1

NEBESKI GOSPODARI
1
Zrakom se prolomio vrisak. Jan pogleda uvaricu, a ona samo
spokojno slegnu preplanulim ramenima i ree: "Biasto drvo je
vjerojatno uhvatilo nekog gmaza."
Zanemarujui krikove koji su parali ivce Jan se ponovno
obrati panteri. "Ne, hvala," doviknu joj. "Zaista ne trebamo maku."
Crna je pantera i dalje mirno leala na boku i netremice
promatrala Jan. "Dobro radim za tebe, lovim tetnike, uvam nou
zid," ree prodornim, pitavim glasom.
Jan je podrobnije promotrila ivotinju. Bila je to snana zvijer
dobroga zdravlja. Stanje na opustoenim poljima je oito postalo
jako loe kad se takva ivotinja odluila poniziti i ponuditi ljudima
da za njih radi. Du panterinog desnog boka protezala se velika
ogrebotina. Izgledala je svjea.
Martha se uznemirila. "Nije dobra. Tjeraj maku. Martha ne
voli..."
Jan potapa impanzu po glavi. "Ne brini, ne moe ti nauditi."
uvarica podignu samostrijel. "to misli Jan, bi li strijela ubrzala
njen odlazak?" upita.
Prije nego je Jan uspjela progovoriti pantera se okrenu prema
uvarici i ree, "Uini to i brzo sam na zidu. Nosim tada tvoj vrat sa
sobom. Mojim pandama ova mrea kao trava." Dokazujui svoju
ravnodunost protegla se na desnom boku i pokazala trbuh. Jan
primijeti da je to mujak. Podigla je ruku prema uvarici koja je
pocrvenjela zbog panterine prijetnje i spremala se uiniti neto
suludo. "Nemoj, Carla. Prepusti to meni." Martha je u meuvremenu
poela cviljeti.
2
Pantera je s oitim zanimanjem gledala u Jan. Na licu joj se
vidjelo da se zabavlja. "Ti vrlo mlada za glavnog ovjeka."
"Ja nisam glavni ovjek," ree Jan. "Ja sam ki Glavarice
Melisse i ovaj sam tjedan odgovorna za obranu zida."
Pantera je slagnula snanim ramenima. "Dobro kaem ti
glavna. I zato ne pusti sirotu makicu u nassselje?" Posljednju je
rije izgovorila uz glasno siktanje.
"Zato to potujemo stroga pravila o dranju ivotinja u
naselju," odgovori Jan. "To bi i sama trebala znati."
"Vremena teka. Postaju tea. Moramo raditi zajedno. Kao
nekad. Kad moji praoevi radili s tvojim praoevima."
"Pramajke," prezirno ju ispravi Jan. "To je bilo davno. U
vrijeme kad se velikim makama jo moglo vjerovati."
"Ne vjeruje mi?" nevino upita pantera.
"Ne, naravno. Misli li da bi mrkva meni vjerovala da joj
kaem da je neu pojesti?"
"Tako," ree pantera i brzo ustane. "Grijei," doviknula je
dok je nezadovoljno maui repom odlazila stazom koja je neko
vodila do kukuruzita. Uskoro je pantera nestala s vidika. Martha je
poskakivala od uzbuenja. "Grozna maka. Grozna. Martha ne
voli..."
Jan je uzdahnula i obrisala podlakticom znoj sa ela. Prema
poloaju Sunca zakljuila je da je eka jo najmanje jedan sat
dunosti. Okrenula se prema Carli, koja se mrtila. "Trebali ste me
pustiti da je pogodim," ree Carla. "Bezobrazna zvijer. Bezobrazna
muka zvijer."
"Misli li da e se vratiti?" upita Jan.
"Bolje mu je da se ne vrati. Dobit e strijelu ravno meu oi."
Jan je sumnjala da bi Carla mogla tek tako ubiti lukavog
mesodera, ali nije to spominjala. uvarice zida su se morale
povremeno preputati takvim iskazima hrabrosti to im je podizalo
moral dok su obavljale svoje sve tee dunosti.
"Oglasi uzbunu ako se vrati," ree Jan. "Bit u na istonoj
strani."
Uz nemaran pozdrav Jan se u pratnji Marthe uputila du
drvene ograde prema istoku. Tek tada je shvatila da je gmaz prestao
3
kriati. Pitala se zato ju je susret s panterom toliko uznemirio. To je
lo znak, pomislila je i proaptala kratku molitvu Velikoj Majci.
U posljednjih sat vremena na dunosti Jan je prisustvovala jo
jednom nemilom dogaaju. Slonovski puzavac je probio ianu
ogradu na istonom dijelu grada i prijetio je ruenjem dijela zida.
Jan je nadgledala grupu od petnaest uvarica dok su bacaima
plamena i sjekirama unitavale ljigavu surlu koja je u najirem dijelu
bila ira od metra. Kasnije je gledala kako se Martha i druge
impanze spretno penju po mrei i s uobiajenom brzinom
popravljaju oteenje. Upravo kad su dovravale posao stigla je Alsa
da je zamijeni. Jan je s olakanjem predala Alsi zlatnu granicu koju
je nosila zataknutu za pojas kao oznaku svojeg poloaja.
"Tvoja je," zahvalno ree. "Potpuno sam iscrpljena."
Alsa je promotrila obnovljenu ogradu. "Imala si puno posla?"
"Nita vie nego obino." Jan namignu Marthi koja se spustila
s mree i trala prema njoj spremajui klijeta u torbu zavezanu oko
struka. "Idemo kui?" upita Martha.
"Da," odogovori Jan i potapa impanzu po glavi. Tada se
ponovno obrati Alsi, "Moda e te posjetiti slatkorjeiva pantera.
eli raditi za nas ako joj dozvolimo da ovdje ivi. Budi oprezna s
njom. Nesretna je. Tko zna to je sve spremna uiniti."
Alsa se osmjehnula. "Ne brini za mene. Zna kakva sam,
nikad ne riskiram. Kukavica u dui." Nagnula se i zagrlila Jan ljubei
joj usta. "uvaj se, malena."
Dok je silazila ljestvama koje su se sputale od ograde Jan
nije mogla zatomiti bijes zbog izraza kojim ju je Alsa nazivala. Znala
je da Alsa to radi iz ljubavi, ah bila je jako osjetljiva na svoju visinu.
Dok je bila mlaa nije je to smetalo; uvijek je vjerovala majci da e
ve sustii vrnjake, ali sada je, s osamnaest godina, postala svjesna
da vie nee rasti. Alsa i druge prijateljice su je nadvisivale za deset
do petnaest centimetara. Bilo joj je sueno da zauvijek ostane visoka
poput prosjenog mukarca.
Nebo se razvedrilo i sunce je nesmiljeno prilo dok su Jan i
Martha prolazile kroz povrtnjake koji su zauzimali sve slobodne
povrine izmeu zida i prvih redova kua u Minervi. Jan je
primijetila da Martha neprestano pogledava prema nebu.
4
"Smiri se, Martha. Doi e tek za dva tjedna," ree.
"Ne mogu. Nebeski Gospodar plai Marthu. Ne volim."
"Znam, Martha, svima je tako," ree. U posljednje je vrijeme
svake noi sanjala Nebeskog Gospodara. U snovima je ponovno
proivljavala svoje prve susrete s Lordom Panglothom. Njegov
golemi trup je pokrio itavo nebo nad Minervom. Dok se sputao
prema gradu divovske su mu oi zurile ravno u petogodinju Jan koja
je stajala uz majku na malom podiju na trgu za ubiranje. Ona je
vritala od straha i pokuavala se sakriti pod majine skute... ali u snu
je majka nestajala i ostavljala je samu.
Jan je podigla pogled prema plavom nebu. Ponaam se
jednako glupo kao Martha, prekorila se. Pangloth je uvijek bio
toan. Majka kae da to pridonosi mistinosti Nebeskih Gospodara.
Panju su joj privukli glasni, bestidni povici. Prolazile su kraj
prostora s mukim impanzama i nekoliko se mujaka pribliilo
ogradi vrijeajui ih. Veina podrugljivih rijei bila je upuena
Marthi, ali nekolicima odvanijih usudila se dobacivati i Jan. Martha
se ljutito kesila i skakala maui rukama. Jan ree, "Ne gubi vrijeme
na njih. Doi, uri mi se. eznem za pranjem i hladnim piem."
Nastavila je hodati. Martha im je jo jednom ljutito uzvratila, a tada
krenu za Jan. teta je da mujaci impanza, za razliku od enki,
postaju s godinama ovako nepredvidivi, razmiljala je Jan. Ne svi,
dodue, ali ipak se svi odrasli mujaci moraju zbog ope sigurnosti
zatvoriti u poseban ograeni prostor. Nije oduvijek bilo tako; neko
su mujaci bili jednako odani kao enke, ali prije pedesetak godina
poeli su se mijenjati i pokazivati prve znakove nepouzdanosti.
Kako razliito od mukaraca, pomisli. Oni itavog ivota
ostaju jednako pouzdani. Svi mukarci koje je poznavala bili su
mirni, zadovoljni i optimistini. Nije ih se ticao ak ni skori dolazak
Nebeskih Gospodara. Zato je Velika Majka napravila mukarce tako
jednostavnima u usporedbi sa enama? Kad je uklonila zlo iz
njihovih dua mogla ih je istovremeno uiniti bar malo
zanimljivijima.
Pribliavale su se malom polju za uzgoj krumpira na kojem
su radila estorica mukaraca. Meu njima je bio i Simon. Kad ih je
ugledao ispustio je motiku i krenuo prema Jan sa irokim osmijehom
5
na zgodnom licu. "Jan! Kako je lijepo vidjeti te! Kako si?"
Osjetila je kako joj lice crveni. Simon je bio jedini mukarac
s kojim je vodila ljubav. Iskustvo je bilo zanimljivo, iako ne i
naroito uzbudljivo, ali nakon toga se u njegovom prisustvu uvijek
osjeala neugodno. "Bok, Simon," ree otresito. "Oprosti, ali nemam
vremena za razgovor. Upravo sam sila sa zida i strano sam
umorna."
"U redu je. Mogli bismo se veeras nai u krmi." Zurio je u
nju s takvim oitim zadovoljstvom da se Jan osjeala jo neugodnije.
Namrtila se. "Zar si zaboravio da je veeras sastanak Vijea?" upita
razdraeno. "Sastanak sigurno nee zavriti prije poetka vaeg
redarstvenog sata."
Na trenutak je djelovao razoarano, a zatim se ponovno
razvedrio, "Onda sutra!"
"Moda," odgovorila je i krenula dalje. Minerva bi za dva
tjedna mogla propasti, a njemu je jedino druenje na pameti.
Mukarci...
Jan i Martha su ule u grad i krenule njegovim uskim
uliicama. Prije etiri ili pet godina u gradu je bilo mnogo vie
prostora, no tada su stanovnici vanjskih poljoprivrednih zajednica
izgubili bitku s gljivama i morali su se preseliti u grad.
Novije male drvene kuice stiskale su se uz starije kamene
zgrade i naruavale sklad prvotne arhitekture grada. Ali sve u svemu
grad je izgledao normalno. Nigdje nije bilo vidljivih znakova svih
onih priprema koje su se grozniavo izvodile irom grada.
Jan je dopratila Marthu do dugake, velike zgrade s brojnim
prozorima bez stakla. Bio je to dom za enske impanze, a u njemu
je uz etrdesetak odraslih enki ivjelo i nekoliko mladunaca oba
spola. Oprostila se od Marthe i krenula prema svojoj kui u sreditu
Minerve.
Njena majka je ve bila kod kue. Naginjala se nad kartom
grada rairenom na kuhinjskom stolu. Kad je Jan ula podigla je
glavu, pomaknula pramen srebrnasto obojene kose s lica i umorno se
nasmijeila. "Dobar dan, duo. Kako je bilo na zidu? Jesi li imala
kakvih problema?"
"Nita ozbiljno." Jan prie majci i poljubi je u obraz. "Ispriat
6
u ti kasnije. Prvo moram skinuti ovu smrdljivu odjeu." Natoila je
au vode i brzo je ispila, a zatim napuni zdjelu i odnese je u
kupaonicu. eznula je za kupkom ili barem tuiranjem, ali otkako je
Minerva spala na samo tri bunara takvu si rasko nije mogla
dozvoliti.
urno je svukla debele rukavice i s olakanjem razvezala i
skinula teku elinu prsnu plou. Slijedio je pojas s kratkom
sabljom, bodeom i sjekirom, te na kraju visoke izme, prsluk, kratka
suknja i donje rublje. Oprala se komadom mokre tkanine i jednim od
nekoliko preostalih dragocijenih sapuna.
Nije se morala brisati, jer je jo uvijek bilo dovoljno vrue da
se vlaga na koi odmah osuila. Kad je konano navukla omiljenu
plavu pamunu haljinu osjeala se ugodno osvjeena.
Kad se vratila u kuhinju majka je sloila kartu, ali na licu joj
se i dalje vidjela napetost. Dok je pripremala pogaice od krumpira i
salatu Jan joj je prepriavala dananje dogaaje na zidu. Nekoliko
puta se vraala na susret s velikom makom pa je majka primijetila
njenu nelagodu. "to te na toj zvijeri toliko uznemirilo?"
Jan se namrtila. "Ne znam. ini mi se kao da je to..." Nije
nastavila. Nije mogla rei majci da vjeruje da je crna pantera
nagovjetaj loe sree. To bi je uznemirilo i razljutilo. Ponovno bi
optuila Jan da je slaba i da ju je iznevjerila kad joj je bila
najpotrebnija. Umjesto toga pitala je Melissu kako napreduju
pripreme.
"Prema planu," odgovorila je i protrljala sljepoonice. "Jedini
problem koji nam je ostao je da dobijemo konanu odluku Vijea.
Ako se veeras okrenu protiv nas sve e ovo biti gubitak vremena i
Minerva e biti osuena na propast."
Jan je oklijevala. Napokon ree, "Znam da si u pravu, majko,
ali ipak bi mi bilo drae kad bi postojao neki drugi nain. Kad
pomislim to e se dogoditi postajem tako, tako..." Zautila je, ali
bilo je prekasno.
Melissa joj je prila i uhvatila joj lice meu dlanove. "Jan, ti
si moja ki. Mora podrati Minervu. Ne smije si priutiti strah. Ne
smije dopustiti da te ita prestrai. I mora mi dati svoju punu i
potpunu podrku!"
7
"Naravno da u te podrati, majko. Zna da u veeras
glasovati u tvoju korist..."
Melissa ju je prijekorno gledala. "Nisam to mislila. Mora
uvijek biti uz mene. Dovoljno je da prijateljicama kae samo
nekoliko rijei o svojoj nedoumici, i te e iste rijei posluiti u
Vijenici kao oruje protiv mene."
"Majko, nikome nisam nita govorila," bunila se Jan.
Pokuala se osloboditi majinih ruku. "Mama, to me boli..."
Melissa ju je pustila, ali oi su joj i dalje divlje sjale.
"Veeras moram pobijediti ili je sve izgubljeno. Zar ne razumije?"
Jan je prestraeno kimnula. "Naravno da razumijem. Ne brini,
majko, pobijedit e. Znam da hoe."
"Ako ne pobijedim vratit emo se kui i zajedno se ubiti
sabljom. Bolje je umrijeti tako nego doekati da Minerva dopadne
Lordu Panglothu."
Jan je zurila u majku. Zar zaista namjerava poiniti
samoubojstvo. Ne, to je nemogue... Na licu joj je vidjela da je ipak
mogue.
U kuhinji je za vrijeme ruka vladala neugodna tiina. Kad su
pojele Jan se povukla u svoju sobu s namjerom da odspava nekoliko
sati, ali shvatila je da je to nemogue. Napokon je ustala, odjenula se
i izila van. Bio je ve suton. Za dva sata poinjao je sastanak Vijea,
ali Jan nije htjela o tome razmiljati.
Otila u prostor za mukarce. Oca je pronala u radionici.
Spajao je pukotine na metalnoj cijevi dugakoj oko dva metra i
irokoj deset centimetara. Kad mu se Jan pribliila odloio je eljezo
za lemljenje i iskreno se osmjehnuo. Bio je vrlo zgodan mukarac s
punim izraajnim usnama, privlanim sivozelenim oima i gustom
crnom kosom. U pogledu fizikog izgleda je Jan od njega naslijedila
mnogo vie osobina nego od Melisse. Njena majka je pod slubenom
srebrnastom bojom imala plavu kosu, a tijelo joj je bilo visoko i
mravo, dok je Jan bila niska i tamnoputa poput oca.
"Zdravo Jan," rekao je sretno i posegnuo da je zagrli. Nije se
usprotivila kratkom zagrljaju iako se fiziki dodir izmeu oeva i
keri nije odobravao. U stvari, nisu se odobravali nikakavi odnosi
meu njima. Nisu bili zabranjeni takvo to bi se protivilo
8
minervanskom Ustavu ali postojao je prikriveni pritisak kojeg je
Jan osjeala jo od djetinjstva. Znala je da njena majka ne odobrava
njene susrete s ocem, iako ona to nikad nije javno izrekla.
Otac ju je odmjerio pogledom. "Izgleda umorno," ree. "Zar
ne spava dovoljno?"
"Bila sam na dunosti na zidu. Nakon toga se nikada ne mogu
potpuno opustiti. A tu je i veeranji sastanak..."
Na trenutak je njen otac izgledao neuobiajeno zabrinut. Tada
se ohrabrujue osmjehnu i ree, "Siguran sam da e sve biti u redu.
Vidjet e, Melissa i njeni sljedbenici e pobijediti."
Jan je kimnula. Htjela mu je ispriati sve o Melissinoj
prijetnji da e obje poiniti samoubojstvo ako ne pobjedi na
izborima, ali je odluila to ipak preutjeti. Taj bi ga podatak samo
zbunio. "Da, pretpostavljam da je tako. Ali to tada?" Pogladila je
rukom dugaku metalnu cijev. "Vjeruje li da e ovo uspjeti?"
Ponovno se na tren zabrinuo. Zatim odluno ree, "Imam
potpuno povjerenje u Melissu. Ona zna to radi. Ako kae da
moemo unititi Nebeskog Gospodara, onda emo ga unititi. I ne
zaboravi da je uz nas Velika Majka. Ona e nas osloboditi."
"Naravno da hoe," ree Jan, ali nije u to vjerovala. Znala je
da je takvo razmiljanje svetogre, ali nije se mogla osloboditi
pitanja zato je Velika Majka ekala tako dugo da ih oslobodi
vladavine Nebeskih Gospodara. Prolo je ve tri stotine godina.
