1

2






John Green
Greka u naim
zvijezdama
John Green
The Fault in Our Stars





www.crowarez.org
www.bosnaunited.net
scan Ziki
obrada avada kedavra



3










Dok se plima pribliavala, Nizozemski Tulipandija okrenuo se oceanu:
"Ono to spaja, ono to povezuje, ono to truje, ono to sakriva, ono
to otkriva. Pogledaj kako se podie i sputa, i odnosi sve sa sobom."
"to je to?" upitao sam.
"Voda", odgovorio je Nizozemac. "Pa, i vrijeme."
PETER VAN HOUTEN, Kraljevska tuga















4

Autorova biljeka
Ovo nije toliko autorova biljeka koliko podsjetnik na ono to je sitnim
slovima napisano prije nekoliko stranica: ova je knjiga djelo mate. Izmislio sam
je.
Ni romanima ni itateljima ne koriste pokuaji otkrivanja kriju li se u prii
injenice. Takvi pokuaji tete samoj ideji o vanosti izmiljenih pria to je
temeljna pretpostavka nae vrste.
Zahvalan sam vam na suradnji u tom smislu.

























5

PRVO POGLAVLJE
Kasne zime moje sedamnaeste godine moja je majka zakljuila kako sam
depresivna, vjerojatno zato to sam malokad naputala kuu, dosta vremena
provodila u krevetu, neprestano itala jednu te istu knjigu, neredovito jela i
velik dio svojeg slobodnog vremena posveivala razmiljanju o smrti.
Kad god itate brouru ili web-stranicu o raku, depresija je uvijek meu
nuspojavama raka. Ali zapravo depresija nije nuspojava raka. Depresija je
nuspojava umiranja. (Rak je takoer nuspojava umiranja. Zapravo, gotovo sve
je nuspojava umiranja.) Ali moja je majka vjerovala da mije potrebno lijeenje pa
me odvela mojem redovnom lijeniku Jimu koji se sloio da nedvojbeno plivam
u paralizirajuoj i posve klinikoj depresiji pa je stoga tome potrebno prilagoditi
terapiju lijekovima, a i poslati me na redovne tjedne sastanke grupe za podrku.
U toj se grupi za podrku nalazila rotirajua skupina likova u razliitim
stadijima rakom potpomognute nevolje. Zato se skupina rotirala? Nuspojava
umiranja.
Grupa za podrku je, naravno, bila vraki depresivna. Sastajala se svake
srijede u podrumu kamene episkopalne crkve u obliku kria. Svi smo sjedili u
krugu usred kria, na mjestu na kojem bi se spajale dvije daske, gdje bi se
nalazilo Isusovo srce.
Primijetila sam to jer je Patrick, voditelj grupe za podrku i jedina osoba u
prostoriji koja je bila starija od osamnaest, priao o Isusovom srcu na svakom
prokletom sastanku, o tome kako mi, mladi ljudi koji su preivjeli rak, sjedimo
tono usred Kristova presvetog srca i tako dalje.
Evo to se dogaalo u Bojem srcu: estero, sedmero ili desetero nas
uetalo bi/ili se dovezlo, posluilo skromnom ponudom kolaa i limunade, sjelo
u Krug povjerenja i slualo kako Patrick po tisuiti puta prepriava svoju
deprimirajue jezivu ivotnu priu: o tome kako je imao rak u mudima i kako su
mislili da e umrijeti, ali nije. I sad je ovdje, posve odrastao ovjek u podrumu
crkve, u 137-om na ljestvici najljepih gradova Amerike, razveden, ovisan o
videoigrama, uglavnom bez prijatelja, dok krpa kraj s krajem na raun svoje
rakovske prolosti, polako se probija prema magisteriju koji mu nee pomoi u
karijeri, i eka - ba kao i svi mi, da mu Damoklov ma ponudi olakanje kojem je
izbjegao prije mnogo godina kad mu je rak zahvatio oba testisa, ali mu potedio
ono to bi samo najvehkoduniji mogli nazvati ivotom.
I VI BISTE MOGLI BITI TE SREE!

6

A tad bismo se predstavljali: ime; dob; dijagnoza. I kako smo danas. "Ja sam
Hazel", kaem kad doe red na mene. esnaest. Izvorno titnjaa, ali dojmljiva i
duboko ukorijenjena kolonija u mojim pluima. I dobro sam.
Kad bismo zatvorili krug, Patrick bi uvijek pitao eli li netko neto podijeliti s
drugima. I tad bismo pokrenuli krug natezanja podrke: govorili o borbi i
natezanju i pobjeivanju i smanjivanju i skeniranju. Da budem potena prema
Patricku, putao nas je i da govorimo o umiranju. Ali veina ih nije umirala.
Veina e doivjeti odraslu dob, ba kao i Patrick.
(to je znailo da je oko toga bilo mnogo natjecanja jer su svi eljeli
pobijediti ne samo rak nego i druge osobe u prostoriji.Probajte me skuiti;
znam daje ovo iracionalno, ali kad vam kau da imate, recimo, 20 posto anse
proivjeti jo pet godina, onda se ubaci matematika i shvatite daje to jedan od
pet... Pa se ogledate oko sebe i pomislite, kao to bi to uinila i svaka zdrava
osoba: "Moram nadivjeti petero gadova ovdje.")
Jedina iskupiteljska figura te nae grupe za podrku bio je deko po imenu
Isaac, mrav momak dugog lica s ravnom plavom kosom koja mu je padala
preko jednog oka.
A upravo su njegove oi bile problem. Imao je neki fantastino nevjerojatan
rak oiju. Jedno mu je oko bilo izvaeno jo kao djetetu i sad je nosio nekakve
debele naoale zbog kojih su mu oi (i ono pravo i ono stakleno) izgledale
neprirodno goleme, kao da mu je cijela glava ustvari veliko lano i pravo oko
koje pilji u vas. Koliko sam shvatila u onim rijetkim prilikama kad bi Isaac neto
podijelio s grupom, povratak bolesti ugrozio mu je i to drugo oko.
Isaac i ja komunicirali smo gotovo iskljuivo uzdasima. Kad god bi netko
govorio o prehrani protiv raka, mrkanju mljevene peraje morskog psa ili
neemu slinom, pogledao bi me i jedva ujno uzdahnuo. Ja bih mikroskopski
zavrtjela glavom i uzdahnula umjesto odgovora.
Grupa za podrku bila je promaaj pa sam, nakon nekoliko tjedana, poela
urlati i buniti se protiv cijele te prie. Ustvari, one srijede kad sam upoznala
Augustusa Watersa, sjedei na kauu s majkom, tijekom treeg dijela
dvanaestosatnog maratona lanjske sezone America's Next Top Modela koji sam,
priznajem, ve odgledala, ali svejedno, dala sam sve od sebe da izbjegnem
odlazak na grupu za podrku. Ja: "Odbijam ii na grupu za podrku."
Mama: "Jedan od simptoma depresije nedostatak je zanimanja za
aktivnosti."

7

Ja: "Molim te, ostavi me da gledam America's Next Top Model To je
aktivnost."
Mama: "Televizija je pasivnost."
Ja: "Ugh, mama, molim te."
Mama: "Hazel, ti si tinejderica. Nisi vie dijete. Mora pronai prijatelje,
izai iz kue i ivjeti svoj ivot."
Ja: "Ako eli da budem tinejderica, nemoj me slati u grupu za podrku.
Kupi mi lanu osobnu da mogu ii u klubove, piti votku i uzimati travu."
Mama: "Za poetak, trava se ne uzima."
Ja: "Vidi, to bih znala da mi nabavi lanu osobnu."
Mama: "Ide na grupu za podrku."
Ja: "UGGGGGGGGGGG."
Mama: "Hazel, zasluuje ivot."
To me uutkalo, iako nisam shvaala kako odlazak na grupu za podrku
spada u definiciju ivota. Ipak, pristala sam otii nakon to sam se izborila za
pravo na snimanje 1,5 epizode ANTM-a koje u propustiti.
Otila sam na grupu za podrku iz istog razloga zbog kojeg sam neko
doputala medicinskim sestrama s osamnaest mjeseci prakse da me truju
kemikalijama egzotinih naziva: htjela sam usreiti roditelje. Samo je jedna stvar
na svijetu usranija od borbe s rakom kad ti je esnaest, a to je imati dijete koje
se bori s rakom kad mu je esnaest.

Mama se zaustavila na krunom prilazu iza crkve u 16:56. Pravila sam se da
nekoliko sekundi prtljam po boci s kisikom kako bih ubila vrijeme.
"eli li da ti ja to unesem?"
"Ne, u redu je", odgovorila sam. Cilindrina zelena boca bila je teka svega
nekoliko kilograma i imala sam malena elina kolica na kojima sam je vukla za
sobom. Isporuivala mi je dvije litre kisika u minuti kroz kanilu, prozirnu cijev
koja mi se dijelila iza vrata, ovijala oko uiju i ponovno mi se spajala u
nosnicama. Ta je sprava bila nuna jer moja plua nisu bila bog zna kakva plua.
"Volim te", rekla je dok sam izlazila.
"I ja tebe, mama. Vidimo se u est."
"Nai prijatelja!" viknula je kroz sputeni prozor dok sam odlazila.

8

Nisam htjela ii dizalom jer je vonja dizalom neka vrsta aktivnosti
Posljednjih dana u grupi za podrku pa sam se spustila stubama. Zgrabila sam
kolai i natoila si limunadu u plastinu au pa se okrenula.
Jedan deko gledao je u mene.
Bila sam prilino sigurna kako ga prije nisam vidjela. Ispod njega, visokog i
miiavog, plastini se stolac za osnovnokolce na kojem je sjedio inio prilino
sitnim. Imao je kosu boje mahagonija, ravnu i kratku. Djelovao je kao moj
vrnjak, moda godinu stariji i sjedio je kljunim kostima oslonjen o naslon
stolca drei se jako loe, s rukama dopola gurnutim u dep tamnih traperica.
Odvratila sam pogled, iznenada svjesna svojih brojnih nedostataka. Na sebi
sam imala stare traperice koje su neko bile uske, a sada su visjele na udnim
mjestima i utu majicu koja je oglaavala bend koji vie nisam voljela. A tu je bila
i moja kosa: imala sam nekakvu djeaku frizuru koju mi se vie nije dalo ni, ono,
poeljati. Uza sve to sam, kao posljedicu lijeenja, imala presmijeno debele
obraze vjeverice. Izgledala sam kao osoba normalnih proporcija s balonom
umjesto glave. A da uope ne spominjem situaciju s oteenim nonim
zglobovima. Svejedno sam bacila pogled na njega, a on me i dalje promatrao.
Palo mi je na pamet da se zbog ovakvih situacija to zove kontakt oima.
Prila sam krugu i sjela do Isaaca, dva mjesta dalje od deka. Ponovno sam
ga pogledala. I dalje me promatrao.
Gledajte, rei u to jednostavno: bio je zgodan. Ako netko tko nije zgodan
netremice pilji u tebe to je, u najboljem sluaju udno, a u najgorem neka vrsta
napada. Ali zgodan deko... pa.
Izvukla sam telefon i kliknula da mi pokae vrijeme. 16:59. Krug se napunio
nesretnicima od dvanaest do osamnaest godina i tad nas je Patrick pokrenuo
molitvom strpljenja: Boe, daj mi strpljenja da prihvatim stvari koje ne mogu
promijeniti, hrabrosti da promijenim one koje mogu i mudrosti da prepoznam
razliku. Tip me i dalje gledao. Dolo mi je da pocrvenim.
Konano sam se odluila za strategiju piljenja natrag u njega. Uostalom, nisu
samo deki ti koji imaju monopol na piljenje. Pa sam ga pogledala dok je Patrick
po tisuiti puta priznavao svoju bezmudost i tako dalje. Uskoro smo se natjecali
u piljenju. Deko se nakon nekog vremena nasmijeio i naposlijetku su njegove
plave oi skrenule pogled. Kad me ponovno pogledao, podigla sam obrve kao
da elim rei, Pobijedila sam.

9

Slegnuo je ramenima. Patrick je nastavio i konano je dolo vrijeme za
predstavljanje. "Isaac, moda bi ti danas elio krenuti prvi. Znam da te eka
zahtjevna faza."
"Aha", rekao je Isaac. "Ja sam Isaac. Imam sedamnaest godina. I ini se da
u za nekoliko tjedana na operaciju nakon koje u ostati slijep. Ne alim se, ili
neto, jer znam daje mnogima od vas gore, ali da, sljepoa je nekako usrana.
Ipak, cura mi pomae. I prijatelji poput Augustusa." Kimnuo je prema deku koji
je sad imao ime. "Dakle, da", nastavio je Isaac. Gledao je u svoje ruke koje je
sklopio poput vrha vigvama. "Tu se nita ne moe uiniti."
"Tu smo za tebe, Isaac", rekao je Patrick. "Neka vas Isaac uje, ekipo." I
onda smo svi monotono ponovili: "Tu smo za tebe, Isaac."
Sljedei je bio Michael. Imao je dvanaest. I leukemiju. Oduvijek je imao
leukemiju. Bio je dobro. (Ili je tako barem rekao. Doao je dizalom.)
Lida je imala esnaest i bila je dovoljno lijepa da je zgodni deko pogleda.
Bila je redovna ovdje - duga remisija nakon raka slijepog crijeva za koji prije
nisam ni znala da postoji. Rekla je - kao i svaki drugi put otkako sam dolazila na
grupu - da se osjea snano, to se meni inilo kao hvalisanje dok su mi cjevice
s kisikom kakljale nosnice.
Prije njega je bilo petero drugih. Kad je doao red na njega, blago se
nasmijeio. Glas mu je bio dubok, hrapav i strano seksi. "Zovem se Augustus
Waters", rekao je. "Imam sedamnaest. Imao sam sitnicu od osteosarkoma prije
godinu i pol, ali ovdje sam na Isaacov zahtjev."
"I kako se osjea?" upitao je Patrick.
"Oh, sjajno sam", Augustus Waters se nasmijeio kutom usana. "Na vrtuljku
sam koji ide samo prema gore, prijatelju."
Kad je red doao na mene, rekla sam, "Zovem se Hazel. Imam esnaest. Rak
titnjae s metastazama u pluima. Dobro sam."
Sat je iao svojim tokom: prepriavale su se borbe, dobivene bitke u
ratovima koji e zasigurno biti izgubljeni, dralo se za nadu, obitelji se slavilo i
odbacivalo, slagalo se oko toga kako to prijatelji jednostavno ne razumiju,
plakalo se, nudila se utjeha. Ni Augustus Waters ni ja nismo ponovno
progovorili dok Patrick nije rekao, "Augustuse, moda bi htio podijeliti svoje
strahove s grupom."
"Moje strahove?"
"Da."

10

"Bojim se zaborava", rekao je bez trenutka stanke. "Osjeam se poput
slijepca koji se boji mraka."
"Pourio si", rekao je Isaac s iskrivljenim osmijehom.
"Jesam li bio bezosjeajan?" upitao je Augustus. "Znam biti prilino slijep na
tue osjeaje."
Isaac se smijao, ali Patrick je prijekorno podigao prst i rekao, "Molim te,
Augustuse. Moemo li se vratiti tebi i tvojim borbama. Rekao si da se boji
zaborava?"
"Tako je", odgovorio je Augustus.
Patrick je djelovao izgubljeno. "eli li tko, uh, rei neto o tome?"
Tri godine nisam bila u pravoj koli. Najbolji su mi prijatelji bili roditelji. Trei
najbolji prijatelj bio mi je knjievnik koji nije znao da postojim. Bila sam prilino
stidljiva osoba - ne netko tko bi podigao ruku.
A ipak sam, samo taj put, odluila progovoriti. Napola sam podigla ruku i
Patrick je, vidljivo oduevljen, odmah rekao, "Hazel!" Sigurna sam kako je
pretpostavio da sam se poela otvarati. Postajati Dijelom Grupe.
Pogledala sam Augustusa Watersa koji mi je uzvratio pogled. Oi su mu bile
toliko plave da su bile gotovo prozirne. "Doi e vrijeme", rekla sam, "kad emo
svi biti mrtvi. Svi mi. Doi e vrijeme kad nee biti niti jednog ljudskog bia koje
bi se sjealo da je itko postojao ih da je naa vrsta ikad ita uinila. Nee biti
nikog tko bi se sjeao Aristotela ili Kleopatre, a ponajmanje tebe. Sve to smo
uinili i izgradili i napisali i mislili i otkrili, bit e zaboravljeno i sve e ovo" -
rukom sam obuhvatila prostoriju - "biti ni za to. Moda to vrijeme ubrzo dolazi,
moda je daleko milijunima godina, ali ak i ako preivimo kolaps naeg Sunca,
neemo preivjeti zauvijek. Postojalo je doba prije nego su organizmi iskusili
svjesnost i postojat e vrijeme nakon toga. A ako te brine neizbjenost ljudskog
zaborava, preporuujem ti da ga ignorira. Bog zna da to svi drugi rade."
To sam bila nauila od svojeg prethodno spomenutog treeg najboljeg
prijatelja Petera Van Houtena, samotnjakog autora knjige Kraljevska tuga, ija
je knjiga bila moja Biblija. Peter Van Houten bio je jedina osoba koja se inila da
(a) razumije to znai umirati i (b) jo nije umrla.
Kad sam zavrila, nastala je duga utnja dok sam promatrala kako se
osmijeh iri po Augustusovu licu - ne iskrivljen osmijeh deka koji pokuava biti
seksi dok me promatra, ve pravi osmijeh, prevelik za njegovo lice.
"Prokletstvo", rekao je Augustus tiho. "Ti si stvarno neto posebno."

11

Niti jedno od nas dvoje nije reklo nita tijekom ostatka trajanja grupe za
podrku. Na kraju smo se trebali uhvatiti za ruke i Patrick nas je poveo u molitvi.
"Gospodine Isuse Kriste, okupili smo se ovdje u Tvome srcu, doslovno u tvome
srcu, kao preivjeli nakon raka. Ti i samo ti nas poznaje onako dobro kako mi
poznajemo same sebe. Vodi nas u ivot i Svjetlost kroz nae izazovno vrijeme.
Molimo za Isaacove oi, Michaelovu i Jamiejevu krv, za Augustusove kosti, za
Hazelina plua, za Jamesovo grlo. Molimo da nas iscijeli kako bismo mogli
osjetiti tvoju ljubav i tvoj mir koji nadilazi svako shvaanje. A u naim se srcima
sjeamo onih koje smo poznavali i voljeli, a koji su se vratili kui, k tebi: Marije i
Kadea i Josepha i Haley i Abigail i Angeline i Taylora i Gabriela i..."
Popis je bio dugaak. Na svijetu je mnogo mrtvih ljudi. A dok je Patrick
nastavljao itati imena s lista papira jer je popis bio predug da bi ga zapamtio
napamet, drala sam oi zatvorenima pokuavajui molitveno razmiljati, ali
uglavnom sam zamiljala dan kad e moje ime dospjeti na taj popis, na sami
njegov kraj, kad svi ve prestanu sluati.
Kad je Patrick zavrio, izgovorili smo zajedno tu glupu mantru - DANAS
IVIMO SVOJ NAJBOLJI DAN - i sve je zavrilo. Augustus Waters odgurnuo je
stolac i priao mi. Hod mu je bio iskrivljen poput osmijeha. Nadvio se nada
mnom, ali je zadrao distancu kako ne bih morala kriviti vrat gledajui ga u oi.
"Kako se zove?" upitao je.
"Hazel."
"Ne, puno ime."
"Um, Hazel Grace Lancaster." Spremao se rei jo neto, kad je Isaac priao.
"ekaj", rekao je Augustus, podigao prst i okrenuo se Isaacu. "Ovo je bilo
gore nego to si govorio."
"Rekao sam ti da je depresivno."
"Zato se onda gnjavi?"
"Ne znam. Nekako pomae?"
Augustus se nagnuo kako ja - mislio je - ne bih ula. "Redovna je ovdje?"
Nisam mogla uti Isaacov komentar, ali Augustus je odgovorio, "I ja kaem."
Zgrabio je Isaaca za ramena pa se odmaknuo korak od njega. "Ispriaj Hazel za
kliniku."
Isaac se rukom oslonio o stol s grickalicama i svoje golemo oko fokusirao na
mene. "U redu, znai bio sam jutros u klinici i rekao svom kirurgu da bih radije
bio gluh, nego slijep. A on je rekao, 'To ne funkcionira tako', a ja sam bio, ono,

12

'Da, znam da ne funkcionira tako, jednostavno sam rekao da bih radije bio gluh
nego slijep kad bih imao izbora, to oito nemam', a on je rekao, 'Pa, dobra
vijest je da nee biti gluh', a ja sam bio, ono, 'Hvala to ste mi objasnili da me
moj rak oiju nee napraviti gluhim. Osjeam neizmjernu sreu to e se takav
intelektualni div poput vas udostojiti operirati me'."
"Zvui kao prava faca", rekla sam. "Pokuat u dobiti rak oiju samo da ga
upoznam."
"Sretno s tim. U redu, moram ii. Monica me eka. Moram je gledati dok jo
mogu."
"Igramo sutra?" upitao je Augustus.
"Svakako." Isaac se okrenuo i pojurio uza stube, grabei po dvije odjednom.
Augustus Waters se okrenuo prema meni. "Doslovno", rekao je.
"Doslovno?" upitala sam.
"Doslovno smo u srcu Isusovom", rekao je. "Mislio sam da smo u podrumu
crkve, ali doslovno smo u Isusovom srcu."
"Netko bi trebao rei Isusu", rekla sam. "Mislim, to je sigurno opasno, uvati
u srcu djecu s rakom."
"Rekao bih mu sam", rekao je Augustus, "ali naalost sam doslovno zaglavio
u njegovom srcu pa me nee moi uti." Nasmijala sam se. Zavrtio je glavom,
samo me gledajui.
"to?" upitala sam.
"Nita."
"Zato me tako gleda?"
Augustus se napola nasmijeio. "Jer si prelijepa. Uivam gledati lijepe ljude i
davno sam odluio ne uskraivati si jednostavne uitke postojanja." Nastala je
kratka neugodna utnja. Augustus je nastavio: "Mislim, posebno s obzirom na
injenicu koju si tako divno iznijela, da e ovo zavriti zaboravom i sve to."
Podsmjehnula sam se ili uzdahnula ili izdahnula na nain koji je izdaleka
nalikovao kalju pa rekla, "Ja nisam prel..."
"Ti si kao Natalie Portman nove generacije. Kao Natalie Portman u O za
osvetu."
"Nisam to gledala", rekla sam.

13

"Stvarno?" upitao je. "Predivna djevojka vilenjake kose ima problem s
autoritetom i ne moe si pomoi, a da se ne zaljubi u momka za kojeg zna da
donosi nevolje. Koliko zasad vidim, to je tvoja autobiografija."
Svakim je slogom flertovao. Iskreno, nekako me palio. Nisam znala da bi me
deki mogli paliti - ne, ono, u stvarnom ivotu.
Mlada je djevojka prola kraj nas. "Kako je, Alisa?" upitao je. Nasmijeila se i
promrmljala, "Hej, Augustus."
"Ljudi iz Memoriala", objasnio je. Memorial je bila velika istraivaka bolnica.
"Kamo ti ide?"
"U djeju", odgovorila sam, a glas mi je bio njeniji nego to sam oekivala.
Kimnuo je. Razgovor je, ini se, bio zavren. "Pa", rekla sam i usput kimnula
prema stubama koje su nas vodile iz Doslovnog Srca Isusova. Nagnula sam
kolica na kotaie i poela hodati. epao je pored mene. "Onda, moda se
sljedei put vidimo?" upitala sam.
"Trebala bi ga pogledati", rekao je. "O za osvetu, hou rei."
"U redu", sloila sam se. "Potrait u ga."
"Ne. Sa mnom. Kod mene", rekao je. "Sad."
Stala sam. "Jedva te poznajem, Augustuse Watersu. Mogao bi biti ubojica sa
sjekirom."
Kimnuo je. "Istina, Hazel Grace." Proao je pored mene ispunjavajui
ramenima zelenu pletenu polo-majicu, ravnih lea, a koraci su mu se jedva
vidljivo zanosili udesno dok je mirno i samopouzdano hodao na onome to je -
kako sam ustanovila - bila proteza. Osteosarkom ponekad uzme ud da bi te
procijenio. A onda, ako mu se svidi, uzme i ostatak.
Slijedila sam ga uza stube, gubei tlo dok sam se polako uspinjala - stube
nisu bile podruje strunosti mojih plua.
A tad smo izali iz Isusova srca i nali se na parkiralitu. Prohladni proljetni
zrak bio je skoro savren, a kasna poslijepodnevna svjetlost boanstvena u
svojoj boli.
Mama jo nije stigla to je bilo neobino jer me gotovo uvijek ekala.
Ogledala sam se oko sebe i ugledala visoku brinetu s oblinama koju je Isaac
pribio o kameni zid crkve. Prilino ga je agresivno ljubila. Bili su mi dovoljno
blizu da mogu uti neobine zvukove njihovih spojenih usana, a mogla sam uti
i njega kako govori "Zauvijek" i nju kako odgovara "Zauvijek".

14

Iznenada je, stojei tik do mene, Augustus napola proaptao: "Oni jako
vjeruju u javno iskazivanje osjeaja."
"Gdje je kvaka sa 'zauvijek'?" Zvukovi mljackanja pojaali su se.
"Zauvijek je njihova stvar. Voljet e jedno drugo zauvijek i to ve.
Konzervativno procjenjujem da su si rije zauvijek SMS-ali etiri milijuna puta
prole godine."
Proli su i automobili koji su odvezli Michaela i Alisu. Sad smo ostali samo
Augustus i ja, promatrajui Isaaca i Monicu koji su nastavili svojim tempom, kao
da nisu oslonjeni o zid crkve. Njegova je ruka posegnula za njenom dojkom
preko koulje i zgrabila je tako da je dlan bio miran, dok su se prsti pomicali.
Pitala sam se je li osjeaj dobar. Nije se inilo kao da jest, ali odluila sam
oprostiti Isaacu budui da mu je prijetilo sljepilo. Osjeaji moraju blagovati dok
jo postoji glad i sve to.
"Zamisli posljednju vonju u bolnicu", rekla sam tiho. "Posljednji put da
vozi auto. Ikada."
Bez da me pogledao, Augustus je rekao: "Ubija mi doivljaj, Hazel Grace.
Pokuavam promatrati mladu ljubav u svoj njenoj velianstvenoj nespretnosti."
"Mislim da joj ozljeuje cicu", rekla sam.
"Da, teko je procijeniti pokuava lije uzbuditi ili joj pregledati grudi." Tad je
Augustus Waters posegnuo u dep i izvukao - za nevjerovati - kutiju cigareta.
Otvorio ju je i stavio cigaretu meu usne.
"Jesi li ti pri sebi?" upitala sam ga. "Misli da je to kul? O, moj Boe,
upropastio si cijelu stvar."
"Koju cijelu stvar?" upitao me, okreui se prema meni. Cigareta je
nezapaljena visjela s ozbiljnog kuta njegovih usana.
"Cijelu stvar u kojoj deko, koji nije neprivlaan, neinteligentan ili naizgled
na drugi nain neprihvatljiv, gleda u mene i ukazuje na pogreno koritenje
doslovnosti, usporeuje me s glumicama i poziva da kod njega gledamo film. Ali
naravno da uvijek postoji hamartia i tvoja je da, o, moj Boe, iako si IMAO
VRAJI RAK, daje novac nekoj kompaniji u zamjenu za priliku da DOBIJE JO
RAKA. O, moj Boe. Uvjeravam te da je nemogunost disanja, zna, USRANA.
Potpuno razoaranje. Potpuno."
"Hamartia?" upitao je, i dalje drei cigaretu u ustima. Slegnula mu je vilicu.
Imao je, naalost, udesnu vilicu.

15

"Kobna mana", objasnila sam i okrenula mu lea. Zakoraila sam prema
rubniku ostavljajui Augustusa Watersa iza sebe, a tad sam niz ulicu zaula
automobil. Bila je to mama. ekala je da, ono, naem prijatelje ili to ve.
Osjetila sam u sebi udnu mjeavinu razoaranja i ljutnje. Ne znam ni koji je
to osjeaj zapravo bio, samo da ga je mnogo i htjela sam tresnuti Augustusa
Watersa, ali i zamijeniti svoja plua pluima koja znaju svoj posao. Stajala sam u
Starkama na rubu ceste, lanci u obliku kisika bili su pored mene, i ba kad se
mama zaustavila, osjetila sam ruku kako hvata moju.
Istrgnula sam ruku, ali sam se okrenula prema njemu.
"Ovo te ne ubija, ako ne zapali", rekao je upravo kad se mama zaustavila.
"A ja nikad ne zapalim. To je metafora, vidi: stavi ubojitu stvar meu zube, ali
joj ne da snagu da te ubije."
"To je metafora", rekla sam sumnjiavo. Mama je mirno ekala.
"To je metafora", odgovorio je.
"Bira ponaanje prema metaforikoj vrijednosti...", rekla sam.
"O, da." Nasmijeio se. irokim, vragolastim, pravim osmijehom. "Ja ti jako
vjerujem u metafore, Hazel Grace."
Okrenula sam se prema automobilu. Pokucala po prozoru. Spustio se.
"Idem gledati film s Augustusom Watersom", rekla sam. "Molim te snimi mi
sljedeih nekoliko epizoda ANTM maratona."












16

DRUGO POGLAVLJE
Augustus Waters je uasno vozio. Bilo da se zaustavljao ili kretao, sve se
dogaalo s uasnim TRZAJEM. Zategnula bih pojas njegova Toyotina terenca
svaki put kad bi zakoio, a vrat bi mi trznuo unazad pri svakom kretanju. Moda
sam bila nervozna - mislim, sjedila sam u automobilu nepoznatog deka na putu
njegovoj kui, i previe svjesna kako moja usrana plua oteavaju trud da
otklonim neeljene dodire - ali njegove su vozake vjetine bile tako
nevjerojatno loe da nisam mogla misliti ni na to drugo.
Proli smo moda kilometar u istrzanoj tiini prije nego to je Augustus
rekao, "Triput sam padao na vozakom."
"Ma daj."
Nasmijao se i kimnuo: "Pa, ne osjeam pritisak u staroj Protezici i nikako da
nauim voziti lijevom nogom. Moji lijenici kau da veina amputiraca moe
voziti bez problema, ali... aha. Ne i ja. U svakom sluaju, dolazim na etvrto
polaganje i stvari su otprilike kao sada." Pola kilometra pred nama upalilo se
crveno svjetlo. Augustus je nagazio konicu i bacio me u zagrljaj sigurnosnog
pojasa. "Oprosti, kunem ti se Bogom da pokuavam biti njean. Okej, i dakle na
kraju ispita mislio sam da sam opet pao, ali instruktor kae, 'Tvoja je vonja
neugodna, ali nije tehniki nesigurna.'"
"Nisam sigurna slaem li se", rekla sam. "Sumnjam na Rakovske povlastice."
Rakovske povlastice su sitnice koje djeca s rakom dobivaju, a obina djeca ne:
koarkake lopte s potpisima sportskih heroja, gledanje kroz prste u sluaju
zaboravljene zadae, nezasluene vozake dozvole i tako to.
"Aha", sloio se on. Svjetlo se promijenilo u zeleno i pripremila sam se.
Augustus je stisnuo gas.
"Zna da postoje rune komande za ljude koji ne mogu koristiti noge",
ukazala sam mu.
"Aha", rekao je. "Moda jednom." Uzdahnuo je na nain koji me natjerao da
se pitam vjeruje li on u postojanje tog jednom. Znala sam daje osteosarkom
iznimno izljeiv, ali svejedno.
Postoji niz naina na koje moete utvrditi neija priblina oekivanja
preivljavanja, a da ih zapravo ne pitate. Upotrijebila sam klasik: "Onda, jesi u
koli?" Openito vas roditelji u nekom trenutku izvlae iz kole ako oekuju da
ete otegnuti.

17

"Aha", rekao je. "Idem u North Central. Ali godinu zaostajem: drugi razred
sam. Ti?"
Razmiljala sam o laganju. Konano, nitko ne voli le. Ali naposlijetku sam
rekla istinu. "Ne, roditelji su me izvukli prije tri godine."
"Tri godine?" zaprepateno je upitao.
U grubim sam crtama Augustusu ispriala scenarij svojeg uda:
dijagnosticiran mi je rak titnjae u etvrtom stadiju kad sam imala trinaest.
(Nisam mu rekla da je dijagnoza stigla tri mjeseca nakon moje prve mjesenice.
Ono kao: estitamo! ena si. Sad umri.) Bio je, kako mi je reeno, neizljeiv.
Imala sam operaciju koja se zove radikalna disekcija vrata, a ugodna je
otprilike kao to zvui. Uslijedilo je zraenje. Onda su za moje tumore na
pluima isprobali neto kemoterapije.
Tumori su se smanjili pa opet narasli. Tad sam imala etrnaest. Plua su mi
se poela puniti vodom. Izgledala sam prilino mrtvo - ruke i noge bile su
oteene; koa ispucala; usne su mi neprestano bile plave. Imaju taj lijek koji ini
da te injenica da ne moe disati ne plai previe, a ja sam ga obilno dobivala
kroz infuziju. Taj lijek i njih jo dvanaestak. Ali svejedno postoji odreena
nelagoda s utapanjem, posebno ako se dogaa tijekom nekoliko mjeseci.
Konano sam zavrila na intenzivnoj s upalom plua, dok mi je mama kleala
pored kreveta i pitala, "Duo, jesi li spremna?" Rekla sam joj da sam spremna, a
tata mi je neprestano ponavljao da me voli, onim glasom koji nije toliko pucao,
koliko je ve bio slomljen, i neprestano sam mu ponavljala da i ja njega volim, i
svi su se drali za ruke, a ja nisam mogla doi do zraka i plua su mi bila oajna,
bez daha, izvlaila su me iz kreveta kako bih pronala poloaj u kojem mogu
doi do zraka, i zbog njihovog mi je oaja bilo nelagodno, gadilo mi se to se
jednostavno odbijaju pustiti, i sjetila sam se majke koja mi je govorila da je u
redu, da u biti dobro, i oca koji se silno trudio ne jecati pa su ti jecaji kad bi se
dogodili, a dogaali su se stalno, bili poput potresa. I sjeam se da nisam htjela
biti budna.
Svi su mislili daje sa mnom gotovo, ali moja je Lijenica za rak Maria uspjela
izvui dio tekuine iz mojih plua i uskoro su potom proradili antibiotici koje su
mi dali za upalu plua.
Probudila sam se i uskoro upala u jedno od onih eksperimentalnih ispitivanja
koja su u Republici Tumorskoj poznati po nedjelovanju. Lijek je bio Phalanxifor,
molekula dizajnirana za hvatanje za tumorske stanice i usporavanje njihovog

18

rasta. Nije djelovala kod otprilike 70 posto ljudi. Ali djelovala je kod mene.
Tumori su se smanjili.
I ostali su smanjeni. Hura, Phalanxifor! U proteklih su osamnaest mjeseci
moje metastaze jedva narasle i ostavile mi plua koja nisu bila jako dobra plua,
ali su se, pretpostavljalo se, mogla unedogled boriti s tekuim kisikom i
dnevnom dozom Phalanxifora.
Priznajem, moje je rakovsko udo osiguralo samo malo dodatnog vremena.
(Nisam jo znala koliko tono.) Ali sam, priajui Augustusu Watersu, ocrtala
najruiastiju zamislivu sliku, uljepavajui udesnost uda.
"Znai, sad se mora vratiti u kolu", rekao je.
"Zapravo ne mogu", objasnila sam, "jer sam ve maturirala. Zato sluam
predavanja na MCC-u", na naem lokalnom koledu.
"Studentica", rekao je, kimajui glavom. "To objanjava auru
sofisticiranosti." Podsmjehnuo se. Veselo sam mu gurnula ruku. Osjetila sam
kako se mii stee ispod koe, napet i udesan.
Uz kripu kotaa skrenuli smo u naselje s dva i pol metra visokim stucco-
zidovima. Njegova je kua bila prva s lijeve strane. Kolonijalna dvokatnica. Uz
trzaj, zaustavili smo se na njegovu prilazu.
Slijedila sam ga unutra. Na drvenoj su ploici na ulazu kurzivom bile
ugravirane rijei Dom je ondje gdje je srce, a pokazalo se da je itava kua
ukraena takvim reenicama. Dobre je prijatelje teko nai i nemogue zaboraviti
pisalo je na crteu iznad vjealice za kapute. Prava se ljubav raa u tekim
vremenima obeavao je izvezeni jastuk u starinski ureenoj dnevnoj sobi.
Augustus me uhvatio kako ih itam. "Moji ih roditelji nazivaju Ohrabrenjima",
objasnio je. "Posvuda su."
Mama i tata su ga zvali Gus. Pripremali su enchilade u kuhinji (komad
arenog stakla pored sudopera poruivao je Obitelj je zauvijek). Mama je
stavljala piletinu u tortilje koje je njegov tata motao i stavljao u staklenu tavu.
inilo se da ih moj dolazak nije previe iznenadio, to je imalo smisla: injenica
da je Augustus inio da se ja osjeam posebno nije nuno znaila da i jesam
posebna. Moda je svake veeri kui dovodio drugu djevojku kako bi joj
pokazao filmove i polatao je.
"Ovo je Hazel Grace", rekao je predstavljajui me.
"Samo Hazel", dodala sam.

19

"to ima, Hazel?" upitao je Gusov otac. Bio je visok gotovo kao Gus - i mrav
na nain na koji ljudi u roditeljskoj dobi obino nisu.
"Nita", odgovorila sam.
"Kako je bilo na Isaacovoj grupi za podrku?"
"Nevjerojatno", odgovorio je Gus.
"Ba si crnjak", obratila mu se majka. "Hazel, jesi li ti uivala?"
Zastala sam na trenutak i pokuala shvatiti trebam li odgovor prilagoditi
Augustusu ili njegovim roditeljima. "Veina je jako draga", konano sam
progovorila.
"Upravo smo to shvatili s obiteljima u bolnici Memorial, kad nam je bilo
teko zbog Augustusovog lijeenja", kazao je njegov tata. "Svi su tako dragi. I
snani. U tekim vremenima Gospod ti u ivot dovodi najbolje ljude."
"Brzo, dodaj mi jastuk i konac jer ovo mora postati Ohrabrenje", rekao je
Augustus. Tata ga je nezadovoljno pogledao, a onda mu je Gus ovio svoje duge
ruke oko vrata i kazao, "Samo se alim, tata. Sviaju mi se vraja Ohrabrenja. Ali
ne mogu to priznati jer sam tinejder." Tata je zakolutao oima.
"Nadam se da e nam se pridruiti na veeri", rekla je njegova mama. Bila
je sitna brineta, blago mijeg izgleda.
"Moda", odgovorila sam. "Moram do deset biti kod kue. Osim toga ja,
hm, ne jedem meso."
"Nema problema. Napravit emo neke vegetarijanske", odgovorila je.
"ivotinje su preslatke?" upitao je Gus.
"elim minimizirati broj smrti za koje sam odgovorna", odgovorila sam.
Gus je otvorio usta da odgovori, a onda se zaustavio. Njegova je majka
prekinula tiinu. "Ja mislim da je to divno."
Malo su mi priali o tome kako su enchilade Slavne enchilade obitelji Waters i
Nikako ih ne treba propustiti i kako Gus takoer ima izlaz do deset, kako imaju
uroeno nepovjerenje prema svima koji svojoj djeci daju izlaz koji nije do deset i
jesam li u koli - "ona je na fakultetu", ubacio se Augustus - i kako je vrijeme
stvarno i apsolutno nevjerojatno za oujak, kako je na proljee sve novo i niti
jednom me nisu pitali za kisik ili moju dijagnozu to je bilo neobino i divno, a
onda je Augustus rekao, "Hazel i ja emo gledati O za osvetu pa moe vidjeti
svoju filmsku srodnu duu, Natalie Portman iz sredine 2000-ih."
"Televizor u dnevnoj sobi je posve slobodan", veselo je rekao njegov tata.
"Mislim da emo ga gledati u podrumu."

20

Tata mu se nasmijao. "Dobar pokuaj. Dnevna soba."
"Ali elim Hazel Grace pokazati podrum", usprotivio se Augustus.
"Samo Hazel", rekla sam.
"Onda pokai Hazel podrum", rekao je njegov tata. "I potom se vratite gore
i gledajte film u dnevnoj sobi."
Augustus je napuhao obraze, zanjihao se na nozi i iskrenuo kukove,
izbacujui nogu s protezom naprijed. "Dobro", promrmljao je.
Slijedila sam ga niz obloene stube do goleme podrumske sobe. Polica u
visini oiju protezala se du cijele sobe i bila dupkom puna koarkakih
suvenira: deseci trofeja sa zlatnim plastinim statuama mukaraca usred skoka,
kako vode loptu ili kako poseu poloiti je u nevidljivi ko. Bilo je tu i mnogo
potpisanih lopti i teniska.
"Neko sam igrao koarku", objasnio je.
"Mora da si bio jako dobar."
"Nisam bio lo, ali sve su tenisice i lopte Rakovske povlastice." Priao je
televizoru gdje je golema hrpa DVD-ova i videoigara bila posloena u grubom
piramidalnom obliku. Sagnuo se i dohvatio O za osvetu. "Bio sam, ono, tipian
bijeli klinac iz Indiane", rekao je. "Posveen restrukturiranju izgubljene
umjetnosti skoka srednje linije, ali onda sam jednog dana izvodio slobodna
bacanja - samo sam stajao na crti slobodnih bacanja na igralitu North Central i
gaao. Iznenada se nisam mogao sjetiti zato metodino bacam sferian objekt
kroz toroidalni objekt. inilo mi se to kao neto najgluplje to sam mogao raditi.
Poeo sam razmiljati zato mala djeca guraju cilindrini valjak kroz okruglu
rupu i kako to neprestano mjesecima rade nakon to shvate bit i kako je
koarka u stvari samo malo aerobinija verzija iste vjebe. Uglavnom,
nevjerojatno sam dugo izvodio slobodna bacanja. Pogodio sam osamdeset
zaredom, moj osobni rekord, ali nisam mogao prestati. Sve sam se vie i vie
osjeao kao dvogodinjak. A onda sam iz nekog razloga poeo razmiljati o
preponaima. Jesi li dobro?"
Sjela sam na rub njegova raspremljenog kreveta. Nisam pokuavala biti
sugestivna ili neto slino, jednostavno sam se umarala kad bih dugo stajala.
Bila sam stajala u dnevnoj sobi, a onda su tu bile i stube pa jo stajanja, to je za
mene bilo prilino mnogo stajanja, a nisam se htjela onesvijestiti ili neto slino.
Kad je o nesvjesticama bila rije, bila sam pomalo nalik viktorijanskoj dami.
"Dobro sam", odgovorila sam. "Samo te sluam. Preponai?"

21

"Aha, preponai. Ne znam zato. Poeo sam razmiljati o njima kako tre
svoje utrke s preponama i skau preko posve nasuminih objekata koji su im
postavljeni po putu. I pitao sam se pomisle li preponai ikada, zna, Ovo bi ilo
mnogo bre bez prepona."
"To je bilo prije dijagnoze?" upitala sam.
"Aha, da, bilo je i to." Nasmijeio se polovicom usana. "Dan egzistencijalne
borbe sa slobodnim bacanjima sluajno je bio i moj posljednji dan dvononosti.
Imao sam vikend izmeu dana kad su zakazali amputaciju i konane operacije.
Moj mali uvid u ono to Isaac proivljava."
Kimnula sam. Sviao mi se Augustus Waters. Stvarno, stvarno, stvarno mi se
sviao. Svialo mi se kako njegova pria zavrava s nekim drugim. Svialo mi se
sto je vodio egzistencijalnu borbu sa slobodnim bacanjima. Svialo mi se to je
redovni profesor na Odsjeku blago zloestih osmijeha s katedrom na Odjelu
vlasnika glasa zbog kojeg se moja koa osjea malo vie kao koa. A svialo mi
se i to ima dva imena. Uvijek su mi se sviali ljudi s dva imena jer se mora
odluiti kako e ih zvati: Gus ili Augustus? Ja, ja sam uvijek samo Hazel,
jednovalentna Hazel.
"Ima li brata ili sestru?" upitala sam.
"Ha?" odgovorio je, naizgled zbunjen.
"Rekao si da si gledao djecu kako se igraju."
"Oh, aha, ne. Imam neake, djecu mojih polusestara. Ali one su starije. One
su ono, - TATA, KOLIKO GODINA IMAJU JULIE I MARTHA?"
"Dvadeset i osam!"
"One imaju, ono, dvadeset i osam. ive u Chicagu. Obje su udane za jako
minkerske odvjetnike. Ili bankare. Ne mogu se sjetiti. Ima li ti brata ili sestru?"
Odmahnula sam glavom. "Onda, koja je tvoja pria?" upitao je i sjeo na
sigurnu udaljenost od mene.
"Ve sam ti rekla svoju priu. Dijagnosticiran mi je..."
"Ne, ne tvoju priu o raku. Tvoju priu. Interesi, hobiji, strasti, udni fetii
itd."
"Hm", odgovorila sam.
"Nemoj mi rei da si jedna od onih ljudi koji postaju svoja bolest. Znam
mnogo takvih ljudi. To je tuno. Ono, rak se bavi rastom, ne? Posao mu je
preuzimanje ljudi. Ali sigurno mu nisi dopustila da prerano u tome uspije."

22

Palo mije na pamet da moda i jesam. Borila sam se sama sa sobom kako da
se predstavim Augustusu Watersu, koji predmet oduevljenja da prigrlim, a u
tiini koja je uslijedila palo mije na pamet da nisam jako zanimljiva. "Ja sam
prilino nezanimljiva."
"Odluno to odbijam. Smisli neto to ti se svia. Prvo to ti padne na
pamet."
"Hm. itanje?"
"to voli itati?"
"Sve. Od, ono, jezivih ljubia do pretenciozne fikcije i poezije. Bilo to."
"Pie li i ti poeziju?"
"Ne. Ja ne piem."
"Eto!" Augustus je gotovo povikao. "Hazel Grace, ti si jedina tinejderica u
Americi koja radije ita poeziju, nego to je pie. To mi toliko govori o tebi.
Sigurno ita i mnogo sjajnih knjiga s velikim S, zar ne?"
"Valjda?"
"Koja ti je najdraa?"
"Hm", odgovorila sam.
Najdraa mi je knjiga, bez konkurencije, Kraljevska tuga, ali nisam voljela o
njoj govoriti ljudima. Ponekad proita knjigu i ona te ispuni nekim udnim
evangelikim zanosom pa postane uvjeren da slomljeni svijet nikad nee biti
ponovno itav sve dok svi ivui ljudi ne proitaju knjigu. A onda su tu knjige
poput Kraljevske tuge o kojima ne moe govoriti ljudima, knjige tako posebne i
rijetke i tvoje da se proglaavanje tvoje ljubavi prema njima ini poput izdaje.
Nije stvar bila u tome da je knjiga dobra ili neto slino; stvar je bila u tome
da me njen autor Peter Van Houten razumio na udne i nemogue naine.
Kraljevska tuga je bila moja knjiga, jednako kao to je moje tijelo bilo moje tijelo,
a moje misli - moje misli.
Pa ipak sam rekla Augustusu. "Moja je omiljena knjiga vjerojatno Kraljevska
tuga."
"Ima li u njoj zombija?" upitao je.
"Ne."
"Svemirskih ratnika?"
Odmahnula sam glavom. "Nije to takva knjiga."

23

Nasmijeio se. "Proitat u tu jezivu knjigu s dosadnim naslovom u kojoj
nema svemirskih ratnika", obeao je i istog sam trena imala osjeaj da mu
nisam trebala rei za nju. Augustus se okrenuo gomili knjiga pored nonog
ormaria. Zgrabio je knjigu mekog uveza i olovku. Dok je na naslovnu stranicu
pisao posvetu, rekao je, "Sve to elim zauzvrat jest da proita ovu udesnu i
nevjerojatnu knjigu koja je romaneskni prikaz moje omiljene videoigre."
Podigao je knjigu pod nazivom Cijena zore. Nasmijala sam se i uzela je. Ruke su
nam se dotakle prilikom primopredaje knjige, a onda me uhvatio za dlan.
"Hladno", rekao je i pritisnuo prst o moje blijedo zapee.
"Nije toliko hladno, koliko mu nedostaje kisika", objasnila sam.
"Volim kad mi pria medicinski", rekao je. Ustao je, povukao me za sobom i
nije mi pustio ruku sve dok nismo doli do stuba.
Gledali smo film s nekoliko centimetara kaua izmeu nas. Izvela sam
potpuno osnovnokolski manevar kad sam stavila ruku na kau, otprilike na
pola puta izmeu nas, kako bih mu dala do znanja da je smije uzeti, ali nije ni
pokuao. Nakon otprilike sat vremena filma, Augustusovi su roditelji doli i
posluili nam enchilade koje smo jeli na kauu i koje su stvarno bile ukusne.
Film je bio o tom junaku s maskom koji je junaki umro za Natalie Portman,
koja je bila prilino opaka i seksi i nije imala nita nalik mojem licu nadutom od
steroida.
Dok se vrtjela odjavna pica, upitao me, "Prilino sjajno, ha?"
"Prilino sjajno", sloila sam se iako, zapravo, nije bilo. Bio je to film za
deke. Ne znam zato deki oekuju da nam se sviaju filmovi namijenjeni
njima. Mi ne oekujemo da se njima sviaju filmovi za cure. "Trebala bih kui.
Imam predavanja ujutro", rekla sam.
Neko sam vrijeme sjedila na kauu dok je Augustus traio svoje kljueve.
Njegova je mama sjela pored mene i rekla, "Ba volim ovo, a ti?" Pretpostavljam
da sam gledala prema Ohrabrenju iznad televizora, crteu anela s natpisom
Bez patnje, kako bismo poznavali radost?
(To je stari argument u podruju Razmiljanja o boli, a njegov idiotizam i
nedostatak sofisticiranosti mogu se secirati stoljeima, no dovoljno je rei da
postojanje brokule ni na koji nain ne utjee na okus okolade.)
"Da", odgovorila sam. "Lijepa misao."
Odvezla sam se Augustusovim automobilom kui dok je Augustus sjedio
pored mene. Pustio mi je nekoliko omiljenih pjesama benda pod nazivom The
Hectic Glow. Pjesme su bile dobre, ali kako ih nisam od prije znala, nisu mi bile

24

tako dobre kao njemu. Neprestano sam pogledavala prema njegovoj nozi ili
mjestu na kojem mu je noga neko bila, pokuavajui zamisliti kako izgleda
lana noga. Nisam htjela da mi to bude vano, ali malo je bilo. Njemu je moj
kisik vjerojatno bio vaan. Bolest odbija. To sam davno nauila, a mislim da je i
on.
Dok sam se zaustavljala pred kuom, Augustus je ugasio radio. Zrak se
zgusnuo. Vjerojatno je razmiljao o tome da me poljubi, a ja sam definitivno
razmiljala o tome da poljubim njega. Pitala sam se elim li. Ljubila sam deke,
ali prolo je vremena od tada. Bilo je to vrijeme prije uda.
Parkirala sam automobil i pogledala ga. Stvarno je bio prelijep. Znam da
deki ne bi trebali biti lijepi, ali on je bio.
"Hazel Grace", rekao je, a moje je ime u njegovom glasu zvualo novo i
bolje. "Jako mi je drago to smo se upoznali."
"Takoer, gospodine Waters", rekla sam. Osjeala sam stid kad bih ga
pogledala. Nisam mogla odgovoriti na jainu njegovih vodenoplavih oiju.
"Mogu li te ponovno vidjeti?" upitao je. U njegovu je glasu bilo
razoruavajue nervoze.
Nasmijeila sam se. "Svakako."
"Sutra?" upitao je.
"Strpljenja, skakave", savjetovala sam mu. "Ne eli biti prenapastan."
"Tono, zato sam i rekao sutra", objasnio je. "elim te ponovno vidjeti
veeras. Ali spreman sam ekati cijelu no i dobar dio sutra" Zakolutala sam
oima. "Ozbiljan sam", odgovorio je.
"Uope me ne poznaje", rekla sam. Uzela sam knjigu iz auta. "to kae da
te nazovem kad proitam ovo?"
"Ali nema moj broj telefona", rekao je.
"Gotovo sam sigurna da si ga zapisao u knjigu."
Razvukao je onaj vragolasti osmijeh. "A ti kae da se ne poznajemo."






25

TREE POGLAVLJE
Te sam noi ostala dokasno budna itajui Cijenu zore (pripazite, otkrivam
kraj: cijena zore je krv). Nije to bila Kraljevska tuga, ali je protagonist glavni
narednik Max Mayhem bio donekle simpatian unato injenici da je, prema
mojem izraunu, ubio 118 pojedinaca na 284 stranice.
Stoga sam sljedeeg jutra, u etvrtak, ustala kasnije. Mama je imala pravilo
da me nikad ne budi jer je u opisu radnog mjesta Profesionalnog bolesnika
stajalo puno spavanja pa sam bila donekle zbunjena kad me ujutro naglo
probudila, drmusajui me za ramena. "Skoro je deset", rekla je.
"San lijei rak", odgovorila sam. "itala sam dokasno."
"Mora da je sjajna knjiga", rekla je i kleknula kraj kreveta kako bi me
odspojila s velikog, etvrtastog koncentratora kisika koji sam zvala Philip jer je
nekako sliio Philipu.
Mama me prikljuila na prijenosni spremnik i podsjetila na predavanje. "To ti
je dao onaj deko?" iznenada me upitala.
"Pod to misli herpes?"
"Stvarno si aava", rekla je mama. "Knjiga, Hazel. Mislim na knjigu."
"Aha, dao mi je knjigu."
"Vidim da ti se svia", rekla je i podigla obrve kao da ta primjedba dolazi iz
jedinstvenog majinskog instinkta. Slegnula sam ramenima. "Rekla sam ti da e
ti se grupa za podrku isplatiti."
"Zar si cijelo vrijeme ekala vani?"
"Aha. Ponijela sam neke papire. U svakom sluaju, mlada damo, vrijeme je
da se suoi s danom."
"Mama. San. Rak. Lijeenje."
"Znam, ljubavi, ali ima predavanje. Osim toga, danas je..." U majinu je
glasu bilo oito oduevljenje.
"etvrtak?"
"Zar si ozbiljno zaboravila?"
"Moda?"
"Danas je etvrtak, dvadeset i deveti oujka!" gotovo je vrisnula, s luakim
osmijehom zalijepljenim na lice.
"Zar si stvarno uzbuena jer zna datum?" zaurlala sam nazad.
"HAZEL! DANAS JE TVOJ TRIDESET I TREI POLU-ROENDAN!"

