio sam to pola sata kraj prozora, veoma miran. Mrana soba je govorila vie od osvijetljene, ali
ja nisam htio da je razumijem. Oslukivao sam uline umove i promatrao obasjane prozore na zgra-
dama preko puta. Poslije izvjesnog vremena u meni je bezglasno poelo da se iri strahovito osjeanje
gubitka. Nije bilo bolno. Prije bi se moglo rei da je bilo kao neki sumrak koji sve dalje i dalje mili i
sve zamrauje i ispranjuje dok ne stigne do horizonta.
Jedna nestvarna vaga mjerila je praznu prolost i praznu budunost, i u sredini je stajala Helen sa po-
lugama nestvarne vage na svojim ramenima, i ona ve izgubljena. inilo mi se da sam u sredini svog
ivota; slijedei korak e iskrenuti vagu i ona e se polako nagnuti ka budunosti, sve e se vie puniti
sivoom i nikad se vie nee vratiti u ravnoteu.
Probudilo me je zujanje kola koja su dolazila. U svjetlosti uline lampe vidio sam Helenu kako izlazi i
nestaje u kunom ulazu. Proao sam kroz tamni, mrtvi stan; uo sam klju u ulaznim vratima. Helen je
urno ula. Upalila je svjetlost. 'Moemo da poemo', rekla je. 'Mora li natrag u Minster?'
'Ostavio sam tamo jedan kofer. I prijavljen sam pod imenom Svare. Kuda bih inae poao?'
'Plati hotel i otii u drugi.'
'Kuda?'
Helen je razmislila. 'U Minster. U pravu si. Kuda bi inae? Svi drugi gradovi su dalje.'
Spakirao sam neto stvari koje bi mi mogle zatrebati. Rijeili smo da ne uem u kola pred kuom, nego
malo dalje, na Hitierovom trgu. Helen e ponijeti kofer.
... Helen je otila", rekao je Svare, da uzme kola svoje prijateljice. Ostao sam u stanu sam da je
ekam. Bilo je vee i prozori su bili otvoreni. Po-
74
Dospio sam neopaen na ulicu. Zapahnuo me neki topao vjetar. Duboko sam udahnuo i pored kua za-
ao za ugao. U tami je utalo lie drvea. Helen me je sustigla na trgu. 'Ui', proaptala je.
75r
L
Kola su bila zatvoren kabriolet. Helenino lice je bilo osvijetljeno odsjajem sa table s instrumentima.
Oi su joj sjajile. 'Moram paljivo da vozim', rekla je. 'Neka saobraajna nezgoda, pa policija samo
bi nam to jo trebalo!'
Nisam odgovorio. Tamo napolju se nije govorilo o takvim stvarima da se ne bi zaista dogodile. Helen
je bila puna neke skoro grozniave energije. Razgovarala je sa samom sobom i sa kolima kad bi pro-
putala druga vozila ili bi ih prestizala. Kad je morala da stane blizu jednog saobraaj a, bajala je po-
luglasno, a kad ju je zaustavio crveni signal, gonila ga je da pouri: "Hajde! Okreni se. Daj zeleno!'
Nisam znao ta o tome da mislim. Za mene je to bila naa posljednja vonja i nisam ni slutio na to se
ona bila odluila.
Kad smo ostavili grad za sobom primirila se. 'Kad namjerava da poe dalje iz Minstera?' upitala je.
Nisam znao, jer nije postojao nikakav cilj. Znao sam samo da ne mogu dugo ostati. Sudbina daje
ovjeku samo izvjesnu nazovi-slobodu; onda ga opominje, pa zadaje udarac. Slutimo kad je dolo
vrijeme. Ja sam nasluivao da je dolo vrijeme za to. 'Sutra', rekoh.
Jedno vrijeme je utjela. 'Kako e to uraditi?' upitala je tada.
Razmiljao sam o tome dok sam sjedio sam u mranoj dnevnoj sobi. Da pokuam jednostavno da
sjednem u vlak i pokaem na granici paso to mi je izgledalo suvie rizino. Mogli bi zatraiti od
mene druge isprave dozvolu za iseljavanje, potvrdu o plaenom emigrantskom porezu te bih se,
postavi sumnjiv, naao u suvie velikoj opasnosti. Istim putem kojim sam i doao', rekoh. 'Kroz
Austriju. Preko Rajne u Svajcarsku. Nou.' Okrenuo sam se ka Heleni. 'Da ne govorimo o tome",
rekoh. 'Ili bar to je mogue manje.'
Klimnula je glavom. 'Ponijela sam novac', rekla je. 'Kad ve kriom prelazi granicu, moe ga po-
nijeti sobom ili ne? Moe li se u Svajcarskoj mijenjati?'
'Moe. Zar ne treba tebi?'
'Ja ne mogu da ga nosim sobom. Pregledat e me, na granici. Moe se ponijeti samo nekoliko maraka.'
Zaprepaeno sam pogledao Helenu. Sta li to ona govori? Nisam htio ni da mislim na to! ak ni na
mogunost toga. 'Koliko ima?' upitao sam.
Helen me je brzo pogledala. 'Ne tako malo kao to misli. Odavno ga ve odvajam. Tamo je u torbi.'
Pokazala je na jednu konu torbicu. "Veinom je u novanicama od sto maraka, Jozefe. Tu je i jedan
paketi dvadesetica, za Njemaku, da ne mora mijenjati krupan novac. Ne prebrojavaj. Ponesi. To je
ionako tvoj novac, Jozefe.'
'Zar partija nije konfiscirala moj novac na tekuem raunu?'
'Jeste ali malo prekasno. Mogla sam ovo prije toga da podignem. Neko iz banke mi je pri tome
pomogao. Htjela sam da ga uvam za tebe i da ti jedanput poaljem, ali nikad nisam znala gdje si.'
'Mislio sam da si pod prismotrom. Nisam htio da te zbog mene poalju u logor.'
Proli smo kroz jedno selo s bijelim vestfalskim kuama sa slamnim krovovima i crnim gredama. Psi
su lajali.
'Bit e rata', rekla je Helen iznenada. 'Jesi li zato doao, Jozefe?'
'Otkud zna da e biti rata?' upitao sam.
'Od Georga. Jesi li zato doao?'
'Da', odgovorio sam. 'I zato sam doao, Helen.'
'Htio si da me odvede?'
Ponovo sam je zaprepaeno pogledao. 'Ne govori o tome', rekao sam naposljetku. 'Nije to ni avantura
niti ala.'
'Tako ni ja nisam mislila', odgovorila je mirno Helen.
Morali smo se zaustaviti kod jednog prijelaza preko pruge. Do nas su pristigla i druga kola, prvo jedna
mala sa etiri debela, ozbiljna ovjeka, zatim
76
77jedna stara ena ti otvorenom zelenom dvosjedu, a zatim se odmah pored nas beumno zaustavila
velika crna limuzina, nalik na mrtvaka kola. Za volanom se nalazio ofer u crnoj SS-uniformi, a
unutra su sjedela dva SS-oficira vrlo blijedih lica i ukoeno gledala preda se. Kola su stajala tako blizu
nas da sam ih mogao dodirnuti rukom.
Prilino je dugo potrajalo dok je doao vlak. Helen je utei sjedila pored mene. Kola sa obiljem kroma
otisnula su se jo malo naprijed tako da je hladnjak skoro dodirivao rampu. Stvarno su ostavljala utisak
pogrebnih kola u kojima prenose dva mrtvaca. Mi smo upravo govorili o ratu a tu, kraj nas, kao da
je iskrsnuo njegov simbol: srebrne mrtvake glave na kapama, mrtvaka lica, mir koji kao da je ve
mirisao na zimzelen i trule.
Vlak je naiao huno kao sam ivot. Bio je to neki brzi vlak sa spavaim kolima i bljetavo osvijet-
ljenim kolima za ruavanje sa bijelo zastrtim stolovima. Kad se rampa podigla, crna limuzina je ispred
drugih kola jurnula u tminu, nalik na neki tamniji torpedo u ijoj su se blijedoj svjetlosti gubile boje
predjela, kao da se drvee ve pretvorilo u crne kosture.
'Ja idem s tobom', proaptala je Helen.
'Ne govori to!' odgovorio sam toliko uzrujan da sam to urno i otro jo jednom ponovio.
Helen je zaustavila kola. 'Zato ne?' upitala je srdito. 'Hoe li opet da me ostavi ovdje?'
U plavoj svjetlosti ploe s instrumentima lice joj je bilo blijedo kao u onih oficira kao da i ona nosi
peat smrti koja se prikrada u junskoj noi. Shvatio sam da se u tome sastojalo moje najdublje
strahovanje: da e se rat isprijeiti izmeu nas. I da se, kad se on bude istutnjao, nikad neemo ponovo
sastati, jer to prevazilazi i najsmjelija nadanja: tolika lina srea poslije jednog zemljotresa koji e sve
razoriti.
'Ako nisi doao da me povede, onda je zloin to si doao! Zar ne shvata?' rekla je Helen drhtei od
gnjeva.
78
'Da', odgovorio sam.
'Zato onda izbjegava?'
'Ti ne zna ta to znai."
'Ni ti ne zna. Zato si doao? Ne lai! Da se jo& jednom oprosti?'
'Ne.'
'Onda zato? Da izvri samoubistvo?'
Odmahnuo sam glavom. Odjednom sam shvatio da. bi Helen razumjela samo jedan odgovor i da stoga
samo jedan i postoji, ak i ako se ne ostvari. 'Da te povedem', rekao sam. 'Zar ne vidi?'
Lice joj se promijenilo. Nestalo je gnjeva. Postala je veoma lijepo. 'Da', promrmljala je. 'A to si morao-
da kae. Zar ne zna?'
'Helen', rekao sam. 'Sto puta u ti rei, i svaki minut ti govorim, a najvie ti govorim kad ti kaem da je
to nemogue.'
'Nije nemogue. Imam paso.'
utio sam jedan trenutak. Rije je udarala kao munja u konfuznim oblacima premiljanja. 'Ima&
paso?' ponovio sam. 'Paso za inostranstvo?'
Helen je otvorila svoju tanu i izvadila paso. Ne samo to ga je imala nego ga je i ponijela. Promatrao
sam ga kao to bi ovjek gledao udotvorni kale. Punovani paso i nije bio nita drugo. Bio je-
deklaracija i pravo u isti mah. 'Otkud?' upitao sam. 'Od prije tri godine. Vai jo dvije godine. Dvaput
sam ga upotrijebila. Jednom kad sam putovala u Austriju, dok je jo bila nezavisna. A drugi put za
Svajcarsku.'
Prelistao sam knjiicu. Morao sam se pribrati. Stvarnost je odjednom stajala preda mnom. U mojoj ruci
slisti jedan paso. Vie nije bilo nemogue-da Helen napusti Njemaku. Mislio sam da bi to bilo
mogue samo ako bi pobjegla i kriom prela granicu a to mi je izgledalo nemogue. 'Jednostavno,,
zar ne?' rekla je Helen, promatrajui me..
Klimnuo sam glavom. 'Moe sjesti u voz i otputovati', odgovorio sam kao neki idiot, i jo jednom,
pogledao paso. 'Ali nema vizu za Francusku.'
79*r
Helen se nasmija. 'Mogu otii u Cirih i tamo uzeti vizu. Za Svaj carsku mi viza nije potrebna.'
To je tano.' Jo nisam potpuno shvatao. 'A tvoja porodica?' upitao sam. 'Putaju te da ode?'
'Neu ih pitati.'
'Mogu udesiti da te zadre.'
'Otputovat u u Cirih jednom lijeniku. To sam -ve jednom ranije uinila.'
'Jesi li bolesna?'
'Nisam', rekla je Helen. 'Htjela sam odavde da odem. Prosto sam se guila.'
Sjetio sam se da ju je Georg upitao je li bila kod lijenika. 'Nisi bolesna?" upitao sam.
'Nisam. Ali moja porodica misli da sam bolesna. 'To sam im napriala da bih imala mira. I da bih mo-
4jla otii. Martens mi je u tome pomogao. Bilo je potrebno dosta vremena da se jedan pravi Nijemac
uvjeri u to da u Svajcarskoj mogu postojati specijalisti koji vie znaju od autoriteta u Berlinu.'
Helen se odjednom nasmijala. 'Ne radi se o smrti i ivotu, Jozefe! Sutra odlazim na nekoliko dana u
Cirih da se pregledam, kao to sam i ranije uinila. Moda u te onda tamo vidjeti ako i ti bude doao.
Je li tako bolje?'
'Nije', rekao sam. 'Ni tako ne ide. Ali je ipak poetak.'
Osjeao sam se trom i spor i mrzio sam sebe to Heleni ne mogu bolje da pokaem koliko je volim ti
tom trenutku. Morala je misliti da oklijevam zato to je ne elim, a ne zato to je toliko mnogo elim.
'Vozi dalje', rekao sam. 'Ja sam kao ovjek koji naizmjenino brzo zavlai ruke u vrelu i ledenu vodu i
koji jo ne osjea razliku. Odjednom je sve tako jednostavno da se bojim da e itava brigada andar-
ma sad odmah iskrsnuti iz ume.'
'Sve je lako kad je ovjek oajan', rekla je Helen. 'udna neka kompenzacija. Je li to uvijek tako?'
"Nadam se da vie nikad neemo morati da o tome odluujemo.'
Kola su skliznula sa praine Ijetnjeg puta na auto-put.
'Spremna sam vjeno da ivim", rekla je Helen i osmjehnula se bez i najmanjeg traga oajanja.
Ula je sa mnom u hotelski hol. udnovato kako se brzo snalazila u mojoj situaciji. 'Idem s tobom',
izjavila je. 'Sam ovjek je sumnjiviji od ovjeka sa enom."
'Brzo ui', odgovorio sam.
Odmahnula je glavom. 'Nisam to od tebe nauila, Jozefe. Nisi bio ovdje u godinama potkazivan] a.
Nacionalni prevrati su kao kad se prevre kamenje na zemlji ispod njih povrvi gamad. Za svoju vul-
garnost najzad nalazi krupne rijei kojima je pokriva.'
Hotelski slubenik se nije iznenadio kad me je ponovo ugledao. Predao mi je moje kljueve, pa sam se
popeo u svoju sobu. Helen je ostala dolje da me eka. Prije nego to sam uao u lift, okrenuo sam se da
je vidim. Sjedila je u naslonjai, daleka, i odjednom mi je izgledala kao neka veoma poeljna strana
ena.
Moj kofer je stajao pored vrata, na postolju. Osvrnuo sam se po turoj sobi. Bila je kao sve sobe u
kojima sam odsjedao. Pokuao sam da se sjetim kako sam doao. Ali se sjeanje rasplinulo. Shvatio
sam da vie ne stojim na obali ili da se krijem i promatram rijeku plivao sam maticom na dasci.
Stavio sam kofer koji sam sobom donio pored onog koji sam ranije kupio. Onda sam siao stepenicama
do Helene.
'Koliko vremena ima?' upitao sam.
'Noas moram da vratim kola.'
Promatrao sam je. Nisam shvatao kako sam mogao protraiti ono vrijeme kad smo bili sami. Toliko
sam je elio da za trenutak nisam mogao progovoriti. Zurio sam u sive i zelene naslonjae u holu, u
vra-
6 No u Lisabonu
81r
tarsku lou i bljetavo osvijetljen, sto i iza njega u policu sa mnogobrojnim pregradama za pisma, i
znao sam da je nemogue da povedem Helenu u svoju sobu. 'Moemo jo zajedno veerati', rekao sam.
'Hajde sve da radimo tako kao da emo se sutra ponovo vidjeti. Neemo se opratati.'
'Ne sutra', odgovorila je Helen. 'Prekosutra.'
Prekosutra je moda za nju neto znailo. Za mene je bilo koliko i nikad. Doiveo sam suvie mno-
go tih .prekosutra" i uvijek su bila drugaija nego to sam se nadao.
'Prekosutra', rekao sam. 'Prekosutra ili naksu-tra. Ve prema tome kakvo bude vrijeme. Danas neemo
na to da mislimo.'
'Ja ni na ta drugo ne mislim', odgovorila je Helen.
Imala je pravo. Kakve sam besmislice govorio! 'Neemo da mislimo na to vie nego to je potrebno',
rekao sam.
Otili smo u 'Domkeler' restoran u staronje-makom stilu i pronali jedan sto gdje niko ne moe
prislukivati. Naruio sam bocu vina, pa smo se dogovarali o onome o emu je trebalo da se dogovo-
rimo. Helen je namjeravala da slijedeeg dana otputuje u Cirih. Tamo e me ekati. Ja sam namjeravao
da idem putem koji sam poznavao preko Austrije i Rajne, i da joj telefoniram kad stignem u Cirih.
'A ako ne doe?' upitala je.
'Iz vajcarskih zatvora smije da se pie. ekaj nedjelju dana. Ako za to vrijeme nita ne dobije od
mene, vrati se.'
Helen me je pogledala. Znala je ta mislim. Iz njemakih zatvora se nije vie moglo pisati.
'Da li strogo uvaju granicu?' proaptala je.
'Ne', rekao sam. 'Ne govorimo vie o tome. Zavisi od sluaja. I neu vie o tome da govorim. Uao sam
ovamo zato ne bih i izaao?'
Pokuali smo da ignoriramo rastanak, ali nismo mogli. Stajao je izmeu nas kao neki ogroman
82
crn stup. Jedino smo mogli da povremeno kriom bacimo pogled na naa usplahirena lica. 'Ovo je kao
prije pet godina', rekao sam. 'Samo to ovog puta oboje idemo.'
Helen je odmahnula glavom. 'Budi oprezan!' rekla je. ,Preklinjem te da bude oprezan! ekat u. Due
od nedjelju dana! Koliko god hoe. Nita ne riskiraj!'
'Bit u oprezan. Nemoj da govorimo o tome. Ako se suvie govori o opreznosti, ovjek moe da otupi,
Helen. Onda ne vrijedi mnogo.'
Stavila je ruku na moju ruku. 'Ja tek sad sve shvatam. Da si doao! Sad kad ponovo odlazi! Prekasno.'
'Ja takoer', odgovorio sam. 'I meni je isto tako. Dobro je to to sad znamo.'
'Tako kasno', promrmljala je. 'Tek sad kad odlazi.'
"Nije tek sad. Oduvijek smo znali. Zar bih inae doao? I zar bi me ti ekala? Samo to tek sad mo-
emo prvi put da kaemo.'
'Nisam uvijek ekala', rekla je Helen.
utio sam. Ni ja nisam uvijek ekao. Ali sam znao da joj to nikad ne smijem rei. Ponajmanje sad.
Oboje smo bili nezatieni i bez ikakve odbrane. Ako ikada budemo ivjeli zajedno, onda emo se
uvijek iznova, i svako za sebe, vraati na ovaj trenutak u bunom restoranu u Minsteru, da bismo dobili
snagu i potvrdu. To e biti ogledalo u koje emo moi pogledati. I ono e nam pokazati dvije slike:
onakvu kakve nas je htjela sudbina, i onakvu kakvom nas je ona nainila a to je bilo mnogo, jer
ovjek uvijek grijei zato to je izgubio prvu sliku.
'Sad mora poi', rekao sam. 'Budi oprezna. Ne vozi suvie brzo.'
Usne su joj zadrhtale. Primijetio sam ironiju tek poto sam to izgovorio. Stajali smo u vjetrovitoj ulici
izmeu starih kua. 'Budi oprezan', proaptala je.
83Nisam dugo izdrao u hotelu. Otiao sam na stanicu i pribiljeio vlakove. Jedan je polazio iste ve-
eri, pa sam rijeio da njime otputujem. Kupio sam voznu kartu i vratio se.
Grad je bio tih. Prolazei pored katedrale zasta sam. Znao sam da uza zid crkve raste ogroman ru-in
grm za koji se govorilo da je star hiljadu godina. U tami sam mogao vidjeti samo jedan dio stabla, koje
e kao neka zmijurina dizalo uza zid. Nisam mogao ustanoviti da li cvjeta. Mislio sam na Helenu i na
ono to e se dogoditi. Odjednom nisam vie znao da li valja to to je vodim, ili e dovesti do propasti,
i da li sam izvrio jedan lakomislen zloin ili sam primio neuvenu milost ili je moda to oboje.
U blizini hotela uo sam priguene glasove i korake. Dva esesovca BU izala iz jedne zgrade gurajui
nekog ovjeka na ulicu. Vidio sam njegovo lice u svjetlosti uline lampe. Bilo je mravo i votano. Oi
su mu bile iroko razrogaene i pune uasa kakav ve odavno nisam vidio. ovjek je utio. Njegovi
pratioci su ga nestrpljivo gurali i vukli naprijed. Nisu bili buni. itav prizor je imao neeg pritajenog,
sablasnog. Kad su prolazili pored mene, esesovci su me pogledali bijesno i izazivaki, a uhapenik je
svojim paraliziranim oima zurio u mene i kao da je jednim gestom zatraio pomo. Usne su mu se po-
kretale, ali iz njih nije izlazio nikakav zvuk. Bio je to vjeni prizor ovjeanstva sluge sile, rtva i
vjeiti trei, promatra koji ne die ruku i ne brani rtvu.
Znao sam da za uhapenika nita ne mogu uiniti. Naoruani esesovci bi me bez po muke savladali.
Sjeam se da mi je neko priao o slinom dogaaju, kad je jedan esesovac uhapsio nekog Jevrejina. Taj
to mi je priao bio je onesvijestio esesovca i doviknuo rtvi da bjei. Ah" je uhapenik proklinjao svog
oslobodioca to ga je doveo u situaciju da mu se jo i to zarauna, pa je plaui otiao po vodu da
84

povrati svijest esesovcu kako bi ga ovaj odveo u smrt.
Sjetio sam se toga, ali sam pored toga bio toliko uzrujan i toliko sam prezirao samog sebe da sam
otiao u hotel, uzeo svoje stvari i odvezao se na stanicu, iako je za to bilo jo suvie rano. Izgledalo mi
je pristojnije da sjedim u ekaonici nego da se krijem u hotelskoj sobi. I onaj mali rizik kome sam se
time izloio pruio je na neki djetinjast nain mome ponosu bar neki slab oslonac.
Putovao sam no i slijedei dan i stigao bez tekoa u Austriju. Novine su bile pune zahtjeva, sveanih
izjava i uobiajenih vijesti o pograninim incidentima, koji veinom prethode ratovima i kod kojih je
udnovato to to uvijek snane nacije optuuju slabe za agresivnost Vidio sam vlakove sa trupama, ali
ljudi s kojima sam razgovarao veinom nisu vjerovali da e biti rata. Oekivali su da e neki novi
Minhen uvijek slijediti za prologodinjim i da je Evropa suvie slaba i dekadentna da bi se usudila da
ratuje sa Njemakom. Drugaije je bilo u Francuskoj, gdje je svako znao da je rat neizbjean. Ali
ugroeni uvijek zna vie i zna to ranije nego napada. Ono sa ime niko nije mogao raunati bilo je da
se ugroeni i pored toga nije pripremio za od-branu.
Stigao sam u Feldkirh i uzeo sobu u jednom malom pansionu. Bilo je ljeto i vrijeme za turiste, pa nisam
padao u oi. Dva moja kofera su ulivala potovanje. Odluio sam da ih ostavim i da ponesem onoliko
prtljaga koliko mi nee smetati. Spakirao sam to u jedan ruksak, tako je bilo najmanje upadljivo. Sobu
sam platio za nedjelju dana unaprijed.
Krenuo sam slijedee veeri, ne suvie kasno, da bih izbjegao nepotrebna pitanja. Dok se nije smrklo,
ostao sam u blizini granice, skriven na jednom proplanku. Sjeam se da su mi dosaivali komari i da
sam promatrao jednog plavog dadevnjaka koji je i-
85vio u bistroj vodi bare. Mislio sam na to kako se za njega granica svijeta nalazi u toj bari. Ta lokvica
je za njega Svajcarska, Njema.ka, Afrika i Jokohama, sve u jednom. Spokojno je ronio i izlazio na
povrinu, u potpunoj harmoniji sa smirajem dana. Ulio mi je pouzdanje.
Zaronio sam u Rajnu i pri tom ponovo mislio na dadevnjaka i njegov utljivi vodeni ivot. Bilo je
tiho, mjesec jo nije izaao, a rumenilo sunevog zalaska jo nije sasvim izblijedilo. Osuio sam se,
obukao i krenuo dalje.
'Stojte!' ree jedan glas.
Stao sam. Bio sam ve u Svajcarskoj. Nije imal9 nikakve svrhe bjeati. Zandarm je imao oruje, a po-
red toga je mogao pokrenuti itav kanton da me uhvati.
Istupio je iz sjenke gustog drvea. "Sta radite ovdje?' upitao je.
'Poao sam u nonu etnju', odgovorio sara.
'Ovdje? U ovo doba?'
Bio je to mlad ovjek od oko dvadeset i pet godina, okruglog lica i okruglih oiju. 'Da', rekao sam. 'Kad
bih inae? Koliko jo ima do carinarnice?'
'Hoete u carinarnicu?"
'Naravno. Rekli su mi da u naii na nju ako produim ovuda.'
'Ko vam je rekao?'
Otpoelo je uobiajeno idiotsko zapitkivanje. Razlika se sastojala samo u tome to sam ovog puta imao
paso. Pokojni Svare je drao svoju ruku nada mnom. Zandarm je bio iznenaen nije oekivao
paso. Izgledao sam mu kao emigrant: imao sam ruksak tobonja poezija none etnje bila je
podvala. Pristojan ovjek odlazi u stranu zemlju u pristojno vrijeme pristojnim saobraajnim
sredstvom. 'Odvedite me do carinarnice', rekao sam.
Odmahnuo je glavom. 'Sad ovdje gotovo svake noi ljudi prelaze granicu iz Njemake. I oni sa pa-
soima. Morate se vratiti, gospodine. Pa i sami ka-
86
f
zete da niste izbjeglica. Onda je bolje da doete sutra po danu normalnim putem.'
Bio sam uhvaen u vlastitoj lai. 'Ne mogu natrag', rekao sam. 'Nisam vam kazao istinu. Ja sam
izbjeglica.'
Slubenik se nasmijao. 'Sa ispravnim pasoem? Hvalite boga to vas nije uhvatio moj kolega taj ne
zna za alu.'
Nije bilo pomoi. Ostao je nepokolebljiv. Ljudi se ne prihvataju bez razloga jednog poziva u kome
nose uniformu. Ono malo vlasti je jak koktel. Slubenik me je vratio natrag. Morao sam pred njegovim
oima ponovo prijei Rajnu. Dao mi je jednu cigaretu i opisao mi mjesto gdje granica nije naroito
uvana.
Cvokoui sam se obukao na drugoj strani. Znao sam da te noi ne mogu prijei u Svajcarsku. Mladi
slubenik e vrebati. Lovcu je lovaki nagon vaniji od onoga to lovi naroito kad ima za sobom
autoritet jedne drave. Morao sam se vratiti i prebjei na nekom drugom mjestu.
Nikad neu zaboraviti taj put ni potok kraj mene, ni most, ni vjetar, ni oblak, niti umove noi. Go-1
vorio sam sebi da se nita strano nije dogodilo, da sam se prije nedjelju dana nalazio u slinoj situaciji,
da sutra mogu jo jednom pokuati i da je jo uvijek mogu trei put preko Italije i Svaj carskih
Alpa kod Brisaga.
Tek sam se u kasno jutro usudio da izaem na cestu. udnovato je koliko je mnogo i koliko malo
ovjek u stanju da misli kad se sve okree oko iste take. U dva maha su me djeca nanjuila. Pretvarao
sam se kao da sam turist u etnji, a tako isto sam postupio kad sam odluio da se vratim u svoj pansion.
To mi je izgledalo bezopasnije nego da gladan provedem dan u umi.
To je bila greka. Kad sam stigao pred pansion, neko je sa prozora izmeu saksija sa minui-cama
doviknuo: 'Pa evo ga!'
Odmah zatim se preda mnom stvorila gostioni-arka sa dvojicom policajaca. Gospode boe, mislili
87r
smo da vam se neto desilo! Gdje ste, zaboga, bili noas?'
Gostioniarka je nala ujutru nerazmjeten krevet i pomislila je da sam ubijen. Prialo se da po okolini
luta neko ko ve ima nekoliko razbojnitava na dui. Obavijestila je policiju.
'Zalutao sam', rekao sam. 'A i no je bila tako divna! Prvi put sam poslije djetinjstva spavao pod vedrim
nebom. Bilo je krasno! ao mi je to ste se zbog mene brinuli i trudili.'
Jedan policajac je time bio zadovoljan. Drugi ovjek punog lica i sa popuicalim ilicama nije.
'Odakle dolazite?' upitao je. 'Imate li isprave?'
Prestravio sam se. Moj paso je bio laan. To se moglo ustanoviti jednim telefonskim razgovorom sa
Beom. U depu sam imao mnogo novaca. Ako ga otkriju, posumnjat e da sam htio da ga prokrijum-
arim u Svajcarsku, pa e me predati sudu, jer je to strogo zabranjeno.
Nisam pokazao svoj paso. Nijemcima u vlastitoj zemlji nije potreban. 'Ko nam kae da vi niste onaj
razbojnik koga traimo?' upitao je debeli policajac.
Nasmijao sam se. 'Ni najmanje nije smijeno', rekao je on i poeo da pretresa moj kofer.
Ponaao sam se kao da je to neka ala. Ali nisam bio naisto s tim ta u rei za novac ako budem
podvrgnut linom pretresu. Odluio sam da kaem kako elim da kupim neko imanje u blizini.
Na moje iznenaenje, slubenik je u bonoj pre-gradici drugog kofera naao jedno pismo. To je bio
kofer koji sam ponio iz Osnabrika i koji je Helen spakirala i snijela. Slubenik je otvorio pismo i poeo
da ita. Napregnuto sam ga promatrao. Nita nisam znao o tom pismu, pa sam se nadao da je staro, za-
boravljeno i beznaajno.
Slubenik je zamumljao i podigao pogled. 'Je li vae prezime Svare?'
Klimnuo sam glavom. Nisam znao u emu je stvar. 'Zato to niste odmah rekli?' upitao je on.
'Rekao sam vam', odgovorio sam pokuavajui da naopake proitam tampano zaglavlje pisma.
88
'To je tano, rekao je', potvrdio je drugi slubenik.
'Odnosi li se ovo pismo na vas?' upitao je prvi.
Pruio sam ruku. Oklijevao je jedan trenutak, a zatim mi dao. Sad sam vidio tampano zaglavlje. Bila
je to adresa Nacionalsocijalistike partije u Osna-briku. Polagano sam itao da partijska organizacija
Osnabrik moli da se lanu partije Jozefu Svarcu, koj se nalazi na putu radi ispunjena jednog vanog
zadatka, prui sva mogua podrka. Pismo je bilo potpisano: Georg Jirgens, oberturmbanfirer
Heleni-nim rukopisom.
Drao sam pismo u ruci. 'Je li to tano?' upitao je slubenik sa znatno vie potovanja nego ranije.
Sad sam izvadio paso, pruio ga, pokazao mu ime i vratio ga u dep. 'Trebalo je da bude tajna', od-
govorio sam.
'Zbog toga?'
'Zbog toga', rekao sam, pa sam stavio i pismo u dep. 'Nadam se da vam je to dovoljno?'
'Naravno.' Slubenik se nasmijeio. 'Razumijem. I nonu etnju do granice.'
Klimnuo sam glavom. 'Ni rijei o tome, molim. Strogo povjerljivo. Zato sam i bio tako rezerviran/
Osmijehnuo sam se. 'Pri svemu tome ste ieprkali. Jeste li lan partije?'
'Ja', rekao je ovjek sa punim licem. Potapao sam ga po ramenu. 'Bravo! Evo za jednu au vina
poslije sveg tog truda.'"
Svare mi se osmjehnuo. Ponekad je zaista udno kako se mogu obmanuti ljudi iji je poziv da budu
sumnjiavi. Jeste li i vi to iskusili?"
Ne bez isprava", rekoh.
To je tano. Bez isprava je ovjek potpuno van zakona."
Ranije, u drevno doba, ovjek je bio ono za ta se predstavljao. Danas je nosilac isprava. Isprave su
nas isisale one ive, mi smo njihove sjenke."
89r
Helen je predvidjela da ne bih uzeo pismo da mi ga je ponudila. Iz moralnih pobuda, a i zato to bih
ga smatrao opasnim. Uglavnom zato. Ovako me je spasio."
Sluao sam Svarca sa sve veim interesiranjem. Sad sam se obazreo oko sebe. Engleski poslanik i
njemaki ambasador su bili na prostoru za igru. Igrali su Englez je bolje igrao. Nijemcu je bilo
potrebno vie prostora. Igrao je s nekom vrstom zajedljive na-pregnutosti. U polutami sam imao iluziju
da je oivjela neka ahovska tabla sa figurama. Prostor za igru nije bio pun, tako da su se pokreti igraa
mogli upo-reivati sa ahovskim figurama. Oba kralja njemaki i engleski ambasador ponekad su
se opasno pribliavali jedan drugom. Ali bi Englez uvijek izmakao. Ve su toliko puta uzmicali, mislio
sam, da su oni drugi postali sve agresivniji. Obeavali su to nisu mogli odrati, a kad su se najzad
oduprli, ve su dali drugima dovoljno vremena da se pripreme za napad. Sta ste onda uradili?" upitao
sam Svarca.
Otiao sam u svoju sobu", nastavio je on. Bio sam iznuren i istovremeno uzrujan. Pogledao sam -
kroz prozor zeleni Ijetnji predio i osjeao sam se nekako udno sklonjen. Helen me je spasla na tako
nepredvien nain da je sliilo na kazalini komad u kome se neka beznadna zbrka dobro zavrava.
ovjek odjednom pomisli da e mu sve ispasti za rukom. Imao sam itavo popodne za razmiljanje, ali
sam naglo odluio da se pouzdam u svoju sreu. Raspitao sam se kad polazi slijedei brzi vlak za
Svajcarsku. Za dva sata. Saopio sam gostioniarki da idem u Cirih na jedan dan i da u ponijeti jedan
kofer. Drugi neka mi sauva. Da li ste to iskusili to neoekivano odbacivanje dugogodinje
opreznosti?"
Da", odgovorih. ovjek smatra da mu sudbina duguje revan. Ali mu ne duguje."
Razumije se", odgovorio je Svare. Ali ovjek ponekad izgubi povjerenje u staru tehniku i smatra da
treba da pokua neto novo. Helen je htjela da zajedno s njom prijeem vlakom preko granice. Ja
$0
to nisam uinio i bio bih izgubljen da me njena smo-trenost nije spasla pa sam sad smatrao da je
ovog puta moram posluati i uiniti kako je ona htjela."
Jeste li uinili?" upitao sam zainteresirano.
Svare klimnu glavom. Uao sam u vlak. Kupio sam kartu prve klase; luksuz uvijek uliva povjerenje.
Tek kad je vlak krenuo, sjetio sam se novca koji sam nosio sobom. Nigdje u kupeu ga nisam mogao
sakriti nisam bio sam. Tu je sjedio jo jedan ovjek, koji je bio vrlo blijed i uznemiren. Pokuao sam
sa toaletima oba su bila zauzeta, a u meuvremenu je vlak stigao na granicu.
Moj instinkt me je nagonio da odem u kola za ruavanje. Sjeo sam i poruio bocu vina i meni za ruak.
'Ima li gospodin prtljag?' upitao je kelner.
'Da. U slijedeem vagonu prve klase.'
'Moda bi gospodin najprije regulirao carinu? Ja mogu ovdje rezervirati mjesto. '
'To moe jo dugo da traje. Donesite mi odmah ruak. Gladan sam. I htio bih unaprijed platiti.'
Moja slaba nada da u u kolima za ruavanje ostati nezapaen nije se ispunila. Ba kad je kelner
stavljao vino i juhu na sto, naili su slubenici. Novac koji sam nosio sobom zavukao sam pod filcanu
podlogu ispod stolnjaka, a pismo sam stavio u svoj paso.
'Paso?', rekao je slubenik.
Mislim da se svim emigrantima, ak i poto ve odavno posjeduju isprave, stegne srce kad neko pored
njih kae: .Paso, molim!'
Dao sam ovjeku svoj paso kao da mi je ruka oduzeta. 'Prtljaga nema?' upitao je prije no to ga je
otvorio.
'Jedan runi kofer', rekao sam. 'U slijedeem vagonu prve klase.'
'Morate ga otvoriti.'
91r
L
'Vidite, ja sam vam rekao', izjavio je kelner.
Ustao sam. 'Zadrite mi mjesto.'
'Naravno! Pa gospodin je unaprijed platio.'
Carinik me je pogledao. 'Unaprijed ste platili?'
'Da. Prije nego to smo stigli na granicu.' Nasmijao sam se. 'Inae ne bih mogao da jedem. Poslije
prelaska granice moralo bi se platiti u devizama. Njih nemam.'
Slubenik se zainteresirao. 'Nije loa ideja!' rekao je. 'udnovato kako se malo njih sjete toga. Poite vi
naprijed. Moram da pregledam onaj vagon prije raeg.'
'A moj paso?'
'Ja u vas pronai.'
Otiao sam u svoj vagon. Moj saputnik je sjedio tamo kao na nekom mravinjaku. Preznojavao se i
brisao je vlanom maramicom ruke i lice. Gledao sam stanicu i otvorio prozor. Ne bi imalo nikakve
svrhe da iskaem ako bi me uhvatili ne bih mogao umai. Ali otvoreni prozor je djelovao umirujui.
Na vratima se odjednom ukazao slubenik. 'Prt-Ijag!'
Spustio sam svoj kofer i otvorio ga. Pogledao je unutra, pa je onda pregledao kofer mog saputnika.
'Moj paso', rekao sam.
'Paso je kod mog kolege.'
U istom trenutku je doao kolega. Bio je to jedan lan partije u uniformi, tanak, sa naoarima i u vi-
sokim izmama. Kako Nijemci vole izme!"
Svare ispi svoju au. Malo je pio u toku noi. Pogledao sam na sat. Bilo je pola etiri. Svare je to
vidio. Nee jo dugo trajati", rekao je. Imat ete vremena za brod. Sad imam da priam o jednom
sretnom vremenu. A o srei se ne moe dugo priati ..."
lan partije je proitao Helenino pismo. Vratio mi je paso i upitao me imam li poznanika u Svaj-
earskoj. Potvrdio sam glavom.
'Koga?'
'Gospodu Amera, Rotenberga i Drekslera.'
Bila su to imena trojica lanova partije koji su radili u Svajcarskoj. Poznavao ih je svaki emigrant koji
je ivio u Svajcarskoj.
'Nikoga vie?'
'Dilsa', rekao sam. 'Naravno! I ostalu gospou u Bernu. Nema potrebe da ih sve imenujem, zar ne?*
Pozdravio je. 'Mnogo sree!'
Moj saputnik nije bio te sree. Morao je da pokae isprave i podvrgli su ga unakrsnom sasluanju.
Preznojavao se i mucao je. Nisam mogao da gledani.
'Mogu li da se vratim u kola za ruavanje?' upitao sam.
'Naravno!' odgovorio je lan partije. 'PrijatnoP
Kola za ruavanje su bila prepuna. Zauzela ih je jedna grupa Amerikanaca. 'Gdje je moje mjesto?' pitao
sam kelnera. Slegao je ramenima. 'Nisam ga mogao sauvati. Sta ovjek da radi s tim Amerikancima?
Ne razumiju njemaki i sjedaju gdje ko hoe! Sjedite tamo preko puta. Pa mjesto je mjesto. Ve sam
vam prenio vino.'
Nisam znao ta da radim. Neka porodica je bezbrino bila zauzela etiri sjedita za mojim stolom.
Tamo gdje se nalazio moj novac sjedila je sad jedna veoma lijepa esnaestogodinja djevojka sa
fotografskim aparatom. Da sam insistirao na tome da ponovo dobijem svoje mjesto privukao bih
panju. Jo smo se nalazili na njemakoj teritoriji.