Otac joj poloi ruku na rame. "Jadna Jan. Tako si mlada, a
dri se kao da nosi teret itavog svijeta na svojim leima."
Uspjela se donekle nasmijeiti. Jadni oe, govorila je u sebi.
Tono je da je meni tek osamnaest, a tebi vie od osamdeset godina,
ali ti si jo uvijek dijete. I uvijek e biti. Zavidjela mu je na
njegovom povjerenju i naivnosti i poeljela je da se rodila kao
mukarac.
Rekla je ocu da se mora vratiti kui i pripremiti za sastanak.
On ju je opet zagrlio i ponovio joj svoje uvjerenje da e sve biti u
redu.
Vani se ve smrailo. Dok je urila uskim uliicama
neprestano je pogledavala prema nebu oekujui da e se na njemu
pojaviti golema sjena Nebeskog Gospodara, koji je doznao da
9
planiraju pobunu te ih je doao kazniti.
S dalekih opustoenih polja zauo se prodoran krik. Da li od
boli ili bijesa,bilo je nemogue odrediti.
2
Gljivice koje su polako ubijale Glavaricu Avedon bile su
varljivo lijepe. Lijevi joj je obraz prekrivala velika kolonija
breskvine boje. Jan nije mogla odvojiti pogled od nje dok je Avedon,
najstarija Glavarica i zbog toga predsjednica Vijea, razlagala
Melissin plan i iznosila njegove nedostatke. Na kraju se prisilila
gledati u gledaoce koji su sjedili u galeriji to je okruivala
Vijenicu. Opazila je Simona medu mukarcima. Zurio je u nju sa
svojim uobiajenim smijekom zbog kojeg ju je podsjeao na psia.
Tiho je uzdahnula.
Avedon je zavrila svoje izlaganje i predala Govorniki tap
Glavarici Ani koja se najvie protivila Melissinom prijedlogu. Dok je
Ana govorila Jan osjeti da joj se eludac stee u bolan gr. Nije htjela
ni razmiljati o tome to e se dogoditi ako Ana uspije nagovoriti
Vijee da odbace Melissin plan. Istovremeno je s Anom dijelila sve
njene bojazni vezane uz pokuaj unitenja Nebeskog Gospodara.
Meutim, Jan se trenutno brinula samo za svoje
preivljavanje. Iako se to inilo nemoguim, znala je da je njena
majka vrsto odluila da obje moraju umrijeti ako njen plan ne bude
prihvaen. Zamiljala je kako zabada u prsa otricu noa koji joj je
trenutno visio uz bok... Ne, nikad to ne bi mogla uiniti. To je
nemogue! A kad bi odbila, to bi Melisa uinila! Bi li je majka
ubila? To je nezamislivo! Ali ovo nisu normalna vremena. Sada je
sve mogue...
Zatomila je drhtaj i pokuala se usredotoititi na Anine rijei.
Ana je stajala u sredini krune prostorije i optuujui upirala prst u
Melisu koja ju je mrko gledala. "...
I ponovno istiem da e nas plan Glavarice Melisse dovesti
do unitenja Minerve. Pomisao da moemo unititi ili otjerati
Nebeskog Gospodara je ludo smiona. Da je mogue, to bi ve uinile
10
nae majke ili druge zajednice. Nebeski Gospodari vladaju svijetom
ve govoto tri i pol stoljea, a vatromet Glavarice Melise sigurno nije
dovoljan da to promijeni. Moramo odmah odbaciti njen plan,
zaustaviti sve pripreme i unititi rakete prije nego bude prekasno!".
Zauo se amor odobravanja. S Anom su se jednako slagale
Glavarice koje su sjedile u prvom krugu, kao i njihove keri u
vanjskim krugovima. Melisino lice postalo je jo mrkije. Na trenutak
je pogledala u Jan koja joj je sjedila nasuprot. Jan se trgnula shvativi
da je gledaju oi stranca. Njena je majka nestala i na njenom je
mjestu sjedio netko drugi. Netko zastraujui.
Melissa je podigla ruku i dobila od Avedon dozvolu da
govori. Ustala je i rekla: "Mi jednostavno nemamo drugog izbora
nego prihvatiti moj plan, jer emo inae ove zime svi umrijeti od
gladi. Svi znate da nam, ako ispunimo zahtjeve Nebeskih Gospodara,
nee ostati niti jedna vrea ita. A takozvana nepobjedivost Nebeskih
gospodara je samo mit. Poznato je da se prije pedeset ili ezdeset
godina u vrijeme oluje negdje na sjeveru sruio jedan Nebeski
Gospodar. Pogodila ga je munja. Mi emo Lorda Panglotha pogoditi
vlastitom munjom!"
Ovime je pak Melissa izazvala amor odobravanja i Jan
primijeti kako neke od Glavarica potvrdno kimaju glavom. Ana je
podigla Govorniki tap koji joj je davao pravo da se ukljuuje u
razgovor kad god eli. "Ne znamo da li se to stvarno dogodilo. To su
samo glasine koje ire putnici. ak i ako je istina, Nebeski je
Gospodar tada uniten voljom Velike Majke koja je protiv njega
okrenula prirodne sile. Kako zna da e rakete imalo nakoditi
Panglothu?
Melissa se okrenula prema Avedon. "Traim da se Sestri
Helen odobri ulazak u Vijenicu."
Poto je dobila dozvolu Melissa pozove Helen koja je sjedila
u prvom redu galerije. Helen je zbunjeno ustala. Ta je niska ena bila
efica ljevaonice i kljuna osoba u ostvarivanju Melissinog plana.
Dobro je poznavala stare znanosti, a sumnjalo se da zna i suvie
zabranjenih i zlih mudrosti ovjeka. Zbog toga nije ba bila
omiljena, ali inilo se da njoj to ne smeta.
"Objasni Vijeu ono to sam ja pokuala," naredila je
11
Melissa. "Ti e ih, kao stunjak, moda uspjeti uvjeriti."
Helen se nervozno nakaljala i zapoela tihim glasom. "Kao
to svi vjerojatno znate, Nebeski Gospodari lebde zahvaljujui
plinovima lakim od zraka. Postoje dva takva plina vodik i helij.
Neko su Nebeski Gospodari koristili samo helij jer je taj plin
sigurniji. On je inertan, dok je vodik zapaljiv. Meutim, tijekom
godina je znatna koliina helija izgubljena zbog raznih nezgoda,
prirodnog istjecanja plina ili slino. Izgubljene koliine helija mogli
su zamijeniti samo vodikom. Za razliku od helija vodik se moe
prilino jednostavno proizvesti u procesu poznatom kao 'elektroliza',
a koji "
Melissa joj je dala znak rukom da prekine. "Pusti sad detalje,"
rekla je. "Zanima nas samo da li Nebeski Gospodar sadri veliku
koliinu tog opasnog plina."
Helenino lice se zarumenilo. "Pa, da, Glavarice Melissa,
vjerujem da svi Nebeski Gospodari sada ve sadre mnogo vie
vodika nego helija."
"to ih ini zapaljivim?"
"Jako zapaljivim."
"Znai li to da bi ih nae rakete sa zapaljivim bombama na
vrhu mogle ozbiljno otetiti?"
Helen je proistila grlo i glasno odgovorila, "Vjerujem da
imamo prilino velike izglede da u potpunosti unitimo Lorda
Panglotha."
U prostoriji su se zauli uzvici iznenaenja. Prekinula ih je
Ana s pitanjem, "Jesi li sigurna da nisu pronali nain proizvodnje
sigurnijeg plina? Helija? Ako mogu proizvesti taj drugi plin, zato ne
mogu helij. A moda su pronali neki posve novi plin?"
"Ne," odluno je odgovorila Helen i zatresla glavom. "To je
nemogue. Ako dozvolite da vam objasnim -"
Ovaj ju je put prekinula sama Avedon. "Dovoljno smo uli o
ovjekovoj znanosti. Vjerovat emo ti na rije. Sjedni, Sestro
Helen."
Brzo je sjela, lica crvenijeg no ikad. Ana je iskoristila taj
trenutak i glasno izjavila, "ovjekova znanost... u tome je na
problem. Melissin je plan proet njome. Rakete!" Glas joj je bio pun
12
prezira. "Upotreba takvog oruja nije samo protuustavna, ve je i
svetogre. Velika Majka e nas napustiti upotrijebimo li ovjekovo
oruje!"
"Iste smo rijei uli i kad smo poeli koristiti bacae
plamena, ali ini se da time nismo uvrijedili Veliku Majku", rekla je
Melissa.
"Zaista? A zato su nam polja potpuno unitena i prekrivena
gljivicama? Kakve smo koristi imali od tog oruja?", pitala je Ana.
"Da ih nismo upotrijebili gljive bi ve prekrile itav grad.
Bacai plamena su jedino mogue oruje za unitavanje spora,
jednako kao to su nam i jedina mogunost obrane od velikih zvijeri
koje sve ee dolaze na nae podruje."
"Pa ipak, Minerva je suoena s unitenjem," ustrajala je Ana.
Melissa je uzdahnula. "Uspijemo li poraziti Nebeskog
Gospodara imat emo dovoljno ita da preivimo zimu. Do tada
emo moda urediti barem dio naih polja. S druge strane, ako se
pokorimo Nebeskom Gospodaru naa je sudbina zapeaena."
"Mogli bismo razgovarati s Nebeskim Gospodarem. Moemo
mu objasniti nau situaciju. I sam e iz zraka vidjeti kako nam
izgledaju polja!" vikala je Ana. "Ponudimo mu, recimo, treinu
oekivanog danka i obeajmo da emo mu ostatak dati kasnije.
Oslonimo se na njegovu milost."
Melissa se gorko nasmijala. "Je li Nebeski Gospodar ikad
pokazao milost? Dobro zna to oni misle o nama. Smatraju nas
doslovce smeem sa zemlje. Za njih smo samo dio poasti koju su
ostavili Genetski Ratovi. Realnije je oekivati milost od divovskih
gutera. Ne, naa jedina ansa je da unitimo Lorda Panglotha.
Sestre iz Minerve, vrijeme je da se oslobodimo vladavine ovjeka!"
Jan je osjeala kako se val emocija u Vijenici nepovratno
okree na Melissinu stranu. Melissa je pobijedila. Uskoro je
glasovanje to i potvrdilo. Dobila je veinu od 23
glasa. Jan se opustila. Ipak ne mora umrijeti. Barem za sada.
Imala je jo dva tjedna pred sobom.
Dva su tjedna prola zastraujuom brzinom. Jan je
namjeravala uivati u svakoj minuti, ali za to nije imala vremena.
Melissa ju je, kao i sve ostale, tjerala da do iznemoglosti radi na
13
konanim pripremama. Jan je postala zapovjednicom jedne od
mnogobrojnih skupina od po tri ene zaduene za ispaljivanje raketa.
Bezbroj puta su ponavljale postupak pri ispaljivanju, stavljale rakete
u nosae, skidale mree ispod kojih su bili skriveni bacai i
pretvarale se da pale upalja prije nego e se sakriti iza grudobrana.
Helen im je objasnila da su rakete prilino jednostavne
naprave. Pokretao ih je barut i mogle su dosegnuti visinu od oko 300
metara, to je dokazano brojnim probnim ispaljivanjima. Pri sudaru s
nekim tijelom klip je aktivirao kemijski upalja, koji je zatim zapalio
alkohol u unjastom vrnom dijelu rakete. Nitko nije javno postavio
pitanje kako je Helen znala napraviti barut, iako je ta tvar bila na
samom vrhu liste zabrana. Jan je pretpostavljala da je Helen
improvizirala.
Iako je Melissa sada teoretski upravljala Minervom, Ana je
do samoga kraja vodila kampanju protiv njenoga plana. Najozbiljniji
sukob medu njima dogodio se poetkom drugoga tjedna. Tog su se
dana Ana, njena ki Tasma, Glavarica Jean i glasnogovornik
mukaraca Adam pojavili u Melissinoj kui. Melissa ih je nevoljko
pozdravila i poslala Jan da donese pie. No Ana je odbila pie
rekavi da nije dola u prijateljski posjet, pa je Jan ostala u hodniku.
"Je li istina da si traila od Avedon da se mukarcima podijeli
oruje?" optuujui je pitala Ana.
"Istina je," rekla je Melissa i ekala.
"Zar tvome bogohuljenju nema kraja?" zavapila je Ana.
"Dozvoliti mukarcima da nose oruje unutar granica Minerve
protivi se svemu to nam je sveto. Sestre osnivaice Minerve na nebu
sigurno plau od stida!"
"Sestre osnivaice Minerve bile su realne," odgovorila je
Melissa. "To nastojim biti i ja. Sljedeeg emo ponedjeljka morati
svi zajedno braniti Minervu. ak i ako zapalimo Lorda Panglotha
neke e se jedinice Nebeskih Ratnika sigurno spustiti u grad."
"Bolje i to nego da ovako uvrijedimo Veliku Majku!"
ustrajala je Ana. Okrenula se prema Adamu koji se skrivao iza Jean i
Tasme. "Reci Glavarici Melissi da, kao zastupnik svih mukaraca,
odbija nositi oruje."
Adam se nevoljko provukao izmeu Jean i Tasme. Zabrinuto
14
je gledao Melissu. "Nije da ba odbijamo oruje, Glavarice Melissa,
ali nae naoruavanje je gubitak vremena. Kao to dobro znate,
minervanski mukarci nisu ratnici. Tako kae Velika Majka. Kako
bismo vam mi mogli koristiti u borbi s Nebeskim Ratnicima?"
"To ete ve saznati," otresito mu je odgovorila Melissa.
"Kad vam Nebeski Ratnici priu s namjerom da vam sjekirom
razbiju glavu ili da vas probodu sabljom, moi ete birati hoete li se
obraniti orujem ili im dozvoliti da uine to ele. Ne oekujte od
sestara da vas tite, jer mi emo biti prezauzete obranom samih sebe.
Tako odluka ostaje na vama."
Adam je problijedio. "Ali... itav ivot uili su nas da je
najstroe zabranjeno dodirnuti oruje ili upotrijebiti alat na prijetei
nain. Ne moete od nas oekivati da odjednom zaboravimo sve ono
to su u nas usaivali godinama."
"U pravu je," uplela se Ana. Dvije ene do nje takoer su
kimale glavom.
Melissa je slegnula ramenima. "Sve to znam jest da prema
ustavu imam u ovakvim okolnostima pravo poduzeti sve izvanredne
mjere za koje smatram da e osigurati opstanak Minerve, te u skladu
s time nareujem da se svim mukarcima starijim od dvanaest godina
dade oruje. Hoe li ga oni upotrijebiti ili ne, to ovisi o njima. To je
sve."
Ana se namrtila i otvorila usta da se usprotivi Melissi, ali je
oito bolje razmislila o tome, ljutito se okrenula i pola prema
vratima. Slijedili su je ostali, s Adamom na kraju. On je jedini na
izlazu promrmljao pozdrav.
Kad su otili Jan je prila majci. "Misli li da e se neki
mukarci zaista boriti?"
Melissa je ponovno slegnula ramenima. "Neki hoe.
Samoobrana je snaan poriv. Vidjet emo, iako se iskreno nadam da
to nee biti ni potrebno. Uz malo sree Lorda Panglotha emo
unititi prije nego iz njega izau Nebeski Ratnici."
"Ako se neki ipak pokuaju boriti," polako je nastavila Jan,
"to bi im se moglo dopasti, zar ne? Nikad im vie neemo moi
vjerovati."
"Nagaanje," rekla je Melissa. Izila je iz hodnika i ula u
15
prednju sobu. Umorno je sjela na krevet. Jan je dola za njom.
"Ali nije li to razlog zato im je zabranjeno noenje oruja?"
upitala je. "Zbog straha da e se tako probuditi pobude Starog
ovjeka koje jo uvijek tinjaju u njima?"
"Velika Majka ih je zauvijek promijenila. Nikad vie ne
mogu postati onakvi kakvi su bili," nevoljko je odgovorila Melissa.
"Zato je onda mukarcima zabranjeno noenja oruja? Zato
ive u posebnom naselju? emu slui redarstveni sat? Zato ih se jo
uvijek bojimo?"
"To je tradicija i tako mora biti. Unato svim promjenama,
minervanski mukarci ne mogu okajati grijehe koje su njihovi preci
inili naim majkama kroz tisuljea, ili zloine koje sada ini Lord
Pangloth. Zbog toga se mukarci moraju svake nedjelje moliti u
Odaji Pokajanja u katedrali. Odavno su izgubili pravo da budu
jednaki s nama, i to pravo vie nikad nee stei. Sad otii u svoju
sobu i ostavi me na miru. Moram jo o mnogoemu razmisliti."
Jan je uinila kako joj je reeno. istei sablju po trei put
tog dana razmiljala je to e se dogoditi s mukarcima ako u
ponedjeljak uspije Melissin plan za unitenje Nebeskog Gospodara.
Hoe li sestre zahtijevati da se mukarci zauvijek protjeraju iz
Minerve? To je bilo vrlo vjerojatno, jednako kao to je bilo
vjerojatno da e i ona podrati takve zahtjeve iako joj se nije sviala
zamisao o protjerivanju njenog oca, ili ak Simona. Kakva e biti
budunost Minerve ako u njoj ne bude ivio nijedan mukarac? Do
sljedeeg doba parenja bilo je jo manje od tri godine...
Te nedjelje - dan prije dolaska Nebeskog Gospodara -
katedrala je bila prepuna vjernika. Jan se nikada u ivotu nije
predanije molila simbolu Velike Majke izrezbarene iz debla starog i
svetog hrasta. eljela je da se sljedeeg jutra probudi i otkrije da je
sve onakvo kakvo je bilo dok je bila mlaa, kad polja nisu bila
unitena, kad na krovovima nije bilo skrivenog oruja kojim e
pokuati unititi Nebeskog Gospodara... ali najvie od svega eljela
je da hladna i okrutna ena u koju se Melissa pretvorila nestane, te da
se vrati njena majka.
Jan nije spavala te noi. Prvo je neko vrijeme nemirno lutala
pustom kuom Melissa je ponovno izila da posljednji put
16
provjeri oruje traei i dodirujui poznate predmete u pokuaju
da samu sebe uvjeri kako je sve normalno te e i ostati normalno ak
i nakon sutranjeg dana. Oko dva sata ujutro zaula je udaljenu viku i
jak udarac. Slijedili su jecaji i vriskovi, a zatim se sa zida oglasio
alarm. Uurbano je navukla oklop i pojas s orujem, te uzela
svjetiljku i istrala van.