26

"Ohhhhhhhhhhh!" odgovorila sam. Moja je mama stvarno bila poklonik
izmiljenih proslava. DANAS JE DAN STABALA! IDEMO GRLITI STABLA I JESTI
TORTU! KOLUMBO JE DOMORODCIMA DONIO MALE BOGINJE; PROSLAVIMO
TU PRIGODU PIKNIKOM!, itd.
"Pa, sretan mi trideset i trei poluroendan!"
"Sto eli raditi na svoj jako poseban dan?"
"Vratiti se kui s predavanja i postaviti svjetski rekord u najveem broju
odgledanih epizoda Top Chefa zaredom?"
Mama je posegnula na policu iznad mojeg kreveta i zgrabila Plavka, plavog
plianog medvjeda kojeg sam imala od valjda prvog roendana - u doba kad je
jo bilo drutveno prihvatljivo prijatelje nazivati prema njihovoj boji.
"Ne eli otii u kino s Kaitlyn ili Mattom ili nekim?" - a to su bili moji
prijatelji.
Zgodna ideja. "Moe", sloila sam se. "Poslat u poruku Kaitlyn i vidjeti eli li
do oping-centra poslije kole ili neto slino."
Mama se nasmijeila i stisnula medvjeda uz trbuh. "Jo uvijek je kul ii u
oping-centre?" upitala je.
"Prilino sam ponosna na injenicu da ne znam to je kul", odgovorila sam.

* * *
Poslala sam poruku Kaitlyn, otuirala se, obukla, a onda me mama odvezla u
kolu. Na rasporedu mi je bilo predavanje pod nazivom Amerika knjievnost,
predavanje o Fredericku Douglassu pred gotovo praznom predavaonicom i bilo
je nevjerojatno teko ostati budan. Nakon etrdeset minuta jednoipolsatnog
predavanja, Kaitlyn je vratila poruku.
"Predivnost. Sretan ti poluroendan. Castleton u 15:32?"
Kaitlyn je vodila onu vrstu pretrpanog drutvena ivota koja je prisiljava da
svoj raspored slae u minutu. Odgovorila sam:
"Zvui dobro. ekam te u kutku s hranom."
Mama me ravno iz kole odvezla u knjiaru uz sam oping--centar gdje sam
kupila i Ponone zore i Rekvijem za pokolj, prva dva nastavka Cijene krvi, a potom
sam proetala do golemog kutka s hranom i kupila dijetnu Colu. Bilo je 15:21.
Dok sam itala, gledala sam klince koji su se igrali na igralitu u obliku
piratskog broda. Bio je tu i taj tunel u koji se neko dvoje djece neprestano

27

uvlailo i inilo se da ih itava igra nimalo ne zamara pa sam se sjetila Augustusa
Watersa i egzistencijalnog promiljanja slobodnih bacanja.
I mama je bila u kutku s hranom, sama. Sjedila je malo dalje, mislila je da je
ne vidim, jela sendvi sa sirom i itala nekakve papire. Vjerojatno neto
medicinsko. Papirologija je bila beskrajna.
Tono u 15:32 primijetila sam Kaitlyn kako samopouzdano prolazi kraj Wok
Housea. Primijetila me im sam podigla ruku i nasmijeila se, pokazavi mi svoje
jako bijele i novoizravnane zube pa krenula prema meni.
Nosila je ugljenocrni kaput do koljena koji joj je savreno pristajao i sunane
naoale koje su dominirale licem. Dok se sagnula kako bi me zagrlila, podigla ih
je na vrh glave.
"Duo", rekla je gotovo britanskim naglaskom. "Kako si?" Ljudima naglasak
nije bio udan ili odbojan. Kaitlyn je jednostavno bila iznimno sofisticirana
dvadesetpetogodinja pripadnica britanskog visokog drutva ugurana u tijelo
esnaestogodinjakinje iz Indianapolisa. Svi su to prihvaali.
"Dobro sam. Kako si ti?"
"Vie ni sama ne znam. Je li to dijetalna?" Kimnula sam i pruila joj pie.
Pijuckala ga je kroz slamku. "Voljela bih da si ovih dana u koli. Neki su deki
postali skroz na skroz njami."
"Ma da? Kao na primjer?" upitala sam. Imenovala je petoricu djeaka s
kojima sam bila u vrtiu i osnovnoj koli, ali nisam se mogla sjetiti kako ijedan od
njih izgleda.
"Malo izlazim s Derekom Wellingtonom", rekla je, "ali sumnjam da e
potrajati. On je takav djeak. Ali dosta o meni. to ima novo u Hazelsvijetu?"
"Nita zapravo", odgovorila sam.
"Zdravlje je dobro?"
"A isto, valjda."
"Fantastika!" oduevljeno je uskliknula. "Znai, moda e ivjeti zauvijek?"
"Vjerojatno ne zauvijek."
"Ali skoro", rekla je. "to je jo novo?" Pomislila sam joj rei da i ja izlazim s
dekom, ili da sam barem s jednim pogledala film, i to samo jer sam znala kako
e se iznenaditi i zauditi to netko tako slomljen i udan i krljav kao ja moe
makar nakratko osvojiti srce nekog deka. Ali nisam se ba imala ime hvaliti pa
sam samo slegnula ramenima.
"to je, zaboga, to?" upitala je Kaitlvn i pokazala na knjigu.

28

"Oh, znanstvena fantastika. Malo sam se navukla. To je dio serije."
"Zaprepatena sam. Idemo kupovati?"
Otile smo u trgovinu cipelama. Dok smo kupovale, Kaitlyn je neprestano
birala sandale otvorenih prstiju za mene i govorila:
"Ove bi ti sjajno stajale", to me podsjetilo da Kaitlyn nikad nije nosila
sandale otvorenih prstiju jer je mrzila svoja stopala vjerujui da su joj drugi prsti
predugi, kao da je taj drugi prst prozor due ili neto slino. Stoga je, kad sam
joj pokazala par sandala koje bi odgovarale boji njene koe, rekla samo, "Aha,
ali...", a to 'ali'je znailo ali onda e javnosti razotkriti moje odurne prste pa sam
rekla: "Kaitlyn, ti si jedina osoba koju znam, a koja ima dismorfiju vezanu uz
none prste", a ona je upitala:"to je to?"
"Zna, kao kad se pogleda u ogledalo i ono to vidi nije ono to zapravo
jest."
"Oh. Oh", rekla je. "Sviaju ti se ove?" Podigla je par slatkih, ali nimalo
spektakularnih Mary Janes cipela pa sam kimnula, a ona je pronala svoj broj i
isprobala ih, hodajui gore-dolje po trgovini i promatrajui si stopala u do
koljena visokim i zakrivljenim zrcalima. Potom je zgrabila par droljastih cipela s
remeniima i upitala, "Je li uope mogue hodati u ovome? Mislim da bih
umrla..." pa se naglo zaustavila i pogledala me kao da eli rei ao mi je, kao da
je zloin spomenuti smrt umiruem. "Trebala bi ih probati", nastavila je Kaitlyn,
pokuavajui ublaiti nelagodu.
"Radije bih umrla", uvjerila sam je.
Na kraju sam odabrala samo neke japanke, tek toliko da kupim neto, a
onda sjela na jednu od klupa nasuprot police s cipelama i promatrala Kaitlyn
kako se provlai medu policama, kupujui toliko usredotoena daje nalikovala
profesionalnim ahistima. eljela sam izvui Ponone zore i malo itati, ali znala
sam da bi to bilo nepristojno pa sam samo promatrala Kaitlyn. Povremeno bi
dola do mene steui neki plijen prstima i upitala, "A ovo?" a ja bih pokuala
izrei neki inteligentan komentar na raun cipela. Konano je kupila tri para, a ja
sam kupila svoje japanke i dok smo izlazile, upitala me: Anthropologie?
"Zapravo bih trebala krenuti kui", odgovorila sam. "Mrvicu sam umorna."
"Svakako, naravno", rekla je. "Moram te ee viati, duo." Stavila mi je
ruke na ramena, poljubila me u oba obraza i odmarirala, njiui svojim uskim
bokovima.

29

Ipak nisam otila kui. Najavila sam mami da me pokupi u est, a iako sam
pretpostavljala da je ili u centru ili ispred na parkiralitu, svejedno sam sljedea
dva sata eljela samo za sebe.
Voljela sam svoju mamu, ali njena me stalna blizina ponekad inila neobino
nervoznom. A voljela sam i Kaitlyn. Stvarno jesam. Ali nakon to sam tri godine
provela odvojena od odgovarajue cjelodnevne izloenosti svojim vrnjacima,
osjeala sam meu nama odreenu nepremostivu udaljenost. Mislim da su mi
moji kolski prijatelji eljeli pomoi da proem kroz sve to s rakom, ali su
naposlijetku shvatili kako to nisu u stanju. Za poetak, nema puta kroz.
Pa sam se ispriala na raun boli i umora, to sam esto inila tijekom godina
kad bih se srela s Kaitlyn ili bilo kojim drugim prijateljima. Istina je, bol je uvijek
bila prisutna. Uvijek je boljela nemogunost normalnog disanja, neprestano
podsjeanje plua da budu plua, prisiljavanje same sebe da kao nepromjenjivu
injenicu prihvatim sveprisutnu grebuu bol manjkave oksigenacije. Pa nisam
sasvim lagala. Samo sam birala meu mnogim istinama.
Pronala sam klupu okruenu trgovinom Irish Gifts, Fountain Peti
Emporiumom i trgovinom s lanjskim modelima bejzbolskih kapa - kutak centra u
kojem Kaitlyn nikad ne bi kupovala - i poela itati Ponone zore.
U knjizi je omjer reenica i trupala bio gotovo 1:1 pa sam se borila s njom
gotovo ne diui pogled. Sviao mi se glavni narednik Max Mayhem iako nije
imao prerazvijenu osobnost, no svialo mi se to se njegove pustolovine
neprestano dogaaju. Uvijek je tu bilo jo loih momaka koje treba pobiti i jo
dobrih momaka koje valja spasiti. Nisam od djetinjstva itala pravi senjal poput
ovoga i bilo je uzbudljivo ponovno ivjeti u beskrajnoj fikciji.
Dvadeset stranica prije kraja Ponone zore, stvari su se zakomplicirale za
Mayhema kad su ga, pri pokuaju spaavanja (plave Amerikanke) taokinje,
Neprijatelji ustrijelili sedamnaest puta. Ali kao itateljica, nisam oajavala. Rat
e se nastaviti bez njega. Postojat e - a i postojali su - nastavci u kojima e
glumiti njegovi pomonici: specijalist Manny Loco i vojnik Jasper Jacks, ali i
ostali.
Upravo sam se spremala zavriti knjigu, kad se preda mnom pojavila
djevojica s pletenicama i upitala me: "to ti je to u nosu?"
A ja sam odgovorila: "Hm, to se zove kanila. Te mi cijevi daju kisik i pomau
mi disati." Pojavila se njena majka I prijekorno rekla "Jackie", na to sam ja
odgovorila, "Ne, ne, u redu je" jer je stvarno bilo, ali onda je Jackie upitala,
"Hoe li i meni pomoi disati?"

30

"Pojma nemam. Probajmo." Skinula sam masku i dopustila Jackie da gurne
kanilu u nos i die. "kaklja me", rekla je.
"Znam.Jel' da?"
"Mislim da bolje diem", rekla je.
"Da?"
"Aha."
"Pa", rekla sam, "voljela bih ti dati svoju kanilu, ali stvarno malo trebam
pomo." Ve sam osjeala manjak kisika. Usredotoila sam se na disanje, a
Jackie mi je pruila cjevice. Brzo sam ih obrisala majicom, vezala ih iza uiju i
vratila na mjesto.
"Hvala to si mi dala da probam", rekla je.
"Nema problema."
"Jackie", ponovila je njena majka i ovog sam je puta pustila.
Vratila sam se knjizi u kojoj je glavni narednik Max Mavhem alio to
domovini moe dati samo jedan ivot, ali nisam mogla prestati razmiljati o
curici i o tome koliko mi se svidjela.
Jo jedna stvar s Kaitlyn bila je, mislim, to razgovor s njom nikad nije bio
prirodan. Svaki pokuaj hinjenja normalne drutvene interakcije samo me
deprimirao jer je bilo iznimno oito da e se svatko s kim u razgovarati do kraja
svog ivota pored mene osjeati udno i ukoeno, osim moda klinaca poput
Jackie koji jednostavno ne znaju bolje.
U svakom sluaju, voljela sam samou. Voljela sam biti sama sa sirotim
glavnim narednikom Maxom Mavhemom koji e... ma dajte, nee valjda
preivjeti sedamnaest metaka?
(Upozorenje, otkrivam kraj: preivjet e.)








31

ETVRTO POGLAVLJE
Te sam veeri legla rano, skinula se u muke bokserice i majicu prije nego
sam se uvukla ispod pokrivaa svog branog kreveta pokrivenog jastucima - u
jedno od najdraih mi mjesta na svijetu. A tad sam po milijunti puta poela itati
Kraljevsku tugu.
KT je o djevojci po imenu Anna (koja pripovijeda priu) i njenoj jednookoj
majci koja je profesionalna vrtlarica opsjednuta tulipanima. Njih dvije vode
posve obine ivote nie srednje klase u malenom gradiu u sredinjoj
Kaliforniji sve dok Anna ne oboli od rijetkog tipa raka krvi.
Ali to nije knjiga o raku jer su knjige o raku sranje. Recimo, u knjigama o raku
osoba s rakom pokrene humanitarnu organizaciju koja prikuplja novac za borbu
protiv raka, kuite? A ta posveenost humanitarnom radu osobu s rakom
podsjea na temeljnu dobrotu ljudskog roda i ini da se on/ona osjeaju voljeno
i ohrabreno jer on/ona ostavljaju u nasljee borbu protiv raka. Ali u Anna odlui
da je biti osoba s rakom koja pokree humanitarnu organizaciju za borbu protiv
raka pomalo narcisoidno, pa pokree humanitarnu organizaciju pod nazivom
"Annina zaklada za ljude s rakom koji ele izlijeiti koleru".
Osim toga, Anna je iskrena o svemu tome na nain na koji drugi zapravo
nisu: kroz cijelu knjigu ona o sebi govori kao o nuspojavi, sto je potpuno tono.
Klinci s rakom u osnovi su nuspojave beskrajne mutacije koja je omoguila
raznolikost ivota na zemlji. Stoga, kako knjiga ide dalje, ona postaje sve
bolesnijom, lijekovi i bolest se utrkuju tko e je ubiti, a majka joj se zaljubljuje u
nizozemskog trgovca tulipanima kojeg Anna zove Nizozemski Tulipandija.
Nizozemski Tulipandija ima hrpu love i jako ekscentrine ideje o tome kako
lijeiti rak, ali Anna misli da bi tip mogao biti prevarant, a moda ak nije ni
Nizozemac. I upravo kad se potencijalni Nizozemac i njena majka spremaju
vjenati, a Anna zapoeti ludi novi tretman lijeenja koji ukljuuje peninu
travu i niske doze arsena, knjiga prestaje usred...
Znam da je to jako literarna odluka i sve to i djelomino je razlogom zato
toliko volim tu knjigu, ali postoji razlog zato bi pria trebala zavravati. A ako
ne moe zavriti, onda bi barem trebala trajati unedogled, poput pustolovina
odreda glavnog narednika Maxa Mayhema.
Shvaam da je pria zavrila jer je Anna umrla ili postala previe bolesna da
bi pisala i da bi ovaj kraj usred reenice trebao odraavati kako ivot zapravo
zavrava i tove, ali u prii su bih i drugi likovi osim Anne i inilo se
nepravednim da nikad ne saznam to se dogodilo s njima. Bila sam napisala -

32

putem njegova izdavaa na desetke pisama Peteru Van Houtenu i u svakome
sam traila neke odgovore na pitanje to se dogaa na kraju prie; je li
Nizozemski Tulipandija zapravo prevarant, hoe li se Annina majka udati za
njega, to se zbiva s Anninim glupim hrkom (kojeg njena mama mrzi), hoe li
Anna maturirati i tako dalje. Ali nikad nije odgovorio na moja pisma.
KT je jedina knjiga koju je Van Houten ikad napisao i inilo se da je sve to
itko zna o njemu injenica da je nakon izlaska knjige preselio iz SAD-a u
Nizozemsku i izolirao se od svijeta. Zamiljala sam da u Nizozemskoj radi na
nastavku moda su Anna i Nizozemski Tulipandija preselili onamo i zapoeli
novi ivot. Ali prolo je deset godina otkako je Kraljevska tuga izala, a Van
Houten nije objavio ak ni zapis na blogu. Nisam mogla ekati zauvijek.
Dok sam te noi ponovno itala, stalno me ometalo zamiljanje Augustusa
Watersa kako ita iste te rijei. Pitala sam se hoe li mu se svidjeti ili e je
odbaciti kao pretencioznu. Tad sam se sjetila obeanja da u ga nazvati nakon
itanja Cijene zore pa sam pronala njegov broj na prvoj stranici i poslala mu
poruku.


Recenzija Cijene zore: previe trupala. Nedovoljno pridjeva. Kakva je KT?

Odgovorio je minutu kasnije:
Koliko se sjeam, obeala si NAZVATI kad proita knjigu, ne poslati poruku.

Pa sam nazvala.
"Hazel Grace", javio se.
"Onda, jesi je proitao?"
"Pa, nisam je dovrio. Ima est stotina i pedeset i jednu stranicu, a imao sam
samo dvadeset i etiri sata."
"Koliko si daleko dospio?"
"etristopedesetitri."
"I?"
"Suzdrat u se od donoenja suda dok ne dovrim. No rei u ti da sam
posramljen to sam ti dao Cijenu krvi."
"Nemoj biti. Ve sam na Rekvijemu za pokolj"

33

"udesan dodatak serijalu. E uj, je li lik s tulipanima muljator? Skroz mi je
lo."
"Neu ti otkriti."
"Bude li ita osim pravog gospodina, iskopat u mu oi."
"Znai da ti se svia."
"Suzdravam se od donoenja suda! Kad te mogu vidjeti?"
"Svakako ne moe dok ne proita Kraljevsku tugu." Uivala sam u
lukavosti.
"Onda bolje da poklopim i vratim se knjizi."
"Bolje ti je", odgovorila sam i linija se bez rijei prekinula. Flertovanje mi je
bilo nepoznato, ali mi se svialo.
Sljedeeg sam jutra u MCC-u imala Ameriku poeziju dvadestog stoljea. Ta
je stara ena drala predavanje u kojem je devedeset minuta uspjela priati o
Sylviji Plath, a da nije citirala niti jednu rije Sylvije Plath.
Kad sam izala s predavanja, mama je u automobilu ekala ispred zgrade.
"Jesi li cijelo vrijeme ekala ovdje?" upitala sam je dok je jurila pomoi mi da
svoja kolica i spremnik unesem u automobil.
"Ne, pokupila sam odjeu u kemijskoj istionici i otila do pote."
"A onda?"
"itala sam knjigu."
"I onda sam ja ta koja mora nabaviti ivot", nasmijeila sam se i ona je
pokuala uzvratiti osmijehom, ali neto je u njemu nedostajalo.
Nakon sekunde stanke, upitala sam, "eli li da odemo u kino?"
"Svakako. eli gledati neto posebno?"
"Idemo samo napraviti ono, otii i pogledati to se prvo prikazuje." Zatvorila
mi je vrata i prila vozakoj strani. Odvezle smo se u kino Castleton i gledale 3D
film o razgovorljivim zamorcima. Zapravo je bio prilino smijean.
Kad sam izala iz kina, ekale su me etiri poruke od Augustusa.

Reci mi da mojem primjerku nedostaje posljednjih dvadesetak strana ili
neto.

Hazel Grace, reci mi da nisam doao do kraja knjige.

34

O MOJ BOE HOE LI SE VJENATI ILI NE MOJ BOE TO JE OVO.

Pretpostavljam da je Anna umrla i sve jednostavno zavrava? OKRUTNO.
Nazovi me kad stigne. Nadam se daje sve u redu.

Stoga sam, kad sam stigla kui, otila u dvorite i sjela na taj stari, hravi
trijem s reetkama i nazvala ga. Dan je bio oblaan, tipian za Indianu: vrijeme
koje te zatvara u kuu. Naim su malim dvoritem dominirale moje djeje
ljuljake koje su sad izgledale oronulo i patetino.
Augustus se javio na trei zvon. "Hazel Grace?" rekao je.
"Dobrodoao u slatko muenje itanja Kraljevske...", zastala sam zauvi
snano ridanje na drugom kraju linije. "Jesi li dobro?" upitala sam.
"Ja sam sjajno", odgovorio je. "No, s Isaacom sam, a on izgleda prolazi
proces dekompenzacije." Jo zavijanja. Kao samrtni hropac ranjene ivotinje.
Gus je panju posvetio Isaacu. "ovjee. ovjee. Hoe li Grupa za podrku
Hazel stvari popraviti ili pogorati? Isaac. Usredotoi se. Na. Mene." Nakon
minute, Gus me upitao, "Moe li se nai s nama kod mene za, recimo,
dvadeset minuta?"
"Naravno", odgovorila sam i poklopila.

Kad bi se moglo voziti ravno, put od moje do Augustusove kue trajao bi
svega pet minuta, ali ne moe voziti ravno jer je izmeu nas Holliday Park.
Iako je rije o geografskom daveu, stvarno volim Holliday Park. Dok sam
bila dijete, znala sam s ocem gacati po rijeci White i uvijek bi tu bio onaj sjajan
trenutak kad bi me bacio u zrak, njemu nadohvat ruke, ja bih ispruila ruke u
letu i on bi ispruio ruke i onda bismo oboje vidjeli da nam se ruke nee uhvatiti
i da me nitko nee uhvatiti i to bi nas oboje nekako prestravilo na najbolji
mogui nain. Tad bih ja maui nogama pljusnula u vodu i izronila posve
neozlijeena, struja bi me vratila njemu, a ja bih rekla opet, tatice, opet.
Zaustavila sam se na prilazu pored stare crne Toyote sedan koja je,
pretpostavila sam, pripadala Isaacu. Vukui spremnik za sobom, prila sam
vratima. Pokucala sam. Otvorio je Gusov tata.
"Samo Hazel", rekao je. "Drago mi je to te vidim."
"Augustus je rekao da mogu doi."

35

"Da, on i Isaac su u podrumu." U tom se trenutku odozdo zaulo zavijanje.
"To je, vjerujem, Isaac", rekao je Gusov tata i polako zavrtio glavom. "Cindy je
morala otii i provozati se. Zvuk...", zastao je u pola reenice. "U svakom
sluaju, mislim da te dolje trebaju. Mogu li ti ponijeti, ovaj, spremnik?" upitao je.
"Ne treba, mogu sama. Ipak hvala, gospodine Waters."
"Mark", rekao je.
Pomalo me bilo strah spustiti se. Sluanje ljudi kako zavijaju u nevolji nije
meu mojim omiljenim razbibrigama. Ali sam se spustila.
"Hazel Grace", rekao je Augustus im mi je zauo korake. "Isaac, Hazel iz
grupe za podrku dolazi ovamo. Hazel, njean podsjetnik: Isaac je usred
psihotine epizode."
Augustus i Isaac su sjedili na podu u stolcima za igranje u obliku nagnutih
slova L i zurili u golemi televizijski ekran. Zaslon je bio podijeljen na Isaacov s
lijeve i Augustusov s desne strane. Bili su vojnici koji su se borili u
bombardiranom modernom gradu. Prepoznala sam mjesto iz Cijene zore. Dok
sam prilazila, nisam vidjela nita neobino: samo dva momka koja se pod
blagom svjetlou televizora prave da ubijaju ljude.
Tek kad sam se nala u ravnini s njima, primijetila sam Isaacovo lice. Suze su
se bez prestanka slijevale niz crvene obraze, a lice mu je bilo jasna maska boli.
Piljio je u ekran, nije me ni pogledao, neprestano zavijajui i lupajui po svojem
kontroleru. "Kako si, Hazel?" upitao je Augustus.
"Ja sam dobro", odgovorila sam. "Isaac?" Bez odgovora. ak ni najblaa
naznaka injenice daje svjestan mojeg postojanja. Samo suze koje mu se
slijevaju niz lice na crnu majicu.
Augustus je nakratko odmaknuo pogled s ekrana. "Lijepo izgleda", rekao
je. Nosila sam haljinu duine malo ispod koljena koju sam imala oduvijek. "Cure
misle da haljinu smiju nositi samo u formalnim prilikama, ali ja volim enu koja
kae, zna, idem deku koji ima slom ivaca, deku ija veza sa samim oinjim
vidom rapidno slabi i dovraga i bestraga, odjenut u haljinu za njega."
"A ipak", rekla sam, "Isaac me ne eli ni pogledati. Pretpostavljam da je
previe zaljubljen u Monicu", to je rezultiralo katastrofinim jecajem.
"To je malo osjetljiva tema", objasnio je Augustus. "Isaac, ne znam to ti
misli, ali imam udan osjeaj da smo u stupici." A onda se ponovno okrenuo
meni, "Isaac i Monica vie nisu zajedno, ali Isaac ne eli priati o tome. Samo
eli plakati i igrati Mjere protiv pobune 2: Cijena zore."

36

"Poteno", kazala sam.
"Isaac, na me poloaj sve vie brine. Ako se slae, kreni prema elektrani, a
ja u te pokrivati." Isaac je pojurio prema neobiljeenoj zgradi dok je Augustus
divlje pucao strojnicom u kratkim serijama i jurio za njim.
"U svakom sluaju", Augustus mi se obratio, "ne kodi razgovarati s njime.
Ako ima kakav biser iz riznice enske mudrosti."
"Zapravo mislim da je njegova reakcija vjerojatno prikladna", rekla sam dok
je pucanj Isaacove strojnice ubio neprijatelja koji je provirio iza spaljene olupine
kamioneta.
Augustus je kimnuo prema ekranu. "Bol zahtijeva da je se osjeti", rekao je, a
to je bio citat iz Kraljevske tuge. "Siguran si da nema nikog iza nas?" upitao je
Isaaca. Trenutak kasnije, svijetlei su meci poeli zujati iznad njihovih glava. "O,
dovraga Isaac", rekao je Augustus, "ne elim te kritizirati u ovom tekom
trenutku, ali dopustio si da nas opkole i sad nema nieg izmeu terorista i
kole." Isaacov je lik pojurio prema vatri, cikcakajui niz usku ulicu.
"Mogao bi otii na most i zaokruiti nazad", rekla sam jer je to bila taktika
koju sam poznavala zahvaljujui Cijeni zore.
Augustus je uzdahnuo. "Naalost, most je ve pod nadzorom pobunjenika
zahvaljujui dvojbenoj strategiji koju je odabrao moj oaloeni partner."
"Ja?" dahnuo je Isaac. "Ja?! Ti si predloio da se zabijemo u vraju
elektranu."
Gus je na trenutak maknuo pogled s ekrana i vragolasto se nasmijeio
Isaacu. "Znao sam da zna priati, prijatelju. Ajmo sad spasiti te izmiljene
kolarce."
Zajedno su pojurili niz uliicu, pucajui i skrivajui se u pravi as te stigli do
jednokatne i jednosobne kole. unuli su iza zida nasuprot ulice i skidali
jednog po jednog neprijatelja.
"Zato ele ui u kolu?" upitala sam.
"ele djecu uzeti za taoce", objasnio je Augustus. Ramena su mu bila
skutrena oko kontrolera, stiskao je gumbe i napinjao nadlaktice tako da su se
vidjele vene. Isaac se nagnuo prema ekranu, a kontroler je plesao u njegovim
rukama s tankim prstima. "Sredi ih, sredi ih, sredi ih", rekao je Augustus.
Teroristi su i dalje nadirali u valovima, a oni su skidali jednog po jednog, pucajui
nevjerojatno precizno kako su i morali da ovi ne bi prodrli u kolu.

37

"Granata! Granata!" viknuo je Augustus dok je neto preletjelo preko
ekrana, odskoilo na ulazu u kolu i otkotrljalo se do vrata.
Isaac je razoarano spustio kontroler. "Ako gadovi ne mogu uzeti taoce,
samo e ih pobiti i tvrditi da smo mi to uinili."
"Pokrivaj me!" povikao je Augustus, iskoio iza zida pa pojurio prema koli.
Isaac je prtljao po kontroleru pa poeo pucati dok su meci padali po Augustusu
koji je pogoen jednom, pa drugi put, ali je i dalje trao dok je Augustus vikao,
"NE MOETE UBITI MAXA MAYHEMA!" Zatim se konanom olujom kombinacija
gumbia bacio na granatu koja je detonirala ispod njega. Njegovo je razoreno
tijelo eksplodiralo poput gejzira i ekran je postao crven. Grleni je glas objavio,
"MISIJA NIJE USPJELA", ali Augustus je, ini se, bio drugaijeg miljenja jer se
nasmijeio svojim ostacima na ekranu. Posegnuo je u dep, izvadio cigaretu i
gurnuo je u zube. "Spasili smo klince", objavio je.
"Privremeno", ukazala sam mu.
"Svako je spasenje privremeno", viknuo je Augustus nazad. "Kupio sam im
minutu. Moda im ta minuta kupi sat, a to bude sat koji e im kupiti godinu.
Nitko ih nee kupiti zauvijek, Hazel Grace, ali moj im je ivot kupio minutu. Ne
moe rei da to nije nita."
"Ajme, dobro", odgovorila sam. "Priamo samo o pikselima."
Slegnuo je ramenima kao da vjeruje kako bi igra mogla biti stvarna. Isaac je
ponovno poeo zavijati. Augustus se okrenuo k njemu. "elite li jo jednu
misiju, porunice?"
Isaac je zavrtio glavom. Nagnuo se preko Augustusa kako bi me pogledao i
kroz vrsto stegnute glasnice kazao, "Nije to htjela uiniti kasnije."
"Nije htjela ostaviti slijepca", rekla sam. Kimnuo je dok su mu suze padale
tono odreenim tempom kao udarci metronoma - mirne i beskrajne.
"Rekla je da se ne moe nositi s time", objasnio mi je. "Ja u izgubiti vid, a
ona to ne moe podnijeti."
Razmiljala sam o rijei podnijeti i o svim nepodnosivim stvarima koje se ipak
podnose. "ao mi je", rekla sam.
Rukavom je obrisao uplakano lice. Iza naoala, Isaacove su se oi inile
toliko velikima da je sve ostalo s njegova lica nestalo i inilo se kao da me
gledaju samo te bestjelesne, plutajue oi - jedno stvarno, drugo stakleno. "To
je neprihvatljivo", kazao je. "Posve neprihvatljivo."

38

"Pa, iskreno govorei", rekla sam, "mislim, ona to vjerojatno ne moe
podnijeti. Ne moe ni ti, ali ona to ne mora podnijeti. Ti mora."
"Danas sam joj stalno ponavljao 'zauvijek', 'zauvijek zauvijek zauvijek', ali
ona me samo nadglasavala i nije mi uzvraala. Kao da je ve otila, zna?
'Zauvijek'je obeanje! Kako moe samo tako prekriti obeanje?"
"Ponekad ljudi ne razumiju obeanja koja daju, dok ih daju", objasnila sam.
Isaac me prostrijelio pogledom. "Tono, naravno. Ali ipak ispuni obeanje.
To je ljubav. Ljubav je ako ipak ispuni obeanje. Zar ne vjeruje u pravu ljubav?"
Nisam odgovorila. Nisam imala odgovor. Ali mislila sam da je to, ako prava
ljubav stvarno postoji, prilino dobra definicija.
"Pa, ja vjerujem u pravu ljubav", rekao je Isaac. "I volim je. A ona je obeala.
Ona mi je obeala zauvijek." Ustao je i zakoraio prema meni. Ustala sam
mislei da eli zagrljaj ili neto, ali tad se samo okrenuo, kao da se ne moe
sjetiti zato je uope ustao, a onda smo i Augustus I ja ugledali bijes na njegovu
licu.
"Isaac", rekao je Gus.
"to?"
"Izgleda malo... oprosti na dvosmislenosti prijatelju, ali neto ti ne valja s
oima."
Iznenada je Isaac poeo mlatiti po svojem stolcu za igru i stolac je odletio
prema Gusovu krevetu. "Eto ga", rekao je Augustus. Isaac je pojurio za stolcem
i ponovno ga udario.
"Da", rekao je Augustus. "Ulovi ga. Ubij boga u tom stolcu!" Isaac je
ponovno utnuo stolac koji je odskoio od Gusovog kreveta, pa zgrabio jedan
od jastuka i poeo njime udarati po zidu izmeu kreveta i police s trofejima
iznad njega.
Augustus se nagnuo nada mnom s cigaretom i dalje u ustima i
poluosmijehom. "Ne mogu prestati misliti na tu knjigu."
"Znam, jel' da?"
"Nikad nije rekao to se dogodilo s drugim likovima?"
"Nije", objasnila sam mu. Isaac je mlatio zid jastukom. "Preselio je u
Amsterdam zbog ega mislim da pie nastavak o Nizozemskom Tulipandiji, ali
nita nije objavio. Nikad nije dao intervju. ini se da nije ni na internetu. Pisala
sam mu hrpu puta i pitala ga to se dogodi sa svima, ali nikad nije odgovorio.

39

Tako da... da." Prestala sam priati jer se inilo da Augustus ne slua. Umjesto
toga, kiljio je prema Isaacu.
"ekaj", promrmljao mi je. Priao je Isaacu i zgrabio ga za ramena. "ovjee,
jastuci se nee slomiti. Probaj s neim lomljivim."
Isaac je posegnuo za koarkakim trofejem s police iznad kreveta i podigao
ga u zrak kao da eka doputenje. "Da", rekao je Augustus. "Da!"
Trofej je odletio na pod, a ruka plastinog koarkaa kojom je jo stezao
loptu razbila se u komadie. Isaac je poeo nogama gaziti trofej. "Da!" povikao
je Augustus. "Sredi ga!"
A tad se okrenuo meni, "Traio sam nain da ocu kaem koliko zapravo
mrzim koarku i mislim da sam ga upravo pronaao." Trofeji su letjeli na pod
jedan za drugim, a Isaac ih je gazio i vritao dok smo Augustus i ja stajali koji
metar dalje kao svjedoci njegova ludila. Tepih je bio prekriven sirotim
unakaenim tijelima plastinih koarkaa: ovdje se nalazila lopta koju je stezala
bestjelesna ruka, ondje dvije noge bez torza uhvaene usred skoka. Isaac je i
dalje napadao trofeje, skakao po njima objema nogama, urlajui, bez daha,
znojan, sve dok se konano nije sruio na vrh unitenih ostataka trofeja.
Augustus je zakoraio prema njemu i pogledao ga. "Bolje?"
"Ne", promrmljao je Isaac dok su mu se prsa nadimala.
"To je stvar s boli", objasnio je Augustus pa pogledao u mene. "Zahtijeva da
je se osjeti."














40

PETO POGLAVLJE
Nakon toga, nisam razgovarala s Augustusom otprilike tjedan dana. Bila
sam ga nazvala one Veeri slomljenih trofeja i tradicija je nalagala da je sad
njegov red da nazove. Ali nije. Mislim, nije da sam cijelog dana u znojnoj ruci
stezala telefon, piljei u njega u svojoj Posebnoj utoj haljini, strpljivo oekujui
da se moj gospodin udvara pokae dostojnim svojeg nadimka. Bavila sam se
svojim ivotom: nala sam se s Kaitlyn i njenim (zgodnim, ah iskreno nimalo
augustusijanskim) dekom jednog poslijepodneva na kavi; uzela sam svoju
preporuenu dnevnu dozu Phalanxifora; tog sam tjedna sudjelovala na tri
jutarnja predavanja na MCC-u; i svake veeri veerala s mamom i tatom.
U nedjelju naveer jeli smo pizzu sa zelenim paprikama i brokulom. Sjedili
smo za naim malenim ovalnim stolom u kuhinji kad mije telefon zapjevao, ali
nisam ga smjela pogledati zbog strogog pravila o zabrani telefoniranja za
veerom.
Pa sam malo jela dok su mama i tata priali o potresu koji je taman zadesio
Papuu Novu Gvineju. Njih dvoje upoznali su se u mirovnoj misiji na Papui Novoj
Gvineji i kad god bi se ondje neto dogodilo, pa taman i ako je bilo neto
uasno, inilo se kako iznenada vie nisu golema stvorenja koja samo sjede,
nego mladi, idealistini, samodostatni i odrpani ljudi kakvi su neko bili. Njihovo
je oduevljenje sada bilo toliko da me nisu ni pogledali kad sam pojela bre
nego ikad prije, prenosei stvari s tanjura u usta s brzinom i ustrinom koje su
me ostavile bez daha. Zabrinula sam se da mi zbog toga plua ponovno plutaju
u rastuem bazenu tekuine. Svim sam snagama potisnula tu misao. Za
nekoliko sam tjedana imala zakazano PET-snimanje. Ako neto nije u redu,
ionako u to uskoro saznati. Nita neu postii budem li do tad brinula.
A ipak sam brinula. Svialo mi se biti osobom. Htjela sam nastaviti s time.
Briga je samo jedna nuspojava umiranja.
Kad sam konano zavrila i upitala, "Smijem li ustati?", jedva su napravili
stanku u razgovoru o snazi i slabostima gvinejanske infrastrukture. Zgrabila
sam telefon iz torbice na kuhinjskom pultu i provjerila nedavne pozive.
Augustus Waters.
Izala sam kroz stranja vrata u sumrak. Mogla sam vidjeti ljuljake i
poeljela sam otii onamo i ljuljati se dok razgovaram s njim, ali put mi se inio
predalekim kad se uzme u obzir da me jelo umorilo.
Umjesto toga, legla sam na travu na rubu dvorita i pogledala Orion, jedino
zvijee koje sam znala prepoznati, pa ga nazvala.

41

"Hazel Grace", rekao je.
"Hej", odgovorila sam. "Kako si?"
"Sjajno", odgovorio je. "Htio sam te nazvati gotovo svake minute, ali sam
ekao da oblikujem suvislu misao u vidu odgovora na Kraljevsku tugu." (Rekao
je "u vidu odgovora". Taj frajer.)
"I?" upitala sam.
"Mislim da je, ono. itajui je, stalno sam se osjeao ono, ono."
"Ono?" upitala sam, zadirkujui ga.
"Ono, kao da je dar?" rekao je nesigurno. "Kao da si mi dala neto vano."
"Oh", rekla sam tiho.
"To je otrcano", rekao je. "ao mi je."
"Ne", usprotivila sam se. "Ne. Nemoj se ispriavati."
"Ali ne zavrava."
"Da", sloila sam se.
"Muenje. Totalno kuim, ono, kuim da je umrla ili tove."
"Aha, pretpostavljam", sloila sam se.
"I dobro, sve pet, ali postoji taj nepisani ugovor izmeu autora i itatelja, i
mislim da nezavravanje knjige kri taj ugovor."
"Ne znam", rekla sam, osjetivi elju za obranom Petera Van Houtena. "Na
neki nain mi se taj dio knjige svia. Istinito prikazuje smrt. Umire usred svog
ivota, usred reenice. Ali elim, Boe, stvarno elim saznati to se dogodilo sa
svima ostalima. To sam ga pitala u pismima. Ali on, ono, nikad ne odgovara."
"Tono. Rekla si da se povukao iz svijeta?"
"Tako je."
"Nemogue ga je pronai."
"Tako je."
"Potpuno je nedostupan", rekao je Augustus.
"Naalost."
"Dragi gospodine Waters", odgovorio je on, "piem kako bih vam zahvalio
na vaoj elektronikoj korespodenciji, primljenoj putem gospoe Vliegenthart
estog travnja, iz Sjedinjenih Amerikih Drava, koliko se ve za geografiju
moe rei da postoji u naoj trijumfalno digitaliziranoj suvremenosti."
"Augustus, koji vrag?"

42

"Ima pomonicu", objasnio je Augustus. "Lidewij Vliegenthart. Pronaao
sam je. Poslao joj mail. Ona mu ga je proslijedila. On je odgovorio s njezinog
maila."
"U redu, u redu. Nastavi itati."
'"Moj je odgovor napisan tintom i na papiru u slavnoj tradiciji naih predaka i
potom prepisan od strane gospoe Vliegenthart u niz jedinica i nula kako bi
putovao kroz neukusnu mreu koja je odnedavna porobila nau vrstu pa se
ispriavam za sve pogreke i propuste koji mogu nastati.
Kad se u obzir uzme bakanalija zabave koja je dostupna mladim mukarcima
i enama vae generacije, zahvalan sam svakome tko odvoji sate potrebne za
itanje moje knjiice. Ali posebno sam zahvalan vama, gospodine, ne samo
zbog rijei pohvale Kraljevskoj tuzi i za vrijeme koje ste odvojili kako biste mi
rekli da vam je knjiga, a ovdje vas izravno citiram, "mnogo znaila".
Taj me komentar, pak, nagnao da se zapitam: to ste mislili pod znaila? Kad
se uzme u obzir konana uzaludnost nae borbe, ima li vrijednosti u prolaznoj
srei koju nam umjetnost daje? Ih je jedina vrijednost u to ugodnijem protoku
vremena? to bi pria trebala odailjati, Augustuse? Snaan alarm? Poziv na
oruje? Injekciju morfija? Naravno, kao sva pitanja upuena svemiru, i ovakvo
propitkivanje neumitno nas svodi na propitkivanje toga to znai biti ovjekom i
ima li - da posudim frazu ogorenih esnaestogodinjaka koje, bez sumnje,
prezirete - ima li u svemu tome smisla.
Bojim se da nema, prijatelju moj, i da neete dobiti pretjerana ohrabrenja u
daljnjim susretima s mojim pisanjem. Ali da vam odgovorim na pitanje: ne,
nisam napisao nita drugo niti u. Mislim da daljnje dijeljenje mojih misli sa
itateljima nee koristiti ni njima ni meni. Jo jednom hvala na vaem
velikodunom mejlu.
Va posve iskreno, Peter Van Houten putem Lidewij Vliegenthart."
"Ide", rekla sam. "Jesi li sve to izmislio?"
"Hazel Grace, da li bih ja mogao, sa svojim ogranienim intelektualnim
sposobnostima, smisliti pismo od Petera Van Houtena u kojem e se nai fraze
poput 'naa trijumfalno digitalizirana suvremenost'?"
"Ne bi", popustila sam. "Mogu li dobiti njegov mejl?"
"Naravno", rekao je Augustus, kao da to nije najbolji dar ikad.
Sljedea sam dva sata provela sastavljajui mejl Peteru Van Houtenu. inio
se sve gorim pri svakoj novoj doradi, ali nisam se mogla zaustaviti.

43

Dragi gospodine Peter Van Houten,
(na panju Lidewij Vliegenthart),
Zovem se Hazel Grace Lancaster. Moj prijatelj Augustus Waters koji je na
moju preporuku proitao Kraljevsku tugu, upravo je s ove adrese primio mejl od
vas. Nadam se da vam ne smeta to je taj mejl Augustus podijelio sa mnom.
Gospodine Van Houten, iz vaeg mejla Augustusu shvaam da vie ne
planirate objavljivati knjige. Na neki sam nain razoarana, ali osjeam i
olakanje: nikad neu morati brinuti hoe li vaa sljedea knjiga zadovoljiti
standarde udesnog izvornika. Kao netko s trogodinjim iskustvom u
preivljavanju raka u etvrtom stadiju, mogu vam rei da ste u Kraljevskoj tuzi
sve tono napisali. Ili ste barem pogodili kad je o meni rije. Vaa knjiga mi
govori to osjeam i prije nego to uope osjetim, i proitala sam je desetak
puta.
Ipak, pitala sam se moete li odgovoriti na nekoliko pitanja o onome to se
dogaa nakon kraja knjige. Shvaam da knjiga zavrava jer Anna umire ili
postane prebolesna da bije nastavila pisati, ali stvarno bih voljela znati to se
dogodi s Anninom mamom - je li se udala za Nizozemskog Tulipandiju, je li
imala drugo dijete, je li ostala ivjeti na adresi 917 W, Temple itd. Osim toga, je li
Nizozemski Tulipandija prevarant ili ih stvarno voli? to se dogodi s Anninim
prijateljima - posebno s Claire i Jackom? Ostanu li zajedno? I naposlijetku -
shvaam daje ovo duboko i metafiziko pitanje za koje ste se oduvijek nadali da
e vai itatelji postaviti - ali to se dogodi s hrkom Sizifom? Ova me pitanja
godinama progone - i ne znam koliko mi je vremena ostalo da pronaem
odgovore na njih.
Znam da to nisu vana literarna pitanja kojih je vaa knjiga puna, ali stvarno
bih voljela znati.
I naravno, ako ikad odluite napisati neto drugo, ak i ako to ne elite
objaviti, ja bih rado proitala. Iskreno, rado bih proitala vae popise za kupnju.
Vaa, s golemim potovanjem,
Hazel Grace Lancaster
(16 godina)

Kad sam ga poslala, nazvala sam Augustusa i ostali smo budni dokasno
priajui o Kraljevskoj tuzi. Proitala sam mu pjesmu Emily Dickinson koju je Van
Houten iskoristio za naslov, a on je rekao da imam dobar glas za itanje i da ne

44

radim duge stanke na krajevima stihova. Onda mi je rekao da esta knjiga Cijene
zore, Krv odobrava, poinje citatom iz pjesme. Trebala mu je minuta da pronae
knjigu, ali na koncu mi je proitao citat. "'Recimo da ti se ivot slomio. Posljednji
dobar poljubac/ dogodio ti se prije mnogo godina.'"
"Nije loe", rekla sam. "Pomalo pretenciozno. Mislim da bi Max Mayhem
rekao da je to cendravo sranje!'
"Da, kroz stisnute zube, bez sumnje. Boe, Max Mayhem u tim knjigama
stalno krgue zubima. Preivi li sve one bitke, dobit e oteenje vilice." A
onda je nakon sekunde stanke Gus upitao:
"Kad se tebi dogodio posljednji dobar poljubac?" Razmislila sam o tome.
Moje ljubljenje - prije dijagnoze - bilo je neugodno i eprtljavo, i na nekoj sam se
razini uvijek osjeala kao da se djeca igraju odraslih. Ali naravno daje prolo
vremena. "Prole su godine", rekla sam konano. "Tvoj?"
"Imao sam par dobrih poljubaca s bivom djevojkom Caroline Mathers."
"Prije dosta godina?"
"Zadnji se dogodio prije manje od godinu dana."
"to se dogodilo?"
"Tijekom poljupca?"
"Ne, s tobom i Caroline."
"Oh", rekao je, a onda nakon sekunde dodao, "Caroline vie ne boluje od
ivotnosti."
"Oh", rekla sam.
"Aha", rekao je.
"ao mi je", rekla sam. Naravno, poznavala sam mnoge mrtve ljude. Ali
nikad nisam izlazila s nekim. Zapravo to nisam mogla ni zamisliti.
"Nisi ti kriva, Hazel Grace. Mi smo samo nuspojave, zar ne?"
"koljke na teglenicama svijesti", rekla sam, citirajui KT.
"U redu", rekao je. "Moram na spavanje. Skoro je jedan."
"U redu", sloila sam se.
"U redu", rekao je.
Zahihotala sam se i rekla, "U redu." A onda je linija utihnula, ali se nije
prekinula. Gotovo sam osjeala kao da je u sobi sa mnom, ali je nekako bilo
bolje, kao da ja nisam u svojoj sobi, a on nije u svojoj, nego smo umjesto toga

45

zajedno u nekom nevidljivom i krhkom treem prostoru koji moemo posjetiti
samo preko telefona.
"U redu", rekao je on nakon to je prola vjenost. "Moda e u redu biti
nae zauvijek."
"U redu", rekla sam.
Augustus je bio taj koji je konano prekinuo vezu.

Peter Van Houten je na Augustusov mejl odgovorio etiri sata nakon to ga
je ovaj poslao, ali dva dana kasnije, Van Houten meni i dalje nije odgovorio.
Augustus me uvjerio da je to zato to je moj bio bolji i zahtijevao je promiljeniji
odgovor, da je Van Houten zauzet pisanjem odgovora na moja pitanja i da
briljantna proza trai vremena. Ali i dalje sam brinula.
U srijedu, tijekom predavanja Amerika poezija za poetnike 101, stigla je
Augustusova poruka.

Isaacova je operacija zavrena. Sve je dobro prolo. Slubeno je NTR.

NTR znai "nema traga raku". Druga je poruka stigla nekoliko sekundi
kasnije.

Mislim, slijep je. Znai to je nevolja.

Tog mi je poslijepodneva mama pristala posuditi automobil kako bih se
mogla odvesti do bolnice Memorial i posjetiti Isaaca.
Probila sam se do njegove sobe na petom katu, kucajui iako su vrata bila
otvorena, a enski je glas rekao, "Uite". Bila je to medicinska sestra koja je
neto radila sa zavojima preko Isaacovih oiju. "Hej, Isaac", rekla sam.
A on je rekao, "Mon?"
"O, ne. Oprosti. Ne, to sam ja, Hazel. Uh, Hazel. Grupa za podrku? Hazel iz
Noi slomljenih trofeja?"
"Oh", rekao je. "Da, ljudi mi stalno govore da e moja druga osjetila
kompenzirati vid, ali OITO NE JO. Hej, Hazel iz grupe za podrku. Doi ovamo
da ti mogu rukama prouiti lice i vidjeti dublje u tvoju duu nego to bi to osoba
koja vidi ikad mogla."

46

"ali se", objasnila je sestra.
"Da, shvatila sam."
Napravila sam par koraka prema krevetu. Privukla sam stolac i sjela pa ga
uhvatila za ruku. "Hej", rekla sam.
"Hej", uzvratio je. A onda je neko vrijeme utio.
"Kako se osjea?"
"Dobro", odgovorio je. "Ne znam."
"to ne zna?" upitala sam. Pogledala sam mu ruku jer nisam eljela gledati
u njegovo lice pod zavojima. Isaac je grizao nokte i mogla sam vidjeti krv na
rubovima nokata.
"Nije me ni posjetila", rekao je. "Mislim, bili smo zajedno etrnaest mjeseci.
etrnaest mjeseci je dugo. Boe, ovo boli." Isaac mi je pustio ruku i potraio
pumpicu za bol koju stisne kako bi samome sebi dao lijekove.
Sestra je zavrila s mijenjanjem zavoja i odmaknula se. "Proao je samo dan,
Isaac", rekla je blago snishodljiva tona. "Mora si dati vremena da zacijeli. A
etrnaest mjeseci nije dugo, ukupno gledano. Tek si poeo, prijatelju. Vidjet
e."
Sestra je otila. "Je li otila?"
Kimnula sam, a onda shvatila da ne moe vidjeti pokret. "Jest."
"Vidjet u? Je li to stvarno rekla?"
"Kvalitete Dobre sestre: kreni", rekla sam.
"1. Ne ali se s tvojom invalidnou", rekao je Isaac.
"2. Izvadi krv u prvom pokuaju", dodala sam.
"Ozbiljno, to je supervano. Mislim, to je moja vraja ruka, a ne pikado
ploa. 3. Nema snishodljiv glas."
"Kako je, duice", rekla sam, alei se. "Malo u te sad bocnuti iglicom.
Moglo bi malo bubati."
"Je li to moj maliki slatkiki bubani deki?" uzvratio je, a nakon sekunde
stanke dodao: "Zapravo ih je veina dobra. Samo elim nestati odavde."
"Odavde kao iz bolnice?"
"I to", odgovorio je. Usne su mu se stisnule. Mogla sam vidjeti bol. "Iskreno,
puno vie mislim o Monici, nego o oku. Je li to ludo? To je ludo."
"Malo jest aavo", priznala sam.

