VASA KISA autorov pogovor

Vasa Kisa je autentina linost. U Mostaru i Hercegovini samo su vojne vlasti, poredije, policije i grobari znali da je u
mostarskim matinim knjigama zaveden kao Vaso Kisi, roen 30.12.1898, umro 19.4.1959. godine.

Uoi Prvog svjetskog rata uio je bavarski zanat u Peti. Uesnik je i tamonje Bela Kunove revolucije.

Hapen je oko stotinu ezdeset puta, a protjerivan iz Mostara sedam puta.

Vasa Kisa se izgovara brzo pod mostarski. Meu prvim su rijeima koje izgovaraju mostarska djeca; prve ale sa kojima se
susreu su Vasine, a i za mnoge druge, koje Mostarac uje bilo kad u ivotu, sklon je da vjeruje da su njegove. S koljena na
koljeno, prepriavaju ga mladi i stari, siromasi i imuni, neuki i uenjaci, obezvlaeni i vladari, plaljivci i heroji, seljaci i
graani svekoliki Hercegovci.

Sluao sam o njemu jo u predkolsko doba. I sad pamtim rijei koje sam gonetao: Riba-ipo, dinar-ipo, koliko je pet-ipo riba?
pita Vasa Kisa.

U radnoj knjiici Vase Kisia ubiljeen je jedan dan, za dva sata koja je odradio u Rudniku uglja. Od tada, pa do traginog
kraja (harikiri), bavi se samo svojim poslom liskalukom.

Liska je provinicijska unitarna imenica, nastala u Mostaru, davno. Neugasiva je u Hercegovini. Liska je veseljak, treha,
zabavlja, kazivalo, mangup, tvorac dosjetki i sitnih lai, uman ovjek, stanovnik birtija, sokaka i sijela, arijski ** No links **
informacija, savjest grada, nadniar duhom, deurni kritiar zla i afirmator dobra. Njegovo je da glasno izgovori ono to
arija misli a ona ne smije rei. Liske je da se upravlja po bekom bontonu, njegovo je i da svaki namjernik ostane u
vjeitoj ljubavi sa Mostarom, da nejakog zatiti a jakog zajae, da zabavlja ariju a da se niko ne naljuti na njega.

Liska je sve to i nita od svega toga.

Autor:
Danilo Mari

__________________________________

Dio prvi

Kao kad raspojasana djeca ukljue samohodne igrake, na nekolike odvojene tranice, lokomotive su brektale, huktale,
kripale, sudarale, gurale, vukle, pitale, zapljuskivale vrelom parom, nametale se i podsjeale na poremeen red stvari,
slian razbjeavanju stada ovaca kad meu njih uskoi izbezumljen tornjak.
Ispred stanine zgrade sa arenim proeljem, na kojem vise velike fotografije mrgodnih lica Firera i Poglavnika, red je i tiina.
Slike su povezane velikim slovima ZAGREB i malo sitnijim ciframa 5.09.1943. Raznobojne uniforme i nas dvojica, civila.
Odrastao ovjek kad sjedne u aku klupu podjetinji, a kad obue uniformu pone mijenjati ak i pogled na svijet, vidi ga sa
nie kote, redovske, razmiljao sam osjeajui teret brojnih uniformisanih pogleda. Po ponaanju, odaje se da znatielje s
naporom podnosi i timac, ministar Javnog reda i sigurnosti, koji me i doveo ovdje. Nije oran za razgovor, uti, duboko
razmilja. Nije mi drago da se toliko brine o zadatku zbog kojeg smo ovdje, jer radi se i o mojoj koi. U drutvu sam ministra,
prvi put u drutvu nekog ministra, i godi mi, ali bih volio da nisam. Zbog ega smo tu, kakav zadatak je zapao ministra i
mene?! Razmiljam o svakoj rijei koju mi je rekao: "Povjerili smo ti vaan zadatak. Radie sa visokim oficirom Gestapoa.
ekamo ga, dolazi iz Berlina. Vjerujem u tvoje sposobnosti i privrenost naoj stvari. Oekujem da e to i opravdati ."
Iz slubenih kolodvorskih prostorija, kao da izronie, pojavie se dvojica podoficira Gestapoa, prioe timacu:
"Izvolite, slijedite me, eka vas gospodin Miler", ree prednji, pa nas povedoe prema tek pristiglom vozu.
Na ulazu u vagon saeka trei podoficir, propusti nas dvojicu u hodnik, pa zabravi vrata. Otvorivi vrata na sredini hodnika,
ugledah straara u dnu. Obezbjeivao je specijalnu prostoriju kancelariju. timaca propustie, a mene zadrae iza vrata.
Kad je ovjek u neizvjesnosti, a blizu je mjesta u kom lei nedokuiv odgovor, neizvjesnost prerasta u zabrinutost, a nju u
ratno vrijeme hrane neobine sile kojima nije vian, nepribrano se odupire, ako potraje nadjaaju, odbrana zapoinje
slabakim drhtajima.
Drhtim nekontrolisano. Toliko sam imao neprilika u ove dvije ratne godine pa ne zadrhtah. Nisam ni dobio zadatak, a ve
se tresem, zato ta mi bi? Mrzio sam drhtavce, oduvijek mrzio, a evo, sad sam ja taj. ta se sa mnom dogaa? Kroz glavu
mi protiu zamuene slike. Jedna stravina viestruko se ponavlja, kao da je tu da me plai. Doveli me na zadatak, neki!
Spratili u voz, berlinski, oklopni! Rat je, mnoge sam ustrijelio i njima bio meta, dotucao kundakom. Mnogo neizvjesnih dana
imao sam, ali nikad nisam zadrhtao. Da li ba nikad? kao da me pita mutna slika koja me ne naputa. Prvi put, pa da, i ova
mutna slika podsjea na neki maglovit poetak, na jednu mrklu no. Evo je, bistri se. Izranja lice, prepoznajem ga, jasnije je
od onog iz jave. Jedva da sam ga tad i vidio, ali osjeao sam mu drhtaje.
Spretno smo upali u neprijateljsko selo. Zgomilasmo seljake prije nego se i rasanie, nabismo ih u podrum oblinje kole. Bi
glupo nareenje da ih ne ubijamo u selu, kao da je vano gdje emo ubijati. Neprijatelja treba sasjei u korjenu, i dijete, jer
kad odraste postae neprijateljski vojnik, to je bitno. Ako ti nee njega on e tebe. Rat je rat! A rat nikom nije brat. elio
sam to manje neprijatelja, valjda svaki ovjek to eli. Ta prva moja akcija, neizvjesnost... sljedovasmo i rakiju, udarah,
vezah... Pedesetak ih nabismo u podrum. Mirni, preplaeni, molili su se Bogu. Drhtao je samo jedan, kmezio:
Nemojte me ubiti... gospodine, molim vas!
Dosta! podviknuo sam.
Zadrhta jae, bre, kukavinije. Drhtanje me, prisjeam se, uznemirilo. Dograbio sam no... U ruci zanjihala je glava. Zaklao
ovjeka!?
Zaklah?!
Zaklah neprijatelja, opravdah se. U ratu zaklah, na to je spreman svaki ratnik, to mu i jest zanimanje, zadatak, bar sam mislio
tako. Ali se u tom trenu u meni rodila pobuna, zarhtao sam kao i on malo prije, tresao sam se. U gru se otrijeznih. Ovlaie
oi. Progovori u meni i iz mene: Ti si kolja! kolja...?!
U asu prohuja ivot misli.
Majka je odgajala sina muziara, sjedala u krilo i prstiima po tipkama klavira svirala uspavanke. Oduevljavala se mojim
nastupima na kolskim priredbama. Otac je u sinu vidio pisca, divio se pjesmicama iskienim ruicom, nosio ih je u ured,
ponosio se. Kad je u novinama objavljena moja prva priica, sretni roditelji su upriliili sveanost, okupili rodbinu i komije.
Suica nae oca umrije. Domalo i majka ode za njim. U meni se ruila volja za ivotom. Prekinuo sam kolovanje i
napustio roditeljski dom.
Izbih u Mostar.
Oivjeh.
LJubav Ane.
Nesretna mostarska ljubav. Pobjegoh od nje i Mostara. Doe druga ljubav brza. Kao i svaka plaha ljubav, zavrila je
neuspjelim brakom. Ostah opet na poetku. I do mene doplovi val sa idejom o stvaranju hrvatske drave, brzo me zapljusnu,
srcem prioh u to prioh ustaama. Pa i vrijeme je da i taj na napaeni hrvatski narod dobije svoju dravu. Pravo je i
krajnje je vrijeme. Ne daju dumani, vijekovima osporava neko, valja se boriti, ruiti prepreke, ne birati sredstva, nisu ih
birali ni oni mljeti sve pred sobom. Uvjeren sam da je to pravo, ali da li sam morao ba ja? Zaklah, popusti alkohol, misli se
vratie na poetak. Mora li se klati, smije li, imam li pravo prekinuti ivot, ima li ikada valjana opravdanja za taj in? I on bi
mene, mislim da bi. Da li bi i njega skolila mora? Mislim da bi. Glava u ruci a ne vidim je. Mrak. Sanjam li? Moram je vidjeti,
moda sanjam? Opipavam je, tu je, visi, vidim joj jedino oi, krupne, svjetlucaju kao u make kad ispred automobila nou
pretrava put.
Danima sam pio klao u ludilu. Postah ustaa o kojem se prialo sa potovanjem, najbolji, sa najvie odlija. Takav je ivot,
za isto djelo u miru vjeaju a u ratu odlikuju. Za isto djelo isti ljudi istu osobu jednom proglaavaju za zloinca, a jednom za
heroja. Proglaen sam za junaka, viteza, ustupaju mi mjesto u tramvaju... Dogurah u ministarstvo, evo i do Gestapoa. I opet
sam na poetku, drhtim u mranom vagonskom hodniiu. Dobismo tu Hrvatsku. Klao sam za itav hrvatski narod, za
Dravu, a drhtim samo za sebe? Trese se hrabri vitez od kukaviluka!
Izvedoe timaca, uvedoe mene.
Ukoraih u kancelariju pravougaonog oblika, duine po irini vagona, a irine koliko je bilo potrebno da se smjesti leaj, i na
lijevoj i na desnoj strani prostorije. Na sredini je stoi sa dvije klupe, obje sa dva sjedala. Na suprotnoj je sjedio nevelik
ovjek obian. Oekivao sam snaniju linost gestapovsku. Zateeni spada u ljude koji se niim ne istiu ne nameu. To
su oni sa kojima moete biti u irem drutvu a da ga ne zamijetite, i da po rastanku niste sigurni da li je uopte i bio prisutan.
Lagano se nakloni i podie ruku u hladan pozdrav. Bojaljivo sam upuivao kratke poglede. Vidi se da je oficir od zanata.
Iznoeno civilno odijelo i uredno zaeljani razdjeljak ne mogu da prikriju prsten na plavoj glavi oblikovan od dugogodinjeg
presovanja oficirskom kapom.
"Sjednite! Ja sam Miler", kaza nakon to se blago nakloni, pa nastavi odmjerenim izrazom I glasom: "Putujemo u Mostar na
zajedniki zadatak. Oficijelno sam tamo veletrgovac groem, a vi ete biti moj pomonik koji e nadzirati vaganje i kvalitet.
Odsjeu u hotelu 'Vilson', a vi kod jednog uglednog domaina. Imaemo kancelarije u tamonjoj Otkupnoj stanici, van tih
prostorija neemo se sastajati." Kad vabo spomenu Mostar, u sjeanju zaigra slika grada, kupa se u svjetlosti. Gledam
umivene crijepove, rastvorene prozore i cvjetove probeharalih treanja. Otopli u grudima, kad ve moram negdje, neka je to
Mostar. Oivjee uspomene, pomilova njena Ana, vatra udari u obraz, rashladi povjetarac sa Neretve, koji pirka po mojoj
volji. Izmigoljie misli iz rata, opustie se, pa zanjihae po bezbrinoj mostarskoj vrelini.
"Razumjeli ste?" prenu me glas preko puta.
"Da, da, razumio..." promucah kao iza sna.
"ivjeli ste u Mostaru desetak godina, poznato mi je, takvog sam i traio. Kau da je lijep gradi?" kaza, a mene opet skolie
zabrinjavajue misli, pobojah se da o meni zna sve. Sneveselih se.
U nemirna vremena, naroito u ratna, najbolje je kad vas ljudi ne znaju ni po zlu ni po dobru. Da vas ne zamjeuju, ne
kude, ali i neka ne hvale, jer svaka, makar i prijateljska hvala, rodi i dumanina bar jednog. arija je u stanju i da oprosti
nedjelo, da iznae opravdanje, obrazloi posebnim okolnostima i nekim psihikim stanjem izvrioca, ali je zato neumoljiva
prema ovjeku dobrog djela, prema glavi koja je u nadrastanju drugih, ne prestaje da je zajahuje i da joj podmee. U toj
borbi rat jo najbolji saveznik arije udrueni zduno i uspjeno kose najumnije.
Mileru je poznato da sam ivio u Mostaru, raspitao se i kako sam ivio, obavjeten je i o mom ratnom vladanju, zna sve
bojim se, jer ko zna kakva je dua prikupljala policijske podatke, kako ih je tumaila i sugerisala. Gestapovac je mene
odabrao za zadatak? Znai, ocijenili me pozitivno, pronjemaki, ne ide mi to u prilog. Da sam nepouzdan, ne bi mi bio
povjeren ovaj zadatak ne bih bio u ovoj opasnosti. Kanjen sam zato to sam bolji od drugih. Teak je zadatak koji se
planira u Berlinu, a vodi ga gestapovac koji ima osobnu strau. Opasan zadatak, u ta li je nakanio da me uvue? Kakvu li igru
igra? Iz Berlina se ne otiskuje tek tako. Razlog mogu biti komunisti jedino oni. Dokazao sam se u borbi sa zagrebakim
podzemljem, poznajem Mostar, ali mostarsko podzemlje to je neto drugo. Nisam tamo ivio u vrijeme kad je nastajalo.
Prokuie me. Moda me i vodi kao mamac, on u sigurne i dobro uvane hotelske odaje, a ti, Garo, u ariju... A i taj Mostar,
malo-malo pa vijesti o akcijama komunistikih bandi. Proslavljaju boljeviku godinjicu, osviu parole na svim veim
zgradama...
Malo-malo pa akcija. Nedavno je iz Mostara stizala serija depea "strogo povjerijivo", prevrila dara mjeru, moda se doulo
i do Berlina... Poao da to sredi! Za mene je najbolje da se ograniim na poznavanje vesele strane mostarskog ivota, bavio
sam se muzikom, uestvovao na priredbama, pa samo to i poznajem. A politika, o tome nita, praviu se posve nevjet.
Zahtiheva da ga upoznam sa gradom u koji putuje prvi put. Da opisujem grad!? Nita neobino a ja se muim, ne znam
odakle bih poeo, razmiljam gledajui kroz prozor. Iz voza!? Iz voza, sinu mi ideja, prepriati kako sam ga i ja vidio prvi put.
Inae su prvi utisci o gradu najdubiji i najpamtljiviji. Ovako u poeti:
Zamislite puno brda, brdo do brda, i tako pet-est sati vonje od Sarajeva ka jugu. Zahvaljujui rijeci Neretvi koja ih je vjeto
zaobilazila i presijecala, stvoren je nadaleko poznat kanjon, kroz koji parna lokomotivica iz Sarajeva dobreke do Mostara.
Grad se smjestio u kraki kazan, a i njega je nekad stvorila Neretva, uvlaila se sa sjeverne strane, okruivala, kutljala, kurlala
i mljela brdsku periferiju do utrobe, a kad je ukazanila meubre, provalila je na junu stranu i mirno nastavila ka moru.
Ponijela je, pa ispod grada, razlila pijesak i mulj i tako stvorila plodno Bie polje. Navire sjeanje na slikara stranca. Dugo
sam ga posmatrao, platno je obojio u zeleno, po sredini, slobodnoruno, debelim kistom, povukao je plavu trakastu liniju, i
njom doarao modrinu Neretve. Tanjim kistom, umoenim u plavu boju, ucrtao je zrakaste linije povijene na uljev u
Neretvu, doaravajui mrzle Bunu, Radobolju, Jasenicu, te toplu i ljekovitu Bunicu. Dodao je i presuivani Posrt... Valjda
nigdje u svijetu, u tako malom prostoru, ne postoji toliko tokova. Mostarsko polje ima sedam brzotonih bisera. Kad sam bio
mlai, volio sam da piem, Mostar me esto inspirisao. Divan je grad, svijetao, topao, voljen, ali Mostarci pregone
uporeujui ga sa najljepim gradovima svijeta. Pretjeruju. Most iz turskog perioda i Kujundiluk su najljepi dijelovi grada,
po njima se i prepoznaje. Dvadesetak hiljada stanovnika ivi po mahalama, a arijski ivot tee u trgovakom dijelu koji se
naziva Riine. itelji se meusobno poznaju, teko prihvataju doseljenike svoji su. Kao i o gradu, i o sebi imaju visoko
miljenje, tako da se rijetko koji doljak uspije uklopiti u ariju. ive od trgovine i ala...
"uo sam da neki Mostarci ive i od ala?" Miler prekinu moje misli. To mi dade samopouzdanja, i sretan da efa zanimaju
arijske ale, a ne, kako sam mislio komunisti, poeh:
"U Mostaru ive naroiti ljudi koji uveseljavaju sebe i graane. Nadaleko su poznati pod imenom liske. Visoko su cijenjeni.
Vole ih i stari i mladi, obezvlaeni i oni na vlasti, vole ih doljaci i oni to odseljavaju, vole ih vojnici, svetenici, namjernici..."
"Zanimljivo! Liske!? Kaete da ih vole svi, ne trebam ni pitati, volite ih i vi?" s pola glasa e Miler..
"Prijatno sam se osjeao kad sam bio u njihovoj blizini", uzvratih.
"Bili ste esto blizu njih?!" kaza sa poluzanimanjem.
"Da, esto", odgovorih sa pomalo zaudnim glasom.
"Valja nam dugo putovati, kratiti vrijeme, elio bih da govorite o tom kraju i njegovim ljudima... kaza i zauze pozu sluaoca.
"Nije veliko naselje", nastavih oputenije: "LJudi se poznaju u glavu, pri susretu se redovno zaustavljaju, rukuju, priaju,
ogovaraju i ale. Svako o svakom zna sve i vie. Iz toga nastaju zadirkivanja koja zanu u kafanama. Tamo se,
prepriavanjem, poneto doda ili oduzme, pa u obliku zgodne ale prenosi na ulice i domove. Vrijednije dugo traju, dok se
ne rode nove, bolje i zanimljivije, a najuspjelije nadive i tvorce. Kao da bez toga ne mogu, alu uzimaju kao hranu ili pie,
bez nje su kao izgladnjeli ljudi. ale se svi. aljivdije se dijele na sluaoce koji se slatko smiju, ogovarane koji su predmet
ala, prepriavaoce koji unose duha da ala bude zanimljivija, ispriana smijeno, te oni koji smiijaju ale. Malo je onih koji
uspjeno i smiljaju, i priaju, i prepriavaju, i bivaju predmet ala, a najmanje je onih koji to jo i godinama uspijevaju. To su
liske. Lisaka je malo. Dre se na okupu, ive po kafanama, nisu zaposleni, zapravo, to im je zanimanje. Gazde ih materijalno
pomau, pa vjekovima po nekoliko lisaka tako ivi. Najbolji se nametne liskama pa gradu, tako nastaje i postaje prva liska.
Prva liska najomiljenija je osoba grada ef je liskama i trehaima. To je graanin kojeg uvijek eka slobodno mjesto u
svakom drutvu; graana, trgovaca, politiara, knjievnika, vojnika, djece... Izmeu ratova bio je to Vasa Kisa. Nedavno sam
saznao, iv je i jo uvijek je prva liska."
"Vasa Kisa..!? Naiao sam na to ime..." jedva preko usta prevali Miler.
"Upoznao sam ga ve mog prvog mostarskog dana", odgovorih.
"Ve?" iznenadi se gestapovac.
"Doao sam u hotel na ruak, znate kako to ve biva. Zapazio sam grupu veselih ljudi, sastavili su tri stola... piju, meze i
dangube. Jedan se izdvajao duhovitou, vodio je glavnu rije, a ostali podravali su ga. Pomislio sam da bi to mogao biti
Vasa Kisa, jer sam jo u vozu sluao o njemu. Raspitah se kod konobara, potvrdio je moju pretpostavku. Posmatrao sam ga
kriom. Na osobit nain pozva mladog konobara, upita:
Da li je u hotelu sve na prodaju?
Da, sve je na prodaju!? iznenaeno e konobar.
Ja hou peenje od tiglia, iz onog kaveza... pokaza i kaza Vasa Kisa.
Ti se ali?! konobar kao da nije razumio narudbu.
Ne, mislio sam ozbiljno! vrlo odmjerenim glasom e prva liska..
Ali, pa tu nema ta da se pojede?! promucae konobar.
To je moja stvar. Rekao si da je sve na prodaju. Ja hou peenje od tiglia odbrusio je Vasa.
Molim lijepo ree, oito zbunjen mladi, okrenu se i odjuri do efa. Zatrai pomo. Prislukivao sam ih.
A, Vasa Kisa! nemoj da brine, ali se, ali e ga skupo stajati ta ala kaza ef, koji se samo na tren bio zbunio, naredie
konobaru: Uradi kako je traio, pripremi za serviranje pa me zovi. Ja u da ga posluim.
Konobar se vratio do Vase da saopti:
Biete uslueni, gospodine!
Drutvo se zabavljalo, ali su, kao i ja, sa vidnim zanimanjem iekivali narudbu. U neko doba i pristie dugoisekivana
tepsija, na kojoj se iznosi peenje, i na njoj, kao da je crv, aranirana je peena ptiica. ef se trudio da bude to prirodnijeg
konobarskog dranja. Sluio je po zanatu, na kraju se naklonio i rekao:
Izvolite i dobar tek!
Kad je ef htio da poe, Vasa ga zadra poteui za rukav, izvue novi, ree:
Molim vas, ja sam traio peenje, odsijecite mi za jedan dinar.
ef se pobuni. Porjekae se. Umijeae se i gotovo svi gosti, koji e presuditi na Vasinu stranu, jer ni drugim muterijama
nije serviran sav peen ovan, tele...
"Zanimljivo, ali ne i humano", nakon jedva vidljivog osmijeha ree Miler. Mada je opaska osnovana, zasmeta mi ocjena
nehumanosti za liske, pa i ne htijui nastavio sam:
"Radilo se o izuzetku, ve je u sljedeoj prilici bie drugaije. Nekim je povodom jedna gradska humanitarna organizacija
upriliila priredbu na kojoj je prikupljan dobrovoljni prilog. Jedna od taaka bila je i natjeaj karikaturista na temu gladi. Bilo
je dosta crtea. Prvo je pokazan treenagraeni rad, mnotvo iznemoglih i neishranjenih ljudskih bia, doekan je sa
aplauzom. Drugonagraeni izmamio je i snaniju podrku, prikazivao je skljokane kosti ispod pometenog stola. Sa
ushienjem oekivala se prvonagraena karikatura, a kad je pokazana, u sali zavladao je tajac. Na listu papira, uz jasan
potpis Vase Kise, pokazane su dvije povijene debele linije. Kao da nita nisu govorile, liile su na veliku oborenu cifru 3. Na
sastavku linija bila je uma od pravih tankih crta. Pozvae Vasu, koji e se popeti na podijum, zauzeti pozu profesora likovne
akademije, da bi objasnio:
Ovo je, gospodo, karikatura gladna ovjeka. Toliko je dugo gladan, po guzici se ve uhvatila pauina...
Naravno, posjetioci su snanim aplauzom podrali odluku irija."
"Da li ste susretali mostarske komuniste?" kad sam se najmanje nadao, grunu top iz Milera.
"Ne! Bio sam u 'Hrvatskoj glazbi', a tamo nije bilo ni pomena o komunistima", kazah i nastavih da se branim: "Glazba je bila
pod okriljem katolike crkve, pod nadzorom fratara..." ni sam ne znam zato tako snano govorio sam odbranaki.
"Pod nadzorom i fratara, ali i komunista, no o tome poslije..." kaza Miler, uozbilji se i vie, pa doda: "Neete rei da niste
poznavali nijednog komunistu?!"
"Ne, nijednog !" zanijekah od prve.
"Ni Gojka Vukovia?" doda naroitim glasom, koji osta u uima da mi zvoni i ponavlja, da plai i opominje, da podsjea na
gestapovsko drutvo, nepredvidivo i uvijek opasno po ivot. Zaogrnut strahom posluno odgovorih.
"Gojka je poznavao svaki Mostarac, i susretao ga", rekoh i nastavih da objanjavam: "On je bio nadaleko poznat i ozloglaen
komunist. NJemu nije bilo do moga drutva, kao ni meni do njegovog. Uostalom, vie je bio po zatvorima nego u artiji."
"Ipak, poznavali ste ga, a rekli ste da niste poznavali komuniste!?" narui German kao da sam neposluno dijete.
"Spadao je u grupu ozloglaenih komunista u takozvanoj Jugoslaviji", napomenuh.
"Sada ete rei da ni Breana niste poznavali?" prostrijeli me i okomi rijeima.
"Sjeam se nekog sa tim prezimenom, ali ne mogu da se sjetim o kome je rije", slagah imajui na umu injenicu da sam ga
viao sa Mostarcima koje je hapsila policija, optuujui ih da su komunisti. U ovom razgovoru ne smije doi u pitanje moja
istota, bar kad je rije o komunistima, zakljuih da ostanem na tome.
"Da li je Vasa Kisa komunista?" kao da mi zari novu bodlju.
"A, ne, to nikako. On je arijski zabavlja i nita vie", ueprtljah se.
"Da li je uestvovao u kakvim politikim manifestacijama?" dopita probadajui me pogledima.
"Ne, nije mi to poznato", vrst sam i istrajan.
"Vasa Kisa je Srbin?" opet zaskoi.
"Ne znam, mogue je. Ali... liske su... Mostarci", na tren izgubih kontrolu nad svojim mislima.
"Uestvovao je na kongresu jedne od politikih stranaka u Niu", kaza, jo me dublje ubode pogledom, pa dopita: "Da li vam
je to poznato?"
"Ha, ha, mislite na stranku ikice Markovia?" malo se pribrah, ali i kazah to moda i nisam trebao.
"I to vam je poznato, a sve kao da nita ne znate!?" naruga mi se: "Vi znate I ko je gospodin ikica...!?"
"Pa... pa..." spetljah se: "Pa i ikica Markovi je bio kao neka liska. Znao je drati govor po dva sata a da dva puta ne
upotrijebi jednu rije."
"Zanimljivo. A Vasa Kisa i Ni?" Miler ne prestaje da tjera svoje.
"O tome je arija priala danima, zabavljala se..."
"ta je priala?" prekinu me.
Iznenadi me njegova istrajnost, pa se zapitah, koliko neke stvari u nekom vremenu mogu biti nevane, a u nekom, sasvim
drugom vremenu, postaju vane, pa ih se moramo prisjeati i prepriavati. Trai da se prisjeam i onog to se nije ni
dogodilo. Prisjetih se kako se tada zabavljala mostarska liskana. Danima su o tome priali izmiljajui udesne i, vjerovatno,
nezbivene dogaaje. Poelo je od mostarskih gazda, koji su trebali da u Ni poalju dvojicu delegata na neki kongres. Poslali
su Vasu i Bega. Obukli su ih po posljednjoj modi i danima ih uili i pripremali da hodaju, jer oni su "kongresmeni", tako e ih
nazvati arija, i ne bi smjeli da osramote mostarske politiare. Uz muziku ispraeni su na stanici. "Kongresmeni" su se sa
tapovima i cilindrima kicoili po ariji... ta li smjera Miler kad te liske dovodi u vezu sa naim putovanjem? Ovo mi se ne
dopada, ini mi se kao da opada i cijena moje koe. Eto, ta se douje do Berlina.
"No, ta se prialo?" zazvua kao naredba i ispitivanje.
"Znate, her Miler, liske, Vasa i vjerni mu saputnik Beg, prisustvovali su tom kongresu iz sprdnje. O tome znam samo iz ove
prie: Kao i ostali delegati, imali su besplatan hotelski smjetaj za dva dana. Meutim, njima se dopalo u Niu pa su produili
boravak. Petog dana vlasniku hotela bilo je udno ponaanje mostarskih delegata, pa je naloio hotelskom slubeniku:
Onoj dvojici, ujutro, im ustanu, podnesi raun i naplati. Sumnjivi su, bojim se da ne kliznu.
Slubenik tako i uini. im su njih dvojica sjeli za sto, prije doruka, pristupio im je:
Molim vas, gospodo, da platite...
Donesite doruak, da jedemo otro e prigovoriti Vasa: Platiemo, i vrijeme je da platimo dodao je: Inae, ne
volimo dugovati. Nije nam to u naravi.
ta emo sad, moj Vasa, fukara bez dinara? zamucae Beg po odlasku slubenika govorio sam ti da se okanimo belaja
prigovarao je.
Zna ta, kad doe sa raunom, posvaaemo se, k'o bajagi i amaraemo se, juriti... Ostaemo bez cilindara i tapova, ali
poteno govorei, i nisu za nas Vasa izloi plan.
Izvolite, platite raun nakon doruka ponovo pojavie se slubenik.
Ja u platiti..! prvi e Vasa.
Ja u platiti..! presijei e ga Beg.
Ja..! istovremeno su govorili i zavlaili ruke u prazne depove.
Nee, ja u..!
Nee, nego ja..!
Zato ti kad si vie puta platio..?!
Zbog toga to si navikao da ja plaam..!
Nemoj da vrijea!
Nemoj da si bezobrazan...
I tako redom, dok Beg ne odalami pljusku. Vasa poe da uzvrati, Beg se odmicao, bjeao... Vasa ga je pratio u stopu, jurio do
vrata, ulice...
"Naivna pria", Miler je bio uvjeren da okreem priu da bih preutio prave odgovore, ponovio je: "Naivno je. Ne ide to ba
tako jednostavno. Probajte vi ruati bez novca, pa da vidite..."
"Ali, her Miler, bio je to Vasa..." rijeen da se to manje dotiem politike, okrenuh na sljedeu Vasinu alu. "Sjeam se, kad je
ve rije o ruku, kako je Vasa, opet bez novca, ruao u Sarajevu. Redovno je bio bez novca, a i kad ga je imao, nije ga nosio,
jer je to za njega bilo sramotno. Prva liska se morao snalaziti i ivjeti bez novca. Naiao je na djeaka sa ulice, priao mu,
pitao za gostionicu gdje se moe dobro ruati, i kad je dobio odgovor, predloio je djeaku da na ruak poe i on. Naravno,
mali je rado prihvatio. Sjeli su za sto, domalo se pojavio konobar i molio da se sa bijelog i istog stolnjaka ukloni povei i
neugledni paket. Vasa ga je skinuo i poloio na slobodnu stolicu. Naruili su dva obilna jela. Oinski je Vasa uivio gledajui
kako momi halapljivo jede, poruio mu je kola, kompot i sok. Vasa je popio pola litra vina, djeaku se poalio na mokrani
mjehur, pa otiao u klozet. Zadugo se nije vraao. Djeaku je dosadilo, vrpoljio se i jedva ekao da napusti gostionicu.
Konobar je elio da naplati rukove, ali i vie da im prije isprati neizgledne goste, pa kad Vase za dugo ne bi, priao je
djeaku i zapitao za oca. Djeak je objasnio da je ratno siroe bez roditelja, te ispriao kako je doao na ruak. Kad je
konobar izgubio svaku nadu u Vasin povratak, priao je paketu i poeo da ga odmotava. U dosta papira naao je kamenu
kocku svjee izvaljenu iz kaldrme."
"Da li je Vasa komunista?" opet gestapovac zaskoi kao pas iz klanca.
"A, ne. On je samo zabavlja", ostah dosljedan.
"Priajte, priajte, samo priajte, o Vasi Kisi", ree, razvue usne u jedva primjetan osmijeh, oduta pa e zajedljivo:
Priajte, priajte kako je jo negdje ruao, besplatno.
"Tako se Vasa i u Stocu zatekao gladan", ne znajui kako da se izvuem iz kandi, nastavih tvrdoglavo, ponaajui se kao da
sam uvjeren da Milera zanimaju upravo takvi rukovi: "Uao je u gostionicti i pitao ta ima za jelo. Konobar je otpoeo sa
onim kako mu je prvo padalo na um.
Ima grah ovako, grah onako...
Dobro, daj mi grah onako prekinue ga Vasa.
Nakon ruka, Vasa je ustao i krenuo ka izlazu. Konobar e ga presresti.
Molim vas, niste platili..?
Nisam ni kanio plaati mirno e Vasa, objasni: Rekli ste grah onako. A onako, to ti je badava, besplatno.
Doe do prepirke, ukljuili su se i zateeni Stoani, koji su, nakon dueg vijeanja, stali na Vasinu stranu, odbranili ga, onda
pozvali ga u drutvo, astili piem i uivali u dosjetkama..."
"Priajte, samo priajte. Priajte i o besplatnom piu!" presije Miler, da mi se naruga. Nastavio sam kao rugu da nisam
shvatio.
"Dugo su sjedili i pili, do veere, kojom Stoani nisu htjeli da aste Vasu, traei da opet smisli neto besplatno. Nakon
razmiljanja Vasa je pozvao konobara i poruio:
Molim vas, donesite mi kilo peenja.
Ubrzo bi usluen. Jeo je sporo. Prisutni su pijuckali i glasno gonetali nain na koji je Vasa planirao da izbjegne plaanje. Bili su
buni dokazujui svaki svoju pretpostavku. Gostioniar nije brinuo za troak, znao je, nadoknadie neko iz povelikog drutva.
Vasa objedova, obrisa usne, te dozva konobara, upitae ga:
ta vi, konobari, radite sa gostom, koji pojede veeru a nema novaca da je plati?
Traimo mu osobnu kartu odgovorie je ravnoduni konobar.
Ako nema ni nje? poluzatvorenog desnog oka rei e Vasa.
Nogom u guzicu, izbacimo pseto vani uzvratio je konobar.
Naplati! ree Vasa nakon to poskoi i izbulji stranjicu. Konobar se istinski naljutio, bio je poao i da ga udari, ali
zaustavili su ga gosti, koji obeae da e platiti oni."
"Vrlo zanimljivo, vrlo, priajte, priajte", rugao mi se, a ja sam i dalje igrao na kartu naivnosti, znajui da i bez toga vabo
nema osobito miljenje o Balkancu. Nastavio sam u istom stilu.
"Nije ao stolakim meraklijama to su troili, vole da seire, a eif se uvijek plaao. Vasa je malo pripio, znajui da pijan
ovjek treba pia vie nego trijezan, odluili su da se i dalje poigravaju. Prestali su da mu poruuju pie, a on ga je
prieljkivao. Nakon to ih prozre dozvae konobara i zapitati:
ta radite sa gostom koji popije vino a ne plati ga?
Kako moe biti, popiti a ne platiti? i konobar zaigra zametnutu igru: Pa ipak, ko ne plati, izbatinamo ga.
Daj mi jedno vino, da popijem, na brzinu... kao da zapomaga Vasa.
Zato na brzinu? zaudi se konobar.
Nita ne pitaj zvjerkajui na sve strane, panino e Vasa: Donesi, bre dok nisam dobio batine.
Od koga e dobiti batine? opet e zaudno konobar.
Od tebe! doeka Vasa, mignu okom, nasmija se, povue ga za ruku, pa doda Donesi!"
Miler je nemarno sluao moju priu, ako je ikako i sluao, probadao me oima, kao da je govorio; priaj, priaj, tek dolazi
prava pria. Bio je uvjeren da znam dosta, da tajim, ali je raunao na dugako putovanje. Omalovaavao me je, pustio me da
priam uprazno, pravio se da spava.
Parosnani tutanj naruavao je nonu tiinu. Polusnen lebdio sam kroz vremena, prostore, stanja, zagnjurivao u neku
nejasnu mutnou davno proivljenu, trudio se da izbistrim, to neto, naprezao se prizivajui pamenje. Priinjavalo mi se da
sam na tragu, blizu, ali ne dokuujem. utim i gledam kroz mrak. Navikao na galamu, amor, melodian zvuk, lelek... na sve
osim na muk. Sanjiv, osjeao sam se stisnuto, neprijatno, nesigurno, ve i neizdrivo, a gestapovski pogledi probadaju,
prouavaju, uvlae duboko u snenu glavu, snano i bezobzirno ibaju, o njima razmiljam traei prostor za svoj vidokrug.
Kako izbjei sudar sa presnanim pogledom? mui me pitanje. Gdje da gledam? kad je on zauzeo sve vagonske prostore.
Gdje god upravim pogled, presijee me njegov, njegov izasnen, stalno izasnen. Gdje da gledam? Glupo se osjeam, ba
glupo. U njega, odluih i pogled usmjerih na njega, a on mi ga u trenu povi. Kroz prozor ne mogoh gledati dugo doeka
no pa me naslika na staklu. U leaj, sto, zidove, fotografiju Hitlera na zidu... Slika, kad je zagledah bolje, lik me podsjeti na
jednoumca afta, i on po Mostaru hoda sa isukanom rukom. Ispruio je u vozu, da zaplai, to li? Vidi razdjeljka i kose do
obrva, kao da se nije mogao zaeljati pred slikanje, ne, nije to utisak, sve je sraunato, davno razraeno. Hitlerova
fotografija podsjea na nekog...? Na Vasu!
Kako je nepredvidiv ivot. Eto, gestapovac stigao iz Berlina da me strai u vagonu, tjera da priam o palanakom eretu,
komunistima koje ne poznijem, da... Ko bi mogao i pomisliti da e mi se takve stvari dogoditi. Pa jest, Hitler i Vasa, ma koliko
bilo udno, ima tu neega. Vasa je liska, bie da se previe proliskao... Sjetio sam se, pa da, dogodilo se u gostioiiici "Pavi".
Na vratima se ukazao udan ovjek, kopija ove fotografije, ukoio se sa ispruenom rukom do visine oiju. Ponavljao je: "Hajl
Hitler". Prisutni se okamenie. Isti je kao Hitler, govorili su. Domalo sam u tom liku prepoznao Vasu. Ona prilika i ova
fotografija su blizanci. Predosjeam da je Mileru poznat i taj detalj, ne bih se zakleo da mu nije poznato i da sam i ja
prististvovao tom inu. Toj je, naravno, malo vjerovatno, ali kad je u pitanju Gestapo, mogue jo sve. Jo vie me skolila
nelagoda, uvukla pod kou, svrbi. Ovaj dan kao da je odsanjan. Strah u snu, dovuen na ivicu provalije, vagam na njoj,
dovoljna je najmanja sila, dodir, povjetarac ili grekica u iskoraku, pa da zavrim u ponoru pakla. Opet postah djeai,
skrivio batine, oekujem strogog oca koji nije pratao, udarao je kud je prije stigao. Oekujem zamahe, drhtim, najtee je na
njih ekati, da pone, i on se tek priprema da tue, uti i kani, ne usuujem se da ga pogledam iba i pogledom, probada,
bodlje ikaju u mozak. Sklupao se u oku sobe, uronio misli i pogled u prazno, duboko u sebe, u strah. Pritislo me, okuraih
se da pogledam, u oca, presijee me ilo iz oiju gestapovca. Nije snen, prevario sam se.
"Kao da nema ala vezanih za komuniste?" rijei kao da povrijedie otvorenu ranu.
"Nisam se druio sa pelenguziima", sjetih se da su tako neke mostarske gazde nazivale komuniste , odluan sam da o
komunistima govorim sa sprdnjom, jer, eto, takva su vremena, dovoljno je da vabo samo posumnja u moja opredjeljenja,
pa mi je gotovo sijelo, kako to kau Mostarci. Moram se sjetiti neke ale vezane za komuniste, uporan je vabo, a ne mogu
da se sjetim nijedne, muih se. Sjetih se:
"Dugi tmurni i kioviti dani uguraju u ljude lou volju, postaju neorni za pozdrave, razgovore, ivot... Trandiju bez jasnog
cilja, tek da skrate vrijeme, zlovoljni su, i kako se to kae, do podne mrze cio svijet a poslije podne i sebe. U takve dane
najbolje je da se ovjek nae u Mostaru, u gostionicama su svi: liske, gazde, politiari, radnici... Nikome se ne uri, oputaju
se, za svakoga ima jela, pia i zabave. ivot je tada osobit, sve se odvija polako i neusiljeno. U jednoj takvoj prilici, sjedili su
Vasa i Beg, a meu mnogobrojnim gostima bio je i spominjani komunista Gojko Vukovi. Beg je imao masnice po licu, dobio
ih je od nekog Gaanina, zato to je priao masne ale na raun osjetljivih Gaana. Masnice su bile povod za zadirkivanja.
Naravno, prednjaio je Vasa.
Gojko, zato ne primite Bega u Partiju? nenadno zapitae Vasa.
Begovi i komunisti nemaju nita zajedniko uzvratie taj uveni komunist Gojko.
Imiju, imaju! kao da bi se svaao, epurio se Vasa i izazivao panju: Prvo, komunisti dobivaju batine, a evo, i Beg je
pretuen. Drugo, a to je za vas nijvanije, Beg je ateista.
Beg, pa ateista?! To do danas nisam uo kao bajagi, zaudie se Gojko.
Da, da, Beg je ateista uvjerljivo e Vasa, objasni: Gaani su ubili, u njemu, Boga.
Samo djelimino ima pravo i Gojko e prihvatiti alu: Gaani su ubili Boga, ali u Begu je ostao Alah. Moj Vasa, kao to
vidi, Beg jo nije spreman za Partiju. Ali im u njemu neko ubije din, primiemo ga...
Strelovito oruje, koje je siktalo iz suvih gestapovskih oiju, unitavalo je eliju po eliju moga samopouzdanja, i podupiralo
nemir. Jo sam vie obraao panju na svaku rije koju sam kanio izgovoriti, a kad bi je prevalio preko usta, inilo mi se da je
morala biti druga, koja bi loije govorila o komunistima. Jer, eto, sad mi se ini da sam tog komunistu prikazao kao mudra
ovjeka, a to nije smjelo da mi se dogodi.
"Stiemo u Sisak!?" kaza vabo.
"Da, Sisak je!" jedva se uvremenih.
Opet muk. Protutnjasmo kroz stanicu.
"Posmatrate Firera?" pretrnuh uvi to ime.
"Fotografija je vrlo uspjela", smislih da je najbolje da to kaem.
"Da, uspjela je. Da li vas podsjea na koga?"
"Ne, jedan je Firer", odgovorio sam i tek tada bio svjestan gdje sam, opet sam se ukljuio u Milerove kande iz kojih nije
moglo biti otimanja.
"Zar vas ne podsjea na Vasu Kisu?" Miler je otezao svaku rije i na mom licu pratio porast zbunjenosti. Srce mi zadrhta,
uznemirenost zaledi misli, mucajui prosloviu:
"Her Miler, molim vas, ne usuujem se ni da razmiljam o slinosti..."
"Ipak, razmiljajte!" kaza ne ba ljubaznim glasom.
"Ne mogu!" izleti iz mene.
"Da li vam je poznato?" opet e vabo zajedljivo: "Taj bezobraznik je dozvolio sebi slobodu da se izruguje sa velikim Firerom,
oponaa..?"
"Ne, ne, her Miler", vrsto odluih da preutim dogaaj iz "Pavia" gostionice.
"Ne, nije vam poznato?!" zaudi se Miler, nastavi: "Onda posluajte! Uoi rata, u Sarajevu je naa grupa upriliila jednu
manifestaciju u znak podrke naem pokretu. I pored dobro voenih priprema skup nije uspio. Komunisti su odvraali od
skupa, a i ono to je dolo u salu, vratilo se razoarano. Na koji sat prije u gradu je rasplinula teka la: 'U Sarajevo dolazi
Firer.' Zbunili su se i nai ljudi, a neki i potpuno nasjeli. Komunisti su ubacili svog ovjeka na poasnu binu. U toku skupa taj
je priao mikrofonu, i otpoeo:
Sarajlije! Dananji e dan ostati zabiljeen u povijesti grada. Podarena nam je najvea ast, doao nam je lino... Firer!"
raspriao se Miler, to ba nije njegov stil. Nastavio je:
"U optem nesnalaenju izronio je Firer. Ovacije, prolamala se dvorana. Firer je stajao sa ispruenom rukom, ekao je da se
umiri masa. Otpoeo je na njemakom jeziku. Govorio je protiv faizma... Sluaoci su zanijemili. Kad su nai shvatili ta se
zbilo, ve je bilo kasno. Nestalo je Firera, kao da je propao u zemlju. Komunisti, naravno! Godinama je ime glumca ostalo
nepoznato, i tek prije dva dana... Bio je to, glavom i bradom, taj va, Vasa Kisa."
"udne stvari, gotovo da ovjek ne povjeruje", istinski sam se isuavao. Nastavio sam: "Pa je li to stvarno bilo, her Miler?"
"Nije vam poznato?! Znate vi mnogo toga", ree, pa zastade da me presijee pogledom, nastavio je: "Moda vam treba
vremena da se prisjetite. Odista, da li Vasa lii na Hitlera?"
Preznojavao sam se. Vrag je odnio alu, zakljuih, pa poeh da doaravam ulogu koja mi je pripremljena. Ne smijem nasjesti,
moram jo preciznije vagati svaku svoju rije: Ispeci pa reci, to kae na narod. Ne dam se, odluan sam.
"Ne bih rekao", otpoeo sam s pola glasa: "Po visini, teini, brkovima, kosi, moda i ima slinosti. Meutim, Vasin lik je
osobit i noponovljiv. On ni na koga ne lii. Ruan je i lijep, istovremeno. On je ljepotan grdnih ljudi. Uz to, ima udne
osobine, na primjer, moe mahati uima kao magarac. Da ne povjerujete, moe donju usnu prebaciti ak preko nosa. Sjetih
se jedne takve njegove zgode", kazah, prokiljih na Milera, a kad se ponovo suelih sa votanim licem nastavio sam:
"Hinjio je raskol sa liskama, izdvojio se u gostionici za poseban sto. Peckali su se pred gostima, a veina e se opredijeliti za
one sueljene Vasi. Naruivali su im pia i jela. Jelo se i Vasi, ali njemu ne naruuju. Nepoznatom gostu, koji je sjedio do
njegovog stola, konobar donese peenu jagnjetinu. Miris peenja dodatno uzjogunio je Vasinu utrobu. Napadno gledao je u
prvi gostov zalogaj, ovome to bi neprijatno, pogledima pokuavao je da presijee taj bezobrazluk. Vasa je to i oekivao, pa
e u tom trenu povui donju usnu i prebaciti je preko nosa i krajnje neukusno mrknuti, kao da usnom zamjenjuje
maramicu. Da bi ostavio snaniji dojam, progunao je: 'Gdje ovako nazeboh?' ovjek ga je gledao otvorenih usta, zgrenog
lica dozva konobara, plati, pa ljutito napusti gostionicu. Vasa pree za sto odbjeglog, privue peenje, poe ga ereiti i
gunati: 'Gospodine, otkad ja ekam da nas uslue .'" Miler je jednako votano gledao u mene, nastavio sam da govorim
bezvoljno: "Vasa je izborana lica, sa zrelim podonjacima, koji navode na neispavanost, zamorenost, alkoholiziranost,
starost, ispaenost... ili i njih glumi. Oi su nejasne boje, ak bih rekao da se i ona mijenja po njegovoj volji. Pogled mu je
prodoran, u skladu sa njegovom snanom linou. Svjestan je tog dara, pa ga u doticajima sa ljudima esto koristi. Teko je
Vasu opisati, jer je od zgode do zgode razliit. Sa djecom je veseo i blag, tada mu je lik prijateljski mio. Drugi je kad se
predstavlja kao naivina, dobriina i irokogrudna osoba. U nekim sloenijim prilikama plane pogledom, zastrijeli, presijee,
zaplai. Od pet bora na elu ini lice po potrebi situacije. Kad eli da se predstavi u vanom i ozbiljnom izdanju, tada vjeto
prikriva dvije lijeve bore, desne spaja u jednu, nju nadovezuje u debeloprstnu boru oblika mlada mjeseca. Tu boru prate
obrve, lijeva se pomjera za dva prsta dole, a desna za tri gore. Izraz zaokruuje vanim i snanim pogledom sa kojim prodire
do mozga sagovornika, brka mu misli i usmjerava u svoje usne koje su se spremale da iskau zanimljive rijei. U takvim
prilikama ostavlja utisak duboko mislena i mudra ovjeka. Za svaku priliku ima odgovarijui izraz lica: tuan, veseo, zabrinut,
prkosan, podrugljiv..."
"Znai, mogao je sloiti i Firerov lik?" pecnu vabo, kao da me ubode draom.
"Pa, mogao je", promucah.
"Jo se uvijek ne moete sjetiti da je oponaao Firera?" uporan je German. Uporan je, smjera na neto, ali nisam ni ja sisio
vesla, kako bi za ovakve situacije rekli Mostarci.
"Ne! To mi nije poznato", potrudih se da budem uvjerljiv.
"Vai opisi veoma su slikoviti, oito je da ste dobro poznavali Vasu. Po vaoj prii, ni ja neu proi mimo tog poznanstva...",
kaza i zauta.
utali smo i razmiljali.
Dugo.
Zaspali.
_________
Nastavlja se...
Dio drugi

