HALIL DUBRAN

MIRISNI PLODOVI DUE

S arapskog preveo i pogovor napisao: Esad Durakovi
Izdava: Grafiki zavod Hrvatske, 1987.



Robovanje

Ljudi robuju ivotu, i zbog toga robovanja dani su im prepuni ponienja i
stradanja, a noi su im sve u krvi i suzama.
Evo, minu sedam tisua godina od moga prvoga roenja i do sada ne vidjeh
nita osim potinjenih, pozatvaranih i okovanih robova.
Obioh Zemlju od istoka do zapada, spoznah i tamu i svjetlost ivota, gledah
procesije naroda kako iz peine hrle u palae, ali do sada ne vidjeh nita drugo
do ije povijene pod bremenom, ruke u lance vezane i koljena savinuta pred
idolima.
Pratio sam ovjeka od Babilona do Pariza, od Ninive do New Yorka i vidjeh
samo tragove njegovih okova na pijesku uz otiske stopala, uh samo kako
doline i ume odjekuju vapajima generacija i stoljea.
Ulazio sam u dvorove, u hramove i bogomolje, stajao uz prijestolja,
rtvenike i govornice, ali vidjeh samo kako trudbenik robuje trgovcu, trgovac
robuje vojniku, vojnik robuje guverneru, guverner robuje kralju, kralj robuje
vjerskom poglavaru, vjerski poglavar robuje idolu, a idol je samo zemlja od
01
koje su ga sotone sazdale te ga postavile na brdo lubanja. Ulazio sam u kue
monih bogataa, u straare nemonih jadnika, u sobe ukraene slonovom kosti
i komadima zlata, u sklonita ogrezla u oaj i zadah smrti, i vidjeh djecu kako se
uz mlijeko zadajaju robovanjem, vidjeh mladie kako uz alfabet usvajaju pokor-
nost, djevojke kako se odijevaju u poslunost i potinjenost, i ene kako lijeu
na postelje pokornosti i podatnosti.
Pratio sam generacije od obala Gangesa pa do Eufrata, do ua Nila i Sinaja,
do atenskih trgova i rimskih crkava, do uliica Konstantinopola i londonskih
graevina, i vidjeh samo robovanje to posvuda rtvenike ostavlja iako ga
boanstvom nazivaju, vino i miomirise mu pred noge izlijevaju i kraljem ga
nazivaju, tamjan pale pred njegovim bistama i prorokom ga nazivaju, niice
pred njim padaju i zakonom ga nazivaju, zbog njega meusobno ratuju i
rodoljubljem ga nazivaju, njegovoj se volji predaju i Bojom sjenom na Zemlji
ga nazivaju, po njegovoj elji domove i zdanja pale u bratstvom i jednakou ga
nazivaju, radi njega se pregalatvu predaju i bogatstvom i trgovinom ga
nazivaju. Sve su to brojna imena za jednu istinu i sve je to mnotvo ispoljavanja
jedne sutine. Ta je trajna, vjena bolest sa svakojakim simptomima i
raznovrsnim ranama; nasljeuju ih sinovi od oeva kao to dah ivota
nasljeuju; njeno sjemenje se stoljeima u tlo vremena zasijava, kao to jedno
godinje doba daje ono to se u drugo doba zasije.

Najudnija i najbezonija vrsta robovanja na koju naioh jest ona to
sadanjicu ljudsku neraskidivo vee za prolost predaka; to im due tjera na
klanjanje tradicijama djedova; to im u mladika tijela uvodi drevne due, kao u
svjee grobove kosti stare.
Vidjeh nemuto robovanje - trajno vezivanje mukarca za enu koju
potcjenjuje; tjelesnu vezanost ene za postelju supruga koga mrzi te im ni
jednome nije stalo do ivota.
02
Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinueni slijediti svoju
sredinu, krasiti se njenim bojama, njenim se ruhom odijevati, te se oglaavaju
poput odjeka i tijela su im nalik sjenama.
Vidjeh nakazno robovanje - ije monika upregnute u jaram obmanjivaa,
odlunost jakih ljudi u slubi pohotnika to ude za slavom i znamenitou te se
ponaaju poput marioneta to se prstima pokreu, zaustavljaju i razbijaju.
Vidjeh prastaro robovanje - kako due djeje padaju sa prostranih nebesa u
nesretne domove gdje nuda i maloumnost druguju, gdje ponienje i oaj idu
ruku pod ruku te djeca stasavaju nesretna, ive kao prijestupnici i umiru
poroni.
Vidjeh odvratno robovanje -- prodavanje predmeta u bescijenje i naopako
imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva otroumnou, brbljanje umnou,
slabost blagou, bojaljivost gordou.
Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore, pa
kazuju ono to ne osjeaju, predstavljaju se suprotno svome biu te se nesrea s
njima poigrava kao s krpama.
Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod ivi po zakonima drugoga
naroda.
Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi kruniu kraljeve.
Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedune.
Vidjeh robovanje samom robovanju, a to je inercija.

Kada sam se umorio pratei generacije i kada mi je dojadilo da gledam
prohod naroda, sjedoh osamljen u dolini silueta, tamo gdje se skrivaju sjene
minulih vremena i gdje poivaju duhovi buduih stoljea. Tamo vidjeh
slabunjavu siluetu kako osamljena ide zurei u sunce te je zapitah:
- Tko si i kako ti je ime?
- Sloboda je moje ime.
- Gdje su ti potomci?
03
- Jedan je umro razapet, drugi je umro u ludilu, a trei se jo ni rodio nije.
Potom mi se izgubi iz vida, u magli.


O noi

O, Noi to pripada ljubavnicima, pjesnicima i matarima!
O, Noi silueta, duhova i sjeni!
O, Noi enje, ljubavi i uspomena!
Ti, svemona Noi, to stoji izmeu patuljastih oblaka zapada i jutarnjeg
svitanja, to oponaa otricu straha, to se mjesecom ovjenava, to se u ruho
mira odijeva, to s tisuu oiju u dubine ivota gleda, to s tisuu uiju
oslukuje zvuke Smrti i Nitavila!
Ti si tama koja nam nebeska svjetla pokazuje, dok je Dan svjetlost to nas u
zemaljsku tamu gura.
Ti si nada koja nam oi otvara pred divotom Beskraja, a Dan je obmana to
nas kao slijepce vodi svijetom normi i ogranienja.
Ti si pokoj koji nemuto saopava tajne ivih dua to hode nebeskim
visinama, a Dan je buka koja ne da mira duama onih to se predaju svojim
eljama i strastima.
Ti si pravednik koji svojim snenim krilima izjednaava snove nejakih sa
eljama monika.
Ti si samilosnik koji nevidljivim prstima sklapa oi nesretnika i srca im
uznosi u svijet manje surov od ovoga svijeta.
U tvoje plave skute ljubavnici toe svoje dahtanje; na tvoje nevidljive noge,
uz kapi rose, samotnici liju suze; na tvoje dlanove to miriu na doline tuinci
polau svoje enjive uzdahe. Ti si sugovornik ljubavnicima, drueljubiv prema
samotnicima, prijatelj tuincima i osamljenima.
04
Pod tvojim okriljem bujaju osjeaji pjesnika, na tvojim pleima uznose se
srca proroka, u tvojim vlasima trepere umovi mislilaca. Ti priaptava
pjesnicima, ti si nadahnue prorocima i inspiracija misliocima.
Kada mi ljudi dosadie i kada mi se oi zamorie gledajui lice Danje,
zaputih se u daleka polja gdje borave sjene minulih vremena.
Tamo se zaustavih pred jednom tamnom, lelujavom prilikom to na tisuu
nogu ide dolinama, planinama i ravnicama.
Tamo sam netremice gledao mrane oi, sluao lepet nevidljivih krila,
osjeao dodire mira, odvano stajao pred strahotama tame.
Tamo sam tebe vidio, Noi, kao divnu i zastraujuu siluetu uspravljenu
izmeu zemlje i neba, ogrnutu oblacima, opasanu maglama, podrugljivu prema
suncu, prezrivu prema Danu, podsmjeljivu prema krijeposnicima to bdiju nad
idolima, srditu na kraljeve to snivaju u svili, zagledanu u lica lopova, brinu
nad djejim posteljama, zaplakanu za osmijehom posrnulih ena, nasmijanu
zbog plaa ljubavnika, u ruci dri srca velikih ljudi, a nogama gazi due
neznatnih.
Tamo sam te vidio i ti si mene vidjela, Noi. Tvoja strahota mi bjee roditelj
i ja bijah tvoje edo, kao sanjar; iezoe svi zastori meu nama; s lica nam se
strgoe velovi izvjesnosti i slutnji; ti mi saopi svoje tajne i namjere, a ja tebi
svoje elje i nadanja; potom se tvoja strahota preobrazi u pjesmu umilniju od
aputanja cvijea; a moje strahovanje postade radost dragocjenija od spokoja
ptica; ti me k sebi uze i sebi na ramena posadi te mi se ui osposobie za
uvenje, usne za Kazivanje, srce za Ljubav kakvu ljudi ne poznaju i za Mrnju
drugim ljudima stranu; onda mi ti prstima dotae misao te mi misli potekoe
poput hitre, raspjevane rijeke to odnosi svelo raslinje; duh mi svojim usnama
poljubi te mi duh zaigra poput raspaljene iskre to pali sasueno drvee.
Drugovah s tobom, o Noi, sve dok ne postadoh na tebe nalik; uz tebe se
privijah sve dok se moje elje s tvojima ne izmijeae; voljeh te sve dok se moje
bie ne pretvori u tvoje nalije. Zato su u mojoj dui sjajne zvijezde koje uveer
05
ljubav rasijava, a ujutro ih ubiru nemiri. Zato mi je u treperavom srcu mjesec to
hita, as kroz nebesko oblaje, as prostranstvom prepunim snova u pohodu.
Zato je u mome uvijek budnome duhu spokoj to objavljuje tajne zaljubljenih i
to odjekuje molitvama krijeposnika. Oko glave mi arobna koprena koju
cijepaju roptaji samrtnika, a ponovo je sastavljaju pjesme onih to enama
ljubavne stihove pjevaju.
Ja sam poput tebe, Noi. Pred ljudima se uznosim jer se s tobom
poistovjeujem, a oni se ponose jer se s Danom uznose.
Ja sam nalik na te i oboje se, neduni, okrivljujemo.
Ja sam nalik na te snovima, karakterom i ponaanjem.
Ja sam nalik na te, makar me jutro i ne ukraavalo ruiastim zrakama.
Ja sam nalik na te, makar i ne bio opasan maglama.
Ja sam no raspojasana, svud prisutna, mirna, uzbudljiva; mojoj tami nema
poetka i mojim dubinama nema kraja; dok se drugi diu hvatajui se radosti
svjetlosti, moj se duh priklanja tugama u tami.
Ja sam poput tebe, o Noi, i dokle ivim moje jutro nee doi.


Volebna Demonica

Kuda me vodi, Volebna Demonice?
Dokle u te slijediti na ovom izlokanom putu to se probija izmeu litica,
posut trnjem, to nam noge vodi navie, a due nam sunovrauje u dubine? vr-
sto sam se uhvatio tvojih skuta i slijedim te kao dijete majku, zaboravljajui
svoje snove, zagledan u tvoju ljepotu, ne videi sjene to mi lebde oko glave,
privuen nevidljivom snagom u tvome tijelu.
Stani za trenutak da ti vidim lice. Baci pogled na me ne bih li ti u oima
vidio tajne srca, ne bih li ti u crtama lica prozreo tajne due.
06
Stani za trenutak, Demonice, jer me je zamorilo putovanje i dua mi strepi
zbog strahota puta. Zastani, jer smo stigli na raskre gdje se smrt i ivot grle.
Neu poi ni koraka sve dok mojoj dui ne saopi namjere svoje due i dok
mome srcu ne raskrili riznice svoga srca.

Posluaj me, Volebna Demonice!
Jo juer bijah slobodna ptica to boravi meu potocima, to leti u visinama,
to stoji na vrhovima grana promatrajui uveer zamkove i hramove
raznobojnih oblaka koje sunce na izlasku gradi, a rui ih kada zalazi.
Osamljen kao misao, putovao sam Zemljom od istoka do zapada, radujui se
dobrotama i slastima ivota, promatrajui tajne Svemira.
Hitao sam poput sna na krilima noi, kroz prozore ulazio u sobe usnulim
djevicama i poigravao se njihovim osjeajima. Stajao sam uz postelje mladii-
ma i budio im nadanja. Sjedio sam uz postelje starcima i pojanjavao im vlastita
promiljanja.
Danas, kada tebe sretoh, Volebna Demonice, i kada me ti povede, postadoh
poput roba to neznano kuda vue okove; postadoh poput pijanca koji hoe vina
to mu volju slama i koji cjeliva dlan to ga po licu udara.
Zastani malo, Volebnice - evo mi se snaga vratila, popucali su okovi to su
mi noge izranjavali, razbila se aa otrova kojom sam se naslaivao. to bi htje-
la da uinimo i kojim putem da krenemo?
Ponovo sam slobodan i da li bi me htjela kao slobodna prijatelja to u sunce
netremice gleda i vatru hvata sigurnim rukama?
Ponovo sam krilima uzmahnuo i hoe li pratiti mladia to kao orao dane
provodi u planinama, a nou zalijee u pustinji poput lava?
Hoe li ljubav ovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
eli li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne
topi?
07
Hoe li naklonost due to treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; to
bjesni na buri, ali se s mjesta ne pomie?
eli li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom! Evo moga tijela - prigrli
ga u meko naruje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!


Uoi samoubojstva

U ovoj samotnoj, mirnoj sobi jo juer je sjedila ena koju sam volio.
Na ove meke, ruiaste jastuke svoju lijepu glavu je stavljala, iz ove
kristalne ae je lagano pila vino pomijeano s miomirisima.
Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ena
koju sam volio otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i
zaborava.
Tragovi prstiju ene koju sam volio jo uvijek su vidljivi na mome ogledalu,
miris njenog daha jo uvijek mi je u odjei, jo uvijek iz kutova moje kue
odjek njenog glasa ne iezava. Ali ona - ena koju sam volio - otila je u
daleko mjesto to se zove mjestom odlazaka i pokoja. Tragovi njenih prstiju,
miris njenog daha i sjena njenog duha u ovoj e sobi ostati sve do jutra, kada u
raskriliti prozore valovima vjetra da odnesu sve to je ostavila ta lijepa
arobnica.
Slika ene koju sam volio jo je objeena pored moje postelje, ljubavna
pisma koja mi je slala jo su u srebrnoj kutiji ukraenoj draguljima i koraljima,
zlatno pramenje kose koje mi je u spomen darovala jo je u svili natopljenoj
mousom i tamjanom. Sve e to ostati na svome mjestu do jutra, a kad jutro
osvane raskrilit u prozore vjetrovima da ih odnesu u tamu nitavila, gdje samo
nemuti mir obitava.
08
ena koju sam volio nalik je enama koje ste vi, mladii, voljeli. To je
udesno stvorenje koje bogovi sazdae od golubiije krotkosti, zmijske
nepouzdanosti, paunove gordosti, vuje zlobe, od ljepote bijele rue, strahote
mrkle noi, od ake pepela i pregrti morske pjene.
enu koju sam volio poznavao sam u djetinjstvu, za njom sam trkarao po
poljima, za odjeu je drao na ulicama.
Poznavao sam je u doba djevojatva; gledao odraz njenog lica u svetim i
drugim knjigama, promatrao linije njenog stasa u oblacima i sluao poj njenoga
glasa to se nadmee sa uborom potoka.
Poznavao sam je u zrelome dobu, s njom razgovarao, savjete od nje traio i
primicao joj se alei se na bol srca, kazujui joj tajne svoje due.
Sve to bijae jo juer, a prolost je samo san to se ne vraa. Danas je ta
ena otila u zemlju daleku i pustu, divlju i hladnu, u zemlju pustoi i zaborava.

ivot je ime ene koju sam volio.
Jer ivot je ena, lijepa arobnica to nam srca oarava, to nam due mami,
to nas obeanjima zatrpava. Ako u tome ustraje, strpljenje u nama ubija, a ako
nas uslia, u nama dosadu izaziva.
ivot je ena to se kupa u suzama svojih zaljubljenika i to se ukraava
krvlju svojih rtava.
ivot je ena to se odijeva bijelim danima obrubljenim crnim noima.
ivot je ena-preljubnica, ali je prelijepa; tko njenu preljubu nije iskusio,
njenu ljepotu je omrznuo.






