Vertikalni odnos između ljudi

Marko Ragu`

Što smjelije Tolstoj napada elemente

dotadašnjeg poretka, državu, cara i crkvu, što
vatrenije zahtjeva bolje uređenje svijeta za
čovječanstvo, to se ljudsko srce, otvoreno za svaki
nagovještaj spasa, sve snažnije okreće prema njemu.

Stefan Zweig, Tri pjesnika svog života - Tolstoj

Lav Nikolajevič Tolstoj o nekim važnim oblicima nasilja

V eć su odavno zaboravljene ideje Lava Nikolajeviča Tolstoja (a uskoro će

biti i stota godišnjica njegove smrti) – u koje je taj pisac uložio mnogo
truda (kako u oblikovanju, tako i u sprovođenju u realnost tadašnjeg ruskog
društva) – a koje se tiču duhovne i socijalne obnove društva, kao preduvjeta
za početak dugog procesa „izgradnje“ jednog novog oblika zajednice, koji bi,
idejno, trebao biti zasnovan na učenju Isusa Krista. Ako se analizira Tolstojev
roman Uskrsnuće, a naročito dijelovi u kojima govori o ustroju Države, njenoj
istinskoj svrsi, načinu na koji se Moć manifestuje, te ako se obrati pažnja na
teme i obrazlaganja tih tema u velikom broju Tolstojevih publicističkih tekstova (a
pisao je npr. o obrazovanju, o razlozima teškog ekonomskog stanja nižih slojeva
društva, o ropskoj podređenosti nižih slojeva društva nakon njihovog formalnog

187
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

oslobađanja od kmetstva, o novcu, smrtnoj i tjelesnoj kazni itd.), doći ćemo do

zaključka da u Tolstojevim opservacijama postoji određena sličnost sa nekim
modernim teorijama a la Michel Foucault – ako se zanemari to da je Tolstoj nudio
“izlaze”, odnosno istupao je s vlastite ideološke pozicije. (Nipošto se ovdje ne
zanemaruju vrlo važne novine u modernom shvatanju Moći, nastale, prije svega,
primjenom teorije diskursa – ali sada nije riječ o tome.)

Iz današnjeg ugla gledanja, sasvim se pouzdano može kazati da je kod Lava

Tolstoja veoma važna “problematika drugosti” – dovoljno je samo napomenuti da je
počeo pisati roman Uskrsnuće kako bi mogao finansirati troškove emigracije ruske
kršćanske sekte (u pitanju su duhoborci), nad kojima je tadašnji režim primjenjivao
veoma surove metode. Takva tematika je prisutna i u Tolstojevom romanu Hadži-
Murat, gdje je “probijena” još i danas veoma česta crno-bijela slika dvije sukobljene
strane – u ovom slučaju, ruska i čečenska. U tom romanu su suprotstavljeni Rusi i
Čečeni, Hrišćani i Muslimani, Tlačitelji i Tlačeni – a Lav Tolstoj nipošto svoj roman
nije pisao u odnosu na “stranu” kojoj rođenjem pripada, zaobišao je crno-bijelo
predstavljanje stvarnosti. Ruski, možda najveći, klasik je time pisao o Drugom,
na način da je isticao duhovne vrijednosti čečenskog naroda, uzvišenost njihove
borbe za oslobađanje od ruske okupacije (a baš ta tematika, na tom dijelu Evrope,
aktuelna je i u 20. stoljeću, kao i na početku 21.).

U posljednjoj fazi svoga stvaralaštva div iz Jasne poljane je pisao

književnost koja je u potpunosti podređena ideološkom, odnosno njegovim
nastojanjima da mijenja društvo u kojemu živi. Isusovo učenje o borbi protiv
zla na nenasilan način, odnosno, neuzvraćanjem zlu – zlim, nasilju – nasiljem,
naročito je prisutno u pripovijeci Krivotvoreni kupon (ali i u velikom broju drugih
pripovijedaka). U pripovijeci Krivotvoreni kupon, Lav Tolstoj opisuje širenje zla
po agonalnom principu, a pokretač agonalnih sukoba jeste jedna banalna zla
namjera dvojice gimnazijalaca koji odlučuju da krivotvore kupon i zamijene ga
za pravi novac. Kupon počinje kolati od čovjeka do čovjeka, proizvodeći sve
veće i veće zlo (što naposlijetku kulminira ubistvima), da bi na kraju taj agonalni
lanac bio presječen jednim kršćanskim postupkom, čime se, umjesto agonalnog
lanca, ulančanog zla (koje se kao takvo povećava), među ljudima počeo širiti
lanac kršćanske ljubavi i dobra.

