UDK: 316.

2
Izvorni znanstveni rad

SIMBOLIKI INTERAKCIONIZAM
VJEKOSLAV AFRI
Filozofski fakultet, Zagreb
Autor ukratko izlae temeljne teorijske i metodoloke
pretpostavke simbolikog interakcionizma kao jedne od is-
traivakih tradicija takozvane interpretativne sociologi -
je. Nakon elaboriranja osnovnih pojmova simbol ikog in-
terakcionizma, u lanku se ukazuje na ishodite ove tradi-
cije u filozofiji pragmati zma. Premda autor simboli kom
interakcionizmu prigovara nejasan status teorije, to je re-
zultiralo manjom zainteresiranou za razvijanje teorijskih
formulacija, a veim interesom za istraivanja, i premda su
ova istraivanja usmjerena na takozvane marginalne dru-
tvene grupe, to sprijeava da se iz njih verificira eventual-
na budua teorija glabalnog drutva, u lanku se iznosi
uvjerenje da simboliki interakcionizam ima znaajnu bu-
dunost jer on e uvijek biti velika inspiracija za sve hu-
mane pristupe u izuavanju drutva.
Jedno od temeljnih pitanja sociologije, pitanje koje propituje sam pred-
met sociolokog znanstvenog interesa, jest pitanje o prirodi drutva. Mogu
li se pri roda drutva, uesni ci drutva i nj i hovi odnosi treti rati spol j a
kao spoljne stvari (Durkheim, 1963; 41), dakle, kao fiziki objekti ije (po-
naanj e) kretanj e j e determi ni rano i zvanj ski m si lama, i l i , nasuprot tome,
aktere drutveni h odnosa treba promatrati kao sl obodne za dj el ovanj e
sposobne da zami l j aj u i ostvaruj u vl asti tu budunost u skl adu sa svoj i m
hti j enj i ma i razumi j evanj em drutva? Naravno, odgovor na ovo pi tanj e
povl ai za sobom i odgovor na pi t anj e o naj bol j oj moguoj st r at egi j i za
izuavanje drutva. Da li e to biti metode kauzalnih i stohastikih analiza
zaete i razvijane u prirodnim znanostima ili metode koje su okrenute razu-
mijevanju i interpretiranju drutvenih interakcija. U zavisnosti od odgovora
na ova dva, kao i neka druga s njima povezana pitanja, formiraju se u socio-
l ogi j i mnoge razl i i te i strai vake tradi ci j e. Postoj i tako vi e soci ol oki h
i strai vaki h tradi ci j a, od koj i h su neke stari j e a neke novi je, koj e pol aze
od pretpostavke da su drutveni ivot, dakle priroda drutva, razliiti od
svijeta prirode, dakle prirode prirode, te da u tom smislu treba za njihovo
izuavanje koristi ti i razl ii te metode od oni h za izuavanje prirode pri -
rode. Zaj edni ko j e ovi m razl i i ti m i strai vaki m tradi ci j ama to da pol aze
od pretpostavke o posebnom svojstvu predmeta svog izuavanja da interpre-
tira svoju stvarnost te ih moemo nazivati tradicijama interpretativne so-
ciologije.