09
Sinovi moje majke

to hoete od mene, sinovi moje majke?
Hoete li da vam od praznih obeanja gradim palae priama ukraene, i
bogomolje snovima natkrivene, ili hoete da razaram ono to su gradili laovi i
maloduni i da ruim ono to su podigli licemjeri i zlobnici?
to biste htjeli da inim, sinovi moje majke? Da li da guem kao golub ne
bih li vas udobrovoljio, ili da riem kao lav kako bih sebe zadovoljio?
Pjevao sam vam, ali niste plesali; pred vama sam naricao, a vi niste plakali -
hoete li da pjevam i nariem istovremeno?
Due vam se gre od gladi, iako kruha spoznaje ima vie od kamenja u
dolinama, ali ga ne jedete; srca vam drhte zbog ei, iako vrela ivota oko vaih
kua teku poput potoka - zato onda ne pijete?
More ima plimu i oseku, mjesec biva mlad i utap, vrijeme ima ljeto i zimu,
a istina se ne mijenja i ne prolazi - zato onda hoete unakaziti lice istine?
Dozivao sam vas u nonome miru da vam pokaem ljepotu mjeseca i
dostojanstvo zvijezda, pa ste preplaeni ustali iz postelja, dograbili sablje i
koplja viui: Gdje je neprijatelj da se s njime borimo?
Govorio sam vam da se uspnemo na vrh planine da bih vam pokazao
prostranstva svijeta, ali ste odbili govorei: U dubinama ove udoline ivjeli su
nai oevi i djedovi, pod njenim okriljem su umrli, u njenim peinama su
pokopani - kako onda da je napustimo i da idemo tamo gdje oni nisu ili?
Govorio sam vam da idemo u ravnice da bih vam pokazao zlatne rudnike i
zemljine riznice, ali ste odbili govorei: U ravnicama se kriju lopovi i hajduci.
Govorio sam vam da idemo na obalu gdje more dariva svojim dobrima, ali
ste odbili govorei: Huka puine due nam zastrauje i strahota dubina tijela
nam usmruje.

10
Volio sam vas, sinovi moje majke, ali mi je ta ljubav samo tetu nanijela, a
vama nije koristila. Sada vas mrzim, a mrnja je kao bujica to odnosi samo
suho granje i rui samo trone kue.
Suosjeao sam, sinovi moje majke, zbog vae slabosti, a suosjeanje jo vie
oslabljuje, umnoava nejake i nikakvu korist ivotu ne donosi. Sada, dok
gledam vau slabost, dua mi treperi u odvratnosti i preziru.
Zbog vaeg ponienja i nesree sam plakao, lio sam kao kristal bistre suze,
ali one ne saprae vau prljavtinu, ne odagnae vam sljepilo, ne omekae vaa
skamenjena srca, ve isplakae tugu moga srca. Sada se smijem vaem bolu, a
smijeh je poput munje to dolazi prije oluje, nikada poslije.
to hoete od mene, sinovi moje majke?
Hoete li da vam pokaem odraze vaih lica u bazenima mirne vode? Onda
doite da vidite koliko su vam runa lica!
Pogledajte kako vam je strah obijelio glave, kao pepeo, kako vam je
nesanica ispila oi nalik na crne jame, kako vam je malodunost od obraza
nainila naborane dronjke, kako vam je smrt poljubila usne poutjele kao
jesenje lie.
to traite od mene, sinovi moje majke? to traite od ivota kada vas ivot
svojim edom vie ne smatra?
Vae due drhte pred sveenicima, tijela vam se tresu pred tiranima i
krvnicima, zemlje vam se plae neprijatelja i osvajaa - to onda oekujete od
ivota pod suncem?
Sablje su vam zahrale, kopljima su vrci polomljeni, titovi vam prainom
prekriveni - zato onda stojite na bojitu?
Vjera vam je licemjerje, ovaj svijet vam je utvrda, a budui svijet vam je
samo tlapnja - zato onda ivite kada je smrt pokoj nevoljnicima?
ivot je odlunost koja prati mladost, ozbiljnost koja ide uz muevnost i
mudrost koja slijedi starost. Vi ste, sinovi moje majke, roeni kao nemoni star-
11
ci, zatim ste glave pognuli, koa vam se smeurala, izgledate kao djeca to se u
blatu valjaju i kamenicama gaaju.
Ljudski rod je kao kristalna rijeka to tee raspjevana, odnosei tajne
planina u dubine mora. Vi ste, sinovi moje majke, kao odvratna barutina u
ijim dubinama gmiu insekti, a na njenim obalama se zmije uvijaju.
Dua je kao plavi, gorui i sveti plamen to saie suho raslinje, to se
rasplamsava u olujama i osvjetljava lica bogova. Vae su due, sinovi moje
majke, kao pepeo koji vjetrovi po snijegu raznose i oluje ga rasipaju po
dolinama.
Mrzim vas, sinovi moje majke, jer vi prezirete slavu i veliinu.
Prezirem vas, jer vi prezirete sami sebe.
Ja sam va neprijatelj, jer ste vi neprijatelji bogova a da to i ne znate!


Mi i vi

Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti.
Mi smo eda tuge, a tuga je Boja sjena koje nema u zlim srcima. Mi imamo
sjetne due, a sjeta je veliina kojoj ne stremi sitna dua. Mi plaemo i ridamo, o
vi to se smijete, a tko se jednom u suzama okupa ostaje ist do kraja vremena.
Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom ivota ne
osvrui se prema nama, a mi sjedimo na obali, vidimo vas i ujemo. Vi ne
marite za nae vapaje, jer vam dnevna buka ui ispunjava, a mi ujemo vae
pjesme, jer nam apat noi ui otvara.
Mi vas vidimo jer stojite na mranome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo
u svijetloj tami.
Mi smo eda tuge - mi, proroci, pjesnici i muziari.
Mi pletemo od niti svojih srca odjeu bogovima, sjemenjem iz svojih grudi
punimo pregrti anelima.
12
Vi ste eda nebrinih radosti i nemarnih java; svoja srca preputate u ruke
pustoi jer vas njeni prsti blago dotiu; odmarate se u neznanju, jer u zdanju ne-
znanja ne postoje ogledala da biste vidjeli svoja lice.
Mi uzdiemo - uzdasi nam se nadmeu sa apatom cvijea, sa umorom
grana i uborom potoka. Vi se grohotom smijete - smijeh vam se mijea s
lomljavom lubanja, zveketom okova i zavijanjem bezdana.
Mi plaemo - suze nam se toe u samo srce ivota, kao rosa to pada s vjea
noi usred jutra. Vi se osmjehujete - s osmjehnutih usana podsmijeh vam se
otima kao to se zmijski otrov u ranu ubrizgava.
Mi plaemo, jer nam je znana nesrea udova i siroeta, a vi se smijete, jer ne
znate vrijednost zlata. Mi plaemo jer ujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjete-
noga, a vi se smijete jer ne ujete nita osim zveckanja pehara.
Mi plaemo, jer su nam due od Boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer
su vam tijela za zemlju mirno vezana.
Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti - stavimo, onda, djela svoje tuge i
vae radosti pred sud samoga sunca.
Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide to sada na pijesku
kazuju generacijama o naoj vjenosti i vaoj prolaznosti. Mi smo sruili
Bastilju rukama slobodara, a Bastilja je rije koju narodi izgovaraju nas
blagosiljajui, a vas proklinjui. Vi ste sagradili vrtove Babilona na kostima
nemonika, sazdali ste dvorove Ninive na grobovima nesretnika, ali su Babilon
i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku. Mi smo Astartinu statuu
isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako da, iako
nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju due
ljubavnika to plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da
su linije nalik na misli boanske, a boje na emocije aneoske.
Vi ste se odali uicima, a kande uitaka su rastrgale tisue rtava na
trgovima Antakije i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu,
Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao
13
oluja odnijele tisue enskih dua u ponore srama i razvrata. Mi volimo samou,
a u okrilju samoe nastale su najbolje pjesme, drama o Hamletu i Danteovo
djelo. Vi drugujete s pohlepama, a one su prosule tisue rijeka krvi; dotle mi
slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.
Mi smo eda tuge, a vi ste eda radosti; izmeu nae tuge i vae radosti su
nesavladive prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vai rasni konji, niti vae
prelijepe koije.
Mi alimo zbog vae nitavnosti, a vi mrzite nau veliinu; izmeu naeg
saaljenja i vae mrnje je samo vrijeme to nas razdvaja.
Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrete kao neprijatelji; izmeu
prijateljstva i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.
Mi vama gradimo palae, a vi nama kopate grobove; izmeu ljepote palae i
tame grobova ljudski rod koraa eljeznim nogama.
Mi vama puteve posipamo ruama, a vi trnjem prekrivate nae postelje;
izmeu ruinih listova i trnja istina svoj duboki, vjeni san sanja.
Vi se oduvijek svojom grubom nemoi borite protiv nae blage moi. Za
trenutak nas savladate i radosni galamite kao abe, a mi vas trajno svladavamo i
utimo kao titani. Isusa ste razapeli ismijavajui ga i hulei, ali je on zatim siao
sa svoga kria i kao titan ovladao generacijama zahvaljujui Duhu i Istini, te je
svojom veliinom i ljepotom zemlju natkrilio.
Otrovali ste Sokrata (...), ubili ste Galileja, unitili Aliju ibn Abu Taliba,
zadavili Midhat pau, a oni i sada ive kao heroji, trijumfirajui pred licem vje-
nosti. Zato vi ivite u sjeanju ovjeanstva kao leevi u praini koje nema tko
pokopati u tamu zaborava i nitavila.
Mi smo eda tuge, a tuga je poput oblaka to na svijet donose dobro i
spoznaju; vi ste eda radosti i koliko god bila velika vaa radost, ona je kao stup
dima koji rue i raznose vjetrovi.


14

Izmeu noi i jutra

uti, srce moje, jer te Svemir ne uje.
uti, jer eter bremenit plaem i kukanjem nee ponijeti tvoje pjesme i himne.
uti, jer none siluete ne mare za tvoje radosti, niti e se procesije tame pred
tvojim snovima zaustaviti.
uti, srce moje, uti do jutra, jer tko jutro strpljivo doekuje, s njime snaan
osvie. Tko svjetlost eli, njega svjetlost ljubi.
uti, srce moje, i posluaj to govorim:
U snu vidjeh drozda kako pjeva ponad aktivnog vulkana.
Vidjeh ljubiicu kako die glavu iznad snijega.
Vidjeh nagu nimfu kako plee meu grobovima.
Vidjeh dijete kako se uz smijeh igra s lubanjama.
Sve to vidjeh u snu, a kada se prenuh i pogledah oko sebe, vidjeh
razbjenjeli vulkan, ali ne uh raspjevanog drozda, niti ga vidjeh kako uzmahuje
krilima.
Vidjeh kako zrak sipa snijeg na polja i doline pokrivajui bijelim pokrovima
zgasla tijela ljubiica.
Vidjeh grobove poredane naspram mira vjenosti, ali nitko nije meu njima
plesao, niti je tko molei se kleknuo.
Vidjeh brda lubanja, ali se nitko osim vjetra nije smijao.
Na javi vidjeh samo tugu i oaj, a kuda li odoe radosti sna?
Radosti sna nestadoe, ali kako iezoe i njegovi obrisi? Kako li e dua
izdrati dok joj san vrati siluete elja i nadanja?
Osluni, srce moje, i posluaj to govorim:
Dua mi bijae snano stablo ije korijenje see u dubine zemlje, a grane mu
se izvijaju prema beskraju.
15
Dua mi procvjeta u proljee, plodove dade u ljeto, a kada jesen doe,
sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskre. Prolaznici su ih
uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u pla i jadikovku pretvorie, u
posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostavie. Ja ga uzeh i vidjeh
da je nesnoljivo gorak, kiseo kao zeleno groe, te rekoh svojoj dui:
Teko meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe
neprijateljstvo. to si, duo, uinila sa slau koju si korijenjem sisala iz dubine
zemlje, to si uinila s mirisom koji su tvoje grane upijale iz suneve
svjetlosti?
Potom iupah snano stablo svoje due.
Iupah ga zajedno s korijenjem iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo.
Iupah ga iz prolosti i oduzeh mu sjeanje na tisuu proljea i tisuu jeseni.
Zatim posadih stablo svoje due na drugo mjesto.
Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govorei:
Bdijenje nas pribliava zvijezdama. Zalijevao sam ga krvlju i suzama
govorei: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.
A kada doe proljee, moja dua ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade.
Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskre. Ljudi su
prolazili, sami ili u grupama, ali nitko ne prui ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao
rajski izvor, ugodan kao babilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada
kliknuh: Ljudi ne ele kuati blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza, a
istina je plod krvi!
Zatim sjedoh u sjenu stabla svoje osamljene due; u polju daleko od staza
vremena.

uti, srce moje, do jutra.
uti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah nee kuati.
16
Osluni, srce moje, i posluaj to govorim:
Misao mi bijae laa to posre na morskim valovima i to je vjetrovi nose
od obale do obale.
Moja misao-laa bijae prazna, na njoj samo sedam praznih raznobojnih
aa, jarkih kao dugine boje.
Kada me zamori plovidba puinom, odluih da se vratim s praznom milju-
laom u zaviajnu luku.
Tada poeh bojiti laine bokove bojama utim kao sunce na zalasku,
zelenim kao to je proljee u jeku, plavim kao srce neba i crvenim kao veernje
obzorje; na jedrima i pramcu naslikah neobine crtee to oko privlae i srce
plijene. Kada sam okonao posao i kada je misao-laa izgledala kao proroka
vizija to se kree izmeu dva beskraja - izmeu mora i neba - uplovih u
zaviajnu luku. Ljudi u susret pohrlie, s potovanjem i kliui, i u grad me
uvedoe udarajui u bubnjeve i puui u svirale.
Tako postupie, jer je vanjski izgled moje lae bio blistav, ali nitko ne ue u
utrobu misli-lae.
Nitko ne upita to sam njome dovezao iza mora.
Nitko nije ni znao da sam je praznu vratio u luku.
Tada rekoh sebi:
Zaveo sam ljude, obmanuo im oi i srca sa sedam obojenih aa.
Godinu dana kasnije, popeh se na misao-lau i otplovih ponovo.
Oplovio sam otoje na Istoku, s njih pokupio kantarion, tamjanovo drvo,
aloju i sandalovinu i utovario ih na lau.
Oplovio sam otoje na Zapadu, s njih ponio zlato, slonovu kost, rubine i
smaragde i drugo dragocjeno kamenje.
Oplovio sam sjeverna otoja, s njih uzeo svilu, arena platna i purpur.
Oplovio sam juna otoja, s njih ponio neprobojne oklope, najbolje sablje,
elina koplja i druge vrste oruja.
17
Napunio sam lau svim zemaljskim dragocjenostima i vratio se u zaviajnu
luku govorei:
Sada e moj narod slaviti moje zasluge. Uvest e me u grad uz pjesmu i
glazbu, ali sada s razlogom.
Kada uplovih u luku, nitko mi u susret ne izae, na ulicama zaviaja nitko se
za mnom ne osvrnu.
Stajao sam na trgovima kazujui ljudima kakva sam im zemaljska blaga i
dragocjenosti donio. Gledali su me podsmjeljivo i rugajui se, a zatim su se od
mene okretali.
Vratio sam se u luku tuan i zauen. Ali, im sam stupio na lau, sjetio sam
se neeg to mi je promaklo dok sam bio zauzet razmiljanjem o cilju putova-
nja. Tada kliknuh:
Morski valovi su isprali boje s bokova moje lae te sada na kostur slii;
vjetrovi, bure i vrue sunce izbrisali su crtee s jedara koja sada slie na
iznoene, posivjele krpe.
Sakupio sam dragocjenosti i rijetkosti u neto nalik na mrtvaki koveg to
pluta po vodi i vratio se svom narodu koji me odbaci, jer njihove oi samo
vanjtinu primjeuju.
Tada napustih misao-lau, zaputih se u groblje i sjedoh meu svjee grobove
razmiljajui o njihovim tajnama.

uti, srce moje, do jutra. uti, jer silna oluja se podsmijeva apatu tvojih
dubina, peine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna.
uti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano saekuje, jutro ga
eljno sebi na grudi privija.
Evo, jutro svie, srce moje, i sada govori ako si u stanju govoriti.
Evo, jutro nas pohodi, srce moje. Da li je noni mir u tvojim dubinama jo
uvijek kao pjesma koja jutru u susret hita?
18
Evo, jata golubova i drozdova lete po dolinama. Da li je strahota noi
ostavila mo tvojim krilima da i ti poleti s njima?
Evo, pastiri idu ispred svojih stada putenih iz obora. Da li su ti none siluete
ostavile snage da poe za njima u zelene lugove?
Evo, mladii i djevojke lagano idu u vinograde. Hoe li se prenuti i s njima
poi?
Ustani, srce moje. Ustani i sa zorom poi, jer je no ve minula. Strahote
noi su nestale sa svojim crnim snovima.
Ustani, srce moje, i glasno zapjevaj. Jer, oni koji s jutrom ne pjevaju, tami
pripadaju.


