SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJI POVIJESTI












Robert Stoji


BERLINSKI KONGRES

Esej


Mentor: prof. dr. sc. Ivica arac















Mostar, 2014.

2



SADRAJ

Uvod 3
1. Istono pitanje . 4
2. Rusko-Osmanski rat 1877.-1878. .... 5
3. Mirovni ugovor u San Stefanu 6
4. Pripreme za kongres 7
5. Berlinski kongres (1878.) 8
6. Odluke Berlinskog kongresa ... 9
Zakljuak ... 11
Literatura ... 12

















3


UVOD

U ovome radu govorit e se o Berlinskom kongresu koji je trajao od 13. lipnja do 13.
srpnja 1878. godine. Bez pretjerivanja se moe rei da je njegova uloga u povijesti
sudbonosna, kako za meunarodnu diplomaciju, tako i za narode Balkana. Tu su prvi i
posljednji put u povijesti velike sile, svaka za sebe, bez blokovskih grupa, dogovorom ''krojile
Balkan'', dok je duh ovoga dogaaja iv i dan danas. Osim toga to je oznaio kraj Velike
istone krize (1875.-1878.), tijekom koje je voeno nekoliko ratova (ukljuujui i rusko-
turski), taj dokument bio je i prva mirovna inicijativa na Balkanu. Treba podsjetiti da je
Berlinskim ugovorom na Balkanu stvoren niz neovisnih nacionalnih drava i da je injenino
upravo ovaj sporazum u itavoj povijesti svjetske diplomacije postao prvi dokument koji
predvia meunarodno-pravno osiguravanje prava za nacionalne manjine. Naravno, jedan
dokument, pa ak i ovako vaan, nije mogao rijeiti krajnje sloene meuetnike probleme na
Balkanskom poluotoku. Rad je podijeljen u est dijelova. Prvi dio je saeti splet okolnosti
zbog kojih dolazi do tzv. ''Istonog pitanja'', i rasprave oko raspodjele Osmanskih posjeda na
Balkanu. Drugi dio govori o rusko-turskom ratu koji je samo jedan u nizu ratova koji su
vodile ove dvije velike sile. Trei dio govori o mirovnom ugovoru u San Stefanu, koji je
donekle trebao rijeiti pitanja daljnje situacije balkanskih zemalja. U etvrtom dijeli govori se
o pripremama velikih sila za nadolazei kongres koji je se trebao odrati u Berlinu. U petom
dijelu obrauje se kongres velikih sila u Berlinu, koji je trebao krojiti sudbinu Balkana. U
posljednjem estom dijelu rada obrazlau se odluke donesene na kongresu odranom u
Berlinu 1878. godine.









4

1. ISTONO PITANJE

Terminom ''istono pitanje'' u europskom diplomatskom rjeniku se oznaavao problem
osmanske politike batine i Balkana uope. Drugim rijeima, to je bilo pitanje osvajanja,
preuzimanja i podjele osmanskih posjeda u jugoistonoj Europi.
1
Najire gledano to je
problem odnosa islama i kranske Europe. U uem smislu to je pitanje koje se ticalo
postanka i opstanka osmanske carevine kao muslimanske drave u Europi. U svemu tome
prepliu se imperijalistike tenje velikih europskih sila sa evolucijom unutarnjih prilika u
Osmanskom Carstvu. Europske sile nastoje u svojoj kolonijalnoj ekspanziji svaka za sebe
uzeti to vei dio osmanskog nasljea. Na drugoj strani se istovremeno na Balkanu i u
arapskim zemljama carstva, javljaju ustanci i oslobodilaki pokreti.
U to se upliu velike europske sile koje vlastite kolonijalistike i imperijalistike ciljeve
manje ili vie vjeto prikrivaju navodnom brigom za poloaj podreenih naroda u carstvu.
Slabljenjem i povlaenjem Osmanskog Carstva na prostoru srednje i jugoistone Europe
otvarao se problem popunjavanja tog geopolitikog prostora. Kljunu ulogu u tome igrale su u
poetku dvije kranske sile, Austrija i Mletaka Republika. U nizu nemirnih godina u Bosni i
Hercegovini, najvei znaaj imao je seljaki ustanak koji je trajao od 1875-1878. godine, koji
je poeo u Hercegovini, a zatim je zahvatio i dijelove istone Bosne, Sandaka, Makedonije i
Bugarske.
2
Ovi ustanci su pokrenuli sloena istona pitanja, izazvale rat Srbije i Crne Gore, a
neto kasnije i Rusije, protiv Osmanlijskog Carstva. Glavni je pokreta ''istonog pitanja''
Rusija, jer eli gospodarstvo na Crnom moru i izlaz na Sredozemno more kroz tjesnace
Bospor i Dardanele.