Na uskim se ulicama ve stvarala guva dok su druge sestre
istravala iz svojih domova i jurile prema izvoru uzbune. Jan se
pridruila jurnjavi. Trei je nagaala uzrok uzbune. Sudei prema
zvukovima oito se radilo o neem ozbiljnom moda o nekom
velikom gmazu. Nadala se da zid nije sruen. Nakon svoje posljednje
dunosti na zidu bila je previe zaokupljena drugim brigama da bi
razmiljala o opasnostima koje vrebaju s druge strane zida. Bilo bi
ironino kad bi prije dolaska Nebeskih Gospodara Minervu pregazile
ivotinje koje nastanjuju unitena polja.
Prestraila se kad je netko dodirnuo njeno golo bedro.
Okrenula se i ugledala Marthu. impanza je drala torbu s alatom i
trala uz Jan. "Martha, prestraila si me."
"Oprosti... Gospo..." Dahtala je trei na sve etiri noge.
"Znate zato... alarm?"
"Ne. Vjerojatno zbog gutera. Nekog velikog."
Jan je bila u pravu. Stigavi do zida vidjele su da su golema
zapadna vrata sruena, a do njih je leao monstruozno oblije jednog
od divovskih gmazova. Zapleo se u elinu mreu i to ga je oito
sprijeilo da ue dublje u Minervu. Iz tijela su mu virile strijele iz
samostrijela, ali unato tome on se i dalje trzao i svijao. Bio je to
jedan od onih gutera koji hodaju na dvije noge poput ljudi i poznati
su kao najopasniji.
Jan se probijala kroz gomilu traei Alsu koja je veeras bila
na dunosti na zidu. Spazila je svoju prijateljicu u drutvu nekoliko
uvarica. Okupile su se oko neega na tlu.
Kad im je prila blie Jan shvati da na tlu lei neije tijelo
pokriveno krvavom odjeom. "Tko je to?" zabrinuto upita Alsu. Alsa
se okrenula i zbunjeno pogledala Jan. Isprva je oito nije prepoznala,
a tada joj se pogled razbistri te ree, "Oh, to si ti, malena". Panja joj
se opet vratila tijelu koje je lealo na tlu.
17
Golemi gmaz je na samrti snano udario repom, nato se Jan
prestraeno trgnula. Okrenula se i ugledala jednu od uvarica kako se
pribliava gmazu i zabija mu koplje u oko. Gmazovo tijelo se
zgrilo, a zatim se ponovno smirio premda su mu se prsa i dalje
nadimala. Jan se okrenula Alsi. "Tko je to?" ponovno upita.
"Carla," odgovori Alsa. Nagnula se i podigla krvlju
natopljenu odjeu. Jan osjeti kako joj se eludac gri kad je ugledala
ono to je pred njom lealo. Na Carlinom zdrobljenom licu ostalo je
jo samo jedno oko koje kao da je zurilo u Jan. Jan je nerazumno
vjerovala da je Carla jo uvijek iva i da osjea sve to se dogodilo
njenom tijelu. eljela je vritei otrati kui i sakriti se ispod
pokrivaa sve dok svijet ponovno ne postane normalan onakav
kakav je bio kad je bila dijete, kad nije morala gledati ovakve
prizore... kad nije znala da se takvo to uope dogaa.
Pomaknula se nekoliko koraka unazad prije nego se uspjela
sabrati. Ti si ki Glavarice Melisse, ponavljala je u sebi, ne smije se
osramotiti!
"uvale smo veeras zid," ree Alsa nakon to je, na Janino
olakanje, ponovno pokrila Carlu. "Ja sam se u posljednjem trenutku
uspjela izmaknuti, ali Carla se nije snala. Zdrobio ju je zid kad ga je
guter sruio."
"to se dogodilo?" pitala je Jan. "Zato je sruio vrata? Znam
da veliki guteri povremeno nalete na zid, ali nijedan se prije nije
ovako ponaao."
Alsa je trljala obraz. Na tom se mjestu stvarala velika plava
modrica. "Nisam sigurna... mislim da je neto lovio."
"Lovio?"
"Sve sam vidjela samo krajikom oka, ali mislim da je bila
maka. Velika crna maka. Trala je ispred gutera, a zatim je na
zidu naglo skrenula i nestala."
"Velika maka?" upita Jan. "Pantera?"
"Mogla bi biti. Kaem ti da nisam dobro vidjela."
Jan se sjetila dana kad je pantera traila utoite. Bilo je to
upravo na ovom mjestu. I Carla je bila s njom.
U velikom je krugu zaobila gutera da bi dola do mjesta
gdje je zid bio sruen i zagledala se u tamu koja se irila iza zida.
18
"Pazi," upozorila ju je uvarica. "Tko zna koga je sve privukla ova
buka, a da ne spominjem miris krvi."
Jan je zanemarila upozorenja. Paljivo je motrila drvee
ekajui na neku kretnju. Tada ugleda oi. Gledale su u nju s visoke
grane i sjale od svjetlosti brojnih svjetiljki koja se na njima odbijala.
Panterino je tijelo ostalo potpuno nevidljivo.
"Daj mi to!" zarea Jan kad je iupala samostrijel iz ruku
zbunjene uvarice. Podigla je oruje prema grani na kojoj je vidjela
oi, ali sada su one ve nestale.
"to je? to si vidjela?" upita je uvarica.
Jan nije odgovorila. Oslukivala je hoe li uti neki zvuk
makar i lagano ukanje po kojem e znati gdje se nalazi pantera,
ali ula je samo daleku grmljavinu. Tada na horizontu ugleda
svjetlost munje.
Nakon duge stanke vratila je samostrijel uvarici i
promrmljala, "Dolazi oluja."
3
Oluja je dola i prola, ali nebo su jo uvijek skrivali niski
sivi oblaci. Jan se tresla od hladnoe dok je stajala na krovu zgrade i
sa zebnjom promatrala trg pod sobom. Na tom su trgu Nebeski
Gospodari ubirali danak. Trg je kao i obino bio pokriven vreama,
ali ovoga puta su vree umjesto ita sadrale pijesak i slamu.
Melissa i druge Glavarice su se okupile pred malim postoljem
na kojem su inae sjedile i zajedniki iskazivale poast
predstavnicima Nebeskog Gospodara. Ovog puta e Melissa s
postolja ispaliti crvenu raketu i to e biti znak za poetak napada.
Jan se osvrnula uokolo. Na svim su krovovima stajali ljudi,
ali to nije bilo nita neobino. Posjete Nebeskog Gospodara su uvijek
privlaile mnogo znatieljnika. Minervanske sestre su prezirale
Lorda Panglotha i bojale su ga se, ali nisu mogle porei da je njegov
dolazak prava predstava.
Jan pogleda na sat. Nebeski Gospodar je trebao stii u podne.
Za manje od jednog sata. Kraj nje je stajala Martha, igrala se sa
19
svojim alatom i nemirno se vrpoljila. Nije bilo razloga da impanza
ostane na krovu, ali tako je usrdno molila Jan da joj to dozvoli da je
Jan napokon popustila. Bila je potpuno mokra od kie i oigledno
nesretna, pa je Jan ohrabrujue poee iza uha. Martha je tiho
uzdahnula, a tada ree, "Martha se boji, Gospo. Jako se boji."
"Ne brini," automatski odgovori Jan. "Nema se zato bojati.
Sve e biti u redu."
"Muki impanze kau drugaije. Kau Nebeski Gospodar
napravi da Minerve nema. Kau Nebeski Ratnici dou dolje, ubiju
sestre... siluju sestre..."
"Psssst!" zgranuto je upozori Jan. Ve je drugi puta tog jutra
ula ovu bogohulnu rije. "Zna da je to zabranjeno govoriti,
Martha!"
Martha je pognula glavu. "Oprosti, Gospo."
Jan uzdahnu. "Pazi da se to vie ne ponovi." Jo se nije
oporavila od stranih dogaaja ranije tog jutra kad je prvi puta ula tu
rije.
Melissa se vratila kui tek pred zoru. Jan je u to vrijeme
sjedila kuhinji i igrala se s dorukom nastojei zaboraviti sliku
Carlinih ostataka koja joj je neprestano bila pred oima. Kad je
vidjela Melissino lice izgubila je i ono malo volje za hranom to joj
je jo ostalo. Jan jo nikada nije vidjela tako iscrpljeno stvorenje.
inilo joj se da pred njom stoji le kojeg je neki zli arobnjak vratio
u ivot.
Melissa je neko vrijeme u tiini gledala u Jan, a tada je pred
nju na stol stavila neki mali metalni predmet. Bio je dugaak oko
osam i irok dva i pol centimetra. Jan je zbunjeno pogledala predmet,
a tada svoju uznemirenu majku. "to je to?"
"Bomba. Izradila ju je Helena. Izradila ih je nekoliko. Ona je
jako pametna," odgovorila je Melissa. Podigla je malenu napravu i
pokazala Jan njen kraj. "Vidi ovaj dio? Ako ga zakrene u smjeru
strelice bomba e nakon trideset sekundi eksplodirati."
Jan je primila valjak u ruku i razgledala ga. Trudila se
izgledati zadivljeno jer je Melissa to oito od nje oekivala, ali nije
shvaala kako im to malo oruje moe koristiti u borbi protiv
Nebeskih Gospodara. Pruila ga je prema Melissi, ali ona je zatresla
20
glavom.
"Zadri je. Od sada je mora uvijek imati uz sebe."
Jan se namrtila. "to e mi to? Zar da je bacim na Nebeskog
Gospodara, ili to?"
Melissa je uzdahnula i lagano slegnula ramenima. "Ako
danas neto poe krivo i mi izgubimo bitku, ovo e nam biti
posljednja nada za osvetu. Ostane li iva, prepustit e se Nebeskim
Ratnicima da te zarobe i odvedu na Nebeskog Gospodara. Kad ti se
prui prva prilika aktivirat e ovu napravu na mjestu gdje e izazvati
najveu tetu, po mogunosti tamo gdje se nalazi zapaljivi plin,
vodik."
Jan je zinula od uda dok je sluala Melissine rijei. "Majko,
ne misli valjda ozbiljno?'
"Naravno da mislim ozbiljno!" povikala je Melissa.
"Ne mogu to uiniti!" nastavila je Jan zamiljajui posljedice
Melissinog nauma. "Ne mogu se iva predati Nebeskim Ratnicima.
To je nazamislivo. Sama zamisao da zavrim na Nebeskom
Gospodaru..." Zatresla je glavom.
"Nema izbora," hladno je rekla Melissa. "Nareujem ti da
uini to sam ti rekla. Ako preivi bitku mora se predati. Mora,
razumije li?"
Jan je poela drhtati. Ponovno je pogledala mali valjak koji
joj je leao na dlanu. "To je smijeno," rekla je tiho. "ak i ako
dospijem na Nebeskog Gospodara kako ga mogu unititi s neim
ovako sitnim?"
"Nadajmo se da nee biti sama. Rekla sam ti da je Helena
napravila nekoliko ovakvih bombi. Podijelili smo ih odabranim
pojedincima, meu kojima si i ti."
"Ali zato ja, majko? Zato ja?" jecala je.
"Mislim da je to oito, Jan. Ti si moja ki. Ako moj pokuaj
da unitimo Nebeskog Gospodara propadne, vano je da upravo ti
sudjeluje u naem posljednjem inu pobune. Time nee osvetiti
samo Minervu, nego i ast svoje majke."
Jan je pogledala majku u oi i shvatila da nema nikakve nade
da je urazumi. Dok se preputala oaju na um joj je pala jo jedna
spasonosna misao. "Majko," polako je poela, "ak ako preivim
21
osvetu Nebeskih Gospodara propadne li na napad, i ak ako me
zarobe i povedu na zrani brod, kako u sakriti bombu od Nebeskih
Ratnika? I sama zna kako temeljito pretrauju vree sa itom prije
nego ih podignu na brod. Sigurno e pronai bombu sakrijem li je u
odjeu."
Na Melissinom lijevom obrazu je zatitrao mii. "Nee je
sakriti u odjei, nego u sebi," rekla je.
"Oekuje da ovo progutam? Ali "
"Ne budi blesava!" uzviknula je Melissa. "Razmisli malo i
sigurno e se sjetiti kako e je sakriti u sebi."
Jan je umalo ispustila valjak, ali sjetila se da dri bombu te ju
je uspjela zadrati. Tijelom joj se razlio val gaenja dok je u novom
svjetlu razgledavala malu napravu. "Ne mogu..."
"Mora, kao i sve ostale djevojke koje su odabrane da
prokrijumare bombu Nebeskog Gospodara. Ne vjerujem da e se
Nebeski Ratnici odluiti na tako intimnu pretragu, ali nadajmo se da
te nitko nee pokuati silovati."
"Majko!" uzviknula je Jan zgranuto kad je ula prostotu nad
prostotama koju je Melissa glasno izgovorila.
Melissa se nagnula prema Jan i snano je uhvatila za rame.
"Jan, ne smije biti tako osjetljiva. Mora se suoiti sa stvarnou.
Ovo je rat. Stvari koje je u normalnim vremenima bolje ne
spominjati sada se moraju prihvatiti. Nisi vie dijete!"
"A ti vie nisi moja majka." Nije razmiljala o tome to
govori, rijei su joj same izlazile iz usta. Melissin amar je uope nije
iznenadio. Oi su joj se napunile suzama. eljela se ispriati; eljela
je moliti majku za oprotaj, ali usta se sada jednostavno nisu htjela
otvoriti.
"Otii u kupaonicu i uini to sam ti rekla, odmah," rekla je
Melissa dok joj je glas drhtao od priguene ljutnje ili moda
pritajenog bola. Jan je bez rijei ustala od stola i krenula prema
kupaonici.
I sada je osjeala bombu dok je nemirno stajala na krovu
krme; bila je glomazna i teka. Jan ju je poeljela baciti im se
rastala od Melisse, ali zbog krivnje koju je osjeala nije se mogla
odluiti na takav neposluh. ak i sad, dok je gledala Melissin lik
22
pred dalekim postoljem, eljela je potrati prema majci i zamoliti je
za oprotaj.
Umjesto toga je prekriila ruke na prsima i okrenula se prema
svojoj ekipi koja se sastojala od Paule, uvarice zida, Lise, koja je
radila u pekari, i Petera, mukarca. Peter je jo uvijek smeteno
pogledavao prema sjekiri koju je nosio za pojasom. Jan se nije
sviala injenica da mukarci nose oruje; vjerovala je da Peter nee
znati upotrijebiti sjekiru i stoga e u borbi biti potpuno beskoristan,
ali sama pomisao da bi je mogao upotrijebiti strano ju je
uznemiravala.
Pokuala se smireno i samopouzdano nasmjeiti kako bi
pokazala svojoj ekipi da je odgovornost ne plai. "Dakle,
znamo li svi to moramo uiniti, ili da jo jednom ponovimo
postupak?"
Paula odgovori u ime itavog tima. "Mislim da to nije
potrebno. Osim toga, moda ne bi bilo mudro sada skidati maskirni
pokrov. Tko zna hoe li Nebeski Gospodar poraniti."
Jan se trgnula. uvarica je u pravu i osramotila ju je pred
drugima. To je jo jedan dokaz da nije sposobna za rukovoenje. Da
nije Melissina ki radila bi kao pletilja ili velja, a ne bi se epirila u
oklopu glumei ratnika.
Kimnula je Pauli. "Ima pravo. Lord Pangloth je uvijek bio
vrlo toan, ali ipak je bolje pripaziti." Prila je cijevima za lansiranje
i pretvarala se da pregledava rakete. Lansirne cijevi su bile skrivene
pod tkaninom s nacrtanim uzorkom tako da su iz zraka izgledale kao
dio krova. Kad Melissa da znak oni e skinuti maskirni pokrov,
podignuti drveni okvir s lansirnim cijevima u uspravni poloaj i
upaliti upaljae...
Vrata na krovu se otvorie. Jan se okrenula kad se na krovu
pojavila Alsa. "to ti radi ovdje?" iznenaeno je upita. "Zato nisi
na svojem poloaju?" Alsa je bila zaduena za lansiranje raketa na
poloaju uz tvornicu alkohola na drugom dijelu grada.
Alsa se osmjehnula. Modrica koja joj se jutros pojavila na
desnom obrazu bila je tamno ljubiaste boje i protezala se od arkade
do eljusti. "Morala sam te vidjeti, malena. Da ti poelim sreu, da ti
kaem da se uva." Zagrlila je Jan i poljubila je.
23
Jan se opustila u zagrljaju tih poznatih ruku. Alsa je bila
njena prva ljubavnica i zauvijek joj je ostala najprisnija prijateljica
iako se u posljednje vrijeme ponaala previe pokroviteljski. Dok ju
je Alsa ljubila Jan osjeti kako gubi kontrolu. Svakoga je asa mogla
zaplakati i priviti se uz Alsu molei je da ne odlazi...
Oslobodila se iz Alsinog zagrljaja i ustuknula jedan korak.
Prisilila se da se nasmije, ali nije uspjela sprijeiti podrhtavanje donje
usne. "uvaj se, Alsa. A kad sve zavri mogle bismo otii na pie."
"Dogovoreno, malena. Ali samo pod uvjetom da pie
popijemo u privatnoj sobi. Predugo smo bile razdvojene."
"Bit e mi drago," iskreno odgovori Jan. Ona i Alsa nisu ve
gotovo godinu dana odravale nikakve odnose, ali u ovom trenutku
Jan su se vratili svi njeni seksualni osjeaji prema Alsi. U njoj se
javila neodoljiva enja. Nije mogla doekati vrijeme kad e se, za
nekoliko sati, njihova tijela sjediniti pod pokrivaem velikog kreveta
u raskonoj sobi iznad krme. Ali dok je razmiljala o tome, u nekom
crnom kutku njene svijesti pojavio se hladni, nepristrani glas koji joj
je govorio: "Nikada vie nee vidjeti Alsu."
Prikrivajui nelagodu zbog ove slutnje Jan se nasmijei i ree,
"Dovienja, Alsa. uvaj se."
Alsa je poljubi u obraz. "I ti se uvaj, malena."
Dok se Alsa provlaila kroz uski otvor na krovu Jan se nije
mogla oduprijeti pitanju nosi li i ona u sebi tvrdi i teki valjak smrti.
Jo minuta do podneva. Svi su gledali prema zapadu gdje se
na horizontu protezao lanac niskih breuljaka. Iza njih se obino
pojavljivao Lord Pangloth, ali danas su se zbog niskih oblaka i kie
koja je lijevala po pljesnivim poljima izmeu Minerve i bregova
teko nazirali ak i njihovi obrisi.