Dok sam stajao tako neodluan, kelner je rekao: 'Zato gospodin ne zauzme zasad onaj sto tamo, pa
onda opet onaj drugi, kad bude slobodan? Amerikanci brzo jedu sendvie i sok od narande. Poslije
mogu da serviram gospodinu pravi objed.'
'Dobro.'
Sjeo sam tako da sam mogao da motrim na svoj novac. udno je to kod nas: minut prije toga rado bih
se odrekao cijelog novca samo da bih se provukao
92L
a sad sam sjedio svjestan toga da hou ponovo da ga se domognem u Svajcarskoj, ak i kad bih
morao nasrnuti na ameriku porodicu. Popio sam au vina, i to je bilo najbolje vino na svijetu ali bi
postalo kiselo ako bi djevojka sa fotografskim aparatom po-segla rukom ispod stolnjaka. Onda sam
vidio kako odvode onog malog ovjeka to se preznojavao i osjetio sam duboko, nesvjesno
zadovoljstvo to to nisam ja, skopano s nekim gadnim, lanim saaljenjem, koje nije nita drugo do
podmiivanje sudbine jeftinim saueem. Smatrao sam samoga sebe odvratnim, ali nisam mogao niti
htio ita protiv toga da poduzmem. Htio sam da se spasim i ve sam zaelio svoj novac. U redu, nije to
bio novac kao novac to je bila sigurnost, to je bila Helen, to su bili mjeseci budunosti. Ipak je to
bio novac, i bila je u pitanju moja vlastita koa i moj vlastiti novac. Nikad se ne moemo toga
osloboditi. Ali bi trebalo da onaj u nama koga ne moemo kontrolirati prestane da glumi. ovjeku
uvijek neko gleda preko ramena...
U kola za ruavanje su uli vajcarski carinici, a amerika porodica je imala ne samo runi prtljag nego
i kofere u furgonu. Morali su otii. Ja sam se bre vratio od njih. Moja je boca stajala na mom ranijem
mjestu. Poloio sam aku na stolnjak i osjetio malo ispupenje.
'Sve u redu?' upitao je kelner.
'Naravno', odgovorio sam. 'Nemam nita za carinu. Donesite mi peenje. Bez juhe. Jesmo li ve u
Svajcarskoj?'
'Jo ne', odgovorio je. 'Tek kad poemo.'
Otiao je, pa sam ekao da krene vlak. Odjednom me je zahvatilo ono posljednje bjesomuno nestrplje-
nje koje vam je vjerojatno poznato. Zurio sam kroz prozor u ljude na peronu. Tu je neki debeli kepec u
kratkim hlaama pokuavao svim silama da proda gumpoltkirhnersko vino i peene pilie. Bio je
prljav; dolo mi je da ga ubijem. inilo mi se da on zadr-
94
ava vlak. Zatim sam vidio kako se vraa onaj ovjek iz mog kupea. Bio je sam i trao je ka vlaku., 'Ali
ste vi oednjeli', rekao je kelner pored mene.
'Sta?'
'Mislim, gospodin pije vino kao da gasi neki poar.'
Pogledao sam bocu. Bila je prazna. Ispio sam je i ne primjeujui. U tom trenutku su se zatresla kola za
ruavanje. Boca se zanjihala i pala. Zadrao sam je rukom. Vlak je krenuo. 'Donesite mi jo jednuV
rekao sam. Kelner se izgubio.
Izvukao sam novac ispod stolnjaka i stavio ga u dep. Odmah zatim su se vratili Amerikanci. Sjeli su
za sto za kojim sam ja ranije sjedio i naruili kafu. Djevojka je poela da snima predio. Smatrao sam da
je u pravu bio je to najljepi predio na svijetu.
Doao je kelner s bocom. 'Sad smo u Svajcarskoj.' Platio sam bocu i dao mu dobru napojnicu. 'Zadrite
vino', rekao sam. 'Ne treba mi vie. Htio sam neto da proslavim, ali sad primjeujem da je ve i ona
prva boca bila malo suvie za mene.'
'Pili ste na prazan eludac, gospodine', izjavio-je on.
'Tako je.' Ustao sam.
'Je li gospodinu roendan?' upitao je kelner. 'Tako neto. Dvostruki roendan.'
Zaudio sam se kad sam u svom kupeu ponovo zatekao onog malog ovjeka. Nekoliko minuta je sjedio
utei. Nije se preznojavao, ali se vidjelo da sumu odijelo i rublje vlani. Onda je upitao: 'Jesmo li u
Svajcarskoj?'
'Jesmo', odgovorio sam.
Ponovo je uutio i pogledao kroz prozor. Naila je jedna stanica sa vajcarskim nazivom. Svajcarski-ef
stanice je dao rukom znak, a dva vaj carska policajca su stajala pored prtljaga koji su utovarivali,
askajui. Kod prodavnice na tokovima mogle su ser
kupiti vajcarska okolada i vajcarske kobasice. ovjek se nagnuo kroz prozor i kupio jedne
vajcarske novine. 'Je li to vajcarska?' upitao je deka.
'A ta bi drugo bilo? Deset rapena.'
'Sta?'
'Deset rapena! Deset centima? Za novine!'
ovjek je platio kao da je dobio glavni zgoditak. Mora biti da ga je novi novac konano uvjerio. Otvo-
rio je novine, pogledao ih, pa ih ostavio. Prolo je neko vrijeme dok sam uo ta govori. Bio sam tako
oamuen svojom novom slobodom da mi se inilo kako tokovi vlaka kloparaju u mojoj glavi. uo
sam da govori tek kad sam vidio da mu se pokreu usne.
'Najzad sam se izvukao', rekao je zagledavi se u mene. 'Iz vae proklete zemlje, gospodine partijski
drue! Iz zemlje koju ste vi pretvorili u kasarnu i koncentracioni logor, vi svinje! U vajcarsku, u slo-
bodnu zemlju, u kojoj vi ne moete da zapovijedate! Najzad ovjek moe da otvori usta, a da mu ne
satjerate izmom zube u grlo! Sta ste napravili od Njemake, razbojnici i ubice, i krvnici.'
Na uglovima usana su mu se pojavili mjehurii. Gledao me je kao to bi neka osjetljiva ena gledala
abu. Smatrao je da sam lan partije, a imao je i pravo na to po onome to je uo.
Sluao sam ga osjeajui duboko smirenje to sam spaen. 'Vi ste hrabar ovjek', rekao sam- .Najmanje
sam trideset funti tei od vas, a petnaest centimetara vii od vas. Ali samo vi govorite. ovjeku je onda
lake.'
.Podsmijevate se!' rekao je i jo se razbjesnio. 'Hoete jo i da mi se podsmijevate? Prolo je to! Sta
vam je moj stari otac uinio? A sad? Sad hoete da zapalite cio svijet!'
'Mislite li da e biti rata?' upitao sam jo uvijek sa osjeanjem da sam negdje vrlo daleko.
'Samo se vi podsmijevajte! Kao da niste znali! Sta vam inae preostaje sa vaim hiljadugodinjim
carstvom? Ako ne izazovete rat, sruit e se vae tobonje blagostanje, a s njime i vi!'
'I ja tako mislim', rekao sam osjeajui toplo popodnevno sunce na svom licu kao neko milovanje. 'A
ta e biti ako ga dobijemo?'
ovjek s vlanim odijelom je zurio u mene gutajui. 'Ako dobijete... onda nema vie boga', izgovorio je
tada s mukom.
'I ja tako mislim.' Ustao sam.
'Da me niste dirnuli', zasiktao je. 'Uhapsit u vas! Povui u konicu! Prijavit u vas! Ionako bi vas
trebalo prijaviti, pijune jedan! uo sam vas ta ste govorili!'
Samo bi jo to trebalo pomislio sam. 'vajcarska je slobodna zemlja', rekao sam. 'Tu ne hapse
odmah na osnovu potkazivanja. Izgleda da su vas tamo prijeko dobro nauili.'
Uzeo sam kofer i potraio drugi kupe. Nisam htio da objanjavam histerinom ovjeku; mogao bi me
tada odati u svom uzbuenju u suprotnom pravcu. Ali isto tako nisam htio ni da sjedim nasuprot njemu.
Mrnja je kiselina koja razjeda duu, bilo da sami mrzimo, bilo da nas mrze. To sam nauio za vrijeme
svojih lutanja. \ Tako sam doao u Cirih."
Muzika se prekide za trenutak. Sa prostora za igranje zaue se une rijei. Odmah zatim orkestar
zasvira jo jae i jedna ena u kanarinski utoj haljini, sa niskom lanih dijamanata u kosi poe da pje-
va. Dogodilo se ono neizbjeno. Jedan lan njemake grupe sudario se sa jednim lanom engleske.
Svaki je optuivao drugog da je to namjerno uinio. Sef sale i dva kelnera izigravali su Drutvo naroda
i sti-avali ih, ali ih niko nije sluao.
Orkestar je bio pametniji: promijenio je ritam. Umjesto fokstrota zasvirao je tango, te su diplomati
morali ili dalje stajati i postati smijeni ili produiti igru. Ali njemaki duelant nije, izgleda, znao tango,
dok je engleski nagovijestio ritam zaigravi na mje-
T No u Llsabonu
97r
stu. Poto su odmah potom poeli da ih gurkaju drugi parovi, njihova kavga se stiala. Otili su svojim
stolovima bijesnih pogleda.
Dvoboj", ree Svare. Zato ne idu na dvoboj?"
Nasmijeio se. Hoemo li da idemo odavde?"
Kuda?"
Ima jo dosta krmi koje su otvorene preko cijele noi. Ovo ovdje je grob u kome se igra i gdje se
igraju rata."
Platio je i upitao kelnera za jednu adresu. Kel-ner je odmahnuo glavom. Svare mu dade i drugu
napojnicu, i kelnerovo pamenje oivje. Napisao je nekoliko imena i svoje ime na komad papira koji je
istrgao iz bloka.
Izili smo u divnu no. Zvijezde su jo bile tu, ali su more i jutro na horizontu ve bili u prvom plavom
zagrljaju. Nebo je bilo vie, a miris soli i cvijea jai nego ranije. Dan e biti vedar. Po danu Lisabon
ima neeg naivno teatralnog to privlai i oarava ali je nou grad iz bajke koji se sa blistavo
osvijetljenim terasama sputa ka moru, kao neka na-gizdana ena to se naginje ka svom tamnoplavom
ljubavniku.
Neko vrijeme smo stajali i disali utei. Ovako smo nekad zamiljali ivot, zar ne?" ree najzad Svare.
Hiljade svjetlosti i sve ulice vode ka moru i u beskonanost."
Nisam odgovorio; ili smo niz stepenice. Za mene je ivot bio brod koji je stajao na keju, i on nije
plovio u beskonanost plovio je u Ameriku. Ta avantura je bila vea od svih mladalakih snova. Biti
spaen to je najvei san. Bilo mi je dosta avantura. Vrijeme nas je njima zasipalo kao mukovima.
Naj-avan turistiki ja avantura sastojala se u ispravnom pasou, vizi i putnoj karti. Nama lutalicama i
protiv nae volje obina svakidanjica je postala zvijezda vodilja.
Cirih mi je izgledao ovako kao to vama izgleda
noas ovaj grad", rekao je Svare. Tamo je otpoelo ono to sam mislio da sam izgubio. Vi znate da je
vrijeme jedan element smrti koji nam se polagano dodaje kao otrov. Na poetku okrepljuje, pa -nas ak
navodi na vjerovanje da smo besmrtni ali kad, kap po kap, dan po dan, postaje jai za jednu kap i
jedan dan, onda se pretvara u kiselinu od koje nam krv postaje sve mutnija i mutnija; pa ak i kad
pokuamo da sa godinama koje nam joS preostaju dozo-vemo mladost natrag, u tome ne uspijevamo
kiselina vremena nas je izmijenila i kemijsko jedinjenje vie nije isto, osim da se dogodi neko udo. I
dogodilo se udo.
Srea, kad je doivljujemo, nikad nije potpuna. Tek u sjeanju postaje potpuna..."
To je tano", prekinuo sam Svarca. Odjednom sam bio veoma tronut, ni sam ne znam zato. To su bili
no, vjetar, brod, nada Svare je rekao da je doivio udo. I to sam neoekivano osjetio tako snano
da sam se skoro uplaio. Imao sam u depu dvije karte za brod i itav dan do polaska.
Svare je zastao.
Moda e mi jednom u sjeanju ova no izgledati kao najsretnija u mom ivotu", rekao sam. Ali je
sad ne osjeam takvom..."
,,U sjecanju su elje ugaene", odgovorio je Svare. Zato."
Klimnuo sam glavom. Zelje su bile ugaene i vie se nita nije moglo izmijeniti. Srea je bila mrtva
zato je izgledala potpuna.
Ne moemo stajati u mjestu", rekao sam. ivimo na beskrajnoj traci koja se 'kree pod nama. Otkud
onda moemo znati da li smo sretni i u kojoj mjeri?"
Zato to svakog trenutka znamo da je ne nio-emo zadrati", odgovori Svare brzo.
98
99r
Da", rekao sam obeshrabreno. Dobar, stari recept, gospodine Svare. Poznat i nemogu."
Svare je jo stajao i promatrao dolje grad. Onda se okrenuo meni. Za jedan trenutak je izgledao kao da
se njegovo lice raspalo u svoje sastavne dijelove, toliko je bilo unakaeno izrazom mrtvog bola. Onda
je poelo ponovo da funkcionira. Usta vie nisu bila rupa, a oi vie nisu bile ljunak. Znam",
odgovorio je promuklo. Ali bio sam prisiljen na to."
Silazili smo ka Alfami. To je kao kad bi se nekome reklo da ima neizljeiv rak i da svim silama treba
da uiva kratak ostatak svog ivota", rekao sam. Ko to moe?"
Svare se naglo okrenuo. Ja sam poznavao nekog ko je to mogao", proaptao je. Razumijete li to?"
Ponovio je: Razumijete li to? Ni ja ne razumijem! Ali mora biti istina! Mora! Inae..."
Okrenuo se i poao dalje. Gospodine", rekao je zatim poslije izvjesnog vremena. Ko smo mi? Ko ste
vi, ko sam ja, ko su ostali i ko su oni kojih vie nema? Ko je stvaran slika u ogledalu ili onaj to
pred ogledalom stoji? Onaj ko je iv ili uspomena, slika bola? Jesmo li stopljeni? Da li je ona sad moja
u toj beznadnoj alkemiji u kojoj se odaziva samo jo kad ja hou i kako hou? Ili sam je ne samo
izgubio nego je kroz uspomene svake sekunde nanovo gubim? To moram znati, gospodine, zar to ne
uviate?" Vino je izgleda djelovalo i meni se zamutilo na svjeem zraku. Sili smo do uske ulice
koja plitkim stepenicama vodi ka brijegu. Ovdje", ree Svare i otvori vrata jedne vinare. Doekala nas
je jedna starica. Pokazala nam je sto. U niskoj prostoriji se nalazilo nekoliko buradi i stolova. Za
jednim stolom sjedili su mukarac i ena. Naruili smo kavu i neto za jelo. ena nije imala nita drugo
osim rie i hladne prene ribe.
Poznajete li Cirih?" upitao me je Svare. Da. U Svaj carskoj me je etiri puta hvatala policija. Dobri
su zatvori u Svajcarskoj. Mnogo bolji nego u Francuskoj. Naroito zimi. Dobro se griju. Na alost,
kad ovjek hoe da ima mira, dre u za-
100
tvoru najvie etrnaest dana. Onda alju dalje, i pogranini balet ponovo poinje."
Moja odluka da otvoreno prijeem granicu oslobodila je neto u meni", ree Svare. Odjednom se
vie nisam bojao. Srce mi vie nije zamiralo zbog policajca na ulici. Izazvao bi u meni neki ok, blag
taman dovoljno snaan da u slijedeem trenutku postanem utoliko svjesniji svoje slobode.
Razumijete?"
Razumijem", odgovorio sam. Povrno osjea-' nje ivota uslijed prisutne opasnosti. Izvrsno, dokle
god ta opasnost samo oivljava vidokrug."
Mislite?" Svare me odsutno pogleda. Varate se", rekao je zatim. Ono ide mnogo dalje. Do po-
sljednjeg trenutka. I to je ba ono to moram nai
jo jednom, da bi ostalo. Bilo je tu. Bilo je tu!" ponovio je. Gdje je gubitak ako se to moe
zadrati? Vie ne postoji. Zar jedan grad vie ne postoji kad ovjek ode iz njega? Zar vie ne postoji
ak i ako je razoren? Zar istovremeno sa svojim svjesnim ivotom ne ivimo i jednini drugim, u
kome nema vremena i nema smrti, pa stoga ni unitenja? I ko zna ta je umiranje? Ne prelazi li to
samo jedan svjetlosni zrak lagano preko naih promjenljivih likova? I ne moramo li imati jedan lik jo
prije no to se rodimo, lik prije svih drugih, lik koji ostaje i poslije unitenja onog posljednjeg,
spoljno? To moram da dokuim."
Jedna maka se umiljavala oko stolice. Bacio sam joj komad ribe. Podigla je rep i okrenula se od nas.
Nali ste svoju enu u Cirihu?" upitao sam.
Naao sam je u hotelu, i bila se toliko izmijenila da sam se gotovo pitao da li je to zaista ona. Nestalo
je pritiska, iekivanja, strategije bola i uvrede. I tako je ostalo. Naao sam enu koju sam poznavao i
volio, sa kojim me je vezivalo deset godina prolosti, ali nad kojom prolost nije vie imala nikakvu
mo sputavanja. Kao da je otrov vremena i-ilio kad je Helen prela granicu. Prolost vie nije stajala
izmeu nas. Umjesto slike godina koje je inae prikazivala, prolost se okrenula i postala ogledalo
101u kome se osim nas nita drugo nije ogledalo. Odluka da se otrgnemo i sam in. odvojili su nas od
svega ranijeg tako potpuno da je ono nemogue postalo stvarnost: jedan novi ivot, bez oiljaka
ranijeg."
Svare me je pogledao i ponovo je preko njegovog lica preletio udni izraz trenutnog raspadanja.
Ostalo je tako. Helen je to mogla. Ja nisam mogao, naroito ne pred kraj. Ali bilo je dovoljno i to je
ona mogla, to je glavno, ta vi mislite? I moram i ja biti u stanju, sad, sad, razumijete? Inae je sve bilo
uzalud. Pa zato vam i priam, gospodine! Moram i ja biti u stanju! Ne smijem iznevjeriti!"
Jeste li ostali u Cirihu?" upitao sam.
Ostali smo nedjelju dana", rekao je Svare svojini ranijim tonom. Imao sam paso, pa smo stanovali u
tom gradu i u toj zemlji u kojoj, kao jedinoj u Evropi, svijet nije poeo da se ljulja. Svakog dana je od
mene otpadao po jedan pohabani dio mene samog. Imali smo novca za nekoliko mjeseci, a Helen je
donijela sobom nakit koji smo mogli prodati. Pored toga u Francuskoj su jo bili crtei pokojnog
Svarca, iji sam paso imao."
To ljeto 1939! Kao da je bog jo jednom htio da pokae svijetu ta je mir i ta e izgubiti. Dani su bili
prepuni ljepote toga ljeta i postali su nestvarni kad smo kasnije napustili Cirih i otili u junu vaj-
carsku, na Lago Maore.
Helena je od svoje porodice dobijala pisma i telefonske pozive. Za sobom nije ostavila nita osim
vijesti da ponovo odlazi u Cirih svom lijeniku. S obzirom na odlian pri javni sistem u Sva j carskoj,
njenoj porodici nije bilo teko da pronae njenu adresu. Sad su je zasuli pitanjima i predbacivanjem.
Jo se mogla vratiti. Morali smo donijeti odluku.
Stanovali smo u istom hotelu, ali nismo zajedno stanovali. Bili smo u braku, ali su nai pasoi glasili na
razliita imena, a kako papir pobjeuje, nismo mogli zajedno ivjeti. To je bila neobina situacija, ali je
pojaavala osjeanje da se za nas vrijeme jo
jednom vratilo unatrag i da moemo pokuati ono to izgleda nemogue: ponovo otpoeti i iz prolosti
uzeti samo prisnost, ali ne i ljaku. Po jednom zakonu bili smo mu i ena, po drugom nismo. I ak je i
prisnost iz onog prvog vrlo brzo nestala.
Nova okolina, dug rastanak, a prije svega Helen, koja se toliko izmijenila otkako je dola ovamo sve
je to donijelo neko stanje Ijeprave nestvarnosti i istovremeno blistave nevezane stvarnosti, nad kojom
jo samo lebdi posljednja rasuta izmaglica jednog sna kojega se ovjek vie ne sjea. Tada jo nisam
znao odakle to dolazi primao sam kao neki neslueni poklon, kao da mi je neki milostivi bog
dopustio da jo jednom proivim jedan dio ivota koji sam ra-, nije loe proivio. Od krtice bez
pasoa koja sebi t prokopava put ispod granica postao sam ptica za * koju granice ne postoje.
Jednog jutra, kad sam doao po Helenu, zatekao sam kod nje nekog gospodina Krauzea, koga je pred-
stavila kao ovjeka iz njemakog konzulata. Kad sam uao, obratila mi se na francuskom i nazvala
me x mije Lenoar. Krauze ju je pogreno razumio i upitao me loim francuskim jezikom da li sam
sin poznatog slikara.
Ne sasvim", odgovorio sam rezervirano. Bilo mi je mrsko da me neko tano ispituje o mom imenu,* a
naroito neki konzulatski takor.
Helen se nasmijala 'Gospodin Lenoar je iz 2e-neve', rekla je. 'Ali govori i njemaki. Sa Renoarom je u
srodstvu samo preko svog iskrenog divljenja.'
'Poznajete li kolekciju Oskara Rajnharta u Vin-terturu?' upitao me je Krauze ljubazno.
Klimnuo sam glavom. 'Rajnhart ima jednog Van Goga za koga bih dao mjesec dana svog ivota.
'Koga Van Goga?' upitao je Krauze.
'Vrt u ludnici.'
Krauze se osmjehnuo. 'Vanredna slika!"
Poeo je da govori o drugim slikama, i kako je doao do Luvra i Muzeja de Pom, mogao sam da
uestvujem u razgovoru zahvaljujui koli kroz koju sam proao kod pokojnog Svarca. Sad sam shvatio
103r
L
i Heleninu taktiku: htjela je da sprei da se otkrijem kao emigrant. Njemaki konzulat se nije ustezao
od potkazivanja policijskom odsjeku za strance. Primijetio sam kako Krauze pokuava da dokui u ka-
kvom sam odnosu sa Helenom. Helen je to primijetila jo prije nego to je Krauze mogao postaviti
pitanje pa mi je sad izmislila enu Lisijen i dvoje djece, od kojih starija kerka izvrsno svira na
klaviru.
Krauzeove oi su prelazile sa mene na nju. Iskoristio je na razgovor da predloi nov sastanak. Moda
jednu zakusku u nekom malom ribljem restoranu na jezeru? ovjek tako rijetko sree ljude koji se
zaista neto razumiju u slike.
Pristao sam kad jednom ponovo doem u Ci-rih. To e biti za jedno etiri nedjelje. Bio je iznena-
en. Vjerovao je, ree, da ivim u Cirihu. Rekao sam mu da ivim u Belforu. Belfor se nalazi u
Francuskoj, tamo nije mogao tako lako da istrauje. Pri odlasku nije mogao preutjeti posljednje pitanje
tog sasluanja: gdje smo se upoznali; poznanstva sa simpatinim ljudima su zaista tako rijetka.
Helen ga je pogledala. 'Kod lijenika, gospodine Krauze. Bolesni ljudi su veoma esto simpatiniji
nego' zajedljivo mu se osmijehnula 'snobovi zdravlja, kojima ak i u mozgu rastu miii umje-
sto nerava.'
Krauze je taj pogodak primio sa pogledom augu-ra. 'Shvatam, milostiva gospoo.'
'Ne spada li kod vas ve Renoar u izopaenu umjetnost?' upitao sam da ne bih zastao za Helenom. 'A
Van Gog sigurno.'
'Ne za nas', odgovorio je Krauze i kliznuo kroz vrata.
'Sta je htio?' upitao sam Helenu.
'Da pijunira. Htela sam da te upozorim, ali si ve doao. Poslao ga je moj brat. Kako mi je sve to
mrsko!'
Sablasna ruka Gestapoa ispruila se preko granice kako bi nas podsjetila da jo nismo sasvim uma-kli.
Krauze je rekao Heleni da bi ipak mogla doi
104
u konzulat. Nita vano ali se na pasoe mora. staviti nov peat. Neka vrsta dozvole za izlaz. Znao-
sam da to nije tano: inae ne bi mene samoga pustili preko granice.
'Lae', rekao sam. 'Znao sam. Emigranti to uvijek ranije znaju. Hoe li da ode? Moda e ti uzeti
paso i dati neki drugi za jednu nedjelju.'
Helen me je pogledala. 'I onda bi sa mnom bilo. isto kao i s tobom?'
'Bolje', odgovorio sam. 'Ali ipak slino ako bi ostala ovdje.'
'Ja ostajem', rekla je, 'Neu otii u konzulat i neu se vraati.'
Nisam nita odgovorio. Pogledao sam je i vidio iza nje nebo i drvee vrta i jednu usku bljetava traku
jezera. Lice joj je bilo tamno od obilja svjetlosti.
'Ti ne preuzima nikakvu odgovornost', rekla je. 'Nisi me nagovorio. To nema nikakve veze s tobom. I
kad ti ne bio tu, ne bih se vie vratila. Je li to dovoljno?
'Da', rekao sam iznenaeno i postien. 'Dovoljna je. Ali da li shvata zato sam te stalno pitao? Neu da
bjeim od odgovornosti...'
'Znam to. I da vie ne govorimo o tome. Nikad vie.'
utio sam. Nisam znao sasvim tano ta misli time da njena odluka nema nikakve veze sa mnom.
Bilo je to malo poniavajue odbijanje.
'Krauze e ponovo doi", rekao sam. 'Ili neko drugi.'
Klimnula je glavom. 'Cirih je suvie blizu granice. Da poemo na jug.'
'U Italiju ne moemo. Gestapo je u suvie prijateljskim vezama sa Musolinijevom policijom.'
'Zar ne postoji neki drugi jug?'
Tesin. Lokarno i Lugano. '
Popodne smo otputovali. Pet sati kasnije sjedili smo pred jednom kafanom na trgu Askone. Mjesto je
bilo puno turista i inilo se da niko ne misli ni na
105.ta drugo osim da brzo zagrabi od ivota to je mogue vie... Tih mjeseci je u Evropi vladalo
neko -udno raspoloenje."
Sjeate li se?" upitao je Svare.
Da", odgovorio sam. Znalo se da e biti rata, ali se to znalo i godinu dana ranije pa je onda doao
minhenski pakt. Ljudi su se ponovo nadali nekom udu."
Bilo je to kolebanje izmeu nade i oajanja. Vrijeme je zaustavilo dah. ak su se i godinja doba
poremetila. U Parizu su kesteni dvaput cvetali u maju i jo jedinom krajem avgusta. Bilo je kao da
<neka ogromna, srednjovjekovna kometa stoji nevidljiva na nebu."
Kad ste otili u Francusku?" upitao sam.
Svare me pogleda i klimnu glavom. Imate pravo.
Sve je drugo bilo samo prolazno. Francuska je bila
nemirni zaviaj ljudi bez zaviaja. Svi putevi su
uvijek ponovo vodili tamo. Helen je poslije nedjelju
-dana primila jedno pismo od gospodina Krauzea da
doe odmah u konzulat u Cirihu ili u Luganu. Vrlo
je vano. Otili smo u Lugano, ali ne u njemaki,
>nego u francuski konzulat, radi vize. Oekivao sam
.potekoe, ali ilo je glatko. Dobili smo turistiku
vizu na godinu dana.
'Kada emo otputovati?' upitao sam Helen.
'Sutra.'
Posljednje veeri smo jeli u bati hotela 'Kod pote' u Ronku, jednom selu koje kao lastino gnijezdo
lebdi visoko u brdima iznad jezera. Bilo je to vee neke skoro neizdrljive miline i sjete.
'Voljela bih da ostanem ovdje jedno ljeto", rekla je Helen. 'teta to moramo da idemo.'
To e jo esto kazati" odgovorio sam.
Pogledala me je. 'Moe li se rei neto bolje od "toga? Dovoljno sam esto govorila suprotno.'
'Sta?'
106
'teta to moram ovdje da ostanem.' Uzeo sam joj ruku preko stola. 'Mnogo te volim', rekao sam.
'Volim tebe, i ovaj trenutak, i ljeto koje nee ostati, i ovaj predio, i rastanak, i prvi put u svom ivotu
sebe samog, jer sam ogledalo u kome se ti ogleda, i stoga te dvaput imam. Neka je blagoslovljeno ovo
vee i ovaj as!'
'Neka je sve blagoslovljeno! Da nazdravimo tome. I neka si blagoslovljen ti, jer si se najzad usudio da
kae neto zbog ega bi inae pocrvenio.'
'Jo crvenim', odgovorio sam. 'Ali se ne stidim. Daj mi samo vremena. Moram se privii. To mora ak i
leptir kad poslije ivota u tami izae na svjetlost i otkrije da ima krila.'
Popili smo vino pa smo uliicama izbili na staru cestu koja, visoko gore du brda, vodi za Askonu. Jug
je zavodnik, on otire misli i ini matu kraljicom. Njoj je, izmeu palmi i oleandra, potrebna samo mala
pomo, manja nego izmeu vojnikih izama l kasarni. Trg Askone je sa svojim kavanama blijetao
daleko, po jezeru, iz dolina je dopirao svje povjetarac.
Doli smo do kue koju smo iznajmili. Imala je dvije spavae sobe, i to je, izgleda, zadovoljavalo mo-
ral. 'Koliko jo imamo da ivimo?' upitala je Helen. Pogledao sam je iznenaeno. 'Sta to znai?' 'Koliko
novca imamo? Dokle e nam trajati?' 'Ako budemo pametno ivjeli, godinu dana, a moda jo pola
godine.'
'A ako ne ivimo pametno?' upitala je. 'Jedno ljeto je kratko.'
'Da', rekla je odjednom strasno, 'jedno ljeto je kratko, i jedan ivot je kratak, ali ta ga ini kratkim? To
to znamo da je kratak. Znaju li one make napolju da je ivot kratak? Znaju li ptice? Njima je vjeit.
Niko im nije rekao. Zato je nama reeno? Zato?'
'Postoje mnogi odgovori na to', odgovorio sam, zauen njenom ustrinom, 'Daj jedan!'
107
'l-
wr
Stajali smo u mranoj sobi. Vrata i prozori su bili otvoreni. 'Jedan je da bi ivot bio nepodnoljiv
kad bi bio vjean.'
Helen se pokrenula u tami kao neka hitra ivotinja. 'Bio bi dosadan, je li? Kao ivot bogova? To nije
istina. Daj neki drugi.'
'Da ima vie nesree nego sree. I da je milosrdno ne dopustiti da to vjeito traje.'
Helen je utjela jedan trenutak. 'Sve to nije istina', rekla je zatim glasom dubljim nego inae. 'I postoji
samo zato to znamo da ne moemo ostati i da nita ne moemo zadrati, i nikakvog milosra nema u
tome. Mi ga samo izmiljamo. Izmiljamo ga kao to zatvorenik u logoru misli da je komandant
milosrdan zato to ga je previdio prilikom prozivke za pogubljenje.'
'Niemu se ne nada?'
'Ne! Svako doe na red', rekla je plaho i bacila svoju haljinu na postelju. 'Svako! I onaj zatvorenik sa
nadom! Slijedei put dolazi red na njega!'
'Pa tome se on i nada. Ne ovog puta. Slijedeeg puta.'
'Da, to je sve to moemo! Kao to se svijet oko nas nada u idui put to se tie rata! Niko ga ne moe
sprijeiti.'
,Rat moe. Smrt ne!' odgovorio sam i nasmijao se.
'Ne smij se!' uzviknula je.
'To su veoma stara saznanja, Helen', rekao sam oprezno. 'Tako stara da ih nazivamo banalnim.'
'Nisu banalna za onoga kome se dogaaju.'
Nisam znao ta da mislim o tome njenom nastupu. Razumio sam ga. Snano osjeanje ivota izvlai na
povrinu i osjeanje smrti, kao svjetlost sjenku. I u jednom savrenom trenutku esto se ta dva osje-
anja ne mogu razdvojiti. Ali Helen se uzrujala na nain koji je morao imati druge uzroke.
Priao sam joj. Izmakla je i izala napolje. 'Sta je s tobom, Helen?' upitao sam iznenaeno. Napolju je
bilo vidni je nego u sobi, pa sam vidio da joj je lice obliveno suzama.
108
Nije odgovorila, a ja vie nisam pitao. 'Napila sam se', rekla je najzad. 'Zar ne vidi?'
'Ne.'
'Pila sam suvie vina.'
'Premalo. Evo jo jedne boce.'
Stavio sam bocu 'fijaska nostrana' na kameni sto koji je stajao na livadi iza kue i uao u sobu da do-
nesem ae. Kad sam se vratio, vidio sam Helenu kako silazi preko livade ka jezeru. Poao sam za
njom. Stajala je kraj vode u nekom udno pasivnom, povi-jedom stavu, kao da neto eka, neki poziv
ili neto to e pred nju izroniti. Mirno sam stajao, ne da bih je posmatrao, nego da je ne bih uplaio.
Posle izvjesnog vremena je uzdahnula i ispravila se. Onda je polagano ula u vodu.
Kada sam vidio da pliva, brzo sam se vratio i donio debeli runik. Onda sam sjeo na jedan granitni blok
i ekao. Helen je plivala u polukrugu ka sredini jezera, zatim se okrenula i vratila u pravoj liniji, pravo
k meni. Osjeao sam blaenstvo dok sam je posmatrao kako se pribliuje, sa tamnom glavom iznad
sivog jezera, dok nije sva mokra izala iz vode kao neka mitoloka bijela ivotinja. Hitro mi je priala.
'Hladno je. I nelagodno. Sobarice priaju da na dnu ispod jezera ivi jedan dinovski polip. Odjednom
sam imala osjeanje da ide za mnom.'
'U tom jezeru su najvee ribe stare tuke', rekao sam i uvio je u runik. 'Tu nema polipa. Voda je nou
stravina. Ne znam zato.'
'Ako moemo zamisliti da ima polipa, onda nekih i ima!' rekla je Helen. 'Ne moemo nita da za-
mislimo to ne postoji.'
Osuio sam je runikom. 'To bi bio jednostavan dokaz o postojanju boga. Helen. Ako moemo zamis-
liti da postoji, mora postojati.' 'Zar ti ne vjeruje?' 'Noas vjerujem u sve.'
Naslonila se na mene. Pustio sam vlani runik da padne i pomogao joj da obue ogrta za kupanje.
'Vjeruje li i da ivimo vie puta?' upitala je.
109Stajali smo u mranoj sobi. Vrata i prozori su bili otvoreni. 'Jedan je da bi ivot bio nepodnoljiv
kad bi bio vjean.'
Helen se pokrenula u tami kao neka hitra ivotinja. 'Bio bi dosadan, je li? Kao ivot bogova? To nije
istina. Daj neki drugi.'
'Da ima vie nesree nego sree. I da je milosrdno ne dopustiti da to vjeito traje.'
Helen je utjela jedan trenutak. 'Sve to nije istina', rekla je zatim glasom dubljim nego inae. 'I postoji
samo zato to znamo da ne moemo ostati i da nita ne moemo zadrati, i nikakvog milosra nema u
tome. Mi ga samo izmiljamo. Izmiljamo ga kao to zatvorenik u logoru misli da je komandant
milosrdan zato to ga je previdio prilikom prozivke za pogubljenje.'
'Niemu se ne nada?'
'Ne! Svako doe na red', rekla je plaho i bacila svoju haljinu na postelju. 'Svako! I onaj zatvorenik sa
nadom! Slijedei put dolazi red na njega!'
'Pa tome se on i nada. Ne ovog puta. Slijedeeg puta.'
'Da, to je sve to moemo! Kao to se svijet oko nas nada u idui put to se tie rata! Niko ga ne moe
sprijeiti.'
,Rat moe. Smrt ne!' odgovorio sam i nasmijao se.
'Ne smij se!' uzviknula je.
'To su veoma stara saznanja, Helen', rekao sam oprezno. Tako stara da ih nazivamo banalnim.'
'Nisu banalna za onoga kome se dogaaju.'
Nisam znao ta da mislim o tome njenom nastupu. Razumio sam ga. Snano osjeanje ivota izvlai na
povrinu i osjeanje smrti, kao svjetlost sjenku. I u jednom savrenom trenutku esto se ta dva osje-
anja ne mogu razdvojiti. Ali Helen se uzrujala na nain koji je morao imati druge uzroke.
Priao sam joj. Izmakla je i izala napolje. 'Sta je s tobom, Helen?' upitao sam iznenaeno. Napolju je
bilo vidnije nego u sobi, pa sam vidio da joj je lice obliveno suzama.
108
Nije odgovorila, a ja vie nisam pitao. 'Napila sam se', rekla je najzad. 'Zar ne vidi?'
'Ne.'
'Pila sam suvie vina.'
'Premalo. Evo jo jedne boce.'
Stavio sam bocu 'fijaska nostrana" na kameni sto koji je stajao na livadi iza kue i uao u sobu da do-
nesem ae. Kad sam se vratio, vidio sam Helenu kako silazi preko livade ka jezeru. Poao sam za
njom. Stajala je kraj vode u nekom udno pasivnom, povi-jedom stavu, kao da neto eka, neki poziv
ili neto to e pred nju izroniti. Mirno sam stajao, ne da bih je posmatrao, nego da je ne bih uplaio.
Posle izvjesnog vremena je uzdahnula i ispravila se. Onda je polagano ula u vodu.
Kada sam vidio da pliva, brzo sam se vratio i donio debeli runik. Onda sam sjeo na jedan granitni blok
i ekao. Helen je plivala u polukrugu ka sredini jezera, zatim se okrenula i vratila u pravoj liniji, pravo
k meni. Osjeao sam blaenstvo dok sam je posmatrao kako se pribliuje, sa tamnom glavom iznad
sivog jezera, dok nije sva mokra izala iz vode kao neka mitoloka bijela ivotinja. Hitro mi je priala.
'Hladno je. I nelagodno. Sobarice priaju da na dnu ispod jezera ivi jedan dinovski polip. Odjednom
sam imala osjeanje da ide za mnom.'
'U tom jezeru su najvee ribe stare tuke', rekao sam i uvio je u runik. 'Tu nema polipa. Voda je nou
stravina. Ne znam zato.'
'Ako moemo zamisliti da ima polipa, onda nekih i ima!' rekla je Helen. 'Ne moemo nita da za-
mislimo to ne postoji.'
Osuio sam je runikom. 'To bi bio jednostavan dokaz o postojanju boga. Helen. Ako moemo zamis-
liti da postoji, mora postojati.' 'Zar ti ne vjeruje?' 'Noas vjerujem u sve.'
Naslonila se na mene. Pustio sam vlani runik da padne i pomogao joj da obue ogrta za kupanje.
'Vjeruje li i da ivimo vie puta?' upitala je.
109'Da', odgovorio sam ne oklijevajui. Nisam vjerovao.
Uzdahnula je. 'Hvala bogu! Ne mogu vie oko toga da se prepirem.'
Nikad se nismo prepirali oko toga. Vjerojatno joj se tako inilo zato to je mnogo o tome razmiljala.
Zato to tada nisam znao, a ni ona mi nije kazala.
'Umorna sam i hladno mi je', rekla je. 'Mislila sam da je voda ve topla. Zaboravila sam da je ovo
planinsko jezero.'
Iz hotela 'Pota' ponio sam jednu bocu grape, pa sam joj dao punu veliku au. Lagano je ispila. *Ne
volim da idem odavde', rekla je.