1
SKUPINA AUTORA, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., Jutarnji list, Zagreb,
2008., str. 532.
2
ENVER IMAMOVI, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata,
Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998., str. 208.

5

2. RUSKO-OSMANSKI RAT 1877.-1878.

Rusko-turski rat 1877.-1878. bio je jedan u nizu Ruskoturskih ratova, izmeu Carske
Rusije i Osmanskog carstva. Korijeni rusko-turskog rata 1877.-1878. bili su u nacionalnom
buenju meu balkanskim narodima, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno more, i da tako
nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekom Krimskog rata. Neposredni rezultat
ovog rata bio je potpuna nezavisnost tadanjih kneevina; Rumunjske, Srbije i Crne Gore,
koje su i dotad imala de facto suverenitet, ali su nakon rata i formalno proglasile nezavisnost i
potpuno odvajanje od Osmanskog Carstva (do tad im je sultan formalno bio suveren).
Sporazum iz Reichstadta i Budimpetanske konvencije su Rusiji dali potrebno osiguranje da
ue u rat protiv Osmanlija. Naime, strahovalo se da bi bez prethodnoga dogovora Austro-
Ugarska mogla vojno intervenirati zbog zatite svojih interesa na europskome jugoistoku.
Osmanskome Carstvu rat je objavljen 24. travnja 1877. godine, a Velika istona kriza ulazi u
svoju zavrnu fazu.
3
Europske sile su u ratnoj situaciji proglasile svoju neutralnost. Meutim,
Velika Britanija, koja je Rusiji uputila ''apel'' u kojoj je upozorava da ne smije napasti ili
zauzeti Carigrad, tjesnace Bospor i Dardanele, Sueski kanal ili Egipat, novcem i orujem je
izdano pomagala Osmanlije. Rusi su strahovito napredovali, u ratu im se prikljuuje
Rumunjska koja im omoguava prelazak preko svoga teritorija, takoer im se prikljuuje i
Crna Gora, koja ovaj rat smatra nastavkom onoga iz 1876. godine.
4

Osmanska vojska utaborila se u Plevni, koja je dva puta izdrala izdane ruske napade,
nakon ega su se Rusi odluili na opsjedanje grada. Nakon petomjesene opsade grada,
Plevna pada 10. prosinca 1877. god., a saveznikoj vojsci se pridruuje i Srbija. Poetkom
1878. godine. ruske su postrojbe bile ve nadomak Istambula, i Rusija je mogla diktirati
uvjete mirovnog ugovora koji su vie odgovarali njezinim zahtjevima, nego li Austrijskim.
5

Nakon nesigurnog poetka, Rusija je u nastavku rata pregazila Osmansko Carstvo, te mu
nametnula izuzetno nepovoljan mirovni ugovor (Sanstefanski mir) sklopljen 3. oujka 1878. u
San Stefanu u predgrau Istanbula.
6



3
DARKO DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. I 20. stoljea, sv. 1 Alinea, Zagreb,
2005., str. 189.
4
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.
5
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.
6
SKUPINA AUTORA, Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), XV., Jutarnji list, Zagreb,
2008., str. 31.
6