47

"Ali ja vjerujem u pravu ljubav, zna? Ne vjerujem da svima ostanu oi ili da
se ne razbole ili to ve, ali svatko bi trebao imati pravu ljubav i trebala bi trajati
koliko i ivot."
"Aha", sloila sam se.
"Ponekad bih samo htio da se sve to nije dogodilo. Sve to s rakom." Govor
mu je usporio. Lijekovi su djelovali.
"ao mi je", rekla sam.
"Gus je ranije bio ovdje. Bio je ovdje kad sam se probudio. Nije bio u koli.
On je..." Glava mu se lagano pomaknula u stranu. "Bolje je", rekao je tiho.
"Bol?" upitala sam. Lagano je kimnuo.
"Dobro", odgovorila sam. A onda sam, gadura kakva jesam, zapitala, "Htio
si rei neto o Gusu?" Ali on je ve zaspao.
Spustila sam se dolje, do malene poklon-trgovine bez prozora i upitala
oronulu volonterku koja je sjedila na stolcu iza kase koje cvijee najsnanije
mirie.
"Svo mirie jednako. pricaju ga Supermirisom", odgovorila je.
"Stvarno?"
"Aha, samo ga nasprejaju time."
Otvorila sam hladnjak s njene lijeve strane i omirisala dvanaestak rua, pa se
nagnula nad karanfile. Isti miris, mnotvo cvijea. Karanfili su bili jeftiniji pa sam
zgrabila dvanaestak utih. Stajali su etrnaest dolara. Vratila sam se u sobu:
ondje je bila njegova majka, drei ga za ruku. Bila je mlada i jako lijepa.
"Ti si prijateljica?" upitala me, a pitanje mi se uinilo kao jedno od onih
preopenitih na koje zapravo nema odgovora.
"Hm, aha", odgovorila sam. "Ja sam iz grupe za podrku. Ovo je za njega."
Uzela ih je i stavila u krilo. "Poznaje li Monicu?" Zavrtjela sam glavom.
"Pa, on spava", rekla je.
"Da, ranije smo malo razgovarali, dok su mu mijenjali zavoje ili tove."
"Mrzim to sam ga ostavila samog tad, ah morala sam pokupiti Grahama u
koli", objasnila je.
"Bio je dobar", uvjerila sam je. Kimnula je. "Trebala bih ga ostaviti da spava."
Ponovno je kimnula. Otila sam.

Sljedeeg sam se jutra probudila rano i odmah provjerila svoj mejl.

48

lidewij.vliegenthart@gmail.com konano je odgovorila.
Draga gospoice Lancaster,
Bojim se daje vaa vjera pogreno usmjerena - ali opet, to je najee sluaj s
vjerom. Ne mogu odgovoriti na vaa pitanja, barem ne pismeno, jer bi pisanje
takvih odgovora znailo nastavak Kraljevske tuge koji biste onda mogli objaviti
ili na drugi nain podijeliti na mrei koja je zamijenila mozak vae generacije.
Postoji i telefon, ali onda biste mogli snimiti razgovor. Nije stvar u tome da
vam ne vjerujem, naravno, ali ne vjerujem vam. Stoga, draga Hazel, nikada na ta
pitanja neu moi odgovoriti drugaije nego osobno, no vi ste ondje, a ja ovdje.
Kad smo to rijeili, moram priznati da me neoekivan primitak vae
korespodencije putem gospode Vliegenthart oduevio: kako je divno znati da
sam stvorio neto to vam je korisno - ak iako mi je ta knjiga sad toliko daleka,
da se ini kao da ju je napisao posve drugi ovjek (autor tog romana bio je tako
mrav, tako krhak, tako nevjerojatno optimistian!).
Naete li se u Amsterdamu, svakako me posjetite uhvatite li vremena.
Obino sam kod kue. ak u vam dopustiti da zavirite u moje popise za kupnju.
Va posve iskreno, Peter Van Houten n/p Lidewij Vliegenthart

"TO?!" glasno sam povikala. "KAKAV JE OVO IVOT?"
Mama je utrala. "to nije u redu?"
"Nita", uvjerila sam je.
I dalje nervozna, mama je kleknula kako bi provjerila Philipa i uvjerila se da i
dalje ispravno kondenzira kisik. Zamislila sam se kako sjedim u suncem
okupanom kafiu s Peterom Van Houtenom dok se on na laktovima naginje
preko stola i govori tiho kako nitko ne bi uo istinu o likovima o kojima sam
godinama razmiljala. Rekao je da mi to ne moe ispriati drugaije nego
osobno, a potom me pozvao u Amsterdam. Objasnila sam to mami i rekla,
"Moram ii."
"Hazel, volim te i zna da bih za tebe uinila bilo to, ali nemamo - nemamo
novca za meunarodna putovanja... a troak prijevoza opreme onamo... ljubavi,
to jednostavno nije..."
"Aha", rekla sam prekinuvi je. Shvatila sam da sam bila glupa to sam
uope razmiljala o tome. "Ne brini." Ali djelovala je zabrinuto.
"To ti je stvarno vano, ha?" upitala je i sjela s rukom na mojem listu.

49

"Bilo bi sjajno", rekla sam, "biti jedina osoba, osim njega, koja zna to se
dogodilo."
"To bi bilo sjajno", rekla je. "Razgovarat u s tvojim ocem."
"Ne, nemoj", rekla sam. "Ozbiljno, molim te, nemoj troiti novac na to.
Smislit u neto."
Palo mi je na pamet da sam ja razlog zbog kojeg moji roditelji nemaju novca.
Isisala sam obiteljsku uteevinu doplatama za Phalanxifor, a mama nije mogla
raditi jer je uzela puno radno vrijeme na poslu Brige oko mene. Nisam ih htjela
dodatno zaduiti.
Rekla sam mami da elim nazvati Augustusa kako bih je izvukla iz sobe, jer
se nisam mogla nositi s njenim tunim licem ne-mogu-ostvariti-snove-svoje-
keri.
U stilu Augustusa Watersa, proitala sam mu pismo umjesto pozdrava.
"Ide", rekao je.
"Znam, jel'da?" rekla sam. "Kako u doi do Amsterdama?"
"Ima li elju?" upitao me, govorei o toj organizaciji, Zakladi dobri duh, koja
se bavi time da bolesnim klincima ispuni jednu elju.
"Nemam", odgovorila sam. "Svoju sam elju ispucala prije uda."
"to si uinila?"
Glasno sam uzdahnula. "Imala sam trinaest", rekla sam.
"Nije valjda Disney." utjela sam.
"Nisi otila u Disney World."
utjela sam.
"Hazel GRACE!" viknuo je. "Nisi svoju posljednju elju ispucala na odlazak u
Disney World s roditeljima."
"A i u Epcot Center", promrmljala sam.
"O, moj Boe", rekao je Augustus. "Ne mogu vjerovati da sam zaljubljen u
curu s tako kliejiziranim eljama."
"Imala sam trinaest", ponovila sam, iako sam naravno, jedino mogla misliti
na zaljubljen zaljubljen zaljubljen zaljubljen. Bila sam polaskana, ali odmah sam
promijenila temu. "Ne bi li ti trebao biti u koli ili neto takvo?"
"Markiram da bih bio s Isaacom, ali on spava pa ja u hodniku rjeavam
geometriju."
"Kako je on?" upitala sam.

50

"Nisam siguran da li se samo nije spreman suoiti s ozbiljnou svojeg
hendikepa ili mu je stvarno tee to ga je Monica ostavila, ali ne eli priati ni o
emu drugome."
"Aha", rekla sam. "Koliko e biti u bolnici?"
"Par dana. Onda ide na tu rehabilitaciju ili tove, ali mislim da e spavati
kod kue."
"Sranje", rekla sam.
"Evo njegove mame. Moram ii."
"U redu."
"U redu", odgovorio je. Mogla sam uti njegov vragolasti osmijeh.
U subotu sam s roditeljima otila na trnicu u Broad Rippleu. Bio je sunan
dan to je rijetkost za Indianu u travnju i svi su na trnici nosili kratke rukave
iako to temperature nisu ba opravdavale. Mi iz Indiane iznimno smo
optimistini kad je rije o ljetu. Mama i ja smo sjedile na klupi, jedna pored
druge, preko puta prodavaa sapuna od kozjeg mlijeka, mukarca u
kombinezonu koji je svakome tko bi proao kraj njega imao potrebu objasniti
da, da, to su njegove koze i ne, kozji sapun nimalo ne mirie na koze.
Zazvonio mi je telefon. "Tko je to?" upitala je mama i prije nego sam uope
stigla pogledati.
"Ne znam", odgovorila sam. Bio je to Gus.
"Jesi li trenutno kod kue?" upitao je.
"Hm, ne", odgovorila sam.
"To je bilo trik-pitanje. Znao sam odgovor jer sam trenutno pred tvojom
kuom."
"Oh. Hm. Ovaj, uskoro kreemo valjda?"
"Superica. Vidimo se."
Kad smo se zaustavili pred kuom, Augustus Waters je sjedio na stubama.
Drao je buket sjajnih naranastih tulipana koji su upravo poeli cvjetati i ispod
tanke jakne nosio dres Indiana Pacersa, odjevnu kombinaciju koja uope nije
pristajala njegovom karakteru. Iako, moram priznati da mu je dobro stajala.
Podigao se sa stuba, predao mi tulipane i upitao, "Hoe na piknik?" Kimnula
sam i uzela cvijee.
Tata mi je priao iza lea i pruio Gusu ruku.
"Je li to dres Rika Smitsa?" upitao je tata.

51

"Stvarno jest."
"Boe, volio sam tog tipa", rekao je tata i u tren oka su se nali usred
razgovora kojem se nisam mogla (niti eljela) pridruiti pa sam unijela tulipane.
"eli li da ih stavim u vazu?" Kad sam ula, mama je imala ogroman osmijeh
na licu.
"Ne, u redu je", odgovorila sam. Kad bih ih stavila u vazu u dnevnoj sobi,
onda bi oni bili svaiji tulipani. Htjela sam da to bude samo moje cvijee.
Otila sam u sobu, ali nisam se presvukla. Poeljala sam se i oprala zube,
nanijela malo sjajila i tek malo parfema. Stalno sam pogledavala cvijee. Bilo je
agresivno naranasto, gotovo previe naranasto da bi bilo lijepo. Nisam imala
vazu ili neto slino pa sam izvadila svoju etkicu za zube iz ae, napola je
napunila vodom i ostavila cvijee ondje, u kupaonici.
Kad sam ponovno ula u svoju sobu, mogla sam uti razgovor pa sam
nakratko sjela na krevet i sluala kroz tanka vrata svoje sobe.
Tata: "Dakle, Hazel si upoznao u grupi za podrku."
Augustus: "Tako je, gospodine. Imate lijepu kuu. Sviaju mi se vai radovi."
Mama: "Hvala ti, Augustuse."
Tata: "Znai, i ti si jedan od preivjelih."
Augustus: "Jesam. Nisam ovog momka odsjekao zbog istog i
nepatvorenog zadovoljstva, iako je to izvrsna strategija za gubitak kilograma.
Noge su teke!"
Tata: "A kakvo ti je zdravlje sada?"
Augustus: "NTR ve etrnaest mjeseci."
Mama: "To je divno. Dananje mogunosti lijeenja - to je stvarno udesno."
Augustus: "Znam. Ja sam srekovi."
Tata: "Mora shvatiti da je Hazel i dalje bolesna, Augustuse, i bit e ostatak
svojeg ivota. Htjet e te pratiti, ali njena plua..."
U tom sam se trenutku pojavila i uutkala ga. "Onda, kamo ete?" upitala je
mama. Augustus je ustao i nagnuo se prema njoj, apui joj odgovor, a onda je
prislonio prst o usne. "", rekao joj je. "To je tajna."
Mama se nasmijeila. "Ima mobitel?" upitala me. Podigla sam dokazni
materijal, nakrivila spremnik s kisikom na prednje kotae i krenula. Augustus je
pourio k meni i ponudio mi ruku koju sam prihvatila. Prsti su mi se stegnuli oko
njegova bicepsa.

52

Na nesreu, inzistirao je na tome da on vozi, kako bi iznenaenje bilo
iznenaenje. Dok smo kaljucavo napredovali prema odreditu, rekla sam,
"Poteno si mi armirao mamu."
"Aha, a tvoj tata voli Smithse, to pomae. Misli da sam im se svidio?"
"Sigurno jesi. Ali ono, koga briga? To su samo roditelji."
"To su tvoji roditelji", objasnio je i pogledao me. "Plus, volim kad se svidim
ljudima. Je li to aavo?"
"Pa, ne mora juriti da bi mi otvorio vrata ili me zatrpavati komplimentima
da bi se meni svidio." Nagazio je konicu pa sam poletjela naprijed dovoljno
snano da mi disanje postane teko i zgreno. Pomislila sam na PET-snimanje.
Ne brini. Briga je beskorisna. Ipak sam brinula.
Spalili smo gume kad smo naglo krenuli od znaka stop pa skrenuli lijevo na
pogreno imenovan Grandview (postoji pogled na golfsko igralite, ali nije
nimalo velianstven). Jedino to mi je palo na pamet bilo je da idemo u smjeru
groblja. Augustus je posegnuo prema sredinjoj konzoli, otvorio punu kutiju
cigareta i izvukao jednu.
"Baci li ih ikad?" upitala sam ga.
"Jedna od mnogih prednosti nepuenja jest to ti kutija cigareta traje
zauvijek", odgovorio je. "Ovu imam skoro godinu dana. Nekoliko ih je puklo
pored filtera, ali mislim da bi mi ovaj paket mogao lako potrajati do
osamnaestog roendana." Uhvatio je filter prstima pa ga stavio u usta. "Onda,
u redu", rekao je. "U redu. Nabroji neke stvari koje nikad nee vidjeti u
Indianapolisu."
"Hm. Mrave odrasle?" rekla sam.
Nasmijao se. "Dobro. Nastavi."
"Mmmm. Plae. Obiteljske restorane. Topografiju."
"Sve izvrsni primjeri stvari koje nam nedostaju. Takoer, kultura."
"Aha, malo smo kratki s kulturom", rekla sam, konano shvaajui kamo me
vozi. "Vodi me u muzej?"
"Na neki nain."
"Oh, znai idemo u onaj park ili tove?" Gus je djelovao poraeno. "Da,
idemo u onaj park ili tove", odgovorio je. "Shvatila si, nisi li?"
"Hm, shvatila to?"
"Nita."

53

Pored muzeja nalazio se park u kojem je gomila umjetnika izradila velike
skulpture. ula sam za njega, ali nikad ga nisam posjetila. Provezli smo se pored
muzeja i parkirali tik do koarkakog igralita ispunjenog golemim plavim i
crvenim elinim lukovima koji su predstavljali zamiljenu putanju lopte koja
odskakuje.
Spustili smo se niz neto to se u Indianapolisu moe nazvati brdacem do
istine na kojoj su se klinci verali po golemoj, prevelikoj skulpturi kostura. Sve
su kosti bile visoke do struka, a bedrena je bila via od mene. Sve je izgledalo
kao djeji crte kostura koji izlazi iz tla.
Rame me boljelo. Bojala sam se da mi se rak proirio iz mojih plua.
Zamiljala sam tumor kako mi metastazira u kosti, svrdla mi rupe u kosturu,
ubojita jegulja podmuklih namjera. "Funky kosti", rekao je Augustus. "Stvorio ju
je Joep Van Lieshout."
"Zvui nizozemski."
"I jest", odgovorio je Gus. "I Rik Smits je Nizozemac. A i tulipani su
nizozemski." Gus je stao usred istine s kostima ravno ispred nas pa skinuo
ruksak prvo s jednog, a potom i s drugog ramena. Otvorio ga je, izvadio
naranastu dekicu, bocu soka od narane i neke sendvie umotane u plastinu
foliju.
"U emu je fora s naranastom bojom?" upitala sam, i dalje si ne doputajui
zamisliti kako bi sve ovo moglo voditi do Amsterdama.
"To je, naravno, nacionalna boja Nizozemske. Sjea se Vilima III. Oranskog i
svega toga?"
"Nisam ga imala na maturi." Nasmijeila sam se, pokuavajui sakriti
uzbuenje.
"Sendvi?" upitao je.
"Da pogodim."
"Nizozemski sir. I rajica. Rajice su iz Meksika, ao mi je."
"Ti si takvo razoaranje, Augustuse. Nisi li barem mogao nabaviti naranaste
rajice?"
Nasmijao se pa smo jeli sendvie u tiini i gledali djecu kako se igraju po
skulpturi. Nisam ga jednostavno mogla pitati o svemu pa sam samo sjedila
ondje okruena svom tom nizozemtinom, osjeajui zbunjenost i nadu.

54

U daljini, okupan nepomuenom sunevom svjetlou tako rijetkom i
vrijednom u naem gradu, djeji je smijeh kostura pretvorio u igralite, pa su
skakali naprijed-natrag po protetskim kostima.
"Na ovoj skulpturi volim dvije stvari", rekao je Augustus. Meu prstima je
drao nezapaljenu cigaretu, vrtei je kao da otresa pepeo. Vratio ju je nazad u
usta. "Prvo, kosti su dovoljno razdvojene da, ako si dijete, ne moe odoljeti
porivu da skae s jedne na drugu. Ono, jednostavno mora skoiti s prsnog
koa na lubanju. A to znai da, drugo, skulptura u osnovi djecu prisiljava da se
igraju na kostima. Simbolike rezonance su beskrajne, Hazel Grace."
"Stvarno voli simbole", rekla sam, pokuavajui razgovor ponovno
usmjeriti prema brojnim simbolima Nizozemske na naem pikniku.
"Tono, a kad smo kod toga... Vjerojatno se pita zato jede lo sendvi od
sira i pije sok od narane i zato ja nosim dres Nizozemca koji se bavio sportom
koji sam poeo prezirati."
"Palo mi je na pamet", priznala sam.
"Hazel Grace, kao i mnogo djece prije tebe a ovo govorim s iznimnom
njenou - svoju si elju potroila brzopleto, ne marei za posljedice. Strani te
kosac gledao u lice i strah od smrti dok ti je elja jo u depu, neispunjena,
natjerao te da pojuri prema prvoj elji koje si se mogla sjetiti pa si ti, kao i
mnogi drugi, odabrala hladno i umjetno zadovoljstvo tematskog parka."
"Zapravo sam se na putovanju sjajno provela. Upoznala sam ilju i Min..."
"Usred monologa sam! Napisao sam ovo i zapamtio i ako me prekine, sve
u sjebati", prekinuo me Augustus. "Molim te, jedi sendvi i sluaj." (Sendvi je
bio nevjerojatno suh, ali ipak sam zagrizla.) "U redu, gdje sam stao?"
"Umjetna zadovoljstva."
Vratio je cigaretu u kutiju. "Tono, hladna i umjetna zadovoljstva tematskog
parka. Ali, dopusti mi da ustvrdim kako su pravi junaci Tvornice elja mladii i
djevojke koji ekaju, kao to Vladimir i Estragon ekaju Godota, a dobre
kranke brak. Ovi mladi junaci stoiki i bez aljenja ekaju da naie ona istinska
i prava elja. Naravno, ona moda nikad ne stigne, ali barem mogu mirno
poivati u grobu znajui da su uinili svoj dio kako bi sauvali elju kao ideju.
Ali opet, moda i stigne: moda shvati da je tvoja jedina i prava elja
posjetiti briljantnog Petera Van Houtena u njegovu amsterdamskom egzilu i bit
e ti drago to si sauvao svoju elju."

55

Augustus je stao usred govora dovoljno da shvatim kako je monolog
zavren. "Alija nisam sauvala elju", rekla sam.
"Ah", odvratio je. A potom je, nakon neeg to je djelovalo kao uvjebana
stanka, dodao, "Ali ja sam sauvao svoju."
"Stvarno?" Bila sam iznenaena time to Augustus jo ima pravo na elju,
budui da je u koli i ve godinu dana u remisiji. Mora biti prilino bolestan da
bi ti Dobri duhovi ispunili elju.
"Dobio sam je u zamjenu za nogu", objasnio je. Lice mu je bilo posve
obasjano; morao je kiljiti da bi me pogledao, a zbog toga mu se nos preslatko
naborao. "Sad, ja ti neu dati svoju elju ili neto takvo. Ali elim upoznati
Petera Van Houtena, a nema smisla upoznati ga bez djevojke koja me upoznala
s njegovom knjigom."
"Definitivno nema", sloila sam se.
"Dakle, ja sam razgovarao s Dobrim dusima i oni se potpuno slau. Kau da
je Amsterdam divan poetkom svibnja. Predlau da otputujemo treeg svibnja,
a vratimo se sedmog."
"Augustuse, stvarno?"
Pruio je ruku, dotakao mi obraz i na trenutak sam pomislila da e me
poljubiti. Tijelo mi se ukoilo i mislim da je to primijetio jer je odmaknuo ruku.
"Augustuse", rekla sam. "Stvarno. Ne mora to raditi."
"Naravno da moram", odgovorio je. "Pronaao sam svoju elju."
"Boe, najbolji si", rekla sam mu.
"Sigurno to govori svim dekima koji ti financiraju meunarodna
putovanja", odgovorio je.











56

ESTO POGLAVLJE
Kad sam stigla kui, mama je slagala moju odjeu istovremeno gledajui
televizijski ou The View. Rekla sam joj da su tulipani i nizozemski umjetnik i sve
to bili zato to je Augustus odluio iskoristiti svoju elju i odvesti me u
Amsterdam.
"To je previe", rekla je vrtei glavom. "Ne moemo to prihvatiti od
potpunog stranca."
"On nije stranac. On mi je gotovo drugi najbolji prijatelj."
"Nakon Kaitlyn?"
"Nakon tebe", rekla sam. Bila je to istina, ali sam to ponajprije rekla jer sam
eljela u Amsterdam.
"Pitat u doktoricu Manu", rekla je nakon stanke.

* * *
Doktorica Maria je rekla da ne mogu u Amsterdam bez odrasle osobe blisko
upoznate s mojim sluajem, to je manje vie znailo bez mame ili same
doktorice Mane. (Moj je tata moj rak razumio koliko i ja: na nejasan i nepotpun
nain na koji ljudi razumiju elektrinu struju ili plimu i oseku. Ali mama je znala
vie o razlikama u karcinomu titnjae kod adolescenata od veine onkologa.)
"Onda ti ide", rekla sam. "Dobri duhovi e platiti za to. Oni imaju hrpu
love."
"Ali tvoj otac", rekla je mama. "Nedostajat emo mu. Ne bi bilo poteno
prema njemu, a ne moe si priutiti izostanak s posla."
"ali se? Misli da tata ne bi uivao nekoliko dana gledati televizijske emisije
koje nisu o modelima koji se probijaju i svake veeri naruivati pizzu koristei
kartonske tanjure da ne mora prati posue?"
Mama se nasmijala. Konano je osjetila uzbuenje i poela unositi zadatke u
telefon: mora nazvati Gusove roditelje i razgovarati s Dobrim duhovima o
mojim medicinskim potrebama, saznati imaju li ve hotel, koji su najbolji vodii i
to bismo sve trebali istraiti ako imamo samo tri dana i tako dalje. Malo me
boljela glava pa sam popila dva Advila i odluila odrijemati.
Ali na kraju sam leala u krevetu i vrtjela itav piknik s Augustusom u glavi.
Nisam mogla prestati razmiljati o onom trenutku kad sam se ukoila jer me
dodirnuo. Nekako je ta njena bliskost bila pogrena. Mislila sam da je moda
stvar u tome to je sve bilo unaprijed osmiljeno: Augustus je bio divan, ali je na

57

pikniku pretjerao sa svime, skroz do sendvia koji su bili bremeniti metaforama,
ali uasnog okusa i nauenog monologa koji je zaprijeio razgovor. Sve je bilo
Romantino, ali ne i romantino.
Istina je bila da nikad nisam htjela da me poljubi, ne na onaj nain na koji bi
takve stvari trebalo eljeti. Mislim, on je bio predivan i bio mi je privlaan. Mislila
sam o njemu na taj nain, da posudim frazu osnovnokolskog slenga. Ali stvaran
dodir, realiziran dodir... sve je bilo pogreno.
A onda sam se uhvatila da brinem kako u se morati ljubiti s njime da bih
stigla u Amsterdam, a to nije neto o emu eli razmiljati jer a) uope se ne
bih trebala pitati elim li ga poljubiti i b) ljubiti nekog samo da bi dobio
besplatno putovanje opasno je blizu profesionalnom kurvanju, a moram
priznati da iako sebe nisam smatrala dobrom osobom, nikad nisam mislila da bi
moj prvi seksualni in bio prostitucija.
A opet, nije me pokuao poljubiti; samo mi je dodirnuo lice, a to ak i nije
seksualno. To nije potez osmiljen da izazove uzbuenje, ali je u svakom sluaju
dizajniran potez jer Augustus Waters nije sklon improvizacijama. to je onda
htio postii? I zato ja to nisam htjela prihvatiti?
U nekom sam trenutku shvatila da susretu pristupam na Kaitlynin nain pa
sam odluila poslati Kaitlyn poruku i zatraiti savjet. Odmah me nazvala.
"Imam problem s dekom", objasnila sam.
"PREDIVNO", odgovorila je Kaitlyn. Ispriala sam joj sve, zajedno s udnim
dodirivanjem lica, izostavljajui samo Amsterdam i Augustusovo ime. "Sigurna
si da je zgodan?" upitala me kad sam zavrila.
"Prilino sigurna", odgovorila sam.
"Sporta?"
"Da, igrao je koarku za North Central."
"Ide. Kako si ga upoznala?"
"Na jezivoj grupi za podrku."
"Huh", odgovorila je Kaitlyn. "isto znatielje radi, koliko nogu tip ima?"
"Ono... 1.4", odgovorila sam s osmijehom. Koarkai su slavni u Indiani, a
iako Kaitlyn nije pohaala North Central, njene su drutvene veze bile
beskrajne.
"Augustus Waters", kazala je.
"Hm... moda?"

58

"O, moj Boe. Viala sam ga na zabavama. to bih sve radila tom deku.
Mislim, ne sad kad znam da tebe zanima. Ali, o moj blagi, dobri Boe, jahala bih
tog jednonogog ponija po itavom koralu."
"Kaitlyn", rekla sam.
"Oprosti. Misli li da bi ti trebala biti gore?"
"Kaitlyn."
"O emu smo ono priale? Aha, o tebi i Augustusu Watersu. Moda... jesi li
gay?"
"Mislim da nisam? Mislim, definitivno mi se svia."
"Ima li rune ruke? Ponekad lijepi ljudi imaju rune ruke."
"Ne, ima nekako udesne ruke."
"Hmmm", rekla je.
"Hmmm", rekla sam.
Nakon kratke pauze, Kaitlyn je rekla, "Sjea se Dereka? Prolog je tjedna
prekinuo sa mnom jer je zakljuio kako izmeu nas postoji neto temeljno
nekompatibilno i da emo se samo meusobno povrijediti budemo li ustrajali.
Nazvao je to preventivno napucavanje. Moda ima taj predosjeaj daje neto
temeljno nekompatibilno pa predosjea predosjeaj."
"Hmmm", rekla sam.
"Samo razmiljam naglas."
"ao mi je zbog Dereka."
"Oh, preboljela sam to, duo. Trebao mi je paket peperminta i etrdeset
minuta za to."
Nasmijala sam se. "Pa hvala, Kaitlyn."
"U sluaju da se ipak spetlja s njim, elim znati lascivne detalje."
"Ali naravno", rekla sam, a tad je Kaitlyn poslala poljubac u slualicu pa sam
rekla "Bok" i ona je poklopila.

Sluajui Kaitlyn, shvatila sam kako nemam predosjeaj da u ga povrijediti.
Imala sam post-osjeaj.
Izvukla sam laptop i potraila Caroline Mathers. Fizike su slinosti bile
nevjerojatne: isto steroidno okruglo lice, isti nos, isti oblik tijela u cjelini. Ali
njene su oi bile tamnosmee (moje su zelene), a njena put mnogo tamnija -
talijanska ili neka takva.

59

Na tisue joj je ljudi - doslovno na tisue - ostavilo poruke suuti. Bio je to
beskrajan popis ljudi kojima je nedostajala, toliko njih da mi je trebalo sat
vremena klikanja po ao mi je to si umrla i molim za tebe porukama na zidu.
Umrla je prije godinu dana od tumora na mozgu. Uspjela sam kliknuti na neke
njene fotografije. Augustus je bio na onim ranijima: s podignutim je palevima
pokazivao na otrcani oiljak na njenoj elavoj glavi; stajao ruku pod ruku s njom
na igralitu bolnice Memorial, leima okrenuti fotoaparatu; ljubei je dok je
Caroline odmaknula fotoaparat tako da si mogao vidjeti samo njihove noseve i
zatvorene oi.
Najnovije su slike bile one snimljene ranije, dok je bila zdrava, a posthumno
su ih objavili njeni prijatelji: bila je prelijepa djevojka, irokih bokova i valovite,
duge, ravne, potpuno crne kose koja joj je padala preko lica. Moja zdrava osoba
nije izgledala nimalo nalik njenoj zdravoj osobi. Ali nae su tumorske osobe
mogle biti sestre. Nikakvo udo da je piljio u mene kad me prvi put vidio.
Neprestano sam se vraala jednoj objavi na zidu, napisanoj prije dva
mjeseca, devet mjeseci nakon stoje umrla, a napisao ju je jedan od njezinih
prijatelja. Svima toliko nedostaje. To nikada ne prestaje. Imam osjeaj kao da
smo u tvojoj bitci svi ranjeni, Caroline. Nedostaje mi. Volim te.
Nakon nekog su vremena mama i tata objavili da je vrijeme veere. Ugasila
sam raunalo i ustala, ali nisam mogla istjerati tu objavu iz misli, a iz nekog me
razloga inila nervoznom i ne-gladnom.
Stalno sam razmiljala o svojem ramenu koje je boljelo. I dalje sam imala
glavobolju, ali moda samo zato jer sam razmiljala o djevojci koja je umrla od
tumora na mozgu. Stalno sam si ponavljala da trebam odvojiti stvari, da budem
ovdje i sada za naim okruglim stolom (za koji se moda moglo rei da je
promjerom prevelik za troje i definitivno prevelik za dvoje) s tim ofurenim
brokulama i burgerom od crnog graha koji sav keap ovog svijeta ne bi uinio
dovoljno sonim. Rekla sam sebi da zamiljanje metastaze u mozgu ili ramenu
nee utjecati na nevidljivu stvarnost koja se odigrava u meni i da su stoga takve
misli uludo utroeni trenuci ivota sastavljenog od definitivno odreenog skupa
takvih trenutaka. Pokuala sam si rei i da danas ivim najbolji mogui ivot.
Dugo nisam mogla shvatiti zato me neto to je stranac napisao na
Internetu drugome (i pokojnome) strancu toliko muilo i ispunjavalo brigom
kako postoji neto u mojoj glavi - koja jest boljela, iako sam s godinama iskustva
nauila daje bol neprecizan dijagnostiki alat.

60

Kako se tog dana nije dogodio nikakav potres u Papui Novoj Gvineji, moji su
roditelji bili hiperusredotoem na mene pa nisam mogla sakriti ovu novu navalu
nemira.
"Je li sve u redu?" upitala je mama dok sam jela.
"A-ha", rekla sam i uzela zalogaj burgera. Progutala. Pokuala sam rei
neto to bi rekla normalna osoba iji se um ne davi od panike. "Ima li u
burgerima brokule?"
"Malo", odgovorio je tata. "Prilino je uzbudljivo to e moda ii u
Amsterdam."
"Aha", kazala sam. Pokuala sam ne razmiljati o rijei ranjeni, to je naravno
jedan od naina razmiljanja o njoj.
"Hazel", ubacila se mama. "Gdje si sad?"
"Valjda samo razmiljam."
"Zacopana", rekao je tata s osmijehom.
"Nisam klinka i definitivno nisam zaljubljena u Gusa Watersa ili bilo koga
drugoga", rekla sam malo previe obrambeno. Ranjeni. Kao da je Caroline
Mathers bila bomba koja je eksplodirala i svi su oko nje zavrili s ugraenim
rapnelom.
Tata me pitao radim li na neemu za kolu. "Dobila sam jako naprednu
zadau iz algebre", odgovorila sam mu. "Tako naprednu da je vjerojatno ne bih
mogla objasniti laiku."
"A kako je tvoj prijatelj Isaac?"
"Slijepo", odgovorila sam.
"Danas se ponaa prilino tinejderski", rekla je mama. inilo se da joj to
pomalo smeta.
"Nisi li to htjela, mama? Da budem tinejderica?"
"Pa, ne nuno ovakva tinejderica, ali naravno da smo tvoj otac i ja uzbueni
gledati te kako postaje mlada ena, sklapa prijateljstva, izlazi s dekima."
"Ne izlazim s dekima", rekla sam. "Ne elim izlaziti ni s kim. To je uasna
ideja i jeziv gubitak vremena i..."
"Duo", obratila mi se majka. "to nije u redu?"
"Ja sam ono. Ono. Ja sam kao granata, mama. Ja sam granata i u jednom u
trenutku eksplodirati i voljela bih smanjiti rtve, okej?"
Tata je malo nakrivio glavu u stranu, kao prekoreno tene.

61

"Ja sam granata", ponovila sam. "Samo se elim drati podalje od ljudi i
itati knjige i razmiljati i biti s vama jer nikako ne mogu sprijeiti da povrijedim
vas; previe ste blizu, pa me jednostavno pustite da to radim, dobro? Ne
trebam vie izlaziti. I ne mogu biti obina tinejderica jer sam granata."
"Hazel", rekao je tata i zagrcnuo se. On puno plae, moj tata.
"Idem u svoju sobu i malo u itati, dobro? Dobro sam. Stvarno sam dobro.
Samo elim ii malo itati."
Poela sam itati taj roman koji smo dobili u zadatak, ali ivimo u kui
tragino tankih zidova pa sam mogla uti veinu proaptanog razgovora koji je
uslijedio. Moj je tata govorio, "Ubija me to", a mama, "To je upravo ono to
sada ne treba uti", pa je tata rekao, "ao mi je ali...", a mama ga je prekinula,
"Nisi li zahvalan?" A on je odgovorio, "Naravno da sam zahvalan". Pokuavala
sam se koncentrirati na priu, ali nisam ih mogla ne uti.
Pa sam ukljuila raunalo kako bih sluala glazbu, a s Augustusovim
omiljenim bendom, The Hectic Glowom kao drugom pjesmom, vratila sam se
stranicama posvete Caroline Mathers i itanju o tome kako je njezina borba bila
junaka, i koliko svima nedostaje i kako je sad na boljem mjestu i kako e
zauvijek ivjeti u njihovom sjeanju i kako su svi koji su je poznavali - ali svi -
tuni zbog njenog odlaska.
Moda sam trebala mrziti Caroline Mathers ili ve neto jer je bila s
Augustusom, ali nisam. Nisam je vidjela jasno meu svim tim posvetama, ali
inilo se da nemam to mrziti - inilo se da je, ba poput mene, profesionalni
bolesnik, zbog ega sam se zabrinula da, kad ja umrem, nee imati to rei o
meni osim da sam se junaki borila, kao da je jedina stvar koju sam ikad uinila
Dobivanje raka.
U svakom sluaju, poela sam itati male biljeke Caroline Mathers, od kojih
su veinu zapravo napisali njeni roditelji jer je njen rak, pretpostavljam, bio od
one vrste koja uini da ti prestane biti ti prije nego te uini neivim.
I sve su bile kao, Caroline i dalje ima problema s ponaanjem. Jako se bori s
ljutnjom i frustracijom jer ne moe govoriti (naravno, i mi smo frustrirani zbog
toga, ali imamo drutveno prihvatljivije naine podnoenja ljutnje). Gus je Caroline
poeo zvati HULK SMASH to se lijenicima svia. Nita u ovome nikome od nas
nije lako, ali prihvaamo humor gdje ga moemo nai. Nadamo se da u etvrtak
idemo kui. Javit emo...
Nema potrebe rei da u etvrtak nije otila kui.

62

Pa naravno da sam se ukoila kad me dodirnuo. Biti s njime znailo je
povrijediti ga - nepovratno. I to sam osjetila kad je posegnuo za mnom: osjeala
sam kao da inim nasilje nad njim jer sam tono to i inila.
Odluila sam mu poslati poruku. Htjela sam izbjei razgovor o tome svemu.

Hej, dakle u redu, ne znam hoe li ovo shvatiti, ali ne mogu te poljubiti ili
neto. Ne da bih to nuno htjela, ali ne mogu.
Kad to pogledam, vidim jedino u to u te uplesti. Moda ti to nema smisla.
U svakom sluaju, oprosti.

Odgovorio je nekoliko minuta kasnije:
U redu.

Otpisala sam nazad.
U redu.

Odgovorio je:
O, moj Boe, prestani flertovati sa mnom!

Samo sam rekla:
U redu.

Telefon mi je zazujao nekoliko trenutaka kasnije.

Samo se alim, Hazel Grace. Razumijem. (Ali oboje znamo da je 'u redu'jako
izazovno. U redu PRTI od senzualnosti.)

Bila sam u iskuenju ponovno mu napisati U redu, ali zamislila sam ga na
svojem sprovodu i to mi je pomoglo da ispravno oblikujem tekst.

ao mi je.



63

* * *
Pokuala sam zaspati sa slualicama, ali nakon nekog su vremena uli mama
i tata. Mama je uzela Plavka s police i priljubila ga uz trbuh, a tata je sjeo na
stolac i bez suza rekao, "Ti nisi granata, ne nama. Kad razmiljamo o tvojoj
smrti, to nas rastuuje, Hazel, ali ti nisi granata. Ti si udesna. Ne moe znati,
duo, jer nikad nisi imala bebu koja je postala iznimna mlada itateljica s
usputnim zanimanjem za jezive televizijske emisije, ali srea koju nam daje
mnogo je vea od tuge koju osjeamo zbog tvoje bolesti."
"U redu", rekla sam.
"Stvarno", nastavio je tata. "Ne bih te muljao oko toga. Da stvara vie
nevolja, jednostavno bismo te bacili na ulicu."
"Mi nismo jako osjeajni ljudi", dodala je mama mrtvo ozbiljno. "Ostavili
bismo te u sirotitu s porukom na pidami."
Nasmijala sam se.
"Ne mora ii na grupu za podrku", dodala je mama. "Ne mora nita. Osim
ii u kolu." Predala mi je medvjedia.
"Mislim da Plavko veeras moe spavati na polici", rekla sam. "Dopusti da te
podsjetim kako sam starija od trideset i tri polugodine."
"uvaj ga noas", rekla je.
"Mama."
"Usamljen je", objasnila je.
"O, Boe, mama", rekla sam. Ali uzela sam glupog Plavka i ono, malo ga
mazila dok sam tonula u san.
I dalje sam imala jednu ruku prebaenu preko Plavka, zapravo, kad sam se
malo nakon etiri ujutro probudila s apokaliptinom boli koja je nadirala iz
nedostinog sredita u mojoj glavi.








64

SEDMO POGLAVLJE
Vritala sam kako bih probudila roditelje i oni su utrali u moju sobu, ali nisu
mogli uiniti nita kako bi ugasili eksplozije supernove u mojoj glavi, beskrajni
niz interkranijalnih vatrometa zbog kojih sam mislila da konano odlazim i rekla
sam samoj sebi - kao to sam si ranije govorila - da se tijelo iskljuuje kad bol
postaje prejaka, da je svijest privremena, da e i ovo proi. Ali kao i obino,
nisam se onesvijestila. Ostala sam na obali, valovi su me zapljuskivali, ali nisam
se mogla utopiti.

Tata je vozio i telefonom razgovarao s bolnicom dok sam ja leala na
stranjem sjeditu s glavom u maminu krilu. Nije se to imalo uiniti: vritanje je
samo pogoravalo stvar. Zapravo je svaki stimulans pogoravao stvar.
Jedino je rjeenje bilo pokuati rastaviti svijet, uiniti ga crnim i tihim i
ponovno nenaseljenim, vratiti se trenutku prije velikog praska, poetku kad je
postojala Rije i ivjeti u tom golemom nestvorenom prostoru sama s Rijei.
Ljudi govore o hrabrosti oboljelih od raka i ja ne nijeem tu hrabrost. Bockali
su me i rezali i trovali godinama, a jo sam ovdje. Ali nemojte se zavaravati: u
tom bih trenutku bila sretna da umrem.
Probudila sam se na intenzivnoj. Znala sam da sam na intenzivnoj jer nisam
imala svoju sobu i jer je sve oko mene pijukalo i jer sam bila sama. Ne putaju
obitelj da bude s tobom dvadeset i etiri sata dnevno na djejem odjelu
intenzivne zbog rizika od infekcije. ula sam zavijanje iz hodnika. Neije je dijete
umrlo. Bila sam sama. Pritisnula sam crveni gumb.
Nekoliko sekundi kasnije ula je medicinska sestra. "Hej", rekla sam.
"Bok, Hazel. Ja sam Alison, tvoja sestra."
"Bok, Alison, Moja sestro."
Tad sam ponovno poela osjeati umor. Ali probudila sam se kad su moji
roditelji uli, plaui i neprestano mi ljubei lice pa sam posegnula za njima i
pokuala im stisnuti ruku, ali sve je boljelo kad bih stisnula. Mama i tata su mi
rekli da nemam tumor na mozgu, ve da mi glavobolju uzrokuje loa
oksigenacija koja je uzrokovala to da mi plua plivaju u tekuini, a ak je litra i
pol (!!!!) uspjeno drenirana iz mojeg prsnog koa zbog ega bih mogla osjeati
nelagodu s bone strane gdje se nalazila, hej, vidi ti to, cijev koja mi je iz prsa
ulazila u plastinu vreicu prepunu tekuine koja je sasvim iskreno sliila
najdraem svijetlom pivu mojeg oca. Mama mi je rekla da u ii kui, stvarno

65

hou, da e mi samo svako toliko morati drenirati ovo, i da e me morati vratiti
na BiBAP, taj noni stroj koji mi tjera zrak u ta moja usrana plua i izvlai ga iz
njih. Ali prve sam noi u bolnici prola potpuno PET-snimanje, rekli su mi, i vijesti
su bile dobre: nije bilo rasta tumora. Nema novih tumora. Bol u ramenu bila je
posljedica nedostatka kisika. I bol zbog srca koje prejako radi.
"Doktorica Maria jutros je rekla da je i dalje optimistina", rekao je tata.
Sviala mi se doktorica Maria i nije srala ljudima pa je to bilo lijepo uti.
"Ovo je samo problem, Hazel", rekla je mama. "Ovo je problem s kojim
moemo ivjeti."
Kimnula sam, a onda ih je Alison Moja sestra zamolila da odu. Upitala me
elim li jo komadia leda i ja sam kimnula pa je sjela na krevet kraj mene i
licom mi ih stavljala u usta.
"Dakle, bila si van sebe par dana", rekla je Alison. "Hmmm... da vidimo to si
propustila. Neka se slavna osoba drogirala. Politiari se nisu mogli sloiti. Druga
je slavna osoba obukla bikini koji je otkrio sve nesavrenosti njenog tijela. Jedan
je tim pobijedio u utakmici, ali je drugi izgubio." Nasmijeila sam se. "Ne moe
vie tako nestajati, Hazel. Previe toga propusti."
"Jo?" upitala sam i kimnula prema bijeloj plastinoj ai u njenoj ruci.
"Ne bih trebala", odgovorila je, "ali ja sam buntovnica." Dala mi je jo jednu
punu licu zdrobljenog leda. Promrmljala sam hvala. Hvala Bogu na dobrim
sestrama. "Umorila si se?" upitala me. Kimnula sam. "Spavaj malo", rekla je.
"Pokuat u ih omesti i dati ti par sati sna prije nego ti netko doe provjeriti
vitalne znakove i tome slino." Ponovno sam joj zahvalila. U bolnici esto
govori 'hvala'. Pokuala sam se namjestiti u krevetu. "Nee pitati za deka?"
upitala me.
"Nemam deka", odgovorila sam.
"uj, tu imamo deka koji gotovo nije izaao iz ekaonice otkako si stigla",
objasnila mi je.
"Nije me valjda vidio ovakvu?"
"Nije. Samo obitelj." Kimnula sam i utonula u vodeni san.
Trebat e mi est dana da doem kui, est nedana piljenja u akustine
ploe na stropu i gledanja televizije i spavanja i boli i ekanja da vrijeme proe.
Nisam vidjela Augustusa ili ikog drugog osim svojih roditelja. Kosa mi je
izgledala kao ptije gnijezdo; hodala sam epavo kao oboljeli od demencije. Ali
svakog sam se dana osjeala bolje: svaki je san otkrivao osobu koja se inila

66

malo vie nalik meni. San pobjeuje rak, ponovio je po tisuiti puta moj Redovni
Doktor Jim kad se jednog jutra nagnuo nad mene okruen palirom studenata
medicine.
"Ja sam stroj za borbu protiv raka", rekla sam mu.
"To uistinu jesi, Hazel. Samo odmaraj, uskoro e kui."
U utorak su mi rekli da u srijedu idem kui. U srijedu su mi dva studenta
medicine pod minimalnim nadzorom uklonila cijev iz prsa, ali je osjeaj bio kao
da me netko ubada iznutra prema van i openito postupak nije najbolje proao
pa su odluili da ostanem do etvrtka. Poela sam misliti da sam dio nekog
egzistencijalistikog eksperimenta u trajno odloenoj gratifikaciji kad se u petak
ujutro pojavila doktorica Maria, minutu petljala oko mene i onda mi rekla da
mogu ii.
Mama je tad otvorila svoju preveliku torbu kako bi pokazala da je sve
vrijeme sa sobom imala moju Odjeu za odlazak kui. Dola je sestra i izvadila
mi infuziju. Osjeala sam se lako iako sam sa sobom vukla spremnik s kisikom.
Otila sam u kupaonicu, otuirala se prvi put u tjedan dana, odjenula i kad sam
izala, bila sam toliko umorna da sam morala lei i uhvatiti dah. Mama je pitala,
"eli li vidjeti Augustusa?"
"Valjda", odgovorila sam nakon minute. Ustala sam i prebacila se na jedan
od onih plastinih stolaca oslonjenih o zid, gurnuvi spremnik ispod stolca. To
me iscrpilo.
Tata se nekoliko minuta kasnije vratio s Augustusom. Kosa mu je bila
neuredna, padala mu je na elo. Zasjao je pravim Augustus Watersovim
vragolastim osmijehom kad me ugledao i nisam si mogla pomoi a da mu ne
uzvratim osmijeh. Sjeo je na plavi naslonja od lane koe pored mojeg stolca.
Nagnuo se prema meni, naizgled nesposoban zauzdati osmijeh.
Mama i tata su nas ostavili same, zbog ega sam se osjeala udno. Silno
sam se trudila pogledati ga u oi, iako su bile tako lijepe da ih je teko gledati.
"Nedostajala si mi", rekao je Augustus.
Glas mi je bio tii nego sam eljela. "Hvala to me nisi pokuao vidjeti dok
sam uasno izgledala."
"Budimo iskreni, i sad izgleda prilino loe."
Nasmijala sam se. "I ti si meni nedostajao. Samo ne elim da vidi... sve ovo.
Samo elim, ono... Nije vano. Ne dobije uvijek ono to eli."

67

"Stvarno?" upitao me. "Oduvijek sam mislio da je svijet tvornica koja ti
ispunjava elje."
"Ispada da tome nije ba tako", rekla sam. Bio je tako lijep. Posegnuo mi je
za rukom, ali ja sam odmahnula glavom. "Ne", rekla sam tiho. "Ako emo se
druiti, onda to mora biti, ono, ne tako."
"U redu", sloio se. "uj, imam dobre vijesti i loe vijesti, kad smo ve kod
ispunjavanja elja."
"U redu?"
"Loe su vijesti da oito ne moemo u Amsterdam dok ti ne bude bolje.
Dobri duhovi e ipak odraditi svoju slavnu magiju kad ti bude dovoljno dobro."
"To su dobre vijesti?"
"Ne, dobre vijesti su to je, dok si spavala, Peter Van Houten s nama
podijelio jo malo svojeg briljantnog uma."
Ponovno je posegnuo za mojom rukom, ali ovoga puta kako bi u nju gurnuo
komad nekoliko puta preklopljenog papira s logotipom
Peter Van Houten, romanopisac emeritus.
Nisam ga proitala dok nisam stigla kui i smjestila se u svoj golemi i prazan
krevet, bez ikakve mogunosti medicinske intervencije. Trebala mi je itava
vjenost da deifriram Van Houtenov neuredan i neitljiv rukopis.

Dragi gospodine Waters,
primio sam vau elektroniku potu od 14. travnja i prilino sam
impresioniran ekspirijanskom sloenou vae tragedije. Svi u ovoj prii imaju
mramornu hamartiu: njena je to je tako bolesna, a vaa to ste tako zdravi. Da
je ona zdravija, a vi bolesniji, tada zvijezde ne bi bile tako strano uklete, ali
ukletost je priroda zvijezda i nikad Shakespeare nije bio vie u krivu nego kad je
Kasija natjerao da opazi: "Greka, dragi Brute, nije u naim zvijezdama/ve u
nama samima." Jednostavno je to rei kad ste rimski plemi (ili Shakespeare!),
ali meu naim zvijezdama moe se pronai poprilina krivica.
Dok smo na temi nedostataka starog Willa, vae pisanje o mladoj Hazel
podsjea me na Bardov pedeset i peti sonet koji, naravno, poinje: "Nit mramor
nit pozlaeni spomenici/prineva nee nadivjeti ovu monu rimu;/no ti e u
njoj bljetavije sjati/od hrapava kamena, ukaljana kurvom od vremena."
(Digresija, ali: kakva je kurva vrijeme. Sjebe svakoga.) To je divna pjesma, ali i
varljiva: naravno da se sjeamo Shakespeareove mone rime, ali to znamo o

68

osobi kojoj je posveena? Nita. Prilino smo sigurni da je rije o mukarcu, a
sve ostalo je pogaanje. Shakespeare nam je savreno malo rekao o mukarcu
kojeg je zarobio u tom lingvistikom sarkofagu. (Primijetit ete i da, kad
govorimo o literaturi, govorimo u sadanjem vremenu. Kad govorimo o
mrtvima, nismo tako milostivi.) Izgubljeno neemo uiniti besmrtnim piui o
tome. Jezik zakopava, ali ne uskrisuje (Potpuno razotkrivanje: nisam prvi koji je
to primijetio. Usporedi MacLeishovu poemu "Nit mramor nit pozlaeni
spomenici" u kojoj se nalazi junaki stih "rei u da e umrijeti i nitko te nee
pamtiti".)
Skreem s teme, ali evo zakljuka: mrtvi su vidljivi samo u uasnom golom
oku sjeanja. ivi, hvala nebesima, zadravaju sposobnost da nas iznenade i
razoaraju. Vaa je Hazel iva, Waterse, i ne smijete nametati svoju volju tuoj
odluci, posebno odluci koja je tako promiljeno donesena. Ona vas eli
potedjeti boli i trebali biste joj to dopustiti. Moda vam logika mlade Hazel nije
uvjerljiva, ali ja kroim ovom dolinom suza dulje od vas i kako ja to vidim, ona
nije luda.
Iskreno va,
Peter Van Houten

Stvarno je to on napisao. Polizala sam prst, s njim malo prela po papiru i
tinta je lagano pustila pa sam znala da je stvarna.
"Mama", rekla sam. Nisam to rekla glasno, ah nisam ni morala. Ona uvijek
eka. Provirila je kroz vrata.
"Jesi li dobro, duo?"
"Moemo li nazvati doktoricu Mariu i pitati je hoe li me meunarodna
putovanja ubiti?"









69

OSMO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije imali smo veliki Sastanak ekipe za rak. Svako toliko
sastala bi se hrpa lijenika, socijalnih radnika, fizioterapeuta i tkoznakogajo,
posjedali bi oko stola u konferencijskoj dvorani i raspravljali o mojoj situaciji.
(Ne o situaciji s Augustusom Watersom niti o situaciji s Amsterdamom. O
situaciji s rakom.)
Sastanak je vodila doktorica Maria. Zagrlila me kad sam stigla. Voljela je
grliti.
Valjda sam se osjeala bolje. Cjelonono spavanje s BiBAP-om inilo je da se
moja plua osjeaju gotovo normalno, iako se zapravo i nisam sjeala
normalnog rada plua.
Svi su stigli i napravili cijelu predstavu oko iskljuivanja pagera tako da ja
budem u centru panje, a onda je doktorica Maria rekla, "Dakle, sjajna je vijest
da Phalanxifor i dalje kontrolira rast tvojeg tumora, ali oito i dalje imamo
problema s prikupljanjem tekuine. Pitanje je, kako nastaviti?"
A onda me samo pogledala kao da oekuje odgovor. "Hm", rekla sam,
"mislim da nisam najkvalificiranija osoba u ovoj prostoriji da bih na to
odgovorila?"
Nasmijeila se. "Tono, ekala sam doktora Simonsa. Doktore Simons?" On
je bio isto nekakav lijenik za rak.
"Pa, od drugih pacijenata znamo da veina tumora naposlijetku pronae
nain da raste unato Phalanxiforu, ali da je to sluaj, na snimkama bismo vidjeli
rast tumora, to ne vidimo. Dakle, jo nismo tamo."
Jo, pomislila sam.
Doktor Simons je kaiprstom kucnuo po stolu. "Smatramo kako je mogue
da Phalanxifor pogorava edem, ali prestanemo li ga koristiti, mogli bismo se
suoiti s mnogo ozbiljnijim problemima."
Doktorica Maria je dodala, "Stvarno ne razumijemo dugotrajne uinke
Phalanxifora. Malo je ljudi na njemu toliko dugo kao ti."
"Znai, neemo initi nita?"
"Nastavit emo ovim smjerom", objasnila je doktorica Maria, "ali moramo
vie uiniti kako bismo smanjili stvaranje edema." Iz nekog sam razloga osjetila
muninu, kao da u povratiti. Mrzila sam Sastanke ekipe za rak openito, ali
ovaj sam posebno mrzila. "Tvoj rak nee nestati, Hazel. Ali vidjela sam da ljudi
dugo ive s tvojom razinom penetracije tumora." (Nisam pitala to znai dugo.