'Sutra e ve zaboraviti', odgovorio sam. 'Putujemo u Pariz. Nisi jo nikad tamo bila. To je naj-lepi
grad na svijetu.'
'Najljepi grad na svijetu je onaj u kome je ovjek sretan. Je li i to neka opa istina?'
Nasmijao sam se. 'Neka ide do avola stilistika opreznost', rekao sam. "Nikad nam nee biti dovoljno
opih istina! Naroito takvih, Hoe li jo jednu grapu?'
Klimnula je glavom, pa sam donio i sebi au. Sjedili smo za kamenim stolom na poljani dok Helen
nije postala sanjiva. Odnio sam je u krevet. Zaspala je pored mene. Promatrao sam kroz otvorena vrata
poljanu koja je lagano postajala plava, a zatim srebrna. Helen se probudila poslije jednog sata i otila u
kuhinju da donese vode. Vratila se s jednim pismom koje je stiglo dok smo bili u Ronku. 'Od doktora
Martensa', rekla je. Proitala ga je i ostavila na stranu.
'Zna li om da si ti ovdje?' upitao sam.
Potvrdila je glavom. 'Objasnit e mojoj porodici da sam po njegovom savjetu otputovala u Svaj carsku
na pregled i da moram ostati nekoliko nedjelja.'
'Jesi li u stvari kod njega bila na lijeenju?'
'Pokatkad.'
'A zbog ega?'
110
'Nita naroito', rekla je i stavila pismo u svojia taku. Nije mi ga dala da proitam.
'Odakle ti onda oiljak?' upitao sam.
Preko njenog trbuha je prelazila jedna tankaT bijela linija. Bio sam je ve ranije primijetio, ali se-sad
jasnije ocrtavala na preplanuloj koi.
'Neka mala operacija. Nita vano.'
,Kakva operacija?'
'Jedna o kojoj se ne pria. ene ponekad imaj tako neto.'
Ugasila je svjetlost. 'Dobro je to si doao da me povede', proaputala je. 'Nisam mogla vie da izdr-
im. Voli me. Voli me i ne pitaj.'"
Srea", rekao je Svare, kako se ona skuplja u sjeanju. Kao jeftina tkanina pri pranju. Samo nesrea
umije da rauna. Doli smo u Pariz i nali sobe-u jednom malom hotelu na lijevoj obali, na keju Gran
Ogisten. Hotel ni je imao lift, stepenice su bile iskrivljene od starosti i sobe male. Ali imali smo pasoe.
Bili smo ljudi do drugog septembra 1939.
'Od ega si ivio dok si ovdje bio?' upitala me je Helen nekoliko dana poslije naeg dolaska. 'Jesi li-
imo da radi?'
'Naravno da nisam. Nisam smio ni da postojim* Kako sam onda mogao dobiti dozvolu za rad?'
'Od ega si ivio?'
'Ne sjeam se vie', odgovorio sam istinito. 'Radio-sam na mnogim poslovima. Uvijek za kratko
vrijeme. U Francuskoj se ne uzima sve tako strogo. Cesto se prua prilika za neki posao van zakonskih
propisa naroito ako ovjek jeftino radi.'
'Nisi li mogao ponovo da postane urednik?'
"Nisam. Za to je potrebna dozvola za boravak i za rad. Moj posljednji posao se sastojao u pisanju
adresa. Tada je doao gospodin Svare, a sa njime i
Ili.moja apokriptina egzistencija tajni, skriveni ivot pod zatitom jednog pokojnika i jednog tueg
imena.'
'Voljela bih kad bi to drugaije nazvao', rekla je Helen poslije pauze.
"Moemo ga nazivati kako hoemo. Dvostruki ivot, ili drugi ivot. Prije drugi. Tako ja osjeam. Po-
injemo jo jednom, kao brodolomnici koji su skoro izgubili pamenje. Oni nemaju ni za im da ale
jer je i sjeanje uvijek aljenje: za svim dobrim to se imalo i moralo ustupiti vremenu, i onim
ravim to nije bolje ispalo.'
Helen se nasmijala. 'Fini sofizam. Kakav je sad na pravni status?'
'Mi smo turisti. Ne smijemo da radimo.'
'Dobro', rekla je ona. 'Onda da ne radimo. Hajdemo na Ostrvo Sv. Luj, sjedit emo na klupi na suncu,
zatim emo odetati do 'Kafe de la Frans' i ruati na ulici. Je li to dobar program?'
U stvari, htio sam da pokuam da naem neko povremeno zaposlenje, ali sam odustao od toga. 'Veoma
dobar program', rekao sam i na tome je ostalo. Vie nisam traio zaposlenje. Stalno smo bili zajedno.
Bili smo zajedno od ranog jutra do ranog jutra. Hvala bogu! Nisam vie odlazio. Nije dugo trajalo. Ali
zar to nije bila vjenost ako se drugaije posmatra? Nedjeljama se uope nismo odvajali. Pa to je kao
da vrijeme u nama nije postojalo! Napolju je ono huno letjelo sa vanrednim izdanjima i vanrednim
sjednicama, ali nije bilo u nama. Pa to je vjenost! Ili nije? Kad osjeanje sve ispuni, onda vie nema
mjesta za vrijeme!"
Svare je prekinuo prianje: Zar nije tako?" Umorio sam se i postao nestrpljiv. Nezanimljivo je sluati
o srei. Ne znam", odgovorio sam ne razmiljajui. Moda je vjeno ako se u tome umre; onda
vrijeme vie ne moe da primjenjuje nikakvo kalendarsko mjerilo i mora se pomiriti s tim. Ako
112
ovjek dalje ivi, onda ne moe poduzeti nita protiv toga da osjeanje uprkos svemu ponovo postane
dio vremena."
Svare me je ukoeno gledao. Ako ovjek dalje ivi? ta to znai? Nazivate li ivotom ako ovjek
dalje funkcionira? Zar i pored toga ne moe biti mrtav?"
Da, naravno", rekao sam s dosadom. Ali to su rijei. Tano je da u svom ivotu nekoliko puta umi-
remo, ali, na alost, pri tome zadravamo sjeanje na prolost tako, dodue, umiremo, ali samo
upola, jer sjeanje ne umire sa nama."
Pa i ne treba da umre!" odgovorio je Svare plaho. ,,U tome i jeste stvar! Ono treba da ostane kao neka
skulptura! Ne kao zamak od pijeska sa koga se svaki dan poneto osipa! Sta bi se inae dogodilo sa
mrtvima koje volimo? ta bi se s njima dogodilo, gospodine? Zar ne bi bili po drugi put ubijeni? Gdje
bi inae bili ako ne u naem sjeanju? Hoete li da me napravite ubicom? Treba li da razorim taj lik, da
ga prepustim zubu vremena taj lik koji samo ja poznajem? Sta vam uope pada na pamet, gospo-
dine! Znam da se u meni mora istroiti i izopaiti ako ga ne izdvojim iz sebe, ne postavim ga van sebe,
tako da ga lai moga mozga to i dalje ivi ne mogu obaviti kao brljan i unititi pa da na kraju ostane
samo brljan! Kako da to ne shvatate? Moram ga tititi od samog sebe, od sebinosti volje za ivotom,
koja nagriza i koja hoe da ga uniti! Razumijete li to?"
Da, razumijem, gospodine Svare", odgovorio sam. Ali ne znam koja od dvije linosti u vama ima
pravo ona to hoe da umre, ili ona to hoe dalje da ivi i da sjeanje uini bezbolnim."
Govorite kao neki lijenik. Ja nisam bolestan."
Nisam odgovorio.
Ako mi poe za rukom", rekao je Svare i zautio. Zatim je produio: ovjek je istovremeno rtva i
ubica. Uvijek! Znate li to?"
To svako zna."
Ako mi poe za rukom", otpoeo je ponovo. Moram to izvui iz sebe. Onda e biti osigurano...
8 No u Lisabonu
113r
Rekli ste da ovjek mora umrijeti da bi se sjeanje skamenilo i da se ne bi mijenjalo. Ja u umrijeti."
Kojeta!" rekao sam umorno. Bili su mi mrski takvi razgovori. Dosta mi je bilo neurotiara. I onih
poetinih takoer. Emigracija ih je raala kao livada peurke poslije kie.
Neu oduzeti sebi ivot", odgovorio je Svare. ivoti su u ovom trenutku suvie upotrebljivi za druge
svrhe. Umrijet u kao Jozef Svare. Sutra uju-tru, kad se budemo rastali, on vie nee postojati."
Sinula mi je jedna misao i istovremeno me je obuzela neka neobuzdana nada. Sta namjeravate da
uinite?" upitao sam bez daha.
Da nestanem."
Kao Jozef Svare?"
Da."
A ta ete uiniti sa svojim pasoem?"
Ne treba mi vie."
Imate li neki drugi?"
Svare je odmahivao glavom. Vie mi nikakav nije potreban."
Gledao sam ga jedan trenutak. Imate li na njemu ameriku vizu?"
Da."
Hoete li da mi ga prodate?"
Svare odmahnu glavom. I ja sam ga dobio na poklon. Ali vam ga mogu pokloniti. Sutra ujutru. Onda
mi vie nee biti potreban. Moete li ga upotrijebiti?"
Da", rekao sam. Nemam ameriku vizu. A ne znam kako bih je mogao dobiti do sutra uvee."
Svare me pogleda. Podsjeate me na vrijeme kad sam sjedio u sobi samrtnika Svarca i mislio samo na
paso koji me ponovo moe pretvoriti u ljudsko bie." Sumorno se osmjehnuo. Kako se sve uvijek
ponavlja! Dat u vam svoj paso. Treba samo da promijenite fotografiju. Godine se otprilike pokla-
paju."
Trideset i pet", rekao sam.
Postat ete godinu dana stariji. Imate li nekog ko je spretan sa pasoima?"
114
Poznajem ovdje nekog", odgovorili. Lako je promijeniti fotografije."
Svare klimnu glavom. Lake nego linost. Da li se interesirate za slike?" upitao je zatim neoekivano.
Osrednje."
Zar ne bi bilo udnovato kad biste i vi sad poeli da volite slike? Onako kao pokojni Svare a onda
ja?"
I protiv svoje volje osjetio sam neku laku jezu. Paso je samo komad papira", rekao sam. Nikakva
magija."
Ne?" odgovorio je Svare.
Da", rekao sam. Ali ne tako. Koliko ste ostali u Parizu?"
Toliko sam se uzbudio zbog Svarcovog obeanja da e mi dati svoj paso da nisam uo ta govori.
Razmiljao sam ta mogu uiniti da i za Ruth dobijem vizu. Moda bih je u konzulatu mogao
predstaviti kao svoju sestru. Nije bilo vjerojatno da e to koristiti, jer su ameriki konzulati bili vrlo
strogi, ali sam morao pokuati ako se ne dogodi jo jedno udo. Onda sam ponovo poeo da sluam sa
najveim interesiranjem.
Neoekivano se pojavio na vratima", priao je Svare dalje. Stajalo ga je est nedjelja, ali nas je
pronaao. Ovog puta nije mobilizirao nikakvog slubenika njemakog konzulata; lino je doao i stajao
pred nama u maloj hotelskoj sobi Georg Jirgens, oberturmbanfirer, visok, pleat i sto osamdeset
funti teak. Nisam ga vidio otkako sam dospio u koncentracioni logor."
'I mislio sam da negdje smrdi', rekao je Hele-nin brat piljei u mene.
'Sta se tome udite?" upitao sam. 'Smrdi svuda gdje vi doete... -izato to vi doete!'
Helen se nasmijala, 'Ostavi se smijanja', zaur-lao je Georg.
8
115'Ostavite se vi urlanja', odgovorio sam. 'Inae u pozvati da vas izbace napolje!'
'Zato to sami ne pokuate?'
Odmahnuo sam rukom. 'Tei ste od mene etrdeset funti. Niko ko je nepristran ne bi nas uzeo kao
partnere u boksu. Sta hoete?'
'To se vas, izdajnice, ba nita ne tie. Izlazite! Hou da govorim sa svojom sestrom!'
'Ostat e ovdje!' rekla mi je Helen. Oi su joj sijevale od gnjeva. Ustala je lagano i uzela u ruku jednu
pepeljaru od vjetakog mramora. 'Jo jedna takva reenica, pa e ti ovo ovdje poletjeti na glavu!' rekla
je sasvim mirno Georgu. 'Nisi u Njemakoj.'
'Na alost, nisam! Ali priekaj samo ovo e skoro biti Njemaka!'
'Nikad nee biti Njemaka', rekla je Helen. 'Moda ete je privremeno okupirati. Ali e ostati Fran-
cuska ... Jesi li doao da o tome raspravljamo?'
'Doao sam da te vodim kui. Zna li ta e se desiti s tobom ako te rat ovdje iznenadi?'
'Ne ba mnogo.'
'Strpat e te u logor.'
Vidio sam da je Helen jedan trenutak bila iznenaena. Nikad nije htjela tako daleko da misli.
'Moda', rekao sam. 'Ali e to biti logor za interniranje a ne koncentracioni logor kao u Njemakoj.'
'Sta vi znate o tome!' obrecnuo se Georg.
'Dovoljno', odgovorio sam. 'Bio sam u njemu u Bergermoru vaim posredovanjem.'
'Vi ste bili u odgojnom logoru', objasnio je Georg. 'Ali nije nita koristilo. Dezertirali ste poto su vas
pustili.'
'Zavidim vam na vaim izrazima', rekao sam. 'Kad neko spaava svoj ivot je li to dezertiranje?'
'Nego ta?'
Od njega se sve odbijalo kao o neki zid.
'Georg je uvijek bio idiot', rekla je Helen, 'slabi kome je jedna vrsta ideologija potrebna kao oklop,
jer bi inae bio izgubljen. Ne svaaj se s njime. On to bijesni zato to je tako slab.'
116
'Pusti to', odgovorio je Georg pomirJjivije nego to sam oekivao. 'Pakuj svoje stvari, Helen. Situacija
je ozbiljna. Veeras kreemo natrag.'
'Koliko je ozbiljna situacija?'
'Vrlo ozbiljna. Bit e rata. Inae ne bih bio ovdje.'
Ti bi i inae bio ovdje', rekla je Helen. 'Ba kao to si prije tri godine bio u Svajcarskoj kad nisam htjela
da se vratim. Ne dopada ti se to sestra jednog tako odanog lana partije nee da ivi u Njemakoj.
Onda si uspio da me vrati. Sad ostajem ovdje i neu vie o tome da govorim.'
Georg je upravio pogled u nju. 'To je zbog ovog nitkova ovdje! On te je zaveo!'
Helen se nasmijala. 'Nitkov otkad ve to nisam ula. Vi stvarno imate neki pretpotopski rjenik! Ne,
nije me taj nitkov zaveo. On je ak sve uinio da bih se vratila. Bolje nego ti. I s boljim razlozima.'
'Volio bih kad bih mogao nasamo da govorim s tobom', rekao je Georg.
'Nita ti nee koristiti.'
'Mi smo brat i sestra.'
'Ti si uvijek rado zaboravljao da sam ja udata.'
'To nije krvna veza', izjavio je Georg. 'Nisi mi ak ni ponudila da sjednem', dodao je odjednom dje-
tinjasto uvrijeen. 'ovjek prijee cio put od Osna-brika, pa jo ima da stoji.'
'Ovo nije moja soba', odgovorila je Helen. 'Moj mu plaa stanarinu. Ovdje je on gospodar.'
'Sjedite', rekao sam, 'kad ste ve ovdje.'
Georg me je bijesno pogledao i sjeo na jednu dotrajalu sofu koja je zakripala. 'elio bih nasamo da
govorim sa svojom sestrom. Zar ne moete to da razumijete?' upitao je.
'Jeste li vi mene pustili da govorim nasamo s njom kad sam bio uhapen?' uzvratio sam pitanje.
'To je bilo neto drugo', rekao je osorno Georg.
'Kod Georga i njegovih partijskih drugova uvijek je neto drugo kad rade isto to i drugi ljudi', rekla je
Helen. 'Kad zatvaraju ili ubijaju ljude koji ne misle isto kao oni, onda brane slobodu miljenja;
117kada te poalju u koncentracioni logor, onda brane ukaljanu ast svoje porodice... Georg uvijek ima
pravo. On nikad ne sumnja, nikad nema grinju savjesti. Nije li tako, Georg?'
'Otkud bih i imao? Ja uvijek stojim na pravoj strani.'
'Georg uvijek stoji na pravoj strani', objasnila je Helen. 'Uvijek na strani sile... Zar ne vidi koliko
smijean utisak ovdje ostavlja? Ti, olienje netrpeljivosti u ovom tolerantnom gradu? ak i u civilu
jo uvijek ima izme, da bi mogao njima da gazi druge. Ali ovdje nema moi jo ne! Ovdje me
ne moe ugurati u svoje partijsko drutvo to zaudara na znoj. Ovdje ne moe motriti na mene kao na
zarobljenika, ovdje mogu da diem i ovdje hou da diem...'
"U nekom zatvoru! Uskoro]' prekinuo ju je Georg.
'Jo uvijek radije ovdje nego kod vas!' rekla je Helen plahovito. 'Jer biste ubrzo morali da me zatvorite!
Ne bih lutala kao nijema poto sam jednom osjetila sladak dah slobode.'
Uinio sam jedan pokret. Znao sam ta misli i nisam htio da se izjanjava pred tim nacionalsocijalis-
tikim bukvanom koji je nikad nee razumjeti. Georg je to primijetio. Taj tu je kriv!' zareao je. 'Taj
prokleti kosmopolit! On te je pokvario! ekaj samo, pri-kane, mi emo se jo obraunati!'
Ustao je. Ne bi mu bilo teSko da me smodi. Bio je znatno jai od mene, a moja desna ruka je ostala u
laktu malo kruta poslije jednog dana nacionalnog odgoja u koncentracionom logoru. Ostao sam sjedei.
Helen je dohvatila teku pepeljaru. 'Da ga nisi dirnuo!' rekla je veoma tiho.
'Zar mora ti da brani kukavicu? upitao je Georg. 'Ne moe to sam?"*
Svare se okrenu meni. udnovata je to stvar sa fizikom nadmonou. Ona je neto najprimitivnije
to se moe zamisliti, nema nikakve veze sa hrabrou
118
i mukou, potpuno se gubi pred revolverom u ruci nekog bogalja; tu su u pitanju samo funte i miii,
i nita vie. Pa ipak, ovjek se osjea ponienim kad se suoi s njenom brutalnou."
Potvrdio sam glavom. Kao da je ovjek pretuen jo prije no to ga istuku. Potpuno besmisleno, ali
zato naroito uvredljivo."
Ja bih se branio", ree Svare. Naravno da bih..."
Podigao sam ruku. Gospodine Svare, emu to? Meni nije potrebno da objanjavate!"
Osmjehnuo se slabo. To je tano. Ali vidite koliko se to duboko arilo da ak jo i sad hou da to
objasnim? Kao udica u meso. Kad nestaje ta sitna muka sujeta?" n Sta se poslije desilo?" upitao
sam.
Helen je odjednom poela da se smije", produio je Svare. 'Pogle' samo ovog uasnog glupana!' rekla
je. 'Misli da u se toliko razoarati u tvoju mukost ako te premlati, pa u se pokajniki vratiti u zemlju
gdje vlada zakon pesnice.' Onda se okrenula Georgu. 'Sta ti zna o hrabrosti i kukaviluku! Taj tu'
pokazala je na mene 'ima vie hrabrosti nego to si ti uope u stanju da zamisli! Poveo me je.
Vratio se zbog mene i poveo me je.'
'Sta?' Georg me je razrogaeno pogledao. 'Kako?'
Helen se pribrala. 'Svejedno. Ja sam ovdje i neu da se vraam.'
'Kako to poveo?' upitao je Georg. 'Ko mu je pomogao?'
'Niko', rekla je Helen. 'Htio bi opet na brzinu da pohapsi nekolicinu, je li?'
Nikad je nisam takvu vidio. U njoj se nakupilo toliko otpora, gnuanja, mrnje i iskriavog likovanja
to je odbjegla da je drhtala od siline osjeanja. I sa mnom je slino bilo, i u meni je svaki nerv po-
drhtavao dok sam gledao tog ovjeka koji me je poslao u logor. Znao sam g^ jo iz Osnabrika, gdje je
imao vlast i irio teror. To je bila jednostavna reak-
119ija. Ali tu u Parizu pojavio se jo jedan inilac osveta. Tu nije imao nikakve vlasti. Nije mogao
da zazvidi svom Gestapou. Bio je sam.
Odjednom me je zahvatila tolika pometnja da sam sebi nisam vie vjerovao. Minut prije toga sam bio
pribran. Sad mi se uinilo kao da sam neki drugi ovjek. Nisam htio da se tuem htio sam prosto da
unitim to stvorenje pred sobom__
Ustao sam. udio sam se to se nisam zateturao. Helen me je paljivo pogledala. 'Najzad', rekao je
Georg kad sam zatvorio vrata za sobom.
Siao sam niza stepenice. Mirisalo je na ruak, bijeli luk i ribu. Na drugom spra tu jedna vrata su bila
otvorena. Soba je bila obojena svijetlozeleno, prozori otvoreni i sobarica je okretala dueke. ud-
novato, ta sve ovjek vidi kad misli da od uzbuenja nita ne vidi!
Zakucao sam na vrata jednog poznanika koji je stanovao na prvom spratu. Zvao se Fier, i jednom mi
je pokazao revolver koji je nosio da bi sauvao dobro raspoloenje. Fier je doao do zakljuka da ov-
jek bolje ivi i da je bezbriniji kad ima neko sredstvo kojim moe brzo prekratiti svoj ivot.
Fier nije bio tu, ali je njegova soba bila otvorena. Nije imao ta da krije. Uao sam da ga saekam.
Nisam znao ta u stvari hou mada sam znao da hou da posudim od njega oruje. Naravno, bilo je
besmisleno ubiti Georga u hotelu. To bi dovelo u opasnost Helenu i mene i ostale emigrante koji tu
ive. Sjeo sam na stolicu i pokuao da razmiljam. Bilo je teko.
Disao sam polagano i pokuavao sebi da objasnim kako nita ne mogu uiniti. Ali mi je u potiljku
uporno i hladno kljucala jedna misao koja nije poputala: mogu uzeti revolver i pratiti Georga, ubiti ga
na nekom mirnom ulinom uglu i onda pobjei. Znao sam da je i to nemogue. Bilo je podne, i odmah
mi me uhvatili. Ne moe se tek tako ubiti kao kuharica koko u nedjelju. Ali ta misao nije poputala.
120
ak sam i ustao i poeo da traim oruje. Uinio sam se sam sebi smijean, pa sam ponovo sjeo. Osje-
tio sam da nisam zaboravio nita do onoga to mi se dogodilo; bio sam to potisnuo, ah' sad se
odjednom uzdiglo kao neki neoekivani ogroman val na mirnom moru.
Odjednom je poela da pjeva jedna kanarinka. Visila je u ianom kavezu izmeu prozora. Nisam je
primijetio, pa sam se trgao kao da me je neko udario. Odmah zatim je ula Helen. 'ta radi tu?' upitala
je.
'Nita. Gdje je Georg?' 'Otiao je.'
Nisam znao koliko sam vremena proveo u Fie-rovoj sobi. inilo mi se vrlo kratko. 'Hoe li opet doi?'
upitao sam.
'Ne znam. Uporan je. Zato si otiao iz sobe? Da nas ostavi nasamo?'
'Ne', rekao sam. 'Ne zbog toga, Helen. Najednom vize nisam mogao da ga podnosim.'
Stajala je na vratima i promatrala me. 'MrziS li me?'
'Ja da te mrzim?' upitao sam iznenaeno. 'Zato?' 'Ne znam zato. Palo mi je na pamet kad je Georg
otiao. Da se nisi mnome oenio, mnogo ta ti se ne bi desilo.'
'Isto bi mi se desilo. Ili jo gore. Moda je Georg na svoj nain i imao obzira prema tebi.'
Odjednom sam iza Fierovih prozora ugledao zeleno ljeto. U dvoritu je rastao veliki kesten kroz ije
lie je blistalo sunce. Gr u mom potiljku se ras-plinuo kao mamurluk u kasno popodne. Doao sam
sebi. Znao sam koji je dan i da je napolju ljeto i da sam u Parizu. 'Mislio sam da e ti mene mrziti',
rekao sam. 'Ja?'
'Da. Sto ne mogu da sprijeim tvoga brata. I.. / Zautio sam. Uinilo mi se da je moja krv duboko
udahnula. Vie nita nisam htio da objanjavam. Trenuci koji su maloas protekli bili su veoma daleko.
Osvrnuo sam se oko sebe. 'ta radimo mi ovdje?'
121Popeli smo se uza stepenice. 'Sve to je Georg 'kazao tano je', rekao sam. 'Zna li to? Ako doe
do rata, onda smo, i kao izbjeglice, pripadnici jedne neprijateljske zemlje.'
Helen je otvorila prozore i vrata. 'Osjea se na vojnike izme i na teror', rekla je. 'Neka ue au-.gust!
Ostavit emo prozore otvorene i otii. Je li vrijeme ruku?'
'Da. I vjerojatno je vrijeme da se napusti Pariz.'
'Zato?'
'Georg e pokuati da me potkae.'
'Ne misli on toliko daleko. On ne zna da ovdje ivi pod drugim imenom.'
'Dosjetit e se. Doi e ponovo.'
'Moda. Izbacit u ga. Hajdemo napolje.'
Otili smo u jedan mali restoran iza Palae pravde i ruali za jednim stolom na ploniku. Imali smo
'pate mezon', 'bef a la mod', salate i kamambera. Uz to smo pili 'vuvre'. Tano se sjeam svega toga,
ak i hljeba sa zlatastom korom i okrnjenih debelih kafenih alica, jer sam toga dana bio gotovo
iznuren od neke duboke, bezimene zahvalnosti. Bilo mi je .kao da sam se izvukao iz nekog mranog,
prljavog kanala, u koji se nisam usuivao ponovo da pogle-dam, jer sam i sam bio dio te prljavtine,
iako to ranije nisam znao.
Izvukao sam se, i sad sam sjedio za stolom sa cr-venobijelim kariranim stolnjakom i osjeao sam se
oien i izbavljen. Sunce je bacalo ute odsjaje kroz vino, ivot za trenutak nije imao nikakve veze sa
ubistvom i ratom i osvetom. Vrapci su avrljali iznad gomile konjske balege, krmareva maka ih je
sito i nezainteresirano promatrala, lak povjetarac je du-hao preko tihog trga, i ivot je ponovo izgledao
onako lijep kakav je samo u naim snovima.
Kasnije smo du kejova i pored duana bukinista otili do St. Sapela. U to vrijeme je sunce ispunjavalo
taj mali visoki prostor neopisivom muzikom njegovih arenih prozora. U mnogobrojnim blistavim
odsjajima plavog i crvenog i zlatnog moglo se mirno sjediti kao u nekoj kupki nebeske svjetlosti.
122
Onda sam sa Helenom otiao do jedne male kro-janice pred ijim smo izlozima esto stajali. 'Krajnje
je vrijeme', rekao sam. 'Mora dobiti novu haljinu.'
Sjedio sam mirno u jednoj sobi iza prostorije za probu.
Krojaica je donijela haljine, a Helen se ubrzo toliko zainteresirala da me je skoro zaboravila. uo sam
glasove ena i ponekad u otvoru vrata vidio haljine to promiu ili Helenina naga preplanula lea i
obavio me je blag umor, koji je u sebi imao neeg od bezbolnog umiranja.
Probudio sam se kad se Helen odjednom pojavila preda mnom u veoma irokoj suknji i vrsto pripi-
jenom, kratkom crnom demperu. Suknja se lelujala oko nje kao zvono i imala je boje St. Sapela i
plave i crvene. 'Tano to!' rekao sam. 'Uzimamo.'
'Vrlo je skupo', rekla je Helen.
Krojaica je tvrdila da je to model, jedini svoje vrste naravno, la. Ali smo se poslije malo cjenka-
nja sporazumjeli. Bilo je fino jedanput kupiti neto to ovjek ne moe sebi da dozvoli. To nam je
pruilo osjeanje slobode, a s time povezana lakomislenost ra-sterala je i posljednju Georgovu sjenku.
Helen je svoju novu toaletu obukla uvee, a i u toku noi, kad smo jo jednom ustali i naslonili se na
prozor da promatramo grad na mjeseini, uvijek nanovo nezasitni, neobino budni, znajui da je sve jo
samo za kratko vrijeme."
Sta ostaje?" Svare me je pogledao. Ve sad se skuplja kao koulja iz koje je ispran tirak. Vie ne
postoji perspektiva vremena. Ono to je bio predio sad je plosnata slika na koju padaju promjenljive
svjetlosti. ak nije vie ni slika fluidno sjeanje iz koga se izdvajaju nepovezane slike hotelski
prozor, jedno nago rame, apat strasti koja sablasno dalje ivi, svjetlost na zelenim krovovima, noni
miris vode, mjeseeva svjetlost na predanom licu, i zatim jedno drugo lice u Provansi i na Pirinejima, i
onda
123ono ukoeno, posljednje, koje je dotle bilo potpuno nepoznato i koje odjednom potiskuje sva ostala,
kao *ia je sve ono ranije bila samo zabluda."
Svare je podigao glavu. Lice mu je ponovo imalo izraz beznadne patnje, u koju je uzalud pokuavao da
utisne osmijeh. Ostavljao je utisak mjeseara. Samo je jo ovdje", rekao je i pokazao na svoju glavu.
Pa i tu je u opasnosti kao haljina u ormaru punom moljaca. Moram to spasti, zato vam i priam. Vi
ete to dalje sauvati, i kod vas je u sigurnosti. Vae sjeanje ne pokuava to da uniti da bi se spasio,
kao moje."
Jeste li jo ostali u Parizu?" upitao sam.
Georg je jo jednom dolazio", rekao je Svare. Pokuao je sa sentimentalnou i prijetnjama. Nisam
bio tu kad je doao. Vidio sam ga samo kad je izlazio iz hotela. Zastao je preda mnom.
'Huljo jedna!' rekao je veoma tiho. 'Upropau-je moju sestru! Ali ekaj samo! Uskoro emo te se mi
dokopati! Imat emo vas oboje za nekoliko nedjelja! A onda u se, mome, lino za tebe pobrinuti! Jo
e ti kleati preda mnom i preklinjati me da svrim s tobom ako jo bude uope imao glasa!'
To mogu lako da zamislim', odgovorio sam.
'Nita ti ne moe da zamisli', nastavio je on. 'Inae bi bjeao to dalje moe. Pruam ti jo jednu
ansu. Ako se moja sestra u roku od tri dana vrati u Osnabrik, onda u poneto zaboraviti. Za tri dana!
Razumije?'
'Vas nije teko razumjeti', rekao sam.
'Nije? Onda zapamti da se moja sestra mora vratiti! Pa i ti to zna, prokleti nitkove! Ili se pravi da ne
zna da je bolesna? Samo mi se s tim nemoj pojavljivati!'
Buljio sam u njega. Nisam znao da li je to izmislio ili je istina. 'Ne', rekao sam. 'To ne znam.'
124
'Ne zna? Gle molim te! Neprijatno, a? Ona mora lijeniku, lazove jedan! Smjesta! Pitaj Martensa! Taj
zna! I on je nitkov!'
Vidio sam kako kroz svijetli dan prolaze dvije tamne prilike i stupaju na otvorena ulazna vrata. 'Za tri
dana', proaputao je Georg. 'Inae e svoju prokletu duu izbljuvati centimetar po centimetar! Uskoro
sam opet ovdje!'
Progurao se izmeu ona dva ovjeka, koji su sad stajali u predsoblju i izaao. Stajao sam i gledao za
njim. Ona dva ovjeka su me zaobila i krenula uza stepenice. Poao sam za njima. Helen je stajala u
svojoj sobi pored prozora. 'Jesi li ga jo zatekao?' upitala je.
'Da. Rekao je da si bolesna i da se mora vratiti!'
Odmahnula je glavom. 'Sta li sve njemu nee pasti na pamet!'
'Jesi li bolesna?' upitao sam.
'Kojeta' rekla je. 'To je Georgova izmiljotina.'
'Rekao je da to i Martens zna.'
Helen se nasmijala. 'To je bio izgovor. Tako sam se onda bila dogovorila sa Martensom da bih mogla
otputovati u Svajcarsku.'
'Nisi bolesna?'
'Izgledam li bolesna?'
'Ne', rekao sam. 'Ali to nita ne znai. Nisi bolesna?'
'Nisam', odgovorila je. 'Je li inae Georg jo neto rekao?'
'Kao obino. Prijetnje. Sta je htio od tebe?'
'Isto. To je posljednji put. Ne vjerujem da e jofi jednom doi.'
'Zato je uope dolazio?'
Helen se osmjehnula. Osmijeh joj je bio udnovat. 'Misli da njemu pripadam. Uvijek je bilo tako. Jo u
djetinjstvu.'
Iznenaeno sam je pogledao. 'Hoe da kae ...', upitao sam i zastao.
Slegla je ramenima. 'On to ne zna. A ni ja ne znam da li to ide tako daleko. Braa su takva ee
125nego to se misli. On smatra da tako postupa iz porodinih obzira. ak se ne vrijea kad kaem da
se brine samo zato to ima na umu svoju karijeru.'
'To je tano', rekao sam. 'Podnosi sve dok god mu se ne kae ono jedno. Odvratno.'
Helen je klimnula glavom. 'Razumije li sad zato tebe tako naroito mrzi? Ne samo zato to imate raz-
liita miljenja.' Poekala je jedan trenutak. 'Mrzim ga', rekla je zatim.
'Zbog toga?'
'I zbog toga.'
'I to si mu rekla?'
'Rekla sam mu da ga mrzim.' Helen se okrenula. 'Neemo vie o tome da govorimo. Bit e rata. On
zna.'
Zautjeli smo. Buka automobila na keju Gran Ogisten kao da je postala jo bunija. iljak St. Sa-pela
dizao se u vedro nebo iza Konsijererije. uli su se povici prodavaa novina. Nadvikivali su motore
kao galebovi krici um mora.
'Neu moi da te zatitim', rekao sam.
'To znam', odgovorila je Helen.
'Internirat e te.'
'A tebe?'
Slegao sam ramenima. 'To ne znam. Vjerojatno i mene.'
Klimnula je glavom.
'Zatvori u Francuskoj nisu sanatorijumi.'
"Nisu ni u Njemakoj.'
'U Njemakoj te ne bi zatvorili.'
Helen mi je urno prila. 'Ostajem ovdje', rekla je. 'Nemoj na to da misli. Ostajem. To nema nikakve
veze s tobom. Neu da se vratim.'
Nisam odgovorio.
'Neka ide do avola opreznost', rekla je. 'I neka ide do avola sigurnost! Dovoljno sam ih dugo imala.'
Zagrlio sam je. 'Lako je to rei, Helen. Ali se ovjek poslije moe kajati.'
Odgurnula me je od sebe. 'Onda idi ti!' viknula je neoekivano. 'Idi i nee imati nikakve odgovornosti!
Ostavi me samu! Idi! Snai u se sama.'
'To znam', rekao sam. 'I nee dugo ostati sama.'
126
Pogledala me je kao da sam Georg. "Sta ti uope-zna? Nemoj me guiti svojom odgovornou! Nisam
zbog tebe otila. Shvati to ve jednom!'
'Shvatam.'
Ponovo mi je prila. 'Mora to vjerovati', rekla je tiho i priljubila se uz mene. 'ak i ako sad ne shvata.
Bolje je za mene. Neu nita drugo. Postoji to. I tako* treba. Zbog mene. Shvati ve jednom! Nije sve
uvijek u sigurnosti.'
'To je tano', odgovorio sam. 'Ali je ovjek eli., kad nekog voli. Zbog tog drugog.'
Helen je odmahnula glavom. 'Sigurnost ne postoji. Ne postoji', ponovila je. 'Ne govori nita. Ja. to
znam. O svemu sam tome razmiljala. Gospode, koliko sam o tome razmiljala! Nemoj da govorimo o
tome, mili moj. Napolju je vee i eka nas. Nee-ih biti jo mnogo.'
'Zar ne bi mogla da ode u Svajcarsku ako nee da se vrati?'
'Moe li ti?'
'Moemo pokuati.'
'Jo ne. Jo emo saekati. Moda je Georg lagao. Otkud on moe znati ta e se dogoditi? Jedanput je
ve izgledalo kao da e doi do rata. Onda je-doao Minhen. Zato ne bi doao drugi Minhen?'
Pogledao sam je. Nisam znao da li vjeruje u ono to govori. ovjek tako lako vjeruje u ono emu se-
nada. Te veeri sam i ja u to vjerovao. Kako bi Francuska mogla otpoeti rat? Nije naoruana. Mora.
popustiti. Zato bi se borila za Poljsku? Nije se borila za Cehoslovaku.
Deset dana kasnije granice su bile zatvorene.. Rat je poeo."
Da li su vas odmah uhapsili, gospodine Svare?'1 upitao sam.
Ostala nam je jo nedjelja dana. Nismo smjeli da naputamo grad. Bila je to udna ironija: pet godina
su me protjerivali a sad odjednom nisu iiijeii da me puste... Gdje ste vi bili?"
U Parizu", rekoh.
Da li su i vas zatvorili u velodrom?"
127'r
Naravno."
Ne sjeam se vaeg lica."
U velodromu su se nalazile stotine emigranata, gospodine Svare. Ko moe jo tu da pamti? Koliko ste
ostali tamo?"
Ponekad ovjek i zapamti. Jeste li poznavali Lesera?"
Nasmijao sam se. Ko ga nije poznavao? Bio je pravi klovn logora. Uvijek spreman na alu. Sta je s
njim bilo?"
Objesio se kad su se Nijemci pribliili na deset kilometara. Posljednji njegov vic je bio da mu je
majka jo kao deku uvijek proricala da e ga neko objesiti ako se ne promijeni. A sad se promijenio,
pa mora sam da se objesi. Niko mu nije vjerovao. Uinio je to. Slijedeeg jutra je mirno visio o pojasu
svoje kine kabanice. Jeste li znali Marksa?"
Onoga to je vrskao? Bila su dvojica."
Onog drugog. Nijemci su ga uhvatili."
Mnoge su uhvatili", rekoh gorko. Nisu se drali sporazuma o primirju."
Zar je bilo sporazuma?"
Jeste. Po njemu, logori za interniranje nisu imali da budu pod kontrolom Gestapoa. Nego samo vojske.
Vojska se toga pridravala; Gestapo ne. Pojavili su se nekoliko dana prije vojne komisije i uhapsili
koga su htjeli."
Znam to", rekao je Svare.
Vas takoer?" upitao sam.
Svare potvrdi glavom.
Kako ste im umakli?"
Neko mi je pomogao. Vojska i Gestapo nisu uvijek bili sloni. Sjeate li se onih posljednjih dana pred
rat kad je u Parizu uvedeno zamraenje?"
Da. Izgledalo je kao da se svijet pomraio."
Tih dana sam prodavao jedan Degaov crte koji sam naslijedio od pokojnog Svarca. Htio sam da ima-
mo gotovog novca uza se. Bilo je to loe vrijeme za prodavanje. Trgovac kome sam otiao ponudio je
veoma malo. Odbio sam i zatraio da mi vrati crte. Nije mi ga dao.
'Vi niste Francuz?' upitao je. 'Kakve to ima veze sa crteom', odvratio sam. 'Policija...', odgovorio je
neodreeno. 'Zaplijenit e niste li izbjeglica? Bolje da to prije prodate!' 'Vratite mi crte', rekao
sam. 'Ja vam elim dobro. U stvari, ak sam i obavezan da prijavim ...', izjasnio se on. 'Prijavite!' rekao
sam.