3. MIROVNI UGOVOR U SAN STEFANU

Mir u San Stefanu u blizini Carigrada sklopljen je 3. oujka 1878. godine. nakon
kratkotrajnih pregovora sa Osmanlijama.
7
Premda nikad nije sproveden, Sanstefanski
sporazum imao je dalekosene posljedice za June Slavene i njihove odnose s Rusijom.
Rusija je podrala maksimalne bugarske pretenzije, dodjeljujui Bugarskoj, izmeu ostalog,
Prizren, Pritinu, Ohrid i Niki okrug. Neravnopravni tretman balkanskih naroda pogorao je
njihovo suparnitvo i poeo ih udaljavati od Rusije. Sporazum je Srbiji dao nezavisnost, ali
nisu ispunjeni njeni teritorijalni zahtjevi. Poto je dobila rat protiv Turske, Rusija je diktirala
uvjete mirovnog ugovora. Po Sanstefanskom miru Rusija se obavezala Turskoj ustupiti sve
njene preostale teritorije u Europi, osim jednog uskog pojasa u kojemu su smjeteni tjesnaci
Bospor i Dardaneli, te sami Carigrad. Rusija je ovim ugovorom izborila veliku ratnu odtetu u
iznosu od 1410 milijuna rubalja, no od ovoga bi naplatila samo 410 milijuna kako bi joj
ostatak Porta nadoknadila teritorijem, odnosno preputanjem nekih podruja u Aziji (Kars,
Batum, Bajazid i Ardahan). Srbija, Crna Gora i Rumunjska su trebale postati nezavisne
drave te se predvialo i njihovo teritorijalno uveanje. Ipak, na Balkanu je najvei dobitnik
bio netko drugi. Najpoznatija mirovna odredba odnosi se na stvaranje Velike Bugarske
autonomna kneevina u kojoj bi vlast vrio carski ruski komesar, trebala se prostirati od
Dunava do Egejskog mora (bez Soluna) i od crnomorske obale do albanskih planina,
ukljuujui Skopje i dolinu Vardara. Njezin bi teritorij progutao cijelu Makedoniju. Time bi
Bugarska kao glavni ruski eksponent na Balkanu omoguila izlazak Rusije na Sredozemno
more.
8

etrnaesti lanak Sanstefanskog ugovora odnosio je se na Bosnu i Hercegovinu, za koju je
predvieno da postane autonomna osmanska provincija.
9
Odluke Sanstefanskog mira su
ponitene na Berlinskom kongresu. Odluke ovoga sporazuma bile su: Srbija, Rumunjska i
Crna Gora dobivaju nezavisnost. Rusija dobiva dio Besarabije koji je bio u Rumunjskom
posjedu. Rumunjska dobiva sjevernu Bodrudu (inae dio Osmanskog Carstva). Stvara se
''Velika Bugarska'', koja je samo formalno osmanski vazal, i koju ustvari kontrolira Rusija
(ova drava bi se prostirala od Dunava na sjeveru do Egejskog mora na jugu i od Ohrida i
Srbije na zapadu do Crnog mora na istoku).


7
SKUPINA AUTORA, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., str. 533.
8
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.
9
MIHOVIL MANDI, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1910., str. 18.

7

Velike sile su imale na umu odredbe parikog mira prvenstveno zbog svojih interesa.
10

Zajednikom akcijom trebalo je sprijeiti rusku kontrolu Balkana, i time stvoriti uvjete za
vlastite teritorijalne pretenzije prema jugu (Austro-Ugarska), i siguran prolaz preko Turske
dalje na istok (Velika Britanija). Ujedinjenoj i sve jaoj Njemakoj odgovarao je ''status quo'',
kao i Italiji i Francuskoj. Ratom oslabljena, i unutarnjim problemima zabrinuta Rusija, morala
je popustiti. Radi formalnog razrjeenja situacije, kongres velikih europskih sila bio je
zasigurno izvjestan.