Jan je gledala prema dalekim obroncima i nervozno se
poigravala drkom sablje. Milostiva Velika Majko, molila je u sebi,
poalji nam udo. Neka se Nebeski Gospodar ne pojavi. Neka je
nestao zauvijek, pogoen munjom u oluji kao onaj drugi Nebeski
Gospodar...
Dvanaest sati.
Lord Pangloth jo uvijek nije na vidiku.
Tada Jan obuzme udan osjeaj. Zrak je odjednom postao
24
drugaiji. Kao da je postao tei.
Instinktivno je pogledala prema gore. "Velika Majko..."
proaptala je.
Lord Pangloth se nalazio tono nad gradom i polako je
ponirao kroz sloj niskih oblaka. Dok se golemi trup sputao njegove
su snane mlaznice stvarale virove u oblaku. Jan se osjetila jednako
beznaajna i bespomona kao kad ga je ugledala prvi puta jo kao
mala djevojica. Kako moemo uope pomisliti da emo unititi neto
ovako veliko? pitala se.
"Velika Majko, spasi nas..." ponavljala je Lisa. I ostali su
gledali prema gore. Sa susjednih krovova dopirali su uzvici uenja i
straha. Martha se sklupala u kutu i jecala.
Gledajui Lorda Panglotha kako se polaku sputa k gradujan
se nije mogla oteti dojmu da neto ne valja. Njegov kilometrima
dugaak trup potpuno je zasjenio nebo. Zato je promijenio svoj
tradicionalni nain dolaska? Zato nije doao sa zapada kao i obino?
Zar neto sumnjaju?
Dok se letjelica sve vie pribliavala Jan je uhvatio atavistiki
strah kojeg je uvjek osjeala u ovakvim prilikama. inilo joj se da e
Lord Pangloth sletjeti na grad i zdrobiti ga svojom teinom. Trudila
se suzbiti paniku koja ju je sve vie obuzimala. Marthini prodorni
jauci nisu joj u tome pomogli.
Lord Pangloth se prestao sputati. Lebdio je nekih 400
metara nad Minervom, a goleme oi su zurile u grad. Jan je kao i
obino vjerovala da te oi gledaju upravo nju.
Zauo se glasni um, a tada se prolomio glas prodoran poput
grmljavine: "JA SAM LORD PANGLOTH, GOSPODAR NEBA I
SVEGA TO LEI U MOJOJ SJENI. GLEDAJTE ME I
DRITE! (KLIK!) VI STE MOJI PODREENI I MORATE MI
UDOVOLJAVATI! MOGAO BIH VAS UNITITI POPUT CRVA
KOJI I JESTE, ALI BIT U MILOSTIV. (KLIK!) ZAUZVRAT ZA
DANAK KOJI ETE MI PONUDITI POTEDJET U VAM
IVOTE. ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI
ONO TO MI PO PRAVU PRIPADA. (KLIK! KRAK!) NE
UINITE LI TO MOJA E ODMAZDA BITI BRZA I
STRANA... STRANA... STRANA..." Glas je naglo utihnuo.
25
Jan se namrtila. Govor Lorda Panglotha bio je isti kao i
prije, ali ono pucketanje, kao i ponavljanje posljednje rijei, bili su
novost. Te dodatne promjene u normalnom slijedu dogaaja jo su je
vie uznemirile.
Skinula je pogled sa zastraujueg trupa Nebeskog Gospodara
i okrenula se prema postolju gdje je Avedon upravo palila vatru kao
znak Lordu Panglothu da je danak spreman za ubiranje. Srce joj je
bre zakucalo. Jo malo.
Kad se sa simboline lomae uzdigao dim Jan je ponovno
podigla pogled prema Lordu Panglothu. Prisjeala se to joj je majka
govorila dok je bila dijete: "Ne boj se,
duo. To je samo zrani brod. Zaostala igraka iz Doba
ovjekove Zlobe. Izgleda velik i snaan, ali u njemu nema gotovo
niega samo nekoliko ljudi i mnogo plina."
To je samo zrani brod, ponavljala je Jan u sebi. Ali uzalud.
Lord Pangloth je moda i bio samo zrani brod, ali bio je dugaak
kilometar i pol, i gotovo tri stotine metara irok. Jan je i predobro
znala njegove razmjere. Razmiljanje o tome da je njegov golemi
trup neka vrsta iluzije da u njemu najvie prostora zauzima plin
nije joj pomoglo. Pomagalo je dok je bila dijete, ali sada vie ne.
Zrani brod? Ne, to je lebdei grad. Lebdei utvreni grad.
Gledala je smrtonosne naprave zvane topovima koje su, poput
ekinja na divovoj bradi, izvirivale iz svih dijelova trupa. Gledala je
nizove prozora, balkona, vrata, te bavaste mlaznice velike poput
silosa za ito koji su stvarali glasni um slian dalekoj grmljavini.
Koliko je nebeskih ljudi ivjelo u tom monstruoznom leteem stroju?
Nitko to nije tono znao. Tisuu, moda. Ili ak dvije tisue.
Zvuk Panglothovih motora se promijenio. Jan je opazila da se
motori objeeni ispod velikih krila na repu okreu oko svoje osi...
. Nebeski Gospodar se ponovno zaustavio. Jan je procijenila
da se sada nalazi na visini od oko dvije stotine metara. U dosegu
raketa. Okrenula se prema postolju. Napad moe zapoeti svaki as.
"Pripremite se," ree svojoj ekipi. Ni sama nije prepoznala
svoj glas. "Martha, zauti."
"Evo ih!" povika Lisa. Veliki dio Panglothovog dna se
odvojio i polako se sputao prema tlu objeen na debelim konopima.
26
Bila je to koara za danak. U njoj su se nalazili Nebeski Ratnici iji
je zadatak bio da pretrae sve vree sa itom prije nego ih podignu na
letjelicu. Jedan od njih se nagnuo preko rukohvata i pogledao dolje.
Koara se sputala ravno prema sreditu trga unato jakom vjetru
koji ju je Povremeno zanosio. Jan se nadala da vjetar nee smetati
raketama. Nebeskom Gospodaru oito nije nimalo smetao. Stajao je
mirno nad gradom, ali zvukovi motora dali su naslutiti da su za
odupiranje jakim naletima vjetra potrebni mnogi motori.
Koara se nalazila jo samo pedesetak metara nad tlom. U
njoj su se jasno vidjeli Nebeski Ratnici odjeveni u slojeviti crni oklop
u kojem su podsjeali na divovske rakove. Jan je uznemireno
pogledavala prema postolju. to majka eka? Zar je poludila...?
Na postolju se pojavio blijesak, a zatim se zrakom razvukao
stup crvenoga dima. Jan je ukoeno zurila u dim, a tada se prisjeti
svoje dunosti, okrenula se prema ekipi i povie: "Sad! Sadi."
Dok su ostali strgnuli maskirni pokrov i podigli okvir s
lansirnim cijevima Jan je divljaki vrtila kremeno kolo pokuavajui
iz njega istjerati veliku iskru. "Spremni, Gospo!" povika Pola. Tek
tada je Jan, uz veliko olakanje, uspjela upaliti tanku svijeu.
Zaklanjajui plamen rukom kleknula je uz cijevi i zapalila upaljae.
Kad je bila sigurna da sva tri prte povika, "Sklonite se!"
Svi su ve uali iza drvene pregrade na suprotnom kraju
krova kad je Jan obila njen rub i bacila se na pod.
Nekoliko se dugih trenutaka nita nije dogodilo, a tada se
prolomi zagluujui fiiiju!
Dok je zvuk pomalo slabio Jan je ustala i zanemarujui iskre
koje su padale po njoj pogledala prema nebu. Zrak je vrvio raketama
koje su se uzdizale sa svih dijelova Minerve. Stotine i stotine raketa
jurile su ravno prema Nebeskom Gospodaru.
Dvije rakete pogodile su dno koare. Nakon zaglune
eksplozije koara se pretvorila u golemu buktinju.
Pobijedit emo! radosno pomisli Jan. Zaista hoemo!
27
4
Sastali su se u bolnici.
Djelomino zato to je to bila jo jedina vea zgrada u
Minervi koja je ostala donekle itava, ali preteno zato to su svi
preivjeli nakon bombardiranja nesvjesno krenuli prema njoj.
Strateki je to bilo idealno mjesto za obranu, ako se rije
'idealno' uope moe primijeniti u takvim okolnostima. Bila je to
jedna od rijetkih graevina u Minervi koja je uivala u raskoi da se
nalazi na vlastitom zemljitu, a okruivao ju je i niski zid koji je
zaostao iz loih starih dana kad je karantena bila neizbjena.
U bolnici i njenom dvoritu okupilo se 86 Minervana. Od
toga je 48 bilo teko ranjeno i nesposobno za borbu. Medu preostalih
39 osoba sa lakim povredama bilo je 11 mukaraca na iju se pomo
u borbi nije moglo raunati. Ostalo je, dakle, 28 ena, od kojih su
samo 18 bile profesionalne ratnice. Meu posljednjima je bila i Jan.
Jan je stajala uz zida pred bolnicom i promatrala Nebeske
Ratnike koji su navirali avenijom. U ruci je drala napeti samostrijel.
Iz duboke posjekotine na elu izvirala joj je krv i slijevala se niz lice,
a krvarile su joj i druge rane po tijelu. U uima joj je jo uvijek
odzvanjala eksplozija koja je razorila krov krme, pa nije ula
upozorenje koje joj je doviknula neka ena. Tek kad ju je ena
snano povukla za lakat Jan se okrenula i vidjela da su se svi sklonili
iza zida. Polako se spustila na koljena i naslonila samostrijel na zid.
Sve joj se inilo nestvarnim. Toliko se toga dogodilo u posljednjih
sat vremena da su joj osjetila otupjela zbog preoptereenosti. Udarci
su slijedili jedan za drugim i ostavljali je sve odsutnijom i
neosjetljivijom prema dogaajima oko sebe. Nije se nimalo
prestraila kad su se prvi redovi Nebeskih Ratnika zaustavili i podigli
cijevi puaka prema minervanskim braniteljima. Znala je to su
puke i kakva im je razorna mo, ali nije se sjetila skloniti glavu iza
zida sve dok je ena do nje nije ponovno snano gurnula.
Prodorni pucnjevi puaka nadglasali su zujanje u njenim
uima. Koji centimetar od njene glave s vrha zida su se odlomili mali
28
komadii kamena. Nekoliko metara nie jedna se ena uhvatila za
lice i sruila na lea.
"Sad!" povika netko. Jan se sjetila to mora uiniti. Izvirila je
glavom iznad zida i podigla samostrijel. Nebeski Ratnici su im se
trkom pribliavali i vikali. Mnogi su na vrh puaka uvrstili noeve.
Jan je naslonila samostrijel na rame, izabrala metu i ekala. Oklopi
koje su nosili Nebeski Ratnici nisu bili metalni, ali bili su dovoljno
vrsti da zaustave strijelu ako nije ispaljena izbliza.
Kad joj se meta pribliila na oko est metara povukla je
obara. Samostrijel se trznuo i snano je udario u rame, ali strijela je
pogodila cilj. Upravo sam prvi puta u ivotu ubila ljudsko bie,
pomislila je, no to u njoj nije pobudilo nikakve osjeaje. Tada opazi
da njena rtva jo nije mrtva. Ratnik se micao na tlu dok mu je
pernati kraj strijele podrhtavao u lijevom ramenu. Krv mu se jasno
isticala na crnom odijelu.
Pored Janine rtve lealo je jo nekoliko Nebeskih Ratnika, a
mnogi od njih bili su posve mirni. Njihovi suborci su se ve povlaili
niz aveniju. ena do Jan se pobjedonosno nasmijala. Netko je
povikao neto to Jan nije uspjela razabrati, ali oito se radilo o
gruboj primjedbi o ratnicima jer se nekoliko ena poelo smijati.
Dok je nesvjesno napinjala samostrijel Jan se udila
neprikladnosti njihovog smijeha. Avenijom je naviralo sve vie i vie
Nebeskih Ratnika i bilo je jasno da nikako ne mogu odbiti drugi
napad. Pogledom je potraila Nebeskog Gospodara. Spazila ga je
etiri ili pet kilometara istono od grada kako lebdi nisko na nebu
poput neke divovske ribe. Kroz pukotinu u oblacima probijale su se
suneve zrake i obasjavale srebrnaste ploice nalik krljutima koje su
prekrivale gornju polovicu letjelice i pridonosile njenom ribolikom
izgledu. Veliko oko koje je zurilo s boka kao da je sjalo od
zadovoljstva. Jan je eljela ispaliti strijelu u to grozno oko i zauvijek
ga oslijepiti. Ali znala je da ak kad bi i imala tako mono oruje
strijela nikada ne bi pogodila Nebeskog Gospodara, ba kao to ga
nije pogodila nijedna raketa.
Kad je bombardiranje prestalo Jan je pourila na trg da
potrai Melissu, te je ondje naletjela na Helen koja je besciljno
kruila. Desna ruka joj je bila odrezana ispod lakta i iz nje je jo
29
uvijek kapala krv, iako ju je netko vrsto podvezao. Bila je oito u
oku, ali Jan ju je ipak zgrabila za ramena i grubo zatresla.
"to se dogodilo?" povikala je guei se u oblacima gustog
crnog dima to su se vukli trgom. Sa svih strana Minerve gorjele su
zgrade, pa su se valovi dima izmjenjivali s naletima topline. Kad joj
se vratio dah Jan je ponovno zatresla Helenu. "to se dogodilo,
prokleta bila?"
Ali Helen joj je odgovorila samo tupim pogledom. Kad ju je
Jan pustila, besciljno je oteturala dalje u dim. Jan je zajecala. To je
nepravda. Morala je znati to je polo krivo, i to upravo u trenutku
kad se pobjeda inila sigurnom...
Rakete su jurile ravno prema cilju. Nekoliko ih je, dodue,
skrenulo s putanje odmah nakon ispaljivanja, ali to nije bilo vano.
Helen je predvidjela da e neke rakete zatajiti, a sad je ve bilo oito
da e veina ipak pogoditi Nebeskog Gospodara.
Kad su se prve rakete pribliile na manje od tri metra od
letjelice, sve je polo krivo.
S mnogih mjesta na trupu Nebeskog Gospodara izbile su
zrake jarke tirkizne svjetlosti i svaka od njih obasjala je po jednu
raketu. Bilo je upravo nevjerojatno da nijedna zraka nije promaila
cilj. Kakvi su to ljudi koji mogu tako precizno nanianiti oruje
jer uskoro je postalo jasno da su svjetlosne zrake oruje na brze
pokretne ciljeve? Upravo u trenutku kad je Jan to pomislila jakete su
eksplodirale. Istovremeno sve bez iznimke.
Vatrene kugle su oznaile mjesto gdje su rakete eksplodirale,
a zatim su se raspale na uarene komadie koji su jo dugo padali na
tlo. Nebeski Gospodar se u meuvremenu poeo uspinjati. Zapaljena
koara za teret jo uvijek je visjela pod njim. Jan ju je pogledala ba
u trenutku kad je iz nje skoio Nebeski Ratnik obavijen
plamenovima.
"to se dogodilo? Kakva je to svjetlost?" zauo se
zaprepateni glas. Bila je Paula. Njeno je pitanje vratilo Jan u
stvarnost. "Napunite bacae!" otro je naredila. "Brzo, prije nego
Lord Pangloth izae izvan dometa."
Dok je njena ekipa uurbano pripremala sljedee tri rakete za
ispaljivanje Jan je po prodornim fijucima shvatila da su drugi
30
reagirali bre od nje. Pogledala je prema malom postolju na trgu, ali
zbog obilja dima od raketa nije ga mogla vidjeti. Pitala se to se ovog
trenutka zbiva u svijesti njene majke.
Neto je palo na krov kraj nje, te ona uz jauk poskoi unazad
kad su joj iskre opekle nogu. Prepoznala je zapaljeni repni dio rakete.
Upotrijebila ga je za paljenje svijee, i naloila drugima da se sklone
dok zapali upaljae...
Njena slutnja da je to gubitak vremena se potvrdila. Ponovno
su se pojavile tirkizne svjetlosne zrake i unitile rakete prije nego su
se one uope pribliile svom cilju.
Nebeski Gospodar se i dalje podizao. Kablovi koji su drali
zapaljenu koaru za teret su prerezani - ili su moda pregorjeli te
ona poe padati ostavljajui za sobom iskriavi trag. Jan ju je pratila
pogledom sve dok nije udarila u zemlju iza kua na suprotnom kraju
trga.
Neko vrijeme nakon toga, otprilike pet minuta, nita se nije
dogodilo. Nebeski Gospodar se popeo na visinu od oko 1300 metara
i tamo se zaustavio. Djelomino zaklonjen niskim oblakom tiho je i
nepomino visio u zraku.
"to emo sada?" upita Paula dok joj je glas drhtao od straha.
Jan se i sama pitala isto. Ponovno je pogledala prema postolju na trgu
nadajui se da e njena majka u posljednjem trenutku izvesti neko
udo, ali znala je da takvo udo ne postoji. Martha je izala iz svojeg
skrovita pod odbaenim maskirnim pokrovom i obavila ruke oko
Janinih nogu. "Gospo, Gospo," jecala je i gurala lice u Janinu suknju.
Jan se razdraeno pokuavala osloboditi snanih impanzinih
ruku. Bila je i sama previe uplaena da bi smogla snage tjeiti
Marthu.
"Pogledajte!" povika mukarac. Pokazivao je prema
Nebeskom Gospodaru. Jan je podigla pogled i ugledala mnotvo
malih tamnih predmeta koji su padali prema gradu. Kad su se
pribliili ula je da proizvode zvuk slian zviduku...
Kad je prvi od njih pao na trg tono ispred krme i podigao u
zrak stup dima i zemlje Jan je shvatila da su ti predmeti bombe. Kao
dijete je sluala prie o tom stranom oruju Nebeskih Gospodara
pomou njih su Nebeski Gospodari pokorili ljude na zemlji nakon
31
Genetskih Ratova - ali nikada ga jo nije vidjela.
Sve vie bombi je udaralo u zemlju i Jan se inilo da oko nje
postoje jo samo buka i zasljepljui bljeskovi svjetlosti. Sruio ju je
udarni val. Osjeala se kao da ju je netko udario golemim
nevidljivim jastukom. Omamljeno je leala na leima prije nego se
uspjela prevrnuti na trbuh te na koljenima i rukama otpuzati do
grudobrana na prednjem dijelu krova. Oi su joj preplavile suze kad
je ugledala prizor pred sobom.