188
 Zeničke sveske

U Kreutzerovoj sonati opet Lav Tolstoj problematizira problem braka – kao

temelja na kojemu se zasnivaju zajednice – na način da, pristupajući tome kroz
dioptriju novozavjetnog učenja, brak određuje kao jedno od osnovnih jezgri iz kojih
proističu agonalni, lanci zla, šireći se društvom. (“Kršćanskog braka ne može biti
i nikada nije bilo, kao što nikada nije bilo i ne može biti ni kršćanskog bogoslužja
(Mat. VI, 5-12; Ivan IV 21), ni kršćanskih učitelja i otaca (Mat., XXIII, 8-10), ni
kršćanskog vlasništva, ni kršćanske vojske, ni suda, ni države.”, autor piše u
Pogovoru Kreutzerovoj sonati.)

Ako se zanemari ideološki sloj – koji se, gledajući iz perspektive “našeg

vremena”, nikako ne može održati, Tolstojevo “ogoljavanje” društvenih struktura,
prikazivanje njihovog pravog lica, više je nego aktuelno. Birokratski sistem, svrha
ratova, sudstvo, zatvori, policija i vojska (kojima, prema Tolstoju, nije svrha da
štite narod, nego vladajuće strukture), samo su neke od tema kojima se Lav
Tolstoj bavio. Tolstojev napad na Državu (a to je vrijeme carističke Rusije), i na
visoke društvene slojeve, plemstvo, bio je snažan, ali je naročito optuživao Crkvu,
koja je imala obavezu da sprovede duhovni preporod društva, a koji bi trebao biti
temelj i za socijalni preporod. Stoga ga je Crkva ekskomunicirala. U sovjetskom
periodu su Tolstojevo učenje mnogo zloupotrebljavali – prije svega tako što su
njegovu kritiku carističke Rusije i nastojanja da se društvo reformiše, nategnuto
tumačili kao “prorokovanje” Revolucije i “sovjetske ere”.

Nad svakim čovjekom nasilje se počinje primjenjivati njegovim rođenjem.

To se tiče potrebe (a ta potreba je, moramo to priznati, nužna) vaspitavanja,
odgajanja, “pripitomljavanja”, kako bi se nekome nametnuo određeni sistem
vrijednosti. Gabriel Marcel (tekst Čovjek u pitanju) kaže:

“U mjeri u kojoj uči govoriti u pozitivnim uslovima, dijete učestvuje u nekoj

vrsti ponovnog stvaranja svijeta.”

Može biti da većina roditelja u svojoj djeci želi obnoviti vlastiti svijet. To čak
kreće od samoga učenja jezika. James Joyce (Portret umjetnika u mladosti) piše:

“Kad se duša jednog čovjeka rodi u ovoj zemlji, na nju bacaju mreže da bi je
zadržali da ne uzleti.”

189
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Naravno da ovdje ne treba ići u krajnost. Ivan Bunjin (u romanu Život mladog
Arsenjeva) piše da ako bi jedno ljudsko biće čitav svoj život provelo na pustom
otoku (a da ima – hipotetički govoreći – mogućnost da preživi), ono ne bi bilo
svjesno čak ni svoje smrtnosti. Ali ko može pouzdano tvrditi da je način na koji
se djeca odgajaju dobar, da se njime se ne sprovodi nasilje (a ono mora to biti jer
se djeca pripremaju za život u zajednici koja je zasnovana na nasilju – a upravo je
to silovanje humaniteta). Franz Kafka u Pismu ocu potvrđuje sljedeće u iskaznom
obraćanju ocu:

“U svojoj naslonjači Ti si vladao svetom. Tvoje mišljenje bilo je tačno,

svako drugo bilo je ludo, preterano, bezumno i nenormalno. Pri tome je tvoje
samopouzdanje bilo toliko veliko da uopšte nisi morao da budeš dosledan, a ipak
nisi prestajao da budeš u pravu.”