4. PRIPREME ZA KONGRES
Uspjeh budueg formalnog dogovora ovisio je od njegove pripremljenosti, pa je
proljee 1878. godine bilo u znaku bilateralnih sporazuma velikih sila, koji e biti osnova za
odluke kongresa. Pod pritiskom Velike Britanije, Rusija se odrekla projekta ''Velike
Bugarske'', i suglasila se o njenoj podjeli i granicama, bez izlaska na Sredozemno more.
Turska je ustupila Velikoj Britaniji otok Cipar u zamjenu za podrku na kongresu, dok su se
Velika Britanija i Austro-Ugarska dogovorile o uzajamnoj podrci: otoani e podravati
Dvojnu Monarhiju da dobije suglasnost ostalih velikih sila da moe okupirati Bosnu i
Hercegovinu, dok e zauzvrat dobiti podrku oko podjele Bugarske.
11

Dogovor su sklopile i Austro-Ugarska i Rusija: Rusija se nee protiviti da Austro-
Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i da sa Srbijom sklopi sporazum o gradnji eljeznice
preko Kneevine, dok e Austro-Ugarska podrati Rusiju u tome da ostanu ostale odredbe
Sanstefanskog mira, uz obeanje da e, u sluaju obnove rata, zadrati neutralnost.
12
S
vremenom uslijedilo je i prikljuenje Srbije kombinatorici velikih sila, 7. lipnja 1878. godine
u Beu. Prijedlog slubenog Bea je bio sljedei: Srbija je trebala u naredne tri godine
izgraditi eljezniku prugu od Beograda do Nia (raunajui i dva kraka: prvi prema Sofiji, a
drugi prema Solunu), i da u cilju slobodne plovidbe Dunavom, srpska vlada dozvoli Austro-
Ugarskoj ienje Dunava u koritu erdapa. Zauzvrat bi Austro-Ugarska dala Srbiji podrku
u priznavanju njene nezavisnosti i teritorijalnom uveanju na jugu i jugoistoku, kao i vezu sa
svojom eljeznicom, poslije zavretka pruge kroz Srbiju. Pored toga, stav Austro-Ugarske je

10
JOSEF MATUZ, Osmansko Carstvo, kolska knjiga, Zagreb, 1992., str. 234.
11
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.
12
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.
8

bio ne dozvoliti Srbiji bilo kakvo proirenje na zapad, ali ni prema Novopazarskom sandaku
i Mitrovici, da ne bi dvije srpske drave (Srbija i Crna Gora) imale zajedniku granicu. Poslije
svih preliminarnih dogovora, njemaka vlada je kao domain kongresa, 3. lipnja uputila poziv
europskim silama da preuzmu uee u njegovu radu, koji se sastaje zbog diskusije
''cjelokupnog sadraja ugovora u San Stefanu''. Kongres u Berlinu dakle, treba poeti 13.
lipnja 1878. godine.

5. BERLINSKI KONGRES (1878.)

im su bili poznati uvjeti San Stefanskog mirovnog sporazuma koji su okonali rat od
1877. do 1878. Izmeu Rusije i Osmanskog Carstva, Austro-Ugarska je mobilizirala trupe u
Dalmaciji, a Velika Britanija poslala je svoje ratne brodove u Sredozemno i Mramorno
more.
13
Berlinski kongres je trajao od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine. Velike sile su se
sastale da preinae odredbe mirovnog ugovora sklopljenog u San Stefanu i predloe nove
zemljovide. Jo je vanija bila elja da se kompenzira novi utjecaj Rusije na Balkanu i sprijei
njezin prodor u Sredozemlje. Njemaka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom
panslavizma pod utjecajem snane Rusije, to je moglo ugroziti poloaj Habsburgovaca.
Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema irenju ruskog utjecaja na jug,
gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Velika Britanija u
Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajedniki zatraile odravanje ovoga
kongresa.
14
U poziciji arbitra bio je domain, Nijemac Otto von Bismarck.
Prisiljena meunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni
ugovor je poniten, dok su pregovori o teritorijalnom ureenju Balkana krenuli iznova. Kako
Njemaka praktino nije morala tititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima
Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava
da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U
pregovorima su sudjelovali samo pregovarai velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja
pokuavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali iskljuivo na onim
zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.
15