Afri, V., SimboIiki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13
2 3

Openito govorei, predstavnici interpretativne sociologije uzimaju za
svoju temeljnu polaznu ideju da je drutveni svijet ljudi svijet znaenja.
Najznaajniji utjecaj na interpretativnu sociologiju izvrili su Max
Weber, Georg Simmel, Georg Herbert Mead i Edmund Husserl preko svog
uenika i nastavljaa Alfreda Shtza.
Max Weber se zalagao za komparativni pristup u sociolokoj analizi,
naime on je smatrao da razumijevanje, dakle, interpretacija logiki pret-
hodi kauzalnom objanjenju.
Slino, kao i Weber, Georg Simmel je vjerovao da je drutveni ivot
bogat znaenjem do te mjere da su mogua samo djelomina uopavanja.
Medutim, za razliku od Webera koji se odluio za komplementarnost inter-
pretativne i kauzalne analize, Simmel se odluuje za redukciju drutvene
kompleksnosti koncentrirajui se ne na sadraj ve na forme drutvenog
ivota.
Edmund Husserl tvrdio je da um nije nikakovo pasivno reflektiranje
impresija vanjskog svijeta, ve jedan aktivan proces. Po njegovom miljenju,
mentalni procesi (kao to je imenovanje) logiki prethode materijalnim
fenomenima (nominalizam). U tom smislu, ako elimo da razumijemo akcije
drugih, bez obzira bili mi laici ili sociolozi, moramo raspoznati da njihovo
znaenje poiva u onome to su njihovi uesnici prepoznali kao znaenje
svojih akcija.
Husserlove ideje u sociologiju je prenio Alfred Shtz, stvorivi time
temelje za takozvanu fenomenoloku sociologiju ili, kako se to neto kasnije
naziva, etnometodologiju.
Konano, George Herbert Mead, inspiriran filozofijom pragmatizma,
udario je svojim pisanjem temelje simbolikog interakcionizma kao
posebne socioloke istraivake tradicije, koja polazi od ideje o centralnoj
ulozi drutvene interakcije. Ona prethodi svakom znanju, te se u simbolikom
interakcionizmu znanje razumijeva kao po sebi drutveno, to jest istinito je
samo ono znanje koje nastaje kroz simboliku interakciju.
Moja namjera, meutim, nije da izloim cjelokupnost interpretativne
sociologije. Ona je mnogo skromnija. Namjeravam, sasvim ukratko, pri -
kazati glavne teorijske i metodoloke pretpostavke socioloke istraivake
tradicije simbolikog interakcionizma, odnosno, ukazati na neke od temeljnih
pretpostavki kao na neke od najvanijih tekoa u ovoj tradiciji sociologije.
Termin simboliki interakcionizam skovao je Herbert Blumer 1937.
godine i ovaj termin direktno ukazuje na osnovne teorijske pretpostavke
simbolikog interakcionizma kao socioloke istraivake tradicije. Izraz sim-
bolika interakcija odnosi se na naroito svojstvo, specifino za ljudske
interakcije, a to je sposobnost ljudskih bia da interpretiraju ili definiraju
uzajamne akcije. Ljudi, naime, ne reagiraju direktno u meusobnim ak-
cijama, ve se njihova reakcija zasniva na znaenjima koje oni takovim
akcijama pridaju. U ovom je smislu artikulirana i temeljna teorijska pret-
postavka simbolikog interakcionizma, naime pretpostavka da drutvena stvar-
nost onakova kakova se osjea, spoznaje i razumijeva jest producirana dru-
tvenom simbolikom interakcijom. Kao takova ona se sastoji iz drutvenih
objekata ija znaenja proistiu iz ponaanja koje osobe prema njima us-
mjeravaju. Ljudska bia sposobna su za samorefleksivno ponaanje, naime,
da zauzmu stav prema sebi i drugima da prema tom stavu odreuju svoje
meudjelovanje. U ovom smislu ljudska se bia ponaaju disponirano, a
disponirano i samorefleksivno ponaanje zahtijeva manipuliranje simbolima,
rijeima, znaenjima i raznolikim jezicima, ukratko, zahtijeva simboliku
interakciju.
Razumijevanje ljudskog drutva kao produkta simbolike interakcije,
po miljenju jednog od najznaajnijih predstavnika ove tradicije Herberta
Blumera (1962.), nije u dovoljnoj mjeri sistematski prikazano te se stoga
parcijalni i redovito fragmentarni iskazi o tome mogu nai u radovima
brojnih autora, kako onih unutar podruja sociologije tako i onih izvan
njega. Pratei ove iskaze u kronologiji njihova nastajanja, treba spomenuti
sociologe kao to su Charles Horton Cooly, W. I. Thomas, Robert E. Park,
E. W. Burges, Florian Znaniecki, Ellsworth Faris i James Mickel Williams,
odnosno treba spomenuti same utemeljitelje simbolikog interakcionizma
premda oni nisu sociolozi, a to su William James, John Dewey i naravno
kao najzasluniji od svih George Herbert Mead, koji je, kao to je ve reeno,
postavio fundamentalne premise simbolikog interakcionizma kao posebnog
sociolokog pristupa.
G. H. Meadovo promiljanje ljudskih bia, ljudske akcije i ljudskog
drutva poiva na tri temeljne pretpostavke. Prvo, drutveni ivot je obli-
kovan jedinstvenom sposobnou ljudskih bia da koriste simbole. Drugo,
ovjek je uzronik, sposoban za spontanu akciju. Tree, drutvena inter-
akcija je jedan kontinuirani tok akcija, jedan proces bez prirodnog poetka
ili kraja.
Kljuno mjesto u Meadovoi analizi ljudske interakcije je da svako ljud-
sko bie ima svoje ja, pri emu se prije svega misli na ljudima inherentnu
sposobnost da

mogu biti predmetom svojih vlastitih akcija. Na sposobnost
ljudskog bia da na sebe djeluje, Mead gleda kao na sredinji mehanizam
kojim ovjek gleda svoj svijet i pomou kojeg ovjek opi sa svojim svijetom.
Upravo ovako shvaeno svoje ja omoguuje ovjeku da sebi daje naznake
o stvarima u svome okruenju i tako upravlja svojim akcijama prema onome
to opaa. Drugim rijeima, ovjek je svjestan neega tako to to sebi iska-
zuje, odnosno, ono ega ovjek nije svjestan jest ono to ovjek ne iskazuje.
Svjestan ivot ljudskog bia jest prema tome neprestani tok samoindikacija.
Znaaj indikacije kao samoindikacije, prema Meadu, lei u dva smisla. Prvi
je da naznaava da je neto izvueno iz totaliteta svog okruenja kao neko
posebno neto, dakle kao stvar. Ono to se dade oznaiti jezikom, ono to
se izdvaja iz totaliteta time da mu se daje neko znaenje, proizvedeno je u
stvar. Stvar je, dakle, produkt sposobnosti jedinke da djeluje, a ne neki
prethodni poticaj koji tek treba da izazove in. Drugi smisao znaaja indi-
kacije jest u tome da ljudsko bie samoindikacijom ne odgovara na okolinu
kao na neto to je naprosto psihiki dano, ve odgovara na jednu okolinu
koja je isposredovana preko simbola, koja je dakle simbolika okolina (Stry-
1
Vidi: Zbornik radova: Teor i j e o dr ut vu; G. H. Mead: Ja i moje ja, str. 161-165, Vuk
Karadi, Beograd, 1969.


Afri, V., Simboliki interakcionizam. Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13
4 5