Porodica je o~ito mikrozajednica koja može imati svoga zakonodavca – obično

ga ima – a koji zakon i gradi i sprovodi ga na proizvoljan način. Obično je “iznad”
pravila koje sam uspostavlja. A i u porodičnom vaspitanju djeteta, pogotovo u
školstvu, dominira vertikalni odnos između ljudi, a takav odnos je refleksija
organizacije života u našim društvima...

Na primjer, kao jedan od motiva radi kojega dijete uči, Lav Tolstoj navodi strah
od kažnjavanja. Tolstoj u publicističkom spisu “Progres i definicija obrazovanja”
(odgovor g-nu Markovu. Ruski vesnik, 1862 g., br.5), iznosi sljedeće:

“Lako se može dokazati da se ne smeju dozvoliti takvi motivi. Prikriveni

ili pak primetni, ti motivi su sledeći: prvi i najčešći je da dečak uči – da ne bi
bio kažnjen. Drugi – dečak uči da bi bio nagrađen. Treći – dečak uči da bi bio
bolji od drugih. Četvrti – dečak ili mladić uči da bi postigao povoljniji položaj u
svetu. Ti motivi, koje svi priznaju, mogu da se razvrstaju u tri razdela: 1. učenje
na osnovama poslušnosti, 2. učenje na osnovama samoljublja, 3. učenje na
osnovama materijalne koristi i častoljublja.”

Lav Nikolajevič ovdje govori kako su načela na kojima se zasniva obrazovanje,

razni pedagoški pravci i škole, zapravo pogrešni. “Ti se motivi mogu ovako
razvrstati: prvi i glavni je želja da se ljudi naprave onakvima kakvi bi nama bili
korisni (spahije daju služinčad na obuku i u svirače; vlada sprema oficire, činovnike
190
 Zeničke sveske

i inženjere).” Država, njene institucije, postoje u stvari radi toga da se putem

nje osigura očuvanje jednog malobrojnog, povlaštenog sloja ljudi, koji su svoja
bogatstva stekli otimanjem od nižih, potlačenih društvenih slojeva. Takav poredak
u određenoj zajednici se veoma često održavao nasiljem. A kao što Moćni u okviru
jedne zajednice ekonomski eksploatišu Nemoćne, tako i Moćne zajednice nastoje
ekonomski eksploatisati Nemoćne. Zakon koji Moćni nameću Nemoćnim oni sami
često ne poštuju (u smislu da važi i za njih). Ponekad je to u smislu da onaj koji
predstavlja Zakon taj Zakon sprovodi prema vlastitom nahođenju. Možemo za
primjer uzeti dramu Kaligula (Albert Camus): tamo je Zakon i Centar tog svijeta
“ludi” car, Zakon je ono što on kaže, što izađe iz njegovog “bolesnog” uma (naravno
da nas sada ne zanima problematika apsurda, koja je ključna za objašnjenje drame,
već tek mehanizmi Moći). Pa čak i ako postoji neki tamo rimski Zakon, on ga može
pogrešno tumačiti, dakle praviti novi Zakon, ili potpuno zanemarivati, jer ima takvu
moć. Kako veli Fjodor Mihajlovič Dostojevski u Zločinu i Kazni:

“Ko je jak i snažana umom i duhom, taj im je gospodar! Ko mnogo smije, taj
je za njih u pravu. Ko na veliko može pljunuti, taj je kod njih zakonodavac, a ko
najviše smije, taj je i najviše u pravu.”

Evo pak šta njegov savremenik piše o formalnom ukidanju kmetstva u Rusiji
(u pitanju je spis Ropstvo u naše vreme):

“Ukidanje kmetstva i robovlasništva slično je onome što su krimski Tatari radili

sa svojim zarobljenicima: izmislili su da im raseku kožu na tabanima i da unutra
naspu iseckanu čekinju. Kad bi na njima izvršili tu operaciju, skidali bi im okove
i lance. Ukidanje kmetstva u Rusiji i robovlasništva u Americi, ako je i ukinulo
raniju formu ropstva, ne samo da nije uništilo njegovu suštinu nego je izvršeno
tek onda kad je čekinja u tabanima zagnojila rane i kad je moglo biti potpuno
sigurno da zarobljenici neće pobeći i bez lanaca i okova, i da će raditi.”