Vizija

Kada padne no i kada platem sna ogrnu zemlju, napustih svoju postelju i
zaputih se k moru govorei: More ne spava. Budnost mora prua utjehu duhu
koji ne spava.
Stigoh na obalu, a magla se spustila s planinskih vrhova i sve prekrila, kao
to sivi veo prekriva lice mlade ljepotice. Stadoh gledajui vojsku valova, slua-
jui njihove poklike, razmiljajui o vjenoj, a nevidljivoj sili to za njima stoji,
o sili koja juri za olujama, bjesni s vulkanima, osmjehuje se usnama cvijea i
pjeva s potocima.
Malo zatim, osvrnuh se i vidjeh tri siluete kako sjede na litici, u magli koja ih
i pokriva i ne pokriva. Lagano se zaputih k njima, kao da su snaga koja me
mimo volje privlai.
Na nekoliko koraka od njih, zaustavih se zurei, kao da su arolija koja mi
odlunost oduzima, a budi matu moga duha.
Tada jedna silueta ustade i progovori glasom za koji mi se uini da dolazi iz
morskih dubina:
19
- ivot bez ljubavi je kao stablo bez cvijeta i plodova. Ljubav bez ljepote je
kao cvijee bez mirisa, a tek plodovi bez sjemenki... ivot, ljubav i ljepota jesu
Sveto trojstvo u jednome slobodnom, nezavisnom biu; ono se ne moe
mijenjati, niti odvajati.
Tako kaza i sjede.
Zatim se uspravi druga silueta i ree glasom nalik na ubor tekue vode:
- ivot bez pobune je kao godina bez proljea. Pobuna bez istine je kao
proljee u suhoj, neplodnoj pustinji, ivot, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo
koje se ne moe odvajati ni mijenjati.
Zatim se uspravi trea silueta i ree glasom poput groma:
- ivot bez slobode je kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput
nakazna duha. ivot, sloboda i misao jesu vjeno Sveto trojstvo koje ne prolazi,
niti iezava.
Onda sve tri siluete ustadoe i stranim glasom rekoe:
- Ljubav sa svime to ona raa, pobuna sa svime to donosi i sloboda sa
svime to podie jesu jedno oitovanje Boga. Bog je razloni um ovoga svijeta.
Potom zavlada mir, prepun lepeta nevidljivih krila i treperenja eterinih
tijela. Zatvorih oi oslukujui jeku rijei koje uh. Kada otvorih oi, vidjeh
samo more opasano velom magle. Prioh litici gdje su tri siluete sjedile i vidjeh
samo stup tamjanovog dima kako se uspinje k nebesima.


U tami noi

Pisano u doba stradanja

U tami noi jedni druge dozivamo.
20
U tami noi viemo i pomo traimo, dok sjena smrti meu nama stoji.
Njena crna krila nas pokrivaju. Njena crna ruka due nam u bezdan odnosi.
Njene crne oi su zagledane u daleko sumrano obzorje.
U tami noi smrt hodi i mi za njom prestraeni, rasplakani; nitko od nas ne
moe stati i nitko se ne nada da emo stati.
U tami noi smrt hodi, a mi je slijedimo. Kada god se smrt osvrne, tisuu nas
pored puta padne. Tko god padne, usne i ne budi se, a tko ne padne nastavlja da
ide mimo svoje volje, znajui da e pasti i usnuti kao i oni koji su ve usnuli.
Ali, smrt i dalje ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
U tami noi brat doziva brata, otac sinove i majka djecu, a svi smo gladni,
premoreni, u bolu zgreni. Ali smrt nije ni gladna ni edna, jer se hrani naim
duama i tijelima, e toli naom krvlju i suzama, ali nikad da se zasiti i da e
utoli.
U prvome dijelu noi dijete doziva majku: Gladno sam, majko! A majka
mu odgovara: Strpi se malo, dijete moje.
U drugome dijelu noi dijete opet majku doziva: Gladno sam, majko, daj mi
kruha! A majka mu odgovara: Nemam kruha, dijete moje.
U treem dijelu noi smrt prolazi pored majke i djeteta, svojim krilima ih po
licu udara te oni u san padaju pored puta, a smrt nastavlja da ide zagledana u
daleko sumrano obzorje.
Ujutro, ovjek ide u polje da trai hrane, ali tamo nalazi samo zemlju i
kamenje.
U podne, vraa se eni i djeci iznemogao i praznih ruku.
Kada veer padne, smrt proe pored ovjeka, njegove ene i djece, zatie ih
uspavane, nasmijane, zatim nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano ob-
zorje.
Ujutro, seljak naputa izbu, odlazi u grad nosei u depu dragocjenosti svoje
majke i dviju sestara ne bi li za njih kupio brana. Poslije podne, vraa se u selo
bez hrane i bez dragocjenosti.
21
Zatie majku i dvije sestre usnule, pogleda uperenih u prazno. Seljak die
ruke prema nebu, a zatim i sam pada u bezdan, kao pogoena ptica. Uveer,
smrt prolazi pored seljaka, njegove majke i dviju sestara, zatie ih usnule,
osmjehuje se i nastavlja da ide zagledana u daleko sumrano obzorje.
U tami noi - a nonoj tami nigdje kraja - dozivamo vas, o putnici po danjoj
svjetlosti, i ujete li nae vapaje?
Poslasmo vam due svojih pokojnika kao poslanike - jeste li shvatili to su
vam kazali poslanici?
Natovarismo na istoni vjetar svoje dahtanje - je li vjetar dosegao vae
daleke obale i predao vam svoje teko breme? Shvatiste li to se s nama zbiva i
da li hitate da nas izbavite, ili govorite, zadovoljni svojim mirom i spokojem:
to mogu uiniti oni to sjede na svjetlosti za one koji su u tami? Pustimo
da mrtvaci pokopaju svoje pokojnike i neka Boja volja bude.
Da, neka Boja volja bude.
Ali, zar se ne moete izdii iznad samih sebe tako da budete i po Bojoj volji
i nama od pomoi?
U tami noi jedni druge dozivamo.
U tami noi brat doziva brata, majka sina, ena supruga, dragi svoju dragu.
Kada nam se glasovi izmijeaju, kada u srce svemira dospiju, smrt za trenutak
staje nama se smijui i rugajui, a zatim nastavlja da ide zagledana u daleko
sumrano obzorje.


Moj narod je umro

Pisano u doba stradanja

Moj narod je umro, a ja, jo uvijek ivei, oplakujem ga u samoi i
povuenosti.
22
Umrli su moji dragi te mi je ivot poslije njih postao samo stradanje.
Moj narod je umro, suze i krv su potopili visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje
ivim isto kao to sam ivio dok su moj narod i moji dragi bili ivi i dok su se
visoravni u mojoj zemlji kupale u suncu.
Moj narod je umro u gladi, tko nije od gladi umro je od noa, dok se ja u
ovoj dalekoj zemlji kreem meu radosnim i blaenim ljudima to jedu ukusna
jela i piju ugodna pia, spavaju u udobnim posteljama, smiju se danima a dani
se smiju njima.
Moj narod je umro u ponienju, dok ja ovdje ivim u udobnosti i miru. To je
nesrea koja mi duu opsjeda.
Da sam bio gladan uz svoj gladni narod i proganjan sa svojim progonjenim
narodom, laki bi mi bili dani i noi bi mi bile manje crne, jer tko sa svojim
narodom dijeli nesreu i bijedu osjea nebesku utjehu u rtvovanju i ponosi se
sobom jer umire neduan s nedunima.
Ali, ja nisam sa svojim gladnim i progonjenim narodom to ide u procesiji
smrti ka slavi rtvovanja, ve ovdje, iza sedam mora, ivim u sigurnosti i
apatinome miru. Ja sam ovdje, daleko od nesree i nesretnika i ne mogu se
niim ponositi, ak ni vlastitim suzama.
to moe uiniti izgnanik za svoj gladni narod?
Da mi je znati emu koristi pjesnikov pla i ridanje!
Da mi je biti barem klas ita to raste na tlu moje zemlje, gladno bi me dijete
ubralo i mojim bi zrnevljem ruku smrti od sebe odagnalo!
Da sam barem zreo plod, gladna bi me ena ubrala i glad utolila!
Da sam barem ptica u svojoj zemlji, gladni bi me ovjek ulovio i sjenu smrti
bi od svoga tijela odagnao!
Ali, Boe! Nisam ni klas ita u sirijskim poljima, niti zreo plod u
libanonskim dolinama, i u tome je moja nesrea. To je moja nijema nesrea koja
me pred samim sobom i pred vremenom poniava.
23
To je moja gorka nevolja to mi mo govora oduzima, ruke mi vezuje te me
liava ponosa, svake volje i djelanja.
Govore mi: Nesrea tvoje zemlje samo je dio nesree svijeta, suze i krv u
tvojoj zemlji samo su kapi u rijeci suza i krvi to danju i nou tee ravnicama i
dolinama.
Da, ali je nesrea moje zemlja bezglasna, njome su nasilno zagospodarile
odurne zmije, nesrea moje zemlje je tragedija bez humki i bez spomenika.
Kada bi se moj narod digao protiv tirana i kada bi svi stradali u pobuni,
rekao bih da je smrt za slobodu dostojnija od ivota u pokornosti. Tko vjenost
prigrli sa sabljom u ruci, besmrtan je kao to je besmrtna istina.
Kada bi moj narod pristupio borbi drugih naroda i kada bi svi izginuli na
bojnome polju, rekao bih da je to silna oluja koja lomi i zeleno i suho granje te
da je smrt u oluji asnija od starake smrti.
Kada bi se zemlja silno potresla, moju domovinu naopako okrenula i kada bi
moj narod i moje drage potrpala, rekao bih da je to Nevidljivi Zakon to sve po-
kree voljom svoje moi veom od ovjekove te da je besmisleno pokuavati
njegove tajne shvatiti.
Ali, moj narod nije umro u pobuni, nije stradao u ratu, niti mu je zemlja
domovinu potresla da bi umrli vioj volji pokorni.
Moj narod je umro na raspelu.
Umro je ruku ispruenih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.
Umro je utke i ovjeanstvo nije ulo njegove vapaje.
Umro je jer nije volio svoje neprijatelje, kao to to ine bojaljivi, i jer nije
mrzio one koji ga vole, kao to to ine prevrtljivi.
Umro je jer nisu bili nasilnici.
Umro je jer prema ugnjetaima nisu bili okrutni.
Umro je zato to su bili mirni.
Umro je u zemlji u kojoj tee med i mlijeko.
Umro je jer su paklene zmije sve poderale po poljima i po ambarima.
24
Umro je jer su i zmijske zmije zatrovale zrak koji bijae pun cedrove
svjeine, mirisa rua i jasmina.

Umro je i moj i va narod, Sirijci, i to moemo uiniti za one koji nisu
umrli?
Nae naricanje ne moe im sprijeiti izdisaje, nae suze ne mogu im e
utoliti, i to onda da uinimo kako bismo ih izbavili od gladi i stradanja?
Zar emo ostati sumnjiavi, neodluni, umali, opsjednuti nitavnostima
ivota umjesto velikim dramama?
Osjeaji koji te obuzimaju, brate iz Sirije, ipak nude neto onima to ivot
gube, makar i osjeaj slobode po danjoj svjetlosti i u tiini noi.
Novi koji stavlja u praznu ispruenu ruku zlatna je karika koja vee tvoju
humanost s neim to je iznad humanosti.


Jogunasta ljubica

U jednom osamljenom vrtu bijae prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna
meu svojim srodnicama, radosno zanjihana meu tananim travama.
Jednog jutra, rosom namoena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila
ruu visoko izraslu, tananoga struka i gordo uzdignute glave, kao da je zraka
svjetlosti to blista sa smaragda.
Ljubica otvori plave usne i uzdiui ree:
- Koliko sam nesretna meu mirisnim biljem i koliko sam niska meu
cvjetovima! Priroda me stvori malom, nitavnom; ivim priljubljena uz zemlju i
ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba, niti lice okrenuti ka suncu kao to to
ine rue.
ula rua to govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla:
25
- Ba si ti nerazumno cvijee! ivi u blagodati iju vrijednost ne zna ni
cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno
bilje. Okani se naopakih elja i zloestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom
sudbinom i znaj da vie postiu oni to miruju, da onaj tko vie trai ima nevo-
lja.
Ljubica odgovori:
-Ti me tjei, ruo, jer si sama dobila ono to si eljela, i prezire moju
malenkost jer si sama velika. Teko pada predika sretnika na srce nesretnika, i
surov je monik kada dri govor nejakima!

ula priroda razgovor rue i ljubice te je zauena, povienim tonom rekla:
- to je s tobom, ljubico, keri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna
svojim malim rastom i ponosna svojim poloajem. Nisu li te rune elje poni-
jele, nije li ti razum pomutila prazna veliina?
Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza:
- Moja majko velika i mona, moja majko svemilosna, svim srcem te molim
i svom duom svojom da uslia moju molbu i uini me ruom makar samo za
jedan dan.
Priroda joj ree:
- Nisi ni svjesna to trai, ti ne zna kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza
prividne veliine. Ali, ako te poveam i tvoj lik u ruu pretvorim, zaalit e bez
ikakva razloga.
Onda ljubica ree:
- Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ruu uzdignute glave. to god da se
zatim dogodi bit e posljedica mojih elja i ciljeva.
Priroda joj ree:
- Usliat u tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubico, ali bit e sama kriva
ako te jadi i nevolje obhrvaju.
26
I priroda prui svoje tajne, arobne prste, dotae korijenje ljubice te se ona u
trenu pretvori u prekrasnu ruu to nadvisuje drugo cvijee i sve mirisno ra-
slinje.
Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim
vihorima, pomamie se prirodne sile, pone grmiti i sijevati te vrtovi stupie u
boj s jurinim pljuskovima i vjetrovima. Polomi se granje, posrnu mlado drvee,
poupa se gordo cvijee i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz
zemlju ili skriveno meu liticama.
U osamljenom vrtu oluja je bjesnila vie nego u drugim vrtovima. Oluja nije
prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijee u njoj sasvim
pokidano. U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz
vrtne zidove.
Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela ta se dogodilo s vrtnim
cvijeem i drveem, radosno se osmjehnula i svoje prijateljice dozvala:
- Pogledajte to je oluja uinila s gordim i samoljubivim cvijeem.
Druga ljubica ree:
- Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova.
Trea ljubica ree:
- Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne moe savladati.
Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ruu koja je jo juer bila ljubica, a
sada ju je oluja iupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je
sliila na rtvu koju je neprijatelj strijelom pogodio. Kraljica ljubica podie
njeno tijelo, pokupi joj listove i ree svojim drugama:
- Pogledajte, keri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike elje zanijele te se
u ruu pretvorila da bi se zakratko uznosila, a zatim je stradala. Neka vam ovaj
prizor bude pouka!
Tada rua na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom
kaza:
27
- Posluajte, vi koje ne shvaate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se
oluja i vjetrova plaite! Juer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom liu,
zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je
dijelila od oluja i vjetrova ivota, ono je moj ivot svodilo u granice spokoja,
mira i sigurnosti. Mogla sam ivjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me
zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj
smrti i nitavila, a da ne spoznam tajne svijeta, kao to ih nisu spoznale ni druge
ljubice otkako postoje. Mogla sam odustati od svojih elja i uzdrati se od ono-
ga to po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tiini noi oslukivala i ula
kako se veliki svijet obraa ovome svijetu: Svrha svega to postoji jest da
stremi iza onog to postoji. Moja dua se tada pobunila protiv svoga stanja,
moje bie je udilo da dosegne ono to ga nadmauje; stalno sam se protiv sebe
bunila i udila za onim to mi ne pripada, sve dok nije moja pobuna postala
silna i dok nije moja enja djelotvornom voljom prestala. Tada sam od prirode
traila - a priroda je samo oitovanje naih potajnih snova - da me pretvori u
ruu, to je ona i uinila. Priroda esto preobraava svoja lica i oblija prstima
enje i nadanja.
Rua naglo uuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
- ivjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir oima rue,
sluala aptanje etera uima rue i svjetlost sam doticala ruinim listovima.
Moe li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?
Potom rua savi vrat i, glasom na umoru, jo kaza:
- Ja sada umirem. Umirem, ali s neim u dui to ni jedna ljubica prije mene
nije imala. Umirem, ali sam saznala to ima izvan ogranienog prostora u kome
sam roena. To je prava vrijednost svakog bia koje traje u vremenu.
Rua sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na
licu, s osmijehom nekoga kome je ivot ispunio nadanja, s osmijehom pobjede i
trijumfa, s osmijehom boga.