ker, 1978; 326). Ovo znai da se ljudska akcija konstruira ili izgrauje umjesto
da bude puko oslobaanje. U ovom smislu na akt simboliziranja treba gle-
dati kao na kreativan akt, jer tek kroz simboliziranje dohvaa se i uspostav-
lja smisao jedinstva i koherentnost osjetnih doivljaja koji su inae kaotini
i lieni forme. Nametanje forme kaosu uoljivo je u svim simbolikim for-
mama, u jeziku kojim govorimo, u stereotipima koje koristimo, u formama
umjetnosti za koje nalazimo da su atraktivne.
Iako sam Mead to ne istie, kasniji nastavljai tradicije simbolike
interakcije insistiraju na, iz gornjih formulacija izvedenom, zakljuku da je
socijaini poredak ekvivalentan simbolikom poretku, odnosno, da je ustrojstvo
drutvenog ivota u biti simboliko ustrojstvo. Ustrojstvo drutva je jedan
sveobuhvatni referentni okvir u drutvu koji njegovi lanovi znaju kao
drutvenu realnost (Scott, 1972; 18). U ovom smislu, za simbolike inter-
akcioniste kao prva generalna premisa u pristupu izuavanju drutva vai
da svaka shema ljudskog drutva, koja pretendira da bude realistina ana-
liza, treba da uvaava empirijsku spoznaju da se ljudsko drutvo sastoji od
djelatnih jedinica i da s njom bude sukladna.
Ova premisa u prvi plan izuavanja drutva stavlja okolnosti u kojima
drutvene jedinice, socijalni akteri, djeluju, a jedna od primarnih okolnosti
jest da se drutvena akcija uvijek dogaa u nekoj situaciji i s obzirom na
nju. Da bi se razumjelo djelovanje drutvenih aktera nuno je poi od kon-
statacije da se drutvena akcija formira, ili konstruira interpretiranjem si-
tuacije.
ovjek kao djelatna jedinica nuno mora identificirati stvari koje uzima
u obzir, zadatke, prilike, sredstva, prepreke, opasnosti, ugode, neugode i tome
slino. Identifikacija stvari koje ulaze u jednu akciju, te procjena odnosa
tih stvari i same akcije, jeste ono to William Thomas zove definiranje
situacije. Thomas tvrdi da ako ovjek definira situaciju kao realnu ona e
biti realna u svojim posljedicama, odnosno, da je mnogo vanije znati to
ljudi misle da deava nego to se u stvari deava. U ovom smislu zna-
enje termina definiranje situacije ne treba razumijevati naprosto kao
opis neke situacije, ve kao jedan aktivni proces konstrukcije realnosti u
kojem su ljudi autori svojih vlastitih iskustava realiteta u kome ive. Dakle,
sami uesnici socijalnih situacija moraju osmisliti to se to deava u situaciji,
a njihove odluke (znaenja koja e se pridati nekoj odreenoj situaciji) bit
e bazirane na njihovom prolom iskustvu i na njihovim planovima za bu-
dunost. Kako drutvene akcije, ako su drutvene, uvijek jesu interakcije, to
e uvijek svi oni koji su ukljueni u neku drutvenu situaciju neto doprinositi
odreivanju njezinog znaenja. Meutim, njihov udio u odreenju znaenja
nee biti podjednak. Uistinu, personalno posredujemo aspekte svakog
poretka pod kojim ivimo, ali esto, jednom kada je poredak isposredovan, mi
ovo posredovanje nastavljamo mehaniki tako da izgleda kao da je on
oduvijek postojao (Goffman, 1974; 2).
Simboliki interakcionisti upozoravaju da zajedniko repetitivno pona-
anje ljudi u odreenim situacijama ne smije istraivaa zavesti da povjeruje
kako u tim situacijama ne djeluje nikakav proces interpretacije. Zajedniko
repetitivno ponaanje nastaje tako to veinu situacija sa kojima se ljudi u
odreenom drutvu susreu oni definiraju ili struktuiraju redovito na isti
nain, a budui da su pri ruci uobiajene i go.tove definicije esto se ovakove
gotove definicije prihvaaju prosto stoga to prihvaene definicije postavljaju
pred ljude manji napor u voenju i organiziranju njihovih inova, od napora
personalnog definiranja odreene situacije i usaglaavanja svoje definicije
s definicijama ostalih aktera uesnika situacije. U prilikama kada se situacije
ne mogu jednoznano definirati od strane aktera koji u odreenoj drutvenoj
situaciji djeluju, onda se kolektivna akcija blokira, odnosno pravci djelovanja
se ne uklapaju. U takovim situacijama, smatraju simboliki interakcionisti,
sociologija moe pomoi. Tako H. Blumer za ovakove situacije zadatak
sociologa simbolikog interakcioniste vidi u tome da se izgrade
interpretacije i razradi efikasna prilagodba sudionika jednih prema
drugima. U sluaju takvih 'neopredjeljenih' situacija nuno je pronai i
izuiti nastajui proces definicije koji se pokree. (Blumer, 1962; 95)
Dakle, premda je definiranje situacije jedan kreativni in mi, prema
vjerovanju simbolikih interakcionista, uestalo odluujemo to bi neka de-
finicijia situacije trebala biti na osnovu drutvenih pravila koja smo nauili.
Naa sloboda da izaberemo ili izgradimo odreenu definiciju situacije je
ograniena drutvenim konvencijama. Ove konvencije, kao u sluaju drutve-
nih institucija, mogu na nau slobodu definiranja situacije, djelovati vrlo
restriktivno. Tako Goffman ukazuje da je u mentalnim bolnicama definicija
situacije skoro potpuno u rukama bolnikog personala, dok nas Zamjatinov
Mi i Orwelova 1984 upozoravaju da je monopol na definiranje situacije
osnova svakog totalitarizma.
Uenje kako da iitamo i kako da se prilagodimo prepoznatim situaci-
jama je vrlo vaan dio rane socijalizacije. Djeca po vjerovanjima pedagoga
moraju stei sposobnost prilagoavanja poretku.
Ovaj definicionistiki pristup simbolikog interakcionizma najvie je
doao do izraaja u takozvanim teorijama etiketiranja devijacija. Ova teo-
rija poiva na slijedeim pretpostavkama:
2

1. Drutveni odnos, prijateljski ili neprijateljski, prolazan ili stalan, dru-
eljubiv ili suparniki, pun ljubavi ili pun zlobe, ljubomoran ili po-
nosit, vee ovjeka i njegove blinje u kolektivne strukture koje na-
zivamo drutvima. Ti odnosi se integriraju u zajednike svjetove dru-
tvenog iskustva. lanstvo u njima daje ljudima osnovu za
predvidivu i sreenu interakciju (primarna prilagodba).
2. ovjek je aktivan konstruktor stvarnosti koji gradi svoje svjetove i
realitete unutar drutvenih odnosa (sekundarna prilagodba).
3. Osobe, devijantne ili normalne razliito se definiraju i razliito
definiraju same sebe unutar svojih intimnih svakodnevnih interakcij-
skih svjetova.
4. Ono to uobiajeni odnos i grupa smatraju problematinim i uzne-
miravajuim bit e podvrgnuto pritiscima, kako bi se ti problematini
objekti, inovi i dogaaji uinili predvidivim i rutinskim.
2
Pretpostavke su preuzete iz rada Normana K. Denzi na: The Methodol ogi cal Impl icati ons
of Si mboli c i nteracti oni sm f or the Study of Devi ance; Bri ti sh journal of Sociol ogy, 25 ( Septem-
ber 1974), str. 272.



Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13
6 7

5. Sve uesnike interakcija, u razliitim trenucima njihovih moralnih
karijera, njihovi suuesnici u interakcijama prosuivat e kao pro-
blematine i kao izazivae nereda.
6. Devijacija i nered su konstantne, meutim ipak usaglaene znaajke
svih 1judskih grupa.
7. U sri organiziranih grupa poiva sloena mrea rituala i rutine koja
e, ukoliko se uspjeno saopi, dovesti do sistematskih naina obra-
ivanja i definiranja prestupnika i izazivaa nereda.
8. Devijacija i nered su rutinske osobine ljudskog grupnog ivijenja i
kao znaajke svakodnevne interakcije treba da se promatraju u su-
sretima i prigodama lanova grupe.
9. Empirijsko izuavanje devijacija obuhvaa ispitivanje tih ponaanja
u ivotima i danima te grupe, s posebnim naglaskom na njihove
etiketirajue, nedovreno razumijevanje znaaja vlastitih susreta.
Teorija etiketiranja nema, meutim, svoje relevantno ishodite samo i
iskljuivo u prouavanju devijacija i devijantnih ponaanja. Naprotiv, samo-
etiketirajui i etiketirajui procesi uspostavljaju posebnost oblika djelovanja
na onim tokama mree drutvenih interakcija, koje se pod djelovanjem pri-
tiska konvencionalnog razumijevanja uvruju kao relativno postojane dru-
tvene uloge.
Tako sa stanovita simbolikog interakcionizma organizacija ljudskog
drutva nije vie do golog okvira unutar kojeg se odigrava drutvena inter-
akcija, to jest organizacija ljudskog drutva se ne smatra determinantom
socijalne interakcije. Drutvena organizacija i promjene u njoj su prema
simbolikim interakcionistima produkt djelatnosti drutvenih djelatnih je-
dinica. Ovo znai da se strukturalne karakteristike drutva, kao to su kul-
tura, drutvena stratifikacija ili drutvene uloge prosto promatraju kao
uvjeti za akciju, ali ne i kao determinante akcije drutvenih djelatnih je-
dinica. Drutvena organizacija stupa u akciju samo utoliko ukoliko oblikuje
situacije u kojima ljudi djeluju i ukoliko prua utvrene skupove simbola
koje ljudi koriste u interpretiranju svojih situacija. Tako utjecaj drutvene
organizacije moe biti i vrlo velik i neznatan, a to zavisi, po miljenju sim-
bolikih interakcionista, od sloenosti drutvene organizacije. Tako se za
relativno jednostavnije drutvene organizacije, koje obuhvaaju manje la-
nova, i imaju slabije veze sa drugim drutvenim organizacijama (statika
drutva), kao to su izolirana primitivna plemena i seljake zajednice, smatra
da je utjecaj drutvene organizacije na simboliku socijalnu interakciju vrlo
velik. Nasuprot tome, u sluaju suvremenih drutava, u kojima stalno
nastaju struje novih situacija (dinamika drutva), a stare situacije postaju
nestabilne, utjecaj drutvene organizacije na simboliku socijalnu interakciju
znatno opada. Pri ovome treba imati na umu da je najvaniji element, s kojim
se pojedina djelatna jedinica suoava u isituacijama, upravo i samoakcija
drugih djelatnih jedinica. U suvremenom drutvu sa izukrtanim pravcima
akcije, uobiajeno je da se javljaju situacije u kojima akcije sudionika nisu
prethodno regulirane i standardizirane. S obzirom na gore navedeno jasno
je da je pojam uloge potrebno razumijevati u dva razliita znaenja. Tako
je uloga odreena s jedne strane kao akterova vlastita definicija svog udjela
u situaciji, dok je istovremeno, s druge strane, uloga odreena kao oekiva-
nje koje drugi uesnici situacije imaju s obzirom na procjenu neijeg sudje-
lovanja u situaciji. Stoga je D. J. Levinson predloio da se u odnosu na pojam
uloge razlikuje personalno definirana uloga (personal role definition) i za-
htijevana uloga (role demands). Stvarno vrenje drutvene uloge zavisit
e od, u konkretnoj situaciji postignute, saglasnosti izmeu personalno defi-
nirane uloge i zahtijevane uloge, pri emu se socijalna promjena treba tuma-
iti kao nuno isposredovana od strane ljudi upletenih u promjenu, a javija
se u obliku novih situacija u kojima ljudi konstituiraju nove oblike socijalne
akcije te u tom smislu i nove uloge. Kako se radi o novim situacijama u
kojima nastaju nove uloge, interpretacija novih situacija, za simbolike inter-
akcioniste, nije podreena uvjetima koji situacijama prethode, ve o
onome to se uzima u obzir i odreuje u konkretnim situacijama u kojima
se ponaanje formira.
Simboliki interakcionizam odnos individue i drutva ne shvaa ni u
kom sluaju tako kao da bi drutvo moglo jednom i zauvijek oblikovati
individuu, upravo obratno, individue ue od svog drutva i u isto vrijeme
modificiraju svoje drutvo upotrebom svog razuma. Individua ima sposob-
nost da pronalazi i stvara i ona moe koristiti ove svoje sposobnosit da bi
razloila sam drutveni poredak u kome je situirana i iz kojeg je potekla.
Tako Mead, tradicija simbolikog interakcionizma, jednako kao i Marx, ot-
krivaju ono to se danas ini kao samo po sebi jasno, naime, da su ljudi ti
koji stvaraju drutvo i da su ljudi ti koji ga mogu preoblikovati.
Sve do sada reeno ukazuje na simboliki interakcionizam kao na spe-
cifinu teoriju socijalne akcije. I premda sigurno ne moe biti spora o
utjecaju koji na simboliki interakcionizam vri Weberova ideja da jedan
akcioni pristup zahtijeva od sociologa da prije svega razumije one koje
izuava, zbog ega mnogi i M. Webera dre, ako nita vie, bar za preteu
(Cuff & Payne, 1981; 115) simbolikog interakcionizma, simboliki je inter-
akcionizam svakako ui od irine koju u suvremenoj sociologiji zauzima
teorija
,
socijalne akcije. Naime, danas gotovo svaki sociolog dri da jeste, ili
stvarno jeste teoretiar socijalne akcije.
Weberovo gledite upuuje nas da ak i najkompleksnije forme dru-
tvene organizacije, kao to su one suvremene civilizacije, treba promatrati
kao kompleks nastao iz odnosa meu lanovima drutva, to veina sociolo-
kih istraivakih tradicija ili priznaje ili barem ne osporava.
Slino ovome, tj. inspirirano teorijom socijalne akcije, je gledite Karla
Poppera koji se zalae za princip metodolokog individualizma
3
u sociologiji.
Metodoloki individualizam treba da nasuprot Hegelu i Marxu koji, kako to
Popper tvrdi, tretiraju socijalne cjeline kao da su realni entiteti, koji ne
samo da su nezavisni nego su i mnogo vaniji od vlastitih lanova, to je
osnova za totalitarizam reducira socioloku analizu sa apstraktnih cje-
lina na realne izjave o individualnim ponaanjima. Tako prava znanstvena
analiza sve drutvene cjeline svodi na nizove izjava o individualnim pona-
anjima drutvenih aktera. S ovako formuliranim metodolokim individua-
3
Vidi: K. Popper, The Pover t y of Hi st ori ci sm, Routl edge & Kegan Paul, 1960.


Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rcv. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

lizmom povezan je i takozvani princip logike situacije, to ie Popperov
izraz za nastojanje da se razumijevanje drutvenog ivota trai kroz razu-
mijevanje reakcija tipinih individua na takozvane tipine drutvene
situacije. Premda Popper, u svrhu kritike Marxa i marksizma, odnosno za
artikuliranje svog principa logike situacije koji proizlazi iz metodolokog
individualizma, koristi brojne elemente razvijene u tradiciji simbolikog
interakcionizma, on ostaje logiki pozitivist i ne treba ga brkati s tradicijom
simbolikog interakcionizma.
Slino kao i Popper, Winch, Louch i MacIntyre koriste neke ideje raz-
vijene u simbolikom interakcionizmu za kritiku radikalnog behaviourizma,
odnosno, za kritiku kauzalnog objanjenja u sociologiji. Naime, radikalni
behaviourizam dri da znanost, ako eli da ostane znanost, moe izuavati
samo stvari koje se sastoje od kretanja materijalnih objekata. Kritike, poput
one Winchove,
4
pozivaju se na Meada ili na simboliki interakcionizam, ob-
janjavajui da adekvatno objanjenje mora sadravati ideje i osjeanja.
Ovo se objanjava primjerima poput onog o razlici izmedu treskanja stis-
nutih pesnica i prijateljskog pozdrava, koja svakako ne proizlazi iz neke
razlike u kretanju objekata, jer takove razlike i nema, ve proizlazi iz znaenja
koje akteri daju radnji koju vre.
Slino tome, dokazuje se da kauzalno objanjenje nije najadekvatnije
za objanjavanje ljudskih akcija, ukazivanjem da uobiajeno dobar primjer
kauzalnih veza, kao to je primjer kretanja biljarskih kugli, ne moe nikako
biti ,dobar primjer za objanjenje socijalne akcije. U odnosu na ljudsku
akciju oigledno je da e intencionalna objanjenja biti daleko adekvatnija
od kauzalnih.
Tako, listajui radove sociologa razliitih istraivakih tradicija, naii
emo esto na mnoge elemente razvijene u tradiciji simbolikog interakcio-
nizma. ak i funkcionalisti ele da koriste akcionu teoriju. Tako struktu_
ralni funkcionalizam Talkota Personsa
5
ima oficijelni naziv opa teorija
socijalne akcije.
Teorija socijalne akcije, naravno, znaajna je i za sam simboliki inter-
akcionalizam, ali ono to odreuje ovu istraivaku tradiciju nije samo is-
ticanje socijalne akcije, ve je takoer i razvijanje programa istraivanja,
kao i razvijanje posebnog epistemolokog i metodolokog pristupa, to je
rezultiralo brojnim empirijskim studijama.
Razmatranje teorijske artikulacije simbolikog interakcionizma, kao po-
sebne socioloke istraivake tradicije, upuuje na vezu simbolikog inter-
akcionizma sa brojnim drugim pristupima, teorijama, metodama i tehnikama.
Tradicija simbolikog interakcionizma stoga je povezana s teorijom etike-
tiranja, teorijom drutvenih uloga, personalistikim teorijama, teorijom so-
cijalne akcije, sociolokom fenomenologijom i egzistencijalizmom, opservaci-
jama sudionika drutvenih interakcija, kvalitativnom sociologijom i natura-
4
Vi di : P. Wi nch: The Idea of a Soci al Sci ence and i ts Rel ati on to Phi l osophy, Routl edge
& Kegan Paul, 1958.
5
Vidi: T. Parsons: The Structure of Soci al Action, Free Press, 1949. takoder i T. Parsons
and E. A. Shils: Toward a General Theory of Action, Harper Torchbooks, 1962.
8
lizmom (naturalistikim behaviourizmom). U simbolikom interakcionizmu ni-
su raiene ove slinosti i razlike svakog od tih specifinih pristupa i same
tradicije simbolikog interakcionizma. tovie, premda je, kao to tvrdi Gid-
dens, simboliki interakcionizam imao najistaknutije mjesto u odreenju
drutvenog ivota kao aktivnog izvrenja svrha inteligentnih uesnika, i prem-
da je razvio tako neto kao to je teorija subjekta, on nije elaborirao kon-
cepciju diferenciranog drutva niti neku samosvojnu interpretaciju drutve-
nih transformacija, odnosno, on nije uspjeno razvio institucionalne analize.
Jedan od rezultata ovakovog stanja svakako ie nerazgranienost tradicije
simbolikog interakcionizma ne samo s njemu srodnim teorijskim pregnui-
ma, ve i s onima koji mu nisu ak ni malo srodni. Ovo je sa svoje strane
rezultiralo djelominim prilagoavanjem simbolikog interakcionizma i funk-
cionalizma u amerikoj sociologiji, prilagoavanjem u kojem je prvi obuhva-
tio izuavanje niskog nivoa interpersonalnih relacija, odnosno ono to se
nazivalo mikro sociologija, dok je drugi bio vezan za zahvaanje makro-
sociolokih ciljeva.
Premda bi razmrsiti vezu simbolikog interakcionizma s mnogim drugim
istraivakim tradicijama sigurno bilo vrlo zanimljivo, a moda ak i heu-
ristiki znaajno, ovdje se s tim neu baviti. Umjesto toga pokuat u ukazati
na odnos tradicije simbolikog interakcionizma i filozofije pragmatizma, iz
koje ova tradicija vue svoju inspiraciju i iz koje potjee kako njena metodo-
logija tako i njena epistemologija, koja je prisiljava da reflektira drutvenc
pristrasnosti kako istraivaa tako i ljudi ije se ponaanje promatra.
esto se nedovoljno istie da je Mead, koji je bio jedan od inspiratora
i vjerovatno najvaniji utemeljitelj tradicije simbolikog interakcionizma, bio
jedna od vodeih Iinosti pragmatizma. Znatan utjecaj na Meada svakako je
izvrio John Dewey, jedan od glavnih tumaa pragmatizma koji je bio Meadov
lini prijatelj ve na Sveuilitu Michigan, dok je kasnije njihova intelektu-
alna razmjena kulminirala na Sveuilitu Chicago, gdje je Mead i postavio
temelje na kojima se kasnije razvila tradicija simbolikog interakcionizma.
Pragmatizam, poput Marxovog marksizma, polazi od teze da je tradicio-
nalna filozofija neplodna, isuvie formalna i u tom smislu neupotrebljiva.
Kao svojevrsna reakcija na ideje tradicionalnog racionalizma, pragmatizam
predstavija samosvojnu varijantu semantikog empirizma, to nije drugo do
jedna empiristika varijanta Kantovog transcendentalizma. Od Lockea preko
Kanta, epistemoloki empirizam je predstavljao doktrinu koja je smatrala
da je iskustvo nuan uvjet saznanja. Semantiki empirizam, slino Kantovom
transcendentalizmu, smatra da ne samo spoznaja nego i znaenje moraju
nuno ukljuivati iskustvenu komponentu. Semantiki empirizam ima tri glav-
ne varijante, a to su: pragmatizam, logiki pozitivizam i operacionalizam.
Operacionalizam je takova pozicija u filozofiji znanosti u kojoi se smatra
da su znanstveni koncepti i istraivake procedure nerazdvojne. U ovom smi-
slu jedini koncepti koji su znanstveno validni su operacionalne definicije,
to jest tako konstruirane definicije ije znaenje je odreeno mogunou
mjerenja ili, drugaije reeno, koji su odreeni kao mjerljivi. Istinitost je
ovdje odredena kao istinitost koncepta, a ovisi od njegove (mjerljive) kore-
spodentnosti s onim to kao koncept oznaava.
9


Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rcv. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13