70

Tu sam pogreku ve jednom uinila.) "Znam da ti to tako ne izgleda nakon
izlaska s intenzivne, ali ova tekuina je, barem zasad, rjeiva."
"Zar ne mogu jednostavno dobiti transplantaciju plua ili neto?" upitala
sam.
Usne doktorice Marije nestale su u njenim ustima. "Naalost, ne bi bila
smatrana dobrim kandidatom za transplantaciju." Shvaala sam: nema koristi
od traenja dobrih plua na beznadan sluaj. Kimnula sam i pokuala ne ostaviti
dojam da me taj komentar povrijedio. Moj je tata poeo malo plakati. Nisam ga
pogledala, ali dugo nitko nita nije rekao pa je njegov tucavi pla bio jedini
zvuk u prostoriji.
Mrzila sam ga povrijeivati. Veinu sam vremena mogla zaboraviti na to, ali
neumoljiva je istina glasila ovako: moda im je drago to sam ovdje, ali ja sam
alfa i omega patnje mojih roditelja.
Malo prije uda, dok sam leala na intenzivnoj, izgledalo je kao da u
umrijeti. Mama mije govorila da je u redu pustiti se i ja sam se trudila pustiti, ali
moja su se plua neprestano borila za zrak. Mama je jecajui apnula neto u
tatina prsa za to bih radije da nisam ula i nadam se da ona nikad nee saznati
da jesam ula. Rekla je: "Vie neu biti mama" i to me uasno pogodilo.
Nisam mogla prestati misliti o tome tijekom cijelog Sastanka tima za rak.
Nisam to mogla izbiti iz glave, kako je zvuala dok je to govorila, kako nikad vie
nee biti dobro, a vjerojatno i nee.
Konano smo odluili ostaviti sve kako je bilo, uz ee drenae tekuine.
Na kraju sam pitala smijem li putovati u Amsterdam, a doktor Simons se
stvarno i doslovno nasmijao, ali onda je doktorica Maria rekla, "Zato ne?"
Doktor Simons je zabrinuto ponovio, "Zato ne?" a doktorica Maria je rekla,
"Da, ne vidim razloga zato ne. Konano, u avionima imaju kisik." Doktor
Simons je pitao, "A hoe li jednostavno na carini pustiti BiPAP?" Doktorica
Maria je odgovorila, "Pa da, ili e je jedan ekati."
"Staviti pacijenticu - ni manje ni vie nego jednu od pacijenata na
Phanalxiforu koji najvie obeavaju - na osam sati leta udaljenosti od jedinih
lijenika koji razumiju njen sluaj? To je recept za katastrofu."
Doktorica Maria je slegnula ramenima. "To e poveati neke rizike", priznala
je, a onda se okrenula prema meni i rekla: "Ali to je tvoj ivot."
Osim to zapravo nije. Tijekom vonje kui, roditelji su se sloili: ne idem u
Amsterdam ako se lijenici ne sloe da je sigurno.

71

Augustus me nazvao istog dana, nakon veere. Ve sam bila u krevetu - u
ovom je trenutku vrijeme nakon veere bilo moje vrijeme odlaska u krevet -
oslonjena o milijardu jastuka s Plavkom i raunalom u krilu.
Javila sam se i rekla, "Loe vijesti", a on je rekao, "Sranje, to?"
"Ne mogu u Amsterdam. Jedan od mojih lijenika misli da je to loa ideja."
Na trenutak je utihnuo. "Boe", rekao je. "Trebao sam to jednostavno sam
platiti. Trebao sam te odvesti u Amsterdam ravno s Funky kostiju."
"Ali tad bih vjerojatno u Amsterdamu imala fatalnu epizodu deoksigenacije i
moje bi tijelo kui vjerojatno dopremili u teretnom odjeljku aviona", rekla sam.
"A ono, da", sloio se. "Ali prije toga, moja bi mi bi grandiozna romantina
gesta totalno osigurala seks."
Glasno sam se nasmijala, dovoljno glasno da osjetim gdje se donedavno u
prsima nalazila cjevica.
"Smije se jer je istina", rekao je.
Ponovno sam se nasmijala.
"Istina je, priznaj!"
"Vjerojatno nije", rekla sam i nakon trenutka dodala, "iako nikad nee
saznati."
Tuno je zastenjao. "Umrijet u kao djevac", rekao je.
"Ti si djevac?" iznenaeno sam ga upitala.
"Hazel Grace", rekao je, "ima li olovku i komad papira?" Rekla sam da
imam. "U redu, onda molim te, nacrtaj krug." Nacrtala sam. "Sad unutar tog
kruga nacrtaj manji krug." Nacrtala sam. "Vei krug oznaava djevce. Manji krug
sedamnaestogodinjake s jednom nogom."
Ponovno sam se nasmijala i rekla mu kako injenica da veinu drutvenih
interakcija ostvaruje u djejoj bolnici takoer ne ohrabruje promiskuitet, a onda
smo razgovarali o Peter Van Houtenovu briljantnom komentaru o vremenu
koje je kurva i iako sam ja bila u krevetu, a on u podrumu, ipak sam osjeala da
smo u nestvorenom treem prostoru, a taj sam prostor voljela posjeivati s
njime.
Tad sam prekinula razgovor i u sobu su mi uli mama i tata. Iako krevet nije
bio ba dovoljno velik za nas troje, legli su pored mene, svatko na svoju stranu
kreveta i zajedno smo gledali ANTM na malenom televizoru u mojoj sobi.
Izbaena je ta cura koja mi se nije sviala, Selena, a iz nekog me razloga to

72

razveselilo. Tad me mama spojila na BiPAP i uukala, a tata poljubio u elo i
pogrebao bradom, a onda sam zatvorila oi.
BiPAP je preuzeo kontrolu nad mojim disanjem umjesto mene, to me
iznimno ivciralo, ali sjajno je bilo to je proizvodio silnu buku, rondajui uz
svaki udah i pitei pri svakom izdahu. Stalno sam razmiljala da zvui kao da
zmaj die istovremeno kad i ja, kao da imam tog zmaja-ljubimca koji se stisnuo
uz mene i dovoljno me voli da svoje disanje tempira uz moje. Razmiljala sam o
tome dok sam tonula u san.
Sljedeeg sam jutra ustala kasno, gledala televiziju iz kreveta i provjerila
mejlove, a nakon nekog sam vremena poela sastavljati mejl Peteru Van
Houtenu o tome kako ne mogu doi u Amsterdam, ali zaklela sam se na majin
ivot da ni s kim neu podijeliti informaciju o likovima, da je uope ne elim
dijeliti jer sam uasno sebina osoba, i moe li mi samo rei je li Nizozemski
Tulipandija iskren, hoe li se Annina mama udati za njega i to je bilo s hrkom
Sizifom.
Ali nisam ga poslala. Bio je previe patetian, ak i za mene.
Oko tri sata, kad sam pretpostavila da e Augustus stii kui iz kole, otila
sam u dvorite i nazvala ga. Dok je telefon zvonio, sjela sam na visoku travu
prepunu maslaaka. One su ljuljake i dalje bile ondje, a korov je rastao na
mjestu malenog jarka koji sam stvorila odgurujui se kao dijete. Sjeam se da je
tata donio kui komplet iz Toys "R" Us trgovine i sastavio ljuljake u dvoritu uz
pomo susjeda. Inzistirao je da ih on prvi testira i vraja se stvar skoro slomila.
Nebo je bilo sivo, nisko i puno kie, ali jo nije padala. Prekinula sam vezu
kad sam zaula Augustusovu govornu potu pa odloila telefon u prainu kraj
sebe i nastavila gledati ljuljake, razmiljajui o tome kako bih mijenjala sve
bolesne dane koji su mi preostali za nekoliko onih zdravih. Pokuala sam si rei
da bi moglo biti gore, da svijet nije tvornica koja ispunjava elje, da ivim s
rakom, a ne umirem od njega i da mu ne smijem dopustiti da me ubije prije
nego me ubije, a onda sam samo poela mrmljati glupo glupo glupo glupo glupo
glupo bez prestanka, sve dok se zvuk nije odvojio od znaenja. I dalje sam to
ponavljala kad me nazvao.
"Hej", rekla sam.
"Hazel Grace", kazao je.
"Hej", ponovila sam.
"Plae li, Hazel Grace?"
"Donekle?"

73

"Zato?"
"Zato to sam samo... elim ii u Amsterdam i elim da mi kae to se
dogodi nakon zavretka knjige i ne elim ovaj moj ivot, a i nebo me deprimira,
a tu su i te stare ljuljake koje mi je tata napravio dok sam bila dijete."
"Odmah moram vidjeti te ljuljake suza", rekao je. "Stiem za dvadeset
minuta."
Ostala sam u dvoritu jer je mama uvijek bila posebno brina i zabrinuta kad
bih plakala, zato to nisam esto plakala. Znala sam da e htjeti razgovarati i
raspravljati zato bih trebala razmisliti o prilagodavanju lijekova i pomisao na
itav taj razgovor tjerala me na povraanje.
Nije da sam imala neko veselo, areno sjeanje na zdravog oca koji odguruje
zdravo dijete koje vie jae jae jae ili neki slian metaforiki rezonantan
trenutak. Ljuljake su samo stajale ondje, naputene, dvije male ljuljake koje su
mirno i tuno visjele s posivjelog komada drveta, a konture su podsjeale na
djeji crte osmijeha.
ula sam kako se iza mene otvaraju pomina staklena vrata. Okrenula sam
se. Bio je to Augustus u kratkim hlaama i koulji kratkih rukava. Rukavom sam
obrisala lice i nasmijeila se. "Bok", rekla sam.
Trebalo mu je malo da sjedne na tlo pored mene. Napravio je grimasu kad je
prilino negraciozno sletio na stranjicu. "Hej", rekao je naposljetku. Pogledala
sam ga. Gledao je pored mene, u dvorite. "Shvaam gdje je problem", rekao je
i prebacio mi ruku preko ramena. "Ovo su prokleto tune ljuljake."
Gurnula sam glavu u njegovo rame. "Hvala to si se ponudio doi."
"Shvaa da tvoji pokuaji udaljavanja od mene nee smanjiti osjeaje koje
gajim prema tebi?" rekao je.
"Valjda?" ponudila sam.
"Svi su tvoji napori da me spasi od sebe osueni na propast", nastavio je.
"Zato? Zato bih ti se uope svidjela? Nisi li se dovoljno napatio s ovakvim
stvarima?" upitala sam ga, mislei na Caroline Mathers.
Gus nije odgovorio. Samo me i dalje drao, a prsti su mu vrsto stezali moju
lijevu miku. "Moramo uiniti neto s ovim vrajim ljuljakama", rekao je.
"Kaem ti, to je devedeset posto problema."
Kad sam se pribrala, uli smo unutra i sjeli na kau jedno do drugoga, s
laptopom napola na njegovom (lanom) koljenu, a napola na mojem. "Vrue",
rekla sam, mislei na podnoje laptopa.

74

"Ma je li?" Nasmijeio se. Gus je otvorio taj portal za poklanjanje pod
nazivom Posve besplatno i zajedno smo napisali oglas. "Naslov?" upitao je.
"Ljuljake trebaju dom", odgovorila sam. "Oajniki usamljene ljuljake
trebaju dom pun ljubavi", rekao je.
"Usamljene, blago pedofilske ljuljake trae djeje guze", rekla sam.
Nasmijao se. "Eto zato."
"to?"
"Zato mi se svia. Shvaa li kako je rijetko pronai zgodnu djevojku koja
koristi pridjev izveden iz rijei pedofil? Toliko si zauzeta bivanjem sobom da
uope ne shvaa koliko si jedinstvena."
Duboko sam udahnula na nos. Na svijetu nikad nije bilo dovoljno zraka, ali u
tom je trenutku nedostatak bio posebno akutan.
Zajedno smo napisali oglas, ureujui tekst jedno drugome dok smo pisali.
Na kraju smo se dogovorili oko ovoga:

Oajniki usamljene ljuljake trae dom pun ljubavi
Jedan komplet ljuljaki, istroen, ali strukturno ispravan, trai novi dom.
Stvorite uspomene sa svojim djetetom tako da jednoga dana on ili ona
pogledaju u dvorite i osjete bol sentimentalnosti onako oajniki kao to se
meni danas poslijepodne dogodilo. Sve je krhko i prolazno, dragi itatelju, ali uz
ove e ljuljake vae dijete ili djeca upoznati uspone i padove ljudskog ivota
njeno i sigurno, a moda naue i najvaniju lekciju od sviju: ma kako se snano
odgurivali, ma kako visoko odlazili, nikad ne moete napraviti cijeli krug.
Ljuljake su trenutano smjetene na krianju 83. i Spring Milla.

Nakon toga smo nakratko ukljuili televizor, ali nismo mogli pronai to
bismo gledali pa sam s nonog ormaria zgrabila Kraljevsku tugu i donijela je u
dnevnu sobu gdje mi je Augustus Waters itao dok je mama, pripremajui
ruak, sluala.
"Majino se stakleno oko okrenulo prema unutra", poeo je Augustus. Dok je
itao, zaljubila sam se onako kako tone u san: polako, a onda odjednom i
potpuno.
Kad sam sat vremena kasnije provjerila mejl, saznala sam da moemo birati
meu mnogo udvaraa ljuljakama. Na kraju smo odabrali tipa po imenu Daniel
Alvarez koji je priloio sliku troje djece kako igraju videoigrice s porukom Samo

75

elim da izau van. Otpisala sam mu da ljuljaku moe pokupiti kad mu
odgovara.
Augustus me pitao elim li otii s njime na grupu za podrku, ali bila sam
stvarno umorna od napornog dana Imanja raka pa sam odbila. Sjedili smo
zajedno na kauu, on se odgurnuo kako bi ustao pa pao nazad na kau i ukrao
mi poljubac u obraz.
"Augustuse!" povikala sam.
"Prijateljski", odgovorio je. Ponovno se odgurnuo kako bi ustao, ali ovog je
puta stvarno i ustao, napravio dva koraka prema mojoj mami i rekao, "Uvijek
vas je zadovoljstvo vidjeti", a moja je mama rairila ruke kako bi ga zagrlila, pa
se Augustus nagnuo i poljubio je u obraz. Okrenuo se prema meni. "Vidi?"
Otila sam u krevet odmah nakon veere, a BiPAP je utiao svijet izvan moje
sobe.
Vie nikad nisam vidjela ljuljake.
Dugo sam spavala, deset sati, moda zbog sporog oporavka, a moda zato
to san pobjeuje rak, a moda i zato to sam bila tinejderica bez posebnog
vremena ustajanja. Nisam jo bila dovoljno jaka da bih se vratila predavanjima
na MCC-u. Kad sam konano osjetila elju za ustajanjem, skinula sam BiPAP-ovu
masku s lica, stavila cjevice s kisikom, ukljuila ih, pa zgrabila laptop ispod
kreveta gdje sam ga prethodne noi ostavila. ekao me mejl od Lidewij
Vliegenthart.

Draga Hazel,
primila sam vijesti od Dobrih duhova da e nas, s Augustusom Watersom i
majkom posjetiti 4. svibnja. To je za samo tjedan dana! Peter i ja smo
oduevljeni i ne moemo doekati da te upoznamo. Tvoj je hotel, Filosoof,
samo ulicu udaljen od Peterova doma. Moda bismo ti trebali dati dan odmora
zbog jet laga? Ako ti tako odgovara, moemo se nai u Peterovu domu ujutro 5.
svibnja, moda na kavi u 10 ujutro kako bi ti odgovorio na pitanja o knjizi. A
onda moda moemo posjetiti muzeje ili Kuu Anne Frank?
S najboljim eljama,
Lidewij Vliegenthart
Izvrna pomonica gospodina Petera Van Houtena, autora Kraljevske tuge
"Mama", rekla sam. Nije odgovorila. "MAMA!" povikala sam. Nita.
Ponovno, glasnije. "MAMA!"

76

Utrala je s obinim ruiastim runikom stisnutim ispod pazuha, blago
uspaniena. "to se dogodilo?"
"Nita. Oprosti, nisam znala da se tuira", rekla sam.
"Kupala sam se", odgovorila je. "Samo sam..." Zatvorila je oi. "Samo sam
se htjela okupati. Oprosti. to se zbiva?"
"Moe li nazvati Dobre duhove i rei im da je put otkazan? Upravo sam
dobila mejl od Peter Van Houtenove pomonice. Ona misli da dolazimo."
Napuila je usne i zakiljila prema meni. "to?"
"Ne bih ti smjela rei dok ti se otac ne vrati kui."
"to?" ponovila sam.
"Putujemo", konano je rekla. "Doktorica Maria nas je sino nazvala i
uvjerila da mora ivjeti svoj..."
"MAMA, TOLIKO TE VOLIM!" povikala sam, a ona je prila krevetu i
dopustila mi da je zagrlim.
Poslala sam Augustusu poruku jer sam znala daje u koli:
Jo si slobodan 3. svibnja?:)

Odmah je odgovorio.
Sve e biti kako sam zamislio.

Uspijem li ostati iva samo tjedan dana, saznat u sve nenapisane tajne
Annine mame i Nizozemskog Tulipandije. Pogledala sam niz koulju na svoja
prsa.
"Prestanite srati", proaptala sam svojim pluima.










77

DEVETO POGLAVLJE
Dan prije odlaska u Amsterdam, vratila sam se u grupu za podrku prvi put
otkako sam upoznala Augustusa. Postava se malo promijenila dolje, u
Doslovnom srcu Isusovu. Stigla sam rano, taman na vrijeme da me vjeno
snana pobjednica nad rakom slijepog crijeva Lida upozna sa svim novostima
dok sam ja stajala i jela okoladni keks oslonjena o stoli.
Dvanaestogodinji leukemiar Michael je preminuo. Snano se borio, rekla
mi je Lida, kao da postoji drugi nain borbe. Svi su ostali i dalje bili ovdje. Ken je
bio NTR nakon zraenja. Lucasu se bolest vratila, a to je rekla s tunim
poluosmijehom i slijeganjem ramena, onako kako biste rekli da se alkoholiar
vratio boci.
Slatka, bucmasta djevojka prila je stolu i pozdravila Lidu, a potom mi se
predstavila kao Susan. Nisam znala to ne valja s njom, ah imala je oiljak koji se
protezao od bone strane njenog nosa sve do usne i preko obraza. Oiljak je
prekrila minkom, no to ga je samo naglasilo. Bila sam malo bez daha od sveg
tog silnog stajanja pa sam rekla, "Ja u sjesti", a tad su se vrata dizala otvorila i
otkrila Isaaca i njegovu mamu. Nosio je sunane naoale ijednom se rukom
drao za mamu, a drugom za tap.
"Hazel iz grupe za podrku a ne Monica", rekla sam kad sam mu se pribliila,
a on se nasmijeio i rekao, "Hej, Hazel. to ima?"
"Nita. Postala sam jako seksi otkako si oslijepio."
"Kladim se", rekao je. Mama ga je dovela do stolca, poljubila mu vrh ela i
nestala u dizalu. Opipao je oko sebe pa sjeo. Sjela sam na stolac do njega i
upitala, "Onda, to ima?"
"Sve je okej. Valjda mi je drago to sam doma. Gus mi je rekao da si bila na
intenzivnoj?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sranje."
"Sad sam puno bolje", rekla sam. "Sutra idem u Amsterdam s Gusom."
"Znam. Prilino sam upuen u tvoj ivot jer Gus. Nikad. Ne govori. Ni o
emu. Drugom. "
Nasmijeila sam se. Patrick se nakaljao i rekao, "Hoemo li sjesti?" Uhvatio
mi je pogled. "Hazel!" rekao je. "Tako mi je drago to te vidim!"
Svi su sjeli i Patrick je poeo prepriavati itavu priu sa svojim mudima, a ja
sam se vratila rutini komuniciranja uzdasima s Isaacom, alei sve prisutne, ali i

78

sve kojih nije bilo, iskljuujui se iz razgovora kako bih se usredotoila na svoju
zadihanost i bol. Zemlja je i dalje bila okrugla bez moje potpune ukljuenosti pa
sam se trgnula iz sanjarenja tek kad je netko izgovorio moje ime.
Bila je to Lida Snana. Lida u remisiji. Plavokosa, zdrava, snana Lida koja je
plivala u svojem srednjokolskom plivakom timu. Lida kojoj je nedostajalo
samo slijepo crijevo, izgovarala je moje ime i govorila, "Hazel mi je takva
inspiracija, stvarno jest. Ne prestaje se boriti, buditi svakog jutra i odlaziti u
bitku bez prigovora. Tako je snana. Mnogo je snanija od mene. Voljela bih
imati njenu snagu."
"Hazel?" upitao je Patrick. "Kako se ti zbog toga osjea?"
Slegnula sam ramenima i pogledala Lidu. "Dala bih ti svu svoju snagu za
tvoju remisiju." Osjetila sam se krivom im sam to izgovonla.
"Mislim da Lida nije to mislila", rekao je Patrick. "Mislim da ona..." Ali
prestala sam sluati.
Nakon molitvi za ive i beskrajne litanije mrtvih (s Michaelom smjetenim na
sam kraj), uhvatili smo se za ruke i rekli, "Danas ivimo svoj najbolji dan!"
Lida je odmah pojurila do mene, prepuna isprika i objanjenja, a ja sam rekla,
"Ne, ne, stvarno je u redu" i odmahnula joj da ode, a onda sam rekla Isaacu,
"Moe li me otpratiti gore?"
Uzeo me za ruku i hodala sam s njime do dizala, zahvalna to imam ispriku
izbjei stube. Gotovo sam stigla do dizala kad sam ugledala njegovu mamu
kako stoji u kutu Doslovnog srca. "Ovdje sam", rekla je Isaacu pa se prebacio s
moje ruke na njenu prije nego me upitao, "Hoe li svratiti?"
"Svakako", odgovorila sam. Bilo mi ga je ao. Iako sam mrzila suosjeanje
koje su ljudi gajili prema meni, nisam si mogla pomoi a da ne osjeam isto
prema njemu.
Isaac je ivio u malenoj seoskoj kui na Meridian Hillsu, pored otmjene
privatne kole. Sjeli smo u dnevnu sobu dok je njegova majka otila u kuhinju
pripremiti veeru. Tad me upitao elim li se igrati.
"Svakako", odgovorila sam. Zatraio je daljinski. Dala sam mu ga pa je
ukljuio televizor i raunalo prikljueno na njega. Televizijski je ekran ostao crn,
ali nakon nekoliko je trenutaka iz njega progovorio dubok glas.
"Varka", rekao je glas. "Jedan ili dva igraa?"
"Dva", odgovorio je Isaac. "Pauza." Okrenuo se prema meni. "Stalno igram
ovu igru s Gusom, ali to me dovodi do ludila jer se on ponaa potpuno

79

suicidalno. On je ono, previe agresivan kad je rije o spaavanju civila i tome
slino."
"Aha", sloila sam se, prisjetivi se Noi slomljenih trofeja.
"Pokreni", rekaoje Isaac.
"Igra jedan, identificiraj se."
"Pretpostavljam da u ja biti igra dva", rekla sam. Stoerni narednik Max
Mayhem i vojnik Jasper Jacks budni su u mranoj, praznoj sobi, veliine otprilike
etiri kvadratna metra.
Isaac je pokazao prema televizoru, kao da bih trebala govoriti u njega ili
neto. "Hm", rekla sam. "Ima li prekidaa za svjetlo?"
Ne.
"Postoje li vrata?"
Vojnik Jacks pronalazi vrata. Zakljuana su.
Isaac je skoio. "Klju je iznad dovratka."
Jest, ondje je. "Mayhem otvara vrata."
Tama je i dalje bez traka svjetlosti. "Vadim no", rekao je Isaac.
"Vadim no", dodala sam.
Djeak - pretpostavljam Isaacov brat - izvirio je iz kuhinje. Imao je moda
deset, bio je ilav i superenergian i nekako je projurio dnevnom sobom viui
glasom koji je prilino podsjeao na Isaacov, "UBIJAM SE."
Narednik Mayhem prislanja no na vrat. Jeste li sigurni da...
"Ne", odgovorio je Isaac. "Pauza. Graham, nemoj da te izmlatim." Graham
se veselo nasmijao i odjurio niz hodnik.
Dok su Mayhem i Jacks, Isaac i ja, opipavali put kroz peinu, naletjeli su na
tipa kojeg smo proboli nakon to nam je priznao da smo u ukrajinskoj
zatvorskoj peini, vie od kilometra ispod povrine. Dok smo nastavljali, zvuni
su nas efekti - bijesna podzemna rijeka, glasovi koji govore ukrajinskim i
engleskim stranim naglaskom - vodili kroz peinu, ali u toj igrici nita nismo
mogli vidjeti. Nakon to smo sat vremena igrali, zauli smo glasove oajnikog
zatvorenika koji je molio, "Boe, pomozi mi. Boe, pomozi mi."
"Pauza", rekaoje Isaac. "Na ovom mjestu Gus uvijek inzistira da naemo
zatvorenika iako zbog toga ne moemo pobijediti u igri i iako je jedini nain da
ga stvarno oslobodimo pobijediti u igri."

80

"Aha, on preozbiljno doivljava videoigre", rekla sam. "Previe je zaljubljen
u metaforu."
"Svia li ti se?" upitao me Isaac.
"Naravno da mi se svia. Sjajan je."
"Ali ne eli biti s njim?"
Slegnula sam ramenima. "Komplicirano je."
"Znam to pokuava napraviti. Ne eli mu dati neto s ime se nee moi
nositi. Ne eli da bude Monica", rekao je.
"Tako nekako", rekla sam. Ali nije bila stvar u tome. Istina je bila da nisam
htjela ja biti Isaac. "Budimo poteni prema Monici", rekla sam, "ni to to si ti
njoj uinio nije bilo lijepo."
"to sam ja njoj uinio?" upitao je zauzimajui obrambeni stav.
"Zna, oslijepio i sve to."
"Ali to nije bila moja krivnja", rekaoje Isaac.
"Nisam rekla da je bila tvoja krivnja. Rekla sam da nije lijepo."



















81

DESETO POGLAVLJE
Mogli smo ponijeti samo jedan kofer. Ja nisam mogla nositi, a mama je
tvrdila da ona ne moe ponijeti dva pa smo se hrvale za prostor u crnom koferu
koji su moji roditelji dobili kao poklon za vjenanje prije milijun godina, u koferu
koji je svoj ivot trebao provesti na egzotinim lokacijama, ali je umjesto toga
uglavnom putovao do Daytona i nazad, jer je ondje Morris Property Inc. imao
satelitski ured koji je tata obilazio.
Svaala sam se s mamom i tvrdila da bih trebala dobiti malo vie od polovice
prostora jer bez mene i mojeg raka uope ne bismo putovali u Amsterdam.
Mama je pak tvrdila daje ona dvaput vea od mene i stoga fiziki treba vie
tkanine kako bi pristojno izgledala pa stoga zasluuje dvije treine kofera.
Na kraju smo obje izgubile. Tako to ide.
Let nam je bio tek u podne, ali mama me probudila u pet i trideset, upalivi
svjetla i povikavi, "AMSTERDAM!" Cijelog je jutra jurila uokolo, pazei da
imamo meunarodne utikae i etiri puta provjerivi imamo li pravi broj
spremnika s kisikom i da su svi puni i tako dalje, a ja sam samo ispuzala iz
kreveta, navukla svoju Odjeu za putovanje u Amsterdam (traperice, ruiastu
majicu i crnu jaknu za sluaj da u avionu bude hladno).
Automobil je bio pun u est i petnaest i tad je mama inzistirala da
dorukujemo s tatom, iako sam se ja s moralnog stanovita opirala doruku
prije zore, na temelju injenice da nisam devetnaestostoljetna ruska seljanka
koja se mora napuniti prije dana rada u polju. Ali ipak sam pokuala probaviti
neka jaja, a mama i tata su uivali u domaoj verziji McMuffma s jajima koje su
voljeli.
"Zato se hrana za doruak jede za doruak?" upitala sam ih. "Ono, zato ne
jedemo curry za doruak?"
"Hazel, jedi."
"Ali zato?" upitala sam. "Mislim, ozbiljno: kako je kajgana pripala
ekskluzivno doruku? Moe staviti slaninu u sendvi a da nitko ne poludi. Ali u
trenu kad sendvi ima jaje, bum, to je sendvi za doruak."
Tata je odgovorio punih ustiju. "Kad se vrati, imat emo doruak za veeru.
Moe?"
"Ne elim 'doruak za veeru'", odgovorila sam, prekriivi no i vilicu preko
punog tanjura. "elim kajganu za veeru bez te blesave ideje da jelo u kojem se
nalaze jaja mora biti doruak ak i kad se dogaa u vrijeme veere."

82

"Na ovome svijetu treba birati bitke, Hazel", rekla je mama. "Ali ako se eli
boriti za ovo pitanje, stat emo iza tebe."
"Poprilino iza tebe", dodao je tata, a mama se nasmijala.
U svakom sluaju, znala sam da je glupo, ali ipak mi je nekako bilo ao
kajgane.
Kad smo zavrili s jelom, tata je oprao posude i otpratio nas do auta. Poeo
je, naravno, plakati i poljubio me je u obraz mokrim, neobrijanim licem.
Naslonio je nos o moju jagodicu i proaptao, "Volim te. Tako sam ponosan na
tebe." (Na to, pitala sam se.)
"Hvala, tata."
"Vidimo se za par dana, okej duo? Toliko te volim."
"I ja tebe volim, tata", nasmijeila sam se. "I nee me biti samo tri dana."
Mahala sam mu dok smo kretali s prilaza. Mahao je nazad i plakao. Palo mi
je na pamet da on vjerojatno misli kako me vie nikad nee vidjeti, a to je
vjerojatno mislio svakog jutra, svakog svojeg radnog dana dok je odlazio na
posao i to je vjerojatno bilo usrano.
Mama i ja smo se odvezle do Augustusove kue. Kad smo stigle onamo,
htjela je da ostanem u autu i odmaram, ali otila sam s njom do ulaznih vrata.
Dok smo se pribliavale kui, ula sam kako netko unutra plae. Isprva nisam
mislila da je rije o Gusu jer nije bilo nimalo nalik dubokom brundanju njegova
govora, ali tad sam zaula glas koji je u svakom sluaju bio iskrivljena verzija
njegova, kako govori, "JER JE TO MOJ IVOT MAMA. ON PRIPADA MENI!"
Mama me brzo zagrlila, okrenula nazad prema automobilu, a ja sam bila ono,
"Mama, to nije u redu?"
A ona je rekla, "Ne smijemo prislukivati, Hazel."
Vratile smo se u auto i ja sam poslala Augustusu poruku da smo vani i da ga
ekamo.
Neko smo vrijeme gledale u kuu. udna stvar s kuama jest to one gotovo
uvijek izgledaju kao da se u njima nita ne dogaa, ak iako sadravaju veinu
naih ivota. Pitala sam se je li to iskljuiva svrha ahitekture.
"Pa", rekla je mama nakon nekog vremena, "mislim da smo prilino uranile."
"Gotovo kao da nisam morala ustati u pet i trideset", rekla sam. Mama je
posegnula prema spremniku izmeu nas, zgrabila alicu s kavom i otpila gutljaj.
Telefon mi je zazujao. Augustusova poruka.

83

NE MOGU odluiti to da obuem. Kako ti se vie sviam, u polo-majici ili
majici na kopanje?
Odgovorila sam: Na kopanje.

Trideset sekundi kasnije, otvorila su se ulazna vrata i pojavio se nasmijeeni
Augustus, vukui kofer na kotaie. Nosio je izglaanu nebeski plavu majicu na
kopanje uguranu u traperice. Na usnama mu je plesao Camel Light. Mama je
izala da ga pozdravi. Istog je trenutka izvadio cigaretu i progovorio onim
svojim samouvjerenim glasom na koji sam navikla. "Uvijek vas je zadovoljstvo
vidjeti, gospoo."
Gledala sam ih u retrovizoru dok je mama otvarala prtljanik. Nekoliko je
trenutaka kasnije Augustus otvorio stranja vrata iza mene i upustio se u sloen
postupak sjedanja na stranje sjedalo uz pomo samo jedne noge. "Treba li
pomo?" upitala sam.
"Apsolutno ne", odgovorio je. "I zdravo, Hazel Grace."
"Hej", odgovorila sam. "U redu?"
"U redu", odgovorio je.
"U redu", rekla sam.
Mama je ula i zatvorila vrata automobila. "Sljedea postaja, Amsterdam",
objavila je.
No to nije bilo sasvim tono. Sljedea je postaja bilo aerodromsko
parkiralite. Tada nas je autobus odvezao do terminala, a otvoreni nas je
elektrini automobil odvezao do reda za prijavu. Tip iz aerodromskog
osiguranja na poetku reda vikao je da nam torbe ne smiju sadravati
eksplozive, vatreno oruje ili vie od 8 deci tekuine pa sam rekla Augustusu,
"Pazi ovo: stajanje u redu predstavlja oblik represije", a on je rekao "Stvarno".
Umjesto da me runo pretrae, odabrala sam prolazak kroz detektor metala
bez kolica, spremnika ili ak plastinih cjevica u nosu. Prolazak kroz rendgenski
ureaj bio je prvi put da sam, u nekoliko mjeseci, napravila korak bez
kisika.Osjeala sam se sjajno tako slobodno hodajui, prelazei Rubikon, a
utnja ureaja priznala je da sam, ma na kako kratko, nemetalizirano bie.
Osjeala sam suverenitet tijela koji zapravo ne mogu opisati. Jedino mogu
rei da sam urka koja je navikla na stvarno teak ruksak koji sam posvuda
vukla sa sobom, sa svim svojim knjigama. A ako bih dugo hodala s njim, osjeala
bih se kao da letim im bih ga skinula.

84

Nakon otprilike deset sekundi plua su mi se osjeala kao da se skupljaju
sama u sebe, poput cvijea u sumrak. Sjela sam na sivu klupu pored ureaja i
pokuala doi do daha. Kaalj mi je bio tektav i naporan i osjeala sam se
prilino jadno prije nego sam kanilu vratila na mjesto.
ak je i tad boljelo. Bol je uvijek bila prisutna, izvlaila se duboko iz mene,
zahtijevala da je osjetim. Uvijek sam se osjeala kao da se budim iz boli kad bi
neto u svijetu izvan mene odjednom trailo moj komentar ili panju. Mama me
zabrinuto promatrala. Upravo je bila neto rekla. to je upravo rekla? Tad sam
se sjetila. Pitala me to nije u redu. "Sve je u redu", odgovorila sam.
"Amsterdam!" napola je viknula.
Nasmijeila sam se. "Amsterdam", odgovorila sam. Spustila je ruku do mene
i podigla me.

Stigli smo do gata sat vremena prije zakazanog vremena ukrcavanja.
"Gospoo Lancaster, vi ste zadivljujue tona osoba", rekao je Augustus
sjedajui kraj mene u gotovo praznom podruju gata.
"Pa, pomae to nisam ba jako zaposlena", odgovorila je.
"Prilino si zaposlena", ispravila sam je iako mi je palo na pamet da sam
mamin posao uglavnom ja. Bio je tu i posao braka s mojim tatom - on nije imao
pojma o stvarima kao to su voenje financija, unajmljivanje vodoinstalatera,
kuhanje ili bilo koji drugi posao koji nije rad za Morris Property Inc. - ali
uglavnom sam to bila ja. Njen osnovni razlog za ivot i moj osnovni razlog za
ivot bili su uasno isprepleteni.
Dok su se sjedala oko nas poela popunjavati, Augustus je rekao, "Pojest u
hamburger prije nego krenemo. Mogu li ti neto donijeti?"
"Ne", odgovorila sam, "ali stvarno cijenim tvoje odbijanje da popusti
drutvenim konvencijama vezanim uz doruak."
Zbunjeno je nakrivio glavu prema meni. "Hazel je razvila problem vezan uz
getoizaciju kajgane", objasnila je mama.
"Sramotno je to idemo kroz ivot i slijepo prihvaamo da se kajgana
povezuje samo i jedino s dorukom."
"elim jo razgovarati o tome", rekao je Augustus, "ali umirem od gladi.
Odmah se vraam."

85

Kad se Augustus nije pojavio nakon dvadeset minuta, pitala sam mamu misli
li da neto nije u redu. Podigla je pogled sa svojeg uasnog asopisa dovoljno
da kae, "Vjerojatno je otiao na toalet ili neto takvo."
Aerodromska je agentica dola i zamijenila moj spremnik sa spremnikom
kisika koji je osigurala zrakoplovna tvrtka. Bilo me sram da ta ena klei preda
mnom dok svi gledaju pa sam Augustusu poslala poruku dok je ona radila.
Nije odgovorio. inilo se da mama ne brine, ali ja sam zamiljala svakojake
mogunosti unitavanja puta u Amsterdam (uhienje, ozljeda, slom ivaca) i
osjeala kao da s mojim prsima neto nerakovsko nije u redu dok su minute
prolazile.
A upravo kad je gospoa za pultom s kartama objavila da e poeti
postupak prijave za osobe kojima je potrebno malo vie vremena i ama ba svi
na gatu su se okrenuli prema meni,vidjela sam Augustusa kako brzo epa s
McDonaldsovom vreicom u ruci i ruksakom prebaenim preko ramena. "Gdje
si bio?" upitala sam ga.
"Oprosti, red je bio predug", odgovorio je i ponudio mi ruku. Prihvatila sam
pa smo zajedno hodali do pulta za prijave.
Osjeala sam kako nas svi promatraju, pitajui se to nije u redu s nama i
hoe li nas to ubiti, kako je moja mama hrabra i tako dalje. Ponekad je to bio
najgori dio bolesti: fiziki dokazi koji vas dijele od drugih ljudi. Bili smo
neizbrisivo drugaiji, to nikad nije bilo oitije, nego dok smo nas troje hodali
praznim avionom uz stjuardesu koja je suosjeajno kimala i pokazivala prema
naem redu, daleko u dnu. Sjela sam u sredinu reda s tri sjedala, s Augustusom
do prozora i mamom do prolaza. Osjeala sam se malo stisnutom s mamine
strane pa sam se prirodno pomakla prema Augustusu. Bili smo odmah iza krila
aviona. Otvorio je torbu i otpakirao burger.
"No, stvar s jajima je", rekao je, "to dorukizacija daje kajgani odreenu
sigurnost, kui? Moe bilo kad i bilo gdje nabaviti malo slanine i Cheddar sira,
od tacosa do sendvia i prenog sira, ali kajgana - ona je vana."
"Smijeno", rekla sam. Ljudi su poeli popunjavati avion. Nisam ih htjela
gledati pa sam skrenula pogled prema Augustusu.
"Samo kaem: moda je kajgana getoizirana, ali je i posebna. Ima svoje
mjesto i vrijeme, kao i crkva."
"Ne moe biti vie u krivu", protestirala sam. "Poeo si se sluiti izvezenim
porukama s jastuka tvojih roditelja. Tvrdi da je krhka, rijetka stvar lijepa samo
zato stoje krhka i rijetka. Ali to je la, i ti to dobro zna."

86

"Tebe je teko utjeiti", rekao je Augustus.
"Laka utjeha ne tjei", rekla sam. "I ti si jednom bio rijedak i krhak cvijet.
Sjea se."
Na trenutak je zautio. "Zna me uutkati, Hazel Grace."
"To je moja povlastica i moja odgovornost", odgovorila sam.
Prije nego sam skinula pogled s njega, rekao je, "Sluaj, oprosti to sam
izbjegavao ekaonicu. Red u McDonald'su nije bio tako dug, jednostavno...
nisam htio sjediti ondje sa svim tim ljudima koji nas gledaju ili to ve."
"Uglavnom su gledali mene", rekla sam. Mogli ste pogledati Gusa i nikako
ne vidjeti da je ikad bio bolestan, ah ja sam svoju bolest nosila sa sobom izvana
to je dijelom bio razlog ostanka kod kue. "Augustusa Watersa, poznatog
karizmatika, sram je sjediti pored cure sa spremnikom za kisik."
"Nije me sram", odgovorio je. "Samo me ponekad razbjesni. A danas ne
elim biti bijesan." Nakon minute, gurnuo je ruku u dep i otvorio kutiju
cigareta.
Otprilike devet sekundi kasnije, plavokosa je stjuardesa pojurila k nama i
rekla, "Gospodine, ne moete puiti u ovom avionu. Ili u bilo kojem avionu."
"Ne puim", objasnio je, a cigareta mu je plesala u ustima dok je govorio.
"Ali..."
"To je metafora", objasnila sam. "Stavlja ubojitu stvar u usta, ali joj nikad ne
daje snagu da ga ubije."
Stjuardesa je na trenutak djelovala zbunjeno. "Pa, ta je metafora zabranjena
na dananjem letu", rekla je. Gus je kimnuo i vratio cigaretu u kutiju.
Konano smo krenuli niz pistu i pilot je rekao, Stjuardese, pripremite se za
polijetanje, a potom su se dva golema mlazna motora s urlikom probudila i
poeli smo ubrzavati. "Ovakav je osjeaj voziti se s tobom", rekla sam, a on se
nasmijeio, ali je vrsto stegnuo vilicu pa sam rekla, "U redu?"
Ubrzavali smo i iznenada je Gusova ruka zgrabila dra za ruke, oi su mu
bile razrogaene pa sam stavila ruku na vrh njegove i rekla, "U redu?" Nije
odgovorio, samo me gledao razrogaenih oiju. Upitala sam ga, "Zar se boji
letenja?"
"Rei u ti za minutu", odgovorio je. Nos aviona se podigao i bili smo u
zraku. Gus je piljio kroz prozor gledajui kako se planet smanjuje pod nama, a
onda sam osjetila kako mu se ruka ispod moje oputa. Pogledao me pa vratio
pogled na prozor. "Letimo", objavio je.

87

"Nikad prije nisi bio u avionu?"
Odmahnuo je glavom. "GLEDAJ!" napola je viknuo, pokazujui kroz prozor.
"Aha", rekla sam. "Aha, vidim. Izgleda kao da smo u avionu."
"NIKAD U LJUDSKOJ POVIJESTI NITA NIJE IZGLEDALO OVAKO", rekaoje.
Njegov je entuzijazam bio presladak. Nisam mogla odoljeti pa sam se nagnula i
poljubila ga u obraz.
"Samo da znate, ja sam ovdje", rekla je mama. "Sjedim kraj tebe. Tvoja
majka. Ona koja te drala za ruku dok si inila svoje prve korake."
"To je prijateljski", podsjetila sam je i okrenula se kako bih je poljubila u
obraz.
"Nije djelovalo previe prijateljski", promrmljao je Gus dovoljno glasno da ga
samo ja ujem. Kad se iznenaeni, uzbueni i nevini Gus pojavio umjesto
Augustusa naklonjenog velikim gestama i metaforama, jednostavno nisam
mogla odoljeti.

Let do Detroita trajao je kratko, a ondje nas je doekao maleni elektrini
automobil koji nas je prevezao do gata za Amsterdam. Taj je avion imao
televiziju na naslonu svakog sjedala, a kad smo se nali iznad oblaka, Augustus i
ja smo odluili istovremeno poeti gledati istu romantinu komediju, svatko na
svojem ekranu. Ali iako smo bili savreno sinkronizirani kad smo pritisnuli tipku
play, njegov je film poeo nekoliko sekundi nakon mojeg pa se na svakom
smijenom trenutku on poinjao smijati upravo kad bih ja vidjela alu.
Mamin je veliki plan bio da emo spavati posljednjih nekoliko sati leta kako
bismo, kad sletimo u osam ujutro, bili spremni navaliti na grad i uivati u ivotu
najvie mogue ili to ve. Pa smo, nakon stoje film zavrio, Augustus, mama i ja
uzeli tablete za spavanje. Mama je zaspala za par sekundi, ali Augustus i ja smo
malo ostali budni i gledali kroz prozor. Dan je bio ist i iako nismo mogli vidjeti
zalazak sunca, mogli smo vidjeti reakciju neba.
"Boe, ovo je prelijepo", rekla sam manje-vie sebi.
"Izalo sunce presjajno u njenim oima koje se gube", citirao je reenicu iz
Kraljevske tuge.
"Ali ne izlazi", rekla sam.
"Negdje izlazi", odgovorio je pa nakon trenutka dodao, "Pazi ovo: bilo bi
super letjeti superbrzim avionom koji bi neko vrijeme hvatao izlaske sunca po
svijetu."

88

"A i ja bih due ivjela." Pogledao me iskosa. "Zna, zbog relativnosti ili eg
ve." I dalje je djelovao zbunjeno. "Sporije starimo kad se kreemo bre u
odnosu na stajanje na mjestu. Znai upravo sad vrijeme prolazi sporije za nas
nego za ljude na zemlji."
"Cure s faksa", rekao je. "Tako su pametne." Zakolutala sam oima. Udario
je svojim (pravim) koljenom moje i ja sam mu svojim koljenom uzvratila. "Spava
ti se?" upitala sam ga.
"Nimalo", odgovorio je.
"Aha", sloila sam se. "Ni meni." Tablete za spavanje i lijekovi nisu na mene
djelovali kao na normalne ljude.
"Hoe gledati drugi film?" upitao je. "Imaju i Portmaniin film iz njene Hazel
ere."
"elim gledati neto to ti nisi ve gledao."
Na kraju smo gledali 300, ratni film o 300 Spartanaca koji su zatitili Spartu
od neprijateljske vojske od milijardu Perzijanaca. Augustusov je film opet poeo
prije mojeg i prvo sam ga nekoliko minuta sluala kako govori, "K vragu!" ili
"Gotov!" svaki put kad bi netko stradao na neki posebno opak nain. Nagnula
sam se preko rukohvata i oslonila glavu na njegovo rame kako bih mogla vidjeti
ekran i stvarno gledati film s njime.
U 300 se pojavljuje poprilian broj dobro nauljenih mladia bez majica to
nije bilo neprivlano za gledanje, ali uglavnom je u njemu bilo puno mahanja
maem bez pravog uinka. Trupla Perzijanaca i Spartanaca gomilala su se i
nisam mogla sasvim shvatiti zato su Perzijanci tako zli, niti zato su Spartanci
tako super. "Suvremenost se", da citiram KT, "specijalizira u onoj vrsti bitaka u
kojoj nitko ne gubi nita stvarno vrijedno, osim moda svojeg ivota." A tako je
bilo i u tom sudaru titana.
Prema kraju filma gotovo su svi bili mrtvi i doao je taj luaki trenutak kad
su Spartanci poeli slagati trupla poginulih kako bi oblikovali zid od trupala.
Mrtvi su postali zapreka izmeu Perzijanaca i ceste prema Sparti. Sve mije to
bilo pomalo muno pa sam na sekundu skrenula pogled i upitala Augustusa:
"to misli, koliko je mrtvih?"
Uutkao me rukom. ". . Ovo postaje super."
Kad su Perzijanci napali, morali su se penjati preko zida smrti, a Spartanci su
uspjeli zauzeti povieno tlo iznad planine mrtvaca. Kako su se trupla reala,
tako je zid muenika postajao sve vii, bilo se sve tee popeti, svi su mahali

89

maevima ili ispaljivali strijele dok su rijeke krvi tekle niz Planinu smrti i tako
dalje.
Na trenutak sam maknula glavu s njegova ramena da bih se odmorila od
krvoprolia i promatrala Augustusa kako gleda film. Nije mogao zauzdati svoj
vragolasti osmijeh. Promatrala sam svoj ekran kiljei dok je rasla planina od
trupala Perzijanaca i Spartanaca. Kad su Perzijanci konano pregazili Spartance,
ponovno sam pogledala Augustusa. Iako su dobri momci upravo bili izgubili,
Augustus je djelovao upravo radosno. Opet sam se stisnula uz njega, ali oi sam
drala zatvorene sve dok bitka nije zavrila.
Kad je krenula odjavna pica, skinuo je slualice i rekao: "Oprosti, bio sam
preplavljen plemenitou rtve. to si rekla?"
"to misli, koliko je mrtvih?"
"Misli, koliko je fiktivnih ljudi umrlo u tom fiktivnom filmu? Nedovoljno",
alio se.
"Ne, mislim ono, ikad. Ono, to misli, koliko je ljudi umrlo?"
"Sluajno znam odgovor na to pitanje", rekao je. "Na svijetu je sedam
milijardi ivih ljudi i oko otprilike devedeset i osam milijardi mrtvih."
"Oh", rekla sam. Mislila sam da, budui da je populacija tako brzo rasla,
moda ima vie ivih nego ukupno svih preminulih.
"Na svaku ivu osobu dolazi otprilike etrnaestero mrtvih", objasnio je.
Odjavna se pica i dalje vrtjela. Treba dugo da se imenuju sva ta trupla,
pretpostavila sam. Glavu sam i dalje drala na njegovu ramenu. "Malo sam to
istraivao prije par godina", nastavio je. "Pitao sam se moe li se ikog pamtiti.
Ono, ako se organiziramo i dodijelimo odreen broj trupala svakoj ivoj osobi,
bi li bilo dovoljno ivih da se sjeaju svih mrtvih?"
"I ima li?"
"Svakako, svatko moe imenovati etrnaestero mrtvih. Ali mi smo
neorganizirani i ucviljeni pa mnogo ljudi zavri pamtei Shakespearea, a nitko se
ne sjea osobe o kojoj je napisao pedeset i peti sonet."
"Aha", sloila sam se.
Bila sam tiha minutu, a onda me upitao, "eli li itati ili neto?" Rekla sam
da elim. Za predavanje o poeziji itala sam tu dugu poemu pod nazivom Urlik
Allena Ginsberga, a Gus je ponovno itao Kraljevsku tugu.
Nakon nekog me vremena upitao: "Valja li?"
"Poema?"

90

"Aha."
"Aha, sjajna je. Tipovi u toj poemi uzimaju vie droge ak i od mene. Kakva je
KT?"
"I dalje sjajna", odgovorio je.
"itaj mi."
"To nije ba poema koju bi itao naglas dok sjedi pored usnule majke. U
njoj ima, ono, sodomije i aneoskog praha", rekla sam.
"Upravo si nabrojala moje dvije omiljene razonode", rekao je. "Okej, itaj mi
onda neto drugo."
"Hm", odgovorila sam. "Nemam nita drugo."
"teta. Ba sam raspoloen za poeziju. Zna li neto napamet?"
"Poimo ti i ja sada", poela sam nervozno. "Dok po nebu vee pada / kao
anestezija po pacijentu."
"Sporije", rekao je.
Bila sam stidljiva, kao kad sam mu prvi put rekla za Kraljevsku tugu. "Hm,
okej. Okej. 'Poimo kroz poluprazne ulice, gdje nas eka namrgoeno lice, / i u
jeftinim prenoitima burne noi / pranjavi restorani i ostrige gdje emo proi:
ove ulice su kao zamorna pria /naeg podmuklog vodia / koji nam postavlja to
jedno pitanje.../ "to je to?" ne pitaj oh, / i tako ja s tobom pooh."
"Zaljubljen sam u tebe", rekao je tiho.
"Augustuse."
"Jesam", rekao je. Gledao je ravno u mene i mogla sam vidjeti kako mu se
kutovi oiju boraju. "Zaljubljen sam u tebe i neu si uskratiti jednostavno
zadovoljstvo govorenja istine. Zaljubljen sam u tebe i znam da je ljubav samo
urlik u prazninu, u zaborav koji je neumitan, da smo svi osueni i da e doi dan
kad e se svi nai napori pretvoriti u prah, i znam da e sunce progutati jedinu
zemlju koju emo ikad imati, ali zaljubljen sam u tebe."
"Augustuse", ponovila sam, ne znajui to da kaem. Osjeala sam kao da u
meni sve raste, kao da se utapam u udnovato bolnoj radosti, ali nisam mu to
mogla rei nazad. Nisam mogla nita rei. Samo sam ga gledala i pustila sam ga
da me gleda sve dok nije kimnuo napuenih usana i okrenuo glavu, oslonivi se
o prozor.