Izmorili su me komadii sna, a rasanjivali crvenkasto umilni zraci bosanske planinske zore. Miler jo spava, pomislih, ali i on
progleda s kraja oka, protrlja oi, pa odape pogledom opet onaj njegov pogled.
"Es ist tag. Morgen (Dan je. Jutro)", prvi put oglasio se na njemakom jeziku, hrvatski je govorio kao maternjim, to je
upuivalo na Nijemca koji je roen u naim krajevima.
"Ja, es ist Morgen, her Miler (da, jutro je, gospodine Miler)", uzvratio sam.
"Naredite straaru da nam donese dvije kafe", ree nakon to napravi nekolika unja.
Kafa je ve bila spremna.
Paljivo je podizao i sputao oljicu, bez i najmanjeg zvuka od dodira, pio je u kratkim srkovima, i njih bez zvuka, poslije
svakog upuivao je kratke poglede u oljicu, pa ih podizao do mog ela, lagano, kao da je ciljao, tu ih zadravao sve dok ne
povije moje. Kao da je osjetio da me uznemiravaju muk i pogledi, pa ih je izduivao.
Razmiljajui o poloaju u kojem se muim, kao riba u mutnom pliaku, nametalo mi se uvjerenje da on zna ta mislim, pa
preskaem misao preko misli, otimam se. Ali, svaki srk dozove novi pogled i novu misao, koju teko premoujem, izmijenile
su se brojne zamisli, plastile se na Milerovu stoinu. I misli se umorile, naputaju me, smijenjuje ih tjeskoba gnjei grudi,
ubrzava disanje, izaziva drhtanje. Uplaio si se vabe, kao da rekoh I priznadoh sebi u sebi. Plai se bez razloga, kao da se
naruih. Zadrhtae koljena, ote se gornja noga, obori se s druge, Miler to uoi pa e podrugljivo:
"Hladno vam je!?"
"Ne, ne, her Miler", promucao sam.
"Gdje ono prekinusmo razgovor, sino?" kaza sa pola glasa.
"Govorili smo o Vasi Kisi", rekoh ne asei.
"Da, da, o Vasi Kisi!? Pa, da nastavimo!? Je li roen u Mostaru, kada...?" oito je da mu je do peckanja.
"Ne znam, stvarno ne znam..." spetljah se.
"Moda po govoru, ili...?" istrajavao je.
"Mislim da je dijete prolog stoljea", poeo sam oprezno: "Sjeam se nekih pria vezanih za njegovo djetinjstvo, ali nita ne
govore i ne bih htio da vas njima zamaram."
"Sve me zaninia o Vasi Kisi, posebno njegove veze i odnosi sa komunistima", opet kao da me pecnu guja.
"Ve sam vam rekao, ne vjerujem da on tamo spada", jo sam oprezniji.
"Opasan je Vasa Kisa, vaom priom niste mi pomogli naroito", Miler je poeo da pokazuje i prvo nestrpljenje.
"Vjerujte, sve to znam o njemu, saznao sam iz ala, samo iz njih", ja sam jednako uporan.
"Napomenuli ste da poneto znate i iz njegovog djetinjstva?" vabi i ne pada na pamet da me pusti na miru.
"Opet ale", uzvratih ne asei.
"Znam, nije roen kao komunist, kasnije se to postaje, moda ak i u djetinjstvu", opet njegovi ujedi, nastavi: "No, dobro,
kad ve ne znate ono to treba meni, onda da bar ujemo alu.
"Ovoga asa padaju mi na pamet neke ale koje se pripisuju Vasinom djetinjstvu", kazah i nastavih nakon kratkog predaha:
"Mali Vasa je igrao oko majke koja je trijebila grah. U jednom trenu se umirio i zamislio. Majka je uoila promjenu kod
djeteta, pa e da ga upita:
O emu li razmilja mala i zloasta glava?
Razmiljam kako nastaju djeca. Mama, kako sam ja nastao? Stvarno, kako?
Moj sine, za tvoja pitanja trebaju pametniji od mene ree to joj u tom trenu pade na um, ali zamisli se podiui bi sa
ela, zagleda se u sinia, pa morala je neto da odgovori, nastavie: Od graha si ti nastao. Jedne veeri uzela sam zrno
graha, stavila ga pod kamen i ostavila da prenoi. Kad sam ujutru podigla kamen, naoh tebe.
Djeai je razmiljao o mogunosti takvog nastajanja... Uzee zrno graha, otii u dvorite i podvui ga pod prvi kamen.
Jedva je iekao da svane, ustao je i otrao do kamena, podigao ga... Ispod njega migoljila je ovea buba. Zamahnuo je
kamenom da je ubije, u trenu se predomisli:
Ih, da mi, sluajno, nisi sin, ubio bih te, ovako..."
Zavravajui priu, prokiljih u pravcu efa sa namjerom da ocijenim utisak koji je izazvala. Opet e me doekati lice bez
izraza, hladno kao kamen iz prie. Oduvijek sam zazirao od bezbojnih lica, crvotoe mi duu. Mori me muk, priziva tegobne
misli, u elji da ih se oslobodim, nastavio sam:
"Znate, her Miler, Vasa je rastao u Mostaru ispod neretljanskih mostova. Idui nizvodno, prvi je Carinski, gradila ga je
Austrija, zatim je most Vladara, raen je izmeu ratova, onda je Stari most, remek-djelo turskog doba. Najnizvodniji je Luki
most, djelo mostarskog graditelja i gradonaelnika Mujage Komadine, po nekima, takoe prve liske svog doba..."
"Vi nakanili da priate o mostovima, kao da niste voljni za saradnju. No, dobro, priajte, samo priajte. Bie da je i to vano
za Vasin opis", vapski ujedi sve su dublji. Naruga se i izrazom lica, ali ja nastavih, kao da i nisam ujeden.
"Uz Carinski most, kao djeija igraka, nalazi se neobina i lijepa kuica na sprat. Koliko malenou, jo vie se namee
skladnou. Donja prostorija zidana je neretljanskim biserno-bijelim kamenim oblutcima, koji su mozaino fugirani crnim
malterom, a gornji dio, koji nazivaju ardakom, povezan je spoljnim drvenim stepenicama. Bjelina redovno kreenih zidova
ardaka, mozainost donjespratnih oblutaka i istoa svakodnevno ribanih, kao vosak utih drvenih stepenica, uz prikladni
ploasto-kameni krov, predstavlja kuicu koju su mogli domisliti samo nadareni ljudi, kao to su oni koji smiljaju bajke", s
kraja oka odapeh u pravcu plave kose, uini mi se da sam paljivo sluan, nastavio sam:
"To je kua u kojoj je odrastao Vasa Kisa. Gosti grada su je posjeivali, a mjetani svakodnevno spominjali. Nalazi se na kraju
grada, pa su brani parovi u ljetnim i sparnim poslijepodnevnim satima polazili u etnje obalom svjee Neretve i na polasku
dogovarali: Hajdemo proetati do Bjelog ardaka. Pred kuom su se zaustavljali, odmarali i desetak minuta utke posmatrali
kuicu i svaki put doivljavali novo, jednostavno, ugodno i milo zdanje. Odatle su se vraali i etajui uivali u brzotoku i
zelenilu usred grada. Muici su dovodili hanume do kapija u koje su same zamicale, a oni su urno produavali u kafane, na
dogovorene okupe." Miler me nije prekidao, koji put bi tek mrdnuo usnom, pa sam nastavio:
"Preko ceste Bijelog ardaka bila je javna kua i gostionica ,Lira'. Moda je i komijski veseli i slatki ivot uticao na
oblikovanje Vasine linosti. Kao i svaki ovjek kad se prvi put susretne sa javnom kuom, pokae zanimanje, tako je i mali
Vasa, kau, u nekoj prilici pitao oca:
Tata, ta je u onoj kui?
Nita sine, tamo se vodi slitki ivot odgovorio je otac tek da odgovori.
Do nekoliko dana, nakon igre, onako gladno, dijete se prisjetilo i otralo da kupi slatkog ivota. Na ulazu doekao ga je
slubenik.
ta je, mali, zato si ti doao?
Daj mi slatkog ivota govorio je i pruao nekolike parice.
ovjek je uzeo jedan novi, pa nestao u kui, i domalo se vratio sa paretom kruha namazanog pekmezom. Do sahatak
vremena, mali opet navrati i zatrai jo. Opet je bio usluen. Doao je i po tree pare, ali nije mogao da ga pojede, polizao
je pekmez, a kruh bacio. U vernjem askanju sa ocem, priae:
Tata, danas sam iao i plaao slatki tivot.
ta si ti, tigliu jedan, plaao?! iznenadi se otac. A, i tebe svuda stigne dodao je i uzbiljivi se upitao: Pa, kakav je
slatki ivot?
Slai je nego sam mislio ne asei odgovorilo je dijete.
Daleko si ti od slatkog ivota, moj sine... nasmijae se i preko usne prevaliti otac.
Da vidi i da nisam djeak e polupovrijeeno, dodao je: Dvije sam maznuo i jednu polizao...
A tako... Sluaj Vasa, danas si tamo otiao, nemoj vie. Je li ti jasno?! strogo je priprijetio otac.
Nije jasno! Ti smije, a ja ne smijem..?! pobuni se djeai.
Kad odraste, onda e ii. Tamo je zabranjeno djeci. Tamo se prave ljudi izleti iz oca.
Do nekoliko mjeseci, opet uz uobiajeni veernji lagani kuni razgovor, mali Vasa e ocu:
Tata, bio sam tamo gdje se prave ljudi.
Nisi, valjda, ulazio? zabrinuto e otac, nakon to se uspravi, gotovo ukoi na stolici.
Imao si ti pravo, tata pomirljivo e djeak ne daju djeci, bio sam poao pa me vratie. im kriju dobro je, pomislih, pa
se popeh na prozor i vidjeh sve.
Sve? zaueno e otac.
Sve! nepokolebljivo e djeak Vasa.
ta si gledao, bogu li ti tvoga, ta si vidio..? dreknuo je otac.
Jedan ovo napravio tetu vano e da objanjava djeak jo je nije bio sasvim zavrio. Kad sam pristigao, jo joj je
svrdlao zadnjicu. Ilo mu je teko, znojio se..."
"Zanimljive prie gospodine Garo, golicave, pristaju mirnim vremenirna. Gospodine, mi smo na ratnom zadatku..." izriga
Miler, podrugljivo se iskezi, prostrijeli pogledom, kao da je ve izgubio strpljenje, dodao je: "Dugo je do Mostara. Priajte,
doi e na red i ono to je blie ovovremenim prilikama. Nadam se..."
Ima pravo, dugo je do Mostara, zakljuivao sam i sam, izrigau, sigurno u izbljuvati mnogo, ipak, ne dam se jeftino, ja u
svoje, pa dokle stignem, nastaviu:
"Znate, Vasa je nadaleko poznat ovjek, o njemu se mnogo govorilo, pa, eto, i ja sam toga dosta uo."
"Dobro, nastavite. Priajte, to to ste uli", otre rijei, naredba, pobunie u meni i ono milo dostojanstva, zazvae misli.
Kao da besjedim sa kamenom ili mainom. Mrsko mi otvarati usta, volio bih da me amara nego da priam. Gadim se sebi, a
tek njemu. Ipak je strpljiv: Praj, priaj... Da priam, pa da i priam, ali ta? Neto. Priij neto, budi posluan. Poeh od toga
neto:
"Na redu je kolsko doba, prvi razred..."
"Znai, stigli smo do prvog puke..." naruga se. Nastavio sam kao da nita nije ni rekao:
"Uiteljica je objanjavala zato je runo pitati rijeima, naprimjer: Mogu li u enifu, da serem, kako su joj se djeca u poetku
i obraala. Naloila je da u sluaju nude treba podii ruku, pa nakon to ona pita ta eli, dijete treba da kae: Molim vas,
gospoo uiteljice, mogu li da prohodam, i ona e dozvoliti...
Nekom prilikom navratio je direktor kole u Vasin razred, da nadzori rad uiteljice. Vasinom drugaru Begu prituilo, podigao
je ruku i oekivao da ga uiteljica pusti da ode do klozeta.
Strpi se dok je tu direktor uiteljica mu je prila i apnula: Domalo e Vasa ustati, drao je sa dva prsta nos i govorio:
Molim, gospoo uiteljice, Beg je prohodao na mjestu..."
Miler iskezi usta, zatvori lijevo oko pa desnim odape strijelu. Pogoen, zanjihah se, zbunih, a kad se nekako pribrah, nastavih
kao da mi se to nije ni zbilo.
"U drugom razredu uili su reenice. Na as banuo je kolski inspektor. Uiteljica se trudila da nastavi sa nastavom onako
kako je i zateena. Postavila je pitanje:
Ko zna jednu reenicu?, Vasa e se podii i izrecitovati odgovor:
Moja tetka je kurva.
Sram te bilo! Kako te nije stid, kao da si... planula je zateena uiteljica.
Nemojte da ga ruite. Dobro, dijete je reklo reenicu, odgovor je taan, a..." umijeao se inspektor.
as je nastavljen i zavren, uciteljica je otila sa inspektorom u zbornicu i nije imala priliku da se doepa Vase. Zato je sa
ushienjem oekivala jutro. Kad poe nastava, bie i jo bjesnija, jer Vasa nije ni doao u kolu, ali pojavie se u sred asa.
Gdje si ti? Zato kasni? pokuljao je uiteljicin bijes.
Molim, gospoo uiteljice, zakasnio sam, molim... Vodio sam gospodina inspektora, molio me, da mu pokaem gdje
stanuje moja tetka...
Nestajalo je snage za govorenje, volje ve odavno, uutao sam i opet prokiljio udaljenijim okom, uti ovjek kao da uzvrati
otrovnom strijelom. Nisam bio na isto, da li mi je da priam ili utim.
"Preite na starije razrede!" vabo naredi glasom uiteljice iz malopreanje prie.
"Poela je nova kolska godina", nastavih a ni sam jo nisam znao ta bih priao. Misli se rastrzale, razvlaile izmeu Milera i
Vase, jedno mislim a drugo govorim. Ipak, priao sam.
"Dosta o tom! Preite na momaki period!" bez imalo utivosti prekinu me i naredi.
vapska posla, pomislih i osjetih da se u meni poela zametati mrnja pomijeana sa strahom. udan osjeaj, nenaviknuto
stanje, nepliva u jesenjoj matici. Da preem na momako doba, vrijeme sazrijevanja? Uporan je kao dosadni profesor
istorije na mostarskoj gimnaziji, kojemu je vaan svaki detalj koji postavi on. Pita i eka odgovor. Pita, naprimjer, godinu
nekog davnog zbivanja, eka, ako ba nju ne zna, za njega ne zna istoriju, ne dozvoljava da nastavi o onome to zna,
zaustavi i po tome neznanju donosi sud o ukupnom znanju. eka nekoliko minuta i poalje u klupu. Tako i Miler, ima
strpljenja, dozvoli da se govori, ali i on doe na svoju godinu. Moj Garo, neka ti je Bog ni pomoi, uvaj se, budi budan, kako
bi rekli Mostarci. Tuno je kad se mora bezvoljno priati, tee i od najnapornijeg fizikog rada. "ekam!" opomenu
gestapovac.
"O tom periodu znam malo", otpoeh nepovezano: "Ovog asa pada mi na pamet ova pria: Otac je o Vasi govorio
poznaniku, odgovarajui na pitanje o sinovljevom vladanju.
Prijatelju, da ti kaem pravo, lijep je, slua, ali ima jednu manu, veliku manu...
Manu? zaudi se prijatelj, znajui da je Vasa-momak zdrav.
Plai se mraka! snishodljivo e otac, pa e glasnije: Nikad ne doe kui dok se ne oglase pijevci, ne pone da svie."
Miler me nije estito ni sluao, a mislim da alu ak nije ni shvatao. Pokazao je to izrazom lica, pridodavi mig koji naredi da
nastavim.
Izmoren nelagodom, poeljeh da ispriam neto to bi ga bar naas zadovoljilo, moda neto iz doba austrougarske, pa
smislivi i ta, poeo sam:
"Sjetih se jedne prie, jo iz vremena regrutacije. To je bilo u austrougarsko vrijeme. Znate, u tursko doba nije se ilo u
vojsku, pa je obavezno sluenje, koje je uvela nova vlast, narod teko prihvatao. Jo je jedan detalj vaan za ovu priu.
Naime, po turskim zakonima, a u skladu sa islamom koje ne priznaje idolopoklonstvo, nije bilo obavezno skidati kapu u
slubenim prostorijama. Obiaj se zadrao i u novoj vlasti, pa ga je ona i ozakonila. Dakle, ko je nosio tursku kapu fes, nije
morao da je skida ni u prostoriji u kojoj je visila careva slika", kazah, pogledah na Milera, koji migom glave naredi da priam,
nastavio sam:
"Beg potie iz ugledne religiozne muslimanske porodice, ali roen je da postane liska. Upoznao sam ga kad je bio u
ozbiljnijim godinama. Omanji punaki ovjek, uvijek lijepo odjeven. Nosio je eir i tap. Radio je kao sudski inovnik. Gotovo
da se na poslu nije ni zadravao. Doao bi ujutro na poetku radnog vremena, da ga vidi ef, otvorio bi orman, izvadio stare
eir i tap, vidno ih okaio o vjealicu i napomenuo cimeru: Ako me trae stranke, kai da sam tu negdje. Kai i pokai, evo
mu eira i tapa, znai da je u zgradi. Ako me bude traio ef, zna gdje sam u Jaganjca, Ibrice, Jagnjetu... Poten je, trpeljiv i
duhovit ovjek. Voli ale na nain da ih Vasa smilja i pria, a da ih on potvruje, nadopunjuje i brusi. U elji da izbjegnu
prijem u vojsku, Vasa i Beg su poli na regrutaciju sa fesovima na glavama. Beg je prozvan prvi. Iskusni austrijski ljekar
osmotrio ga je, pa u elji da otprve vidi da li ima ludu pred sobom, upitae:
Ako bi ti izvadili jedno oko, ta bi se dogodilo?
Ne bih vidio na jedno oko Beg je pourio da odgovori.
Ako bi ti izvadili i drugo oko, ta bi se dogodilo?
Ne bih vidio ni na drugo oko", odgovorio je Beg.
Gut! Regrut, Beg Glavovi, je sposoban za carsku vojsku! izdiktirao je ljekar te prozvao Vasu Kisu. I njega je doekao
slinim pitanjem:
Ako bi ti odsjekli jedno uho, ta bi se dogodilo?
Ne bih vidio na jedno oko! odgovorie Vasa i zbuniti ljekara, koji e mu se unijeti u lice, zagledati u oba oka, pa dopitati:
Ako bi ti odsjekli i drugo uho, ta bi se onda dogodilo?
Ne bih vidio ni na drugo oko! opet e bez zadrrke da odgovori Vasa.
Ovaj Regrut nije sposoban za carsku vojsku saoptie ljekar, odetati da pritvrdi pisaru Regrut je nesposoban!
Oblaei se u predsoblju Beg je bio neveseo, ljutio se i na Vasu, prigovarao:
Gurnu ti mene. Veli, idi Bee, slui i gini po Karpatima i drugim morima... oi su mu vlaile. Vasa ga je umirivao, da bi ga
oraspoloio, priao je ta mu je padalo na um:
ta se sekira. Slau ti pakete sa trenjama, murvama i koelama, a to, da zna, odlino ide uz plzensko pivo...
Naruavali su tiinu i ometali rad komisije, te se pojavio jedan od lanova, poviknuo je:
Dosta galame, napolje! Vidjevi Bega da plae povratie se i obratiti mu se: Zato plae, regrut?
Plae od sree, drago mu, sluie Cara odgovorie Vasa.
Produili su do "Jagnjeta", uz pie, u drutvu trehaa lisaka, i Beg se oraspoloio i ve je peckao Vasu:
uur alahu pa sam zdrav i pametan. Biu dobar vojnik, postau pukovnik, onda u doi u Mostar, uzeu mog jarana Vasu,
pa u ga odvesti na lijeenje u Prag. Kau, tamo ima uveni doktor koji lijei blesave, umobolne ljude. On e izlijeiti moga
druga Vasu. ao mi ga, sve bih uinio za nj, a za ovu teku bolest i da ne priam Beg se kreveljio priajui.
Nisam ja mahnit, nemoj ti mene bajagi ljutio se Vasa: Tuiu te za povredu ponosa.
Vasa, nemoj tako, do jutros nisam ni ja znao da si lud. Naravno, nisi ni ti. Ali, dina mi, koga beki doktori nau da je skrenut
s pameti, u tu dijagnozu ne treba sumnjati.
Pustite vi Bega. Izmilja! Ta, znate mene, znate da sam pametan... branio se Vasa. Gotovo da su se estoko svaali, a
gosti restorana uivali su, naruivali i troili.
Eto, raja, pametni ste, sami presudite, a sve znate eretski zapetljavao je Beg: Rekao sam vam, uj, odsijee mu uho, pa
da ne vidi na oko!?
Naravno da nisam lud! zaskakao je Vasa pa raja, kako u vidjeti na oko ako mi odsijee uho. Velik fes, poklopie mi oko,
bezbeli da ne bih vidio... Ako bi mi odsjekli i drugo uho, fes bi pao na oba oka, ne bih ni najedno... objanjavao je Vasa.
Prisutna liskana, bajagi, podijelila se, jedni su zastupali Begovu a drugi Vasinu stranu. Uz peenje i vino seirili, kenjijali i krali
bogu sate, do u gluvo doba, kada su se rastajali i pomiljali na jutro koje su jedva ekali, da prepriavaju fes, uho i oko,
jueranji dogadaj, ako ne iskrsne kakav novi, svjeiji."
Miler ne pokazuje znakove ivota, ne zanima ga moja pria, eka priu o komuistima. Ja takvu odista ne znam, ali on je
uporno eka.
vabo, udan je to narod. Na momente bih rekao da Milera ne zanimaju moje prie, da ih ne slua, a sve uje i zna to je
blizu njegovog interesovanja. To slua, posluno. Takvi su oni. Brojne sam sreo i takvi su svi. Disciplinovani i fanatino
posluni. Nareenja izvravaju bez razmiljanja, jer kod njih postoje zadueni za razmisljanje, postoje oni to komanduju i
oni koji izvravaju. Razmiljanje je dozvoljeno samo u okviru dobivenog zadatka. Da li je zadatak nareenje suvislo ili nije,
nije izvrioca da ocjenjuje, a zduno razmilja o tome kako da ga izvri, ako i taj postupak nije unaprijed propisan, a kod
vabe je esto i to sluaj. Na balkanski ovjek je suprotan. On najprije razmilja o onome ko mu je dao zadatak, ocjenjuje ga
kao ovjeka, pa iz toga izvlai zakljuak, da li je uopte trebalo izdavati takav zadatak. Pri tom domilja kako da on postane
taj to izdije zadatke, uvjeren da bi on to radio bolje, bolje i od efa, upravnika, ministra... Iscrpi se takvim mislima, pa sa
premalo volje pristupa izvrenju svog zadatka. I ovaj vabo, sjedi i marljivo razmilja kako da izvri dobivenu zadau,
dosadno je uporan, vjerovatno sada razmilja o meni, odgoneta da bi stvorio jasnu sliku o mom karakteru, a sve u elji da
ustanovi koliko znam o mostarskim komunistima, posebno o jednom od njih, o Vasi Kisi. Za svakog zdravog ovjeka Vasa je
aljivdija a ne komunista. Prema tome, i ako je dobio zadatak vezan za Vasu-komunistu, trebao bi razmiljati i o
besmislenosti pretpostavke i zadatka, ali ne, njegovo je da izvrava zadatke, a ne da razmilja treba li to raditi. Kakve je on
sve zadatke dobio, ko to iz vabe moe isupati? Moda, da se poslui sa mnom, pa da me u nekom viem interesu kasnije
likvidira. Kao bicikl, ukrademo ga, posluimo se i odbacimo u bezdani vir. Ali, nee to, her, ii ba tako. uvaemo se.
Osjetiu kad se to primakne, a onda...
"Znai, Vasa nije bio u vojsci?" iznenadi pitanje. Uvjeren da Miler i to zna, a ja ne znam, predao sam se razmiljanju, prizivao
pamenje, traio klanac. Onda sam se sjetio da se priupitam, kako bi u mojoj situaciji radile liske, pa i od njih sam nauio
neto, da probam:
"Ne znam da li je bio vojnik, ali sjeam se jedne ale koja upuuje na pozitivan zakljuak. uo sam je osobno od Vase:
Jednom prilikom, nekako odmah po dolasku u vojsku, dokoni vojnici su prepriavali zgode iz svojih krajeva. Vasa je ispriao
jednu o Ibri-Glavonji. ala im se dopala, ali e po njoj i prepoznavati Vasu, nazvae ga Glavonja. LJutio se Vasa i esto bio u
sukobu zbog tog nadimka. Kasnije, shvatio je, zduno ga izazivaju ba zbog toga to se on dobro ljutio. Inat je uvijek na svoju
tetu, prisjetio se oevih rijei i okrenuo kartu. Prividno prestao je da se ljuti. Danima se suzdravao, osmijesima uzvraao je
na izazove. Jedno jutro, kao i obino, pristie eta na doruak. Vasa je bio kuvar. Kako kome uspe aj, tako mu svaki dobaci
Glavonja! Oito je, dogovorili su to jo u stroju. Izdao je. Jeli su po grupama, prislukivao ih je. Govorili su o njemu. Domalo,
prii e mu kolovoa:
S obzirom da se vie ne ljuti, dogovorili smo se, neemo te vie ni zvati Glavonja govorio je pravei se da mu je prijatelj.
Vasa ga je prikovao pogledom, da mu da na znanje da je nadimak njegovo nedjelo. I onda uzvratio:
Ako ste odluili da me vie ne zovete Glavonja, onda vam se ni ja vie neu piati u aj..."
"Da, gospodine, po tome bi se reklo da je sluio vojsku, vi to, pretpostavljam, znate, ali kao da okoliate, kao da nerado
priate ono to..." iz Milera tekla je podrugljivost.
"Ne znam da li je sluio vojsku", nastavih kao da ga nisam shvatio.
"Je li Vasa bio u Beu?" presijee me neoekivanim pitanjem.
"Odista ne znam", nastavih: "Sjeam se jedne, ali samo za Mostarce, zanimljive zgode. Po njoj bi se moglo zakljuiti da je i
tamo bio. Znate, u Mostaru postoji neobino drvo koela. Vjeita je dilema da li je koela voka. Drvo je visoko kao
trenja, a plod kotunjav i veoma sitan, veliine izmeu zrna bibera i ljenika."
"I, ta bi s tim plodom?" naruga se jo jednom, a ja nastavih kao da ga jo jednom nisam dobro shvatio.
"Javljale su beke novine da su tamonji trgovci upriliili svjetsku izlobu voa. Tvrdili su da je zastupljeno svako evropsko
voe i nagraivali su, sa po sedmicom besplatnog boravka u tamonjem najluksuznijem hotelu, svakog ovjeka koji donese
uzorak neizloenog voa. Dokona liskana se prisjetila koele, pa je uz podrku i materijalnu potporu mostarskih gazda,
nakanila otpremiti Vasu i Bega u Be, sa uzorcima neizloenog voa. Najavili su ih brzojavom, tako da su ih na bekoj
eljeznikoj stanici doekali trgovci, novinari i znatieljni graani. Oekivali su kronje ili korpe voa od dvojice bosanskih
voara, kako su ih najavljivale novine, a doekae dva praznoruka kicoa. I ponaanje njih dvojice neobino je, nisu
odgovarali na mnogobrojna pitanja, tek rekli su: Sjutra, u podne! Smjestili su ih u hotel, tampa je od njih pravila svoj posao,
objavila je i crtee njihovih likova. Isekivao se sjutranji dan I doekalo podne! U prisustvu velikog broja znatieljnih ljudi,
susreli su se nadlena komisija izlagaa i dvojica bosanskih voara. Opet bez korpa!? Beg i Vasa izvadili su depne satove,
drali ih na dlanovima, pa kad se kazaljke poklopie I objavie podne, istovremeno, zavukli desne ruke u depove i izvukli po
aku koela. Istovremeno, da bi obojica dobili nagrade. lanovi komisije pojeli su po nekoliko koela, a onda se povukli i
dugo su vijeali. Liske su i novinarima podijelili po jedan plod voke, po koelu. Javljali su se pojedinani sudovi i ponavljana
su pitanja; da li je koela voka? Nakon dugog vijeanja, pojavie se komisija i saoptiti:
Koela nije voe, ona je holc-bombon (drvena bombona) .
Nastao je spor, novinari su se stavili na stranu lisaka. Koela je voka, a ne drvena bombona...', pisali su. Rasprava je trajala
nekoliko dana. Organizator nije htio da uplati za hotelske trokove. Novinari su vrili pritisak. Vasa i Beg iznenadie odlukom,
obratie se policiji sa zahtjevom da ih pritvori, uz obrazloenje da nemaju novaca za hotelske trokove. To dodatno uzjarie
novinare, i njihovom pomoi pobijedie liske. Obrazovana je nova komisija, ona e imati drugaiji nalaz: Koela nije holc-
bombon, koela je voka. Od tada je koela za Mostarce voka, jer tako je presudio Be."
"Ima li ih jo iz Bea?" opet te ture i opore gestapovske rijei.
"Po Mostaru su na cijeni sve prie iz Bea, sjeam se i ove", dosljedno nastavio sam svoju:
"Begu dosadila beka kuhinja, poelio se graha sa kobasicom, poalie se vasi, koji e mu prevesti rije grah, a za kobasicu,
rekao mu je da se snae sam. 'I hou', poluljutito kazae Beg i dozvati konobara. Naruio je grah, a za rije kobasica
upotrijebie puno rijei i sve prste na rukama. Nije uspio da objasni kobasicu, i nije imao kud, ponovo pozvae u pomo
Vasu. 'Snai se, ti si druga liska, ta bi da si sam', smijao se Vasa i ostajao pri svom. Zabavljao se i konobar. Onda je Vasa
predloio da Beg otkopa pantalone i konobaru pokae neto nalik na kobasicu. Beg tako i uini. im je konobar ugledao taj
dio smijenog Begovog tijela, klimnuo je glavom i udaljio se. Ubrzo se vratio, Bega je posluivao sa grahom i evapom.
Begu to nee biti zgodna pria, zbog enskog dijela mostarskog ivlja. Branie se da je Vasa izmislio tu priu."
"Gospodine Garo, elio sam da saznam o politikoj linosti Vase Kise, vi objanjavate njegovu fasadu. No, dobro i ona
osvjetljava dio, moram da priznam, vrlo zanimljive linosti. Da li vam je poznato da Vasa dobro govori njemaki i maarski
jezik?"
"Ne, nije mi poznato, ali iz malopreanje ale, reklo bi se da zna njemaki."
"E, pa, sada znajte. ivio je u Austriji i u Maarskoj. Ali, o tome emo kasnije. Pripadao je komunistikoj partiji, da li je i sad
njen lan? To ne znamo. Ako jest, onda igra veoma vanu ulogu u toj opasnoj organizaciji. Mnogo vaniju nego bi ovjek
mogao i da pretpostavi. Zamislite, gospodine Garo, poimo od pretpostavke da je Vasa u partiji, i u njoj vana linost, da je u
vrhu njenog rukovodstva. Kad bi to bilo tako, dozvolite pretpostavku, mogao bi da radi uda. Vasa je najslobodniji ovjek na
evropskom kontinentu. Svi se bojimo nekoga, a on nikoga. Svi imamo neprijatelje, svi do Firera, a Vasa samo prijatelje. To
je ovjek koji u ovom ratnom poaru ima potpunu slobodu kretanja. Poznat je u Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori. Svuda se
prepriavaju njegove ale, vicevi, sprdnje... Putuje bez novca, propusnice, posla, straha... Jednostavno reeno, on ne ivi u
ratno vrijeme. Gdje god doe, badava jede, pije i spava. LJudi ga primaju i aste, a on se kooperi i mudruje. Eto, prihvatili su
ga Nijemci, Italijani, ustae, etnici, partizani... svi. Ne treba mu paso, paso mu je ime Vasa Kisa. Dakle, kad bi bio
koniunista, mogao bi da pravi uda. A, dozvolite, i vama je to poznato, u Mostaru se stvarno dogaaju uda. Moda jo Vasa
to udo koje izmie Gestapou? Sve znamo o tim komunistima, imamo ak i spisak mostarskih komunista, pratimo ih, ali uda
se nastavljaju. Nije, valjda, itavo stanovnitvo uz te golae? Poao sam da to sameljem, i vi sa mnom... Prije nego nastavim,
da vas pitam; da li vam je poznat ovjek po imenu Hilmija Husi?"
"Da, poznavao sam jednog Mostarca sa tim imenom."
Ima pravo Miler, pomislih i ja, stvarno se udne stvari dogaaju u tom Mostaru. A, ini mi se, od danas, i oko mene. Poznato
mu je da sam se druio sa Husiem. Otkud mu to? Zna vie nego sam mogao i pretpostavljati. Otkud izvue Hilmu, bio je
vrag, veseo momak. Na koju li je on okrenuo stranu? Vjerovatno u komuniste, jedino mu je tako moglo doprijeti ime do
Berlina. I tamo, uz njegovo ime stoji i moje. E moj Garo, gdje li e ti zavriti? Zbilja, kuda li je okrenuo Hilma? Da, da,
okrenuo, jer ovo je vrijeme kad svako mora nekuda da okrene. Gdje li je on okrenuo, to je sada i za mene vano. Moda je i
on ustaa, moda nam je pripravljen zajedniki zadatak? Zbilja, kud je okrenuo? U ono vrijeme nismo govorili o politici, ali
sjeam se da je jedne prilike posredno govorio o faizmu, ak i o Hitleru. O faizmu nisam znao mnogo, nije me ni zanimao.
Moda me kuao, probao da pridobije za komunistiku stvar? Ko e znati. Stvarno, kud je okrenuo? Vano je da to tano
procijenim, jer, oito je, o njemu moram da priam. Na kojoj je strani, koju predratnu boju da mu priljamim? Da probam
nadmudriti gestapovca, da i ja izvuem iz njega bar neto.
"Ha, ha, ha...!" nasmijah se.
"Neto je smijeno?!" nasjede, zenice mu se naglo rairie i odae znatielju koja je prevazila i moja oekivanja: "Neto,
vezano za Husia?!" dodao je.
"Da, vezano je", govorio sam i pratio svaki njegov mig: "Lijep i drutven momak, a i ja sam volio zapjevati, zaigrati, zasvirati i
popiti, pa smo desta bivali u istom drutvu. Smijem se, prisjetih se njegove prie koja je objanjavala neprijatnosti koje je
teko doivljavao, samo zbog toga to mu je prezime Husi. ak je razmiljao da ga promijeni. Naime, bog zna otkad, u
Mostaru ivi narodna izreka: Bog te sauvao muslimana Husia, katolika Martoa i pravoslavnih Borzana. Jednom zgodom
etao sam sa Husiem, susreli smo Vasu. Pozdravili se. Vasa mi se obrati kao neznancu, upita zato se druim sa Husiem, pa
zapodjenu priu o nekom momku koji je nabusito upao u damiju.
Ja u, hoda, ubiti nekoga!
ta e ubiti, bolan ne bio, ve zdrav i veseo?! uzvratio je hoda.
Ubiu! U selu nestala krava, doao ovjek i napao mene, kae: 'Vrati mi kravu'. Bjei i ti i krava, velim, ali on, or-hobla:
'Vrati mi kravu'. Kasnije, gdje god doem, koga god sretnem, umjesto pozdrava, kau mi: 'Vrati ovjeku kravu'. Hoda, ja u
nekoga ubiti. Na mene potvorili da sam ukrao kravu.
Polako sine, polako, ne hiti, urazumi se... umirivao ga je hoda: Zato bi ubio? dodao je.
Ubiu! Iza okova, iza lea, kud god proem, a ono: 'Vrati ovjeku kravu'. Dina ti, kao da sam lopov. Ubiu i gotovo!
Polako sine. Polako. Polako, ne hiti. Zato su potvorili ba na tebe?
Ne znam.
Kako se, ono, ti, sine, zvae? kao da se hoda prisjetio neega, pa zapitao.
Ibri odgovorie momina..
A, od koga ti je majka? dopitae hoda.
Od Husia.
Od Husia, od Husia... sa nevjericom e hoda, zamisli se pa odluno kaza: E ako je od Husia... onda, vrati ovjeku
kravu! Sikter od mene! podviknue hoda i okrenuti lea. I tom prilikom, nakon ove vasine prie, poali mi se Husi:
Eto, vidi, ni kriv ni duan, a stalno neprijatnosti.
"udne prie", prekinu me Miler: "No, vratimo se na Husia. Kaite, ta o njemu mislite, ali isto sa politikog stanovita,
znate, dosta smo uli naivnih ala, vrijeme je da ponemo i sa ozbiljnim priama, jer mi nismo liske", izgleda, Miler je
odlunije krenuo na svoj zadatak.
"Sa te strane o njemu ne mogu govoriti. Jednostavno, ne poznajem ga takvog. Sve je mogue..." ponovo na mene nasrnu
nesigurnost. I dalje sam na vrstoj odluci da ne srljam, ne gonetam Husievo opredjeljenje.
"Nita ne znate!?" gotovo da priprijeti gestapovac.
"Ba nita! O tim pitanjima nismo razgovarali", ne pokolebah se.
"udno! Ipak, ta o njemu mislite?" malo omeka glas.
"Ne znam. Prije e biti negativan nego pozitivan tip", kazah opet nesigurnim glasom.
"udno je da niste razgovarali, a u to vrijeme Husi se druio sa komunistima. ak je bio i vrlo aktivan. im je poeo rat,
priao je partizanskim bandama, odmetnuo se u umu, ratovao dvije godine, preleao sve bolesti pod vedrim nebom. Tifus
ga je sasjekao, pa je preao na nau stranu. Trebae nam za neke vane akcije. Sreete ga uskoro, ve u Sarajevu. Treba da
znate, bio je pritvoren u Mostaru, pa u Sarajevu, uvamo ga kao tajno oruje. Uveemo ga na mala vrata u Mostar... Da li
vam je poznat Hasan Fazlo?" opet iznenadi novim imenom.
"Da, i njega sam poznavao, esto smo bivali u istom drutvu. Znate, u Mostaru se poznaju svi", na tren poeh iskreno, ali
bijah prekinut.
"ta o njemu znate?"
"Ni o njemu, nita", opet nesigurnost, promucah jo jednom.
"I on je bio njihov, pa nam se prikljuio", nastavi Miler: "Na alost, i on nakon preleane teke bolesti. Eto, od tog uzavrelog
Mostara, u koji se, kau, nakon tekih bitaka i ranjavanja, slio itav odred partizana, graani ih prikrili i uvaju kao zjenicu
oka, prikljuila su nam se samo dvojica, i to, naravno, tek nakon to su oboljeli, da ne kaem da su poremetili pameu. No,
to je, tu je. Fazlo je donedavno bio vrlo aktivan u gradskoj gerili, djelovao je pod ilegalnim imenom uti. Vaan je, ve je
odao neto. udan je taj Mostar, javljaju odozdo: Taman kad pomislimo da smo ih sve okupili, ili smo ih dobro pratili, i kad
oekujemo da se u gradu ne moe dogoditi nita ozbiljno, dogaaju se najorganizovanije akcije irokih razmjera, osvane
itav grad iskien parolama sovjetizma, na primjer. Da li vam je poznat Mustafa Trbo?" bi sljedee pitanje za prepad.
"Mislim da je to jedan momak sa nadimkom Brko. Kretao se u drutvu koje u gradu nije prihvatano. Bio je glavni u tom
drutvu."
"E, vratio im je. Uz nas je od samog poetka. Bio je policijski agent, i jedini Mostarac koji se dokazao u borbi sa komunistima.
Provjeren je na stotine naina, trijebio ih je kao gamad. NJemu bismo mogli vjerovati bez rezerve, bio je za komunste pojam
straha. Drhtali su ve kad se izgovori njegovo ime. Ubie ga! Naravno, tu je i upravitelj mostarskog redarstva, Mate Roko.
Jadan je grad i njegova vlast u kome nije bilo ovjeka za prvu policijsku linost. Roko je doveden iz Dubrovnika. ak ni tako
asno i visoko mjesto nije htio da prihvati nijedan ozbiljan graanin Mostara. Sve je to komunistika banda. Sve odreda. No,
nemojte da se plaite za osobnu sigurnost, tamo su jake njemake snage, brojne ustake postaje, po potrebi i etnike.
Meutim, prava snaga je u tamonjoj formaciji Gestapoa. U nju se moemo pouzdati, ostali su kao i vrijeme februara
udljivi. Puno je kolebljivaca, dobri su dok nam ide dobro, ali im sa frontova dopru loe vijesti utrte se. No, gospodine
Garo, kao da ovih godina niste imali vezu sa Mostarcima?!"
"Ne, nisam", uzvratio sam.
"Vasa je komunista", Miler je preokrenuo ponaanje: "U to ne sumnjajte, a nae je da otkrijemo njegovu rolu."
"Zateen sam, zbunjen, preneraen!" kazah ono to sam zaista osjeao: "Ali mi i ne pada na pamet da to sumnjiim, imate
pravo, eto, priznau vam, pored mene je mogao da radi ona uda, o kojim ste ve govorili."
"Kraljevina, kako je ona gledala na Vasu Kisu?" vabo zna ta hoe, nastavio je: "NJihova policija je bila sposobna, dobro se
nosila sa komunistikom bagrom."
"Jo ne mogu da se snaem i zamislim Vasu-komunistu", opet se iskreno oglasih: "Ipak taj neprijatelj nije za potcjenjivanja.
Znam da ga je zatvarala Kraljevina, ak esto, ali i nakratko. Uvijek bi se naao neko da ga izvue. Pada mi na pamet, opet
pria u njegovom stilu. Svako jutro navraao je u oblinju prodavnicu novina. Kupio bi dnevni list, preletio oima po
naslovima prve stranice, previo ih i odbacio na pod. Bilo jo to u vrijeme diktature kralja Aleksandra, stroga i teka vremena
za graanske slobode. Prodava novina, inae reimlija, nije mogao da objasni Vasino ponaanje. Pretpostavljao je da se radi
o nekoj provokaciji, ali, iako je danima razmiljao, nije naao objanjenje, pa e da upita njega:
Boga ti, Vasa, razmee se, a nema ta ni da jede. Svako jutro daje novac za novine, a ne ita ih?
E sluaj patriota, ja sam ti kao i ostali itaoci, kupim novine i itam samo ono to me zanima.
Da, tako rade drugi, proitaju i bace. Ali ti nita ne proita?!
Istina je da malo proitam, ali za to ne optuujem sebe, krivi su oni to prave loe novine.
Pa, neka je i tako, ali ti nita ne proita, znai da te nita i ne zanima.
Zanima. Ja itam samo itulje zajedljivo e Vasa.
Svako zna da su itulje na zadnjim stranicama, a ti gleda samo prednju?!
E, moj reimlija, itulja koju ja ekam bie na prvoj stranici kaza Vasa i produi kamo je i bio poao.
"Vjerovatno tako i sada ita novine", kroz smjeak primijeti Miler, pa nastavi: "Po vaim priama, a uo sam ih dosta, ipak se
nije alio na raun komunista. Zar i vama to ne govori neto?"
"Imate pravo, odista, ne sjeam se ale koja je ismijavala njih. Sjetih se jedne koja to ak i potvruje. Nastala je nakon racije
na komuniste. Policija je pohapsila gotovo sve to je u gradu mirisalo na crveno. Graanstvo se umirilo, policija je krstirila,
agenti su pratili kretanje uglednih ljudi, pa su graani ostajali u domovima, kafane su zjapile. Likovao je ef policije,
neuobiajeno po njega navraao je u gostionice, hvalisao se da je zadao odluan udarac komunistikoj bagri, tvrdio da se ne
mogu oporaviti dok je on mostarski ef policije. Jedno jutro proaputa se da se neko oneredio na prag kue tog efa policije.
Policajac je bio bijesan. Sazivao je potinjene, traio da se uhapsi provokator, prijetio i graanima i policiji. Grenika ipak ne
otkrie. Veselila se arija, izrugivala su se i djeca, potajno su i policajci hranili niske strasti, uivali u ljutnji strogog efa. Tako
ef osta usamljen i odbaen. Po gostionicama je napijao posrnule ne bi li saznao ime poinitelja. Planirao je i ostvario susret i
sa liskama. Vasa, kao Vasa, pijuckao je i peckao policajca, koji je uporno oponaao ravnodunog ovjeka. avrljali su i
zabavljali goste. Policajac je poeo da ostvaruje svoju zamisao rekavi:
I vi ste mi neka liskana, pravite se da sve znate, da svakog moete nadmudriti. Ustvari, vi ste obine hableine, badava
derete, pijete i kenjijate, mislite da ste mudri, a obine ste neznalice.
Ko je neznalica? ne mogae da otrpi Beg.
Ti! zajedljivo e policajac.
E, nisam! Eto, znam da vam se neko posrao na prag! ne mogae a da ne ujede Beg.
Usrati se na kuni prag efa policije, veliko je, bezobrazno dolijevao je Vasa: Najgore je to policija ne zna ko je.
Opet mudrujete, pametujete, kao da vi znate koje to uradio podmuklo je navlaio policajac.
I znamo! opet nije mogao da otrpi Beg.
ta li vas dvojica o sebi mislite? policajac je razvijao planiranu igru: Vi kao dvorske lude zasmijavate grad, a i to loe
radite, ne znate ni gdje ste uplji, a zamiljate da bi, eto, mogli vriti i poslove policijskog agenta. Ne bi vam ovjek smio dati
ni ovce na uvanje, jer bi svaki dan izgubili po jednu.
E, moj gospodine, efe policije, znamo mi dosta vie nego ta glava moe i da pojmi povrijeen, uzvratio je Beg i nervozno
nastavio: Znali smo i one veeri ko vam se usrao pred kuu. Znate vi da mi to znamo, pokuavate da nas iskuate, ali nismo
mi naivine.
Nemojte efe, vi bi da saznate od nas, pa da to dobro eljade uhapsite smjekajui se govorio je Vasa, a istovremeno
oima mitraljirao Bega, opominjui ga da je preao u ratar prve liske.
Od vas da saznam!? Pa ja sam to znao jo onoga jutra. Ali, vi bi ste htjeli da saznate od mene, e neete palio ih je stari
policajac.
Znamo! Sigurno znamo! podviknu polupijani Beg.
efe, ima ovdje dosta ljudi, nismo djeca, ako Beg kae da znamo, onda je to kao da je napisano u Kuranu, vidite koliko je
svjedoka. Beg kae da znamo, i znamo videi da se Beg ne moe savlidati, Vasa je rijeio da preuzme i dovri igru.
ta vi znate? policajac se ponaao kao da je vrsto na svome terenu.
Znamo ko vam se sasrao na prag odmah otpovrnu Vasa.
Da vidim ta zna. Kai je li muko ili je ensko? policajac je ve na drugom koraku svoje igre.
Sve u kazati, ali obeajte da poinitelju te radnje neete nita predloio je Vasa.
Kai, je li ensko ili muko? policajac bi da izbjegne obeanje.
E, pa, gospodine efe, ako mislite da radimo za policiju, da budemo agenti, moe, ali to treba platiti ve smiren opet e
da se umijea Beg: Evo, mogli bi da nas astite peenjem. Kilo peenja i litar vina!?
Ako pogodite je li bilo ensko ili muko, naruiu prihvati oprezni policajac.
Muko je! Naruuj! jo jednom podvrisnue Beg.
Po emu zna da je muko? Dokai! ne da se ni policajac.
Pa, vi znate da je muko, ta se tu ima dokazivati. Jedino ako vi, ef policije, ne znate, pa hoete da doznate zaskoie ga
Vasa.
Ako je tako, kaite, pomoi emo... Beg je iz polu stojeeg stava dovikivao: Ali pred ovim ljudima oboajte, da tom finom
ovjeku neete uiniti nita runo.
Dobro. Kai! Neu mu nita bezvoljno prihvati policajac.
Zakunite se sa najdraim uporan je Beg.
Neu, neu kralja mi Aleksandra prihvati policajac.
Gospodine, efe policije! vanim izrazom lica I odmjerenim glasom igru preuze Vasa, pri tome vie obraajui se gostima
kafane nego policajcu: Prvo, muko je. To se vidi po tome to mu je mokraa sedamdesetak centimetara ispred neisti.
Drugo, to sam bio ja...!"
Miler je utao. Pomislio sam da je zaspao, pa sam tiho ustao i krenuo da se umijem. Iznenadi me nebunovnim glasom:
"Mnogima se Vasa Kisa usrao na prag."
_________
Nastavlja se...
Dio treci

Na sarajevskoj eljeznikoj stanici, u svjeim jutarnjim asovima, brojna lica obezbjeuju bunovnog efa Ustake nadzorne
slube Dragu Jileka. Razloge nenadne posjete berlinskog gosta nije znao, ali ih je nasluivao. Neizvjesnost je mrska sadruga.
Dok se zaustavljao voz, njemaki vojnici su okruivali specijalni vagon. Propustie timaca i mene, Jilek priskoi u ministrov
zagrljaj, meni isprui ruku, pa utroje, okrueni ustakim obezbjeenjem, krenusmo prema slubenom ulazu-izlazu stanine
zgrade. Domalo na peron domili crna limuzina, zaustavi se tik uz vagon. Tek tad promoli Miler u pratnji tri gestapovca,
osmotri prostor, pa zakorai u automobil, koji se snanim zamahom, uz ciku guma, izgubi u trenu.
U zgradu Gestapoa, na dogovoreni sastanak, pristigli su Miler i ovdanji gestapovski pukovnik sa dva oficira. Istovremeno su
otvarali tane, vadili papire, stavljali ih na stolove, dohvatali olje sa ajem, srkali...
"Dobio sam zadatak da u Mostaru, uz vau pomo, likvidiram komunistitku bandu", otpoeo je Miler i nastavio: "Vijesti koje
dopiru do Berlina govore o snanom uporitu tamonje komunistike organizacije. Gotovo je nevjerovatno da se to tamo
dogaa a dogaa se. Miniraju, ubijaju, otvoreno prijete i ostvaruju prijetnje. Nae ljude osuuju na smrt. Izvravaju presude.
Ubie generala imata, bacie bombe na vojvodu Jevevia, ubie Trbu; tamparija radi itav rat, u gradu formiraju borbene
jedinice, organizovano ih alju u ume, a kad se izmore, uunjaju ih u grad, oporave i opet izvode. Grad je ispisan parolama,
veliaju Ruse. Snabdijevaju se iz naih magazina najmodernijim orujem i municijom; rue pruge, onesposobljavaju drumska
vozila, sijeku telefonske linije. Vai izvjetaji su govorili o unitenju tog gnijezda. Na alost, sada svi znamo, gnijezdo je
okotilo i podiglo jastrebove i orlove. Zahvaljujui i vaim zabludama i nesposobnostima, dogodilo se to da smo ovih dana svi
zateeni i preneraeni. O zadnjem sluaju obavijeten je i Firer, osobno. Kau, osmjehnuo se, pa zagrmio na Himlera, Himler
je grmio na mene, zaprijetio mojom glavom. Ja u vaom. No, dobro, krenimo na posao. Hou da ujem detalje te svjee
mostarske lakrdije. Izvolite pukovnie!"
"Da biste razumjeli...", otpoeo je nervozni domain: "Moram vam predstaviti jednog mostarskog graanina po imenu Vasa
Kisa."
"Preskoite!" podvrisnuo je Miler, a onda oborenim glasom dodao: "Ve mi je predstavljen."
"Tog jutra, u vrijeme kada radnici, inovnici, oficiri, policajci... idu na posao", nastavio je prekinuti domain: "Na Musali, to je
jedini trg u Mostaru, ispred kancelarije upravitelja redarstva, dakle, u strogom centru grada, zbila se najdrskija podvala,
povreda njemakog ponosa. U prljavim molerskim odijelima, sa ljestvama, kantama, etkama i papirnim kapama, dva
ovjeka su izazivala panju sluajno zateenih prolaznika, koji su se zaustavljali i nesvjesno stvarali masu okupljenih graana.
Na alost, nisu to bili obini graani, najvie je bilo naih, ali nisu bili ni obini moleri, bio je to Vasa Kisa i neki njegov. Kisa se
maskirao i, zaista, svi oevici se u tome slau, liio je na Firera, karikirao ga gegovima, inio ga smijenim. Sasluano ih je
dosta, meu njima i naih oficira, ali ostaje nejasno, zato nije sprijeeno. Kao da su svi ti ljudi bili omamljeni. Nisu
dejstvovali. Na sasluanjima je ispriano dosta neobinih pria. Ovdje je jedan od njih, na ovjek, i njegova je pria udna,
kao i sve druge. Predlaem da ga ujete!"
"Dobro, uvedite ga!" saglasi se Miler.
ovjek koji je pristupio bio je prljav, neobrijan, neispavan, poguvane odjee, kaljavih izama, zgren i preplaen. Na svakoga
je liio prije nego na ono to je u stvarnosi, oficir Gestapoa. Nakon to mu je nareeno da govori, poeo je da zijeva,
spetljan, isprepadan stegnuta grla, nije mogao da se oglasi, zamucao je prve rijei, ali kasnije pretvorie se u sabranog
besjednika:
"Ja... bio... Bio sam na dunosti do poslijepononih sati, spavao sam dva-tri asa i, onako bunovan, poao sam u ustaki
zatvor, da preuzmem jednog zatvorenika. urio sam da bih stigao prije nego ga likvidiraju. Iao sam drijemajui. Idui prema
hotelu 'Bristol', osjetio sam da me prati neko. Odsvuda je vrebala opasnost. Ovih dana banditi su agresivniji, ubijaju i nae
ljude. Repetirao sam automat i motrio poetak svake ulice, svaku zgradu, i prozor. urio sam do mosta, do straara koji su
uvali hotel 'Neretvu' i Banju, tu se opustih, pa me opet obhrva tlapnja. Premoren, iao sam u drutvu drijemea i nedozrelih
snova. Na san doe usiljeni mar, smjenjivala se naselja, bitke, vremena. Javom i snom izbih na neki trg, koji bijae omeen
viebojnim zdanjem kolske zgrade sa desne strane, naprijed damijom sa polukrunim otvorima, na nju se nadovezivala
zgrada sa ukraenim balkonima i nadnesenom terasorn za govornike. Lijevo je park sa ribnjakom i vodoskokom, a sa etvrte
strane je hotel, u koji se smjestila gradska policija. Sanjao sam grad u kojem sam se i nalazio, a i nije to bio. Borio sam se s
snom. Dovela me majka u grad, izlozi ljepi od ljepeg. Izbih na trg, izgubih se, strah bez majke, strah rasanih se. San opet
pritisnu one kapke, podiem ih uz napor. Gdje se nalazim, u kojem gradu? U Mostaru sam! Shvatih, ali sanjivost opet
odmami misli u neke druge, ko zna da li ikad viene gradove. Zaigra duguljasta kamena ograda, koja dijeli park i Musalu,
umiri se pri kraju na mjestu gdje je nastajala arobna graevina gradske esme. Kad bih projektovao grad, kopirao bih ovaj
trg, bavio sam se mislima snenim. Znate, ja sam arhitekta", na as se zaboravi ispitanik, ali i snae brzo, nastavio je:
"Kao to na san i mogu doi neobjanjive slike, na Musali, pored esme, ugledah Firera. Firer u molerskoj odjei?! Stadoh
kao ukopan. Hou da se razbudim. Hou, napreem se. Ne mogu, jer vidim Firera. Vidim ga, a znam da je san. Na Musali
Firer!? Neobian, zabrinuta lica!? Mijea boju, udara etkom o zidove kante i proizvodi zvukove koji podsjetie na poznatu
melodiju, uinilo mi se Marseljezu. Glup san!? Moler skakue mijeajui boju, dosipao je, prelijevao... Podie etku, isprui
ruku, dokoraa s ispruenom rukom, prostrijeli me prepoznatljivim pogledom, viknu: 'Hajl Hitler'. Kao opinjen, otpozdravih
'Hajl Hitler!' Musala se punila. Trkarao je od jednog do drugog sa ispruenom rukom i povicima 'Hajl Hitler'. Kako su ljudi
pristizali tako su se okamenjivali. On je koraao, obilazio, salutirao", oficir je priao kao da je pod magijom:
"Drugi moler je mlatarao kantama, prao ih i naruavao tiinu kao krv vedre zore. Da li sanjam? odista se pitah. Utra opor
ustaa nasta mete. Moleri preskoie kamenu ogradu, preskoie je i ustae, izgubie se u parku. Ni sada ne znam, da li to
bi san, ili java? Lik Firera, neizbrisiv je."
"Dosta, vodite ga!" podviknuo je Miler.
"I ostali su tvrdili da ne znaju kako se to sve moglo dogoditi. Svi su imali blesave prie, sline malopreanjoj", nesigurnim
glasom, pukovnik je prekinuo tiinu i nastavio: "Ubrzo su uhapeni poinitelji zlodjela. Po vaoj zapovijesti otptuteni su iz
zatvora i stoje vam na raspolaganju. Zbilo se jo neto, sa ovim niste upoznati. Veoma je delikatno, gotovo nevjerovatno, ne
vjerujem u sve to, ili neu da vjerujem. Pozvao sam ovjeka iz Mostara, koji je izvrio isljeivanje. elio bih da i njega
sasluate ", zavrio je domain, a kad se Miler saglasio migom, dirnu tipku za zvonce. Gotovo istog trena uao je gizdavi
gestapovac, pozdravio, predstavi se, pa otpoeo:
"Dogaaju nisam osobno prisustvovao, jer zgrada Gestapoa je u drugom dijelu grada, u zgradi bivih vladika. Poznavao sam
Vasu Kisu onoliko koliko ga poznaje i svaki drugi ovjek koji provede neko vrijeme u Mostaru. Priveden je dva sata nakon
ispada. Bio sam bijesan i rijeen da ga ubijem na licu mjesta.
Bandit! povikao sam odprve i odalamio ga pesnicom.
Izvini mi se! uzvratio je sa osmijehom koji je bio neoekivan, neobian i domalo krvav. Molim! uzvratio sam iznenaen
drskou.
Izvini mi se, za udarac i za hapenje smiren, ponovio je.
Dosta je cirkusa! opet podigoh pesnicu, on je lagano zaustavi rukom, pa ree na tenom njemakom jeziku:
Mlad si ti ovjek. Polako gospodine, smiri se. Sjedni da porazgovaramo. Ja sam pod zatitom Adolfa Hitlera. Nisi prvi koji je
na mene nasrnuo. Urazumi se. Adolf je moj kolega, rekao je da se u sluaju potrebe mogu pozvati na njega. Daj mi telefon!
kao da naredi. Kakav telefon?! rekoh, i ne vjerujui da sam uo te gluposti.
Daj taj telefon, kad ti kaem! ili okreni broj Rajha! bi uporan, ak i uvjerijiv, objasni: Ja i Adolf smo kolege! Kakve
kolege?! podviknuh jo otrije.
Tako, kolege smo! Upoznali smo se u vrijeme kad je Adolf sluio vojsku u Mostaru, i sprijateljili se govorio je uvjerljivo,
zaista me zbunio uvjerljivou.
Odoh u svoju kancelariju i nazvah upravitelja redarstva. Upitah da li mu je poznato gdje je Firer sluio vojsku. Nijekao je.
Dodah, da lije u Mostaru? Odgovori da za takvo neto uje prvi put. Naglasi da nije Mostarac, ali e se raspitati preko
biskupa. Domalo se javio i potvrdio da je Firer u Mostaru bio vojnik. Upozori, da se ova injenica ne treba manipulisati u
javnosti. Ree i da mu je biskup rekao u povjerenju, da se govori o postavljanju Firerove biste na Musali, ba kod te esme.
Vratih se hapeniku jo zbunjeniji. Vasa je utuvio u svoju glavu da sam nazivao Berlin.
A, sad si malo drukiji? doeka me i eretski nastavi: uje, bio si me malo uplaio, udario si me, ali dobro, oprostiu ti
onda napravi vragolastu facu, pa nastavi da govori na drugaiji nain: Moram popiti jednu. U ovoj su kui uvijek
gospodarili gostoprimljivi domaini, nisu nikad bili bez rakije. Valjda ni ti nisi izuzetak? Firer nema puno prijatelja, ko zna da
li e ti se vie ikad pruiti prilika da sretne jo jednog. Daj tu rakiju, ta eka!?
O kakvom prijateljstvu pria, ta trabunja?! podviknuh, nakon to se pribrah.
Opet ti!? Ako bude uljudan, ako donese rakiju, sve u objasniti, a ovako... koliko je bio uporan toliko je i uvjerljiv.
Dosta! dreknuh, ali kao da ga ne dojmih. Onda odluih, donijeu i tu rakiju, ali platie je koom. Naredih da mu donesu
rakiju. im proguta gutljaj raspria se:
Na Musali, kod esme, uza zid ograde ugledah prislonjenu sliku otpoeo je Vasa Kisa, onda me je zagledao, kao da je
dvoumio da li bi da nastavi. Nastavio je: Trebalo bi da je magarac, a slii i na kozu. Podalje od slike vojnik je uvaljivao
esmu u usta i dojio vodu. Prioh i po faci zakljuih da nije na. Dotakoh sliku, a on suludo krenu put mene. Objasnih da mi
se slika dopala, da volim slike ivotinja, osobito koze, koju je, velim mu, lijepo naslikao. Uvjeravao me da je u pitanju
magarac. Ostah pri tvrdnji da je koza. Predloih da odemo do vlasnika gostionice "on", strunjaka za slikarstvo, pa ko izgubi
neka plati pie. Tako i uradismo. Bi magarac. Popismo dosta i sprijateljismo se. Kaza da se zove Adolf Hitler. Otpratih ga do
kasarne, iz koje u ga kasnije izvlaiti preko jednog komije, kapetana. Bio je bez forinte. Kad saznadoh da je moler, evo, ba
tu, preko puta, pogodih mu jednu kuetinu. Snalazili smo se za kante, etke... Nalazili smo se na Musali, kao ono jutros, na
onoj istoj esmi, prali kante i pripremali boju. Jutros se prisjetih toga, poeljeh se jarana Adolfa, a znajui da je prezauzet
ovjek i da nije vrijeme od posjeta, a da bih utolio udnju, otioh na Musalu i ponovih ondanje radnje. Doivjeh drugovanje
s prijateljem... Posmatrao sam Kisu dok je govorio, lagao je veoma-veoma zanimljivo.
Drskost, lai i izmiljotine! prekinuo sam ga.
Ne, gospodine! Kakve lai! Evo, mogu da vam to i dokaem. To moete da provjerite, ak u ovoj zgradi, naravno ako je
sauvana crkvena arhiva. Nakon to je ofarbao onu kuu, ugovorismo molovanje pravoslavne saborne crkve, ove iznad nas.
Ba smo u ovoj kui, u ovoj sobi, i onda je bila prijemna soba, dogovarali sa vladikom. astio nas je rakijom, ba kao to i ti
ini sada. Kaem ti, uvijek je ova kua bila domainska, imala je gostoprim
ivu e
ad, kao i sad. De, natoi mi jo jednu
Jeste li je ofarbali? upitau.
Ofarba je Adolf, ali vladika ne bijae zadovoljan, a teak na fijorinu, ne htje da plati. LJutio se: 'vabo je nagrdio
pravoslavne svece, ne lie ni na to...' govorio je prijeteim glasom, nasrtao na Adolfa, pa majstor utee u kasarnu. Vladika
je iao i u Sjeverni logor da ga prepozna. Jedva ga spasih. Na moju molbu kapetan ga prekomandova petnaestak kilometara
ispod Mostara, u jednu konjunicu, na Domanovie."
"Dosta, moe ii!" naredi Miler, pa kad ovaj ode, poe da govori: "Firer je, odista, sluio vojsku u tim krijevirna. injenica je i
da je farbao neke civilne objekte u Mostaru. Bavio se i slikarstvom. No, poznato vam je, lini ivot Firera je njegova osobna
stvar i Gestapo o tom pitanju nema pravo da raspravlja", kaza Miler i odluno nastavi:
"No, vratimo se Vasi Kisi. Znamo da je uio bavarski zanat u Beu i Peti, u njoj se i zaposlio. Ima pretpostavki da je jo tada
bio lan komunistike partije. Neka jedan va pouzdan ovjek otputuje u Petu, neka sazna vie o tamonjem vladanju tog
probisvijeta", predahnuo je i nastavio:
"Mislim da je jasno o kakvoj se divljai radi. Uvjeren sam da imamo posla sa ovjekom koji je obojen svim ovozemaljskim
bojama, neumoljivim neprijateljem Rajha, sa linou koja bi mogla imati i visok rang u ruskoj komunistikoj organizaciji. No,
postoji i druga strana. Ostaje pitanje, ko je prvi ovjek u mostarskoj Mjesnoj organizaciji? Moe li biti da je on? To treba
utvrditi. Sklon sam da povjerujem u to. Ostavio sam mnogo poslova... Dvoumio sam da li da krenem u Pariz ili Mostar,
opredijelio sam se za tei zadatak, rijeen da satrem to zmijsko gnijezdo. Doepati se prvog ovjeka, preko njega unititi
osinjak, pa onda likvidirati njega. Koliko je velika ta organizovana banda, na alost, ne znamo, ali po mostarskim
manifestacijama i svakodnevnim provokacijama ima toga dosta sa im se treba suoiti. Stanje u Mostaru nazivaju vulkanom.
Valja tom stati ukraj. Satkaemo paukovu mreu oko Vase Kise, pratiemo njegovo kretanje i veze... Naredio sam da ga
otpuste iz zatvora. Naredite timacu da ga ovih dana ne dira njihova nadzorna sluba, neka ga prepuste nama. Naroito ih
upozorite da ne elim nijedan ispad nijednu omaku."
Dok je Gestapo sa Milerom kovao svoj plan, timac i ja smo bili gosti u Jilekovom uredu. Zlovoljni, govorili smo o toploti,
ovogodinjoj sui, kanjenju vlakova...
"Ovo bi trebao biti sastanak!" otpoee Jilek nakon dueg otezanja: "Domain sam, pa eto, da ponemo. Izvolite gospodine
ministre. Preuzmite voenje sastanka."
"Gospodo, ivimo u nemirnim vromenima, zadueni smo za javni red i sigurnost u dravi", kaza ministar timac, na tren
odluta mislima, nastavie: "Nas trojica moemo govoriti otvoreno. U nekim oblastima uspostavljanje reda ne polazi nam za
rukom. Jedno od njih je i Mostar. ta se, dovraga, tamo dogaa? Jue sam, pred polazak, proitao sve izvjetaje od poetka
rata, koji su stizali iz tog pravca. ta se sve tamo nije dogodilo, pa to je da ovjek ne povjeruje. Tamo se komunisti slobodno
etaju. Uvedemo policijski as, i onda nai ljudi ne smiju da izlaze, a oni to ine masovno. Oni u jednoj noi sve vee zgrade
oblijepe parolama i ostaju neotkriveni. S njima se nosio jedino taj hrabri Brko. Dozvolismo da mu sude, da nam dostave i
presudu, i da ga ustrijele u centru grada i u sred dana. Pale i are, tampaju novine, nae kasne a njihove uvijek na vrijeme,
prekidaju nam veze, iskljuuju struju... izruguju se sa dravom, Poglavnikom, sad ve i sa Firerom. Molim vas lijepo, pa to je
da ovjek sjedne i da se udi: uz toliko policije, ustaa, njemakih vojnika, gestapovaca, ak i etnika, u Mostar se uvlai nita
manje nego partizanski odred. Po kuama se razmjeta, ivi, lijei i oporavlja. I, naravno, kad smo mi nesposobni, stvar u
svoje ruke preuzima Gestapo. Gospodo, stvar je vrlo ozbiljna, sa ovim je upoznat Paveli, Himler, vjerujem, ak i Hitler. Ja
vas najozbiljnije upozoravam i zahtijevam da unitite tu bagru, ako treba, zahvatati i ire." Zauta, pogleda u Jilekovo elo,
pa e prekorno:
"Ti si, Drago, mnogo obeavao, tvrdio da si na pravom putu rjeenja mostarskog sluaja. Izvoli, kai gdje smo danas."
"Gospodine timac", Jilek je poeo nervozno i pobunjeniki: "Ja i sada tvrdim da je tamonje stanje pod mojom kontrolom,
ali moram i to da kaem, nemam odrijeene ruke. U nae poslove petlja se njemaka komanda, Gestapo i Talijani. Ne dre
do nas, jedino nam vjeruju kad treba ubijati, muiti i klati. Te nam poslove preputaju, ali i to kad oni odlue. Svjesno to
rade, sukobljavaju nas s narodom, a oni, kao bajagi, isti su. Dajte mi odrijeene ruke, ja u sa Rokom tu stvar dovesti do
kraja. Gospodine ministre, znate li vi ta sam ve postigao? Ja imam spisak cjelokupne mostarske partijske organizacije.
Znam i ko joj je na elu. Imam ih na dlanu, samo da ga stisnem i svi su gotovi. Stisak zabranjuje Gestapo. Suvie je naivno
vjerovati da se ti komunisti tako lako hvatiju, i otuda naredba: Neka ta stvar malo stane. I eto, ekamo, banda radi svoje, a
za to su krivi samo Jilek i Roko."
"O kakvom spisku govori?" sa nevjericom e timac.
"I vi sumnjate u nj? LJudi moji, koliko puta moram da dokazujem. Vjerujte mi jednom, to je provjerena stvar. Predratni
komunista Vrdi sa ilegalnim nadimakom Vatro, preao je na nau stranu, sada nosi uniformu domobranskog oficira.
Zateen je na poloaju kurira izmeu mostarske partijske organizacije i rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu. Poznaje
mostarske komuniste, naredili smo mu da nastavi tamonje aktivnosti, ali u korist nae stvari. Provalio je sekretara Mjesnog
komiteta koji se krije pod nadimkom Fea. Naravno, radi sigurnosti, pridodali smo mu pomonika, i on se uklopio u posao",
Jilek nas pogleda, kao da se dvoumio da li da i dalje govori, nastavio je:
"Poslasmo ga prvi put sa zastarjelom javkom: 'Ima li treanja u Rodou?' Snaao se, iskoristio stare znance, dogurao i do tog
uvenog Fee. Ovaj ga je dugo sumnjiio, ali ga je Vrdi zasjeo, izmamio mu spiskove lanova Komunistike partije, SKOJ-a i
simpatizera. Taj okorjeli zlikovac, Fea, dugo je odbijao da isporui spisak, branio se da on kao pojedinac o tome ne moe
odluivati. Kaem tvrdo, ali nasjeo je na rudu, provjeravao je kurira na vie naina, povjerovao mu tek nakon to je izvrio
teak zadatak, donio mu je trideset kilograma eksploziva, za njihove akcije. Lino sam pratio akciju oko spiskova. Otputovao
sam u Mostar i neopaeno odsjeo u hotelu 'Neretva'. Kad sam doao do tih spiskova odmah sam pourio da ih osobno
donesem u Zagreb. Tamo me presretoe gestapovci i stvar preuzee u svoje ruke. Presjekli su akciju i sad ekamo da nam
nareuju... Pustite me da radim svoj posao", s ljutnjom zakljui Jilek.
"Polako Jilek, do Sarajeva sam dopratio visokog oficira Gestapoa, otpratie ga do Mostara i preporuiti Roki. U vezi sa
njegovim zadatkom u Mostaru nisam detaljnije obavijeten. Ti si zapoeo tu stvar i nastavi. Iz Berlina je doao nadlean
ovjek i eto vas tamo, radite kako mislite da je najpametnije", zavri timac, pa odmahnu rukom.
Prvi put sjedim sa ovako visokim osobama, znam ih samo po fotografijama iz novina i po glasu sa radija, razoarali su me.
Dok sam ih sluao, u glavi mi se pojavljivala slika jednog drskog komuniste, kojeg sam isljeivao lani:
NDH je marionetska tvorevina koja je tu da radi po volji vaba... ak ni u malim stvarima nije samostalna... tvrdio je i
mene dovodio do bjesnila.
Od sino sam duhovno osiromaio, ogrezoh u zloine vjerujui da uestvujem u izgradnji snane nacionalne drave. Kao
mjehur sapunice u meni se rasprava ivotni smisao koji sam gradio zadnjih godina. Povratka nema, jer sam svjestan da sam
van NDH klasini zloinac. Odluih da o tome moram razmiljati ozbiljnije, na mirnijem mjestu. Sa ovom dvojicom ne treba
biti iskren, o noanjim razgovorima sa Milerom ne govoriti, jer ko to zna, moda je Gestapo ozvuio i ovu kancelariju,
govoriu tek koliko budem morao.
"Garo je provjeren patriota", nakon to me ubode pogledom, ministar timac i nastaviti: "Dokazao se brojnim akcijama,
likvidirao je mnogo komunista, u njega moemo imati neogranieno povjerenje. Desetak predratnih godina proveo je u
Mostaru, pa smo njega odabrali da se nae Mileru pri ruci, i on je traio da to bude ba Garo. Vjerovatno je od ranije njihov
saradnik", zavri timac upuujui mi osmijehe, a kad i ja uzvratih osmijehom, doda: "Proveo je no u razgovoru sa Milerom.
Bilo je...?!"
"A, ne! Naprotiv!" pobunih se: "Objasnio mi je moje mostarske zadatke: kupovau groe za njemaku firmu, a uzgred e
biti i drugih zadataka. Napomenuo je da emo sretati i komuniste, i da e prvi takav susret biti ve ovdje, sa nekim Husiem.
Inae, no smo proveli alei se. Znate, u Mostaru postoji jedan cirkuzaner i o njemu sam najvie govorio, to je her Milera
prilino zabavljalo", trudio sam se da oputenou pred ovom dvojicom ljudi budem to uvjerljiviji, ali i obazriviji.
"O Vasi Kisi?" doeka Jilek.
"Da, o Vasi", uzvratih.
"Prvi put susreo sam ga prole godine. Ruavao sam u hotelu 'Neretva'. Neko ga je dove da nas zabavlja. Pogledao me je, pa
eretski zapitao:
Ko vam je ovaj? Znam ko je!
Ko? javih se.
Pa da se naljuti!? Svi se ljute to dobro pogaam govorio je.
Kai! Neu se ljutiti. Kai, ako pogodi, pie ti je prihvatio sam alu.
Volio bih da se prevarim, ali nema tu dvojbe kaza, osvrnu na sve strane, dodatno nasmija, onda uozbilji se i ree: Ti si
haber-efendija!
Vasa, nemoj da si bezobrazin! On je na gost, to je onaj to nas hrani, on nam doprema brano... prisjeti se da kae Mate
Roko.
Haber-efendija, gospodine Roko. Haber-efendija! podviknu Vasa.
Nije vano to nije pogodio rekoh i poruih pie.
"A ta mu je haber-efendija?" znatieljno e timac.
"Turcizam", odgovori Jilek, "haber je vijest, a efendija gospodin. Gospodin koji donosi vijesti, ali u njihovom argonu
znai dounik. Nakon prvog gutljaja, obrati mi se Vasa:
Riba-i-po dinar-i-po, koliko je pet-i-po riba?
Odgonetali smo, alili se. Polupijani momak, u jednom trenutku, grubo nasrnu na Vasu, Vasa je uzmicao, otre se, pa zaklikta
upirui prstom u momka:
Vidite kako svaka ptica bjei svome jatu onda zanjiha uima kao magarac, iskezi majmunsku facu, pa upita prije nego se
momak i snae.
Zato je banana kriva?
Ne znam! iznenaeno ali i zainteresovano e taj naivko.
Nema veze to ne zna, pitau drugog majmuna eretski e Vasa. Ovaj se raesti, pa opet nasrnu, poe da udari. Roko ga
zaustavi i najuri, pa e Vasi:
A, i ti, lero, puno pije. Ja mislim, im se probudi, udari po rakiji?
A ta bi drugo, jor Roko? ta bi jutrom drugo pio?
Slatko mlijeko, pa bi imao zdravu utrobu, a ne kao sada... kroz smijeh uzvratio je Roko.
Istomiljenici smo, jore, tako i radim bajagi ozbiljno govorio je eret Vasa: Kau doturi da mi je trbuh pun nakvih
bakcila, a da bi ih unitio, popijem slatko mlijeko, na njega navale ti hajvanii, onda ti ja bre-bolje saspem rakije, uhvatim
ih na okupu..., tako ih unitavam.
Smijao sam se itavo vrijeme. Davno sam uo za Vasu Kisu i za ale koje su ile uz njegovo ime, ali nisam mogao ni
pretpostaviti da je zaista toliko zabavan. Komina faca, za zabavu dovoljna je samo ona. Stalno me izazivala na smijeh, pa
sam i sam sebi bio smijean. Taman se umirim a on me pogleda, prikuje oima i sloi alosnu facu, koja me alostila i
zasmijavala. Jedva ovladah smijehom, uozbiljih se, dadoh do znanja da treba zavriti s igrom, ali kad me naroito pogleda, pa
prebaci donju usnu preko nosa, nisam mogo obuzdati smijeh. Naredie mu da ipak napusti hotel. Prie iviluku na koji je u
dolasku odloio fiek, zavue ruku, zagrabi brana meu tri prsta, te ga posu po kaputu.
ta ti to znai, Vasa? upitao ga je neko.
Ova, vaa, vlast dijeli mjeseno sledovanje brana, pa, evo, i ja podigao svoje. NJim se puderiem, probam di li e dotei do
prvoga ree, dovede tijelo u stav trkaa, uzviknu: Vi me zadravate a ve kasnim. uri mi se, moram objesiti Antu
Pavelia! potra na vrata, tamo ga dograbi straar i dovue pred Roku.
Trai da te uhapsim? podviknuo je Roko.
Zato, gospodine efe policije, zato, upravitelju redarstva, zato? kao isuavao se Vasa, dodao je: Sve sam skinuo sa
zidova, okreio ih, ve se i osuili, pa moram da objesim sliku naeg dinog Pavelia...
Dao sam mig Roki, pa ga je otpustio. Pravi je eret, ali nisu mu splaine u glavi. Ismijava sve oko sebe, tom prilikom
objanjavao mi je Roko:
Graani ga vole. Zatvarali smo ga, pa su nam debelo zamjerali. Svaki put su intervenisali najugledniji Mostarci. Ipak, kad
prekardai, poaljem po njega, u desetak dana po jednom, odlei no, priprijetim i otpustim. Kojega sam god slao po Vasu
molio je, da ne aljem ba njega, branei se da e ga zamrziti grad. U toku privoenja zateeni graani otvoreno negoduju i
pljuju po goniima. A ni sama hapenja nisu kao kad hapsimo druge. Iza svakog ostane po jedna zgodica, koja se prepriava
dugo, kao recimo ova:
Dole ustae u Vasinu kuu da ga uhapse. Neko ga je o tome, kao i svaki put ranije, na vrijeme obavijestio, pa se Vasa sakrio
ispod otomana. Dok su momci preturali stvari, traili ga, on ih je pratio po kretnji cipela, sluao ih: 'Nema ga ovdje... Nema ni
ovdje...', a kad su krenuli da provjere ispod leaja, vidjei da e biti otkriven, podviknuo je:
'Da nisam pod otomanom, pogledajte!'
Jednom drugom prilikom dovukoe ga u moj ured. Iza vrata stajala je metla sa dugakom drkom. Dok su me dovodioci
pozdravljali, on iskoristi njihovu kratku nesmotrenost, priskoi do iza vrata, uze metlu, ovjesi je o rame i raportira:
'Za dom spremni! Gospodine upravitelju redarstva, doveo sam dvojicu neprizornih koji diraju mirne graane. Priuvajte ih, a
ja idem jo po dvojicu', izrecitova, pa mugnu u hodnik. Pobjee.
Nekom drugom prilikom, opet su ustae pole u kuu da ga trae. Komije mu na vrijeme dohaberie, pa e ti on na tavan.
Momci su vrili uobiajenu premetainu i traili ga. Vasa ih je posmatrao kroz frljivu tavansku rupu. Kad jedan od ustaa
pronae do pola otpijenu flau rakije, pa nage da pije, Vasa ne izdra:
'Ostavi rakiju, gledam te sa tavana!'
Privedoe ga. Nakanih da ga osobno ja isprepadam, obezobrazio se. Dvoumio sam da li da dam da ga batinaju. Nakon to se
izgalamih i naprijetih, zapitah ga:
ta emo Vasa s tobom?
Ako me pusti kui, oba smo mirni i zadovoljni ne asei uzvratio je.
Da bih mu dao do znanja da nee proi jeftino, zagrmio sam prijetnjom:
Dosta je tog sranja! Stvar je ozbiljna. Zajebava se, ali dola je maca na vratanca. Osuen si na smrt! zastadoh na tren, pa
u da ga zapitam: Je li te strah?"
Nije, Mate! Nije me strah odgovori bez zvijezde na elu. Plaio se, vidjelo se.
Ozbiljno ti kaem, trae da te likvidiram. Vie ti ni ja ne mogu pomoi. A tebe nije strah?! Hableino, mene strah ostaemo
bez Vase Kise, a tebe, kao bajagi, nije strah! Kome lae? Jeli te strah!?" podviknuh jo snanije.
Nije me strah, gospodine upravitelju govorio je ali ne ba dokaraja uvjerljivo, nastavio je zvjerkajui ispod oiju: Nije
me strah, ali su mi gae pune govana, i ba razmiljam odakle mi to?
I ti misli da u ja da razgovaram sa usranim ovjekom? kao naljutih se, i dodatno podviknuh: Bezobraznie! Nosi taj
smrad, mar kui, okupaj se, presvuci iste gae, pa onda doi, ako misli da razgovara sa mnom! Je li jasno?
Jasno je gospodine upravitelju ponizno ree, poe do vrata, okrenu se pa doda: Boga mi, Mate, volim i usran hodati
nego s tobom ist divaniti. Prema tome, neka ti se bog pere, ja neu...
Neto je ovih dana dobro zabrljao", nastavi Jilek: "Hapsili su ga i gestapovci. Nazvao me je Roko i rekao da je preozbiljno za
telefonski razgovor, priprema o tome poseban izvjetaj. Naglasio je da su se gestapovci zbog njega uzjarili kao ose u
oborenom osinjaku. Jue me je ponovo nazvao i obavijestio da su Vasu, na opte uenje, otpustili iz zatvora. I sam se tome
udio, ponavljao je da ne moe sebi da objasni taj preokret. Bio je uzbuen dok je govorio:
Pozivali su ak i mene u Gestapo, prijetili mi optuujui da sam direktni sauesnik te strane Vasine provokacije, o kojoj,
opet ti kaem, ne mogu preko telefona. Kad sam poao, pomislivi da ga vie nikad neu vidjeti, poelio sam da ga vidim.
Svratio sam u samicu i zatekao ga u jadnom stanju. Leao je u lokvi krvi. Ovih me godina podsjeao na dubrovake lere, pa
sam bivao sklon da mu progledavam kroz prste, ali nakon ovog to je sada napravio... Jadno je izgledala Vasina gomila mesa,
ni traga od njegovog prepoznatljivog prkosa. Znao je da niko iz te elije nije iznio ivot. Ne htje da me pogleda. Izderah se,
ljuljnuh ga nogom u slabine. Ne proslovi, uinilo mi se da je presvrnuo. Pooh, i vie za sebe rekoh s vrata:
'Vasa, doe i tebi crni petak!?'
'Svak ima svoj petak', prevali preko jezika, jauknu od bola, ali je, kurva, smogao snage da doda: 'Vidim i tvoj petak, crnji je od
moga'.
'Tvoj crni petak je tu, a moj ti nee doekati', uzvratih.
Nije imao snage da odvrati, a vidjelo se da je na usnama imao odgovor. Sjetih se da ga upitam:
'Vasa, proao ti je ivot. Pitae me Mostarci za tvoje zadnje rijei. ta da im kaem?' Ne odgovori, pa nastavih: 'Svaki veliki
ovjek je na samrti rekao mudre rijei, a i ti si povijesna osoba, ne bi valjalo da ne kae neto veliko.' Bio je u agoniji. Tek da
bih ga osvijestio, podviknuo sam ta mi prvo doe na jezik: 'Vasa, ta je ivot?'
'ivot ti je to i djevojake gaice: kratak, usran i krvav', smoe da kae."
"Da se ne zavaravamo, smijeni smo mi", ministar timac nae da je vrijeme da se razgovor uozbilji. Glasom podignuvi
ozbiljnost govora nastavio je: "Eto, sjedimo i priamo arijske viceve, a razmiljamo o drugom. Pretvaramo se da se
zabavljamo, samo da ne bismo govorili o onome radi ega smo ovdje. Razmiljamo o naem poloaju, a izgovaramo skaske.
Sjedimo i ekamo poziv Gestapoa, dosta je vie! Okreni njihov broj!" naredi Jileku.
Domalo e Jilek dobiti otvorenu liniju i slualicu prepustiti ministru timacu, koji e ostati u duem razgovoru. Kad spusti
slualicu, zamisli se prije nego e da kae:
"Gospodo! Dobili smo sva trojica domae zadae: Jilek, da se okani Mostara, jer ga do daljnjeg u svoje ruke preuzima
Gestapo. Moje je da se vratim odakle sam i doao. Garo, ti e dobiti drutvo za Mostar, Jilek e ti to upriliiti. Domaine,
tebi su naredili da doe u zgradu Gestapoa. Odmah!
_________
Dio cetvrti