Htio je da sazna moje ime. Bilo mi je dosta te komedije. Obiao sam sto i posegao za crteom. vrsto
ga je drao. 'Ako se pocijepa, izbit u vam sve zube', rekao sam. 'Dodat u jo pet stotina franaka',
rekao je. 'Putajte!' uzviknuo sam i podigao pesnicu. Pustio je. Poao sam k vratima. 'Skleptat e vas
policija!' prosiktao je za mnom. 'Svinjo vapska!'
Najzad sam prodao sliku jednom bogatom izbjeglici iz filmskog svijeta, koji je smatrao da je to
sigurniji imetak nego novac. Posljednji crte sam predao na uvanje vlasniku hotela. Onda je dola
policija. Njih dvojica. Dali su mi vremena da se oprostim sa Helenom. Stajala je preda mnom, blijeda,
zaarenih oiju. 'To nije mogue', rekla je.
'Ipak', odgovorio sam. 'Mogue je. I po tebe e doi. Bolje je da zadrimo svoje pasoe.'
'Zaista je bolje', rekao je jedan policajac na dobrom njemakom.
'Hvala', odgovorio sam. 'Mogu li nasamo da se oprostim?'
Policajac je pogledao ka vratima. 'Da sam htio da pobjegnem, mogao sam to danima ranije da uradim',
rekao sam.
Klimnuo je glavom. Otiao sam s Helenom u njenu sobu. 'Drugaije je kad se stvarno dogodi nego kad
se o tome unaprijed pria. Zar ne?' rekao sam zagrlivi je.
Oslobodila se. 'Kako mogu da doem do tebe?'
Porazgovarali smo o onom uobiajenom. Imali smo dvije adrese: hotel i jednog Francuza. Policajac je
zakucao na vrata. Otvorio sam ih. 'Ponesite jedan
128
No u Lisabonu
129pokriva', rekao je. To je samo za dan-dva. Ipak ponesite pokriva i neto za jelo'.
'Nemam nikakvog pokrivaa.'
'Ja u ti ga donijeti', rekla je Helen. Na brzinu je spakirala neto za jelo. 'Je li zaista samo za dan-dva?'
upitala je.
'Najvie', izjavio je policajac. 'Uzimanje linih podataka i tako neto. C'est la guerre, Madame.'"
Svare izvadi iz depa cigaru i zapali je. Neu vam dosaivati injenicama koje su vam poznate
jeste li i vi bili u dvorani Lepine?"
Potvrdio sam glavom. Dvorana Lepine je bila velika prostorija u prefekturi u kojoj su se obino
prikazivali struni filmovi za policiju. Imala je nekoliko stotina sjedita i jedno filmsko platno.
Bio sam dva dana tamo", odgovorio sam. Nou su nas odvodili na spavanje u neki podrum s uglje-
nom. Izgledali smo kao dimnjaari."
Mi smo danima sjedili na poredanim stolicama", ree Svare. Bili smo prljavi i ubrzo smo stvarno
izgledali kao zloinci, kakvim su nas i smatrali. Tu mi se Georg naknadno osvetio. Doznao je nau
adresu u prefekturi, pa se sad neko tamo raspitivao. A Georg nije ni najmanje krio da je u partiji te
su me sad kao nacistikog pijuna sasluavali etiri puta dnevno o mojim vezama s Georgom i
Nacional-socijalistikom strankom. Isprva sam se smijao: bilo je apsurdno. Zatim sam primijetio da i
apsurdnost moe postati opasna. Nije sitnica kad ovjeka za vrijeme rata smatraju pijunom.
Svakog dana su pristizale nove grupe zaplaenih ljudi. Jo od objave rata nije na frontu poginuo nijedan
ovjek ali je ve nad svima lebdjela sablasna atmosfera umanjenog respekta prema ivotu i linosti
koju rat kao kugu donosi sa sobom. Ljudi nisu vie bili ljudi. Njih su ve unaprijed kategori-rali po
vojnim mjerilima: na vojnike, sposobne, nesposobne i neprijatelje.
130
Treeg dana sam sjedio iscrpen u dvorani Lepine. Neke od nas su odveli. Ostali su apatom raz-
govarali, spavali ili jeli. To je bio ugodan ivot u poredenju sa njemakim koncentracionim logorima.
Munuli bi nas rukom ili nogom jedino kad ne bismo dovoljno pourili pri izlaenju. Vlast je vlast. I po-
licajac je policajac u svakoj zemlji svijeta.
Bio sam veoma umoran od sasluavanja. Na po-dijumu su u jednom redu u uniformi, s raskree-nim
nogama i pod orujem sjedili nai straari. Polutama, turobna dvorana, prljavo, prazno filmsko
platno, i mi dolje: to je odjednom izgledalo kao simbol ivota u kome je ovjek suzan j ili straar, u
kome od njega samog zavisi kakav e fum gledati na praznom platnu pouni film, komediju ili
tragediju i u kome je na kraju ipak uvijek ostajalo prazno platno. Uvijek e tu stajati, pomislio sam.
Nita se nee promijeniti. I jedinom emo ieznuti i niko nee primijetiti. Bio je to jedan od onih
asova koji su vam poznati kad nada ugasne."
Potvrdio sam glavom. as samoubistva. Tiina to gasi ovjeka. Vie se ne branimo i skoro sluajno i
nesvjesno inimo posljednji korak."
Svare me pogleda. Kao Hazenklefer?"
Kao Sanc i Bauer. I jo neki drugi ija imena
vie ne znam. Samoubistvo emigranta je beznadnost
ne oajanje."
Vrata su se otvorila", nastavio je Svare, i zajedno sa utom svjetlou iz hodnika ula je Helen.
Nosila je koaru preko ruke. Poznao sam je po nainu na koji je drala glavu i koraala. Prola je
sasvim blizu mene i nije me vidjela. 'Helen!' rekao sam.
Okrenula se. Ustao sam. 'Sta su radili s vama?' upitala je gnjevno.
'Nita naroito. Spavali smo u jednom podrumu za ugljen. Kako si dola ovamo?1
131r
L
'Uhapsili su me', odgovorila je skoro gordo. 'Kao i tebe. Nadala sam se da u te ovdje nai.'
'Zato su te uhapsili?'
'A zato tebe?'
'Dre me za pijuna.'
'I mene.'
'Otkud zna?'
'Maloas su me sasluali. Jedan mali ovjek sa napomaenom kosom koji mirie na pueve. Je li to taj
koji je tebe sasluavao?'
'Ne znam. Ovdje sve mirie na pueve. Hvala bogu to si ponijela pokrivae sobom."
'Ponijela sam to sam mogla.' Helen je otvorila koaru. Zazveale su dvije boce, 'Konjak', rekla je.
"Nije vino. Od svega sam ponijela ono najvanije. Dobijate li ovdje jelo?'
'Moemo da naruimo sendvie.'
Izvadila je konjak. 'Zapuai su ve izvaeni', rekla je. 'Posljednja ljubaznost vlasnika hotela. Smatrao
je da ovdje nee biti otpuaa. Uzmi da popije!'
Otpio sam ogroman gutljaj pa sam joj vratio bocu. 'Imam ak i jednu au', rekla je. 'Odravat emo
civilizaciju dokle god moemo.'
Napunila je au i ispila. 'Ti mirie na ljeto i slobodu', rekao sam. 'Kako je napolju?'
'Kao za vrijeme mira. Kavane su pune. Nebo je plavo.' Izvadila je jednu patetu iz koare. 'Od resto-
ratera', rekla je. 'Sa mnogo pozdrava i poslovicom: La guerre merde! To je pilea pateta. Imam i
viljuke i jedan no. ivjela civilizacija!'
Odjednom sam se raspoloio. Helen je bila tu, nita nije bilo izgubljeno, rat jo nije poeo, a moda je
istina da e nas uskoro pustiti.
Slijedee veeri smo znali da e nas razdvojiti. Mene e poslati u sabirni logor u Kolombu, Helenu u
zatvor 'La petit Roket'. Nita nam ne bi koristilo kad bi nam povjerovali da smo vjenani. Razdvajali su
i brane parove.
No smo presjedili u podrumu. Neko je donio nekoliko svijea. Bilo nas je otprilike pedesetero.
Revnost kojom su hvatali antifaiste u jednoj anti-
faistikoj zemlji nije bila bez ironije; ovjek bi skoro mogao pomisliti da je u Njemakoj.
'Zato nas razdvajaju?' upitala je Helen. 'Ne znam, Iz gluposti, ne iz okrutnosti.' 'Kad bi mukarci i ene
bili u istom logoru, ne bi bilo nieg drugog osim ljubomore i scena', pouio me jedan mali starac pored
mene. 'Zato vas razdvajaju. C'est la guerre!'
Bila je to udna no. Glasovi su se postepeno stiavali. Prestao je pla dviju neutjenih ena; samo
pokatkad, kad bi se probudile, zajecale bi i zatim bi ponovo utonule u san kao u crnu vunu koja ih gui.
Svijee su se postepeno gasile. Helen je spavala naslonjena na moje rame. Obgrlila me je u snu rukama
oko vrata i kad bi se probudila, aputala bi mi rijei koje su ponekad bile rijei djeteta, a onda rijei
dragane rijei koje se po danu ne govore i koje se u sreenom ivotu ak i nou rijetko kazuju.
To su bile rijei nevolje i rastanka, rijei tijela koje nee da se odvoji, rijei koe, krvi i tugovanja
to ne moemo ostati zajedno, to uvijek mora jedno prvo otii i to nas smrt svakog sekunda vue za
ruke. Kasnije je lagano skliznula niz moje grudi na moja koljena. Drao sam joj glavu u rukama i u
svjetlosti posljednje svijee promatrao kako die. uo sam kako ljudi ustaju i kreu se pipajui izmeu
hrpa ugljena. Slaba svjetlost je titrala i ogromne sjenke su prelijetale unaokolo kao da smo u nekoj
sablasnoj dungli i da je Helen leopard koga arobnjaci svojim inima gone i trae.
Onda se ugasila i posljednja svjetlost i ostala je samo zaguljiva tama puna hrkanja. Osjeao sam He-
lenu kako die pod mojim rukama. Jednom se trgla sa slabim, tankim krikom. Tu sam', proaptao sam.
'Ne boj se. Sve je kao i dosad.'
Ponovo je legla ljubei mi ruke. 'Da, tu si', pro-aptala je. 'Mora uvijek tu da ostane."
'Uvijek u ostati", apnuo sam. 'I ako nas za kratko vrijeme razdvoje, uvijek u te ponovo pronai.'
'Doi e?' promrmljala je tonui ponovo u san.
132
133r
'Uvijek u doi. Uvijek! Gdje god bila, nai u te.'
'Dobro', uzdahnula je kao dijete i okrenula lice tako da je poivalo u mojoj ruci kao u nekoj zdjeli.
Mirno sam spavao i nisam spavao. S vremena na vrijeme sam osjeao njene usne na svojim prstima, a
jednom ml se uinilo kao da osjeam suze. Ali nita nisam rekao. Bilo je tamno; njen dah se mirno
prelivao preko mojih ruku. Mnogo sam je volio, a mislim da je nikad nisam volio vie nego u toj pr-
ljavoj noi. Sjedio sam sasvim mirno, i ljubav je rastapala moje bie.
Zatim je dolo jutro ona tura rana si voa koja svemu oduzima boju i otkriva kostur pod koom, i
odjednom mi se uinilo kao da je Helen na samrti i da je moram probuditi i zadrati. Probudila se i
otvorila jedno oko. 'Misli li da bismo mogli dobiti vruu kavu i kifle?' upitala je,
'Pokuat u da podmitim nekog straara', rekao sam veoma sretan.
Helen je otvorila i drugo oko i posmatrala me. 'Sta se desilo?* upitala je. "Izgleda kao da smo dobili
glavni zgoditak. Hoe li da nas puste na slobodu?'
'Ne', odgovorio sam. Samo sam ja samog sebe pustio na slobodu.'
Sanjivo je pokrenula glavu u mojim rukama. 'Ne moe li jednom sam sebi dati mira neko vrijeme?'
'Mogu', rekao sam. 'ak i za vrlo dugo vrijeme, mislim. Neu vie imati mnogo prilike da sam donosim
odluke. Ako tako hoemo, i to je neka utjeha.'
'Sve je utjeha', odgovorila je Helen zijevajui Sve je utjeha dok ivimo, zar jo to ne zna? Misli li da
e nas strijeljati kao pijune?'
'Nee. Zatvorit e nas.'
'Da li zatvaraju i izbjeglice koje ne smatraju pijunima?"
'Da. Sve zatvaraju,'
Helen se upola uspravila. 'U emu je onda razlika?'
'Moda prve lake putaju na slobodu?1
114
'To se jo ne zna. Moda e prema nama bolje postupati ba zato to vjeruju da smo pijuni.'
'To je besmislica, Helen.'
Odmahnula je glavom. 'Nije to besmislica. To je iskustvo. Zar jo ne zna da je nevinost u naem
vijeku grijeh koji se uvijek najtee kanjava? Ah, ti to uvijek sanja o pravdi! Ima li jo konjaka?'
'Konjaka i pateta!'
'Daj mi i jedno i drugo', rekla je Helen. 'Neobian doruak. Ali se bojim da nas jo eka ivot pun
avantura!'
'Dobro je to to tako shvata', odgovorio sam.
'To je jedini nain da se shvati. Ako izuzme pojam pravde, onda nije ni najmanje teko shvatiti to kao
avanturu! Ne nalazi!'
Divan miris starog konjaka i dobre patete obavio je Helenu kao neki pozdrav ivota. Jela je s velikim
uivanjem.
'Nisam znao da e to biti tako jednostavno za tebe, rekao sam.
'Samo se ti nita ne brini za mene', odgovorila je traei bijeli hljeb u svojoj koari. 'Ja u se ve snai.
enama nije pravda uvijek toliko vana.'
'Sta je vano?'
'Ovo.' Pokazala je na hljeb i bocu i patetu. 'Jedi, ljubljeni. Ve emo se mi progurati. I poslije deset
godina e to biti jedna velika avantura i uvee emo o njoj priati svojim gostima toliko esto da e
svima dodijati. Jedi, ljubljeni! Ono to sad pojedemo ne moramo poslije da vuemo.'"
Neu vam dosaivati sa svim pojedinostima", rekao je Svare. Pa i sami poznajete put emigranata.
Ostao sam samo nekoliko dana u Kolombu. Helen je bila prebaena u 'Petit Roket.' Posljednjeg dana je
u logor doao vlasnik naeg hotela. Vidio sam ga samo izdaleka. Nije bilo dozvoljeno razgovarati sa
posjetiocima. Ostavio je jedan mali kola i jednu veliku bocu konjaka. U kolau sam pronaao cedulju:
135'Madam je zdrava i dobro raspoloena. Nije u opasnosti. Oekuje transport za enski logor Riekro-
sir-Mand. Pisma preko hotela. Madame est formidable! La guerre merde alors!' Unutra je bila
savijena ceduljica sa Heleninim rukopisom: 'Ne brini, vie nema nikakve opasnosti. Ostaje avantura.
Do vienja. Volim te.'
Uspjela je da probije nebriljivu blokadu. Kako
nisam mogao zamisliti. Kasnije mi je priala da je izjavila kako mora ii po isprave koje joj
nedostaju. Poslali su je s jednim policajcem u hotel. Doturila je hotelijeru ceduljicu i doapnula mu
kako e mi je poslati. Policajac je imao razumijevanja za ljubav, pa je preao preko toga. Nije ponijela
sobom nikakve dokumente, ali je zato ponijela parfem, konjak i jednu koaru sa jelom. Voljela je da
jede. Kako je pri tome ostajala vitka to mi je uvijek bilo neobjanjivo.
Kad bih se, u vrijeme kad smo jo bili slobodni, probudio i kad je ne bih naao pored sebe, dovoljno je
bilo samo da odem tamo gdje smo drali namirnice
tu bi na mjeseini, njena i tanana kao silfida u blijedoj svjetlosti, i sa osmijehom samozaborava
glo-ckala neku ogromnu kost ili se do gue kljukala slatkiima koje je sklonila prethodne veeri. Uz to
bi pila vino iz boce.
Bila je kao maka koja nou ogladni. Priala mi je da je, kad je bila uhapena, pustila policajce da
ekaju dok hotelijer ne ispee patetu koju je ba bio stavio u penicu. To je bila njena omiljena pa-
teta, pa je htjela da je ponese. Policajci su gunajui kapitulirali poto je jednostavno odbila da ranije
poe.
Slijedeeg dana smo bili prebaeni. U La Verne. Otpoela je beznadna i uzbudljiva odiseja straha, ko-
mike, bjekstva, birokracije, oajanja i ljubavi."
Kad ste ponovo nali svoju enu?" upitao sam.
Dugo je trajalo. Jeste li bili u La Verneu?"
Nisam. Ali znam da je to bio najgori francuski logor."
Svare se osmjehnuo. Sta je gore to je uvijek pitanje stupnjevanja. Znate li priu o rakovima koji
136
su baeni u lonac hladne vode da se skuhaju? Kad se voda ugrijala na pedeset stupnjeva, jadikovali su
da ne mogu izdrati i kukali za divnim vremenom sa etrdeset stupnjeva a kad je bilo ezdeset,
kukali su za divnim vremenom kad je bilo pedeset onda, kod sedamdeset, za vremenom kad je bilo
ezdeset i tako dalje stvar je stupnjeva, ako se tako uzme. La Verne je bio bolji od ma kog
njemakog koncentracionog logora!"
Glavno je ostati iv, zar ne?" upitao sam.
Ba o tome ne bih sad elio da govorim", odgovorio je Svare.
Klimnuo sam glavom.
Ubrzo je zahladnilo", rekao je on. A mi nismo imali ugljena, niti dovoljno pokrivaa. Nevolje su
uvijek tee kad se ovjek mrzne, zar ne?"
Izgleda tee."
To je isto kad se proivljuje", rekao je Svare. Neu vam dosaivati opisivanjem zime u logoru. Da
smo Helen i ja izjavili da smo nacisti bolje bismo proli. Bili bismo prebaeni u specijalni logor.
Dok smo mi gladovali i dobijali prolive, u novinama smo gledali fotografije interniranih njemakih
zarobljenika oni su imali noeve i viljuke, stolice i stolove, pokrivae, pa ak i vlastitu trpezariju.
Listovi su se ponosili time kako se pristojno postupa s neprijateljima. S nama se nije moralo oprezno
postupati mi nismo bili opasni.
Privikao sam se. Iskljuio sam pojam pravde, kao to mi je Helen savjetovala. To me je spasio. Iz ve-
era u vee sam poslije rada sjedio u svom dijelu barake imao sam neto slame, pola metra irine,
dva metra duine i trenirao sam se da to vrijeme smatram kao neki prijelaz koji nema nieg
zajednikog s mojim biem. Dogaaji se zbivaju; imao sam na njih da reagiram kao neka dovitljiva
ivotinja. Jad je ubijao isto onako kao dizenterija. Pravda je bila luksuz za mirna vremena."
Vjerovali ste stvarno u to?" upitao sam.
Ne", odgovori Svare. Samo sam se zavaravao. Iz asa u as. Bila je to mala pravda kojom saro
13Tr
morao da se zavaravam. Ne velika. ovjek je morao da se zavarava malom, svakodnevnom, da ne bi u
svom ogorenju izgubio onu veliku."
Vjerujete u veliku?"
Svare se zagleda u mene. Zar jo moete da pitate! Sve to priam nije nita drugo nego to! Zar bismo
inae postojali? A mora se postojati!" On se nae k meni. Znate li ta ostaje?" proaptao je. Srea!
Samo srea! Ne nesrea!"
Ne?" upitao sam. Na licu mu se ponovo ukazao onaj fanatini izraz, Nisam znao da neto ostaje",
rekao sam.
Srea", odgovori Svare. Ali to su samo rijei. Srea, nesrea sve je to tako zbrkano", izjavi on
odjednom kao neko dijete i zagleda se preda se u sto.
Znai da ste ivjeli kao neka dovitljiva ivotinja?" upitao sam.
Tako sam ivio dok nije stiglo prvo pismo od Helene", ree Svare. Dolo je dva mjeseca kasnije na
adresu naega hotelijera u Parizu. Bilo je kao kad se u nekoj mranoj prostoriji otvori prozor. ivot je
na drugoj strani, ali je tu.
Pisma su stizala neredovno: ponekad nedjeljama nijedno, a onda dva ili tri odjednom. Pisala je da je
dobro, da radi u kuhinji, a kasnije u kantini. Istovremeno je iz tih pisama poelo da me gleda jedno
drugo lice. U kojoj mjeri je to trebalo pripisati odsutnosti, mojim vlastitim eljama i obmanama mate
to ne znam.
Vi znate koliko se sve uveliava, skoro do nestvarnog, kad je ovjek zatvoren nema nita osim
nekoliko pisama. Jedna nenamjerna reenica koja, napisana pod drugim okolnostima, ne bi nita
znaila, moe postati munja koja ovjeku razara ivot a isto tako mu moe druga nedjeljama zraiti
toplinom, mada je bila isto tako nenamjerna kao i prva. Mjesecima prevremo po neemu to je onaj
drugi ve zaboravio kad je zalijepio pismo. Jednom je stigla i jedna fotografija. Helen je stajala pred
svojom ba-
rakom s jo nekom enom i jednim ovjekom. Pisala je da su to Francuzi koji pripadaju, osoblju lo-
gora."
Svare me pogleda. Kako sam prouavao lice tog ovjeka! Zbog toga sam od jednog urara posudio
lupu. Nisam shvatio zato mi je Helen poslala tu sliku. Je li vam poznato tako neto?"
Svakome je poznato", odgovorio sam. Zatvorenika psihoza nije nikakav usamljen sluaj."
Vlasnik krme prie s raunom. Bili smo jedini gosti. Moemo li negdje jo sjediti?" upita Svare.
Vlasnik nam pomenu jedan lokal i opisa nam put do njega. Ima tamo i enskih", ree. Nisu skupe ..."
Nema nita drugo?"
Ja ne znam nita drugo." ovjek je obukao svoj kaput. Ako hoete, otpratit u vas. Sad sam slo-
bodan."
Moe li se tamo i bez ena sjediti?"
Bez ena?" Vlasnik nas pogleda ne shvatajul. Zatim mu preko lica preletje brz osmijeh. Shvatam!
Naravno, gospodo. Ali tamo su same ene."
Gledao je za nama dok smo izlazili na ulicu. Bilo je divno, sasvim rano jutro. Sunce jo nije bilo izalo,
ali je miris soli postao jai. Sve svjetlosti su sad bile ugaene. Nekoliko uliica dalje kloparala su ne-
vidljivo neka kola, ribarski amci su kao ute i crvene vodene rue cvjetali na nemirnom Taju, a dolje
je, sad blijed i miran, leao brod, Noina laa, posljednja nada, i mi smo silazili k njoj.
Lokal je bio prilino sumoran umez. Nekolik nedotjeranih i gojaznih ena igralo je karte i puilo.
Uinile su jedan bezvoljan pokuaj, pa su nas onda ostavile na miru. Pogledao sam na sat. Svare je t
primijetio. Nee jo dugo trajati", rekao je. A konzulati se ne otvaraju prije devet."
Znao sam to isto kao i on. Ali on nije znao da sluanje i prianje nisu jedno isto.
138
129l
Jedna godina izgleda kao beskonano dugo vrijeme", ree Svare. ,,A onda nam odjednom ne izgleda
tako dugo. Pokuao sam da pobjegnem u januaru, kad su nas poslali na vanjske radove."
Nali su me poslije dva dana, porunik K. me je udario korbaem po licu, pa su me na tri nedjelje
strpali u samicu, na hljeb i vodu. Prilikom drugog pokuaja odmah su me uhvatili. Onda sam odustao;
ionako je bilo skoro nemogue opstati bez karata za snabdijevanje i isprava. Svaki andarm je mogao
da sklepta ovjeka. A put do Riekroa je bio dug.
To se promijenilo kad je rat stvarno poeo i zavrio se etiri nedjelje kasnije. Nalazili smo se u ne-
okupiranoj zoni, ali se govorilo da e logore kontrolirati jedna komisija Gestapoa. Poznata vam je pa-
nika koja je poslije toga izbila?"
Da", rekoh. Panika, samoubistva, predstavke da nas prije toga puste i aljkavost birokracije, koja je to
esto spreavala. Ne uvijek. Bilo je logora u kojima je komandant bio razuman i na vlastitu odgo-
vornost pustio emigrante da se rasture. Neke od njih su kasnije uhvatili u Marseju ili na granici."
,,U Marseju! Tu smo ve imali otrov", odgovori Svare. Male ampule. One su davale ovjeku fatali-
stiki mir. Prodao mi ih je neko u logoru. Dvije ampule. Nisam tano znao ta je to bilo, ali sam mu
vjerovao da ovjek brzo i skoro bezbolno umre kad ih uzme.
Bili smo poredani kao golubovi za gaanje. Poraz je doao suvie iznenadno. Niko nije to oekivao.
Nismo znali da Engleska nee zakljuiti mir. Jedino smo vidjeli da je sve izgubljeno."
udna je to stvar beznadnost", produio je Svare. Kad se izbjegne samoubistvo a ono se skoro
uvijek izbjegne! Ponekad zapadnemo u neto to pomorci opisuju kod tajfuna: u potpunu tiinu, usred
jezgra vrtloga. Predajemo se postajemo kao buba
140
to se pretvara da je mrtva. Ali nismo mrtvi. Samo smo se odrekli svakog drugog napora osim da sau-
vamo goli ivot da bismo ga sauvali. Pretvorili smo se u budnu, usredsreenu krajnju pasivnost.
Nemamo nita vie da rasipamo. Nema vie straha, nema oajanja oni su bili luksuz koji ne smijemo
sebi dozvoliti. Nismo nita vie osim oko i olabav-Ijena, sasvim pasivna pripravnost. ovjeka proima
neka udna, spokojna jasnoa. Tih dana sam se osjeao kao indijski jogi, koji takoer odbacuje sve to
je povezano s njegovim svjesnim biem da bi..." Svare zastade.
Traio boga?" upitao sam.
Naao boga. Pa uvijek ga traimo. Ali to je kao kad bismo htjeli da plivamo pa skoimo u vodu sa
puno odijela, opreme i prtljaga. Moramo goli da budemo. Tako goli kao ja u onoj noi kad sam
napustio sigurnu tuinu da bih se vratio u opasni zaviaj, kad sam preplivao Rajnu kao rijeku sudbine
uzan, mjeseinom obasjan djeli ivota.
Tada sam esto mislio na tu no. Ali nisam osjeao nikakvo kajanje. I nisam postajao slabiji mislei na
to postajao sam jai. Uinio sam ono to je moj ivot zahtijevao. Nisam pretrpio neuspjeh. Stekao
sam drugi, s neba pali ivot i Helenu, i to me je oajanje ponekad pohodilo u snu, to je bilo samo stoga
to je postojalo i ono drugo. Pariz, Helen i ono nedokuivo osjeanje da nisam sam. Negdje je ivjela
Helen, moda s nekim drugim ovjekom ali je ivjela. Koliko strahovito mnogo to moe da bude u
jednom vremenu kad neiji ivot znai manje nego mrav pod nogom!"
Svare je zautio. Jeste li nali boga?" upitao sam. Bilo je to grubo pitanje, ali mi je odjednom postalo
tako znaajno da sam ga morao postaviti.
Ne, nisam ga naao. A to bismo s time i poeli da smo ga nali? Nismo vie bili ljudi. Ali mi smo
ljudi, izbjeglice, u potrazi za izgubljenom domovinom, svi, svi, ne samo vi i ja i nai gonitelji i
muitelji."
141U to je teko vjerovati", odgovorio sam, I kad bi tako bilo, ne bih vjerovao. To bi oduzelo zube
pravdi i osveti."
Pravdi i osveti." Svare se odjednom nasmija. Tako i2nenada da sam se trgao. Kombinacija nain
protivnika", ree Svare.
Znam to. Ali nisam toliko preien da bih uvrstio i pratanje."
Razumijevanje", ree Svare. Ne pratanje."
,Jo gore", odgovorio sam.
Ja nisam imao ni vremena ni snage za tako neto", objasni Svare. Osveta! Ona mnogo prodire. Ne
bih znao ta s njom da ponem. Bio sam suvie duboko dolje. Nisam vie mislio na osvetu mislio
sam na ono to volim. Krug se zatvorio. Ne razumijete? Bila je to ona situacija na rijeci. Ponovila se. I
ponovo je sve zavisilo samo od mene."
Osmjehnuo se. Moda sam to uobraavao. Ne znam. Danas mi ponekad tako izgleda. Danas, kad
uope vie ne zavisi od mene.
Kad to stanje doe, ovjek skoro nita ne moe da uini. A nije ni potrebno. Stvari se deavaju same od
sebe. Iz komine izoliranosti ovjeka vraamo se pod bezimeni zakon zbivanja. I jedino to treba, to je:
da budemo spremni da poemo kad nas dodirne nevidljiva ruka. Treba samo slijediti. Dok god ne pi-
tamo, zatieni smo. Vjerojatno mislite da govorim mistine besmislice?"
Odmahnuo sam glavom. ,,I ja to poznajem. To ovjek iskusi i u trenucima velike opasnosti."
Uradio sam ono to je nemogue", ree Svare. Izgledalo je kao neto najprirodnije na svijetu. Spa-
kirao sam ono malo svojih stvari i zaputio se jednog dana, u punoj svjetlosti vedrog jutra, ka velikoj ka-
piji ... izjavio straarima da sam otputen... posegao u dep, dao novac obojici vojnika i rekao im da po-
piju koju u moje zdravlje!
To su bili vojnici, a ne mobilna garda. Izgledalo je tako iskljueno da neko moe biti toliko drzak i bez
dozvole javno napustiti logor, da dva uniformi-
142
rana seljaeta, onako iznenaena, nisu ni pomiljali da mi zatrae otpusnicu.
Lagano sam poao bijelom cestom. Nisam potrao, mada mi se ve poslije dvadeset koraka uinilo da
se logorska kapija iza mene pretvara u zmajeve ralje koje su se razjapile na mene. Mirno sam stavio u
dep paso pokojnog Svarca, kojim sam nehajno mahnuo tamo-amo pred oima straara, i poao dalje.
Mirisalo je na rumarin i majinu duicu. Bio je to miris slobode.
Malo poslije sam se pretvarao kao da imam da priveem neto na cipeli. Sagnuo sam se i pri tom
pogledao unazad. Cesta je bila prazna. Poao sam bre.
Nisam imao nijednu od mnogobrojnih isprava, koje su se u to vrijeme traile. Govorio sam donekle
francuski, pa sam se nadao da e me drati za Francuza.
Doao sam do jedne male gostionice, koja je imala batu s nekoliko stolova, a pozadi povrtnjak sa
povrem i vokama. Odaja je bila poploana kamenom i mirisala je na staro vino, svje hljeb i kavu.
Posluivala me je jedna djevojka bosih nogu. Prostrla je stomjak s bijelo-crvenim kockama i stavila
vr, alicu, tanjur, med i kifle. Bio je to besprimjeran luksuz.
Napolju, iza pranjave ivice, navirao je i prov lazio razbijeni svijet. Ovdje, u hladovini drvea, odr-
avao se jedan ustreptali kutak mira sa zujanjem pela i zlatnom svjetlou poznog ljeta.
Na stanici je stajao andarm. Poao sam natrag. Mada nisam vjerovao da se ve saznalo za moje bjek-
stvo, ipak sam rijeio da se klonim eljeznice. Dok smo tu, ao im je i onog komada hljeba to nam
daju, ali nita nije skupo kad nas treba ponovo uhvatiti: za to se mobiliziraju itave ete...
Htio sam u Riekro, i nisam htio nita drugo. Htio sam Heleni. To nije bila nikakva pretjerana
143sentimentalnost niti podreenost. To ak nisam osjetio ja, nego je neto to je prije mene postojalo
odluilo da tako treba biti i opredijelilo me tamo kao magnetnu iglu. inilo mi se kao neto tako
prirodno da se uope nisam dvoumio. Nije bilo ni potrebno da objanjavam sebi. To pokuavam tek sad
kad priam. To uspijevam najbolje ako shvatim da je moj ivot tada u stvari bio otpisan. Ali sam ba iz
toga crpao neku neobinu slobodu. A iz te slobode je poticalo gotovo mjesearski sigurno djelovanje.
Odjednom sam imao u rukama komad poklonjenog vremena; trebalo je da ga utroim na ono to mi je
najdrae. Ali to nisam bio ja sa sobom sam raskrstio. To je bila Helen. I k njoj sam htio, najkraom
linijom, kao to ptica leti.
Naao sam neki kamion koji me je poveo djeli puta. Voza je psovao rat, Nijemce, francusku vladu,
ameriku vladu i boga, ali je podijelio sa mnom svoj ruak prije nego to sam siao. Produio sam
cestom jedan sat dok nisam stigao do slijedee eljeznike stanice. Poto sam nauio da ovjek ne treba
da se krije ako nee da postane sumnjiv, zatraio sam kartu prve klase do slijedeeg mjesta.
Slubenik je oklijevao. Predviao sam da e zatraiti isprave, pa sam ga preduhitrio obrecnuvi se na
njega. Zbunio se, izgubio sigurnost i dao mi kartu. Otiao sam u kavanu i ekao tamo na polazak vlaka,
koji je, zakasnivi jedan sat, najzad stigao.
Uspio sam da za tri dana doem u Riekro. Na jednog andarma koji me je zaustavio razvikao sam se na
njemakom poturivi mu Svarcov paso pod nos. Ustuknuo je preplaen i bio je zadovoljan to sam ga
ostavio na miru. Austrija je pripadala Njemakoj, a njemaki paso je djelovao kao posjetnica
Gestapoa. udno je bilo ta se sve moglo postii dokumentom pokojnog Svarca. Poznajete li logor Ri-
ekro?"
Ne", odgovorio sam. Znam samo da je bolji nego La Verne."
144
To je logor za ene. Manji nego Ger. ovjek se mora popeti uz jedno brdo, izmeu metlica, smilja,
rumarina i umaraka. Stigao sam po podne. Logor je bio ograen icom, ali nije ostavljao onako turo-
ban utisak kao La Verne. Skoro sve ene su imale arene marame na glavi u vidu neke vrste turbana i
nosile su arene haljine; djelovalo je gotovo veselo. Opazio sam to jo iz ume.
Odjednom sa mpostao malodiusan. Oekivao sam turobnost u koju u prodrijeti kao neki Don Kihot, a
sad je izgledalo kao da ovdje uope nisam potreban. Logor je ostavljao utisak kao da je dovoljan sam
sebi. Ako je Helen tu, onda me je odavno zaboravila.
U suton se jedna ena pribliila ogradi. Onda ih je dolo vie. Ubrzo ih je bilo mnogo. Mirno su stajale
i jedva da su meu sobom razgovarale. Kroz icu su gledale oima koje nita ne vide. Ono to su htjele
da vide nije bilo tu sloboda. Nebo je postalo ljubiasto, sjenke su se prikradale iz doline i tu i tamo
su se pojavljivale svjetlosti. ene su se pretvorile u sjenke koje su izgubile svoje boje, pa ak i svoju
tjelesnost. Blijeda bezoblina lica lebdjela su u nepravilnom nizu iznad plosnatih, crnih silueta iza ice.
Onda se niz prorijedio. Trenutak oajanja je proao. U logoru su ga nazivali ,trenutak sjeanja", kako
sam kasnije saznao.
Jedna ena je stajala sasvim uz ianu ogradu. Oprezno sam se pribliio. 'Nemojte se uplaiti', rekao
sam na francuskom.
'Uplaiti?' rekla je poslije male pauze. 'Od ega?'
'Htio bih neto da vas zamolim.'
"Nema ta da moli, svinjo jedna', odgovorila je. 'Zar nema nieg drugog u vaim sumanutim
kostima?'
Iznenaeno sam je pogledao. 'ta mislite time?'
'Ne pravi se lui nego to jesi! Idi do avola!'
Shvatio sam ta je mislila. 'Varate se', rekao sam. 'Moram da govorim s jednom enom koja je tu u
logoru!
tO No u Lisabonu
145'Svi vi to morate! Zato s jednom? Zato ne sa dvije? Ili sa svima?'
'Sluajte!' rekao sam. 'Moja ena je tu. Moram da govorim sa svojom enom!'
'I ti?' ena se nasmijala. Nije izgledalo da je ljuta, samo umorna. 'Neki novi trik! Svake nedjelje vam
padne neto drugo na pamet!'
'Ja sam ovdje prvi put!'
'Onda si prilino nasrtljiv. Idi do avola!'
'Ta sasluajte me', rekao sam na njemakom. 'elio bih da obavijestite jednu enu u logoru da sam
ovdje. Ja sam Nijemac. Bio sam i sam zatvoren! U La Verneu!'
'Gle ti njega', rekla je ena mirno. 'I njemaki zna. Prokleti Alzaanin! Pa zar nemate ba nikakvih
osjeanja, svinje jedne? Zar ne vidite ta radite? Ostavite nas na miru! Ostavite nas na miru!' rekla je
glasno i grubo. 'Zatvorili ste nas, zar to nije dovoljno? Ostavite nas na miru!' vrisnula je.
No sam proveo u umi. Nisam znao kuda bih. Leao sam izmeu stabala i promatrao kako se mjesec
penje iznad predjela, blijed kao bijelo zlato i ve sa maglom i isparenjima i svjeinom jeseni. Ujutru
sam ponovo siao dolje. Naao sam nekog koji je za moje odijelo dao plavi monterski kombinezon.
Vratio sam se u logor. Straarima sam rekao da moram da pregledam elektrino osvjetljenje. Prilino
dobro sam govorio francuski, pa su me pustili unutra ne raspitujui se dalje. A ko bi i ulazio
dobrovoljno u logor za interniroe?
Oprezno sam krstario logorskim ulicama. ene su stanovale kao u nekim velikim sanducima koji su
bili pregraeni zavjesama. Barake su imale donji i gornji sprat. Sredinom je iao hodnik, a sa obje
strane su bile zavjese. Iao sam kroz polumrane barake, a ene su prestajale da rade i gledale za
mnom. 'Vijesti?' upitala me je jedna.
'Da za jednu enu koja se zove Helen.'
ena se zamislila. Prila je jo jedna. 'Da nije to ona nacistika profuknjaa to radi u kantini?' upitala
je. 'Ona to se vucara sa porunikom?'
'Ona nema nikakve veze sa nacistima', rekao sam.
'Ni ona u kantini nema', odgovorila je prva ena. 'Ako je to ona. Mislim da se zove Helen.'
'Jesu li ovdje nacisti?' upitao sam.
'Naravno. Ovdje je pravi vaar. Gdje su sad nacisti tamo napolju? Dokle su stigli?'
'Nisam nijednog vidio.'
'Komisija Kunt! Jeste li tamo dolje uli neto o tome?'
'Nisam.'
'Ona treba da doe. Ali i Gestapo. Nita niste uli?'
'Nita od jue.'
'Od koga je poruka za Helenu Svare?'
Oklijevao sam. 'Od njenog mua. Na slobodi je.'
Druga ena se nasmijala. 'Taj ima da se naudi!'
'Moe li se otii u kantinu?' upitao sam.
'Zato da ne? Vi niste Francuz?'
'Alzaanin.'
'Bojite se?' upitala je druga ena. 'Zato? Morate neto da krijete?'
'Postoji li danas iko koji nema nita da krije?' uzvratio sam. 'U ovom prokletom vijeku kulture i
napretka u ubijanju?'
'Sasvim ste tano rekli', odgovorila je prva ena. Druga nije nita rekla. Motrila me je kao da sam
pijun. Njen parfem koji je nametljivo mirisao na urice obavijao ju je kao neki oblak.
'Hvala', rekao sam. 'Gdje je kantina?1
Prva ena mi je opisala put. Proao sam kroz polutamu barake kao da trim kroz ibu. S obje strane su
se pomaljala lica i ispitivake oi. Zatim je dola ulica, sunce i onaj umorni miris suanjstva koji
prekriva sve logore kao neka siva glazura.