91

JEDANAESTO POGLAVLJE
Mislim da je zaspao. I ja sam naposljetku zaspala, a probudio me zvuk
motora pri sputanju. Imala sam uasan okus u ustima pa sam ih, zbog straha
da u zatrovati cijeli avion, pokuala drati zatvorenima.
Pogledala sam Augustusa koji je gledao kroz prozor dok smo se sputali
kroz niske oblake i uspravila se kako bih vidjela Nizozemsku. inilo se kao da je
zemlja uvuena u ocean, maleni kvadrati zelenog bili su sa svih strana okrueni
kanalima. Zapravo smo sletjeli paralelno uz kanal, kao da postoje dvije piste:
jedna za nas i jedna za ptice koje slijeu na vodu.
Nakon to smo dobili torbe i proli carinu, svi smo se ugurali u taksi koji je
vozio debeljukasti elavi tip iji je engleski bio savren - bolji od mog. "Hotel
Filosoof?" upitala sam.
A on je odgovorio: "Amerikanci ste?"
"Jesmo", odgovorila je mama. "Iz Indiane smo."
"Indiana", rekao je on. "Ukrali su zemlju Indijancima i ostavili ime, da?"
"Tako nekako", odgovorila je mama. Taksist se ukljuio u promet i krenuli
smo prema autoputu s mnogo plavih znakova ispisanih rijeima prepunih
dvostrukih samoglasnika: Oosthuizen, Haarlem. Pored autoputa, prazna se i
ravna zemlja protezala kilometrima, prekinuta povremenim golemim
korporativnim sjeditima. Ukratko, Nizozemska je izgledala poput
Indianapolisa, samo s manjim automobilima. "Ovo je Amsterdam?" upitala sam
taksista.
"I da i ne", odgovorio je. "Amsterdam je poput godova stabla: to ste blie
sreditu, to je stariji."
Sve se dogodilo odjednom: sili smo s autoputa i tu se naao niz kua iz
moje mate, opasno nagnut nad kanale, ogroman broj bicikala i coffee-shopova
koji su oglaavali VELIKU SOBU ZA PUENJE. Provezli smo se preko kanala i s
vrha mosta mogla sam vidjeti desetke brodova-kua usidrenih na vodi. Nimalo
nije sliio Americi. Izgledao je poput stare slike, ali stvaran - sve je bilo bolno
idilino u jutarnjoj svjetlosti - i pomislila sam kako bi na predivan nain udno
bilo ivjeti na mjestu gdje su sve izgradili mrtvi.
"Jesu li te kue jako stare?" upitala je moja mama.
"Mnoge od kua uz kanal datiraju iz Zlatnog doba, iz sedamnaestog
stoljea", odgovorio je. "Na grad ima bogatu povijest iako mnogi turisti ele
vidjeti samo etvrt crvenih svjetiljki." Zastao je. "Mnogi turisti misle da je

92

Amsterdam grad grijeha, ali istina je da je ovo grad slobode. A u slobodi veina
ljudi pronalazi grijeh."
Sve su sobe u hotelu Filosoof bile nazvane po filozofima: mama i ja smo
odsjele na donjem katu, u Kierkegaardu, a Augustus kat iznad, u Heideggeru.
Naa je soba bila malena: dvostruki krevet uza zid s mojim BiPAP ureajem,
koncentratorom kisika i desetak punjivih spremnika kisika u podnoju kreveta.
Pored opreme nalazila se pranjava platnena stolica s uleglim sjeditem, stol i
polica s knjigama iznad kreveta na kojoj su se nalazila sabrana djela Sorena
Kierkegaarda. Na stolu smo pronali pletenu koaru prepunu darova Dobrih
duhova. Unutra su bile drvene klompe, naranasta nizozemska majica,
okolade i razni drugi darovi.
Filosoof se nalazio tik do Vondelparka, najslavnijeg amsterdamskog parka.
Mama je htjela otii u etnju, ali ja sam bila superumorna pa je ukljuila BiPAP i
namjestila mi masku. Mrzila sam govoriti dok je ta stvar bila ukljuena, ali rekla
sam, "Samo idi u park i nazvat u te kad se probudim."
"U redu", rekla je. "Lijepo spavaj, duo."
Ali kad sam se, satima kasnije, probudila, ona je sjedila na drevnoj stoliici u
kutu sobe i itala vodi. "Jutro", rekla sam.
"Zapravo je kasno poslijepodne", odgovorila je i s uzdahom ustala. Prila je
krevetu, smjestila spremnik na kolica i povezala ga s cjevicom dok sam ja
skidala BiPAP-ovu masku i stavljala cjevice u nos. Postavila ga je na 2,5 litre u
minuti - trebat e est sati prije nego ga budem morala promijeniti - i tad sam
ustala.
"Kako se osjea?" upitala je.
"Dobro", odgovorila sam. "Sjajno. Kako je bilo u Vondelparku?"
"Preskoila sam ga", odgovorila je. "Ali proitala sam sve o njemu u vodiu."
"Mama", rekla sam, "nisi morala ostati ovdje."
Slegnula je ramenima. "Znam. Htjela sam. Volim te gledati dok spava."
"Kae perverznjak." Glasno se nasmijala, ali ja sam se i dalje osjeala loe.
"elim da se zabavlja ili to ve, zna?"
"U redu. Zabavljat u se veeras, dobro? Radit u lude stvari za mame dok ti
i Augustus budete na veeri."
"Bez tebe?" upitala sam.
"Da, bez mene. U stvari, imate rezervaciju u restoranu Oranjee", rekla je.
"To je dogovorila pomonica gospodina Van Houtena. Nalazi se u etvrti

93

Jordaan. Jako minkerski dio grada, kako kae vodi. Blizu je tramvajske
stanice. Augustus ima upute. Moete jesti vani, gledati brodove kako prolaze.
Bit e lijepo. Jako romantino."
"Mama."
"Samo kaem", rekla je. "Trebala bi se odjenuti. Moda ljetnu haljinu?"
ovjek bi se mogao diviti ludosti situacije: majka alje esnaestogodinju
ker samu sa sedamnaestogodinjim dekom u nepoznat grad poznat po
svojem manjku granica. Ali i to je bila nuspojava umiranja: nisam mogla trati,
plesati ili jesti hranu bogatu duikom, ali u gradu slobode, bila sam meu
najslobodnijim njegovim stanovnicima.
I odjenula sam ljetnu haljinu - lepravu stvarcu s plavim otiskom i natpisom
Zauvijek 21 do koljena - s tajicama i balerinkama jer mi se svialo biti mnogo
niom od njega. Ula sam u smijeno malenu kupaonicu i borila se s
raupanom kosom sve dok nisam dobila prihvatljiv izgled Natalie Portman iz
sredine 2000-ih. Tono u est poslijepodne (podne kod kue), zaulo se
kucanje.
"Halo?" povikala sam kroz vrata. U hotelu Filosoof nije bilo kljuanice.
"U redu", odgovorio je Augustus. Mogla sam uti cigaretu u njegovim
ustima. Pogledala sam se. Ljetna je haljina pokazivala najvie to je, kad je rije
o mojem prsnom kou i kljunoj kosti, Augustus ikad vidio. Nije bila opscena ili
tome slino, ali bila je najblie mojem pojmu pokazivanja koe. (Moja je majka u
tom pogledu imala moto s kojim sam se slagala: Lancasteri ne pokazuju prsni
ko.)
Otvorila sam vrata. Augustus je nosio crno odijelo s uskim reverima,
savreno iskrojeno, svijetloplavu koulju i crnu tanku kravatu. Cigareta mu je
visjela u kutu ozbiljnih usana. "Hazel Grace", rekao je, "izgleda savreno."
"Ja", rekla sam. Mislila sam da e se ostatak reenice materijalizirati
prolaskom zraka kroz moje glasnice, ali nita se nije dogodilo. Tad sam konano
uspjela rei: "Osjeam da nisam dovoljno sveano odjevena."
"Ah, ovaj stari komad?" upitao me smijeei se.
"Augustuse", rekla je moja mama iza mene, "izgleda iznimno privlano."
"Hvala vam, gospoo", odgovorio je. Ponudio mi je ruku i ja sam je
prihvatila, bacivi pogled prema mami.
"Vidimo se do jedanaest", rekla je.

94

ekajui tramvaj broj jedan na irokoj i prometnoj ulici, rekla sam
Augustusu: "Pretpostavljam da je ovo odijelo koje nosi na sprovode?"
"Zapravo nije", odgovorio je. "Ono odijelo nije ni upola ovako lijepo."
Plavobijeli je tramvaj stigao, a Augustus je nae karte predao vozau koji
nam je objasnio da moramo mahnuti njima ispred krunog senzora. Dok smo
hodali kroz natrpani tramvaj, starac je ustao kako bi nam ustupio mjesta jedno
pored drugog. Pokuala sam mu rei da sjedne, ali on je odmah pokazao prema
sjedalu. Vozili smo se tramvajem tri stanice, a ja sam se naginjala preko Gusa
kako bismo mogli zajedno gledati kroz prozor.
Augustus je pokazao prema stablima i upitao me: "Vidi li to?"
Vidjela sam. Du kanala posvuda su bili brijestovi, a s njih je letjelo sjeme. Ah
to nije izgledalo kao sjeme. Izgledalo je -kunem se - poput minijaturnih latica
rue bez boje. Te su se blijede latice sakupljale na vjetru poput jata ptica, njih na
tisue, poput proljetne snjene oluje.
Starac koji namje ustupio sjedalo primijetio nas je kako ih gledamo i rekao
na engleskom: "Amsterdamov proljetni snijeg. lepen bacaju konfete kako bi
pozdravili proljee."
Preli smo u drugi tramvaj i nakon jo etiri stanice stigli do ulice podijeljene
prelijepim kanalom, s odrazima starog mosta i pitoresknim kuama uz kanal
koje su se odraavale u vodi.
Oranjee je bio na nekoliko koraka od tramvaja. Restoran se nalazio na jednoj
strani ulice, a vanjska terasa na drugoj, na betonskom podestu uz sam rub
kanala. Oi domaice bljesnule su dok smo Augustus i ja hodali prema njoj.
"Gospodin i gospoda Waters?"
"Pretpostavljam", odgovorila sam.
"Va stol", rekla je i pokazala preko ulice, prema uskom stolu, nekoliko
centimetara udaljenom od kanala. "ampanjac je na poklon."
Gus i ja smo izmijenili poglede i nasmijeili se. Kad smo preli ulicu, pridrao
mi je stolac i pomogao mi da se smjestim. Na naem stolu prekrivenom bijelim
stolnjakom stvarno su stajale dvije visoke i tanke ae ampanjca. Blagu
hladnou u zraku udesno je umirivalo sunce; pored nas su prolazili biciklisti -
lijepo odjeveni mukarci i ene koji su se vraali s posla, nevjerojatno privlane
plavokose djevojke koje su se vozile okrenute bono na stranjoj strani
prijateljeva bicikla, sitna djeca bez kaciga koja su skakutala u plastinim
sjedalima iza svojih roditelja. A s druge je strane voda kanala bila zaguena
milijunima konfeta-sjemenki. Maleni brodovi bili su usidreni uz ciglene obale,

95

napola puni kinice, neki od njih gotovo potopljeni. Malo dalje niz kanal mogla
sam vidjeti brodove - kue kako plutaju na pontonima, a u sredini kanala
otvoreni je brod, ravnog dna, i pun sklopivih stolaca i s prijenosnim stereom
polako klizio prema nama. Augustus je uzeo svoju au ampanjca i podigao je.
Uzela sam svoju iako nikad nisam probala alkohol, osim nekoliko gutljaja oeva
piva.
"U redu", rekao je.
"U redu", rekla sam i kucnuli smo se. Otpila sam gutljaj. Sitni su se mjehurii
topili u mojim ustima i putovali sjevernije,prema mojem mozgu. Slatko. Otro.
Prefino. "Ovo je stvarno dobro", rekla sam. "Nikad nisam pila ampanjac."
Pojavio se ozbiljan mladi konobar valovite plave kose. Bio je moda ak i vii
od Augustusa. "Znate li", upitao nas je s prelijepim naglaskom, "to je Don
Perignon rekao nakon to je izumio ampanjac?"
"Ne?" odgovorila sam.
"Pozvao je kolege redovnike i rekao im, 'Brzo doite, kuao sam zvijezde.'
Dobrodoli u Amsterdam. elite li vidjeti jelovnik ili ete uzeti neto po odabiru
chefa? "
Pogledala sam Augustusa, a on je pogledao mene. "Jelo po izboru chefa
zvui sjajno, ali Hazel je vegetarijanka." Spomenula sam to Augustusu doslovno
jednom, prvog dana kad smo se upoznali.
"To nije problem", rekao je konobar.
"Sjajno. A moemo li dobiti jo ovoga?" upitao je Gus, govorei o
ampanjcu.
"Naravno", odgovorio je konobar. "Veeras smo zvijezde spremili u boce,
moji mladi prijatelji. Bah, konfeti!" rekao je i lagano otresao sjeme s ramena.
"Ve mnogo godina nije bilo ovako loe. Posvuda su. Jako nervira."
Konobar je nestao. Gledali smo konfete kako padaju s neba, klize niz kanal
na povjetarcu i rue se u vodu. "Malo je teko vjerovati da bi ovo ikoga ikad
smetalo", rekao je Augustus nakon nekog vremena.
"Ali ljudi se uvijek naviknu na ljepotu."
"Ja se jo nisam navikao na tebe", odgovorio je on s osmijehom. Osjetila
sam kako crvenim. "Hvala ti to si dola u Amsterdam."
"Hvala tebi to si mi dopustio da ti otmem elju", odgovorila sam.
"Hvala ti to nosi haljinu koja je ono, ide", rekao je. Odmahnula sam
glavom, pokuavajui mu se ne nasmijeiti. Nisam htjela biti granata. Ali opet,

96

on je znao to radi, nije li? Ovo je i njegov izbor. "Hej, kako ona pjesma
zavrava?" upitao je.
"Ha?"
"Ona koju si mi recitirala u avionu."
"Oh, Prufrock? Zavrava, 'Po odajama kraj djeva morskih / ovjenanih
crveno-smeim vijencima dugo mi prebivasmo / dok glas ovjeka nas ne
probudi, i mi se davimo.'"
Augustus je izvukao cigaretu i filtrom lupnuo o stol. "Glupi ljudski glasovi
uvijek sve pokvare."
Konobar je stigao s jo dvije ae ampanjca i neim to je nazvao,
"belgijskim bijelim parogama s infuzijom lavande".
"Ni ja nikad nisam pio ampanjac", rekao je Gus kad je konobar otiao. "U
sluaju da si se pitala ili neto. Takoer nikad nisam jeo bijele paroge."
Zvakala sam svoj prvi zalogaj. "udesno je", rekla sam.
Uzeo je zalogaj, progutao. "Boe. Kad bi paroge uvijek imale takav okus, i
ja bih bio vegetarijanac." Dolje u kanalu pribliili su nam se neki ljudi u
lakiranom drvenom brodu. Jedna je od njih, ena kovrave plave kose od
moda trideset godina, pila pivo pa je podigla au prema nama i neto viknula.
"Ne govorimo nizozemski", doviknuo im je Gus.
Netko od ostalih je pourio s prijevodom: "Prelijep par je prelijep."
Hrana je bila tako dobra da je, sa svakim donesenim jelom, na razgovor
dalje skretao u fragmentiranu proslavu njene izvrsnosti: "elim da ovaj rioto
od ljubiaste mrkve postane osoba kako bih je mogao odvesti u Las Vegas i
oeniti."
"Sorbetu od slatkog graka, tako si neoekivano udesan." Voljela bih da
sam bila gladnija.
Nakon zelenih njoka sa enjakom i crvenim listiima goruice, konobar je
rekao, "Slijedi desert. Ali prvo, jo zvijezda?"
Odmahnula sam glavom. Dvije su mi ae bile dovoljne. ampanjac nije bio
iznimka mojoj visokoj toleranciji na depresante i analgetike: osjeala sam
toplinu, ali ne i opijenost. Ali nisam se eljela napiti. Rijetke su noi poput ove i
eljela sam je upamtiti.
"Mmmm", rekla sam kad je konobar otiao, a Augustus se vragolasto
nasmijeio gledajui niz kanal, dok sam ja gledala uzvodno. Imali smo to i
gledati pa tiina zapravo i nije bila neobina, ali htjela sam da sve bude

97

savreno. I bilo je savreno, vjerujem, ali djelovalo je kao da je netko uredio
Amsterdam iz moje mate, zbog ega je bilo teko zaboraviti daje ova veera,
kao i samo putovanje, samo jedna od rakovskih povlastica. Htjela sam da
oputeno razgovaramo i alimo se, kao da smo na kauu kod kue, ali ispod
svega se krila odreena napetost.
"Ovo nije moje pogrebno odijelo", rekao je nakon nekog vremena. "Kad
sam prvi put saznao da sam bolestan - mislim, rekli su mi da imam ono,
osamdeset i pet posto anse za izlijeenjem. Znao sam da su to sjajni izgledi, ali
stalno sam mislio daje to igra ruskog ruleta. Mislim, morat u proi kroz pakao
u est mjeseci ili godinu dana i izgubiti nogu, a na kraju bi moglo ne uspjeti,
zna?"
"Znam", odgovorila sam iako nisam znala, ne zapravo. Nikad nisam bila
nita osim terminalnog pacijenta: itavo je moje lijeenje bilo produljavanje
mojeg ivota, a ne lijeenje mojeg raka. Phalanxifor je uveden kao odreena
podvojenost u moju priu o raku, ali bila sam drugaija od Augustusa: moje je
posljednje poglavlje ispisano u trenutku dijagnoze. Gus je, poput veine
oboljelih, ivio s nesigurnou.
"Dobro", rekao je. "Pa sam proao kroz sve to da bih bio spreman. Kupili
smo zemlju na Crown Hillu i jednog sam dana proetao onuda s ocem i odabrao
mjesto. I isplanirao sam svoj sprovod i sve, a onda sam, malo prije operacije,
pitao roditelje mogu li kupiti odijelo, ono, stvarno lijepo odijelo, za svaki sluaj.
U svakom sluaju, nikad ga nisam dobio priliku odjenuti. Do veeras."
"Znai, to je tvoje ukopno odijelo."
"Tono. Ima li ti odjeu za smrt?"
"Aha", odgovorila sam. "To je haljina koju sam kupila za proslavu
petnaestog roendana. Ali ne nosim je kad izlazim s dekom."
Oi su mu bljesnule. "Znai, izali smo?"
Spustila sam pogled, osjetivi sram. "Ne izazivaj."
Oboje smo bili stvarno siti, ali desert - udesno bogat cremeux okruen
marakujom - bio je predobar da bismo ga odmah smazali. Zato smo se due
zadrali na njemu, pokuavajui ponovno ogladnjeti. Sunce je bilo poput
djeteta koje uporno odbija otii u krevet: prolo je osam i trideset, a ono je i
dalje sjalo.
Niotkuda, Augustus je upitao: "Vjeruje li u zagrobni ivot?"
"Mislim da je to netoan koncept", odgovorila sam.

98

Nasmijeio se. "Ti si netoan koncept."
"Znam. Zato me izvlae iz igre."
"To nije smijeno", rekao je i pogledao niz ulicu. Dvije su djevojke prole na
biciklu: jedna se vozila bono na stranjem kotau.
"Daj", rekla sam, "to je bila ala."
"Pomisao na tvoje izvlaenje iz igre nije mi smijena", rekao je. "Ali ozbiljno:
zagrobni ivot?"
"Ne", rekla sam pa se ispravila. "Dobro, moda ipak ne bih ila tako daleko
da kaem ne. Ti?"
"Da", odgovorio je samopouzdanim glasom. "Da, apsolutno. Ne u raj u
kojem jae jednoroge, svira harfu i ivi u dvorcu od oblaka. Ali da. Vjerujem u
Neto s velikim N. Oduvijek."
"Stvarno?" upitala sam. Bila sam iznenaena. Uvijek sam vjeru u raj
povezivala s, pa iskreno, manjkom intelekta. Ali Gus nije bio glup.
"Aha", rekao je tiho. "Vjerujem u onu reenicu iz Kraljevske tuge. 'Izalo
sunce presjajno u njenim oima koje se gube'. To je Bog, mislim, izlazee sunce,
a svjetlost je presjajna i njene oi se gube, ali nisu izgubljene. Ne vjerujem u
vraanje radi progonjenja ili tjeenja ivih ili neto takvo, ali vjerujem da neto
postaje od nas."
"Ali boji se zaborava."
"Svakako, bojim se zemaljskog zaborava. Ali mislim, ne bih htio zvuati
poput mojih roditelja, ali vjerujem da ljudi imaju due i vjerujem u ouvanje
dua. Strah od zaborava neto je drugo, strah da neu moi dati nita u
zamjenu za svoj ivot. Ako ivot ne ivi u slubi veeg dobra, onda barem
treba umrijeti smru koja je u slubi veeg dobra, zna? A ja se bojim da neu
dobiti ivot ili smrt koji neto znae." Odmahnula sam glavom.
"to?" upkao je.
"Tvoja opsesija, ono, umiranjem za neto ili ostavljanjem iza sebe nekog
velikog znaka junatva ili neeg. To je jednostavno udno."
"Svi ele voditi iznimne ivote."
"Ne svi", rekla sam, ne uspijevajui sakriti svoje nezadovoljstvo.
"Ljuta si?"
"Samo sam", rekla sam, ali nisam mogla ni dovriti reenicu. "Samo",
ponovila sam. Svijea je treperila izmeu nas. "Stvarno je zlobno od tebe rei

99

mi da su jedini vrijedni ivoti oni koji se ive za neto ili umiru za neto. To je
stvarno zlobno rei mi."
Zbog neeg sam se osjeala kao dijete pa sam uzela zalogaj deserta kako
bih ostavila dojam da mi to i nije previe vano.
"Oprosti", rekao je. "Nisam htio da to tako zvui. Mislio sam samo na sebe."
"Aha, jesi", rekla sam. Bila sam previe sita da bih jela dalje. Bojala sam se da
bih mogla povraati, jer sam esto povraala nakon jela. (Nije bulimija, samo
rak.) Gurnula sam tanjur s desertom prema Gusu, ali on je odmahnuo glavom.
"ao mi je", ponovio je i preko stola posegnuo za mojom rukom. Pustila sam
mu da je uzme "Zna, mogao bih biti mnogo gori."
"Kako?" zadirkivala sam ga.
"Mislim, iznad zahodske koljke imam kaligrafiju na kojoj pie, 'Svakog se
dana okupaj u utjehi bojih rijei', Hazel. Mogao bih biti mnogo gori."
"Zvui nehigijenski", rekla sam.
"Mogao bih biti gori."
"Mogao bi biti gori."
Nasmijeila sam se. Stvarno sam mu se sviala. Moda sam narcisoidna ili
neto, ali kad sam to shvatila tog trenutka u Oranjeeu, jo mi se vie sviao.
Kad se na konobar pojavio kako bi odnio desert, rekaoje: "Va je objed
platio gospodin Peter Van Houten."
Augustus se nasmijeio. "Taj Peter Van Houten uope nije tako lo."
Hodali smo uz kanal dok je padao mrak. Ulicu dalje od Oranjeea zastali smo
pored klupe okruene starim, hravim biciklima vezanim uz drae bicikala i
jedni za druge. Sjeli smo jedno do drugog okrenuti prema kanalu pa me zagrlio.
Mogla sam vidjeti odbljesak svjetlosti koja je dopirala iz etvrti crvenih
svjetiljki. Iako je to bila etvrt crvenih svjetiljki, svjetlost koja je odande dopirala
bila je nekako sablasno zelena. Zamiljala sam tisue turista kako se napijaju,
napuavaju i teturaju uskim ulicama.
"Ne mogu vjerovati da e nam sutra sve rei", rekla sam. "Peter Van Houten
e nam rei slavni nenapisan kraj najbolje knjige u povijesti."
"A i platio je veeru", rekaoje Augustus.
"Stalno zamiljam da e nas pretraiti kako bi vidio imamo li ureaje za
snimanje prije nego nam kae. A onda e sjesti meu nas na kau u svojoj

100

dnevnoj sobi i proaptati je li se Annina mama udala za Nizozemskog
Tulipandiju."
"Ne zaboravi hrka Sizifa", dodao je Augustus.
"Tono, i otkrit e nam kakva je sudbina zadesila hrka Sizifa." Nagnula sam
se naprijed kako bih pogledala u kanal. U kanalima je bilo toliko blijedih latica
brijesta daje to bilo smijeno. "Nastavak koji postoji samo za nas", rekla sam.
"Onda, to ti misli?" upitao je.
"Stvarno ne znam. Tisuu sam puta prola sve to. Svaki put dok je itam,
mislim neto drugo, zna?" Kimnuo je. "Ima teoriju?"
"Aha. Mislim da Nizozemski Tulipandija nije prevarant, ali isto tako nije
bogat kao to ih je naveo da misle. A ja mislim da Anna umire i Annina mama s
njime odlazi u Nizozemsku i mislim da zauvijek ive ondje, ali to ne uspije jer
ona eli biti blizu mjesta na kojem joj je ker ivjela."
Nisam shvaala da je toliko razmiljao o knjizi, da je Kraljevska tuga Gusu
znaila neovisno o tome to sam mu ja znaila.
Voda je tiho lupkala o kamene zidove kanala ispod nas; grupa prijatelja
provezla se zajedno biciklima, glasno i odsjeno viui jedni drugima grlemm
nizozemskim; sitni brodovi, ne puno vei od mene, napola utopljeni u kanalu;
miris vode kojaje predugo stajala premirno; njegova ruka koja me privlai;
njegova prava noga oslonjena o moju pravu nogu od boka do stopala. Malo
sam se naslonila o njegovo tijelo. Trznuo se. "Oprosti, jesi li dobro?"
Dahnuo je aha, iako ga je oito boljelo. "Oprosti", rekla sam. "Koato
rame."
"U redu je", rekao je. "Zapravo je lijepo."
Dugo smo ondje sjedili. Konano je njegova ruka napustila moje rame i
naslonila se na naslon klupe. Uglavnom smo gledali u kanal. Puno sam
razmiljala o tome kako su uspjeli da ovo mjesto ipak postoji iako bi trebalo biti
pod vodom, i kako sam ja za doktoricu Mariju pomalo nalik Amsterdamu,
napola potopljena anomalija, a to me natjeralo na razmiljanje o umiranju.
"Mogu li te pitati o Caroline Mathers?"
"A kae da nema zagrobnog ivota", odgovorio je bez da me pogledao.
"Ali da, naravno. to eli znati?"
eljela sam znati da li bi on bio dobro umrem li. Nisam htjela biti granata,
nisam htjela biti zlokobna sila u ivotima ljudi koje volim. "Samo ono, to se
dogodilo."

101

Uzdahnuo je, izdiui toliko dugo da se mojim usranim pluima to inilo kao
hvalisanje. Gurnuo je u usta novu cigaretu. "Zna li ono slavno, da ne postoji
mjesto na kojem se manje igra od bolnikog igralita?" Kimnula sam. "Pa, bio
sam par tjedana u Memorialu kad su mi odrezali nogu i sve. Bio sam na petom
katu i imao sam pogled na igralite koje je, naravno, uvijek bilo potpuno prazno.
Bio sam preplavljen metaforikom snagom praznog igralita u bolnikom
dvoritu. Ali tad se na igralitu poela pojavljivati jedna djevojka, sama. Dolazila
je svakog dana i ljuljala se potpuno sama na ljuljakama, onako kako vidi u
filmovima ili neto. Pa sam jednog dana jednu od boljih sestara zamolio da
dovede tu mravu curu i sestra ju je dovela u posjet. Bila je to Caroline i ja sam
upotrijebio svoju silnu karizmu da je osvojim." Zastao je pa sam odluila rei
neto.
"Nisi toliko karizmatian", rekla sam. U nevjerici se namrtio. "Uglavnom si
samo seksi", objasnila sam.
Nasmijao se.
"Stvar s mrtvim ljudima", rekao je pa se zaustavio. "Stvar je u tome da
zvui kao gad ako ih ne romantizira, ali istina je... komplicirana valjda. Ono,
upoznata si s priom o stoikom i odlunom bolesniku od raka koji se junaki
bori s boleu svom svojom nadljudskom snagom i nikad se ne ali i ne prestaje
smijeiti, ak ni na samome kraju, i tako dalje?"
"Svakako", odgovorila sam. "To su brine i velikodune due iji je svaki dan
Inspiracija svima nama. Toliko su snani! Tako im se divimo!"
"Tono, ali stvarno, osim nas oito, djeca oboljela od raka nisu statistiki
vjerojatnije udesna, suosjeajna, ustrajna ili togod. Caroline je uvijek bila
udljiva i jadna, ali to mi se svialo. Svialo mi se osjeati se kao da je odabrala
mene kao jedinu osobu na svijetu koju nee mrziti pa smo sve zajedniko
vrijeme provodili traajui ostale, zna? Traajui sestre, drugu djecu, obitelji i
sve ostale. Ne znam je li to bila ona ili tumor. Mislim, jedna od njenih sestara mi
je jednom rekla da Caroline ima tumor koji je meu medicinskim osobljem
poznat kao Tumor seronja jer te pretvori u udovite. I tu je ta cura kojoj
nedostaje petina mozga i kojoj se vratio Tumor seronja i ona nije bila, zna,
primjer stoikog junatva klinca bolesnog od raka. Bila je... mislim, da budem
iskren, bila je kuja. Ali ne moe to rei jer je imala taj tumor, a i ona je, mislim,
mrtva je. A i imala je puno razloga da bude neugodna, zna?"
Znala sam.

102

"Zna onaj dio u Kraljevskoj tuzi kad Anna hoda preko nogometnog igralita
kako bi dola na tjelesni ili tove pa padne i zaroni licem u travu i tad zna da se
rak vratio i da je u njenom ivanom sustavu i ne moe ustati i lice joj je
centimetar od trave terena pa samo lei ondje i gleda travu izbliza, primjeujui
svjetlo kako pada i... ne sjeam se citata, ali zvui kao da je Anna imala
vitmanovsko otkrivenje kako je definicija ljudskosti mogunost divljenja
udesnosti stvaranja ili tove. Zna taj dio?"
"Znam taj dio", odgovorila sam.
"Pa kasnije, dok me kemoterapija unitavala, iz nekog sam razloga odluio
osjeati nadu. Ne toliko to se tie preivljavanja, ali osjeao sam se kako se
Anna osjea u toj knjizi, onaj osjeaj uzbuenja i zahvalnosti to se uope mogu
diviti svemu tome.Ali u meuvremenu je Caroline iz dana u dan postajalo sve
loije. Nakon nekog je vremena otila kui i bilo je trenutaka kad sam mislio da
bismo mogli imati ono, obinu vezu, ali nismo mogli, stvarno ne, jer ona nije
imala filtera izmeu misli i govora, a to je bilo tuno i neugodno, a esto i bolno.
Ali mislim, ne moe ostaviti curu s tumorom na mozgu. A njenim sam se
roditeljima svidio, a imala je i mlaeg brata koji je bio stvarno kul klinac. Mislim,
kako da je ostavim? Umirala je.Trajalo je itavu vjenost. Trajalo je gotovo
godinu dana, a tijekom tih godinu dana druio sam se s curom koja bi se ono,
niim izazvana poela smijati, pokazivati moju protezu i zvati me epavi."
"Ne", rekla sam.
"Aha. Mislim, bio je to tumor. Pojeo joj je mozak, zna? Ili nije bio tumor. Ne
mogu to znati jer su bili nerazdvojni, ona i tumor. Ali kako je postajala sve
bolesnija, mislim, samo bi ponavljala iste prie i smijala se svojim komentarima
iako bi istu stvar moda ponovila ve sto puta tijekom dana. Ono, tjednima bi
ponavljala isti vic: 'Gus ima sjajne noge. Hou rei, nogu.' A tad bi se poela
smijati kao manijak."
"Oh, Gus", rekla sam. "To je..."
Nisam znala to rei. Nije me gledao i inilo se nasilnim da ja pogledam
njega. Osjetila sam kako se naginje naprijed. Izvadio je cigaretu iz usta i
zagledao se u nju, vrtei je izmeu palca i kaiprsta. Potom ju je vratio.
"Pa", rekao je, "budimo poteni, stvarno imam super nogu."
"ao mi je", rekla sam. "Stvarno mi je ao."
"Sve je u redu, Hazel Grace. Ali samo da razjasnimo, kad sam pomislio da
vidim duha Caroline Mathers u grupi za podrku, nisam bio posve sretan. Zurio
sam, ali nisam udio, ako zna na to mislim."

103

Izvadio je kutiju iz depa i stavio cigaretu unutra.
"ao mi je", ponovila sam.
"I meni", rekao je.
"Ne elim da ti ja to ikad napravim", rekla sam mu.
"Oh, ne bi mi smetalo, Hazel Grace. Bio bih povlaten da mi ti slomi srce."























104

DVANAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se u etiri sata u nizozemsko jutro, spremna za dan. Propali
su svi pokuaji da ponovno usnem pa sam leala ondje s BiPAP-om koji je
upuhivao i izvlaio zrak. Uivala sam u zmajskim zvukovima, ali bih svejedno
bila sretnija da sam sama mogla birati udahe.
Ponovno sam itala Kraljevsku tugu sve dok se mama, oko est ujutro, nije
probudila i okrenula prema meni. Protrljala mi je glavom rame, zbog ega sam
se osjeala nelagodno i pomalo augustinijanski.
Hotel nam je u sobu poslao doruak koji je, na moje oduevljenje, sadravao
suhomesnate proizvode, uz mnoga druga neodobravanja amerikih
dorukovnih konvencija. Haljina koju sam bila planirala nositi za upoznavanje s
Peterom Van Houtenom prijevremeno je dola na red za veeru u Oranjeeu pa
sam se otuirala, napola izravnala kosu te provela trideset minuta raspravljajui
s mamom o razliitim prednostima i nedostacima dostupnih haljina. Tad sam se
odluila odjeom to je najvie mogue pribliiti Anni iz KT-e: obula sam starke i
odjenula tamne traperice kakve sam uvijek nosila te svijetlo-plavu majicu.
Na majici sam imala otisak slavnog nadrealistinog djela Renea Magrittea na
kojem je bio nacrtao lulu, a potom ispod crtea kurzivom ispisao eci n'est pas
une pipe. ("Ovo nije lula.")
"Ja jednostavno ne razumijem tu majicu", rekla je mama.
"Peter Van Houten e je razumijeti, vjeruj mi. U Kraljevskoj tuzi postoji valjda
sedam tisua referenci na Magrittea."
"Ali to jest lula."
"Ne, nije", odgovorila sam. "To je crte lule. Kui? Svi prikazi stvari
inherentno su apstraktni. To je jako pametna ideja."
"Kako si toliko odrasla da razumije stvari koje zbunjuju tvoju prastaru
majku?" upitala je mama. "ini se kao da sam juer sedmogodinjoj Hazel
objanjavala zato je nebo plavo. Tad si mislila da sam genijalka."
"Zato je nebo plavo?" upitala sam.
"Zato", odgovorila je. Nasmijala sam se. Kako se bliilo deset, postajala sam
sve nervoznijom: bila sam nervozna jer u vidjeti Augustusa; nervozna jer u
upoznati Petera Van Houtena; nervozna zato to moja odjea nije dobra odjea;
nervozna jer bismo mogli ne pronai pravu kuu meu svim tim kuama u
Amsterdamu koje izgledaju prilino slino; nervozna zbog straha da emo se
izgubiti i nikad vie ne pronai put do Filosoofa; nervozna nervozna nervozna.

105

Mama nije prestajala razgovarati sa mnom, ali nisam je mogla sluati. Upravo
kad sam se spremala zamoliti je da ode na kat i provjeri je li Augustus ustao,
pokucao je na vrata.
Otvorila sam. Pogledao je majicu i nasmijeio se. "Smijeno", rekao je.
"Nemoj moje cice zvati smijenima", odgovorila sam mu.
"Tu sam", rekla je mama iza nas. Ipak sam uspjela natjerati Augustusa da
pocrveni i izbaciti ga iz takta toliko da konano mogu podnijeti pogled na njega.
"Sigurno ne eli s nama?" upitala sam mamu.
"Danas idem u Rijksmuseum i Vondelpark", odgovorila je. "Osim toga, ja
uope ne razumijem njegovu knjigu. Bez uvrede. Zahvali njemu i Lidewij u nae
ime, u redu?"
"Dobro", rekla sam. Zagrlila sam mamu, a ona me poljubila iznad uha.

Peter Van Houtenova bijela kua u nizu nalazila se odmah iza ugla od hotela,
na Vondelstraatu, okrenuta prema parku. Broj 158. Augustus me jednom rukom
uhvatio za ruku, a drugom zgrabio kolica s kisikom pa smo napravili tri koraka
do lakiranih plavo-crnih ulaznih vrata. Srce mije tuklo. Jedna su me zatvorena
vrata dijelila od odgovora o kojima sam sanjala otkako sam prvi put proitala
onu posljednju nezavrenu stranicu.
Iznutra sam mogla uti bas-ritam koji je tutnjao tako glasno da je tresao
prozore. Pitala sam se ima li Peter Van Houten dijete koje voli rap.
Zgrabila sam kucalo u obliku lavlje glave i oprezno pokucala. Ritam je
nastavio. "Moda nas ne uje od glazbe?" zakljuio je Augustus. Zgrabio je
lavlju glavu i mnogo glasnije pokucao.
Glazbe je nestalo, a zamijenili su je prigueni koraci. Jedno pomicanje
zasuna. Pa drugo. Vrata su se malo otvorila. Na suncu je mirkao trbuast,
proelav mukarac objeenog lica i tjedan dana stare brade. Nosio je babyplavu
muku pidamu poput onih tipova u starim filmovima. Lice i trbuh su mu bih
tako okrugli, a ruke tako mrave, daje izgledao poput krafne s etiri zabijena
tapia. "Gospodin Van Houten?" upitao je Augustus, dok mu je glas lagano
pitao.
Vrata su se s treskom zatvorila. Iza njih sam zaula mucav i kretav urik,
"LIIIIII-DAAAA-VIIIIIJ!" (Sve do tad ime njegove pomonice izgovarala sam
neto kao id-a-vi.)
Kroz vrata smo sve mogli uti. "Jesu li stigli, Peter?" upitala je ena.

106

"Tu su... Lidewij, pred vratima su dvije pubertetske prikaze."
"Prikaze?" upitala je ona s ugodnim nizozemskim palucanjem.
Van Houten je brzo odgovorio. "Fantazmi, spektri, aveti, posjetitelji
nadzemaljci, prikaze, Lidewij. Kako netko tko je na postdiplomskom studiju iz
amerike knjievnosti moe iskazati tako sramotno poznavanje engleskog
jezika?"
"Peter, to nisu nadzemaljci. To su Augustus i Hazel, mladi oboavatelji s
kojima si se dopisivao."
"Oni su - to? Oni - mislio sam da su u Americi!"
"Da, ali pozvao si ih ovamo, ako se sjea."
"Zna li zato sam napustio Ameriku, Lidewij? Zato da vie nikad ne moram
susretati Amerikance."
"Ali ti si Amerikanac."
"I to neizljeivi, ini se. Ali to se tie ovih Amerikanaca, mora im rei da
odmah odu, da je dolo do uasne pogreke, da je blaeni Van Houten dao
retoriku ponudu za sastankom, a ne pravu te da takve ponude treba simboliki
shvaati."
Pomislila sam da u povratiti. Pogledala sam Augustusa koji je zurio u vrata,
i opazila da su mu se ramena objesila.
"Neu to uiniti, Peter", odgovorila je Lidewij. "Mora se susresti s njima.
Mora. Mora ih vidjeti. Mora vidjeti koliko je tvoje djelo vano."
"Lidewij, jesi li me namjerno prevarila kako bi ovo dogovorila?"
Nastala je duga tiina, a tad su se konano vrata ponovno otvorila.
Metronomski je okretao glavu od Augustusa do mene, i dalje mirkajui. "Tko je
od vas Augustus Waters?" upitao je. Augustus je oprezno podigao ruku. Van
Houten je kimnuo i rekao: "Jesi li ve sredio onu malu?"
U tom sam se trenutku po prvi i jedini put susrela s istinski nijemim
Augustusom Watersom.
"Ja...", zapoeo je, "hm, ja, Hazel, hm. Ovaj."
"ini se da ovaj momak ima tekoa u razvoju", obratio se Peter Van Houten
Lidewij.
"Peter", prekorila gaje.
"Pa", rekao je Peter Van Houten pruajui mi ruku, "u svakom mi je sluaju
zadovoljstvo upoznati tako ontoloki nemogua stvorenja." Stisnula sam

107

njegovu oteenu ruku, a potom se rukovao s Augustusom. Pitala sam se to
ontoloki znai. Bez obzira na znaenje, rije mi se sviala. Augustus i ja smo bili
lanovi Kluba nemoguih stvorenja: nas dvoje i udnovati kljunai.
Naravno, nadala sam se da e Peter Van Houten biti mentalno zdrav, ali
svijet nije tvornica koja ispunjava elje. Vano je bilo to to su vrata bila
otvorena i to sam prelazila prag kako bih saznala to se dogaa nakon kraja
Kraljevske tuge. To je bilo dovoljno. Slijedili smo njega i Lidewij unutra, prolazei
pored golemog blagovaonskog stola od hrastovine sa samo dva stolca, do
bolesno sterilne dnevne sobe. Izgledala je poput muzeja, osim to na praznim
bijelim zidovima nije bilo umjetnina. Osim jednog kaua i jednog naslonjaa - a
oboje je bilo mjeavina elika i crne koe - soba je djelovala prazno. Tad sam iza
kaua primijetila dvije velike, crne vree za smee, prepune i iskrivljene.
"Smee?" promrmljala sam Augustusu dovoljno tiho da nas nitko drugi -
mislila sam - ne moe uti.
"Pisma oboavatelja", odgovorio je Van Houten sjedajui u naslonja.
"Osamnaest godina pisama. Ne mogu ih otvoriti. Jeziva su. Vaa su prvi
projektili na koje sam odgovorio i vidite to me snalo. Da budem iskren,
italaka mi je stvarnost pomalo neukusna."
To mi je objasnilo zato nikad nije odgovorio na moja pisma: nije ih ni
proitao. Pitala sam se zato ih je uvao, pogotovo u toj inae praznoj,
formalnoj dnevnoj sobi. Van Houten je podigao noge na otoman i prekriio ih.
Pokazao je rukom prema kauu. Augustus i ja smo sjeli jedno do drugoga, ali ne
previe jedno do drugoga.
"elite li doruak?" upitala je Lidewij. Poela sam govoriti da smo ve jeli,
kad ju je Peter prekinuo. "Prerano je za doruak, Lidewij."
"Pa, oni su iz Amerike, Peter, i u njihovim je tijelima prolo podne."
"Onda je prekasno za doruak", odgovorio je on. "No, budui da je u tijelima
prolo podne i tko zna to sve, trebali bismo uivati u koktelu. Pije li Scotch?"
upitao me.
"Pijem li... hm, ne, u redu je", odgovorila sam.
"Augustus Waters?" upitao je Van Houten i kimnuo prema Gusu.
"Uh, ne treba."
"Onda samo meni, Lidewij. Scotch i vodu, molim te." Peter se okrenuo Gusu
i upitao: "Zna li kako u ovoj kui pripremamo Scotch i vodu?"
"Ne, gospodine", odgovorio je Gus.

108

"Ulijemo Scotch u au pa prizovemo misli na vodu, a potom stvarni Scotch
pomijeamo s apstraktnom idejom vode."
Lidewij je rekla: "Moda da prvo neto pojede, Peter."
Pogledao je prema nama i teatralno proaptao: "Ona misli da imam problem
s piem."
"A mislim i da je sunce izalo", odgovorila je Lidewij. Ipak se okrenula prema
baru u dnevnoj sobi, posegnula za bocom Scotcha i natoila pola ae. Donijela
mu ju je. Peter Van Houten je otpio gutljaj pa se uspravio u stolcu. "Ovako
dobro pie zasluuje najbolje ovjekovo dranje", rekaoje.
Postala sam svjesna vlastitog dranja pa sam se malo uspravila na kauu.
Ponovno sam namjestila kanilu. Tata mi je uvijek govorio da ljude mogu
prosuditi prema tome kako se ponaaju prema konobarima i pomonom
osoblju. Tim je mjerilom Peter Van Houten moda bio najgori ljigavac na svijetu.
"Znai, svidjela ti se moja knjiga", obratio se Augustusu nakon jo jednog
gutljaja.
"Aha", odgovorila sam u Augustusovo ime. "I da, mi - ovaj, Augustus, on je
susret s vama odredio za svoju elju tako da moemo doi ovamo kako biste
nam rekli to se dogaa nakon kraja Kraljevske tuge."
Van Houten je utio i samo dugo otpijao pie.
Nakon minute tiine, Augustus je rekao: "Vaa je knjiga ono to nas je
nekako spojilo."
"Ali vi niste zajedno", primijetio je ne gledajui me.
"Ono to nas je skoro spojilo", odgovorila sam. Sad se okrenuo prema meni.
"Jesi li se namjerno odjenula kao ona?"
"Kao Anna?" upitala sam. Samo je gledao u mene.
"Donekle", odgovorila sam.
Otpio je dugaak gutljaj pa napravio grimasu. "Nemam problem s piem",
objavio je bespotrebno glasno. "S alkoholom imam churchillijanski odnos:
mogu se aliti, voditi Englesku i initi sve to elim. Osim ne piti." Pogledao je
prema Lidewij pa kimnuo prema svojoj ai. Uzela ju je pa ponovno prila baru.
"Samo s idejom vode, Lidewij", uputio ju je.
"Jah, shvatila sam", rekla je s gotovo amerikim naglaskom. Stiglo je drugo
pie. Van Houtenova se kraljenica ponovno ukoila iz potovanja. Odbacio je
papue. Imao je stvarno runa stopala. Zapravo mi je unitavao ideju
upoznavanja spisateljskog genija. Ali imao je odgovore.

109

"Pa, hm", rekla sam, "prvo vam elimo zahvaliti za sinonju veeru i..."
"Sino smo im platili veeru?" upitao je Van Houten Lidewij.
"Da, u Oranjeeu."
"Ah, da. Vjerujte mi kad kaem da ne morate zahvaliti meni ve Lidewij koja
je iznimno talentirana po pitanju troenja mojeg novca."
"Bilo nam je zadovoljstvo", odgovorila je Lidewij.
"Pa, u svakom sluaju hvala", rekao je Augustus. Mogla sam uti ljutnju u
njegovu glasu.
"Onda, ovdje sam", rekao je Van Houten nakon trenutka tiine. "Koja su
vaa pitanja?"
"Hm", rekaoje Augustus.
"Djelovao je tako inteligentno u pismima", Van Houten se obratio Lidewij
komentirajui Augustusa. "Moda je rak u njegov mozak ugradio
praznoglavca."
"Peter", rekla je Lidewij, propisno uasnuta. I sama sam bila uasnuta, ali
bilo je neto ugodno u ovjeku koji je toliko oduran da se prema nama ne
ponaa nimalo ljubazno.
"Zapravo imamo neka pitanja", rekla sam. "Govorila sam o njima u svojem
mejlu. Ne znam sjeate li se."
"Ne sjeam se."
"Njegovo je pamenje ugroeno", pojasnila je Lidewij.
"Kad bi barem moje sjeanje bilo ugroeno", odgovorio je Van Houten.
"Dakle, naa pitanja", ponovila sam.
"Ona koristi kraljevsko mi", rekao je Peter, ne obraajui se nikome
posebno. Jo jedan gutljaj. Nisam znala kakvog je okusa Scotch, ali ako ima
okus bar upola kao ampanjac, nisam mogla ni zamisliti kako moe piti toliko
mnogo i tako rano ujutro. "Jesi li upoznata sa Zenonovim paradoksom
kornjae?" upitao me.
"Imamo pitanja o tome to se s likovima dogaa nakon kraja knjige,
posebno s Anninom..."
"Pogreno pretpostavlja da moram uti tvoje pitanje da bih na njega
odgovorio. Upoznata si sa filozofom Zenonom?"
Lagano sam odmahnula glavom. "Dakle, Zenon je bio filozof iz vremena
prije Sokrata za kojeg se kae daje otkrio etrdeset paradoksa u Parmenidovu

110

prikazu svijeta - sigurno zna za Parmenida", rekao je, a ja sam kimnula kao da
znam za Parmenida, iako nisam znala. "Hvala Bogu", rekao je. "Zenon se
profesionalno specijalizirao za otkrivanje Parmenidovih netonosti i prevelikih
pojednostavnjivanja, to nije bilo teko jer je Parmenid bio spektakularno u
krivu, posvuda i uvijek. Parmenid je vrijedan tono na onaj nain na koji je
vrijedan poznanik koji svaki put kad ga odvede na utrke, predvidljivo uvijek
bira pogrenog konja. Ali Zenonov najvaniji... ekaj, daj da vidim koliko
poznaje vedski hip-hop."
Nisam znala ali li se Peter Van Houten. Trenutak kasnije, Augustus je
odgovorio umjesto mene. "Ne previe."
"U redu, ali vjerojatno poznajete Afasi och Filthvjev album Flacken."
"Ne poznajemo", rekla sam za nas oboje.
"Lidewij, odmah pusti 'Bomfallerallu'."
Lidevvij je prila MP3 plaveru, malo zavrtjela kotai i pritisnula gumb. Rap
pjesma zatutnjala je iz svih smjerova. Zvuala je poput prilino obine rap-
pjesme, osim to su rijei bile na vedskom.
Kad je pjesma zavrila, Peter Van Houten nas je pogledao s oekivanjem, a
sitne su mu oi bile rairene to je najvie mogue.
"Ha?" upitao je. "Ha?"
Rekla sam, "Oprostite, gospodine, ali ne govorimo vedski."
"Pa, naravno da ne govorite. Ni ja ga ne govorim. Tko, do vraga, govori
vedski? Vana stvar nije ono to glasovi govore, ve ono to glasovi osjeaju.
Sigurno znate da postoje samo dvije emocije, ljubav i strah, i da Afasi och Filthy
navigira medu njima s lakoom koju je jednostavno nemogue pronai u hip-
hop glazbi izvan vedske. Da vam je ponovno pustim?"
"alite se?" upitao je Gus.
"Oprosti?"
"Je li ovo nekakav performans?" Pogledao je Lidewij i upitao: "Je li?"
"Bojim se da nije", odgovorila je Lidewij. "On nije uvijek... ovo je neobino..."
"O, zaepi, Lidewij. Rudolf Otto je rekao da, ako niste susreli nadahnue,
ako niste iskusili neracionalan susret s mysterium tremendumom, tad njegov
rad nije za vas. A ja kaem vama, mladi prijatelji, da ako ne moete uti Afasi
och Filthyjev razmetljiv odgovor na strah, tada moj rad nije za vas."
Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: bila je to posve normalna rap-pjesma, samo
na vedskom.

111

"Hm", rekla sam. "Dakle, o Kraljevskoj tuzi. Annina je mama, prije kraja
knjige, trebala..."
Van Houten me prekinuo, lupkajui po ai dok je govorio kako bi je Lidevvij
napunila. "Dakle, Zenon je najpoznatiji po svojem paradoksu kornjae.
Zamislimo da se utrkuje s kornjaom. Kornjaa ima prednost od deset metara.
Dok ti pretri deset metara, kornjaa se pomaknula moda metar. A za vrijeme
koje tebi treba da pretri cijelu udaljenost, kornjaa se pomaknula jo malo i
tako u beskraj. Bra si od kornjae, ali nikad je nee stii; moe samo smanjiti
njenu prednost.Naravno, ti e samo protrati pored kornjae bez razmiljanja
o mehanizmu koji je ukljuen u sve to, ali pokazuje se daje pitanje kako to
moe napraviti nevjerojatno komplicirano i nitko ga nije rijeio sve dok Kantor
nije pokazao da su neke beskonanosti vee od drugih beskonanosti."
"Hm", rekla sam.
"Pretpostavljam da je to odgovor na tvoje pitanje", rekao je odluno pa
otpio velikoduan gutljaj iz ae.
"Ne za stvarno", rekla sam. "Pitali smo se, nakon kraja Kraljevske tuge..."
"Odbacujem sve iz tog trulog romana", rekaoje Van Houten, prekinuvi me.
"Ne", rekla sam.
"Molim?"
"Ne, to je neprihvatljivo", rekla sam. "Shvaam da roman zavrava usred
prie jer Anna umire ili postaje previe bolesna da bi nastavila, ali rekli ste da
ete nam rei to se dogaa sa svima i zato smo ovdje i mi... ja moram to uti."
Van Houten je uzdahnuo. Nakon jo jednog pia rekaoje: "Dobro. iju priu
eli uti?"
"Onu Annine mame, Nizozemskog Tulipandije, hrka Sizifa, mislim samo -
to se sa svima dogodi."
Van Houten je zatvorio oi i napuhao obraze dok je izdisao, a potom je
pogledao izloene drvene grede na stropu. "Hrak", rekao je nakon trenutka
tiine. "Christine posvaja hrka", a Christine je bila jedna od Anninih prijateljica
prije bolesti. To je imalo smisla. Christine i Anna su se u nekoliko scena igrale sa
Sizifom. "Christina ga posvaja, on ivi nekoliko godina nakon kraja romana i
mirno umire u hrkovskom snu."
Sad smo napredovali. "Sjajno", rekla sam. "Sjajno. U redu, a Nizozemski
Tulipandija? Je li on prevarant? Hoe li se on i Annina mama vjenati?"

112

Van Houten je i dalje zurio u grede. Otpio je gutljaj. aa je ponovno bila
gotovo prazna. "Lidewij, ne mogu to. Ne mogu. Ne mogu." Spustio je pogled na
mene. "Nita se ne dogaa s Nizozemskim Tulipandijom. On nije prevarant niti
ne-prevarant, on je Bog. On je oit i nedvosmislen metaforian prikaz Boga i
pitati to se s njime dogaa jednako je kao da pita to se dogaa s izrezanim
oima dr. T.J.-a u Gatsbyju. Jesu li se on i Annina majka vjenali? Govorimo o
romanu, drago dijete, a ne o nekom povijesnom poduhvatu."
"Tono, ali sigurno ste razmiljali o tome to im se dogodilo. Mislim kao
junacima, neovisno o njihovim metaforikim znaenjima i svemu tome."
"Oni su fikcija", rekao je i ponovno kucnuo po ai. "Nita im se ne dogodi."
"Rekli ste da ete mi ispriati", ustrajala sam. Podsjetila sam se kako moram
biti uporna. Morala sam mu zadrati panju na mojim pitanjima.
"Moda, ali bio sam u pogrenom uvjerenju da si nesposobna za
prekooceansko putovanje. Pokuavao sam... dati ti neku utjehu, vjerujem, a
trebao sam znati da je bolje i ne pokuavati. Ali da budem posve iskren, ta
djetinja ideja da autor romana ima neki poseban uvid u junake romana... to je
smijeno. Taj je roman sastavljen od crtica na stranici, duo. Junaci koji ga
nastanjuju nemaju ivota izvan tih crtica. to im se dogodilo? Prestali su
postojati u trenutku kad je roman zavrio."
"Ne", rekla sam, odgurnula se od kaua i uspravila. "Ne, shvaam to, ali
nemogue je ne zamisliti budunost za njih. Vi ste najkvalificiranija osoba za
zamiljanje takve budunosti. Neto se dogodilo Anninoj majci. Ona se udala ili
nije. Preselila se u Nizozemsku s Nizozemskim Tulipandijom ili nije. Imala je jo
djece ili nije. Moram znati to joj se dogodilo."
Van Houten je napuio usne. "ao mi je to ne mogu udovoljiti tvojim
djetinjim hirovima, ali odbijam te aliti na nain na koji si dobrano navikla."
"Ne elim vae aljenje", rekla sam.
"Poput sve bolesne djece", odgovorio je mirno, "kae da ne eli aljenje,
ali o njemu ovisi samo tvoje postojanje."
"Peter", rekla je Lidewij, ali on je nastavio, naslonjen ondje dok su mu rijei
postajale sve oblijima u pijanim ustima. "Bolesna djeca neumitno postanu
zarobljena: osuena si ostatak svojeg ivota ivjeti kao dijete koje si bila kad si
dobila dijagnozu, dijete koje vjeruje da postoji ivot nakon kraja romana. A mi
kao odrasli to alimo pa plaamo tvoje lijeenje, tvoje ureaje za kisik. Dajemo
ti hranu i vodu iako je manje vjerojatno da e ivjeti dovoljno dugo..."
"PETER!" povikala je Lidewij.