13
SKUPINA AUTORA, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), XVI., Jutarnji list, Zagreb,
2008., str. 26.
14
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 189.
15
J. MATUZ, Osmansko Carstvo, str. 267.
9

Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je
temeljito izmijenjeno ili poniteno 18 od 29 toaka San-Stefanskog sporazuma. Na kongresu
su bila nazona poslanstva Njemake, Rusije, Austro-Ugarske, Velike Britanije, Osmanskog
Carstva, Francuske, Italije.



6. ODLUKE BERLINSKOG KONGRESA

Velika Bugarska je podijeljena na 3 dijela: a) samostalna Bugarska prostirat e se od
Dunava do gorja Balkan, ostaje pod Osmanlijskom vlau, te e plaati sultanu godinji
danak, knez e biti biran iz jedne od velikih europskih vladarskih kua, potvrdit e ga sile, a
sankcionirati sultani, novu vladu nadgledat e povjerenici Rusije, porte i drugih potpisnika, ali
oni ne smiju ostati due od 9 mjeseci. b) istona Rumelija juno od gorja Balkan, i pod
sultanovom vlau, iako je stanovnitvo muslimansko vladar e biti kranin, imenovat e ga
porta, a potvrditi europske sile na 5 godina. c)Makedonija od Nia do grke granice vraen
pod Osmanlijsku upravu, ali je obeana reforma.
16
2. Ruska vojska e u Bugarskoj i istonoj
Rumeliji brojati 55 000 vojnika, ali ne moe ostati due od devet mjeseci. 3. Kreta ostaje pod
Osmanlijskom vlau s time da se u potpunosti provede reforma iz 1868. godine. 4. Cipar se
dodjeljuje Velikoj Britaniji. 5. Crnoj Gori se priznaje nezavisnost, ali knez mora jednako
postupati s podanicima svih vjera, teritorijalno se proirila na Niki, Podgoricu i Bar,
zauzvrat mora prihvatiti dio Osmanlijskog javnog duga. 6. Srbiji se priznaje nezavisnost, a
njezin teritorij se prostire na jug od Nia pa na istoku do Pirota, teritorijalno je dobila etiri
okruga: niki, pirotski, topliki i vranski, takoer mora prihvatiti dio Osmanlijskog javnog
duga. 7. Rumunjska je nezavisna drava, ali e Rusiji prepustiti dio Besarabije, a za naknadu
e dobiti otoke na uu Dunava i Dubicu, mora sruiti sve utvrde na Dunavu, te dopustiti
slobodnu plovidbu osim stranim ratnim brodovima. 8. Bosna i Hercegovina iako i dalje pod
Osmanlijskom vlau, zauzet e je austrijska vojska i njome e neposredno upravljati
austrijski civilni aparat na neizvjesno vrijeme, prema propisima koji e biti utvreni tijekom
predstojeih nagodbi izmeu dviju sila. 9. Rusija dobiva na istoku Ardakan i Batum.
10. Osmanlijska vlada treba platiti ratnu odtetu Rusiji u iznosu od 802 i pol milijuna franaka,
a plaat e se godinje po 35 milijuna dvadeset narednih godina.