Bio sam kao slijep. Nikad jo nisam mislio na Heleninu vjernost ili nevjernost. To je bilo suvie
sporedno, suvie beznaajno. Ali sam sad stajao meu
146
10
147njenim drugaricama. Prethodne veeri sam ih vidio kraj ograde, a sad sam ih ponovo vidio
gladne ene, ve mjesecima same__
Poao sam ka kantini. Jedna blijeda ena sa crvenom kosom stajala je tu medu drugima koje su
kupovale namirnice. 'A ta vi hoete?' upitala je.
Zatvorio sam oi i uinio jedan pokret glavom. Onda sam se sklonio. Ona je hitro prela pogledom
preko svojih muterija. 'Za pet minuta', proaptala je. 'Dobre ili rave?'
Shvatio sam da pita donosim li dobre ili rave vijesti. Podigao sam ramena. 'Dobre1, rekao sam i
izaao.
Malo kasnije je ena izala i mahnula mi. 'Moramo da budemo oprezni', rekla je. 'Za koga imate
poruku?'
'Za Helen. Je li ona ovdje?1
'Zato? '
Zautio sam. Vidio sam joj pjege na nosu i nemirne oi. 'Da li ona radi u kantini?' upitao sam.
'ta vi hoete?' uzvratila je 'Obavjetenje? I to monter? Za koga?'
'Za njenog mua.'
'Proli put se neko isto tako raspitivao za jednu drugu enu', rekla je ena. 'Poslije tri dana je bila
odvedena. Dogovorile smo se da nam poalje poruku ako je dobro prolo. Nikad nismo dobili nikakvu
poruku, monteru,*
'Ja sam njen mu', rekao sam.
'A ja sam Greta Garbo', rekla je ena.
'Zato bih inae pitao?
'Za Helenu Svare su se esto raspitivali', rekla je ena. 'udnovati ljudi. Hoete li da znate istinu?
Helen Svare je mrtva. Umrla je prije dvije nedjelje. Eto vam istine. Mislila sam da-donosite vijesti
spolja.'
'Mrtva je?' .
'Mrtva. A sad me ostavite na miru.'
'Nije mrtva', rekao sam "U barakama to bolje znaju.' ._
'U barakama se mnogo pria. Sad odlazite!'
148
Pogledao sam crvenokosu enu, "Hoete li da joj predate jedno pismo? Idem ali bih htio da ostavim
jedno pismo.'
'Zato?'
'Jedno pismo ne znai niSta. Ne ubija i ne odaje.'
'Istina?' rekla je ena.
'Moete li mi prodati komad papira i olovku?'
"Tu vam je i jedno i drugo', rekla je ena i pokazala na stoi. 'Zato hoete da piete jednoj pokojnici?'
'Zato to se to danas esto dogaa.'
Napisao sam na jednoj cedulji: 'Helen, ovdje sam. Napolju. Veeras. Kod ograde. ekam.'
Nisam zalijepio pismo. 'Hoete li joj predati?' upitao sam enu.
'Danas ima mnogo luaka', odgovorila je.
'Da ili ne?'
Proitala je pismo koje sam joj pruio. "Da ili ne?' ponovio sam.
'Ne', rekla je.
Stavio sam pismo na sto. 'Bar ga nemojte unititi', rekao sam.
Nije nita odgovorila. 'Vratit u se i ubiti vas ako sprijeite da ovo pismo doe u ruke moje ene', rekao
sam odjednom i protiv svoje volje.
'Imate li jo neto?' upitala je ena promatrajui ine upalim, zelenim oima na iznurenom licu.
Odmahnuo sam glavom i poao k vratima. 'Ona nije ovdje?' upitao sam i okrenuo se jo jednom.
ena me je promatrala i nije odgovorila. 'Zadrat u se jo deset minuta u logoru', rekao sam. 'Doi u
jo jednom da pitam.'
Poao sam logorskom ulicom. Nisam nita vjerovao onoj eni. Znao sam samo da moram izvjesno
vrijeme priekati i zatim se vratiti u kantinu da potraim Helenu. Mistini ogrta nevidljive zatite od-
jednom me je napustio. Osjetio sam se golim i bespomonim, pa sam se morao sakriti. Nasumice sam
uao na jedna vrata. 'ta traite?' upitala me je jedna ena.
149'Treba da pregledam elektrinu instalaciju. Je li ovdje neki kvar?' rekao je neko pred mene, a taj
neko bio sam ja sam.
'Ovdje nije nikakav kvar. Ali ovdje nikad nita nije kako treba.'
Vidio sam da ena nosi neku vrstu bijele bluze. 'Je li ovo bolnica?' upitao sam.
'Ovdje je ambulanta. Jesu li vas uputili ovamo?'
'Poslala me je moja firma odozdo. Treba da se pregledaju elektrine instalacije.'
'Pregledajte ta hoete', rekla je ena.
Naiao je jedan ovjek u uniformi. 'U emu je stvar?'
ena u bijeloj bluzi mu je objasnila. Promatrao sam ovjeka. Uinilo mi se da ga odnekud poznajem.
'Elektrika', rekao je on. 'Vie medicine i vitamina bilo bi bolje.' Bacio je svoju kapu na sto i izaao.
Odjednom sam osjetio da moram brzo napustiti logor. Negdje je vrebala opasnost.
'Ovdje je sve u redu', rekao sam eni u bijelom. 'Ko je to bio?'
'Lijenik, ko bi drugi? Pa drugi ni o emu ne vode brigu!'
'Imate li mnogo bolesnika?'
'Dosta.'
'A mrtvih?'
Pogledala me je. 'Zato hoete to da znate?'
'Onako samo', odgovorio sam. 'Zato su ovdje svi tako nepovjerljivi?'
'Onako samo', ponovila je ena. 'Iz kaprica, vi bezazleni anele to imate domovinu i paso! Ne. Ve
etiri nedjelje nismo imali mrtvih. Ali smo ih dosta imali. A neki su mrtvi mada jo ive.'
To posljednje nisam vie uo. Prije etiri nedjelje sam jo primio jedno pismo od Helene. Morala je,
dakle, jo biti tu. 'Hvala', rekao sam.
'ta ima tu da se zahvaljuje', rekla je ena gorko. 'Bolje da zahvalite bogu to su vam roditelji dali do-
movinu koju moete da volite, pa i kad je nesretna i u svojoj nesrei zatvara ome jo nesretmje da bi ih
150
stavila na raspolaganje zvijerima onim istim zvijerima koje su unesreile vau zemlju. Strana gorka
ironija u doba u kome se od ironije ne smije nego umire... A sad dajte jo svjetlosti', dodala je i po-
kazala na nekoliko sijalica. 'Bilo bi bolje kad bi se ona pojavila u glavama!'
'Da li je ovdje ve bila njemaka komisija?' upitao sam brzo.
'Sto hoete to da znate?'
'Moram nekog da upozorim.'
'Koga?' upita ena uspravivi se. $) 'Helenu Svare', odgovorio sam.
ena me je pogledala. 'Odakle?' upitala je zatim.
'Da li je poznajete?'
'Zato?'
Ponovo se isprijeio zid nepovjerenja, koji sam tek kasnije razumio. 'Ja se zovem Svare', rekao sam.
'Moete li to da dokaete?'
Izvadio sam paso pokojnog Svarca.
'Njemaki', rekla je ena. 'To sam i mislila. Zato to radite?'
Izgubio sam strpljenje. 'Da bih se vidio sa svojom enom. Ona je ovdje. Sama mi je pisala.'
'Imate li to pismo?'
'Nemam. Unitio sam ga kad sam pobjegao. Zato se ovdje sve neto krije?'
'To bih i ja eljela da saznam', rekla je ena. 'Ali od vas.'
Vratio se lijenik. 'Jeste li potrebni ovdje?' upitao je enu.
'Nisam.'
'Onda poite sa mnom... Jeste li gotovi?' upitao je mene.
'Nisam jo. Sutra u ponovo doi.'
Vratio sam se u kantinu. Crvenokosa ena je stajala sa jo dvije kraj jednog stola i prodavala im donje
rublje. ekao sam i osjeao kako moja srea nestaje. Moram otii ako jo uope namjeravam da
izaem iz logora! Straa e se smijeniti, a novoj bih morao jo jednom sve objanjavati. Helenu nisam
vidio. Crvenokosa ena je izbjegavala moj pogled. Odu-
151govlaila je cjenkanje. Onda su pridole jo neke ene; vidio sam jednog oficira koji je proao
ispred prozora. Napustio sam kantinu.
Stara straa je jo bila na izlazu. Pustila me je da proem. Iao sam i imao isto ono osjeanje kao u La
Verneu: da e me pratiti kako bi me uhvatili. Oblio me je znoj.
Jedan stari kamion naiao je uz cestu. Nisam se mogao nigdje skloniti, pa sam i dalje iao ivicom ceste
s pogledom prikovanim za zemlju. Kamion se zaustavio neposredno iza mene. Odupro sam se isku-
enju da potrim. Kamion se mogao lako okrenuti, a tada ne bih imao nikakvih izgleda. Za sobom sam
uo hitre korake. Neko je doviknuo: Hej, monteru!'
Okrenuo sam se. Priao mi je jedan stariji ovjek u uniformi. 'Razumijete li se neto u motore?'
'Ne. Ja sam elektriar."
'Moda i jeste upalja. Hajde pogledajte.'
'Da, hajde pogledajte', rekao je tada ofer.
Digao sam pogled. To je bila Helen. Stajala je iza vojnika, promatrala me netremice i drala prst na
ustima. Imala je na sebi hlae i demper, i bila vrlo mrava.
'Hajde pogledajte', ponovila je i pustila me da proem pored nje. 'Pazi!' promrmljala je. 'Pravi se kao da
se razumije. Nita se nije pokvarilo.'
Vojnik se klatario za nama. 'Odakle dolazi?' proaptala je Helen.
Otvorio sam kripavi poklopac motora. 'Pobjegao iz La Vernea. Kako te mogu nai?'
Nagnula se zajedno sa mnom nad motor. 'Kupu* jem za kantinu. Preksutra. Budi u selu! U prvoj ka-
fani lijevo. Ujutru u devet."
'A prije toga?'
'Hoe li to dugo trajati?" upitao je vojnik.
Helen je iz depa na hlaama izvadila pakli cigareta i pruila mu. 'Jo nekoliko minuta. Nita vano.'
Vojnik je upalio svoju cigaretu i sjeo na ivicu ceste. 'Gdje?' upitao sam Helenu nagnut nad moto-
152
rom. 'U umi? Kod ograde? Jue sam bio tamo. Veeras?'
Oklijevala je jedan trenutak. 'Dobro. Veeras. Ne mogu prije devet.'
'Zato ne moe?'
'Onda druge odlaze. U devet. Inae prekosutra ujutru.'
'Inae sutra uvee u devet', rekao sam.
'Da. Budi oprezan!'
'Kakvi su ovdje andarmi?'
Vojnik je priao. 'Nije tako ravo', rekla je Helen na francuskom. 'Ali se mora paziti, zar ne?'
'Pa stara su kola', odgovorio sam.
Vojnik se nasmijao. 'Nova imaju vabe. I ministri. Gotovo?'
'Gotovo', rekla je Helen.
"Dobro to smo vas sreli", rekao je vojnik.
'U automobile se razumijem samo toliko da troe benzin.'
Popeo se na kamion. Helen za njim. Upalila je motor. Vjerojatno je sama iskljuila upalja. Motor je
radio: 'Hvala', rekla je i nagnula se sa sjedita k meni. Usne su joj izgovarale neujne rijei. 'Vi ste
prvoklasan strunjak', rekla je onda i krenula.
Stajao sam nekoliko sekundi u plavom dimu od ulja. Nisam skoro nita osjeao. Onda sam polagano,
dok sam automatski iao dalje, poeo da razmiljam, a sa mislima su naili nemir i sjeanje na ono to
sam uo i tihi, treperavi, prodoran bol sumnje.
Leao sam u umi i ekao. Zid plaa kako je Helen nazvala ene koje su tiho i slijepo gledale u vee
bio se prorijedio. Postalo je mrano i vjetrovito. Posmatrao sam stupove ograde. Pretvorili su se u
sjenke. I onda se izmeu njih pojavila jedna nova, tamnija sjenka.
Mosefe!' proaptala je Helen.
153'Tu sam!'
Priao sam joj pipajui. 'Moe li da izae?' upitao sam.
'Da. Kasnije. Kad sve odu. Priekaj.'
Oduljao sam se natrag u umu, legao na zemlju i udisao jak miris mrtvog lia. Oko mene je utalo
kao da ka meni gamiu stotine pijuna. Oi su mi se sve vie privikavale na mrak, i sad sam vidio He-
leninu sjenku i neodreeno njeno blijedo lice. Lebdjela je kao neka crna biljka sa bijelim cvijetom u
bodljikavoj ici. Neto dalje sam ugledao jo jednu enu, koja je stajala kao i Helen, a zatim treu i e-
tvrtu malo dalje kao friz karijatida koje nose nebo tuge i nade.
Bilo je skoro neizdrljivo, pa sam skrenuo pogled. Kad sam ponovo tamo pogledao, one tri druge su
beumno nestale; vidio sam da se Helen sagnula i da vue bodljikavu icu. Hitro sam joj priao. 'Raz-
dvoj je', rekla je ona.
Stao sam na donju icu i podigao gornju.
'ekaj!' proaptala je Helen.
Svukla je svoju bluzu i suknju i dodala mi kroz icu. 'Rupe', rekla je. 'Ne smiju da se pocijepaju.
Nemam druge.'
Osjetio sam toplu odjeu u svojim rukama. Helen se sagnula i oprezno se provukla kroz icu. Ogrebla
je rame. Krv je izbila iz koe kao veoma tanka, crna zmija.
'Moemo li da pobjegnemo?' upitao sam.
'Kuda?'
Nisam znao odgovor. Kuda? 'U panjolsku', rekao sam. 'U Portugaliju. U Afriku.'
'Hodi', rekla je Helen. 'Hodi i nemoj o tome da govorimo.'
Ula je ispred mene u umu. Izgledala mi je strana i tajanstvena i veoma lijepa. Od Helene, moje ene,
preostao je samo neki nagovjetaj, tek dovoljan da je slatko i bolno poznam pod patinom prolosti. Ali
je zato sad tu bila uzbudljiva ena, gotovo
154
jo bez imena, koja je sila sa friza karijatida, okruena otuenou teom od dvadesetogodinje otue-
nosti u normalnom ivotu."
Bila je to no u kojoj smo malo govorili", nastavio je Svare. Rasprostro sam svoj kaput, a kad je
zahladilo, pokrili smo se Heleninom suknjom i bluzom i mojim demperom. Helen je zaspala i ponovo
se probudila. Jednom sam u polusnu imao osjeanje da plae. Zatim je opet bila puna plahe njenosti i
maenja koje kod nje nisam poznavao. Nita je nisam pitao, niti sam joj ita priao o onome to sam
uo u logoru.
Volio sam je mnogo a ipak sam na neki udno hladan nain bio udaljen od nje. Sa njenou se
mijeala tiha tuga. Bilo je kao da smo sasvim priljubljeni uz onaj drugi svijet, suvie daleko da bismo
se ikad vratili, ikad prispjeli nekud, samo jo bijeg i pri-Ijubljenost i oajanje ba to: oajanje!
'Zar ne bismo mogli pobjei?' upitao sam jo jednom prije nego to se Helen ponovo provukla natrag
kroz bodljikavu icu.
Nije odgovorila. Tek kad je bila na drugoj strani, proaptala je: 'Ne mogu. Doi opet! Doi opet sutra
uvee. Moe li sutra uvee opet doi?'
'Ako me prije toga ne uhvate.'
Gledala me je netremice. 'Sto je nastalo od naeg ivota, Jozefe? Sta smo uinili da nam ivot postane
ovakav?'
Dodavao sam joj njenu bluzu i suknju. 'Jesu li to tvoje najbolje haljine?' upitao sam.
Klimnula je glavom.
'Hvala ti to si ih obukla', rekao sam. 'Siguran sam da u sutra uvee biti ovdje. Krit u se u umi!'
'Mora jesti. Ima li neto?'
'Imam neto. A moda u umi ima jagoda. I pe-uraka.'
155'Moe li izdrati do sutra uvee? Onda u neto ponijeti.'
Obu'kla je suknju. Bila je iroka i svijetloplava sa bijelim cvjetovima; navukla ju je i zakopala kao da
se priprema za neki okraj. 'Volim te', rekla je oajniki. 'Volim te mnogo vie nego to ikad moe i
naslutiti. Ne zaboravi to! Nikad!'
To je govorila gotovo svaki put prije nego to (bismo se rastali. U to vrijeme smo bili nezatiena
divlja za svakoga: za francuske andarme, koji su iz nekog pomahnitalog osjeanja reda tragali za
nama, kao i za Gestapo, koji je prodro u logor, iako se tvrdilo da je sa Petenovom vladom zakljuen
sporazum koji to zabranjuje. Nikad nismo znali ko e nas e-pati i svaki rastanak u jutru uvijek je
bio posljednji. Stoga smo esto govorili rijei kojih bismo se ranije pomalo stidjeli. Ili smo bili nijemi.
Helen mi je donosila hljeba i voa, a ponekad komad kobasice ili sira. Vie nisam imao smjelosti da
siem u varoicu i da tamo stanujem. Dodue, mogao sam pokuati sa svojim pasoem. Ali nisam htio
da se izlaem opasnosti od kontrole. Smjestio sam se u umi i sagradio sebi kolibu. Preko dana sam
spavao ili itao to mi je Helen donosila, i promatrao cestu iz jednog ibljaka. Helen mi je donosila
vijesti i novosti.
Pri svemu tome bio je to skoro panian ivot. Strah je s vremena na vrijeme navirao, gorak kao
eluani sok. Ali je uvijek nanovo pobjeivala navika da ivim samo za taj trenutak. Vrijeme je bilo
lijepo, a nebo nou obasuto zvijezdama. Helen je nabavila jedno atorsko krilo na kome smo leali i os-
lukivali umove noi. 'Kako to da toliko moe da ostane van logora?' upitao sam je jednom.
'Imam kao neko povjerljivo mjesto', odgovorila je poslije male pauze.
'Da li zato moe da nabavlja hranu za mene?' upitao sam.
156
'Nabavljam je u kantini. Tamo smijemo neto da kupujemo dok god imamo novca i dok god neeg
ima.'
'Ne plai se da bi te neko mogao vidjeti ili odati?'
Osmjehnula se. 'Samo za tebe.'
Idue veeri nije dola. Zid plaa se rasuo, douljao sam se blie, barake su leale crne u slaboj
svjetlosti, ekao sam, ali ona nije dola. Preko dana sam ostao u umi. Nisam znao ta joj se moglo
dogoditi. Ponovo sam mislio na ono to sam uo u logoru i na neki udno izopaen nain to mi je za
trenutak bilo utjeha. Sve je bolje nego da je bolesna ili transportirana ili mrtva.
Te tri mogunosti su bile tako blizu jedna drugoj da su sve znaile smrt, a na ivot mi je izgledao tako
bezizlazan da je sve zavisilo samo od jednog: ne izgubiti ga i iz vrtloga dospjeti u neki tihi zaliv, kao da
bismo onda jo mogli sve zaboravit i ponovo poeti iznova.
ovjek nikad ne moe iznova poeti, ne moe, ni pored sve ljubavi, sveg saaljenja, sve dobrote, sve
njenosti. Znao sam to, a nisam htio da vjerujem. Leao sam u umi i posmatrao titrave leeve arenog
lia koje se odvajalo od grana. Saputao sam: 'Neka ivi! Neka ivi, a ja nikad neu pitati. ivot jednog
ljudskog bia je mnogo vei od zapleta u koje dospijeva! Neka ivi... izgubljeni smo, ali neka jo ivi!
Pa toliko eli da ivi.' I ako mora biti bez mene, pa neka ivi bez mene ali neka ivi!
Nije dola ni slijedee noi. Ali sam zato uvee vidjeo dva automobila koja su cestom dola do logora.
Priuljao sam se u irokom luku i opazio uniforme. Nisam mogao vidjeti da li su uniforme ase-sovske
ili Vermahta. Proveo sam jednu uasnu no. Automobili su doli oko devet sati, a otili su tek poslije
jedan. S obzirom da su doli nou, bilo je skoro sigurno da su esesovci.
Kad su odlazili, nisam mogao vidjeti da li je poveden neko iz logora. Lutao sam po umi, cestom i
157oko logora sve do jutra. Onda sam htio ponovo pokuati da uem u logor kao monter, ali sam vidio
da je straa udvostruena i da uz nju sjedi jedan civil sa spiskovima.
Izgledalo je kao da dan nema kraja. Kad sam po stoti put prolazio pored bodljikavih ica, odjednom
sam opazio na dvadesetak koraka od ice jedan paket zavijen u novine. U njemu su bili komad
hljeba, dvije jabuke i jedna ceduljica bez potpisa: veeras. Mora da ga je Helen dobacila.
Pojeo sam hljeb kleei, toliko sam se odjednom osjetio slab. Onda sam otiao u svoju kolibu i zaspao.
Po podne sam se probudio. Dan je bio vrlo vedar, ispunjen zlatnom svijetlou kao vinom. Lie je
svake noi dobijalo jau boju. Na toplom popodnevnom suncu koje je obasjavalo moj proplanak, bukve
i jedna lipa bile su tako ute i crvene kao da ih je neki nevidljivi slikar pretvorio u buktinju dok sam ja
spavao. To popodne sam dugo leao nepomian. Onda sam odjednom vidio kako u potpunoj tiini, bez
ijed-nog daka, lie na stotine polagano pada sa drvea kao da se pokorava nekoj mistinoj
zapovijesti. Polagano je klizilo kroz kristalan zrak; neto lia je i na mene palo. U tom trenutku sam
shvatio slobodu smrti i njenu ogromnu utjehu.
Znao sam, ne donosei nikakvu odluku, da bih mogao uiniti kraj svom ivotu ako bi Helen umrla. Da
ne moram ostati sam poslije nje i da je to ekvivalent koji nam je dat prema dimenzijama ljubavi to
prevazilaze dimenzije ljudskog bia. I dok sam o tome mislio, u jednom viem smislu, vie nije bilo
potrebno umrijefi.
Helen nije staiala u redu zida plaa. Dola je tek kad su ostale otile. Imala je na sebi par kratkih hlaa i
bluzu, i dodala mi je kroz icu jednu bocu vina i paket. Tako neuobiajeno odjevena izgledala je vrlo
mlada. 'Zapua je izvuen', rekla je. 'Evo i ae.1
158
Primijetio sam da joj je kosa podrezana; bila je kraa nego ranije. 'Sta se desilo?' upitao sam. 'Mislio
sam da su te odveli ili da si na samrti, a ti dolazi kao da si bila u nekom salonu za uljepavanje. Jesu li
te i manikirali?'
'To sam sama uradila.' Digla je ruke i nasmijala se. 'Daj da pijemo vino.'
'Sta se desilo? Je li Gestapo dolazio?'
'Nije. Jedna vojna komisija. Ali tu su bila i dva namjetenika Gestapoa.'
'Jesu li nekog odveli?'
'Nisu', odgovorila je. 'Daj mi da pijem.'
Opazio sam da je veoma uzbuena. Ruke su joj bile vrele, a koa tako suha kao da e poeti da prska.
'Bili su', rekla je. 'Doli su da naprave spisak nacista u logoru. ele da budu vraene u Njemaku.'
'Imate li ih mnogo?'
'Dosta. Nismo vierovale da ih ima toliko. Neke to nikad nisu priznale. Jedna koju sam poznavala
odjednom je istupila i izjavila da pripada partiji, da je sakupila dragocjena obavjetenja, da hoe natrag
u domovinu, da su gadno postupali prema njoj, da je odmah povedu sobom. Dobro sam je poznavala.
Suvie dobro. Ona zna...'
Helen je naglo ispila au i pruila mi je. 'Sta zna?' upitao sam.
'Ne znam vie tano. Ima toliko mnogo noi punih oajanja. Onda ovjek ponekad govori. Zna ko
sam...'
Digla je glavu. 'Nikad se neu vratiti, nikad! Obeaj mi da e me ubiti ako budu htjeli da me odvedu.'
'Nee te odvesti. Zato bi? Ko zna gdje je Georg... ne zna on sve. I zato bi ta ena to odala? Za nju to
ne predstavlja nita!'
'Obeaj da nee pustiti da me vrate.'
'Obeavam ti', rekao sam. Bila je suvie uzrujana da bih mogao neto drugo uiniti. Kasnije jo uvijek
ima vremena da o tome govorimo.
159'Volim te', rekla je onim promuklim, uzbuenim glasom. 'Volim te. I ma ta se dogodilo, u to mora
uvijek vjerovati.'
'Vjerujem', odgovorio sam i vjerovao sam i nisam vjerovao.
Malaksalo se oslonila na lea. 'Pobjei emo', rekao sam. 'Jo noas.'
'Kuda? Kuda s naim sumnjivim ispravama kojima je istekao rok, bez ulazne ili izlazne dozvole, bez
dozvole za boravak, bez vize, bez karata za snabdijevanje? Ima li jo svoj paso?'
'Da. Otkupio sam ga od nekog ko je radio u kancelariji gdje su drane isprave interniraca. Zar ne bi i ti
mogla to da uini?'
Nije odgovorila. Jedno vrijeme je zurila pred sebe. 'Bila je tu jedna jevrejska porodica', rekla je zatim.
'Mu, ena i dijete. Dijete je bolesno. I oni su se prijavili. ele da se vrate u Njemaku. Kapetan ih je
upitao da nisu Jevreji. Nijemci su, rekao je mu, hoe da se vrate. Kapetan je htio neto da im kae, ali
su tu bila ona dvojica iz Gestapoa. 'Zaista hoete da se vratite?' upitao je on jo jednom. "Zapiite ih,
kapetane', rekao je jedan gestapovac i nasmijao se. 'Kad toliko eznu za domovinom, uinit emo im tu
uslugu.'
Zapisali su ih. S njima se uope ne moe govoriti. Kau, dalje ovako ne mogu. Dijete je bolesno. Ostali
Jevreji e ionako uskoro biti odvedeni; bolje je prijaviti se ranije. Kau da smo u klopci. Da je bolje
otii dobrovoljno. Kao da su gluhe mazge. I sad je svreno, kraj. Hoe li da govori s njima?'
'Sta im ja mogu rei?'
'Bio si tamo. Bio si u jednom logoru. Vratio si se. '
'Gdje to da im kaem?'
'Ovdje. Dovest u mua. Znam gdje je. Odmah. Ve sam mu rekla. Jo se moe spasti.'
Poslije etvrt sata je dovela jednog mravog ovjeka koji je odbio da se provue kroz bodljikavu icu.
On je stajao na logorskoj strani, a ja na drugoj. Malo poslije je dola ena. Bila je vrlo blijeda i nije
160
progovorila ni rijei. Oboje su zajedno sa djetetom bili uhvaeni prije desetak dana. Bili su u razliitim
logorima, pa su pobjegli, i mu je naao enu nekim udom. Svuda su po putevima ostavljali svoja
imena. Poznata vam je 'Via doloroza'? Pruala se od Belgije pa sve do Pirineja. Nastala je poetkom
rata. Poslije upada njemakih trupa otpoelo je veliko bje-anje. Prvo automobilima, natovarenim
pokustvom i posteljama. Zatim vozilima svih vrsta biciklima, taljigama sa konjima, taljigama koje
ljudi vuku, djejim kolicima ka jugu, progonjeni tukama-bom-barderima, kroz francusko ljeto.
Jedva da je bilo mogunosti pronai se meusobno.
Nastao je sistem ulinih novina. Po zidovima, po uglovima raskrsnica1 stajali su pozivi za pomo ljud-
skih bia koja su se meusobno traila. Tada su emigranti prvi put imali izvjesnu prednost. Jo prije
vie godina su stvorili jedan lanac uporita koja su se pruala od Nie do Napulja, Pariza i Ciriha. Bili
su to ljudi koji su tamo stanovali, prenosili vijesti, razmjenjivali adrese, davali savjete, ljudi kod kojih
se ovjek mogao skloniti za nekoliko noi. Pri tom su skoro svi funkcionirali kao male novinske
agencije i svako je sa svakim razmjenjivao novosti.
Interniranje je prekinulo taj srednjovjekovni sistem lutalica, ali su se njegovi ostaci jo svuda nalazili.
Tako se dogodilo da je Hans Levi ponovo pronaao svoju enu Rut i svoje dijete.
Dok je sa mnom razgovarao, neprestano je bacao pogled na svoju blijedu, utljivu enu, kao da se plai
da idueg trenutka vie nee biti tu,
'Ako ostanemo, ponovo e nas razdvojiti', rekao je on. 'Ovo je enski logor. Zajedno smo dovedeni, ali
samo na nekoliko dana. Ve su mi saoptili da e me nekud poslati, u neki muki logor. To ne moemo
da podnesemo. Oni propadaju moja ena i dijete. Hoemo zajedno da propadnemo.'
Nita se s njim nije moglo uiniti. O svemu je razmislio. Bolje je ovako, rekao je. Da pobjegnu, ne ; to
su ve pokuali. Zamalo to tada nisu umrli
No u Lisabonu
161od gladi. Sad je dijete bolesno, ena iscrpena a ni on sam vie nema snage. Bolje je otii
dobrovoljno; mi ostali smo jo samo kao stoka u halama klaonice, Odvodit e nas prema potrebi i udi.
'Zato nas nisu pustili da odemo dok je jo bilo vremena?' rekao je na kraju blag, mrav ovjek sa
mravim licem i malim tamnim brkovima.
Niko nije znao odgovor. Nisu nas htjeli, a nisu htjeli ni da nas puste da odemo to je u slomu jedne
nacije bio beznaajan paradoks kome su poklanjali malo panje oni koji su ga mogli izmijeniti.
Slijedeeg popodneva cestom su dola dva kamiona. Istog trenutka sam opazio kako je oivjela
bodljikava ica. ene su njih desetak pomagale jedne drugima da se provuku. Rasule su se po
umi. Ostao sam skriven dok nisam opazio Helenu.
urno mi je prila. 'Upozorila nas je prefektura. Doli su Nijemci da povedu one koje ele da se vrate.
Ne zna se ta se jo moe dogoditi. Zato nam je dozvoljeno da doemo u umu dok oni ne odu.'
Osim onog trenutka na cesti, sad sam je prvi put vidio po danu. Dugake npge i lice su joj bili prepla-
nuli, ali je bila tanka. Oi su bile suvie krupne i suvie sjajne, a lice suvie u(?ko. 'Daje mi svoju
hranu, a sama gladuje', rekao sam.
'Imam dovoljno da jedem', odgovorila je. 'Za to su se pobrinuli. Evo* zavukla je ruku u dep 'evo
ak i komad okolade. A jue smo imali patetu od guje digerice i vina.'
'Odlaze li Levijevi?' upitao sam.
'Da...'
Pogledala me je. Preko lica joj je odjednom preao trzaj. 'Nikad se neu vratiti, Jozefe', rekla je onda.
'Nikad! To si mi obeao!'
Klimnuo sam glavom. Sudbina Levijevih bila je slina naoj. Izgubili su se i ponovo se nali i nisu
htjeli da ikad vie budu razdvojeni.
'Neu da me uhvate', proaptala je Helen. 'Ali kako to moe sprijeiti?'
162
Kamioni su otili poslije jednog sata. ene su pjevale. Razvijani zvui himne su dopirali do nas:
'Njemaka, Njemaka iznad svega...'
Te noi sam dao Heleni jedan dio otrova koji sam dobio u La Verneu.
Poslije dva dana je ula da je Georg saznao gdje se ona nalazi.
'Ko ti je to rekao?' upitao sam,
'Logorski lijenik.'
Vrlo dobro sam se sjeao lijenika. 'Je li ti rekao ta treba da radi?'
'Moe me na nekoliko dana sakriti u ambulantnoj baraci. Ne dugo.'
'Onda mora ii iz logora. Moe li ti pomoi da doe do isprava?'
Helen nije odgovorila.
'Nee?' upitao sam. 'Od koga je dola opomena da se one meu vama koje su u opasnosti sakriju u
umu?'
'Od prefekta.'
'Dobro', rekao sam. 'Ako sutra uvee ne bude imala isprave i otpusnu listu, pobjei emo. Spremi ta
e ponijeti.'
Oistio sam svoje odijelo koliko god sam mogao i ujutru napustio umu. Moglo se dogoditi da padnem
u ruke njemakim patrolama ili francuskim andar-mima s tim sam morao raunati. Ali s time smo
od sada uvijek morali raunati.
Uspio sam da doem do prefekta. Blefirao sam jednog andarma i jednog pisara, kojima sam se pred-
stavio kao njemaki tehniar koji eli da se raspita o postavljanju jednog elektrinog voda za vojne
svrhe. Kad uradi neto neoekivano, ovjek ponekad uspijeva to sam nauio. Kao izbjeglicu bi me
andarm odmah uhapsio. Ta vrsta ljudi najbolje reagira na izdiranje.
Prefektu sam rekao istinu. Isprva je htio da me izbaci napolje. Onda ga je zabavljala moja drskost.
163Posluio me je cigaretom i rekao mi da idem do avola, nee uope da zna za mene. Poslije deset
minuta je izjavio da ne moe nita uiniti, da Nijemci imaju spiskove i da e ga pozvati na odgovornost
ako neto nedostaje. On ne eli da zavri u nekom njemakom koncentracionom logoru.
'Nee vas pozvati na odgovornost', rekao sam. 'Postoji ugovor prema kome Francuska ne mora da
predaje izbjeglice.'
On se osmjehnuo. To je ugovor da se spolja spasi ast Petenove vlade. Mislite da se Gestapo na te oba-
zire:'
'Ne', rekao sam. 'Ali se onda ni vi ne morate obazirati. Kad Gestapo zvanino ne smije da odvodi za-
tvorenike koji ne ele dobrovoljno da idu, onda ih ni vi ne morate stavljati na raspolaganje. Zar time ne
biste postali sluga Gestapoa?'
Izgledalo je kao da e me epati za guu. 'Gospodine prefekte*, brzo sam rekao, 'znam da ste titili
zatvorenike. Isto tako znam da se morate pokoravati nareenjima. Ah' vi i ja isto tako znamo da se
Francuska nalazi u haosu poraza, da dananja nareenja mogu postati sutranja sramota i da se, kad se
konfuzija izopai u besmislenu svirepost, kasnije za to teko moe nai opravdanje. Zato biste vi,
protiv svoje volje, drali nevine ljude u kavezu od bodljikavih ica, spremne za torture i koncentracione
logore? Moda je u vrijeme dok se Francuska jo branila postojala neka sjenka prava da se stranci
zatvaraju u logore za Interniranje bez obzira na to da li su za ili protiv napadaa. Ali su pobjednici
prije nekoliko dana poveli svoje pristalice. Ono to sad imate u logoru to su ljudi koji svakog dana
umiru od straha da e biti odvedeni u smrt. rtve koje se bog zna ni iz kog razloga ne mogu
smatrati kao opasnost po Francusku. Trebalo bi da vas molim za sve njih ja vas molim samo za
jednu od njih. Ako se bojite zbog spiskova, onda je upiite kao da je pobjegla
164
upiite je kao da je umrla, to se mene tie, kao samoubicu, ako hoete, onda ne moete imati nikakve
odgovornosti l"
Dugo me je promatrao. 'Doite ponovo sutra', rekao je zatim.
Znao sam da sam mu neprijatan. Dirnuo sam u njegovu savjest i ast, i nisam mu smio dozvoliti da
trai druge razloge. Bilo ih je dovoljno. Nareenja je dobio iz Vii ja i mogao se pozvati na to da se
tamo mora raspitati. 'Ne znam u ijim rukama u sutra biti', rekao sam. 'Uinite to danas,'
'Bit ete slobodni do sutra.'
'To moete garantirati samo za francusku policiju'.
'Doite ponovo za dva sata.'
'ekat u pred vaim vratima', rekao sam. 'To je najsigurnije mjesto koje poznajem.'
Odjednom se osmjehnuo. 'Quelle affaire d'amour"* rekao je. 'Oenjeni ste, a morate da ivite kao da ste
neoenjeni. Obino se dogaa suprotno,'
Odahnuo sam. 'Ne uvijek', rekao sam. 'Brani parovi sa istim, ispravnim pasoima esto ive kao da
nisu u braku.'
Nasmijao se. Poslije jednog sata pozvao me je unutra. 'Telefonirao sam upravi logora', rekao je. 'Ta-no
je da se neko raspitivao za vau enu. Ako bismo je otpustili, onda bi vas oboje traili. Bolje da bude
kao da je umrla. Onda ete imati mira.'
Klimnuo sam glavom. Obuzeo me je neki udan, hladan strah neki ostatak sujeverja da ne izazivam
sudbinu. Ali zar nisam i ja sam odavno umro i zar ne ivim s ispravama jednog pokojnika?
'Do sutra e sve biti gotovo', rekao je prefekt.
'Uinite danas", odgovorio sam. 'Jednom sam dvije godine sjedio u logoru zato to sam propustio samo
jedan dan da pobjegnem.'
Odjednom sam bio potpuno iscrpen. On je to sigurno opazio. Bio sam siv i samo to se nisam one-
svjestio. On je poslao po konjak. 'Kave', rekao sam
* Kakva ljubavna Istortja.
165i sruio se na jednu stolicu. Soba se okretala u ljubiastim i sivim sjenkama. Ne smijem pasti,
govorio sam sebi kad je poelo zujanje u uima. Helen je slobodna. Moramo otii odavde!
U zujanje i lepranje umijeali su se jedno lice i glas koji je vikao, isprva nerazumljivo, a zatim glasno,
pun bijesa. Pokuavao sam da se zadrim na njemu, na njemu i na licu postepeno sam shvatio: 'Da
ne mislite sluajno da mi je ovo milo, merde alors et merde, merde encore! Sta, do avola, znai sve
to? Nisam ja bolniar za internirce, ja sam poten ovjek, bestraga vam glava svima i svakome ...'
Glas mi je opet izmakao, i ne znam da li se zaista toliko derao ili je samo u mojim uima toliko jako
odjekivalo. Donijeta je kava. Oteturao sam iz sobe i svalio se na klupu. Poslije izvjesnog vremena je
neko doao i rekao da treba da ekam. Ionako ne bih otiao.
Kasnije je doao prefekt i rekao mi da je sve u redu. Izgledalo mi je da je moj napad slabosti koristio
isto koliko i sve moje rijei. Rijei malo znae u nae vrijeme. ovjek svakog dana ita toliko gadosti i
uje toliko mnogo o desetinama hiljada ubistava, stotinama hiljada mrtvih, milionima ubijenih da su
oi i ui otupjeli isto kao i na rijei mir, demokracija i osloboenje, koje ve odavno znai jo samo
rat, diktatura i hapenje. Ali ako se na cesti ugleda ra-sporeno tijelo, to ipak jo ponekad probudi
savjest. 'Je li vam bolje?' upitao je prefekt. 'Ne treba toliko da me se plaite. Ja sam samo jedan mali
francuski provincijski prefekt.'
'To je vie nego bog", odgovorio sam. 'Bog mi je dao samo jednu prilino opu dozvolu za boravak na
zemlji kojom nita ne mogu da ponem. Meni je potrebna dozvola za boravak u ovom kotaru ovdje, a
nju mi niko ne moe dati osim vas.
'Ako vas budu traili, onda ste ovdje ovako blizu logora najvie u opasnosti.'
'Ako me budu traili, onda sam u Marselju vie u opasnosti nego ovdje. Pretpostavljat e da sam tamo,
166
a ne ovdje. Dajte nam dozvolu za nedjelju dana. Za to vrijeme emo krenuti na pohod kroz Crveno
more.'
'Sta to znai?' upitao je.