Ispred zgrade Ustake nadzorne slube pripravno ekao je zdepasti tamni automobil "Olimpia ." Na zadnjem sjeditu nazirao
se mrgodan lik mlada ovjeka u gestapovskoj uniformi.
Iz zgrade iziao sam sa Jilekom koji prie vozilu, otvori suvozaka vrata i sa gestapovcem razmijeni nekoliko rijei, pa mi
rukom pokaza da sjednem na sjedite do vozaa. Ulazei pozdravih vozaa i gestapovca. Ne otpozdravie, pobunie mi
utrobu. im sjedoh, krenusmo ka izlazu iz grada. Tek kod Zemaljskog muzeja oglasie se gestapovac:
"O vaim zadacima znate onoliko koliko vam i treba. Pod mojom ste kontrolom. Idemo do Ilide, tamo vas eka Vrdi sa
fijakerom, ne poznajete ga, ali znate o kome je rije. Odvee vas na vrelo Bosne. Tamo je va poznanik Husi, bie u drutvu
sa mostarskim komunistom, koji je na komunistikom zadatku uhodi Vrdia. Tip je iz Mostara donio dopunski spisak
komunista, ali se vrti po Sarajevu i trai vezu sa viim partijskim rukovodstvom. Vi ste ta veza. Trebate odigrati izvjesnog
eda, vanog komunistu. Lozinka je: Poslao me profesor iki po odijelo. Ova javka je vjerovatno zastarjela, esto je
mijenjaju upravo zbog Vrdia. Snaite se! Zadatak je da doete do aktuelne javke, za vezu Mjesnog komiteta iz Mostara i
vieg partijskog rukovodstva iz Sarajeva, te da utvrdite ko se krije iza imena dvojice ljudi, Fea i Teak. Imajte na umu da ste
stalno pod mojom pesnicom, nevidljiv sam", zavrio je glas koji nije mario da sam i ja ovjek, na ovjek, glas koji je izazivao
strah od nevidijivog i svuda prisutnog Gestapoa.
Na Ilii prei u u fijaker, upoznati se sa Vrdiem, i sa njim krenuti na Vrelo Bosne. U zelenom polju doeka nas prav, kao da
je povuen lenjirom, izdueni dvored platana. Kronje su im se sastale i sainile put-tunel, kroz koji jezde konji vukui
fijakere. Travnjaci, vrbe i vie vreoceta koja ine vrelo Bosne, prirodna su omama koju ni rat nije mogao zasjeniti,
pretpostavljam i elim da ga vidim im prije. Doivljaj Vrela Bosne, gdje sam dolazio vie puta, za mene poinje sa ulaskom u
aleju. ovjeku se priini kao da se naao u sasvim drugaijem podneblju, u nekom dalekom izdanom kraju.
Iz podnevne ege uplovili smo u polumranu svijetlu tunelsku cijev, iji je kraj bio daleko, u svijetloj taki. Stablo do stabla,
pri vonji, doivljavao sam kao tarabe na nekim crteima iz djeijih knjiga, a gore, visoko, kronju u kronji.
"Duboke misli?" prenu me Vrdi, sa kojim gotovo da nisam ni progovorio.
"Umoran sam, neispavan. Omamila me hladovina..." poeh kao to bih s prijateljem.
"U Mostaru sam uzdrmao partijsku organizaciju, nemamo mnogo vremena, pa da odmah krenemo na posao", otpoe
ozbiljnim glasom i nastavi: "Izvukao sam spiskove skoro svih komunista, skojevaca i brojnih simpatizera. Na alost, mnogo je
komunistikih nadimaka, pa ih je teo prepoznati. Naroito tragamo za imenima koja se kriju iza nadimaka Fea i Teak. Da
njih dograbim, ostalo bi ilo. Tu je, na Vrelu Bosne, Husi koji je do prije mjesec dana bio njihov ovjek, ivio je u
partizanskim umama i, objektivno, ta imena i ne zna. Sumnjaju u mene, promijenili su javku, mrtav sam. Prate svaki moj
korak, eto, tu je sa Husiem i Mostarac sa nadimkom Koela, poznati I opasni komunista, prati me ak iz Mostara, nanjuio
me, blizu je da mi ue u trag. Odlueno je da ga likvidiramo, da mu se ne dozvoli povratak u Mostar, ali on zna ko je Fea i
Teak, zna novu javku, to prethodno moramo da izvuemo iz njega. Probaemo lukavstvom. On trai vezu sa viim partijskim
rukovodstvom, sa nekim edom. Vezu trai preko mene. Na Vrelu Bosne upriliio sam traeni sistanak; Koela-ed. Ne
znam ko je ed, kao to ne ne zna ni on, ali obadvojica znamo da je roen u Mostaru i da je davno odselio. Tvoje je da
odigra eda i da iz njega izvue to to traimo."
Pristigavi na odredite prikljuiu se sluajnim etaima Husiu i Koeli. Pozdravio sam ih i ponaao se kao da ne
poznajem ni Husia. Da mi nisu rekli da je on to, zaista, i ne bih ga prepoznao. Nekada grad od momka a sada avet. Gledajui
u njega vidio sam, na okupu, sve ratne strahote: borbu, rane, bolesti, glad, obespravljenost, strah, neurotinost rat. Ni
osmijeh nije roak predratnom. askali smo o vremenu, vodi Bosne... U jednom trenutku sluajno ostah nasamo s
Koelom:
"Poslao me profesor iki po odijelo", otpoeu u pogodnom trenu.
Koela zanijemi, ponovih, ali on ne odgovori, opet ponovih...
"Ne znam o emu govorite, gospodine", uznemireno uzvratio je.
"Daj, Koela, ta se zajebava! Ja sam ed!" samouvjerenim glasom uzvratio sam.
"Ne bih rekao da ste ed!" lukavo se osmijehnu Koela.
"Jesam, bolan, ed sam, ta me sumnjii?! Znam da je javka zastarjela, rekli su mi novu, ali sam je zaboravio. Jebi ga, ne
smije zapisati, a zaboravan sam. Nego, sluaj, da preemo na stvar. Imam hitne poruke za Mjesni komitet. Hitne, shvata
li..?!"
"Polako gospodine, ja stvarno ne razumijem o emu govorite!" Koela je odluan da me ne prihvati, to mi potpuno jasno.
"Ne zajebaji! Hitno je. Vatro je haber-efendija, moram to hitno da rijeim. Moram da ga odvedem u Mostar i da dogovorim
sa Feom i Teakom njegovu likvidaciju. Moramo mijenjati sva ilegalna imena. Razotkriveni smo. Shvati ovjee! Provaljeni
smo, jebi javku, zaboravio sam je..." pokuao sam da budem spontan i uvjerljiv drug.
"Ne, ne, dragi gospodine, ja stvarno ne znam o emu priate", Koela je imao nos i vrst je u odluci da mi ne nasjedne.
"Straan si! Pravi si komunist! Ali, u interesu mostarskih drugova, nae raje, shvati, mora mi vjerovati, pa i ja sam Mostarac,
predratni komunista, vrst kao kamen ivac... Provjeri me!"
"Jesi li Mostarac?" zagrize.
"Jesam", potvrdih.
"Pravi i roeni?"
"Najpraviji i najroeniji", uzvratio sam kroz osmijeh.
"Dobro. Da te provjerim", i on se nasmija prije nego e da upita: "ta je liska?"
"Misli na mostarske zajebante, ili pticu?" odgovorih.
"Ko je prva liska?" bilo je sljedee pitanje.
"Vasa Kisa", uzvratio sam.
"Zna li Vasinu predstavu?" zaskoi.
"Vasa i Beg domiljali kako da dou do novaca za pie", poeo sam to da prepriavam, okrenuo sam se ka njegovom elu, a
kad sam shvatio da tu priu i oekuje, nastavio sam odlunije: "Upute se na Tepu sa namjerom da Beg najavljuje predstavu i
uzima novac od gledalaca. 'Vidjeete to do sada niste vidjeli', najavljivao je i uzimao novac. Kad je Beg prikupio planiran
novac uklonie se iza gledalaca. Na redu je Vasino da pobjegne, ali ne uspijeva od seljaka koji su platili i oekuju predstavu.
'Pokazuj to to do sada nismo vidjeli', govorili su. Vasa se branio da to ne moe bez bureta, a kad mu pronaoe i jednu
bavetinu, Vasa naskoi na nju i povika:
Sad ete vidjeti predstavu koju dosad niste gledali. Ue i zamaknu u bure, izviri, zagnjuri, izviri, zagnjuri.... i tako
dvadesetak puta. Pri tom je svaki put govorio: Sad me vidite, sad me ne vidite, sad me vidite, sad me ne vidite... Kad se
uvjerio da je Beg umakao sa novcem, Vasa je iskoio iz bureta, pa se poeo udaljavati uzvikujui: Sad me vidite, sad me ne
vidite... vie me neete ni vidjeti."
I Dok sam priu privodio kraju gledao sam u oi Koele, da bih ocijenio utisak koji sam postigao. Shvativi da ispriano nije
dovoljno za provjeru, nasmijah se dodajui:
"Je li to ta predstava?"
"Tu je negdje. A ono o lepinji?" bi sljedee pitanje.
"Ono, kad je Vasa bio gladan, pa od pekara dobio lepinju, rasjekao je i poao na Tepu da bajdalije doe do sira. Prikljuio se
seljaku, prodavau sira, i poeo mu pomagati u prodaji:
Dobra sira, evo dobra sira, navali narode... izvikivao je Vasa. A kad seljaku krenu prodaja, Vasa izvadi lepinju i poe da je
puni sirom. Prozrevi ga, seljak ga najuri. Onda se Vasa oglasi na drugi nain:
Navalite na sir! Ovaj sir je dobar za nabijanje lovake puke. Navalite lovci! Seljak ote lepinju iz Vasine ake, nabi je sirom
i odgurnu govorei:
Bjei od mene, nalet te bilo...
"Jesam li provjereni Mostarac?" uvjeren da je to ve dovoljno, upitah.
"Mostarac je provjeren samo onaj koji proe kroz Vasine ispite", ne dade se tvrdokorni komunist.
"Daj, ta me vie zajebava!" napravih se da sam se malo i naljutio.
"Nisam, ovo to sam te pitao, to su ti samo ispiti na Vasinoj velikoj koli. Mora se i diplomirati. Ovako bi glasilo njegovo prvo
diplomsko pitanje", kaza, nasmija se i formulisa pitanje: "ta je Marina pizda?"
"ta me vie zajebaje. Kakva Mara i pizda?" jo jednom kao ljutnuh se.
"Nita vas nisam ni pitao, dragi gospodine", ree Koela i nabusito odstupi. Poe u namjeri da napusti Vrelo Bosne,
meutim, priskoie dvojica etaa, savladae ga, stavie mu lisice i odvukoe u fijaker.
Hapenje je nadzirao gestapovac iz "Olimpije" parkirane na osami. I ja je tek primijetih, plaila me bojom i nevidljivou.
"Znao sam, ne ide sa Koelom", prilazei mi otpoeo je Husi, nasmijao se i upitao: "A na emu si propao, na ispitima ili na
odbrani?"
"Dogurao sam do diplomskih pitanja", kazah i ja kroz osmijeh.
"Teko pitatije?" zanimalo ga je.
"Marina pizda?!" odgovorih.
"A, to!? E boga mi pravo pitanje za pravog Mostarca", nasmija se Husi i odgovori: "To ti je jedna od peina u Neretvi sa koje
kupai skau. Jedna je od manjih u grupi veih peina. Kad se sa nje skoi stie se pravo ulaska u drutvo mostarskih
skakaa. Naravno, nema djeaka u Mostaru koji se nije druio s tom peinom. Nedvosmisleno je utvrdio da nisi roeni
Mostarac", zakljui Husi, nasmija se pa nastavi: "No, Garo, gdje si, ta si, dugo se nismo vidjeli?"
"U Zagrebu sam, radim u jednoj njemakoj tvrtki koja trguje vinom. Poao sam u Mostar, vrijeme je trganja groa, pa bih
trebao otkupiti nekoliko vagona dobre ilavke. Evo, nagovorie me, kao bajagi Mostarca, vidio si kakvog, da provalim tog
Koelu. Poslijepodne nastavljam putovanje za Mostar."
"I ja u za Mostar", kaza, obori pogled i doda: "Ja sam jo na provjeri."
"Predlaem da to preskoimo", kazah, pa dodah: "ta je tu je!"
"Sluaj Garo, nareeno mi je da te od Ilide do Mostara upoznam sa sadanjim mostarskim prilikama. Sve je izmijenjeno.
Nije to vie grad koji si ponio u sjeanju. Mostar je danas alosno naselje ljemova, raznobojnih uniformi, vieideolokih
plakata, podzemlja, verca, strave, gladi i sirotinje. Na vlasti je silna NJemaka i hrabra NDH, ali plae se partizana i
komunista. U svakom graaninu vide komunistu, pretresaju, hapse, mue... aica komunista vjeruje u nemogue, ari i pali,
njihova je periferija grada, uz njih je i mostarsko srce. Ne shvataju da su utopisti. Jedni ne smiju na periferiju a drugi u centar
grada. Zalijeu se i jedni i drugi i od Mostara ine uzavreo grad. Nita od nekadanjeg Mostara. I liskana je na izdisaju, jer
nije vrijeme od ala i dangube. Jedino jo u mahalskim kafanicama ivi mostarski duh. Tamo jo uvijek malobrojni ne
priznaju endehaovski poredak, ive po starom, pijuckaju, seire i dangube ogovarajui sve ta vide, uju, proitaju ili sanjaju.
Sluaju Radio Berlin, a na svaku rije dodaju: Lau, jeblo im pae mater. Kao i pred rat, Vasa je prva liska, postoji i druga,
Beg... A ja, odrastao meu rajom i liskanom, kao i oni, ne znam kako, okrenuh za komunistima, dotekoh do mnogih bitaka i
one posljednje na Sutjesci. Satjerali su nas u bezdan pa zasuli mecima, granatama, bombama, glau, hladnoom, strahom...
tifusom. Travu sam pas'o, glo'o debla, der'o raspalu konjetinu, sa kundaka liz'o mainsko ulje... umirao i kleo majinu
dojku, Marksov Kapital, mostarsku raju, ideale... Nekako sam preivio, dovukao se sa tifusom i dopao gestapovskih aka.
Batine u ovjeku izmijene ideologiju. Do tada mi je bila pamet: pukovnik ili pokojnik, a onda batina razori sve, zapoeh od
poetka, preovladae nove spoznaje, nova ideologija: junak je ko se bori, pobijedi i ostane iv, a ja iznad svega elim da
ostanem iv, hou i da pobijedim. elim da budem i junak. A to mogu ostvariti samo na ovoj strani. To malo komunista u
gradu treba to prije likvidirati, duboko sam uvjeren da je to i u interesu Mostara, jer tako se jedino moe smiriti grad. Tek u
mirnom gradu nema ubijanja. Ovo to sada radim, gledano na duu stazu u interesu je Mostara, a on je moja ljubav. Jo ne
znaju da sam preao, ne znaju ni da sam uhapen, ak sam siguran da ive u uvjerenju da sam ostavio kosti negdje na
Sutjesci. To je dobro, biu bezbjedan i od jednih i od drugih, imau slobodu kretanja. Na alost, i meni treba vremena da se
poveem sa komunistima, zbog toga u poetku ni tebi ne mogu biti od velike koristi."
Dok je Husi govorio ja sam brinuo svoju brigu, ali razmiljanja su me vodila na ista pitanja koja su muila i njega. Moji
zakljuivao su suprotni, jer sam imao saznanja sa suprotne strane puane muice. Nikad u ovom ratu nisam ovoliko
razmiljao o kraju rata, o sobi, koliko sam to inio u ova dva dana. Saglasan sam, najvanije je sauvati glavu, a i vano i kraj
rata doekati na pobjednikoj strani. Kako vrijeme odmie, sve vie razmiljam o pobjedniku. Od jue sam poeo sumnjati i u
NDH, na to me navode i stanja frontova. ta ako Nijemci izgube rat? Toga se plaim. Onda je NDH obina luina. Od jue je,
za mene, NDH druga drava, vie i ne znam kakva. to mi je to trebalo? Kolja!? A tako sam slatko uao u to. To je ono to
mi je majka esto govorila. Najgore je kad zapita starost, gdje ti bi mladost? Jo sam mlad, a pitanja staraka. Ima li nade,
mogu li se izvui iz toga? Evo prilike, evo Husia... Okrenuti na njihovu stranu? udne su ljudske sudbine: da bismo prebjegli
na prave strane, Husi bi na moju, a ja na njegovu. Miler, Husi, uti, Vatro, spiskovi... sve to odati i zavriti u partizanima?!
U ustaama sam bio po zadatku, branio bih se. Dooh i ja na Husievu, ostati iv, pobijediti, moda postati i junak. A klanja,
progoni po Zagrebu...? Pobjednici piu historiju. Pisao bih je po svojoj mjeri.
Stigli smo na eljezniku stanicu i uli u voz. U kupeu sjedili su, pored mene i Husia, dvojica ustaa i dvojice civila. Civile je
poslao gestapovac iz "Olimpie", da me uhode, pomislio sam. Zbog toga sam rijeio da se na ovom putovanju ne istiem.
Vidim se kao lutku u gestapovskim igrama, pa u se truditi da budem im manja. Misliti o svakoj izgovorenoj riji, da ne
bude: Jezie ta ree .
Civili su nametali razgovor, raspitivali se i o meni. Govorio sam da se bavim malim trgovakim poslovima i da esto putujem,
kao i ovaj put za Mostar. Bili su uporni, ak i grubi u zanimanju za mene. To su ustae podravale, pa se naoh u
nelagodnom poloaju. Husi pritee pitanjem:
"Garo, zna li kako je Vasa putovao bez vozne karte?"
"Ono, za Nevesinje?" sa zadovoljstvom prihvatih.
"Ne, za Dubrovnik", kaza kroz osmijeh.
"Je li to priate o onoj mostarskoj hableini?" na posprdan nain ukljui se jedan od ustaa.
"On!" doekah, potom se okrenuh Husiu: "Ispriaj, nisam uo za tu iz dubrovaku."
"Vasa, Beg i Docimetar zavezli se za Dubrovnik", poe Husi, promekolji na neudobnoj klupi, pa nastavi: "Ili su od kupea do
kupea traei prikladno drutvo. Odluie se za jedan, u kome su sjedila trojica momka, za koje su po govoru zakljuili da su
Sarajlije. Ukljuie se u askanje. Nadmturivali su se. Jedan od Sarajlija brzo e pasti u vatru.
ta ste vi Mostarci? Samo priate. Evo, na Meho je od Sarajeva do Mostara doputovao bez vozne karte... govorio je
pokazujui na aava momka do sebe.
Kako? pravei se naivan prekinuo ga je Beg.
Jednostavno objanjavao je Sarajlija: Popeo se ovjek na vagon i na njemu preleao...
Ih, to mi je neto! uzvrati Beg, odmahnu rukom i nastavi: To moe samo lud ovjek. Na vagonu, kroz osamdeset
zadimljenih tunela! Mogao je i poginuti, a sve zbog jedne piljive karte. Mi to pametnije radimo.
Kad ste tako pametni, zato vi kupujete karte? zaskoie e Sarajlija.
Zna ta, prijatelju, ti si Sarajlija, je l'da?" umijea se Vasa, saeka da potvrdi momak, pa nastavi: Nismo ni mi
svemogui. Eto, trojica smo, a morali smo kupiti kartu, jednu.
Stvarno!? nemate nego jednu kartu? zaudno e Sarajlija.
Samo jednu! poduprije Beg.
Kako ete kad doe kondukter? zaudi se Sarajlija.
Vidjede opet e Beg.
Po navici, im kondukter ukroi u novi vagon objavi se sa: Karte na pregled. Bi tako i ovoga puta, i bi to signal mostarskoj
liskani da se sva trojica povuku u klozet nasuprot konduktera. Kondukter je, opet po navici, pokucao i na klozetska vrata. A
kad su se vrata odkrinue ukaza se ispruena ruka sa voznom kartom. Pomislivi da je nekog od putnika ophrvala fizioloka
nuda, pa ne moe izii, eljezniar je prihvatio ispruenu kartu, prozumbao je, i povratio ispruenoj ruci, te produio ka
sljedeim putnicima. Liskana se, domalo, vratila u kupe. Sarajlije su ih pratili, pa ih doekali rijeima:
Duhovito! Mudro, nema ta."
alei se stigli su u Dubrovnik, a na rastanku dogovorie da se nau i u povratku. I naoe se. im su posjedali, pohvalie se
Sarajlija:
I mi smo sa jednom kartom!
Mi smo napredovali od jue iznenadie ih Vasa.
Sad ete rei da nemate ni jednu voznu kartu? Da ste svi bez karte? razoarano uzvrati Meho, najkrupniji od Sarajlija.
Nijednu! potvrdi Beg.
A kondukter? zagrmi Mehin sopran.
Budi strpljiv. Vidjee... progovorie konano i Docimetar.
U neko doba zaue se oekivan kondukterov glas: 'Karte na pregled'. Sarajlije otrae u klozet. Domalo za njima poi e
Vasa, dogegati do klozeta i pokucati na vrata. Vrata su se odkrinula, pojavila se ruka i u njoj karta. Vasa e uzeti ispruenu
kartu, pa sa liskama otii u drugi klozet. Saralijama e dosaditi nejasnoa, neizvjesnost i ekanje. Otvorie vrata i odmah
nabasati na konduktera..."
"Ko vam je taj Vasa?" umijea se jedan od putnika-civila i prekide Husievu priu.
"To je mostarski lero", vano e drugi civil, trudei se da bude prihvaen u kupejskom drutvu, nastavi: "Putujui u Zagreb,
nekom prilikom, Vasa je naiao na neko veselo drutvo u kupeu. Priali su i alili se, da bi kasnije i pospali. Naravno, bili su
izuveni. Vasa je zadnji zaspao, ali se zadnji i probudio, tek u Zagrebu. Saputnika nije bilo, nije bilo ni cipela, a nije imao ni
novaca. Iziao je na kolodvor, sjeo je u ekaonicu, muio muke kako da doe do kakve obue. Prisjetio se jednog Mostarca,
profesora na Pravnom fakultetu, pa odlui da poe tamo. Bos, okruen oporom djece, gazio je po mrzloj cesti. Doe do
zgrade pred kojom zatee dosta studenata, prie najbliem: Oprostite. ta je u ovoj zgradi? upitae.
Kaj tu ima da se pita? kreveljei se aljivo e student i dodati: Ovo je vodenica, prosim lepo ree i prasnu u smijeh,
koji poduprije desetine grla.
Jata, bolan, nego vodenica! prihvati Vasa i objasni: To sam odmah trebao zakljuiti. Ovoliko magaraca i moe biti simo
pred vodenicom..."
Bio sam sve vie uvjeren da su civili tu iskljuivo zbog mene, motrili su na svaku moju rije i mig. Hinjio sam sanjivost,
sklapao oi. To im je smetalo, obratie mi se jedan:
"Vi ste Mostarac?" utao sim. Husi se zaplai moguih neprijatnosti, pa u elji da ih premosti, otpoee:
"A znate li ono za viljuke?" i ne ekajui odgovor nastavio je: "U Sarajevu se sastala sarajevska jalija i mostarska liskana. Bili
su posebni gosti zabavne veeri u hotelu 'Evropa'. Zabavljali su dobrotvore nadmudriijui se. U jednom trenu Vasa je
ugledao da Beg krade viljuku, i sakriva je u unutragnji dep kaputa. Znao je razloge krae, da njega, Vasu, usput izaziva i
tako krati vrijeme dugog i dosadnog putovanja od Sarajeva do Mostara. Da i Vasa ukrade viljuku? bilo bi uoljivo. Domisli,
obrati se jaliji do sebe.
Znate li vi magiju?
Zato, kao da je tebi poznata? naleti drugi jalija.
Da! Ali ne pokazujem to rado, jer samo su nas trojica u Jugoslaviji, i pod zakletvom smo, nema koristoljublja. Inae, bio bih
bogat ovjek, mogao bih da kradem po elji. inim to veeras izuzetno, iako e mi jaran Beg zamjeriti. On je dobar i poten
kao novoroene, nee se i naljutiti... napria Vasa uzimajui viljuku s reda. Nastavie: Vidite li ovu viljuku? Dobro je
pratite, jer u je dobro sakriti! Okus, pokus, preparandus... Dobro pratite viljuku, jer u je ukrasti. Okus, pokus... Pratite li
viljuku, pratite je bolje... govorio je, igrao se njom, pa je, naoigled svih, stavi u dep, potom podie ispruene ruke i
obrati jaliji nasuprot sebi:
Zna li, sada, gdje se nalazi viljuka?
Znam! Eto je u tvom depu prozvani jedva doeka da kae.
E nije! Vasa e kroz zarazan smijeh, pa nastavi: Znao sam da e to rei, i djelimino si i u pravu. Viljuka je odista u
depu, ali ne u mom u ve Begovom, u Begovom unutranjem depu kaputa. Provjeri! ree obrativi se najkrupnijem
jalijau. Ovaj se protegnu do Begovog depa i, na opte nevjerovanje ali i oduevljenje, izvue viljuku.
Naravno, Vasa je uspio da uvjeri prisutne u maioniarske sposobnosti, ali njemu je vanije da je Begu, po ko zna ve koji
put, pokazao ko je prva liska. "
I dok jo Husi prepriavao ovu Vasinu zgodu, civili su me uporno razbuivali, pa moradoh odustati od spavanja. Osjeao sam
nelagodu gonetajui njihove namjere.
Da, da, i ovo su gestapovci, prate me, zakljuih. Onaj krupniji, to je do prozora, reklo bi se da vodi porijeklo iz ovih krajeva.
Moda je i iz Sarajeva. A onaj nii, Milerova sorta, Prijeanin je. Da trznem Sarajliju, odluih.
"Vasa se esto sretao sa sarajevskom jalijom?" rekoh.
"esto, naroito kad bi igrali 'Vele' i 'Slavija'", od prve prihvati krupni i potvrdi moje oekivanje, nastavio je: "Bile su to
prilike i za odmjeravanja timova lisaka i jalijaa."
"Imate pravo", nastavih: "Sa 'Slavijom' u Mostar pristizao je i voz pun sarajevskih navijaa. Ratrkali bi se po itavom gradu.
Mjesto okupljanja bila je Musala. Na njoj se vodila osobita utakmica. Nadmudrivanje je trajalo od zore do pred poetak
nogometne utakmice. Vasa je prednjaio, pa je jalija, putujui satima do Mostara, smiljala naine da mu doskoe. Sarajevo
ima tramvaj, pa su na toj osnovi jednom zgodom zasnovali zadirkivanja.
ta je Mostar, nema ni trajvana?! izazivao je jedan od Sarajlija.
I to emo nabaviti ne dade se Beg.
Ali, nemate ni trajvanske treke nastavio je jalija.
I ne trebaju nam priskoi Vasa.
Je li ovo mostarski trajvan, pa mu ne trebaju ine? doskoi mu jalija, zaklikta tapui zateenog magarca po sapima.
Da! To je mostarski tramvaj! prihvati Vasa, pritra magarcu, podie rep i objavi: Sarajlije, izvolite u mostarski tramvaj!
Samo, bez guve, jedan po jedan, svi ete doi na red..."
Zadovoljan da sam se razbudio i ukljuio u razgovor, civil do prozora jedva doeka da govori, da me odrava u budnom
stanju:
"Bio sam jednom prilikom u Mostaru u grupi sarajevskih navijaa. Upravo tako, okupismo se na Musali. Sjeam se, nai su
traili Vasu i Bega. Niko ih nije poznavao, mladost-ludost. Jo dok smo bili u vozu, dogovorili smo smicalice, i im stigosmo
potraiemo liske. Nismo ih pronali, pa se uputismo u zgradu Banje. Tamo je radio nadaleko poznati Rifa, maser 'Velea'.
Rifa je u Beu zavrio sedam zanata: brijaki, maserski... ne znam da ih nabrojim. Prouo se po orginalnoj terapiji za
reumatina oboljenja, novinari su ga opjevali, pa jo tako stekao redovne goste iz visokih bekih porodica. Mjesecima su
strpljivo ekali da dou na red u dobro opremljeno mostarsko gradsko kupatilo, a to je, kau, najstarije i jo uvijek i najljepe
kupatilo na Balkanu. Kasnije sam to shvatio, Rifa je stekao takvu popularnost zahvaljujui liskama, koji su o njemu irili
neobine i nadnaravne prie. One su privlaile strane ljude. Svaki mostarski gost, bar jednom, bio je kod Rife na tretmanu,
bar na brijanju ili ianju", dok je civil priao gotovo da se obraao samo meni, nastavio je:
"oporativno upali smo u Banju. Pred sobom smo gurali Mehu. To je sarajevski Vasa, ali je drugi tip, golema naivina.
Nasadismo Mehu na stolicu za masau i molismo maestra da ga masira. Rifa je radio po zanatu, pri tom je povlaivao
okupljenoj gomili, masirao je redom sve do meu noge. Jalija ga je nagovarala da produi nie i nie, tvrdei: Milo je to
Mehi, govorili su pridravajui Mehu da ne pobjegne. S obzirom da je i Rifa imao osobinu, naviku, ali i elju i potrebu da
opipava mukarce, ovakvi zahtjevi su se uklapali i u njegov manir, pa to injae zduno. Mehu obhrva sram. Golicalo ga je,
otimao se, ali jo uvijek nije shvatao da je tu i doveden radi sprdnje. Rifa je masirao i ono to se ne masira bez jasne
namjere. Mehi pue pred oima, divljaki se poe otimati ispod mnogobrojnih ruku, time je pothranjivio smijeh koji ga je jo
vie raspaljivao, davao mu novu snagu, pa se ote i okomi na masera:
Rifa, skidaj gae!"
Maestro odbaci aparat, razgrnu obijesne momke, pa stra niz stepenice, i utee u kupaonicu. Meha za njim, mi za Mehom,
nabismo se u tijesnu prostoriju sa dvoja vrata. Rifa pobjee na njemu blia, pa ih zabravi. Neko od njegovih jarana, lisaka,
zabravi i druga vrata, bie da je sve to bilo i ranije isplanirano, onda ukljuie plafonske tueve sa vrelom vodom. Obarie
nas. Kasnije su doli policajci i izveli nas. 'Neemo vas zatvoriti, ali ako napravite jo...' i policija priprijeti liskanjski. Sreom,
bijae vedar i topao dan, osuili smo se i brzo se stiali. Okupljeni ispred Banje na Musali, ekali smo Rifu da poe kui.
Psovali smo, prijetili... traili Vasu, da se svetimo. Opet naivni. Nismo poznavali lik Vase Kise, a on, sa Begom, douwao se i
umijeao meu nas. Proitali nas, pa se odmakli i smiljali liskaluke.
Kasnije se prepriavalo da je naila ena sa djetetom koje je plakalo i govorilo: 'Ja u kakiti.' Vasa je priao djetetu, milovao
ga: 'iko e tebi skinuti gae, pa e se kakiti', govorio je i skidao pantalonice. Prenio ga je do zida Banje: 'De, ti, kaki'.
unuo je i zaklonio dijete. Dijete se praznilo, zabavljao ga i Beg: 'Kaki se, sine, kaki, ba tu pred Rifinom banjom.' Kad je
dijete ustalo, obukli su ga i vratili mijci. Vasa i Beg su razmijenili poglede, tako se, kau, oni sporazumijevaju: 'Maala, vidi se
da je mali iz dobrostojee kue...' alio se Beg. Vasa e uzeti Begov eir i staviti ga na plonik poklopivi izmet. Zadrao je
ruku na eiru. Beg se umijeao meu nas i zapodjenuo razgovor, sa ciljem da na sebe skrene panju. Neko e ga upitati za
liske, a on e sainiti naivan izraz lica, i upitati: Koga to traite?
Traimo Vasu, i onoga benevreka, Bega pouri da odgovori jo uvijek ljutit Meho.
A to e vam Vasa? dobacie Vasa sa odstojanja, i dalje, nametljivo pridravajui eir.
Zna, imamo jednu nerjeivu stvar podrugljivo poe Meho ono to smo jo u vozu smislili. Imamo samo deset dinara,
htjeli bismo da ruamo, i da nam od banke ostanu dvije banke. Za to nam trebaju te vae liske. Ako nam to ne omogue,
tranguze emo ih baciti u Neretvu, pa onako mokre seirei odvui na igralite.
To je za Vasu jednostavno, ak znam i kako bi to rijeio eretski e Vasa.
Kako... kako? zaue se iz vie naih.
Poslao bi vas na kanaru da kupite taze goveu kembu otpoe Vasa: Ona kota jednu banku. Onda bi vas uputio na
Neretvu, da je rasporite i ruate iznutricu. Onda bi vas savjetovao da operete kembu i da je odnesete Lutvi u mesaru.
Oprana kemba je dvije banke. Tako bi sa tom bankom zaradili dvije i pride ruali zavri Vasa.
Kako zna, da bi ba tako postupio Vasa? ozbiljno e Meho.
Znam ta bi rekao, on mi je komija isukavi naivno lice odgovori Vasa.
A bi li Vasa doao kad bi znao da ga traimo? Meho je uporan.
Jedva bi doekao i Vasa pouri da odgovori.
Otri po njega! nareivaki e Meho.
Otiao bih rado, ali ne mogu. Vidite, uvam...
A ta uva?
tigli je pod eirom. Otiao je moj prijatelj po kavez, im doe ja u po Vasu povjerljivo e Vasa.
Zato ga ne uhvati, u ruku? opet e Meho.
Bojim se, pobjei e!
ta e pobjei? Daj, ja u da ga uhvatim! nasrnu Meho. Vasa se pomjeri. Meho je oprezno uvlaio desnu ruku ispod
eira, lijevom ga pridravao. Okruismo ga u elji da vidimo tiglia. Domalo se podie Meho sa stisnutom akom, otvori je i
sa nevjericom gledao je u nju. Musalom se razlijegao smijeh obijesne mladosti. Zgri se Mehino lice. 'Govno, majku him
pokvarenu', alosnim glasom proapta Meho, pa po uroenom nagonu, naglim trzajem ustranu, otrese ruku, pri tom udari
snano o zid, a da bi umanjio bol, opet po nagonu, uvali prste u usta i poe da hue u njih... Musala je podsjeala na publiku
u cirkuskoj atri, smijali smo se, pridravajui stomake. Vasa, Beg i Rifa sjedili su u restoranu hotela 'Neretva', i sa pedesetak
metara posmatrali raspojasanu sarajevsku mlade, seirili su srui kafu. Zabavljali se i nagaali koji gazda e se prvi sjetiti da
Begu kupi eir", zavrio je civil uz grohotan smijeh.
Da li je razgovor o liskama, o Vasi, sluajan, ili je i on dirigiran iz 'olimpije', pitao sam se i sve to dovodio u vezu sa sobom.
Plaio sam se mraka koji je ve oko Konjica zaogrnuo kupe, a nasrtao i na klisuru kroz koju smo tutnjali. Kao da se naosmo
u mranom bezdanu iznad koga se brda kupaju u svjetlosti arkog sunca. Dok se pria o Vasi, dobro je, tjeio sam se, pa jo
jednom u na to.
"Tako su, kau", nadovezah se na malopreanju priu "u Sarajevu doekivali navijae 'Velea'. Jednom prilikom dogovori se
jalija, da njih desetak ponesu po jaje, pa kad se susretnu sa Vasinim liskama, kad se budu nadmudrivali, naredie glavni
jalija, Meho, da svi snesu po jaje. I sastali su se i mudrovali, a kad bi u neko doba, nenadno e Meho: 'Svi da snesete po jaje.'
Stenjali su jalijai i snosili po jaje. Vasa se osjeao kao pile zapleteno u kuinu. Dade se na domiljanje. Domalo, na opte
iznenaenje, poe da kukurie.
Kamo jaje? Zato kukurie? trljajui ruke pobjedonosno upitae Meho.
Kako bi vi nosili jaja, kad ja ne bih bio pijetio, ko bi vas jeb...? eretski e Vasa.
Ili smo u Sarajevo, koliko zbog nogometa toliko i po radi zgoda koje e se prepriavati sve do sljedee utakmice", nastavio
sam da vodim rije: "Bio sam nekoliko puta u tim grupama, vodili me da im sviram u vozu. A Vasa je bio kao nezaobilazan
rekvizit, kao predvodnik stada. U vozu je zabavljao igrae. Sjeam se zadnjeg putovanja. U Sarajevu iznenadi nas kia.
Domai navijai zatieni kiobranima a mi kisnemo. Beg e zaustaviti dvojicu domaih momaka.
Daj, jarane, da pripalim! obrati se bliem. Dok je momak vadio ibicu, okruie ga desetak lisaka, da bi jedan nametnuo
trgovinu.
Evo ti, jarane, dinar, daj prodaj kiobran... u toku govora istrgnue mu kiobran iz ruke.
Vidi ti njiha, uzee mi ambrelu! Ostavi moju ambrelu, kako u po kii?! branio se iznenaeni mladi.
Hajde, bolan, da se no bi uli. Evo, malo u ja da popustim, malo i ti popusti, pa da se ne ujemo. Evo ti dva dinara, jami,
pa smo kvit! odluno e mostarski mangup.
Bjei, kakva dva dinara, ambrela je tri banke! Neu, daj ti meni moje... branio se zateeni mladi.
E, uje, roak! Dobar si ovjek, nee novce, znai, daje ga zabadava. E, vidi, ja neu badava, jamiu ga u zajam. Vratiu
ti ga kad doe u Mostar, na utakmicu govorio je a istovremeno prsima gurao sad ve i zaplaenog mladia, koji odstupi i
izgubi se u masi ljudi."
Civil do prozora odnekud izvadi flau rakije i poe da nudi. askalo se kao to bi se oekivalo samo od prijatelja koji se upute
na neobavezno putovanje. Husi odavno nije bio u prilici da se opusti, bilo je vidljivo. Nakon drugog potezanja rakije, kao da
je bio meu svojom rajom na Neretvi, oraspoloi se i razveza sa priom:
"Dan uoi utakmice u Sarijevu prokljua i u Mostaru. Kolone se slijevaju ka eljeznikoj stanici, pjeva se, pije, igra, ljubaka i
kenjija. Igrai i ugledniji putnici sjede u hotelu 'Vilson' i ekaju da doo voz. S njima su Vasa i Beg, da ih zabave. U vozu se
nastavlja veselje, a negdje pred Sarajevom veinu obhrve san, pa se teko bude, naroito oni to su pili. Sa stanice, u
nekolike grupe, navijai kreu kao u osvijake pohode, u razliite dijelove grada, da bi se na dva sata pred utakmicu okupili
na Baariji. S nje se polazilo grupno, zauzimajui irinu ulice. Mahalo se zastavama, alovima, poluverima, ruama...
flaama. Sviralo se gubinim harmonikama, trubama, pjevale su se pjesme:
Duni vjetre malo sa Neretve... Mi smo raja iz Mostara... Sunce zalazi Vele se snalazi.. .
Izmeu svake svirke, pjesme i ale izvikivali su: 'Roni! Roeni! Roeni!'
Djeca, ene i drugi graani, okupljali su se po plonicima, pa su i oni nesvjesno pravili predstavu, dobacivali su:
Krepo Vele!
Krepo ti aa uzvraali su iz sredine ulice.
Vele ne zna igrati! nadolijevali su sa plonika.
Slavija zna mahnitati..! uzvraano je...
Na elu su Vasa i Beg, njih su izazivali naroito:
Vasa vam je pipun!
Meho vam je bundava! uzvraali su Mostarci.
Vasa vam je brav! dolijevali su domai.
Meho vam je govedina... uzvraali su gosti iz kolone.
I tako do igralita. Bude li 'Vele' poraen, mostarski navijai e se stopiti u masu domaih. Dobije li, pored igralita obrazuju
kolonu koja marirati kroz grad. Kao ratnici-pobjednici zaustave se tek na Baariji. Kupe vreu kukuruza, raspu po kaldrmi,
kukuruzom ispiu: V E L E . Dolijeu golubovi, uz gukanje i igru, na vrelim kamenim ploama, kao da su se i sami radovali
pobjedniku, lepravim tijelima ispisivali su: V E L E . Saralije su se okupljale da uivaju u novom izdanju arene Baarije.
Djeca su se ozbiljno ljutila na bezobrazne golubove, utravali su i plaili ptice, koje su uzlijetale u polukrune putanje, pa se
vraale, kao da su namjerne da poprave okrnjena slova. Vasa se obraao razljuenoj djeci:
Vidi li, bolan, da ih je badava razgoniti. Kako god pokvari slovo golubovi ga poprave. Vide ptice da niste gostoprimljivi,
stid ih, pa oni nadoknauju, ne znaju govoriti, ali su pismeni, gostima piu dobrodoglicu, a ona je: V E L E . Dirao je i
odrasle: Sluajte golubiji poj, guu: VELE, VELE..., ali niste muzikalni, pa to ne razumijete...
Umore se navijai, odljute djeca, najedu golubovi... Putnici se okupe na stanici, popadaju po kupeima, pospu...
Ujutro, svi vagoni vozova koji iz Sarijevskog pravca prou kroz Mostar, pronesu kredom pisane rijei: Krepo Vele. Sjutra, u
Sarajevo pristii e ti nebrisani natpisi, ali obogaeni krupnijim mostarskim slovirna: Krepo ti aa, i Kenjac je ko proita. "
Pet-est asova, koliko traje putovanje do Mostara, uz priu je teklo i moje razmiljanje i briga o buduim nevidljivim
pratiocima. Civili me prate, sline role sam poznavao i sam ih igrao, opasne su:
Uz dvojicu bez due trei je bez glave.
_________
Nastavlja se...
Dio peti