Minerva je umirala. U svim dijelovima grada bjesnile su
vatre, a bombe su i dalje padale. Kad je ugledala veliku vatrenu
kuglu na suprotnom kraju grada znala je da je pogoena tvornica
alkohola. "Alsa..." proaptala je. Trg je bio pun kratera. Na mjestu
gdje je stajalo postolje ostala je jo samo hrpa pougljenjenog drveta.
Morala je sii onamo; morala je pronai majku.
"Proklete kukavice!" povikao je netko iza nje. Okrenula se i
ugledala Lisu, uvaricu zida, kako stoji i podie sablju prema
golemom tamnom trupu Nebeskog Gospodara. "Siite, muki
gadovi! Siite i borite se kao ene!" Zbog dogaaja koji je slijedio,
ova slika miiave zlatokose ratnice koja hrabro ali uzaludno prkosi
udovitima nad njima, ostala je zauvijek usaena u Janinom umu...
Toga je asa na krov pala bomba. Krajikom oka vidjela je
neku nejasnu kretnju, a zatim se na krovu iza Lise kao arolijom
stvorila rupa. Bomba nije odmah eksplodirala, ve je probila krov i
prola kroz itavu krmu sve dok je nije zaustavio kameni pod.
Nakon zagluujue eksplozije stranji dio krova se uruio i nestao.
Zajedno s njime nestala je i Lisa. Uskoro je propao i dio krova na
kojem je stajala Jan, te se ona nala u zraku. Dok je padala ui joj je
parao Marthin oajni krik. Nikada vie nije vidjela impanzu, kao ni
ikoga drugoga tko je toga dana bio s njom na krovu krmu.
Pala je na neto mekano. Bio je to jedan od onih velikih i
udobnih kreveta po kojima je krma bila poznata. Moda je to bio
ak onaj isti krevet u kojem bi se ona i Alsa sastale te veeri da je
dan proao onako kako se Jan nadala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad
joj je Milo tijekom jednog od njegovih beskrajnih predavanja o
bizarnim temama spomenuo koncept alternativnih svjetova, esto je
matala o tome da e negdje, u jednom od tih gotovo identinih
32
svjetova, Alsa i ona ipak odrati taj romantini sastanak.
Brzo je ustala iz kreveta kad se on poeo naginjati i pomalo
propadati. Skoila je i uhvatila se za rub prozora. Osvrui se preko
ramena ugledala je da itava stranja polovica krme vie ne postoji.
Kao da je golema otrica prerezala zgradu na pola.
Krevet je dobio na brzini i skliznuo niz urueni pod. ula je
udarac kad je pao u prizemlje. Pogledala je prema gore i zakljuila da
je od krova dijele dva kata. Otre krhotine kamenja jo uvijek su
padale kroz rupu. Morala je to prije izai.
Popela se na prozor i pogledala prema dolje. Na manje od
pola metra ispod prozora nalazila se nadstrenica terase to se
prostirala pred krmom. Sila je na nju, a zatim se po lijebu spustila
na terasu i s nje skoila na tlo. Istog trena sruio ju je novi udarni val
od bombe koja je pala u blizini. Leala je pod terasom lica
zagnjurenog u prljavtinu i rukama stiskala ui sve dok bombe nisu
prestale padati. Tek kad je bila sigurna da je bombardiranje prestalo
ustala je i krenula prema razorenom trgu u potrazi za majkom. Ondje
je srela Helen.
Melissino tijelo nije nikada pronala. Ili ga nije prepoznala.
Po itavom gradu leali su razbacani dijelovi ljudskih tijela, ali Jan
nije imala snage pomnije ih pregledati. Naila je na tijelo Glavarice
Avedon. Lice joj je bilo opeeno, ali na njemu su se jo uvijek
vidjele gljivice. Bolje je da je ovako umrla, pomisli Jan, nego da je
bolno i polako umirala od gljivica. Barem je netko imao koristi od
ovog dana.
Na trgu su se poeli skupljati ljudi. Svi koji nisu imali kamo
pobjei od vatre krenuli su u tom smjeru. Jan je pred sobom ugledala
Glavaricu Anu i pourila prema njoj sretna da je pronala nekoga
koga dobro poznaje, pa makar to bila najljua protivnica njene
majke. "Ana!" povikala je, ne razmiljajui o formalnostima u ovako
stranim okolnostima.
Ana se okrenula kad je ula svoje ime. Namrtila se ugledavi
Jan. Kad joj se pribliila, Jan je s nevjericom gledala kako Glavarica
izvlai sablju i kree prema njoj. "Smee!" vikala je Ana. "Izrod
majke-vraga koja nas je sve pobila! Tvoja majka je mrtva, ali ostaje
mi barem to zadovoljstvo da pljunem na tebe...\"
33
Jan je poela uzmicati i u posljednjem je trenutku izvukla
sablju da se obrani od Aninog prvog udarca. "Ana, nemoj! Ne elim
se boriti s tobom!" preklinjala je Jan iako je bilo oito da je to
uzaludno. Ana ju je divlje i zastraujue gledala. Nije bilo nade da e
je Jan urazumiti. Odbila je jo jedan udarac tako jak da joj je
potresao cijelu ruku - i nastavila se povlaiti. Vjerovala je da e je
Ana ubiti. Njen histerini bijes dao joj je natprirodnu snagu.
"Ponovno bacaju bombe!" povika netko. Dok su se gomilom
irili prestraeni povici Ana je prestala napadati i pogledala prema
gore. Jan se osjetila dovoljno sigurnom da uini isto. Nebeski
Gospodar se kretao i ostavljao je za sobom oblak malih crnih
predmeta, poput abe kad u bari polae jaja. Isprva je Jan pomislila
da su to bombe, ali tada se iznad svakog lika rairio udni oblik koji
je usporio njihov pad.
Kad su se spustili blie zemlji Jan je napokon shvatila da su
to Nebeski Ratnici. Stotine njih.
Jan se nadala da e mnogi Nebeski Ratnici prizemljiti u vatre
koje su harale gradom i izgorjeti, ali oni su oito vjeto upravljali
kupolama od tkanine koje su se uzdizale nad njima. Svi su se spustili
izvan grada, u prostoru izmeu prvih redova zgrada i vanjskoga zida.
Okruili su itav grad i pjeice krenuli prema sreditu.
"Vraaju se!"
Zid crnih oklopa pribliavao se irokom avenijom prema
bolnikom zidu. Jan je znala da vie nema nade, ali unato tome nije
osjeala strah. Jedino to je osjeala bila je neka neodreena nada da
e sve brzo zavriti i da e njena smrt biti brza. Namjestila je
samostrijel i ekala. Crna plima se sve vie pribliavala. Ispalila je
strijelu i vidjela kako njena rtva pada zajedno s mnogim drugima,
ali ovog puta su Nebeski Ratnici nastavili navirati. Pucali su iz
puaka i trali. ula je zviduke metaka koji su letjeli oko nje. Jedan
joj je proao vrlo blizu glave. Nije imala vremena ponovno napeti
samostrijel, pa ga je bacila na tlo i izvukla sablju i sjekiru
istovremeno se povlaei od zida. I drugi su uinili isto. ena s
Janine desne strane je vrisnula i pala na lea. Jan ju je u trku
pogledala i vidjela na njenom elu veliku okruglu rupu. Zavidjela joj
je na tako brzoj smrti.
34
Nebeski Ratnici su prelazili zid. Nikad im ranije Jan nije
prila ovako blizu. Vidjela je im je ak oi kroz uske pukotine na
sjajnim crnim maskama. Pribliavali su se glasno viui. Sa sabljom
u desnoj i sjekirom u lijevoj ruci Jan im je krenula u susret.
5
Netko je napokon podigao tijelo ija joj je teina pritiskala
noge. izma koju je osjeala uz lijevi bok grubo ju je prevrnula. Jan
zastenja i pokua otvoriti oi, no kapci su joj bili slijepljeni. U glavi
joj je tutnjalo i morila ju je neopisiva e.
"Ova je jo iva," ula je muki glas.
"Ne zadugo, ako je suditi po izgledu. Uini crvu uslugu i
prerei joj vrat," odgovori drugi glas, takoer muki. Ponovno je
zastenjala, ovaj put glasnije, i pokuala sjesti, no noge se jednostavno
nisu htjele pomaknuti.
Ruka u rukavici uhvatila ju je za bradu i grubo joj okrenula
glavu na stranu. ekala je da otrica noa zaree njen izloeni vrat.
No ruka je pustila bradu i prsti poee pretraivati njen trbuh
ispod prsne ploe. "Ne vidim nita ozbiljno. Ova krv sigurno nije
njena," ree prvi glas.
"Vjerojatno je od ovog nesretnika," ree drugi glas. "Vidi,
ini se da je imala sree i pogodila ga u pazuh."
Nije to bila srea, ljutito je razmiljala Jan dok joj je crvena
izmaglica ispunjavala svijest. Kad je Nebeski Ratnik podigao ruke u
namjeri da me udari kundakom, imala sam priliku vrlo precizno
naciljati.
"to misli?" upita prvi glas.
"Mislim da joj treba prerezati vrat."
"Naredba glasi da dovedemo zarobljenike, a do sada ih nismo
puno skupili."
"Naredba glasi da dovedemo vane zarobljenike kako bi ih
Aristosi mogli osobno kazniti za izdaju. Misli li da je ona vana?
Premlada je za to."
"Mogla bi biti vana," polako je nastavio prvi glas. Moda se
35
ispod sve te krvi krije princeza. Njen oklop djeluje prilino skupo."
Nakon duge stanke drugi je glas napokon odgovorio. "Ako je
ona princeza onda sam je Lord Pangloth, ali pretpostavljam da bismo
je mogli uzeti. Ako Aristosi ne izraze elju da se s njom poigraju
moemo zatraiti pravo na nju i prodati je u roblje."
Ruke u rukavicama uhvatile su je za runi zglob i grubo
podigle na noge. Ta je kretnja izazvala eksploziju boli u njenoj glavi
i izmamila bolni jauk. Jo uvijek nije mogla otvoriti oi i svladana
slabou na nogama se drala samo zahvaljujui nevidljivim
uhititeljima. Prekriili su joj ruke i zavezali ih konopom. "Kreni,"
naredio je drugi glas i povukao konop. Slijepa i slaba od boli i oka
Jan nije ni pomiljala na otpor te je nesigurnim koracima krenula
prema nepoznatoj sudbini.
Tek kad su stigli do trga uspjela je otvoriti oi. Poeli je
kiiti, a hladna je voda sprala sasuenu krv kojom su joj bili
slijepljeni kapci. Prvo to je ugledala bio je crni oklop na leima
Nebeskog Ratnika. Konop kojim su joj vezali ruke bio je napet preko
njegovog ramena. S njene desne strane hodao je drugi ratnik.
Okrenuo se prema njoj kad ga je pogledala. "Ooo, pa ti si
progledala," rekao je. Njegove hladne plave oi virile su ispod
runog ljema. "To je dobro. Slijepi rob ne vrijedi ni pare."
Pokuala mu je odgovoriti, ali grlo joj je bilo suho. Zato je
zabacila glavu unazad i otvorila usta. Hladna kinica joj je toliko
godila da je nakratko ak osjetila zahvalnost to je iva.
Meutim, ve prvi pogled uokolo vratio ju je u grubu
stvarnost.
Minerva je bila neprepoznatljiva. Poare je ugasila kia, ali
prije toga oni su ve uinili svoje. to nisu razruile bombe, unitila
je vatra. Nebeski Ratnici su zavirivali u ruevine i uzimali sve to su
mogli. Sudei po hrpama stvari koje su leale na trgu, u potrazi su
imali dosta sree. Bilo je tu i nekoliko razbacanih vrea sa itom, to
je znailo da su otkrili ak i podzemna spremita. Nebeski su Ratnici
utovarivali teret u velike nosae jednake onom koji je ranije uniten.
Jan je pretpostavljala da se Nebeski Gospodar nalazi tono iznad
njih, ali ga zbog guste kie nije mogla vidjeti. inilo se da kablovi na
kojima su visili nosai nestaju negdje u nitavilu desetak metara
36
iznad zemlje.
Jan je primijetila da je vode prema velikom kavezu grubo
ispletenom od prua. Na njegovom je vrhu bio zavezan konop koji se
takoer protezao prema gore i nestajao u sivilu neba. U kavezu je
bilo dvadesetak ljudi. Priavi blie otkrila je da joj nitko od njih nije
roak niti bliski prijatelj. Veinu ih, zapravo, nije ni poznavala. Ako
su zaista samo oni preivjeli, tada su svi koje je Jan ikada voljela
sada mrtvi.
Izgubila je majku, oca, Alsu, sve prijatelje... ak i Simona.
Nije to mogla prihvatiti. Do sada je u ivotu izgubila samo jednu
blisku osobu, a to je bila Pola, njena starija sestra koja se rodila jedno
doba parenja prije Jan. Pola je poginula prije est godina u borbi s
bandom pljakaa dok je uvala jedno od vanjskih obradivih
podruja. Jan se dugo nije mogla pomiriti s njenom smru, a sada se
morala suoiti sa smru itavog svoga svijeta.
"to to imate?" upita Ratnik koji je stajao kraj kaveza kad su
mu se pribliili. Onaj koji je drao konop poeo joj je odvezivati
ruke.
"Nismo sigurni, gospodine," odgovori drugi Ratnik, onaj o
kojem je Jan razmiljala kao o 'prvom glasu'. "Prema izgledu oklopa
moglo bi se rei da je bila vana. Moda ak princeza, gospodine."
Trei se ratnik glasno nasmije i prie blie Jan da je bolje
pogleda. "Amazonke nemaju princeze, vojnie. Ili tonije, nisu
imale. Sviala im se ideja demokracije. Ali imale su neku vrstu
vladajue klase..." Kad joj se pribliio, Jan opazi da je trei Ratnik
odjeven drukije od one dvojice, te je zakljuila da je vjerojatno neki
asnik. "to ti kae o tome, amazonko?" upitao je. "Jesi li bila netko
vaan meu vama crvima?"
Kinica je ublaila suhou u Janinom grlu pa je sada mogla
odgovoriti. "Ne," rekla je promuklo. "Ja sam samo ratnik." Tada joj
na um padne pomisao o lancu i medaljonu koji je nosila oko vrata
kao znak da je ki Glavarice. Bio je skriven ispod oklopa, ali inilo
se da ovaj asnik poznaje njihove obiaje.
"Samo ratnik," podrugljivo je ponovio asnik. Tada ju je
uhvatio za ruku i povukao prema kavezu. "Hej, crvi!" povika je.
"Znate li tko je ova cura?"
37
Svi su zarobljeni Minervani pogledali u Jan. Lica sivoga od
oka i umora mirno su sjedili uz stjenke kaveza, Jan je odmah
zapazila da su zarobljenici veinom mukarci. "Dakle?" zahtijevao je
Nebeski Ratnik.
Zarobljenici su zatresli glavama. Jan je laknulo. Nije joj bilo
vano hoe li ivjeti ili umrijeti, ali nikako nije eljela dospjeti u ruke
'Aristosa', ma tko oni bili. Zapamtila je rijei Nebeskih Ratnika, a
pomisao o muenju ju je uasavala.
"to se moe," nezadovoljno je promrmljao asnik. "Skinite
joj oklop i zatvorite je u kavez s ostalim crvima." Gurnuo ju je prema
dvojici Ratnika.
Dok su joj raskopavali zatitnu prsnu plou, Janin se eludac
grio od rastue panike. Znala je da e asnik vidjeti medaljon.
Uskoro se to i dogodilo.
Priao joj je blie i uhvatio medaljon svojom eljeznom
rukavicom. "No, ovo mi se stvarno svia," ree. "Izgleda kao isto
zlato. to je to?"
"To je... to je medalja. Dobila sam je. Za hrabrost. Na zidu.
Sprijeila sam velikog gutera da ude..." Govorei to Jan je osjetila
val prezira prema samoj sebi. Lagala je ovim gadovima da bi spasila
vlastiti ivot. Kad bi je majka ula...
Zastala je kad je asnik neoekivao povukao medaljon
prekinuvi lanac. Spremio ga je u dep na svojem pojasu. "Znai, ti
si hrabra mala amazonka. A za amazonku si stvarno mala. Nimalo
via od onih vaih eunuha."
"Namjeravali smo zatraiti pravo na nju ako je nitko drugi ne
eli," oklijevajui je rekao drugi glas. "Moda bi je kupio neki ceh
robova."
"Mislim da je to u redu," odgovorio je asnik. "Ali oekujem
postotak."
"Oh, naravno, gospodine," rekao je 'drugi glas'. "To se
podrazumijeva."
"To mi je drago uti," dodao je asnik. "Sad zavrite s njom i
pridruite se svojoj jedinici. Uskoro kreemo."
"Da, gospodine." Naredili su joj da skine rukavice, izme i
pojas za oruje, a tada je 'drugi glas' pretraio njenu odjeu traei,
38
vjerojatno, skriveno oruje. Uzmicala je pod njegovim dodirima
bojei se da bi to mogao biti uvod u silovanje.
Bomba je jo uvijek bila u njoj. Tono je osjeala njen oblik.
eljela je da ju je nekako izgubila u borbi ih dok je bila u nesvijesti.
Pretraivanje je bilo brzo gotovo i ubrzo su je poveli prema
vratima kaveza koja je jedan Ratnik otvorio. Gurnuli su je unutra i
zalupili za njom vrata. "Uivaj sa svojim prijateljima dok moe.
Uskoro kreemo na vrlo zanimljivo putovanje," doviknuo je asnik i
glasno se nasmijao.
Jan je zahvalno sjela izmeu dvije ene. Bila je vrlo slaba i u
glavi joj je tutnjalo. Kad su asnik i dva Ratnika otili nosei njen
oklop i drugu opremu ena s njene desne strane je progovorila. "Ti si
ki Glavarice Melisse, zar ne? Ki one koja je odgovorna za sve
ovo."
Jan ju je pogledala. Njeno joj se lice uinilo poznatim, ali nije
joj znala ime. Na trenutak je Jan bila spremna porei da je Melissina
ki, ali ipak je odustala od takvog kukavikog ponaanja. "Moja
majka nije jedina odgovorna. Veina u Vijeu stala je na njenu
stranu."
"Ali ideja o unitenju Nebeskog Gospodara bila je njena.
Pogledaj to smo time dobili." ena je podigla osakaenu ruku i
pokazala prema ruevinama iz kojih se jo uvijek dizao dim.
Jan je uzdahnula. Nije imala snage prepirati se. "Zato nisi
rekla Ratnicima tko sam?"