28

Pjesnik

Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac; tuina je surova samotinja i bolna ama koja me tjera da stalno
mislim o neznanoj arobnoj domovini, ona mi snove ispunjava slikama daleke
zemlje koju moje oi nisu vidjele.
Ja sam stranac svome narodu i znancima - kada nekog od njih sretnem,
pomislim: tko je ovo, kako sam ga upoznao, koja me sila s njim sjedini, zato
sam pored njega i s njim se druim?
Ja sam stranac samome sebi, i kada sebe ujem da govorim, vlastitom se glasu
udim. Ponekad vidim svoje bie nasmijano i rasplakano, hrabro i preplaeno, te
se udim samome sebi, od samoga sebe traim objanjenja, a ipak ostajem
nepoznat, tajanstven, maglom i mukom obavijen.
Strano mi je vlastito tijelo -- kad god stanem pred ogledalo, na licu vidim ono
to u dui ne osjeam, u oima vidim ono to se ne krije u mojim dubinama.
Dok idem gradskim ulicama, mladii me prate dovikujui: "Evo slijepca -
dajmo mu tap da se na njega oslanja", te ja od njih brzo odmiem. Onda
nailazim na grupu djevojaka koje mi se podsmijevaju govorei: "On je gluh kao
stijena - ispunimo mu ui pjesmama mladosti i ljubavi." Ja ih ostavljam bjeei.
Susreem grupu zrelih ljudi koji oko mene stanu govorei: "On je nijem poput
groba - hajdemo mu jezik odvezati." Ja ih u strahu naputam. Susreem grupu
staraca koji na mene drhtavim prstima pokazuju govorei: "On je luak koji je
razum izgubio u svijetu demona."

Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac koji je Zemlju obiao od istoka do zapada, ali zaviaj nisam
naao, nisam sreo nekoga tko me zna i tko bi me sluao.
29
Ujutro se budim i vidim da sam zatvoren u mranu peinu sa ijeg stropa se
zmije sputaju, a po kutovima gmiu insekti. Onda na svjetlo izlazim, ali me ta-
mo vlastita sjena prati, dok sjene moje due ispred mene idu neznano kuda,
tragajui za neshvatljivim stvarima, uzimajui i ono to mi nije potrebno. Kada
veer padne, vraam se i lijeem na postelju od nojeva perja i traganta te me
opsjedaju neobine misli, salijeu me elje nemirne i radosne, bolne i slatke.
Usred noi, kroz pukotine peine, pohode me spodobe minulih vremena i
duhovi zaboravljenih naroda te se netremice gledamo; ja im se obraam
pitanjima, a oni mi odgovaraju osmijesima; zatim ih pokuavam uhvatiti, ali oni
iezavaju poput dima.

Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam stranac i nema nikoga na svijetu tko moe razumjeti makar rije moga
jezika.
Putujem pustim stepama i gledam potoke to se hitro uspinju iz dubokih dolina
na vrhove planina; gledam golo drvee kako se odijeva, cvjeta, plodove daje i
lie rasipa - sve to u jednom trenu - zatim mu granje pada u provaliju i pretvara
se u pjegave, drhtave zmije. Gledam ptice kako uvis lete i sputaju se, pjevaju i
plau, zatim se zaustavljaju i krila otvaraju te se pretvaraju u nage ene,
rasputene kose i dugih vratova. U mene gledaju oima ukraenim ljubavlju i
osmjehuju mi se ruiastim usnama natopljenim medom, prema meni ispruaju
ruke bijele, namirisane kantarionom i tamjanom, zatim se diu, iz vidnog polja
mi izmiu i iezavaju poput magle ostavljajui u zraku odjek svoga podsmijeha
i omalovaavanja.
Ja sam stranac u ovome svijetu.
Ja sam pjesnik koji u stihove pretae ono to ivot u prozi kazuje, koji u prozi
kazuje ono to ivot u stihovima nie. Zato sam stranac i stranac u ostati sve
dok me smrt ne uzme i dok me u moju postojbinu ne odnese.

30

Ljuture i sutine

Kad god sam popio gorku au, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku umovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, naao sam ga u osvitu
jutra.
Koliko puta sam svoju bol i jad pokrivao trpeljivou, nadajui se da za to
slijedi nagrada! Ali, kada bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazila i
da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam s prijateljem prolazio pojavnim svijetom mislei da je glup i
nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiraninom i
nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite due, sebe i svoga sugovornika
smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih doao k sebi vidio bih da smo obojica
ljudi.
I ja i vi, ljudi, oarani smo onim to se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo
sutinu u nama skrivenu. Ako netko od nas posrne, kaemo da pada; ako polako
ide, kaemo da je slabi koji propada; ako zamuca, kaemo da je nijem; ako
uzdahne, kaemo da je u samrtnom hropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljutura koje zovemo ja i povrnosti zvanih vi
- zato ne vidimo tajne duha u svome ja, niti tajne duha u vi.
to moemo uiniti kada smo, zbog vlastite uobraenosti, nemarni prema istini
u nama?
Kaem vam, a moda su moje rijei veo koji prekriva lice istine u meni, kaem i
vama i sebi: Ono to vidimo oima samo je oblak koji nam zaklanja ono to
trebamo vidjeti duama; ono to ujemo uima samo je buka koja zagluuje ono
to trebamo usvojiti srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi ovjeka, ne
trebamo mi suditi tko je od njih prijestupnik. Ako vidimo ovjeka oblivena
31
krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuujemo tko je
ubojica, a tko rtva. Ako ujemo ovjeka kako pjeva, a drugoga kako plae,
strpimo se dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u ovjeku prema onome to on ispoljava, niti uzimaj
njegove rijei ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih
koje omalovaava zbog njihovog tekog jezika i oskudna govora, iako su
prepuni umnosti i osjeaja. Takoer je mnogo onih koje omalovaava zbog
runa izgleda i nedolina ivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u
ljudima ima Boanskog daha.
Katkada u jednome danu posjeti i dvorac i straaru. Iz prvoga izlazi zadivljen,
iz drugoga tuan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje ulima opaa,
tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, ve bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj
strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
Tijekom dana moe sresti dva ovjeka. Jedan ti se obraa glasom to slii na
bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopotovanja, a drugi ti
govori bojaljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim reenicama. Ali,
kada bi ih mogao vidjeti na iskuenjima, ili u inu rtvovanja u ime principa,
znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemuta stidljivost nije isto to
i bojaljivost.
Katkada pogleda kroz prozor i meu prolaznicima ugleda monahinju kako ide
na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisli:
Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je runa druga. Ali, kada bi
zatvorio oi i za trenutak osluhnuo, uo bi aputanje u zraku: Jedna se za me
moli, a druga mi bol eli; u dui svake od njih je sjena Duha.
Katkada ide svijetom tragajui za onim to se zove civilizacija i razvijenost te
ue u grad s prelijepim palaama, divnim hramovima i irokim ulicama. Narod
u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi
poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a
svi su u prelijepoj odjei, sa sjajnom dugmadi - kao da im je praznik ili festival.
32
Poslije nekog vremena, put te dovede u drugi grad s bijednim kuama i tijesnim
ulicama koji se, kada kia padne, pretvore u glinene otoke u moru blata. Kada ih
sunce ogrije, pretvore se u oblake prane. Mjetani su prosti i jednostavni, kao
tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju
negdje daleko, te naputa njihovu zemlju osjeajui odvratnost i ogavnost,
govorei: Razlika izmeu onog to vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao
razlika izmeu ivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom
krajnja nemo; u prvom je proljetna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i
zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom
je staraka nemo to iezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Bojim oima, vidio bi da su oni kao
dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao due pronicati u njihovu
sutinu, vidio bi da ono to ti se inilo naprednim u jednome samo su
kratkotrajni, sjajni mjehurii, a da ono to si smatrao apatijom u drugome je
nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, ivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, ve od onoga to se ne vidi; sav
vidljivi svijet nije sadran u svojim ljuturama, ve u sutinama; o ljudima ne
treba suditi po licima, ve po srcima.
Ni vjera nije sadrana u izgledu bogomolja, u onome to grade sveenici i
tradicija, ve u onome to se krije u duama i to postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome to uje uima, bilo da je to tiho zvuanje pjesama,
zvonjava rijei u kasidama, ili linije i boje koje na slici opaa oima.
Umjetnost je u onim nemutim, treperavim distancama izmeu tonova u
pjesmama; u onome to do tebe dospijeva posredstvom kaside, a to je u dui
pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome ime te slika na-
dahnjuje te, gledajui je, vidi neto dalje i ljepe od nje.
kasida - arapska pjesma
Ne, brate, ni dani ni noi nisu sadrani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam
samo putnik u vremenu, nisam sadran u ovim rijeima koje ti izgovaram, osim
33
tek toliko koliko su rijei u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne
smatraj neznalicom prije nego to dokui moje tajno bie, a ne smatraj me ni
genijem prije nego to oslobodi moje bie onoga to sam od drugih preuzeo.
Ne reci: On je krtica tijesne ruke, prije nego to moje srce sagleda, ili da
sam plemenit i blagodaran prije nego to sazna to me podstie na plemenitost
i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi
u svoj svojoj svjetlosti i aru, niti me smatraj praznim dok ne dotakne moje
krvave rane.


Dua mi je bremenita plodovima

Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao i glad
utolio?
Ima li meu ljudima neki milosrdni posta koji bi veerao mojih plodova i tako
mi olakao breme izobiIja?
Dua mi je malaksala pod teretom zlata i srebra - ima li meu ljudima netko tko
bi svoje depove napunio i teret mi olakao?
Dua mi je prepuna nektara vremena - ima li netko edan tko bi au nalio, ispio
je i e utolio?
Evo, jedan ovjek stoji na raskru, ispruio ruku prema prolaznicima, prepunu
dragulja, i doziva ih rijeima: Smilujte mi se i uzmite od mene! Saalite se na
me i uzmite to vam nudim! Ali, ljudi prolaze i ne osvrui se.
Kamo sree da je taj ovjek ubogi prosjak to prema prolaznicima isprua
drhtavu ruku, vraa je i drhtavu i praznu! Kamo sree da je posaeni slijepac
pored kojega ljudi prolaze ne obraajui na njega panju.
Ali on je tedri bogata koji je svoj ator razapeo izmeu zagonetne pustinje i
podnoja planine, svake noi pali oganj i odailje svoje sluge da zaposjednu
putove ne bi li mu doveli gosta kojega bi ugostio i poast mu ukazao. Ali su
34
putovi krti te mu ne dovode nikog kome je potrebno obilje, niti mu dovode
nekog kome treba njegovo darivanje.
Kamo sree da je taj ovjek izgnana skitnica!
Kamo sree da je naga skitnica to obilazi zemlje sa tapom u ruci i limenkom o
laktu, a kada padne veer sastaje se na kutovima trgova sa svojim nagim pri-
jateljima skitnicama te sjeda uz njih i dijeli im kruh koji je isprosio!
Ali njegova dua, to edo najmonijega kralja, iz sna se prenula, iz postelje
ustala, u purpur se odjenula, srebrom i draguljima se okitila, mousom kosu
polila, ambrom prste obojila, zatim u vrt izala i prohodala, dok su joj kapi rose
skute moile.
U tiini noi, edo najmonijega kralja izlazi u vrt traei svoga voljenoga. Ali
u oevom kraljevstvu ne bjee nikoga tko bi je volio.
Kamo sree da je ona ki seljaka koja oevo stado napasa po dolinama, a uveer
se vraa u oevu izbu pranjavih nogu i s mirisom vinograda u odjei! Kada no
zavlada i kada svi zaspu, tiho se prikrada do mjesta gdje je dragi eka!
Kamo sree da je ona monahinja koja u samostanu tamjan svoga srca pali te
zrak miris toga srca raznosi! Kamo sree da je monahinja koja svijeu svoje
due pali te zrak nosi svjetlost njene due; koja molei se klei, pa nevidljive
prilike njene molitve odnose u riznice vremena gdje se uvaju molitve krije-
posnika zajedno sa arom ljubavnika i nemirom samotnika!
Kamo sree da je oronula starica to sjedi na suncu, grijui se onim to joj je
mladost darovala! To bi bilo bolje nego to je edo najmonijega kralja, jer u
oevom kraljevstvu nema nikoga tko bi se hranio njenim srcem umjesto kruhom
i tko bi pio njenu krv umjesto vina.

Dua mi je bremenita plodovima - ima li netko gladan tko bi ih ubirao, jeo i
glad utolio?
Dua mi je prepuna nektara - ima li netko edan tko bi au nalio, ispio je i e
utolio?
35
Kamo sree da sam stablo to ne cvjeta, to plodove ne daje, jer je bol plodnosti
gori od bola neplodnosti; bol bogata ovjeka od kojega nitko ne uzima straniji
je od oajanja siromaha kojemu se ne da ni kruha!
Kamo sree da sam prazan bunar u koji ljudi bacaju kamenje, jer i to je bolje
nego da sam izvor bistre vode pored koje edni ljudi prolaze, a ne piju!
Kamo sree da sam polomljena trska koju su noge izgazile, jer i to je bolje nego
da sam gitara srebrnih struna u domu gospodara bez prstiju ija je obitelj gluha!


Pregrt pijeska sa ala

Tuga ljubavi pjeva; tuga spoznaje govori; tuga elja apue; tuga siromatva
narie. Postoji jedna tuga dublja od ljubavi, dragocjenija od spoznaje, jaa od
elja, gora od siromatva, ali je nijema, bezglasna, iako joj oi blistaju poput
zvijezda.

Kada se jada svome susjedu, daruje mu dio svoga srca. Ako susjed ima veliku
duu, bit e ti zahvalan, ali ako mu je dua malena, omalovait e te.

Napredak nije u pukom uljepavanju prolosti, ve u hodu ka budunosti.

Nesrea je samo veo koji prikriva dostojanstveno lice; pretencioznost je maska
koja pokriva nesretno lice.

Kada divljak ogladni, ubere plod sa stabla i pojede ga; kada civiliziran ovjek
ogladni, kupi plod od onoga tko ga je kupio, a ovaj ga je kupio od ovjeka koji
ga je sa stabla ubrao.

Umjetnost je iskoraenje iz poznatoga pojavnog k nepoznatom nepojavnom.
36

Neki ljudi hoe moje povjerenje da bi uivali u mojoj tedrosti.

Nisam nikada dosegao tajnu nekoga ovjeka, a da me nije smatrao svojim
dunikom.

Zemlja die da bismo se mi rodili, zatim zaustavlja dah da bismo mi umrli.

Ljudsko oko je povealo koje mu svijet pokazuje veim nego to on stvarno
jest.

Strani su mi ljudi koji drskost smatraju hrabrou, utnju neukou, a puko
zanatstvo umjetnou.

Moda je to to neki problem smatramo tekim najlaki put da do njega
dospijemo.

Vele mi: Ako vidi usnulog roba, nemoj ga buditi, jer moda sanja o slobodi. Ja
im kaem: Ako vidim usnulog roba, probudit u ga da bih mu priao o slobodi.

Osporavanje je najnii stupanj umnosti.

Lijepo nas zarobljava, ali nas najljepe ak i od nas samih oslobaa.

Odlunost je vulkan - na njegovom krateru ne raste bilje kolebljivosti.

Rijeka uporno tee ka moru, bez obzira da li je mlinski kota slomljen ili nije.

37
Knjievnik je najprije sazdan od misaonosti i osjeaja, pa tek onda kazivanje
dariva; istraiva je sazdan od govora, pa tek onda nudi dio svoje misaonosti i
osjeaja.

Jede brzo, a ide polako - bilo bi dobro kada bi jeo nogama, a iao na rukama.

Uvijek kada uveliava svoju radost ili tugu, smanjuje svijet u vlastitim oima.

Znanost djeluje da iz tebe klija sjemenje, ali u tebi ne zasijava nikakvo sjeme.

Kada god sam mrzio, mrnja je bila samo moje odbrambeno oruje, ali da
nisam nejak nikada ne bih uzeo takvu vrstu oruja.

Da je Isusov pradjed znao ta se u njemu skriva, skrueno bi se poklonio pred
samim sobom.

Ljubav je srea koja treperi.

Misle da imam otro oko i da sam dalekovid zbog toga to ih gledam kroz
mreu reeta.

Bol samoe osjetio sam samo onda kada su ljudi hvalili moje brbljanje, a
ismijavali moju utnju.

Meu ljudima ima ubojica koji nikada nisu krv prolili i laljivaca koji su samo
istinu govorili.

Istina kojoj su potrebni dokazi samo je pola istine.

38
uvajte me mudrosti koja ne plae, filozofije koja se ne smije i veliine koja se
pred djecom ne klanja!

O, Umni Svemiru, ti koji se zaklanja iza bia, koji postoji s njima, u njima i
radi njih, ti me uje jer u meni postoji, i ti me vidi jer sve ivo vidi. Zasij u
moju duu sjeme mudrosti da izraste u mladicu u tvojoj umi i da rodi tvojim
plodovima.
Amen.