U Otkupnoj stanici zaposlen je moj stanodavac, tamo radi blagajnike poslove, pa sam prvog mostarskog jutra sa njim poao
na posao. Odmah me je primio Miler i izdao prvi zadatak:
"Ujutro je sudski dan, seljaci e se okupljati u jednoj gostionici, prilika je da vidite sve liske na okupu. Dobiete izdvojeno
mjosto, da ne zauzimate stolove namijenjene vruim muterijama. Poi ete sa Husiem, biete u sjeni, za stoiem izmeu
kuhinje i anka, odakle je obezbijeen pristojan uvid na gostioniarske goste. Gledajte i zapaajte naine njihovog rada,
trebae vam to."
U Otkupnoj stanici sjedio sam u kancelariji kontrolor, prozor je gledao u dvorite i razmiljao sam o svom prvom
mostarskom nastupu. U dvoritu se motalo dosta ljudi, tovarnih konja i magaraca. Bili su buni kao to to i biva oko poslova
vezanih za otkup groa. "Imate li ibicu?" iznenadi susjedni kontrolor, koji tako nae ispriku da me upozna. Nametnu priu:
"ujem da se zanimate za liske. Ne mnogu da im se ne smijem", govorio je okruujui me ispitivakim pogledima. Plaio se
moje uloge u koju, oito je, nije mogao da pronikne, mada je, eto, nauo za neku vezu mene i lisaka. Oi su mu govorile da u
meni vidi dobro maskiranog gestapovca, koji je ovdje po nekom vanom zadatku, pa je pourio di mi se dodvori. Djelovao je
naivno za posao kontrlora. Sjede i razveza:
"Liske, liske... Neki dan u 'Ibrice' navratio neki starac iz Sarajeva. to bi reka britva saletie ga, prokuie da mu je pun
novanik. Docimetar mu se poe ulagivati priama punim hvale za igrae 'Slavije'. Cojla je itao lanak o ljetnjem snijegu.
Muan je tepao o ljubavnici, lijepoj kao vila. Beg je govorio o gradnji damije u Rimu. Dedo, tako ga nazvae, astio je...
Vlasnik pronjuha razlog starevog dolaska u Mostar, pa e dohaberiti Vasi: Udovac, doao kod sestre da bi mu preporuila
kakvu udovicu. Mladoenja se oraspoloio, pio, veselio i astio.
Ima jedna dobro ouvana ena, u ozbiljnijim godinama. Udala bi se..!? najednom e Vasa, pa e gostu: Dedo, ako ima
kakav prosac u Sarajevu...
Bi li ja mogao biti taj prosac? otprve nasjeo je Dedo.
Tako ouvan ovjek, kako ne bi... prihavati Vasa.
Kako bi je vidjeli, pitali..? progovorie i usta i oi starake.
Bega treba pitati. Ona je njegova majka! na uho e mu Vasa.
Je li istina ovo? poluglasjem e Dedo primakavi do Begovog uha.
uje Dedo, ne znam, moda i bi, ali morao bih da je pitam prihvati Beg. Zadovoljno Dedo klimnu glavom, pa narui jo
jednu turu pia: Cijelom Begovom drutvu.
U istom sastavu i na istom mjestu nai e se i sjutra. Opet Dedo drijei kesu. U neko doba, kad od toga i bi vakat, onako
pripiti, poee se pozdravljati i razilaziti. Osjetivi se zapostavljenim zavapie ve osamljen starac:
Bee, ta bi, upita li majku?!
Jesam, povrativi se uzvrati Beg, zamisli se pa nastavi: Ama, bi ona, ali joj ne da babo."
Zavrivi priu, kolega kontrolor me ispitivatki pogleda, pa kad se uvjeri da nije dobrodoao, poe dosadno izvnjavajui se.
Husia su uveli u toku prie, kao da nije bio prisutan, osamio se. Sjedio je neoputeno, kao da je jo u eliji. Ponudih ga
cigaretom. Bi mu drago, na tren povrati se u stvarnost. Banu jo jedan kontrolor, i on da zamoli ibicu, i on se raspria:
"Svaaju se oko dva kilograma groa", kaza pokazujui na dvojicu u dvoritu: "udan je rat. Mislim da ga svaki ovjek
doivljava na isti nain. Predratno stanje u ovjeka unese nemir i strah. Poetak rata donese stravu i paniku. Prvi mjeseci
strah i nesnalaenje. Pola godine rata vrati ovjeka na dnevne obaveze, strahom se ovladalo. Nakon dvije godine rata,
najvie je dana kao i bez rata, ovjek se bori sa svakodnevnim tekoama: radi, jede, spava, ali se, trguje, tui... veseli se
kraju rata..." Prekinu kad ue blagajnik, do malo ustade i ode bez pozdrava.
Blagajnik odmota jelo, razvri na svom stolu, pa ponudi i mene. Poticao me na razgovor. Drao sam se odluke da priam
samo ono to budem morao, pa sam ovoga puta izgovarao samo dvije rjeice: da i ne. Uporno je pokuavao da me raspria,
a kad je shvatio da nee od toga biti nita, okrenu na drugu:
"Ujutro ete zajedno", zastade, pogleda i moje i Husievo lice, kao da se dvoumio oko zapoete prie, ali nastavio je: "Pred
sudom e biti brojni parniari. U treoj smo godini rata, ljudi ga ve doivljavaju kao svakodnevicu, kao i tetu koju je
napravila komijska krava. Vidjeete ih u gostionici, doi e da ruaju i popiju, kao to su to inili i prije rate, ali doi e i da
saznaju o stanju rata. Pijuckae, alie se, priati, ali i saaptavati. Sudski dan je oduvijek za liske bio dan berbe, nee tu
priliku propustiti ni sjutra. Okupie se..." govorio je i govorio, savjetovao... I on zna moj zadatak, iznenadi me i navede na
pomisao da je i on gestapovac. Ispraajui Husia dogovorili smo i sjutranje mjesto za sastanak, pred Sudom.
Sjedei sa Husiem u tijesnom, na klimavoj stolici i za neravnim stoiem, razmiljao sam o jueranjem danu, prvom
radnom danu, ljudima koje sam susreo, dobivenom zadatku i danima koji predstoje, tako da nisam ni primijetio da se
gostionica ve dopola popunjena. Seljaci su dolazili u grupicama, buno raspravljali, psovali suparnike, prijetili... Liske su
sjedile za jednim stolom i pijuckali okalje rakije kojim ih je astio gostioniar. Ostalo, pie i jelo, podrazumijeva se, trebaju
zaraditi.
Nakon toliko godina vidim Vasu, Bega, Docimetra, Cojlu i Vriskala. Stariji su nego sam oekivao. Nisu obraali panju u na
polumrak, bavili su se seljacima sobom. Na smjenu su ustajali i odlazili do sudskih hodnika do novih saznanja koja su
dolijevali u Vasino uho. Ono to su govorili nije dopiralo do susjednih stolova. Kad ocijenie da je dolo njihovo vrijeme,
najavie se povisivanjem govora nametali se gostima. Postigavi taj cilj, prvi e se oglasiti Beg. Bilo je oito da mu je vanije
da ga sluaju seljaci nego Vasa kome se, bajagi, obratio:
"Zna li, Vasa, kako su se dijelili Janjii?"
"Kako ne bih znao", prihvati Vasa, osvrnu se pa nastavi: "teta za te Janjie. Bijae ugledna porodica dok su bili u zajednici.
Starinska kua, puno oenjene brae, jedna prostorija, i svi su u njoj spavali. Nije se znalo ko do koga lijee. Majci su za nogu
privezivali zvono, da u noi ne legnu do nje. U meteu se svaka snaa gurala da je blie najmlaem, dvadeset petogodinjem
djeveru, a bilo je brae starije od njega i po trideset godina. Kad se i najmlai oeni, dovede koruu iz Rake Gore, poee
nesporazumi. Ona hoe diobu. Ni domain ne mogae da je obuzda, pa odlui da ih izdijeli on u miru. Obavio je to vjeto,
za devet sinova devet jednakih dijelova. eljad su zadovoljna, jedino je supruga najstarijeg brata, Jove, neto prigovarala.
Domain nije mogao da dokui razloge koji su Jovinicu nili nezadovoljnom, zato e iskoristiti posljednju zajedniku veeru.
Po objedovanju oglasie se:
Sluajte me dobro. Do sada smo ivili u ljubavi i slozi, elim da tako bude i u budue. Dijele se i drugi, pa zato ne bi i mi.
Svi znate svoj dio, od ujutru svako za svoju siniju. A sada, da ujem: Ima li ko da je nezadovoljan dijelom? svi su utali, i
Jovinica, a govorkala je itav dan, ljuta, nezadovoljna, bijesna.
eljad se nije oglaavala, ali su svi gledali u Jovu, najstarijeg poslije domaina, inae utljiva i mirna ovjeka, koji je bio na
pragu starosti. Jovinica se vrpoljila, pa i oepila:
Jesam! Ja sam nezadovoljna! Zato bismo se dijelili?
To jo drugo pitanje. Moe priati samo o dijelu koji si dobila... objasni svekar.
Ni sa dijelom nisam zadovoljna! nabusito e ve ljuta Jovinica, pa doda: Jebe dio na kojem te zapane jebeni stari
Jovo."
Bez izuzetka, svi su gosti sluali Vasinu priu, pijuckali, mezili, smijali se i pogledivali na zbunjenoga momka, koji je sjedio za
stolom do vrata. I on se smijao, a kad pria bi zavrena i kad se stia smijeh, obratie se Vasi:
"Evo to zna tu priu, ali kako zna da sam ja Janji?"
"Odkud znam? Znam, ti si Janji, kao to znam da je taj do tebe Golo iz Baevia. Je li tako Golo?"
"Tako je", iznenaen da ga poznajeuveni Vasa Kisa, zbunjen, promucae mladi.
"Poao Golo u Hodbinu da prosi djevojku", koristei zbunjenost momka, odmah e da nastavi Vasa: "Svratio je na sijelo u
kuu Pinje, kuu izabranice, djevojke Mare. Kako to i nalau obiaji, sijelili su, kafenisali, popili po dvije rakije, a kad je
domain zavrio sa sipanjem tree rakije, mladoenja e da se izjasni:
Domaine, ti me primi, ugosti, a ne upita zato sam doao?
U ovoj kui je uvijek bilo mjesta za putnika namjernika, pa i za tebe, I dobro mi doao uzvratio je Pinjo.
Da si poten domaine, ipak, ja sam doao poslom... mladoenja je govorio ono to je po obiajima i bio red da kae.
Da si ti iv i zdrav, lako emo za posao domain se i dalje pravio kao da je nevjet: Pametnije je jutro od veeri. Da mi
popijemo...
Ja sam momak za enidbu, a rakija je trea! Ovdje sam i prosim djevojku kue!?
Da si poten mlada delijo, ali o tome devri moja ena kaza Pinjo, nasmija se i nastavi: Opaka je, spava, ne znam da li bih
smio i da je budim? iskreno kaza domain, malo zasta pa poe da je doziva:
eno! eno..!
ta je, avo te ponio? zagrmi sanjiv enin glas.
Prose nau er! Hoemo li je dati?
Za koga? Ko je prosi? jedva je dopirao ve razbuen i podrugljiv glas.
Golo iz Baevia! tiho e i Pinjo, pa e malo glasnije: Hoemo li je dati za Golu?
Hoemo! Daemo je! kaza punim ustima, pa doda s pola glasa: Daemo je, neka ide golo za Golu."
"Bi li tako, Golo?" eretski se umijea Cojla.
"Bi, brate, boga mi!" odgovori porumenjeli momak.
Dolazei seljaci su se prepirali zbog mea, kleveta, svjedoenja, advokatskih zamki, sudijskih nevjerica... Naruivali su pia i
jela i nastavljali bune razgovore, prepirke i svae, udarali pesnicama po stolovima i stvarali nepodnoljivu buku, kripale su
stolice... U toku Vasinih pria toga je nestajalo, i postii e se ugodno raspoloenje, jednako buno, ali veselo, kao da su se
zaboravljala suenja... Poruivalo se i za sto lisaka, kasnije se i utrkivalo; ko e prije i vie da narui: Za Vasu i njegovo
drutvo. Svi su eljeli da uju alu o nekim prisutnim, i ne pomiljajui da bi i oni mogli biti predmet tih ala, jer su pouzdano
znali da ih liske ne poznaju. Naroito grlata bila su dvojica seljaka koji su sjedili u suprotnim uglovima.
Liske su i dalje ustajale i vraale se, jedinoje ostajao je Vasa prikupljao obavjetenja. Posebno je traio da to saznaju o
grlatima. Po dogovoru, konobar nam je povremeno prenosio sadraj saaptavanja. Onaj ti je neki Karadeglija iz Hrtijea, za
drugog emo doznati, otiao je Beg da se raspita, Vasi je javljao Halil. Vasa se zu mislima bavio Karadeglijom, smiljao alu
na ljegov raun, i im je nae otpoee:
"Bi li, ono, ti, Karadeglija iz Hrtijea?"
Grlati se iznenadi, porumenje, osvrnu da potrai izvor Vasinog saznanja, ne nae ga, vie se zbuni i prepusti ali koja e
uslijediti. Razdraivali su ga podsmijesi koji su pratili njegovo nesnalaenje, do maloprije nabusitog ovjeka. Uvue glavu u
ramena, pa vie za sebe kaza:
"A, jesam. Karadeglija sam."
"Pria se da su Karadeglije lake u snu?" nastavi Vasa.
"Pa, vala i jesu!" odvano e momak.
Vasa saeka da konobar poisti pretrpane stolove, ukloni nepotrebne sudove, ugura nove narudbe, a i da poraste panja za
njegovu priu. U meuvremenu jo jednom pristigao je Beg te anuo: Onaj drugi benevrek je iz Gabele, ali mu ne mogoh
doznati prezime. Konobar nas je I ovoga puta obavjestio o njihovim saaptavanjima.
"Kao to su to inili i svake veeri", otpoe Vasa "nakon branja bostana i punjenja sepeta za Tepu, Hrtjeani su se okupili u
jednom od bostanluka, da se popriaju prije spavanja. Jedan od Medana, onako usput, poali se da su lopovi uskakali u
njegov bostanluk i napravili dosta tete:
Da sam ih uhvatio, sasjekao bih ih... zakljuio je priu.
Da insan moe ui u moj bostanluk, a da ga ne ujem..? udio se Ban Karadeglija. Pri tom je tvrdio da se razbudio svaki
put kad je god zec zagrizao pipun. Medan je osporavao Banovu tvrdnju, ukljuivali su se i ostali i, priajui kratili su vrijeme.
Kad bi vakat poinku, razioe se po svojim bostanlucima i kolibama.
Medan je smiljao kako bi dokazao Banu, a i ostalim seljanima, da je Ban pregonio priajui o lakoi buenja. Dogovori se sa
najbliim komijoma, pa u vrijeme onog najtvreg, prvog sna, odu u Banov bostanluk, namjerni da ga, zajedno sa
prostirkom, prenesu na drugi kraj njegove njive. I poe im to za rukom. Ban je vrsto spavao, iako noen na prostirci. To im
dade povoda da produe, da ga prenesu na tue imanje. A kad im i to bi od ruke, produili su ak do rijeke Nertve, nadnijeli
ga nad vodu, a onda se dosjetie i spustie ga u lau. Ni tada se ne razbudi, pa e ga prevui na drugu obalu, u Baevie,
tamo e lau privezati za vrbu, i preplivavi vratie se u Banov bostanluk. Sepete pune bostana, iskomadali ga i razbacali, pa
se povukli u svoje bostanluke i kolibe. Tek izaponone hladnoe i ubor plahovite Neretve razbudle su Bana. U prvi mah nije
mogao da se snae, zaplaio se runa sna i mraka. A kad se pribra, i kad se dosjetio zato i kako mu se ovo dogodilo, vratio
se u bostanluk, vidio je tetu, ljutio se... Uao je u kolibu, legao i zlovoljno oekivao vrijeme tovarenja i polaska za Mostar.
Kao i svakog jutra prije, i ovoga bostandije su se dozivale, prelazile komije komijama da se ispomau oko tovarenja. A kad
natovarie i pusljednji, po obiaju, skupie se kod donjeg da priekaju najdaljeg, da bi istovremeno krenuli ka Mostaru. Tihim
govorima raspria se o dogaaju. Pred polazak oglasie se grlati Medan:
Bane, Bane Karadeglija, hoe li ti tovariti? Saeka i kad ne bi odziva ponovi: O Bane, hoe li tovariti, ti?! Opet ne bi
odziva. Kad su pomislili da se Ban nee ni oglaavati, zau se mjeavina ljutnje, smijeha i gorine:
Hou, tovariu govno!"
Gostioniki namjernici zabavljali su se upuujui Karadegliji peckava pitanja, a on ni sam nije znao da li se i koliko ljutio.
Jedino u ta je bio siguran je elja da pria to prije pree na nekog drugog, ponajprije bi elio da preseli na onog koji je
sjedio do njega. To i kaza: "Vasa, vidi kako mi se smije ovaj iz Kosora. Izvadi jednu i za njega, jednu iz naftalina..."
"Znam ja i njihovu", ne asei prihvati Vasa: "Imaju oni ovjeka sa imenom Mozak. Kad je sveti Petar dijelio pamet po selima,
bunski teret mazga prevrnu na putu ispod brda Petak. Naie taj ovo, Kosoranin, i ponudi pomo oko pretovara. Svetac sie
na vodu da se osvjei, a ovaj to iskoristi, ukrade veu stranu tereta i utee. Tako itavo selo Buna osta sa jednom stranom
tovara pameti, a taj ovo, Mozak, kako e ga ubrzo nazvati, osta sam sa onom teom polovinom."
Pomno sam pratio Vasine prie, kao i raspoloenje seljaka, koji su uivali u nesnalaenju pogaanih, ne shvatajui pravi
smisao doaptavanja meu liskama, konobar nam ih je prenosio sa zakanjenjem i nepotpuno, razmiljao sam u vie
pravaca.
Malo malo, pa neka obavijest na Vasino uho, uvijek na njegovo. O emu ga obavjetavaju? Milerove pretpostavke, mislio
sam glupe, kad se poveu sa ovim, imaju smisla. Stvarno, bi li ovaj eret mogao biti prvi ovjek Mjesnog komiteta
komunista? Bi li, ta znae ova doaptavanja? Odu negdje, pa se vrate do uha. Pred ovolikim svijetom?! Ali, kad ovjek
pogleda liske, Vriskala i Docimetra posebno, ne moe da povjeruje u sve to. I taj Vasa, oigledno je, pria da zabavi, da
zaradi, da zaradi za naredne posne dane. Seljaci ga aste, gostioniar tek mali dio donese, vjerovatno pamti Gdje li sam
doao, ta li radim, kakvi su zadaci Husia i za koga radi on, kako li e zavriti moj otkup.
Gostioniar i ne stie da iznese sve to je porueno, zadovoljno trkara tjerajui osoblje da radi i onoliko koliko je nemogue,
jer dobro poznaje osobinu ovdanjeg siromanog i krtog seljaka. Rijetko navraa u gostionicu, ali kad se ve u njoj nae,
onda je galantan. Ako jo i popije, pa mu se odrijei dua, novanik, srce i jezik, tad izmigolji potreba da potisne osjeaj
neimatine, tedljivosti i stisnutosti, oputa se i otpoinje da troi astei sve ljude koji se zateknu u njegovoj blizini. Zbog
toga postaje sretan, srea raste spram visine troka, pa se trudi da potroi dosta da bude sretniji. Kasnije se danima po
selima prepriava ta tadanja nekrtljivost. Tako je i ovom prilikom za Vasino drutvo porueno mnogo peenja i pia, ak
toliko da ga ne bi mogli pojesti i popiti ni za zimski mjesec dana. Po uhodanoj praksi, gostioniar pamti i zadrava za dane
kada nee biti posla. Tako je obostran interes da narudbi bude to vie.
ta od ovoga prepriati Mileru na sjutarnjem raportu, po emu i kojom bojom obojiti Vasu? Kako po ovome zakljuiti
njegovu crven?
Vasa je neprekidno upuivao poglede po liskama traei dodatna saznanja o seljacima, ovoga puta o prezimenu grlatog
momka iz Gabele, a kad je shvitio da ga nee ni dobiti, poe bogzna koliko staru priu, koju e zapoeti uvodom:
"E, moji prijatelji. Okupile vas tube. Tuakate se radi nita. Dobro, pa i to je za ljude, naravno, ako se ne pregoni... Nemojte
da i u vas bude kao u Gabeljana. Mogu priati, ovdje nema niko iz Gabele?", predahnu, pravio se kao da oekuje odgovor, pa
kad ga ne bi nastavi: "U Gabeli ive dva prgava i siromana brata, sa jo poganijim enama. Stvarno, ima li koga iz Gabele?"
upita pa pogleda po zadimljenoj gostionici. Pogledom pree preko svih seljana, pa se zaustavi na momku komu je namijenio
priu. Saeka da Gabeljanina skoli nelagoda, pa nastavi: "Danima su bili u zavadi, i rijeie da se podijele. Dioba je tekla po
seoskim obiajima i tekla je dobro dok nisu doli do magarice. Obdvojica je hoe. Svaali su se, ak su se i pogurali. Majka je
gledala sa strane, boljela ju je bratska mrnja, ali nije smjela da se mijea u muke poslove, pogotovo to ni ona jo nije bila
podijeljena. Stariji se prvi smirio, bratu ispruio ruku, te predloio nagodbu:
Nismo ni majku podijelili, obiaj je da ide uz mlaeg, radi asti...
Tebi preputam tu ast! prekinu ga mlai, pa nastavi: Nisam ni ja glup, ti bi da se doepa kenje, a meni bi utrapio
majku. Eto tebi majke I poasti, daj meni kenju...
Ponovo zavatrie. Nakraju se, nekako, nagodie. Pola godine majka e bivati kod mlaega, a kenja kod starijega. Na
urdevdan, o granisuncu, mlai e dovesti majku do mrginja, a stariji kenju s druge strane mrginja, da razmijene dijelove.
Ponovie o Mitrovdanu... I tako ponavljati godinama, tako rade i danas."
Vasa je priu tek privodio kriju, a Gabeljanin je ve gurao noge raspojasanih seljana, grabei ka iziazu.
"Da li bi tako..?", dobacivali su za njim.
"Ej, momino, stani malo, gdje e? Pa, nisi ti iz Gabele!" Begov glas nadjaa ostale.
"Jok! Nisam iz Gabele, ja sam iz Tunguzije..." momak odbrusi sa praga i nesta.
Ponovo je gostionicom vladao veseo i ugodan agor, u kome su se najbolje snalazile mrsne gostoniareve ruke. Danima je
prieljkivao ovakav mete, stalo mu je da potraje, pa ga zabrinu prvi odlazak, jer ko to zna, jedan moe da povue ostale,
zato pouri da kae:
"Kakve su to ale, a nijedne iz Blagija?"
"E, Blagajci su moja specijalnost", shvatajui brigu domaina, nadoveza se Beg.
"O njima mogao bih i ja!" poduprije i dremljivi Docimetar.
"I ja..! I ja..!" dodavali su i pogledima od Vase traili saglasnost da priaju.
"Bee, budi miran dok ti je eir na zdravoj tintari!" ou se prijetei glas. Oigledno je dolazio od nekog Blagajanina.
"ta ti je, bolan?" kao da je isprepadan, pravio se Beg: "Ti misli da u priati ono da ne moe biti pravi Blagajac ako nije
prob'o kenju... Neu, nije to meni zanimljivo. Zna, tome sam se smijao samo dok sam iao u mejtef."
"Bee, zavei!" ljutit i snaan glas zazvoni salom, upuen da zaplai Bega, a ostale izazove na panju. Kad se Blagajcu uini da
je postigao oba cilja, osmijehnu se, pa namignu gostima.
"uje, Blagajac, pusti me, oiju ti, prituilo mi se da neto ispriam!" Beg je molio i izrazom lica.
"Dobro, priaj kad ti se prituilo, ali gledaj na to e to ispasti, nemoj da se i meni pritui, pa da preem za tvoj sto", uslovno
odobri Blagajac.
"Ljudi, ovo nema veze sa Blagajcima, a i pria je prozukla, pa ko hoe da slua neka zaepi ui, a ko nee neka zatvori oi",
liskanjski otpoe Beg. "Dotjerala dva ovjeka kenju na vodu. Mujo je vue u rijeku, ali kenja ko kenja, hoe u vodu samo
prednjim nogama. Mujo je vue, ona trza unazad. A onaj drugi, da prostate, otpozadi vri bludnu radnju. to je kenja vie
trzala unazad, onom otpozadi bivalo je drae, a kad mu doe i najdrae, povika:
Mujo, pojubi je, oiju ti, ja je ne mogu dokuiti...
"E, jesi, valahi ... ! Dosta smo pili, odbiu ti na pie, s pola ljutnje e Blagajac.
"Zato se ljuti, ta nije to radio sadanji Blagajac", bio je to neki davno prije, ne izdra Docimetar, nastavi: "Blagajci imaju
samo ipaka, o tome se sa njima moe priati, naravno, ako je rodna godina. Tada Blagajac ide podignutog ela koje ko on.
Pita ga odakle je, a on punim ustima: Iz Blagaja, ja okle! A kad ne rode ipci, skukavi se i na isto pitanje odgovara: Okani
me se, iz Jadaja sam. "
"Da si pri pameti kao to si pri talentu, igrao bi u 'Veleu', a ne po gostionicama", Blagajac e glasom koji se od strogosti
pretakao u blagost, da bi nastavio opet strogo: "Dobro, kai, zna li Docimetre jo koju o Blagajcima?"
"Znam!" doeka Docimetar: "Jedne od tih reenih nerodnih godina u Blagajca nestalo sijena, pa mu ogladnila krava. Nuae
je slamom, ali ona ne jede slamu. Zabrinu i dade se na domiljanje. Ode do uitelja i pozajmi zelene sunane naoale, pa ih
priveza na elo krave da je prevari. Krava je preivala slamu, uvjerena da jede sijeno."
"Pa, zar to nije domiljato?" smjekajui se upita Blagajac.
"Da, ali trebao je izimiti i magarca", nadoveza se Cojla i nastavi: "A imao je samo jedne naoale. Domisli drugu mudrost,
nauie magarca da ne jede. Uio ga, uio... Kasnije, alie se po ariji:
Taman sam nauio magarca da ne jede, a on krepa...
"A, tako znai, i ti si Cojla od te fele", javi se jo jedan Blagajac.
"Mogu li i ja jednu!?" kao iza sna javi se Halil Vriskalo, koji je do tada samo jeo i pripijao. Ve ga je alkohol uzeo pod svoje, i
to je stanje u kom se tek ukljuuje.
"Znai i zubatak se namirio i moe otpoeti?" pecnu Blagajac.
"Sjedimo u Blagaju pred Makelia kafanom", otpoe Halil Vriskalo: "Za susjedni, inae ve zaposjednuti sto, prikljui se jo
jedan mjetanin. Iz bunog razgovora koji sam oslukivao shvatio sam da je pridoli imao veoma bolesnu suprugu, koja
postelju nije napustila desetak godina. Ree da je na umoru i da je zbog toga alostan. Jedan od sabesjednika narui ga,
prigovarajui da je ona u takvom stanju zbog njegove seksualne pasivnosti. Ovaj se branio da joj do toga nije bilo za mlaih i
njenih zdravijih dana, ali sada, ta e on kad je ona polumrtvac. Onaj je i dalje bio uporan u postavljenoj tvrdnji. Na kraju ga
uvjeri da jo nije kasno, i da odmah ode i obavi ljubav. Namah e ozdraviti, tvrdio je.
ovjek o kome je rije i koji je stanovao preko puta kafane, zavrti glavom, poskoi i poe govorei da e, eto, i to oprobati:
Neka joj nije ni u emu do mene, gunao je odlazei. Domalo se vrati i nasrnu na onoga to ga jo nagovorio na zlodjelo.
Kazivao je suznih oiju o onome to se odigravalo u kui, u tih nekoliko minuta:
Jadnica, premirala je... i umrije ispod mene... kaza, skrhano sjede i podnimi glavu. Rueni se smjekao i pokazivao na
prag kue, na mrtvaca. Imalo se ta i vidjeti!? ena, samrtnica, o kojoj je bilo rijei, ve se nala pred kuom, pjevuei
ureivala je dvorite. ovjek odskoi sa stolice, udio se koji tren otvorenih usta, pa e drhtavim glasom:
teta! Da sam to ranije znao, i sad bi bio iv moj rahmetli babo.
"A, zna li ti, Vriskalo, zato je Juda ubio svoga brata?" nakon to se stia smijeh, oglasi e se i trei Blagajac.
"Ne itam Bibliju, nije mi u zakonu", liskanjski e Vriskalo.
"Ubio ga je zato to je priao stare ale, kao i ti", ree, pa predloi: "Dosta je o Blagajcima, okrenimo na drugu stranu. Smije
mi se prijatelj do mene, volio bih da ujem jednu od njegovih bisera.
"Hajde... ispriaj!" poee ga nagovarati i drugi.
"Pustite ljudi, da ja priam pored Vase, Bega..?" poe se odupirati sredovjean brkajlija, Hodbinjanin, oigledno bio je jedan
od malobrojnih koji su i u glavu poznavali sve liske.
"Ispriaj kako su ti teaci besplatno kopali vinograd", poe da ga nagovara iro sa Bune, poznati seljak aldija.
"ujte ljudi, ispriau to ako e iro prepriati susret sa svetim Petrom", kaza i saeka da iro prihvati, pa e:
"Odmah da se razumijemo, ljudi su izmislili da sam to uinio ja, ali, svejedno je, uinio je neko. Poznato vam je kako je
seljaku teko kad izlazi ogoljen iz zime. Taj moj komija bez zaliha uao je u proljee; gli ko ti, a zemlja trai proljetni ulog,
vinograd pogotovo. Vinograd mu je kopalo desetak teaka, i on, kopao je i razmiljao kako da ih isplati. Dogaaj e se zbiti
zadnjega dana kopanja, u ruana doba. Prilazila je domaica sa zavezajem, pa to bi povod teacima da se ale, grubo
uoavajui njene vrlo izgledne obline i pretpostavke o seksualnim nemoima domaina, nastalog zbog premaranja
kopanjem, koje je nametao sa ciljem da teake iscijedi vie. I on se alio, ali i branio svoju mukost. Oni su je osporavali i
tako zabavljali se. Prije nego im je domaica pristigla na pozdrav, uprilien je sporazum. Ako dokae mukost, ne treba platiti
teake.
Evo, donijela sam ruak!" nakon to ih je pozdravila kaza domaica.
Kakav ruak. Skidaj gae i lijei... prilazei joj, zapovjedi pomamljen mu.
ta ti je, bog stobom i aneli boiji..? iznenaeno i posramljeno e supruga.
Mu je obori, obljubi i dokaza mukost. Teacima nije platio, ali platio je eni..?! Eto, to ste htjeli da ispriam", zavri
Hodbinjanin i doda: "A sada je red na iru."
"Nema tu ta da se ispria", nevoljno e iro nakon kraeg nekanja: "Sa enom, jednom prilikom, bijah u zavadi. Onako
ljutit teko dokuih san. Na neobjanjiv nain, kao to i moe samo u snu, naoh se na nebu. Anela i svetaca bijae koliko i
Podveleaca na pazaru u Blagaju. Tu ti ni svetac ne znai puno, koliko i glavar na Buni, a o meni pogotovo niko nije vodio
rauna. Iznenadi me udarac u pleku, okrenuh se, a ono sveti Petar. Bie da me prepoznao jo od onoga kad je dijelio onu
pamet na Buni. inilo se, bijae mu drago moje prisustvo. Povede me u nebeske odaje. U jednoj vidjeh nebroj esama.
ta je ovo ovoliko, Svee? upitah.
Svaka esma je jedan ljudski ivot kaza: Duina mlaza je duina njegovog ivota pridoda.
Koja je moja slavina? znatieljno upitah.
Uperi prst u gotovo presahlu slavinu. Ba tada pozvae Sveca, iskoristih njegovo odsustvo i pritrah svojoj esmi. Graena je
od nekog kaastog materijala, poput voska. Odvih je do kraja, mlaza ne bi, tek to curi, uvukoh prst, svrdlah, proirivah ali ne
pomoe. Samo to nije presuila. Ponovo nabih kaiprst i odlunije zavrtih opet ne bi vajde. Ponovih, na prst navalih i
snagu, zavrtih... Osjetih snaan i tup udarac po glavi. esma se preobrazi u lik moje ene, iz usta joj navirale su grdnje:
ta ti je, bleso... Razvrati me... vikala je i udarala. Kad dooh k svijesti, tek sam onda shvatio, udarala me ena opankomi
po glavi, a prst jo nisam bio ivadio iz p...
"A, zato ba kao glavar, na Buni?" doeka Krtali iz Gnojnica, znajui da je rije o opakom glavaru Ivanu, koji je pomou
andarma satjerao strah u Bunjane, postao neko, a bio je do nedavno niko.
"O emu je rije?" poduprije Vasa, pa dopita da bi potakao alu: "Ko je bio glavar na Buni?
"Ivan", odgovorie iro.
"Opak?!" opet e Vasa.
"Ne znam ta bih rekao", kaza iro i poe da dvoumi. Da li se aliti sa ovjekom s kojim je u zavadi? Ipak, nastavio je:
"Uvijek sanjam neto, a jednom sam sanjao ak i da sam umro. Prolazile su mrtvake godine pa se poeljeh moje Bune. Kako
li je dolje, pitah se. Napisah pismo Nikici, i zavrih molbom: Napii mi kako je na Buni. Ubrzo stie odgovor, itam ga:
Pita kako je na Buni. Ima svata, promjena..., ta u ti pisati? Kad ti kaem da je Ivan postao glavar sve sam ti rekao .
Vasa je zakurlavao ale, drugi ih prihvatili i nastavljali, pa je i on imao vremena da se bavi peenom stolakom bravetinom i
gnojnikim vinom ilavkom. Ubrus je ovjesio niz grudi, pa zapoeo prvu radnju iz gurmanskog postupka. Polako je jeo a
vinom zalijevao nakon svakih desetak zalogaja. Tek kad zavri sa jelom ponovo e se pridruiti razgovorima, prvo e se
okrenuti prema najgrlatijem od Blagajaca:
"Mislio sam da e tvoj komija Hodbinjanin da ispria kako se oni dijele. Iza svake diobe ostane po jedna zanimljiva pria,
kao to je i ova.
Dijelila se dva brata, pa kad doe do samara, stariji pouri da kae:
Babo je samar kupio meni, kad je bio u Stocu uze ga i odloi na svoju hrpu. Kad na red doe kot'o za mlijeko, opet e on:
Kupio mi ga babo o Ilindanu u Blagaju pa i njega odloi na svoj dio. Dooe i do burila i opet e:
Kupio mi ga babo na Tepi...
Miho, mlai brat, potenjaina, ovoga puta posebno nije htio da zakera, drao se ujakovog savjeta: Ko je na dijelu
zadovoljan, dio e mu biti hairli. Glavar je pratio diobu. Tek po njenom zavretku, zapitae da li su zadovoljni sa dijelom.
Braa su potvrdno klimnula glavama. Pitao je i ene. I one su potvrdno odgovorile, ali je Mihinica eljela i da kae neto.
Glavar se saglasio, pa e ona:
Ne alim se na dio, ali bih htjela da upitam moga supruga: Boga ti, Miho, jesi li ti imao babu? ree, pa odstupi ustranu.
Ne znam! odgovori Miho i pogled obori na njenu obuu.
Onda glavar uze pravo u svoje ruke, naredi starijem da svu zaostavtinu podijeli na dva jednaka dijela. Ovaj to i uini. Glavar
pozva mlaega, ree mu da odabere jedan dio.
Tako je mlai ostao poteniji, a dobio bolji dio."
Prie, ale, pie, jelo, smijeh... trajali su satima, a pod djejstvom alkohola, ukljuivali su se i oni koji nisu ni kanili. Govorilo se
i ono to nije za prie, i ogovaralo se. ak se otvorio i ugledni i utljivi Bunjanin Ibro Badak:
"Neko se dopovezao moga vinograda, onoga ispod kue. Uporno krade. uvao sam i danju i nou, ali kraa nije prestala. Bio
sam uporan, kradljivic i uporniji. Prisjetih se, krade u puinu podne kad sam, po navici, bivao na poinku. Bilo je oito, radilo
se o nekom komiji, koji je mogao da prati moje kretanje. Jednog dana uoh u sobu, k'o ene da u na spavanje. Domalo,
izaoh kroz prozor, otpuzah u vinograd i pritajih se. Ubrzo se pojavi mladi iz komiluka. Komotno ue, odabra najbolji
okot, lee i poe, natenane, da zoblje dozrele bobe. Priunjah se na dohvat ruke i zgrabih ga za vrat. Iznenadio se i
preplaio. Gledao sam ga u oi a utao sam. Zbunjen, zapomagao je:
Nisam ja, Ibro, oiju mi..!
E, pa dobro, kad nisi ti, neu ti nita rekoh i otpustih ga."
Ova pria potaknu i najutljivijeg seljaka, Savu Papia, raspria se i on:
"Kad Ibro spomenu lopove, da vam i ja ispritam svoje jade. U Kosoru, jedne godine, imao sam neobino rodnu lubenicu. Prvi
komija, naprotiv, imao je vrlo slab kvalitet lubenice i jo loiji rod. Bio je neradnik, a njiva ne trai molitve nego motike, to
no kae na narod. Ali kad bi vrijeme berbe, komija vie prodaje od mene, a u mene manjka na njivi. Naravno, on bere
moje, podrazumijevalo se. Dva dana nisam izlazio iz bostanluka ni ti brao, tako da je nije mogao brati ni on, a lubenica je
narastala. Drugu no zaoh i na svakom veem plodu, ivijom, zaparah poetna svoja slova; S.P. Sjutra otpjeaih u Mostar,
policiji prijavih krau, rekoh na koga sumnjam, kazah i svoje uvjerenje da e taj ujutro dotjerati moj bostan u trgovca
Bogdana Kariika. Molio sam da mi se pri ruci nae jedan policajac. Prihvatili su prijedlog.
Komija je podranio sa dva tovara lubenice, ve je godio sa trgovcem kad sam pristigao pred magazu. Pozdravih ga kao i
uvijek prije, pa upitah odakle mu tolika lubenica. Okupie se zateeni ljudi. Policajac prie sepetima i pokaza na S.P., pa
zapita:
Odakle ti lubenice sa inicijalima Save Papia?
I da ne duljim, povede ga u zatvor. Presretoh ih i obratih se komiji:
Nepoten si ovjek i neu vie da si mi komija. Prodae mi onu njivu uz moju, a ja u tebi kupiti njivu iste veliine u
mjestu koje ti odabere, bilo da je gdje u mostarskoj vali.
Nije imao izbora, prihvatio je", kaza Sava Papi, podie au i nazdravi svima.
I tako su se smjenjivale prie. Pomno sam ih pratio i razmiljao o injenici da u svemu tome nema nita politiko,
komunistitko, niti bilo to a da bi se moglo prikaiti na Vasin tas, koji mu je dodijelio vabo, Miler.
Seljani su povremeno bacali poglede kroz prozore, traili poloaj sunca, vrijeme polaska. Kad su pogledivanja uestala, da bi
seljake jo vezao za gostionicu, opet zapoee Vasa:
"Ispriasmo se, naalismo, najodosmo i napismo, zar to nije lijepo. Posmatram vas, sretna lica, razliita od jutronjih, gledao
sam vas zavaene, tuite se, brat brata, komija komiju... U stvari, svi gubite, dobijaju samo advokati, jer i onaj koji dobije
na sudu, stvarno nita nije dobio, osim niskog zadovoljstva, zapravo, nasladu u nesrei brata ili komije koji je izgubio. A ko
je izgubio? Brat i komija. ao mi vas, znam da se tuite za nita. To me podsjea na onu enu to joj je krepala krava, pa joj
seljaci pritekli u pomo, skupili priloge i kupili drugu kravu, a ona i dalje nije prestajala da plae. Na pitanje zato je i dalje
nesretna, kad ima kravu, odgovorila je, da i nije plakala zbog svoje krave, ve je plakala zato to nije krepala i komijska
krava."
"Jata, bolan, tuite se bespotrebno", poduprije Beg: "Tuakate se i advokatima dajete krvlju steeni novac. Izmirujte se,
povlaite tube, znate kako na narod kae: Svakog podaj, komiju ne daj, i brat brata na jamu vodi ali ga ne gura u jamu.
Izmirite se, pa pod ruke i kuama..."
"Ima Beg pravo, ko ti moe biti bolji prijatelj od komije", prvi prihvati grlati Blagajac, podie se, okrenu prema komiji sa
kojim se tui, pa nastavi: "Evo, ja u prvi, povlaim tubu i komiji pruam ruku."
"Evo, i ja u..."
"Evo, i ja..."
"I ja..."
Mirila su se braa, komije, alkohol... Za pomirenje naruivali su nove ture. Pjevali, veselili se. Ponovo sam u svakoj priici
traio klicu politike pozadine, vezu sa pobjenjelim komunistima, prosijavao izgovorene rijei i sainjavao usmeni izvjetaj
koji u podnijeti na sjutranjem jutarnjem sastanku. Podnijee i drugi, blagajnik, i ko zna ko od prisutnih seljaka. U Mostaru
je teko snalaziti se, razmiijao sam i prisjeao ovdje esto sluane misli: Ne zna se ni ko pije ni ko plaa.
Po naputanju gostionice, tokom gradske etnje, i naroito po lijeganju u krevet, razmiljao sam o svemu u emu sam
zateen, i naroito o prvom izvjetaju koji u podnijeti sjutra ujutro. Te misli i nesan uvikoe me duboko u no. Razmiljao
sam i o organizmu drutva lisaka. Shvatio sam da to drutvo ipak nisam poznavao, kao to prolznik ne poznaje unutranjost
kue, iako pored nje godinama prolazi. Poznajem samo fasadu gole ale, a temelje nosioce?
Vasa je voa, on govori, Beg ga nadopunjuje, smjenjuje samo kad se on isprazni. Cojla, Docimetar i Vriskalo priaju ale tek
kad su rtve upecane. Kad e koji priati, ta e govoriti, koliko dugo, koga treba pecnuti, sve to pogledima besprijekorno
dogovaraju. Iznenadila me uigranost kojom su seljake mamili u paljive sluaoce. Dok je Vasa govorio, na udan nain su i
ostale liske uestvovale; klimali glavama i buljili oima, kao da su nestrpljivi da uju ta slijedi. Upadali su sa: Istina je! Jest!
Bezbeli! Jata je! Ma nemoj! ta onda bi? Otkud on? Bilo je tako, svjedok sam..! i tako izazivali panju i ljudi kojima nikid ne
bi palo na pamet da sluaju prie besposliara. A da li su besposliari? Milerova zagonetka, evo postala je i moja.
U organizmu lisaka, tek danas sam shvatio, postoji razraen plan obavjetavanja. Mozak mu je Vasa, a pored lisaka, u njemu
su danas uestvovali i gazda gostionice, konobari, sluajni proliznici, neki od prisutnih seljaka i pitaj boga ko jo iz slone i
neuhvatijive arije.
Da li su liske komunisti, odista pitam se. Zadatak dobiven od gostioniara obavili su veoma dobro. Kako obavljaju
komunisticke zadatke, koji nisu ni nalik dananjim. Ni seljake ne treba potcjenjivati. Teko je sa njima mudrovati. Da li su i
oni komunisti. Gestapo i Miler misle da i takvih ima, a njihovo miljenje pogotovo ne treba potcijeniti. Ja naumio da budem
mudriji od svih, a mogu li to biti, mogu li pouzdano zakljuiti da li su liske komunisti. Da li je Vasa ono to misli Miler, ili je
samo bistar i zabavan ovjek, koji je ta svojstva vjeto spojio u neku novu laganu profesiju: lezi hljebu da te jedem, kao to ja
mislim?
Boli me glava, a san me nee. Ujutro, kod Milera, valja otvoriti etvere oi. Treba biti odmoran, ispavan.
Na oi nasjedala je sve snanija nona gluvoa.
_________
Nastavlja se...
Dio sesti

etajui pustom Crnom ulicom, nasluivao sam sumnjive poglede koji su nianili kroz procjepe dasaka oronulih kapija. inilo
mi se da je ulica naseljena i iva pedesetak metara ispred, a kad doetam tamo, opet ekala me je tiina i zatvorene kapije,
kao da su se stanovnici povlaili i na taj nain iskazivali raspoloenje prema uhodi, kako su me, vjerovatno, doivljavali.
Pusto bi i oko gostionice "Hoda." Dvoumio sam da uem. Brinula me tiina, najavljivala neprijatnosti, nametala crne
pomisli. Osvrtao sam se plaei se udara po glavi... Da uem, koga u zatei, moda samo njihove. ta ako su na tajnom
sastanku? Mogu i da me likvidiraju, pa da ni roeni brat ne sazna i gdje sam skonao. Zato sam doao u zabaenu i
nepoznatu gostionicu, pitae se zateeni. Odustau, ipak nemam toliko hrabrosti. urnim koracima produio sam u elji da
to prije izbijem u prometnu ulicu. Tako je bilo jue, danas moram ui, o tome odluku donio je Miler. Ko je Hoda Kotlo?
Moda je on taj Fea sekretar Mjesne partijske organizacije. Ko je Fea? Ko? Pa, kako stoje stvari, to bi mogao biti svaki
Mostarac, pa i Kotlo. Ovako mala gostionica, u zabaenoj i nenaseljenoj ulici. Od ega ivi kad nema gostiju? Husi je imao
objanjenje. Da, i taj Husi. Izdajnik. Izdati stvar teko je samo prvi put, kasnije to postaje karakterna crta ovjeka. A zato bi
Husi bio drukiji od drugih izdajnika. NJega se treba uvati, takvi e u svaku boju. A moda je i istinita njegova pria,
objanjenje za ovoliko gostionica u malom Mostaru. Hoda je suvie malen da bi opstao, a preivio je, znai po neeme je i
velik. Gostioniar Kotlo, zvani Hoda, bio je svjestan poloaja, o tome je u bijedi dugo razmiijao i shvatio da mora smisliti
neto to e dodatno privlaiti muterije. To neto treba biti samo njegovo. Prisjetio se ona, eto, i on je poeo samtinom i
siromatinom, a sada dobro radi. Smislio ovjek! Pa da i ja smislim, razmiljao je tada mladi Hoda Kotlo. on je uveo
veresiju za fukaru. Smijali se rjeenju, ali on napravi poso i preivi. Mudar, on je na vrijeme shvatio da fukara troi vie od
onih to imaju. Daj im na veresiju, a fuktra je potena i... uspio je. Kotlo I dan-danas daje i zapisuje.
Takvim razmiljanjimaHoda Kotlo je nadoao na ideju da nagrauje gosta koji kae novu psovku. U knjiari je kupio
najdeblji tefter, popisao znane psovke. Upoznao je liske i trehae sa otvorenom nagradnom prijavom i krenuo na posao. Za
novu psovku nagrada je bila jelo i pie, po izboru gosta. Godinama se dopunjavao tefter, pa je bivalo sve tee dobiti
nagradu. Prouo se Hoda, posao krenuo nabolje, mnogi su navraali da prisustvuju prijavama... Mlaarija je, sunajui se
na Neretvi, danima iznalazila psovku, meusobno raspravljala: da li je za Hodu, ili nije, a kad bi zakljuili da je za Hode,
dogovorili bi da se uvee okupe u gostionici. U toku predveerja psovka je ila sa usta na usta, pa je stizala i do Hode prije
prijave. Gostioniar je bio poten, nije psovku unosio u tefter sve dok se pred gostima ne ispostavi zahtjev. Paljivo bi ih
sasluao. Ako je psovka odista nova, prihvatio bi je: "Za teftera je, sjedni i porui", a ako nije, okrenuo bi nekolike stranice,
pokazao prstom i dodao: "Evo, je, imam je utefterienu!"
Bilo je tvrdoglavih gostiju, i bez obzira to im psovke nisu bile za teftera, ili su ve bile u njemu, ostajali su uporni u uvjerenju
da je prema njima uinjena nepravda, prepirali bi se, ljutili, a i to je goste zabavljalo i privlailo popunjavalo gostionicu.
Nova psovka bivala je povod za prepriavanje starih, i to je zabavljalo goste. Ako nije bilo prijava, udili bi se zato ih nema,
pa bi se zabavljali i tim zapitanostima. Ako ni danima nije bilo nove psovke, traili bi tefter i birali najuspjelije, pili i to je bilo
najvanije, troili su i veselili se.
Jo je samo desetak koraka do "Hode." Moram ui, sjesti, naruiti pie. Pa i to moe biti dovoljno za izvrenje zadatka.
Sjeu za sto do vrata i itau novine. Komunisti, Fea, Vasa... neka oni ostave mene na miru i ja u njih. A Miler, sloiu ve
neku priu i za njega. ta e pomisliti kad banem, zato sam doao, i zato ba u "Hode", pitae se. Evo rosi, samo mi je
trebalo jo i to. Dobro je, odlina ideja.
Utrao sam u gostionicu, tresao odjeu i govorio:
"Prokleta kia. Dobar dan ljudima..."
"Dobar dan", odmah se javi jedan, dosta ozbiljan i nepoznat glas.
"Dobar dan..." javi se i drugi glas.
"Dobar dan, Garo!" iznenadi me glas koji izgovori moje ime.
Gostionica je za stepenik nia od nivoa ceste. Prostorija je veliine ovee sobe. Ima pet razbacanih stolova, esti, nasuprot
ulaznim vratima, slui kao ank. Iza njega se ulazi u kuhinju. Neobino mali prozor onemoguavao je da svjetlost ovlada
prostorijom, pa je i usred dana polutamna. Smeta naroito neposredno po ulasku sa svijetle ulice. I mene doekao je
sumrak, tek sam nasluivao obrise stolova i gostiju. Potrudio sam se da to prije izbistrim sliku. Ilo je sporo, ne mogoh da
utiem na vrijeme irenja zjenica, naprezao sam se da barem prepoznam lik koji je izgovorio moje ime. I prepoznah nekad
dobro znanog LJubu Breana, prijatelja i druga iz "Hrvatske glazbe ." Obradovo sam mu se:
"Kako si, LJubo?" uzvratih iroko otvorenih usta.
"Dobro, a ti?" uzvrati LJubo i dopita: "Otkud ti u 'Hode'?
"Otkud? Kia usula, pa, eto, da se sklonim."
"Lijepa je ovo kafinica, ali u nju rijetko navraaju tako vani ljudi", peckajui LJubo je pruao ruku.
"Ja vaan ovjek?! Taman posla", prihvatajui ruku uzvraao sam.
"Vaan, vaan si ti!" smjekao se LJubo i dodao: "Osim mjetana ovdje drugi ne navraaju, a ako ve i navrate onda nekome
o glavi porade. Naravno, to se ne odnosi na tebe." LJubo nije krio da me sumnjii.
"Uvijek si imao smisla za alu, no mani to, gdje si, ta si radio, jesi li jo u glazbi?" zaskoih ga radosnim glasom, nastavih:
"Gdje je raja?" trudio sam se da ne odam utisak da su me njegove rijei dublje dojmile.
"U ustaama! Tvoja raja iz Glazbe, tamo je otila, kau da su dobre ustae. Krvavi su muziari. A ti, gdje si ti?" nije odustajao
od peckanja.
"Moja u ustae, a tvoja u komuniste! Ali, zato o tom?" i ja pokazah zube, neka zna da ih imam. Nastavih meke: "Dakle, ja
uvijek isto. Trgovina. Radim za neku njemaku firmu, kupujemo groe."
"Vano je da se radi, pa ta bilo", kaza LJubo i nastavi: "Kad si ve uao popiemo po jednu. Sjedni, ovdje emo, za ovaj sto.
Nadam se da nisi zaboravio, poznaje li moje prijatelje?"
"Vasa, Beg, Docimetar i Vriskalo", jedva sam doekao da priu okrene na njih.
"Ostale i ne zna, ovdanje komije, dragi ljudi."
"LJubo! Ili je haber-efendija ili na ovjek?" iz uutale i ve vidljive druine, prvi je prozborio Halil Vriskalo.
"Bio je naa raja", uzvrati LJubo, zastade, pa doda: "Ali, ko zna, rat je rat. Ko zna, samo znam da je i on pio Radobolje."
"Rekao bih i da ju je prepio", poluglasno poduprije Vasa.
"Ostavite ovjeka na miru, nek radi svoj poso", i Beg dobaci, ali tek jedva ujno.
"Dr ga Lila!" kao za sebe, podiui au, proguna i Docimetar.
Osjeao sam se kao ptica u kavezu. ale nisu kao one sa seljacima, nivo im je podignut, razmiljao sam plaei se arene
druine. Nisu naivni, oigledno je. Na svom su pragu! Kao da su me prozreli, bockaju. Svaka izgovorena rije za njih znai
dvije. Pio je Radobolje, izgovorio je LJubo. Mudar je ovjek i njegove rijei treba vagati. Mostarci, posebno njihove liske,
ponosni na svoj grad, smatraju se najbistroumnijim na planeti, vjeruju da su kadri nadmudriti i namagariti svakog doljaka. I
ljekari, i andari, i profesori i rudari... svi se osmjehnu kad im se priije ime liske. Liske opet misle da onaj koji nije roeni
Mostarac i ne moe postati liska. Zato, kad ele da nekoga uvjere u svoje mogunosti, kau: Ja sam pio Radobolju. LJubo ih
je upozorio da sam i ja pio Radobolju, to e rei da me ne shvataju naivno, a istovremeno je dao na znanje i da nisam
njihov. To je uinio u trenu kad je Vriskalo otkrio razmiljanja svih prisutnih. Naivina odalamio u sr, predosjetivi u meni
haber-efendiju. Prva liska, ta kae prva liska, kae da sam i prepio Radobolje. Znai, ne samo da je Vasa saglasan da sam
agent, on ide i dalje, upozorava da sam prepio Radobolje, da imaju posla sa opasnim ovjekom. A i Docimetar, izlapio od
pia, blizu je delirijuma, ali je jo u stanju da upozori dr ga Lila. Ne znam to tumaiti, ali oigledno za ovaj argon ima
znaenje koje se moe primijenuti na ovu situaciju. Eto, za nekoliko trenova napriae, dogovorie se prije nego sam se i
snaao u polumranoj kafani. A ja, koliko ja znam, malo, a zadaci su veliki. Mogu li da ih obavim, ne, sad mi je konano jasno,
ne. Ko su ostali gosti kafane? Trojica sjede za stolom do prozora, ute, mudruju. Nije Miler lud, nije me sluajno poslao u
"Hode". Tu je tek dva-tri dana, a ve je ispleo paukovu mreu, agent do agenta, svako nekog uhodi, ko zna ije oko mene
niani, moda neko i od ovih. Moda me poslao na partijski sastanak. Da li su ovi ljudi u toj stranoj orgnizaciji.
Pretpostavimo da jesu, da li je ovo krem. Moda je i Mjesni komitet. Ko bi od njih mogao biti sekretar, ko voa, to bi iskusni
agent trebao zakljuiti po mjestima gdje sjede. Gdje sam ih zatekao tu su i sada, jedino se LJubo izdvojio, ali mu je ostala
stolica. Kad bi ovo bio Mjesni komitet, poloaj stolica Vase i LJube su za voe. Dakle, jedan je od njih, ili su oba. Traim Feu
i Teaka, kad bi ovo bio Komitet, to bi bili oni. Miler bi procvatio kad bih mu iznio ovu pretpostavku. Ali ne, treba misliti o
sebi. Ako zakljue da sam haber-efendija, ode glava. Nee ovdje, ali na konaku, na "otkupu", na ulici... Moram ih razuvjeriti,
moram! Za njih ne smijem ostati haber-efendija.
"Neto si se zamislio?" prenue me LJubine rijei.
"Razmiljam, dugo nisam bio u Mostaru. Eto, posmatram Vasu i drutvo, prisjeam se davnih godina. Kako sam otiao nisam
se estito ni nasmijao, rat... Milo mi, neka bar neko bezbrino ivi... Nee se ljutiti ako ih astim?"
"Hoda! gospodin bi astio!" pozva LJubo. Gostioniar je samo to i ekao, utra u kuhinju i poe da iznosi peenje i vino, i ne
pitajui ta ko eli.
Dok je Hoda trkarao od stola do stola, ja sam posmatrao goste. Uoio sam razmjenu pogleda LJube i jednog od trojice
nepoznatih. Jedan je imao zadatak da nadzire ulicu, pretpostavio sam. Pratio me je u dolasku, zakljuio sam. Nenadno, sva
trojica, bez pozdrava napustili su gostionicu.
Liske e se zabaviti jelom i piem, pa jenjavati i njihovi neprijateljski pogledi. Docimetar mi je poeo da upuuje ak i
osmijehe. Uzvraao sam mu.
"Kako se snalazite u ovim tekim vremenima?" poeh gledajui u pravcu Docimetra. "Rat je, 'Vele' ne igra!" dodah znajui
da se sa fudbalerima moe priati samo o lopti. Znano mi je, mladi odigrao je nekolike dopadljive utakmice, zinuo i lajo na
zvijezde, odao se alkoholu i ostao samo talenat. Nije priznavao poraz, nije se predavao, ivi od slave do koje nije dolo, a
moglo je, ivi u vjeri i prii najboljeg fudbalera.
"Kako se snalazim? Jebeno!" prihvati Docimetar i nastavi: "Jebe vrijeme u kom ni lopte ne moe igrati."
"Da, teko je, rat je. Nije nikome do igre", saglasih se.
"Jest nekome, onome ko vodi rat. Za njega je to igra kao za mene fudbal", Docinietar je ozbiljno govorio i spremao se da
brani omiljenu misao, kasnije u to da doznam, za njega su rat i fudbal sline igre, istih pravila. "Ostavi se rata, Docimetre, to
je stvar trijeznijih glava, ratuju vlade i drave, a ne docimetarske pijane tintare", umijea se Beg.
"Rat je fudbal", nastavljao je Docimetar: "Da vam ispriam gospodine: Dolo dijete iz kole, uilo o dravi i trai da mu otac
objasni dravu:
Pa, drava ti je organizacija poee otac da objanjava djetetu, spetlja se, da bi nekako zavrio, veli: To ti je kao naa
porodica, eto... drava, to sam ti ja. Sjutra je dijete dotralo, uilo o vlasti, pa e pripitivati o vladi.
Vlada, to ti je majka u naoj kui opet, u istom stilu, pokuao je da objasni otac. Sljedeeg dana dijete e upitati i
objanjenje za narod. Otac, da bi se to prije otarasio djeteta, opet e dati slikovito objanjenje:
Narod, to ste vi, djeca!
U ovo vrijeme, vrijeme gladi, eljad je, jedne veeri, polegla bez veere. Mali se bunio ali pomoi nije bilo. Iz roditeljske sobe
dopirala je kripa krevetnih opruga. Starija djeca su se pogledivala, a mali i objanjavao:
Sad mi je sve jasno. Dok se vlast i drava jebu narod gladuje."
Ovdje nema nikoga ko nije pio Radobolje, razmiljao sam. Bezvezna ala, djetinja, ali i preozbiljna kritika za vlast i dravu.
"Boga mi, Docimetre, i ti si kao ona baba iz Bjeluina", konano otpoe i Vasa, ciljno, da presijee nastavak prie, kako sam
kasnije saznao, poznate Docimetrove antiendehaovske prie: "Zna, baku uhvatio proljev, malo-malo pa ti baka u batu, u
klozet. Iznenada u dvorite banue italijanski vojnik, a proljev potjera babu sa gaama u ruci, sudarie se i iznenadie.
Bona sera! prvi pribra se Tala.
Jesam, bogami! uzvrati baka drei gae u ruci, unu. Domalo joj bi lake. Razmiljala je uei: 'Jebo ga aa, talijanski,
evo to zna da sam bona, ali otkud zna i da sam od proljeva, sera?"
LJubo i ja smo utke jeli peenje, zalijevali vinom i pratili liskanu koja kao da me zanemari.
"Pa, ne ispria ti meni, Vasa, ta to bi jue u 'Pavia'. De, ispriaj!" govorio je Hoda odvajajui svaku rije i privlaei
neizglednu stolicu.
"Ja u to ispriati", opet se upetljavao Docimetar: "Zna onog njemakog oficira, onog to je ovuda jednom proao sa
rahmetli Brkom, na dan prije pogibije. Ui, ko bajagi, na jezik i nagoni ljude da ue njemaki, tvrdei da e nam mnogo
vrijediti. Sjedimo Vasa, Beg i ja, kad evo ti njega, tup, pa za na sto.
No, gospodo, uti ja, vi znati zabaviti oblaan ovjek?! govorio je taj vapski oficir.
Da, da, znamo mi svata, pa i to odgovori Beg.
No, nasmijati mene. Ali, molim, ako moe na njemacki?
Ako vi, efendija oficir, nasmijete nas na naem jeziku i mi emo vas, na vaem odalami Vasa.
Kako, molim? Mi, Nijemci, nismo narod koji zna nasmijati.
Vama, Germanima, je bar lako nasmijati naeg ovjeka nakon to iskezi lice, opet e Vasa.
Vidite her oficir, kad bi vi, kao Nijemac, sada astili nas, sa dva kila peenja i dvolitrenjakom vina, zasmijali bi goste do suza
pecnu Beg.
Gut! Konobar, donijeti! Ja platiti nakon kratkog premiljanja narui vabo. Smijeh prolomi kafanskom prostorijom i
ljutnu stranca, koji podviknu: Zasmijati, mene, no!
Polako efendija oficir, priaemo, ali niste rekli ta je vama smijeno. O emu da priamo, hoemo li o onome kako su Suljo
i Mujo uili njemaki jezik? poe Vasa.
Ostaviti vi NJemacka, vi slovenski vajn (svinja)! ljutito e German, i izazivako-nareivaki doda: Priati smijeno,
priati o macka i maus!
"Da ti pravo kaem, bi me strah, zna kakve su vabe", prepriavao je Docimetar: "Vidim, Vasa zakapricirao i nee da pria,
te ti ja ljuljnuh Bega pod rebra. 'Priaj neto, bog te jebo!' Bogami, oepi Beg:
U Zejnila velika maka, u zidu mala rupa. Iz rupe izie mi, maka ga ugleda i skoi u njegovom pravcu, on iskobelja,
pobjee, ona za njim, on bjei, ona za njim..., utee u rupu kaza Beg pa pogleda u Vasu, a kad ovaj klimnu glavom
nastavie: Maka ne mogae u rupu, vrtila se oko nje. Poraena, odgega do suprotnog oka, lee i zaprede. Mi opet
izie, ona za njim, on u rupu i tako itavo dopodne. Maka se umorila i pognute glave napustila je sobu, a mi se oslobodio i
u slobodi nistavio da ini tetu.
Je li to itava pria? apatom upitae ga Vasa.
Pa, jest! odgovori Beg sleui ramenima.
To nasmijati! planu vabo. Vasa se ljutnu, kratko je smiljao pa otpoe:
Izvalila se maka u avliji, sunala se i razmiljala kako da nadmudri mia. Kad je smislila, gizdavo se ustala, protegnula te
odgegala u sobu, nadnijela se nad rupu, pa zalajala, kao da je pas. Kao to je maka i zamislila ba tako je razmiljao i mi:
Gdje pas laje, tu maka ne smije biti. Odvaio se i samouvjereno iziao. Maka je to i oekivala, saekala ga, dograbila i
pojela ispriao je Vasa, onda pogledao u oficira, pa oborivi glas, kao da mu govori neto povjerljivo, nastavio je:
Sita maka sunala se na avliji i zakljuivala: Vidi ta znai poznavanje jo jednog jezika, tueg!?"
vajn! Ti slovenski vajn! jo se jednom izderao vabo, onda se ustao i urno napusto gostionicu. Boga mi, i mi iza njega
preko vrata", zavrio je Docimetar.
Pouzdano sam znao da Docimetar ne moe biti naroito vana linost ni u komunistikoj partiji. Vriskala sam malo
poznavao, ali mi se inio odista nedozrelom osobom. Da, izgled moe zavarati, ali ipak, Vriskalo ne moe biti ovjek tajne
organizacije. Posmatrao sam ga i razmiljao o opisu koji sam o njemu dobio od Husia: Samo krupna ljudina. Imao je Husi
pravo, ovjek koji Vriskala ne poznaje prevario bi se mislei da se stalno smije. Za to je kriva priroda, podarila mu je jedan
sjekuti visine kao druga dva. Kad zatvori usta, zub premosti donju usnu, skoro do brade, pa ostavlja utisak da su usta
otvorena, kao da se stalno smije. Husi veli da nije ni neke pameti, to je naroit tip ljudi, za njih u Mostaru kau da je udaren
mokrom arapom. Bez zanimanja je. ivi od milostinje, lijepi se uz liske i tako se prehranjuje. NJegova orginalnost je jeftina.
Milostinju zarauje vriskanjem. Kad vide u gradu da mu nuno treba dati novaca, kau: Halile vrisni! On podvrisne i daju mu.
To su inili trgovii, gostioniari, a rjee neki od ostalih graana. Godinama je svakodnevno navraao u "Hode" vjerujui
da e utefteriti psovku. Uvijek je imao da ponudi bar jednu, ali staru i veoma esto sluanu psovku. Hoda je bio neumoljiv.
Za sve te godine, kau, Hoda je utefterio samo jednu Halilovu: Jebem ti pitu saranasasaklijanu, i nju ocijenio je Hoda sa
ocjenom dva minus.
Porcije su ispranjene, dopilo se, u takvim prilikama Vasa je zapodijevao svjee prie, pa e i sada:
"E, Hoda, imamo novu!"
"Je li taze, taze k'o iz magaze? I je li Begova?" rado doeka Hoda.
"Begova je", potvrdi Vasa, nasmija se i naglasi: Taze je, noanja je."
"Htio me zafrkati pravi hoda", eretski potvrdi Beg.
"E, ako je pravi imam, sigurno je hoda Novo", kao da je hodino ime najvanija stvar, ozbiljnim glasom e Hoda Kotlo.
"U pravu si, tako je, bravo Hoda!" zaklikta Vasa i nastavi: "Sastavili ja i Beg. U neka doba noi izaosmo iz 'Ibrice', okrenu
Beg niz Cernicu, evelja, a ja desetak metara iza njega, u brizi da se ne svali u jarak. Vidim da moe, pa odluih da se vratim,
a on ba tada stade naspram prozora hode Nove, i ne mie se. Dounjah!? U hode otvoren prozor, uje se, mujezin ui
jasin. Nakon to zavri, Beg pokuca na prozor, javi mu se:
ta to radi, hoda, u gluvo doba?
Evo, uim jasin iznenaeno e hoda Novo, gotovo preplaeno.
Da ti platim, bi li uio jasin za moje majku i nenu? valjda u piu, pa se i Beg prisjetio umrlih.
Bih! ree hoda. Shvativi da je Beg dobro popio, bie da je nakanio da ga prevari, da uzme novac a da ne ui. Prozreo ga
je moj jaran Beg, pa ga upita:
Kad e biti gotovo, da vidim hou li moi toliko dugo stajati, zna, malo sam ueifio?
Imam gotovih, izuenih odgovori lakomi hoda, zaplaivi se da bo Beg mogao da odustane od narudbe.
Hoda, nisam toliko pijan. To to je gotovo i izueno stavi u krto (korpu), pa na Tepu, prodaji odbrusi Beg i odgega."
"Ih, mislio je mene prei, veli, pijan, pa ne znam kako se ui jasin", pobjedniki e Beg.
"Hoda, da ne zaboravim, mal Vasa ne zaglavi neko vee", sada bi Beg da vrati Vasi.
"Kako, ta bi, je li istina..! Vasa?! E, moram o vama mijenjati miljenje, znai, dolo je dotle, Kotlo zidnji saznaje", kao bijagi
uvrijeen, igru prihvatio je Hoda.
"Jata je", smjekajui se nastavi Beg: "Poli smo iz 'Jagnjeta' u 'Jaganjca', onako veseli, zna ve, zagrljeni, opazih da ljudi
bjee sa ulice. Odmah sam znao da je blizu onaj benevrek koji je zamijenio Brku. Okrenuh se, kad ima ta da vidi, koji korak
iza nas, ovo, eta, uvaju ga dvojica ustaa. Sjetih se, e sad u da vratim Vasi za onu podlost od neko vee. Velim mu:
Vasa, zapjevaj, ako smije, onu nau a on, ni pet ni est:
Ki-a pa-da, dra-va pro-pada...
ta, drava propada? ljudeskara dograbivi Vasu za prsa i podvrisnu.
Nije ova drava..! promuca Vasa.
Znam ja koja drava propada... izleti iz policajca.
To si ti, efe, rekao..! podvrisnu Vasa i nastavi: Rei u ja Roki ta ti o svojoj dravi govori kaza, ote se i utra u
'Jaganjca'. Bi mi ga ao, ovo ga steg'o za vrat, bio je poeo i da ropti. Poslije sam ga timario k'o Gaani Duburovu kobilu,
zalijevao rakijom", zavri Beg.
"Beg izmilja, ne vjeruj mu, moj Hoda", branio se Vasa.
"Na moju duu, jedva Vasa osta iv", nastavio je da pecka Beg.
"Ih, to bih volio da se muslimani vrate u kameno doba", bajagi ozbiljnim glasom, zapomaga Visa.
"Otkad to tebi poee smetati muslimani?" iz Hode kao da izli vjernika ljutnja.
"Radi Bega, samo radi Bega..." Vasa je mijeao govor i zarazan smijeh. Pripravi alostan izgled lica, pa nastavi tugaljivo:
"Onda bi Bega sunetili sa dva otra kamena"
"A to bih ja volio da doo nareenje da svi ljudi moraju neto da rade", prekinu ga Beg, napominjui da Vasa ima samo dva
sata radnog staa, u ukupnom ivotu.
"A, zato, moj Bee?" poticao ga je Hoda.
"Onda bi i moj drug, Vasa, radio neto."
"Bjei Bee, tako ti boga, ta radio sam jednog sata tri dana", bajagi, branio se Vasa.
Zavladala je bila utna minuta, Kotlo e je prekinuti:
"Onda, kao to smo se dogovorili, izvui ete po jednu lutriju za moju sreu, Vasa, Beg, i Docimetar", okrenu Hoda na to.
"Hoemo ako e vui i Halil Vriskalo?" uglas uzvratie liske.
"Neu to! Halil je baksuzli."
"E, neemo ni mi", ozbiljno e Vasa.
"Neu!" pobuni se Hoda i objasni: "Znate i sami kako je zavrilo kad je vukao za ona. Halil mu izvukao lutriju, ovjek mu
poklonio polovinu, da nasluti sreu. I zaista, lutrija izvue glavni zgoditak. Vriskalo izgubio svoju polovinu, a on svoju,
grekom, naloio kad je spremao papire. Zbog baksuzluka Vriskala, on vie nikad nije dobio ni samu sebe.
"To ne znai da je Vriskalo baksuz", suprotstavi se Beg.
"Znai, znai!" bio je uporan Hoda.
"Naravno da znai", potvrivao je i Docimetar, ulagivao se gostioniaru koji e mu zbog toga, u nekoj zgodi, udijeliti pie
vie. "Jata je nego baksuz", ponavljao je Hoda.
"Baksuz ti je aa, jebo te baksuz!" naljuti se Halil.
"Tek e se ljutiti kad prepriam ono sa uprijom", kreveljei lice proapta Hoda.
"alio se gazda Tica", istinski se poe braniti Halil.
"Simo Tica otvori hotel. Ne bi prometa", otpoe Hoda i nastavi: "Neko ga savjetovao da nae kakvu sirotinju, da mu udijeli i
tako uhvati sadaku. 'Eno ti Halila Vriskala, svako jutro pree preko Uskog mosta, poturi mu stoticu i uhvati sadaku',
predloio mu je taj neko. Tica tako i uradi. Podranio, pritulio se dok ne naie Halil, onda na most spusti stoticu, pa se uputi u
Frkinu kafanu. Domalo u nju banu i Halil. Doeka ga Tica:
Vala, vrijeme je da i ti Halile asti, jednom.
Nemam gazda, dina mi, ni prebijene...
Znam da ima! ne dade se prevariti gazda Simo.
Nemam, rahmeta mi svih mrtvih Halil bi uvjerljiv. Simo zavrti glavom pa upita:
Sad si preko Uskog?
Jesam gazda Simo.
Uzak mosti, gledao si preda se?
E nisam. E vidi, idem i mislim. Boe moj koliko sam puta preao preko ove uprijice, znam svaki pedalj, jutros u probati
zatvorenih oiju. Zaorih, i evo vidi, nisam upao u vodu!?
"Izmislili na Halila" odbranaki e Beg.
"Naravno, izmislili su", da bi orba bila gua, pridrui se i Vasa.
"Ja vjerujem da je bilo", podilazio je Docimetar, pridodajui: "Pare na debele pare, a guba na gubavo jare", to no kae
narod.
"Zakenjijali o Vriskalu, a zanemarili smo gosta", prisjeti se Beg kiljei u mom pravcu.
"Stvarno, pozovi Slavku Gutu sa lutrijama, neka ti jednu izvue ovaj gospodin. to oi vide, sretan je", predloi Vasa.
"Nisam ti ja sretan, moj Vasa. Da sam sretan bio bih kod kue, a ne..." pokuah se uklopiti u njihovo aljenje.
"A koji te belaj goni u tu opasnu rabotu?" bocnu Vasa.
"Nije opasna", rekoh i jedva se nasmijah.
"Opasan posao, i te kako je opasan, moj gospodine. Ne bih ti bio u koi. Ta rabota samo u poetku izgleda slatka, ali..." Vasa
je prelazio u drugu vrstu ala.
"Nije, ali se", jedva uspjeh obuzdati grenje lica.
"Zar moj izgled navodi na aldiju?" nastavi Vasa, istovremeno je inio preozbiljnu obrazinu, pogledima me ibao, bijae mi
neprijatno, a kako se njegovo lice pretakalo u prijetei izgled, u mene, uljeza, uvlailo se nespokojstvo. U takvim prilikama
ruku sam oslanjao na dep u kom je stajao nabijen samokres. Nesvjesno, to uinih i tad. ini se da je jedino LJubo uoio taj
nagonski pokret moje ruke, kao da bi da me tape po ramenu, udari me snano, smijui se otpoe glasno:
"Garo, zato se ljuti, pa to je Vasin liskaluk?"
"Znam da je liskaluk, ali priiva mi neto..." sa malo uspjeha sputavah izraz nesnalaljivka.
uvi rije liskaluk, poeh se smirivati. Kad se u Mostaru kae da neko liskalui, misli se da u rijeima i radnjama ne treba
traiti znaenja osim: ale ale radi. Ako bi se neki ovjek ipak naljutio na nekoji liskaluk, za sva vremena bio je odbaen iz
arije, i pride ponio bi teret: ters insana, veoma nenagodnog ovjeka, ocjene koja ga je pratila na svakom koraku. Prisjetih
se nekoliko takvih Mostaraca, samotnjaka. Ispae da sam i ja takav, prisjetih se mojih zadataka i Milera.
"Zato se ljuti?" LJubo je krenuo u izokretanje prie: "Pa dobro, neka je i istina da nisi za taj poso. Zna, Vasa je uobrazio da
je znalac vina, misli da je izbiranje groa, a naroito pravljenje vina, rizian posao..."
"To se posebno odnosi na ilavku", potvrdi Docimetar.
"Ne samo struna stvar. Vasa to svrstava u nauku i umjetnost", nastavio je LJubo nametljivim glasom.
"Opasan je posao, mnogi su zbog njega zavrili u ponoru", ree Beg, pa nastavi neuvjerljivo: "Vi taj posao ne shvatate, zbog
toga se ljuti Vasa."
"E onda, izvinite..!" uspjeh da se savladam i da prihvatim igru: "Nisam znao da je Vasa tako osjetljiv."
"Jesam! Ne moe svako znati sve. Ja sam struan samo za vina. A im se ti brani, gospodine, znai da si diletant za posao
koji ovdje obavlja. U vabe je opasno nestruno raditi, moj gospodine..." odravajui podrugljiv izraz lica govorio je prva
liska.
"Nisam kolovan za ovaj posao, pozvali me, naredili, rekoe, poznaje Mostar, otputuj, javi se u Otkupnu stanicu, kontrolii
vagu i gradiraj groe."
"Pa, zato se ljuti kad kaem da je vano?" prekinu me Vasa.
"Ali, ti si rekao da je opasan posao", nastojao sam da se uklopim u njihov nain aljenja.
"Tebi to nije opasno?!" bajagi, zaudi se Vasa.
"Vano da, ali ne bih se sloio i da je opasno."
"Dobro, okrenimo stvar na drugu stranu. Da li su ti rekli da e ilavka u Berlin?" Vasa je ciljao u neto, uzdrma me.
"Da, rekli su", odgovorih da odgovorim.
"Kazae li da e za Firerov vinski podrum?" Vasa me nije ostavljao na miru.
"E, to je ve teko pitanje", pokuah da se naalim.
"Teko!?" prihvati Vasa: "Pozvao te glavni ef, uozbiljio te, pa poslao gestapovcu, taj ti je odrao predavanje o ciljevima
nacional-socijalizma, onda ti je dao na znanje da zna ko si i ta si, te da u tebe vjeruje, pripomenuo da ti je predratno
ponaanje bilo uzorno, da si odgojen uz sigurnu ruku 'Hrvatske glazbe' koja je radila za njihovu stvar, da si..." uuta koji tren,
pa nastavi tiho, gotovo povjerljivo: "Onda ona kljuna stvar: 'Rei u vam u povjerenju; ilavku e piti osobno Firer', kazae li
tako?"
"Pa i da je tako, zar bih o tome po kafanarna?" iznenaen Vasinom drskou, pokuah da ga zaustavim na barem malom
odstojanju.
"Ne, gospodine, nisi priao ti, to sam govorio ja", prekinu me Vasa, a onda dodao: "Zna li, ti, gospodine, ta je to vino-
ilavka?"
"Opa bato, sada e predavanje koje godinama nisam sluao", kaza i poskoi sa stoolice Docimetar.
"Ali molim te, preskoi prva dva semestra, neka bude na nivou petanskog univerzitetskog profesora", eretski e Beg.
"Za moju duu, molim te Vasa, poi od one lekcije: ena i vino. Zadnji put si na tome prekinuo", imao sam osjeaj da Hoda
govori to misli.
"Okani se toplog vina i hladnog enska, ogadie ti se", preko volje e Vasa, pri tom je zadravao ozbiljan izraz lica. Nastavio
je, nisam se prevario, nastavio je veoma ozbiljno: "Gospodo, vino je napitak, hrana, lijek... razbibriga. ilavka je carica vina.
Nepoznat je sluaj da je neko obolio od stomanih bolesti, ira na primjer, a da je redovno i umjereno pio ilavku. ilavka je
lijek. Ako ne vjerujete obiite osadesetogodinjake, pitajte ih, neete pronai nijednoga koji vam ovo nee potvrditi. Za dug
ivot pijte mostarsku ilavku ili kiselo mlijeko, govorili su beki doktori."
Kao da se u Vasi odista dogodio preobraaj, kao da se zaboravio, odista kao da je bio za katedrom, nastavio je uvjerljivo,
vjerovatno i posve struno:
"Malo istorije nee vam biti naodmet. Vino se proizvodi ve sedam hiljada godina. Ovdje su ga proizvodili Iliri, Traani, Kelti,
Rimljani, Sloveni, Maari, Turci, Germani..."
"Gospodine", u toku Vasinog predaha uskoio je Beg: "Vasa je ak vinarskih kola Bea i Pete, nema knjige o vinu a da je on
nije proitao."
Bilo je oito da se Beg htio pohvaliti Vasinim znanjima, koja su redovno zaokupljala panju mostarskih gostiju, i to je znatno
podizalo cijenu liskama. Prisjetih se da sam nekad davno poneto od ovog ve sluao. Vasa je u rijetkim prilikama govorio
ovako ozbiljno i poneseno. Svim prisutnim je bilo zanimljivo ovo Vasino izdanje, nroito za gostioinara koji je pokazivao i
struno zanimanje. Ni Vasa nije mogao da odoli predavanju, bilo je i to oito. Sluajui uene rijei, pomislio sam: Ima Miler
pravo, Vasa je neobina linost, premudra. Sluao sam i razmiljao.
"Vino se proizvodi od groa vinove loze, potpunim ili djeliminim alkoholnim vrenjem mota. Litar vina sadri oko
sedamdeset dekagrama vode, u njoj su otopljeni alkoholi, aldehidi, ugljikohidrati, kiseline, mirisne i druge tvari. E, vidite,
kvalitet vina, sa hemijskog stanovita, cijeni se po skladnosti meusobnih odnosa u smjesi. Naravno, hemijskom analizom to
se moe i kontrolisati. Meutim, postoje i drugi kvaliteti vina, oni se ne mogu iskazati obinim pojmovima, nauka ih ne moe
kvantificirati, jer oni se: osjeaju, doivljavaju, gutaju, meraklejiu... I to se kontrolie, ali ne spravama, ve gutanjem
ovjekovih okusa degustiranjem, kako to obino kau trgovci. Vina se dijele po boji na: bijela, ruiasta i crna. Po sadraju
neprovrelog eera na: suha, polusuha, poluslatka i slatka. Po kvalitetu na: stolna, stolna kvalitetna, i uvena sa oznakom
zemljopisnog porijekla, te specijalna i pjenuava vina. ilavka je: bijelo, suvo i uveno-vrhunsko vino, koje se moe proizvesti
samo od donjohercegovakog groa vinove loze, koja se, takoe, naziva ilavka. U nju se i smije i preporuuje mijeanje
groa sorte bena, u procentu jedan do dva. Ona pomae vrenje i bistrenje, a indirektno, u procesu, potpomae da se tetni
sastojci izdvoje i nataloe na dno bureta, u pecu, koja se pretakanjem razluuje od vina, a s druge strane, do sada
neutvrenim procesima, bena omoguava da dou do punog i blagotvornog izraaja rijetki vitamini."
"Ko bi vjerovao da u toj glavi ima toliko toga?" iskreno se divio Halil Vriskalo, koji je na tren poremetio Vasinu zanesenost.
"Premudra je to paa", proguna Hoda.
"Neobino, odista, estitam na predavanju", istinski estitah.
Od ovoga ovjeka moe se oekivati svaa, sve mi je uvjerljivija Milerova pretpostavka, blia nego sam mislio da e ikad biti.
"Doi mu u kuu, da vidi knjiga, biblioteka..." opet bi da se Vasom pohvali Beg.
"Ne prekidajte, majku vam bogovu, o vinu se pria!" ljutio se Docimetar. On je u ovoj prii nalazio zadovoljtinu, samo
njemu jasno objanjenje za svoje preesto alkoholizirano stanje.
"Sluamo dobra predavanja. Oigledno je, ovo jo nije zavreno, a rado bih ga odslugao do kraja", rekoh svjestan da je po
mene najbolje da se pria na ovu temu. A bilo mi je i zanimljivo.
"Da! Nije zavreno, ali bojim se da vas ne zamaram", mislim da se ne varam, Vasa je bio iskren, zagleda se u prazan oak, pa
nastavi: "O ilavci postoje predanja, pisane tehnologije, krivotvorene proizvodnje... Nijedne godine groe, pa ni vino, nije
kao to je bilo neke prije. Kvalitet mu ima mnotvo inilaca: sastav tla, (najbolje je pjeskovito), zraenje sunca, (to vie
sunanih dana), temperatura (30 do 50 stepeni), vlanost vazduha (oko 70 %), vlanost zemlje (umjerena), uzgojni oblik trsa
(lepeza, na rogove), prinos (pola kilograma po trsu), krupnoa zrna (mala), slade (21 % eera)... Posebno jo vana
tehnologija vinjenja: istoa i kvalitet buradi, temperatura podruma, starost vina... Kad se svi ti inioci sretno usklade, dobije
se ekstra kvalitetno vino ilavka, i sav taj sijaset kvaliteta svodi se na jedan koji nazivamo buk. Nema sprave koja moe
izmjeriti buk, mjeri ga ovjeije grlo, pljuvane lijezde, jezik, nos, oi..."
"uli ste, gospodo, to je ilavka", kao da se tek razbudio proguna Docimetar.
"Ne, moj Docimetre, jo to nije ilavka", presijee ga Vasa: "Ti ne zna, niti vie ima ansi da se naui da se sladi ilavkom.
Ona se ne pije, ona se uiva. Rimskim imperatorima priznajem dobro poznavanje ilavke, mletakim dudevima, bosanskim
kraljevima i bekim carevima. Oni su se gostili ilavkom iz gnojnikih vinograda. ilavka je muki ivot, ne est ali pamtljiv.
ovjek ne ivi dugo, rijetki su da izguraju i na godinu, tek toliko ivi koliko je doivio dragih i pamtljivih trenutaka. Priznaete
malo, veoma malo. Uz ilavku ivot je ugodan.
"Pa ako je iko imao toga onda sam to ja", kao da je bio povrijeen, zasrljao je Docimetar.
"Prepiti vinom i blesati, misli da je to to. E moj Docimetre", uzvrati Vasa i doda: Tebi je grehota dati ilavku. Ti ne pijeg, ti
loe."
"Meni je lijepo kako ja pijem", ljutnu se Docirnetar.
"Drag tren, to je zdravlje i rahatluk u bezbrigi", Vasa se previe uozbiljio, kao da nije onaj svakodnevni, zanesen je: "Treba
vinu pridodati mlaku peenu jagnjetinu sa stolake tilovine, crveni luk, te zijemaljski krompir ispod saa. Poeljno vino je:
hladna jednogodinja gnojnika ilavka uz vragolasto, mlado, jedro i vrue ensko eljade, sa zainom tihe muzike iz
pozadine. Docimetre, prisjeti se, presaberi, proreetaj svojih etrdesetak ljeta: dobie kratak ivot. Svi se presabirate,
uzdiete i zakljuujete to isto: kratak je ivot, kratak", zakljuno e Vasa.
"Boga mi, Vasa, do sada si bio samo prva liska, od ovog pristupnog predavanja," nakon due utnje kaza Brean, pogleda po
ostalima pa nastavi: "Ako se nazoni slau, predlaem da te promoviemo u docenta. Neka ti je Beg asistent za liskaluk, a
Docimetar za vinske nauke."
"Saglasan sam."
"estitam."
"Pravi docent", svi rekoe po neku u znak saglasnosti.
"Da prvi astim docenta", ponudih.
"Prihvata se, ali ne sad kad sam i sit i pijan, neka to bude sjutra", izloivi dopadljiv izraz lica, prihvati Vasa i predloi: "Moe
se i danas platiti, a aenje obaviti sjutra."
"Sa zadovoljstvom", saglasih se.
"Obavimo to sjutra poslijepodne u 'Jagnjetu', ako to odgovara gospodinu?" upetlja se Beg.
"Dogovoreno, poslijepodne", jedva doekah razlog za novo vienje, a i povod za naputanje drutva. Podigoh se i odoh do
vrata, sneveselih se: "Boga ti, kia, nikako da prestane", progunah. Domalo se i ostali prikljuie, pratili smo padavinu i
domiljali nain kako da se ne nalijemo. Oni odustae od naputanja gostionice, vratie se i ponovo posjedae za stolove.
"Hoda, daj mi kakav kiobran?" Vasa se prvi sjetio da zatrai.
"Nemam, dina mi", iskreno e gostioniar.
"Daj mi kabanicu, bilo to", dopituje Vasa.
"Nemam, valahi, nita."
"Ama, ba nita ime bih mogao da se zatitim od kie!" uporan je Vasa.
"Eto, pogledaj, ako mi ne vjeruje", uvjeravao ga je Hoda. Da bi bio uvjerljiviji dodao je: "Uzmi sve to nae."
"Koji si ti?!" Vasa e polupodrugljivo, nastavi u istom tonu: "Ima, ali ne da, boji se da ti ne bih vratio."
"Nemam, bolan, ne bojim se, ve nemam ti ta dati", Hoda ne bi da se povjeruje u krtost o kojoj govori Vasa, zato e:
"Uostalom, eto uzmi bilo to ime se moe zatiti od kie. Nosi, ne mora ni vraati. Je li poteno? Pronai, uzmi, nosi i ne
vraaj, kad ne vjeruje meni vjerovae svojim oima."
"Poteno je", ree Vasa, usta i poe pretraivati po sali, kuhinji... Vrati se praznih ruku, stade nasred gostionice, pa
pogledima proreeta pod, zidove, ljude i neoekivano prie stolu, podvue se, unu, ramenima podie sto, uspravi se i
krenu prema iziazu, zastade na vratima, osvrnu se, pa ree: "Ba ti hvala, Hoda, na novom stolu. Onaj moj, kod kue,
odavno je za poreta." Okrenu se u mom pravcu, dobaci: "A, ti gospodine, nemoj da zaboravi. U 'Jagnje!'"
_________
Nastavlja se...
Dio sedmi