113

"Ti si nuspojava", nastavio je Van Houten, "evolucijskog procesa koji malo
mari za pojedinane ivote. Ti si neuspjeli eksperiment u mutaciji."
"DAJEM OTKAZ!" zaurlalaje Lidewij. Oi su joj bile pune suza. Ali ja nisam
bila ljuta. Traio je najbolnije naine da mi kae istinu, ali ja sam ionako znala
istinu. Imala sam iza sebe godine piljenja u strop, od moje sobe do intenzivne,
pa sam davno nauila najbolnije naine zamiljanja moje bolesti. Zakoraila sam
prema njemu.
"Sluaj, konjino", rekla sam, "nee mi rei nita o mojoj bolesti to ve ne
znam. Od tebe trebam samo jedno prije nego ti zauvijek nestanem iz ivota:
TO SE DOGODI S ANNINOM MAJKOM?"
Podigao je objeene obraze prema meni i slegnuo ramenima. "Ne mogu ti
rei to se dogodi s njom, ba kao to ti ne mogu rei to se dogodi s
Proustovim Naratorom ili sa sestrom Holdena Caulfielda ili s Huckleberrvjem
Finnom nakon odlaska u nove pustolovine."
"SRANJE! To je isto sranje. Jednostavno mi reci! Izmisli neto!"
"Ne, i hvala to ne psuje u mojem domu. To ne prilii dami."
I dalje nisam bila ljuta, ne zapravo, ali sam bila jako usredotoena na jedino
to je obeao. Neto je u meni podivljalo pa sam posegnula i udarila oteenu
ruku koja je drala au Scotcha. Ostaci pia razlili su se po njegovu irokom
licu, aa mu je odskoila od nosa i baletno poletjela kroz zrak, sletjevi uz silan
prasak na stare drvene podove.
"Lidewij", rekaoje Van Houten mirno, "ja u martini, ako moe. Samo apat
vermoutha."
"Dala sam otkaz", rekla je Lidewij nakon stanke.
"Ne budi smijena."
Nisam znala kako postupiti. Pristojnost nije upalila. Bezobraznik nije upalio.
Trebala sam odgovor. Dola sam ak ovamo, otela Augustusovu elju. Morala
sam znati.
"Jesi li se ikad zapitala", rekao je, a rijei su mu sad bile jedva razumljive,
"zato su ti tvoja smijena pitanja toliko vana?"
"OBEAO SI!" zaurlala sam i zaula Isaacovo mono zavijanje kako odjekuje
u Noi slomljenih trofeja. Van Houten nije odgovorio.
I dalje sam stajala nad njime, ekajui da neto kae, kad sam osjetila
Augustusovu ruku na ramenu. Povukao me prema vratima i pratila sam ga
sluajui Van Houtena kako se ali Lidewij na nezahvalnost modernih tinejdera

114

i smrt pristojnog drutva, a Lidewij je, poneto histerino, urlala na njega na
brzom nizozemskom.
"Morat ete oprostiti mojoj bivoj pomonici", rekao je. "Nizozemski nije
jezik koliko bolest grla."
Augustus me izvukao iz sobe i kroz vrata u kasno proljetno jutro i otpale
konfete brijestova.
Brz bijeg nije postojao za mene, ah spustili smo se niza stube. Augustus mi
je nosio kolica i krenuli smo nazad prema Filosoofu preko grbavog plonika od
prepletenih cigli. Po prvi sam put od incidenta s ljuljakama zaplakala.
"Hej", rekao je i dotaknuo mi struk. "Hej. U redu je." Kimnula sam i obrisala
lice nadlanicom.
"Glup je." Ponovno sam kimnula.
"Napisat u ti epilog", rekao je Gus. Zbog toga sam jae zaplakala. "I hou",
rekaoje. "Hou. Bolje od bilo kojeg sranja koje bi taj pijanac mogao napisati.
Mozak mu je vicarski sir. I ne sjea se da je napisao knjigu. Mogu napisati deset
puta bolju priu od njegove. Bit e krvi i crijeva i rtvovanja. Kraljevska tuga
susree Cijenu krvi. Oboavat e je."
I dalje sam kimala glavom i hinila osmijeh, a tada me zagrlio i njegove su me
snane ruke privukle na miiava prsa pa sam mu malo namoila polo-majicu i
potom se dovoljno oporavila da progovorim.
"Potroila sam tvoju elju na budalu", rekla sam u njegova prsa.
"Hazel Grace. Ne. Priznajem da si potroila jednu jedincatu elju, ali nisi je
potroila na njega. Potroila si je na nas."
Iza nas sam zaula plonk plonk visokih peta u trku. Okrenula sam se. Bila je
to Lidewij. Makara joj se slijevala niz obraze, djelovala je prestravljeno i jurila
za nama plonikom. "Moda bismo trebali otii u Anne Frank Huis", rekla je
Lidewij.
"Ne idem nikamo s tim udovitem", rekao je Augustus.
"On nije pozvan", rekla je Lidewij.
Augustus me i dalje zatitniki drao, s rukom na mojem obrazu. "Ne mislim
da...", poeo je, ali sam ga prekinula.
"Trebali bismo." I dalje sam eljela odgovore od Van Houtena. Ali nije to bilo
sve to sam eljela. Imala sam jo samo dva dana u Amsterdamu s Augustusom
Watersom. Nisam htjela dopustiti tunome starcu da ih uniti.

115

Lidewij je vozila klepetavi sivi Fiat s motorom koji je zvuao poput uzbuene
etverogodinjakinje. Dok smo se vozili amsterdamskim ulicama, neprestano se
i iskreno ispriavala. "Jako mije ao. Nema opravdanja. On je jako bolestan",
rekla je. "Mislila sam da bi mu susret s vama pomogao, kad bi vidio da njegov
rad oblikuje stvarne ivote ali... jako mije ao. Ovo je jako, jako neugodno." I
Augustus i ja smo utjeli. Ja sam bila na stranjem sjeditu iza njega. Provukla
sam ruku uz bok automobila i pored njegova sjedita traei mu ruku, ali nisam
je mogla pronai. Lidevvij je nastavila: "Nastavila sam raditi jer vjerujem da je
genij i jer je plaa jako dobra, ali postao je udovite."
"Vjerujem da se prilino obogatio na knjizi", rekla sam nakon krae stanke.
"O, ne ne, on je od Van Houtenovih", rekla je. "U sedamnaestom je stoljeu
neki njegov predak otkrio kako mijeati kakao s vodom. Neki su Van Houtenovi
davno preselili u SAD i Peter je jedan od njih, ali nakon romana je preselio u
Nizozemsku. On je sramota velike obitelji."
Motor je zaurlao. Lidewij je prebacila u veu brzinu i pojurili smo mostom
preko kanala. "To su okolnosti", rekla je. "Okolnosti su ga uinile tako
okrutnim. On nije zao ovjek. Ali danas, nisam mislila... kad je rekao te uasne
stvari, nisam mogla vjerovati. Jako mi je ao. Jako, jako ao."
Morali smo parkirati ulicu dalje od kue Anne Frank. Lidewij je stala u red
kako bi nam kupila ulaznice dok sam ja sjedila leima oslonjena o maleno drvo,
promatrajui usidrene kue-brodove na kanalu Prinsengracht. Augustus je
stajao iznad mene, vrtio mi kolica s kisikom u lijenim krugovima, samo
promatrajui kotae kako se vrte. Htjela sam da sjedne pored mene, ali znala
sam da mu je teko sjediti i jo tee ponovno ustati. "U redu?" upitao je i
pogledao me. Slegnula sam ramenima i posegnula rukom za njegovim listom.
Bio je to laan list, ali ipak sam ga uhvatila. Pogledao me. "Htjela sam...", rekla
sam.
"Znam", odgovorio je. "Znam. Oito svijet nije tvornica koja ispunjava elje."
Zbog toga sam se lagano nasmijeila.
Lidewij se vratila s ulaznicama, ali njene su tanke usne bile zabrinuto
napuene. "Nema dizala", rekla je. "Jako mi je, jako ao."
"U redu je", rekla sam.
"Ne, puno je stuba", rekla je. "Strmih stuba."
"U redu je", ponovila sam. Augustus je poeo govoriti, ali sam ga prekinula.
"U redu je. Mogu ja to."

116

Poeli smo u sobi s video-snimkom o idovima u Nizozemskoj, nacistikoj
invaziji i obitelji Frank. Tad smo se popeli na kat kue uz kanal, u kojoj se nalazila
tvrtka Otta Franka. Stube smo prolazili polako, i Augustus i ja, ali osjeala sam
se snano. Uskoro sam gledala u slavnu policu s knjigama koja je skrivala Annu
Frank, njenu obitelj i jo etvero drugih. Polica je bila napola otvorena, a iza nje
se nalazio jo strmiji niz stuba irokih tek za jednu osobu. Svuda oko nas nalazili
su se drugi posjetitelji i nisam htjela zadravati red, ali Lidewij je rekla, "Molim
vas da budete strpljivi" pa sam se poela penjati. Lidewij je iza mene nosila
kolica, a Gus je hodao iza nje.
Bilo je ukupno etrnaest stuba. Stalno sam razmiljala o ljudima iza sebe -
uglavnom su to bili odrasli koji su govorili raznim jezicima - i osjeala se
nelagodno ili tove, poput duha koji tjei i proganja, ali konano sam uspjela i
nala se u jezivo praznoj sobi, oslonjena o zid. Mozak mi je pluima govorio u
redu je, u redu je, smirite se, u redu je, a plua su govorila mozgu, o Boe, je li ti
jasno da umiremo. Nisam ni vidjela Augustusa kad se popeo, ali mi je priao,
obrisao elo nadlanicom kao fiju i rekao, "Ti si prvakinja".
Nakon nekoliko minuta oslonjenosti o zid, uspjela sam doi do sljedee sobe
koju je Anne dijelila sa zubarom Fritzom Pfefferom. Bila je mala, bez ikakva
namjetaja. Nikad ne biste pomislili daje netko ovdje ivio da na zidu jo nisu
stajale slike iz asopisa koje je Anne zalijepila onamo.
Drugo je stubite vodilo do sobe u kojoj je ivjela obitelj Pels, no ono je bilo
strmije od prolog i imalo je osamnaest stuba, to je znailo da su to u osnovi
ljestve. Dola sam do praga, podigla pogled, shvatila da ja to ne mogu, ali i da je
to jedini izlaz prema gore.
"Vratimo se", rekaoje Gus iza mene.
"Dobro sam", tiho sam odgovorila. Bilo je to glupo, ali stalno sam razmiljala
da joj to dugujem - Anni Frank, hou rei - jer je bila mrtva, a ja nisam, jer je bila
tiha, drala sputene rolete i uinila sve kako treba, a ipak umrla. Zato bih se
trebala uspeti gore i vidjeti ostatak svijeta u kojem je ivjela sve te godine prije
nego je Gestapo stigao.
Poela sam se uspinjali stubama, povlaiti se njima poput djeteta, isprva
polako tako da mogu disati, ali tad i bre jer sam znala da ne mogu disati a
htjela sam se popeti gore prije nego sve otkae. Crnilo mi je okruilo vidno polje
dok sam se podizala, osamnaest pakleno strmih koraka. Konano sam se
uspela, napola slijepa i s muninom, a miii u rukama i nogama vritali su

117

traei kisik. Spuznula sam niza zid i poela vodeno kaljati. Iznad mene je bio
stakleni zid. Zagledala sam se kroz njega u strop i pokuala ostati pri svijesti.
Lidewij je unula do mene i rekla: "Na vrhu si, to je to", a ja sam kimnula.
Bila sam mutno svjesna odraslih koji su zabrinuto pogledavali u mene; Lidewij
koja je razliitim posjetiteljima tiho govorila malo jednim, pa onda i drugim
jezikom; Augustusa koji je stajao iznad mene, njegove ruke na vrhu moje glave i
dlana kojim me milovao po kosi.
Nakon dugo vremena Lidewij i Augustus su me podigli na noge i vidjela sam
to je zatieno staklenom stijenom: tragovi olovke na tapetama koji su
oznaavah mjere rasta sve djece u tajnom skrovitu, u vremenu dok su ivjela
ovdje, centimetar po centimetar, sve dok vie nisu mogla rasti.
S tog sam mjesta vidjela dnevnu sobu Frankovih, ali i dalje smo bih u
muzeju: dug i uzak hodnik prikazivao je slike svakog od osam stanovnika tajnog
skrovita i opisivao gdje su, kako i kada umrli.
"Jedini lan cijele obitelji koji je preivio rat", rekla nam je Lidewij, govorei
o Anninu ocu Ottu. Glas joj je bio tih kao da smo u crkvi.
"Zapravo nije preivio rat", rekao je Augustus. "Preivio je genocid."
"Istina", rekla je Lidewij. "Ne znam kako nastavi ivjeti bez obitelji. Ne
znam." Dok sam itala o svakome od sedmero preminulih, mislila sam o Ottu
Franku koji vie nije bio otac, kojemu je umjesto ene i dvije keri ostao
dnevnik. Na kraju hodnika golema je knjiga, vea od rjenika, sadravala imena
103.000 Nizozemaca umrlih u Holokaustu. (Zidna je naljepnica objasnila daje
preivjelo samo 5000 deportiranih nizozemskih idova.) Knjiga je bila okrenuta
na stranicu s imenom Anne Frank, ali ono to me pogodilo bila je injenica da su
ispod njenog imena bila zapisana etiri Arona Franka. etiri. etiri Arona Franka
bez muzeja, bez povijesnih oznaka, bez ikog da ih oplakuje. Tiho sam se odluila
sjeati i moliti za etiri Arona Franka sve dok budem mogla. (Moda neki ljudi
moraju vjerovati u pravog i svemogueg Boga da bi se molili. Ja ne moram.)
Kad smo stigli do kraja sobe, Gus je stao i upitao me: "Jesi dobro?" Kimnula
sam.
Pokazao je prema Anninoj slici. "Najgori dio je to je skoro preivjela, zna?
Umrla je nekoliko tjedana prije osloboenja."
Lidewij je napravila par koraka unazad kako bi pogledala video-snimku, a ja
sam zgrabila Augustusovu ruku dok smo ulazili u sljedeu sobu. Bilo je to
potkrovlje s nekim pismima koje je Otto Frank bio pisao tijekom svoje

118

viemjesene potrage za kerima. Na zidu usred sobe prikazivala se video-
snimka Otta Franka. Govorio je engleski.
"Je li preostalo jo nacista koje bih mogao pronai i privesti pravdi?" pitao je
Augustus dok smo se naginjali nad vitrine, itajui Ottova pisma i strane
odgovore da od osloboenja nitko nije vidio njegovu djecu.
"Mislim da su svi mrtvi. Ali nije da su nacisti imali monopol na zlo."
"Istina", sloio se. "To bismo trebali uiniti, Hazel Grace. Trebali bismo se
udruiti i postati taj invalidni vigilante dvojac koji e lutati svijetom, ispravljati
nepravde, braniti slabe, tititi ugroene."
Iako je to bio njegov, a ne moj san, ugodila sam mu. Naposlijetku, on je
ugodio mojem snu. "Naa e neustraivost biti nae tajno oruje", rekla sam.
"Prie o naim pustolovinama preivjet e sve dok bude ljudskog glasa",
rekao je.
"A ak i nakon toga, kad se roboti budu prisjeali ljudskih apsurdnosti rtve i
suosjeanja, oni e nas se sjeati."
"Robotski e se smijati naoj odvanoj gluposti", rekao je. "Ali neto e u
njihovim eljeznim robotskim srcima udjeti da ive i umru kako smo mi to
uinili: na junakom putovanju."
"Augustuse Waterse", rekla sam i pogledala ga, razmiljajui kako ne moe
poljubiti nekog u kui Anne Frank, a potom razmiljajui da je Anne Frank,
konano, poljubila nekog u kui Anne Frank i da bi ona vjerojatno najvie voljela
kad bi njen dom postao mjestom na kojem se mladi i nepopravljivo slomljeni
zaljubljuju.
"Moram rei", rekao je Otto Frank u video-snimci na svojem engleskom s
tekim naglaskom, "da su me jako iznenadile duboke misli koje je Anna imala."
Tad smo se poeli ljubiti. Ruka mi je pustila spremnik s kisikom i posegnula
za njegovim vratom, a on me povukao na prste, drei me oko struka. Kad su
mu se razmaknute usne susrele s mojima, poela sam osjeati da gubim dah na
nov i uzbudljiv nain. Prostor oko nas je nestao i najedan sam udan trenutak
voljela svoje tijelo; tu stvar koju je rak unitio, koju ve godinama navlaim za
sobom, a koja se iznenada inila vrijednom borbe, vrijednom prsnih drenova,
PICC linija i beskrajnih izdaja tijela zbog tumora.
"Bila je to posve drugaija Anne od keri koju sam poznavao. Nikad nije
pokazala ovu vrstu unutarnjih osjeaja", nastavljao je Otto Frank.

119

Poljubac je trajao zauvijek, a Otto Frank je govorio iza mene. "A moj je
zakljuak", rekao je, "budui da sam bio u dobrim odnosima s Anne, da veina
roditelja zapravo ne poznaje svoju djecu."
Shvatila sam da su mi oi zatvorene pa sam ih otvorila. Augustus me
promatrao, njegove su mi plave oi bile blie nego ikada, a iza njih nas je
nekako okruila gomila ljudi. Bili su ljutiti, pomislila sam. Bijesni. Ti su se
tinejderi sa svojim hormonima ljubakali ispod video-snimke koja je prikazivala
slomljen glas nekadanjeg oca.
Odmaknula sam se od Augustusa, a on mi je kriom zalijepio poljubac na
elo dok sam ja piljila u starke. A tad su poeli pljeskati. Svi ljudi, sve te odrasle
osobe, samo su pljeskali, a netko je povikao "Bravo!" s europskim naglaskom.
Augustus se naklonio s osmijehom. Smijui se, lagano sam pokleknula, a to je
doekano novom rundom pljeska.
Spustili smo se dolje putajui odrasle da odu prvi, a malo prije dolaska u
kafi (dizalo nas je, sreom, spustilo do prizemlja i suvenirnice), vidjeli smo
stranice Annina dnevnika i njenu neobjavljenu knjigu citata. Knjiga citata je,
sluajno, bila okrenuta na stranicu Shakespeareovih citata. Jer tko je tako
odluan da ne bi bio zaveden?, bila je napisala.
Lidewij nas je vratila u Filosoof. Pred hotelom je padala lagana kia i
Augustus i ja smo stajali na ciglenom ploniku i polako kisnuli.
Augustus: "Vjerojatno treba odmor."
Ja: "Dobro sam."
Augustus: "U redu." (Stanka.) "O emu razmilja?"
Ja: "O tebi."
Augustus: "to o meni?"
Ja: "Ne znam to mi je drae/ljepota bolesti/ili ljepota skrivenih
namjera/zviduk kosa/ili osjeaj tik nakon."
Augustus: "Boe, kako si seksi."
Ja: "Mogli bismo otii u tvoju sobu."
Augustus: "uo sam i gore ideje."
Zajedno smo se ugurali u malo dizalo. Svaka je povrina, ukljuujui i pod,
sadravala zrcala. Morali smo povui vrata da bismo se zatvorili, a tad je ta
stara stvar kriputavo krenula na drugi kat. Bila sam umorna i zabrinuta i
openito sam uasno izgledala i mirisala, ali ipak sam ga poljubila u dizalu. Tad
se on odmaknuo, pokazao zrcalo i rekao: "Pogledaj, beskonane Hazel."

120

"Neke su beskonanosti vee od drugih beskonanosti", razvukla sam
oponaajui Van Houtena.
"Kakva budaletina", rekao je Augustus i trebalo je sve to vrijeme, a i jo
malo, da bismo stigli na drugi kat. Konano se dizalo zaustavilo i on je gurnuo
ozrcaljena vrata. Kad su bila napola otvorena, bolno se trznuo i na trenutak
pustio vrata.
"Jesi li dobro?" upitala sam.
Trenutak kasnije je rekao: "Jesam, jesam, samo su vrata teka valjda." Opet
ih je gurnuo i otvorio. Propustio me, naravno, prvu, ali tad nisam znala u kojem
smjeru hodati pa sam stajala ispred dizala i on je stajao ondje jo uvijek
zgrenog lica pa sam opet upitala: "U redu?"
"Samo nisam u formi, Hazel Grace. Sve je dobro."
Stajali smo ondje u hodniku, a on nije vodio prema svojoj sobi ni nita, a ja
nisam znala u kojem mu je smjeru soba pa je patpozicija trajala i postala sam
uvjerena da pokuava smisliti kako da ne zavri sa mnom, da nikad nisam
trebala predloiti tu ideju, da to ne nalikuje damama i da se stoga gadim
Augustusu Watersu koji je stajao i promatrao me ne trepui, pokuavajui
smisliti kako da se pristojno izvue iz situacije. A tadje, nakon itave vjenosti,
rekao: "Iznad koljena mi je i malo je hrapav, a onda je samo koa. To je ruan
oiljak, ali samo izgleda kao..."
"to?" upitala sam.
"Moja noga", odgovorio je. "Samo da bude spremna u sluaju, mislim, u
sluaju da je vidi ili..."
"Oh, daj se zbroji", rekla sam i napravila dva potrebna koraka do njega.
Snano sam ga poljubila, pritisnula o zid i nastavila ga ljubiti dok je on traio
klju od sobe.
Uuljali smo se u krevet. Sloboda mi je bila donekle ograniena kisikom, ali
ipak sam se mogla popeti na njega, skinuti mu majicu i okusiti znoj ispod
njegove kljune kosti dok sam mu aptala u kou, "Volim te, Augustuse
Waterse". Osjetila sam kako mu se tijelo oputa ispod mojeg kad me zauo
kako to izgovaram. Posegnuo je za mnom, pokuao mi skinuti majicu, ali se
zapleo u cjevice. Nasmijala sam se.




121

* * *
"Kako ovo radi svaki dan?" upitao me dok sam raspetljavala majicu iz
cjevica. Idiotski mi je palo na pamet da moje ruiaste gaice ne odgovaraju
ljubiastom grudnjaku, kad bi deki ikad primjeivali takve stvari. Upuzala sam
pod pokrivae, odbacila traperice i arape, pa promatrala ples jastuka dok je
Augustus skidao traperice pa svoju nogu.

Leali smo na leima jedno do drugog, posve pokriveni, a onda sam nakon
par trenutaka posegnula za njegovim bedrom i pustila ruku da putuje prema
dolje, do batrljka, do koe pune oiljaka. Trenutak sam drala batrljak. Trznuo
se. "Boli li?" upitala sam.
"Ne", odgovorio je.
Okrenuo se na bok i poljubio me. "Tako si zgodan", rekla sam i dalje mu
drei ruku na nozi.
"Poinjem misliti da su ti feti amputirci", odgovorio je i dalje me ljubei.
Nasmijala sam se.
"Feti mi je Augustus Waters", objasnila sam.
itava je pria bila posve suprotna od onog to sam mislila da e biti:
polagana, strpljiva i tiha, ni previe bolna ni posebno ekstatina. Bilo je puno
problema s kondomom koje nisam previe istraivala. Nije bilo vritanja.
Iskreno, mislim da je to najdue to smo bili zajedno bez razgovora.

Jedna je stvar bila tipina: kasnije sam naslonila lice o Augustusova prsa,
sluala srce kako mu nabija, a on je rekao, "Hazel Grace, doslovno ne mogu
drati oi otvorenima."
"Pogrena upotreba literarnosti", rekla sam.
"Ne", rekao je. "Tako sam. Umoran."
Okrenuo je lice od mene dok mi je uho bilo oslonjeno o njegova prsa i
slualo kako mu se plua smiruju u ritmu sna. Nakon nekog sam vremena
ustala, odjenula se, pronala notes s logotipom Hotela Filosoof i napisala mu
ljubavno pismo:




122

Najdrai Augustuse,



tvoja,
Hazel Grace



















123

TRINAESTO POGLAVLJE
Sljedeeg jutra, naeg posljednjeg cijelog dana u Amsterdamu, mama,
Augustus i ja hodali smo ulicu dalje od hotela, do Vondelparka, gdje smo
pronali kafi u sjeni nizozemskog Nacionalnog filmskog muzeja. Uz kavu s
mlijekom - koju, kako nam je konobar objasnio, Nizozemci zovu "kriva kava" jer
ima vie mlijeka nego kave - sjedili smo u filigranskoj sjeni golema stabla
kestena i prepriavali mami na susret s Peter Van Houtenom. Vjerujem da na
ovome svijetu ima izbor kako priati tune prie, a mi smo se odluili za
smijean nain: Augustus se, oslonjen na stolac kafia, pravio da je frfljavi i
nerazgovjetni Van Houten koji ak nije mogao ni ustati sa stolca a ja sam ustala
odglumiti sebe u punom naletu maizma, viui, "Ustaj, debeli runi starce!"
"Zar si ga nazvala runim?" upitao me Augustus.
"Samo me prati", odgovorila sam.
"Ja nisam rhuan. Ti i rhuna, ti cuhro sa cijevima i noa."
"Ti si kukavica!" grmjela sam, a Augustus je ispao iz lika kako bi se nasmijao.
Sjela sam. Ispriali smo mami sve o kui Anne Frank, izostavivi dio s
ljubljenjem.
"Jeste li se kasnije vratili Van Houtenu?" upitala je mama.
Augustus mi nije dao priliku da pocrvenim. "Ma kakvi, malo smo sjedili u
kafiu. Hazel me zabavljala dijagramskim humorom." Bacio je pogled na mene.
Boe, bio je seksi.
"Zvui divno", rekla je. "Sluajte, idem proetati. Dat u vam vremena da
razgovarate", rekla je Gusu s odreenim naglaskom. "Onda se moda kasnije
moemo provozati kanalom."
"Hm, u redu?" rekla sam. Mama je ispod svojeg tanjuria ostavila novanicu
od pet eura i poljubila me u vrh glave, apui, "Volim te, volim volim", to je
imalo dva voljenja vie nego inae.
Gus je pokazao prema sjenama grana koje su se ravale na betonu. "Nije li
prelijepo?"
"Aha", odgovorila sam.
"Sjajna je to metafora", promrmljao je.
"Ma je li?" upitala sam.
"Negativna slika stvari koje je vjetar spojio, a potom i razdvojio", rekaoje.
Pred nama je prolazilo stotine ljudi, trei, vozei bicikle i rolajui. Amsterdam je
bio grad osmiljen za pokret i aktivnost, grad koji radije ne bi putovao

124

automobilom pa sam se neumitno osjeala iskljuenom iz njega. Ali Boe, bio je
prelijep, uz potok koji je urezao jarak oko velikog stabla i uz aplju koja je mirno
stajala uz rub vode i traila doruak meu milijunima bagremovih latica koje su
plutale na vodi.
Ali Augustus to nije primjeivao. Bio je previe zauzet promatranjem
pomicanja sjena. Konano je rekao: "Mogao bih ovo gledati cijeli dan, ali
moramo se vratiti u hotel."
"Imamo h vremena?" upitala sam.
Tuno se nasmijeio. "Da bar", odgovorio je.
"to nije u redu?" upitala sam. Samo je kimnuo u smjeru hotela.
Hodali smo u tiini, Augustus pola koraka ispred mene. Bila sam previe
uplaena pitati ga imam li se razloga bojati.
Postoji dakle ta stvar koja se zove Maslowljeva hijerarhija potreba. U osnovi
je taj tupi Abraham Maslow postao slavan zbog svoje teorije da, prije odreenih
vrsta potreba, mora zadovoljiti neke odreene potrebe. To izgleda ovako:


Kad su zadovoljene potrebe za hranom i vodom, pomie se na sljedei
skup potreba - sigurnost - a potom na sljedei i sljedei, ali vano je da, prema
Maslowu, sve dok tvoje fizioloke potrebe nisu zadovoljene, ne moe ni

125

brinuti o sigurnosti ili drutvenim potrebama, kamoli o "samoostvarenju" koje
je mjesto s kojeg, ono, poinje stvarati umjetnost, razmiljati o moralu i
kvantnoj fizici i svemu tome.
Prema Maslowu, ja sam zapela na drugoj razini piramide: nisam se mogla
osjeati sigurnom u svoje zdravlje pa stoga nisam mogla posegnuti za ljubavlju
ni potovanjem ni umjetnou ili imgod, to je naravno isti idiotizam - potreba
za stvaranjem umjetnosti ili kontempliranjem filozofije ne nestaje kad si
bolestan. Te potrebe postaju transfigurirane boleu.
Maslowljeva piramida implicira da sam manje ovjek od drugih ljudi, a s
njime bi se veina ljudi sloila. Ali ne i Augustus. Uvijek sam mislila da me moe
voljeti jer je i sam jednom bio bolestan. Tek mi je sad palo na pamet da je
moda i dalje.
Stigli smo u moju sobu, u Kierkegaard. Sjela sam na krevet oekujui da mi
se pridrui, ali on se spustio u pranjav stolac. U onaj stolac. Koliko je star bio?
Pedeset godina?
U grlu sam osjeala knedlu koja se stezala dok sam ga promatrala kako vadi
cigaretu iz kutije i gura je meu usne. Naslonio se i uzdahnuo. "Malo prije nego
si zavrila na intenzivnoj, poeo sam osjeati bol u kuku."
"Ne", rekla sam. U mene se uvukla panika i preplavila me.
Kimnuo je. "Pa sam otiao na PET-snimanje." Zastao je. Izvukao je cigaretu iz
usta i stisnuo zube.
Veina je mojeg ivota bila posveena ne-plakanju pred ljudima koji me vole
pa sam znala to Augustus radi. Stegne zube. Pogleda gore. Kae sebi da e
ih, ako te vide da plae, to povrijediti i da u njihovim ivotima nee biti nita
osim Tuge, a ne smije postati samo tuga pa nee plakati i govori samome
sebi sve to dok gleda u strop. Potom proguta slinu iako ti se grlo ne eli
zatvoriti pa pogleda osobu koja te voli i nasmijei se.
Nabacio je svoj vragolasti osmijeh pa rekao: "Zasjao sam kao boino drvce,
Hazel Grace. Pluna maramica, lijevi kuk, jetra, sve."
Sve. Rije je neko vrijeme visjela u zraku. Oboje smo znali to znai. Ustala
sam vukui svoje tijelo i kolica preko tepiha koji je bio stariji nego to e
Augustus ikada biti, kleknula u dnu stolca, poloila mu glavu u krilo i zagrlila ga
oko struka.
Milovao me po kosi. "Tako mi je ao", rekla sam.

126

"ao mi je to ti nisam rekao", izgovorio je mirnim glasom. "Tvoja mama
sigurno zna. Kako me samo pogledala. Vjerojatno joj je moja mama rekla ili
neto. Trebao sam ti rei. Bio sam glup. Sebian."
Naravno, znala sam zato nita nije rekao: iz istog razloga zbog kojeg ga
nisam htjela vidjeti na intenzivnoj. Nisam se ni na trenutak mogla ljutiti na
njega, a tek sam sad, kad sam voljela granatu, mogla shvatiti besmislenost
pokuaja spaavanja drugih od moje vlastite neumitne fragmentacije: nisam
mogla prestati voljeti Augustusa Watersa. I nisam to eljela.
"Nije poteno", rekla sam. "Jednostavno je prokleto nepoteno."
"Svijet", rekao je on, "nije tvornica koja ispunjava elje", a tad se slomio i u
jednom je trenutku njegov jecaj odjeknuo poput udara groma praenog
munjom, onom jezivom silinom koju amateri na podruju patnje ponekad
zamijene za slabost. Tad me privukao sebi i odluio, lica nekoliko centimetara
udaljenog od mojeg: "Borit u se. Borit u se s njime radi tebe. Ne brini za
mene, Hazel Grace. Dobro sam. Pronai u nain da se dugo motam oko tebe i
nerviram te."
Plakala sam. Ali ak je i tad bio jak i drao me tako snano da sam mogla
vidjeti vrste miie njegovih ruku ovijenih oko mene dok je govorio: "ao mi je.
Bit e dobro. Bit e dobro. Obeajem", pa se nasmijeio onim vragolastim
osmijehom.
Poljubio me u elo. Osjetila sam kako su se njegova snana prsa malo
opustila. "Izgleda da ipak imam hamartiju."
Nakon nekog sam ga vremena povukla na krevet. Zajedno smo leali ondje
dok mi je govorio kako su poeli s palijativnom kemoterapijom, ali je on
prekinuo s njom da bi otiao u Amsterdam iako su mu roditelji bili bijesni.
Pokuali su ga zaustaviti jo istog jutra kad sam ga ula da urla kako njegovo
tijelo pripada njemu.
"Mogli smo odgoditi", rekla sam.
"Ne, nismo", odgovorio je. "Uostalom, nije djelovala. Znao sam da ne
djeluje, kui?"
Kimnula sam. "To je sranje, cijela ta stvar", rekla sam.
"Pokuat e neto drugo kad se vratim. Uvijek imaju novu ideju."
"Aha", rekla sam jer sam i sama bila pokusni kuni.
"Nekako sam te prevario i uvjerio da se zaljubljuje u zdravu osobu", rekao
je.

127

Slegnula sam ramenima. "I ja bih tebi to napravila."
"Ne, ne bi, ali ne moemo svi biti sjajni kao ti." Poljubio me pa napravio
grimasu.
"Boli li?" upitala sam.
"Ne. Samo." Dugo je gledao u strop pa rekao, "Volim ovaj svijet. Volim piti
ampanjac. Volim ne puiti. Volim zvuk Nizozemaca koji govore nizozemski. A
sad... Nemam prava na borbu."
"Moe se boriti s rakom", rekla sam. "To je tvoja borba. I borit e se",
rekla sam mu. Mrzila sam kad bi me ljudi pokuali osnaiti kako bih se
pripremila za bitku, ali ipak sam mu to uinila. "Ti e... ti e... ivjet e svoj
najbolji ivot danas. To je odsad tvoj nain." Prezirala sam se zbog ljigave
reenice, ali to mije drugo bilo na raspolaganju?
"Ba je neki rat", rekao je rezignirano. "S ime sam ja u ratu? Sa svojim
rakom. A to je moj rak? Moj rak sam ja. Tumori su napravljeni od mene.
Napravljeni su od mene ba kao to su moj mozak i moje srce napravljeni od
mene. To je graanski rat, Hazel Grace, s unaprijed odreenim pobjednikom."
"Gus", rekla sam. Nisam mogla nita drugo rei. Bio je prepametan za onu
vrstu utjehe koju sam mu mogla ponuditi.
"U redu", rekao je. Ali nije bilo u redu. Nakon nekoliko je trenutaka rekao:
"Ako ode u Rijksmuseum, to sam stvarno htio uiniti - ali nemojmo se aliti,
niti jedno od nas dvoje ne moe hodati kroz muzej. Ali svejedno, prije nego smo
otili, pregledao sam kolekciju na Internetu. Ako ode, a nadam se da jednom i
hoe, vidjet e mnogo slika mrtvih ljudi. Vidjet e Isusa na kriu, vidjet e
ljude kako umiru na moru, u bitci i u paradi muenika. Ali niti. Jedno. Dijete. S
rakom. Nee vidjeti nikog da umire od kuge ili boginja ili ute groznice ili ega
ve jer u bolesti nema slave. Nema u njoj znaenja. Nema asti u umiranju od
neeg."
Abrahame Maslowe, predstavljam ti Augustusa Watersa ija je
egzistencijalna znatielja posramila onu njegove dobro uhranjene, voljene,
zdrave brae. Dok je veina ljudi vodila temeljito neanalizirane ivote
monstruozne potronje, Augustus Waters je iz daljine prouio zbirku
Rijksmuseuma.
"to?" upitao je Augustus nakon nekog vremena.
"Nita", odgovorila sam. "Samo sam..." Nisam mogla dovriti reenicu,
nisam znala kako. "Samo si mi jako, jako drag."

128

Nasmijeio se polovicom usana, a nos mu je bio centimetar od mojeg.
"Osjeaj je obostran. Pretpostavljam da ne moe sve zaboraviti i ponaati se
kao da ne umirem."
"Ne mislim da umire", rekla sam. "Samo ima daak raka." Nasmijeio se.
Humor s vjeala. "Na vrtuljku sam koji samo ide prema gore."
"A moja je povlastica i moja odgovornost voziti se cijelim putem s tobom."
"Bi li bilo potpuno idiotski pokuati se ljubiti?"
"Nema pokuaja", odgovorila sam. "Samo akcija."



















129

ETRNAESTO POGLAVLJE
Na letu kui, est tisua metara iznad oblaka koji su bili tri tisue metara
iznad tla, Gus je rekao, "Neko sam mislio da bi bilo zabavno ivjeti na oblaku."
"Aha", rekla sam. "Bilo bi to kao na onim strojevima iz luna-parka, samo
zauvijek."
"Ali tad nas je, na satu fizike u osnovnoj koli, gospodin Martinez pitao tko
je od nas ikad zamiljao ivot na oblacima i svi su podigli ruku. A tad nam je
gospodin Martinez rekao da u oblacima vjetar pue 240 kilometara na sat,
temperature su 30 stupnjeva ispod nitice, nema kisika i svi bi pomrli za
nekoliko sekundi."
"Zvui kao dobar tip."
"Vjeruj mi, specijalizirao se za ubijanje snova, Hazel Grace. Misli da su
vulkani udesni? Trebalo bi to rei desecima tisua vriteih leeva u
Pompejima. I dalje potajno vjeruje da u ovome svijetu ima elemenata arolije?
To su samo bezdune molekule koje nasumino odskau jedna od druge. Brine
tko e brinuti za tebe ako tvoji roditelji umru? I treba jer e oni biti hrana za
crve dok se ne okrene."
"Blaeno neznanje", rekla sam.
Stjuardesa je prola prolazom gurajui kolica s piima, napola apui: "Pie?
Pie? Pie? Pie?" Gus se nagnuo i podigao ruku, "Moemo li, molim vas, dobiti
ampanjac?"
"Imate li dvadeset i jednu?" upitala je sumnjiavo. Sudioniki sam presloila
cjevice u nosu. Stjuardesa se nasmijeila pa pogledala moju usnulu majku.
"Nee joj smetati?" upitala je.
"Ma kakvi", odgovorila sam.
Ulila je ampanjac u dvije plastine ae. Rakovske povlastice.
Gus i ja smo nazdravili. "Za tebe", rekao je.
"Za tebe", rekla sam i svojom aom dotakla njegovu.
Otpili smo gutljaj. Manje sjajne zvijezde od onih koje smo kuali u Oranjeeu,
ali i dalje dovoljno dobre za pie.
"Zna", rekao mi je Gus, "sve to je Van Houten rekao je istina."
"Moda, ali nije morao biti takav kretan. Ne mogu vjerovati da je zamislio
budunost za hrka Sizifa, a nije za Anninu majku."

130

Augustus je slegnuo ramenima. inilo se da se iznenada iskljuio. "Sve u
redu?" upitala sam ga.
Jedva je vidljivo zavrtio glavom. "Boli", rekao je.
"Prsa?"
Kimnuo je. vrsto stisnute ake. Kasnije e bol opisati kao jednonogog
debeljka koji mu stoji nasred prsa u tiklama. Vratila sam svoju policu u
uspravan poloaj, zakljuala je i nagnula se naprijed kako bih iz njegova ruksaka
izvukla tablete. Progutao ih je sa ampanjcem. "U redu?" ponovno sam upitala.
Gus je sjedio ondje steui aku, ekajui da lijek proradi. Lijek koji nee ubiti
bol, ali e ga distancirati od nje (i od mene).
"Kao da je bilo osobno", rekao je Gus tiho. "Kao da je iz nekog razloga bio
ljut na nas. Mislim na Van Houtena." Brzim je gutljajima popio ostatak
ampanjca i ubrzo zaspao.

Moj nas je tata ekao na preuzimanju prtljage. Stajao je meu vozaima
limuzina koji su drali znakove s ispisanim prezimenima njihovih putnika:
JOHNSON, BARRINGTON, CARMICHAEL. Tata je imao svoj znak. Na njemu je
pisalo MOJA PREDIVNA OBITELJ, a ispod toga (I GUS).
Zagrlila sam ga, a on je (naravno) poeo plakati. Dok smo se vozili kui, Gus i
ja smo tati priali o Amsterdamu, ali tek sam mu, kad sam stigla kui, prikljuila
se na Phillipa i poela gledati dobru staru ameriku televiziju, ispriala o Gusu.
"Gus je ponovno bolestan", rekla sam.
"Znam", odgovorio je. Pogledao je prema meni pa dodao: "Njegova nam je
mama rekla prije puta. ao mi je to je to skrivao od tebe. Ja... ao mi je, Hazel."
Dugo sam utjela. Emisija koju smo gledali prikazivala je ljude koji su pokuavali
odabrati kuu koju e kupiti. "I tako, proitao sam Kraljevsku tugu dok vas nije
bilo", rekao je tata.
Okrenula sam se i pogledala ga. "Oh, kul. I to misli?"
"Dobra je. Malo izvan moje lige. Sjeti se, ja sam diplomirao biokemiju, a ne
knjievnost. Volio bih da je zavrila."
"Aha", rekla sam. "esta prituba."
"Osim toga, malo je beznadna", rekao je. "Pomalo je defetistika."
"Ako pod defetistika misli iskrena, onda se slaem."
"Ne mislim da je defetizam iskrenost", odgovorio je tata. "Odbijam to
prihvatiti."

131

"Znai, sve se dogaa s razlogom i svi emo otii ivjeti meu oblake, svirati
harfe i ivjeti u palaama?"
Tata se nasmijeio. Zagrlio me svojom velikom rukom i privukao k sebi,
ljubei me u kosu. "Ne znam u to vjerujem, Hazel. Mislio sam da biti odrastao
znai znati u to vjeruje, ali to nije moje iskustvo."
"Aha", rekla sam. "U redu."
Ponovio mi je da mu je ao zbog Gusa pa smo se vratili gledanju emisije.
Ljudi su odabrali kuu, tata me i dalje grlio dok sam nekako poela tonuti u san,
ali nisam htjela ii u krevet pa je tata rekao:
"Zna u to ja vjerujem? Sjeam se dok sam bio na fakultetu, sluao sam to
predavanje iz matematike, stvarno sjajno predavanje iz matematike koje je
drala ta sitna, stara ena. Govorila je o posljednjim Fourierovim
transformacijama, stala usred reenice i rekla, 'Ponekad se ini da svemir eli
biti primjeen.'
U to vjerujem. Vjerujem da svemir eli biti primjeen. Mislim da je svemir
nevjerojatno pristran kad je rije o svijesti, da nagrauje inteligenciju
djelomino zato to uiva u tome da se njegova elegancija primjeuje. A tko
sam ja, ja koji ivim usred povijesti, da svemiru kaem kako je on - ili moj opaaj
njega - privremen?"
"Ti si prilino pametan", rekla sam nakon nekog vremena.
"Ti si prilino dobra s komplimentima", odgovorio je.
Sljedeeg sam se poslijepodneva odvezla do Gusove kue, s njegovim
roditeljima jela sendvie s maslacem od kikirikija i elea i priala im prie o
Amsterdamu dok je Gus drijemao na kauu u dnevnoj sobi, ondje gdje smo
gledali O za osvetu. Mogla sam ga vidjeti iz kuhinje: leao je na leima, glave
okrenute od mene, s ve uvuenom PICC linijom. Napadali su rak novim
koktelom: s dva kemoterapijska lijeka i proteinskim receptorom za kojeg su se
nadali da e iskljuiti onkogene u Gusovom raku. Imao je sree to je upao u
istraivanja. Sree. Znala sam za jedan od lijekova. Sam zvuk tog naziva tjerao
me na povraanje.
Nakon nekog je vremena Isaacova mama dovezla Isaaca. "Isaac, bok, ovdje
Hazel iz grupe za podrku, a ne tvoja zla biva cura." Njegova ga je mama
dopratila do mene pa sam ustala s blagovaonskog stolca i zagrlila ga, a
njegovom je tijelu trebalo malo vremena da me pronae pa zagrli - vrsto.
"Kako je bilo u Amsterdamu?" upitao me.

132

"Fantastino", odgovorila sam.
"Waterse", rekao je. "Gdje si, buraz?"
"Drijema", rekla sam slomljenim glasom. Isaac je zavrtio glavom i svi su
uutjeli.
"Sranje", rekao je Isaac nakon kratke stanke. Njegova ga je mama dopratila
do stolca koji je izvukla. Sjeo je.
"I dalje mogu namlatiti tvoje slijepo dupe u Mjerama protiv pobune", rekao
je Augustus ne okreui se prema nama. Lijekovi su mu malo usporili govor, ali
samo na brzinu govora obinih ljudi.
"Prilino sam siguran da su sve guzice slijepe", odgovorio je Isaac i
neodreeno ispruio ruke u zraku, traei svoju mamu. Ona ga je prihvatila,
podigla i prili su kauu gdje su se Gus i Isaac nelagodno zagrlili. "Kako se
osjea?" upitao je Isaac.
"Sve ima metalan okus. Osim toga, ja sam na vrtuljku koji samo ide gore,
mali", odgovorio je Gus. Isaac se nasmijao. "Kako oi?"
"O, izvrsno", odgovorio je. "Jedini je problem to nisu u mojoj glavi."
"udesno, aha", rekaoje Gus. "Ne bih se htio natjecati ili neto, ali tijelo mi je
napravljeno od raka."
"uo sam tako neto", rekao je Isaac, pokuavajui ostati miran. Petljao je
da pronae Gusovu ruku, a pronaao mu je samo bedro.
"Zauzet sam", rekao je Gus.

Isaacova mama je donijela dva blagovaonska stolca pa smo Isaac i ja sjeli do
Gusa. Uhvatila sam Gusa za ruku i kruno ga milovala izmeu palca i kaiprsta.
Odrasli su se spustili u podrum da se meusobno tjee ili to ve, pa smo
nas troje ostali u dnevnoj sobi. Nakon nekog vremena, Augustus je okrenuo
glavu prema nama, polako se budei. "Kako je Monica?" upitao je.
"Niti jednom se nije javila", odgovorio je Isaac. "Nije poslala poruku ni mejl.
Dobio sam taj nekakav ureaj koji mi ita mejlove. Super je. Mogu promijeniti
spol glasa ili naglasak ili tove."
"Znai, mogu ti, ono, poslati porno priu, a ti moe namjestiti da ti je ita
njemaki starac?"
"Tono tako", rekao je Isaac. "Iako mi mama i dalje mora pomagati pa se
tjedan ili dva strpi s njemakom pornjavom."

133

"Nije ti ni, ono, poslala SMS kako si?" upitala sam. To mi se inilo
neshvatljivom nepravdom.
"Potpuna tiina", odgovorio je Isaac.
"Smijeno", rekla sam.
"Prestao sam razmiljati o tome. Nemam vremena za curu. Imam posao s
punini radnim vremenom: uim kako biti slijep."
Gus je okrenuo glavu od nas i zagledao se kroz prozor, na verandu u
dvoritu. Oi su mu bile zatvorene.
Isaac me upitao kako sam, rekla sam da sam dobro, a on mi je rekao da je u
grupi za podrku nova cura s jako seksi glasom i treba me da mu kaem je li
stvarno seksi. Tad je, niim izazvan, Augustus rekao: "Ne moe jednostavno ne
kontaktirati biveg deka nakon to mu iz jebene glave izvade oi."
"Samo jedno...", poeo je Isaac.
"Hazel Grace, ima li etiri dolara?" upitao je Gus.
"Hm", rekla sam. "Da?"
"Izvrsno. Nai e moju nogu ispod stolia za novine", rekao je. Gus se
podigao i pomaknuo do ruba kaua. Pruila sam mu protezu; brzo ju je vezao.
Pomogla sam mu ustati pa pruila ruku Isaacu, vodei ga pored namjetaja
koji je odjednom djelovao prijetee, shvaajui da sam, po prvi put u nekoliko
godina, ja najzdravija osoba u prostoriji.
Ja sam vozila. Augustus je bio suvoza. Isaac je sjedio na stranjem sjeditu.
Stali smo ispred trgovine gdje sam, prema Augustusovim uputama, kupila
dvanaest jaja dok su on i Isaac ekali u automobilu. A tad nas je Isaac po
sjeanju vodio do Monikine kue, agresivno sterilne dvokatnice pored JCC-a.
Monikin je sjajno zeleni Pontiac Firebird iz 1990-te mirno ekao na prilazu.
"Je li ondje?" upitao je Isaac kad je osjetio da se zaustavljam.
"Oh, ovdje je", odgovorio je Augustus. "Zna li kako izgleda, Isaac? Izgleda
kao sve nae budalaste nade."
"Znai, unutra je?"
Gus se polako okrenuo i pogledao Isaaca. "Koga briga gdje je? Ovo nije zbog
nje. Ovo je zbog tebe." Gus je zgrabio kutiju s jajima, stavio je u krilo, otvorio
vrata i izvukao noge na ulicu. Otvorio je vrata Isaacu, a ja sam u retrovizoru
promatrala kako Gus pomae Isaacu izai iz automobila. Gledala sam ih kako se
oslanjaju jedan drugome o rame pa nestaju, poput dlanova spojenih u molitvi
koji nikad nisu posve skupljeni.

134

Spustila sam prozore i promatrala ih iz automobila jer me vandalizam inio
nervoznom. Napravili su par koraka prema automobilu, a potom je Gus otvorio
kutiju i predao Isaacu jaje. Isaac ga je bacio i promaio automobil za punih
dvanaest metara.
"Malo ulijevo", rekaoje Gus.
"Bacio sam premalo ulijevo ili moram gaati malo ulijevo?"
"Gaaj ulijevo." Isaac je zavrtio ramenima. "Vie lijevo", rekao je Gus, a Isaac
je ponovno zavrtio. "Da. Izvrsno. Snano gaaj." Gus mu je predao drugo jaje,
Isaac ga je zavitlao, jaje je poletjelo iznad automobila i udarilo o sputen krov
kue. "Pogodak!" rekao je Gus.
"Stvarno?" uzbueno je upitao Isaac.
"Ne, bacio si deset metara preko automobila. Samo ono, snano gaaj, ali
gaaj nisko. I malo vie desno od zadnjeg puta." Isaac je posegnuo i sam
pronaao jaje iz kutije koju je Gus drao. Bacio ga je i pogodio stranje svjetlo.
"Da!" rekao je Gus. "Da! STRANJE SVJETLO!"
Isaac je posegnuo za novim jajetom, gaao iroko udesno i promaio, pa
opet, ali je gaao prenisko, pa jo jednom i tad je pogodio stranje staklo.
Potom su tri zaredom zavrila na karoseriji. "Hazel Grace", povikao je Gus meni.
"Slikaj ovo tako da to Isaac moe vidjeti kad izmisle robotske oi." Podigla sam
se i sjela na sputeni prozor, laktovima oslonjena o krov automobila i slikala
telefonom: Augustus s neupaljenom cigaretom u ustima, predivno vragolasta
osmijeha, dri uglavnom praznu ruiastu kutiju za jaja iznad glave. Drugu je
ruku prebacio preko Isaacova ramena, a Isaacove naoale nisu posve okrenute
prema fotoaparatu. Iza njih bjelanjci cure niz vjetrobransko staklo i odbojnik
zelenog Firebirda. A iza toga svega, otvaraju se vrata.
"to", upitala je sredovjena ena trenutak nakon to sam okinula sliku, "za
ime Boje..." A tad je prestala govoriti.
"Gospoo", rekao je Augustus kimajui prema njoj, "automobil vae keri
posve je zaslueno izgaan jajima od strane slijepca. Molimo vas da zatvorite
vrata i vratite se u kuu ili emo biti prisiljeni pozvati policiju." Nakon to je
nekoliko trenutaka oklijevala, Monikina je mama zatvorila vrata i nestala. Isaac
je brzo bacio posljednja tri jajeta, a potom ga je Gus poveo prema automobilu.
"Vidi, Isaac, ako im jednostavno oduzme - dolazimo do plonika - osjeaj
legitimiteta i okrene ga tako da se osjeaju kao da oni ine zloin gledajui - jo
par koraka - kako im automobili bivaju izgaani jajima, onda e biti zbunjeni,

135

uplaeni i zabrinuti i samo e se vratiti - kvaka od vrata je ravno pred tobom -
svojim ivotima tihog oajanja."
Gus je pojurio na prednje sjedalo i smjestio se. Vrata su se zatvorila i ja sam
odjurila desetak metara prije nego sam shvatila da sam u slijepoj ulici.
Polukruno sam se okrenula i ponovno projurila kraj Monikine kue.
Nikad ga vie nisam fotografirala.






