Moja me dua pouavala

Moja me dua pouavala te me nauila da ljubim ono to drugi mrze, nauila
me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav nije odlika onoga
tko voli, ve voljenoga. Prije nego to me dua tome nauila, ljubav za mene
bjee tanana nit razapeta izmeu dva bliska kolia, a sada je ona za mene
aureola bez poetka i kraja, koja obuhvaa sve to postoji i koja se lagano iri da
bi obuhvatila sve to e biti.

Moja me dua pouavala te me nauila da vidim ljepotu zapretanu u formu, boju
i ljuturu; nauila me da s razumijevanjem gledam ono to ljudi smatraju
runim, tako da mi se ono lijepim ukazuje. Prije nego to me dua tome nauila,
na ljepotu gledah kao na zrake to trepere meu stupovima dima i zatim ieza-
vaju. Sada vidim samo ono to zrake prosipa.

Moja me dua pouavala te me nauila da oslukujem glasove koji ne dolaze s
jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego to me dua tome nauila, osjetila mi
bijahu zakrljala i uo sam samo buku i galamu. Sada se tiinom naslaujem,
39
ujem kako njena dubina pjeva himne vremenu, hvalospijeve svemiru i kako
objavljuje tajne onostranog.

Moja me dua pouavala te me nauila da pijem ono to se ne cijedi, niti u ae
toi, to se rukama ne podie, niti usnama dotie. Prije nego to me dua tome
nauila, moja e bijae poput slabe iskre na vrhu brijega od pepela; gasio sam
je vodom iz rjeice, ili gutljajima soka. Sada mi je enja postala aa, silna e-
lja pie, osamljenost pijanstvo. Jo nisam i nikada neu svoju e ugasiti. U toj
neugasivoj ei ipak ima vjeite radosti.

Moja me dua pouavala te me nauila da dotiem ono to nije ni tjelesno ni
kristalno, i objasnila mi da je ono to se osjetilima opaa samo polovina
pojamnoga, da je ono to imamo samo dio onoga to elimo. Prije nego to me
dua tome nauila, traio sam toplinu kada mi je bilo hladno, hladnou kada mi
je bilo toplo; i oboje kada sam bio klonuo. Sada su se moji skriveni pipci
pretvorili u tananu maglu koja obuhvaa sve vidljivo na svijetu da bi se
izmijeala s onim to se ne vidi.

Moja me dua pouavala te me nauila da udiem ono ime ne mirie
aromatino bilje, niti se iri iz kadionica. Prije nego to me dua tome nauila,
tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udiem ono to se ne moe
zapaliti, niti ga voda moe potopiti. Punim grudi mirisnim dahom to dolazi iz
vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni jedan lahor ovoga zraka.

Moja me dua pouavala te me nauila da uzvikujem: Evo me ponizan pred
tobom kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno. Prije nego to me dua tome
nauila, reagirao sam samo kada me poznati glas dozivao i iao sam samo
poznatim, utabanim stazama. Sada mi poznato slui samo kao jahaa ivotinja
40
koja me nosi ka nepoznatom; ono to je lako koristim kao ljestve da bih dosegao
Neizvjesno.

Moja me dua pouavala te me nauila da vrijeme ne mjerim rijeima: Ovo
bijae juer, ono e biti sutra. Prije nego to me dua tome nauila, prolost
zamiljah kao nepovratno vrijeme, a budunost kao doba do kojeg neu stii.
Sada znam da je u trenu sadanjosti svo vrijeme, sa svime to nosi i to e
donijeti.

Moja me dua pouavala te me nauila da ne ograniavam prostor rijeima:
Ovdje, tu i tamo. Prije nego to me dua tome nauila, kada bih se naao na
jednome mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog drugog mjesta.
Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaa sva druga mjesta, da prostor u
kojem sam sadri sve druge prostore.

Moja me dua pouavala te me nauila da bdijem dok su svi usnuli, da spavam
dok su svi budni. Prije nego to me dua tome nauila, ne obraah panju na nji-
hove snove u svome kratkom snu, niti su oni marili za moje snove dok su bili
budni. Sada na krilima letim u svome snu dok me oni gledaju, i oni lete u
svojim snovima dok se ja radujem njihovom izbavljenju.

Moja me dua pouavala te me nauila da me ne uzbuuju hvalospijevi i da ne
budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego to me dua tome nauila, stajao
sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme ne poalje nekog tko
e ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvee cvjeta u proljee, plodove daje
u ljeto, a da pri tom ne mari za pohvalu; znam da drvee rasipa lie ujesen i da
je golo zimi, a da se pri tom ne plai prijekora.

41
Moja me dua pouavala te me nauila da nisam bolji od skitnica, niti vii od
titana. Prije nego to me dua tome nauila, ljude sam dijelio na dvije grupe: na
slabe, dostojne suosjeanja ili prezira, i na monike, dostojne da ih slijedim ili
da se protiv njih pobunim. Sada znam da sam kao jedinka sazdan od onoga od
ega su svi ljudi sazdani: moja vanjtina je kao i njihova, moja nutrina je kao i
njihova, moji ciljevi su i njihovi ciljevi, moj put je i njihov put. Ako oni grijee,
i ja grijeim; ako dobro ine, ponosim se njihovim djelom; kada ustaju, s njima
ustajem; kada sjednu, s njima sjedim.

Moja me dua pouavala te me nauila da svjetiljka koju nosim nije moja i da
pjesma koju pjevam nije u meni nastala. Jer, ako nosim svjetlost, nisam ja
svjetlost; ako i jesam lira zategnutih struna, nisam ja svira.

Moja me dua pouavala, brate, i pouke mi dala. Tebe je tvoja dua pouavala i
pouke ti dala. Ja i ti smo bliski, jednaki. Sva razlika meu nama u tome je to ja
pomalo glasno govorim, a ti skriva ono to je u tebi, i to skrivanje je izvjesna
vrlina.

Zemlja

Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno.
Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno.
Zemlja podie od zemlje palae, kule i hramove.
Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone.
Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima, pa od zemljinih vijenaca
plete siluete, vizije i snove.
Potom zemaljski san sklapa vjee zemlji te ona spava mirnim, dubokim,
vjenim snom.
42
Konano, zemlja doziva zemlju, govorei: Ja sam majina utroba i grobnica;
ostat u majina utroba i grobnica sve dok zvijezde ne ieznu i dok se sunce ne
pretvori u pepeo.


Juer danas sutra

Rekoh prijatelju: Pogledaj je kako se oslonila o njegovu ruku. Juer je bila
oslonjena o moju ruku.
On ree: Sutra e o moju.
Rekoh: Pogledaj je kako sjedi uz njega, a juer je uz mene bila.
On ree: Sutra e mene.
Rekoh: Ne vidi li kako pije vino iz njegove ae, a juer je pila iz moje?
On ree: Sutra e iz moje.
Rekoh: Vidi kako ga gleda oima punim ljubavi, a juer je tako mene gledala.
On ree: Sutra e mene.
Rekoh: Sluaj kako apue ljubavne pjesme u njegovo uho, a juer ih je aptala
u moje.
On ree: Sutra e u moje.
Rekoh: Vidi, ona ga grli, a juer je grlila mene.
On ree: Sutra e uz mene.
Rekoh: udna li je ena!
On ree: Ona je kao ivot - ima je svaki ovjek. Ona je kao smrt - pobjeuje
svakog ovjeka. Ona je kao vjenost - sve e ljude uzeti u naruje.

Savrenstvo

Pita me, brate, kada e ovjek postati savren.
Posluaj moj odgovor:
43
ovjek ide ka savrenstvu kada osjeti da je on bezgranini svemir; da je on
more bez obala; da je on vatra to vjeno gori; da je on svjetlost to vjeno sija;
da je on vjetar, bilo da pue, bilo da miruje; da je u oblacima kada iz njih grmi,
sijeva i kia pada; da je u potocima, bilo da su raspjevani ili da plau; da je u
stablima i kada cvjetaju u proljee i kada ogole sjeseni; da je u visokim
planinama; u ravnim dolinama; da je u poljima, bila ona plodna ili neplodna.
Kada ovjek sve to osjeti, dospijeva tek na pola puta do savrenstva. Ako hoe
da dosegne savrenstvo, valja da osjeti, ako uope moe osjeati, da je on dijete
na majku oslonjeno; da je starac odgovoran za svoje potomke; da je mladi
zalutao izmeu elja i strasti; da je zreo ovjek to se bori sa svojom prolou i
budunou; da je krijeposnik u svojoj isposnikoj eliji; da je prijestupnik u
svojoj tamnici; da je znanstvenik meu svojim knjigama i papirima; da je
neznalica u tmini svoje noi i svoga dana; da je monahinja u cvijeu svoje vjere
i trnju svoje samotinje; da je prostitutka u kandama svoje nemoi i potreba; da
je siromah u svojim jadima i potinjavanju; da je bogata sa svojim strastima i
potinjavanju istima; da je pjesnik u maglovitim veerima i blistavim svita-
njima.
Ako ovjek moe sve to iskusiti i spoznati, dospijeva do savrenstva i postaje
sjena Boje sjene.

Neovisnost i fes

Nedavno sam proitao napis jednoga knjievnika u kojemu protestira protiv
kapetana i posade nekog francuskog broda kojim je plovio iz Sirije u Egipat.
ali se da su ga prisilili, ili da su ga pokuali prisiliti, da skine svoj fes za
vrijeme objedovanja, jer svima nam je poznato da je skidanje kape pod krovom
opi obiaj kod zapadnjaka.
Ovaj protest mi se dopao, jer mi je pokazao Istonjakovu privrenost nekim
specifinim simbolima svoga ivota.
44
Svidjela mi se odvanost toga Sirijca, kao to mi se svidjelo kada sam jednom
pozvao nekog indijskog princa u Milansku operu, u Italiji, a on mi je rekao: Da
ste me pozvali da posjetim Danteov pakao, rado bih poao s vama, ali ne mogu
sjediti na mjestu gdje mi zabranjuju da zadrim svoj turban na glavi i da
puim.
Da, svidjelo mi se kada sam vidio da je Istonjak privren nekim svojim
tradicijama, makar to bila samo sjena njegovih nacionalnih obiaja.
Meutim, to svianje ne moe potisnuti neke grube injenice koje postojano
poivaju u individualitetu Istoka, njegovim sukobima i pretenzijama.
Da je taj knjievnik, kojemu je zasmetalo skidanje fesa na stranom brodu,
promislio o tome kako je njegov otmjeni fes proizveden u nekoj stranoj tvornici,
svakako bi mu bilo lake da ga skine na bilo kojem mjestu i na bilo kojoj stranoj
lai.
Da je na knjievnik promislio o tome da osobni integritet u nekim sitnim
stvarima zavisi, i zavisit e, od tehnike i industrijske neovisnosti - a to je veliko
- svoj fes bi skinuo pokorno i utke.
Da je na junak promislio, shvatio bi da narod iji su duh i um porobljeni ne
moe biti slobodan ni u pogledu svoga odijevanja i obiaja.
Da je o svemu tome promislio, ne bi napisao protestni lanak.
Da je na knjievnik promislio o tome da je njegov djed, Sirijac, plovio u Egipat
na palubi sirijskog broda, u odjei tkanoj i skrojenoj rukama Sirijki, na
slobodnjak bi oblaio samo odjeu proizvedenu u njegovoj zemlji i plovio bi
iskljuivo sirijskim brodom, s kapetanom i mornarima Sirijcima.
Problem naeg hrabrog knjievnika je u tome to on protestira protiv posljedica,
a previa uzroke; on je obuzet vanjtinom, a ne sutinom. To je sluaj kod
veine Istonjaka koji hoe biti Istonjaci samo po beznaajnim, sitnim
stvarima, a die se onim to su preuzeli od zapadnjaka, iako to nije ni
beznaajno ni sitno.
45
Poruujem naem knjievniku i svima koji nose fesove: Hajdete, sami pravite
svoje fesove, pa tek onda odluujte to ete s njima raditi, bilo to na brodskoj
palubi, na vrhu planine ili u dolinama.
Samo nebo zna da ove rijei nisu napisane samo radi fesa, skidanja ili
zadravanja fesa na glavi pod krovom ili u nekoj drugoj prilici. Samo nebo zna
da su one napisane zbog neeg vanijeg od fesa, zbog neeg vieg od svake
glave i od svakog drhtavog tijela.

O zemljo

Divna li si i prelijepa, o Zemljo!
Potpuna li je tvoja pokornost svjetlosti i dostojanstveno li je tvoje potinjavanje
suncu!
Krasna li si opasana mrakom i lijepo li je tvoje lice pokriveno tamnim velom!
Umilne su pjesme tvojih svitanja i strano li je kliktanje tvojih veeri!
Savrena li si, Zemljo, i bljetavo sjajna!
Putovao sam tvojim ravnicama, penjao se na tvoje planine, sputao se u doline,
uspinjao na litice i ulazio u peine. Spoznao sam tvoju krotkost u ravnicama,
gordost na planinama, mir u dolinama, odlunost na liticama, tajanstvenost u
peinama. Ti si smjerna monim ravnicama, uznosita skromnim planinama i
skromna njihovim visinama, blaga odlunim liticama i jasna tajnama svojih
peina.
Plovio sam tvojim morima, prelazio rijeke i slijedio potoke te sam uo kako
Vjenost govori kroz plimu i oseku, kako Vrijeme pjeva na tvojim visoravnima
i kamenjarima, kako ivot sa ivotom tajno besjedi u tvojim klisurama i na
padinama jer ti si sami jezik i usne Vjenosti, ti si struna Vremena i njegovi pr-
sti, ti si ideja ivota i njeno iskazivanje.
Tvoje proljee me probudilo i odmamilo u ume gdje se tvoj duh u vidu
isparenja die; tvoje ljeto me posadilo u polja gdje se tvoje pregalatvo u
46
plodove pretvara; tvoja jesen me zaustavila u vinogradima gdje se tvoja krv u
vino toi; tvoja zima me u skrovite odvela dok se tvoja istoa u vidu snijega
rasipa, jer ti si sva mirisna u svome proljeu, tedra svojim ljetom, sva u izobilju
sjeseni i u istoi zimi.
Za vedre noi otvaram prozore svoje due, i vrata, te u tebe izlazim bremenit
strastima, vezan u okove egoizma, i zatiem te zagledanu u zvijezde to se tebi
osmjehuju. Tada odbacujem svoje okove i breme, znajui da je dui mjesto u
tvome zraku; da su njene elje u tvojim eljama, njen spokoj u tvome spokoju,
njena srea u zlatnoj praini koju zvijezde sipaju na tvoje tijelo.
Za noi prekrivene oblacima, zamoren snom i ljenarenjem, izlazim u tebe i
vidim kako si velika i silna, naoruana olujama, kako tvoja prolost bije boj sa
sadanjou, kako se ono to je u tebi staro bori s novinama, kako svojom
snagom raznosi sve to je nejako. Tada mi postaje jasno da su ljudske kosti
tvoje kosti, da je ljudski zakon tvoj zakon, da su ljudski obiaji i tvoji; znam da
onaj tko vlastitim vjetrovima ne polomi suhe grane, neizbjeno umire; da onaj
tko vlastitim burama ne pokida svelo lie, nestaje u apatiji; da onaj tko u
vlastiti zaborav ne pohrani ono to je umrlo u njegovoj prolosti, on je samo
pokrov budunosti.

Plemenita li si, Zemljo, i trpeljiva!
Velika li je tvoja tuga za sinovima to iz vlastite stvarnosti odoe u iluzije,
izgubljeni izmeu onoga to su dosegli i onoga to su izgubili!
Dok mi buku diemo, ti se smije.
Dok mi grijeimo, ti prata.
Dok mi hulimo, ti blagosilja.
Dok mi skrnavimo, ti posveuje.
Dok mi spavamo bez snova, ti sanja vjeito budna.
Dok mi tvoje grudi ranjavamo sabljama i kopljima, ti svoje rane vida uljem i
balzamom.
47
Dok mi u tvoj mir zasijavamo kosti i lubanje, ti iz njih stvara topole i vrbe.
Dok ti mi predajemo leeve, ti naa gumna snopljem puni, a groem muljage.
Dok mi tvoje lice krvlju bojimo, ti naa lica pere rajskim izvorima.
Dok mi iz tvojih njedara vadimo da pravimo topove i granate, ti od nas uzima
da pravi rue i zumbule. Koliko li si trpeljiva, Zemljo, i koliko si samilosna!
to si ti, Zemljo, i otkuda si?
Jesi li praka to se podigla ispod nogu Gospoda dok je iao od istoka Svemira
do njegovog zapada, ili si iskra iskoila iz ognja Beskonanosti?
Jesi li sjeme zasijano u polje etera da bi njegova ljutura bila probijena
odlunou jezgre i da bi se boanska mladica vinula k onome to je izvan
etera? Jesi li kaplja krvi u venama Najveeg Monika, ili si kaplja znoja s
njegova ela?
Jesi li plod koji sunce tiho obasjava? Jesi li plod na stablu Univerzalne Spoznaje
ije korijenje see u dubine Vjenosti, a grane mu se izvijaju u dubine Beskraja?
Jesi li, moda, dragulj koji je Boanstvo Vremena stavilo u pregrt Bezdana?
Jesi li edo u naruju Svemira, ili si starica to prati protok Vremena zasiena
njegovom mudrou?
to si ti, Zemljo, i otkuda si?
Ti si ja, o Zemljo! Ti si moj vid i moje srce; ti si moj razum, moja mata i moji
snovi; ti si moja glad i e; ti si moj bol i radost; ti si moj san i moja java.
Ti si ljepota u mojim oima, enja u mome srcu, vjenost u mome duhu.
Ti si ja, o Zemljo, i da nije mene ni tebe ne bi bilo.

