Uwe Siemon-Netto

dopisnik agencije UPI za vjerska pitanja

11. 12. 2002.

TREĆI POHOD ISLAMA NA EVROPU

Washington, 10. decembra (UPI) – Po treći put u 13 stoljeća, islam se priprema da osvoji značajniji oslonac u
Evropi. Ovoga puta dolazi miroljubivo sa pokušajem Turske da se pridruži stalno širećoj Evropskoj uniji. To
nailazi na mali otpor kršćanstva, koje nikada nije bilo u slabijem stanju na kontinentu čiju civilizaciju je
oblikovalo.
Prethodni pokušaji islama da osvoji Zapad nisu uspjeli zahvaljujući kršćanskoj odlučnosti. 732. godine,
franački vladar Charles Martel odbacio je Saracene na Loirei (Loari). 1520. godine, na vrhuncu Reformacije u
Evropi, Turci su pregazili Ugarsku, ali su zaustavljeni pod Bečom. Katolici i protestanti, mada teološki
podijeljeni, ipak su se ujedinili kako bi se suprotstavili zajedničkom izazovu.
Islam ovoga puta kuca na vrata Evrope u baršunastim rukavicama. Turska je sekularna država, mada je u njoj
na vlasti islamska partija. Iz geopolitičkih razloga, Amerika želi da ona bude dio Evropske unije.
Francuska i Njemačka su predložile da pregovori sa Ankarom o članstvu u EU počnu u julu 2005. godine. U
priči sa naslovne strane, britanski «Economist» proglašava da «Turska spada u Evropu.» Ako to bude
prihvaćeno, 70 miliona muslimana će se pridružiti tadašnjem broju od 460 miliona državljana EU, pretežno
kršćanskih korijena. Ti Turci tada će se moći nastaniti i raditi bilo gdje između North Capea (najsjevernije tačke
u Evropi, na jednom ostrvu na sjeveru Norveške – op. prev.) i Sicilije, Irske i Bosfora.
Kako piše «Economist,» Maroko bi možda mogao biti sljedeći koji će pokucati na evropska vrata, a zašto to
nekada kasnije ne bi mogao učiniti i Irak?
Religijska kolumna nije mjesto za diskutiranje političkih pogodnosti ili opasnosti takvog razvoja događaja.
Međutim, bivši francuski predsjednik Valéry Giscard d'Estaing (Žiskar Desten), predsjedavajući tijela za izradu
evropskog Ustava, opisuje Tursku kao po definiciji neprihvatljivu zemlju-članicu. Takođe po definiciji, njegovi
rezoni moraju implicite biti vjerski.
Jer, nije etnicitet već religijska tradicija ono što razlikuje Tursku od ostatka Evrope – danas više nego prije
jednog stoljeća. 1900. godine, kršćani su činili 32% njenih žitelja; danas su svedeni na 0,1%. Pred izbijanje I
svjetskog rata, skoro polovina stanovništva u Istanbulu bilo je kršćansko, aklo se uporedi sa današnjih 1%.
Niko ne sugerira da Turska ima zle namjere. Međutim, Jobst Schoene, umirovljeni biskup Njemačkih
nezavisnih luterana i priznati crkveni historičar, govoreći za UPI, traži da malo razmislimo. «Bojim se da
dolazimo u situaciju koja podsjeća na tragičnu sudbinu kršćanstva u sjevernoj Africi u rano doba islama.»
U 7. i 8. stoljeću, kršćanska civilizacija u Africi, koja je nekada cvjetala, nestala je u trenu. Bat Ye'or, jedan od
vodećih svjedskih proučavatelja islamskih osvajanja podsjeća nas da su kršćani u to doba bili slabi zbog
sektaških trvenja. Neke kršćanske grupe su čak izrazile dobrodošlicu muslimanima kao «oslobodiocima» od
drugih kršćana.
Današnja kršćanska slabost u zapadnoj Evropi je druge vrste. To je postprosvjetiteljska bolest, koja u sebi
kombinira teološko neznanje, indiferentnost, nedisciplinu, i, vjerovatno, gubitak vjerovanja.
Evropa kršćanstvu duguje većinu svoje kulture, umjetnosti i načina života. Ipak je Francuska, nekada zvana