16
D. DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. i 20. stoljea, str. 192.
10

Dolina Elekrt i Dogu, Bajezit su vraeni Osmanlijskom Carstvu. Porta mora provesti reforme
u podrujima to ih nastanjuju Armenci, i potvrditi e punu graansku i vjersku slobodu u
itavome Carstvu. 11. Odredbe o Crnom moru i tjesnacima vrijede iz 1856. godine.
17

Ovakvim odlukama Osmanlijsko Carstvo je izgubilo 3/5 svoga teritorija, i oko 1/5 svoga
puanstva. Procjenjuje se da je to oko 5 500 000 ljudi od kojih polovica muslimana. Carstvo
je izgubilo znatne prihode, ali je djelomino nadoknaeno dankom to su ga imali platiti
preostali vazali, i sporazumom kojim novonastale drave preuzimaju dio na sebe. Drave koje
su preuzele dio Osmanlijskog dravnog duga nikada to nisu isplaivale, jer nikada nije
postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.






























17
MILAN PRELOG, Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, (1739.-1878.), II., Naklada J. Studnike i druga,
Sarajevo, 1910., str. 136.
11


ZAKLJUAK

Govorei o Berlinskom kongresu kao prvoj balkanskoj mirovnoj inicijativi, valja prije
svega istaknuti ogroman posao koji je napravljen u pripremnoj fazi konferencije, a u kojem su
sudjelovale gotovo sve lanice kongresa, tj. cijeli koncert velikih sila, to ponekad i u nae
vrijeme toliko nedostaje svjetskoj zajednici. Berlinski ugovor primjer je svojevrsne nasilne
balkanizacije koja se provodi odozgo, kad se od jedne Bugarske rade dvije, i njihove
granice se umjetno suavaju, i kada je srpski etnos zapravo podijeljen na tri dijela. Velike sile
u ulozi mirotvoraca su na Balkanu napravile mozaik od nezavisnih, autonomnih, okupiranih
i drugih drava, teritorija i oblasti, i u najboljim tradicijama geopolitike kombinatorike
pobrinule se da sauvaju neprikosnovenost svetinje nad svetinjama, tj. balkanskih
prometnica. Dunav kao glavna balkanska vodena arterija proglaen je za neutralni teritorij po
kojem slobodno mogu ploviti brodovi od erdapske klisure do ua. Prolazak vojnih brodova
kroz Crnomorsko more i dalje je bio zabranjen, pa je ak i luka Batumi, koja je tom prilikom
predana Rusiji, dobila status porto franco (slobodne trgovake luke) a njome su trebali
ploviti iskljuivo trgovaki brodovi. Berlinski ugovor regulirao je itav niz vanih regionalnih
pitanja, ali je istovremeno na nemirnoj balkanskoj zemlji ostavio dosta starih neraspetljanih
suprotnosti, a nove je zapetljao u kosovski, makedonski i bosanski vor. I naposljetku, jo
jedan (i vjerojatno najvaniji) rezultat Berlinskog kongresa i svega to ga je pratilo bila je
izmjena globalne konstelacije snaga u Europi. Kongres iz 1878. posljednji je meunarodni
forum na kojem djelovanje velikih sila nije bilo optereeno blokovskom pripadnou.

















12


LITERATURA


DARKO DUKOVSKI, Povijest srednje i jugoistone Europe 19. I 20. stoljea, sv. 1., Alinea,
Zagreb, 2005.
ENVER IMAMOVI, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog
rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.
JOSEF MATUZ, Osmansko Carstvo, kolska knjiga, Zagreb, 1992.
MIHOVIL MANDI, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1910.
MILAN PRELOG, Povijest Bosne u doba Osmanlijske vlade, (1739.-1878.), II., Naklada J.
Studnike i druga, Sarajevo, 1910.
SKUPINA AUTORA, Industrijalizacija i nacionalne revolucije (1848.-1871.), XIV., Jutarnji list,
Zagreb, 2008.
SKUPINA AUTORA, Kolonijalna carstva i imperijalizam (1871.-1914.), XV., Jutarnji list,
Zagreb, 2008.
SKUPINA AUTORA, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), XVI., Jutarnji list,
Zagreb, 2008.