Gostionica "Pavi" je najposjeenija oko podne, u vrijeme kad se zatvara pijaca Tepa. Tada obino seljaci navraaju na
aicu.
Jutros je prazna. Jedini gost, Beg, otpijao je drugi okalj rakije kad je uao Vasa, utei priao je i sjeo do njega, pozdravio
oima i naruio duplu. Tek do desetak minuta, Beg e otvori seftu.
"Ja jarabi, da si vidio Hodu. Presvrnuo ovjek:
Odnese moj najbolji sto. Zajebo me... Jes' liska, bog ga jebo... nabrajo je.
Valjda e vratiti sto? govorio je, onaj LJubin, Garo.
Hoe materinu... roncao je Hoda, kao objanjavao: Zatitio se ovjek od kie..!? NJegov je!?
Halil Vriskalo, vriskao je uo bi ga na Busak, Docimetar se kreveljio...
"Okani se stola, lako emo za sto", prekinuo ga je Vasa: "Vidje li ti onog LJubinog prijatelja. ta misli o njemu?"
"Misli, ono, kad poe... pitolj?"
"I to, ali mislim na sve!"
"Haber-efendija, dina mi, k'o da sam proit'o u Kuranu", izjasnio se Beg.
"Nije doao sluajno?" Vasa e vie za sebe.
"ta vas dvojica apuete zorom", prekinue ih konobar, nov je u 'Pavia', i jedan od rijetkih konobara koji liskama ne meka.
Uvjereni da radi za policiju, nisu se zadravali u ovoj gostionici kad je na smjeni on.
"Dogovaramo cijenu kue efendije Spajia, koju prodajemo u njegovo ime", Vasa e da kae, i doda: "Svakog asa treba
doe jedan vrui muterija. Ispraznie okalje i izaoe. Vasa je iao nekoliko koraka ispred Bega, nisu govorili. Na ulazu
Tepe Vasa podvue glavu pod suncobran prve tezge i kupi igraku-prsten. Pplati je deset kuna.
"Komu e ti igraka, veseli drue?" smijui se udio se Beg: "Ne bi to kupilo ni najmanje dijete", dodao je.
"Sad e vidjeti", ree Vasa pa odunja meu tezge.
Po Vasinim gegovima Beg je shvatio da je u potrazi za rtvom, koja e platiti prsten. Ali, kako e to izvesti, pitao se i on idui
za njim.
Pod noge krupnog seljaka Vasa podbaci prsten, pa se izmae. Do koji minut seljak e ugledati prstem, poge e se ispruene
ruke, da dohvati prsten. Koji tren prije dograbie ga Vasa. Jednovremeno su se uspravljali, gledajudi jedan u drugoga.
"Vrijedi li, to, ovaj prsten?" sa naivnim izrazom lica zapitae ga Vasa.
"Vrijedi, brate, boga mi. Vidi da se sjaji, isto zlato..." nakon to se pribra iskreno uzvratio je seljak.
"Kad je tako, uzmi ga ti", rei e Vasa, i dodati: "Sigurno ima dosta eljadi, a svakako smo ga i nali zijedno."
"Neu, brate boga mi, poten si ovjek", iskreno seljak ue u razgovor, nastavie: "Jest da smo ga nali zajedno, ali ipak,
prije si dohvatio. Tvoj je."
"Neu ni ja. Poteno je da ga podijelimo", govorio je Vasa i blaenim pogledom milovao seljaka, upitae: "Koliko bi mogao da
kota, ovaj prsten?
"Pa, uje prijatelju, zlato je zlato..." kaza seljak, zamisli se pa nastavi: "Da ga daje brat bratu, vrijedi, vrijedi... dvije hiljade
kuna."
"Zna ta, prijatelju", blagim glasom e Vasa: "Ja ne znam kome bih poklonio prsten, nemam nikoga. Zna ta, prijatelju,
prsten vrijedi dvije hiljadarke, da podijelimo, daj ti meni hiljadarku, a ti uzmi prsten i kvit smo. Je li poteno?"
"Jest, brate, boga mi, poten si ovjek", seljak je malo domiljao, pa iz depa izvue hiljadarku, prui je bez riji. Zamisli se
buljei u prsten, podie pogled, uvue prsten u dep, isprui ruku u pozdrav, pa ree: "Halal ti bilo."
"Kao to vidi, her Beg, prsten nije za dijete, nego za ozbiljna ovjeka..." sa odstojanja doapnue Vasa.
"Gledaj u mene i priaj neto bez veze, priaj!" panino e Beg, objasnio je: "Prati te neki bleso."
"Mene, prati?!" iznenadi se Vasa.
"Bez sumnje. Tip to smo ga vidali sa naim Sarajlijom."
"Gdje je, sada?" mirno e Vasa.
"Eno ga iza tezge Halida Kudre", mirnije e i Beg.
"Pogledaj Halida, vidi glave, k'o Rondo..." nastavi Vasa.
"Kolika je, sjedi a itava ovjeka zaklonio je glavom", prihvati Beg.
"ta misli, onolika glava, pa kad zaboli, boli li koliko tri ovjeka?" upitae Vasa podiui glas, osjeajui da su ve postali
zanimljivi zateenim ljudima.
"Jata radi, treba mu aspirin veliine utipka", uzvrati Beg.
"Bee, da provjerimo njuhala?"
"Vai!" prihvati Beg.
Ja u pretrati do hana, stau uz zid, ko ene, da piam. Ako me stvarno prati, dotrae za mnom. Ali Bee, ako potri, onda
i ti pouri, ko zna..., da ne okrene da me batina.
im je Vasa iznio plan, potrao je. Beg urnim koracima krenu za njim... Za njima se otisnu o i sumnjivko. Domalo, dopirale
su rijei iza zida:
"Zato bjei? Zato si tr'o?"
"Pripialo mi se. Jedva sam izdrao", kao naivan je Vasa, dodaje: "Da si ti meni rekao, uhoda sam, eto, takav sam ti ja ovjek,
ne bih bjeao."
"Ko je rekao da te pratim?" zbunjeno e uhoda.
"Boga ti, ta ti bi, pa pobjee od mene", izdaleka zadihano javljao se Beg: "Mora da ti se pripialo."
"Naravno, pripialo..." Vasa dobaci iza lea odlazeeg stranca.
"Zna li kakva je razlika izmeu policajca i magarca?" Beg e poluapatom, ali tako da progonitelj moe da ga uje, i koji e
se naglo povratiti Begu, epati ga za prsa i podviknuti:
"Hajde ti reci! Kakva je razlika izmeu policajca i magarca? Hajde!"
"Nikakva!" uvlaei vrat u kaput odgovori Beg.
"E, samo da si rekao razliku, ja bih ti dao..." udaljavajui gunao je ulini njukalo, kojega prolaznici ve uzee na podsmijeh.
"Bjei na ovu stranu!" povika Vasa, pa okrenu iza hana: "Ta zna ta je policijac, ukopae nakon dvadeset koraka i eto ga.
Bjeimo to dalje."
"Vas dvojicu vidjeti u urbi, pa to je poslastica", kao iz neba baen stvori se Vrdi. Dozva, bajagi, nepoznata ovjeka,
prodstavi ga kupcem kue, pa e da zapita: "Hoemo li da gledamo tu kuetinu?"
"Jata emo, ekamo te itavo jutro", prigovori Vasa.
utke su ili do nedaleke kue. Uli su, javili se starici, pa obilazili prostoriju po prostoriju. Posmatrala ih je gomila ljudi i
djece, pa su liske smjerno govorile glasnije. Kad kupac pregleda kuu zaustavi se na hajatu, kaza:
"Znate ta, kua je na mjestu, i ouvana je, ali ima jednu veliku manu."
"Manu, koju!?" kao da je kua zaista bez i jedne mane, Beg se gotovo osori na kupca.
"Nema klozeta!" mirno e kupac.
"Kako nema, pa kako bi do sada ljudi ivjeli u kui bez enife?" pobuni se i Vasa.
"Nema!" rairivi obje ruke pobuni se i kupac, doda: "Gdje je?"
"Ispod peina, uz Neretvu!" ratoborno e Vasa, pa objasni mirnim glasom: "Vijekovima ljudi ovog naselja idu na Neretvu da
vre nudu."
"Znam, ali, daleko je to!" i kupac e mirnim glasom.
"E, moj gospodine", podrugljivim izrazom lica nstavi Vasa: "Nikad klozet nije daleko ako se poe na vrijeme. A ako se ne
poe na vakat, daleko je i da je na hajatu."
"E, jeste zajebanti", promrsi Vrdi.
"Kakvi zajebanti, ti si taj, fol doveo kupca..." vrati mu Beg.
"Batalimo kuu", smjeei se nastavi Vasa, eretski mignu na Vrdia pa doda: "Boga ti, radi li na diplomskom zadatku?"
"Radim, radim", i on odgovori glasno, prije gomili nego njemu.
"Mogu li zakazati odbranu diplomskog ispita?" na vrue hvatao je Beg.
"Moe!" prihvati i iznenadi Vrdi.
"Za kada?" opet e Beg.
"Za sjutra, ako se slae mentor?" Vrdi prihvati i kaza to je izbjegavao dugo.
"Jesi li dobro pripremio odbranu?" pravei se vaan, kako to i dolikuje profesoru, upitae Vasa.
"Ako kaem da jesam, onda, valjda i jesam."
"Bee objavi: Sjutra u podne, na sastavima Radobolje i Neretve, sastae se ispitna komisija u sastavu: Vasa, Beg, Docimetar,
Vriskalo i Cojla, sa zadatkom da izvri provjeru znanja kandidata za zvanje mostarske liske", naredi Vasa.
"Dogovoreno?!" htio je jo jednom da utvrdi Beg.
"Dogovoreno!" potvrdi i Sarajlija, Vrdi.
Napustie kuu i alei se okrenue ka Musali. Zaustavie se pred "Krojakim salonom", vlasnika treca.
"Moram do najdera", prisjeti se Vrdi.
"Haber-efendija", podrugljivo e Beg.
"Zato?" Vrdi dobro odglumi da se iznenadio.
"Pa, u njega se okupljaju takvi", dodao je Beg.
"Bolan, ijem odijelo!" s pola ljutnje e Vrdi.
"I mi emo s tobom, di vidimo kako ti stoji. Nadam se da nisi unaprijeen u njemaku uniformu?" bocnu i Vasa.
"Doli ste, kao kec na jedanaest", doekao ih je uznemireni kroja. (Ovako je pisalo na jednom papiru, izvjetaju Vrdia, koje
mi je Miler proslijedio).
"Koliko je poznato ovdanjoj ariji, ne raduje se ovakvim ljudima. Tebe oduevljavaju faisti?!" im ue ujede Vasa.
"Uite, uite, u nevolji sam. Ispod ruke nabavio sam desetak metara tofa. Otkuco me neko, kad evo ti sino njemakog
oficira. Baci na tezgu isti onakav tof, pa naredi:
Saij mi odijelo!
Gospodine! velim mu nakon to sam vidio samo metar tofa od ovoga ne moe odijelo.
Eto me ujutro po odijelo! ree i poe, priprijetivi sa vrata: Rekao sam, da me eka odijelo!
"I, eto ga dolazi po odijelo, prestigoh ga kod esme, samo to nije uao. Neka vas, bojim ga se... U zadnje vrijeme neko mi
podmee, opanjkali me ak u Gestapo, priljamili mi komunizam. Zamislite mene i komuniste. Oni su to i podmetnuli,
poupao bih im igarice. Takav je rat, niko nikom ne vjeruje, svako se kloni svakog."
"Evo ga!", proapta Vasa i nastavi apatom: "Ti majstore ui u magazu, ja u ga primiti", govorio je gurajui krojaa iza
zavjese. Vrdi i Beg se povukoe u oak, Vasa prebaci platneni dvometar preko ramena, uze makaze, pa otpoe da oponaa
prezauzetog krojaa. Ue oficir, pozdravi, pa e otrim glasom:
"Mislim, sino je bio drugi kroja?!"
"Da, bio je, tu je, ije odijelo", potvrdi Vasa.
"No, je li gotovo ivelo koje sam naruio sino?"
"Nije, gospodine", mirnim i poslovinim glasom odgovori Vasa.
"Kako, molim?!" iznenaeno e oficir.
"Nije gotovo", opet e mirno Vasa.
"Naredio sam da bude, da bude jutros!" vabo izokrenu ka prijeteem glasu.
"Da, ali niste rekli koliko elite odijela?!" i dalje mirno e Vasa.
"Ne razumijem!" na as zbuni se oficir, kaza: "Onaj je sino tvrdio je da od metar tofa ne moe saiti ni jedno odijelo, a ti
pita kolika u odijela. Da li sam dobro razumio?"
"Dobro ste razumjeli, samo kaite", i dalje kao naroito zaposlen, preko ramena govorio je Vasa: "elite li dva, tri... samo
recite, koliko odijela?"
"Ne razumijem, on ne moe jedno, a ti koliko hou, to je neka ala?!" vabo vie nije nadobudan, ne odluuje se da li da
nastavi sa prijetnjom ili sa alom.
"Ne, her oficiru, nije ala", Vasa se kao uputa u objanjenja: "On je rekao da ne moe ni jedno odijelo, jer vi ste za njega
veliki, ovoliko veliki", pokaza rastegalj i nastavi: "A ja, ja sam drugo, znate, ja sam Mostarac, za mene ste mali, evo, ovoliki",
pokaza rastojanje izmedu kaiprsta i palca, pa unese se vabi u lice i doda: "Samo vi kaite, koliko ete odijela..?"
Vasa je u trenu osjetio vreo, tup i brz udarac koji su pratili zvjezdano svjetlucavi nejasni obluci.
"Uvis ruke!" zagrmi oficir: "Mar ispred mene, naprijed!"
Sa izdignutim rukama Vasa poe ka vratima. Oficir je oslanjao ruku o futrolu samokresa.
"Pustite graanina!" isprijei se Sarajlija drei ruke u depovima. Oficir poe otkopavati briker, Sarajlija bre isuka
samokres i zagrmi:
"Ruke uvis!" iznenadi sviju, pa i vabu, koji se poe vrpoljiti, ali na kraju poslua naredbu.
"Znate li ta znai uperiti pitolj u njemakog oficira?" zbunjeno e vabo, na kome u asu nesta malopreanjeg
samopouzdanja.
"Znam!" otro uzvrati Vrdi, pa samokresom dade znak Vasi i Begu da bjee.
"Pogaam zato si ovo radio sa vabom", kad su odmakli zapoee Beg. Vasa nije odgovorio. Nastavio je Beg: "Htio si da
provjeri LJubino miljenje, da Sarajliju ne diraju, moe ta hoe, moe i nemogue, i Gestapo ga ostavlja na miru. Je li to?"
opet e Beg ostati bez odgovora. Nastavili su da ute, to se njima dvojici dogaa rijetko.
Zadihan, domalo sustigao ih je Vrdi.
"ta uradi, bog te j...?" doeka ga Beg.
"Gotovi smo", pridodao je Vasa.
"Bez brige, znam ja vabe, nee nas goniti. Ne smije ni rei da mu se to dogodilo, kaznili bi ga njegovi", Vrdi je smislio da
tako postavi to to je svjee iza njih.
"Moe biti, ali bilo bi dobro da se povuemo u kue dok vabu ne proe huja", predloi Beg.
"I ja mislim da je to dobro", prihvati Vrdi.
"Hajdemo kuama, a ti, Bee, poslijepodne u 'Jagnje'" saglasi se i Vasa.
"Bi li ovo mogao biti diplomski rad za mostarsku lisku?" Vrdi eretski dobaci skreui u poprenu ulicu. Osvrtao se ekajui
odgovor.
"Ne, to ti je umjesto onog ispita sa Brkom, nisi ga bio poloio, progledao sam kroz prste, propustio te. Tek si ovim zakljuio
ispite dobaci Vasa sa dvadesetak metara, malo zastade pa doda: "Diplomski je, kako smo se i dogovorili sjutra."
"ta kae na sve ovo?" nakon to Sarajliju izgubie iz vida, zabrinuto e Beg.
"Misli na Sarajliju? Opasna zvjerka", zabrinuto e Vasa.
"Zamisli, usred dana povui pitolj na njemakog oficira. Nema sumnje, radi se o vrlo, vrlo opasnom tipu", nastavljao je Beg:
"Vidi ti njega, dobro je stao sa ustaama i komunistima, kau da je vien i sa etnicima, druguje s Rokom, a evo, nema
sumnje, i sa Gestapoom. Pa da, vidi li, on je za dva-tri minuta raistio sa njematkim oficirom, znai da su se
sporazumjeli..."
"Sluaj Bee, dao si mi ideju. Trebalo bi ga pretresti, depovi bi morali progovoriti", kaza Vasa, zamisli se i nastavi: "Neto mi
govori da u tim depovima ima vie nego..."
"Ne misli, valjda, da ga ja pretresem?" isprepadano e Beg, nastavi: "I sam zna, nisam ti ja za tako ozbiljne stvari."
"Ba ti!" odmjereno e Vasa: "Nema vie sumnji, ja sam pod packom, uhode me, dodijelili su mi pratioca, kao to si vidio, on
moe biti samo ovjek Sarajlije. Izvri to nekako."
"Dina mi, ne smijem. Ne umijem..." pobuni se Beg, pridoda: "Ve drhtim. Da smo zajedno, ne bih se plaio i opasnijih radnji,
ali sam..."
"Sjutra ispod Starog mosta bie itav Mostar. Kad se svue treba mu zamijeniti domobransku bluzu", Vasa je bio veoma
ozbiljan dok je ovo govorio: "Otii odmah i nai LJubu Breina, kai sve to smo od jutros doivjeli, predloi zamjenu bluza...
Do vienja."
"Znai, poslijepodne, po dogovoru u 'Jagnje'?" jo ne polazei kaza Beg.
"Po dogovoru, vidimo se u 'Jagnjetu'" kaza Vasa i upozori: "Praviemo se mutavi. Sluaj, Bee, imam predosjeaj da emo
ve tamo saznati mnogo."
"Misli da Sarajlija i Garo duvaju u istu tikvu?"
"Ne bi me iznenadilo kad bih uo da su vei agenti i od silnog Brke. Ali.." Vasa ne htje da kae vie.
"Znam ta si sad pomislio", povjerljivo e primakavi se Vasinom uhu.
"ta?"
"Da su oni bili Brkini naredbodavci", ne ba sigurnim glasom pretpostavi Beg.
"Hajdemo, Bee i budi budan", Vasa ne bi vie da govore, krenuo je ka Carini, u pravcu svoga doma.
Doznavi kretanje lisaka naao sam nain da ih susretnem i da jo jednom potvrdim veeru u "Jagnjetu". Produio sam u
Otkupnu stanicu, promuvao se oko vage, pa otiao na podnevni poinak. Da bi poslijepodne otiao na dogovoreni susret,
zaklonio sam se iza rampe, saekao da liske u gostionicu uu prije.
Iz suprotnih pravaca pred "Jagnje", istovremeno, pristigli su Vasa i Beg. Iako to rijetko ine, rukovae se, i to na poticij Bega.
Bi to dogovoreni nain upozorenja na posebne okolnosti, pretpostavio sam. Saaptavali su se. Neko im je bio i blii od mene,
jer sam kasnije o ovome naao u izvjetajima:
LJubo se zahvalio na Vasinim obavijestima koje je donio Beg, i idejama, kako se izrazio, bio je neobino neveseo, poruio je
po Begu: "Pozdravi Vasu, Sirajlija je izdajnik, opasan agent. Imate pravo, radi sa Garom, naredbodavac im je vana linost iz
Berlina. Prate Vasu, a ja sam... Ko zna da li emo se vie i vidjeti. Pozdravi raju i uvajte se..." Bio je tuan dok je govorio
Begu, na rastanku stajao je odsutan pognute glave, rekao je prije nego je pokupljen sa ulice: "Rastu novi, neunitiva je
mostarska raja..."
Na samom ulazu u "Jagnje" Vasa je doapnuo na Begovo uho:
"LJubo je ve u Gestapou, u vapskim kandama. Budi mudar, budi budan!"
"Ovo to sad inim, deava mi se prvi put u ivotu, elio bih pobjei iz gostionice u koju jo nisam ni uao", gunao je Beg
ulazei u "Jagnje".
Gostionica na oku dvije glavne ulice ima izgled slova "L". Dui dio vidi se sa ulaza, krai zaklonjen je na lijevoj strani.
Redovni gosti zauzimali su manji prostor, nije bio na udaru, a omoguavao je pogled na obje ulice, kroz prozore.
Uz prozor dueg dijela gostionice, za etiri sastavljena stola, sjedilo je odjeljenje pijanih ustaa. Galamili su, gangali,
razbijali... U drugom dijelu, za stolom do vrata, sjedili su Cojla, Docimetar i Halil Vriskalo, spojili dva stola i ekali su nas. U
suprotnom oku manjeg dijela bila su trojica graana, isticao se Blaka, ugledni Mostarac. Ta je okolnost, izgleda, presudila
je da Vasa ostane u gostionici.
"Vasa, doi ovamo!" im je sjeo, prolomio se glas obijesnog momka u ustikoj kao gar cnoj uniformi. Vasa ga je uoio im je
kroio na prag, susretao ga je i ranije po gostionicama i svaki put, bez povoda, nasrtao je na Vasu. Izazovi su redovno bivali
pregrubi, a fiziki napadi opasni. Ni samom njemu nije jasno kako je svaki put uspijevao da izvue zdravu tintaru, kako je u
ali govorio. I ovoga puta ponadao se u sreu. Radilo se o seoskom mladiu Anti, koji se meu prvim dobrovoljcima pojavio
u crnoj uniformi. O njemu Vasa zna dosta. Od onih je to su zbog nerada gladni, goli i bosi, povlauju jaim, da bi to
uiarili. Komandovao je prisutnoj desetini ustaa, takoe mladiima sa sela. Iako tako mladi, ve su stekli zavidna iskustva u
hapenju, strijeljanju, klanju i bacanju u jame. Za takve akcije ustaka vlast nije mogla pridobiti Mostarce, nisu se odazivali ni
dobrovoljno ni pod prijetnjom, a i ono malo pojedinaca to je bilo prilo, povlailo se. Na poetku ustaka vlast, nevjeta,
oslanjala se na nekolike desetina ovakvih ustaa; ubijali su koga su prije stizali. Mostarcima su se veoma brzo ogadili.
Neposredno nakon tih, ba u poetku vrlo estih akcija, jo dok su uniforme bile krvave, navraali su u gostionice, da
proslave djela, a stvarno, alkoholizirali su se da bi dokuili none pogubljene snove. Kao to to i biva sa mladim
organizmima, ve nakon dvije-tri ae, bivali su pod djejstvom alkohola, drijeili su jezike, prepriavali zlodjela i hvalisali se
postignutom vjetinom u klanju, masovnou zloina, nainu silovanja, pokazivali su asovnike, nakit, zlatne zube... nazivali
su to trofejima. Kod graana su sve vie i vie nailazili na gnuanje, odbacivani su od arije i bivali sve vie osamljeni. To ih
je vrijealo, vrili su osvetu u svakoj prilici, na svakom mjestu i u svakom povodu. Radei tako nevjeto, odmagali su i sebi i
dravi u koju su se kleli. Naila je onda faza kada su oni napadani po mranim ulicama. To ih je strailo, jer niko se ne plai
smrti koliko oni koji je siju, pa su se kretali iskljuivo u grupama. U gostionicama su bili napast za sluajno zateene graane,
koji su ekali zgodnu priliku, pa se izvlaili. Djelovali su kao roj osa, napadali su grupno i sve iz dohvata. Gostioniari su ih
najmanje volili, jer gdju su odsjedali oni, tamo graana-muterija vie za dugo nije bilo. Jedino su bivali mirni u prisustvu
njemakih uniformi. NJih su se istniski bojali. S obzirom na sve okolnosti koje su okruivale Vasu, ovoga puta veoma se
zabrinuo.
"Jesi li uio da sam te zvao?" opet se drao ustaa Ante. Vasa nije odgovarao. Gostionicom je vladao muk.
"uje li ti, hableino, da te zove gospodin?" izderae se najmlai, nadobudni, osamnaestogodinji ustaa. Vasa je i dalje
ostao miran i nijem.
"Doi ovamo!" podviknue i trei.
"Majku ti mostarsku j..., uje li ti, gospodin te zove?" opet e najmlai, prie pa se ustremi na Vasu, podviknu: "P... ti
materina, graanska, koga ti zajebava, hoe li da te prekoljem kao brava, usred grada i usred dana..."
"Mali, podvij rep, vrati se i sjedni gdje si i sjedio", otrim glasom umijea se prisutni Blaka.
Mladi se zbunio, zastao, pogledivao na Antu, a kad mu ovaj oima pokaza da se vrati za sto, tako i postupi. esto se
okretao, mitraljirao na Blaku. Obrati se neto starijem do sebe:
"Koji je on, k...?"
"To je jedan od najuglednijih Hrvata u Mostaru. Bio je to i prije rata, veliki Hrvat. ak je na poetku rata i sam bio ustaa,
kau, ali se sad ne slae s nama. uo sam da je za nau grupu rekao: Ove ustae nisu Hrvati, nisu ni ljudi, oni su govna. Na
onom velikom sastanku, sjea li se, Roko je govorio o njemu. To je taj Blaka, sjea li se, objanjavao je da bi bilo znaajno
da pridobijemo njega."
"Zbog toga je Ante miran, inae, da je drugi neko, ve bi bio preklan."
"Konobar!" pozvah.
"Izvolite", dotra uredno odjeven mladi.
"Donesi nam tri kilograma peene jagnjetine i dvolitru ilavke", naruih.
"Ja, umrije i halavni Peria", da prekine muno stanje, drhtavim glasom otpoe Beg.
"Ama, nemoj! Halavni Peria?" iznenaen vijeu, iskreno alio je Docimetar.
"Neki stariji ovjek?" ukljuih se.
"Jedan od dragih Mostaraca, siromaan insan, beskunik", tunim glasom odgovori Cojla.
"Nije imao puno godina, nije bio ni bolestan...", udio se Halil, dodao je: "A od ega je umro?"
"Ti se udi od ega je umro, a ja se udim od ega je ivio", u namjeri da odglumi smirenost, pokua da se naali i Vasa.
"Nije, bolan, ni umro", proapta Beg i doda: "To sam provalio da priamo neto, da nas se okane, oni tamo."
"Vasa, doi vamo! Doi da zasmijava moje drutvo!" opet nasrnu Ante: "Dolazi, bog te j...! Kad ja zovem, onda se mora
sluati!" polupijan, vikao je. Vasa osta miran, kao i mi. Nasta munina, vrpoljio sam, neto bih da preduzmem, ali se nisam
snalazio.
"Ne smije, kurvo, a?!" izazivaki e najmlai.
"Smijem, ali neu!" kad se najmanje oekivao, javi se prkosan Vasin glas.
"Nije ti eif da sjedi sa ustaama, je li to?" izroni novi ratoborni glas iz ustake gomile.
"Ba tako, nije mi merak!" odbrusi Vasa, za trenutak je i njih zbunio. Opet ovlada muk, zazuja muha zundulja i dozva brojne
poglede u putanju nevidljive take. Pretraivasmo je oima po izdimljenim stropnim drvenim gredama.
"Vasa, ti misli da moe svata balaviti, a da pri tom ne bude kanjen? Misli da moe ko ona zundulja, zuji, a ne vidi se",
opet e Ante.
"Ne, ja sam kao slavuj, moja pria je poj", sa neuspjelim osmijehom uzvrati Vasa.
"Reko si da ti nije eif da sjedi sa ustaama?!"
"Reko sam da mi nijo merak. Tri su stvari koje mi u ivotu nisu bile po meraku."
"A koje su ostale?" opet e Ante.
"Ko nalazi eifa u hladnoj kafi i hladnoj pizdi, taj moe eifiti i u drutvu ustaa", na moje iznenaenje, bez okolianja, opet
ujede Vasa.
"Ti, stara mrcino, ta ti zna o pizdi? Nego, kai ti meni, ali poteno, more li ti dobro piati?" i Ante se potrudi da bude
duhovit.
"Mogu dobro. Kako odmiu godine, i to da ti kaem, piam sve uvie", kaza Vasa, ali to nije onaj njegov prkosan glas, iako se
ont trudi da ga prikae ba takvim.
"Lae, to niko ne moe, pa ni ti, Vasa Kisa!" i Ante se osmijehnu.
"E, vidi, ja mogu. Sada piam uvie nego prijo deset godina."
"Kako?" opet poskoi najmlai ustaa, iskezi radoznalo pubertetsko lice.
"Prije deset godina, kad sam piao, popiao bih cipele, a sada, a sada popiam koljeno", glas Vase se prelijevao od ozbiljnog
ka aljivom.
"Ti se, stari, puno kur... Slab si na eni. Prolo je tvoje, ostalo ti je samo da pria", i najmlai bi da bude duhovit.
"ije je prolo? Ja sam jo u snazi, a u rukama nikad jai", bajagi ozbiljno e Vasa.
"I to si slagao", opet e mladi.
"Nisam!" kao da najozbiljnije objanjava, govorio je Vasa: "Ranije, kad mi se ukruti, nisam ga mogao saviti ni sa obje ruke, a
sada mogu i sa dva prsta. Vidi da sam jai u rlikima."
"Znai ti vie i nisi mukarac. Crveni pred pizdom!?" mladi se sve vie upinjao da bude aljiv.
"Ne, ne..! Ja vie pred njom ne mogu crveniti, ti se toga uvaj", kao posavjetova ga Vasa.
"Kako, ne crveni, a nita joj ne moe?" doeka ga mladi.
"Tako", mirno e Vasa, i jo mirnije nastavi: "Mukarac samo dvaput crveni u ivotu. Prvi put kad ne moe drugi put, i drugi
put kad ne moe prvi put. Ja sam crvenio oba puta. Sad sam miran, a ti?"
"Jes mi neka filozofija", podrugljivo e mladi.
"E, pogodio si ta je filozofija", naruga se i Vasa.
"De jo jednu filozovsku", opet ukljui se Ante.
"Filozovsku?" smueno e Vasa, zamisli se, nastavi: "U poetku braka, kad ena pomiluje mua po kosi, die mu se dole, a
kasnije, kad ga pomiluje dole die mu se kosa."
"Ja ih svake noi jeb... po pet", kao muki pohvali se Ante, nastavi: "Treba biti mukarina, zna Vasa Kisa, mukarina!"
"To ini otkad si u ustaama?!" podrugljivo e Vasa, doda: "Od tada si mukarina?!"
"Da, od tada to tako inim, jeb... sve to stignem. A stignem dosta."
"Siluje! Znamo to, to znaju i djeca po Mostaru. Zametnete se kamama i kur... koljete, liete krv i silujete preklane. Znamo,
prekoljete domaina, pa pred djecom silujete majku, baku, pa i djecu... Jo svjee krvi po rukama doete ovdje da to uz pie
proslavite. Sve se zna... Kad je Ciganin dobio vlast, najprije je ubio svoga oca, pa i vi... Ali, doi e koka na sjedalo..."
govorio jo Vasa, iz oiju mu je frktao bijes, govorio je srcem koji je u tom trenu nadvladavao strah, bilo je oito. Kao da se
nije bojao, liilo je na prijetnju.
"Prijeti?! ime ti mo prijetiti, ime? ta ti to znai?" za trenutak se i Ante zbuni.
"Doi e maca na vratanca", opet e mirno Vasa.
"Znam na ta cilja: to je babi milo to joj se i snilo. Ovo je jaka drava, poiva na zdravim nacionalnim rjeenjima. Vodi je
veliki poglavnik uz pomo najveeg prijatelja hrvatskog naroda. To to ovdanja gradska gospoda, i gradska fukara, misli i
oekuje, neka objesi maku o rep... I komunisti i ostali, ali boga mi, to se odnosi i na neke, bajagi, ugledne Hrvate, koji jo ne
shvataju nau stvar..." kao da se za trenutak otrijeznio, drei se nadmeno govorio je Ante i okretao prema Blaki.
"To su elje posrnulih", poluglasno dobaci civil sa lijeve Blakine strane.
"Tako e biti vjeito!" kao da je iza govornice, izgalami Ante.
"Ta vaa vlast i savez sa NJemakom podsjea na crnogorski brak", Vasi opet avo ne da mira, do ismijavanja mu je.
"Kakav brak?" opet e oito neiivljeni djeak.
"Crnogorac je nauio da ima vlast nad enom, a vremena se mijenjala", nastavi Vasa: "Oenio se momak, pa prvo jutro
pozva enu da joj kazuje ta od nje zahtijeva:
Ja dorukujem u sedam. Neka me eka doruak tano u sedam, pa ja usta jal' ne usta! Neka je ruak u dvanaest, pa ja doa
jal' ne doa! Neka je veera u osam, pa ja doa jal' ne doa..! A sad eno, ti, kai svoje.
Sluaj muiu, ja hou da se jeb... dnevno tri puta, pa ti doa jal' ne doa!?"
"E, jest mi mudrost, i kakve to ima veze sa naom vlau? Nikakve!" prekinu ga Ante, pa priprijeti: "Nego, Vasa, mnogo se ti
zajebava sa ustaama. Zna li ti koliko mi takvih prekoljemo na no? ta si sve napriao, zaradio si da ti kidamo komad po
komad mesa. Najprije u da ti odsijeem jezik. Dovedite ga!" strogo naredi.
Doskoi onaj najmlai, dograbi Vasu za kosu, prikljuie se jo dvojica, iskrenue mu ruke i povukoe u osinjak.
Oi trojice graana su jasno govorile o teini Vasinog poloaja, liske su problijedile od pregolemog straha, a Vasa se
preobrazio u nepoznatu osobu osuenu da nestane. Ustah i ja u namjeri da se umijeam, ne usudih se, zaustavih se nasred
prostorije, premiljah koji tren... Otrao sam u hotel "Vilson", zatraih pomo i povratih se.
Kasnije sam saznao, graanin Blaka prvi se snaao, povukao je konobara za rukav i naredio mu da meu ustae iznese
nedopeenog ovna.
Vasa se bezuspjeno otimao, poeo je bio i da ropti.
"Izvolite vau narudbu!" povikao je konobar Ante, krei prolaz izmeu zgomilanih ustaa. Pri tom ih je odgurivao mrsnim
peenim ovnom, koji je mastio uniforme. Znao je da je ovim momcima uniforma postala sastavni dio linosti, kasnije mi je
objanjavao konobar, po tom konobaru ustake linosti prljave su, pa se trude da se prividno speru istoom crnog tofa.
Odmicali su se pred naletom mrsnoga brava, Vasa e iskoristiti mete, otrgnuti se i nediran, stajati meu njima. Konobar je
znalaki odugovlaio radnje, nadajui se hlaenju krvi, pomjerao je ae, flae, samokrese, puke, kame...
"Bre to imenjak, dobro je, postavljaj tog ovna!" nareivao je Ante.
Konobar Ante je i dalje mirno i sporo vrio radnje, osjeao je da uzavrelost mlade krvi stiava, to ga je hrabrilo i davalo nade
da e Vasa i ovom prilikom ostati iv. A to mu je vano, pogotovo to se to, eto, dogaa u njegovom prisustvu, pa bi pred
Mostarcima bio sauesnik, te misli prolazile su mu kroz glavu. "Vasa je Vasa, ne daj boe da ga tu prekolju, ko bi mi poslije
dolazio u restoran?", govorio je: " Volim tog Vasu. Volio sam i ustae, volio svoju dravu, Hrvatsku, ali kad su poeli ubijati
djecu, staro... Ohladio sam", priao mi je kasnije i govorio: "Ovo to rade ne moe izdobriti. I ovaj moj imenjak, izrod, neku je
vee sa ovim razbojnicima, u gluvo doba, upao u kuu komije Jove i, uz moju prisutnu nemo, pokupio bunovnu eljad.
Preklae domaina, enu i dvoje djece. Molio sim:
Nemoj Ante, ja sam svjedok, poteni su kao novoroenad a on e meni:
Mar napolje, balave!
Isto jutro dovedoe onog to je u gostionici sjedio do Ante, useli ga u Jovinu kuu, a onda ovaj dovede enu i djecu.
Zato ubiste nedunog komiju? prigovorih mu.
Jebi ga Ante, dok se nekom ne smrkne drugom ne osvane govorio je sa granice uvjerenja i opravdanja: Jebi ga, svi su
tako radili, pa i ja. Jebi ga, Ante, svakako bi ga ubio neko, valjda ti je jasno da u ovoj dravi moe iviti samo hrvatski narod.
Jedna zemlja i jedan narod. Da ga nisam ubio ja, a rane ti Isusove, ubio bi ga drugi. Jebi ga, svakako mu je tako sueno, im
je imao ovako lijepu kuu. Jebi ga, Ante, takav jo ivot, a zna ti onu, uzmi sve to ti daju, jer ko zna hoe li ikad vie.
"Pi... ti materina, mostarska, namjerno nas zajebava!" zagalami Ante: "I ti nosi ime Ante, prediu te u govno... ti i jesi
hrvatsko govno... Ostavi tog brava i gubi se!" kao da osta bez razuma, vikao je bezvlaem omaijani mladi.
Ponovo je gostionicom ovladao olovno teki muk. Isparavao je nedopeen ovan kojeg su okruile jo uvijek krvave ruke i
kame. Miris je nadraivao ispranjene i alkoholom isprane mlade utrobe. Glad, iznad majstorski pripravljenog ovna, za
trenutak je potisnula sve druge nagone. Jedino je Antin nagon, tako je izgledalo, jo snaniji za svjeom Vasinom krvlju.
Odluno krenu na Vasu. Prikljuie se jo dvojica. Ostali su zastali iznad peenja.
"Ante, hoemo li ga klati?" strelovitim oima i brzim jezikom povika jedan od te dvojice, povlaujui Antinom naumu.
"Kako ti kae Ivane", uzvratio je Ante.
"Hoemo."
"Kako emo klati?"
"Kako si i mislio, i ja bih mu najprije odsjekao jezik."
"Moe. Poni!" odobri i naredi Ante.
Smotavali su Vasu, borili se sa vilicama, koje su se natprirodnom snagom branile stiskajui zube. Priskoio je i etvrti,
izmom snano udario meu noge. Odkrinue usta, kliznu jezik. Opet udarac u najbolnije mjesto, uvaljuju mu ruku, Vasa je
ugriza...
"Stoj, stanite, halt!" vikao je Ante. Jedva se na nogama odravala prilika. Liske su svjedoile jo jednom nepoznatom
Vasinom licu, udili se, da za tako malo vremena ovjek ostari. Zagledale se liske i jedva se prepoznavali, ni oni nisu liili na
sebe. LJudi izvan sebe.
Koljai ne gledaju oi rtve, Vasinim nisu mogli izmigoljiti, htjeli bi da im umaknu, ali ih je neto snano vuklo, mamilo u
strah. Nestrpljivo su oekivali Antinti odluku, odsijecanje jezika, a to je dogaaj koji jo nisu vidjeli svi, pa su radoznali.
"Preklaemo ga!" odlui se Ante, objasni: "Ali, Vasa Kisa nije bilo ko. O ovome e se kazivati nadaleko i nadugo, ba kao to
se pria da jedino on smije da zajebava ustae. Da bi prie bile valjane, i klanje mora biti osobito. Vasa, ti si poseban ovjek,
pa i klanje treba da prilii tvom ugledu. Kakvo?! Eto, dozvoliu ti, odlui sam! Dakle, Vasa, osuujem te na smrt, klanjem.
Kako e, odlui?"
"Jebi se, Ante", izroni iz Vasine neprilike.
"Ne, ne, neu da priaju po Mostarti... Zapravo, hou da priaju, da imena Ante i Vasa idu zajedno, to hou: "Ustaa se
klatio, ali bilo mu je stalo da ostavi dojam, govorio je: "Ovako, ja u da vodim igru... bie to... niko nije tako zaklan, bie
prvi, a i jedini. Ovako: Evo peena ovna, mora ga kuati. Ali, da zna, ta god ti bude uradio njemu, isto to uradiu i ja tebi.
Izvoli slavni Vasa Kisa. Poni! I ja sam radoznao."
"Biva, takva mi je sudbina!" tek povremeno u Vasino lice povraala se krv, bilo je oito da je preplaen, ali i dalje vispren i
trai izlaz. ta ja ovnu ti e meni!? Je li tako, gospodine Ante?" sad ve sijevao je oima, kao da je imao neki izlaz.
"Ba tako!" odvano e Ante: "Znao sam da e saraivati, jer znam da ti nije nevano kako e ove liske prepriavati tvoju
smrt. E, pa hajde, poinji."
"Je li, besa? ta ja ovnu ti e meni?" Vasa poe liiti na Vasu.
"Besa je!" pritvrdi Ante.
Kao da se povraalo vrijeme, mlaalo je vasino lice, doguralo na prepoznatljiv lik, prepoznatljivim manirima prie stolu,
isuka kaiprst, naniani ga u mar peena ovna, nabi ga do kraja, zavrti i izvue, pa uvue u usta i obliza obliza masnou sa
prsta. Munjevito otkopa pantalone, otkri bijelu suncu nedostupnu stranjicu, naguzi je pod Antin nos, pa izrecitova:
"E, sad si ti na redu, gospodine Ante. Besa je!? Uradi i ti meni ono to sam ja uradio ovnu, po dogovoru."
Uvrijeen, podivlja Ane, pogazi besu, isuka saputnicu kamu, klaniki zamahnu put Vasinih slabina. Pohrvae se dvije snane
ruke Blakina i Antina. Nosile se kao pijevci, bez ansi na pobjedu.
"Zar i ti, Blaka, na onu stranu?" dahui kao lovaki ker, otegnuto e Ante.
"Ne, zlikove, uvijek sam na jednoj."
"Na kojoj?"
"Na ljudskoj."
"Kad e biti na hrvatskoj?"
"Bio sam i ostao sam na hrvatskoj, a ona i ustaka pamet koju ti ini, ne mogu pod jedan gunj, zapjenuan vikao je Blaka.
"Halt, halt...!" zagrmilo je iz gestapovskog streljakog voda, iza kojeg se epurila moja sjena.
U trenu je zavladao mir. Svi su ostali na zateenim mjestima kao da su prikovani.
Za nepun minut gostionica je ispranjena. Vasino drutvo je najureno kuama.
Postrojie na smrt preplaene ustae, sprovedoe ih i po spisku predae u ustaki zatvor elovinu. Strogo naredie da ih
zatvorska uprava ne otputa dok se ne otrijezne.
_________

Dio osmi

Jedini je Vatroslav Vrdi uspio da provali u mostarsku komunistiku organizaciju. Koristei predratno lanstvo u
Komunistikoj partiji i ulozi kurira izmeu Pokrajinskog komiteta iz Sarajeva i mostarske Mjesne organizacije, pod ilegalnim
partijskim imenom Vatro, uklinio se u dobro uvano mostarsko komunistieko gnijezdo. Neke je poznavao odranije, preko
njih upoznae i veinu ostalih komunista. Ustaki agent, Ante, djelovao je pod direktnim rukovodstvom sarajevskog efa
Ustake nadzorne slube i imao neobino visok uinak, ak toliko visok da su zauivali i naredbodavce.
Kad ljudima poslovi ne idu odruke, sumnjii se njihova odanost, ali i kad idu neoekivano dobro, opet su sumnjivi. Tako je
bilo i sa Vrdiem.
Susretao sam ga u razliitim prilikama, ulogama i uniformama. Najplodniji je agent od svih to sam ih dosad sreo, ak toliko
uspjean da granii sa nemoguim. Zbog toga su ga esto provjeravali, i zbog toga njegov golem uinak postae jalovina.
Najee se pojavljivao u uniformi domobranskog narednika u kojoj je slubeno esto dolazio u Mostar.
I sam je o sebi, agentu, s razlogom, imao visoko miljenje. Kad je dograbio spisak mostarskih komunista, oduevio se.
Raspoloenje je elio im prije da podijeli sa efom, pa je napravio jednu od rijetkih greaka, koja e izazvati uvjerenje o
dvostrukom agentu. Bio je zaista pouzdan. Spisak mostarskih komunista, koji je dobio u hotelu "Vilson", u ruci, ak ni omot
nije zamijenio, pourio je da ponese u hotel "Neretvu", gdje je u tajnosti boravio, glavom i bradom Drago Jilek. Oekivao je
pohvale a dobio je ukor, jer mu je bilo strogo zabranjeno da dolazi u "Neretvu". Dogaaj je, dakle, opravdao nepovjerenje u
njegovu pouzdanost i sumnju u dvostrukost agenta, pa mu pridodae pomonika. Ante, bistar momak, shvatio je ulogu
pomonika, pa je inio sve da skine ljagu sa sebe, da se dokae efu. Da bi popravio dojam, naroito je nastojao da izvri
neobian zadatak, da pridobijo drutvo mostarskih lisaka. Vatroslav Vrdi, za komuniste Vatro, za ustae Ante, a za ariju
Sarajlija valjalo je to sve odigravati. Vragolan se sjarani sa Cojlom i Docimetrom, a preko njih se pribliio Vasi i Begu. U
poetku bio je drag, pa manje, ali kad se izjasnio da eli da postane i mostarska liska, sumnjiie ga i oni, posebno Beg, koji
ga je inae primao sa naglaenim nepovjerenjem. Ovoga puta je izvravao naredbu: kako zna i umije da se uvue u argijske
ljude, u drutvo lisaka. To sad zahtijeva i Gestapo.
Prijem u mostrske liske nije propisan bila je prva Vasina izjava meutim, desetljeima postoje obiajni zakoni prijema.
Mostarac teko postaje liska, Sarajlija pogotovo, a ti bi bio prvi. Uslovi su teki, pa ti vidi. No, dobro, hoe, pa u redu. Prvo
e polagati kod Halila Vriskala. Kad me obavijesti... objanjavao je dajui mu prvi zadatak.
Namuio ga je Halil, naredio da u Biskupovoj glavici, nou, ubere tri kilograma treanja ranjki. Teak zadatak, drke ranjki su
vrsto prirasle i za dozrio plod, pa se po mraku, trganjem, ne osjeti koje su zrele. Kad je na Neretvu donio fiek treanja,
dvadesetak kupaa se hvatalo za stomak, tek poneka bila je rumena. Halil ga je uputio na popravni ispit, da u istoj bai
ubere tri kilograma treanja rani ru. Biskup je bio bijesan kad je otkrio tetu, manje radi krae, koliko zbog polomljenih
mutvica i grana. ak je teko i opisati koliko je hercegovakom domainu krivo kad mu lupe polomi mutvice, krivo do
bjesnila, sa kraom se pomiri ali sa lomljavom nee nikad. Biskup pojaa uvanje. Otkrie lopova i pozvae ga na predaju.
Naravno, Sarajlija se odluio na bjeanje. Pripucae s glaviice i pogodie ga u debelo meso. Na ranjenikovu sreu, boiji sluga
punjae lovake metke krupnom solju a ne olovom.
Drugi ispit bi pred Docimetrom. Tri dana pio je vino, koliko i ispitiva. Poloio je, ali je dugo odboljevao.
Valjalo je proi i kroz tree ruke, Cojline. Bi to u vrijeme kad uestae akcija gradskih bandi, ustalasae vojske i policiju.
Onesposobljavali su vojna vozila istakanjem benzina i buenjem guma, ruenjem pruge i iz magazina izvlaei hranu, oruje i
municiju, bacie bombe na etnikog vojvodu Jevevia... Vrijedni, a u gradu ozloglaeni policijski agent Mustafa Brko Trbo,
pravi majstor za te komunistike usijane glave, da bi ih zaplaio i tako umirio, dograbio je mladia Salku estia. Tukao ga je i
krio, privodio pred smrt, a kad ne iznudi priznanje odbacie ga u eliju. Iako na izmaku ivota, mladi onesposobi uvara, ali
izmrcvaren i nije mogao bre od kuruma. Ovu verziju dogaaja izmislio je Brko, a istina je da ga je ubio on. Mostarci su
teko primili vijest o smrti mladia, kojeg su u gradu voljeli. Za tu smrt komunisti optuie Brku, a taj njihov, nekakav
Narodni sud, presudi mu smrt. Putem biltena, presudu su dostavili policiji i Brki, ali i obavjestili graane. Posebno su o tome
obavijestili efa policije Martu Roku, papirom: za linu upotrebu. Policija, pouena ranijim iskustvima, ozbiljno je shvatila
prijetnju, pa Brki pridoda trostruko obezbjeenje.
I onda, jednoga dana, banda izli na neretvanske obale: Brko je likvidiran. Sjutradan propjevae njihov dio arije:

Oj Neretvo mila majka,
Ti odgoji hrabra Salka.
Vrag donese mrska Brka,
Ubi Salka, nasta zbrka.
Mostar rodi momka Peru,
Stjera Brka uz banderu.
Mostar opet zdravo die,
Agenta Brku kad ubie.