"Isprva nisam bila sigurna. Ali sad jesam." enine sjajne oi
gledale su je s hladnim prezirom. Jan se sjetila kako ju je Ana gledala
kad ju je napala. Da Nebeski Gospodar nije zapoeo novi napad i
omoguio joj bijeg Ana bi je tada sigurno ubila. Njeno se stanje oaja
jo vie produbilo. Osim to je bila u rukama neprijatelja, mrzio ju je
i vlastiti narod. Osvrnula se po kavezu. Svi koji su nauli enine
rijei zurili su u Jan s jednakim prezirom, ak i mukarci.
Zatvorila je oi i ekala da joj uine to ele. To je nepravda,
ogoreno je razmiljala. Nije pravedno da sam jo uvijek iva. Po
svim pravilima danas sam morala poginuti. Bila je sigurna da e
poginuti u posljednjoj borbi. Svi su branitelji bili brzo svladani i Jan
se odjednom nala sama u gomili Nebeskih Ratnika. Jedan od njih
39
stajao je pred njom i ve je podigao kundak da je njime udari.
Posljednje ega se sjeala bilo je da je u tom trenutku zamahnula
sabljom. Pretpostavljala je da ju je ratnik u padu ipak udario i
onesvijestio. Bila je pokrivena njegovim tijelom i krvlju, pa su je do
zavretka borbe svi smatrali mrtvom. Nebeski su je Ratnici pronali
tek kad se sve smirilo te su poeli razmiljati o zarobljavanju
preivjelih. Pitala se to se dogodilo s bespomonim ranjenicima u
bolnici, ali je zatvorila um pred injenicom koja se sama nametala...
Nakon otprilike pola sata kia je prestala. Jan je otvorila oi i
pogledala prema nebu. Nebeski je Gospodar jo uvijek bio skriven u
sivilu neba, ali Jan je osjeala njegovu blizinu i priinjalo joj se da
uje um njegovih motora. Na trgu je bilo jo samo nekoliko
Nebeskih Ratnika i jedan nosa tereta. Zbog toga je pretpostavljala
da se polazak blii, ali zbunjivalo ju je to jo uvijek nisu podigli
kavez. Ponovno je pogledala konop zavezan na vrhu kaveza. Bio je
debeo, ali i prilino istroen. Pomisao da e taj konop morati ponijeti
teinu dvadesetjedne osobe, makar i na tako maloj udaljenosti koja ih
je dijelila od broda, nije joj se nimalo sviala.
Uskoro je podignut i posljednji nosa s preostalim Nebeskim
Ratnicima i njihovim teretom, ali kavez je i dalje mirno stajao na
razorenom trgu. Jan je uznemireno gledala u nebo pitajui se to oni
gore namjeravaju.
Uz glasnu kripu kavez se napokon poeo dizati. Svi su se
zarobljenici uhvatili za reetke kad se kavez zanjihao na kraju
konopa koji se cvilei rastezao. Jedan je mukarac vikao. Jan mu to
nije zamjerila.
Uskoro su uli u oblak i obavilo ih je neprobojno sivilo. Jan
nije mogla vidjeti ak ni enu koja je stajala do nje. Jo se jae
oslonila na reetke od prua dok se kavez sve bre okretao. Osjetila
je vrtoglavicu i zatvorila oi, ali to joj nije pomoglo. Iako se bojala
dolaska na palubu Nebeskog Gospodara, ipak je molila Veliku
Majku da putovanje prema gore to bre zavri.
Kavez je napokon izaao iz oblaka. Jan otvori oi i pogleda
prema gore. Iznad njih se na udaljenosti od dvjesto ili tristo metara
nalazio Lord Pangloth, zastraujui u svojoj veliini kao i uvijek
prije. Konop na kojem je visio kavez izgledao je jednako nedostatno
40
kao nit konca. Tada Jan shvati neto zbog ega je umalo ispraznila
mjehur.
Kavez se podizao jednako kao i Nebeski Gospodar, ali
udaljenost meu njima nije se smanjivala. Oni gore su ga
jednostavno ostavili da visi na konopu. Pogled na sve dalju povrinu
oblaka pod njima potvrdio je njene strahove. Brzo su se podizali nad
oblakom, ali pritom se nisu nimalo pribliavali Nebeskom
Gospodaru.
Drugi su poeli dolaziti do istog zakljuka. "to se dogaa?"
zajecala je jedna ena. "Zato nas ne vuku na brod?"
Kavez se nastavio ljuljati i kripati. Jan se udila zato se sve
oko nje jednostavno ne raspadne na komade. Pleteni pod kroz koji je
mogla vidjeti oblake ispod njih inio se posebno slabim. Odluila se
popeti po jednoj od stijenki kaveza i gurnuti ruke i noge kroz otvore
u pletivu. Novi je poloaj bio neugodan, ali sada se osjeala
sigurnije.
"Jo uvijek se ne miemo!" povika netko. "to ovi gadovi
misle?"
"Prerezat e konop! Znam ja njih!" uo se drugi glas proet
strahom. Jedan je mukarac poeo glasno plakati.
Jan je razmiljala o istoj stvari. Ili to, ili e ih Nebeski Ratnici
jednostavno ostaviti da vise u kavezu sve dok ne umru od ei, gladi
i hladnoe. Ali emu onda sve one prie o prodaji u ropstvo?
Zubi su joj cvokotali. Na veim je visinama postajalo sve
hladnije, a odjea im je svima bila potpuno mokra od kie. Pa dobro,
pomisli Jan, napokon e mi se ostvariti moja elja. Ipak u umrijeti...
Nekoliko trenutaka kasnije ena koja ju je prepoznala ree:
"Netko od nas bi se trebao popeti i razvezati konop. Bolje je da
umremo tako nego u rukama onih mukih udovita". Jan se brzo
usprotivila. Jo je uvijek eljela umrijeti, ali ne na taj nain. Nije
mogla podnjeti pomisao o beskrajnom poniranju kroz oblake i
konanom sudaru s tlom.
ena se zlobno nasmijala. "Toliko o asti Melissine obitelji.
Ki joj je kukavica."
"Nisam! Ne razumije... ja upravo zbog asti Minerve i moje
majke moram stii iva na Nebeskog Gospodara."
41
"A da?" ree ena uz sumnjiavi osmijeh. "Zato?"
Jan je ve poalila to je to rekla, ali sada nije imala drugog
izbora nego nastaviti. "Moj je zadatak... unititi Lorda Panglotha."
im je to izgovorila postala je svjesna koliko smijeno to zvui. Nije
se iznenadila kad se ena poela smijati, kao i nekolicina drugih koji
su nauli razgovor.
"Namjerava unititi Nebeskog Gospodara? Reci nam,
Melissina keri, kako e obaviti taj skromni zadatak?"
"Imam... imam skriveno sredstvo... u sebi. Oruje. Napravila
ga je Helen..." Osjeala se glupo. Znala je da ovo govori samo zato
da bi produila svoj ivot. Nije vjerovala da onom siunom
bombom moe imalo otetiti Nebeskog Gospodara. Osim toga, plan
je bio da na Lorda Panglotha dospije vie osoba s jednakim
bombama.
ena se ponovno nasmijala. "Oruje? Kakvo oruje? Je li to
moda pribadaa skrivena u tvojoj kosi? Hoe li njome ispustiti plin
iz Lorda Panglotha? Glupao! Jednako si luda kao i tvoja majka,
djevojko!"
Prije nego je Jan smislila odgovor neki mukarac povika,
"Prestali smo se dizati!"
Jan shvati da je to istina. Nebeski Gospodar se vie nije dizao,
nego je sve veom brzinom letio prema naprijed. Kavez su sve ee
zanosili jaki naleti vjetra koji su onemoguavali razgovor. Zbog
prizora koji je ugledala pred njima Jan je postala sigurna da troni
kavez nee jo dugo visiti pod nebeskim divom. Pred njima se
nalazio golemi, crni olujni oblak, a Nebeski se Gospodar oito kretao
ravno prema njemu.
6
Let kroz oluju bio je najstranije iskustvo u Janinom ivotu.
Kad se Nebeski Gospodar pribliio ustalasanoj masi olujnih oblaka
tek se poelo mraiti, ali u oblaku je ve vladala neprobojna tama.
Udari kojima su kavez i njegovi zatoenici bili izloeni postajali su
as jai, as slabiji. Povremeno se kavez podizao u snanim uzlaznim
42
strujanjima, a tada propadao uz jaki trzaj. Jan je svaki puta pomislila
da je troni konop puknuo i vrisnula.
Prolomila se zagluujua grmljavina popraena bljeskovima.
Jan se inilo da se nalaze u samom sreditu oluje i oekivala je da e
ih svakog trenutka pogoditi munja. Nikada se prije nije osjeala tako
beznaajna i bespomona. ibali su je vjetrovi, moila ju je kia,
zagluivala grmljavina i zasljepljivale je munje, a ona je, ruku i nogu
provuenih kroz otvore u pletenom kavezu, sklopljenih oiju
preklinjala Veliku Majku da je spasi.
Kad je povjerovala da je konop ve odavno puknuo i da je
kavez preputen vjetrovima koji e ga zauvjek nositi po olujnom
oblaku, udari su iznenada prestali. Otvorila je oi i vidjela da kavez
sada visi u bistrom, mirnom zraku, te je ponovno zaula snano
zujanje motora.
Podigla je pogled prema beskrajnoj letjelici obasjanoj
nizovima svjetiljki. Izvukla je ruke i noge iz reetki na kavezu i
bacila se na pod. Smrzavala se i udovi su je boljeli, ali bila je previe
iscrpljena da bi o tome razmiljala. Zaspala je.
Probudila ju je suneva svjetlost. Kroz pod kaveza je vidjela
da je tlo vrlo blizu. Letjeli su nad pustim, pljesnivim Poljima
obojenim prepoznatljivo jarkim, neskladnim bojama. Vrhovi drvea i
veih nakupina gljiva nalazili su se manje od metra ispod kaveza.
Sjela je i otkrila da joj je svaki mii na tijelu ukoen i bolan,
ali nita nije moglo pomutiti njenu radost zbog sunca koje joj je
grijalo kou. Shvatila je i da je gladna. Koliko je vremena prolo
otkako je posljednji puta jela? Najmanje dvadeset etiri sata.
Oko nje su leali uspavani likovi, barem se tako isprva inilo.
No kad je dotakla rame najblieg mukarca sa zaprepatenjem je
otkrila da je hladan i ukoen. Mrtav.
Na trenutak je povjerovala da je jedina preivjela, ali kad je
zatresla rame susjedne ene s olakanjem je primijetila da je topla.
ena se pomakla i zastenjala, a tada otvori oi. "Oh, to si ti," ree.
"Luda Melissina ki. Pusti me da spavam." Jan isprva nije prepoznala
da je to ena koja ju je sino napala. inilo joj se da se enino lice
tijekom noi stisnulo. Bilo je ispijeno, a oi su joj okruivali crni
kolobari. Jan se pitala izgleda li ona imalo bolje.
43
"Ovaj ovjek," ree promuklo. "Mrtav je."
ena se s mukom podignu u sjedei poloaj i pogleda
mukarca. "Sretnik," ree. "Zavidim mu. Sad je s Velikom Majkom.
Ako je asno ivio uskoro e se roditi kao ena i bit e korak blie
raju."
Jan je znala da je to tako, ali blizina lea ju je unato tome
uznemiravala. Legnula je preko mukarca i oprezno dotakla nogu
ene koja je leala kraj njega. Brzo je povukla ruku. I ena je bila
mrtva.
Kavez se trznuo. Jan je zajecala i uhvatila se za reetke.
Trznuo se ponovno. Ona podignu pogled. "Diu nas!" povika.
"Idemo gore!"
Dok se kavez sve vie pribliavao golemom trbuhu Nebeskog
Gospodara njegovi su se zatoenici poeli micati i podizati. Sedam
likova je ostalo nepomino. Jan je pretpostavljala da su umrli od
hladnoe, a moda i od oka. Ona se ponovno nala medu
preivjelima. Moda joj je tako sueno. Moda zaista ima misiju za
obaviti. Da li je Velika Majka odrava na ivotu kako bi ostvarila
Melissin naum? Ta ju je zamisao ohrabrila.
Zatoenici su se prestreeno pogledavali dok je letjelica
pomalo zaklanjala nebo nad njima. Jan je primijetila da ih podiu
prema etvrtastom otvoru na palubi. Srce joj je bolno udaralo u
grudima dok su joj strepnje postajale sve jae. to ih eka u
Nebeskom Gospodaru? Kakve su im uase spremili stanovnici Lorda
Panghlotha?
Kavez je proao kroz otvor u palubi i uao u veliku, slabo
osvijetljenu prostoriju s visokim stropom na kojem su visili razliiti
strojevi, a medu njima i onaj koji je podizao kavez. Kad su joj se oi
privikle na tamu Jan vidje da u prostoriji stoje mnogobrojni ljudi.
Otvor na palubi se polako zatvorio, a potom je kavez sputen
na tlo. Likovi u sjeni su sa svih strana prilazili kavezu i Jan vidje da
su to iskljuivo mukarci. Neki su bili odjeveni u crno i nosili su
oruje; oito su to bili Nebeski Ratnici, samo to su skinuli oklope.
Drugi su na sebi imali jednodijelna iroka odijela razliitih sumornih
boja. Svladana strahom Jan nije mogla sprijeiti drhtaje koji su joj
potresali tijelo. Znala je da su Nebeski Ratnici mukarci, ali dok ih je
44
viala skrivene pod maskama i oklopima uspijevala je zanemariti tu
injenicu. Sada se, meutim, morala suoiti sa spoznajom da je
okruena mukarcima. Mukarcima koji nisu poput onih
minervanskih, ve su nepromijenjeni potomci Starog ovjeka -
udovita koje je tisuama godina potcjenjivalo i iskoritavalo ene,
koje je silovalo svijet svojom pohlepom, agresivnou i zlom
tehnologijom, a tada ga napokon i umalo unitilo Genetskim
Ratovima. Cijeloga ivota uili su je da mrzi i prezire ta stvorenja, a
sada se nala u njihovoj milosti.
Okupljeni mukarci su promatrali zatoenike kaveza s
mjeavinom prezira i zanimanja. "Hoj, amazonke!" povika jedan od
njih. "Izgubile ste smisao za borbu, zar ne?"
"Pustite nas odavde i pokazat emo vam!" odgovori ena koja
je optuila Jan. Jan joj je zavidjela na hrabrosti da izgovori te rijei.
Tada se meu Nebeskim Ratnicima pojave dvije osobe koje
su izgledom znatno odstupale od drugih prisutnih. Jan se iznenadila
kad je vidjela da je jedna od tih osoba ena. Mukarac je na sebi
imao krvavo crvenu jaknu sa irokim rukavima koji su se na runom
zglobu naglo suavali. Jakna mu je sezala do struka, a dolje je
umjesto hlaa nosio vrlo uske bijele arape koje su mu isticale
muskulaturu nogu. Jan je bila sigurna da bi se kroz arape jasno vidio
i oblik njegovog spolovila da ga nije pokrio arko crvenim
pokrivalom od krute koe. Duga crna kosa sezala mu je do ramena, a
na izduenom, arogantnom lice pokrivenom slojem bijelog pudera
isticale su se crveno obojene usnice.
ena je izgledala jo bizarnije. Njena crvena haljina bila je
najudnija odjea koju je Jan ikada vidjela. U struku je bila tako uska
da se Jan pitala kako ena uope moe disati. Neprirodna suenost
struka naglaavala je njene kukove i poprsje, od kojeg je vei dio bio
izloen pogledima zbog dubokog izreza na haljini koji je dopirao sve
do polovice grudi. Jan se najvie udila neobinom dijelu odjee koji
se nazirao ispod haljine, a gurao je grudi prema gore.
enino je lice takoer bilo pokriveno bijelim puderom koji je
naglaavao crvenilo usta, dok joj je gusta plava kosa stajala skupljena
na vrhu glave i uvrena brojnim ukosnicama s dragim kamenjem.
Tek kad je mukarac progovorio Jan je uspjela skinuti pogled
45
sa ene, "Ja sam princ Magid, visoki komornik Lorda Panglotha,"
izjavio je visokim, piskutavim glasom. "Ovdje sam da vas
obavijestim o odluci Lord Panglotha o vaoj sudbini. Pobunom
protiv vladavine Nebeskog Gospodara izgubili ste sva prava kojima
vas je Lord Pangloth velikoduno podario. Vaa je zajednica najprije
prekrila prvi zakon Nebeskih Gospodara, jer ste izradili naprave
sposobne letjeti iako ste znali da je nebo u apsolutnoj vlasti Nebeskih
Gospodara i da je zauvijek nedostupno vama zemljanima. K tome ste
se jo usudili upotrijebiti te ureaje protiv Lorda Panglotha u
izdajnikom pokuaju da unitite svog vladara. injenica da je taj
pokuaj bio osuen na propast nimalo ne umanjuje teinu vaeg
zloina.
"Drugi lanovi vae zajednice ve su platili svoj dug sada
je red na vama. Imate dvije mogunosti: smrt ili doivotno ropstvo.
Odaberite sami. Dajem vam tono minutu vremena da odluite."
Zavladala je tiina. Jan se okrenula i pogledala ostale.
Od dvadeset zatoenika samo je trinaest preivjelo. Devet
ena i etiri mukarca. Meu sedam preminulih bio je pet mukaraca.
Kao to je Jan predvidjela, prva je progovorila ena koja ju je
noas optuila. I prije nego je otvorila usta Jan je znala to e rei.
"Ja sam za to da odaberemo smrt," rekla je. "U ast sjeanja na
Minervu i nae mrtve sestre."
"Da, odaberimo smrt!" sloila se druga ena. Jo tri ene su s
manje oduevljenja promrmljale svoj pristanak. Mukarci su
izgledali zbunjeno. "to kae Melissina ki?" hladno upita ena
okreui se prema Jan.
Jan nije znala to da uini. Njena elja za smru iezla je kad
se jutros probudila obasjana suncem, no s druge se strane uasavala
pomisli da se prepusti mukarcima s Nebeskog Gospodara makar i na
jednu minutu, a pogotovo za ostatak ivota. Morala je misliti i na
svoju misiju. Sumnjala je da ima ikakve nade u uspjeh, ali osjeala je
obavezu da barem pokua.
"Kao to sam i mislila," ree ena kad Jan nije odgovorila.
"Vrijeme je isteklo," prekine ih ovjek u crvenom. Dva
Nebeska Ratnika su prila kavezu i otkljuala vrata. Drugi izvukoe
sablje. "Izaite i recite to ste odluili."
46
Trinaest sumornih likova polako je izalo iz kaveza i poredalo
se po uputama koje su im dovikivali Ratnici. Jan se na trenutak
okrenula i pogledala sedam prilika koje su nepomino leale u
kavezu.
