Svi smo mi sami.

Neki
samo imaju bolje iluzije od
drugih ili pak ljepse koje
obecavaju ljubav, iskrenost,
toplinu nekog drugog srca
pored kojeg necemo biti ono
sto jesmo-SAMI.

Niko to ne moze poreci.Radjamo se
sami,umiremo sami,a ono kratko
vrijeme izmedju toga prodje
prebrzo. Ostane neiskoristeno,
potraceno. Neki se ipak potrude da ga iskoriste. Neki stvaraju iluzije o
proslosti,sanjaju o buducnosti,ali im nekako uvijek izmakne
sadasnjost. Vjerovatno zato sto je jedina stvarna, jedino sadasnjost ne
mozemo izmisliti, skrojiti po svojoj mijeri u neku nestvarnu raskosnu
haljinu koja ce nam dati krila za zivot.

Steta,jer bila bi to prelijepa haljina,satkana od zlatnih niti,svile visokog
sjaja i ukrasena najljepsim dragim kamenjem,barem za one koji imaju
volje.Za one koji zele ali ne mogu. Takve zivot najbolnije prevari,iz
prostog razloga sto su njihove iluzije na korak do stvarnosti,jer je
njihova haljina toliko primamljiva da je gotovo mogu dotaknuti.Ali,ne.
Bas u tom trenutku kada posegnu za tim prelijepim materijalnim
predmetom,kada njihova ocekivanja i nade dospiju na najvisi nivo,
tada sve nestane.

Izmakne im se tlo pod nogama,shvate da su cak i oblaci na kojima su
putovali za krilima nade,onog najopsanijeg osjecaja,samo puka
iluzija.Tada padnu na tlo,to je bolan udarac, ali svi ga dozive kad-tad.
Neki cak i dva-tri puta. Sve zavisi od toga da li imaju snage da ustanu
nakon prvog pada.


Ako uspiju to znaci da zasluzuju zivot jer se bore da preuzmu kontrolu
nad njim, ali ipak,slozit !ete se kontrolu ima ljubav. Ona odlucuje ko
pada ko ostaje nepovrijedjen. Onaj koji vise voli, on uvijek gubi,stalno
pada i najvise ga boli.Zato neki odustanu od svega. Prestanu krojiti
svoju haljinu,ostaju goli. Ljudi u najlosijem smislu te rijeci-plitki,
nevoljeni i nesposobni da vole, ali nadasve ocajni. Ocajni jer su
propustili zivot, jer su propustili priliku za ljubav.

Jer iako je sve to iluzija,iako ne postoji i nestvarno je, to je i dalje
jedino sto cemo dobiti. Jedan zivot u svijetu u kojem ne znaju ni da
postojimo,gdje nas mrze i osudjuju cak i kada ne znaju nista o nama,
gdje nas vole, ali ne zele to priznati, gdje nismo dovoljno dobri ni kada
damo sve od sebe" Gdje je sve laz.

Ali to je i dalje onaj zivot gdje mozemo napraviti izbor,gdje mozemo
voljeti i osjetiti sve ono sto uz to ide - srecu,uzbudjenje, razocarenje i
bol. Tu smo kaznjeni kada volimo, kaznjeni smo kada ne volimo.Tu
upoznajemo ljude koji nam bez obzira da li mi to primjecujemo ili ne
oblikuju zivot,ljude kakvi zelimo biti i koje zelimo imati za sebe.
Najteze je ipak, voljeti nekoga, vezati se za osobu kojoj ste uvijek
drugi izbor. Bez obzira bio to prijatelj,prijateljica ili partner. Kada
nekoga za kratko vrijeme zavolite i shvatite da ste takvu osobu tra#ili u
svim koje ste dosada upoznali, kada znate da je to najbolja iluzija koju
cete dozivjeti ,kada vam bas taj neko potpuno nenamjerno,sasvim
prirodno, bas zato sto ona ili on vas ne voli onoliko koliko vi nju ili
njega. Ni ne sluti koliko vi ustvari zalite za svakim izgubljenim
trenutkom s njom ili s njim,kada vam rasprsi onaj oblak na kojem ste
letjli i bjesomucno trcali za snom, koji mozda nije ni postojao.To je
najteze"Znam"