Od toga vremena, pa do danas, običaj je da se ljudi drže u ropstvu, manje

oružjem, doslovnim nasiljem (premda je 20. stoljeće prepuno toga – ali, eto, da za
primjer uzmemo “mirna” vremena”), već uz pomoć novca. Danas su veoma aktuelne
teme koje se tiču negativno zasnovanog monetarnog sistema, banaka, preko kojih
moćne i bogate zapadne zemlje vrše ekonomsku eksploataciju tzv. zemalja “trećeg
svijeta”. Ruski klasik se krajem 19. stoljeća dotakao i svrhe novca. U svome
191
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kratkom djelu, nedvosmisleno jednostavna naziva Šta je novac, Tolstoj govori da je

novac za radničku klasu ono što su lanci i okovi bili za kmetove i robove:

“Glavno pitanje čitave ekonomske znanosti glasi: Kako je to, da oni, koji imadu
zemlju i kapital, mogu sve one, koji nemaju zemlje i kapitala držat u podčinjenosti?
Odgovor, što ga zdravi ljudski razum daje na ovo pitanje, glasi: Ovo stanje stvara se
novcem, koji ima vlast da podjarmljuje ljude.” (Između ostalog, knjiga Šta je novac,
Lava Tolstoja, štampana je u Zagrebu, Tisak i naklada knjižare Lav. Hartman - Kugli
i Deutsch -, vjerovatno u posljednjoj deceniji 19. ili prvoj 20. stoljeća - tačna godina
izdanja nije navedena: iz toga su razloga prisutne “greške” u prethodnom citatu.)

Na razloge teškog ekonomskog stanja nižih slojeva društva, ruski kjiževnik

se osvrnuo u tekstu O gladi. Tolstoj je običavao obilaziti sela, najčešće u svojoj,
tulskoj guberniji, a prilikom jednoga takvog obilaska je čak i napravio statističke
podatke o ekonomskom stanju seljaka. U tom je spisu Tolstoj objasnio otkuda
dolazi to da upravo oni koji se bave proizvodnjom – zemljoradnici i sl. - imaju
najmanje od dobara koje proizvode:

“A izlaza iz tog lažnog kruga nema i ne može biti zato što je posao koga su
se prihvatile administracije i uprave – neizvodljiva stvar. Taj se posao sastoji ni
više ni manje nego u tome da se ishrani narod. Mi, gospoda, prihvatili smo se da
prehranimo hranioca, onoga koji je sam sebe hranio i hrani i nas. Dojenče hoće
da hrani svoju dojilju, parazit onu biljku od koje uzima hranu. Mi, viša klasa, koja
živi od njega, koja ne može ni koraka da napravi bez njega, mi hoćemo njega da
hranimo! U toj zamisli i jeste ono što je najstrašnije.”

U Tolstojevo vrijeme bila je veoma rasprostranjena “tjelesna kazna”, protiv

koje je Tolstoj dizao glas – njegov je stav da se ljudi koji urade nešto loše ne
smiju kažnjavati tjelesnom kaznom, jer time postaju još i gori, nego se moraju
“ispravljati” prosvjetiteljstvom (problematika kažnjavanja prestupnika je veoma
važna u pomenutom piščevom romanu Uskrsnuće). Lav Nikolajevič Tolstoj nije
zaobišao ni Bosni i Hercegovinu, povodom aneksije. U svome, nezavršenom
radu, objavljenom u novembru 1908. godine, koji se zove O pripajanju Bosne i
Hercegovine Austriji, Lav Tolstoj govori ovako:

“Austrijska vlada odlučila je da narode Bosne i Hercegovine koji se doskora

192
 Zeničke sveske

još nisu smatrali u punoj vlasti austrijske vlade, proglasi za svoje podanike, to jest
prisvojila je sebi pravo, bez saglasnosti tih naroda, da raspolaže proizvodima rada i
životima nekoliko stotina hiljada ljudi. To pripajanje izazvalo je složene diplomatske
intervencije drugih vlada i uznemirenost slovenskih naroda – naročito srpskog i
crnogorskog – koji su, iz otpora prema postupku austrijske vlade, spremni čak i na
očajnički rat protiv neprijatelja nesravnjivo jačeg po vojnoj sili. U stvari, dogodilo
se ono što se obično i stalno ponavlja. Jedno od onih najvećih razbojničkih
gnezda, nazvanih velikim državama, koje pomoću svakojakih obmana, laži, nasilja
i najraznovrsnijih zločina protiv osnovnih zahteva morala drže u strahu milione i
milione ljudi pljačkajući ih, jedno od tih gnezda, prisvajajući sve veću i veću vlast
nad njemu potpuno tuđim stotinama hiljada ljudi slovenskog plemena, rešilo je da
otvoreno učvrsti tu svoju vlast i, kad je smatralo da mu je za to pogodan trenutak,
objavilo je da ono odsada smatra te narode potpuno svojim podanicima.”

Nije potrebno – u ovom kontekstu – pisati o rješenjima koje je Tolstoj

ponudio u cilju da se dokine takvo stanje, zato što je izgradio ideologiju, koja
nikada nije sprovedena u realnost, nije instalirana u zajednicu (premda je Tolstoj
imao sljedbenike), a svaka ideologija može biti čista jedino dok je u obliku ideje
– sprovođenjem će nužno doći do rasipanja i na kraju preobražavanja u vlastitu
suprotnost. Na tome odnosu se zasniva tako|e epizoda iz romana Braća
Karamazovi, Fjodora Dostojevskog, koja je imenovana Legendom o Velikom
Inkvizitoru. U pitanju je suprotstavljanje Isusa Krista, kao oličenja kršćanske ideje, tj.
idealizma, i Velikog Inkvizitora, kao oličenja onoga što je nastalo spuštanjem te ideje
u realitet – a nastala je potpuna suprotnost. To se dogodilo i nekim ideologijama iz
20. stoljeća – na primjer, suprotstavljenost komunizma i staljinizma. To dolazi otuda
što se svaka ideologija nužno mora instalirati u određenu zajednicu potiskivanjem
druge ideologije, da bi se iza toga opet pojavio problem njenog održanja (a sve
se to ostvaruje putem različitih oblika nasilja). J. Derrida (u knjizi Marksove
sablasti) upotrebljava pojam egzorcizam – istjerivanje đavola – da opiše ono što
jedna ideologija čini predstavnicima druge ideologije po preuzimanju dominacije u
određenoj zajednici. U fundamentu zajednica koje pripadaju, prije svega, zapadnom
civilizacijskom krugu, sadržano je nasilje – u različitim oblicima. One se zasnivaju
na nasilju i održavaju putem nasilja. Osnovni razlog tome jeste upravo hijerarhija
u zajednici. Sve je to i princip kojega se drži totalitarna država (ali na način da je
sve ono što postoji i u “blažim” oblicima vladavine – otišlo u jednu nezamislivu,
monstuoznu krajnost: ona želi, kako kaže Leszek Kolakowski, da ljude pretvori u
193
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

“mrtve predmete” (\avo u istoriji), da ih učini “ciglom građevine”. Možda je najbolje

o tome zapisano kod Michela Foucaulta (Nadzirati i kažnjavati) – tu se govori o
sijaset metoda kojima se sprovodilo pripitomljavnje drugog, kažnjavanje prestupnika
radi pouke ostalima i slično, a sve u cilju održanja poretka.

Publicistički spis Ne ubij (napisan 1900-te godine) Lav Tolstoj započinje sa

nekoliko citata iz Novog Zavjeta (npr. “...jer svi koji se maše za nož od noža će i
izginuti), a u njemu, kao i u spisu Ne mogu da ćutim (objavljenom osam godina
kasnije), on “grmi” protiv smrtne kazne. Međutim, za razliku teksta Ne mogu da
ćutim, “ključ dekaloga” Ne ubij, govori o smrtnoj kazni za careve, kraljeve... Lav
Tolstoj je protiv toga da se carevi kažnjavaju na smrt, to jest da se kažnjavaju
onim kaznama koje i oni sami primjenjuju nad svojim podređenim:

“Hristovo učenje ukida zakon oko za oko i zub za zub, ali ti ljudi – koji ne samo
što su se uvek pridržavali nego se i sad pridržavaju tog zakona, i to u strahovitim
razmerama, izricanjem smrtnih kazni i ratovima, primenjuju ga, i ne samo oko
za oko nego i bez ikakvog povoda naređuju da se ubijaju hiljade, kao što to čine
objavljujući rat – nemaju prava da se bune zbog primene tog zakona prema njima, i
to u tako maloj meri da jedva jedan ubijeni kralj ili car dođe na sto hiljada, a možda
i na milion ubijenih i ubijenih prema naredbama i uz saglasnost kraljeva i careva.
Kraljevi i carevi ne samo da se ne mogu buniti zbog takvih ubistava, kao što je
ubistvo Aleksandra II ili Umberta, već bi se morali čuditi kako su ta ubistva tako
retka posle stalnih i mnogobrojnih primera koje oni daju ljudima u tom pogledu.”

Tolstoj je nesumnjivo nastojao izgraditi utopijsku zajednicu. Smatrao je da se

Carstvo Božje treba izgraditi na zemlji – u vezi s tim, G. Steiner (u knjizi Tolstoj
ili Dostojevski), kaže ovako: “Tolstoj je neumorno pripovedao da nema dokaza o
postojanju drugog sveta i da carstvo božje moraju da izgrade ruke smrtnika.”) U
filozofiji i književnim teorijama danas dominira postupak koji se zove “dekonstrukcija”
– na njoj se čak i zasnivaju neki novi, savremeni oblici utopija. One se prije svega
tiču pluralizacije društva (organizacija takvog društva u kojemu će svaka skupina
ili individua imati “prostor” za sebe, društva u kojem više neće biti “gušena” od
strane jednog ideološkog Centra), zatim razbijanja monolitnog viđenja identiteta,
tj. nuđenje “slike” identiteta kao spleta različitosti, koje nisu suprotstavljene, već
se prožimaju (izdvajaju se prije svega značajni stavovi Amina Maloufa, o čemu je
pisao u knjizi Ubilački identiteti). To su nesporno plemenite ideje, ali se ne može ne
194
 Zeničke sveske

priznati da su utopijske. To će reći da utopije nipošto nisu negativne – svako bi ih

vrijeme trebalo imati, bar kao protivte`u distopijama, jer se njima na idejnom planu
uspostavlja “cilj”, koji, više no jasno, povijesno gotovo nikada neće biti dosegnut.

U ovome tekstu ponudio sam neke stavove Lava Tolstoja o određenim

problemima, a veoma je zanimljivo u kolikoj su mjeri slični nekim modernim
“pogledima” na iste stvari (to se ne može podvesti pod univerzalizam teme, zato
što je problem totalitarizma, ipak, tema koja dominira u dvadesetom stoljeću) - s
tim da je nužno zanemariti “rješenja” koja Lav Tolstoj nudi. Ali čak i ne potpuno,
jer on nudi i nešto čega danas veoma mnogo nedostaje – duhovnost kao sadržaj.
U tom smislu evo jedne njegove pre/poruke:

“Nije potreban patriotizam, ni ponos, ni mržnja, ni ratnička hrabrost, nego je

potrebno jedino ono što je uradio taj nazaren, što su uradili i sad rade u Rusiji
duhoborci, molokani, jegovisti, slobodni hrišćani, što su radili i rade u Persiji
babisti, isti takvi ljudi u Turskoj, Indiji, što rade u hrišćanskom, budističkom,
muhamedanskom svetu hiljade i hiljade ljudi koji su postali svesni svoga unutrašnjeg
duhovnog načela i nikakvu vlast ne priznaju za višu od tog duhovnog načela.”

Brojni su razlozi radi kojih je Tolstoj i danas itekako aktuelan (ne samo prema
univerzalnosti njegove umjetnosti, već i prema njegovim stavovima koji se tiču
društva – čak bi bio zanimljiv jedan opsežniji uporedni rad sa nekim današnjim
važnim teorijama, koje se na sličan način tiču društva).