Policija je u suludoj nemoi hapsila, Roko nije naputao kancelariju, i on se plaio. Danima su o neredima telegrafski
prenoene vijesti do Zagreba. Sa znatieljom nagaalo se da li je o ubistvu Brke obavijeten poglavnik.
Cojla poveza dogaaje u ispitni zadatak, da ispitanik ukrade i donese kopiju brzojava koji je Roko poslao u Zagreb. Ispit e
biti poloen ve sjutra, poslije ovoga teksta, koji je pribavio Sarajlija:
...Atentator je iao na dvokolici i spazivi Trbo Brko Mustafu da izlazi iz spomenute trafike opalio je na njega dva metka,
bacio dvokolicu (biciklo) i pobjegao ulicom Kralja Tomislava odakle je kroz jednu malu ulicu pobjegao koritom rijeke
Neretve... Opis atentatora slae se sa opisom efkije Bonjaka...
Saoptavajui Vasi da je Sarajlija i kod njega poloio ispit, Cojla se udio:
Jeb... ti policiju, itav grad zna da je Brku ubio Pera Krajina, samo ona misli da je Bonjak.
Misle da je Bonjak atentator Vasi ne bi zaudno jer je Pera ukrao Bonjakovo biciklo i dojahao na njemu, sa njega
izvrio atentat, odbacio ga i umakao. Policija je utvrdila vlasnika bicikla i osudila ga. A policija, kad nekoga osudi za djelo, pa
kasnije sazna da je pogrijeila, ne ispravlja greku, njeno je da je bezgrena, da ouva autoritet.
Doe red i na etvrtog profesora, Bega. Opasan zadatak. Da ne poloi. Trebao je ukrasti i u Mahalu donijeti trideset
kilograma eksploziva. Za gram se strijeljalo. Ovim ispitom, i definitivno, Vatro je iznenadio i zbunio. Iz Sarajeva, ak vozom,
dopremio je eksploziv i predao ga, po utvrenom dogovoru, momcima iz Mahale.
Sarajlija se zaista vjeto uvlaio u brojne gradske grupe, i sa njima se susretao sve ee. Begu je smetao kao muica u oku,
pee i smeta vidu, upozoravao je da imaju posla sa zagonetnim i neprijateljskim ovjekom. Koliko su njegove radnje
uvjeravale i potvrivale privrenost liskama, toliko su u Begu izazivale sumnju u dvostruku igru tog vragolasto-dragog
momka. O tome je u to vrijeme razgovarao i sa LJubom Breanom, o kojem su kruili apati da pripada vrhovima
jugoslovenskih komunista. LJubo, viaju i tebe sa onim naim diplomcem, Sarajlijom... jednom prilikom otpoee Beg i
naglasiti: Da ti pravo kaem, meni je sumnjiv.
Meni je sumnjiviji uzvratio je i iznenadio LJubo.
Da ga ne primimo u liske?! iskuavao je Beg.
Radite po vaem LJubo se potpuno izjasnio.
Da, ili ne? Kakva je to igra, izjasni se... Beg ga nije tako shvatio.
Moj Bee, sve je igra, pa i to kroz osmijeh odgovorie LJubo..
Znai, nee sa Begom otvoreno... Beg se pravio da je ljut zbog nepovjerenja: Pa dobro, kai mi jednu stvar...
Koju!?
Ko je Fea? jo jednom iznenadi Beg.
ta e to tebi!? otro e LJubo.
"Spoj me sa Feom" govorio je i meni i Cojli.
Radi toga i hoe u liske, a tako... dosjeti se LJubo i lupi podlanicom po elu.
Znai, ti zna ko je Fea? Beg bi stvar da dovede do kraja.
Puno pita Bee. Fea je sekretar Mjesne partijske organizacije, to i oni znaju, ali njegovo ime i prezime, e to njih mui.
Bee, to manje zna manje te boli glava.
Poznajem li ga? Beg nije odustajao.
Kako da ne. I tvoj je ahbab, svi ga znamo i ne znamo... LJubo nije elio o tome da govori, dodao je: Okani se toga,
nikoga vie to ne pitaj.
Poloivi etiri ispita, Sarjlija je dogurao do redovnog profesora prve liske.
E, Vasa, jesam li konanno postao liska? ispitanik e se sa ushienjem obratiti rodonaelniku.
Samo jo jedna provjera i diplomirae uzvratio je Vasa ozbiljnim rijeima i mrgodnim izrazom lica. Pravio se da razmilja,
domalo dodao je: Treba skoiti sa Starog mosta!
Ti si lud! ote se Sarajliji: Ja da skoim sa Starog mosta?! Da me ubijete?! Taman posla, pa da seirite dok me budu traili
ispod peina. Daj mi neki drugi zadatak, nemoj...
Dina mi, mora podra Beg.
Raja, budite pametni... istinski zamucao je diplomac.
Mora, mora... potvrdi i Cojla.
Svi smo skakali slaga Docimetar.
Ne smijem! Sarajlija je ovo shvatio veoma ozbiljno, molio je: Pa, budite raja, urazumite se. Krao sam trenje i ranie me
u guzicu, vi ne znate kako pee so u debelom mesu... ekspioziv, pa...
Sve je to u redu presijei e ga Vasa i dodati: Sve si to uradio, ali, Sarajlija, shvati, ovo je fakultet, apsolvirao si, poloio i
sve ispite, to ti niko ne spori, ali, ovjece, treba i diplomirati. Uostalom, moe ti ostati i na tome, ali to je nezavrena liska.
Ali, ljudi, ja ne smijem skoiti sa Starog mosta. Sarajlija je nametljivo dokazivao strah od pogibeljnog skoka, kako ga je
nazvao.
I ne mora uskoie Beg, objanjavao je: Moe i tako, jest da nisi prava liska, ali moe... Eto, moe preseliti u Blagaj,
tamo bi te prihvatili kao da si prava liska, jer oni jo nemaju Stari most.
uo sam da i oni, u Blagaju, imaju namjeru da prave Stari most upetlja se Cojla.
Eno, neki dan ispria Ico da e ruiti i ovaj na, Stari most nadgovori Beg.
Kako, zato...? Ruiti Stari most!? zaudi se Sarajlija.
Kae, ruie Stari most, da bi sagradili jog stariji nadopuni Vasa.
Sarajliji je, na njegovu nesreu, nareeno i da diplomira, tojest da se mora drati lisaka. I tako poe da ui skakanje u vodu.
Liske mu dodijelie i trenera, Tozu, dugogodinjeg admirala Neretve, kako Mostarci nazivaju pobjednika na godinjim
sportskim nadmetanjima sa Neretvom.
Sarajliju je duboko dojmio ve prvi as skakake kole, upoznavanje sa Neretvom, kako e mi kasnije, kad se sve zavri,
prepriavati taj vragolan Vatro.
Sluaj Sarajlijo prvi me masirao Dupli, pomonik admirala prvi si ovjek koji je za uitelja dobio admirala Neretve. Oito
je, neka si gadna zvjerka. Pa, zna li ti, kako kae admiral, da su jo ilirski gusari arili i palili po Sredozemlju, jer su ih vodili
neretljanski admirali... Admiral da ui remca... ali, Vasa je to poelio. No, dobro, sluaj, sada se nalazimo na peini Carinska
baina. Uzeemo po automobilski lauf, izbaciemo ga desetak metara po puini i nekoliko metara uzvodno, zatim skoiti
na glavu i izroniti u centar laufa, izvui se do prsiju, lei po njemu, pa emo plutati, mi kaemo pustiti se niz Neretvu.
Isplivaemo tek u Mahali, kod damije. To e trajati etrdeset sedam minuta, toliko Neretva tee kroz Mostar. Skoiu prvi,
onda e admiral, pa ti. Pridravaemo se za laufove i utroje plutati. Admiral e objanjavati Neretvu, izotri ui, on ne voli
da ponavlja. Upamti i ovo, moda se ve hiljadu puta pustio, ali se ponaa svaki put kao da mu je prvi put. Ulaskom u
Neretvu, doivljava raanje svijeta, novu rijeku, zelenilo, pijesak, kupae, peine... Svaki put neki novi motiv. Ponovo
upoznaje Mostar, neki put e da kae. Voli da uiva putajui se. Admiral je zavrio fakultet, sad studira Neretvu, pie joj
pjesme. Kad se puta, sanjari, ne voli da ga bude. uti i sluaj. Sluaj predavanje, trebae ti.
Neretva je ljuljukala ta tri golema naduvana laufa, povezana nabreklim miicama. Desni je Toza, poznat kao obrazovana
dobroudna momina sa najirim ramenima u Mostaru. Malo je govorio, ali je zato mnogo sluan. Besjedio je samo kad je
imao valjane razloge, uglavnom vezani su za Neretvu. Govorio je srcem, duom i mimikom, zaboravljao je na vrijeme i
prostor, mislio je samo na Neretvu u Mostaru. Prva ljubav, ostalih nije ni okusio. U kazivanjima podsjea na starca koji,
podjetinjivi, govori o prvoj i nikad zaboravljenoj pubertetskoj ljubavi. Glas mu treperi, a oi rose. Tako je i ovom prilikom,
nakon to se uvjerio da sam vrsto legao na lauf, prepustio se toj ljubavi. Ovo je rijeka, a ne ona piulja Miljatska oglasio
se: Ko ne poznaje Mostar iz Neretve, nije pravi Mostarac, a liska to mora da bude zastao je, pa nastavio jedva ujno:
Draga Neretvo, ti me rashlauje, uvlai u utrobu i kutljanjem izvaljuje, bistrinom i modrinom oraspolouje, uborom
odmara i nadahnjuje govorio je za sebe, tiho, kao vjernik molitvu. Okrenue se u mom pravcu, pa taj neretvanski fanatik
nastavi e:
Nadolazimo na zerdelije i Carinsku jasenicu peinu sa koje se skae tule. Ova, lijeva strana, sainjena je samo od peina,
ali desna, kao praumsko zelenilo, od pitomine smokava terminjaa, tenica, luga i crnica, tu su okovijali plodovi sa utrobom
sladei i aromama juga. Zaveslajmo udesno, podvucimo se u tamne kronje, uberimo po aku smokava, pa emo opet na
puinu, da uivamo sladei se na as je zautao, a kad usmjerismo tamo, nastavi:
Ovo desno, gdje su poredana gologuza djeca, to je peina Orao. Sa nje, po strogo utvrenom redu, itav dan, naizmjenino
skau djevojice i momii, skakanje se ne smije prekinuti.
Sada ne skau? primijetih.
Kako da skau u Neretvu kad njom plovi admiral? udei se pitanju ukori me Dupli.
Podigli su ruke?! primjetih.
Pozdravljaju proslavljenog admirala opet e Dupli.
I ute?! primjetih.
Odjeknue aplauz kad ih minemo pridodao je Dupli.
Sada nailazimo na brzatak nastavi admiral ne obraajui panju na pozdrave uvaj se! Ovih stotinjak metara je
veleplivaki dio. uvaj se, ali bez straha. Sa ovog dijela ne vidi se nijedan most, nijedna kua, ne vidi se ni jedan ruilaki
zahvat pogane ljudske ruke govorio je admiral, podigao je pa usmjerivi ruku, nastavio:
Ona velika peina je Halka, sa nje e skakati neposredno prije skoka sa Starog mosta. Opasna je, jer ako se dobro no
odrazi, ode u pliak, na kamenja... admiral na as predahnu, pa nastavi:
Izlazimo iz kanjona, pred nama je smiraj. Ovdje e poeti sa prvim skokovima, najprije sa one peine, im joj je Musala. Za
poetak izgleda previsoka. U poetku je svaka peina visoka. Gledaj lijevo i uivaj u batama ipaka. Pogled ozdo u ipkovo
drvo je kao kad dijete poudno blene u okienu novogodinju jelku, plijeni mnotvo viseih rumenih, kao djeija glava velikih
ipaka glavaa. Sa desne strane su desetak stepenastih peina koje se izdaleka doimaju kao jedinstvena stijena, priroda se
zgodno poigrala i satvorila kip slian kamili, ime joj je Deva. Postupno e ih savlaivati. A onda e povisivi glas: Sada se
pripremi za neto to se ne da prepriavati, slikati, fotografisati, pa ni domiljati. Sastoji se od areno zidanih fasada hotela
"Neretve", Banje, kitnjastog hotela "Bristola", vode i Vladarskog mosta, koji ih zdruuje. Vizija bi da lii na nadvodno zdanje,
ali isjeckana i umivena vizija je ljepa od stvarne. Nije svakom dano da to vidi u punom sjaju i onda gotovo strog glas: Na
kupae ne obraj panju. Pred admiralom Neretve, po tradiciji, povlae se iz vode ukazujui mi poast. Nije nae da im
otpozdravljamo, i to je obiij zautao je dok smo prolazili pored povee grupe iz vode povuenih plivaa, nastavie:
Doli smo do peine iljak. Sa nje se skae samo po mom odobrenju, dozvoljavam onima koji su ve savladati Devu i
Mujaginu damiju, to su one dvije peine prijeko. Nailazimo na dio odakle se vidi Tepa, Brankovac i Bjeluine. Odavde se vidi
grad na kosini, kao da je namjeran da skliza u Neretvu. Uoi groblje iznad Bjeluina. Gledaj! kaza i zauta, domalo poee
da objanjava:
U davna turska vremena Mostarom su vladali tuini, kao to to pokuavaju i danas. Turci zabranie nemuslimanskoj raji da
se kopa sa biljegom. A raja ko raja, i kaurska i islamska, ne marie za nareenje, odabrae mjeovitu grupu od uglednijih
graana, koji ispostavie zahtjev kadiji, da Mostar izuzme iz tog zakona. Turin se branio strogou Vezira, a mostarska
grupa bratstvom Mostaraca. Dogovorie: da se navrh Bjeluina, u pravoslavnom groblju, mogu postavljati krstae, ali tako
da iz grada izgledaju kao da su baluci, da se kameni krstovi okrenu u pravcu istok-zapad, umjesto zakona Svevinjeg sjever-
jug. Svaki put kad se putam, pogled leti na to groblje-harem, a misli odlutaju u vlast tuina, vrate se i odnjihaju u sretnije
mostarsko sjutra. Stari Mostarci ne prezae ni pred vezirom, ni pred esarom, ni pred kraljem, a kao to se vidi ni pred
arijevcem. O tome svjedoi i opominje i ono groblje-harem. Sarajlija, kad u Mostaru neto ne razumije, sjeti se groblja-
harema, objasnie ti se kaza admiral Toza i zauta. Potrajae je do nastavka predavanja:
Mnogi su premoivali Neretvu, najee runo i nedostojno ove vragolanke. U bjesnilu, zbog toga, razvaljivala je i
odnosila mostove. NJeni hirovi su brinuli vladare, naroito jednog nepobjedivog sultana. U rvanju, prizna poraz, udostoji joj
prvog stambolskog neimara. Sa puno vjere u svoja znanja, sa visoko podignutim elom pristie na ove obale, zaplovi laom,
pustio se, plovio, ovuda kud i mi, da upozna neobuzdane vode. Veliki graditelji mostova pruaju se niz rijeku, drue se s
njom. Jedino se tako moe doarati skladno spajanje obala. Oarale su ga one dvije nasuprotne peine, one to su namjerne
da se rukohvate. Bie to dobri temelji, pomisli iskusni majstor, slijedie im nakanu da se rukohvate, odluio je iz vode, ba
odavde. Nadovezau ih tankozidim lukom i satvoriti jedinstven zagrljeni par kamenja, sa do neba visokim i jedva dotaknutim
grudima. Bie to most po mjeri i volji brzotone, plavo-bistre i neukrotive zloaste ljepotice. S neba skinuti mladi mjesec,
rogljima osloniti na dvije obale. Da li joj je dorastao, pitao se Stambolanin, da ne prenagli u odluci?
Misli su brze a djelo skupo.
Odvaio se, da slijedi matu.
Hrabrima i Alah pomae.
Najskuplje je srueno, a najgre nezapoeto.
Stambolanin Stvori sliku, napravi crtee i gradnja je mogla da otpone. Dvije nasuprotne temeljne peine dokamenjivati, uz
pomo vitke drvene skele. Da, da, dokamenjivati sve uim i uim tesanim kamenim blokovima, dokamenjivati dok se obale
ne oslone jedna o drugu, i dok se labilna povijenost ne pretoi u mladi mjesec. Onda se i skela moe ukloniti, sile e se
prenositi s kamena na kamen, kao to i vitka Neretva skakue sa obuljka na obuljak. ta ako se srui. Zadrhtae
konstruktorsko srce. Srui li se, oborie i njegovu glavu. Da napravi probni mosti, da provjeri misli, javljala se odbrambena
strana mudra uma. Stotinjak metara nizvodno, prikljuuje se voda Radobolje, na njoj e da izvri probu, odluio je admiral
je govorio kao da je zaista bio sam:
Zamiljam muku Stambolanina. Probni mosti je poloio ispit, eno ga, poslije toliko vjekova dura i sada. Onda je otpoeo i
sagradio, kako ga odavde i vidimo, tankoliki do neba visoki kameni rukohvat. Da bi davao upute o postupku uklanjanja skele,
opet se, evo ovuda, i posljednji put pustio laom. Doao je da vidi graevinu iz abljih vidika, odavde, ugledao je
mladomjeseast kamen koji se gubio u nebu. Uplaio se nejake vitkosti. Brinuo je za snagu djela-nedjela. Naredio je da se
skidanje skele obustavi, privezao je lau za najblii poduporanj, pa je satima ostao da gleda i razmilja. Satima u drutvu
posljedica. Ovdje je bio drveni stub o koji se drao, evo odavde je gledao i ocjenjivao skladnosti svog uma i prirode peina,
Neretve i nebeskog plavetnila, mostarske svjetiosti i tesanog hrtijekog kamena miljevine. Progonila ga je povremena slika,
zemljotresno gomilanje skelskog drveta, peinskog ljunka i komadanje kamena. Sve to mu se priinjavalo, u mnotvu
suprotnih misli, bilo mu je i blisko i nevjerovatno. Skrhan, zamorenog uma, uspentra se uz skelu na kaldrmu mosta, provjeri
kamene sastave, nistepenii na desnu obalu, i tamo je pokunjen odmiljavao budue slike-neprilike zautao je admiral, kao
da je on u neimarevoj nevolji, grio je lice, da bi, kad ga to mine, nastavio:
Razvedrie graditeljovo lice, podigavi glavu ophodao je obris mosta, preao na lijevu obalu i dozvao predradnika i naredio
mu: "Nastavi sa radom. Kad upriju oslobodi skele, poalji konjanika desetak kilometara uzvodno, u Bijelo Polje. Tamo u
da ekam sudbinu." Opet je na tren zautao admiral:
Daleko od pogleda na most, na vrh brda, pronaao je smrtonosnu hridinu, dostupnu jedino divokozama. Zasjeo je i ekao.
Admiral je, izgledalo je, potpuno odsutan, saiovio se sa graditeljom koji se pitao: Da li e se sunovratiti, dijeliti sudbinu
uprije, ili e na bijelom konju projahati izmeu obala? Admiral Toza je nastavio je odlunijim glasom:
Stari most, gledan iz Neretve, najljepa je uprija na svijetu, ljepa i od Starog mosta kaza, okrenu se na desnu obalu i
nastavi da govori bez naroitog ara:
Lijevo je Kujundiluk u kome ima ptiijeg mlijeka i hurma sa Bosfora. Desno je Radobolja... U davnanjoj neobuzdanoj igri
te dvije vode nastale su peine: Bunara, Marina pizda, Feo...
Koja je Marina pizda? kao iza sna, zapomagah.
Zato? Zato me odvoji od dragog sna? djetinje alosno prozbori irokopleni admiral. Teko je ovjeku da dosanja po
elji, grehotno je prekinuti drag san. Dupli nastavi! ljutito ree admiral, pa okrenu ka obali.
Zato ga prekinu? Napomenuo sam ti, on uiva, sanjari, plovi kroz neretvansku divljinu, zato ga rasani? tihim i tunim
glasom prigovori Dupli, koji nastavi: Pitao si za peinu? Ime peine? Bila neka Mara, imala je pizdu do koje se lako dolazilo,
ba kao to se olako moe skoiti sa te peine...
Pa, ni sa nje ne moe skoiti svako!? primijetio sam.
Ni do Marine pizde nije mogao doi ba svako, ali ko jo bio uporan, doao je nastavio je da govori Dupli: Ni sa peine
ne moe, naravno, skoiti svak, ali ko kani skoiti sa Starog mosta, onda je Marina... Nailazimo na peine Bunara, Bic,
Domost, Duradik...
Proticali su haberi: Sad e admiral..! "Raja, eto admirala..! "Izlazite iz Neretve, ta ekate..! Bre u pozdrav!
Mladost je isplivavala i zauzimala pozdravni stav. Bila je to prilika da se nakratko i Neretva odmori od mladih i jedrih
pubertetskih ustava.
Peine poredane uokuig mlaile su stojnu vodu kao u loncu, taj prirodni bazen davno nazvan je Koto. U njemu se brkao
petogodinji djeai, inilo se da jedino on nije mario za dolazak admirala.
Hasko, izlazi, eto admirala! nareivila je mlada majka.
Neu! kooperio se djeai.
Ali, sine, dolazi admiral Neretve. Izlazi, pozdravi ga objanjavala je majka.
Neka je, i ja sam admilar Kotja. Neka on pozdavi mene.
Admiral je otpustio lauf i snanim miicama zaveslao u pravcu djeaia. Prilazei zapitae ga:
ta radi u mojoj Neretvi?
A, ta ti, admirale jadi u mom Kotju? djeak je ozbiljno uao u raspravu.
Doao sam da pozdravim admirala Kotla prihvatie gorostasni Toza.
Ako si doso u moj Koto, onda mojas i da se igras sa mnom.
A, kako se ti igra?
Ronim pod vodom.
I ta jo radi pod vodom? Admiral je sjeo pored djeaka i zapriao se.
Iglam sa jibama ozbiljnim glasom uzvratie djeai.
Kako se igra sa ribama? Ne znam to da radim admirala je djeakova pria ponijela.
Pricam sa jibama.
Zar se moe priati sa ribama? admiral se smijao.
Ja sam admiral Kotja, ja mogu uvjerljivo e djeai.
Naui me da i ja govorim sa ribama?
Hou, ali to tjeba uiti dugo ozbiljan glas odavao je svu ozbiljnost kojom je djeai ivio sa ovom priom, nastavio je:
Tjeba biti upojan.
Vrdi mi je priao da je itavo ljeto uio da skae, iao je od peine do peine i upornou izazivao panju mostarske
mladei. U poetku, dok je slabo skakao, bili su na njegovoj strani, ali koliko je napredovao toliko ih je gubio, odbijali se oni
koji nisu uspjeli da savladaju koliko i on.
Potkraj ljeta najavljen je diplomski ispit, prepriavae: Pijavio se Sarajlija da polae za mostarsku lisku; to je prvi Sarajlija koji
e skakati sa Starog mosta... Plakati su objavili i lanove ispitne komisije. Pored liskanjskih potpisa, plijenila su panju i
mjestom na kojima su osvanuli, na zidovima svih pet javnih klozeta. Eno ga, Sarajlija je na svakoj enifi, govori se."
U gradu je viadala nesnosna vruina, pa su i bez plakata, i stari i mladi traili osvjeenje na obalama hladne Neretve. Ta je
okolnost uticala na Vasinu tvrdnju da e sjutra u podne itav Mostar doi pod Stari most. Dananje dogaanje u "Jagnjetu"
dovelo je u pitanje sjutranji diplomski ispit, pa sam poao u Otkupnu stanicu, kao to sam inio svaki put u nepredvienim
situacijama, vjerujui da u tamo zatei kakvu Milerovu poruku. I nisam se prevario, ve je ekala poruka: "Svi planovi ostaju
ne izmjenjeni."
U ova nepredvidiva vremena, ako se liske naprasno rasture, davno su dogovorili zborno mjesto, vezu, u gostionici "on".
Tako i veeras, isprepadani iz "Jagnjeta" odjurili su kuama, pa domalo pristizali su u "on". Prepriavali su protekle
dogaaje i dogovarali o sutranjem zadatku. Iznenadie ih moj upad.
"Trae vas ustae", bio sam uzbuen, govorio sam: "Kriv sam za ono danas, nemamo vremena, ne pitajte nita, evo karata
za kino, trite tamo. Trae vas ustae... Bezbjedni ste jedino u kinu."
"Je li smijean film?" Vasa se prvi sjetio da kae neto.
"Hoemo, samo ako je smijean film", prihvati i Docimetar, koji je sa malo uspjeha izigravao nezabrinuta ovjeka.
"Znate, on zavitlava Bega", smjekajui se, prikljui se i Cojla: "Beg je davno bio u zagrebakom kinu, pa priao kako je bio
smijean film: 'Ama, ja vam to ne mogu ni predoiti, ama, toliko je bio smijean film ... djevojka se toliko smijala, popiala mi
se u ruku.'"
"Pa, bog vis ubio naopake, kakvi ste to vi ljudi? Trite, glave su vam u torbi. Samo to nisu banuli..." pourivao sam ih.
"Odmah emo, polako, sramota je da ostanu nedopijene ae", opet e Docimetar, otpi gutljaj, pa doda: "Zamisli da se
prouje po ariji, utrtila se liskana, eto, ak je i Docimetar ostavio nedopijenu au vina. Pa, to je bruka... Ko bi to preivio?"
"Znai, veeras smo kulturni Mostarci", ustajui gunao je Vasa: "Pa, dobro, budimo. Sjea li se Bee, kad su poeli da
grade kino? Bi to pria grada. U razgovoru sa policajcem Hakijom, onako uzgred, veli Simo Tica:
U Mostar dolazi kino.
Nema veze, pobijedie ga "Vele", sa tri razlike nadovezae Hakija.
"Vasa, bjei u kino, sredio sam, tamo te ekaju, bjei, ustae...!" paniio sam oekujui ustae, jer su ga ve traili po gradu.
Bili su u zatvoru tek koji sat, i puni su potrebe za osvetom.
"Ako me dobro trae i nai e me", dobaci Vasa izlazei prvi.
Na vratima kina saekivao ih je redar Muja.
"Gdje ste vie, bog vas jebo, usro sam se u gae?! Bre, ovamo, uurite se u blagajnu, sala je puna ustaa, tebe trae,
Vasa..."
Kad su ustae napustile kino, Muja zaustavi film, upali svjetla i uvede liskanu. Publika je negodovala zbog prekida filma, ali
im se pojivio Vasin nos, raspoloenje se preokrenulo, prolomio se aplauz, trajao je dok pridoli nisu popunili sjedita.
Vasa je snimio publiku, bio je okruen ljudima bliskim policiji. Znao je da je uz karte iao i uhoda. Ali ko je?
"Ova mjesta mogao je obezbijediti samo njihov ovjek", Vasa je aptao na Begovo uho: "Ustae me pijuniraju, tuku, kolju,
ali i uvaju. Sarajlija se mjesecima vrti oko mene, po Neretvi skae kao kakva luda. U ovo ratno vrijeme kad frcaju glave,
molim te lijepo, svakodnevno jedan domobranski oficir skae po peinama.
"Kako si, Vasa?" tapui ga po ramenu javljao se gledalac iza njega. Prijatelj je, zakljuio je po toplini tapanja. Zakrenu glavu
i ugleda Bajala, sjedio je u drutvu komandanta aerodroma, Gale. Vasa podie dva prsta, koja su trebala da kau: drago mi je
da si iza mojih lea.
Odmotavao se dosadni njemaki film, koji je Docimetra doveo do uznemirujueg hrkanja, Cojlu do mirnog sna, Halila do
sanjivosti, Bega na ivicu dosade, a Vasa je troio vrijeme na iskretanje glave lijevo-desno, da bi uhvatio po neku sliku, koje je
zaklanjala krupna glava na sjeditu ispred njega.
"ta si se uzvrtio kao na ringipilu, sjedni, gledaj ako e gledati..." Beg e se osoriti na Vasu.
"Bolan, nita ne vidim od ovog ispred mene", branio se Vasa.
"Reci mu neka uvue tu paurinu", liskanjski apnu Bajalo.
"Reci mu ti, moj Bajalo", alosnim glasom proapta Vasa.
"Rekao bih da mu nije metar preko lea i da nije zaao u trei metar visine", aljivo uzvrati Bajalo i doda: " Mislio sam da
tebe nije strah!"
"Misli i da ne smije?" potpali Beg.
"E, ovoga puta, ne smije", nadopali i Bajalo.
"Smije ga, moj drug, i udariti", Beg e, doda: "Jest da mu je glava ko Rondo, ali smije..." vragolasto Beg zakrivi glavu i doda
kao upitno: "Samo, Bajalo, da zna, taj bi udarac bio dobro skup!
"Kliko skup?" razumjede igru i prihvati je Bajalo.
"Tri kila peenja i dva litra vina, ali odmah poslije kina", izbrza Beg.
"Nije skup, ak bih ga i ja toliko platio!?" prihvati Bajalo.
Bez ikakve najave Vasa se podie pa odalami krupnu glavu. Dok se udareni snalazio, Vasa je uspio da sjedne i da mu se
obrati kroz usiljen smijeh:
"Gdje si Halide, otkud tebe u kinu? Vidi, ti, Halida, ne bi se ni javio prijateljima."
Krupni, kao da je grogiran bokser, tromo se podie, dograbi Vasu za revere i basom podviknu:
"Boga mi, ako ti ja dam Halida... proletie kroz plafon."
"Oprostite, gospodine, boga mi, ja sam mislio da je jedan na dug sa Tepe, Halid Kudra... Oprostite, ali liite."
"Ako ti ja dam..." ljutito e kao od brda odvaljen ovjek, ali umiri se i sjede.
Po zavretku filma, tabanajui u holu, liske su se dogovarale kuda da okrenu. Krupni se opet zadesio ispred njih, a Bajalo je
sa komandantom iza njih. Gledajui u potiljak gorostasa, tek je Beg shvatio u kakvoj je nevolji bio njegov prijatelj, nasmija se
pa kaza:
"Vidi ga, alosna ti mijka! Vidi ga koliki je, glavom mete pauinu po plafonu. Koliko bi, sada, traio da ga udari?"
"E, moj Bee, ne bi puno, ali kakva je vajda kad ti nema ni toliko", eretski uzvrati Vasa.
"Dobro, nemamo mi, ali ima gospode koja ima novaca", sa jasnom namjerom, malo glasnije, pridoda Docimetar.
"Pa, sluaj, udario bih ga, ako bi nas, neko, pretplatio sedmicu dana, sa po dva kila peenja i dvolitrenjakom vina", i Vasa je
govorio malo glasnije, i smjerno zakretao glavu u pravcu Bajala.
"Da li se ponuda odnosi i na komandanta puka?" na opte iznenaenje lisaka, javi se i Gale.
"Na njega posebno..." pourio je da odgovori Bajalo.
"Onda ja u da astim", prihvati komandant, ali pouri i da doda: "Ako se osobno ne moram pojaviti u kafani?"
"Bez brige, komandante, samo vi dajte kune", saglasi se Beg.
Dok se Vasa probijao krupnome, ostali su se odmiicali, oekujui i za njih neko novo Vasino izdanje. Prva liska poskoi i
odalami krupnu glavu, na zavidnoj visini. im se Vasa obrui i dotae zemlju, oglasi se:
"Gdje si Halide, pobogu brate, maloprije udarih ovjeka prava-zdrava, mislei da si ti..."
, podii ga na svoju, pa vratiti na Vasinu nadmorsku visinu. Podviknu: "Sluaj, ti, jebivjetre, bolje pamti svoje prijatelje, jer
ako ti se jo jednom desi da zamijeni tog tvog Halida, izmijeniu ti osobni opis. Onda tebe, taj tvoj Halid nee prepoznati.
Jebo te Halid i ti njega!"
"Oprostite, gospodine, stvarno liite na naeg prijatelja Halida", pritra Beg da olaka Vasi, nastavio je: "Oprostite, tako se
mi alimo. Dina mi, eto, i ja sam mislio da je Halid..."
"Dau ja i tebi Halida", odbrusi gorostas, ljutito se okrenu i udalji.
"Obje narudbe bie u 'Pavia', a sad urite kuama", ozbiljnim, gotovo nareivakim glasom kaza Bajalo, pa ih napusti:
"Pravo kuama!" dodao je nakon to se osvrnuo posljednji put.
_________

Dio deveti

Kao muva bez glave lutam po kafanama i sokaiima, a nikako da nabasam na Vasu. Pronaite Kisu, kako znate i umijete!
pred oima titraju mi rijei sa Milerove ceduljice, naroito one podvuene crvenom olovkom: Ni dlaka sa glave da mu nije
usfalila, moj je! Vrag je odnio alu, za ariju sam haber-efendija, koje ovdje ubijaju, a i za Milera sam odigrao zadnji ples.
Ostao sam bez vrijednosti, izduvana lopta, preputen volji sudbine opasan poloaj. Strah me Mostara a volim ga. Strah
me Vase a drag mi je i on. Strah me za sebe, a volim se do paninog straha za ivot, koji je ugroen. Iz svakog civilnog
prolaznika sike prijetnja i kurum, a uniformisanih je sve manje. Evo ih, idu mi u susret trojica derana, klonio bih ih se i da
nije rat, probadaju pogledima u kojima prepoznajem svoju sliku haber-efendije. Runa je, gotovo da bih i ja zapucao u nju.
Primiemo se nakostrijeeni, kao dva oblaka pod eksplozivnim nabojima elektromagnetizma. Bljesnula je munja, na redu je
grmljavina. Uniforma izroni iz kapije, eljezniarska, zaustavi mladie. Dok su mu pripaljivali cigaretu mimoiao sam ih.
Zavoljeh tu odoru, odvue mi misli niz tranice kojima sam nedavno pristigao.
Mostar... Mostar, ko je za izlaz? ujem i glas konduktera zagluhivan grajom i dozivanjima putnika.
Hu, hu, hu... zapiska i iro pri dodiru sa prvom mostarskom avlijom. Mostar, poslije toliko godina, bijah ushien. ta me eka
u njemu, pitah se. Da je kao nekad, sada bih ustaao i gledao kroz lijevi prozor, stajao dok se ukae zgrada loionice, sa
iviluka skidao kaput, naputao kupe, naslanjao na desni prozor i pogledom traio bolnicu, rampu... tarabe. Voz bi se
zauistavio naspram boksitne Vage. Tada bih pogledima pretraivao prostor do Gimnazije, i oekivao krnu mladost u
veernjoj etnji. Ana se tu zaticala sluajno, svaki put negdje izmeu Vage i Gimnazije. Kad se zaustavi voz, ba u tom trenu
Ana bi pristizala do rampe i ponirala u podvonjak ispod nje, smjerajui niz Riine prema Musali. Tek kad bih nju ugledao,
polazio sam ka izlazi, prikljuivao se u red nestrpljivih dolazeih putnika, poglede razasipao bi po zgradi eljeznike stanice i
njenom natpisu: MOSTAR MOCTAP. Kad taj natpis posvjedoi da sam se vratio u grad Ane, pogledom sam selio i na
hotelski natpis: VILSON, kao da sam elio da izvrim provjeru Aninog grada, a do tada bi se oslobodio prostor prema IZLAZ-
A, pa bih ubrzao korake, provukao se izmeu stanine zgrade i skladita, dokopavao se ceste koja vodi ka gostionici
"Jagnje". Tu bi se susreli, sluajno, svaki put na oku gostionice, i svaki put smo porumenjeli i na isti nain zapriali:.
Vidi Gare, kakvo iznenaenje?! Otktid ti? kao da je ujem.
Evo, ja s voza, otkud ti? Gdje si pola..? kao zaudio bih se i ja.
Majka me poslala, imam neto posla... nastavljala je.
Da te otpratim? Moe li..? stidljivo nametao sam se.
Dobro, ali moram brzo kui... govorila je sva posramnjena.
Ukljuivali smo se u gomilu parova i laganu etnju, korzirali, nastavljajui u smjeru kojim je dola ona, nizastranu, prolazili
smo hotel "Bristol", most i hotel "Neretvu", zaokretali na Musali i vraali se do rampe, produavali alejom platana, prolazili
Komadinovu kuu, do Rondoa, tu se zaustavljali, dodirivali rukama, butinama, glavama... usnama. Podrhtavali smo, stidjeli i
drhtali. Kad bi sram da me mine, ba u tom trenu otela bi se i utekla kui. Vraao sam se sa Rondoa prema hotel "Neretvi",
gdje sam stanovao. U meni je nadvladavao razljev sree pomijean sa mirisom nabreklog djevojakog tijela, sebe i svoje
neukrotive snage. Sretao sam na stotine parova u prisnim apatima i povremenom kikotima, mijeali ih sa ovlaim dodirima
pramenova i vrelih obraza. I sad kao da ujem te bezazlene kikote, izvirali su iz ozarenih rumenih obraza, podupiranili
unezvijerenim rosnim, kao da su na zejtinu, plivajuim oima. Svake veeri, sva omladina grada, slijevala se u tu, kao
lenjirom povuenu pravu ulicu izmeu Musale i Rondoa. U gradu se izgubilo ime ulice Riina, prepoznaju je po etaima,
pa je nazvae Korzo. Na Korzu se pokazuje novo ruho, mladost, srea, djevojka za udaju, momak...
Na Korzu je etao Mostar, dolazili su neveseli da se oraspoloe, veseli da budu jo veseliji.
"Propusnice!" iz sanja me prenu prva mostarska rije, ratna.
"Kontrola propusnica!" nedobrodoli glasovi pobrisae draga sjeanja. Kao da su baeni s neba, pred mnom se naoe
zvanini ljudi, eljezniari, policajci, njemaki vojnici i usae Ovovremenih se u trenu. Desno prepoznah vidik: tarabe, Vaga...
Gimnazija. Umjesto Ane, na svakih pedesetak metara uklipila se tmurna uniforma. Na zgradi Gimnazije je mitraljesko
gnijezdo. Zniao sam da Ane ne moe biti u vidokrugu, ali sam gledao u njenom pravcu, inilo mi se i da je vidim, trljao sam
oi i opet vidio uniforme, kao da je iz njih izvikivano:
"Propusnice!"
Saskoio sam sa papue i stao u dvored koji je milio ka dobro poznatoj staninoj zgradi. Okruivale su me nejasne ali zrele
promjene, nametale su se neprijatnostima. Prva je u natpisu, ostala mu je samo polovina: MOSTAR, a ona druga MOCTAP,
nasluivala se po mrljama slova zabranjene irilice. Kao po dogovoru, putnici su utali i gledali u vrhove obue i stezali
znojne policijske papire u drhtavim rukama. Na svakih desetak metara uz voz su oni to ga obezbjeuju, stajali su u
smijenim pozama, spremni da udare, ili upucaju.
"Odakle tebi ova propusnica?" pitao je zlovoljni ustaa putnika ispred mene.
"Dobio je u Sarajovu", uslijedio je piskutav odgovor.
"Doi ovamo!" priskoio je drugi, grubo dograbio zadrhtalu ruku i odvukao ga u zgradu.
"Odakle ti putuje?" isti se glas obrati i meni.
"Iz Zagreba", mirno odgovorih.
"I ti, poi ovamo!" pritra trei ustaa, dograbi me i uvue u slubeni ulaz. Tamo me doekae nezgodni saputnici, ona
dvojica civila iz voza.
"Gospodine Garo!" javite se u Posranu ulicu na broj 85., i traite spavanje. Ujutro, sa stanodavcem, doite na redovan posao
u Otkupnu stanicu", naredi nii civil. Krupni je pesniio tek uvedenog putnika, vikao je:
"Ko te poslao u Mostar? Komunista?! Govori!"
Prooh izmeu dvojice straara i izbih na ulicu. Preko puta stajali su dvojica njemakih vojnika, pratili su me sumnjivim
pogledima. Povih svoj pogled, prebacih ga na nitpis hotela VILSON. Tamo me presijee pogled sa prozora, znan pogled
Milerov. Sporazumjeli smo se u trenu da se ne pozdravimo. Okrenuh prema "Jagnjetu", usput su me pratili pogledi dva
straara koji su obezbjeivali dugaki ljezniki magazin.
Moda e i naii, domiljah nedokuivost, bivala je kod oka "Jagnjeta", jo desetak koraka i trebao bih da je ugledam.
Umjesto Ane stajala su dvojica vojnika. Zaustavio sam se, gledao uz i niz Korzo. Na svakoj raskrsnici visio jo po straar.
Riinom je korziralo malo vojnika i nekoliko parova. Zar je ovo Mostar, zapitah se. Kao da sam u nepoznatom gradu. Moj
Garo, doveden si kao poznavalac grada, prilika i ljudi. A ti, ti si u nepoznatom. esto si stajao na ovom oku i otpozdravljao,
a sada tu si ve desetak minuta, a nisi vidio poznato lice.Trojica vojnika sa uprtaima, svakodnevno sam po Zagrebu susretao
trojke, ali ih nisam doivljavao ovako mrskim, ne prilie Mostaru...
Da, da, ovo je novi grad. Ni "Jagnje" nije ono staro, ni Blania kua, ni pekara, ak ni damija, ili sam ja drugi. Zbilja, ovo je
nevjerovatno, pa ja ovdje nita ne prepoznajem, ni ovo mialo etaa, drugaiji su. Trojica vojnika sa uprtaima. Opet marira
eta, gdje e vie, u ta sam upao, kao da je opustoio poar pa se loe obnovilo, kao kad se iz skladno ureenog stana
iznese lijep a ugura ruan namjetaj. Nije priina, eno, eljezniki magazin je uvijek bio svjee obojen, a sada se namee
runoom i raznobojnou. Opa, da, da, tu je zec, nazire se srp i eki, ondje je pisalo KPJ, tamo SOCIJALIZAM... SMRT
FASIZMU SL... Tuan je grad, krivi su komunisti, to oni prljaju, radi njih je i ta vojska, ustae, straari, a posredno i mrtvilo na
Korzu. Truju narod, truju ga tim marksizmom, koji je kao svrab, im se jedan zarazi eto epidemije. Oigledno je, Mostar je
dobro zaraen, suvie mnogo za doktore Milera, Roka, Garu... Ovdje valja misliti o svojoj koi, jer epidemija uzima rtve,
esto su to i sami doktori, koji su tu da je lokalizuju i presijeku. E moj Garo, prizemlji se, jednom shvati u ta si se uvalio.
Imao je pravo Husi, pa da: Junak je ko se borio, pobijedio i ostao iv. J... ti mrtve junake...
Da proetam do Musale?
Pa da, straar je pred "Bristolom", pred Banjom, pred "Neretvom". ta je ovo, mislio sam da nigdjo ne moe biti gore nego u
Zagrebu, a takva je i zvanina procjena: U Zagrebu je teka situacija, jer, poznato vam je, on je oduvijek centar komunistike
partije... objanjavali su: U unutranjosti Zemlje stanje je sasvim dobro, potpuno je pod naom kontrolom. U Zagrebu je
milost boija naspram ovog. Sve posebno obezbjeuju. Vidi, i na Banji SMRT FAIZMU... na hotelu... I ti si, Garo, doao da
sreuje Mostar, da hvata Fee, ti i epidemija... Garo, uvaj sebe, nemoj da te vrate sa olovom u tintari.
Opet uniformisana uferasta smrdljiva trojka.
Zabolje glava, more me Mileri, parole, uniforme, uti... Kakav je taj iznajmljeni stan, u udnoj je ulici, pa i nije, ime joj jo
pravo, jer svakako mi je sve posrano. Evo me u povratku opet ispred "Jagnjeta". Ne susretoh nikoga poznatog, ovi me
sumnjie pogledima. Korzo, razoaralo me: vuku se nadobudni utokljuni vojnici, domae priipetlje, haber-efendije i
posrnule, izgladnjele djevojke.
Prepjeaio sim ispod rampe, proao pored Komadinove kue, u strahu protutnjah mrku i pustu ulicu platana, izbih na
Rondo, doekae me etvorica ustaa, osamili se i kao da su jedva doekali da neko naie, zgrabie me snanim nabreklim
teakim ruetinama, iz mene istrgoe papire i ovjenost, dozvae petog, na ulicama mostarske mrkline jedino pismenog
ovjeka. Usaglaavao je moje papire i njihove spiskove.
"Imam te na stanju!" kaza veoma vanim glasom i naredi da me propuste.
Stigoh na traenu adresu. Obeseli mi se domaa eljad, poradova stolinom graaninu, ekali su i sa veerom. Razgovor, oni
bi o NDH, Zagrebu, Istonom frontu... a ja, ja bih o Mostaru. Nisu Mostarci, doselili su, a ja nisam Zagrepanin obostrano
uljezi. Muan razgovor, kao dvoje gluvih. Odbranih se umorom, pa odoh u krevet. Sanjao sam otkupnu stanicu i neku krvavu
zgradu, a pokazae se, ni u javi nije mnogo drugaija.
Otkupna stanica ima dva lica. Za seljake je kao zemljoradnika otkupna stanica voa i povre, a za one koji u nju ulaze je
andarmerijska stanica. Od prvog susreta sa osobljem, shvatio sam da se radi o ispostavi Gestapoa, zaduenoj za
prikupljanje obavjetenja, prije svega od seoskih dounika koji su navraali pod izgovorom da prodaju proizvode.
Na Milerovoj kancelariji pie: Nezaposlenim ulaz strogo zabranjen. Pratio sam zaposlene, radili su poslove sline mome,
ubrzo sam shvatio da sam samo jedan od onih to prate sumnjive ljude, kao to je Vasa Kisa. Na sreu, za poetak, dobio
sam zadatak da slikam gostioniarske razgovore i Vasine susrete, te da detaljno, ukljuujui i najmanje sitnice,
prepriavam... Referisau svakog jutra kod Milera, uz jutarnju kavu. Bivae ve obavijeten o onome to u i ja priati,
postavljae dosta potpitanja, a na kraju izdavae mi poljoprivredne zadatke, koji su ograniavali i moje kretanje. A evo,
nakon sinonjih jada u "Jagnjetu", jutros sam imao i tu ast, tek nakon toliko dana i to, da me Miler primi prvoga. Naredi im
promolih:
Iz ovih stopa idite kod gostioniara ona, tamo su vane linosti, naravno, tamo je i Vasa. Potrudite se da identifikujete
svako prisutno lice, kao i one oko gostionice. Vasu ne putajte iz vida, ako iznenada napusti gostionicu slijedite ga, slijedite
po svaku cijenu. Znate, danas oekujemo... prekinu ga ustaa koji je bazdio na neispavanost i alkohol. Upade nenajavljen,
vikao je, prijetio, psovao... Miler povue plitku ladicu stola, u kojoj je leao samokres, na njega neosjetno poloi ruku,
istovremeno jo govorio gledajui u mene: Na posao, kao to smo se dogovorili. Izvolite izii!
Pred zgradom doekae me nova iznenaenja. Odmah do ulaza brektao je kamion sa ustakim znakom na vratima. Na
njemu leao je mrtvaki sanduk. Desno od ulaza rvao se civil i ustaa, ija je nagaena kapa leala u blatu. U namjeri da to ne
vidim, pourio sam da zaobiem kamion, meutim, i tamo se odvijala slina tua. Ni nju nisam vidio, zaobiao sam ih, ali
nabasah...
Meu fizikim radnicima Otkupne stanice, koji su se smijali i zabavljali tuom, bio je i Vasa Kisa. Zbunjen zaklonih se iza
radnika. Iz razgovora razabrao sam povod tuama.
U noanjoj mostarskoj ustakoj raciji, jedan od hapenika, odupirui se, ranio je svoga napadaa. Izgledalo je da je rana
bezopasna, pa je u bolnici previjen i otputen. Otiao je kui, na selo. Jutros je, na opte zaprepaenje, u krevetu naen
mrtav.
Trojica ustaa, meu njima i brat umrlog, doli su u Mostar po mrtvaki sanduk, usput dosta su pili, pa je oaloeni brat,
noen tugom i alkoholom, obilazio nadlene efove. Nas ste slali u orave mostarske sokake, a vi se tu zajebavate...
prigovarao je i prijetio. Usput je saznao da je u akciju umijean i ef njemake firme iz Otkupne stanice, poao je do njega,
sprjeavali su ga dvojica civila, i tako je dolo do ovih tua.
Pljusnu kia, pa se sklonismo pod nadstrenicu. Domalo pristigoe policijska kola, pa se povukosmo jo dublje. Otuda nas
izjurie, u oporu naosmo se na dvoritu.
Nestalo je Vase. Neobjanjivo!? Nevjerovatno! Neobjanjivo!?
Kako moe nestati ovjek? Vidio sam ga dok je izlazio iz skladita, i prosto kao da je propado u zemlju. Potraih ga ni tragi
ni glasa. Mileru ne mogu rei bio je tu i prosto nestao. A gdje si ti bio, pitae. Razumljivo je, pitae. Pa, ta da mu kaem, a
njemu je ovo vano, bio je jasan: Slijedite ga po svaku cijenu. Otkud Vasa, ta li je njega domamilo, ko e u svemu ovome da
se snae? Vjerujem da je Miler pobjesnio zbog malopreanjeg izazova brata poginulog ustae. Sad bi mu ja doao kao kec
na jedanaest. A ne, zato bih to plaao ja. Idem na posao, Vasa i nije bio ovdje, ja ga bar nisam vidio. Za odbranu mi treba
on, idem u njegovu gostionicu, idem da budem vien.
U "onu", kako sam i oekivao, ne bi Vase. Naruio sam doruak, pijuckao i smjerno troio vrijeme. Imao je pravo Miler,
gostionicu su posjetili desetak sumnjivih tipova, kao i oni to sam ih poznavao: Brean, Bilanovi... Vrdi, saaptavali su se,
upuivali sumnjiave poglede u mom pravcu. Brean me nije vidio, Vrdi se kooperio, ustajao, izlazio, sa vrata osmatrao
lijevo i desno. Bijae mi neprijatno, plaio sam se da me ne prokae. U strahu sam odsjedio koliko sam morao te iziao.
Okretao sam se u pravcu zamiljene revolverske cijevi, okretao i urno udaljavao.
Vratio sam se u Otkupnu stanicu: im doete da mi se javite, stajalo je na stolu. Ispostavie se, sve to sam saznao u
"onu", Miler je ve znao. Jo nije bio saznao za Vasino dolaenje, to me je veselilo.
Odmah nakon sastanka, idite i naite Vasu, kako znate i umijete naredi. Ni dlaka sa glave ne smije da mu fali dodao
je jo jednom i napomenuo: Ja u odluiti o vremenu hapenja i njegovoj sudbini. Ne zaboravite, moj je!
Ovom prilikom, prvi put uestvovau na irem sastanku, na kome je bilo vie Milerovih ljudi. Nije niko bio u uniformi, ak
nije ni Vrdi. U veini su nepoznati. Po dranju su gestapovci i moja fela. Od prisutnih samo sam jo trojicu viao ranije,
petoricu nikad. Miler je otro otpoeo:
"Ovdje smo na zajednikom zadatku, da unitimo komunistiku bandu, da prepoznamo, uhapsimo, procijedimo i likvidiramo
sekretara Mjesne partijske organizacije. Steemo obru oko Vase Kise, Teaka, Dugog... Vragovi su to, ilaviji su od govee
ile, ali nee dugo. O kakvim je zvjerkama rije uemo, najprije od kolege koji je pristigao iz Budimpete. Izvolite", dade
rije prvom do sebe.
"Gospodine Miler", prozvani otpoe mirnim glasom: "Doao sam do policijskih dokumenata. Potvruju sve vae
pretpostavke o tom komunisti. Bavarski zanatlija Kisi Vaso radio je u Peti etiri godine, aktivirao se u tamonjoj
sindikalnoj organizaciji. Evo ta kau dokumenti" kaza pa poe da lista i ita:
"Dvadesetog novembra 1918. godine, pod uticajem ruske revolucije, osnovana je Komunistika partija Maarske. Ubrzo je
Vlada pohapsila lanove Partije, na elu sa Bela Kunom, uhapen je i bavar Kisi. Taj bavar, Kisi, nai e se u eliji sa
Kunom, upoznae se i sprijateljiti. Iza toga Kisi pristupa komunistikoj partiji. Jo u eliji, raspravljali su o metodama
preuzimanja vlasti. Vlada je u to vrijeme preivljavala krizu. Naputa je Socijaldemokratska partija i prikljuuje se programu
zabranjene Komunistike partije. Slijedi ostavka Vlade, bilo je to dvadesetog marta 1919. godine, oslobaaju se komuniste,
koji sa socijaldemokratima osnivaju Ujedinjenu radniku partiju. Ve sjutradan preuzimaju vlast i proglaavaju Sovjetsku
Maarsku Republiku sa Bela Kunom na elu. Kisi djeluje u Crvenoj armiji. Vlada sedmog aprila 1919. godine dobiva golem
broj glasova, naroito seoskih, jer je najavljivala oduizimanje zemlje od veleposjednika. To e i ostvariti; kolektivizirala je
zemlju, ali je ne dade seljacima kako je bila obeavala, dade je na upravljanje bivim veleposjednicima. To glasae odvrati od
komunista i Sovjeta. I ta vlada pae u avgustu 1919. godine. Nova e progoniti komuniste. Kisia e protjerati u Kraljevinu
Srba Hrvata i Slovenaca. Zadnji petanski dokument govori da jo Kisi Vaso, protjeran u rodno mjesto Mostar, Hercegovina",
zavrio je prvi izvjestilac.
"Hvala vam na iscrpnim obavjetenjima", zadovoljan da je potvrena njegova pretpostavka, ozarena lica ree Miler, pa
nastavi: "Sada, da ujemo izvjetij iz Osijeka."
Miler kao da nije mogao da se ne smije. Smjekao se i prelazio blagim pogledima po prisutnim licima, kao da je traio da mu
se dive, u tom trenu liio mi je na razmaeno dijete koje oekuje pohvale od svakoga. Podie se ovjek sa Milerove druge
strane, bio je kratak:
"Na alost, malo sam saznao, u stvari, potvrdio sam samo ono to je gospodin Miler i pretpostavljao. Vaso Kisi, ili pod
mostarski Vasa Kisa, je nekoliko puta protjerivan iz Mostara u 1920. godini, vraao se do nekoliko dana. Onda je uslijedilo
protjerivanje na pola godine, i tada je to vrijeme proveo u Osijeku. Tamo nije..."
"Hvala i vama", presijekao ga je Miler i dao rije sljedeem. I redom izvjetavali su i stezali obru oko Vase Kise. Jedva
doekah kraj sastanka.
Duboko udiem svje zrak, hodam ulicama i zavirujem po gostionicama, ali zadatak ne obavljam po Milerovom nareenju,
jer tog Vase Kise prosto nema, nema ga kao da je propao u zemlju. Moda je po mene i bolje to ga nema. U mene se
uvukao neodreen strah. Tragao sam itav dan, i kako se najavljivalo smrkavanje strah se poveavao, zato sam najposlije
otiao u gostionicu "Jagnje", znajui da je u njoj najbezbjednije od svih mostarskih gostionica, blizu je eljeznike stanice,
blizu njemakog hotela "Vilson", pa bandita tu nije moglo biti. Zatekoh samo ustaku mlaariju, naruih veeru, pa se
opustih gledajui u pijane seoske derane, koji su, po prirodi stvari, moje kolege, premda mi se gadila i pomisao da tamo
spadam. Bili su buni, bahati, pohlepno halapljivi i drski. Jedan poe da se bavi sa mnom, nenadno mi prie:
"Koji si ti ku... ovde?" gurnuvi me aom izazivao je
"Koji i ti", apnuo sam.
"Jesi, gov..."
"Bez guve, momak", proaptao sam strogim glasom, i onda pokazio legitimaciju. Dvoumio je iznid moje glave, ipak odlui
da se vrati na svoju stolicu, pa s nje nastavi da izaziva. Prikljuie mu se i ostali vjerujui da sam tu da ih pijuniram.
Neprijitnost prekinu dolazak grupice ustaa, koji su bili bijesni na Gestapo, a da bi udo bilo i vee, povod je bio, niko drugi
nego Visa Kisa.
Sami Bog zna zato je Visa uao i legao u onaj mrtvaki sanduk na kamionu pred Otkupnom stanicom. Po ustakoj prii, reklo
bi se, poao da se zatiti od kie, ja mislim da se uplaio policijskih kola. Jutronja trojica ustaa, nakon to ih je najurio
Gestapo, sjeli su u kabinu kamiona i odvezli se u pravcu Kobilovae. Usput su sjeli jo etvoricu ustaa, koji su poli na
sahranu saborca. Sjedili su na karoseriji i bili uvjereni da je mrtvac, kome idu na sahranu, preuzet u mostarskoj bolnici, i da je
tu, u sanduku pored njih.
Svaki put kad se ovjek nenadno sretne sa mrtvacem, pone da razmilja o ivotu i smrti. Osjeti potrebu za samoom, bez
obzira na prisustvo ivih, osami se, iskljui iz stvarnosti. Potraje dok ga neki spoljni inilac ne poremeti. To se dogadalo i sa
ustaama na karoseriji. utali su i gnjurili mislima u mrtvaki sanduk. Najednom, kao da se poklopac mrdnuo, kao da se
podigao na jednom oku?! Iznenaeni putnici, u udu, razmijenili su poglede.
Opet se odkrinuo oak...
Proviri ruka!?
Pada li jo? zauo se glas iz sanduka.
Zateeni putnici su poskakale sa kamiona. Ugruvali su se i izlomili noge i ruke. Ranjenici su prevezeni u mostarsku bolnicu,
istim kamionom. Vasu su ubacili u nemli zatvorske odaje, iz kojih, im se smrkne, odvode na gubilita.
im iz ustakih pria shvatih u kakvoj je opasnosti Vasa, podigao sam se i uputio u hotel "Vilson", da im prije o sluaju
obavjestim Milera.
Miler je bio veoma brz, ve nakon jednoga asa, jo jednom, na vaskoliko iznenaenje, Vasa je bio na slobodi.
_________
Nastavlja se...
Dio deveti

Kao muva bez glave lutam po kafanama i sokaiima, a nikako da nabasam na Vasu. Pronaite Kisu, kako znate i umijete!
pred oima titraju mi rijei sa Milerove ceduljice, naroito one podvuene crvenom olovkom: Ni dlaka sa glave da mu nije
usfalila, moj je! Vrag je odnio alu, za ariju sam haber-efendija, koje ovdje ubijaju, a i za Milera sam odigrao zadnji ples.
Ostao sam bez vrijednosti, izduvana lopta, preputen volji sudbine opasan poloaj. Strah me Mostara a volim ga. Strah
me Vase a drag mi je i on. Strah me za sebe, a volim se do paninog straha za ivot, koji je ugroen. Iz svakog civilnog
prolaznika sike prijetnja i kurum, a uniformisanih je sve manje. Evo ih, idu mi u susret trojica derana, klonio bih ih se i da
nije rat, probadaju pogledima u kojima prepoznajem svoju sliku haber-efendije. Runa je, gotovo da bih i ja zapucao u nju.
Primiemo se nakostrijeeni, kao dva oblaka pod eksplozivnim nabojima elektromagnetizma. Bljesnula je munja, na redu je
grmljavina. Uniforma izroni iz kapije, eljezniarska, zaustavi mladie. Dok su mu pripaljivali cigaretu mimoiao sam ih.
Zavoljeh tu odoru, odvue mi misli niz tranice kojima sam nedavno pristigao.
Mostar... Mostar, ko je za izlaz? ujem i glas konduktera zagluhivan grajom i dozivanjima putnika.
Hu, hu, hu... zapiska i iro pri dodiru sa prvom mostarskom avlijom. Mostar, poslije toliko godina, bijah ushien. ta me eka
u njemu, pitah se. Da je kao nekad, sada bih ustaao i gledao kroz lijevi prozor, stajao dok se ukae zgrada loionice, sa
iviluka skidao kaput, naputao kupe, naslanjao na desni prozor i pogledom traio bolnicu, rampu... tarabe. Voz bi se
zaustavio naspram boksitne Vage. Tada bih pogledima pretraivao prostor do Gimnazije, i oekivao krnu mladost u
veernjoj etnji. Ana se tu zaticala sluajno, svaki put negdje izmeu Vage i Gimnazije. Kad se zaustavi voz, ba u tom trenu
Ana bi pristizala do rampe i ponirala u podvonjak ispod nje, smjerajui niz Riine prema Musali. Tek kad bih nju ugledao,
polazio sam ka izlazi, prikljuivao se u red nestrpljivih dolazeih putnika, poglede razasipao bi po zgradi eljeznike stanice i
njenom natpisu: MOSTAR MOCTAP. Kad taj natpis posvjedoi da sam se vratio u grad Ane, pogledom sam selio i na
hotelski natpis: VILSON, kao da sam elio da izvrim provjeru Aninog grada, a do tada bi se oslobodio prostor prema IZLAZ-
A, pa bih ubrzao korake, provukao se izmeu stanine zgrade i skladita, dokopavao se ceste koja vodi ka gostionici
"Jagnje". Tu bi se susreli, sluajno, svaki put na oku gostionice, i svaki put smo porumenjeli i na isti nain zapriali:.
Vidi Gare, kakvo iznenaenje?! Otkud ti? kao da je ujem.
Evo, ja s voza, otkud ti? Gdje si pola..? kao zaudio bih se i ja.
Majka me poslala, imam neto posla... nastavljala je.
Da te otpratim? Moe li..? stidljivo nametao sam se.
Dobro, ali moram brzo kui... govorila je sva posramnjena.
Ukljuivali smo se u gomilu parova i laganu etnju, korzirali, nastavljajui u smjeru kojim je dola ona, nizastranu, prolazili
smo hotel "Bristol", most i hotel "Neretvu", zaokretali na Musali i vraali se do rampe, produavali alejom platana, prolazili
Komadinovu kuu, do Rondoa, tu se zaustavljali, dodirivali rukama, butinama, glavama... usnama. Podrhtavali smo, stidjeli i
drhtali. Kad bi sram da me mine, ba u tom trenu otela bi se i utekla kui. Vraao sam se sa Rondoa prema hotel "Neretvi",
gdje sam stanovao. U meni je nadvladavao razljev sree pomijean sa mirisom nabreklog djevojakog tijela, sebe i svoje
neukrotive snage. Sretao sam na stotine parova u prisnim apatima i povremenom kikotima, mijeali ih sa ovlaim dodirima
pramenova i vrelih obraza. I sad kao da ujem te bezazlene kikote, izvirali su iz ozarenih rumenih obraza, podupiranili
unezvijerenim rosnim, kao da su na zejtinu, plivajuim oima. Svake veeri, sva omladina grada, slijevala se u tu, kao
lenjirom povuenu pravu ulicu izmeu Musale i Rondoa. U gradu se izgubilo ime ulice Riina, prepoznaju je po etaima,
pa je nazvae Korzo. Na Korzu se pokazuje novo ruho, mladost, srea, djevojka za udaju, momak...
Na Korzu je etao Mostar, dolazili su neveseli da se oraspoloe, veseli da budu jo veseliji.
"Propusnice!" iz sanja me prenu prva mostarska rije, ratna.
"Kontrola propusnica!" nedobrodoli glasovi pobrisae draga sjeanja. Kao da su baeni s neba, pred mnom se naoe
zvanini ljudi, eljezniari, policajci, njemaki vojnici i ustae Ovovremenih se u trenu. Desno prepoznah vidik: tarabe, Vaga...
Gimnazija. Umjesto Ane, na svakih pedesetak metara uklipila se tmurna uniforma. Na zgradi Gimnazije je mitraljesko
gnijezdo. Znao sam da Ane ne moe biti u vidokrugu, ali sam gledao u njenom pravcu, inilo mi se i da je vidim, trljao sam
oi i opet vidio uniforme, kao da je iz njih izvikivano:
"Propusnice!"
Saskoio sam sa papue i stao u dvored koji je milio ka dobro poznatoj staninoj zgradi. Okruivale su me nejasne ali zrele
promjene, nametale su se neprijatnostima. Prva je u natpisu, ostala mu je samo polovina: MOSTAR, a ona druga MOCTAP,
nasluivala se po mrljama slova zabranjene irilice. Kao po dogovoru, putnici su utali i gledali u vrhove obue i stezali
znojne policijske papire u drhtavim rukama. Na svakih desetak metara uz voz su oni to ga obezbjeuju, stajali su u
smijenim pozama, spremni da udare, ili upucaju.
"Odakle tebi ova propusnica?" pitao je zlovoljni ustaa putnika ispred mene.
"Dobio je u Sarajovu", uslijedio je piskutav odgovor.
"Doi ovamo!" priskoio je drugi, grubo dograbio zadrhtalu ruku i odvukao ga u zgradu.
"Odakle ti putuje?" isti se glas obrati i meni.
"Iz Zagreba", mirno odgovorih.
"I ti, poi ovamo!" pritra trei ustaa, dograbi me i uvue u slubeni ulaz. Tamo me doekae nezgodni saputnici, ona
dvojica civila iz voza.
"Gospodine Garo!" javite se u Posranu ulicu na broj 85., i traite spavanje. Ujutro, sa stanodavcem, doite na redovan posao
u Otkupnu stanicu", naredi nii civil. Krupni je pesniio tek uvedenog putnika, vikao je:
"Ko te poslao u Mostar? Komunista?! Govori!"
Prooh izmeu dvojice straara i izbih na ulicu. Preko puta stajali su dvojica njemakih vojnika, pratili su me sumnjivim
pogledima. Povih svoj pogled, prebacih ga na nitpis hotela VILSON. Tamo me presijee pogled sa prozora, znan pogled
Milerov. Sporazumjeli smo se u trenu da se ne pozdravimo. Okrenuh prema "Jagnjetu", usput su me pratili pogledi dva
straara koji su obezbjeivali dugaki ljezniki magazin.
Moda e i naii, domiljah nedokuivost, bivala je kod oka "Jagnjeta", jo desetak koraka i trebao bih da je ugledam.
Umjesto Ane stajala su dvojica vojnika. Zaustavio sam se, gledao uz i niz Korzo. Na svakoj raskrsnici visio jo po straar.
Riinom je korziralo malo vojnika i nekoliko parova. Zar je ovo Mostar, zapitah se. Kao da sam u nepoznatom gradu. Moj
Garo, doveden si kao poznavalac grada, prilika i ljudi. A ti, ti si u nepoznatom. esto si stajao na ovom oku i otpozdravljao,
a sada tu si ve desetak minuta, a nisi vidio poznato lice.Trojica vojnika sa uprtaima, svakodnevno sam po Zagrebu susretao
trojke, ali ih nisam doivljavao ovako mrskim, ne prilie Mostaru...
Da, da, ovo je novi grad. Ni "Jagnje" nije ono staro, ni Blania kua, ni pekara, ak ni damija, ili sam ja drugi. Zbilja, ovo je
nevjerovatno, pa ja ovdje nita ne prepoznajem, ni ovo mialo etaa, drugaiji su. Trojica vojnika sa uprtaima. Opet marira
eta, gdje e vie, u ta sam upao, kao da je opustoio poar pa se loe obnovilo, kao kad se iz skladno ureenog stana
iznese lijep a ugura ruan namjetaj. Nije priina, eno, eljezniki magazin je uvijek bio svjee obojen, a sada se namee
runoom i raznobojnou. Opa, da, da, tu je zec, nazire se srp i eki, ondje je pisalo KPJ, tamo SOCIJALIZAM... SMRT
FASIZMU SL... Tuan je grad, krivi su komunisti, to oni prljaju, radi njih je i ta vojska, ustae, straari, a posredno i mrtvilo na
Korzu. Truju narod, truju ga tim marksizmom, koji je kao svrab, im se jedan zarazi eto epidemije. Oigledno je, Mostar je
dobro zaraen, suvie mnogo za doktore Milera, Roka, Garu... Ovdje valja misliti o svojoj koi, jer epidemija uzima rtve,
esto su to i sami doktori, koji su tu da je lokalizuju i presijeku. E moj Garo, prizemlji se, jednom shvati u ta si se uvalio.
Imao je pravo Husi, pa da: Junak je ko se borio, pobijedio i ostao iv. J... ti mrtve junake...
Da proetam do Musale?
Pa da, straar je pred "Bristolom", pred Banjom, pred "Neretvom". ta je ovo, mislio sam da nigdjo ne moe biti gore nego u
Zagrebu, a takva je i zvanina procjena: U Zagrebu je teka situacija, jer, poznato vam je, on je oduvijek centar komunistike
partije... objanjavali su: U unutranjosti Zemlje stanje je sasvim dobro, potpuno je pod naom kontrolom. U Zagrebu je
milost boija naspram ovog. Sve posebno obezbjeuju. Vidi, i na Banji SMRT FAIZMU... na hotelu... I ti si, Garo, doao da
sreuje Mostar, da hvata Fee, ti i epidemija... Garo, uvaj sebe, nemoj da te vrate sa olovom u tintari.
Opet uniformisana uferasta smrdljiva trojka.
Zabolje glava, more me Mileri, parole, uniforme, uti... Kakav je taj iznajmljeni stan, u udnoj je ulici, pa i nije, ime joj jo
pravo, jer svakako mi je sve posrano. Evo me u povratku opet ispred "Jagnjeta". Ne susretoh nikoga poznatog, ovi me
sumnjie pogledima. Korzo, razoaralo me: vuku se nadobudni utokljuni vojnici, domae priipetlje, haber-efendije i
posrnule, izgladnjele djevojke.
Prepjeaio sim ispod rampe, proao pored Komadinove kue, u strahu protutnjah mrku i pustu ulicu platana, izbih na
Rondo, doekae me etvorica ustaa, osamili se i kao da su jedva doekali da neko naie, zgrabie me snanim nabreklim
teakim ruetinama, iz mene istrgoe papire i ovjenost, dozvae petog, na ulicama mostarske mrkline jedino pismenog
ovjeka. Usaglaavao je moje papire i njihove spiskove.
"Imam te na stanju!" kaza veoma vanim glasom i naredi da me propuste.
Stigoh na traenu adresu. Obeseli mi se domaa eljad, poradova stolinom graaninu, ekali su i sa veerom. Razgovor, oni
bi o NDH, Zagrebu, Istonom frontu... a ja, ja bih o Mostaru. Nisu Mostarci, doselili su, a ja nisam Zagrepanin obostrano
uljezi. Muan razgovor, kao dvoje gluvih. Odbranih se umorom, pa odoh u krevet. Sanjao sam otkupnu stanicu i neku krvavu
zgradu, a pokazae se, ni u javi nije mnogo drugaija.
Otkupna stanica ima dva lica. Za seljake je kao zemljoradnika otkupna stanica voa i povre, a za one koji u nju ulaze je
andarmerijska stanica. Od prvog susreta sa osobljem, shvatio sam da se radi o ispostavi Gestapoa, zaduenoj za
prikupljanje obavjetenja, prije svega od seoskih dounika koji su navraali pod izgovorom da prodaju proizvode.
Na Milerovoj kancelariji pie: Nezaposlenim ulaz strogo zabranjen. Pratio sam zaposlene, radili su poslove sline mome,
ubrzo sam shvatio da sam samo jedan od onih to prate sumnjive ljude, kao to je Vasa Kisa. Na sreu, za poetak, dobio
sam zadatak da slikam gostioniarske razgovore i Vasine susrete, te da detaljno, ukljuujui i najmanje sitnice,
prepriavam... Referisau svakog jutra kod Milera, uz jutarnju kavu. Bivae ve obavijeten o onome to u i ja priati,
postavljae dosta potpitanja, a na kraju izdavae mi poljoprivredne zadatke, koji su ograniavali i moje kretanje. A evo,
nakon sinonjih jada u "Jagnjetu", jutros sam imao i tu ast, tek nakon toliko dana i to, da me Miler primi prvoga. Naredi im
promolih:
Iz ovih stopa idite kod gostioniara ona, tamo su vane linosti, naravno, tamo je i Vasa. Potrudite se da identifikujete
svako prisutno lice, kao i one oko gostionice. Vasu ne putajte iz vida, ako iznenada napusti gostionicu slijedite ga, slijedite
po svaku cijenu. Znate, danas oekujemo... prekinu ga ustaa koji je bazdio na neispavanost i alkohol. Upade nenajavljen,
vikao je, prijetio, psovao... Miler povue plitku ladicu stola, u kojoj je leao samokres, na njega neosjetno poloi ruku,
istovremeno jo govorio gledajui u mene: Na posao, kao to smo se dogovorili. Izvolite izii!
Pred zgradom doekae me nova iznenaenja. Odmah do ulaza brektao je kamion sa ustakim znakom na vratima. Na
njemu leao je mrtvaki sanduk. Desno od ulaza rvao se civil i ustaa, ija je nagaena kapa leala u blatu. U namjeri da to ne
vidim, pourio sam da zaobiem kamion, meutim, i tamo se odvijala slina tua. Ni nju nisam vidio, zaobiao sam ih, ali
nabasah...
Meu fizikim radnicima Otkupne stanice, koji su se smijali i zabavljali tuom, bio je i Vasa Kisa. Zbunjen zaklonih se iza
radnika. Iz razgovora razabrao sam povod tuama.
U noanjoj mostarskoj ustakoj raciji, jedan od hapenika, odupirui se, ranio je svoga napadaa. Izgledalo je da je rana
bezopasna, pa je u bolnici previjen i otputen. Otiao je kui, na selo. Jutros je, na opte zaprepaenje, u krevetu naen
mrtav.
Trojica ustaa, meu njima i brat umrlog, doli su u Mostar po mrtvaki sanduk, usput dosta su pili, pa je oaloeni brat,
noen tugom i alkoholom, obilazio nadlene efove. Nas ste slali u orave mostarske sokake, a vi se tu zajebavate...
prigovarao je i prijetio. Usput je saznao da je u akciju umijean i ef njemake firme iz Otkupne stanice, poao je do njega,
sprjeavali su ga dvojica civila, i tako je dolo do ovih tua.
Pljusnu kia, pa se sklonismo pod nadstrenicu. Domalo pristigoe policijska kola, pa se povukosmo jo dublje. Otuda nas
izjurie, u oporu naosmo se na dvoritu.
Nestalo je Vase. Neobjanjivo!? Nevjerovatno! Neobjanjivo!?
Kako moe nestati ovjek? Vidio sam ga dok je izlazio iz skladita, i prosto kao da je propado u zemlju. Potraih ga ni tragi
ni glasa. Mileru ne mogu rei bio je tu i prosto nestao. A gdje si ti bio, pitae. Razumljivo je, pitae. Pa, ta da mu kaem, a
njemu je ovo vano, bio je jasan: Slijedite ga po svaku cijenu. Otkud Vasa, ta li je njega domamilo, ko e u svemu ovome da
se snae? Vjerujem da je Miler pobjesnio zbog malopreanjeg izazova brata poginulog ustae. Sad bi mu ja doao kao kec
na jedanaest. A ne, zato bih to plaao ja. Idem na posao, Vasa i nije bio ovdje, ja ga bar nisam vidio. Za odbranu mi treba
on, idem u njegovu gostionicu, idem da budem vien.
U "onu", kako sam i oekivao, ne bi Vase. Naruio sam doruak, pijuckao i smjerno troio vrijeme. Imao je pravo Miler,
gostionicu su posjetili desetak sumnjivih tipova, kao i oni to sam ih poznavao: Brean, Bilanovi... Vrdi, saaptavali su se,
upuivali sumnjiave poglede u mom pravcu. Brean me nije vidio, Vrdi se kooperio, ustajao, izlazio, sa vrata osmatrao
lijevo i desno. Bijae mi neprijatno, plaio sam se da me ne prokae. U strahu sam odsjedio koliko sam morao te iziao.
Okretao sam se u pravcu zamiljene revolverske cijevi, okretao i urno udaljavao.
Vratio sam se u Otkupnu stanicu: im doete da mi se javite, stajalo je na stolu. Ispostavie se, sve to sam saznao u
"onu", Miler je ve znao. Jo nije bio saznao za Vasino dolaenje, to me je veselilo.
Odmah nakon sastanka, idite i naite Vasu, kako znate i umijete naredi. Ni dlaka sa glave ne smije da mu fali dodao
je jo jednom i napomenuo: Ja u odluiti o vremenu hapenja i njegovoj sudbini. Ne zaboravite, moj je!
Ovom prilikom, prvi put uestvovau na irem sastanku, na kome je bilo vie Milerovih ljudi. Nije niko bio u uniformi, ak
nije ni Vrdi. U veini su nepoznati. Po dranju su gestapovci i moja fela. Od prisutnih samo sam jo trojicu viao ranije,
petoricu nikad. Miler je otro otpoeo:
"Ovdje smo na zajednikom zadatku, da unitimo komunistiku bandu, da prepoznamo, uhapsimo, procijedimo i likvidiramo
sekretara Mjesne partijske organizacije. Steemo obru oko Vase Kise, Teaka, Dugog... Vragovi su to, ilaviji su od govee
ile, ali nee dugo. O kakvim je zvjerkama rije uemo, najprije od kolege koji je pristigao iz Budimpete. Izvolite", dade
rije prvom do sebe.
"Gospodine Miler", prozvani otpoe mirnim glasom: "Doao sam do policijskih dokumenata. Potvruju sve vae
pretpostavke o tom komunisti. Bavarski zanatlija Kisi Vaso radio je u Peti etiri godine, aktivirao se u tamonjoj
sindikalnoj organizaciji. Evo ta kau dokumenti" kaza pa poe da lista i ita:
"Dvadesetog novembra 1918. godine, pod uticajem ruske revolucije, osnovana je Komunistika partija Maarske. Ubrzo je
Vlada pohapsila lanove Partije, na elu sa Bela Kunom, uhapen je i bavar Kisi. Taj bavar, Kisi, nai e se u eliji sa
Kunom, upoznae se i sprijateljiti. Iza toga Kisi pristupa komunistikoj partiji. Jo u eliji, raspravljali su o metodama
preuzimanja vlasti. Vlada je u to vrijeme preivljavala krizu. Naputa je Socijaldemokratska partija i prikljuuje se programu
zabranjene Komunistike partije. Slijedi ostavka Vlade, bilo je to dvadesetog marta 1919. godine, oslobaaju se komuniste,
koji sa socijaldemokratima osnivaju Ujedinjenu radniku partiju. Ve sjutradan preuzimaju vlast i proglaavaju Sovjetsku
Maarsku Republiku sa Bela Kunom na elu. Kisi djeluje u Crvenoj armiji. Vlada sedmog aprila 1919. godine dobiva golem
broj glasova, naroito seoskih, jer je najavljivala oduizimanje zemlje od veleposjednika. To e i ostvariti; kolektivizirala je
zemlju, ali je ne dade seljacima kako je bila obeavala, dade je na upravljanje bivim veleposjednicima. To glasae odvrati od
komunista i Sovjeta. I ta vlada pae u avgustu 1919. godine. Nova e progoniti komuniste. Kisia e protjerati u Kraljevinu
Srba Hrvata i Slovenaca. Zadnji petanski dokument govori da jo Kisi Vaso, protjeran u rodno mjesto Mostar, Hercegovina",
zavrio je prvi izvjestilac.
"Hvala vam na iscrpnim obavjetenjima", zadovoljan da je potvrena njegova pretpostavka, ozarena lica ree Miler, pa
nastavi: "Sada, da ujemo izvjetij iz Osijeka."
Miler kao da nije mogao da se ne smije. Smjekao se i prelazio blagim pogledima po prisutnim licima, kao da je traio da mu
se dive, u tom trenu liio mi je na razmaeno dijete koje oekuje pohvale od svakoga. Podie se ovjek sa Milerove druge
strane, bio je kratak:
"Na alost, malo sam saznao, u stvari, potvrdio sam samo ono to je gospodin Miler i pretpostavljao. Vaso Kisi, ili pod
mostarski Vasa Kisa, je nekoliko puta protjerivan iz Mostara u 1920. godini, vraao se do nekoliko dana. Onda je uslijedilo
protjerivanje na pola godine, i tada je to vrijeme proveo u Osijeku. Tamo nije..."
"Hvala i vama", presijekao ga je Miler i dao rije sljedeem. I redom izvjetavali su i stezali obru oko Vase Kise. Jedva
doekah kraj sastanka.
Duboko udiem svje zrak, hodam ulicama i zavirujem po gostionicama, ali zadatak ne obavljam po Milerovom nareenju,
jer tog Vase Kise prosto nema, nema ga kao da je propao u zemlju. Moda je po mene i bolje to ga nema. U mene se
uvukao neodreen strah. Tragao sam itav dan, i kako se najavljivalo smrkavanje strah se poveavao, zato sam najposlije
otiao u gostionicu "Jagnje", znajui da je u njoj najbezbjednije od svih mostarskih gostionica, blizu je eljeznike stanice,
blizu njemakog hotela "Vilson", pa bandita tu nije moglo biti. Zatekoh samo ustaku mlaariju, naruih veeru, pa se
opustih gledajui u pijane seoske derane, koji su, po prirodi stvari, moje kolege, premda mi se gadila i pomisao da tamo
spadam. Bili su buni, bahati, pohlepno halapljivi i drski. Jedan poe da se bavi sa mnom, nenadno mi prie:
"Koji si ti ku... ovde?" gurnuvi me aom izazivao je
"Koji i ti", apnuo sam.
"Jesi, gov..."
"Bez guve, momak", proaptao sam strogim glasom, i onda pokazio legitimaciju. Dvoumio je iznid moje glave, ipak odlui
da se vrati na svoju stolicu, pa s nje nastavi da izaziva. Prikljuie mu se i ostali vjerujui da sam tu da ih pijuniram.
Neprijitnost prekinu dolazak grupice ustaa, koji su bili bijesni na Gestapo, a da bi udo bilo i vee, povod je bio, niko drugi
nego Visa Kisa.
Sami Bog zna zato je Visa uao i legao u onaj mrtvaki sanduk na kamionu pred Otkupnom stanicom. Po ustakoj prii, reklo
bi se, poao da se zatiti od kie, ja mislim da se uplaio policijskih kola. Jutronja trojica ustaa, nakon to ih je najurio
Gestapo, sjeli su u kabinu kamiona i odvezli se u pravcu Kobilovae. Usput su sjeli jo etvoricu ustaa, koji su poli na
sahranu saborca. Sjedili su na karoseriji i bili uvjereni da je mrtvac, kome idu na sahranu, preuzet u mostarskoj bolnici, i da je
tu, u sanduku pored njih.
Svaki put kad se ovjek nenadno sretne sa mrtvacem, pone da razmilja o ivotu i smrti. Osjeti potrebu za samoom, bez
obzira na prisustvo ivih, osami se, iskljui iz stvarnosti. Potraje dok ga neki spoljni inilac ne poremeti. To se dogadalo i sa
ustaama na karoseriji. utali su i gnjurili mislima u mrtvaki sanduk. Najednom, kao da se poklopac mrdnuo, kao da se
podigao na jednom oku?! Iznenaeni putnici, u udu, razmijenili su poglede.
Opet se odkrinuo oak...
Proviri ruka!?
Pada li jo? zauo se glas iz sanduka.
Zateeni putnici su poskakale sa kamiona. Ugruvali su se i izlomili noge i ruke. Ranjenici su prevezeni u mostarsku bolnicu,
istim kamionom. Vasu su ubacili u nemli zatvorske odaje, iz kojih, im se smrkne, odvode na gubilita.
im iz ustakih pria shvatih u kakvoj je opasnosti Vasa, podigao sam se i uputio u hotel "Vilson", da im prije o sluaju
obavjestim Milera.
Miler je bio veoma brz, ve nakon jednoga asa, jo jednom, na vaskoliko iznenaenje, Vasa je bio na slobodi.
_________