Samoa i izdvojenost

ivot je otok u moru samoe i izdvojenosti.
ivot je otok ije su litice elje, drvee snovi, cvijee samoa, izvori e, a ono
je usred mora samoe i izdvojenosti.
48
Tvoj ivot je, prijatelju, otok odsjeen od svih otoka i kontinenata. Koliko god
laa i amaca poslao k drugim obalama i koliko god laa stiglo na tvoje obale, ti
si ipak samo otok izdvojen u svojoj boli, osamljen u radosti, dalek u enji,
nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjedi na gomili zlata, radostan zbog svoga
bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrt zlata tajna veza
to povezuje misli drugih ljudi s tvojom milju i to spaja njihove tenje s
tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaa, vodi vojske i trijumfalne
legije na jake tvrave te ih razara, zatim ide na druge jake utvrde te i njih
osvaja.
Kada sam te ponovo pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce to
drhti u samoi i izdvojenosti, kao to drhti edan ovjek u kavezu nainjenom
od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjedi na prijestolju slave, a oko tebe ljudi to
opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosra i darove, u tebe zagledani kao u
prosvijetljenog proroka koji im uznosi due odlunou svoje due i vodi ih
izmeu zvijezda i planeta. Dotle ti njih gleda lica prepuna zanosa, snage i
trijumfa, kao da si za njih ono to je dua za tijelo. Ali, kada te po drugi put
pogledah, vidjeh tvoje osamljeno bie kako stoji uz tvoje prijestolje kruniui se
otuenou i grcajui u samoi. Zatim vidjeh kako tvoje bie na sve strane
isprua ruku, kao da trai samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bie kako
gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kojemu niega
nema osim njegove samoe i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu enu, kako med svoga srca toi na
njen razdjeljak, ruke joj obasipa poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosje-
anja u oima i majinskim osmijehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je
odagnala samou ovoga ovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada
vraa i spaja sa Sveopim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlai k
sebi ono to se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi
49
put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi
htjelo da svoje tajne povjeri nekoj eni, ali ne moe; vidjeh iza tvoje due to se
topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu duu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da
se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moe.
Tvoj ivot je, prijatelju, izdvojeno boravite, daleko od svih drugih boravita i
ivih stvorova.

Tvoj unutarnji ivot je boravite daleko od svega to ljudi nazivaju tvojim
imenom. Ako je to boravite mrano, ne moe ga osvijetliti susjedovom
svjetiljkom; ako je pusto, ne moe ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se
nalazi u pustinji, ne moe ga prenijeti u vrt koju drugi zasadi; ako se nalazi na
vrhu planine, ne moe ga spustiti u dolinu kojom tue noge stupaju.
Tvoj duevni ivot je, prijatelju, okruen samoom i izdvojenou. Da nije te
samoe i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoe i izdvo-
jenosti, tada bih, uvi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao
tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Procesije

Dobro u ljudima je usiljeno ako mu se srcem ne predaju
a ljudsko zlo ne iezava ni kada se pokopaju
Veina ljudi su kao igrake koje zakratko pokreu prsti Usuda
a zatim ih razbijaju
Nikad ne reci da je netko bez premca u znanju
i nikad ne reci da nekog drugog svi trebaju potivati
Jer najbolji ljudi nalik su jednome stadu koje vodi glas pastira
a oni to ne idu nestaju

U Prirodi nema pastira
50
u njoj nema ni stada
I kad tamo dolazi zima
uz nju se proljee ne prokrada
Ljudi su tek ropska stvorenja
onome tko odbija da se pokorava
Ako se jedan rob pobuni nekada
pobuna se onda svima dopada

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma razum napasa
Zvuk flaute je trajniji
i od slave i od ponienja

ivot nije nita do san koga opsjedaju
snovi onih to se eljama due predaju
Tajnu due sjete u dui pokrivaju
a kada sjete nestanu radosti je zaklanjaju
Tajnu ivota svakojake blagodati pokrivaju
a kada one nestanu nemiri je zastiru
Zato oni to se iznad blagodati i briga izdignu
postaju ljudi to se mislima predaju

U Prirodi nema sjeta
u njoj nema ni briga
I kad lagan vjetar pue
ne donosi sobom otrova
Kad u dui obitava sjeta
ona je samo kratkotrajna sjena
Jer iza duinih oblaka
51
javlja se svjetlost zvjezdana

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma otklanja tugu
Zvuk flaute traje
i kad doe kraj vremenu

Rijetki su na Zemlji koji se raduju ivotu kakav im se nudi
i rijetki se nemiru ne podaju
Zato su ljudi od ivota nainili rijeku
toe je u pehare zamiljene i njome se opijaju
I dok piju ljudi se silno raduju i vjeruju da su zalog ljubavi
a zapravo se opijumu svikavaju
Jedni su buni u molitvi
drugi kad bogati postaju
a trei se snovima kao vinom omamljuju
Tako je Zemlja nalik na krmu to pripada Usudu
na krmu kojoj se samo pijanice raduju
Ako vidi nekog trijeznog klie sav u udu
je li se to kini oblak prikrao mjesecu

U Prirodi nema pijanstva
ni od vina niti od himera
Jer u potocima nieg drugog nema
osim eliksira oblacima
Omamljivanje je potrebno ljudima
kao mlijeko
kao majina dojka
Tek kad ostare i padnu u naruje pokoja
52
dosegnu doba u kome se dojka odbija

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma se najbolje pije
Zvuk flaute traje
i kada visoravan nestaje

Vjera je u ljudima nalik na polje na kome siju
samo oni to sijui vide korist svoju
Od sanjara koga vjenim mirom obmanjuju
i glupaka koga stranom vatrom zastrauju
Jer bez zagrobne kazne ljudi ne bi da se bogu klanjaju
ne bi vjerovali da nije nagrade koju oekuju
Kao da im je vjera nalik na neto ime trguju
te ako su nemarni gube
ako su uporni dobijaju

U Prirodi nema vjere
u njoj nema ni rune nevjere
Jer kad uje slavujeve pjesme
kao da slua neto najljepe
Ljudsko vjerovanje doe
i nestane poput sjene
Poslije Isusa i poslije Tahe
1

na Zemlji nema nove vjere


Daj mi flautu i zapjevaj
53
jer pjesma je najbolja molitva
Zvuk flaute traje
i kad nestane ivota

Pravda bi zemaljska i demone rasplakala da je uju
i mrtvi bi joj se smijali kad bi mogli da je spoznaju
Tamnica i smrt sitnim grjenicima pripadaju
slava ast i bogatstvo onima to veliki ostaju
Kradljivca cvijeta poniavaju i osuuju
a kradljivca polja hrabrim i odvanim nazivaju
Ubojicu tijela zbog njegova prijestupa ubijaju
a za ubojicu due nee ni da znaju

U Prirodi nema pravde
u njoj nema ni kazne
I kad vrbe svoju sjenu bace
ponad prane zemlje
empres nikada ne kae
da to kri propise
Ljudska pravda slii na smetove
to se tope im ih spazi sunce

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je pravda srcima
Zvuk flaute traje
i kad odzvoni grijesima

Istina pripada odlunima i kada due ojaaju gospodare

1
Vjerojatno autor misli na Muhameda, islamskog vjesnika vjere.
54
a kada oslabe druge ih zamjenjuju
U peini je samo vjetar kome se lisice ne pribliavaju
bilo da su lavovi u njoj
bilo da su odsutni
U vorcima strah ostaje iako letjeti znaju
a orlovi su ponosni i kad su na izdisaju
U dui ima odlunosti koju ne mogu odagnati ljudske ruke
htjeli to ljudi ili ne htjeli da znaju
Ako nekad vidi da nejaki vladaju
tad bi ljudi morali u bijeg da se daju

U Prirodi nema odlunosti
u njoj nema ni slabosti
Jer i kad lavovi ponu rikati
da je to strano ne moe se rei
Ljudska odlunost nalik je sjeni
u prostoru kojim krue misli
Ljudska prava znaju truliti
isto kao lie s jeseni

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma daje odlunost duama
Zvuk flaute traje
i kad nestane sunaca

Ljudsko znanje je poput puteva iji se poeci znaju
ali im krajevi samo vremenu samo Usudu pripadaju
Sanjarenje je najbolje znanje ako ga se neki domognu
pa se kreu meu pospanima koji im se rugaju
55
Ako vidi sanjare to se od ljudi odvajaju
znaj da ih ljudi odbacuju i omalovaavaju
Jer sanjar je prorok koga budua vremena zaklanjaju pred ljudima
to se platem prolosti pokrivaju
On je stranac ali je prisutan u ovome svijetu
on gromko govori bilo da ga hule ili prihvaaju
On je moan i kada se obraa s krotkou
ali je i nedokuiv bilo da mu prilaze ili ga naputaju

U Prirodi ne postoji znanje
u njoj ne postoji ni neznanje
Jer i kada se povija granje
ne moe se rei da to zasluuje velianje

Cjelokupno ljudsko znanje
poput je magle to pada na polje
Ali im sunce na obzorju grane
ubrzo i magle nestane

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je najbolje znanje
Zvuk flaute traje
i kad svjetlost zvijezda zgasne

Slobodnjaci na Zemlji od svojih elja zidaju vlastite tamnice
i nesvjesno robovi postaju
ak i kad se svojih predaka oslobaaju
padaju u ropstvo onih to ljube i razmiljaju
Jer takvi se samo raspinjanju dovijaju
56
u svojoj odvanosti i istini lai skrivaju
Oni su slobodni samo u svome srljanju
ka vrhuncu trajne slave gdje ipak sitni ostaju

U Prirodi nema slobodnjaka
u njoj nema ni roba ni prezrena
U Prirodi slava nema znaaja
u njoj i mjehuri zna da pliva
I kad badem svoj cvijet rasipa
iznad suhoga raslinja
Ne kae da je suha trava ponizna
a on velikan vrijedan potovanja

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je najslavnija
Zvuk flaute je trajniji
od prezrena i od velikana

Dobrota u ljudima je poput koljki koje omekaju
otvore se ali u sebi bisere ne kriju
Podli ljudi dvije due imaju: jednu nalik tijestu
drugu tako tvrdu da slii kamenu
Lakomislenima i onima to kao ene izgledaju
igla moe krv pustiti kroz odjeu
Dobrota je podlima oklop kojim se zaklanjaju
kada ih strah uhvati ili kada se riziku izlau
Ako vidi monike koji blago nastupaju
znaj da na takvima ljudski pogledi ostaju

57
U Prirodi nema dobrote
blagost je tamo za malodune
Jer hrast izvija svoje grane
visoko iznad zelene vrbe
Kada paun tedro razgrne
svoje haljine purpurne
Ne zna ini li to zbog dobrote
ili zato to je pun ljepote

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je dobrota krotkoga
Zvuk flaute traje
kad nestane slabog i monoga

Otmjenost je nain da se ljudi obmanjuju
a najotmjeniji su oni koji vjeto podraavaju
Neki ljudi se oaravaju stvarima koje ne znaju
stvarima od kojih ni koristi ni tete nemaju
Ima i tirana koji u sebi kralja gledaju
u svojim rijeima svetinju i u glasu pjesmu
Ima umiljenih koji svemir svojim ogledalom smatraju
a vlastitu sjenu mjeseinom na kojoj stvari blistaju

U Prirodi nema otmjenosti
otmjenost pripada slabosti
Jer iako izgleda da e klonuti
hijena se ne podaje bolesti
Njene se rijeke mogu kuati
pitke kao rajski izvori
58
Pune snage pune odlunosti
one mogu i stijene nositi

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je najotmjenija
Zvuk flaute je trajniji
i od dobra i od gruboga

Ljubavi u ljudima razne oblike imaju
al' veina je kao trava: ne cvjetaju nit' plodove daju
Mnoge ljubavi su kao blaga vina to prijaju
a mnoge su kao jaka vina to opijaju
Ljubavi koje samo tijela odvode i spajaju u postelji strasti
nita dobro ne zavrjeuju
One slie na kralja koga su zatoili u tamnicu
te odbija da ivi a podanici ga izdaju

U Prirodi nema raspusnika
koga samo ljubav opsjeda
Ni kada se uje bikovska rika
ne moe se rei da je bludnika
Ljudska ljubav je bolest opaka
to se krije u mesu i kostima
Tek kad mine snaga mladika
nestaje i ta bolest opaka

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je ljubav najzdravija
Zvuk flaute je trajniji
59
od svakog lijepog izgleda

Ako vidi one to se bezumno zaljubljuju
znaj da ne mare ni za hranu ni za pitku vodu
Ljudi takve ludima nazivaju
pitaju se zato trpe i to od ljubavi oekuju
Ima li u toj ljubavi neto zbog ega im krv bije iz oiju
a u stvari ne zasluuje ni najmanju panju
Ti to zbore tako zvijeri su to prije roenja umiru
oni ne znaju bit onoga to ivot daje niti je nasluuju

U Prirodi nema prijekora
u njoj nema ni cenzora
Ako bi gazela poludjela
zbog sunevog zalaska
Najmonija ptica ne bi kazala
da je to udo koje se ne via
A naeg pametna ovjeka
samo udna stvar oarava

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je najbolje ludilo
Zvuk flaute traje
kad nestanu razlono i umno

Kazuj: Slavni osvajai u sjeanju nestaju
ali se nenormalni nikad ne zaboravljaju
Pravo bojite bijae u Aleksandrovu srcu
60
a ogroman hram u Kajsovu
2
posljednjem dahu
U pobjedama prvoga su trijumfi to nestaju
a u patnjama drugoga trijumfi to traju
Jer ljubav pripada duhu a ne pripada tijelu
vino ne slui za dobijanje eera ve pomae objavu

U Prirodi je jedina molitva
molitva strasnih ljubavnika
Od bivih kraljeva despotskog vladanja
od stranih tirana nad svjetovima
Ipak su ostala samo slova
to ine imena grenika
A prava ljubav se meu nama
istinskim trijumfom naziva

Daj mi flautu i zapjevaj
zaboravi nasilje monika
Ljubica je ipak samo aa
u koju se ne toi krv ve rosa

Srea na ovom svijetu predstavlja tek siluetu za kojom se ezne
a kad se dostigne prelazi u dosadu
Ona je poput rijeka to u ravnicu hitaju
a kad u nju dou smire se i zamuuju
Jedino u enji za moi ljudi sreu osjeaju
a kad moni postanu onda malaksaju
Ako vidi sretnike koji od moi odustaju
moe rei da ima pouke u njihovom ponaanju

2
Najpoznatiji prijeislamski arapski pjesnik, ivio u prvoj polovini VI stoljea.
61

U Prirodi nema nadanja
u njoj ne postoji ni dosada
Kako da za neim ezne Priroda
kada je sve ve postigla
Kako da se Priroda neemu nada
kad je ona sama jedina nada
ivot koji je samo nada
u jednu vrstu bolesti spada

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je svjetlost i vatra
Zvuk flaute je enja
koju malaksalost nikad ne savlada

Stremljenja duha duboko se u ovjeku skrivaju
i nikad se u pojavnom obliku ne objavljuju
Kau da due kada savrenstvo postignu
3

sve prestaje pa i same due iezavaju
Kao da su one plodovi
koji im sazriju i im vjetar puhne s drvea padaju
Drugi kau da kada tijela skonaju
od dua nikakvi tragovi ne ostaju
Kao da su one sjene to na rjeice padaju
a kad se vode zamute ni traga im ne ostavljaju
Sve traje i prake u tijelu ne poivaju
one se ni u duama ne nastanjuju

3
Ovdje se ispoljava Dubranov misticizam: due postiu savrenstvo tek smru kojom se
odvajaju od tijela i nestaju u Bogu.
62
Uvijek kad u skute sjeverni vjetrovi puu
slijede ih istoni vjetrovi to ih raskriljuju