"Dakle, to ste odluili?" upita Visoki Komornik visokim,
napetim glasom. Zvuao je kao da nije navikao glasno govoriti. "Svi
koji su izabrali smrt neka istupe naprijed."
ena koja je optuila Jan istupila je bez imalo oklijevanja.
Odmah su to uinile jo etiri ene. Jedna po jedna, uz oito
oklijevanje, pridruile su im se sve ostale ene, ostavljajui iza sebe
samo Jan i etiri mukarca. Jan se osjetila ponienom. eljela je
napraviti taj kljuni korak, ali nije za to imala snage.
Prva ena u prednjem redu je okrenula glavu i pogledala Jan.
Nije nita rekla, ali izraz njenih oiju govorio je dovoljno. Jan je
pognula glavu i zagledala se u pod.
"Toliko vas eli umrijeti?" iznenaeno upita Visoki
Komornik. Okupljeni Nebeski Ratnici poeli su nezadovoljno
mrmljati. Jan je pretpostavljala da oni od dananjeg dana oekuju
fmanciju dobit. Pa ipak, ako su ih Nebeski Ratnici eljeli zadrati
kao robove, zato su noas tako malo marili za njihove ivote?
"Bolje i smrt nego krajnje obeaenje," ree ena koja je
optuila Jan. Jan joj je i dalje zavidjela. Da je ona izgovorila te iste
rijei sigurno bi zvuale smijeno. "Jedino to traimo jest da naa
smrt bude ista i da nam vae ruke prije smrti ne okaljaju tijelo."
"Sve e biti po propisima," ree Visoki Komornik. "I nitko
vas nee uznemiravati. Ali to je s onom ondje? Zato ona ne dijeli
vau nerazumnu elju za samounitenjem?"
Jan je podigla pogled i vidjela da pokazuje prema njoj. ena
ju je pogledala i mrzovoljno rekla, "Ona je nae tajno oruje. Golim
e rukama unititi sve vas i vaeg Nebeskog Gospodara. Tako nam je
barem rekla..."
Visoki Komornik, ena koja ga je pratila i svi drugi nebeski
ljudu prasnuli su u smijeh. Jan se zacrvenjela. eljela je umrijeti - ali
nije to eljela dovoljno da se odlui na taj presudni korak i pridrui se
ostalima.
Kad je smijeh utihnuo, Visoki Komornik uzdahnu i ree,
47
"Dobro, zavrimo sad s time. Svi koji su izabrali smrt neka se vrate u
kavez."
Jan je izbjegavala poglede devet ena koje su se polako
vraale u kavez. etiri mukarca stajali su uz nju pognute glave.
Priao joj je Nebeski Ratnik i grubo je povukao u stranu. Imao je
gustu crnu bradu kakvu Jan nikada prije nije vidjela. Minervanski
mukarci nisu putali bradu.
Stroj na stropu se poeo okretati i podigao je kavez nekoliko
metara iznad poda. Tada se zaulo zujanje strojeva i pod kavezom se
u podu otvorio otvor. Jan je osjetila muninu. Znala je to e se
dogoditi. Znale su to i ene u kavezu. Neke se su poele glasno
moliti Velikoj Majci. Jan zatvori oi.
"Melissina keri!"
Otvorila je oi i vidjela enu koja ju je noas napala kako je
pokuava dohvatiti kroz drvene reetke. "Melissina keri! Zato si
tako skromna? Sigurna sam da bi tvoji novi gospodari bili poaeni
kad bi znali da si "
Kavez je pao. Bez ikakvog upozorenja, kao da je odjednom
nestao. Jan je pretpostavljala da je netko jednostavno presjekao ue
na kojem je visio. U glavi joj se vrtilo i inilo joj se da e se
onesvijestiti. Odjednom se pred njom stvorio Visoki Komornik.
Oblaci jakog sladunjavog parfema ispunili su joj nosnice i guili je.
ena je stajala odmah iza Komomika i navirivala se preko njegovog
ramena znatieljno motrei Jan.
"Kako se zove, djevojko?" upita je.
"Jan. Jan Dorvin."
"O emu je to priala ona ena?"
Jan zatrese glavom. "Ne znam. Nisam joj se sviala. Misli...
mislila je da sam kukavica."
Visoki Komornik je znaajno pogladio kratku, iljastu
bradicu, a tada ree, "Za tebe je bolje da si kukavica, jer zbog toga si
ostala iva. Pokae li se neposlunom odmah e se pridruiti
svojim pokojnim prijateljima. Je li ti to jasno?"
"Da," proapta Jan.
"Dobro." Visoki Komornik se okrenuo prema etiri
minervanskih mukaraca. "Isto vrijedi i za vas. uo sam, dodue, da
48
je vama eunusima poslunost uroena, no ipak sam vas upozorio.
Razumijete li?"
Kimnuli su glavama. Jan je osjetila prezir prema njima, ali
brzo ga je zatomila. Nije bila u poloaju da druge optuuje za
kukaviluk. Niti je mogla biti sigurna da oni zaista jesu kukavice.
Tijekom jueranje bitke vidjela je nekoliko minervanskih mukaraca
da se bore uz sestre. Nisu se borili dobro i Nebeski su ih Ratnici brzo
svladali, ali barem su se trudili i Jan ih je zbog toga potovala.
Meutim, slika minervanskih mukaraca sa sabljom u ruci
istovremeno ju je ispunila nelagodom... upravo kao to je oekivala.
Visoki Komornik se osvrnuo po prostoriji. "Pretpostavljam da
e neki od vas zatraiti pravo na neke od preivjelih. Ako je tako,
uinite to odmah."
"Ja, Gregory Tanith iz Treeg bataljona, u svoje ime i ime
Ratnika Martina Sundina iz Treeg bataljona, traim pravo na enu,"
ree Nebeski Ratnik s crnom bradom koji ju je jo uvijek vrsto
drao za nadlakticu. Jan je iznenaeno u njemu prepoznala 'prvi glas'.
Visoki Komornik je nestrpljivo klimnuo glavom i rekao,
"Ima li slubeno odobrenje za taj zahtjev?"
"Odobrio ga je Oficir Kaplan iz Treeg bataljona."
"Dobro, tad je tvoje pravo na nju priznato. Kome je
namjerava prodati?"
"Namjeravali smo je ponuditi robovlasniku Bannionu. U
posljednje je vrijeme imao dosta gubitaka medu staklarskim
hodaima."
Visoki Komornik je s odobravanjem klimnuo. "Odlino. Rad
s Bannionovom etkom e joj brzo izbiti iz glave svu volju za
borbom koja joj je jo ostala."
"Oh Basil, teta je gurnuti djevojku medu Bannionove
prostake. Tako je zgodno stvorenje. Zato je ne kupi za mene?
Poduila bih je da mi bude sluavka," ree ena koja je do sada sve
utke promatrala. Govorila je oprezno. Jan se inilo da pokuava
oponaati djevojicu.
"Ne budi smijena," razdraeno ree Visoki Komornik. "Ne
mogu ti dopustiti da ima amazonku za sluavku. Osim toga, jo ne
znamo je li zaraena. Ako jest, neka za to ispata Bannionov olo."
49
ena je pognula glavu i ponovno utihnula. Visoki Komornik
je tada posluao zahtjeve za etiri minervanska mukarca. Jan se
prepustila oaju kad je shvatila da su prodani u razliite 'cehove', to
god oni bili. Nije se htjela odvojiti od posljednja etiri Minervana, pa
makar oni bili i mukarci. Njen crnobradi 'vlasnik' ju je grubo
progurao kroz gomilu i Jan se odjednom osjetila vrlo usamljena.
Poveo ju je prema irokim vratima nad kojima je velikim
slovima pisalo DEKONTAMINACIJA. Iza vrata je u velikoj prostoriji za
stolom sjedio blijedi ovjek. Na licu me se vidjelo da se dosauje. Na
jednom kraju stola leala je hrpa odjee. Kad je ugledao Jan u oima
mu je bljesnula iskra zanimanja. Pohotno se nasmijao. "to to
imamo? Zar jednu od minervanskih amazoniki?"
"Jedinu," odgovori Tanith. "Ostale su odabrale pad. Osim nje
su ostala jo samo etiri minervanska mukarca."
"teta," ree ovjek za stolom odmahujui glavom. "Kamo je
vodi?"
"Bannionu. Pridruit e se staklarskim hodaima."
Bljedoliki se nasmijao kad je to uo. Jan se taj smijeh nije
dopao. to je vie ula o Bannionu i njegovim ljudima njena se
nelagoda pojaavala. "Kako se zove?" pitao ju je.
"Jan," promrmljala je.
"No, Jan, vrijeme je da skine odjeu. Svu."
Dogodilo se ono ega se bojala. "Zar ete me..." prisilila se da
kae mrsku rije "... silovati."
Dva mukarca su se pogledala i nasmijala. "Nemoj si laskati,
crve. Misli li da smo ludi? Tko zna kakvi sve virusi haraju u tebi,"
podrugljivo ree ovjek za stolom. "Na meni je da te barem izvana
oistim. Zato skini odjeu."
Polako je i nesigurno skinula suknju, majicu i donje rublje.
Stidjela se i uasavala se pomisli da bi je mogli temeljito pretraiti.
Bila je bolno svjesna bombe u sebi. inilo joj se kao da je postala
vea.
"Isuse, pogledaj te miie," ree ovjek dok je ustajao od
stola.
"Sve su amazonke - bile tako graene," objasni mu Tanith.
"Ali ova je prilino niska."
50
Drugi je ovjek mjerio Jan pogledom. Jan je poeljela dvije
stvari udariti ga po licu i povraati. "teta je potroiti je na
Bannionove budale," rekao je Tanithu.
"Slaem se. uj, uskoro se moram vratiti na dunost pa bi
bilo dobro da malo pouri."
"Nije da to elim, vojnie, ali potrudit u se." Namignuo je
Jan, a tada je s kukom na dugakom tapu pokupio njenu odjeu i
ubacio je u otvor na zidu kraj stola. Povukao je polugu. Jan je
pretpostavila da njena odjea sada lepra prema zemlji. "Proi kroz
ona vrata, djevojko brzo," naredio je pokazujui prema vratima na
suprotnom kraju prostorije. Jan je oklijevala, pa on doda, "Hajde,
nita ti se nee dogoditi. Barem ne ovdje." Nasmijao se.
Jan je prila vratima i oprezno ih otvorila. Vodila su u
dugaku prostoriju s tuevima. Laknulo joj je kad je shvatila da je
nee pretraiti. Status zaraene divljakue imao je svojih prednosti.
Stala je ispod najblieg tua i pogledala prema njemu
oekujui da iz njega procuri voda. Ali umjesto toga lice joj je
pogodio mlaz bijele tekuine koja joj je grizla oi i uasno je
zaudarala. Zagrcnula se trljajui oi i pipajui put prema vratima. Sa
svih tueva u nizu trcala je jednaka bijela tekuina. Ula joj je u usta
i tjerala je na povraanje. Napokon je stigla do vrata i pritisnula je
kvaku. Vrata se nisu otvorila. Poela je lupati po njima. "Pustite me
van!" povika. "Upomo!" Zrak je ispunila smrdljiva para. Sve je tee
disala. Pala je na koljena borei se s kaljem i povraanjem.
trcanje iz tueva je prestalo. Jan se osvrnula dok su joj suze
maglile pogled. Bijela tekuina je otjecala kroz odvode u podu, ali
tijelo joj je i dalje bilo pokriveno njome. Ustala je i ponovno
pokuala otvoriti vrata, ali ni ovaj puta to nije uspjela. Tuevi su
ponovno oivjeli i Jan se u panici stisnula u ugao, no ovaj puta se
inilo da iz njih trca ista voda.
Oprezno je pruila ruku pod najblii tu i tada je liznula.
Voda je imala ustajali miris, ali Jan to nije smetalo. Stala je pod tu i
zahvalno isprala sa sebe smrdljivu tekuinu koja joj je nadraivala
kou. Kad se temeljito isprala voda je prestala curiti i otvorila su se
vrata.
Vratila se u prvu sobu. Dvojica mukaraca su je zlobno
51
gledali. Pljunula je na pod, djelomino da oisti grlo i odvratni okus
iz usta, a djelomino da pokae svoju ljutnju. "Gadovi," rekla je.
"Mogli ste me upozoriti. Kakva je to tekuina?"
Tanith joj je priao i snano je udario po licu. Sruila se pod
snagom udarca. "Pravilo broj jedan," rekao je. "Nikada ne smije biti
nepristojna prema Nebeskim Ratnicima ili Slobodnim Ljudima.
Prema robovima se moe ponaati kako god eli, ali ako jo
jednom namjerno uvrijedi Slobodnog ovjeka slijedit e pad.
Razumije li?"
Jan je kimnula glavom i protrljala bolni obraz. Iz puknute
usnice joj se slijevala krv. "Bijela tekuina je jako dezinfekcijsko
sredstvo," nastavio je Tanith. "Koa i oi e te neko vrijeme pei, ali
to je jedino to ti se od nje moe dogoditi." Sagnuo se i pomogao joj
ustati.
Drugi ovjek se jo uvijek smijao kad joj je priao sa
svenjem odjee. Pruio joj ga je i rekao, "Odjeni to."
Rairila je odjeu i vidjela da je to jedno od onih irokih,
jednodijelnih odijela kakva su svi ovdje nosili. Kad ga je navukla na
sebe udei se neobinim zatvaraima s prednje strane koji nisu
bili ljepljivi, ve su se spajali kao arolijom Tanith joj ree,
"Koliko si stara, Jan?"
"Osamnaest godina."
Poloio joj je ruku na rame. "Samo toliko? Pa, vrijeme je da
vidi svoj novi svijet. Mjesto gdje e, uz malo sree, provesti
sljedeih stotinu osamdeset i dvije ili vie godina."
7
Najjai dojam je na Jan ostavio smrad. Nikada ranije u ivotu
nije bila okruena tolikim brojem neopranih ljudskih tjelesa. Bilo je
tu i drugih mirisa ali iskljuivo loih. Primijetila je hrpice
ivotinjskog izmeta na slamnatim prostirkama koje su pokrivale
povrinu 'ulice' i pitala se zato se nitko nije potrudio da ih skupi i
baci iz letjelice.
Dok je pratila Tanitha dugakim hodnicima neprestano se
52
podsjeala da se nalazi u Nebeskom Gospodaru. Niski strop i jarka
umjetna svjetlost bile su jedine osobine koje su razlikovale ovo
mjesto od nekog prenapuenog i nevjerojatno prljavog grada. S obje
strane irokog hodnika pruali su se duani i kue s prozorima i
vratima. Jan se inilo da hodaju ve satima, ali znala je da je
vjerojatno prolo tek petnaestak minuta otkako su ona i Tanith izali
iz male, pomine sobice koja ih je odnijela iz odjela za
dekontaminaciju.
Prvi susret s Nebeskim Ljudima doivjela je kao straan ok.
Jo je od djetinjstva esto zamiljala kako izgleda ivot u Nebeskom
Gospodaru, ali nijedno od tih matanja nije ju pripremilo na prizor
koji ju je pozdravio kad je izila na 'ulicu'. Pored gomile ljudi u
iznoenoj odjei neki su ak bili umotani samo u prljave krpe -
ulicom su lutale brojne ivotinje; guske, svinje, pilii i ovce. Bilo je
tu i mnogo djece razliite dobi, to je jo vie pridonijelo Janinoj
zbunjenosti jer je znailo da Nebeski Ljudi nemaju ogranieno
vrijeme parenja...
Gdje god su prolazili Jan je privlaila mrke i neprijateljske
poglede. Mukarci i ene su joj dobacivali, zvali je 'amazonkom',
'crvom', 'smeem sa zemlje', a i gore. Jedan bijesni ovjek je istupio
pred Tanitha i zahtjevao od njega objanjenje kojim je pravom doveo
tog zaraenog crva u sredite njihovog grada. Tanith je znaajno
poloio ruku na drku sablje i naredio ovjeku da se makne. On ga je
posluao, ali prije toga je pljunuo na Jan.
Uskoro potom Jan je izbaena iz emocionalne ravnotee kad
je pred njih stupila neka ena i obratila se Tanithu, "Dijete izgleda
izgladnjelo, vojnie. Mogu li joj ovo dati?" Pruila joj je veliku
crvenu jabuku. Janin je eludac istog trena poeo zavijati, iako joj se
ta gesta inila sumnjivom. Zar s jabukom neto ne valja? Je li
otrovana?
Tanith je nezainteresirano slegnuo ramenima. Jan je uzela
jabuku i zahvalila eni. Sumnjiavo ju je razgledavala, ali glad je
nadvladala sve sumnje i ona je pohlepno zagrize. Jabuka je bila
sona i ukusna. Tog trenutka je ne bi bilo briga ak i da jest otrovna.
Upravo je jela posljednje komadie jabuke kad se Tanith
neoekivano zaustavio i ona mu se zaletila u leda. Uhvatio ju je za
53
runi zglob i gurnuo prema vratima "Ovamo...
Stali su pred otvorenim vratima nad kojima je stajala ploa s
natpisom: CEH STAKLARSKIH HODAA. Jan je shvatila da joj je ovo
vjerojatno posljednja prilika da pobjegne od Tanitha; unato slabosti
zbog pomanjkanja hrane vrsto je vjerovala da bi ga jo uvijek mogla
onesvijestiti neoekivanim, brzim udarcem. Tekoa je leala u tome
to nije imala kamo pobjei. Ubrzo bi je uhvatili, a tada bi slijedio
veliki pad...
Prepustila se Tanithu da je progura kroz vrata u zamraeno
predvorje. Na niskoj klupi uz zid sjedila su dva mukarca i smijala
se, a trei je sjedio za velikim stolom ispletenim od prua. Sva su
trojica bila krupne grade i odjeveni u crna jednodijelna odijela. Za
razliku od ostalih Nebeskih Ljudi ovi su imali osunanu put.
ovjek za stolom odloi au na stol i veselo ree: "Je li to
na novi crv, Ratnie Tanith?"
Tanith je gurnu prema naprijed. "Jest."
ovjek je pomno promotrio Jan na isti nain kako je to ve
uinio ovjek u sobi za dekomtaminaciju. Ovaj puta bar nije bila
gola, ali njoj se inilo da njegove oi prodiru kroz odjeu i koa joj
se jednako najeila.
"Benny," ree ovjek. "Odvedi ih efu."
Jedan od dvojice na klupi je ustao i rekao im da ga slijede.
Jan je primijetila da je njegovo jedino oruje mala toljaga koja mu je
visila sa irokog konog pojasa. Poveo ih je kratkim hodnikom, a
tada kroz vrata u veliku prostoriju ispunjenu miriljavim dimom.