Dio deseti

Osvanulo je mlako ljetnje jutro i najavilo arki dan. Imao sam nemirnu no, razmiljao sam o Milerovim nakanama, u kojima
mora biti i mene. Misija se privodila kraju. Plaio me taj kraj. Nakon putanja Vase iz zatvora ponovo mi je posebno naglasio
da pazim i uvam Vasu Kisu, i naroito sjutra dopodne da ga ni na tren ne gubim iz vidokruga. Po cijenu ivota! pridodao je.
Nijednom tako ozbiljno izgovorena naredba. Primie se rasplet, kraj berbe, kakav, gdje sam ja u njemu, leao sam i planirao,
bezuspjeno dokuivao san.
ovjek ne moe planirati toliko dobro koliko moe sam sluaj.
Traei Vasu, susreo sam znanca, sajdiju Radia, koji me zadra u razgovoru. Kao poruen banu Vasa, iznenadi me preko
svake mjere, sajdija je to uoio pa e da upita:
"Poznaje Vasu?!"
"Znam", odgovorih i gotovo da zamucah.
"Zna, povremeno mu dajem neto novaca, ali to se s njim mora initi oprezno, u stvari, izvedem, da ga zaradi. Nedavno se
dogovorismo da mu dam nepopravljiv asovnik, da ga proda uz moje prisustvo, pa koliko zaradi i ja u toliko da mu
pridodam. I, boga mi, prodade ga Podvelecu Husi, za pedeset hiljada kuna."
"Dade li mu i ti toliko?" upitah.
"Dadoh, ali ne odmah", kaza sajdija, pa objasni: "Dau ti sjutra", rekoh mu, kad susretnemo Husu, pod uslovom da mu ne
povrati sat. Znamo Husu, on svaki dan dolazi na Tepu. Uvjereni da e biti i toga jutra, dogovorili smo se i poli tamo. Iao je
ispred mene. im stigosmo stvori se visoka Husina prilika, odmah e nasrnuti na Vasu:
Zaj... si me, prodao mi kvaran sat...
Kako sam te zaj...? kao, zaudi se Vasa.
Sat je batal, stao, ne radi...! galamio je Huso i skretao panju na sebe.
Kako bolan ne radi, sat jo ko bog... Vasa je obarao glas, nastojao da seljaku obori onaj naboj koji prati svaki prvi susret
dvoje zavaenih ljudi, a kad je zakljuio da je Huso ve u moi da se obuzdava, nastavio je: A kuda si sve iao sa satom?
onda je sloio izraz lica kao da je bezazlen ovjek, i kao da ga od svega zanima samo kuda je Huso hodio, a dobro je znao da
je seljak sa planine, iz Podveleja, i da je mogao ii jedino tamo.
Kako kuda? Pa, evo, iao sam kud i vazda, uz Brankovac, pored crkve, uz potonu, uzastranu...
Tuda iao sa satom?! prekinu ga zaueni Vasa.
Tuda, dina mi, kud i svaki dan. Ja kuda bih?
Uz toliku stranu? opet e u udu Vasa.
Jakako, uzastranu, ja kuda bih?! Huso se udio pitanju.
E moj Huso, uz toliku stranu crkao bi i magarac, a ne sat upriliivi saaljivo lice, ree Vasa, pa i ne saekavi da ovjek
dobro razabere objanjenje, udalji se, uhvati me pogledom, namignu i pokaza da svratimo u 'Pavia', da ga isplatim", kaza
sajdija, nasmija se i nastavi:
"I evo ti Vase opet jue, navratio u moj duan, znao sam, za neto novac trebao mu je brzo. Umjesto pozdrava upitae s
praga:
Ima li pokvaren sat?
Imam. Bolji je od onog prolog, ovaj radi tri asa bez zaustavljanja prihvatih od prve.
Vai li, opet, za koliko prodam? predloi pa ukroi u duan.
Vai prihvatio sam, dohvatio sam jedan davno odbaeni asovnik, ispruio ga i uslovio: Ali, da ga opet proda Husi!?
Radiu, radi mi o glavi! kaza Vasa, zavrti glavom, pa nastavi: Ako ovako nastavi ti e preuzeti vostvo u liskaluku. Ali,
dobro, vai, opet e ga kupiti Huso prihvati.
Doznao sam da je uspio da ga opet utrapi Husi, ak za trideset hiljada kuna. I evo ga dolazi da me vodi do Tepe i Huse. Poi i
ti, da orba bude gua."
"Pozdravljam rodoljube! Otvori duan da operem ruke", izdaleka javi se Vasa.
"Nikad nita nisi radio, od ega se tako zaprlja?" zajedljivo ali i ljubopitljivo e Radi, pa poe da vadi kljueve od sajdinice.
"Pusti me na miru, moj dobri Radiu", kaza, namignu na mene, pa nastavi: "Nevolja. Komiji dola punica u goste, ostala
nekoliko dana, pa smo je jutros pratili na voz."
"Pitam te od ega si prijav?" gotovo da izgalami Radi.
"Smjestili je u kupe", nastavi Vasa: "Ssaekasmo vrijeme polaska, ali ne lezi vrae, voz no mogae da krene. Otkazala
lokomotiva, nee da upali..."
"Ne pitam te za lokomotivu!?" kao i ljue e sajdija, dopita: "Od ega si prljav, ti?
"Ama molio me komija..." kao jada se Vasa "molio me... gurali smo lokomotivu da upali."
"A to, da se punica ne vrati..." nasmija se Radi pruajui mu tek raspakovani sapun.
"Opra li se?" domalo e sajdija.
"Oprao sam, voda sve pere", ree, pogleda u mene, pa nastavi: "Sve pere, osim prljave due."
"Misli na Husu?" naali se Radi.
"Mislim na haber-efendije", proguna, pa predloi: "Hajdemo na Tepu."
Utroje krenuli smo ka Tepi i usput otpozdravaljali na mnotvo pozdrava.
"Svratimo u Jure, oenio je sina", pribliavajui se jednoj trgovini predloi i povede nas Radi. U duanu zatekosrno
mladoenju, koji smijekom pokaza da je posjeta dobrodola.
"estitam... estitam... estitam!" izredasmo se.
"Hvala, hvala, akobogda i vi svoje enili", uzvraao je ljepukasti mladi.
"Vasa, daj posavjetuj momka, a ti mali utoi rakiju, ta eka!" kao da je nareivao Radi.
"Teko je mlade savjetovati, misle da znaju sve", pravei se ozbiljan jadao se Vasa: "Pa ipak, mladoenja, posluaj ta ti ovaj
Vasa kae. U one enske stvari nema dna, i nemoj da ga trai."
"E, pa, hvala vam na estitanju... ivili!" nakon to je natoio ae, uz primjetan sram i rumenilo na licu, nazdravio je
mladoenja.
"Ima Vasa pravo, samo ti sluaj iskusnije mukarce, sa enama je teko", unosivi se trgoviu u lice govorio je Radi: "Ja u
ti rei vaan savjet, dobro ga sasluaj."
"Koji?" mladoenja je radoznao i preko Radievog oekivanja.
"Uz brdo ne pui duhana, niz brdo ne jai hajvana i u zoru ne je... insana", upriliivi preozbiljan izraz lica posavjetova Radi.
"U branom krevetu, ni pod kojim uslovima, ne treba sa enom priati to nije vezano za onu rabotu", u elji da se pridruim
savjetodavcima, rekoh i ja, pa nastavih: "U krevetu ena iznudi obeanja. Uvijek ona prije navue ovjeka, pa tek onda
dozvoli da i on navue nju."
"Natoi mali, jo po jednu", ree Vasa pruajui au, pa nadoveza:
"etali otac i sini, ugledavi konja na livadi zapitae dijete:
Tata, ta je ono?
Ono je domaa ivotinja, konj otac nae da je tako najbolje da odgovori djetetu.
A, ono? opet e mali.
Ono, ono je kobila uzvratie otac.
Tata, ta je to kobila?
Kobila, to je ena konja otac tako objasni kobilu.
Tata, tata, a ono? skakutajui oko oca dopitae sini.
E, ono, ono ti je drijebe.
ta je to drijebe? sini je uporan sa radoznalou.
Kako da ti objasnim...? otac se zamisli, dvoumio je kako da pojasni drijebe, pa kaza: drijebe je sin od konja.
Tata, ima li drijebe enu? sini sa pitanjem ide dalje i zbunjuje oca.
Nema, sine, drijebe nema enu poea se otac po glavi, pa zakljui: ene se samo konji!" zakljui otac", ali zakljui i
Vasa i pozva nas da nastavimo ka Tepi.
"Pa, Vasa, ti me zaje...!" domalo mladoenja istra na prag i dobaci za nama.
Na svakih desetak koraka zaustavljani smo od strane duandija i prolaznika, pozdravljali smo se, alili i produavali.
"Vasa, eto Memiage, kau ima rak", proapta Radi i objasni: "Ree mi njegov sin da ne moe izdrati ni deset dana. Vidi ga,
jedva gamie!"
"Sabah-hajrom-su, Memiaga!" sa desetak koraka javi mu se Vasa.
"A-lah-razo-sum!" jedva izgovori dedo.
"Jesi li, noas, radio to sa enom, moj Memiaga?" Radi se potrudi da pitanje bude ozbiljno, kako se od njegovih godina i
oekuje.
"Jesam", kaza starac, osvrnu se na sve strane, pa doda: "Jesam, jata sam!" zadihan jeva to izgovori.
"Lae tako mi boga!" zaskoi ga Radi.
"Jesam, bolan, jesam", branio se dedo. Neuvjerljivo udahnu svjeeg zraka, prokilji, zastade, osvrnu se jo jednom, zaustavi
disanje, pa uz napor izgovori:
"Jesam Radiu, ali, bilo je traljavo."
Ili smo, zastajkivali, pozdravljali, ali su Vasa i Radi pri svakom susretu, onako uzgred, napominjali: Ono je danas u podne!
Danas je Sarajlija na redu... Prolaznici su se zanimali i hoe li Sarajlija poloiti... Vasa je izbjegavao te odgovore, uzvraao je:
Bie danas u podne, a prolaznici su govorili: Bie raje kao Save... Admiral je rekao da moe proi, a moe i ne proi.
"Radiu..! Radiu...!" polupanino dozivao je jedan trgovac sa praga radnje: "Daj, reci tom Vasi da mi vrati kaput."
"Kakav kaput?" upetljah se osjeajui potrebu da i ja proslovim to.
"Moj gospodine", kad se primakosmo trgovcu, jedino meni prui ruku i kaza ime, Hasko, pa otpoe:
"Proljetos iznenadi kia i satjera Bega i Vasu u moj duan. Navalie da im posudim amrelu, koju nisam imao. Ugledae moj
kaput na iviluku, izmolie, pa im ga posudih. Rekoe da moraju hitno u hotel 'Neretvu', i da tamo ne mogu mokri. Kaput
obue Beg, onda se dopoveza Vasa, da i njemu dam kaput. Sve je pretraio, kad se uvjeri da nema drugog kaputa, poe se
uguravati Begu pod onaj moj kaput. Pomagao mu je i Beg. Naravno, nije ilo. Saaptae se, onda Vasa prie tezgi, dograbi
makaze pa raztrie kaput na leima, po sredini do vrata. Zagrlie se susjednim rukama, obukoe po polovine kaputa i odoe
kao da su jedan, jedan udan insan", ispria Meho i zamirka put Vase.
"Vrati ovjeku kaput!" primakavi se Vasi naredi Radi.
"Vratio bih svoju polu kaputa, ali ne vrijedi bez one druge, Begove", poe da se brani Vasa, pa doda: "Svoju polovinu kaputa
Beg je prostro pod uku."
"Hasko, eto ti maloga!" primijeti Radi pa nastavi: "Sad e biti, poslala me majka da naredi ta da kuva za ruak, i bezbeli,
da joj poalje novac."
"Babo, spromila me majka..." im se priblii otpoe momi, nastavi: "Babo, ta emo ruati...?"
"Govno", odbusi Hasko.
"Dobro..., babo, tebi, a ta emo mi ruati?" zbunjeno uzvrati malian.
"Vidi ko ide!" osjetivi da bi Hasko mogao nasrnuti na dijete, Radi okrenu na drugu, podigao je ruku u pravcu dolazeeg,
javi mu se izdaleka: "Dobro jutro Jure! Sretno, i unuka dobio, akobogda..." govorio je, povisivao glas, nametao se i tako
zatitio dijete od plaha oca.
"Hvala, Radiu, hvala...!" i Jure prihvati iz daleka.
"Je li kakva snaha?" prihvati i Hasko.
"Jest, jeb..a!" mrzovoljno e Jure.
"Znamo to!" doeka ga Vasa i nastavi: "Nego, ovako, kakva je kao insam?"
"Dobra!" oigledno nezadovoljan izborom mlade, podrugljivo uzvratio je Jure i dodao: "Kaem vam, dobra je, svaka joj je na
mjestu, jedina joj je mana to slabo pamti!"
"Tako mlada a slabo pamti?" rekoh da se i ja oglasim.
"Slabo, slabo pamti, slabo!" nastavljao je Jure, a istovremeno itao u Vasinim oima o meni, pa kad mu izraz lica ree da
nisam raja, nastavi: "Sjedimo i neto priarno, nenadno zipitae ona:
Stari, ko tebe ia?
ia me brico, Agi odgovorih joj. Sjutri dan, opet smo u nekoj prii, ona e opet:
Stari, ko te ia?
Agi, Agi sa stanice odgovorih i nastavih gdje sam bio prekinut.
Stari, ko te ia? opet e me prekinuti.
Dijete! Agi me ia, rekoh ti to ve tri puta ali vraga, misli da je upamtila, do minut e opet:
Stari, ko te ia kad nisi iz Nia... eto ti, kakva je. Dobra je, ali slabo pamti!? "
"E, boga mi, estita je! Vidi se da je iz dobre kue", povlaivao je Vasa.
"Dae bog gae, samo ne znam kae", u namjeri da zakljui o Jurinoj nevjesti, vie za sebe, proguna Hasko.
"avo e je znati", eretski se iskezi Jure i nastavi: "Posvaae se, svekrva i ona, prvo jutro. Jedva ih savladah. Prislukivao
sam kad su se dogovarale. Ona moja amprasta, onako kako samo ona i zna, govorila je medenim ustima:
Sluaj dijete, moramo se paziti, pa ponekad jedna drugoj i popustiti sluam je a mislim: Bog te ne ubio, zato meni nikad
ne popusti? Nastavi: Zna, ja sam ti muhanata i tabijasus ena, a boga mi, ponekad i ters. Tad se ne moe sa mnom. Doe
mi to... tada svi bjee od mene... sve bih dombosala. eljad me navikla, pa kad mi to doe, bjee od mene. Da se
dogovorimo! Da bi i ti znala kad je to u meni, kad mi doe to ja u za uvo zadjenuti karanfil. Znai, kad vidi karanfil, naroito
ujutro, bjei od mene kao to avo bjei od krsta. Jesmo li se sporazumjeele?
Sluaj ti, svekrvo! planu mlada ena kad ja ustajem, navikla sam da me eka zalivena kafa. Jesi li ti mene razumjela?
Dakle, hou svako jutro, kad ustanem, da me na stolu eka zalivena kafa. Da me eka, pa ti karanfil zadjenula ili ne
zadjenula! I jo neto upamti, kafa ne smije biti hladna."
"A bie to dobra i estita nevjesta", pouri da dolije Radi.
"avo e ih znati", opet e Jure: "Jutros sam pobjegao iz kue, nisam smio ni ekati. Na stolu ne eka kafa, a stara se zakitila
karanfilom..."
"I hak ti je, Jure!" pecnu Hasko.
"Zato mi je hak, ta sam ja bogu grijean?" pobuni se Jure.
"E, hak se vraa. Zaj... si Stipu, mog komiju! Nahvalio si mu svoju rodicu sa sela, te lijepa, radna, potena, pametna... i
utrapi je ovjeku", sa dosta zbilje i namjetenog smijeha, prigovori Hasko.
"Potena, zar nije potena?" ozbiljnim glasom e Jure.
"Ne kaem da nije potena, ali, evo, ve tri godine nije u stanju da rodi."
"E, to je do vas!" presijee ga Jure, i nastavi: "U nas je mogla, dva puta je radala, dok je bila kod nas, djevojka."
I tako smo, idui od duana do duana, od prolaznika do prolaznika, dugo prevaljivali taj, jedva kilometar dug put do Tepe.
Tamo je, po oekivanjima, bio Huso. Prodavao je sir iz mijeha. Pokazae mi ga. Radilo se o visokom i vitkom
pedesetogodinjaku. Imao je skladno i isto seljako odijelo, alvare i kaput od rae, vunene arape i opanke od govee
koe, na glavi nosi fes, koji izduljuje i onako visoku figuru. Sve je to inilo naoita i zamjetljiva ovjeka, koji se iz daleka
uoavao i nametao stasitou. Prili smo mu iza lea. Zaustavismo se na desetak koraka, a Vasa produi, prie mu, pozdravi
ga, ali Huso ne primi pozdrav, doeka ga:
"e si ti, kopiljane jedan?! Bacio sam i drugi sat!"
"Zato, moj dragi Huso?" sloivi alosno lice, zaudi se Vasa.
"Jue sam, po obiaju, kupio dvije truce", Huso poe podue objanjenje: "Onu trucu koju sam naumio eljadima, stavih u
torbu, a drugu pod pazuh i jeo je apanjem hodajudi po gradu. Sat sam stavio u torbu, na trucu. Posvravah jo neto
poslova, pa i ostatak druge truce stavih navrh torbe i okrenuh kui, put Podveleja. Kad stigoh do iznad pravoslavnog
groblja, ko i vazda, sjedoh na onaj steak, da otpoinem, a i da dokusurim naetu trucu. Ali, vraga... nema je! Mislim,
zaboga, ta je moglo da bude s njom? Da je ispala iz torbe, osjetio bih. Gledam u onaj sat, a on, melje li melje. ta melje
onoliko, pitah se i dosjetih: pa on ju je i pojeo! Kad je dovde pojeo pola truce, koliko mu tek treba na dan? Ko e to hraniti?
Zgrabih sat i ljuljnuh s njim o najblii krst, mislim: evo ti, pa sad deri."
"Kako si, Huso?" priskoi Radi da pomogne Vasi.
"A, evo, dobro sam. Prodao mi ovi benevrek pokvaren sat, pa eto, svaamo se."
"Nek ti vrati novac, a ti njemu sat!" predloi Radi.
"Ne, to je bilo, bilo je!" osori se Huso.
"E, onda, moram ga i ja isplatiti", kroz smijeh e Radi, odbroja novce, pa ih prui Vasi.
"Vasa, ubudue izmiljaj pametnije prie, teko se snalazim sa ovako glupim. Pametnije, kaem, ako misli da i ubudue
saraujemo", liskanjski proapta Huso nagevi se na moje uvo.
Naputajui Tepu okrenusmo ka gostionici "Pavi". U polupraznoj sali odluili smo se za sto u oku dijagonalno vratima. Za
susjednim stolom sjedio je nekada strogi i opasni, a sad umirovljeni policijac Hakija. Jedan je od estih policijaca koji su
dolazili sa sela, u poetku revnosni, naivni i posluni, a kasnije, kad se ukopite, postaju strah i trepet za ariju. U svom
radnom vijeku koji put hapsio je i Vasu, pa je i to bio jedan od razloga da su ga Mostarci odbacivali. Po penzionisanju bio je
potpuno odbaen, usamljen je hodao, sjedio, pio... Naruismo peenje i vino.
"Nekad si zajebavo mene, a ove ne smije!" Hakija poe da izaziva Vasu, nastavi: "Pred rat, presretnu me, priblii se, pa
apnu: Jugoslavija je okruena brigama.
"A ti sa mnom pa u hapsanu", prekide ga Vasa.
"U hapsanu, dina mi", potvrdi Hakija, sretan da hoe neko da pria sa njim, a usput Vasa i nije bilo ko.
"Odvede me ova hableina", nastavi Vasa: "Tamo me doeka ef policije, grmio je:
Dosta je tvojih boljevikih provokacija! Ti se brine za Jugoslaviju?!
Nemam ja veze s tim, gospodine efe branio sam se.
Nema, a ta ti znai: 'Jugoslavija je okruena brigama?'
Pa, jest, gospodine, Jugoslavija je okruena sa dravama ije su oznake B R I G A M A. Jedva izbjegoh batine, a ovaj sivonja
bio je nameraio da me tue pojasni Vasa."
"Ove manje zajebaje. Ja sam samo tukao, a ovi i kolju. Mene si zijebavo sa brigama, a ta ovim govori?" podrugljivo e
Hakija.
"Oni su bili brige, a ovi su verige", uzvrati Vasa.
"ta ti znae verige?" upade Radi.
"Vasa je to", preduhitri Hakija: "To samo policajac moe da shvati. Verige slue za vjeanje. NDH ivi od ubijanja, klanja,
jama i vjeala. To su njegove verige, moj Radiu", pravio se vaan Hakija. Kao da se neega prisjeti, upita: "Zna li, Vasa, da si
ti moj veliki dunik?"
"Kakav dunik?" opet upetlja se Radi.
"Prvih dana, kad sam tek obukao policijsku uniformu, onako mlad, neiskusan i naivan seljai, naletjeh na Vasine liske..." kao
navijen sat, bez predaha je priao Hakija.
Ubrzo je sto bio pretrpan, tri sahana ispunjena su mladom i tek peenom jagnjetinom, a u etvrtom crni i neslani jemeni
somuni, i na etvero presjeene glavice crvenog luka. Pored solnice i pribora tu su bile i vinove ae i dvolitrenjaci ilavke i
sode. Nakon postavljanja prvog sahana, po nepisanom zakonu, prekidao se razgovor, Hakija je i dalje priao, moglo bi se rei
priao je sebi i o sebi.
Primicalo se podne, a mi smo jo pili u "Pavia".
"Ne dopada mi se drutvo!" tako se naali Vasa i opravda nagal i ni na koji nain oekivan odlazak.
"Stari most je u mislima itelja grada", Radi mi je opravdavao Visin postupak.
"Sarajlija polae u podne", rekoh da izrazim razumijevanje i opravdanje.
"Da, bie to dogaaj. Zajedno emo?!" predloi Radi.
"Vai!" saglasih se.
Da li je i Radi igra gradskog podzemlja? Da li mi je podmetnut ovoga jutra? Pitao sam se idui s njim ka nairoko
najavljivanoj priredbi.
Na obalama ne bi slobodna mjesta, a bujice ljudi su se i dalje slijevale. Inat Mostaraca, zakljuih. Ne prihvataju strance,
vjerujem da je ilo od uha do uha: Partija zove. Odziv je preko svih oekivanja, ali za mjetane i tuan zbor. ak i za mene.
Izokrenuta je godinama naviknuta slika. Danas je uz Neretvu vie obuenih nego goliavih. Kao vjetaku ogradu u prirodi,
inile su uniformisane tarabe raznobojnih vojnih rodova.
Tri metra slobodna prostora na vrhu mosta oekivalo je organizatore skokova. Radi je liska u rezervi, pa mu pomau da
doe do povoljnijeg mjesta. Kupai su se povukli iz Neretve, ostali su samo spasioci na laufovima, njihovo je da pomno
prate svaki skok, ocjenjuju letove i brzo donose odluku da li je potrebno spaavati.
Sloi se na hiljade dlanova, oiju i grla: Hoemo Sarajliju, hoemo..., odjekivali su glasovi kao iz badnja, izvlaila ih lepravost
zastave kojom je upravljao Dupli.
Uzdrhtae mostarske ploare od poklika i aplauza namijenjenih admiralu Tozi, koji je dostojanstveno koraao ka vrhu mosta.
Zalahorili su jedri mostarski momaki cvjetovi, uniforme ostae zbunjene, postae jo mranije, kao tue na tuem. Poeljeh
da ne budem tu.
Izdignuta admiralska pesnica za Sarajliju znaila je da moe pristupiti na ispit. Pozdravljen je kratkotrajnim aplauzom, koji se
domalo pretoio u muk, a on najavi petolanu komisiju sa plakata.
Ispod ardaka komisija je koraala u sveanim crnim odorama, sa klovnovskim crnim eirima i golemim leptir manama.
Mirno, u skladu sa mukom, preli su dio puta do stolica uz desni temelj mosta, poredali se kao jedno tijelo, skladno se
naklonie Starom mostu i Neretvi.
Zagrmi aplauz, potrija dok predsjednik komisije ne podie eir u pravcu admirala. Opet zavlada muk.
Admiral podie lijevu ruku. To bi znak dvojici djeka da se strmoglave laste sa visokih nasuprotnih kula. Rastrigoe Neretvu,
pa uz pratnju aplauza otplivae do laufova. Admiralova desna ruka pozva tulae, pa se i oni vinue s krajeva i sredine
mosta.
Admiral se nakloni prvom skoku, bi to ujedno i znak da se Sarajlija moe popeti na vanogradni sredinji istureni kamen
skokamen.
Sarajlija se pridravao rukama za tanku ipku eljezne ograde, prekorai je. Pratio ga je snaan nadvodni aplauz, koji se
odbijao od vodene povrine i slagao u nedoivljene ehove, koji su neobinou i estinom omamljivali tvorce, a plaili one
koji prvi put prististvuju skokovima. Uljezi su se zbunjivali, pa se na elopeku poee uvlaiti u crne uniforme i razmiljati o
tome koliko su daleko od mostarske raje. Pitah se, a iji sam ja?
"Strah me!" "apnue Sarajlija pridravajui se o admiralovo rame.
"Samo hrabro!" sokoli ga admiral i poduava: "Ne gledaj u vodu ni u raju. Gledaj daleko, u vrh one damije. Usredsredi misli
na skok a gledaj u munaru. Ni na to sada ne misli ve na rijei koje u govoriti. Slijedi me mislima. Gledaj na munaru i udii
na moj znak. Udii, izdii, udii ... ! Prati li me?"
"Pratim", jedva izusti Sarajlija.
"Udii, izdii... Stisni oi, digni glavu, otvori oi, pogledaj dvadesetak metara ispod mosta, u sredite izmeu pet laufova.
Tamo treba doskoiti. Ne smije vidjeti publiku. Da li si me pratio?"
"Nisam uspio, strah me, neu skakati, strah me..." gotovo plano govorio je Sarajlija.
"Polako, ne panii! Znam gdje si pogrijeio. Sa munare si pogled, umjesto na laufove, prenio na raju. Nisi sluao."
"Crkoh od straha, pusti me da siem, pusti..." Sarajlija je gubio i izgubio samopouzdanje.
"Polako, daj ruku, smiri se, sii i saberi se, pa emo ponoviti", hrabrio ga je admiral.
Mostarcima nije neobino da skakai odustaju u zadnjem trenu. Skok je opasan po ivot, gine se, pa ne zahtijevaju da se
izvede po svaku cijenu. U takvim prilikama obezbjeuju potpunu tiinu. Ona je pretpostavka smirivanju, a ono pretpostavka
da bi do odluke uopte moglo doi. Oni koji su se peli na skokamen, a ipak nikada nisu skoili, nisu odustajali otprve, peli su
se najmanje tri puta i odustajali. Mnogi su skoili u drugom pokuaju, manje u treem, a samo rijetki su to uinili kasnije.
Isto tako bili su rijetki i oni koji su odustajali nakon prvog pokuaja. Za sve njih, ma koliko to dugo trajalo, raja ima potpuno
razumijevanje i strpljivost. Tako je i danas.
Na desetak kvadratnih metara nenaseljenog Starog mosta, osamljeni Sarajlija i admiral Neretve sjede na kamenom dijelu
ograde, ute i razmiljaju svaki o svojim brigama.
Sarajlija se prvi podie i misli okrenu nizvodno. Pitao se da li sanja, prepriavae.
Sve mu je bilo neobino i nestvarno. tipao se da provjeri stvarnost. Kao da je izbaen u nepoznati prostor, pa gleda sa
visine oboda. Kruio je pogledima. Nasuprotni dio kotla lii na Luki most, ali je ovaj okien nepoznatim malim ivim biima
koja su nalikovala na bia iz runih snova. Mnotvo tih bia ispunjavalo je omota izduenog kotla u kojem se kuhala
arobna orba spravljena za njega. Spravljala je vjetica u velikom crnom eiru sa jo etiri mrke pomonice. Kao da je
tenost kvasala, kao da mu se pribliavala. I bia su prijetila oekujui rtvu. Vidio je i mnotvo grobara u tmurnim crnim
uniformama. Priinjavalo mu se da ga ozdo mame hiljade avola, vuku u modrinu paklenog kotla. Strah je ovladala njegovim
biem. U glavu mu doe davni susret sa avolima, koji su ga vukli. Onda se spasio, zato ne bi i sada? sinu misao kao zraka
u praskozorje.
Zaigrao se djeai Vatroslav, iznenadio ga mrak, pa je potrao kui, jer se plaio groblja pored kojeg je morao da prode. A
kad stie blizu groblja, navrijee slike iz pria: nou iz grobova ustaju vampiri, vjetice, crni avoli, dozivaju se i igraju.
Stie do prvog krsta, oglasie se jo nevidljivi avoli, pritajili se, oekuju da prie pa da ga epaju. Djeak se pretvorio u uvo
i oko, noge su drhtale, zubi cvokotali, strah ga vukao u besvijest. uanj!? uo je... sigurno je uo. Spremaju prepad. Oi
ugledae protravanje, noge poklekoe, obrazi zgrie... opet protravanje... pripremaju stupicu... Usaglasie se oi i ui. Tu
su, zgrabie, samo to nisu. Ukaza se grobna svjetlost, zaskoi vampir...
Otkazali su vid, sluh i um, ostae mu samo noge i vrisak. Trao je kukajui.
Danima su ga lijeili.
Evo opet avola, okruuju, primiu... utao je i smiljao da opet utekne, zatvarao oi da ih ne vidi, oslukivao je... Otvori oko,
ukaza se vampir nadohvat ruke, priunjao se u crnoj ustakoj odori, u liku koljaa, koji je tu da ubijedi u ustaku stvar. Do
Sarajlije doprije vampirov glas:
"Naredio je Jilek da skoi. Zaklaemo te ako odustane... zaklaemo!"
Sarajlija potra niz most, na istonu stranu, iprijeie mu se vampiri, okrenu na lijevu, i tamo su bili oni. Zaustavi se nasred
mosta. Strah obhrva. Vampir! Noge! Preskoi ivicu... Utee!
Sunovrati se u Neretvu.
Izroni na povrinu vode i opet nesta. Spasioci snano zaveslae. Izvukoe davljenika na prvu peinu. Izvali se zagluujui
aplauz. Okrenue davljenika nizastranu i pritiskivanjem plua istakae usrknutu vodu.
Nakon petnaestak minuta Sarijlija se dokopa svijesti, pa nesigurnim koracima krenu predsjedniku komisije. Zaustavi se na
dva-tri koraka ispred komisije, zatetura i procijedi:
"E, jesam li, konano, poloio za mostarsku lisku?"
Komisija se poe saaptavati. Potraja. Znatielja je najsnanija u muku.
Dostojanstveno se podie predsjednik komisije, Vasa Kisa, skinu eir, nakloni Starom mostu, pa pokretima ruku admiralu
saopti odluku. Sa Starog mosta, snanim glasom, admiral je prevodio komisijsku odiuku:
"Kandidat nije poloio!
VELIK MU TRAP!
Upuuje se na popravni ispit, koji se zakazuje za:
_________
Nastavlja se...
Dio jedanaesti

Miler je ve osam dana u Mostaru, trganje groa je zavreno, pa je i on napustio Otkupnu stanicu, isplatio hotelske raune i
najavio odlazak za sjutra poslije podne.
Neobino ponaanje tog veletrgovca, neuobiajena izdvojenost, zagonetni susreti koje je svakodnevno ostvarivao,
nezamjetljivo bavljenje otkupom... izazivali su gonetanje stvarne uloge vabe. Neka je velika zvjerka, aputali su radnici
stanice, govorili u porodicama i po gradu. Ne bavi se otkupom, nije iziao u grad, potajno se sastaje sa Rokom, Sarijlijom,
Garom, Husiem, gestapovcima... Dva dogaaja su posebno skrenula panju na nj, hapenje uglednog graanina Breana i
teko muenje, neobino ak i za postupke Gestapoa, te nenadna dananja prisutnost na ispitu za lisku.
Miler je danima prebirao po tragovima Mjesne partijske organizacije, koristio policijske arhive, italijanske specijalne slube i,
naravno, stalae iza tamnih debelih zidova Gestapoa. Potinio je pod svoju komandu gestapovsku maineriju, a preko nje i
ustako-policijski aparat. Znano, savjesno i vrijedno radio je na mostarskom fenomenu kako je nazivao zadatak kojim smo se
bavili. Kad je pribavio dovoljno injenica da stvori jasnu sliku o neprijatelju, naao se pred donoenjem presudne odluke. U
stvari, on je sve to ve imao, ali je ekao dananju priredbu, o kojoj se u gradu nairoko govorilo. Zbog toga je odluio i da joj
prisustvuje.
Veeras je sazvao sastanak u hotelu "Vilson". Pozvao je tri prva ovjeka iz Gestapoa, komandanta njemakih oruanih
jedinica i komandanta aerodroma, a od domaih samo Roka, od kojeg sam i saznao tok sastanka.
"Znam da ste sa zanimanjem oekivali ovaj sastanak, i da s nestrpljenjem oekujete moju ocjenu situacije, posebno vas
zanima naredba koja e uslijediti", kao da je bio u gru, otpoeo je Miler: "Odmah u da preem na stvar", rekao je i poeo
da ita iz zabiljeaka:
"Mostarska partijska organizicija je idejni voa gradske bande i bandi po hercegovakim umama. Spada u najorganizovanije
u Evropi. Mnogo je jaa nego sam i mogao da pretpostavim. Veza izmeu partizanskih bandi i Mjesne partijske organizacije
odvija se besprijekorno, sabotane aktivnosti izvode se sa zavidnom usaglaenou, a to nedvosmisleno potvruje da je
itav grad antinjemaki opredjljen", zautao je prije nego e se okrenuti prema Mati Roki:
"Ustaka nadzorna sluba, zahvaljujui jednom bivem komunisti, uspjela je da doe do spiskova cjelokupnog partijskog
lanstava, ak i aktivnih simpatizera. To je, takoe, svojevrsna neobinost. elino vrst organizam, a tako naivno odati
lanstvo?! Ustae su dovele posebne jedinice iz Sarajeva, koje su trebale da pohapse i poubijaju sve graane sa spiskova.
Sprijeio sam ih, jer sam utvrdio da je u spiskove podmetnut jedan broj imena naih simpatizera. Trebalo je oistiti spiskove,
na tome sam izgubio dosta vremena, i tek sada moemo u akciju. Nijedan sa preienog spiska ne smije ostati iv.
Napominjem: Nijedan!" nakon kratkog premiljanja nastavio je:
"Znam, teko je prepoznati dobro skrivana imena iza komunistikih nadimaka, posebno je pitanje: ko je prvi, drugi... Ko su
Fea, Teak, Dugaki, Traktor... Pouzdano sam ustanovio da je Brean jedan od prva tri imena. Ali ko je glavni, ko je Fea?
Na desetine je moguih Fea.
Vasa Kisa?!
im spomenemo to ime svi zanijemimo, ali kojega god spomenemo... Odista, mora im se priznati, Mostarci ga zduno njedre
i uvaju kao svoje edo. Desetine smo pobili tvrdei da je ba to bio Fea, ali naalost pravi jo hoda ulicama pored nas. Ko
je Fea? Priznajem, ne znamo, ali i znamo.
Vasa Kisa?!
To je Vasa Kisa, gospodo. Obrazovan, iskusan, inteligentan, vjet, popularan, slobodan, svuda dobrodoao, slobodan,
slobodan...
Ja vam kaem, to moe biti samo on."
"Dozvolite da iznesem stav Ustake nadzorne slube", pokuae svoje miljenje da kae Mate Roko, otpoeo je: "Imali
smo..."
"Imali ste dovoljno vremena da to i sami obavite", prekinue ga Miler, pomalo i narugati: "To ste htjeli da kaete, pa da,
imali ste dvije i po godine i toliko godina prije rata. Imali ste... I ta ste uinili? Ja u da vam kaem, danas smo prisustvovali
nevienoj komunistikoj priredbi. Pod naim okriljem odrali su miting, sastanke, dogovore, planove... Danas, u podne,
dogaala su se uda. Ali, o tom-potom. Pitanje odgovornosti i to e doi... Preimo na plan i zadatke", strog je Miler,
nastavio je:

"Sjutra u podne ispod Starog mosta ponovie se predstava, bie na okupu i oni sa spiskova. Tamo emo da ih pokupimo.
Ujutro treba zabraniti izlazak iz kasarna i policijskih prostorija svim uniformisanim licima, a u deset sati da se stave u stanje
pripravnosti.
U dvanaest sati da svi krenu ka Starom mostu, da okrue obale Neretve i pohapse svakoga mukarca.
Specijalne njemake jedinice okruie otvorenu prostoriju izmeu mostova, zatvorie sve prilaze i hvatati bjegunce. Ne
smije umai ni jedan.
Tek u deset do dvanaest saoptiti komandantima jedinica neposredne zadatke. Ovo radi predostronosti od eventualne
provale, na alost, svuda imaju svojih, pa izgleda i meu nama. Znaju sve.
Dakle, cilj je hvatanje i fizika likvidacija oko etiri stotine bandita, koliko ih je, a to pouzdano znamo, prisutno u gradu.
Ubijanje na licu mjesta nije preporuljivo, ali u sluaju i najmanjeg otpora nareuje se, jer akcija mora da uspije.
Naglaavam, mora!
Vasa Kisa da ostane itav, iv i zdrav. On je iva enciklopedija. Treba nam za puteve do Vrhovnog taba. NJemu u suditi ja.
Osobno! Ne zaboravite, Vasa Kisa nam treba samo iv.
Ima li pitanja?
Preimo na zadatke!" Miler je zakljuio sastanak i svina odobrio da se udalje, osim Roka, zadrao ga je da bi mu naredio:
"Pronaite Garu i prenesite mu strogu naredbu: Kako zna i umije, ujutro, hou da vidim Vasu Kisu, neka to bude na peenju
u 'Vilsonu'."
Na putu izvrenja ove naredbe zatei u se na Musali, jer sam imao informaciju da e tuda proi Vasa i Beg.
"Dobro jutro, gospodine Garo", iznenadi me i Vasa i njegov podrugljiv glas. Banuo je kao da je on uhodio mene a ne ja njega.
"Znam, kriv sam, ja sam va dunik, ja sam vas doveo..." promucah.
"Znai, priznaje da si kriv?!" prekinu me Beg.
"Pa, kaem... jesam" potvrdih.
"Onda, popravi se!" opet e Beg.
"Pa, eto, tu sam, pozivam vas na peenje. Znate, veeras odlazim, zavren je otkup groa. Naruio sam peeno jagnje, da se
oprostim sa ljudima sa otkupa, pa..."
"Pa da ga pojedemo mi?!" doeka Beg.
"Moe i tako!" saglasih se.
"Znai li da se moe odmah popravljati?" sloivi dopadljivu obrazinu, tek e da se ukljui Vasa.
"Mogu!" sa zadovoljstvom prihvatih, udei se i sam da mi jutros tako dobro ide posao.
"Kuda emo?" vrpoljei upitae Beg.
"U hotel 'Vilson'", rekoh odlunim glasom.
"Ne znam, da li e tamo da nas puste, zna, tamo idu samo haber-efendije?!" Beg e vrtei glavom.
"Idemo u 'Vilson'" Vasa bi odiuan i krenu prvi.
"Danas odlazi?" nakon desetak koraka, tiho, kao za sebe, promrmlja Beg.
"Odlazim", uzvratih.
Danas, izgleda, mnogi negdje odlaze!? pecnu Beg.
"Pa, uradi li kako valja, taj posao?" otpoe Vasa naglaavajui svaku rije.
"Pa, tako..." uzvratih vrtei glavom.
"Jesu li zadovoljni efovi?" nakiljivi oko pogledom ubode me Vasa.
"Pa, tako", opet kazah neodreeno.
"A, ti?" opet e on.
"Pa, tako", kazah jo jednom.
"uvaj se tih poslova, a naroito poslodavaca", kao da je savjetovao pubertetliju, apnu Vasa, nastavi: " Zna ko s tikvama
radi o glavu mu pucaju. A, boga mi, ne valja kad oko glave..."
"Kvalitetno jo ovogodinje groe", poeh otegnutim glasom, nastavih: "Svi su zadovoljni."
"Ne zna ti ta je ilavka, mnogi su s njom propili", nastavio je Vasa.
"Bie dobro vino", opet ja svoju.
"To se nikad ne zna", i Vasa e svoju, nastavi duboko unesen u ono to je govorio: "Evo, rat je, svakodnevno je grad pun
uniformi, a pogledaj, jutros ih nema, nijedne, osim onih straara i neto pootrene kontrole. Zna, Garo, nikad se sa
ilavkom ne zna..." govorio je Vasa na kojem su se primjeivali znaci neke posebne zabrinutosti. Imao sam osjedij da je tada
znao sve ta se oko njega dogaa, da se plaio ishoda, smrti, ali nije imao kud, prepustio se igri.
"Vidi, molim te lijepo, eno Dede Ciganina!" zaklikta Beg.
"Poznaje li Dedu?" upita me Vasa, nastavi: "Neto je petljao s konjima, krao u vaba, odmarali su ga desetak dana", objasni
Vasa, koji se oito obradova njegovoj pojavi.
"Znam ga, kako da ne", odgovorih.
"Ej vala vam!" pozdravljao je Deda sa podosta koraka.
"Ej vala!"
"Ej vala i tebi."
"Poznaje li Garu?" nakon rukovanja, pokazujui na mene, provjeravao je Beg.
"Ne, ne poznajem... moda iz viavnosti", Deda uzvrati sumnjiavo.
"Ja poznijem Dedu. Stara je to liska, kako ga ne bih poznavao", kazah sa smjekom.
"Vjeruj svata!" branio se Deda.
"Bio jedan ovjek", otpoeh "imao jo troje kolske djece, zavrila se kolska godina, poee pristizati sa zadnjeg kolskog
asa:
Babo, ja proao odlinim! dotra da kae prvo dijete.
Evo ti dvije banke pruajui novanicu uzvrati mrgodni otac.
Babo, ja sam proao dobrim! domalo e drugo dijete.
Evo tebi banku uzvrati otac.
Babo, propao sam u koli! sav utuen dogegalo je i tree dijete.
A, tebi sljeduje pet banki pruajui novanicu kaza babo, kome je mrgoda prerastala u saaljiv osmijeh.
Ja odlian pa dvije banke, on propao, pa njemu pet banki?! Babo, to nije pravino! prigovorio je odlika.
Kako nije? imbretio se babo, pa objasnio: Opet me on doe jeftinije nego ti. Dogodine, njemu ne moram kupovati
knjige...
Poznajem li Dedu?" unijevi se Dedi u brk, upitah.
"Dina mi, poznaje", potvrivao je Deda i prihvatao smijeh.
"Bee, koliko su me puta uhapsili od prevrata?" dok sam se bavio Dedom, Vasa apatom upita Bega.
"Zato ti to pada na pamet, moj prijatelju?" zbilja se Beg iznenadio pitanju, odgovorie: "Ne znam, nekad sedmino, nekad
mjeseno... pa, moda pedesetak puta. Zato e ti to?" prepoznavi u Vasinom glasu sazrelu brinost, polualjivo e Beg.
"Koliko puta su namjeravali da me ubiju?" nastavio je Vasa.
"Pa, recimo... pola od toga. A, zato sad o tome?" brinulo je Bega.
"ini mi se, predosjeam to, ovoga puta se neu izvui", kaza Vasa i doda vie za sebe: "Gotovo mi je sijelo! "
"Bjei tamo, ta trabunja, svako udo tri dana, pa i ovaj vabo."
"Kamo sree da je tako", kaza Vasa, za ruku povue Bega dva koraka i nastavi jedva ujno: "Ali, ta je tu je. Garo me vodi
njemu, znai da je zavrio to neto, zavrie i sa mnom. Samo da me ne mrcvari, svakako se jednom umire", poluglas nije
dopirao do Dede, a nije bila namjera da ga ne ujem ja. Ta me injenica i iznenadila i zbunila.
"Zato mu onda ide na noge, da mu je lake?" pobuni se Beg.
"Sve je igra, pa i ovo. Ne mora uvijek dobiti domaa momad", Vasa nastavi posredno: "Sjea li se one velike utakmice u
Sarijevu? 'Vele' nikad slabiji a 'Slavija' jaka. Tvrdio sam, jedino ja, da emo ih pobijediti, iako je na njihovom terenu. Ima to
svoje..."
"ta li vas dvojica apuete, ta li smjerate?" naalih se pravei se da ih nisam prislukivao.
"Pitamo se, je li Deda pozvan na peenje?" zaskoi me Vasa, koji je, bilo je oito, znao da sam uo razgovor.
"Svakako, ast mi je", prihvatih.
Miler nas je oekivao. itao je novine, srkao kafu i nestrpljivo vrpoljio na stolici, oekujui susret sa Prvom liskom. ak je bio
i uzbuen, povjerie mi se kasnije, kao da je oekivao prozivku strogog profesora na ispit, kojeg i jest i nije pripremio. Da li,
odista, lii na Firera? pitao se. Jue je bio suvie odmaknut da bi ga vidio dobro. Milera je zanimalo i kako e Vasa da doivi
njega, Milera, i da li Vasa zna za njega. Zna Vasa, zna, u to je Miler uvjeren. Uotalom, im ue, odae ga oi, saznau. Oi su
ogledalo due, tajni prolaz, jo u vozu, govorio mi je Miler. Malo ljudi umije prodrijeti u nju. Miler misli da je on taj, vidi sve,
uvlai se u ljude, duboko. Otkud mu ta sposobnost ne zna, ali je tu osobinu davno uoo, jo kao djeai. Majka je to otkrila
prva, govorila je: "Dijete, nemoj da me tako gleda, neprijatno mi je, kao da mi rastura utrobu. Dijete, teke su ti oi." Istina
je, vjerovao je da ima ba takve oi, svakodnevne poslove nastojao je da rjeava i uz pomo njih.
Uveo sam liske u hotel. Osjeao sam se jadno, ponieno. Odavde Vasi nema povratka zato ba ja? Ubilo bi me i dijete
mostarsko, ta me misao zaokupi, postidjeh se pred zamiljenim nekim djetetom. Rat je, mora se, pravdah se. Ali, zato ba
ja? opet se pitah.
"Ono je neki zajebani tip!" proapta Deda sjedajui za sto.
"To ti je Garin ef", doapnu Vasa, pa malo podie glas: "I gori je nego misli. Gori je nego i Garo misli. Ali neka o tome
razmilja Garo, tu smo radi peenja, mi emo o tome."
Uz sve to sam pretpostav
ao, ipak me iznenadila samouvjerenost Vase Kise i dobro procjewivawe situacije. Iznenadila me je i wegova drskost, ili je
moda smjelost.
"Zna li kako je Deda prodavao koko?" Beg je napravio upadicu u namjeri da izokrene priu. Bilo mu je neprijatno u
zabranjenoj gostionici, i jo pod svjeim utiskom Vasinih rijei.
"Ne znam!" doekah u elji da prevaziem nelagodu koja je skolila i mene. Namjere her Milera nisam znao, ne znam ni ta
e se dogaati sa mnom, istinski se i sam poeh brinuti.
"Ama, pusti ti njih, lau!" Deda se poe braniti neuvjerljivim glasom, koji ga je odavao i vie pothranjivao alu.
I on bi volio da nije doao na peenje, odavao ga je drhtavi glas, tek je iziao iz zatvora, a i njemu, kao i svakom hapeniku,
ba kao i momku koji ovladava djevojkom, treba vremena da se oslobodi osjeaja nesigurnosti.
"Ne lai", mirno e Vasa. Pri tom je kradomice osmatrao praznu salu i s gnuanjem udisao gestapovski zadah.
I Vasa je na miljenju da je najbolje prepriavati ale ala radi. Trudio sam se da proniknem u njegove misli, vjerujem da sam
u tome i uspijevao. U ove dvije ratne godine doivio je sijaset neprijatnosti, desetine puta bio je u zagrljaju zloutne smrti,
otimao se na razne naine, ali je itavo vrijeme bio u njenom drutvu. Posljednjih dana opako ga je uhodila. Kud god da
okrene nabasavao je na nju. Dopovezala ga se naroito dolaskom utalja i mene, tako liske nazvae Milera. I smrt je
uhoena, pratili su je Vasini prijatelji iz policije, domobrana, italijanske pa i njemake vojske, savjetovali ga da se izgubi na
nekoliko dana. Prihvatio bi, ali niko nije imao odgovore na pitanja: gdje, kada, kako, s kim... Odustao je, napravio svoju
busiju, predao se ekanju.
"Sva je prilika da je utalj doao po moju tintaru", Vasa se naslonio na Begovo uho, nastavio je: "Neka je, bar e neto
vrijedno ponijeti."
Predosjeao je da ulazi na poetak kraja. Jo ulazei u salu i ugledavi Milera, shvitio je svu ozbiljnost poloaja. Sino je
mislio da e se rasplet odigrati kod Roka, nekome je rekao:
"Ni Garino maslo nije za Ramzana", naslutio je i moju ulogu, iako je nije i pouzdano znao. Budei se oekivao je smrt, pa ga
ni susret sa mnom nije iznenadio. Naprotiv, nadao mi se.
"Nee me hapsiti u hotelu, ovdje e biti samo prvo poluvrijeme", opet Vasa doapnu Begu, dodao je: "Siguran sam, bie to u
Vladiinoj kui."
Svi izlazi od smrti zatvoreni su, po izlasku iz ove gostionice priae Vasa. Sa smru oi u oi. Ne da utalj da me ubiju drugi,
on e da se naslauje, da pred njim puzim, pretpostavljao je Milerove misli i nakane.
"udna su ljudska osjeanja. Ona to smrt okruuju najudnija su, "primakavi se Begu aptao je Vasa:
"Prvi dodir s njom, sjeam se, bio je stravian, kao da se u meni ruilo sve, ama ba sve, strah, strah, strah... Drugi put, ruilo
se mnogo, strah, strah strah... Deseti susret sa smru, ne znam ta se dogaalo, strah, i jest i nije. Svaki predstojei dvoboj
sa njom, kao kod boksera, tano onako kao to je priao bokser Drena: Najgore su prve batine... Kad te protivnik premlati,
udarac vie i ne osjea, ne plai ga se, ili te udarao ili milovao, svejedno ti je, srlja u borbu, pa, ja li iv ja li mrtav; svejedno
ti je u tim trenovima. Upravo se tako osjeam: Mrtav, jer mi je i ivot mrtvaki. Danas e me ubiti, umrijeu, pa ta onda, i to
je jednom, samo jednom. Gledao sam i sluao mnoge dok su umirali, mrcvarili ih, ubijali. Sa ponosom, puni prkosa plovili su
u zadnju luku.
Pred smrt, ovjek je pun ivota.
Samrtnici puni ivota, smijeno izgleda.
Istina je esto smijena", kaza Vasa, osvrnu se po Sali i posebno na Milera, pa nastavi da apue na Begovo uvo, ne trudei
se da ga ne ujem ja:
"Kau da je nesretni Brean brzo skonao. U danu. Ubijali ga, a on im se kezio. Bili su uvjereni da e popustiti pred batinama,
ali ne, obratno, bivao je jai, po svakom udarcu prkosniji i stameniji. I ja u tako, nek se pri", Beg e kasnije prepriavati
Vasine rijei.
Posmatrao sam Vasu, koji se predao mislima. Prodirao sam u njih.
Moda u za koji sat biti mrtvac, a dotad u iviti, krkati, piti, trhati i liskaluiti. Liskaluiti, nego ta, kao da je govorilo iz
njegovog izraza.
"Nekolika uzastopna dana, da je proda, bezuspjeno Deda je nosio koko na Tepu", kad sam najmanje oekivao Vasinu alu
oglasie se: "Staru i mravu, niko je nije ni pogledao. Razmiljao je moj drug i dosjetio se da pomou pumpe za bicikla u
koko ubrizga dva litra vode... Proda je kao kunicu."
"Ne zajebaji mislie tui ovjek..." smeteno e Deda.
"A ne, ba je duhovito", trudei se da izrigam smijeh, prihvatih, zatim pozvah konobara i zamolih da donese narueno jagnje
i domau ilavku.
"E moj Simo Tica, da ti je razgrnuti zemlju iznad sebe, pa da ustane i vidi ko je zgrabio tvoj hotel?" kao za sebe proguna
Vasa.
"Kad spomenu Ticu" nastavi Beg "pade mi jedna na pamet. Sjea li se kad donese onu skalameriju?"
Raja, ovo je prvi radio u Hercegovini. Pria kao insan kaza Simo prije nego ukljui tu do boga zanovetli spravu. Ugostitelj
sa njuhom napravio je pravu stvar, itav Mostar navali u hotel da troi. Trebalo je to vidjeti, kakvih bi provala, uenja...
Ipak, niko se nije udio koliko Deda."
"Vidim ja koja su doba", Deda prekinu Bega i nastavi: "Bie bolje da ja to priam, jer ako me pored Bega jo i Vasa bude
opisivao..!? Pa jest, kako se ne bih udio, jesam, pitao se, pa kolini je taj ovjek koji moe stati u tako malenu kantu, i
jesam satima sam buljio u to udo. Zbori, svira, kri... Zamukne, pa odapne, veli: Vijesti i onda napria svata, opet uluni se,
pa e ti: A sada posluajte vijesti iz zemlje." Ja ba miljah da e da govori iz zemlje, naslonim uho na pod... A vi...!? Eto, to je
bilo", u jo nesigurnoj slobodi Deda jedva doeka da govori i time prevladava nelagodnost u kojoj se nenadno naao.
"Jedini je Deda pamtio radio rispored", kaza i nastavi Beg: "Znao ga je napamet kao hafiz kuran na arapskom jeziku, da bi ga
najavljivao kao zabavlja u cirkuzu. Bi li mogao da se prisjeti?" Beg kaza u elji da se govori neto.
"Kako ne bih znao, ta jo nisam izlapio", Deda jedva doeka da govori: "uje li ti Bee, nije moja glava za dvije noge, jo sam
ja uman. Evo, ovako nekako bi taj radio raspored:
U 6 sahata Taan vakat po Vejsilaginice horozu.
U 6 i erjek Dernek na hajatu uz tamburicu.
U 7 sahata Nejma nita , jerbo sve butum tacije kahveniu.
U 8 sahata Mocartaga udara u klavirargiju.
U 8 i pet dekika Taze haberi iz itava dunjaluka.
U 9 sahata Uz tandrkanje vani mahalski haberi. Bajro rahmetli abana, onomadne izgubio akiju, samar i na njemu jular.
Ko nae i vrati uhvatie kabahali sevap, a za mutuluk mu je kahva.
U 9 i frtalj Svirka Johanage her trausage u horuk duru. Stavovi su alegroselamet, adantekijamet i fortisimo alahselamet.
U 12 sahata Nejma nigta. Vakat ostavljen za popravku obataljenih drangulija na radionu.
U 4 i po Maksuz radijunske poruke: Kupujte uskije, oklagije, tepsije i belegije, ali samo kod Alije Dimenzije. A, uzgred, da
vam se pripomene, nejma veresije...
U 5 sahata Heim dri eglenu: istoa je po zdravlja, a peksinluk ona druga polovina .
U 6 i petn'es dekika Prenos iz izbe Omerage Varenike sa komianja kukuruza. Svira Kara Zulfo na gubinu urmuniku.
Tepsija Zuhra Varikua. Bie plaho teferili.
U 7 i kvarat Na vas avaz, pjeva Omerova efika.
U 8 i erjek Zamandalite vaskolika vrata, jer daje se radijunski belaj ejtan u ibriku.
U 10 sahata Prekida se haber preko have, do ujutro, dok se prvi horozi ne jave:
Selam alejkum, alejkum-selam do sabaha.
Utundi i biruni."
Razliite misli o istoj stvari kruile su u svim naim glavama. Nijedna nije sluala Dedu, znao je to i on, jer ni on nije mislio na
ono o emti je govorio, dokuivao je prihvatljive isprike, da napusti drutvo.
To je taj Vasa Kisa, razmiljao je Miler itajui novine. ovjeuljak koji e nadivjeti sebe, gdje li je naumio... u ta srlja? Peta
i Bela Kuna, Be i holc-bombon, Ni i kongres, Sarajevo... Musala i predstava?! Jue su ga klali, a ve sino amara diva.
Danas e umrijeti a on uiva uz peenje, vino i ale. udni su ljudski drumovi, sazdani su od elemenata nepredvidivosti.
Srea je da ih ovjek unaprijed ne poznaje. Eto, on i ne sanja da je svoje ishodao, da je potroio ivot i uplovio u groblje, ali i
to je ivotna stanica, po njega sretna okolnost, za koji sat bie mrtav, a veseli se! Da nije tako patio bi. U tu luku, na taj nain,
pristiu samo sretnici. ta li se dogaa u toj maloj i mudroj glavici, koja, eto, po potrebi ukalupljuje i Firera i bogzna jo koga.
Povremeno mi upuuje poglede, pogleduju i ostala dvojica, sumnjie, znaju da sam haber-efendija od kalibra, da sam Garin
ef, da sam gadan... Ve su uspjeli i da to iskau, da me izazivaju pogledima. Otvoreno mi govore: Pretvara se u itaa
novina, jeftino je, znamo... Vasa iba pogledima, otvoreno izaziva, pa to je neuveno, svi su u mom prisustvu povijali kime i
poglede, obarao sam ih najsnanijim pogledom, ovaj me nadhrvava. Istina je, pretvaram se u itaa, ali gospodo, neemo
vie, kad pokazujete zubala, evo i moga.
"Da i ja okusim tu ast, drutvo lisaka!" ustajui, podrugljivim glasom, oglasi se Miler: "Naravno, ako me primate?!" dodao je
sjedajui za na sto.
"I vakat ti je vie, gospodine, da progovori naki", zaskoi ga Vasa.
"Znai, prima me gospoda?!" iz Milera navirala je nadmenost.
"Znai, nisi vie mogao durat", osmjeli se da pecne i Beg.
"Durat!?" oito je Miler prvi put uo tu rije.
"Izdrati!" pourih da ponizno objasnim.
"Sjedaj, ta se izmotava!" grubou iznenadi Vasa. Nije ni persirao: "Znam, ti si i naruio ovo peenje, a Garo, bleak..."
"Bleak?" ponovi Miler.
"Malouman, blesav..." objasnih nakon to mi Miler primae uho.
"Otkud sve to zna?!" Miler gotovo da se izderai.
"Neu da ti kaem!" Vasa uzvrati ne asei.
"Neu da ti okoliim, naruio sam ovo peenje, znatieljan sam", na tren Miler je bio iskren, bar sam ja u to bio uvjeren, a
ini mi se i Vasa. Dodao je: "Da budemo malo indiskretni, gospodine Vaso Kisiu. Moe li?" upita Miler pa saeka da dobije
odgovor.
"Zavisi, pokuajmo?!" mirno e Vasa.
"Kad si shvatio da sam ja upriliio ovaj sastanak, odnosno naruio peenje, kako si rekao?"
"Od trenutka kad sam kroio u hotel, od tad sam siguran", uvjerljivo e Vasa.
"Po emu si zakljuio?" radoznalo e Miler.
Po gestapovcu, tvom psu uvaru, i po ponaanju vratara, koji je, vidjelo se, oekivao ba mene.
"To je istina. Ja sam naredio da te propuste", iznenadi me Milerova govorljivost, a i iskrenost, kako mi se opet inilo. Inae
se sa Milerom zadnjih dana dogaalo neto, o tome sam i ranije razmiljao, odgonetao povod. Ovo to se sada dogaa
potvrdi moju pretpostavku. I Miler je uzdrman, pokoleban. Nijemci su ovih dana pokazivali posebnu nervozu i zabrinutost,
puklo im pred oima. Prije dva dana se saznalo da je kapitulirala Italija. O tome se ukalo dok sam jo bio u Zagrebu, od
tada sam poeo da razmiljam o ishodu rata na drug nain, poeo da brinem za svoju kou, vjerovatno se to isto sada
dogaa i sa Nijemcima. poputa elina gordost i samouvjerenost.
"Svata si ti naredio za ovih desetak dana", riknu iz Vase.
"Na primjer?" izleti iz Milera.
"Da me puste iz Vladiine kue", ne asei e Vasa..
"Tada nisam ni bio u Mostaru", kao pobjedonosno e Miler.
"Jesi, ve si bio uselio duhom", uzvrati Vasa.
"ta jo?" pomirljivo e Miler.
"Da me sakriju u kino", opet e Vasa bez dvojbe.
"Kako si to mogao saznati?" iznenadi se Miler, pa dopita: "Zato bih to ja radio?"
"Zato to ti trebam, jer sam pametan, a ne kao one pijanice, ustae, koje ni ti ne moe da kontrolie."
"Mudra si glava", ozbiljno e Miler, nasmija se i doda: "Volio bih da imam i jednog takvog saradnika."
"Nije bilo mogue da se sretnemo", kao vano e Vasa.
"Znai, neprijatelji smo?!" gotovo drsko e Miler.
"Shvatam te, kao i ti mene..." Vasa ne bi ba sasvim jasan.
"Kao da otvoreno trai borbu sa jaim, kao da je to u tvojojo naravi?" prigovori Miler.
"Traio si da budemo indiskretni", napomenu Vasa.
"Da, ima pravo, ali mislio sam da se boji." Miler nije nauio da se ovako sa njim razgovara, pa se povremeno ne uspije
savladati.
"Naravno, bojim se", uvjerljiv je Vasa.
"Misli, kanim da te likvidiram?" kao radoznalo e Miler.
"Di! I to ubrzo", otro e Vasa, a onda nastavi obarajui glas: "Ti to ne moe razumjeti, a teko tebi kad to bude u stanju",
kaza Vasa, pogledom gotovo da prepolovi sagovornika, pa nastavi kao da je on veoma vaan i mudar ovjek: "Moj vabo, ja
sam odavno likvidiran, oguglao sam, a tebe to tek eka."
"Zanimljiva si osoba", bilo je oito da se na neki nain, na as, Miler zadivio Vasi Kisi.
"Jesam, posrana kao i ti", opet e Vasa ozbiljnim glasom.
"Da ne zamaramo drutvo naim glupostima, preimo za drugi sto", nenavikao da se s njim tako razgovara, pogotovo u
prisustvu potinjenih, a znatieljan, Miler je donio odluku da se izdvoje. Vasa se odmah podie. Preselie se za trei sto od
nas. Konobar za njima odnese njihove ae. Prislukivali smo koliko smo mogli. Miler je nastavio:
"Zanimljiva si osoba. Zna mnogo, zna li da se plaim i ja?"
"Isto koliko i ja", kao da je danima oekivao to pitanje, ne asei odgovorio je Vasa, pa nastavio da objanjava: "Samo, ti e
se dugo plaiti a i posranije e zavriti. Ja sam svoje otpatio, kuao sam strijeljanja, gestapovska priznavanja, ustaka
klanja... Svuda sam bio: samo me nije mlin mlio ni grom bio, to veli na narod. Oguglao sam. Ujutro, kad se probudim, prvo
je to pogledam da li sam iv, pa kad utvrdim da jesam, oraspoloim se i pripremim za taj dan ivota."
"To za mlin..." presjee ga Miler "tako kae i na narod."
"Va narod!" Vasa e povienim glasom, pa doda tiho: "Najebo je i va narod."
"Vaso Kisiu, ili Vasa Kisa, ti si neobian ovjek, odista si vrijedan panje koja te okruuje. Imao sam i ranije slinih razgovora
sa ljudima visokog ugleda, sa velikim nacionalnim junacima, bili su odvani i gordi, bilo ih je koji su s pjesmom ulazili na vrata
zagrobnih prostorija, ali nijedan nije bio a da mu nisam pronikao u duu i pobudio strah, tu si najjai. Kvalifikovan sam da to
kaem. Kod tebe je sve zrelo, zreo je ak i nevidljivi strah. Zanimljivo je sluati iskrena miljenja direktnog neprijatelja..."
Miler se otvorio vie nego moda ikad prije.
"Znam", uskoi Vasa i objasni: "Mui te savjest."
"Mui me savjest, istina je, ona mui svakog ovjeka", na svoj nain prihvati Miler i nastavi: "Munina od savjesti, to je
najupornija boljka, ali preimo na nau stvar, zbog koje smo ovdje."
"Ti vodi igru, pa izvoli, tu sam!" Vasa nije okoliao, ni ti je dozvolio da igra potinjenu ulogu, ne bar dok je za kafanskim
stolom.
"ta misli o ratovanju?" Miler ne umije da bude dokraja iskren.
"Izgubljena stvar", Vasa ga je dobro razumio i nije okoliao.
"O Hitleru?" bio je znatieljan ta e Vasa na ovo da kae.
"Kolega mi je zaglibio: 'Mnogo htio, mnogo zapodeo...' to kae na veliki pjesnik", Vasa je i dalje neposredan.
"Komunisti?" zaskoio je gestapovac.
"Komunisti, oni su ti kao planinska voda, srlja, srlja, luta, zaobilazi, raspada se i sakuplja, nestaje", kaza Vasa, zamisli se pa
nastavi: "Reklo bi se, nee je vie ni biti, a ona se nenadno okupi i slije u maticu, i stigne kamo je i naumila, do morskih
puina."
"Znai, po tebi, pobijedie tvoji?!", zakljui Miler pa bre-bolje zaskoi novim pitanjem: "A ruski front?"
"Kinezi, Francuzi, Napoleoni... Hitleri! Istorija je neumoljiva..." Vasa se izjasni na posredan nain.
"Mostarski komunisti?" kao da hoe da presudno iznenadi, zapitae Miler.
"Tvrd je orah voka udnovata..."
"Ne slomi ga, a zube polomi", kako kae taj va veliki pjesnik, kako ga ti nazva.
"Sve zna", nasmija se Vasa.
"Jesi li komunista?" jo jednom zaskoie vabo.
"Ja sam Mostarac", odvano e Vasa.
"Znam, Mostarac si..." podrugljivo e gestapovac.
"Vara se gospodine, ti ne zna ko je Mostarac", kao kad srdito povrijeeno dijete pecka saigraa, tako je i Vasa peckao
Milera.
"Ima li kakav nadimak?" Miler misli da je postavio najglavnije pitanje kad se Vasa najmanje nadao.
"Imam!" ne asei e Vasa.
"Koji?"
"Zna ga svaki Mostarac."
"Opet nee da se izjasni?", miler e peckavo.
"ta e ti to, pita mene?! Pitaj one to plaa za ta pitanja: Vatroslava Vrdia, Vatru, Antu, Sarajliju, narednika, kapetana,
izdajnika, haber-efendiju..." Vasa opet nije okoliao.
"Priznau ti da si me i sa tim iznenadio. Vjerovao sam da si bar malo vjerovao u Sarajliju", iznenaeno e i iskreno iskusni
gestapovac.
"Nikad, i nimalo", odsjeno e Vasa.
"Zato ga ne primi u mostarsku liskanu?" Milera je zanimao odgovor i na ovo pitanje.
"Nije mu valjao trap pri uskoku", nasmija se pa objasni Vasa.
"A, danas?" znatieljan je Miler.
"A, danias. Danas jo za danas. Zavisi..."
"Od ega?"
"Recimo, opet od trapa."
"Dosta sam pitao", kaza Miler, popravi kragnu, odvai stav, pa doda: "Ima li ti pitanja, za gestapovca?"
"Nemam, poznajem sve odgovore", mirno e Vasa.
"Ne vjerujem ti."
"Znam da mi ne vjeruje", saglasi se Vasa.
"Kako zna?" Miler bi da uje vie od prve liske.
"Ve sam ih sve uo ili vidio", mirno e Vasa.
"Onda na klanicu", mirno e i gestapovac.
"Mogli bismo. Ali, nudio si neto, traio indiskretnost, a obojici je u interesu da bude tako. U tom sluju e morati da me
pusti na zakazani ispit. Zna, ne volim da laem", jo uvijek Vasa je samouvjeren i sabran.
"Da, ali zavarava se, nema vie bjeanja, moj si", nakon to jo jednom napravi pokret da popravi kravatu, Miler nastavi
odvanim gestapovskim nastupom.
"Ako stvar dobro razumijem", kaza Vasa, pokrenu se na stolici u povoljniji stav, pa nastavi: "Jo imam nekakvih ansi,
naravno, od mene zavisi i od saradnje koju u moi da odabiram. Znam da nemam ansi za bjeanje, znam kako to radite.
Dodijelie mi dvojicu uniformisanih i dvojicu u civilu, pridodae Garu i Sarajliju."
"Opet me iznenauje. Sve zna", Miler se samo na tren bio opustio.
"Znam, da bih se oslobodio iz tvoj kandi treba mi visok-visok ulog", pomirljivo e Vasa.
"Onda smo se dobro razumjeli?!" zvualo je kao Milerovo pitanje.
"Jesmo!" kaza Vasa i poe da objanjava: "Sve mi je jasno. Evo da ponovim, kao da smo na kolskom asu. Uhapen sam,
mogu otii na Stari most uz pratnju etvorice i diskretnu dvojicu gladnih ljudodera. Hvataju me, ubacuju u crnu maricu,
odovoze do Vladiine kue, a tamo emo popriati u miru o Fei, Teaku... Vrhovnom tabu..."
"Nemam ta da dodam", vie za sebe kaza Miler.
"A, ako bih dobro saraivao, koliki je broj koje bih trebalo da izvuem iz arijskog upa", nakiljivi oko sporo pitae Vasa.
"Recimo, etiri stotine bandita", nakiljivi i Miler, proaptao je broj.
"Toliki je spisak?"
"Da, ba toliki."
"A moje kolege?"
"Zna, Vasa, puno su uli i vidjeli, moramo ih malo skloniti", Miler kaza plan.
"Moete li obezbjediti da ih uklone u blagajski zatvor?" kao da se zaista nije alio predloio je Vasa.
"Zato ba u Blagaj?" iznenadi se Miler.
"Stid me i pri pomisli da su liske blizu dok se mi dogovaramo", odgovori Vasa.
"Dobro, neka ti bude", zakljui Miler.
_________

