Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast.

Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od

treće nikako. Vlast je najveći porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je,
kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali
koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre
vlasti nema, jer je želja za moć bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci,
podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.

Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva,
žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji
miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro
nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo
pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad
odslužimo, najtužniji vijalet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne
možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji
nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek
krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje
stvorili smo vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda
zaostao?

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Kakvi su ljudi Bosanci?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam
život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih
malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome
vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti
prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom
sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se
sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan
čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te, a voli, ljubi te u obraz, a mrzi te,
ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta
nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve
između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o
sebi da govorim....

Ovi sa kojima živimo, gori su nego vukovi, rastrgaće te samo ako posrneš.
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna
nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj
mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ? Upitao sam se,
ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono
neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao,
ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem
koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski
posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na
kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim
magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja
misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više. Ali ja
nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da
povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do
provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki
Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? Protiv koga? Protiv
mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao
umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da
se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i
on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga:
što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno
je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim,
možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest
kad se javi.

Zašto smo čudni? – Jesmo li čudni zato što nikome nismo učinili zlo, što nikoga nije zaboljela
glava zbog nas, što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo čudni što mirno podnosimo
nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da učinimo, pa da ne budemo čudni? Da
psujemo, kunemo, da se tužimo, da mrzimo ljude, da o zlu radimo?

Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom
ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud. Nećete postati bolji, nećete
postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti i sve dok je imam, ostat ću čovjek.

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću,
uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću,
prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.

Kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči
svakome ko nam se ne dopada, kad bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro,
svijet bi postao gora ludnica nego što je sad.