To se tako kae meu izbjeglicama. Mi ivimo kao Jevreji prilikom izlaska iz Egipta. Iza nas su
njemaka armija i Gestapo, sa obje strane more francuske i panjolske policije, a pred nama obeana
zemlja Portugalija sa lisabonskim pristanitem za jo obeani ju zemlju Ameriku.'
'Imate li ameriku vizu?'
'Dobit emo je.'
'Izgleda da vjerujete u uda.'
'Moram. Nemam drugog izbora. A jedno se danas i dogodilo.'
udno je kako ovjek u bijedi moe postati proraunat. Tano sam znao zato sam rekao posljednju
reenicu i zato sam prije toga polaskao prefektu uporeujui ga sa bogom. Mogao sam isposlovati do-
zvolu za kratak boravak. I kad je potpuno upuen na druge ljude, ovjek postaje psiholog koji tano
proraunava, ak i ako od napora jedva jo moe da die, a i ba zato. Jedno nema nikakve veze s dru-
gim, a oba funkcioniraju zasebno ne nanosei tetu jedno drugom. Strah je stvaran, bol je stvaran, pro-
raunavanje je stvarno svi imaju isti cilj: spasenje.
Dobili smo dozvolu za boravak za nedjelju dana. Stajao sam na kapiji logora da doekam Helenu. Bilo
je kasno popodne. Rominjala je sitna kia. Trgla se kad me je vidjela. Nije me oekivala. Pored nje je
bio lijenik. Za jedan trenutak mi je bila potpuno tua lice koje ne poznajem. Bilo je kao da sa ulice
zavirujem u sobu kad to niko ne sluti. Onda me je opazila.
Lijenik me je paljivo pogledao. 'Vaa ena je vrlo bolesna', rekao je.
'To nije istina', odgovorila je odmah Helen.
'Otpustit emo je u bolnicu', rekao je on.
Helen se osmjehnula. 'Da. Tamo u umrijeti. To je najjednostavnije.'
'inite zloin', rekao je lijenik. 'Vaoj eni je mjesto u bolnici. '
167'Zato odavno nije tamo kad joj je tamo mjesto?' upitao sam.
'Nisam bolesna i ne idem u bolnicu', rekla je Helen.
'Moete li je vi smjestiti u neku bolnicu?' upitao sam lijenika.
'Ne.'
Helen se nasmijala. 'Kakav glup razgovor. Zbogom, Zane.'
Krenula je cestom ne rekavi vie nita. Htio sam da pitam lijenika ta joj je, ali nisam mogao. On me
je pogledao, zatim se brzo okrenuo i uao u logor.
Sustigao sam Helenu. 'Ima li paso?' upitao sam. Klimnula je glavom. 'Daj mi tvoju torbu', rekao sam.
'Nema mnogo unutra.'
'Ipak mi je daj.'
'Jo imam veernju haljinu koju si mi kupio u Parizu.'
Silazili smo cestom. 'Jesi li bolesna?' upitao sam.
'Da sam bolesna ne bih mogla da idem. Imala bih groznicu. Nisam bolesna. On lae. Htio je da osta-
nem. Pogledaj me. Izgledam li bolesna?'
Sad sam znao da je bolesna; i znao sam da mi to nikad nee priznati. 'Da li bi ti pomoglo da si u bol-
nici?'
'Ne!' rekla je. 'Ni najmanje! To mi mora vjerovati. Ako bih bila bolesna i ako bi mi bolnica mogla
pomoi, ja bih otila u bolnicu. Vjeruj mi to!'
'Vjerujem ti.'
Sta sam drugo mogao uiniti? Odjednom sam bio uasno maloduSan. 'Moda bi vie voljela da si
ostala u logoru', rekao sam najzad.
.Ubila bih se da nisi doao.'
Ili smo dalje. Kia je poela jae da pada. Liila je na sivi veo od finih kapljica koji lepra oko nas.
,Gledat emo da doemo u Marsej', rekao sam. 'Odande u Lisabon, a onda u Ameriku.'
Tamo ima dobrih lijenika, govorio sam u sebi,. Moda u moi da radim. 'Zaboravit emo Evropu*
kao rav san', rekao sam.
Helen nije odgovorila."
Otpoela je odiseja", rekao je Svare. Putovanje kroz pustinju. Prolaz kroz Crveno more. Sigurno je i
vama to poznato."
Klimnuo sam glavom. Bordo. Sela. Juri na Marsej. Juri na troma srca i bjekstvo od barbara. Izmeu
toga ludilo pobjesnjelog birokratizma. Emigrantu nisu davali dozvolu za boravak ali ni dozvolu za
izlazak. I kad ju je najzad dobio, u meuvremenu je istekla panjolska tranzitna viza, koju je opet
mogao dobiti samo ako je imao ulaznu vizu za Portugalij u, to je znailo da sve mora otpoeti iz
poetka ono ekanje pred konzulatima, tim mjestima neba i pakla! Zaarani krug bezumlja!"
Prvo smo dospjeli u zavjetrinu", nastavio j& Svare. Helen je prve veeri pretrpjela nervni slom.
Dobio sam sobu u jednoj zabaenoj gostionici. Prvi put smo ponovo bili legalni. Poslije tolikih mjeseci
prvi put smo ponovo imali zasebnu sobu ne vie masovne barake. To je kod nje izazvalo napad
plaa. Poslije toga smo utei sjedili u vrtiu gostionice. Bilo je ve vrlo svjee, ali jo nismo htjeli da
legnemo.
Pili smo bocu vina i promatrali cestu koja vodi za logor i koja se iz vrta mogla vidjeti. Duu mi je skoro
bolno ispunjavala duboka zahvalnost. Time je sve bilo izbrisano, ak i strahovanje da je Helen bolesna.
Poslije napada plaa izgledala je spokojna i vrlo mirna, kao neki predio poslije kie, i bila je onako
lijepa kao to se ponekad viaju lica na starini kamejama.
168
169Druge veeri smo vidjeli kako utmuti farovi jednog automobila gmiu uz cestu ka logoru. Helen se
uznemirila. Preko dana jedva da smo izali iz sobe. Ponovo imati postelju to je bio doivljaj kojeg
se nismo mogli nasititi. A i oboje smo osjeali koliko smo bili umorni i iznureni. Ja se nedjeljama ne
bih maknuo iz gostionice. Ali je Helen odjednom htjela da odemo. Nije vie htela da vidi cestu. Bojala
se da e je Gestapo ponovo traiti.
Spakirali smo ono malo naih stvari. Bilo je pametno da idemo dalje dok jo imamo dozvolu za bo-
ravak u naem kotaru. Ako bi nas uhvatili u nekom drugom mjestu, u najgorem sluaju bi nas mogli
ovamo vratiti, ali nas ne bi mogli odmah uhapsiti bar smo se tako nadali.
Ja sam htio u Bordo. Ali smo uz put saznali da je za to ve odavno prekasno. Uz put nas je poveo jedan
mali dvosjed 'sitroen', pa nam je voza savjetovao da pokuamo da se smjestimo negdje u blizini.
Moda moemo tu logorovati preko noi. Sto se njega tie, on ide dalje za Konjak.
Nije nam nita drugo preostalo. Pred vee nas je voza skinuo. Pred nama je u sivoj svjetlosti leao
mali zamak, iji su prozori bili mrani i bez zavjesa. Popeo sam se uz vanjske stepenice i gurnuo vrata.
Bila su otvorena i nosila tragove nasilnog otvaranja. Moji koraci su odjekivali u sumranom holu.
Viknuo sam i dobio razbijeni odjek kao odgovor. Prostorije su bile potpuno prazne. Bilo je odneseno
sve to se moglo odnijeti. Ali su ostale prostorije u stilu osamnaestog stolea, obloeni zidovi,
plemeniti razmjeri prozora, tavanice i graciozne stepenice.
Polagano smo proli kroz prostorije. Niko se nije odazvao na nae pozive. Potraio sam elektrine pre-
kidae. Nije ih bilo. Mali zamak jo nije imao elektrino osvjetljenje. Ostao je onakav kakav je bio sa-
graen. Jedna mala trpezarija bila je u zlatnom i bijelom, jedna spavaa soba u svijetlozelenom i
zlatnom. Ni jednog komada namjetaja. Vlasnici su ga sigurno ispraznili i pobjegli.
170
U jednoj sobi na mansardi nali smo sanduk. U njemu je bilo nekoliko maski, arenih, jeftinih kostima,
koji su sigurno ostali sa neke priredbe, i nekoliko paketa svijea. Ali bolji je bio jedan gvozdeni krevet
sa duekom. Traili smo dalje i pronali u kuhinji neto hleba, nekoliko kutija sardina, vezicu bijelog
luka, polupraznu teglu meda, a u podrumu nekoliko funti krompira, nekoliko boca vina i gomilu drva.
Bila je to zaarana zemlja!
Gotovo svuda u kui bilo je kamina. Pomou nekih kostima koje smo pronali zastrli smo prozor u
jednoj sobi, koja je vjerojatno bila spavaa. Ponovo sam obiao oko kue i pronaao vonjak i
povrtnjak. Po drveu su visile jabuke i kruke. Ubrao sam ih i umio u kuu.
Kad se smrklo toliko da se vie nije moglo vidjeti kako se penje dim, zaloio sam vatru u kaminu, pa
smo poeli da jedemo. Atmosfera je bila avetinj-ska i zaarana. Odsjaj vatre prelivao se preko impo-
zantne drvene oplate, a nae sjenke su po njoj lelujale kao duhovi iz nekog sretnog svijeta.
Postalo je toplo, pa se Helen presvukla. Raspa-kirala je svoju veernju haljinu iz Pariza i obukla je. Ja
sam otvorio bocu vina. Nismo imali aa, pa smo pili iz boce. Helen je poela da izvodi igru sjenki.
Kasnije se ponovo preobukla u jedan kostim domino sa polumaskom, i trala preko mranog
stepenita. Dozivala je odozgo i odozdo i hitro se kretala. Njen glas je odjekivao sa svih strana. Nisam
je vie mogao vidjeti. Samo sam uo njene korake dok neoekivano u mraku nije stala iza mene, pa
sam osjetio njen dah na svom potiljku.
'Pomislio sam da sam te izgubio', rekao sam i vrsto je zagrlio.
'Nikad me ne gubi', proaptala je kroz svoju usku masku.
'Nikad se ne gubi ono to se ne moe zadrati', odgovorio sam i ne hotei, i odmah sam se pokajao.
Odmahnula je glavom, 'ovjek uvijek gubi ono to eli vrsto da zadri. Posjedovati ve znai izgu-
171biti zar ne zna to? Ali ti nikad nisi htio da me vrsto zadri kao seljak njivu. I najbriljantniji
ovjek je u poreenju s tim dosadan.'
'Ja nisam briljantan ovjek, bog mi je svjedok', rekao sam.
Jo smo stajali na stepenitu. Kroz odkrinuta vrata spavae sobe traak leprave svjetlosti obasjavao je
bronzane ornamente na ogradi stepenita, i Helenina ramena i usta. Oi su joj blistale iza razreza na
maski, i ponovo mi se uinila strana kao onog trenutka prije nego to me je opazila kako stojim pred
logorom.
'Ti i ne zna ta si', proaptala je i promatrala e blistavim oima koje kroz masku, kao neka zmija, nisu
imale nieg bijelog, samo su bile ukoene i blistave. 'Ali treba da zna kako su oajni svi ti Don Zuani.
Kao haljine koje se jedanput oblae. Ali ti ti si samo srce.'
Moda nam je zbog kostima koje smo nosili bilo lake da upotrebljavamo takve rijei. Obukao sam,
kao i ona, jedan domino, pomalo i protiv svoje volje, ali su moje ostale stvari, kao i njene, bile mokre i
suile su se pored kamina. Neuobiajene haljine u avetinjskoj okolini iz 'belle epoque' izmijenile su i
nas i otvarale nam usne vie no obino. Vjernost i nevjernost izgubile su svoju graansku teinu i svoju
jednostranost. Jedno je moglo biti drugo. Nije postojalo samo jedno ili drugo, nego mnogi prelivi, a ri-
jei su izgubile svoj smisao.
Mi smo pokojnici', aputala je Helen. 'Vie nemamo nikakvih zakona. Ti si mrtav, sa mrtvim pasoem,
a ja sam sahranjena prije nekoliko dana u podnoju jednog logora za ljudska bia, iji se zloin sastoji
u tome to vole slobodu. Pogledaj nae haljine! Kao areni i zlatni slijepi mievi lebdimo u jednom
umrlom stoljeu. Nazivali su ga lijepim stoljeem, a to je i bilo sa svojim menuetima, svojim gracijom,
svojim rokoko nebom ali je na njegovom kraju stajala giljotina, kao to uvijek svuda stoji, poslije
svake svetkovine, u hladnom jutru, blistava i neumoljiva. Gde e naa stajati, najmiliji?'
172
'Ostavi to, Helen', rekao sam. 'Negdje e stajati', aputala je. 'Gdje je giljotina za pokojnike? Ona nas
vie ne moe posjei, svjetlost se ne moe posjei, niti sjenka. Ali zar nisu htjeli da nam polome ruke,
neprestano? Dri me, ovdje u ovoj zaaranosti i srebrnoj tami i moda e neto od toga ostati u
nama i obasjati jadan trenutak naeg posljednjeg daha...
'Nemoj tako govoriti, Helen', rekao sam i osjetio laku jezu.
'Sjeaj me se uvijek ovako kao sad", aputala je ne sluajui me. 'Ko zna ta e s nama jo biti '
'Otii emo u Ameriku, a i ratu e jednom doi kraj', rekao sam.
'Ja ne jadikujem', odgovorila je, sasvim uz moje lice. 'Kako bih mogla jadikovati? ta bi inae bilo od
nas? Jedan osrednji, dosadan par, koji u Osnabriku vodi srednji, dosadni ivot, sa osrednjim osjeanji-
ma i putovanjem na odmor jedanput godinje...' Morao sam se nasmijati. 'Moe se i tako shvatiti.* Bila
je vrlo vesela te veeri i proslavljala ju je kao neki praznik. Sa jednom svijeom i zlatnim papuicama,
koje je u Parizu kupila i usprkos svemu sauvala, otrala je u podrum i donijela jo jednu bocu vina.
Stajalo sam gore na stepenicama i posma-trao je kako se penje kroz tamu obasjano, ka meni
podignuto lice ispred mnogostrukih senki. Bio sara sretan, ako se moe nazvati sreom ogledalo u
kome se ogleda jedno voljeno lice, isto i savreno ispred mnogih sjenki.
Umorila se kao neko dijete. Spavala je na mont ramenu, pokrivena naim stvarima. Vatra se polagano
ugasila. Bilo je to udna no.
etiri dana smo bili sami. Onda sam morao ii u oblinje selo po nabavku. Saznao sam da iz Bordoa
treba da krenu dva broda. 'Zar nisu tu Nijemci?' upitao sam.
'I tu su, i nisu', odgovorili su ini. 'Zavisi od toga ko ste.'
Razgovarao sam o tome sa Helenom. Na moje iznenaenje, bila je prilino ravnoduna. 'Brodovi!'
173
-L
rekao sam. 'Ma kuda. U Afriku. U Lisabon. Odande moemo dalje.'
'Hajde da ostanemo ovdje', odgovorila je. 'U ba-ti ima voa i neto povra. Mogu da kuham dok nam
traju drva. Hljeba dobijamo u selu. Imamo li jo novaca?'
'Imamo jo neto. A imamo i jo jedan crte.'
'Onda ga prodaj pa da ostanemo ovdje.'
'Kamo sree da moemo!'
Zaljubila se u tu kuu. Na jednoj strani je bio mali park, a iza vonjak i povrtnjak. Bio je tu ak i
ribnjak i sunani sat. Helen je voljela tu kuu, a kao da je i kua nju voljela. Bila je okvir koji joj je
odgovarao. ivot u kostimima i u atmosferi vedre prolosti budio je u meni neku neodreenu nadu u
ivot poslije smrti kao da smo ve prebrodili prvu probu na pozornici. I bilo bi mi pravo ako bi to
tako trajalo nekoliko stotina godina.
Mislio sam na brodove u Bordou. Izgledalo mi je nevjerojatno da mogu isploviti ali to je bilo
vrijeme polurata. Francuska je imala primirje, ali jo ne mir. Imala je jednu okupiranu zonu i jednu
slobodnu zonu, ali nije imala nikakve moi da brani ugovore. A pored toga, tu su bili njemaka armija i
Gestapo, ali nisu uvijek slono saraivali.
'Moram vidjeti kako stvari stoje', rekao sam. 'Ti ostani ovdje, a ja u pokuati da stignem do Bordoa.'
Helen je preblijedila. 'Ne ostajem ovdje sama. Idem s tobom.'
Razumio sam zato je Helen htjela da poe sa mnom. Vie nisu postojale opasne i bezopasne zone.
ovjek se mogao iv izvui iz neprijateljskog generaltaba i biti uhvaen na nekom zabaenom
ostrvu! Sva nekadanja mjerila su se poremetila.
Do Bordoa smo stigli na one neoekivane naine koji su vam poznati. Kad kasnije ovjek o tome
razmilja, ne shvata kako je to bilo moguno: pjeice, kamionom jednom smo ak dio puta jahali
174
dva iroka dobroudna teglea konja, koja je seljak vodio na prodaju.
U Bordou su bile njemake trupe. Sok je bio snaan. Svakog trenutka smo oekivali da e nas uhapsiti.
Helen je nosila sivi kostim koji je, pored veernje haljine, dva para hlaa i dva dempera, sainjavao
cjelokupnu njenu garderobu. Ja sam nosio montersko odijelo. Imao sam u ruksaku jo jedno.
Ostavili smo stvari u jednoj krmi. Svuda je bilo upadljivo imati prtljag, iako su se i mnogobrojni
Francuzi viali sa koferima. 'Otii emo u neki putniki biro', rekao sam. U gradu nikoga nismo po-
znavali.
Stvarno je u gradu postojao jedan biro. U prozorima su bili okaeni areni plakati: 'Provedite jesen u
Lisabonu' 'Alir, biser Afrike' 'Odmor u Floridi' 'Sunana Granada'. Plakati su veinom ve
bili pozu t jeli, samo su oni o Lisabonu i Granadi jo bili blistavo areni.
Nismo morali ekati da stignemo do altera. Obavjetenje nam je dao jedan dvanaestogodinji stru-
njak. Ono o brodovima nije bilo tano. Takvi glasovi su se ve nedjeljama irili. U stvari, mnogo prije
okupacije bio je tu jedan engleski brod da povede Poljake koji su se prijavili za poljsku legiju
dobrovoljaki odred koji je organiziran u Engleskoj. Zasad ne odlazi nijedan brod.
Upitao sam ta tu trae svi ti ljudi. 'Isto to i vi', odgovorio je strunjak.
'A vi?' upitao sam.
'Ja sam digao ruke od odlaska', rekao je. 'Tuom bijedom zaraujem svoj hljeb. Ja sam tuma,
savjetodavac, strunjak za veze, ekspert za smjetaj...'
Nisam se udio. U nevolji se rano sazrijeva, a sentimentalnost i predrasude ne pomuuju pogled
mladima. Otili smo u jednu kavanu, pa mi je dao pregled situacije. Bordo je za dozvolu za boravak ne-
podesan, a za vizu lo. Bajona se trenutno smatra kao podesna za panjolsku vizu, ali je prepuna.
Izgleda da je najpodesniji Marsej. Ali to je tek bio put
175-du Pirineja, od Atlantika do Sredozemnog mora. Svi smo proli njime, kasnije.
Naravno, pokuao sam sa amerikim konzulatom u Bordou, Odbili su nas. Helen je imala ispravan
njemaki paso iz nacistikog vremena. Kako smo onda mogli dokazati da smo u smrtnoj opasnosti?
Izgledalo je da su Jevreji, koji bez isprava i puni straha obijaju pragove, u veoj opasnosti. Nai pasoi
su svjedoili protiv nas, ak i paso pokojnog varca.
Bili smo odbijeni i vratili smo se u na mali zamak. Zandarmi su nas dvaput zadrali. Oba puta sam
iskoristio opu potitenost. Obrecnuo sam se na andarme, podnio im pasoe pod nos i pozvao se na
vojnu upravu. Helen se smijala. Smatrala je da je sve to vrlo komino.
Otpoelo je kad smo u krmi htjeli da uzmemo svoj prtljag. Gostioniar je rekao da uope nije primio
prtljag od nas. 'Ako elite, moete i policiju pozvati', rekao je on piljei u mene i osmjehujui se. 'Ali to
tek sigurno neete?!'
"To mi nije ni potrebno', odgovorio sam. 'Ovamo stvari!'
Gostioniar je mahnuo rukom momku iza anka 'Anri, gospodin bi elio da ide.'
Anri je prilazio zasukanih rukava. 'Ja bih na vaem mjestu razmislio, Anri', rekao sam mu. 'Ili gori te od
elje da vidite kako iznutra izgleda njemaki koncentracioni logor?'
'Ta queule',* uzviknuo je Anri i podigao ruke prema meni.
'Pucajte, narednice', rekao sam otro i uperio pogled pored njegove glave.
Anri se uhvatio na to. Osvrnuo se. I kako je jo imao podignute ruke, udario sam ga svom snagom u
cjevanicu. Zaurlao je i sruio se na pod. Krmar je zgrabio jednu bocu i zaobiao ank. Dohvatio sam
Ku, jezik za zube.
bocu 'dibonea' sa cinkane povrine anka, tresnuo je o ivicu i zadrao supasti ostatak u ruci. Krmar je
zastao. Iza mene se rasprsla jo jedna boca. Nisam se osvrnuo. Nisam smio ispustiti krmara iz oiju.
'Ja u ga ve natjerati', rekla je Helen i dreknula na krmara: 'Propalico, ovamo stvari ili e sad ostati
bez lica!'
Zaobila je oko mene, sa razbijenom bocom u ruci, i pognuta jurnula na krmara. Zadrao sam je. Mora
da je to bila boca 'pernoa', jer je odjednom sve mirisalo na anis. Na krmara se izlila bujica lukih
psovki. Polupognuta, Helen se trzala pokuavajui da se oslobodi. Krmar se povukao iza anka.
'Sta se ovdje dogaa?' upitao je neko sa vrata na njemakom.
Krmar je poeo da se cereka. Helen se okrenula. Narednik koga sam maloas zbog Anrija izmislio sad
je stvarno tu stajao.
'Je li povrijeen?' upitao je narednik. ,Ova svinja ovdje?' Helen je pokazala rukom na Anrija, koji se jo
valjao na podu steui pesnice uz tijelo i savijenih koljena. 'To nije krv! To je ,,di-bone".'
'Vi ste Nijemci? 'upitao je narednik. 'Da', odgovorio sam. 'I pokradeni smo.' 'Imate li isprave?'
Krmar se cerio, izgleda da je razumio neto njemaki. 'Naravno', prosiktala je Helen. 'I molim vas da
nam pomognete da doemo do svojih stvari!' Podigla je visoko svoj paso. 'Ja sam sestra ober-
turmbanfirera Jirgensa. Evo.' Pokazala je datum na svom pasou. 'Stanujem u zamku ...', rekla je
neko
ime koje nikad nisam uo, '-----i dovezli smo se na
jedan dan u Bordo. Svoje stvari smo ostavili ovdje kod ovog lopova. On sad tvrdi da ih uope nije
dobio. Molim vas, pomozite nam!'
Ponovo je pola prema krmaru. 'Je li to tano?' upitao je narednik krmara.
'Naravno da je tano! Njemaka ena ne lae!' citirala je Helena jednu od idiotskih parola reima. 'Ko
ste vi?' upitao me je narednik.
176
IZ No u Lisabonu
177i
'ofer5, rekao sam i pokazao na svoje montersko odijelo.
'Ovamo stvari!' dreknuo je narednik na krmara.
ovjek iza anka je prestao da se ceri. 'Hoemo li da zatvorimo ovu jazbinu?' upitao je narednik.
Helen je sa velikim uivanjem prevodila i jo dodala bezbroj salauds" i sales etrangers".* Ovim
posljednjim sam naroito bio ushien. Nazvati jednog Francuza smrdljivim strancem u njegovoj
vlastitoj zemlji u tome je potpuno mogao uivati samo neko ko je i sam dosta esto tako nazivan.
'Anri!' zaurlao je krmar. 'Gdje si ostavio stvari? Ja nita o tome ne znam', rekao je naredniku. 'Sigurno
je momak to uinio.'
'Lae', prevela je Helen. 'Prebacuje krivicu na onog gorilu tamo. Ovamo stvari', rekla je krmaru.
'Smjesta! Inae emo pozvati Gestapo.'
Krmar je udario Anri ja, i ovaj se odvukao. 'Izvinite', rekao je krmar naredniku. 'Nesporazum. Po
volji aica?'
'Konjaka', odgovorila je Helen. 'Najboljeg.'
Krmar je stavio jednu au na ank. Helen ga otro pogleda. Izvadio je jo dvije. 'Vi ste hrabra ena',
rekao je narednik.
'Njemaka ena se niega ne boji', citirala je Helen nacistiku ideologiju i ostavila na stranu razbijenu
bocu 'pernoa'.
'Kakva kola vozite?' upitao me je narednik.
vrsto sam pogledao u njegove sive oi. 'Njemaka, razumije se!'
Klimnuo je glavom. 'Lijepo je ovdje, a? Ne kao kod kue ali ipak lijepo, zar ne?'
'Vrlo lijepo. Ne kao kod kue, jasno.'
Ispili smo ae. Konjak je bio odlian. Doao je Anri sa naim stvarima. Dok ih je stavljao na stolicu
promatrao je moje noge. Pregledao sam stvari. Sve je bilo tu.
'U redu', rekao sam naredniku.
* Propalice l prljavi stranci.
178
'Momak je kriv1, rekao je krmar. 'Otputen si, Anri! Tornjaj se!'
'Hvala, narednice', rekla je Helen. 'Vi ste pravi ovjek i kavaljer.'
Narednik je salutirao. Nije imao ni dvadeset pet godina. 'Tu bi jo bio raun za razbijeni dibone" i
pemo",' rekao je krmar, koji se ponovo ohrabrio.
Halen je prevela. 'Nije nikakav kavaljer', dodala
je-
Narednik je uzeo najbliu bocu sa anka. 'Dozvolite', rekao je galantno. 'Na kraju krajeva, nismo
badava pobjednici!'
'Madam ne pije koantro"', rekao sam. 'Uzmite onaj kalvados" odande.'
Narednik je uzeo kalvados". Metnuo sam ga u ruksak. Rastali smo se pred vratima. Bojao sam se da
e narednik htjeti da nas otprati do naih kola. Ali je Helen to sjajno udesila. 'Tako neto se kod nas ne
moe dogoditi', rekao je mladi ponosno na rastanku. 'Kod nas vlada red.'
Gledao sam za njim. Red, mislio sam. Sa spravama za muenje, mecima u potiljak i masovnim
ubistvima! Vie volim sto hiljada malih varalica kao to je ovaj krmar.
Helen se nasmijala. 'Kako se osjea?' upitala je.
'Dobro. Nisam znao da umije tako psovati.'
'Laknulo mi je. Jedna godina internacije spala mi je sa lea. Gdje si nauio da se tue razbijenim
flaama?'
'U borbi za prava ovjeka', odgovorio sam. 'Imitiramo vlade. Vodimo rat radi odravanja mira.'
Gotovo je bila tako. ovjek je bio prinuen da lae i obmanjuje da bi se branio i odrao u ivotu.
Slijedeih nedjelja krao sam seljacima voe sa drvea i mlijeko iz podruma. Pri svemu tome to nisu bili
nesretni dani. Bili su beznadni, ali ne nesretni. Bili su opasni, smijeni, bezizgledni i komini ali
nikad gorki. Maloas sam vam ispriao incident sa krmarom. Ubrzo je bilo \ vie takvih situacija.
Shvatio sam. Pored Helene. Bila je kao bie bez prolosti. Ono to sam u sebi ponekad osjeao kod
12*
179nje je bilo stvarnost. Kod nje se prolost svakog dana odlamala kao led iza jahaa na Bodenskom
jezeru. Zato se sve sabijalo u sadanjost. Ono to se kod drugih rasporeuje na cio ivot kod nje se
koncentriralo na sadanji trenutak. Ali to nije bila neka kruta koncentracija. Bila je potpuno
osloboena: vedra kao Mocart i neumoljiva kao smrt. Pojmovi moral i odgovornost vie nisu postojali
u onom skuenom smislu. Na njihovo mjesto doli su vii, gotovo eterini zakoni. Za one druge vie
nije imala vremena. Vrcala je kao vatromet, bez pepela. Nije htjela da se spaava. Znala je da se ne
moe spasti. Ali kako sam ja na tome insistirao, pustila je, pa sam je vukao preko Golgote svih
dvanaest etapa: od Bordoa i Bi-jarica, preko Marseja, kroz Pirineje, dovde.
Kad smo se vratili, mali zamak je bio zauzet. Vidjeli smo uniforme, vojnike kako dovlae drvene
stolove, i nekoliko oficira u blistavim visokim izmama kako se epure kao neki udnovati pauni.
Promatrali smo ih iz parka, skriveni iza jednog buna i jedne mramorne boginje. 'Kad ne bi bilo
uniformi, bilo bi manje ratova', proaptala je Helen posmatrajui jednog oficira koji je, pored veoma i-
rokih hlaa i naroito uskih izama na sare, nosio ogromnu apku sa blistavim vizirom, nisku orden ja,
arene oznake i crvene lampase.
Nasmijao sam se i morao sam se sjetiti jednog lutalice koga sam upoznao u Parizu. Bio je mali, grbav i
zvao se Ervin Leb.
'Kao to su drugi ljudi edni ljepote', govorio je on, 'tako je rodoljubiv Nijemac edan jednog para
visokih izama. Nije sretan dok ih nema na nogama. Naroito danas, u vrijeme natovjeka da bi
bolje gacao kroz prljavtinu.'
Bilo je kasno popodne. 'Imamo li tamo jo neto?" upitao sam.
'Jabuke na drveu, zrak, zlatan oktobar i svoje snove', rekla je Helen.
'Njih smo svuda ostavili za sobom', odgovorio sam. 'Kao pauinu u jesen.'
Oficir na terasi je sa nekoliko rijei neto otro komandirao. 'Glas dvadesetog stoljea', rekla je Helen.
'Hajdemo odavde. Gdje emo noas spavati?'
Vojnici su kruto stajali na terasi u stavu mirno. Stav naeg prokletog stoljea, mislio sam. Jedan paun
zakreti, a ostali to smatraju glasom bojim i pokoravaju se.
'Spavat emo negdje u sijenu', rekao sam. 'A moda i u nekoj postelji. No u svakom sluaju za-jedno.'"
Sjeate li se trga pred portugalskim konzulatom u Bajoni?" upitao je Svare. etverostrukih redova
izbjeglica, koji se zatim rasipaju i u panici blokiraju ulaz, oajniki jee i plau i bore se za mjesto?"
Sjeam se da su davali ceduljice za mjesta u redu", odgovorio sam. To je bilo neto ovjenije.
Cedulje su nam davale pravo da ekamo napolju. Gomila je ipak blokirala ulaz. Kad bi se prozori otvo-
rili, jecanje bi se pretvorilo u dreku i urlikanje. Pasoe su bacali odozgo kroz prozore. Ona uma ispru-
enih ruku!"
Ljepa od one dvije ene koje jo nisu otile da legnu prila nam je zijevajui. Sad moramo da spa-
vamo. Ako jo hoete negdje da sjedite sve krme u gradu rade."
Otvorila je vrata. Unutra je prodrlo bijelo i jarko jutro. Sunce je blistalo. ena je ponovo zatvorila
vrata. Pogledao sam na sat. Brod ne polazi danas po podne", rekao je Svare. Raspitao sam se. Polazi
sutra uvee."
Nisam mu vjerovao. On je to primijetio. Hajdemo tamo da pitamo", rekao je.
Buka je bila skoro nepodnoljiva u prvom trenutku. Svare je zastao. Kakva jurnjava i buka!"
Promatrao je jedan opor djece koja su prenijela koaru sa ribama. Bez prestanka. Kao da niko ne ne-
dostaje!"
180
181Siffli smo na pristanite. More je bilo uzburkano, vjetar hladan i jak, sunce britko i bez topline,
jedra su kloparala, a svako je bio intenzivno zauzet jutrom, radom i samim sobom. Prolazili smo kroz
svu tu uurbanost kao dva uvela lista. Jo mi ne vjerujete da brod tek sutra odlazi?" upitao je Svare.
U nemilosrdnoj svjetlosti izgledao je veoma umoran i oronuo.
Ne mogu", odgovorio sam. Suvie je vano za mene."
I za mene je bilo tako. Odjednom vie nije vano."
Nisam odgovorio. Poao sam dalje. Mogao sam zamisliti ta e jo biti u njegovoj prii. Najedanput
sam postao luaki nestrpljiv. Uzavreli, treperavi ivot doziva. No je prola. Nato jo dozivati
sjenke?
Svare je zastao pred jednom radnjom okienom prospektima. U izlogu je stajala bijela ploa na kojoj je
pisalo da je odlazak broda odloen.
Ve sam pri kraju", rekao je Svare.
Dobio sam jedan dan. I pored obavjetenja, pokuao sam da otvorim vrata. Bila su zakljuana. Pro-
matralo me je desetak ljudi. Pribliili su se sa raznih strana nekoliko koraka kad sam pritisnuo kvaku.
Bili su to emigranti. Kad su vidjeli da su vrata jo zakljuana, okrenuli su se i ponovo se pretvarali da
promatraju izloge.
Vidite da jo imate vremena", rekao je Svare i predloio da na pristanitu popijemo kavu.
Uli smo u jednu od mnogih ribarskih krmi. Svare je neko vrijeme sjedio utei. urno je pio vrelu
kavu obuhvatajui oljicu rukama kao da mu je hladno. Koliko je sati?" upitao je zatim.
Pola osam."
Jedan sat", promrmljao je. Oni e doi za jedan sat. A ono jo nikako nije tu! Jo nikako ga nemam."
Pogledao me je. Neu da vam priam nikakvu tu-govanku. Da li tako zvui?" Ne"
11 C.
Kako zvui?"
Oklijevao sam. Kao povijest jedne ljubavi."
182
Sa njegovog lica je nestao napregnuti izraz. To je", proaptao je. Ba suprotno tugovanki. Neto
to..." Utonuo je u misli. To moram da pronaem. Kad ga naem, ostat e nepromijenjeno. Zauvijek.
Nee mi vie iskliznuti. Ostat e."
Pribrao se: Otpoelo je u Biaricu. uo sam da iz Sen-2an-de-Lisa treba da otplovi brod. Kad sam se
vratio u pansion, zatekao sam Helenu kako lei na podu zgrenog lica. 'Gr', proaptala je. 'Odmah e
proi. Ostavi me!' 'Idem po lijenika.'
'Nikako lijenika', drhtala je. 'Nepotrebno. Odmah e proi! Idi! Doi za pet minuta. Ostavi me samu!
Uini kako ti kaem! Nikako lijenika! Ta odlazi ve jednom!' vrisnula je. 'Znam ta govorim. Vrati se
za pet minuta. Onda moe ...'
Dala mi je znak da idem. Nije vie mogla da govori. Ali su joj oi bile tako pune neshvatljivog
preklinjanja da sam izaao. Stajao sam napolju i promatrao ulicu. Onda sam se raspitao za lijenika.
Rekli su mi da dr Diboa stanuje samo nekoliko ulica dalje. Otrao sam tamo. Obukao se i poao sa
mnom. Kad smo doli Helen je leala na postelji. Lice joj je bilo vlano od znoja. Ali je bila mirnija.
'Doveo si lijenika', rekla je s tolikim negodovanjem kao da sam joj najgori neprijatelj.
Doktor Diboa je uao poigravajui. 'Nisam bolesna', rekla je Helen.
'Madam', odgovorio je Diboa, osmjehujui se,' ne biste li tu konstataciju prepustili lijeniku?'
Otvorio je svoju torbu i izvadio instrumente. 'Ostavi nas same', rekla mi je Helen.
Izaao sam zbunjen iz sobe. Sjetio sam se ta mi je rekao lijenik u logoru. Iao sam ulicom gore-dolje
i ukoeno promatrao reklamu 'Milen' na garai preko puta. Debeli ovjek na reklami, nainjen od gu-
menih crijeva, pretvorio se u mraan simbol nai-njen od crijeva iz utrobe i gmizavih bijelih crva. uo
sam udaranje ekia u garai kao da neko kuje li-
183meni mrtvaki sanduk. I odjednom sam znao da opasnost ve odavno lebdi nad nama kao neka
pepeljava pozadina prema kojoj je na ivot dobio otrije obrise.
Najzad je doao Diboa. Imao je iljastu bradicu i vjerojatno je bio kupalini lijenik koji prepisuje
sitnice protiv kalja i mamurluka. Kad sam vidio kako skakuui prilazi, obuzelo me je oajanje. "Go-
spoa vaa supruga...' rekao je.
Ukoeno sam ga gledao. 'Sta?' rekao sam. "Recite, do avola, istinu, ili nemojte nita rei."
On me je pogledao. Jedan mali, veoma lijep osmijeh potpuno ga je za trenutak preobrazio. "Evo", rekao
je, izvadio blok za recepte i napisao neto, onim neitkim rukopisom koji je omiljen kod lijenika iako
niko ne zna zato piu neitko. 'Evo', rekao je. 'Uinio sam sve to se moe. Traite da vam vrate ovaj
recept kad god uzmete lijek. Moete ga uvijek nanovo upotrijebiti. To sam notirao.'
Uzeo sam recept. Piljio sam u njega. 'Sta je?' upitao sam.
'Nita to biste mogli izmijeniti', odgovorio je. 'Nemojte to nikad zaboraviti! Nita to biste mogli
izmijeniti.'
'Zato ste, do avola, lijenik?" upitao sam. 'Da govorite u zagonetkama?"
Na to nije odgovorio. 'Kad vam je potreban, otiite u apoteku', rekao je. 'Dat e vam.'
'Sta je?'
'Jedno sredstvo za umirenje. Ali se dobija samo po lijenikom receptu.'
Uzeo sam recept. 'Sta sam vam duan?'
'Nita.'
Otiao je skakuui. Na uglu ulice se okrenuo. 'Nikad ni rijei!' prosiktao je. 'Nikad ni rijei. Uzmite ga
i ostavite negdje gdje ga vaa ena moe nai! Ali nikad ni rijei!'
'Helen', rekao sam joj. 'Sta sve to znai? Bolesna si. Zato nee sa mnom o tome da govori?'
'Nemoj me muiti', odgovorila je. 'Pusti me da ivim onako kako hou.'
'Nee sa mnom o tome da razgovara?'
Odmahnula je glavom. 'Nema ta da se govori.'
'Ne mogu ti pomoi?'
'Ne, mili', odgovorila je. 'Ne moe mi pomoi. Kad bi mogao, ja bih ti rekla.'
'Imam jo posljednjeg Dega. Mogu ga ovdje prodati. U Bijaricu ima jo nekoliko bogatih ljudi. Dobit
emo dovoljno novca da se smjesti u neku bolnicu."
'Neu u bolnicu."
"Zar je tako loe?'
Pogledala me je tako izmueno i beznadno daje vie nisam pitao. Odluio sam da kasnije odem do
Diboa i da ga jo jednom pitam."
Svare je zautio. Je li imala rak?" upitao sam.
Klimnuo je glavom. Odavno sam to morao naslutiti. Bila je u Svajcarskoj i tada su joj rekli da bi je
mogli operirati. Ali ne bi nita koristilo. Jedanput je bila operirana. To je bio onaj oiljak koji sam
vidio. Profesor joj je tada najzad rekao istinu. Mogla je da bira izmeu besciljne operacije i
kratkotrajnog, ivota bez bolnice. Takoer joj je objasnio da se ne moe sa sigurnou rei da li e joj
bolnica produite ivot. Odluila se protiv bolnice."
Nije htjela da vam kae?"