O “vertikalnom odnosu” između ljudi, pisao je Dževad Karahasan u svojim

Izvještajima iz tamnog vilajeta (u pitanju je pripovijetka Karlo Veliki i tužni
slonovi) – lik u pripovijeci govori sljedeće:

„Mržnja je u krajnjoj liniji dobra, onome koga mrziš priznaješ da ti je ravan

i mržnjom od njega praviš svojevrsnog partnera. Dok ste jedan drugom ravni,
a zasigurno je to slučaj dok se mrzite, vi možete jedan drugog razumjeti, jedan o
drugome nešto shvatiti i naučiti. To će se sigurno i dogoditi, kad-tad, a tada će nestati
i mržnje. Ali ako je odnos između dvoje ljudi vertikalan, ne ravnopravan nego odnos
boljega i lošijeg, nema razgovora i nema razumijevanja. A najgore je što tada odnosa
zapravo i nema, jer jedna ili obje strane uobražavaju da postoji vertikalni odnos u
kojem su one ona gornja strana. Tada nema odnosa jer nema komunikacije, nije
195
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

moguća bilo kakva razmjena i upoznavanje, postoji samo prazno ljudsko samoljublje.
To je prvobitni ljudski grijeh, moj dragi prijatelju, zbog tog je osjećanja, kako bi ti
rekao, ljudima uskraćen raj. I neka je!“ Taj vertikalni odnos između ljudi je onaj u
kojemu se neko nastoji držati u podređenom položaju, čime ni onaj koji je nadređen
ne može shvatati kao čovjeka – u punom smislu – onog ko je podređen, ali i obrnuto.
Takav odnos može vladati između dvoje ljudi, ali i u okviru jedne zajednice ili između
zajednica. U Pogovoru za Izvještaje iz tamnog vilajeta, Karahasan domeće
���������������
kako mi
živimo u anti-prosvjetiteljskom vremenu, koje je otpočelo ratom u Bosni (ali se to
anti-prosvjetiteljsko vrijeme nipošto ne tiče samo ovog dijela Evrope), jer, ratom u
Bosni je okončan 20. vijek – koji je obilježen prosvjetiteljstvom.

Prosvjetiteljstvo je od fundamentalnog značaja i u idejama Lava Nikolajeviča

Tolstoja. Preko prosvjetiteljstva je želio želio sprovesti u realnost svoju viziju
boljeg svijeta. Danas je, međutim, veoma teško vjerovati da se time nešto takvo
može postići. Premda, ako se bolje razmisli, ništa drugo osim prosvjetiteljstva i
ne može dolaziti u obzir. Zar se protiv nasilja u društvu – dugoročnije – zaista nije
najbolje boriti prosvjetiteljstvom? Sistemskim građenjem hijerarhije vrijednosti,
ali na ispravan način – što je moguće više. Na kraju ovog ogleda, zaključno,
navest ću par citata iz piščevog spisa Caru i njegovim pomoćnicima – poruka
Lava Nikolajeviča Tolstoja, alii nama ba{tinicima svakako:

“(...) Treće – treba ukinuti sve prepreke obrazovanju, vaspitanju i obučavanju.

Treba: a) ne praviti razlike u pristupu obrazovanju među ljudima različitih položaja
i, prema tome, ukinuti sve specijalne zabrane predavanja, obučavanja i knjiga za
narod koje se smatraju štetnima; b) dozvoliti slobodni pristup u sve škole licima
svih nacionalnosti i veroispovesti, ne izuzimajući ni Jevreje koji su, ko zna zašto,
lišeni tih prava; v) ne zabranjivati učiteljima da izvode nastavu u školama na
onim jezicima kojima govore deca koja posećuju školu; g) i najglavnije, dozvoliti
osnivanje i program svih vrsta škola, kako najnižih tako i najviših, svim ljudima
koji žele da se bave pedagoškim radom. (...) Najzad, četvrto, i najznačajnije, treba
ukinuti sva ograničenja verske slobode. Treba: a) ukinuti sve zakone prema kojima
se svako nepriznavanje crkve koju priznaje vlada kažnjava kao zločin; b) dozvoliti
otvaranje i postojanje bogomolja baptista, molokana, štundista i dr.; v) d o z v o l i t i
verske skupove i propovedi svih veroispovesti; g) ne sprečavati ljudima različitih
veroispovesti da vaspitavaju svoju decu u onoj veri koju oni smatraju pravom.”

196