Logiki pozitivizam, koji se razvio iz klasinog pozitivizma, je takova
pozicija u filozofiji znanosti, koja je odreena, slino kao i operacionalizam,
pitanjem: Moe li se ustanoviti znaenje za svaku znanstvenu tvrdnju i, ako
moe, kako? To jest, mogu li se osjetilni podaci upotrebiti za verifikaciju
ako mogu, koja vrsta pravila upravlja takvom potrebom? Za razliku od ope-
racionalizma koji je radikalni empirizam, te u tom smislu ne priznaje nika-
kova pravila izvan neposrednog osjetilnog, dakle empirijskog, logiki poziti-
vizam priznaje znaaj logike analize, ali takova analiza mora biti blisko
povezana sa empirijskim promatranjem i izgradnja teorije mora se strogo
drati na minimumu. Dok se o operacionalizmu esto govori i kao o radikal-
nom empirizmu, dotle se logiki pozitivizam jo naziva i logikim empirizmom.
Nasuprot operacionalizmu i logikom pozitivizmu, pragmatizam pita:
to mijenja na stvari ako je iskaz istinit? Naime, znaenje predmeta odre-
deno je kao efekat koji ti predmeti proizvode, to jest, da li je miljenje dobro
ili loe, istinito ili krivo za pragmatiste ovisi o tome da li aktivnosti koje ga
nadahnjuju u organizmu, koji ga gaji, imaju posljedice koje ga zadovoljavaju
ili ne zadovoljavaju. Naime, ono to je vano za istinitost stava nije njegovo
porijeklo nego njegov rezultat, ne veza s prethodno danim iskustvom nego
s onim koje tek treba uspostaviti. Istina je tako za pragmatizam, slino kao
i za marksizam, ovisna o ljudskoj akciji. Radikalna verzija pragmatikog
poimanja istine izazvala je brojne kritike. Tako oni koji misle da ljudska
bia nisu uvijek racionalna vide pragmatizam kao korak na putu do ludila,
ili kao opijenost moi, ili kao totalni atak na ljudski razum. (Popper, 1960)
Pragmatizam, slino kao i pozitivizam, eli da raskrsti s metafizikom, ali
za razliku od pozitivizma ne eli da raskine sa svakom filozofijom i u tom
smislu ne izjednaava, poput pozitivizma, filozofiju s metafizikom. Tako C.
S. Pers, u vezi s raiavanjem filozofije od metafizike, smatra da Ono
to e od filozofije ostati, kada se ovo smee (metafizika; opaska V. A.)
poisti, bie jedan niz problema koje je mogue ispitivati opaajnim metoda-
ma istinskih nauka istina do koje se moe dospeti bez onih beskrajnih
nesporazuma i rasprava zbog kojih vrhunske pozitivistike nauke postaju
obina zabava dokonih umova, jedna vrsta aha jalovog zadovoljstva radi
zadovoljstva i itanja neke knjige radi utvrivanja njene metode. (Pers,
1979; 66). Tako, ako je suditi po Persovim rijeima, pragmatizam priznaje
realnost ako ne svih a ono barem nekih opih objekata (Pers, 1979; 73), iako
eli raskrstiti s metafizikom. U tom smislu, premda se definira kao neki
prope-pozitivizam (blizak) (Pers, 1979; 66), on se razlikuje od pozitivizma
po tome to:
1. zadrava jednu preienu filozofiju,
2. usvaja glavni skup naih instinktivnih vjerovanja,
3. inzistira na tonosti sholastikog realizma, nasuprot nominalizmu poziti-
vista.
Ovako definirana pragmatistika pozicija, kao
,
ona filozofska pozicija koja
nadahnjuje kako ontoloko tako i epistemoloko i metodoloko utemeljenje
simbolikog interakcionizma, stavlja poziciju simbolikog interakcionizma
u jednu specifinu situaciju ije je glavno svojstvo nejasnost mjesta logiko-
teorijske komponente. Naime, u pragmatinoj doktrini znanstvena istina se
10
definira kao bilo to to najbolje funkcionira u datoj situaciji, onako kako