U Prirodi nema razlike
izmeu tijela i due
Zrak je voda to se njie
i rosa je voda to se ne kree vie
Miris je cvijet to se protee
i zemlja je zamrznuto cvijee
Topoline sjene su same topole
to su mislei da je no popadale

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je i tijelo i dua
Zvuk flaute je trajniji
od izlaska i zalaska sunca

Dua se kao u maternici smjeta u tijelu
dok ne izae izdigne se i potone u Puinu
4

Ona je embrio i as smrti je za nju
as roenja u bezbolnu poroaju
Ali neki jalovi ljudi u sebi i sablasti imaju
sablasti im ni icama izvui ne mogu
One su uljezi a due se ne raaju bolno
niti se nose u velikom trbuhu
Koliko je bilja na zemlji nevina mirisu
i koliko je oblaka na obzorju to ne nose kiu


4
Mistiko potonue due u Puinu je njeno spajanje s bogom.
63
U Prirodi nema neplodnoga
u njoj nema ni uljeza
U hurmi postoji sjemenka
koja palminu tajnu uva
U sau meda je zagonetka
pelinjih konica i polja
Jalovost je jedna vrsta izraza
koga je stvorila apatija

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je poput iva tijela
Zvuk flaute je trajniji
i od ploda i od roenja

Smrt je kraj onom tko prianja za Zemlju
a tek je poetak i trijumf onom tko pripada eteru
Jer traju oni koji u osvit snove prigrljuju
a gase se oni to po svu no spavaju
Oni to se budni zemlji priklanjaju
grle zemlju i kada rue izdahnu
Smrt je kao more: lagani ga prebrouju
a oni pod tekim bremenom u njega poniru

U Prirodi nema smrti
u njoj nema ni humki
Jer i travanj kada odlazi
s njime ne umiru radosti
Zabluda je strah od smrti
zabluda to se skriva u grudi
64
Onaj tko jedno proljee proivi
kao da je ivio ivot vjeiti

Daj mi flautu i zapjevaj
jer pjesma je tajna vjenosti
Zvuk flaute ostaje
i kada nestanu svjetovi

Daj mi flautu i zapjevaj
zaboravi to smo ja i ti kazali
Jer zaludu su rijei
ve me svojim djelom izbavi

Jesi li uzeo Prirodu poput mene za svoj dom
a ne zamkove
Slijedi li i ti potoke
i da li se uspinje uz litice
Kupa li se i ti mirisom
a zatim se brie svjetlom
Opija li se zorom kao vinom
iz pehara optoenih eterom
Sjedi li popodne poput mene
u umi vinove loze
Gdje teki grozdovi vise
nalik na zlatne lustere
Grozdovi su izvori ednome
oni su hrana gladnome
Oni su slast i mirisno bilje
i vino onome tko hoe
65

Da li nou na travu lijee
i nebom se pokriva
I tako za budunost ne brine
kao to i prolost zaboravlja
Noni mir je kao more
ije ti talasanje do uiju dopire
I usred noi ima jedno srce
to treperi kraj tvoje postelje

Daj mi flautu i zapjevaj
zaboravi bolest i lijekove
Ljudi su nalik na redove
ali samo vodom ispisane
Da mi je znati kakve ima koristi
u zbijanju i u skuenosti
U sporenju i galami
u dokazivanju i svai
Sve su to krtiji tuneli
i sve su to paukove niti
Onaj tko ivi u nemoi
lagano se primie smrti

Stalni ivot u Prirodi predstavlja najveu sreu
ne bih je naputao da sam gospodar svom vremenu
Ali Usud je duboko u mome biu
i on mi ne da da idem u Prirodu kad hou
Sudbine imaju vlastite puteve to se ne mijenjaju
i ljudi zbog svoje nemoi do ciljeva ne dospijevaju
66


Duo

Duo da ne stremim Vjenosti
ne bih uo melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Ve bih ivot prekratio
i od tijela nainio tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duo kupao suzama
i bolom ukraavao oi
ivio bih slijep, s noktima u oima
i gledao samo u lik tami

to je ivot duo nego no u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene e u srcu upuuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duo neznalica kae da i dua i tijelo nestaju
da se ne vraa ono to nestane
Reci mu da cvijet nestaje
ali ima sjemenku koja ostaje i tajnu vjenosti krije



Nona pjesma

No je utihla i u njedrima mira
67
skrivaju se snovi
Hita mjesec, mjesec sa oima
to tragaju gdje su dani

Hajde Keri polja da pohodimo
vinograd ljubavnika
Moda emo vinom da ugasimo
strast to je uzavrila

Sluaj kako slavuj u poljima
toi svoje melodije
U prostor na ijim je breuljcima
mirisni dah bazilike

Ne plai se djevojko jer zvijezde
znaju prie uvati
I nona magla to pokriva vinograde
umije tajne sakriti

Ne plai se jer demonica
u svojoj arobnoj peini
Spava omamljena, skoro nevidljiva
i za topoline oi

Kralj demona dolazi i zatim odlazi
a ljubav ga ne naputa
On je zaljubljenik kao i ja i ne moe otkriti
uzroke svojih jada

68

Drozd

Pjevaj drozde jer u pjesmi su tajne ovoga svijeta
Da mi se poput tebe osloboditi tamnice i okova

Da mi je letjeti kao dua iznad dolina
Ispijati svjetlost to se toi u ae od etera

Da mi je poput tebe biti neduan smjeran i radostan
Budunosti poteen i prema prolosti nemaran

Da mi se krasiti tvojom tananou i ljepotom
Da mi vjetar die krila i krasi ih rosom

Da mi je poput tebe, kao misao letjeti ponad visoravni
I melodije meu stepama i oblacima ispijati

Pjevaj drozde i odagnaj moje tuge
Jer u tvom pjevu je neto to mi ula trone



Ako spletkarite

Ako danju oko mene spletkarite
i priate rune prie nou
Kulu mog strpljenja razoriti ne moete
uzeti mi ne moete ni vino ni au
69
Jer moj ivot je spokoju stanite
i srce mi je svetilite miru -
Vi to se patnjama hranite
san kuate slobodno i s radou


Znamenitost

Jedan red ispisah u pijesku na otoku
Pretoivi u njega sav svoj um i duu

U vrijeme plime dooh da proitam zagonetku
Ali na obali ne vidjeh nita osim glupost svoju

to to potok zbori

Zaputih se dolinom u vrijeme osvita
koji objavljuje neprolazne tajne svijeta
I sluah kako potok to dolinama hita
pjeva zbori i doziva:

Nije ivot sav u bezbrinosti
ve je ivot u eljama i nadama

Pjevati se ne moe na samrti
ve se umire u bolesti i mukama.

Mudrost ne poiva tek u govoru
ve u tajni to se u njemu krije
70

Znamenitost nije u visoku poloaju
ve je slavan tko poloaj odbije.

Plemenitost ne potie od djedova
mnoge plemenite djedovi su uinili rtvama

Ponienje nije posljedica okova
okovi se znaju sjajem natjecati sa grivnama.

Raj ne dolazi uvijek sa dobrim djelima
ve je raj u srcu radosnom

Pakao nije u paklenim mukama
ve je pakao u srcu opustjelom.

Bogatstvo nije u sjajnome zlatu
jer mnogo je bogatih beskunika

Siromatvo nije u samom nemanju
jer najvee su blago svijeta plat i pogaa.

Ljepota se ne moe samo na licu ispoljiti
ve je ljepota svjetlost u srcima

Savrenstvo nije samo u tedrosti
jer mnoga dobra djela pripadaju grenima.

Tako je zborila ta rjeica
71
lijevo i desno rasutim stijenama
Moda su to to je kazala rjeica
tajne koje e odnijeti morima.


Moja utnja je himna

Moja utnja je himna i moja glad nesnosna,
u mojoj ei je voda i pijanstvo u trezvenosti;
Mojoj samoi ima kraja jer moja je ljubav svetkovina,
u meni je neto znano a neto tajna u vanjtini.
esto sam se jadao a srce se ponosilo brigama,
esto sam plakao a usta se nisu htjela otvoriti;
esto sam udio za drutvom a okruen bio drugima,
esto sam ve imao neto to sam htio dosegnuti.
Na sagu snova mrkla no se igra mojim eljama
ali e ih jutro sve rasute pokupiti.
Kao ogledalom proniem u tijelo mislima
i u njemu vidim duu koju bi misao htjela zadrati:
U meni je ono to me iscrpljuje i to me obeava prostranstvima,
u meni je smrt i pokoj a i ono to e uskrsnuti,
Jer da nisam iv ne bih se pridruio mrtvima,
da nije stremljenja due ni grob me ne bi htio uzeti.
Kad upitah duu to Vjenost ini s naim eljama
moja dua odgovori:. ja pripadam Vjenosti.

ar starosti

O, doba ljubavi, mladost je ve minula
72
i ivot izmie poput slabe sjene
Kao jedan red u knjizi prolost se izbrisala
a na tronu listu ga ispisae sanje mladike
Zato nam je stvarnost tekom kaznom postala
uskraujui nam radosti ovosvjetske

Jer minu ono to smo silno voljeli
a ono za im smo eznuli sada nas zamara
Nestalo je i ono za im smo tugovali
kao noni san koga je odagnala zora

O, doba ljubavi, moe li se nada najzad osloboditi
prohoda vremena kad dua vjena postane
Moe li pokoj otiske poljubaca izbrisati sa usana
to vie ne ljube obraze rumene
Moe li nam zamor pribliiti ili iz nas odagnati
aroliju spajanja i strasti nepostojane

Da li smrt zagluuje ui koje su ule
roptanje u nasilju i pjesme mira
Da li grob zatvara oi koje su vidjele
brino uvane tajne i tajne umora

Ispili smo mnogo aa to blistaju
u ruci krmara kao svjetlost sjajne
Ispijali rosu sa usana gdje se sakupljaju
melodije meke kao to su usne rumene
Kazivali smo pjesme sve dok ne dospiju
glasovi naih dua u cvjetnjake nebeske
73

O, ti dani su uveli poput cvjetova
to pred zimskim snjegovima padaju
Jer ono to vrijeme tako tedro dariva
ruke stradanja kriom uzimaju

Da smo znali da sve to jedne noi propustimo
trajno u miru i pokoju iezava
Da smo znali da sve to u trenu propustimo
u pustoi i besanici uskrsava
Da smo znali kako tren ljubavi koji propustimo
u daljine vremena, u nepovrat propada!

Sve smo to sad spoznali ali tek kada je
Usud kliknuo: Diite se i krenite!
Svega se toga sjeamo ali tek kada je
grob nam doviknuo: Meni se primaknite!



Halil Dubran

Meu najznaajnije pojave u modernoj arapskoj knjievnosti spada tzv.
knjievnost mahdera, koja je najzrelija umjetnika ostvarenja dala u prvoj
polovini 20. stoljea. Ovu knjievnost stvarala je grupa knjievnika iz redova
brojne arapske emigracije u SAD-u, koja je zbog ekonomske nude naputala
Libanon i Siriju i otisnula se u novi svijet u potrazi za bogatijim izvorima
egzistencije. Uglavnom ne ostvarujui svoje nade o materijalnom izobilju,
libanonsko-sirijska knjievna emigracija u SAD-u bila je oplemenjena
74
saznavanjem euro-amerike knjievne tradicije, u mnogome drukije od one
kojoj su izvorno pripadali. Zahvaljujui intenzivnom komuniciranju s ne-
arapskim poetikama i knjievnom umjetnikom produkcijom zapadnog
civilizacijskog kruga, ovi knjievnici su na nov nain promiljali knjievnost i
stvarali su takva umjetnika djela koja su dala snaan impuls arapskoj
knjievnoj renesansi.

Knjievnici mahdera su predstavljali monolitnu i poetiki homogenu grupu na
ijem elu je bio daroviti i uticajni Libanonac Dubran Halil Dubran. Na
njegovu inicijativu, u New Yorku je 1920. godine osnovano Udruenje pera
(Al-Rabita al-qalamiyya) koje je za jedno desetljee djelovanja snano utjecalo
na usmjeravanje moderne arapske knjievnosti novim tokovima. Poduzimljivi
Dubran je u Udruenju pera okupio najtalentiranije libanonsko-sirijske
knjievnike u emigraciji, meu kojima su najznaajniji Mihail Nuajma (roen
1889.), Ilja Abu Madi (1889.-1957.) i Nesib Arida (1887.-1946.). Samo jedan
znameniti arapski knjievnik u SAD-u ostao je izvan Udruenja pera iako je
poetiki bio sasvim blizak njegovim lanovima. Naime, Amin al-Rejhani
(1876.-1940.), prema navodima povijesniara knjievnosti, nije prihvatio
lanstvo u ovoj knjievnikoj organizaciji zbog sukoba s Dubranom u vezi s
poimanjem arabizma kao svearapskog nacionalnog pokreta: Al-Rejhani je
zagovarao arabizam kao neophodnost svearapskog duhovnog i politikog
jedinstva isprovociranog kulturnom i politikom penetracijom Zapada,
odnosno kolonijalizmom, na jednoj strani, i uvjetovanog injenicom o arapskom
lingvistikom i tradicijskom jedinstvu, na drugoj strani. Dubran je, navodi se,
kategoriki odbijao aktualizirani arabizam istiui, nasuprot tome, svoj lokal-
patriotizam, ili privrenost samo rodnom Libanonu.

Radikalizam knjievnika mahdera u SAD-u u odnosu prema tradicionalnoj
arapskoj poetici nije bio posljedica jedino saznavanja euro-amerike
75
knjievnosti koja je, uistinu, obogatila njihova iskustvo o knjievnosti, jer su i
knjievnici na arapskom istoku u to vrijeme bili otvoreni za utjecaje euro-
amerike i ruske knjievnosti. Meutim, znaajna razlika je u tome to je
knjievna emigracija u SAD-u organizirala vrlo bogatu vlastitu izdavaku
djelatnost na arapskom jeziku, tako da je mogla nesmetano objavljivati
knjievna djela koja su i u pogledu forme i u pogledu sadraja netradicionalna i
antitradicionalistika. Nema sumnje da mnoga od tih djela ne bi mogla proi
kod tradicionalistiki orijentiranih urednika na arapskom istoku ija je
ureivaka politika bila u sprezi s konzervirajuom knjievnom kritikom. Zbog
takvog stanja stvari, u arapskom svijetu je bilo mogue jedino otro kritizirati
knjievnike mahdera zbog europeizacije arapske knjievnosti (premda su i
tamo njihova djela, u ogranienoj mjeri, nailazila na topao prijem); hajka na
heretine knjievnike kulminirala je u javnom spaljivanju, na bejrutskim
ulicama, upravo Dubranovog djela Pobunjeni duhovi, a sam autor je
ekskomuniciran iz maronitske crkve.

U prvoj polovini 20. stoljea u SAD-u je izlazilo tridesetak listova i asopisa na
arapskom jeziku, dodue s povremenim prekidima, ali je izdavaka djelatnost
knjievnika mahdera bila uglavnom koncentrirana oko nekoliko najznaajnijih
asopisa: Al-Samir (osnovao ga Abu Madi 1929. godine u New Yorku), Al-
Funun (osnovao ga Nesib Arida 1913.), AI-Saih (osnovao ga Mesih Hadad
1912.) i AI-Muhadir (osnovao ga Amin al-Gurejib).

Dubranovom smru 1931. godine u New Yorku, zavrava se organizirano
djelovanje arapske knjievne emigracije: znatan broj listova i asopisa
definitivno se ugasio, jer su se mnogi knjievnici vratili u arapske zemlje.
Istovremeno, njegovom smru raspalo se i Udruenje pera iji je predsjednik i
stup ostao sve do kraja ivota. Nekoliko mjeseci poslije smrti, Dubranovi
posmrtni ostaci brodom su prevezeni, po nalogu njegove sestre, u Libanon, gdje
76
su doekani s velikim poastima i sahranjeni u rodnom mjestu. Time kao da je
ostvarena njegova vizija iskazana u tekstu Vama va, meni moj Libanon, gdje
kae, opisujui sinove svoga Libanona kojima se ponosi:
To su oni koji naputaju Libanon bez iega osim zanosa u srcima i snage
miica, a u njega se vraaju sa svim zemaljskim dobrima u rukama i s
lovorovim vijencima na glavama.
Mnogo godina ranije, Dubran je kao dvanaestogodinji djeak napustio rodnu
Beru u kojoj je roen 1883., nikada ne zaboravljajui tihi ubor rijeke Kadie
koja protie pored Bere, niti umor oblinjih cedrovih uma. Emigrirao je u
Boston sa cijelom obitelji koju je tamo desetkovala suica, ali se dvije godine
kasnije vratio u Libanon radi temeljitog uenja arapskog jezika, i taj krai
boravak u zaviaju (1896.-1901.) utisnuo je neizbrisiv peat na njegovo
pjesniko bie. Radost ponovnog neposrednog doivljavanja zaviajnosti bila je
pomuena nepojmljivo krutim tradicionalizmom u svim domenima ivota, to
Dubran prvobitno nije iskusio zbog svoje mladosti. Od tada, Dubran u
brojnim djelima umjetniki obrauje svoja iskustva o Libanonu, esto jarosno
napadajui krute zakone tradicije, posebno u djelima Oluje i Pobunjeni
duhovi koja su mu svojevremeno u dijelu arapskog svijeta pribavila epitet
nihiliste.