Nije. Mrzila je bolest. Trudila se da je ignorira. Osjeala se uprljanom kao da crvi u njoj gamiu.
Imala je utisak da je ta bolest neka ljigava ivotinja koja u njoj ivi i raste. Mislila je da e u meni iza-
zvati gaenje ako saznam. I mislim da se jo uvijek nadala da e uguiti bolest ako ne obraa panju na
nju."
Jeste li s njom razgovarali o tome?"
Jedva", rekao je Svare. Razgovarala je sa Di-
boom, a ja sam ga kasnije primorao da mi sve kae.
On joj se divio. Od njega sam dobio ono sredstvo.
Rekao mi je da e se bolovi pojaati. Ali se takoer
moe dogoditi da se sve brzo i milosrdno svri. Sa
184
185.

Helenom nisam razgovarao. Nije htjela. Prijetila je da e se ubiti ako je ne ostavim na miru. Onda sam
se pravio kao da joj vjerujem kao da su to bezopasni grevi.
Morali smo otii iz Bijarica. Meusobno smo se obmanjivali. Helen je motrila na mene, a ja na nju, ali
je obmana ubrzo stekla neku udnovatu mo. Isprva je unitila ono ega sam se najvie bojao pojam
vremena. Podjela na nedjelje i godine se rastoila, pa je strah od kratkoe vremena koje nam jo
preostaje na taj nain postao proziran kao staklo. Nije vie zastirao, prije bi se moglo rei da je titio
nae dane. Sve to bi ga moglo poremetiti odbijalo se od njega, nije vie prodiralo unutra. Mene bi obu-
zimalo oajanje kad je Helen spavala. Onda bih netremice promatrao njeno lice koje tiho die, i svoje
zdrave ruke, i shvatao onu uasnu osamu koju nam namee naa koa, onu razdvojenost koja se nikad
tie moe premostiti. Nita od moje zdrave krvi nije moglo spasti voljenu bolesnu krv.
Trenutak je postao sve. Sutranjica je leala u beskrajnoj daljini. Dan je poinjao kad se Helen probudi.
A kad je spavala i kad sam je osjeao pored sebe, poinjalo je osciliranje nade i beznadnosti, planova
izgraenih na zidinama snova, pragmatinih uda i neke filozofije trenutnog posjedovanja i zatvaranja
oiju, koja se u praskozorje gasila i utapala u maglu.
Zahladnjelo je. Pirineji su surovi. Nosio sam sobom Dega, koji je predstavljao novac za put u Ameriku,
ali sam sad elio da ga prodam. Meutim, u varoicama i selima na rubu planina nije bilo nikog ko bi
za to neto platio. U nekim mjestima smo radili. Nauio sam poljske radove. Kopao sam i okopavao.
Nismo bili jedini. Vidio sam profesore kako struu drva i operske pjevae kako vade repu. Seljaci su
bili kao seljaci: iskoriavali su priliku da dou do jeftine radne snage. Poneki su neto plaali; drugi su
nam davali hranu i dozvoljavali da nou negdje spavamo; a neki su nas tjerali. Tako smo se potucali ka
Marseju.
'186
Marsej je bio lovite za andarme i Gestapo. Hvatali su ispred konzulata emigrante kao zeeve. Otpo-
eo je lov na ljude. I nas su uhvatili." Ko nije bio tamo?" upitao sam. I nas su uhvatili", ponovio je
Svare. Prefekt u marsejskom odjeljenju za strance inio je sve to je mogao da spase emigrante. Ali su
ih hvatali pred konzulatima. Jo me je jednako progonila elja da dobijem ameriku vizu. inilo mi se
da bi ona ak i rak zaustavila. Poznat vam je propis da vizu ne moe dobiti niko ko ne dokae da je u
najveoj mjeri ugroen a za to se morala imati jo i amerika garancija ili koga Amerika nije
stavila na spisak poeljnih umjetnika, nauenjaka ili intelektualaca. Kao da nismo svi bili ugroeni i
kao da ovjek nije ovjek? Zar razlika izmeu izuzetnih i obinih ljudi nije bila neka daleka paralela sa
natovjekom i niim ovjekom?"
Ne mogu sve primiti", odgovorio sam ne razmiljajui.
Ne mogu?" upitao je Svare. Nisam odgovorio. Sta je tu imalo da se odgovori? Da i ne znaili su isto.
Zato onda ne one najnaputenije?" upitao je Svare. One bez imena i bez zasluga?"
Opet nisam odgovorio. Svare je imao dvije amerike vize ta jo hoe? Zar ne zna da Amerika daje
vizu svakome za koga neko tamo garantira?
On je to rekao u slijedeem trenutku. Tamo nikoga ne poznajem. Ali mi je neko dao jednu adresu u
Njujorku. Pisao sam tamo. Pisao sam i na druge adrese. Opisao sam nau situaciju. Onda mi je neko
rekao da sam pogreno radio: bolesne ne primaju u Sjedinjene Amerike Drave. Neizljeive bolesnike
uope nikako. Helenu moram predstaviti kao zdravu, rekli su. Helen je ula jedan dio razgovora. To se
nije moglo izbjei niko ni o emu drugom nije govorio u onoj sumornoj konici Marseju.
Te veeri smo sjedili u jednom restoranu u blizini Kanebijere. Vjetar je brisao ulicama. Nisam bio
187Obeshrabren. Nadao sam se da 61 nai nekog lijenika koji e poslije povrnog pregleda dati
Heleni uvjerenje da je zdrava.
Jo smo igrali istu igru: da jedno drugom vjerujemo, da nita ne znamo. Pisao sam prefekturama naih
logora da nam potvrde kako smo ugroeni. Nali smo jednu sobicu; dobio sam dozvolu za sed-
modnevni boravak, a nou sam bez dozvole radio u jednom restoranu gdje sam prao sudove; jedan apo-
tekar mi je na Diboaov recept dao deset ampula morfijuma dakle, trenutno smo imali sve to nam je
bilo potrebno.
Sjedili smo kraj prozora restorana i promatrali ulicu. Mogli smo sebi dozvoliti taj luksuz jer se nismo
morali kriti. Helen se odjednom trgla i zgrabila me za ruku. Ukoeno je gledala u vjetrovit sumrak.
'Georg', proaptala je.
'Gdje?'
1J jednom otvorenom automobilu. Poznala sam ga. Ba sad je proao.'
'Jesi li sigurna da je on?'
Klimnula je glavom.
Izgledalo mi je gotovo nemogue. Pokuavao sam da u nekim automobilima koji su prolazili vidim lju-
de. Nisam uspio. Ali me to nije umirilo. Znao sam da nas on trai. I poznavao sam ga dovoljno dobro i
znao da nee popustiti.
'Moramo otii odavde', rekao sam.
'Kuda?'
'U panjolsku.'
'Zar u panjolskoj nije jo opasnije?'
Govorilo se da je Gestapo u panjolskoj kao kod svoje kue i da emigrante u panjolskoj hapse i izru-
uju ali u to vrijeme je kruilo bezbroj glasova, pa se nije moglo u sve vjerovati.
Ponovo sam pokuao da idem starim putem: da dobijem panjolsku tranzitnu vizu, koja se daje samo
ako postoji portugalska viza a ta opet zavisi od vize za neku drugu zemlju. Povrh svega postojalo je
ono
188
zagonetnije od svakog birokratskog ikaniranja viza za izlaz iz Francuske.
Jedne veeri smo imali sree. Neki Amerikanac nas je oslovio. Bio je malo pripit i traio je nekog s
kim e govoriti engleski. Poslije nekoliko minuta sjedio je za naim stolom i astio nas piem. Imao je
oko dvadeset pet godina i ekao je na brod da se vrati u Ameriku. 'Zato i vi ne poete?" upitao je.
Jedan trenutak sam utio. To naivno pitanje kao da je razdvojilo stolnjak meu nama. Tu je sjedilo bie
sa neke druge planete. Ono to je za njega bilo jednostavno kao disanje, za nas je bilo nedostino kao
Sedam Vlaia.
'Nemamo vize', rekao sam na kraju. 'Pa uzmite ih sutra. U Marseju ima konzulat. Vrlo prijatni ljudi.'
Poznavao sam te prijatne ljude. To su bili polubogovi: moralo se na ulici ekati da se vide njihovi
sekretari.
'Idem ja sutra s vama tamo', rekao je Amerikanac.
'Dobro', odgovorio sam, ali mu nisam vjerovao. 'Da popijemo neto u to ime.' Popili smo. Promatrao
sam svjee, bezazleno prosjeno lice pred sobom, i gotovo ga nisam mogao podnositi. Helen je bila
skoro prozirna te veeri kad nam je Amerikanac priao o brodvejskom moru svjetlosti bajke u
jednom mranom gradu. Promatrao sam Helenu kako slua zvuna imena glumica, kazalinih komada,
lokala, itavog onog prijatnog metea jednog grada koji nikad nije iskusio rat. Bio sam potiten, a ipak
sam se radovao to slua, jer je dotada na sve to se odnosi na Ameriku odgovarala sa utljivom
pasivnou. U toj krmi je u dimu od cigareta njeno lice postajalo sve ivahnije, smijala se i obeala
mladiu da e s njim ii da vidi neki komad koji je on naroito volio; pili smo i znali da e sutra sve biti
zaboravljeno.
Nije bilo zaboravljeno. U deset sati je Amerikanac zakucao na vrata da nas povede. Ja sam bio ma-
muran, a Helen je odbila da poe s nama. Padala je
189kia. Stigli smo do gusto zbijene gomile emigranata. Bilo je kao san: proli smo kroz gomilu,
rasklopila se pred nama kao Crveno more pred izraelskim emigrantima faraona. Zelena knjiica je bila
zlatan klju iz bajke koji otvara svaka vrata.
Dogodilo se ono neshvatljivo. Kad je uo ta je posrijedi, mladi je nonalantno izjavio da e garan-
tirati za nas. Izgledalo mi je apsurdno. Bio je tako mlad. inilo mi se da bi za tako neto morao biti
stariji od mene. Ostali smo oko jedan sat u konzulatu. Jo nedjeljama ranije napisao sam zato smo
ugroeni. S mukom sam posredstvom drugih i treih lica preko Svajcarske dobio potvrdu da sam bio u
koncentracionom logoru u Njemakoj, i drugu da Georg trai Helenu i mene da bi nas vratio. Rekli
su mi da ponovo doem poslije nedjelju dana.
Napolju mi je mladi Amerikanac snano protre-sao ruku. 'Milo mi je to smo se upoznali. Evo...',
izvadio je posjetnicu, 'pozovite me telefonom kad budete tamo stigli.'
Mahnuo mi je rukom i htio da ode. 'A ako se neto dogodi? Ako mi jo budete potrebni?' upitao sam.
'Pa ta bi se jo moglo dogoditi? Sve je u redu.' Nasmijao se. 'Moj otac je prilino poznat. uo sam da
sutra kree jedan brod za Oran; htio bih da ga uhvatim prije nego to se vratim. Ko zna kad u opet
doi ovamo. Bolje odmah iskoristiti to se moe. I mi odande emo ipak kad-tad biti uvueni.'
Nestao je. Okruilo me je pet-est emigranata: traili su njegovo ime i adresu! nasluivali su ta se
dogodilo, pa su to i za sebe eljeli. Kad sam im rekao da ne znam gdje u Marseju stanuje, grdili su me.
Stvarno nisam znao. Pokazao sam im posjetnicu sa amerikom adresom. Zapisali su je. Rekao sam im
da je to beskorisno, da mladi odlazi u Oran. Rekli su da e ga onda saekati kod broda. Vratio sam se
kui u dvojakom raspoloenju. Da nisam sve pokvario time to sam pokazao posjetnicu? Ali sam u
onom trenutku bio neodluan i to sam dalje iao, tim beznadnije mi je sve izgledalo.
190
Rekao sam to Heleni. Ona se osmjehnula. Bila je vrlo krotka te veeri. U naoj sobici, koju smo od
jednog podstanara uzeli u pazakup pa i vi znate za one adrese to se prenose od usta do usta
pjevala je jedna neumorna zelena kanarinka; obavezali smo se da emo je njegovati. Jedna tua maka
je neprestano dolazila s okolnih krovova i uala na prozoru, uporno piljei utim oima u pticu, iji je
iani kavez visio o tavanici. Bilo je hladno, ali Helen, je eljela da prozor bude otvoren. Znao sam da
je imala bolove. To je bio jedan od znakova...
Kua se tek kasno stiala. 'Sjea li se jo malog zamka?' upitala je Helen.
'Sjeam ga se kao da mi je neko o tome priao', odgovorio sam. 'Kao da to nisam bio ja, nego neko
drugi.'
Pogledala me je. 'Svako ima vie linosti u sebi', rekla je zatim. 'Ali se ovjek uvijek vraa! Zar se ne
vraa?' upitala je ustro.
'Ja nikad nisam imao vie linosti u sebi', rekao sam. "Uvijek sam jednolino isti.'
Odmahnula je glavom. 'Kako se vara. I tek e kasnije uvidjeti kako se vara. Tamo. Ali e biti sam.'
'Kako to misli?'
'Zaboravi to. Pogledaj maku na prozoru. I bezazlenu pticu. Kako rtva radosno klike!'
'Nee je se nikad doepati. Ptica je sigurna u svom kavezu.'
Prsnula je u smijeh. 'Sigurna u svom kavezu', ponovila je. 'Ko eli da bude siguran u kavezu?'
Pred zoru smo se probudili. Nastojnica je grdila i vikala. Otvorio sam vrata, odjeven i spreman za
bjekstvo, ali nisam nigdje opazio policiju. 'Krv!' vikala je nastojnica. 'Zar nije to mogla da uradi na
nekom drugom mjestu? Kakva svinjarija! Sad e jo i policija doi! Sve to dolazi zbog ovjekoljublja?
Ljudi to iskoriavaju! I najamninu je duna za pet nedjelja!'
U uskom hodniku gurali su se u sivoj svjetlosti stanari iz drugih soba i zavirivali u susjednu prosto-riju.
Tamo je jedna ezdesetogodinja ena izvrila samoubistvo. Presjekla je vene na lijevoj ruci. Krv se
neujno razlivala po postelji. 'Pozovite lijenika', rekao je Lahman, emigrant iz Frankfurta, koji je u
Marseju trgovao brojanicama i ikonama.
'Lijenika!' krijetala je nastojnica. 'Satima je ve mrtva, zar ne vidite? Tako je to kad ovjek prima
protuhe! Sad e doi policija! Sve treba da vas po-hapsi! Pogledajte krevet! Ko e to oprati?'
'Mi moemo oprati', rekao je Lahman. 'Nemojte tu mijeati policiju!'
'A najamninu? Sta e s njom biti?'
'Moemo da sakupimo', odgovorila je jedna stara ena u crvenom kimonu. 'Pa kuda bismo mogli otii?
Budite milosrdni!'
'Bila sam ja milosrdna! ovjeka samo iskoria-vaju, to je sve! Sta je uope imala od stvari? Nita?'
Nastojnica je poela da pretrauje. Gola svjetlost jedine sijalice u sobi bila je ukasta i tura. Ispod
postelje je stajao kofer od najjeftinije vjetake koe. Nastojnica je klekla na donji kraj postelje, gdje se
"krv nije izlila, i izvukla je kofer. Njena debela zadnjica, umotana u prugastu domau haljinu, djelovala
je kao zadnjica nekog ogromnog gnusnog insekta spremnog da prodere svoju rtvu.
Otvorila je kofer. 'Nita! Nekoliko krpa! Iznoene cipele.'
'Evo!' rekla je ona stara ena. Zvala se Luci Leve i prodavala je ispod ruke defektne arape i lijepila
razbijeni porculan.
Nastojnica je otvorila jednu kutijicu. Na ruiastoj vati leali su lani i prsten sa malim kamenom.
'Zlato?' upitala je debela ena. 'Sigurno samo pozlaeno.'
'Zlato', rekao je Lahman.
'Da je zlato, ona bi ga prodala', rekla je nastojnica. 'Prije nego to je ovo ovdje uinila.'
'Ne radi se to uvijek samo zbog gladi', odgovorio je Lahman mirno. 'Ovo je zlato. A kameni je rubin.
Vrijedi najmanje sedam do osam stotina franaka.'
192
'Kojeta!'
'Ako hoete, mogu ga prodati za va raun.'
'Pa da me nasamarite, a? Ne, dragi moj, mene ne.'
Morala je pozvati policiju. Emigranti koji su stanovali u kui nestali su za to vrijeme. Otili su veinom
na svoje uobiajene poslove u konzulate ili da neto prodaju. Ostali su dredali u oblinjoj crkvi i
ekali da im donese vijesti jedan od njih koga su ostavili na uglu kao na osmatranici.
U crkvi je jo trajala sluba. Ispred ispovijeda-onica u pobonim prolazima kleale su ene u crnim
haljinama kao mali tamni humci. Svjee su gorjele ne treperei. Orgulje su brujale. I svjetlost se presi-
javala na zlatnom kaleu koji je sveenik visoko drao i u kome se nalazila Kristova krv, kojom je spa-
sao svijet za krvave kriarske pohode, vjerski fanatizam, muilita inkvizicije, spaljivanje vjetica i
ubijanje heretika sve u ime ljubavi prema blijem.
'Hou da se ispovjedim', rekla je Helen neoekivano.
'Zato?'
'ekaj ovdje. Idem tamo.'
Nisam znao zato hoe da se ispovijeda. Bila je roena kao katolkinja, ali nikad nisam primijetio da
obraa panju na vjerske obrede. Poslije izvjesnog vremena vratila se osmjehujui se. 'Nemoj me nita
pitati', rekla je. 'Nije bilo ono to si mislio.'
'Nita nisam mislio.'
Negdje je nala utjehu, i bilo je svejedno gdje. 'Kako bi bilo da odemo na stanicu?' upitao sam. 'Tamo u
ekaonici je toplije.'
'Odmah.'
Otila je do jedne klupe ispod propovjedaonice i tamo klekla. Ne znam da li se molila i kome
vjerojatno sebi samoj. Mislio sam na onaj dan kad sam je ekao u katedrali u Osnabriku. Naao sam
jedno potpuno strano ljudsko bie, pa ak i sad mi je svakim danom postajala sve vie strana i tajan-
stvena. Izmicala mi je to sam osjeao u neku oblast koja vie ne zna za ime, nego samo za tamu
No u Llsabonu
193i, moda, nepoznate zakone tame. Ona to nije htjela, i vraala se. Ali vie nije pripadala meni, a
moda nikad i nije meni pripadala...
Ko uope kome pripada i ta znai pripadati jedno drugom te graanske rijei beznadne iluzije? Ali
sam uvijek nanovo, kad se vraala, za jedan as, za jedan pogled, za jednu no, sam sebi izgledao kao
knjigovoa koji ne treba da rauna, nego ne pitajui da prima ono to mu daje jedna lutalica,
nesrenica, osuenica na smrt. Znam da za to postoje druga imena, jeftina, povrna i omalovaavajua
ali ona mogu odgovarati drugim okolnostima i ljudima koji svoje egoistike zakone smatraju
zavjetnim ploama bojim. Usamljenost trai saputnika i ne pita ko je on. Ko to ne zna, taj nikad nije
bio usamljen nego samo sam.
'Za to si se molila?' upitao sam i odmah se pokajao.
Pogledala me je udnovatim pogledom. 'Za vizu za Ameriku', odgovorila je zatim, a ja sam znao da je
slagala.
Jedan trenutak sam mislio da se molila ba za suprotno, jer sam uvijek nanovo osjeao pasivan otpor
koji je pruala tom putovanju.
'Amerika?' rekla je jednom nou. 'Sta e tamo? Nato bjeati dalje? U Americi e se opet nai neka
druga Amerika kuda e htjeti da ide, a onda opet Evropa zar to ne uvia?' Nije htjela vie nita
novo. Ni u ta vie nije vjerovala. Smrt, koja je u njoj harala, nije vie htjela da bjei. Vladala je njome
kao neki vivisektor koji ispituje ta se dogaa kad se jedan organ i jo jedan i jedna elija i jo jedna
mijenja i razara.
Bolest je s njome izvodila jezivu maskaradu, kao to smo mi u zamku igrali bezazlenu igru s kosti-
mima, i ponekad me je iz uske lubanje plamenim oima promatralo jedno ljudsko bie koje me mrzi,
ponekad bie koje mi je beznadno odano, ponekad uasno hrabar kockar; ponekad ena sainjena samo
od gladi i oajanja, ali uvijek ljudsko bie koje ima
194
satno mene da bi se vratilo iz tame i koje je zbog toga zahvalno u svom zastraenom i istovremeno ne-
ustraivom uasu od smrti.
pijun je doao i javio da je policija otila. 'Bolje da smo otili u muzej', rekao je Lanman. 'Tamo se
malo loi.'
'Zar ovdje postoji muzej?' upitala je jedan grbava mlada ena ijeg su mua andarmi unvatili i koja je
ve est nedjelja ekala na njega.
'Naravno. Muzej...'
Morao sam pomisliti na pokojnog Svarca.
'Hoemo li da odemo tamo?' upitao sam Helenu.
'Ne sad. Hajde da se vratimo.'
Nisam elio da ponovo vidi onu mrtvu enu, ali je nisam mogao zadrati. Kad smo stigli, nastojnica se
ve bila umirila. A moda je i dala da joj se procijene lani i prsten.JSirota ena', rekla je. 'Sad nema
ak ni imena.'
'Zar nije imala nikakve isprave?'
'Imala je jednu objavu. Ostali su je uzeli i vukli za nju kocku pomou ibica. Dobila ju je ona mala sa
crvenom kosom.'
'A tako, naravno. Sigurno joj je bilo milo.'
'Hoete li da je vidite?'
'Ne', rekao sam.
'Da', rekla je Helen.
Uao sam s njom. Pokojnica je bila potpuno iskrvarila. Kad smo uli, dvije emigrantkinje su je pra-le.
Ba su je okretale kao neku bijelu dasku. Kosa joj je visila do zemlje. 'Napolje!' prosiktala je jedna od
njih na mene.
Iziao sam. Helen je ostala. Malo kasnije sam se vratio da je izvedem. Stajala je sama u sobiku, u dnu
postelje. Netremice je promatrala bijelo, upalo lice, na kome jedno oko nije bilo sasvim zatvoreno.
'Hajde sad', rekao sam.
'Tako se tada izgleda', proaptala je. 'Gdje e je sahraniti?'
'Ne znam. Tamo gdje se sahranjuje sirotinja. Ako neto stoji, nastojnica e ve za to sakupiti. Dovoljno
da neto i za sebe zadri.'
13
195Helen nije nita odgovorila. Hladan zrak je prodirao kroz otvoren prozor. 'Kad e biti sahranjena?'
upitala je.
'Sutra ili prekosutra. A moda e je odnijeti i na obdukciju.'
'Zato? Zar ne vjeruju da se ubila?'
'To e svakako vjerovati.'
Nastojnica se popela gore. 'Sutra e je odnijeti na neku kliniku radi autopsije. Mladi lijenici se na
takvim leevima ue da operiraju. Pa njoj je svejedno, a ovako nita ne kota. Hoete li alicu kave?'
'Ne', rekla je Helen.
'Meni je potrebna', odgovorila je nastojnica. 'Komino, kako ovjeka to uzbuuje, a? A ipak svi mo-
ramo umrijeti."
'Da', rekla je Helen. 'Ali niko u to nee da vjeruje.'
Nou sam se probudio. Sjedila je u postelji i izgledalo je kao da oslukuje. 'Osjea li i ti?' upitala je.
'Sta?'
'Pokojnicu. Osjea se. Zatvori prozor.'
'Ne osjea se, Helen. To ne ide tako brzo.'
'Osjea se.'
'Moda je to iblje.' Emigranti su sakupili novac i stavili kraj pokojnice rukovet lovorovih granica i
svijeu.
'Zatvori prozor. Opet osjeam.'
Ustao sam i zatvorio prozor. Napolju se vidio svijetao mjesec, a pored prozora je uala maka.
Frknula je i odskoila kad ju je okrznulo krilo prozora. 'Sta je to bilo?' upitala je Helen iza mene.
'Maka.'
'I ona osjea, vidi?1
Okrenuo sam se. 'Ona sjedi ovdje svake noi i eka da kanarinka izae iz kaveza. Spavaj, Helen.
Sanjala si. Stvarno se nita ne osjea iz druge sobe.'
'Onda sam ja ta koja se osjea?'
Pogledao sam je zaprepaeno. 'Niko se ne osjea, Helen, ti si sanjala.'
196
'Ako nije ona, onda mora biti da sam ja. Ostavi se laganja!' odgovorila je odjednom otro. 'Znam ta
misli da ja imam. I gadi se mene! Zato nisi poten i ne kae to?'
Jedno vrijeme sam stajao vrlo miran. Ako je imala jo neto da kae, neka kae. Ali ona je utjela.
Osjeao sam kako dre. Sjedila je u postelji, kao nejasan, blijed, naprijed povijen luk, oslanjajui se na
ruke, sa oima koje su leale u dupljama, velike i tamne, i jako naminkanim ustima ve danima ih
je mazala i pred spavanje koja su izgledala crna u slaboj svjetlosti, i gledala je ukoeno u mene kao
kakva ranjena zvijer koja se sprema da skoi na mene.
Dugo joj je trebalo da se umiri. Naposljetku sam zakucao na vrata kod Bauma, na prvom spratu, i kupio
od njega bocu konjaka. Sjedili smo na postelji, pili iz nje i ekali jutro. Ljudi su doli rano da nose les.
Popeli su se uza stepenice trupkajui tekim cipelama. Njihova nosila su udarala o zidove uzanog
hodnika. Kroz tanak zid ule su se prigueno njihove dosjetke. Jedan sat kasnije doli su novi stanari.
Nekoliko dana sam trgovao kuhinjskim potrebama, limenim trenicama, noevima, Ijutaima i
stvaricama za koje nije bio potreban kofer to izaziva sumnju. Dvaput sam se vratio ranije u nau sobu
i nisam zatekao Helenu. ekao sam i uznemirio sam se, ali mi je nastojnica rekla da niko nije dolazio
po nju. Otila je prije nekoliko sati.
Vratila se kasno uvee. Lice joj je bilo zatvoreno. Nije me gledala. Nisam znao ta da radim, ali bi bilo
udnije da je ne pitam nego da je pitam.
'Gdje si bila, Helen?' ipak sam je upitao.
'Setala se', odgovorila je. 'Da, i po ovakvom vremenu. Nemoj me kontrolirati!'
197'Ja te ne kontroliram', rekao sam. 'Samo sam se brinuo da te policija nije uhvatila.'
Jetko se nasmijala. 'Policija me nee vie uhvatiti.'
'Volio bih da vjerujem u to.'
Otro me pogledala. 'Ako i dalje bude pitao, opet u otii. Ne mogu da podnesem da neko stalno motri
na mene, zar ne shvata? One kue napolju ne motre na mene. Ravnoduna sam ljudima koji prolaze
pored mene. Ne pitaju me i ne promatraju me!'
Bilo je jasno ta misli. Napolju nije niko nita znao o njenoj bolesti. Nije bila pacijent; bila je ena. A
ona je htjela da ostane ena. Htjela je da ivi a biti pacijent znailo je za nju lagano umirati.
Nou je plakala u snu. Ujutru bi sve zaboravila. Polutamu nije mogla da podnosi. Obavijala se kao
otrovna paukova mrea oko njenog zastraenog srca. Primijetio sam da joj je bilo potrebno sve vie i
vie narkotinih sredstava. Pitao sam Levija, koji je ranije bio lijenik, a sad je sastavljao horoskope.
Rekao mi je da je kasno za bilo ta drugo. To isto mi je rekao i Diboa.
Otada je esto kasno dolazila kui. Bojala se da je ne pitam. Nisam je pitao. Jednom, kad sam bio sam
kod kue, stigao je veliki buket crvenih rua. Izaao sam, a kad sam se vratio, iezao je. Poela je da
pije. Neki su smatrali potrebnim da mi saope kako su je vidjeli u baru, ne samu. Grevito sam se drao
amerikog konzulata. Sad mi je bilo dozvoljeno da ekam u predsoblju; ali su dani prolazili i nita se
nije dogodilo.
Tada su me uhvatili. Policija je iznenada blokirala emigrante na dvadeset metara od konzulata. Pokuao
sam da dospijem u konzulat, ali sam zbog toga postao jo sumnjiviji. Ko se naao u konzulatu, bio je
spaen. Vidio sam kako je Lahman nestao u vratima, otrgao sam se, probio se i sruio preko
podmetnute noge jednog andarma. 'Tog mladia svakako!' rekao je nasmijani mladi ovjek u civilu.
'Sumnjivo je koliko mu se mnogo uri.'
198
Pregledali su nam isprave. Nas estoricu su zadrali. Policija se povukla. Odjednom nas je opkolio
izvjestan broj civila. Potjerali su nas, natovarili u zatvoreni kamion i prebacili u neku kuu u predgrau,
koja je prilino usamljena leala u vrtu.
Danas mi izgleda pravo udo to me ranije nisu uhvatili. Znao sam da Georg nee prestati da nas trai.
Nasmijani mladi ovjek mi je to i rekao kad su mi oduzimali isprave. Na nesreu, bio je tu i He-lenin
paso ponio sam ga u konzulat. 'Najzad smo upecali jednu nau ribicu', rekao je ushieno. 'I druga
e uskoro doi.' Osmjehnuo se i udario me po licu rukom punom prstenja. 'Ili moda mislite drukije,
Svare?'
Obrisao sam krv koja mi je od udarca rukom s prstenjem potekla sa usne. U sobi su bila jo dva
ovjeka u civilu. 'Ili ete nam moda i sami rei adresu?' upitao je nasmijani mladi.
'Ja je ne znam', odgovorio sam. 'I sam traim svoju enu. Posvaali smo se prole nedjelje, pa je otila.'
,Posvaali? Ala je to runo, srce moje!' Mladi me je ponovo udario po licu. Desni oni kapak mi je
prsnuo. 'Eto ti, za kaznu!'
Osjetio sam njegov parfem dok je stajao tako blizu mene. Nisam se ni makao. Znao sam da je besciljno
pruiti otpor, a Jo besciljnije ispoljavati hrabrost. I stoga sam se prilikom slijedeeg udarca tapom
jeei sruio na pod. Zauo se smijeh. 'Razgali ga, Mileru', rekao je mladi njenim glasom.
Miler je povukao dim iz svoje cigarete, sagnuo se ka meni i prinio cigaretu mom povrijeenom onom
kapku. Bol je bio takav kao da je sipao vatru u oko. Njih trojica su se smijala. 'Ustaj, mome', rekao je
onaj nasmijani.
Ustao sam posrui. Tek to sam stao na noge, ponovo me je udario.
'Ovo su samo vjebe da se zagrije', rekao je. "Imamo dovoljno vremena, itav ivot itav va ivot,
Svare. Prilikom idueg simuliranja imamo za
199r
vas jedno udotvorno iznenaenje. Poletjet ete uvis sa sve etiri.'
'Ne simulirani', odgovorio sam. 'Ja sam teak srani bolesnik. Moe se dogoditi da idui put uope vie
ne ustanem pa ma ta vi radili.'
Nasmijani se obratio onoj dvojici agenata. 'Na deki ima bolesno srce, da mu povjerujemo?'
Ponovo me je udario, ali sam osjetio da sam ostavio utisak. Mrtvog me nije mogao predati Geor-gu.
'Jeste li se prisjetili adrese?' upitao je. 'Jednostavnije je da je kaete sad negoli kasnije kad vie ne
budete imali vremena.'
'Ne znam je. Volio bih da je znam.'
'Na mali se herojski dri. Ala je to lijepo! teta to to niko ne vidi osim nas.'
Gazio me je dok se nije umorio. Leao sam na podu i trudio se da zatitim svoje lice.
'Tako', rekao je najzad, 'sad emo zatvoriti naeg momia u podrum. Onda emo veerati, pa emo tek
poslije toga poeti kako treba. Fina nona sjednica!'
Ona dva agenta su me odvukla ui podrum. Pozadi su mi povezali ruke za noge, ritnuli me jo nekoliko
puta i obeali da e ponovo doi.
Sve sam to ve poznavao. Proao sam kroz to u logoru u Njemakoj. Za svaki sluaj sam jo imao
otrov. Pretresli su me vrlo povrno i nisu ga nali. Takoer sam jo imao otar mali perorez, koji je bio
ovla uiven u postavu od hlaa, pa ga nisu pronali. Moda sam se i mogao dokopati peroreza i oslo-
boditi se uzica, ali su ona dva agenta zakljuala podrum.
Leao sam u tami. udnovato je da ovjek u takvim situacijama isprva ne oajava zbog onoga to ga
eka, nego to je bio toliko glup i dopustio da ga uhvate. Sjeanje je optimist navodi ovjeka da
zaboravi i da uslijed toga postane lakomislen.
Lahman je vidio da su me uhvatili. On, dodue, nije znao da ie to bio Gestapo, jer je uestvovala i
francuska policija ali ako se ne vratim najdalje za dva-tri dana, Helen e pokuati da me pronae
200
preko policije i da sazna gdje sam. Onda e doi. Pitanje je bilo da li e onaj nasmijani na to ekati.
Pretpostavljao sam da e obavijestiti Georga to moe bre. Ako je Georg u Marseju, onda e me jo
iste veeri sasluavati.
Bio je u Marseju. Helen se nije prevarila. Doao je i sasluavao me. Neu o tome da govorim. Zatim su
me ponovo odvukli u podrum. Samo mi je otrov koji sam imao omoguio da izdrim ono to se zbi-
valo. Sreom, Georg nije imao strpljenja za ono tanano muenje koje mi je obeao nasmijani mladi;
ali ni njegov metod nije bio lo."
Svare me je pogledao. Lice mu je bilo izoblieno; desni oni kapak mu je podrhtavao. Moete li mi
objasniti ta je to spopalo jedan narod da se odjednom vrati u takav atavizam?"
Ne", odgovorio sam. Pitanje se sastoji u tome da li je to u njemu uvijek drijemalo."
Pitanje se sastoji u tome da li to uvijek u svakome drijema", rekao je Svare polagano.
Nisam nita odgovorio. Nisam imao ni najmanje volje da filozofiram.
Doao je jo jednom nou", rekao je Svare. Sjeo je prema meni na jednu klupicu, raskreenih nogu
simbol apsolutne sile, za koju smo mislili da je u dvadesetom vijeku ukroena, ali koja je uprkos
tome postala znamenje dvadesetog vijeka, a moda ba zbog toga. Iste veeri sam doivio dvije
manifestacije zla onog nasmijanog i Georga, apsolutno zlo i brutalno zlo. Nasmijani je bio gori, ako
hoemo tu jo da pravimo razliku on je muio iz zadovoljstva, a onaj drugi da bi sproveo svoju
volju.
Biti bespomono preputen drugome na milost i nemilost to je jedno od najstranijih osjeanja. To
mi je poznato jo iz vremena kad sam bio u njemakom koncentracionom logoru. Ono to se tamo
radilo bilo je grijeh protiv svetog Duha. Poznato vam je da katolika crkva zna za neke mrane grijehe
201koji se gotovo i ne mogu imenom oznaiti i za koje nema oprotaja ni u ovom ni u onom ivotu?"
Sjeam se", odgovorio sam. Oni su u udno mranoj protivrjenosti sa uenjem o oprotaju grijeha
ispovijecu."
Jedan od njih je upotreba apsolutne sile protiv onoga ko je bespomoan", rekao je Svare.
Bio sam skeptian. ovjek koji je bio muen ima prava na neto optimizma.
,,U meuvremenu sam skovao plan", rekao je Svare. Na neki nain sam morao izai iz te kue. Stoga
sam se, kad je Georg sjedio preda mnom, pretvarao da sam skren. Kao da sam spreman sve da kaem
ako me potedi. Imao je onaj samozadovoljni, prezrivi osmijeh ovjeka koji nikad nije bio u slinoj
situaciji, pa je stoga uvjeren da bi joj odolio kao neki junak iz udbenika. Takva vrsta ljudi nikad ne
odo-Ijeva."
Znam", rekao sam. uo sam jednog gestapov-skog krvoloka kako je urlikao kad je prignjeio palac
tukui jednog ovjeka elinim lancem. Onaj pretueni je bio miran."
'Aha, svinjo kukavika, hoe- da ivi; je l'-? Pa Jo i uslove postavlja?' poeo je Georg. Zatim su
doli udarci nogom i ostalo ime pripadnici vie rase dokazuju svoju hrabrost na bespomonim
rtvama.
Ponovo sam se podigao. Preda mnom su stajale sjajne izme. 'Ne postavljam nikakve uslove', rekao
sam. 'Ali ako Helenu vratite u Njemaku, ponovo e pobjei ili e sebi oduzeti ivot.'
'Gluposti!' prasnuo je Georg.
'Helen je prilino ravnoduna prema ivotu', rekao sam. 'Ona zna da ima rak i da je neizljeiva.'
Ukoeno me je pogledao. 'Lae, mrcino jedna!'
'To i sami znate. Konstatirali su to kad su je prvi put u Cirihu operirali. I rekli su joj.'
'Ko?'
'ovjek koji ju je operirao. Htjela je da zna.'
202
'Svinja jedna!' zaurlao je Georg. 'Ali doepat u se ja te strvine! Za godinu dana e Svajcarska ve biti
njemaka! Kakav neovjek!'
'Ja sam elio da se Helena vrati', rekao sam. 'Ona se opirala. Vjerujem da bi se vratila ako joj kaem da
se moramo rastati.' 'Kojeta!'
'Mogao bih se tako odvratno ponaati da e me mrziti dok je iva', rekao sam.
Vidio sam kako Georgov mozak radi. Postoji jedno stanje iscrpenosti i koncentracije koje se granii
gotovo sa vidovitou. Oslonio sam se na ruke i promatrao Georga. Zaboljelo me je ono mjesto izmeu
obrva. Od upinjanja da mu nametnem svoju volju.
'Kako?' odgovorio je najzad. 'Ona se boji da se njena bolest osjea i da je se ljudi gade. Ako bih joj to
rekao, zauvijek bi raskrstila sa mnom.'
Georg je razmiljao. Mogao sam pratiti svaku njegovu misao.
Uvidio je da je taj prijedlog za njega povoljan. Ako bi on lino od mene iznudio Heleninu adresu,
Helen bi ga samo jo vie mrzila, ali ako se ja prema njoj ponaam kao nitkov, ona e mrziti i mene, a
on se moe prikazati kao aneo spasitelj i rei: 'Zar ti nisam uvijek govorio?'
'Gdje stanuje?' upitao je.
Dao sam jednu lanu adresu. 'Ta kua ima pola tuceta izlaza', rekao sam. 'Kroz podrum i povezane
ulice. Helen bi lako mogla pobjei kad bi dola policija. Nee pobjei ako odem ja sam.' 'Ili ja', rekao
je Georg. 'Pomislila bi da ste me ubili. Ima otrov.' 'Budalatine!'
ekao sam. 'A ta trai za to?' upitao je Georg. 'Da me pustite.'
Georg se osmjehnu. Izgledalo je kao da neka ivotinja pokazuje zube. Znao sam da me nikad ne bi
pustio. 'U redu', rekao je zatim. 'Poi e sa mnom.'
203Klimnuo sam glavom. 'Hajdemo!' Ustao je. 'Umij se tamo na esmi...'
'Vodim ga sobom', rekao je Georg jednom agentu koji se dosaivao i puio cigaretu u sobi ukraenoj
lovakim trofejima. Agent je salutirao i otvorio vrata kroz koja smo proli do Georgovog automobila.
'Ovdje, pored mene', rekao je Georg.