procjenjuje istraiva koji promatra nastajui rezultat. Sa stanovita prag-
matizma miljenje se procjenjuje po svojim efektima, i ako su ovi dobri
onda je miljenje istinito ili se barem moe opravdati kao tvrdnja. Ovu prag-
matiku poziciju simboliki interakcionizam nadograuje formuliranjem istine
kao nastajueg consensusa podijeljenih znaenja (shared meanings)
sudionika u meudjelatnoj situaciji. Upravo ovo je centralno mjesto kritike
od strane radikalnih sociologa, koji s pravom prigovaraju da ovakova for-
mulacija istine ima tendenciju opravdanja, a time i odranja statusa quo.
Kada se od istine oekuje da nastane od interakcije za koju se zna da nije
spontana ve da je podlona rutiniziranim znaenjima, tada sasvim izvjesno
ono to se smatra istinitim tei da odrazi distribuciju drutvene moi meu
sudionicima situacije. Ovo se ne pokazuje tonim samo u okviru zablude koju,
izgleda, poevi sa Deweyem i Meadom, preutno pretpostavljaju svi sim-
boliki interakcionisti, a to je uvjerenje da svijet evoluira od goreg ka bo-
ljem te tako to god je funkcioniralo sigurno je bilo dobro i to god e
funkcionirati sigurno e biti bolje.
Tako, osim uvjerenja da su ljudi po prirodi racionalni, koje je naslje-
deno iz pragmatizma kojim je simboliki interakcionizam kao tradicija in-
spiriran, simboliki interakcionisti polaze od pretpostavke da e evolucijski
proces uiniti svijet boljim i da je povijest na strani napretka.
Nejasan status teorija, koji karakterizira ovu socioloku tradiciju, ee
je meutim izvor drugaijih kritika od onih gore pokazanih. Simbolikom se
interakcionizmu, naime, prigovara zbog potekoa koje taj pristup ima s
objektivnou znanstvenika. Naime, simboliki interakcionizam istraivaa
drutva istavlja u vrlo nezahvalan poloaj, traei od njega istovremeno da
zadri svoja vlastita gledita (teorijska) i da usvoji gledita sudionika dru-
tvenih situacija. Tako se istraivaima ovdje savjetuje da gaje prisne odnose
sa onima koje izuavaju, jer takove osobe mogu provjeriti izrastajuu te-
oriju, ali ih se istovremeno upozorava da ne smiju svim informantima dati
istu teinu, jer njihovi motivi za pomaganje promatrau oblikuju karakter
njihovih informacija. Meutim, ono to se nigdje ne kae jeste to na osnovu
kojih kriterija istraiva zna koje informante treba da uvai, a koje da odbaci.
ak ni Beckerovo (1970)
6
izbjegavanje problema, putem zahtjeva da se stane
na stranu slabijeg ili gubitnika, ne moe izdrati ozbiljnu kritiku, jer ovo
rjeenje ne razlikuje nalaze sociologa od nalaza ma koga drugoga i tako
ukida posebnost znanstvene djelatnosti kao takove. To to se od pisca znan-
stvenog izvjetaja trai da bude uvjerljiv, a od itatelja da sociologu vjeruje,
sigurno nije dovoljno uvjerljivo za pobornike pozitivistike sociologije da bi
priznali metodoloku ozbiljnost simbolikog interakcionizma. Tako kada Dou-
glas (1970; 13) preporuuje da e pregled iskustva, koje se podrazumijeva sa
prirodnog stanovita svakodnevnog ivota, omoguiti istraivau da razumije
to se dogada, pozitivistiki nastrojen kritiar ne moe a da ne upita od ega
se taj pregled treba sastojati i kako istraiva zna da ga je napravio kako
valja.
6
Mis1i se na uvod u zbornik o kvalitativnoj metodologiji koji Howard S. Becker pie pod
nasl ovom Whose Side Are we On? obj avljeno u knj i zi : Qual i tati ve Methodol ogy: Firsthand
Involvement wi th the Social World, koju je uredio William H. Filstead, Chicago : Markham, 1970,
str. 15-25.
11


Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13 Afri, V., Simboliki interakcionizam, Rev. za soc., Zgb., Vol. XIX (1988), No 1-2 : 1-13
12 13

SYMBOLIC INTERACTIONISM
V jekoslav Afri
The Faculty of Arts, Zagreb
Smjeten, metodoloki gledano, izmeu tradicionalnog empiriste koji una-
prijed teorijski koncipiranu stvarnost nastoji verificirati, i fenomenologa
koji se unaprijed odrie svake teorije u elji da izbjegne anticipiranje uzro-
no povezanih odnosa i da svede unaprijed stvorene zakljuke na najmanju
moguu mjeru, istraiva, pripadnik tradicije simbolikog interakcionizma,
manje je zainteresiran za razvijanje teorijskih formulacija, a vie za prosto
reflektiranje situacije, kako je doivljavaju oni koji su pobudili njegove
simpatije. Tako, premda je jasno da bi razvoj socioloke teorije zahtijevao
barem podjednak interes za istraivanje jakih drutvenih grupa, onih koji
su na vrhu, kao i za istraivanje male djece, skitnica iz sirotinjskih etvrti,
ovisnika o drogama, duevnih bolesnika, imigranata, delikvenata itd, istrai-
vai uglavnom istrauju ove potonje. Ova istraivanja
7
su uistinu duboko
suosjeajna i puna razumijevanja za grupe slabih koje izuavaju, ali ostaje
injenica da se iz ovih istraivanja teko moe koncipirati neka vra i pro-
dubljenija teorija drutvene interakcije.
Pa ipak, pored svih navedenih slabosti i tekoa, tradicija simbolikog
interakcionizma jest jedna od najvrednijih skupina sociolokog iskustva i
premda je trenutano pomalo potisnuta (posebno od fenomenoloke sociolo-
gije) i zaboravljena, ona ima budunost i tek treba da odigra svoju, svakako
ne beznaajnu ulogu, ako ne kao socioloko istraivaka tradicija, ono si -
gurno kao znaajna inspiracija za stvaranje novih humanistikih pristupa
izuavanju drutva.
L i t e r a t u r a :
I. Kuvai: Znanost i drutvo, Naprijed, Zagreb, 1977.
C. S. Pers : Pragmati zam, Grafos, Beograd, 1979.
J. Wilson : Soci al Theor y, Prentice-Hall, New Jersey, 1983.
J. Keat & J. Urry: Soci al Theor y as Sci ence, Routledge & Kegan Paul, London, 1975.
E. Cuff & G. Payne : Perspecti ves i n Soci ol ogy, George Allen and Unwin Ltd., 1981.
T. Bottomore and R. Nisbet, A Hi story of Soci ol ogi cal Anal ysi s, Basic Books, Inc, USA, 1978.
H. Blumer: Society as Simbolic Interaction, objavljeno u Human Behaviour and Soci al Processes,
zborni ku koj i j e uredi o A. M. Rose, Houghton Mi f f l i n Com. , Boston, 1962.
S. Strayker: Symbolic interactionism as an approach to fami ly relati ons, na str. 323-332. U
zborniku radova Symbol i c i nter ac t i on, kojeg su uredili J. Manis and B. Meltzer, Allyn &
Bacon, Boston, 1978.
E. Gof f man: Fr ame anal ysi s, Harper Col phon Book, New York, 1974.
F. A. Hayek: The Counter Revol uti on of Sci ence, Studies on The Abuse of Reason, Free Press,
London, 1955.
J. D. Douglas: Understandi ng Everyday Life: Toward the Reconstruction of Sociol ogical Know-
ledge, Aladine, Chicago, 1970.
(Tekst predan redakciji: 16. Travnja 1988. god.)
7
Vi di : W. I. Thomas, Unadj ust ed Gi r l , Chi cago 1923.; N. Anderson, The Hobo, Chi cago
1923.; L. Wirth, The Ghetto, 1927.; F. Trasher, The Gang, Chicago 1927.; E. Sutherland, The Pro-
f essi onal Thi ef , Chicago 1937.; H. Zorbaugh, The Gol den Coast and the Sl um, Chicago 1929.; W.
F. Whyte, Street Corner Soci ety, Chicago, 1955.; Vidich-Bensman, Smal l Town i n Mass Soci ety,
Princeton, 1958.; H. Becker, Outsi ders, New York 1962.
The author gives a short survey of the fundamental,
theoretical and methodological hypotheses concerning sym-
bolic interactionism as one of the traditions in the re-
search of so called interpretative sociology. Having given
some basic ideas on symbolic interactionism, the author
pointed out the source of this tradition. According to his
opinion it to be found in the philosophy of pragmatism.
Further on the author disapproves of very unclear theo-
retical status of symbolical interactionism which resulted
in decreased interest for the development of theoretical
formulations and increased interest in research. Despite
the fact that research was directed towards so called mar-
ginal social groups and this made difficult the verifica-
tion of the potential future theory of global society, the
author states that symbolical interactionism has a signifi-
cant future and will always be a great inspiration for all
human attitudes in social research.