Dio dvanaesti

Milerov plan oko Vase Kise uruavao se, jer je Vasa umakao ve na putu ka Starom mostu.
Tik uz Vasinu pratnju, sudarila su se dva TOT-ova kamiona, nastao je mete... Izvanredna reija. Pod Stari most graani nisu
doli, tek neto djece apat na apat, ranio je divljeg vepra.
Kad povede krava a nema junca, nasrne na bezazlene krave, koze, ovce... U zanosu histerinog stanja skae ak i na domau
eljad. Zastraujue rie plae. I Miler je u naletu suludog bijesa skakao, udarao, prijetio... rikao. Naredi da se jedinice
stave u stanje borbene gotovosti. Sa tri iva obrua dao je da se okrui Mostar.
Ni maka u grad ni iz grada! strogo je nareivao. No je proveo na poloajima, nadzirao ih je gestapovskom preciznou i
strogou.
U vrijeme kad je cvrkut ptica poeo da najavljuje buenje vedrog dana, naredio je stezanje obrua:
Privedite svakog mukarca preko etrnaest godina. Svakog, bez izuzetka! izdao je neumoljivu naredbu.
Ptiiji poj je zanijemio pred izlivom bolnih djeijih i enskih jauka, koji zaparae usnulu mostarsku kotlinu. Najprije su se uli
iz Donje mahale, pa Luke i Zahuma.
Razbuivali su zastraujui udarci kundaka, izvaljivali halke i kapije, kuu po kuu, svaku po redu. I kuu mog stanodavca u
Posranoj ulici, pa sam priveden i ja.
Punili su vojne kamione i odvozili na junu stranu. Hapenja su vrile provjerene njemake jedinice nisu vjerovali ni
ustaama ni policiji.
Jo sam se jednom uvjerio koliko nam Nijemci ne vjeruju. Po kapitulaciji Italije vie to i ne kriju.
U Junom logoru, na golemoj poljani icom ograenog Karaebea, osvanulo je preko hiljadu i pet stotina unezvijerenih
Mostaraca, knjienih kao muki preko etrnaest godina. Svaki drugi mukarac grada. Postrojeni u dvije vrste, sainie tanki
kruni prsten golemog prenika. Iza njih stajala su pripremna mitraljeska gnijezda. U sreditu epurile su se nadmene crne
uniforme. One se, naspram piama, mantila, bosih nogu, rasupanih kosa, krmelja, gologuze mladosti i sipljive starosti,
doimaju savreno i nestvarno. Jedna istaknuta uniforma je nestana, kooperi se vlau i nadmenim bijesom. Milerova!
Poznavao sam mnoge iz prstena i bio uvjeren da su poteni, i mada sam i sam sline radnje inio, najednom mi se sve to
poelo da gadi. Razliite su misli istog ovjeka u i ispred osuene kolone. Srcem preselih Mostarcima, zamrzih tu, bogzna
odakle pristiglu, germansku paad.
Izroni limuzina i ugazi u ledine Karaebea. Kad ue u zadnji zavijutak, uniforme poee prelistavati mjesecima dopisivane i u
metalnim kasama uvane spiskove. Iz pristiglog automobila pomoli Husi. Vidjevi da je izgubljen, prie mu Miler, ponudi
kutiju sa najboljim hercegovakim duvanom, pritra jo jedan gestapovac, da pripali krunskom saradniku.
Stojim u koloni uhapenika. Ko zna, moda mi ta greka moe spasiti glavu nekad, razmiljao sam i svojevoljno ostajao u
njoj.
Crna grupa krenu iz centra ka uokruenoj i tugom naetoj koloni. Predvodila su je dvojica oficira, slijedio je Husi, pa
uniforme sa isukanim spiskovima. Otpoe odmotavanje Milerovog plana.
"Kako se ti zove?"
"Bajramovi Petar", odgovori nemona starost iz poderane piame.
"Nema ga na spisku!" oglasi se iz jedne uniforme.
"Poznaje li ga?" elni podvrisnu na svjedoka.
"Ne", proapta Husi.
"Ti, kako se zove?"
"Smajo Jugo", odgovori rtva sa pola glasa.
"Ima ga u spisku", sretnim glasom podvrisnu iz jedne od crnih uniforma.
"Da, on je iz Mostarskog bataljona", potvrdi Husi.
"Izvedite ga!"
Zar se tako odaju dojueranji drugovi i saborci, pogledom oinu Smajo. Husiu otkaza glava, ovjesi se, poremeti ionako
jedva sloenu ravnoteu. Zadrhta, ali stisnu zube i smoe da nastavi, da odaje... druga za drugom. Zaboravio je na cigaretu,
ugasila se, pa prie puau u osuenoj vrsti, poznaniku i bivem saborcu.
"Daj da pripalim!" promuca. Zatoenik ne poslua, sijevnu okom. Nisam mogao da se isudim smjelosti, snazi pogleda kojim
poe grickati izdajniku duu. Pogana polovina Husieve due bijesno priskoi, dograbi osuenikovu ruku sa cigaretom...
pripali. Kanu i njegova suza:
"Ne poznajem ga!" podviknu. Nije poznao komiju!?
"Poznaje li ovoga?"
"Ne!"
"Da!"
"Ne...!"
Odvoji ih tridesetak. Naredbodavci su nezadovoljni, nije to ni deseti dio sa spiskova, a prosijali su obje vrste.
Naredie da ponovi.
Ponovo su obili ivi prsten Husi oda jo estoricu, a mogao je mnog-mnogo vie. Ne dade iz njega neto, morilo ga
zaivajui srane prskotine, na duu mu navlailo nevid i pla.
Prvi put sam stajao u koloni osuenih, prvi put razmiljao s one strane muice. Isti ovjek u suprotnim mislima. Zamrzih
Husia koliko i ostali iz kolone. Drhtim trei put u ovom ratu. Kajanje. Poeljeh da ubijem Husia, kajem se to sam zaklao
jednoga mladia..., ne mogu da sredim misli, kapitulirala Italija...
Neoekivano zabrekta jo jedan automobil. I on napravi zavijutak prije nego se zaustavi do svog blizanca. Na vratima se
ukaza gorda, kao jela odrasla enska prilika. Podsjeala je na nekoga, odgonetali su kolonai. Vitko tijelo u iznoenoj
spavaici, problijedjelo glatko lice, duga i oputena, prirodno uvijena, kosa.
Toliko svijeta na Karaebeu, jedina sam ena, morala je da joj se javi ta misao.
"Ono je Raca Ivanievi, bolniarka Mostarskog odreda", kao kad lahor zauti opalim jesenjim liem, rasplinu se apat.
Da li e izdrati, pitala se. Da li, uopte, ena moe izdrati rat? Plai se, da... sebe se boji, odae oima. Mora vladati sobom,
mora. Ali, kako? Vidi drugove, gleda lica koja je previjala, izvlaila ispod mrtvaca, trkarala izmeu vaba, kuruma, gelera...
izvlaila ih. Ne moe da prevari oi, jer one vide, one e da odaju, u koga pogledaju, to je za gestapovce dovoljan znak. Moja
Raco, nemoj da ih gleda! Kako da ih ne vidim, drugove da ne vidim. Da, ne vidi ih, gledaj preko njih u pitominu Bia polja, u
Bunu i Bunicu, aptala je u svoja njedra. Ba u Bunu i Bunicu! Tamo si trkarala ispred krnih momia, a to su ti isti
mangupii, stasali u borce, tu postrojene; gleda u nekadanje uule momie, prisjeti se i kako je kikotala bjeei ispred
njih, zapravo, mamila ih djevojurastim butinicama koje je namjerno otkrivala zagrui haljetak, kao da se, bajagi, ne
poprska od trapa pliaka.
Samo naprijed, Raco, nagovarala je sebe, tako, izdri, gledaj preko vrsta, gledaj, eno dole ti je roena Lakieina, samo
naprijed, eno Blagaja i kule herceg Stjepana...
Prolo je najgore, izdrala je najtee, poetak vrste, ve je na austrijskoj karauli na brdu iznad Gnojnica. To je ve etvrtina
prstena mostarske mladosti. Izdrala je do podvelekog puteljka, kojim se jue iz partizanske jedinica uunjala u grad.
Eto te u Bjeluinama, junak si, pregledala si pola prstena. Mnogo je lake, nadolaze i prolaze Vihovii, Ilii... Hum. Hrabrila
se.
Pobijedila je prsten smrti, pogledima ljube je osuenici, ak joj se divi i slobodnjak Husi.
"Nee da oda?!" iskulja tuinski bijes.
"Neu!" iz djevojke izvali se krik.
"Hoe!"
"Neu!" zagrmi Karaebe, jekom uzvratie Hum, Kuk...
Neka udna, samo akustiarima pojmljiva zbrajanja Racinih neu, odbijalo se od razliito udaljenih brda i slagalo u
neuvenu jeku, koja je bucala mostarski kazan, odbijala i jo snanija vraala se u zanijemjeli Karaebe, pa najavljivala
mitska predskazanja pred rat proitana u knjizi koja je govorila o boici Ateni. Sa Akropolja je pozivala Atinjane da izdre jo
malo, pa da udrueni krenu u nove pobjedonosne bitke. Uinilo joj se da je jutros i ona postala boginja, zatitnica Mostara.
Gordo se uspravi, kako to i dolikuje boici, u elji da potvrdi snovienje, visoko zabaci glavu: "Neu, neu!"
"E, hoe, hoe..." mijeali su se divljaki glasovi i tupi udarci kundaka. Kreno je tijelo, lomljena mladost.
Gurali su je naprijed, podupirali, vukli od jednog do drugog u vrsti.
Ne pogleda nijednog.
Svako naseljeno mjesto ima neto visoko odakle se pokazuje grad. Vidljivost se mjeri procentima. Sa najboljih vidikovaca vidi
se i do osamdeset posto grada. Za dosezanje vidikovca treba uloiti napor. Prstenasti erefet carinske damije, sa kojeg
mujezin kuie podne i ramazanske akame, potpuni je vidikovac. Na njega tee je popeti se nego na bilo koji drugi. Uski
minaret sa usukanim tankim i do neba visokim stepenicima, za Vasu je godinama predstavljao izazov kojem nije mogao da
odoli, niti da mu se pokloni. Nakon sudara kamiona, bjeei ispred smrti, na mig hode, kao da se nikad nije plaio, u dahu je
uznogatao preko stotinu uvijenih basamaka do uokruenog hajata erefeta.
"Godinama sam elio da dokuim erefet, da po njemu hodajui okruim minaret, da i ja jednom i odjednom vidim itav
Mostar, ali zbog uroenog straha od visine, nisam to uspijevao, a eto, takva mi bi sudbina, dokuih ga u utrci za ivotom",
priae Vasa: "Savladah ga, uz kaznu da budem svjedok racije... hilminijade, odvoza rtava uz Kobilovau na klanicu, gledao
sam i kad su im prikljuili Racu, utog... Vidjeh i oslobaanje Husia, ali gledao sam i izvrenje smrtne kazne nad njim, usred
grada, po presudi Mjesnog komunistikog komiteta.
Gledao sam postrojavanje Mostarskog odreda iznad grada, i bio srean, jer se veina izvukla i odazvala na prozivci.
E, moje liske, gledao sam i napor koji je hoda morao da ulae da bi mi iznosio hranu, po kilo peenja i litar vina.
Hoda, vino ti je mlako! ukorio sam znojnoga hodicu: Nemoj da te vraam po hladnije! zaprijetio sam mu.
Dina mi, Vasa, padoh s nogu. Ako ovo potraje, gurnuu te sa erefeta i objaviti da si se spotakao, pao i poginuo, ko i oni
hoda iz Travnika ljutnuo se hoda.
Kurtarisah se dumana, Roka, Milera, Gara i Vrdia, a evo, stradau od sipljivog mujezina prepadoh se.
A, tako! Muka ti da se pentra!? naruih ga jo jednom.
Muka, moj Vasa, bezbeli, zorli mi je, bolan zorli! pravdao mi se hodica.
Ovako emo se dogovoriti predloih hodici ostavi ahmediju na erefetu, ja u kuisati podne, po olopeku se nee
pentrati. Zauzvrat, jutrom mi donosi nafaku.
Zato jutrom? zaudi se hodica.
Zbog vina, bolan hladnije je!
_________
KRAJ Danilo Maric:


MOSTARSKA TREHA

Jesam li bolestan, kao to tvrde ovdanji ljekari, ili sam zdrav, a oni se nisu unijeli u moje stanje, kao to mislim ja? Zaista,
jesam li bolestan?

Psiha!?

Kako ovjek moe da zna da sa njegovom pameu neto ne valja, kad svako, bolesnik osobito, misli, uvjereno misli, da je
njegova pamet nadrasla umove koji ga okruuju? Oajnost povremeno ovladava sa mnom i drobi mi ivotnu voljnost. Osim
jedne. Uvijek sam eljan Mostara i tamonje trehe. Ljudi me ne razumiju, njima sam smijean, za ljekare bolestan, i evo,
smjestili me u niku bolnicu, neuropsihijatriju.

Zaista, da li sam bolestan; i kad ovjek, uopte, zna da je bolestan od bolesti pod kojom ga ovdje vode? Ne mogu da ivim
bez trehe, zaista ne mogu, ovdje to niko ne shvata. Je li to dovoljno da i sam zakljuim da sam bolestan? Danima razmiljam
o tome. Treha!? Opsjela me treha, a vie ni sam nisam siguran da li takvo to i postoji. Zaklijao sam, iznikao i stasao
majinom sisom i trehom, koju mi je otrgao tui svijet. U Mostaru ovjek ne moe potpasti pod tlaitelja oaj, u njemu je
izobilje smijeha, mehlema za bol oaja. Mostarci stalno nekoga uzimaju na trehu; trehaju s nekim, idu na trehu, bivaju i
samotrehani, neprekidno trehaju da bi stalno bili veseli. Kad se smiju, trese im se itavo tijelo, moda je rije i nastala da
iskae to stanje. Svaki grad ima neku svoju trehu, ali one mostarske nema nigdje, udim za njom, i ako sam bolestan, onda je
to od te udnje. Ne znam kad sam se estito nasmijao, i grudi su mi zakrljale, postao sam uskogrudan i maloduan. Smijeh
je bio moj stalni pratilac, a zaboravio sam i kako izgleda. Psihoza!?, govore ljekari i propisuju neke siune tablete, ali se one
nisu pokazale djelotvorno.

U bolnici sam jutros osobito razdraen, oekujem komisijski pregled, pregled eksperata koji dolaze iz Beograda, onih to
ocjenjuju da li je pacijent sposoban za daljnje vrenje oficirskih poslova. Snimaju zdravlje uma!? Bude li loa ocjena moga,
zavriu na ulici. Drhtim i pri pomisli na to. Jer, kad se ovjeku jednom na nemjesto upie takva dijagnoza, nikad i niko je ne
moe izbrisati, pa je pacijent bez izgleda da se ponovo ukljui u graanski tok. Odluka pada danas, izrei e je uveni
predsjednik komisije, prijek ovjek, pukovnik, doktor, profesor... Drhtim i iekujem, tijelom sam u Niu a duom u Mostaru.
Mostar, treha...! Sve ove bolnike dane sam proveo u Mostaru. ini mi se kao da sam u njemu, tek povremeno se osvijestim
i tuno povratim, ali do koji tren opet se odnjiham tamo. Svako vraanje je osobito.

Lani sam ispostavio molbu za premjetaj u Mostar, i otada stalno mislim na njen ishod.

Nespokojstvo me potpuno skolilo, sada ve iz minute u minutu useljavam u Mostar, zatresem se nekoj trehi, to me povrati u
zbilju Nia, u kojem se zatresem od straha komisije, i tako naizmjenino. Sjedim u ekaonici i tresem se od smijeha i straha.

Po ne znam koji put, opet se vraam u Mostar.

***
Meha Javlja, sa naramkom novina, doekuje me prvi. Na glavi mu golema kapa, nekog glavatog eljezniara, na njoj se pali-
gasi crvena sijalica, koja mami panju na izvikivane rijei: "Javlja, javlja, javlja..." Prati ga gomila mlaarije, uzima na trehu,
na svoj nain obavlja dva posla, njemu pomau da proda novine i zaradi, a sebe da zabave.

***
Nailazim pored Gimnazije, pred njom je pogolema grupa mladih, veina ih uoava moju uniformu, saaptavaju se, znam,
spremaju se da me uzmu na trehu. Izdvoji se omanji momi, uozbilji glas i upita:

Kapetane! ta vam je u, tome, koferu?

Praak za gamad zbunih ga neoekivanim odgovorom, vratih mu trehu.

Odlino, odlino, to nama i treba. "Vrlo dobro, slui narodu" pridrui se jo jedan
iz grupe, iz ruke mi istrgnu kofer, podie ga iznad glave i zaklikta: Odlino, odlino kapetane, praak za gamad, to nama i
treba, sa koferom hitno, u zbornicu...

***
Idui pema rodnoj kui u Zahumu, naioh na jo jednu grupu. Okupila se oko skupog automobila strane registracije, pomau
turisti da smjesti vozilo u tjesnac parkiralita. Izguravaju afeta, momka kojega je, po vjerovanju arije, prilikom raanja,
babica obrisala znojnom arapom, pa mu pamet vonja i danas. Odvai se afet i iskorai do automobila, voli da je vaan, da
se pita to, zbog toga danima stoji pored parkiralita i saekuje turiste, da bi im pomagao oko parkiranja. Dugakim i
izvjebanim rukama poe uvjerljivo navoditi vozilo, usput ponavlja rijei:

Jo, jo, jo...

Oslonjen na afetove upute, turista uvjereno pokree vozilo unazad. Kad udar automobila, o zid ograde, iznenadi vozaa, i
kada stia zvonjava polupanog automobilskog stakla, afet odvanim rijeima zakljui:

Dota, dota... E, sada je dota.

***
Mjeavina smijeha trehaa i lomljave stakla prenue me i povratie u ekaoniku zbilju, u strah od komisije koja se jo ne
pojavljuje. Vraanje bi zakratko.

U mrklini gluhog mostarskog doba bjelasaju beonjae trehaa i jedna ahmedija, stolakog imama Kotle. Voli popiti, u Stocu
mu se to estoko zamjera, pa se imam povremeno otisne u Mostar i prepusti blagodarnoj kapljici, kao to je to uinio i
danas. Pretjerao je, na nogama ne moe ni uz pomo trehaa, zaspe prije nego se spuste na zemlju. Dok Kotlo hre, trehai
se saaptavaju i pripremaju za neko novo trehanje.

Pronali su fratarske haljine i spretno ih navukli na nesvjesnoga imama. Prenijeli su ga na hamalsku dvokolicu i odvezli u
pravcu Balinovca. Istovarili su ga kod kapije Biskupije, pa se uunjali u oblinje bunje.

Prvi boiji sluga koji pristupi kapiji ostade zagledan u nepoznatog i neizglednog "brata". Ushieno, nepriliku dojavi biskupu, a
ovaj, bre-bolje, naredi da se pijani "brat" unese u ekaonicu i stavi na patos, te da se na njega motri do otrenjenja. S njim
da ne razgovara niko prije biskupa.

Kotlo se rve sa svjetlou jutra, kostoboljom, mamurlukom i svijeu, kojom nikako da ovlada. I kad mu to i poe za rukom, i
uini da je na dohvatu zdravoga uma, oi ga upozore na stvarnost, lebdenje ejtanskih lica iznad glave, iskezena lica u
odedama katolikih svetenika. Rukama razgoni aveti oko glave:

Nalet vas bilo... govori im, ali ejtani ostaju, tavie, bivaju sve jasniji i glasniji.
Svijest mu ve razaznaje i uestale glasove:

Koji si, brate, koji...?

Ime, brate...?

Brate, iz koje si upe?

U jednome trenu imam na sebi ugleda fratarske haljine, strese se u namjeri da se razbudi i izbrie nevjerniko ruho, a kada
se dosjeti da sve ovo i ne mora biti san, pribra se i oglasi:

Imate li telefon?

Imamo uzvrati snovieni iz magle u liku biskupa.

Nazovite Stolac neodluno e u licu sve bljei imam. Zamisli se pa odluno
nastavi: Nazovite Solac i upitajte, da li je tamo hoda Kotlo. Ako kau da nije, onda sam ovo ja.

***
Slika iz biskupije izmigolji, zakadi vonj ekaonice, beogradska komisija jo nije dola, opet glavu snudih u ruke i zanesoh se
mislima.

Ovoga puta izbih pred hotel "Neretvu". Pri svakom pribliavanju njemu dogaa mi se plima raspoloenja, a dolazi od
hotelskih fasadnih linija u stilu neretvanskog toka. Odatle nosim mnoga sjeanja.

Beki slikar, umjetnik svjetskoga glasa, u Mostar je dolazio po inspiraciju, tako je govorio. Danju je hvatao maglu, a nou ju
je slikao, za njega su govorili mostarski trehai. Slikao je po itavu no, a spavao do podne.

Takvo ponaanje nije odobravala spremaica hotela. Tako rade samo neradnici i pijanice, kao to je njen nevaljali mu!,
raspredala je po ariji. Svako jutro je razbuivala slikara i gromoglasno zahtijevala da izie iz sobe, da ona pospremi sobu. I
on i ona su se alili hotelskoj upravi, ali i meusobno svaali, deraili nerazumljivim jezicima. Postali su ljuti dumani. Jedno
jutro bi iznimno.

Slikarevu sobu spremaica zatee otvorenu i naputenu. Pobijedila je ona, nauila ga redu, sobarica se poe naslaivati.
Samozadovoljstvo potraja kratko. Izopaiti e se u trenu.

Na sred kreveta, i na sred plahte, saekao ju je ljudski izmet.

U zgranutom stanju je dovukla direktora hotela, a on ubrzo efa policije, a ovaj istranog sudiju.

Na opte uenje, istraitelj je ustanovio da govno nije govno... Ono je, slikarevo, vrlo uspjelo umjetniko djelo.


***

Komisije jo nema, misli se usredsreuju na mogue komisijske nalaze. Mjesecima nerado govorim s ljudima, opsjela me
bezvolja, potitenost ogradila tjeskobama koje zabravljuju rijei, ni roena djeca me vie ne mogu oraspoloiti. Moe to jo
samo Mostar, samo on. Mostar i mostarska treha. Da li je to bolest? Jesam li bolestan, ta e kazati ugledna komisija? U
Mostaru bih bio zdrav. Da li je to iluzija ili bolest?

ta e upisati komisija? Zaista, da li bih u Mostaru bio zdrav? Kako li je sada tamo, priupitah se i nesvjesno povirih u grad
snova. Bahnuh u vrijeme gradnje sinemaskopa.

Okupljeni trehai priaju o kinu u izgradnji, gonetaju veliinu platna, a iza lea im se prikrada milicioner, neprihvaen
skorojevi, koji bi da brzo postane dio arije, ak i treha.

U Mostar dolazi sinemaskop okrenuvi se milicioneru kaza jedan iz grupe, koji
se poboja da predstavnik vlasti ne posumnja da je govoreno o dravi, to je strogo kanjivo. Milicioner ovoga puta nije doao
"slubeno". Naprotiv. Mislio je da drutvo raspravlja o fudbalu, i da je rije sinemaskop ime jednog od klubova koji e da
gostuje u Mostaru, pa u elji da podie arijskim navijaima, kaza:

Nema veze to dolazi "Sinemaskop", siguran sam, "Vele" e mu uvaliti tri gola.

***
Misli skliznue niz fudbalske dogodovtine. Zaustavie se u Londonu, na meudravnoj utakmici, u kojoj igraju i dva
Mostarca, Bajevi i Vladi. Putem televizijske slike vien je jugoslovenski zgoditak, koga su izigrali i postigli "Veleovci".
Mostar je eksplodirao, rasuo po sokacima, izvikivao imena ljubimaca.

Stampi, hromi momak je najvatreniji, taj gol e dugo biti njegova zabava i hrana, luduje po Mostaru, hvalie kao da je gol
postigao on, treha se i zabavlja trehae. Dva dana kasnije e potei istinita pria o dogaaju koji se zbio na londonskom
igralitu neposredno po zgoditku.

Nakon postignutog gola, klupski drugovi su potrali jedan prema drugome, iz trka se slabani Vladi bacio u zagrljaj stasitoga
Bajevia, i suznih oiju, razdragano zakliktao:

Moe li zamisliti, Bajeviu, koliko se sada, u Mostaru, raduje Stampi...

To je primjer trehe koja se moe dogoditi samo Mostarcima. To je ono za ime udim. Vladi u Londonu misli na Stampija,
zadnjeg mostarskog trehaa. Sretan je to mu je priutio trenutke veselja, jer zna da je to njemu vrednije od bilo kolikog
bogatstva.

***
Slika Mostara se ukotvljuje u misao, preda mnom je pijaca, Tepa, u poratno vrijeme. Izdigiila se pojava Halida Kudre,
prodavaa sa najmukijim glasom.

I u Mostar je poela da pristie amerika roba, zagleduje se kao nevieno udo. Naroito je na cijeni ona od najlona. Halid
nema robe toga porijekla, a nauio je da je u svemu prvi, ubrzo je Tepom grmio njegov glas:

Najlon sira, najlon sira, navalite narode, najlon sira jo malo pa nestalo...

Trehai se odazivaju na Halidove pozive. Uokruuju ga. Otkidaju po zalogaj sira i uozbiljenih lica povlauju:

A jest ti dobar sir, Halide, najlon, pravi najlon, najlon nad najlonima, ovo je
najnajlonskiji sir...
***

Grupa se preseljava do prodavaice masla, iza Halidove tezge. ena je iz jednog od podvelekih sela, odaje je nonja. Maslo
prodaje iz none posude. Shvativi da ona ne poznaje pravu namjenu posude, uzee je na trehu, raspitujui se o maslu i
istoti suda.

Oiju mi, asa je ista. Kao dua, sino sam je turijala... prodavaica je
govorila i primicala im posudu, oito povrijeena zbog sumnje u njenu istou.

***
Kroz ekaonicu tutnje koraci komisije, znoje mi se dlanovi i podrhtavaju prsti. Bolestan sam bez "bole". Mostar, treha...,
presvisnuu! U mojoj dui su vedri samo odbljesci blagodarnog juga, oni to opet odmamie misli.

Susretoh Vasu Kisu, rodonaelnika lisaka, a liske su trehaka elita. Za smijeh je dovoljan samo Vasin lik, najdublja brazda u
svijetu smjehova. On ima tab trehaa. I njihovo ime liske. Ima i svoj naziv ala liskaluci. On ima i svoje mjesto u istoriji
Mostara, grada u kojem je hapen oko stotinu ezdeset puta. Iz njega je protjerivan est puta. U njemu je proivio itav
ivot, a zaposlen bio samo dva sata. O Vasi su knjige pisane, a meni pada na um neto to niko ne bi zapisao.

Na mostu se okupio golem svijet, pa i ja potrao da udovoljim znatielji. Poratno je vrijeme. Ulice su pune doseljenika sa
sela. uli su za Vasu Kisu, ali ga nisu vidjeli. Radoznao je taj svijet, zgomilao se i zakrio saobraaj, a sve zbog toga da bi
gledao u jednog iicu sa olinjalim eirom, koji, na neobian nain, tapom, udara po zvonkoj metalnoj ogradi mosta, i
glasno izvikuje:

Izlazi, izlazi, izlazi...!

ta? Ko? Odakle da izie? Znatielja narasta, a kada dosegnu broj koji je zamislio iica, prestade da udara, pa prde, glasno
koliko ga ponese guzica. Nakon to uini to sramno djelo, iskezi se pruajui dug pogled niz Neretvu. Kaza:

E, tako! Izlazi vie, ta si eko, ta vidi koliko ih je dolo da te doeka.

***
Vasinih liskaluka je koliko je i listova na koeli pod Koelom. ivio je od ala. udesan nadniar duha. Gurmanski ga je
hranila i pomodno odijevala mostarska arija. astili su ga birtijai, a ako nije bilo njih, inio je to gostioniar, u znak zahvale
to je navratio ba u njega. A kada Mostar naseli neko drugo vrijeme, i neki drugi ljudi, koji nisu poznavali ni Mostar ni Vasu
Kisu, on dopade neugodnosti, sve manje aenja. To mu se dogodilo i u tek otvorenoj pozorinoj kafani.

Uavi u nju, zatekao je tri nepoznata gosta, glumca. Dvojica su sjedila za stolom, a trei je pijuckao rakiju stojei pored
anka. Sjednuvi uz onu dvojicu, Vasa je kreveljio lice, skretao panju na sebe i oekivao aenje. Potraja. Mamurluk i
suvoa ve ostarjelih usana Vasu podigoe na noge i uputie ka osamljenom. Nametnu mu se, rijeima:

Jesmo li se, nas dvojica, upoznali, u Bagdadu?

Ne, ne, svakako ne. Ja nikada nisam bio u Bagdadu pomalo zbunjeno odgovori
glumac.

Nisam ni ja bio u Bagdadu vragolastim glasom nadoveza Vasa, nasmija se pa
nastavi: Mora da su to bila, neka, druga dvojica. Dobro, nismo se upoznali u Bagdadu, evo, upoznali smo se u Mostaru, pa
kada smo se ovako lijepo upoznali, hajde i da se estito poastimo.

Moe jo uvijek se do kraja nije snalazio glumac.

Jo, samo, da vidimo, ko e platiti pie?! premilostivim glasom i umiljatim
izrazom lica, kojega je umio upriliiti na udesan nain, upitno e Vasa.

Dobro, astiu ja kaza glumac, pa i on lice izvede u oblik lika neke ve odigrane
komedije i pridodade: Kad smo se, ovako, "lijepo", upoznali.

***
Na as me prenu glas prozovitelja, i lik Vase Kise preoblii u predsjednika komisije, doktora koji je lijeio na desetine hiljada
ljudi, i ni jednome nije popravio pamet. Strunjak svjetskog glasa, prolazei kroz ekaonicu, probode me "luakim"
pogledom. Zadrhtah. Ovaj je kao izmiljen za mostarske trehae, zabavljao bi ih godinama, na as doe ta pomisao. I ova.

U turski vakat je uiteljima, koji su sa djecom radili preko dvanaest godina, bilo zabranjeno svjedoiti na sudu. Podjetinjila im
pamet, objanjavao je zakonodavac. I doktorima, koji rade sa nepametnima, trebalo bi oduzeti pravo da odluuju o ljudskim
sudbinama, zakljuih. Oni u svakom ovjeku vide znakove poremeenosti, predsjednik komisije e ga nai i u meni, i
olovkom me igosati. Oiljak u nositi do kraja ivota. Drhtim od nezdravog pogleda kojim me je probo u prolazu. Davno sam
vidio takav pogled, jedne djevojke, koja je ostala sa Slavkom Gutom, a bila je uvjerena da se udala za drugoga.

***
Zakletom neenji na um dolo da se eni, ali za pogrbljena i stara ovjeka nee nijedna Mostarka. Desetak trehaa, momci
kao odvaljeni od brda, povedoe Slavka Gutu u neko nevesinjsko selo, da ga oene tamonjom ljepoticom. Domain ih
doeka kao ikad ikog. Popili su po dvije rakije, pa prije tree, kako i nalau nevesinjski obiaji, zaprosie ljepoticu. Glava kue,
opet po obiaju, uvede udavau i zatrai njeno izjanjenje. Ona ljubopitljivo razgleda momke, pa zapita za enika, a kada se
podie najizgledniji, djevojka uz osmijeh i blag stid, sa vidnim zadovoljstvom, prihvati branu ponudu. Slavka Gute sa
ushienjem prati ta se dogaa oko njega, tek malo glavom viri ispod stola i udi se to njega ne pitaju to.

U kui Slavke Gute se astilo svatovski i veselilo do zore, a kada se podie jedan, istoga asa se podigoe svi svatovi, brzo
pozdravie i napustie dom veselja. Ostali sami, pomamna ljepotica i grbavac. Ona se poe obzirati, zbunjivati, pa u neko
doba procvili:

A, gdje je, mladoenja?

Ja sam, taj kaza Slavka Gute i snudenost prikljui njenim drhtajima.

Krik nevjestinog bola jeknu u meni, ispuni vazduh ekaonice, omete disanje. Ljepotica u trenu izmjenila ivotni tok, sanjarila
princa, a dopala najgore sudbine. eka li i mene slina, pitam se i zamiljam ono to e uslijediti za koji minut. Hoe li na
papiru pisati da imam bolestan um, je li to moja sudbina? Kako se itav ivot braniti od bezdunog papira, od strane lai
koja se unja oko mene? Uvjerljiva la je strana istina, i sam sam jednoj bio tvorac.

***
Na jugu grada, Ogradi, objesio se ovjek. Okupio se narod, izviruje, oekajui isljednike. Naioh na to.

Zato se objesio, jadnik? upita me jedna iz grupe zateenih ena, vjerovatno
mislei da sam slubeno lice, jer sam se mjestu dogaaja pribliio vie od drugih.

ena mu rodila crne kazah ozbiljnim glasom i produih za svojim poslom.

Koju godinu prije, u Mostar je dola grupa crnaca, da se koluje za pilote. Bio je to prvi mostarski susret sa obojenim ljudima,
pa smo ih zagledali kao udo nevieno. Dvije-tri djevojke se ubrzo poee druiti s njima, to je arija doivjela okantno,
naroito starije ene, kao to je bila i ona kojoj sam jutros izmislio razlog nesree.

Do veeri je izmiljena pria, o crniu, doprla do svakog mostarskog uha. Stigla je i do kue moga brata, u kojega sam
navratio na sijelo.

Nisam ga mogao uvjeriti u neistinitost prie, ni njega ni ikoga u Mostaru. Kako u tek uvjeriti koga u neistinitost dijagnoze,
koju e mi ubrzo izrei rasijan doktor. Gledajui me u ekaonici, on mi je ve tada izricao dijagnozu. Mogu li je izmijeniti i
kako? Pitam se iekujui da se konano prozove i moje ime.

***
Komisija je brza kao planinski potok, pa pacijenti iziu im uu. Do sada su svi sa ludim dijagnozama. Jednima milo, a drugi
potiteno sline, zavisno u koje svrhe su namijenjeni komisijski papiri. Vrpoljim se na klupi i borim se sa mislima.

Vrpoljim se kao to sam se davno vrpoljio i ekao da me prozove razrednik Memi. Opet te misli, i Mostar. Strog profesor.
Neumoljiv. Plaimo ga se, kao to su ga se plaile i sve prethodne generacije. La je mrzio iznad svega i pronalazio ju je u
najzabaenijem budaku. Za njega nije bilo opravdanja za izostanak sa nastave. On se nije mogao uzimati na trehu. Jednom
je ipak uzet.

Koija Zvoni je, po nekom udnom, ali jednodunom vjerovanju Mostaraca, "baksuz sresti na putu", ba kao to je srea
sresti dimnjaara. Zahvaljujui tom koijau, Memi je, taj jedini put, uzet na trehu.

E, lijo! podrugljivo e strogi razrednik Memi, nakon to prozva uvijek ivahnog
uenika Fehu. Zato, jue, nisi bio u koli?! zasikta prepoznatljiv glas.

Bio sam poao... vragolasto, ali i zamucljivo otpoe Feha.

Pa to nisi i doao, kad si ve bio poao? prekide ga profesor.

Doao do Carinskoga mosta... Feha nastavi drhtavim glasom.

Pa, pa, pa ta onda? profesor opet ne izdra da ne prekine.

Tu sam sreo Zvonia...!?

Dosta, dosta! Opravdano, opravdano...! zakliktao je profesor Memi.

***
Ako se jednom mogao omekati strogi profesor Memi, a zato se, opet jednom, ne bi mogao smekati i ovaj "veseli"
doktor, zapitah se i poeh prizivati pamenje, i iz njega novog koijaa Zvonia, pa i kod ovoga mrskog ovjeka izazvati
posebnu panju i naklonost. Prebirem po sjeanju. Prisjetih se Dede Ciganina, stare mostarske liske. Njegovu u neku.
Odluih i koju.

Bez obzira na to ta me pitali, ja u komisiji priati ovako-nekako.

Uvaeni, profesore-doktore, ja nisam bolestan. Profesore, ja ne mogu i neu da ivim bez trehe. Trehe!?

Za rije trehu e uti prvi put, nadam se da e ona u njemu izazvati panju, pa e dozvoliti da nastavim.

U Mostaru je bila velika vojna konjunica, nastaviu zapoetu priu. Polugodinje je iz Beograda dolazila komisija i otpisivala
onemoale konje, te ih licitacijom rasprodavala. Sve te konje kupovao je jedan ovjek, Deda Ciganin. On je konje timario po
dva mjeseca, oporavljao ih pa onda prodavao. Imao je ustaljeni put prodaje, a prva stanica je Gubavica.

Jednom prilikom, nakon to je Deda Ciganin spratio konje u gubaviki han, priao mu je starac, mjetanin uli, i izjavio da bi
kupio dobrog konja. Kada Deda Ciganin saznade koliko uli ima novaca, ponudi mu sipljivu kobilu. Nakon prenemaganja
starac ne imade kud, nevoljno prihvati ponudu.

U zoru, Deda Ciganin iznenadi pomonika

Ustaj Jova, ustaj!

ta ti je, nije ni svanulo...? uzjoguni se nerasanjeni pomonik.

Ustaj! Bjeimo! zapanii Deda Ciganin.

Zato bi bjeali? istinski se zaudi dobroudni Jova.

Krepae kobila. Prije sunca. Posluaj kako kalje...

Do pola godine, u vrijeme ponovnog prodajnog putovanja, Jova ne htjede da poe, strah ga ulia, obrazloi. Deda Ciganin
ga narui i kaza da to nije njegova stvar, jer nije on gazda.

Kao to su i oekivali, na Gubavici, starina uli ih doeka neprijateljski:

Deda! Krepala kobila!? sijevajui oima siktao je.

Samo ti kobili pridodaj zobi, pa e vidjeti to je konj glasom dobroudnog ovjeka, mirno uzvrati Deda.

Krepala je! Krepala je kobila, kakve zobi...?!

Samo ti kobili pridodaj zobi, pa e vidjeti to je konj jo mirnije e Deda
Ciganin.

Kobila je krepala. Nema kobile, nema, o kakvom konju, ti, zbori...?! ponovo
zasikta stari.

Samo ti njoj zobi, pa e vidjeti to je konj...

Deda! Krepala je kobila. Ona, sipljiva, to si mi je podvalio. Kkrepala! ovjee,
krepala...! uli je ve van sebe.

Samo ti kobili zobi, pa e vidjeti... Deda Ciganin je bezduno ponavljao istu
priu.

E, doktore, i ja sam, kao i Deda Ciganin, ja neu i ne mogu da ivim bez Mostara i mostarske trehe. Ja razumijem da u tom
papiru pie svata, i vi ete ga dokititi, ja i to razumijem, ali ja hou prekomandu u Mostar. U Mostar, profesore, u Mostar,
to je moja zob...!

Ne znam ni kad me prozvae, ni kako dospjeh na okruglu komisijsku stolicu, ne znam da li me to i pitae, samo se sjeam da
sam priao o Mostaru i Dedi Ciganinu, i da me je grubo presjekao jedan od lanova komisije:

Kapetane! O kakvoj kobili pria?

Nije o kobili umjesto mene, poe da odgovara predsjednik komisije, pukovnik,
doktor, profesor, ovjek u kojemu ima neega od razrednika Memia. Kapetan nije govorio o kobili, ve o konju. Kobili
treba zobi da bi bila dobar konj...! zajapuri predsjednik komisije i u "moj" papir zapisa ono to je bila moja elja.

***
Ovih dana je istinska zbrka u mojoj glavi. Dobio sam toliko eljeno rjeenje o prekomandi, esto ga izvlaim iz depa i
provjeravam svoju pamet. itam rjeenje, sumnjiim njegovu vjerodostojnost, izluuje me dragost.

Konano sam u vozu, na putu za grad koji se smije, a sumnja tinja i prijeti da se rasplamsa u iluziju.

Ovako je u Mostar putovao i mostarski knjievnik Hamza Humo. Prisjeam se prie. ivio je u Sarajevu. Jednog tmurnog
dana uzvrpoljilo ga sjeanje na mostarsku trehu, pa nervozno dograbi telefon i pozva prijatelja u Mostaru.

Eto me prvim vozom. Saekaj me na stanici i ne razglasuj poznanicima. Dolazim
da se proetam Korzom, malo istreham, samo da me elja mine, i odmah se vraam u Sarajevo. Onim u deset sati.

Zamiljam Hamzu i u njegovoj elji prepoznajem svoju. Vidim voz, vagon, kupe i klupu na kojoj je sjedio. Isti su kao i moji, a
moda i jesu isti, ushienje nam je jednako snano. U to sam siguran.

Hamza Humo je punim pluima umrkivao mostarski vazduh, zastavi na prvom vagonskom pragu. Ozareno je kroio na
rodno tlo.

Ipak, ostarjeli knjievnik je samo jednom siao niz Korzo, do Musale, pa na iznenaenje prijatelja, ljutito rekao:

Vodi me na stanicu! Na prvi voz, za Sarajevo.

Zato? istinski se zaudio prijatelj.

Nije ovo, onaj, moj, Mostar!

Mostar kao Mostar ne saglasi se prijatelj.

Nije ovo Mostar. Ranije sam na Korzu susretao samo poznata lica, a sada, Hamzu
niko ne poznaje i ne pozdravlja.

Grijei prijatelju, grijei, sva ova lica su mostarska...

Ne! Pogledaj! uzjoguni se stari knjievnik na Korzu nema ni jednog starog
ovjeka. Nijednog!

Ima Hamza, ima, i tu grijei. Na Korzu, i sada, kao i u sva vremena prije, ima
starih ljudi, ali ti nee, ili ne umije, da ih vidi.

Nema! prijekorno e Hamza.

Ima, moj Hamza, ima starih ljudi. To smo ja i ti! tiho zakljui prijatelj, pa starog
knjievnika zagrli i povede ka eljeznikoj stanici.

***
Da, da, Hamza Humo je traio prohujalo vrijeme, ivio u iluziji prolosti, jesam li i ja tamo, jesam li poao da muzem jalovu
kravu? Sve ove godine, u mojoj svijesti, ivi udesan Mostar, sazdan od dobrota, dosjetki, smjehova, irokih dua... Da li
igdje postoji takvo mjesto? Grad koji se smije!? emu se danas smiju Mostarci, i da li se uopte smiju? Traim li snovieni
grad ili izgubljenoga sebe? Najednom me strah da Mostar ne moe biti ono to sam sebi utuvio u elju. U pamenju je samo
lijepo iz djeakoga zaviaja, a iji to mladenaki zaviaj nije lijep i uspomene tople?

Ushienje je snano. ivjeu u Mostaru, nadahnjivati duhom juga. Ubrzo u u gostionicu "Jaganjac". Ve za stolom nazirem
dvojicu trehaa. ujem im i govor.

Ogovaraju Memiagu, koji pokunjeno sjedi u oku i pije preko mjere. Poinadio se sa suprugom, plahom enom, koja kad se
naljuti kidie i na Memiagin ivot, kao to se dogodilo i jutros.

Memiaga se nekom prilikom poalio jaranima da mu se pokvarila puka, pa to bi povod onoj dvojici da uprilie trehu. Jedan
e izii iz gostionice i poslati neko dijete do Memiaginice, da joj kae, da je u "Jaganjcu" majstor pukar, te joj Memiaga
poruuje da ona donese njegovu puku, na opravku, u gostionicu.

Iako je pogana u kui, od onih je to pred svijetom ne daju na mua. Smoe snage da se savlada i postupi po poruci.
Zametnu se puetinom i krenu put "Jaganjca". A kada je ugleda onaj to je poslao dijete, utra u gostionicu i "zapomaga":

Ide neka ljutita ena! Sa pukom. Derai se, prijeti:

Ubiu ga, ubiti...!

Kad to u Memiaga, i kroz otvorena vrata prepoznade suprugu zametnutu puetinom, poskoi, unezvjereno optra
stolove, dograbi ruku prozora, otvori ga i iskoi u gostioniko zalee.

***
U "Jaganjcu" se svakodnevno dogaa takvo to, zbog toga najvolim tu kafanu. A i mene tamo jednom uzee na trehu.

Debelo ti je zamjerila arija jednom e mi prijekorno sabirtija.

ta arija ima, da zamjeri, meni? zaudih se.

Nisi bio na denazi pojasni prijatelj.

Kome, kada...? iznenadih se da je i jedna sahrana mogla da bude bez mene.

Tvoj komija. Umro! Obuar Patak...

Svako jutro vidim komiju Patka. Nezaobilazan je. Ustaje prvi i dugo sre kafu sjedei na pragu obuarnice. Umro!? Bila
denaza!? Kako mi je to moglo promai? Krivo mi na sebe, nejasno mi krivo, sjedim sve suvljeg grla, razmiljam i o Patku, ali i
o ivotu, kojega i ima i nema, razmiljam i obilatije pripijam sve slau rakiju. Napih se u neznanju. Prepih kao nikad do tada.

Ujutro, mamuran, bolno se razbudih, obrijah i krenuh na posao. Teturam, nikako da odmjerim hod, pa po tome zakljuujem
da sam jo pod dejstvom alkohola. Prvi put Patka neu zatei na pragu, prisjetih se primiui se njegovoj radnji. Skoli me
tuga. Pristigoh. Bojaljivo poeh da podiem pogled prema pustoi praga. Na moje nevjerovanje, na pragu, kao i prije smrti,
Patak sjedi prekrtenih nogu i sre kafu.

Priina!? Pijanost!? Ne, uistinu, Patak je, ba kao i svako jutro prije, natenane sre kafu. On je. On?!

Sabah hajrosum! po navici izroni iz mene.

Alah razosum natenane, izmeu dva srka, hladno e Patak. Jo i upita:
Otkud ti, tako rano?

uj, otkud ja! iznenaeno i nervozno uzvratih. uj otkud ja. A otkud ti,
Patak? Ta, ti si umro, a ne ja...?!

***
Dugo putovanje je proteklo sa mislima zamiljanih mostarskih trehaa i lisaka, a ugodnost sanjarenja prekinu vrisak voza,
koji, uvijek iza Ratana, najavi ulazak u mostarsku stanicu.

Doekao!? Dragost razbaruuje u grudima. Trehai, prvo to bih elio sresti u Mostaru su oni, pomislih i kroz glavu propustih
viegodinje patnje zbog udnje za njima.

Konano koraam ulicama svoga grada, nasmijanog Mostara.

Krenuh sa stanice prema Zahumu. U Gimnaziji je u toku veliki odmor, jer su svi aci pred zgradom. Jedna grupica obrati
panju na mene, saaptavaju se. Trehai su "pripravnici", prepoznajem te pokrete i izraze lica. Gimnazija je njihovo leglo.

Je li Mostar mostarski? Ovo je prilika da saznam iz prve ruke.

Pristigoh do njih. Jedan momuljak iskorai da bi me presreo, za svoje godine ima preozbiljno lice, obrati mi se trehaki:

Kapetane!

Kako vlaga utie na vojne nauke?


Re: L I S K E

Prije svega zelim da ti se zahvalim @Fair Life. Zaista sam uzivao citajuci. Sto se tice tvog pitanja dati cu djelomican odgovor.
Naime, licnosti koje se spominju su stvarne licnosti a i neki dogadjaji su stvarni. Ljubo Bresan-Fedja, narodni heroj,
mehaniar na Mostarskom aerodromu, od rane mladosti aktivno je radio u radnikom pokretu. U toku 1942 godine, i do
avgusta 1943, bio je sekretar partijske organizacije u Mostaru. Tacna je i cinjenica da je grad primio preko 150 ranjenika iz
Pete neprijateljske ofanzive. Policija je znala da je jedan partizanski bataljon usao u grad, ali ga nije mogla otkriti. Uzalud su
bila hapenja, mucenja i strijeljanja. Borci su ostali neotkriveni, policiji nikako nije polazilo za rukom da sazna ko je Fedja
za kojim je uporno tragala. 1943 godine je jedan od uhapsenih drugova izdao Bresana i nakon petnasetodnevnog mucenja
nacisti su ga strijeljali. Za ostale dogadjaje i povezanost Bresana i Vase Kise, kao i ucesce Vase Kise i ostalih lisaka u NOB-u ne
mogu nesto vise reci. U svakom slucaju jos jedno veliko hvala od mene