136

PETNAESTO POGLAVLJE
Nekoliko dana kasnije, u Gusovoj kui, oko stola u blagovaonici stisnuli smo
se Gus i ja i nai roditelji. Jeli smo punjene paprike na stolnjaku koji se, prema
Gusovom tati, posljednji puta koristio prolog stoljea.
Moj tata: "Emily, ovaj rioto..."
Moja mama: "Ovo je jednostavno prefino..."
Gusova mama: "Oh, hvala. Rado u ti dati recept."
Gus, nakon to je progutao zalogaj, "Zna, primarni okus koji primam je ne-
Oranjee."
Ja: "Dobro opaanje, Gus. Ova hrana, iako je prefina, nema ni najmanje okus
poput Oranjeea "
Moja mama: "Hazel."
Gus: "Ima okus kao..."
Ja: "Hrana."
Gus: "Tono to. Ima okus kao hrana, i to izvrsno pripremljena. Ali nema
okus, kako da to tono kaem...?"
Ja: "Nema okus kao da je sam Bog skuhao raj u niz od pet jela koja su vam
potom posluena praena s pet sjajnih kugli fermentirane, pjenuave plazme
dok stvarne i doslovne latice plutaju po tvojoj strani restoranskog stola tik uz
kanal."
Gus: "Lijepo reeno."
Gusov tata: "Naa su djeca udna."
Moj tata: "Lijepo reeno."
Tjedan dana nakon nae veere, Gus je zavrio na hitnoj zbog boli u prsima
pa su ga zadrali preko noi. Sljedeeg sam se jutra odvezla do Memoriala i
posjetila ga na etvrtom katu. Otkako sam bila u posjetu Isaacu, nisam bila u
Memorialu. Nisu imali one zidove obojane u udesno sjajne primarne boje niti
uramljene slike pasa koji voze automobile kao na djejem odjelu, ali apsolutna
sterilnost mjesta uinila me nostalginom za svim onim sranjima za sretnu djecu
na djejem odjelu. Memorial je bila tako funkcionalna bolnica. Ustanova za
pohranu. Prematorij.
Kad su se vrata dizala otvorila na etvrtom katu, ugledala sam Gusovu
mamu kako eta ekaonicom i razgovara na mobitel. Brzo je poklopila pa me
zagrlila i ponudila da prihvati moja kolica.

137

"Dobro sam", rekla sam joj. "Kako je Gus?"
"Imao je teku no, Hazel", rekla je. "Srce mu prejako radi. Mora smanjiti
aktivnosti. Od sad pa nadalje mora biti u kolicima. Stavljaju ga na nove lijekove
koji bi mu trebali pomoi kod boli. Njegove su sestre upravo stigle."
"U redu", rekla sam. "Mogu li ga vidjeti?"
Zagrlila me i stisnula mi rame. Osjeaj je bio udan. "Zna koliko te volimo,
Hazel, ali sad moramo biti obitelj. Gus se slae s time. Dobro?"
"Dobro", sloila sam se.
"Rei u mu da si ga posjetila."
"U redu", rekla sam. "Bit u tu malo, mislim."
Nestala je niz hodnik, nazad k njemu. Shvaala sam, ali i dalje mi je
nedostajao. I dalje sam mislila da proputam posljednju priliku da ga vidim, da
se pozdravim s njime ili tove.
ekaonicom je dominirao smei tepih i smei preglomazni platneni stolci.
Neko sam vrijeme sjedila na ljubavnom sjedalu, s kolicima s kisikom pod
nogama. Obukla sam svoje Starke i Ceci n'estpas une pipe majicu, istu odjeu
koju sam nosila tono prije dva tjedna, kasnog poslijepodneva Vennova
dijagrama, a on to nee vidjeti. Poela sam listati po slikama u telefonu,
vraajui se unazad posljednjih nekoliko mjeseci, poevi s njime i Isaacom
ispred Monikine kue, a zavravajui s prvom njegovom fotografijom koju sam
snimila, tijekom vonje do Funky kostiju. inilo se kao da je prola vjenost, kad
smo imali tu kratku, ali ipak nekonanu beskonanost. Neke su beskonanosti
vee od drugih beskonanosti.
Dva tjedna kasnije, odgurala sam Gusa u kolicima preko umjetnikog parka
do Funky kostiju s jednom punom bocom jako skupog ampanjca i mojim
spremnikom za kisik u njegovu krilu. ampanjac je donirao jedan od Gusovih
lijenika - jer Gus je bio ona vrsta osobe koja inspirira lijenike da svoje najbolje
boce ampanjca daju djeci. Sjedili smo, Gus u svojim kolicima, a ja na vlanoj
travi, najblie Funky kostima to sam ga mogla dovesti u njegovim kolicima.
Pokazala sam prema djeci koja su se igrala i skakala s rebara na rame i Gus je
progovorio taman dovoljno glasno da ga ujem, "Posljednji sam puta zamiljao
da sam dijete. Ovoga puta, da sam kostur."
Pili smo iz kartonskih Winnie zvani Pooh alica.



138

ESNAESTO POGLAVLJE
Tipian dan s Gusom u kasnom stadiju bolesti:
Dola sam k njemu oko podneva, nakon to je bio pojeo i povratio doruak.
Doekao me u kolicima na vratima. Vie nije bio miiav, predivan momak koji je
piljio u mene u grupi za podrku, ali i dalje se napola smijeio, i dalje puio svoju
nezapaljenu cigaretu, a njegove su plave oi bile sjajne i ive.
Ruali smo s njegovim roditeljima za blagovaonskim stolom. Sendvii s
maslacem od kikirikija i eleom i paroge od prethodne veeri. Gus nije jeo.
Pitala sam ga kako je.
"Sjajno", odgovorio je. "A ti?"
"Dobro. to si radio sino?"
"Puno sam spavao. Htio sam ti napisati nastavak, Hazel Grace, ali stalno sam
tako prokleto umoran."
"Moe mi ga ispriati", rekla sam.
"Pa, drim se svoje analize Nizozemskog Tulipandije prije upoznavanja Van
Houtena. Nije prevarant, ali nije ni bogat kako tvrdi."
"A Annina mama?"
"Nisam se jo odluio. Strpljenja, zelembau." Augustus se smijeio. Njegovi
su roditelji bili tihi, promatrali su ga. Nikad nisu skretali pogled, kao da ele
uivati u Showu Augustusa Watersa dok je jo u gradu. "Ponekad sanjam da
piem memoare. Memoari bi bili upravo ono to e me zadrati u srcu i sjeanju
voljene publike."
"Sto e ti voljena publika kad ima mene?" upitala sam ga.
"Hazel Grace, kad si armantan i fiziki privlaan poput mene, lako je osvojiti
ljude koje sree. Ali natjerati strance da te vole... eto je, vidi, trik."
Zakolutala sam oima.
Nakon ruka izali smo u dvorite. I dalje je bio dovoljno dobro da gura sam
svoja kolica, povlaei minijaturne kotaie kako bi prednje kotae prebacio
preko izboine na ulazu. I dalje sporta usprkos svemu, i dalje blagoslovljen
ravnoteom i brzim refleksima koje ak ni obilje narkotika nije moglo potpuno
maskirati.
Njegovi su roditelji ostali unutra, ali kad bih pogledala prema dnevnoj sobi, i
dalje su nas promatrali.

139

Sjedili smo minutu u tiini, a tad je Gus rekao, "Ponekad elim da imamo one
ljuljake."
"One iz mojeg dvorita?"
"Aha. Moja je nostalgija tako ekstremna da mi mogu nedostajati ljuljake
koje moja guzica nikad nije dotaknula."
"Nostalgija je nuspojava raka", rekla sam mu.
"Ne, nostalgija je nuspojava umiranja", odgovorio je. Iznad nas puhao je
vjetar i sjene grana preslagivale su se na naoj koi. Gus mije stisnuo ruku.
"Dobar je ovo ivot, Hazel Grace."
Uli smo unutra kad je zatrebao lijekove koje je dobivao zajedno s tekuom
hranom kroz svoju G-cijev, komad plastike koji mu je nestajao u trbuhu. Bio je
neko vrijeme tih, iscrpljen. Njegova je mama htjela da odspava, ali nije prestajao
vrtjeti glavom kad bi to predloila pa smo ga pustili da neko vrijeme sjedi ondje
u polusnu.
Njegovi su roditelji gledali staru video-snimku s Gusom i njegovim sestrama -
one su vjerojatno bile moje dobi, a Gus je imao oko pet godina. Igrali su koarku
na prilazu neke druge kue, a iako je Gus bio sitan, mogao je driblati kao da je
roen s tom vjetinom, kruio je oko svojih sestara, a one su se smijale. Bio je to
prvi put da sam ga vidjela kako igra koarku. "Bio je dobar", rekla sam.
"Trebala si ga vidjeti u srednjoj", rekaoje njegov tata. "Ve je u prvom
razredu bio u poetnoj postavi."
Gus je promrmljao: "Mogu li dolje?"
Njegovi su mama i tata spustili stolac niza stube s Gusom u njemu, a stolac
se drmusao na nain koji bi bio opasan da je opasnost jo iole relevantna, a tad
su nas ostavili nasamo. Otiao je u krevet i leali smo ondje zajedno ispod
pokrivaa, ja na boku, a Gus na leima. Naslonila sam glavu na njegovo koato
rame, a njegova je toplina isijavala kroz polo-majicu na moju kou, stopala su mi
bila ovijena oko njegove prave noge, a dlan mije dodirivao njegov obraz.
Kad mi je njegovo lice dolo tako blizu da sam mu mogla vidjeti samo oi,
nita nije govorilo da je bolestan. Malo smo se ljubili pa zajedno leali i sluali
istoimeni album The Hectic Glowa, i konano tako zaspali, kvantni spoj cjevica i
tjelesa.
Probudili smo se kasnije i preuredili armadu jastuka tako da moemo
udobno sjediti oslonjeni na rub kreveta i igrati Mjere protiv pobune 2: Cijena
zore. Naravno da sam bila loa u tome, ali moja mu je nesposobnost bila

140

korisna: bilo mu je jednostavnije prelijepo umrijeti, skoiti pred metak snajpera i
rtvovati se za mene ili ubiti pobunjenika koji se upravo spremao upucati me.
Kako je samo uivao spaavati me. Povikao bi: "Nee danas ubiti moju curu,
Meunarodni teroristu nejasne nacionalnosti!"
Palo mi je na pamet da odglumim davljenje ili neto pa da na meni izvede
Heimlichov zahvat. Moda bi se tad mogao rijeiti straha da je njegov ivot
ivljen i izgubljen bez nekog veeg dobra. Ali tad sam zamislila da on fiziki ne
moe izvesti Heimlichov zahvat i da mu ja moram otkriti kako je sve bila varka i
meusobno ponienje koje bi uslijedilo.
Bilo je vraki teko drati dostojanstvo kad je izalo sunce bilo presjajno u
tvojim oima koje gasnu. O tome sam raz miljala dok smo hvatali zle momke u
ruevinama grada koji nije postojao.
Konano je stigao njegov otac i odvukao Gusa gore, a u hodniku, ispod
Ohrabrenja koje mi je govorilo Prijatelji su zauvijek, kleknula sam kako bih ga
poljubila za laku no, pa otila kui i veerala sa svojim roditeljima, ostavljajui
Gusa da jede (i povraa) svoju veeru.
Nakon gledanja televizije otila bih spavati.
Probudila bih se.
Oko podneva, ponovno bih otila onamo.
















141

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Jednog jutra, mjesec dana nakon povratka kui iz Amsterdama, odvezla sam
se k njemu. Njegovi su mi roditelji rekli da jo spava dolje pa sam glasno
pokucala na podrumska vrata prije ulaska i upitala: "Gus?"
Pronala sam ga kako mrmlja neto na vlastitom jeziku. Bio se pomokrio u
krevet. Bilo je uasno. Stvarno, nisam mogla ni gledati. Povikala sam i pozvala
njegove roditelje. Spustili su se, a ja sam otila gore dok su oni istili.
Kad sam se ponovno spustila, polako se budio iz narkotika u jo jedan
iscrpljujui dan. Uredila sam jastuke da moemo igrati Mjere protiv pobune na
golom madracu bez plahti, ah bio je tako umoran i van sebe da je bio gotovo
jednako lo kao i ja pa nismo izdrali ni pet minuta prije nego smo oboje
stradali. I to nimalo junakim smrtima, samo onim neopreznima.
Nisam mu zapravo nita rekla. Gotovo sam htjela da zaboravi da sam bila
ondje, valjda, i nadala sam se da se nije sjeao kako sam tipa kojeg volim
pronala u irokoj lokvi vlastite mokrae. Nekako sam se nadala da e me
pogledati i rei, "Oh Hazel Grace, kako si se ti nala ovdje?"
Ali na nesreu, sjeao se. "Sa svakom minutom koja proe, razvijam dublje
razumijevanje rijei prestravljen", rekao je naposlijetku.
"Gus, vjeruj mi, i ja sam piala u krevet. Nije neto."
"Nekad si me", rekaoje i otro udahnuo, "zvala Augustus."

"Zna", rekao je nakon nekog vremena, "to su djeji snovi, ali uvijek sam
mislio da e moja osmrtnica biti u svim novinama, da u imati priu vrijednu
prianja. Uvijek sam potajice sumnjao da sam poseban."
"I jesi", rekla sam.
"Ali zna na to mislim", rekao je.
I znala sam. Ali nisam se slagala. "Nije me briga hoe li New York Times
napisati moju osmrtnicu. Ali elim da mi je ti napie", rekla sam mu. "Kae da
nisi poseban jer svijet ne zna za tebe, ali to je uvreda za mene.Ja znam za tebe."
"Bojim se da neu biti tu da ti napiem osmrtnicu", rekao je umjesto isprike.
Strano me frustrirao. "Samo ti elim biti dovoljna, ali nikad to ne mogu biti.
Ovo ti nikad ne moe biti dovoljno. Ali ovo je sve to dobiva. Dobiva mene i
svoju obitelj i ovaj svijet. Ovo je tvoj ivot. ao mi je stoje usran. Ali nee biti
prvi ovjek na Marsu, nee biti NBA-zvijezda, nee loviti naciste. Mislim,
pogledaj se Gus." Nije odgovorio. "Nisam mislila da...", poela sam.

142

"Oh, mislila si to", prekinuo me. Poela sam se ispriavati, a on je rekao,
"Ne, ao mi je. U pravu si. Igrajmo se."
Pa smo se samo igrali.






























143

OSAMNAESTO POGLAVLJE
Probudila sam se, a telefon mi je svirao pjesmu The Hectic Glowa. Gusovu
omiljenu. To je znailo da me on zove - ili netko zove s njegova telefona.
Pogledala sam alarm: 2 i 35 ujutro. Nema ga vie, pomislila sam i sve se u meni
sruilo u singularitet. Jedva sam propitala: "Halo?"
Saekala sam trenutak ne bih li ula unezvjereni glas roditelja.
"Hazel Grace", rekaoje Augustus slabano.
"O, hvala Bogu, to si ti. Hej. Hej, volim te."
"Hazel Grace, ja sam na benzinskoj pumpi. Neto nije u redu. Mora mi
pomoi."
"to? Gdje si?"
"Speedway na krianju Osamdeset este i Ditcha. Neto sam zabrljao s G-
cijevi i ne mogu to rijeiti i..."
"Zovem hitnu", rekla sam.
"Ne ne ne ne ne ne, samo e me odvesti u bolnicu. Hazel, sluaj me. Nemoj
zvati hitnu ni moje roditelje, inae ti to neu nikad oprostiti, samo molim te
doi i popravi mi prokletu G--cijev. Samo sam, Boe, ovo je neto najgluplje. Ne
elim da moji roditelji znaju da sam izaao. Molim te. Imam lijekove sa sobom,
samo ih ne mogu uvesti. Molim te."
Plakao je. Nikad ga nisam ula da ovako jeca, osim onaj put pred njegovom
kuom, prije odlaska u Amsterdam.
"U redu", rekla sam. "Odmah kreem." Iskljuila sam BiPAP i spojila se na
spremnik s kisikom, podigla ga u svoja kolica, navukla teniske koje su pristajale
ruiastom, pamunom donjem dijelu pidame te Butlerovu koarkaku majicu
koja je neko bila Gusova. Zgrabila sam kljueve iz kuhinjske ladice u kojoj ihje
mama drala i napisala joj poruku za sluaj da se probudi dok me nema.
Otila sam provjeriti Gusa. Vano je. ao mi je. Volim vas, H.

Dok sam vozila par kilometara do benzinske postaje, dovoljno sam se
razbudila da se upitam zastoje usred noi izlazio iz kue. Moda je halucinirao ili
su njegove fantazije o muenitvu konano pobijedile.
Ubrzala sam na Ditch Roadu i projurila kroz uta svjetla, prebrzo vozei
djelomino da stignem k njemu, a djelomino nadajui se da e me policajac
zaustaviti i dati mi izliku da nekome kaem kako je moj umirui deko zaglavio

144

ispred benzinske postaje s nefunkcionalnom G-cijevi. Ali nije se pojavio nikakav
policajac i olakao mi odluku.
Na parkiralitu su stajala samo dva automobila. Dovezla sam se do njegovog
i otvorila vrata. Unutarnja su se svjetla upalila. Augustus je sjedio na vozakom
sjeditu, prekriven vlastitom bljuvotinom i ruku stisnutih na trbuhu, gdje mu je
G-cijev ulazila. "Hej", promrmljao je.
"O Boe, Augustuse, moramo te odvesti u bolnicu."
"Molim te, samo pogledaj." Povraalo mi se od mirisa, ali nagnula sam se i
provjerila mjesto iznad pupka gdje je kirurki trebala biti postavljena cijev. Koa
abdomena bila mu je vrela i sjajno crvena.
"Gus, ini mi se da je neto inficirano. Ne mogu to popraviti. Zato si ovdje?
Zato nisi kod kue?" Povratio je, bez snage da samo odmakne usta od svojeg
krila. "Oh, duo", rekla sam.
"Htio sam kupiti kutiju cigareta", promrmljao je. "Izgubio sam svoju. Ili su mi
je uzeli. Ne znam. Rekli su da e mi dati drugu, ali htio sam... htio sam to sam
napraviti. Napraviti tu sitnicu sam."
Zapiljio se ravno pred sebe. Tiho sam izvukla mobitel i spustila pogled kako
bih pozvala hitnu.
"ao mi je", rekla sam mu. Dobili ste hitnu pomo? "Hej, ja sam na
Speedwayju, na uglu Osamdeset este i Ditcha, i trebam kola hitne pomoi.
Velika ljubav mog ivota ima G-cijev koja je prestala raditi."

Pogledao me. Bilo je jezivo. Jedva sam ga mogla gledati. Nestao je Augustus
Waters vragolastih osmijeha i nepopuenih cigareta, a zamijenilo ga je ovo
oajno, ponieno stvorenje koje je sjedilo ispod mene.
"To je to. Ne mogu vie ni pusiti."
"Gus, volim te."
"Gdje je moja prilika da budem neiji Peter Van Houten?" Slabano je udario
upravlja, a automobil je potrubio dok je on plakao. Naslonio je glavu i podigao
pogled. "Mrzim sebe mrzim sebe mrzim ovo mrzim ovo gadim se samome sebi
mrzim ovo mrzim ovo mrzim ovo pusti me da jebeno umrem."
Sukladno konvencijama svojeg anra, Augustus Waters je do kraja zadrao
svoj smisao za humor, niti na trenutak nije izgubio hrabrost, a duh mu je
stremio visinama nepobjediv poput orla sve dok svijet vie nije mogao zadrati
njegovu radosnu duu.

145

Ali ovo je bila istina: jadan djeak koji je oajniki elio ne biti jadan, djeak
koji je vritao i plakao, otrovan zaraenom G-cijevi koja ga je drala na ivotu, ali
ne i dovoljno ivim.
Obrisala sam mu bradu i rukama uhvatila lice pa klekla pored njega kako bih
mu vidjela oi koje su i dalje bile ive. "ao mi je. Voljela bih da je kao u onom
filmu, s Perzijancima i Spartancima."
"I ja", odgovorio je.
"Ali nije", rekla sam.
"Znam", rekaoje.
"Nema zlih momaka."
"Aha."
"akni rak zapravo nije zao momak. Rak samo eli biti iv."
"Aha."
"Dobro si", rekla sam mu. Mogla sam uti sirene.
"U redu", odgovorio je. Gubio je svijest.
"Gus, mora mi obeati da ovo nee opet pokuati. Nabavit u ti tvoje
cigarete, dobro?" Pogledao me. Oi su mu plutale u dupljama. "Mora obeati."
Blago je kimnuo pa su mu se oi zatvorile, a glava zarolala na ramenima.
"Gus", rekla sam. "Ostani sa mnom."
"itaj mi neto", rekao je dok su prokleta kola hitne pomoi projurila pored
nas. Dok sam ekala da se okrenu i pronau nas, recitirala sam jedinu pjesmu
koje sam se mogla sjetiti, "Crvene take" Williama Carlosa Williamsa.

toliko toga ovisi o
crvenim takama
okupanim kiom vodom
pored bijelih pilia.

VVilliams je bio lijenik. inila mi se lijenikom pjesmom. Pjesma je zavrila,
a hitna se i dalje udaljavala od nas pa sam je nastavila pisati.
I toliko toga ovisi, rekla sam Augustusu, o procjepu plavog neba izmeu
grana stabala iznad nas. Toliko toga ovisi o prozirnoj G-cijevi koja je eruptirala iz
trbuha plavoustog mladia. Toliko toga ovisi o ovom promatrau
svemira.Polusvjestan me pogledao i promrmljao: "A kae da ne pie pjesme."

146

DEVETNAESTO POGLAVLJE
Vratio se kui iz bolnice pet dana kasnije, konano i neopozivo izlijeen od
svojih ambicija. Trebalo je jo lijekova da se rijei boli. Trajno se preselio na
gornji kat, u bolniki krevet smjeten kraj prozora dnevne sobe.
To su bili dani pidama i neobrijane brade, mrmljanja, zahtjeva i beskrajnog
zahvaljivanja svima za sve to za njega ine. Jednog je poslijepodneva
neodreeno pokazao prema koari za prljavo rublje u kutu sobe i upitao me,
"to je to?"
"Ona koara za prljavo rublje?"
"Ne, pored toga."
"Ne vidim nita pored toga."
"To je moj posljednji traak dostojanstva. Jako je malen."

* * *
Tih sam dana sama ulazila u kuu. Nisu vie htjeli da zvonim jer bih ga mogla
probuditi. Njegove su sestre bile ondje sa svojim supruzima bankarima i troje
djece - sva su bili djeaci -jurili su prema meni i pjevali tko si ti tko si ti tko si ti,
kruei oko ulaza kao da je kapacitet plua obnovljiv izvor. Ve sam ranije bila
upoznala njegove sestre, ali nikad djecu, ni oeve te djece.
"Ja sam Hazel", rekla sam.
"Gus ima curu", rekao je jedan od djeaka.
"Svjesna sam da Gus ima curu", odgovorila sam.
"Ona ima cice", rekao je drugi djeak.
"Ma daj?"
"to e ti to?" upitao je onaj prvi i pokazao na kolica s kisikom.
"Pomae mi disati", rekla sam. "Je li Gus budan?"
"Ne, spava."
"Umire", rekao je drugi.
"Umire", potvrdio je trei, iznenada se uozbiljivi. Na trenutak je nastala
tiina i upitala sam se to bih trebala rei, ali tada je jedan od njih udario
drugoga pa su ponovno odjurili, padajui jedan po drugome sve do kuhinje.
Probila sam se do Gusovih roditelja u dnevnoj sobi i upoznala njegove
ogore, Chrisa i Davea. Nisam upoznala njegove sestre, ne zapravo, ali obje su

147

me zagrlile. Julie je sjedila na rubu kreveta i razgovarala s usnulim Gusom onim
glasom kojim bi odrasla osoba razgovarala s preslatkim djetecetom, govorei,
"O, Gussy, Gussy, na mali Gussy Gussy." Na Gussy? Zar su ga kupile?
"to ima, Augustuse?" rekla sam, pokuavajui pokazati model ponaanja.
"Na prelijepi Gussy", rekla je Martha i nagnula se nad njega. Poela sam se
pitati spava li zapravo ili je estoko pritisnuo pumpicu s lijekovima protiv boli
kako bi zaustavio Napad Dobronamjernih Sestara.
Nakon nekog se vremena probudio i prvo to je rekao bilo je: "Hazel", to
me, moram priznati, usreilo, kao da sam i ja nekako dio njegove obitelji. "Van",
rekao je tiho. "Moemo li?"
Izali smo. Njegova je mama gurala kolica, a za njima smo ili njegove sestre
s muevima, tata, neaci i ja. Dan je bio oblaan, miran i vreo jer je ljeto bilo
stiglo. Nosio je mornarsku majicu dugih rukava i trenirku od flisa. Iz nekog mu je
razloga stalno bilo hladno. Htio je vode pa je njegov tata otiao i donio mu.
Martha je pokuala Gusa ukljuiti u razgovor, kleknuvi pored njega i
rekavi: "Uvijek si imao predivne oi." On je blago kimnuo.
Jedan od mueva postavio je ruku na Gusovo rame i pitao: "Kako je na
svjeem zraku?" Gus je slegnuo ramenima.
"eli li lijekove?" upitala je njegova mama, pridruivi se krugu onih koji su
kleali oko njega. Zakoraila sam unazad, promatrajui neake kako jure kroz
cvjetnjak na putu do komadia trave u Gusovu dvoritu. Odmah su poeli s
igrom koja je ukljuivala bacanje jedno drugoga na pod.
"Djeco!" povikala je Julie u zrak.
"Moemo se samo nadati", rekla je Julie okreui se opet Gusu, "da e
izrasti u promiljene, inteligentne mladie kakvim si ti postao."
Zauzdala sam elju za povraanjem. "Nije on tako pametan", rekla sam
Julie.
"U pravu je. Stvar je u tome to je veina stvarno zgodnih ljudi i jako glupa
pa sam nadmaio oekivanja."
"Tono, tvoj je najvei adut tvoj seksipil", rekla sam.
"Moe biti zasljepljuju", dodao je.
"Zapravo je zaslijepio naeg prijatelja Isaaca", rekla sam.
"Jeziva tragedija, istina. Ali kako se nositi s mojom smrtonosnom ljepotom?"
"Nikako."

148

"Moje je prelijepo lice moj teret."
"Da ne spominjemo tvoje tijelo."
"Ozbiljno, nemoj da ponem o mojem tijelu. Ne eli me vidjeti golog, Dave.
Hazel me vidjela golog i ostala je bez daha", rekao je i kimnuo prema mojoj
maski za kisik.
"U redu, dosta", rekao je Gusov tata pa mi, niim izazvan prebacio ruku
preko ramena i poljubio me u obraz, govorei: "Svakog dana zahvaljujem Bogu
na tebi, malena."
U svakom je sluaju to bio posljednji dobar dan koji sam imala s Gusom prije
Posljednjeg dobrog dana.



















149

DVADESETO POGLAVLJE
Jedna od malo manje usranih konvencija anra djeteta s rakom jest
konvencija Posljednjeg dobrog dana, gdje se rtva raka odjednom nae s nekim
neoekivanim satima, kad se ini da je nezaustavljivo propadanje iznenada
stiglo do svojeg platoa, kad je bol na trenutak podnoljiva. Problem je, naravno,
to nije mogue znati daje tvoj posljednji dobar dan stvarno Posljednji dobar
dan. U tom trenu, to je samo jedan dobar dan.
Uzela sam slobodan dan i nisam otila Augustusu jer sam se sama osjeala
pomalo loe: nita posebno, samo sam osjeala umor. Dan je bio lijen kad me
Augustus nazvao nakon pet poslijepodne. Bila sam ve prikljuena na BiPAP koji
smo izvukli u dnevnu sobu kako bih mogla gledati televiziju s mamom i tatom.
"Hej, Augustuse", rekla sam.
Odgovorio je glasom u koji sam se bila zaljubila. "Dobra veer, Hazel Grace.
Misli li da bi mogla veeras oko 8 stii do Doslovnog srca Isusova?"
"Hm, da?"
"Izvrsno. Osim toga, ako ti nije preteko, pripremi posmrtni govor."
"Hm", rekla sam.
"Volim te", rekao je.
"I ja tebe", odgovorila sam. A tad se veza prekinula.
"Hm", rekla sam. "Moram otii u osam na grupu za podrku. Hitan sluaj."
Mama je utiala TV. "Je li sve u redu?" Na trenutak sam je pogledala i
podigla obrve. "Pretpostavljam da je to retoriko pitanje."
"Ali zato bi trebalo..."
"Jer me Gus iz nekog razloga treba. U redu je. Mogu voziti." Petljala sam s
BiPAP-om kako bi mi mama pomogla da ga skinem, ali ona to nije uinila.
"Hazel", rekla je, "tvoj tata i ja te u zadnje vrijeme jedva viamo."
"Posebno oni koji cijeli tjedan rade", rekao je tata.
"On me treba", rekla sam i konano sama otkopala BiPAP.
"I mi te trebamo, malac", rekao je tata. Uhvatio me za zapee kao da sam
dvogodinjakinja koja e istrati na cestu i stegnuo ga.
"Pa, tata, nabavi smrtonosnu bolest i bit u vie doma."
"Hazel", upozorila me mama.
"Ti si ona koja mi je govorila kako ne eli da budem stalno doma", rekla
sam joj. Tata mi je i dalje drao ruku. "A sad elite da on jednostavno umre kako

150

bih bila ovdje, prikovana za ovo mjesto, i putala vam da brinete za mene kako
ste to oduvijek radili. Ali ja to ne trebam, mama. Ne trebam te kao to sam te
trebala. Ti mora nabaviti ivot."
"Hazel!" rekao je tata i vre mi stegnuo zapee. "Ispriaj se mami."
Povlaila sam ruku, ali on nije poputao i nisam mogla jednom rukom
namjestiti kanilu. Bila sam bijesna. Sve to sam eljela bio je staromodni Izlazak
tinejdera usred svae, onaj u kojem izjurim iz sobe i zalupim vratima pa
pojaam The Hectic Glow i bijesno napiem posmrtni govor. Ali nisam mogla jer
nisam mogla, dovraga disati. "Kanila", zacvilila sam. "Trebam je."
Tata je odmah pustio ruku i pojurio me spojiti na kisik. Vidjela sam krivnju u
njegovim oima, ali i dalje je bio ljut. "Hazel, ispriaj se majci."
"Dobro, ao mi je, samo me, molim vas, pustite da ovo napravim."
Nisu nita rekli. Mama je samo sjedila prekrienih ruku, nije me ak ni
gledala. Nakon nekog sam vremena ustala i otila u sobu pisati o Augustusu.
I mama i tata su nekoliko puta pokuali pokucati na vrata ili tove, ali sam
im jednostavno rekla da radim neto vano. Trebala mi je itava vjenost da
shvatim to elim rei, a ak ni tad nisam bila previe sretna sa svime. Prije nego
sam tehniki zavrila, primijetila sam daje 19:40, stoje znailo da u zakasniti ak
i ako se ne presvuem pa sam na kraju nosila baby plavi donji dio pidame,
natikae i Gusovu Butler majicu.
Izala sam iz sobe i pokuala proi pored njih, ali tata je rekao: "Ne moe
izai iz kue bez doputenja."
"O, moj Boe, tata. Htio je da mu napiem posmrtni govor, dobro? Bit u
kod kue svake. Jebene. Veeri. Poevi vrlo skoro, dobro?" To ih je konano
uutkalo.

Tijekom itave sam se vonje smirivala zbog roditelja. Zaustavila sam se iza
crkve i parkirala u polukrunom prilazu pored Augustusova automobila. Stranji
je ulaz u crkvu drao otvorenim kamen veliine ake. Unutra sam razmiljala da
se spustim stubama, ali odluila sam saekati prastaro kripavo dizalo.
Kad su se vrata dizala otvorila, bila sam u prostoriji grupe za podrku, sa
stolcima posloenim u istome krugu. Ali sada sam vidjela samo Gusa u kolicima,
jezivo mravog. Promatrao me iz sredita kruga. Bio je ekao da se vrata dizala
otvore.
"Hazel Grace", rekao je, "izgleda zamamno."

151

"Znam,jel'da?"
Zaula sam ukanje u mranom kutu prostorije. Isaac je stajao iza malenog
drvenog pulta i drao se za njega. "eli li sjesti?" upitala sam ga.
"Ne, spremam se odrati govor. Kasni."
"Ti se... ja...to?"
Gus mi je pokazao da sjednem. Privukla sam stolac u sredite kruga kraj
njega, a on je pomaknuo stolac kako bi gledao prema Isaacu. "elim
prisustvovati svojem sprovodu", rekaoje Gus. "Usput, hoe li govoriti na
mojem sprovodu?"
"Hm, naravno, aha", rekla sam i pustila da mi glava padne na njegovo rame.
Prebacila sam mu ruku preko ramena i zagrlila i njega i njegova kolica. Trznuo
se. Pustila sam.
"udesno", rekao je. "Nadam se da u biti prisutan kao duh, ali kako bih bio
siguran, pomislio sam da bih - pa ono, ne bih te htio dovesti u neugodnu
situaciju, ali danas popodne sam pomislio da bih mogao organizirati
predsprovod i mislio sam, kako sam prilino dobre volje, da nema boljeg
trenutka od odmah."
"Kako si uope doao ovamo?" upitala sam ga.
"Bi li vjerovala da su vrata otvorena cijele noi?" upitao je Gus.
"Hm, ne", rekla sam.
"I ne treba", nasmijeio se Gus. "U svakom sluaju, znam da je malo
pretjerano."
"Hej, krade mi govor", rekao je Isaac. "Moj prvi dio govori o tome kako si
bio gad sklon pretjerivanju." Nasmijala sam se.
"Dobro, dobro", rekao je Gus. "Kreni."

Isaac je proistio grlo. "Augustus Waters je bio gad sklon pretjerivanju. Ali
opratamo mu. Ne opratamo mu jer je imao srce figurativno onoliko dobro
koliko je njegovo doslovno srce bilo usrano, ili zato to je znao vie o dranju
cigarete od bilo kojeg nepuaa u povijesti ili zato to je dobio osamnaest
godina, a trebao je dobiti vie."
"Sedamnaest", ispravio gaje Gus.
"Pretpostavljam da ima jo vremena, konjino nestrpljiva."

152

"Kaem vam", nastavio je Isaac, "Augustus Waters je toliko govorio da bi
vas prekinuo na vlastitom sprovodu. I bio je pretenciozan: moj blagi Boe, taj
tip se nikad nije popiao a da ne promilja metaforike rezonance ljudske
proizvodnje izmeta. I bio je tat: ne vjerujem da sam sreo ijednu fiziki
privlaniju osobu koja je bila snanije svjesna vlastite fizike privlanosti.
Ali rei u ovo: kad se znanstvenici budunosti pojave u mojoj kui s
robotskim oima i kau mi da ih isprobam, rei u tim znanstvenicima da odjebu
jer ne elim gledati svijet bez njega."
U tom sam trenutku malo zaplakala.
"A onda u, nakon to istaknem ono to sam mislio, staviti robotske oi jer
ono, s robotskim oima vjerojatno moe vidjeti curama kroz majice i sve.
Augustuse, prijatelju, sretan put."
Augustus je neko vrijeme kimao napuenih usana, a onda je Isaacu pokazao
palac gore. Kad se sabrao, rekao je: "Izrezao bih onaj dio o gledanju curama
kroz majice."
Isaac se i dalje drao za pult. Poeo je plakati. Gurnuo je elo prema podiju i
gledala sam kako mu se ramena tresu, a konano je rekao: "Prokletstvo,
Augustuse, ne moe ureivati svoj posmrtni govor."
"Ne psuj u Doslovnom srcu Isusovu", upozorio ga je Gus.
"Prokletstvo", ponovio je Isaac. Podigao je glavu i progutao. "Hazel, mogu li
dobiti pomo?"
Zaboravila sam da se ne moe sam vratiti u krug. Ustala sam, stavila njegovu
ruku na svoju i dopratila ga polako do stolca pored Gusova. Tad sam prila
podiju i odmotala komad papira na kojem sam ispisala svoj govor.
"Moje je ime Hazel. Augustus Waters je bio moja velika, ukleta ivotna
ljubav. Naa je ljubavna pria bila epska i neu o njoj moi rei vie od reenice
prije nego brzinem u pla. Gus je znao. Gus zna. Neu vam ispriati nau
ljubavnu priu jer - kao i sve prave ljubavne prie - ona umire s nama, a tako bi i
trebalo. Nadala sam se da e on drati govor meni jer ne bih htjela da to itko
drugi..." Poela sam plakati. "U redu, ne plakati. Kako sam... U redu. U redu."
Nekoliko sam puta udahnula i vratila se papiru. "Ne mogu govoriti o naoj
ljubavnoj prii pa u govoriti o matematici. Nisam matematiarka, ali znam ovo:
postoji neogranien broj brojeva izmeu 0 i 1. Postoji 0,1 i 0,12 i 0,112 i
beskonana zbirka ostalih. Naravno, postoji vei beskonaan skup brojeva
izmeu 0 i 2 ili izmeu 0 i milijun. Neke su beskonanosti vee od drugih
beskonanosti. Tome nas je nauio pisac kojeg smo voljeli. Ima dana, mnogo ih

153

je, kad mi smeta veliina mojeg neogranienog skupa. elim vie brojeva nego
to u ih vjerojatno dobiti, a Boe, Augustusu Watersu elim vie brojeva nego
ih je on dobio. Ali, Gus, moja ljubavi, ne mogu ti rei koliko sam zahvalna na
naoj maloj beskonanosti. Ne bih je mijenjala ni za to. Dao si mi vjenost
unutar odbrojamh dana i zahvalna sam."





























154

DVADESET PRVO POGLAVLJE
Augustus Waters je umro osam dana nakon njegova pred-sprovoda, u
bolnici Memonal, na intenzivnoj njezi, kad mu je rak napravljen od njega
konano zaustavio srce, koje je takoer bilo napravljeno od njega.
Bio je s mamom, tatom i sestrama. Njegova me mama nazvala u tri i trideset
ujutro. Znala sam, naravno, da odlazi. Bila sam razgovarala s njegovim tatom
prije odlaska u krevet i rekao mi je: "Moglo bi biti veeras", ali ipak se sve u
meni slomilo kad sam zgrabila telefon s nonog ormaria i vidjela na zaslonu
Gusova mama. Samo je plakala na drugom kraju linije i rekla mi da joj je ao pa
sam ja njoj rekla da je i meni ao, a onda mi je rekla da je bio u nesvijesti par sati
prije nego je umro.
Tad su stigli moji roditelji s izrazom oekivanja na licu, i ja sam samo
kimnula, a oni su pali jedno drugome u zagrljaj osjeajui, sigurna sam,
harmonian uas koji e s vremenom izravno pogoditi i njih.
Nazvala sam Isaaca koji je prokleo ivot i svemir i Boga osobno i koji se
upitao gdje su prokleti trofeji kad ih ovjek treba, a tad sam shvatila da nemam
koga vie nazvati to je bilo najtunije. Jedina osoba s kojom sam eljela
razgovarati o smrti Augustusa Watersa bio je Augustus Waters.
Moji su roditelji ostali u mojoj sobi zauvijek do jutra kad je tata konano
upitao: "eli li biti sama?" Kimnula sam, mama je rekla, "Bit emo pred
vratima", a ja sam pomislila uope ne sumnjam.
Bilo je nepodnoljivo. itava stvar. Svaka je sekunda bila gora od prole.
Stalno sam razmiljala nazvati ga, pitajui se to bi se dogodilo, bi li se itko
javio. Posljednjih smo tjedana nae vrijeme sveli na prisjeanje, ali to nije bilo
nevano: uitak sjeanja bio mi je oduzet jer se vie nisam imala s kime sjeati.
Osjeala sam kao da gubitak onoga s kime si se sjeao znai i gubitak samoga
sjeanja, kao da su stvari koje smo uinili bile manje stvarne i vane nego to su
bile par sati ranije.

Kad ude na hitnu, jedna od prvih stvari koje te pitaju jest da ocijeni svoju
bol na skali do deset, a onda odluuju koje lijekove koristiti i kojom brzinom. To
su mi pitanje tijekom godina postavili stotinama puta i sjeam se jednom, na
poetku, kad nisam mogla udahnuti i osjeala sam se kao da mi prsa gore, a
plamenovi liu unutranjost rebara i pokuavaju mi spaliti tijelo, pa su me
roditelji odveli na hitnu, sestra me pitala za bol, a ja nisam mogla ni govoriti pa
sam samo podigla devet prstiju.

155

Kasnije, nakon to su mi dah neto, dola je sestra, malo mije milovala ruku
dok mije mjerila tlak i tad je rekla: "Zna kako znam da si borac? Desetku si
nazvala devetkom."
Ali to nije bilo sasvim tono. Rekla sam devet jer sam uvala svoju desetku. I
sad je bila tu, silna i uasna desetka, udarala me i udarala dok sam leala mirna i
sama u krevetu i gledala u strop. Valovi su me bacali o stijene pa povlaili nazad
iz mora kako bi me ponovno lansirali na otro lice litice, ostavljajui me da
plutam na vodi, neutopljena.
Konano sam ga nazvala. Telefon mu je zazvonio pet puta i preusmjerio me
na glasovnu potu. "Dobili ste glasovnu potu Augustusa Watersa", rekao je
onim glasom u koji sam se zaljubila. "Ostavite poruku." Zapitalo je. Tiina s
druge strane linije bila je naprosto jeziva. Samo sam se htjela vratiti onom
tajnom nadzemaljskom treem prostoru koji bih posjeivala s njime kad bismo
razgovarali telefonom. ekala sam taj osjeaj, ali nije dolazio: tiina s druge
strane nije bila utjena pa sam naposlijetku prekinula vezu.
Uzela sam laptop ispod kreveta, ukljuila ga i posjetila njegovu stranicu gdje
su se ve slijevali izrazi suuti. Najnoviji je govorio:
Volim te, buraz. Vidimo se s druge strane.
...Napisao je to netko za koga nikad nisam ula. U stvari, sve su objave na
zidu, koje su se slijevale gotovo brzo koliko sam mogla itati, napisali ljudi koje
nikad nisam srela i o kojima nikad nije govorio, ljudi koji su naglaavali njegove
razne vrline sad kad je bio mrtav, iako sam kao injenicu znala da ga nisu vidjeli
mjesecima i da se nisu potrudili posjetiti ga. Pitala sam se bi li moj zid izgledao
tako da umrem ili sam predugo bila odsutna iz kole i ivota pa bih utekla
rairenoj memorijalizaciji.
Nastavila sam itati.

Ve mi fali, buraz.

Volim te, Augustus. Bog te blagoslovio i uvao. ovjee, zauvijek e ivjeti
u naim srcima.

(Ta me poruka posebno razbjesnila jer je implicirala besmrtnost onih koji
ostaju: zauvijek e ivjeti u mojem sjeanju jer u ja ivjeti zauvijek! JA SAM

156

SAD TVOJ BOG, MRTVI DEKO!SAD SI MOJ! Misliti da ti nee umrijeti jo je
jedna nuspojava umiranja.)

Uvijek si bio tako sjajan prijatelj, ao mi je to se nismo viali vie nakon to
si otiao iz kole, buraz. Kladim se da ve igra koarku u raju.

Zamislila sam Augustus Watersovu analizu ovog komentara: ako igram
koarku u raju, implicira li fizika lokacija raja i fizike koarkake lopte? Tko
proizvodi spomenute lopte? Postoje li manje sretne due u raju koje rade u
nebeskoj tvornici koarkakih lopti tako da ja mogu igrati? Ilije svemogui Bog
stvorio koarkake lopte iz vakuuma prostora? Je li to nebo neka vrsta
neopaziva prostora u kojem ne vrijede zakoni fizike, a ako je tako, zato bih, do
vraga, igrao koarku kad bih mogao letjeti ili itati ili gledati lijepe ljude ili neto
drugo u emu zapravo uivam? Gotovo kao da nain na koji zamilja mrtvog
mene govori vie o tebi, nego to govori o osobi koja sam bio ili koja sam sada.

Njegovi su roditelji nazvali oko podneva i rekli da e sprovod biti za pet
dana, u subotu. Zamislila sam crkvu prepunu ljudi koji su mislili da je volio
koarku i poeljela sam povraati, ali znala sam da moram ii jer drim govor i
sve. Kad sam prekinula vezu, vratila sam se itanju njegova zida.

Upravo sam uo da je Gus Waters umro nakon duge borbe s rakom. Poivao
u miru, frende.

Znala sam da su ti ljudi iskreno tuni, i nisam bila stvarno ljuta na njih. Bila
sam ljuta na svemir. Pa ipak me razbjesnilo: dobije sve te prijatelje kad ti
prijatelji vie ne trebaju. Napisala sam odgovor na njegov komentar:
ivimo u svemiru posveenom kreaciji i unitenju svijesti. Augustus Waters
nije umro nakon duge borbe s rakom. Umro je nakon duge borbe s ljudskom
svijeu, kao rtva - ba kao to e i ti biti - potrebe svemira da stvori i uniti
sve mogue.
Objavila sam ga i saekala da netko odgovori, neprestano osvjeavajui
stranicu. Nita. Moj se komentar izgubio u moru drugih objava. Svima e toliko
nedostajati. Svi mole za njegovu obitelj. Prisjetila sam se Van Houtenova pisma:
pisanje ne uskrsava. Ono pokapa.

157

Nakon nekog sam vremena otila u dnevnu sobu, sjela s roditeljima i gledala
TV. Nisam znala o emu je emisija, ali u nekom je trenu moja mama upitala,
"Hazel, to moemo uiniti za tebe?"
A ja sam samo zavrtjela glavom i ponovno poela plakati. "to moemo
uiniti?" ponovila je mama. Slegnula sam ramenima.
Ali ona nije prestajala pitati, kao da postoji neto to moe uiniti, sve dok
konano nisam preko kaua dopuzala u njeno krilo. I tata je priao i drao mi
noge stvarno snano, a ja sam rukama zagrlila mamu oko struka. Tako su me
drali satima dok se plima podizala.

























158

DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Kad sam prvi put stigla onamo, sjela sam u dno ekaonice, male prostorije
golih kamenih zidova pored svetita u crkvi Doslovna srca Isusova. U prostoriji
je moda bilo osamdeset stolaca i bila je dvije treine puna, ali sam se osjeala
kao da je jednu treinu prazna.
Neko sam vrijeme samo promatrala ljude kako prilaze lijesu koji je bio na
nekoj vrsti kolica pokrivenih ljubiastom prostirkom. Svi bi ti ljudi koje nikad
prije nisam vidjela kleknuli do njega ili stali iznad njega neko ga vrijeme
gledajui, moda bi plakali, moda bi neto rekli, a tad bi svi oni dotakli lijes
umjesto da dotaknu njega jer nitko ne eli dirati mrtvaca.
Gusovi su mama i tata stajali pored lijesa, grlei sve koji bi prolazili, ali tad su
me primijetili, nasmijeili se i prili mi. Ustala sam i zagrlila prvo njegovog tatu, a
onda i mamu. Zagrlili su me malo presnano, kao to je i Gus to inio, steui mi
lopatice. Oboje su izgledali tako staro - oi su im bile upale u duplje, koa
objeena na iscrpljenim licima. I oni su stigli do kraja utrke s preprekama.
"Silno te volio", rekla je Gusova mama. "Stvarno te volio. Nije to bila... neka
psea ljubav ili neto", dodala je, kao da ja to nisam znala.
"I vas je mnogo volio", rekla sam tiho. Teko je objasniti, ah razgovarajui s
njima osjeala sam se kao da ubadam i bivam ubodena. "ao mi je", rekla sam.
A tad su njegovi roditelji razgovarali s mojim roditeljima - razgovor se sveo na
kimanje i vrsto stisnute usne. Pogledala sam lijes, vidjela da je sam i odluila
proetati do tamo. Izvukla sam cjevice za kisik iz nosnica i podigla cijev iznad
glave pa je predala tati. Htjela sam da budemo sami, on i ja. Zgrabila sam svoju
torbicu i prila improviziranom odru izmeu niza stolaca.
etnja je djelovala dugako, ali neprestano sam ponavljala pluima da
umuknu, da su snana, da ona to mogu. Mogla sam ga vidjeti dok sam prilazila:
kosa mu je bila uredno poeljana s razdjeljkom na lijevoj strani, onako kako bi
njega potpuno uasnulo, a lice mu je izgledalo plastino. Ali i dalje je bio Gus.
Moj vitki, prelijepi Gus.
Htjela sam nositi malenu crnu haljinu koju sam bila kupila za petnaesti
roendan, moju haljinu za smrt, ali vie mi nije pristajala pa sam nosila obinu
crnu haljinu do koljena. Augustus je nosio isto odijelo uskih revera koje je nosio
u Oranjeeu.
Kad sam kleknula, shvatila sam da su mu zatvorili oi - naravno da su to
uinili - i da vie nikad neu vidjeti njegove plave oi. "Volim te, i toka",

159

proaptala sam, a onda sam spustila ruku nasred njegovih prsa i rekla: "U redu
je, Gus. U redu je. Stvarno je. U redu je, uje li me?"
Nisam mogla - i jo ne mogu - ni najmanje znati da li me mogao uti. Nagnula
sam se naprijed i poljubila ga u obraz. "U redu", rekla sam. "U redu."
Iznenada sam postala svjesna toga da svuda oko nas stoje ti ljudi i
promatraju nas, da je posljednji put toliko ljudi vidjelo na poljubac prilikom
onog posjeta Kui Anne Frank. Ali ako emo iskreno, nitko nije mogao vidjeti
nas. Samo mene.
Naglo sam otvorila torbicu, posegnula u nju i izvukla tvrdo pakiranje Camel
Lightsa. Jednim brzim pokretom za koji sam se nadala da nitko nee primijetiti
gurnula sam ih u prostor izmeu njega i pliane srebrne podstave lijesa. "Ove
smije zapaliti", proaptala sam mu. "Nee mi smetati."
Dok sam bila razgovarala s njime, mama i tata su preselili u drugi red s
mojim spremnikom pa nisam morala daleko hodati nazad. Tata mi je, dok sam
sjedala, pruio rupi. Ispuhala sam nos, namjestila cjevice oko uiju i vratila
kanile u nosnice.
Mislila sam da emo za pravi sprovod otii u svetite, ali sve se dogodilo u
toj malenoj, bonoj sobi - u Doslovnoj ruci Isusovoj, pretpostavljam, u dijelu
kria na koji je pribijen. Sveenik je priao i stao iza lijesa, skoro kao daje lijes
neka lutka ili neto, malo govorio o tome kako se Augustus hrabro borio i kako
je njegovo junatvo u borbi s bolesti inspiracija svima nama, a ja sam ve poela
bjesnjeti na sveenika kad je ovaj rekao: "U raju e Augustus konano biti
iscijeljen i itav", implicirajui daje zbog svoje jednononosti bio manje itav od
drugih ljudi, i nekako nisam mogla zatomiti uzdah gaenja. Tata me zgrabio
iznad koljena gledajui me s neodobravanjem, ali iz reda iza mene netko mi je
gotovo neujno promrmljao u uho: "Kakva gomila sranja, ha?"
Naglo sam se okrenula.
Peter Van Houten je nosio bijelo platneno odijelo, krojeno tako da ublai
njegovu okruglost, svijetloplavu koulju i zelenu kravatu. Izgledao je kao da je
odjeven za kolonijalnu okupaciju Paname, a ne za sprovod. Sveenik je rekao,
"Pomolimo se", a kad su svi spustili glave, nisam mogla odoljeti a da ne bacim
pogled na Petera Van Houtena. Nakon nekoliko je trenutaka rekao: "Moramo
glumiti molitvu" i spustio glavu.
Pokuala sam zaboraviti na njega i samo moliti za Augustusa. Potrudila sam
se sluati sveenika i ne okretati se iza sebe.