prva kćerka Crkve, insistirala sve do zbacivanja posljednje vlade koju su predvodili socijalisti da kršćanstvo i
Bog ne trebaju biti spomenuti u novom evropskom Ustavu. Tek sada, nakon odlaska premijera Lionela Jospina,
bivšeg trockista, postoji šansa da se bar «duhovni korijeni» civilizacije kontinenta možda spomenut u ovom
dokumentu – ali ne poimenično kršćanstvo. To ne bi bilo politički korektno.
U Njemačkoj, čiji Ustav iz 1949. godine u svojoj preambuli govori o «odgovornosti pred Bogom i čovjekom,»
sadašnji kancelar i pet drugih članova kabineta odbili su prilikom polaganja zakletve reći tradicionalne riječi
«Tako mi Bog pomogao.»
Dodajući ovome još neke izraze slabosti kršćanstva, Schoeneova zabrinutost biva uistinu umjesna. Naprimjer:
- Broj njemačkih protestanata, nekada većine stanovništva, smanjio se sa 47 miliona na 23 miliona u posljednjih
50 godina. Samo oko 3% njih redovno prisustvuje nedjeljnom bogoslužju.
- Pet od 24 zemaljskih crkava u Njemačkoj odlučilo je blagosloviti zajednicu osoba istog spola i zaređivati
homoseksualce.
- U Francuskoj, koja ima 60 miliona stanovnika, postoji samo 25.000 rimokatoličkih svećenika. Njihova
prosječna starost je 68 godina. Neki vode po 30 i više župa. Laici (svjetovna lica) vrše većinu crkvenih
funkcija, kao što su sahrane.
- Anglikanci su postali manjina u Engleskoj.
- Španija, nekada najkršćanskija zemlja u Evropi, izokrenula se u jednu od najsekulariziranijih za manje od
jedne generacije. Kuriozitet je da sve više Španjolki, čiji je narod stoljećima bio pod vlašću muslimana, sada
prihvata islam.
Dok evropski kršćani više svoju vjeru ne shvataju ozbiljno, prmijećuje teolog Peter Beyerhaus sa
Tuebingenskog univerziteta (Tibingen), muslimanski imigranti i njihovi potomci svoju vjeru prakticiraju vrlo
disciplinirano. Džamije niču širom kontinenta, često uz znatnu pomoć susjednih kršćanskih zajednica. «Sve to
ne umanjuje njihov prezir prema našoj truhloj civilizaciji.»
Čak i prije nego što Turskoj a možda i Maroku bude dozvoljeno da se pridruže Evropskoj uniji, u Evropi se
pojavljuju dramatična demografska pomjeranja, jer muslimani imaju tri puta viši natalitet od onoga kod
njihovih kršćanskih ili eks-kršćanskih susjeda.
«Prosječna njemačka porodica ima 1,2 djece,» veli Beyerhaus, «dok prosječna muslimanska porodica ovdje ima
3,8 djece.» U Njemačkoj ima najmanje 2,5 miliona muslimana, u Francuskoj 2 miliona, a milion u Ujedinjenom
kraljevstvu.
Nema naznaka da crkve pokušavaju nove građane zapadne Evrope uputiti ka vjerovanju i sistemu vrijednosti
koji su kreirali društvo u kome ti imigranti žele podizati svoje porodice.
«Zapanjujuće je koliko su naše crkve kratkovide i naivne,» veli Schoene, «čak se ni ne zamaraju time da zatraže
savjet od eksperata za kršćansko-islamsku kohabitaciju – naprimjer sirijskih ortodoksa, egipatskih Kopta ili
libanskih Maronita.»
Johannes Richter, bivši regionalni biskup Leipziga u Njemačkoj, poredi evropsko okruženje u koje muslimani
ulaze sa situacijom opisanom u Starom Zavjetu, koja djeluje skoro proročki: «A riječ Gospodnja bijaše rijetkost
u to doba.» (1 Samuel 3:1).
Međutim, tekst se nastavlja: «Svjetiljka Gospodnja još nije iščeznula.»
«Vjerovatno Bog koristi muslimane kako bi kucnuo na naše kršćanske glave i združio ih,» veli Schoene.

S engleskog,
Fikret Pašanović

izvor: www.upi.com