Za vrijeme boravka u Libanonu zaelo se umjetniki najzrelije i u svijetu
najpoznatije Dubranovo djelo Prorok koje je istovremeno i najdue sazrijevalo
u njemu. Prvim reenicama ovoga djela, napisanim na arapskom jeziku, autor
nije bio zadovoljan, ali ga je godinama opsjedala ideja o konanom
uobliavanju Proroka. Na posredan nain, u tome je znaajnu ulogu odigralo
Dubranovo dugogodinje toplo prijateljstvo s Mary Haskel, koja je vrsto
vjerovala u njegov talent, pa je, pored pruanja moralne podrke, postala njegov
dobroinitelj, premda ni sama nije bila bogata. Dubran je sa svoje strane ovo
postojano prijateljstvo nagraivao, izmeu ostalog, posveivanjem jednog
77
broja djela nesebinoj eni (najee pod inicijalima M. E. H.), a u oporuci je
zavjetao da ona poslije njegove smrti preuzme brigu o umjetnikoj (knjievnoj
i slikarskoj) ostavtini. U elji da pomogne Dubranovo umjetniko
sazrijevanje, Mary Haskel ga o svom troku alje u Pariz (1901.-1903.) koji je,
zaista, presudno djelovao na formiranje Dubrana kao umjetnika, prema tome i
na zavravanje Proroka zapoetog u Libanonu. Naime, Dubran je u Parizu
nastavio s radom na ovome djelu (i dalje na arapskom jeziku), ali mu u to
vrijeme dolazi do ruku Nietzscheovo djelo Tako je govorio Zaratustra od kojeg
se, zatim, godinama nije odvajao. Oaran knjievnim vrijednostima
Nietzscheovog djela, nastavio je pisati Proroka pod njegovim utjecajem za koji
moemo rei da je ostao samo na nivou izuzetno snane inspiracije, a ne pukog
podraavanja, ili, ak, mjestiminog prepisivanja, kako se u nekim izvorima
navodi. Dubran je, naime, iz tog Nietzscheovog djela uio kako se upotreblja-
vaju odreene stilske figure, kao to su parabole, antropomorfizmi i dr., te kako
da u umjetnosti koristi snane emocije i gorljiv stil za napad na nasilje
organizirane religije nad individualnom slobodom i imaginacijom. Meutim,
Dubran se takvim knjievno-stilskim vrijednostima priklonio jo ranije, kada
ih je otkrio u Bibliji i Kur'anu koji su do kraja ostali njegovi knjievni uzori.
Uglavnom, Prorok je u Parizu poeo poprimati konture konane verzije, s tim
to ga je autor poeo prenositi na engleski jezik da bi se, nekoliko godina poslije
povratka u SAD, ovo djelo pojavilo pred amerikim izdavaem pod naslovom
The Prophet. Prorok je pobudio ogroman interes svjetske italake publike,
doivljavajui prijevode na mnoge jezike svijeta u iznimno velikim tiraima.
Vjerojatno najbolji poznavalac knjievnosti mahdera, jordanski profesor Isa al-
Nauri, navodi da je Prorok doivio desetine izdanja na engleskom jeziku, a s
engleskog je preveden na pedesetak jezika (Knjievnost mahdera, Kairo, 1977.,
izd. 3, str. 361). Na hrvatskom jeziku se 1985. godine pojavilo 4. izdanje, u
prijevodu Marka Gria (1. izd.: Biblioteka, Zagreb, 1977.).

78
Utjecaj Nietzschea na Dubrana prepoznatljiviji je u nekim drugim njegovim
djelima nego u Proroku: neki tekstovi i u ovom izboru neodoljivo e asocirati
itaoca na Nietzschea, poput teksta Sinovi moje majke.

Drugo znaajno poznanstvo u Parizu, pored onog s Nietzscheom, Dubran je
sklopio s ranim engleskim romantiarem Williamom Blakeom, zahvaljujui
francuskom kiparu Rodenu, kod kojega je Dubran uzimao satove likovne
umjetnosti. Roden je, naime, otkrio velike slinosti izmeu dvojice pjesnika, pa
je najavljivao da e svijet u Dubranu dobiti Blakea 20. stoljea. To je potaklo
Dubrana da bolje upozna stvaralatvo engleskog pjesnika: s ushienjem je
otkrio da obojica vole pisati o neurbaniziranom, idilinom prirodnom
ambijentu, o tzv. obinom ovjeku u njemu, te da, u skladu s tim, obojica
zagovaraju koritenje neklasicistike, slobodnije forme i jednostavnijeg jezika.
Konano, i jedan i drugi su brinuli o vlastitoj likovnoj opremi svojih djela.
itaocu koji poznaje Blakeovo djelo nee biti teko da i u nekim lirskim
zapisima koje donosimo u ovom izboru prepozna odjeke Blakeovih Pjesama
nevinosti i Pjesama iskustva.

Realizirajui zahtjeve za slobodnijom umjetnikom formom u vlastitoj
umjetnikoj produkciji, Dubran je, zajedno s Nesibom Aridom, Abu Madijem,
Mihailom Nuajmom i Al-Rejhanijem, kao vodeim knjievnicima mahdera,
neslueno obogatio arapsku knjievnu tradiciju. Ovi knjievnici su pisali
strofiku poeziju s raznovrsnom rimom, prozu, drame, a sve su to znaajne
novine u arapskoj knjievnosti. Dubran je njegovao naroitu vrstu kraih
lirskih zapisa, poput ovih koje predstavljamo naim itaocima u uvjerenju da je
upravo u toj vrsti Dubran dosegao najvie domete. Nasuprot tome, njegova
pripovjedaka proza uglavnom je ostala na nivou neuspjelih pokuaja. U vezi s
tim, Nuajma dobro primjeuje da su Dubranovi junaci u pripovijetkama
anemini propovjednici autorovih ideja ije djelanje je nemotivirano, psiholoki
79
neosmiljeno i nije umjetniki uvjerljivo utkano u strukturu pria. Fabula takvih
pripovijedaka je krajnje naivna. Izgleda da je Dubran bio svjestan toga, jer je
odustao od pripovjedake proze, piui u zadnjem periodu ivota samo poeziju
u prozi koja mu je donijela svjetsku slavu.

Za razliku od ostalih knjievnika mahdera, Dubran je vrsto, iskreno vjerovao
u profetsku funkciju pjesnika, odnosno vjerovao je da mu je sudbina namijenila
uzvienu misiju posredovanja izmeu boanskih sila i obinih ljudi, koje
umjetnost treba oplemeniti. On vjeruje da je pjesnikova imaginacija
neusporedivo razvijenija nego u drugih ljudi i da ona ima vrijednost saznajnog
instrumenta, te da su zbog toga pjesnici pozvani da u poeziji objavljuju svoja
imaginativna postignua nedostupna obinim ljudima i onima koji spoznaju
temelje na racionalnom. Nije mogue navesti sva mjesta izraavanja
Dubranovog profetizma - ona su odvie esta i sasvim prepoznatljiva u ovom
naem izboru. Uz to, valja napomenuti da su profetizam i bezmjerno povjerenje
u spoznajnu vrijednost i mogunosti imaginacije odveli Dubrana u jednu vrstu
misticizma koji nije utemeljen religijski u strogom znaenju, niti ga tako treba
gledati, ve ima dra snanog poetskog nadahnua uzdignutog na stupanj
profetizma.

U skladu s uvjerenjem u svoju poslaniku misiju, a ne samo zbog ope elje
umjetnika za to irim krugom italaca, Dubran je isticao nagon za pisanjem i
na arapskom i na engleskom jeziku: ovaj drugi mu je pruao vee mogunosti
za poetsko-profetsko djelovanje. Zanimljivo je da je Dubran tijekom vremena
sve rjee pisao na arapskom jeziku, da bi u zadnjem periodu ivota, prema
Nuajminom navoenju u predgovoru Dubranovim Sabranim djelima, pisao
samo na engleskom jeziku.

80
Pored ve navedenog djela The Prophet (1923.), Dubran je na engleskom
jeziku napisao slijedea djela: The Madman (1918.), The Forerunner (1920.),
Sand and Foam (1926.), Jesus Son of Man (1928.), The Earth Gods (1931.),
The Wanderer (1932.) i The Garden of the Prophet (1933.). Sva ova djela knji-
evnici mahdera su odmah prevodili na arapski jezik, pod nadzorom Dubrana,
izuzimajui zadnja dva objavljena posthumno.

Na arapskom jeziku je napisao zbirke pripovijedaka Nevjeste polja (1906.),
Pobunjeni duhovi (1908.) i Slomljena krila (1912.). Kratki lirski zapisi sabrani
su u zbirkama Suza i osmijeh (1914.) i Oluje (1920.). Zatim, napisao je jednu
duu, visoko vrednovanu poemu pod naslovom Procesije (1919.), pored jedva
pregrt drugih pjesama. U arapskom svijetu se esto pojavljuje izbor iz
Dubranovog stvaralatva, pod naslovom uda i rijetkosti koji je uvrten i u
njegova Sabrana djela (Bejrut, s.a.), pa se ponekad prokrada kao djelo
autentinog naslova. Istina je, meutim, da je egipatski izdava Maktaba al-
Arab 1923. godine pod tim naslovom prvi put objavio izbor iz Dubranovih
djela pisanih na arapskom i engleskom jeziku, a najvei broj tekstova uzet je iz
djela Suza i osmijeh i Oluje. Iako se djelo pojavilo za Dubranova ivota, autor
nije imao nikakvog udjela ni u izboru ni u naslovljavanju knjige.

to se tie naeg izbora, prvi dio zbirke, zakljuno s tekstom Pjesnik, uzeli smo
iz Dubranovog djela Oluje, a drugi dio iz navedenog arapskog izbora pod
naslovom uda i rijetkosti. Na je naslov Mirini plodovi due.

Na kraju, ne traei opravdanje za eventualne propuste u prijevodu, moramo
rei da je prevodilac Dubranovih djela s arapskog jezika suoen s potekoama
veim nego pri prevoenju drugih, moda i veine drugih, arapskih knjievnika.
Osnovni problem poiva u karakteristinom Dubranovom stilu kojim se u
arapskom svijetu izdvojio u briljantnog stilistu. Parabolino izraavanje,
81
neuobiajeno esta upotreba starih semitskih figura pod utjecajem Biblije i
Kur'ana, briga za optimalnim koritenjem izuzetno bogate arapske leksike,
povremena iskazivanje Dubrana kao slikara u proznim lirskim zapisima - to su
samo neki elementi koji su u modernoj arapskoj knjievnosti stvorili pojam
Dubranov stil kome su, kao stilskom obrascu, teile generacije knjievnika.
Prevoenje djela s takvim odlikama, na jezik veoma razliit od arapskog,
zahtijeva dodatne napore, ali se nadamo da smo uspjeli prenijeti barem dio
ljepote koju imaju izvornici.

Prevoenje klasine arapske poezije, kao i moderne stvorene u duhu klasicizma,
ili u skladu s normama tradicionalne (normativne) arapske poetike, za svakog
prevodioca predstavlja izuzetno teak zadatak. tovie, postavlja se pitanje
koliko je uope mogue prevoenje te poezije u uobiajenom znaenju rijei, ili
je, moda, uputnije akcentirati prenoenje atmosfere pjesme. Gotovo
nesavladiv problem proizlazi iz injenice da je ova poezija u najveoj moguoj
mjeri usmjerena na imanentnu temu jezika, da njena ljepota poiva u nesluenoj
eleganciji i discipliniranoj raskoi forme dovedene skoro do savrenstva. Zbog
toga su arabisti, esto, a prvenstveno u filolokim studijama, pribjegavali
proznom prevoenju ove poezije, odnosno prenoenju samo njenog sadraja,
tako da je u ovoj vrsti prevoda neprepoznatljiva, liena onog to je najbitnije u
njoj.

Libanski knjievnik Halil Dubran (1883.-1931.) pripada modernoj arapskoj
knjievnosti i poznat je kao veliki borac protiv klasicizma u njoj, borac protiv
filotehnike poezije koja je u njegovo vrijeme bila dominantna u arapskoj
knjievnosti. U Dubranovom stvaralatvu ne prevladava poezija, ali valja
naglasiti da je relativno mali broj njegovih pjesama visoko vrednovan u
arapskoj knjievnoj tradiciji. Isto tako, i u ovom kontekstu, mora se rei da je
njegova poezija, u poetikom smislu, esto bliska arapskoj knjievnoj tradiciji,
82
tonije jednoj posebnoj pjesnikoj vrsti, muveehu, koji je nastao i bio vrlo
njegovan u knjievnosti muslimanske panjolske (u literaturi poznata kao
andaluzijska knjievnost). Forma muveeha prenesena je iz muslimanske
panjolske i na arapski Istok gdje je i danas veoma omiljena. Dubran je vei
dio pjesama napisao u sloenoj formi muveeha. Muveeh predstavlja veliko
dostignue klasine arapske poezije za koju je karakteristina monorima i stroga
metrika organiziranost. Kao hibridna forma, muveeh promovira strofiku
poeziju ije su odlike raznovrsnost rime i metra, tzv. obian, razumljiv jezik i,
nadasve, melodinost. U funkciji naglaene melodinosti muveeha je refren
koji veinu znanstvenika upuuje na to da je bio namijenjen prvenstveno pjeva-
kom izvoenju. (Istina je da se mnoge Dubranove pjesme, neke i iz ovog
izbora, danas mogu uti s kazeta poznatih arapskih pjevaa.)

U klasinoj formi muveeha Dubran je napisao svoju uvenu poemu Procesije
(Al-Mawakib, 1919.). Formalne osobine ove poeme sadrane su u tome to se
rima prve strofe provlai kroz cijelu pjesmu, odnosno jedinstvena je za svaku
strofu kojom poinje nova tematska cjelina, odvojena od prethodne najveim
proredom (u izvorniku je to raija, tj. pjesma koja se rimuje na r). Meutim,
poslije te strofe uvijek slijedi druga s drukijom rimom i, najzad, u ovoj formi
neizbjeni refren koji takoer ima vlastitu rimu. U skladu sa zakonima arapske
(kvantitativne) metrike, u ovoj pjesmi strofe s jedinstvenom rimom imaju
jedinstven metar sainjen od tono odreenog broja stopa na osnovu
smjenjivanja dugih i kratkih slogova, prema utvrenom obrascu. Ostale strofe i
refren imaju drugi metar. Jedan stih (bejt) sainjavaju dva polustiha koji se piu
jedan pored drugog, u horizontali. Zbog tehnikih razloga i zbog
neprimjerenosti naoj knjievnoj tradiciji, u prijevodu smo ovu strukturu
vizualno isticali tako to smo dva polustiha izvornika pisali u formi distiha.

83
Ostale Dubranove pjesme u ovom izboru nemaju tako sloenu formu, ali su i
za njih karakteristini raznovrstan metar i rima. Prvi i snaan utisak koji
ostavljaju sve ove pjesme kada se itaju na arapskom jeziku je izuzetna
melodinost i ritminost, tako da nam se ini kako Dubranove pjesme
zahtijevaju glasno itanje.

to se tie naeg prijevoda, svjesni smo manjkavosti uvjetovanih briljantnom
formom izvornika, posebno nemogunou dosljednog prenoenja njihovog
metrikog sistema. Ne pravdajui se, vjerujemo da nije mogue u prijevodu po-
stii eleganciju forme i bogatstvo jezika koje imaju izvornici. Teili smo, ipak,
da u granicama vlastitih mogunosti, sauvamo formalne osobine izvornika
kako bi prijevod svojim ritmom, rimom i podjelom na strofe ostavljao utisak
blizak utisku to ga ostavljaju pjesme kada se itaju u originalu. ini nam se da
je beznadeno, na alost, oekivati identine efekte prevedene i originalne
Dubranove poezije, ali ovom dobronamjernom poslu ne bismo ni pristupili da
se ne nadamo makar djelominom uspjehu u prenoenju njene vrijednosti.
Ogranienja u tome postavljaju, s jedne strane, raskona i prevodiocu
nedostina ljepota forme izvornika, i - s druge strane - prevodioeve
individualne sposobnosti da doivi pjesmu i prenese je u drugi jezik, ak u
drukiju tradiciju.

E. D.







84