160

Sveenik je pozvao Isaaca. Isaac je bio mnogo ozbiljniji nego na
predsprovodu. "Augustus Waters je bio gradonaelnik Tajnog grada Rakovnije i
nije ga mogue zamijeniti", poeo je Isaac. "Drugi ljudi mogu vam ispriati
smijene prie o Gusu jer je on bio duhovit tip, ali ispriat u vam jednu ozbiljnu:
dan nakon to mi je izvaeno oko, Gus je doao u bolnicu. Bio sam slijep i
slomljenog srca i nisam htio nita raditi, a Gus mije upao u sobu i povikao:
"Imam sjajne vijesti!" A ja sam bio kao, "Stvarno sad ne elim sluati nikakve
sjajne vijesti", a Gus je rekao, "Ove e sjajne vijesti htjeti uti", a ja sam ga
pitao, "Okej, o emu se radi?" a on je rekao, "ivjet e dobar i dug ivot
ispunjen sjajnim i uasnim trenucima koje sada ne moe ni zamisliti!"
Isaac nije mogao nastaviti ili je to bilo sve to je napisao.
Nakon to je kolski prijatelj ispriao neke prie o Gusovim iznimnim
koarkakim talentima i njegovim brojnim kvalitetama kao suigraa, sveenik je
rekao, "A sada emo uti par rijei od Augustusove posebne prijateljice, Hazel".
Posebne prijateljice? uo se amor u publici pa sam zakljuila da sveeniku
mogu rei: "Bila sam mu cura." To je izmamilo smijeh. Tad sam poela itati
govor koji sam bila napisala.
"U Gusovoj kui postoji sjajan citat, citat koji je i meni i njemu bio utjean:
Bez boli ne moemo poznavati radost."
Nastavila sam govoriti gluposti o Ohrabrenjima dok su se Gusovi roditelji
drali za ruke i grlili te kimali na svaku moju rije. Pogrebi su, zakljuila sam,
namijenjeni ivima.
Nakon govora njegove sestre Julie, sluba je zavrila molitvom o Gusovom
jedinstvu s Bogom i ponovno sam poela misliti o onome to mi je rekao u
Oranjeeu, o tome da ne vjeruje u palae i harfe, ali vjeruje u Neto s velikim N
pa sam pokuala, dok smo molili, zamisliti Negdje s velikim N, ali ak se ni tad
nisam mogla posve uvjeriti da emo ponovno biti zajedno. Ve sam poznavala
previe mrtvih ljudi. Znala sam da e vrijeme sada za mene prolaziti drugaije
nego za njega - da u ja, kao i svi ostali u ovoj prostoriji, nastaviti sakupljati
ljubavi i gubitke, a on nee. A za mene to je bila konana i nepodnoljiva
tragedija: poput nebrojenih drugih mrtvaca, on je jednom i zauvijek preao iz
svijeta progonjenih u svijet progonitelja.
A tad je jedan od Gusovih ogora podigao prijenosni stereo i pustili su
pjesmu koju je Gus bio odabrao - tunu i tihu pjesmu The Hectic Glowa pod
nazivom "The New Partner". Oajniki sam eljela otii kui. Gotovo nikoga
nisam poznavala, osjeala sam sitne oi Petera Van Houtena kako svrdlaju

161

mojim golim lopaticama, ali kad je pjesma zavrila, svi su mi prili i rekli da sam
predivno govorila i da je sprovod bio lijep, a to je bila la: bio je to sprovod.
Izgledao je kao bilo koji drugi sprovod.
Njegovi su nosai lijesa - roaci, njegov tata, ujak, prijatelji koje nikad nisam
vidjela - doli, ponijeli ga i krenuli prema vozilu.
Kad smo mama, tata i ja uli u auto, rekla sam, "Ne elim ii. Umorna sam."
"Hazel", rekla je moja mama.
"Mama, nee biti mjesta za sjedenje, trajat e vjeno i iscrpljena sam."
"Hazel, moramo ii zbog gospodina i gospoe Waters", rekla je mama.
"Samo...", rekla sam. U stranjem sam se sjeditu osjeala tako malenom iz
nekog razloga. Nekako sam htjela biti malena. Htjela sam imati est godina ili
tome slino. "Dobro", rekla sam.
Neko sam vrijeme samo gledala kroz prozore. Stvarno nisam htjela ii.
Nisam htjela vidjeti kako ga sputaju u zemlju, na mjestu koje je bio izabrao s
tatom, i nisam htjela vidjeti njegove roditelje kako padaju na koljena na mokru
travu i jauu od boli, i nisam htjela vidjeti alkoholiarski trbuh Petera Van
Houtena rastegnut ispod platnenog sakoa, i nisam htjela baciti aku zemlje u
njegov grob i nisam htjela da moji roditelji stoje ondje, ispod istog plavog neba
obasjanog poslijepodnevnom svjetlou i razmiljaju o svojem danu i svojem
djetetu i mojem ukopnom mjestu i mojem lijesu i mojoj zemlji.
Ali uinila sam sve to. Uinila sam sve to i jo vie jer su mama i tata mislili da
trebam.

Kad je zavrilo, Van Houten mije priao, poloio mi ruku na rame i upitao,
"Mogu li naicati vonju? Ostavio sam unajmljeni auto u podnoju brda."
Slegnula sam ramenima, a on je otvorio stranja vrata ba kad je tata otkljuao
auto.
Kad se naao unutra, nagnuo se izmeu prednjih sjedala i rekao, "Peter Van
Houten: romanopisac emeritus i poluprofesionalac u podruju razoaravanja."
Moji su se roditelji predstavili. Rukovao se s njima. Bila sam prilino
iznenaena to je Peter Van Houten preletio pola svijeta da bi prisustvovao
sprovodu. "Kako ste uope...", poela sam, ali me prekinuo.
"Koristio sam onaj tvoj internet kako bih pratio smrtovnice u Indianapolisu."
Posegnuo je za boicom viskija iz odijela.
"I samo ste, ono, kupili kartu i..."

162

Ponovno me prekinuo odvrui poklopac. "Platio sam petnaest tisua za
kartu prvog razreda, ali imam dovoljno kapitala da si mogu priutiti takve
hirove. A tijekom leta su pia besplatna. Ako si ambiciozan, ak ti se isplati."
Van Houten je potegao gutljaj viskija pa se nagnuo naprijed kako bi ponudio
bocu mojem tati koji je rekao, "Hm, ne hvala." Tad je Van Houten bocu okrenuo
meni. Zgrabila sam je.
"Hazel", rekla je mama, ali ja sam otvorila bocu i pila. inila je da mi se trbuh
osjea poput plua. Predala sam bocu nazad Van Houtenu koji je otpio velik
gutljaj i rekao: "Dakle. Omnis cellula e cellula"
"Ha?"
"Tvoj deko Waters i ja smo se malo dopisivali, a u svojem zadnjem..."
"ekajte, sad itate pisma oboavatelja?"
"Ne, poslao mi ih je kui, ne putem mojeg izdavaa. A teko bih ga nazvao
oboavateljem. Prezirao me. Ali bio je prilino ustrajan u tome da u biti
osloboen odgovornosti za svoje nevaljalo ponaanje ako doem na njegov
sprovod i kaem ti to se dogodilo s Anninom majkom. Dakle, ovdje sam i ovo
je odgovor: Omnis cellula e cellula."
"Sto?" upitala sam ponovno.
"Omnis cellula e cellula", ponovio je. "Sve stanice dolaze iz stanica. Svaka se
stanica raa iz prethodne stanice, a ova je pak nastala iz one ranije. ivot
nastaje iz ivota. ivot zainje ivot koji zainje ivot koji zainje ivot koji
zainje ivot."
Stigli smo do podnoja brda. "U redu, dobro", rekla sam. Nisam bila
raspoloena za ovo. Peter Van Houten nee oteti Gusov sprovod. Neu to
dopustiti. "Hvala", rekla sam. "Pa, ini se da smo u podnoju brda."
"Ne eli objanjenje?" upitao me.
"Ne", odgovorila sam. "U redu je. Mislim da ste patetini alkoholiar koji
govori pametne stvari kako bi privukao panju, a u stvari ste starmali
jedanaestogodinjak i stvarno vas jako alim. Ali ono, ne, vi vie niste tip koji je
napisao Kraljevsku tugu pa ne biste mogli dati nastavak ak i kad biste to htjeli.
Ali hvala. elim vam sjajan ivot."
"Ali..."
"Hvala na cugi", rekla sam. "A sad izlazite iz auta." Djelovao je posramljeno.
Tata je zaustavio auto i sad smo ekali ispod Gusova groba punu minutu da Van
Houten otvori vrata i konano, u tiini, izae.

163

Dok smo odlazili, pogledala sam kroz stranje staklo, a on je otpio gutljaj i
podigao bocu u mojem smjeru kao da mi nazdravlja. Oi su mu izgledale tako
tuno. Iskreno, bilo mi ga je pomalo ao.
Kad smo oko est konano stigli kui, bila sam iscrpljena. Samo sam eljela
spavati, ali mama me natjerala da pojedem malo tjestenine sa sirom, i konano
mi dopustila da jedem u krevetu. Spavala sam par sati s BiPAP-om. Buenje je
bilo uasno jer sam u jednom dezorjentiranom trenutku pomislila da je sve u
redu, a tad me iznova pogodilo. Mama me skinula s BiPAP-a pa sam se
prikljuila na prijenosni spremnik i oteturala u kupaonicu oprati zube.
Promatrajui se u kupaonici dok sam prala zube, stalno sam razmiljala o
tome kako postoje dvije vrste odraslih: postoje Peter Van Houteni, jadna
stvorenja koja krue svijetom traei neto to e povrijediti. I postoje ljudi
poput mojih roditelja koji hodaju kao zombiji i ine sve to treba samo da bi
nastavili hodati.
Niti jedna od tih budunosti nije mi se inila odve lijepom. inilo mi se kao
da sam ve vidjela sve to je dobro i isto u svijetu i poela sam sumnjati da
ljubav kakvu smo Augustus i ja imali ne bi - sve i da se smrt nije umijeala -
mogla potrajati. I tako zora preputa mjesto danu, napisao je pjesnik. Nita
zlatno ne moe trajati.
Netko je pokucao na vrata kupaonice. "Zauzeto", rekla sam.
"Hazel", bio je to tata. "Mogu li ui?" Nisam odgovorila, ali nakon nekog sam
vremena otkljuala vrata. Sjela sam na sputenu dasku od wc-a. Zgrabio mi je
glavu i privukao me do svoje kljune kosti pa rekao: "ao mi je stoje Gus umro."
Njegova me majica pomalo guila, ali bio je dobar osjeaj biti u tako snanom
zagrljaju, stisnuta u smirujui miris mog tate. Gotovo kao da je bio ljut ili neto,
a to mi se svialo jer sam i ja bila ljuta. "Ovo je potpuno sranje", rekao je. "Sve
ovo. Stopa preivljavanja je osamdeset posto, a on je u dvadeset posto? Sranje.
Bio je tako pametan klinac. Ovo je sranje. Mrzim to. Ali siguran sam da je bio
privilegiran onaj tko ga je volio, ha?"
Kimnula sam u njegovu majicu.
"Onda ima dojam to ja osjeam prema tebi", rekao je.
Moj stari. Uvijek zna to treba rei.




164

DVADESET TREE POGLAVLJE
Nekoliko sam dana kasnije ustala oko podneva i odvezla se Isaacovoj kui.
Sam je otvorio vrata. "Mama je odvela Grahama u kino", rekao je.
"Trebali bismo raditi neto", rekla sam.
"Moe li to neto biti igranje videoigrica za slijepce na kauu?"
"Aha, upravo takvo neto sam imala na umu."
Pa smo nekoliko sati sjedili ondje, zajedniki razgovarajui s ekranom,
navigirajui se tom mranom labirintskom spiljom bez traka svjetlosti.
Definitivno najzabavniji dio razgovora bili su pokuaji ukljuivanja raunala u
duhovite razgovore:
Ja: "Dodirni zid pilje."
Raunalo: "Dodiruje zid spilje. Vlaan je."
Isaac: "Polii zid spilje."
Raunalo: "Ne razumijem. Ponoviti?"
Ja: "Zaskoi vlaan zid pilje."
Raunalo: "Pokua skoiti. Udari glavom."
Isaac: "Ne skoiti. ZASKOITI."
Raunalo: "Ne razumijem."
Isaac: "ovjee, tjednima sam sam u toj pilji i trebam malo odmora.
ZASKOI ZID PILJE."
Raunalo: "Pokua preko..."
Ja: "Nabij zdjelicom zid spilje."
Raunalo: "Ja ne..."
Isaac: "Vodi ljubav sa piljom."
Raunalo: "Ja ne..."
Ja: "DOBRO. Prati lijevi odjeljak."
Raunalo: "Prati lijevi odjeljak. Prolaz se suava."
Ja: "Puzi."
Raunalo: "Puzi stotinu metara. Prolaz se suava."
Ja: "Puzi kao zmija."
Raunalo: "Puzi kao zmija stotinu metara. Niz tijelo ti kaplje voda. Posee
za hrpicom kamenja koja blokira prolaz."

165

Ja: "Mogu li sada zaskoiti pilju?"
Raunalo: "Ne moe skakati ako ne stoji."
Isaac: "Ne svia mi se ivjeti u svijetu bez Augustusa Watersa."
Raunalo: "Ne razumijem."
Isaac: "Ni ja. Stanka."

Bacio je daljinski na kau izmeu nas i upitao: "Zna li je li ga boljelo i
tove?"
"Mislim da se stvarno borio za dah", rekla sam. "Naposlijetku je bio bez
svijesti, ali zvui kao da, ono, nije bilo super. Umiranje je usrano."
"Aha", rekao je Isaac. A onda je nakon duge stanke dodao: "Samo se ini
tako nevjerojatno."
"Stalno se dogaa", rekla sam.
"Djeluje ljutito", rekao je.
"Aha", sloila sam se. Dugo smo tako sjedili u tiini, to je bilo u redu, a onda
sam razmiljala o samim poecima u Doslovnom srcu Isusovu kad nam je Gus
rekao da se boji zaborava,a ja sam mu rekla da se boji neeg univerzalnog i
neizbjenog i da, zapravo, problem nije sama patnja ili sam zaborav, nego
izopaena besmislenost svega toga, apsolutni ljudski nihilizam patnje. Pomislila
sam na svog tatu koji mije govorio da svemir eli biti primjeen. Ali ono to mi
elimo jest da nas svemir primijeti, da natjeramo svemir da ga jebeno bude
briga za nas - ne za kolektivnu ideju misleeg ivota, ve za svakog od nas kao
pojedince.
"Gus te stvarno volio, zna", rekao je.
"Znam."
"Nije htio zaepiti o toj temi."
"Znam."
"Iao mi je na ivce."
"Meni nije", rekla sam.
"Je li ti ikad dao ono to je pisao?"
"to je pisao?"
"Onaj nastavak ili tove, one knjige koju si voljela." Okrenula sam se Isaacu.
"to?"
"Rekao je da radi na neemu za tebe, ali da nije dobar pisac."

166

"Kad je to rekao?"
"Ne znam. Ono, kad ste se vratili iz Amsterdama. Onda nekad."
"Kad nekad?" ustrajala sam. Zar nije dobio priliku zavriti to? Ili je zavrio pa
ostavio na raunalu ili tove?
"Hm", uzdahnuo je Isaac. "Hm, ne znam. Razgovarali smo jednom o tome.
Bio je tamo, ono - hm, igrao se s mojim mejlom, a ja sam upravo bio dobio mejl
od bake. Mogu provjeriti stroj ako..."
"Da, da, gdje je?"
Spomenuo je to prije mjesec dana. Mjesec. Priznajem, nije to bio dobar
mjesec, ali ipak - mjesec. To je dovoljno vremena da on napie barem neto. Jo
je neto preostalo od njega, jo je neto lebdjelo ovdje. Trebalo mije.
"Idem njegovoj kui", rekla sam Isaacu. Pojurila sam u kombi i bacila
spremnik s kisikom na sjedalo. Pokrenula sam vozilo. Iz zvunika je zaurlao hip-
hop ritam, a kad sam htjela promijeniti radio-postaju, netko je poeo repati. Na
vedskom.
Okrenula sam se i vrisnula kad sam na stranjem sjedalu ugledala Petera Van
Houtena.
"Ispriavam se to sam te uzbunio", rekao je Peter Van Houten preko
repanja. I dalje je nosio pogrebno odijelo, skoro tjedan dana kasnije. Smrdio je
kao da znoji alkohol. "Smije zadrati CD", rekao je. "To je Snook, jedan od
vodeih vedskih..."
"Ah ah ah ah IZLAZI IZ MOG AUTA." Iskljuila sam radio.
"Ako dobro razumijem, to je automobil tvoje majke", rekao je. "Usput, nije
bio zakljuan."
"O, moj Boe. Izlazi iz auta ili u zvati policiju. ovjee, koji je tvoj problem?"
"Da je barem jedan", nasmijao se. "Ovdje sam jednostavno kako bih se
ispriao. Ispravno si ranije primijetila da sam patetian ovjeuljak ovisan o
alkoholu. Imao sam jednu znanicu koja je provodila vrijeme sa mnom jer sam joj
za to plaao - to je jo gore, otkako je dala otkaz, ostao sam rijetka dua koja
ne moe nai drutvo, ak ni ako ga podmiti. Sve je to istina, Hazel. Sve to i jo
mnogo vie."
"U redu", rekla sam. Govor bi bio jo dirljiviji da nije frfljao.
"Podsjea me na Annu."
"Mnoge ljude podsjeam na mnoge razliite ljude", odgovorila sam.
"Stvarno moram ii."

167

"Onda vozi", rekao je.
"Izlazi."
"Ne. Podsjea me na Annu", ponovio je. Nakon sekunde stanke, stavila
sam auto u rikverc i krenula. Nisam ga mogla natjerati da ode, i nisam morala.
Odvest u se Gusovoj kui i Gusovi e ga roditelji natjerati da ode.
"Naravno, upoznata si", rekao je Van Houten, "s Antoniettom Mao."
"Aha, ne", rekla sam. Ukljuila sam radio i vedski je hip--hop zaurlao, ali Van
Houten je urlao glasnije.
"Moda je najmlaa svetica ne-muenica koju e katolika crkva ikad
beatificirati. Imala je istu vrstu raka kao i gospodin Waters, osteosarkom.
Uklonili su joj desnu nogu. Bol je bila neljudska. Dok je Anonietta Mao leala i u
zreloj dobi od est godina umirala od posljedica jezivo bolnog raka, rekla je
svome ocu, "Bol je kao tkivo. to je snanija, to je vrednija." Je li to istina,
Hazel?"
Nisam gledala u njega izravno, ve u njegov odraz u zrcalu. "Ne", zaurlala
sam da nadglasam glazbu. "To je sranje."
"Ali zar ne eli da bude istina?" zaurlao je nazad. Stiala sam glazbu. "ao
mi je to sam ti unitio putovanje. Bila si premlada. Bila si..." Slomio se. Kao da
ima pravo plakati za Gusom. Van Houten je bio jedan od beskrajnih oaloenih
koji ga nisu poznavali, jo jedna zakanjela lamentacija na njegovu zidu.
"Nisi nam pokvario putovanje, samoivi gade. Putovanje je bilo sjajno."
"Pokuavam", rekao je. "Kunem se da pokuavam." Tad sam negdje shvatila
da Peter Van Houten u obitelji ima mrtvu osobu. Razmiljala sam o iskrenosti s
kojom je pisao o djeci s rakom;o injenici da nije mogao razgovarati sa mnom u
Amsterdamu, osim kako bi me upitao jesam li se namjerno odjenula poput nje;
o njegovom usranom ponaanju prema meni i Augustusu i stalnom
propitkivanju ekstremnosti boli i njene vrijednosti.
Sjedio je ondje i pio, starac koji je godinama pijan. Sjetila sam se statistike
koju radije ne bih znala: polovica brakova zavri u godini nakon smrti djeteta.
Pogledala sam Van Houtena. Vozila sam niz ulicu College i stala iza niza
parkiranih vozila pa upitala:
"Imao si dijete koje je umrlo?"
"Moja ki", odgovorio je. "Bilo joj je osam. Predivno je patila. Nikad nee biti
beatificirana."
"Imala je leukemiju?" upitala sam. Kimnuo je. "Kao Anna", rekla sam.

168

"Jako nalik njoj, da."
"Bio si oenjen?"
"Ne. Mislim, ne u vrijeme njene smrti. Bio sam nepodnoljiv mnogo prije
nego smo je izgubili. Tuga te ne mijenja, Hazel. Ona te otkriva."
"Jesi li ivio s njom?"
"Ne, ne prvotno, iako smo je pred kraj doveli u New York gdje sam ivio.
Dola je na niz eksperimentalnih muenja koja su poveala jad njenih dana, a da
im nisu poveala broj."
Nakon nekoliko sam trenutaka rekla: "Znai, dao si joj drugi ivot u kojem je
mogla biti tinejderica."
"Pretpostavljam da je to potena procjena", rekao je pa brzo dodao,
"pretpostavljam da si upoznata s mentalnim eksperimentom Problema kolica
Phillipe Foot."
"A tad sam se ja pojavila u tvojoj kui obuena poput cure u kakvu si se
nadao da e izrasti i ti si ono, posve zateen svime."
"Postoje kolica koja jure bez kontrole niz police", rekao je.
"Nije me briga za tvoj glupi mentalni eksperiment."
"Zapravo je on od Phillipe Foot."
"Pa, ni za njen."
"Nije znala zato se to dogaa", rekao je. "Morao sam joj rei da e umrijeti.
Njen mi je socijalni radnik rekao da joj kaem.Morao sam joj rei da e umrijeti
pa sam joj rekao da ide u raj. Pitala me hou li ja biti tamo i rekao sam joj da
neu, ne jo. Ali jednom, rekla je, i ja sam obeao da da, naravno, jako brzo. I
rekao sam joj da u meuvremenu gore imamo veliku obitelj i da e se oni brinuti
za nju. A tad me pitala kad u ja biti ondje, a ja sam joj rekao, skoro. To je bilo
prije dvadeset i dvije godine."
"ao mi je."
"I meni."
Nakon nekog sam vremena dodala, "A to se dogodilo s njenom majkom?"
Nasmijeio se. "I dalje trai svoj nastavak, ti takorice jedna."
Uzvratila sam osmijeh. "Trebao bi otii kui", rekla sam mu. "Otrijezni se.
Napii novi roman. Radi ono u emu si dobar. Nema mnogo ljudi sree da budu
dobri u neemu."

169

Dugo je gledao u mene kroz retrovizor. "U redu", rekao je. "Da. U pravu si.
U pravu si." Ali ak dok je to govorio, izvukao je gotovo praznu boicu viskija.
Pio je, zatvorio bocu i otvorio vrata. "Dovienja, Hazel."
"uvaj se, Van Houten."
Sjeo je na plonik iza automobila. Dok sam ga gledala kako se smanjuje u
retrovizoru, izvukao je bocu i na trenutak je izgledalo kao da e je ostaviti
ondje. A onda je otpio gutljaj.

Bilo je vrue poslijepodne u Indianapolisu, zrak je bio gust i miran kao da
smo u oblaku. Za mene je to bila najgora vrsta zraka i govorila sam sebi da je to
samo zrak kad se etnja od prilaza do njegovih vrata inila beskonanom.
Pozvonila sam, a Gusova je mama otvorila.
"Oh, Hazel", rekla je i nekako me plaui obgrlila.
Natjerala me da pojedem malo lazanja od patlidana s njom i Gusovim
tatom; valjda im je puno ljudi donosilo hranu ili takvo to. "Kako si?"
"Nedostaje mi."
"Aha."
Zapravo nisam znala to rei. Htjela sam se spustiti dolje i pronai to to je
napisao za mene. Osim toga, stvarno me smetala tiina u sobi. Htjela sam da
razgovaraju jedno s drugim, da se tjee ili dre za ruke ili tove. Ali samo su
sjedili ondje i jeli jako malene koliine lazanja, i uope se nisu gledali. "Raj je
trebao anela", rekao je njegov tata nakon nekog vremena.
Tad su se pojavile njegove sestre i hrpa djece, i utrali u kuhinju. Ustala sam i
zagrlila mu obje sestre pa promatrala djecu kako tre po kuhinji uz svoj nuno
potreban viak kretanja i buke, uzbuene molekule koje odskakuju jedna o
drugu i viu, "Ti si to ne ti si to ja sam bio ali onda sam te ulovio nisi me ulovio
promaio si me pa sad sam te ulovio ne glupane isteklo je vrijeme DANIELE
NEMOJ BRATA ZVATI GLUPANOM mama ali ako ja ne smijem koristiti tu rije
kako si je ti onda sad izgovorila glupane glupane", a onda zborno, glupane
glupane glupane, a za stolom su se Gusovi roditelji drali za ruke i ja sam se
osjeala bolje.
"Isaac mi je rekao da je Gus pisao neto, neto za mene", rekla sam. Djeca
su i dalje pjevala svoju glupan-pjesmu.
"Moemo pogledati njegovo raunalo", rekla je njegova mama.
"Nije esto bio na njemu zadnjih tjedana", rekla sam.

170

"To je istina. Nisam sigurna niti jesmo li ga donijeli gore. Je li jo u podrumu,
Mark?"
"Nemam pojma."
"Pa", rekla sam, "mogu li ja..." Kimnula sam prema podrumskim vratima.
"Mi nismo spremni", rekao je njegov tata. "Ali naravno da, Hazel. Naravno
da ti moe."

Hodala sam dolje, pored njegova raspremljena kreveta, pored stolaca za
igru ispred televizora. Raunalo mu je i dalje bilo ukljueno. Dodirnula sam mia
da ga probudim pa sam potraila posljednje ureene datoteke. Nita
posljednjih mjesec dana. Najnoviji je bio kolski rad na temu The Bluest Eye Toni
Morrison.
Moda je neto pisao rukom. Prila sam njegovim policama traei dnevnik
ili biljenicu. Nita. Otvorila sam njegov primjerak Kraljevske tuge. Nije ostavio ni
traga na njoj.
Potom sam prila nonom ormariu. Beskrajan pokolj, deveti nastavak Cijene
zore, leao je na vrhu stolia pored lampe za itanje, a kut 138. stranice bio je
presavijen. Nikad nije stigao do kraja knjige. "Upozorenje, otkrivam kraj:
Mayhem preivi", rekla sam mu naglas, za sluaj da me uje.
Tad sam se uvukla u raspremljen krevet, omotala se u deku kao u kukuljicu i
okruila njegovim mirisom. Izvukla sam kanilu kako bih mogla bolje mirisati,
udisati ga i izdisati, a miris je blijedio dok sam jo leala ondje. Prsa su mi gorjela
i na koncu nisam mogla razlikovati dvije boli.
Nakon nekog sam se vremena uspravila u krevetu i ponovno namjestila
kanilu. Neko sam vrijeme disala pa krenula uza stube. Samo sam odmahnula
glavom umjesto odgovora na poglede pune iekivanja njegovih roditelja. Klinci
su projurili pored mene. Jedna od Gusovih sestara - nisam ih mogla razlikovati -
rekla je: "Mama, eli li da ih odvedem u park ili neto?"
"Ne, ne, u redu je."
"Postoji li neko mjesto na koje je mogao odloiti biljenicu? Pored bolnikog
kreveta ili neto?" Krevet je ve nestao, preuzeo ga je hospicij.
"Hazel", rekaoje njegov tata, "svaki si dan bila ovdje s nama. Ti... duo, on
nije bio previe sam. Ne bi imao vremena ita napisati. Znam da eli... i ja to
elim. Ali poruke koje nam sada ostavlja dolaze odozgo, Hazel." Pokazao je

171

prema stropu, kao da Gus lebdi iznad kue. Moda i jest lebdio. Ne znam. Ali
nisam osjeala njegovu prisutnost.
"Aha", rekla sam.
Obeala sam ih ponovno posjetiti za par dana.
Nikad vie nisam osjetila njegov miris.























172

DVADESET ETVRTO POGLAVLJE
Tri dana kasnije, jedanaestog dana nakon Augustusa, Gusov me tata ujutro
nazvao. Jo sam bila prikljuena na BiPAP pa se nisam javila, ali sluala sam
poruku u trenutku kad je zazujala na mojem telefonu. "Hazel, bok, ovdje Gusov
tata. Pronaao sam, uh, crnu Moleskine biljenicu na polici sa asopisima pored
njegovog bolnikog kreveta. Mislim da je bila dovoljno blizu da je on dohvati.
Naalost, u biljenici nema niega. Sve su stranice prazne. Ali prve - mislim tri ili
etiri - prve su stranice iz biljenice istrgnute. Ne znam to da mislim o tome. Ali
moda je o tim stranicama Isaac govorio? U svakom sluaju, nadam se da si
dobro. U naim si svakodnevnim molitvama, Hazel. U redu, bok."
Tri ili etiri stranice istrgnute iz Moleskine biljenice vie nisu u domu
Augustusa Watersa. Gdje bi ih ostavio za mene? Zalijepljene na Funky kosti? Ne,
nije bio dovoljno dobro da doe onamo.
Doslovno srce Isusovo. Moda ih je ondje ostavio Posljednjeg dobrog dana.
Stoga sam sljedeeg dana otila na grupu za podrku dvadeset minuta
ranije. Odvezla sam se do Isaacove kue, pokupila ga i potom smo se odvezli do
Doslovna srca Isusova sa sputenim prozorima na kombiju, sluajui novi album
The Hectic Glowa koji Gus nikad nee uti.
Spustili smo se dizalom. Dopratila sam Isaaca do sjedala u Krugu povjerenja
pa se polako kretala Doslovnim srcem. Provjerila sam posvuda: ispod stolaca,
oko pulta kraj kojeg sam stajala dok sam drala svoj govor, ispod stola s
poslasticama, na oglasnoj ploi natrpanoj crteima klinaca s vjeronauka,
crteima Boje ljubavi. Nita. Bilo je to jedino mjesto na kojem smo, s izuzetkom
njegove kue, posljednjih dana bili zajedno, a nisu bile ovdje ili ja neto ne
vidim. Moda ih je ostavio u bolnici, ali ako jest, sigurno su baene nakon
njegove smrti.
Bila sam gotovo bez daha kad sam sjela pored Isaaca i itavo Patrickovo
bezmudo svjedoanstvo potroila kako bih svojim pluima rekla da su dobro,
da mogu disati, da ima dovoljno kisika. Bila su iscijeena samo tjedan dana prije
nego je Gus umro - gledala sam ukastu rakovsku vodu kako kapa kroz cijev - a
ve sam osjeala da su ponovno puna. Bila sam tako usredotoena na svoje
disanje da nisam isprva primijetila da Patrick izgovara moje ime.
Naglo sam se trznula.
"Aha?" upitala sam.
"Kako si?"

173

"Dobro sam, Patrick. Malo bez daha."
"eli li s grupom podijeliti sjeanje na Augustusa?"
"Voljela bih jednostavno umrijeti, Patrick. Zar ti nikad ne eli jednostavno
umrijeti?"
"Da", odgovorio je Patrick bez uobiajene stanke. "Da, naravno. A zato ne
umre?"
Razmiljala sam o tome. Moj je stari i provjereni odgovor bio da elim ivjeti
zbog svojih roditelja, jer bi bili shrvani I bez djeteta nakon mene, i to je i dalje
bilo istina, ali ne ba sasvim. "Ne znam."
"Nada se da e biti bolje?"
"Ne", odgovorila sam. "Ne, nije to. Stvarno ne znam. Isaac?" upitala sam.
Bila sam umorna od razgovora.
Isaac je poeo priati o pravoj ljubavi. Nisam im mogla rei to mislim jer mi
se to inilo otrcanim, ali razmiljala sam o tome kako svemir eli biti primijeen i
kako sam morala dati sve od sebe da ga primijetim. Osjeala sam da svemiru
moram platiti dug koji samo moja panja moe otplatiti i znala sam da dugujem
svima koji vie nisu mogli biti osobe i svima koji jo nisu postali osobama. U
osnovi, ono to mi je tata rekao.
Bila sam tiha ostatak trajanja grupe. Patrick je izgovorio posebnu molitvu za
mene, a Gusovo je ime zavrilo na samom kraju dugog popisa umrlih -
etrnaestero njih na svakog od nas - i obeali smo ivjeti svoj najbolji ivot
danas, a onda sam odvela Isaaca do automobila.

Kad sam dola kui, mama i tata su sjedili za stolom u dnevnoj sobi, svatko
za svojim raunalom, a u trenutku kad sam ula, mama je zatvorila svoj laptop.
"to je na raunalu?"
"Samo neki recepti za antioksidanse. Spremna za BiPAP i America's Next Top
Model?" upitala je.
"Samo u nakratko lei."
"Jesi li dobro?"
"Aha, samo sam umorna."
"Pa, mora jesti prije nego..."
"Mama, agresivno sam ne-gladna." Zakoraila sam prema vratima, ali ona
me zaustavila.

174

"Hazel, mora jesti. Uzmi malo..."
"Ne, idem u krevet."
"Ne", prekinula me mama. "Ne ide."
Pogledala sam tatu, a on je slegnuo ramenima.
"To je moj ivot", rekla sam.
"Nee se izgladnjeli do smrti zato to je Augustus umro. Veerat e."
Iz nekog sam razloga stvarno bila bijesna. "Ne mogu jesti, mama. Ne mogu.
Dobro?"
Pokuala sam se progurati pored nje, ali me zgrabila za oba ramena i rekla,
"Hazel, veerat e. Mora ostati zdrava."
"NE!" povikala sam. "Neu jesti veeru i neu ostati zdrava jer nisam zdrava.
Umirem, mama. Umrijet u i ostaviti te samu ovdje i nee morati bdjeti nada
mnom i nee vie biti majka i ao mi je, ali ne mogu to promijeniti, dobro?"
Zaalila sam im sam to izgovorila.
"ula si me."
"to?"
"Jesi li ula kad sam to rekla tvome ocu?" Oi su joj se napunile suzama.
"Jesi li?" Kimnula sam. "O Boe, Hazel. Pogrijeila sam, duo. To nije istina.
Rekla sam to u trenutku oaja. Nije neto u to vjerujem." Sjela je i ja sam sjela
kraj nje. Razmiljala sam da sam trebala povratiti malo tjestenine, umjesto da se
ovako razbjesnim.
"U to onda vjeruje?" upitala sam.
"Bit u tvoja majka sve dok je ijedna od nas iva", rekla je. "ak i ako umre,
bit u..."
"Kad", rekla sam.
Kimnula je. "ak i kad umre, i dalje u biti tvoja mama, Hazel. Neu prestati
biti tvoja mama. Jesi li prestala voljeti Gusa?" Odmahnula sam glavom. "Onda,
kako bih ja mogla prestati voljeti tebe?"
"U redu", rekla sam. Tata je sad plakao.
"elim da vi imate ivot", rekla sam. "Bojim se da nemate ivot, da ete
sjediti ovdje cijeli dan, da se neete imati za koga brinuti i da ete zuriti u zidove
i htjeti se ubiti."

175

Nakon minute, mama je rekla. "Sluam neka predavanja. Online, na
sveuilitu. Da dobijem diplomu kao socijalni radnik. Zapravo, nisam gledala
recepte za antioksidanse; pisala sam rad."
"Stvarno?"
"Ne elim da misli kako zamiljam svijet bez tebe. Ali ako dobijem diplomu,
mogu savjetovati obitelji u krizi ili voditi grupe koje se nose s bolestima u
obitelji ili..."
"ekaj, ti e postati Patrick?"
"Pa, ne ba. Postoje razni poslovi za socijalnog radnika."
Tata je rekao: "Oboje smo brinuli da e se osjeati naputeno. Vano je da
zna da emo uvijek biti tu za tebe, Hazel. Tvoja mama ne ide nikamo."
"Ne, to je sjajno. To je fantastino!" Ve sam se smijeila. "Mama e postati
Patrick. Bit e sjajan Patrick! Bit e mnogo bolja nego to je Patrick!"
"Hvala ti, Hazel. To mi mnogo znai." Kimnula sam. Plakala sam. Nisam
mogla zamisliti koliko sam sretna i ronila sam prave suze radosnice moda po
prvi put u ivotu, zamiljajui mamu kao Patricka. Poela sam misliti na Anninu
mamu. I ona bi bila dobar socijalni radnik.
Nakon nekog sam vremena ukljuila TV i gledala ANTM. Ali zaustavila sam ga
nakon pet sekundi jer sam imala pitanja za mamu. "Koliko si blizu kraju?"
"Ako ovog ljeta odem u Bloomington na tjedan dana, moi u diplomirati do
prosinca."
"Koliko dugo to krije od mene?"
"Godinu dana."
"Mama."
"Hazel, nisam te htjela povrijediti."
udesno. "Znai, dok si me ekala ispred koleda ili grupe za podrku, ti si
uvijek..."
"Da, radila ili uila."
"Ovo je sjajno. Ako budem mrtva, hou da zna da u uzdisati s nebesa svaki
put kad zamoli nekog da podijeli svoje osjeaje."
Tata se nasmijao. "Bit u tik do tebe, mala", uvjerio me.
Konano smo gledali ANTM. Tata se stvarno trudio ne umrijeti od dosade, ali
stalno je brkao djevojke i ispitivao: "Ovu volimo?"

176

"Ne, ne. Anastasiu preziremo. Svia nam se Antonia, druga plavua",
objasnila je mama.
"Sve su visoke i uasne", odgovorio je tata. "Oprostite to ne vidim razliku."
Tata je preko stola potraio maminu ruku.
"Mislite li da ete ostati zajedno ako ja umrem?" upitala sam.
"Hazel, to? Duo." Prtljala je po daljinskom i ponovno pritisnula pauzu. "to
nije u redu?"
"Samo, mislite li da hoete?"
"Da, naravno. Naravno", rekao je tata. "Tvoja mama i ja se volimo, i ako te
izgubimo, zajedno emo proi kroz to."
"Zakuni se Bogom", rekla sam.
"Kunem se Bogom", rekao je.
Pogledala sam mamu. "Kunem se Bogom", sloila se. "Zato uope brine
zbog toga?"
"Ne elim vam unititi ivot ili neto takvo."
Mama se nagnula naprijed, naslonila lice o neuredno gnijezdo moje kose pa
me poljubila u vrh glave. Rekla sam tati: "Ne elim da postane jadni
nezaposleni alkoholiar ili neto slino."
Mama se nasmijeila. "Tvoj tata nije Peter Van Houten, Hazel. Ti najbolje
zna kako je ivjeti s boli."
"Aha, dobro", rekla sam. Mama me zagrlila i dopustila sam joj iako nisam
ba eljela zagrljaj. "U redu, moe ponovno pokrenuti", rekla sam. Anastasia je
izbaena. Podivljala je od bijesa. Bilo je udesno.
Pojela sam par zalogaja veere - rezance s pestom - i uspjela ih zadrati.










177

DVADESET PETO POGLAVLJE
Idueg sam se jutra probudila u panici jer sam sanjala da sam sama i bez
broda u golemom jezeru. Ustala sam, osjetila spone BiPAP-a i maminu ruku na
meni.
"Hej, jesi li dobro?"
Srce mi je tuklo, ali sam kimnula. Mama je rekla: "Kaitlyn je na telefonu za
tebe. " Pokazala sam na BiPAP. Pomogla mi je da ga skinem, spojila me na
Phillipa i konano sam uzela mobitel od mame i rekla: "Hej, Kaitlyn."
"Samo provjeravam kako si", rekla je. "Da vidim kako ti ide."
"Aha, hvala", rekla sam. "Dobro sam."
"Ima stvarno najgoru sreu, duo. To je stvarno nesavjesno."
"Valjda", sloila sam se. Nisam previe razmiljala o svojoj srei na ovaj ili
onaj nain. Zapravo nisam htjela ni o emu razgovarati s Kaitlyn, ah ona je
razvlaila razgovor.
"Onda, kakav je osjeaj?" upitala me.
"Da ti deko umre? Hm, pa ruan."
"Ne", rekla je. "Biti zaljubljen."
"Oh", rekla sam. "Oh. Bilo je... bilo je lijepo provoditi vrijeme s nekim tako
zanimljivim. Bili smo jako razliiti i nismo se oko mnogo toga slagali, ali uvijek je
bio jako zanimljiv, zna?"
"Zapravo ne znam. Deki koje ja upoznajem uglavnom su nezanimljivi."
"Nije bio savren ili neto takvo. Nije bio princ iz bajke. Ponekad je
pokuavao biti takav, ali najvie mi se sviao kad bi svega toga nestalo."
"Ima li biljenicu sa slikama i pismima koja ti je pisao?"
"Imam neke slike, ali nikad mi zapravo nije pisao pisma. Osim to, pa,
postoje neke stranice koje nedostaju iz njegove biljenice u kojima bi moglo biti
neeg za mene, ali valjda ih je bacio ili su se izgubile ili neto."
"Moda ih je poslao tebi", rekla je.
"Ne, ve bi stigle."
"Onda moda nisu pisane tebi", rekla je. "Moda... mislim, ne bih te htjela
deprimirati ili neto, ali moda ih je napisao nekome drugome i poslao ih..."
"VAN HOUTENU!" povikala sam.
"Jesi li dobro? Kakav je to bio kaalj?"

178

"Kaitlyn, volim te. Ti si genij. Moram ii." Poklopila sam, okrenula se,
potraila laptop, ukljuila ga i poslala mejl na lidewij .vliegenthart.

Lidewij,
vjerujem da je Augustus poslao nekoliko stranica iz biljenice Peteru Van
Houtenu malo prije nego je (Augustus) umro. Jako mi je vano da netko proita
te stranice. Ja ih elim proitati, naravno, ali moda nisu napisane meni.
Neovisno o tome, moraju biti proitane. Moraju.
Moete li pomoi?
Vaa prijateljica, Hazel Grace Lancaster

Odgovorila je kasno poslijepodne.

Draga Hazel,
nisam znala da je Augustus umro. Jako mi je ao to to ujem. Bio je jako
karizmatian mladi. Jako mi je ao i jako sam tuna.
Nisam razgovarala s Peterom otkako sam dala otkaz onog dana kad smo se
upoznali. Ovdje je kasno naveer, ah otii u k njemu odmah ujutro, pronai to
pismo i natjerati ga da ga proita. Obino su jutra njegovo najbolje doba.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart
P.S. Vodim svog deka za sluaj da Petera moramo fiziki obuzdati.

Pitala sam se zato je tih posljednjih dana pisao Van Houtenu, a ne meni,
zato je govorio Van Houtenu da e biti iskupljen ako mi da moj nastavak.
Moda su stranice iz biljenice samo ponovljeni zahtjev Van Houtenu. Imalo je
smisla. Gus je svoju smrtonosnu bolest iskoristio da mi ostvari san: nastavak je
samo sitnica za koju se umire, ah je najvea stvar koju je ostavio za sobom.
Te sam noi neprestano osvjeavala mejl, spavala sam samo par sati, a
potom ponovno poela osvjeavati oko pet ujutro. Ali nita nije stizalo.
Pokuala sam gledati TV kako bih skrenula panju na neto drugo, ali misli su mi
neprestano bjeale u Amsterdam. Zamiljala sam Lidewij Vliegenthart i njenog
deka kako se na biciklima voze gradom u ludoj misiji da pronau posljednju
korespodenciju mrtvog deka. Kako bi zabavno bilo poskakivati na stranjem

179

sjeditu bicikla Lidewij Vliegenthart niz ciglene ulice, s njenom kovravom
crvenom kosom koja mi se zanosi u lice, s mirisom kanala i dima cigareta, uza
sve ljude koji sjede ispred kafia i piju pivo, govore svoja r i svoja g na nain koji
ja nikad neu nauiti.
Nedostajala mi je budunost. Oito sam i prije njegove ponovne bolesti
znala da nikad neu ostarjeti s Augustusom Watersom. Ah razmiljaui o
Lidewij i njenom deku, osjeala sam se zarobljeno. Vjerojatno nikad vie neu
vidjeti ocean s deset tisua metara visine, toliko visoko da ne vidi valove niti
ijedan brod, tako daje ocean golem i beskrajan monolit. Mogla sam ga zamisliti.
Mogla sam ga se sjetiti. Ali nisam ga mogla ponovno vidjeti i palo mi je na
pamet - ostvarenje snova nikad nee zasititi nezasitnu ljudsku ambiciju jer
uvijek postoji misao da se neto moglo uiniti bolje i ponovno.
To je vjerojatno istina ak i ako doivite devedeset - iako sam ljubomorna na
ljude koji to znaju kao injenicu. A onda opet, ivjela sam dvostruko dulje od
Van Houtenove keri. to on sve ne bi dao da ima ker od esnaest.
Iznenada je mama stajala izmeu televizora i mene, ruku prekrienih iza
leda. "Hazel", rekla je. Glas joj je bio tako ozbiljan da sam pomislila da neto nije
u redu.
"Da?"
"Zna li to je danas?"
"Nije moj roendan, zar ne?"
Nasmijala se. "Nije jo. Danas je etrnaesti srpnja, Hazel."
"Tvoj roendan?"
"Ne..."
"Roendan Harrvja Houdinija?"
"Ne..."
"Stvarno sam umorna od pogaanja."
"DANAS JE DAN BASTILLE!" Izvukla je ruke iza lea i pokazala dvije malene
francuske zastavice kojima je entuzijastino mahala.
"To zvui lano. Kao Dan svijesti o koleri."
"Uvjeravam te, Hazel, da nema nieg lanog u Danu Bastille. Jesi li znala da
je na dananji dan prije dvije stotine i dvadeset tri godine narod Francuske
napao zatvor Bastille kako bi se naoruao i borio za slobodu?"
"Ide", rekla sam. "Trebali bismo proslaviti tu udesnu godinjicu."

180

"Sluaj je htio da sam upravo organizirala piknik s tvojim tatom u parku
Holliday."
Nikad nije prestajala pokuavati, ta moja mama. Odgurnula sam se o kau i
ustala. Zajedno smo pripremile sendvie i pronale pranjavu koaru za piknik u
ormaru u hodniku.

Dan je bio nekako lijep, konano pravo ljeto u Indianapolisu, vrelo i vlano -
vrijeme koje te nakon duge zime podsjea da svijet nije napravljen za ljude, da
smo mi napravljeni za svijet. Tata nas je ekao u be odijelu. Stajao je na
parkirnom mjestu za invalide i tipkao na prijenosnom raunalu. Mahnuo nam je
kad smo parkirah pa me zagrlio. "Kakav dan", rekao je. "Da ivimo u Kaliforniji,
svi bi bih takvi."
"Aha, ali onda ne bi uivao u njima", rekla je moja mama. Bila je u krivu, ali
nisam je ispravljala.
Na kraju smo smjestili svoju deku kraj Ruevina, udnog trokuta rimskih
ruevina podignutih usred polja u Indianapolisu. Ali nisu to bile prave ruevine:
bile su skulpturama rekreacija ruevina izgraenih prije osamdeset godina, no
lane su Ruevine bile jako zapostavljene pa su sluajno postale prave
Ruevine. Van Houtenu bi se sviale Ruevine. I Gusu takoer.
Smjestili smo se u sjenu Ruevina i zapoeli s rukom.
"Treba li kremu za sunanje?" upitala je mama.
"Dobro sam", odgovorila sam.
Mogao se uti vjetar u granama, a na tom su vjetru putovali vriskovi djece
na igralitu u daljini, male djece koja pokuavaju otkriti kako biti iv, kako se
kretati svijetom koji nije izgraen za njih, a to su uili kreui se igralitem koje
jest. Tata me vidio da promatram djecu pa me upitao: "Nedostaje ti tako trati s
njima?"
"Valjda ponekad." Ali nisam razmiljala o tome. Samo sam pokuavala
primijetiti sve: svjetlost na unitenim Ruevinama, maleno dijete koje je jedva
moglo hodati, a koje je otkrilo tap u kutu igralita, moju neumornu majku koja
je cik-cak mazala senf po sendviu od puretine, oca koji je spremao prijenosno
raunalo u dep i opirao se porivu da ga pogleda, momku koji je bacao frizbi
ispod kojeg je njegov pas stalno protravao, hvatao ga i vraao mu ga.
Tko sam ja da kaem da te stvari nee trajati zauvijek? Tko je Peter Van
Houten da ustvrdi da su svi nai napori privremeni? Sve to znam o raju i sve to

181

znam o smrti u tom je parku: elegantan svemir u neprekidnom kretanju,
udruen s unitenim ruevinama i vriskom djece.
Tata mi je rukom mahnuo ispred lica. "Ukljui se, Hazel. Jesi tu?"
"Oprosti, da, to je?"
"Mama je predloila da posjetimo Gusa?"
"Oh. Dobro", rekla sam.

I tako smo se nakon ruka odvezli do groblja Crown Hill, posljednjeg i
konanog poivalita tri potpredsjednika, jednog predsjednika i Augustusa
Watersa. Odvezli smo se niz brdo i parkirali. Automobili su jurili iza nas na
Trideset i osmoj ulici.
Bilo je lako pronai njegov grob: bio je najnoviji. Zemlja je i dalje bila
podignuta iznad njegova lijesa. Jo nije bilo nadgrobnog spomenika.
Nisam osjeala kao da je on ondje ili neto takvo, ali ipak sam uzela jednu od
maminih glupih zastavica i zabila je u podnoje njegova groba. Moda sluajni
prolaznik bude mislio da je bio lan francuske Legije stranaca ili neki junak-
plaenik.

Lidewij je otpisala malo poslije est poslijepodne, dok sam na kauu gledala
TV i video na laptopu. Odmah sam vidjela etiri privitka i htjela sam ih odmah
otvoriti, ali sam se suzdrala i proitala mejl.

Draga Hazel,
Peter je bio jako pijan kad smo jutros stigli, to nam je donekle olakalo
posao. Bas (moj deko) ga je ometao dok sam ja pretraivala vreu za smee u
kojoj Peter uva potu oboavatelja, ali onda sam shvatila da je Augustus znao
Peterovu adresu. Na blagovaonskom je stolu bila velika hrpa pote i ondje sam
brzo pronala pismo. Otvorila sam ga i vidjela da je upueno Peteru pa sam ga
zamolila da ga proita.
Odbio je.
U tom sam trenutku, Hazel, postala jako ljuta, ali nisam vikala na njega.
Umjesto toga, rekla sam mu da duguje svojoj mrtvoj keri proitati pismo
mrtvog deka i dala sam mu pismo. Proitao ga je cijelog i rekao - izravno ga
citiram - "Poalji ga curi i reci da nemam to dodati".

182

Nisam proitala pismo, iako mi je pogled pao na neke fraze dok sam
skenirala stranice. Prilazem ih ovdje, a potom u ti ih poslati na kunu adresu;
ostala je ista?
Bog te blagoslovio i uvao, Hazel.
Tvoja prijateljica,
Lidewij Vliegenthart

Kliknula sam i otvorila etiri privitka. Njegov je rukopis bio neuredan,
nakrivljen preko itave stranice, a veliina slova je varirala: mijenjala se boja
olovke. Pisao je ovo tijekom vie dana, u raznim stanjima svijesti.

Van Houtene,
ja sam dobra osoba, ali usran pisac. Ti si usrana osoba, ali dobar pisac. Bili
bismo dobar tim. Ne elim od tebe traiti nikakve usluge, ali ako ima vremena -
a prema onome to sam vidio, ima ga napretek - pitao sam se moe li napisati
posmrtni govor za Hazel. Imam biljeke i sve, ali moe li ga oblikovati u suvislu
cjelinu ili tove? Ili mi jednostavno rei ako si je drugaije vidio.
Evo to je stvar s Hazel: gotovo su svi opsjednuti ostavljanjem traga u
svijetu. Ostavljanjem nasljedstva. Nad jaavanjem smrti. Svi elimo da nas se
pamti. I ja to elim. To me najvie mui, to da ne budem nezapamena rtva
drevnog i neslavnog rata protiv bolesti.
elim ostaviti trag.
Ali Van Houtene: tragovi koje ljudi ostavljaju preesto su oiljci. Izgradi jeziv
mali trgovaki centar, pokrene vojni pu ili pokua postati rock-zvijezda i
misli, "Sad e me zapamtiti", ali a) oni te uope ne zapamte i b) iza sebe
ostavi samo nove oiljke. Tvoj vojni pu postane diktatura. Tvoj se mali
trgovaki centar pretvori u ranu.
(U redu, moda nisam tako usran pisac. Ali ne mogu oblikovati svoje ideje,
Van Houtene. Misli su mi zvijezde koje ne mogu utjerati u zvijea.)
Mi smo poput pasa koji piaju po hidrantu. Trujemo podzemne vode svojom
toksinom pialinom, oznaavamo sve kao MOJE u smijenom pokuaju da
nadivimo smrti. I ne moemo prestati zapiavati hidrante. Znam da je to
smijeno i beskorisno - epski beskorisno u mojem sadanjem stanju - ali ja sam
ivotinja poput svih ostalih.

183

Hazel je drugaija. Ona hoda lagano, stare. Ona po zemlji hoda lagano.
Hazel zna istinu: jednako je vjerojatno da emo povrijediti svemir, koliko i da
emo mu pomoi, a vrlo vjerojatno neemo uiniti nita od toga.
Ljudi e rei da je tuno to ona ostavlja manji oiljak, da e se manje ljudi
nje sjeati, da je bila voljena duboko, ali ne i nairoko. Ali to nije tuno, Van
Houtene. To je trijumfalno. To je junaki. Nije li to pravo junatvo? Kao to
lijenici kau: kao prvo, ne radi zlo.
Stvarni junaci vjerojatno nisu ljudi koji rade stvari; stvarni junaci su ljudi koji
PRIMJEUJU stvari, koji su budni. ovjek koji je izmislio cjepivo protiv malih
boginja zapravo nije izmislio nita. Samo je primijetio da ljudi s kravljim
boginjama ne dobivaju male boginje.
Kad je moj PET-skener zasvijetlio, uvukao sam se na intenzivnu i promatrao
je dok je bila u nesvijesti. Samo sam se uuljao za sestrom sa znakom i sjedio
kraj nje nekih deset minuta prije nego sam uhvaen. Stvarno sam mislio da e
umrijeti prije nego joj dospijem rei da u i ja umrijeti. Bilo je brutalno:
neprekidno mehanizirano buenje intenzivne njege. Iz prsa joj je kapala ta
tamna rakovska voda. Oi zatvorene. Intubirana. Ali njena je ruka i dalje bila
ruka, i dalje topla, a nokti su joj bili obojani gotovo crnom tamno-plavom pa
sam joj drao ruku i pokuavao zamisliti svijet bez nas dvoje i na otprilike jednu
sekundu bio sam dovoljno dobra osoba da se ponadam kako e ona umrijeti pa
nikad nee saznati da i ja umirem. Ali elio sam vie vremena kako bismo se
zaljubili. elja mi se, pretpostavljam, ostvarila. Ostavio sam svoj oiljak.
Medicinski je brat uao i rekao mi da moram otii, da nisu doputeni posjeti.
Upitao sam je li joj dobro, a on je odgovorio, "I dalje zadrava vodu". Pustinjski
blagoslov, oceansko prokletstvo.
to jo? Prelijepa je. Ne moe se umoriti od gledanja u nju. Nikad ne brine
je li pametnija od tebe: zna da jest. Duhovita je, a da nikad nije zlobna. Volim je.
Tako sam sretan to je mogu voljeti, Van Houtene. Ne moe birati hoe li na
ovome svijetu biti povrijeen, stare, ali ima pravo izbora oko toga tko tebe
povreuje. Sviaju mi se moji izbori. Nadam se da se njoj sviaju njeni.

Sviaju mi se, Augustuse.
Sviaju mi se.



184