Krenuli smo kroz vjetrovitu i hladnu no. Nadao sam se da u negdje, kad auto bude morao da uspori
ili da se zaustavi, moi da ispadnem iz kola, ali je Georg zakljuao vrata sa moje strane. Od vikanja
takoer ne bi bilo nikakve koristi; niko ne bi priskoio u pomo ovjeku koji vie iz njemakih kola, a i
Georg bi me onesvijestio udarcima revolvera prije nego to bih dvaput mogao vikati iz limuzine sa za-
tvorenim prozorima. 'uje, nadam se da si rekao istinu', reao je Georg. 'Inae u narediti da te oderu i
pospu biberom.'
Sjedio sam sav skljokan na svom seditu, i kad su kola najednom iznenada zakoila pred jednim ne-
osvijetljenim taljigama, namjerno sam se presavio. 'Ne simuliraj nesvjesticu, svinjo!' obrecnuo se
Georg.
'Ravo mi je", rekao sam i polagano se ispravio.
'Kukumavko!'
Bio sam rasparao suvratak od hlaa. Pri drugom koenju dokopao sam se peroreza; pri treem, kada
sam udario glavom o vjetrobran, uspio sam da ga otvorim u mraku kola. Drao sam ga stisnutog uza se
i ekao.
Na jednoj okuci sam uzviknuo to sam otrije i jae mogao: 'Pazi! Lijevo!'
Neoekivani uzvik je djelovao prije no to je Georg mogao razmisliti. Glava mu se automatski
okrenula nalijevo, a volan je vre stegao. Naglo sam se okrenuo i zario no. No nije bio veliki, ali
sam pogodio lijevu stranu vrata i prerezao dunik. Georg je pustio volan i posegao za grlo. Onda se
skljokao nalijevo prema vratima i gurnuo laktom kvaku, koja se otvorila. Kola nisu ila brzo;
zaokrenula su u stranu i naletjela na bun iblja. Vrata su se otvorila i Georg ispao. Jako je krvario i
krkljao.
204
Douljao sam se do njega i oslunuo. Okruivala me je tiina koja je umila i u kojoj se inilo da motor
grmi. Ugasio sam ga, i tiina je sad bila kao vjetar to bruji. To je bila krv u mojim uima. Mo-trei
Georga potraio sam svoj perorez. Sedefne korice su se ljeskale na papuici automobila. Uzeo sam ga i
ekao. Nisam znao nee li Georg odjednom skoiti; onda sam vidio kako je nekoliko puta trgnuo
izmama i zautio. Bacio sam perorez, ali sam ga ponovo uzeo i obrisao. Ugasio sam svjetlost i oslu-
nuo. Bilo je mirno. Prije toga nisam razmiljao ni o emu daljem; sad sam morao brzo da radim. Vri-
jeme je bilo dragocjeno, svakog asa mogao sam biti otkriven.
Svukao sam Georga. Najodvratnije je bilo izuti mu izme, ali bi ga one smjesta odale da je Nijemac.
Nainio sam zaveljaj od njegovih stvari. Zatim sam odvukao tijelo u bun. Proi e izvjesno vrijeme
dok ga pronau, onda izvjesno vrijeme dok ustanove ko je taj mrtvac. Moda u imati sree pa e ga
proknjiiti jednostavno kao nepoznato ubijeno lice. Probao sam automobil. Bio je u redu. Vratio sam
ga na cestu.
U kolima sam naao jednu depnu lampu. Bilo je malo krvi na sjeditu i vratima. I sjedite i vrata su
bili od koe, pa su se lako mogli oprati. Kod jednog jarka sam u tu svrhu upotrijebio Georgovu koulju.
Oprao sam i papuicu. Zatim sam se i sam oprao i ponovo uao u kola. Gadilo mi se da sjedim na
Geor-govom mjestu; imao sam osjeanje kao da e mi iz mraka skoiti za vrat.
Kola sam ostavio malo dalje od kue u jednoj sporednoj ulici. Sad je padala kia. Preao sam preko
ulice i duboko disao. Postepeno sam primijetio koliko me boli tijelo. Zastao sam pred jednom trgo-
vinom ribama i pogledao se u ogledalo, koje je bilo postavljeno sa strane. Na tamnom srebru neosvijet-
ljene ploe nisam mogao mnogo ta vidjeti; ali lice mi je bilo nateeno i modro i krvavo toliko sam
vidio.
205Uspio sam da neopaeno proem pored nastoj-nice. Ve je spavala i samo je neto progunala. Za
nju nije bilo nita neobino to se vraam u to vrijeme; to se ee dogaalo.
Helen nije bila kod kue. Pogledao sam postelju i ormar. Kanarinka, koju je svjetlost probudila, ot-
poela je da pjeva. Neko vrijeme sam ekao, zatim sam se oduljao prijeko do Lahmana i tiho zakucao.
On se smjesta probudio. Izbjeglice imaju lak san. 'Jeste li...' rekao je, pogledao me i zautio.
'Jeste li rekli neto mojoj eni?" upitao sam.
Odmahnuo je glavom. 'Nije bila ovdje. I do prije jednog sata se jo nije bila vratila.'
'Hvala bogu.'
On me je pogledao kao da sam poremetio pameu. 'Hvala bogu', ponovio sam, 'onda je vjerojatno nisu
uhvatili. Samo je jednostavno izala. '
'Samo jednostavno izala', ponovio je Lahman. 'Sta je s vama bilo?' upitao je zatim.
'Sasluavali su me. Pobjegao sam.'
'Policija?'
'Gestapo. Sad je prolo. Spavajte.'
'Zna li Gestapo gdje ste?'
'Onda ne bih bio ovdje. Otii u odavde prije nego to svane.'
'Trenutak!' Lahman je izvukao nekoliko slika svetaca i brojanica. 'Evo, ponesite ovo. Ponekad ine
uda. Hir se time prokrijumario preko granice. Narod na Pirinejima je veoma poboan. Ove stvari je
lino papa blagoslovio. '
'Zaista?'
Osmjehnuo se divnim osmijehom. 'Ako nas spasu, onda ih je blagoslovio sam bog. Do vienja, Svare.'
Vratio sam se i poeo da pakiram nae stvari. U Heleninoj ladici sam pronaao mali sveanj pisama.
Video sam da su bila adresirana na ,Poste restrante, Marsej'. Nisam ni na ta mislio i stavio sam ih u
njen kofer. Naao sam i veernju haljinu iz Pariza i spa-
206
kirao je. Onda sam sjeo pored umivaonika i spustio ruku unutra. Osjeao sam bolove kad sam duboko
udisao zrak. Promatrao sam vlane krovove ne mislei
ni na ta.
Najzad sam uo Helenine korake. Stajala je na vratima kao neko uznemireno, lijepo privienje. 'Sta
radi tu?' Nije nita znala.
'Moramo da idemo, Helen', rako sam. 'Smjesta.'
'Georg?'
Klimnuo sam glavom. Odluio sam da joj nita ne kaem.
'Sta ti se dogodilo?' upitala je uplaeno i prila blie.
'Uhapsili su me. Pobjegao sam. Trait e me.'
'Moramo da idemo?'
'Smjesta.'
'Kuda?'
'U panjolsku.'
'Kako?'
'Autom koliko god moemo. Moe li da se spremi?'
'Da.'
Zateturala se.
'Ima li bolove?'
Klimnula je glavom. Sta stoji tamo na vratima, pomislio sam. Sta je to? Bila mi je strana. 'Ima li jo
ampula?' upitao sam.
'Malo'.'
'Opet emo ih nabaviti.'
'Izai jedan trenutak napolje', rekla je.
Stajao sam u hodniku. Vrata su ostala malo odkrinuta. Pomaljala su se lica sa oima lemura. Lica
patuljastih polifema, samo sa po jednim okom i iskrivljenim ustima...
Baum je u dugakim sivim gaama ustrao uza stepenice kao neki skakavac i tutnuo mi u ruku pola
boce konjaka. 'Zatrebat e vam', proaptao je. Odmah sam otpio veliki gutljaj. 'Imam novca', rekao
sam. Evo! Dajte mi jo jednu punu bocu.'
Uzeo sam Georgov novanik i naao unutra novac. Samo za trenutak pomiljao sam da ga bacim.
207Kod njega sam takoer naao njegov paso, zajedno sa Heleninim i mojim. Imao ih je u depu.
Georgove stvari sam vezao u zaveljaj, stavio unutra kamen, i bacio u pristanite. Paso sam u
svjetlosti depne lampe paljivo pregledao, pa sam se onda odvezao do Gregorijusa i probudio ga. Za-
molio sam ga da Georgovu fotografiju zamijeni mojom. On se isprva prestravljeno protivio, ali paso
jednog visokog gestapovskog funkcionara jo nikad nije vidio. Rekao sam mu da on tu ne mora svoje
djelo snabdjeti potpisom kao neki umjetnik. Ja sam kasnije za to odgovoran i niko o njemu nee nita
znati.
"A ako vas budu muili?'
Pokazao sam mu svoju ruku i lice. 'Odlazim za jedan sat', rekao sam. 'Kao emigrant, sa ovakvim licem
neu stii ni deset kilometara daleko, a moram preko granice. To je moja jedina ansa. Evo mog
pasoa. Fotografirajte fotografiju sa pasoa. Zamijenite kopiju sa fotografijom na gestapovskom
pasou. Sta to staje? Imam novaca.'
Baum je donio drugu bocu konjaka. Platio sam mu i vratio se u sobu. Helen je stajala pored nonog
stoia. Ladica u kojoj su bila pisma stajala je otvorena. Zatvorila ju je i prila mi sasvim blizu. 'Je li to
Georg uinio?' upitala je.
'Bio je itav konzorcijum', odgovorio sam.
'Proklet da je!' Prila je prozoru. Maka je odskoila. Helen je poela da otvara ladice. 'Proklet da je',
ponovila je tako vatreno i s tolikim uvjerenjem kao da mu se obraa u nekom mistinom obredu.
Uhvatio sam je za stisnute pesnice i odvukao od prozora. 'Moramo otii odavde.'
Silazili smo niza stepenice. Pogledi su nas pratili sa svih vrata. Jedna siva ruka je mahnula. 'Svare!
Nemojte nositi ruksak. Zandarmima je ruksak uvijek
208
sumnjiv. Imam jedan jeftin kofer od vjetake koe, vrlo elegantan ...'
'Hvala', odgovorio sam. 'Sad mi vize nije potreban kofer. Potrebna mi je srea.'
'Drat emo palce.'
Helen je izala prije mene. uo sam kako joj jedna prostitutka savjetuje da ostane kod kue: kia je
pokvarila posao. Dobro je, pomislio sam, za mene ulice nikad nisu dovoljno puste.
Helen se trgla kad je vidjela kola. 'Ukradena', rekao sam. 'Moramo njima otii to dalje moemo. Ui.'
Bio je jo mrak. Kia se slivala u potocima niz vjetrobran. Ako je na papuici bilo jo krvi, sad je bila
sprana. Zaustavio sam kola jedan blok dalje od Gregorijusovog stana. 'Skloni se tamo', rekao sam
Heleni i pokazao na staklenu nadstrenicu jedne radnje.
'Zar ne mogu da ostanem u kolima?'
'Ne. Ako neko doe, pravi se kao da eka muterije. Odmah u se vratiti.'
Gregorijus je ve ekao. Njegov strah je ustupio mjesto ponosu umjetnika. 'Uniforma je zadavala te-
koe', rekao je. 'Pa vi ste u graanskom odijelu. Pogledajte. Jednostavno sam mu odsjekao glavu,'
Odlijepio je Georgovu fotografiju, izrezao glavu i vrat, stavio uniformu na moju fotografiju i snimio tu
montau. 'Oberturmbanfirer Svare", rekao je ponosno. Kopiju je ve bio osuio i umetnuo. 'Peat je
prilino uspio. Ionako ste izgubljeni ako ga paljivo ispituju ak i kad bi bio pravi. Evo, vraam vam
neoteen va stari paso.'
Dao mi je oba pasoa i ostatke Georgove fotografije. Silazei niza stepenice iscjepkao sam je i rasuo
napolju komadie u vodu koja je navirala u slivnik.
Helen je ekala u svom kinom ogrtau, blijeda i mrava. Pregledao sam kola: ako budem imao sree,
No u Lisabonu
209stii u preko granice. Srea me je i dalje sluila u ladici na tabli s instrumentima nalazio se
jedan panjolski triptik, ve dvaput iskorien. Odluio sam da ne prelazim granicu tamo gdje su kola
ve jednom bila.
Auto je jurio kroz kiu. Imali smo jo nekoliko sati do svanua. Vozili smo se u pravcu Sent Per-
pinjana. 'Da ofiram ja?' upitala je Helen poslije izvjesnog vremena.
'Moe li? Nisi spavala.'
'Nisi ni ti.'
Pogledao sam je. Izgledala je svjea i mirna. Nisam shvatao. 'Hoe li gutljaj konjaka?'
'Ne. Sofirat u dok ne stignemo negdje gdje moemo da dobijemo kavu.'
'Gregorijus mi je dao punu flau.'
Izvadio sam je iz ogrtaa. Helen je odmahnula glavom. 'Kasnije', rekla je vrlo blagim glasom. 'Pokuaj
da spava. Sofirat emo naizmjenino.'
Helen je ofirala bolje od mene. Poslije izvjesnog vremena je poela da pjevui jednoline pjesmice. Ja
sam bio u veoma napregnutom stanju; sad su zujanje kola i poluglasno pjevuanje poeli da me us-
pavljuju. Znao sam da moram spavati, ali sam se stalno trzao. Kraj nas je promicao sivi predio; koristili
smo se farovima ne obazirui se na posljedice.
'Jesi li ga ubio?' upitala je Helen iznenada.
'Jesam.'
'Jesi li morao?'
'Da.'
Vozili smo se dalje. Zurio sam u cestu i razmiljao o mnogo emu, a onda sam zaspao kao zaklan. Kad
sam se probudio, kia je prestala. Bilo je jutro, motor je zujao. Helen je sjedila za volanom, i meni se
inilo da sam sve to sanjao. 'Nije istina ono to sam rekao', rekao sam.
'Znam', odgovorila je.
'To je bio jedan drugi', rekao sam.
'Znam.'
Nije me gledala.
210
Htio sam u Perpinjanu da izvadim panjolsku vizu za Helenu. Pred konzulatom se tiskala silna gomila.
Morao sam riskirati, pa i ako se za kolima ve traga: nije postojala nikakva druga mogunost. Geor-gov
paso je imao jednu vizu.
Polagano sam pritjerao kola. Gomila se pokrenula tek kad je vidjela njemaki broj. Razdvojila se pred
nama. Neki emigranti su se razbjeali. Kola su se tiskala ka ulazu kroz palir mrnje. Jedan an-darm je
salutirao. To mi se odavno nije desilo. Nehajno sam pozdravio i uao u konzulat. ovjek mora da bude
ubica, pomislio sam, da bi mu ukazivali potovanje.
im sam pokazao paso, dobio sam vizu. Vioekon-zul me je pogledao u lice. 'Tragovi borbe izbliza',
rekao sam. Klimnuo je glavom s razumijevanjem. 'I mi smo imali svoje godine borbe. Hajl Hitler!
Veliki ovjek, kao i na kaudiljo.'
Iziao sam. Oko automobila se stvorio prazan prostor. U njemu je pozadi sjedio jedan preplaeni djeak
od nekih dvanaest godina. Sabio se u uglu i sav se pretvorio u oi i ruke, stisnute na ustima.
'Moramo ga povesti', rekla je Helen.
'Zato?'
'Ima objavu koja istie za tri dana. Ako ga uhvate, poslat e ga u Njemaku.'
Sad sam osjeao znoj na leima ispod koulje. Helen me je pogledala. Bila je vrlo mirna. 'Jedan ivot
smo oduzeli', rekla je na engleskom. 'Jedan treba da spasemo.'
'Ima li neku ispravu?' upitao sam malog.
Pruio mi je utei dozvolu za boravak. Uzeo sam je i vratio se u konzulat. Veoma mi je teko palo da
se vratim; inilo se da auto kroz stotinu zvunika objavljuje svoju tajnu. Sekretaru sam nemarno rekao
da sam potpuno zaboravio da mi je potrebna jo jedna viza slubeno, radi utvrivanja identiteta s
one strane granice. On se iznenadio kad je vidio ispravu, zatim se osmjehnuo i dao mi vizu.
u*
211Uao sam u auto. Raspoloenje je postalo nepri-jateljskije. Vjerojatno su mislili da namjeravam
izvriti otmicu djeaka. uo sam povike za nama. 'Ko bi se ovome nadao?' pomislio sam, i isto to
pomislio kad se ta jeziva igra ponovila i kad sam odmah dobio i portugalsku vizu. Ubici su sva vrata
bila otvorena
Napustio sam grad u nadi da e me srea i dalja sluiti. Volan automobila je svakim asom postajao sve
vreliji u mojoj ruci. Znao sam da ga uskoro moram napustiti, ali uope nisam znao ta e se onda
dogoditi. Po tom vremenu Helen nije mogla stranputicama prijei preko planine; bila je suvie slaba, a
gubitak kola bi takoe unitio i sablasnu zatitu koju su nam pruali nai neprijatelji. Niko od nas nije
imao dozvolu za izlazak iz Francuske. Pjeice je sasvim drugaije nego skupim kolima.
Vozili smo se dalje. Bio je to udan dan. Svijet s ove i svijet s one strane bili su kao dva ponora, a mi
smo ili uskim hrbatom u nekom visokom, oblacima zastrtom predjelu, kao nekom ianom
eljeznicom.
Djeak je gotovo nepomino sjedio uuren na zadnjem sjeditu automobila. U svom ivotu nije na-
uio nita drugo osim da ni u ta nema povjerenja. Niega drugog se nije sjeao. Kad su 'kultur-tregeri'
njemakog Treeg Rajha smrskali glavu njegovom djedu, on je imao tri godine, kad su mu objesili oca,
imao je sedam godina, a kad su mu majku gazirali, imao je devet pravo dijete dvadesetog stoljea.
Nekako je pobjegao iz koncentracionog logora i sam preao put preko granice. Sad je htio da ide u Li-
sabon; tamo njegov ujak treba da je urar tako mu je rekla majka kad ga je blagoslovila uvee uoi
gaziranje.
Sve je bilo dobro. Niko na francuskoj granici nije traio dozvolu za izlaz. Pokazao sam na brzu ruku
svoj paso i izvrio registraciju kola. Zandarmi
212
su salutirali, rampa se podigla i napustili smo Francusku. Poslije nekoliko minuta panjolski carinici
divili su se kolima i raspitivali se koliko kilometara postiu. Dao sam im neko obavjetenje i upitao
gdje mogu da uzmem benzin. Rekli su da za prijatelja panjolske postoje specijalne rezerve benzina.
Nisam imao pezose. Oni su mi promijenili franke. Rastali smo se sa srdanom formalnou.
Zavalio sam se u sjeditu. Pred. nama je leala jedna strana zemlja, zemlja koja vie nije izgledala kao
Evropa. Jo nismo bili van opasnosti, ali se izmeu Francuske i te zemlje nalazio ponor. Promatrao sam
puteve, magarce, ljude, nonju, tvrdi, kameni predio. Onda sam vidio da Helena plae.
'Sad si stigao gdje si elio', proaptala je.
Nisam znao ta zapravo misli. Jo sam bio ispunjen nevjericom da je sve tako lako ilo. Sjetio sam se
utivosti, pozdrava, osmijeha prvi put poslije toliko godina sam to ponovo doiveo, i morao sam
postati ubica da bi se prema meni postupalo kao prema ljudskom biu. 'Zato plae?' upitao sam. 'Jo
nismo spaeni. panjolska je puna gestapovaca. Moramo to bre proi kroz nju.'
Helen i ja smo prenoili u jednom malom mestu. U stvari, ja sam elio da kola negdje ostavim ili da ih
sruim u neku rijeku, pa da dalje putujemo vlakom. Nisam to uinio panjolska je bila nesigurna;
elio sam to bre da je napustim. Auto se na neobjanjiv nain pretvorio u neku vrstu mrane amajlije;
njegovo tehniko savrenstvo suzbijalo je uasavanje to sam u njemu ubio Georga. Kola su mi bila
neophodna; na Georga vie nisam mislio. On je suvie dugo lebdio nad mojim ivotom kao prijetnja;
sad ga vie nije bilo, a ja sam gotovo samo to i osjeao.
Djelimino sam nou vozio kroz panjolsku. Na granici sam ostavio Helenu u automobilu. Motor je i
dalje radio. Ako bi se neto sumnjivo dogodilo, ona bi krenula u mom pravcu, ja bih uskoio, pa bismo
se probili do portugalske carinarnice. Nita naroito nam
213r
se nije moglo dogoditi: to je bila mala pogranina postaja, i mi bismo umakli prije nego to bi slube-
nici u mraku mogli pripucati i pogoditi cilj. Sta bi se poslije toga dogodilo u Portugaliji to je bilo ne-
to drugo.
Nije se dogodilo nita. U vjetrovitom mraku uni-formisani slubenici su stajali kao figure na nekom
Gojinom platnu. Salutirali su, pa smo preli do portugalske postaje, gdje su nas na isti nain doekali.
Ba kad su kola krenula, za nama je potrao jedan slubenik i doviknuo nam da stanemo. Razmiljao
sam vrlo brzo; da sam produio da vozim, mogli bi kola zaustaviti u slijedeem mjestu. Zaustavio sam.
Gotovo smo prestali da diemo.
Slubenik je stigao do kola. 'Va triptik', rekao je. 'Zaboravili ste ga. Kako mislite da se vratite preko
granice?'
'Najljepa hvala!'
Djeko iza mene je odahnuo. I ja sam osjetio toliko olakanje da mi je za trenutak izgledalo kao da
nemam teine.
Sela su prelijetala pored nas. Psi su lajali. U noi je zablistala vatra potkivanice: kova je potkivao
jednog bijelca. Kia vie nije padala. Oekivao sam osjeanje osloboenja na koje sam toliko dugo
ekao, ali ono nije dolazilo. Helen je mirno sjedila pored mene. Htio sam da se radujem, ali sam se
osjeao prazan.
Iz Lisabona sam telefonom pozvao konzulat u Marseju. Ispriao sam ta se dogodilo sve do trenutka
kad se pojavio Georg. ovjek s kojim sam razgovarao izrazio je miljenje da se sad svakako nalazim
van opasnosti. Sve to sam mogao postii sastojalo se u tome to je obeao da e vizu, ako bude
odobrena, dostaviti konzulatu u Lisabonu.
Georgova kola, koja su nas toliko dugo titila, morala su biti uklonjena. 'Prodaj ih', rekla je Helen na
moi'e iznenaenje.
'Htio sam da ih sruim negdje u ocean.'
'To nita ne mijenja', odgovorila je. 'Potreban ti je novac. Prodaj ih."
Bila Je u pravu. Bilo je veoma lako prodati ih. Kupac mi je rekao da e platiti carinu i prelakirati kola
crnim lakom. Bavio se trgovinom. Kola sam mu prodao pod Georgovim imenom. Georgov paso sam
spalio."
Svare je pogledao na svoj sat. Ostatak u brzo ispriati. Odlazio sam jednom nedjeljno u konzulat.
Izvjesno vrijeme sam stanovao u hotelu. Imao sam jo novaca od prodaje automobila, i troio ga na to.
elio sam da Heleni pruim luksuza koliko god je bilo moguno. Jednom sam iao s njom u Kazino.
Da li vam je poznat Kazino?"
Na alost", rekao sam. Bio sam sino tamo. Pogrijeio sam."
elio sam da se Helen1 kocka", rekao je Svare. Dobijala je. Neshvatljiva nit se nije prekidala. Helen
je nasumice nabacivala ipove, a brojevi su izlazili. Bilo je dovoljno novca da ostanemo jo jednu
nedjelju u hotelu i da kupimo lijekove.
Sve je to imalo malo veze sa stvarnou. Izgledalo je da je ponovo otpoelo ono doba iz zamka.
Obmanjivali smo sami sebe, ali sam prvi put imao osjeanje da Helen potpuno meni pripada, mada je
sad svakim danom odmicala od mene ka najneumo-Ijivijem od svih ljubavnika. Jo se nije predala, ali
se nije vie borila. Bilo je patnikih noi i noi u kojima je plakala, ali bi zatim naili ponovo skoro
nezemaljski trenuci kada su se njenost, beznadnost, mudrost i jedna ljubav bez stega tijela slivale u
harmoniju u kojoj sam se jedva usuivao da se pokrenem toliko mi se neodoljivom inila. 'Ljubljeni
moj', rekla mi je jedne noi, i to je bio jedini put da je o tome govorila. 'Mi neemo zajedno vidjeti
obeanu zemlju koju eka.'
Dugo sam je gledao osjeajui kako se u meni sve buni, kao to mora osjeati ovjek kad vidi da ne
moe zadrati ono to voli. Vidio sam svoj ivot pred sobom i Helenin ivot, trenutak kada sam pre-
214
215ao Rajnu da bih je poveo, i njeno sad izbolovano lice. 'Helen', rekao sam, 'ta se to desilo s nama?'
utjela je. Onda je zatresla glavom. 'Sve to je bilo u naoj moi', odgovorila je. 'I to je dosta.'
Tada je doao dan kada su mi u konzulatu rekli da se dogodilo ono nevjerojatno: odobrene su nam
dvije vize. Pijana ud jednog sluajnog poznanstva ostvarila je ono to se nikakvim preklinjanjem i ni-
kakvim mukama nije moglo postii. Nasmijao sam se. Ako ovjek uope moe da se smije, danas u
svijetu ima puno povoda za to, zar ne?"
,,I smijeh negdje prestaje", rekao sam.
udnovato je da smo se posljednjih dana esto smijali", odgovori Svare. Kao da smo se nalazili u
nekom zalivu zatienom od vjetrova. Gorina je pre-sahnula i vie nije bilo suza, i tuga je postala tako
prozrana da se esto nije mogla razlikovati od neke ironino-sjetne vedrine. Uzeli smo jedan stani.
Ja sam sa neshvatljivom zaslijepljenou iao za svojim planom izbjei u Ameriku. Brodovi nisu
odlazili, ali je najzad jedan bio siguran. Prodao sam posljednji Degaov crte i kupio mjesta. Bio sam
sretan.
i,
Polazak je bio odloen za nekoliko dana. Onda sam prekjue jo jednom otiao u pomorsku agenciju.
Konano je trebalo poi danas. Rekao sam to Heleni i izaao da jo neto nabavim. Kad sam se vratio,
bila je mrtva. Sva ogledala u sobi bila su razbijena. Njena veernja haljina je leala pocijepana na podu.
Leala je pored nje; nije bila na postelji.
Prvo sam pomislio da je to ubistvo radi pljake. Tek kad sam vidio da osim ogledala i haljine nita nije
oteeno, shvatio sam. I sjetio sam se otrova koji sam joj dao i za koji je kazala da ga je izgubila. Stajao
sam i zurio, pa sam potraio pismo. Nije ga bilo. Nieg nije bilo. Otila je bez ijedne rijei. Shva-tate li
to?"
Da", rekao sam.
216
Shvatate?"
Da", odgovorio sam. Jer ta je trebalo da vam pie?"
Bar neto. Zbog ega. Ili.. ."
Uutio je. Vjerojatno je mislio na lijepe posljednje rijei. Na lijepo posljednje uvjeravanje o ljubavi.
Neto to bi mogao ponijeti sobom u svoju samou. Uspio je da se oslobodi mnogih ablonskih
pojmova, ali, izgleda, ne svih. Da je poela da pie, nikad ne bi mogla prestati", rekao sam. Time
vam je kazala vie nego to bi ikad mogla rijeima."
Razmiljao je o tome. Jeste li vidjeli obavjetenje u putnikom birou?" proaptao je zatim. Odloeno
za jedan dan. Da je znala, ivjela bi jo jedan dan due. Nije htjela da poe sa mnom. Zato je to
uinila!"
Odmahnuo sam glavom. Nije vie mogla izdrati bolove."
To ne vjerujem", rekao je Svare. Zato ba uoi puta?"
Zato, do avola, ne preputate jednom teko bolesnom ljudskom biu da samo odluuje kad vie ne
moe izdrati?" odgovorio sam grubo. Pa to je, na kraju krajeva, najmanje to moemo uiniti!"
Iznenaeno me je pogledao. Do avola s tom sebinou maskiranom sentimentalnou!" nastavio
sam. Izdrala je do krajnjih granica vas radi, zar to ne uviate?"
,,A da nisam bio tako zaslijepljen? Da nisam htio u Ameriku?"
Gospodine Svare", odgovorio sam mirno. Bolest to ne bi moglo zaustaviti."
Ne znam", rekao je Svare. Ona je otila, i odjednom kao da je nikad nije ni bilo. Promatrao sam je, i
nije bilo odgovora. ta sam uinio? Jesam li je ubio ili sam je usreio? Da li me je voljela, ili sam za
nju bio samo tap o koji se oslanjala kad bi joj se prohtjelo? Nigdje ne nalazim odgovora."
,,A da li vam je on neophodan?"
Nije", rekao je on, odjednom miran. Vjerojatno nije."
217Odgovora nema. Nema nikad drugog osim onog koji sami sebi date."
Moram znati", proaptao je. Sta je sve to uope bilo? Da li je to bio prazan, besmislen ivot, ivot
jednog rogonje, jednog ubice, jednog beskorisnog ljudskog bia..."
Da", rekao sam. ,.I sve to. Ali, ako hoete, i ivot ovjeka koji je volio i, ako vam je do toga stalo,
jednog svetitelja. To su izline rijei. Sta jo hoete?"
Ne mnogo", odgovorio je Svare. To vi morate znati."
Ja?"
Da. Sve sam predao vama. Nemojte zaboraviti! Ja to nisam mogao zadrati. A ne treba da nestane!
Neko mora zadrati! Sad je u vaem mozgu."
,,I u vaem", rekao sam.
,,U mome, da. Ali ne treba da umre u mome! Helen treba dalje da ivi."
Obuzela me je laka jeza i pored ranog jutra. Sta hoe taj ovjek? Da li namjerava da mi sa svojim
pasoem preda i svoju prolost? Zato onda ne i svoju linost? Ne namjerava li da mi je dobaci kao
neko staro odijelo, pa onda da nestane? Namjerava li da oduzme sebi ivot?
Zato da umre u vama?" upitao sam.
Neu oduzeti sebi ivot", odgovorio je Svare mirnije. Ne otkako sam vidio onog nasmijanog mladog
ovjeka i otkako znam da je jo iv. Ali zar ne shva-tate da e moje pamenje pokuavati da uniti
uspomene kao neki rak? Savakat e ih, usitniti, zaboraviti, falsificirati, sve dok se ne saobraze ivotu i
ne postanu bezopasne. Ono hoe da se odri u ivotu! I za to se slui svim sredstvima.
Ve vam poslije nekoliko nedjelja ne bih vie mogao ispriati to to sam vam ispriao danas, kad je ona
jo ovdje, nad zemljom. Kao i njeno tijelo, tako e i uspomene istrunuti, sve dok ne postanu u-brivo
za slijedei djeli ivota. Ali ja ba to neu! Zato ste mi vi bili neophodni, i morali ste me saslu-
218
sati. U vama ostaje nefalsificirano, jer za vas nije opasno. Vaem pamenju nije potrebno da ispravlja.
Ostaje onako kako jeste. A negdje treba da ostane", rekao je odjednom beznadno. ,,U nekome jo za
kratko vrijeme. Ne treba sasvim da nestane."
Izvukao je iz depa jedan paso i stavio ga pred mene. Nemojte zaboraviti. Ovo je njen paso. Moj ve
imate. I putne karte. eljeli ste vize..."
Zato vi ne putujete?"
Sumorno se osmjehnuo ne odgovarajui.
Pa ako i ne putujete, zar vam va paso nije potreban? Onaj drugi ste spalili."
Moete mi dati svoj", odgovorio je. Potreban mi je samo za dan-dva. Do kasarne."
Pogledao sam ga.
,,U Legiji stranaca ne pitaju za pasoe. Dokle god postoje ljudi kao to je nasmijani mladi, bio bi zlo-
in samoubistvom stratiti jedan ivot koji se moe upotrijebiti protiv njemu slinih."
Izvukao sam svoj paso iz depa i predao mu. Hvala", rekao sam.
Evo i neto novca. Meni je jo sasvim malo potrebno."
Svare je pogledao na sat. Hoete li da uinite jo neto za mene? Odnijet e je za pola sata. Hoete li
da poete sa mnom?"
Da."
Svare je platio raun. Izali smo u buno jutro.
Napolju je brod, bijel i spokojan, stajao uz gat.
Stajao sam u sobi pored Svarca. Razbijena ogledala su jo visila po zidovima. Sad su bila prazna.
Staklo je bilo poieno. Zar nije trebalo da posljednje noi ostanem pored nje?" promrmljao je Svare.
Bili ste pored nje."
ena je leala u kovegu kao veina pokojnika sa beskrajno nepristupanim licem. Ovdje je se vie
niko nije ticao ni Svare, ni ja, ni ona sama. Takoer se vie nije moglo zamisliti kako je izgledala.
Ono to je tu lealo bila je statua o kojoj je samo jedan ovjek imao predstavu kakva je bila kad je
219disala - Svare. Ali je Svare vjerovao da i ja sad imam tu predstavu.
Ona jo ima...", rekao je Svare. Tu su jo bila..."
Izvadio je iz ladice nekoliko pisama. Nisam ih proitao", rekao je. Uzmite ih."
Uutio je. Uzeo sam pisma i poao da ih stavim u koveg pored pokojnice. Onda sam se predomislio;
pokojnica je sad najzad pripadala samo Svarcu kako je on mislio. Pisma drugih nisu imala vie ni-
kakve veze s njom nije htio da ih da njoj, a nije htio ni da ih uniti, jer su ipak njoj pripadala.
Uzet u ih", rekao sam i stavio ih u dep. Potpuno su beznaajna. Beznaajnija od sitnog novca za
koji se kupuje tanjur juhe."
take", odgovorio je. Znam to. take, rekla je jednom, koje je upotrebljavala da bi mi i dalje ostala
vjerna. Moete li to da shvatite? Paradoksalno je..."
Nije", rekao sam. Zato je ne ostavite na miru? Voljela vas je i ostala je pored vas dokle god je
mogla."
Klimnuo je glavom. Odjednom je izgledao veoma iznuren. To sam htio da ujem", proaptao je. Zato
sam morao da govorim o tome. Neete je napustiti?"
Postalo mi je nelagodno u sobi sa jakim zadahom, muhama, pogaenim svijeama, suncem napolju i
pokojnicom. On je opazio moj pogled. Teko je", rekao je maloduno. U tuoj zemlji."
Znate li neku koja nije tua?"
Ne. Pomogla mi je jedna ena. Lijenik. Policija. Odveli su je. Sino su je vratili natrag. Sasluavali
su je."
Doli su nosai. Zatvorili su koveg. Svare se za-teturo. Poi u s vama", rekao sam.
Nije bilo daleko. Jutro je zrailo, a vjetar je kao neki ovarski pas hujao za stadom runastih oblaka. Pod
prostranim nebom na groblju Svare je izgledao veoma sitan i izgubljen.
Hoete li se vratiti u sobu?" upitao sam.
Ne,"
220
Nosio je sobom jedan mali kofer. Poznajete li nekoga ko bi mogao dotjerati pasoe?" upitao sam.
Gregorijusa. Ovdje je od prije nedjelju dana."
Otili smo do Gregorijusa. Paso za Svarca je brzo svrio; nije bilo potrebno da se tu naroito trudi.
Svare je imao kod sebe potvrdu jednog prijemnog biroa za Legiju stranaca; dovoljno je bilo da prijee
granicu da u kasarni baci moj paso. Legija ne pita za prolost.
Sta je bilo s onim djeakom koga ste poveli sobom?" upitao sam Svarca.
Ujak ga mrzi, ali je deko sretan to postoji bar neko od njegove porodice ak i ako ga mrzi."
Pogledao sam ovjeka koji sad nosi moje ime. elim vam sve najbolje", rekao sam izbjegavajui da
ga nazovem Svare. Nita mi drugo nije palo na pamet osim te banalne fraze.
Neu vas vie vidjeti", odgovorio je on. I to je dobro. Suvie mnogo sam vam rekao da bih elio da
vas ponovo vidim."
Gledao sam kako odlazi niz ulicu sa koferom u ruci ovjek koji nosi moje ime, bijedna figura,
olienje vjenog rogonje i vjenog velikog ljubavnika. Ali zar bie koje je volio nije posjedovao dublje
od itavog niza glupih osvajaa? I ta mi stvarno posjedujemo? Nato dizati toliko buke oko stvari koje
su, u najboljem sluaju, samo pozajmljene za izvjesno vrijeme, i oko toga da li ih vie ili manje po-
sjedujemo kad varljiva re posjedovati" znai samo elju za zagrljajem? Za stapanje dvaju bia nije
neto vee od posjedovanja, i zar njih oboje nisu to uvijek inili?
Imao sam kod sebe jednu fotografiju svoje ene u ono vrijeme su uvijek bile potrebne fotografije za
objave. Gregorijus se odmah latio posla. Nisam se odmicao od njega, nisam se usuivao da ispustim iz
oiju oba pasoa.
U podne su bili gotovi. Kad sam ih uzeo u ruke, odjednom sam imao osjeanje da moja ena umire.
Prethodne veeri, kad sam otiao do Estorila, bila je
221vrlo umorna i osjeala se bolesnom. Odjurio sam do umeza u kome smo stanovali. Sjedila je pored
prozora i promatrala ribarsku djecu u dvoritu. Izgubio si?" upitala je kad sam se pojavio na vratima.
Visoko sam digao pasoe. Sutra putujemo", rekao sam. Imat emo druga imena, svako drugaije, a u
Americi emo morati ponovo da se vjenamo."
Jedva da sam i pomiljao na to da imam paso ovjeka koga moda trae zbog ubistva. Slijedeeg dana
uvee smo otputovali i bez tekoa stigli u Ameriku. Ali nam pasoi ona dva bia koja su se voljela
nisu donijela nikakvu sreu: pola godine kasnije Rut se razvela od mene. Da bismo to legalizirali,
morali smo se prethodno jo jednom vjenati. Rut se kasnije udala za onog bogatog mladog
Amerikanca koji je garantirao za Svarca.
Rat sam proveo u Americi. udnovato, ali sam poeo da se interesiram za slike, na koje sam ranije
jedva obraao panju, kao da je to bilo neko nasljee dalekog pokojnog Svarca. Cesto sam mislio i na
onog drugog, koji je moda jo bio iv, i obojica su se stapala u neku vrstu avetinjskog dima, koji sam
ponekad, inilo mi se, osjeao oko sebe kao da utie na mene, mada sam dobro znao da je to
besmislica. Na kraju sam dobio mjesto u jednoj trgovini umjetnikim slikama, a po zidovima moje
sobe visilo je nekoliko reprodukcija Degaovih crtea, koji su mi postali veoma dragi.
Mislio sam esto i na Helenu, koju sam vidio samo mrtvu, pa sam je neko vrijeme, kad sam ivio sam,
ak i sanjao. Pre noi, dok je brod klizio preko okeana, bacio sam u more pisma koja mi je dao Svare i
ne proitavi ih. Tom prilikom sam osjetio mali predmet, kao neki kameni. U mraku sam ga izvadio
iz omota i kasnije vidio da je to bio plosnat komadi ilibara, u kome je bila skamenjena jedna tanuna
muica, zarobljena prije mnogo hiljada godina.
Sauvao sam je i kasnije ponio sobom tu siunu muicu u smrtnoj borbi u kavezu od zlatnih
222
suza, i to mi nije izgledalo sentimentalno, jer je na taj nain ostala sauvana, dok su ostale njoj sline
bile poderane i smrznute i nestale.
Poslije rata sam se vratio u Evropu. Imao sam izvjesnih tekoa da uspostavim svoj identitet jer su
se u isto vrijeme stotine pripadnika vie rase u Njemakoj trudile da ga izgube. Paso obojice Svarca
poklonio sam jednom Rusu koji je pobjegao preko granice poeo je da se stvara jedan novi val emi-
granata. O Svarcu vie nikad nita nisam uo.