Zidove su pokrivale velike tapiserije, a na podu su leali razbacani
jastuci. Na hrpi jastuka u sreditu prostorije sjedio je najdeblji
mukarac to ga je Jan ikada vidjela. Bio je, zapravo, i jedini debeli
ovjek kojeg je vidjela, jer je gojaznost u Minervi bila nepoznata.
Procijenila je da tei najmanje stotinu i trideset kilograma. Kroz
njegovo ukraeno jednodijelno odijelo nazirale su mu se velike
kobasice masti oko bedara, trbuha i prsa, a vrat mu je bio tako debeo
da je izgledao kao da nema brade.
Pored njega je na jastucima kleala mlada djevojka i njeno
mu masirala vrat. U prvi mah se Jan uinilo da je djevojka potpuno
gola, no tada je spazila da oko bokova ima svezano nekoliko tankih
54
vrpca koe. Zbog nedostatka odjee i naina kako je pokorno
masirala vrat debelog ovjekajan je prema djevojci osjetila
odvratnost.
"Aha, amazonka!" dubokim je glasom izjavio debeli ovjek
kad ju je Tanith gurnuo prema naprijed. "Jedro malo stvorenje, reklo
bi se na prvi pogled."
Dok ju je zlobno pogledavao Jan je na um pala strana misao
da e je natjerati da se svue, ali na njeno olakanje on se samo
nasmijao i obratio Tanithu, "Bit e krasan staklarski hoda. Moe li
se nabaviti jo koja amazonka?"
Tanith mu objasni to se dogodilo. Debeli je ovjek sa
aljenjem uzdahnuo i segnuo pod jedan od jastuka odakle je izvukao
malu konu vreicu iz koje je dopiralo zveckanje metala. "Evo
dogovorene svote, vojnie," rekao je i bacio vreicu Tanithu.
"Moete ii."
Tanith je bez provjere njenog sadraja spremio vreicu u dep
na pojasu. "Hvala vam," rekao je i brzo napustio sobu. Jan je poalila
kad ga je vidjela kako odlazi. On ju je, dodue, zarobio, ali ipak je
bio njena posljednja veza s prolim ivotom. Prestraeno je zurila u
debelog ovjeka pred sobom, koji je izvukao neki drveni drak iz
posude i stavio ga u usta. Na Janino uenje s kraja drka poeo je
izlaziti dim.
"No, amazonko," rekao je. "Nadam se da cijeni svoj novi
poloaj i ne namjerava biti neposluna. Vjerujem da su ti posljedice
takvog ponaanja ve objanjene, zar ne?"
Kimnula je trudei se djelovati ponizno.
"Dobro. Izgleda kao dobar radnik. Ne bih te elio prebrzo
izgubiti. Upozoravam te da mora uvijek sluati muke robove s
kojima e zavriti. ujem li da se pridrava vaih minervanskih
gluposti dat u te izbievati. Sada ivi u mukom svijetu, amazonko,
gdje ene nemaju nikakih prava." Iznenada se glasno nasmijao.
"Moja posljednja ena nije nikad uspjela prihvatiti tu ivotnu
injenicu."
Drugi mukarac se takoer nasmijao, ali je utihnuo istog trena
kad se izraz lica debelog ovjeka ponovno uozbiljio. "Hmmm,
pretpostavljam da bi ovako soni komad mesa mogao meu
55
robovima izazvati svae. Benny, kad je odvede u robovsku etvrt
ostani neko vrijeme s njom i nadgledaj pregovore o tome kome e
pripasti. Potrudi se donijeti odluku koja e izazvati najmanje
problema."
"Razumijem, efe."
Jan je sada poalila to se nije vratila u kavez s ostalim
enama. Nipoto ne moe postati vlasnitvo nekog grubog mukog
roba. Morat e se braniti, a to e je, prije ili kasnije, dovesti do smrti.
to prije postavi bombu, to bolje.
Debeli ovjek je ponovno segnuo prema zdjeli iz koje je malo
prije izvukao zadimljeni drak. Ovaj put je uzeo kratki metalni tap
sa zvijezdom na vrhu. Zvijezda je bila uarena. Uzdahnuo je. "Bojim
se da jo moramo obaviti jednu malu neugodnost, amazonko. Molim
te, doi ovamo i klekni pred mene."
Jan je odmah shvatila to namjerava, iako nije znala gdje to
namjerava uiniti, pa instinktivno zakoraila unazad. Istog trena su je
za vrat uhvatile snane ruke i sprijeile je da dalje uzmie.
Debeli ovjek je zatresao glavom tako da mu se salo ispod
usta zatreslo, a tada tuno ree, "Nikada ne smije biti neposluna,
djevojko. Ali s obzirom da si tek stigla bit u obazriv. Benny, samo
kratki dodir tvog udarnog tapa, molio bih!"
Prije nego je shvatila to se dogaa Jan vidje krajikom oka
da ovjek prislanja vrh naprave koju je smatrala malom toljagom na
njenu nadlakticu. Odmah se uvjerila da to nije toljaga. Svaka ivana
stanica u njenom tijelu kao da je odjednom planula. Osjetila je
agoniju neopisivo straniju nego to je uope pomislila da bi Velika
Majka mogla dozvoliti u svome svijetu. Vrisnula je...
Kad je bol prestala kleala je na podu i povraala. Primijetila
je i da je ispraznila mjehur, ali nita nije bilo vano sad kad je strana
bol nestala. Nije ispustila ni glasa kad ju je Benny dovukao do
debelog ovjeka koji joj je spretno pritisnuo uarenih biljeg u obliku
zvjezde na desni obraz. Praznih je oiju zurila u drugu djevojku koja
je masirala debeli vrat ak i dok ju je ovjek obiljeavao. Nije vie
osjeala prezir prema njoj. Da izbjegne novi dodir crnoga tapa bila
je spremna istog trena zauzeti njeno mjesto i initi isto to i ona.
Debeli je ovjek vratio uareni metalni tap u zdjelu i rekao.
56
"Sada si obiljeena kao rob. Doivotno. Kao i ona. Vidi?" Pokazao
je prema licu gole djevojice. Tek sada je Jan primijetila malu crnu
zvjezdicu na njenom desnom obrazu. Izgledala je ak prilino
zgodno. "Moe se kretati samo onim dijelovima Nebeskog
Gospodara koji su oznaeni crnom zvijezdom," nastavio je ovjek.
"Nau li te izvan tog obiljeenog podruja istog e asa izletjeti iz
Nebeskog Gospodara. Razumije li, amazonko?"
Kimnula je glavom pazei da ga ponovno ne razljuti.
"Odlino. Benny, odvedi je u robovsku etvrt."
Dok ju je Benny grubo podizao na noge debeli ovjek doda,
"Ako se pokae da si ista, moda emo se nas dvoje mnogo bolje
upoznati. eli li to?"
Jan proguta i odgovori. "Da, elim."
Djevojka je pokazala prvi znak ivota i namrtila se. Debeli
ovjek se zadovoljno nasmijao i pokazao im rukom da odu. Dok ju je
Benny gurao iz sobe Jan je spustila pogled i uvjerila se da njegov
crni tap, sreom, ponovno visi na pojasu.
Uli su u uski hodnik koji je vie sliio tunelu. Bio je loe
osvijetljen i smrdljiv, i Jan se morala pognuti da ne udari glavom u
strop. Proli su tek nekoliko metara kad je pred njih istrao veliki
takor. Bez straha ih je promatrao kako se pribliavaju, da bi potom
netragom nestao u otvoru na podu.
Tunel se napokon proirio i postao je svjetliji. Zavravao je
spletom razliitih hodnika koji su vodili u razliitim smjerovima, a
jedan od njih vodio je prema dolje. Iz njega su dopirali razuzdani
glasovi mukaraca i odvratni mirisi.
"Hajde, idemo dolje," naredio je Benny pokazujui joj ljestve
koje su vodile niz prolaz. Jan je krenula niz ljestve, a Benny ju je
slijedio. Uskoro se nala na vrhu uske i dugake prostorije. Zastala je
i pogledala lica koja su sva od reda zurila u nju. Najprije je zavladao
muk, a tada neki mukarac povie, "Ne budi stidljiva, najdraa. Doi
k nama!" Svi su prasnuli u smijeh i poeli joj dobacivati. Ona je bez
razmiljanja krenula ljestvama prema gore, ali kad ju je Benny
snano udario u glavu petom izme nije imala drugog izbora nego
spustiti se ostatak puta.
Kad je kroz otvor na stropu izvirio Benny u prostoriji je
57
ponovno na trenutak zavladala tiina, no smijeh i dobacivanja su se
uskoro nastavili. Jan je isprva pomislila da su oko nje samo
mukarci, no napokon je na rubu gomile ugledala nekoliko ena.
Sudei po njihovim izrazima lica one nisu s mukarcima dijelile
oduevljenje zbog njenog dolaska.
Laknulo joj je kad joj se na dnu ljestava pridruio Benny i
vadei tap ispod pojasa raistio prostor oko njih. Dobacivanje i
smijeh su ponovno utihnuli. Neki mukarac doviknu, "Hej, Benny,
tko je tvoja slatka prijateljica?"
"Dola je iz amazonskog grada kojeg smo juer sravnili,"
veselo odgovori Benny. "Pridruit e vam se..."
Gomilom se prolomie smijeh i uzvici odobravanja. Benny je
podigao tap da bi ih utiao. "Stvar je u tome, gomilo ribaa palube,
da ef ne eli da se potuete oko ove male amazonke. Tijekom
protekle godine je u svaama izgubio previe robova. Dragocjeni ste
mu, a on ne eli bez dobrog razloga gubiti dragocjenosti. Slijedite li
me?"
Mukarci su potvrdno kimali glavama. Benny nastavi,
"Ponaajmo se zato razumno. Neka dignu ruke svi koji smatraju da
zasluuju ovu malu stvaricu."
U zrak su se podigle mnoge ruke i ponovno se prolomio
smijeh. Benny se namrtio. "Ne mogu ovdje ostati zauvijek, budale,
zato mi dajte mira." Pruio je tap prema ovjeku pred sobom.
"Barth! Zato si dignuo ruku? Znam da ima ve dvije ene. to e ti
jo jedna?"
Krupni ovjek s bradom neobina oblika se nasmije i ree, "A
to misli?"
Ponovno prolom smijeha. ak se i Benny nakratko nasmijao.
"Spusti ruku, Barth!" naredio je. "I svi ostali koji ve imate enu, ak
i ako vjerujete da zasluujete rezervu, spustite ruke!"
Nevoljko i polako mnogi su spustili ruke. Ali mnogo ruku je i
ostalo. Oito je u robovskoj etvrti ivjelo mnogo vie mukaraca
nego ena.
Tek tada je Jan primijetila mukarca koji je stajao postrance.
Stajao je naslonjen na zid uz dvije ene koje su gledale prema Jan i
tiho razgovarate. Prekriio je ruke na prsima i nezainteresirano je
58
promatrao. Zapazila ga je jer je, za razliku od drugih mukaraca, bio
ne samo golobrad, ve i elav.
Panja joj se vratila vlastitoj nevolji kad joj je jedan od
mukaraca priao i snano je utipnuo za stranjicu. "Samo
provjeravam stvaricu," usprotivio se kad ga je Benny otjerao
udarnim tapom. "Teko je ita vidjeti kroz taj iroki kombinezon.
Zato joj ne kae da ga skine, Benny?"
Svi okupljeni su se jednoglasno sloili. Bennyja to nije
raspoloilo. Namrteno je pregledavao lica, a tada je donio odluku.
Pokazao je tapom i pozvao, "Hej, Buncher! Doi ovamo."
Mukarci su se razmaknuli dok se izmeu njih probijao
krupni ovjek. Imao je neobino izdueno donju eljust te je
izgledom i kretnjama podsjeao na impanzu. "Da, Benny?" rekao je
tiho.
"Ti vie nema enu, zar ne? Ne otkako se ona tvoja
odsklizala niz palubu kad joj je prije par mjeseci puknuo konop..."
"Stari Buncher je sam prerezao konop," ree netko uz smijeh.
"Nisam!" ljutito povie Buncher okreui se da vidi tko ga je
optuio.
"Pustite sad to!" povika Benny. "Rekao sam vam da ne mogu
ovdje provesti itav dan. Buncher, eli li je?"
Mukarci su nezadovoljno vikali. Benny je znaajno
zamahnuo udarnim tapom i rekao im, "Vama bi budalama trebala
itava vjenost da ovo rijeite, pa u ja odluiti umjesto vas. Buncher
dobiva amazonku. Imate li prigovora, recite ih efu." Ponovno se
okrenuo Buncheru. "Pretpostavljam da je ti eli, Buncher?"
Jan je uasnuto pogledala golemog ovjeka. Zurio je u nju.
Oi su mu bile male i neinteligentne. U stvari, Jan je vie
inteligencije vidjela u oima prosjene impanze. Polako je kimnuo.
"Da... elim je."
"Dobro," ree Benny. Gurnuo je Jan prema njemu. Buncher
ju je velikom rukom uhvatio za nadlakticu i nasmijao joj se. Zauo se
pljesak, dobacivanje i nekoliko prostih prijedloga. "Ostavite sretni
par na miru," naredi Benny. "ujem li da je bilo problema vratit u
se i priutiti odgovornima dodir moga tapa." Potom se brzo popeo
strmim ljestvama. Jan se ponovno osjetila usamljenom, iako se
59
Bennyja i njegovog udarnog tapa bojala neusporedivo vie nego
Tanitha.
"Doi," pozvao ju je Buncher. Progurao ju je kroz nasmijanu
rulju niz dugaku prostoriju. Jan je pogledala prema nizu otvorenih
pei. Na veini su stajali lonci iz koji se dizala para, ali nad jednom
se na ranju okretalo mlado prase. U grlu je osjetila navalu ui. Kao
to se oduvijek bojala, Nebeski su Ljudi jeli meso...
"Miite se, ujete li!" iznenada povika Buncher i okrenu se
tako naglo da joj je umalo iaio ruku. Vikao je na skupinu
mukaraca koji su ih pratili. Oni su se smijali i vrijeali ih, ali kad je
Buncher krenuo dalje nisu ih vie pratili.
Nakon dugakog otvorenog dijela, prostorija se naglo
suavala zbog niza malih kabina napravljenih od razliitih materijala,
a preteno od obojene tkanine objeene na okvirima. Janina
pretpostavka da su to vlastite sobe se potvrdila kad se Buncher
zaustavio pred jednom od njih i rastvorio pokriva koji je zatvarao
ulaz. "Ui," naredio je i gurnuo je tako jako da je pala na prljavu
slamnatu prostirku. Kraj nje je uz glasnu buku protrala koko. Jan se
osvrnula. Kabina je bila velika otprilike dva i pol puta tri metra. Uz
jednu pregradu stajao je prljavi krevet, a kraj njega se nalazio veliki
pruteni koveg s lokotom. Na podu su leale prljave posude za hranu,
prljava odjea, kosti i otpaci hrane. Od smrada je jedva disala.
Buncher je navukao pokriva preko ulaza i paljivo osluhnuo
dolaze li izvana kakvi glasovi, a potom je priao Jan. "Zgodna si.
Svia mi se," rekao je mirnim, bezizraajnim glasom.
Jan je ustala. U njegovim je oima vidjela iskru svjetlosti i
znala je to to znai. Ovaj put nije mogla ak ni odgoditi neizbjeno.
"Zar e sa mnom voditi ljubav?" pitala je prestravljeno.
Namrtio se. "Voditi ljubav...?" Lice mu se razbistrilo. "Oh,
da, da, vodit emo ljubav." Pruio je ruke prema njoj. Ona ustuknu.
"to ako ja to ne elim?"
Izgledao je potpuno zbunjen. "Eh? Ne razumijem te..."
Ponovno je segnuo rukom. Ovaj put se nije izmaknula. Poloio joj je
veliku podbuhlu ruku na rame, a drugom joj je poeo raskopavati
kombinezon. Ona mu se primakne i desnim ga koljenom udari u
prepone. Buncher glasno ispuhnu zrak iz plua i previnu dok mu se
60
lice krivilo od boli i oka.
Udarila ga je akom u prsa iznad srca i oslobodila se
oslabljenog stiska. Pao je na pod na ruke i koljena, stenjui i
gunajui. Ona ga je brzo obila, udarila ga nogom u eludac i
podigla ruku u namjeri da mu zada smrtonosni udarac po stranjem
dijelu vrata. Ali prije nego je spustila rub dlana prema cilju netko ju
je uhvatio za runi zglob.
Iza sebe je zaula veseli glas, "Ovo je bilo jako dojmljivo,
mala amazonko, ali ne ba mudro."
8
Jan se iznenaeno okrenula. Iza nje je stajao elavi ovjek
kojeg je ranije zapazila. Smijeio joj se, ali nije joj putao ruku. ok i
ljutnju zbog njegovog dolaska ublailo je iznenaenje kad je
spoznala da su mu oi razliite boje. Jedno je bilo plavo, a drugo
zeleno.
Oslobodila je ruku i krenula prema njemu da ga udari, ali
prije nego se uope snala on je ve drao obje njene ruke. Bio je
sitne grae i neznatno vii od Jan, ali oito i mnogo snaniji nego se
inilo.
"Smiri se, mala amazonko, i razmisli malo glavom," ree joj
mirno. "Na taj e je nain moda sauvati. Vjeruj mi."
"Zato bih ti vjerovala?" prezirno uzviknu Jan.
"Zato to ti trenutno samo ja mogu pruiti mogunost da
preivi." Oslobodio joj je lijevu ruku. "Pustit u ti i drugu ruku ako
mi obea da me nee pokuati napasti, niti se odluiti na neto
suludo kao to je bijeg. U redu?"
Nakon kratke stanke nevoljko je kimnula glavom. Shvatila je
da trenutno nema drugog izbora. "Odlino," rekao je i pustio joj ruku.
Priao je Buncheru koji je jo uvijek leao naslonjen na koljena i
ruke, i pomogao mu ustati. Kad je pogledao Jan Buncherovo se lice
izobliilo od bijesa. "Ubit u je!" protisnu i krenu prema Jan, ali
elavi ga je ovjek drao na mjestu i to mu oito nije predstavljalo
nikakav napor. Jan se uvjerila da je njen prvi zakljuak bio toan. Taj
61
je ovjek bio jai nego je izgledao.
"Smiri se, Buncher," umirivao ga je dok ga je vodio prema
leaju i nudio mu da sjedne. "Ako je ubije Bannion e brzo svriti s
tobom."
Drei se za prepone Buncher s mrnjom pogleda Jan.
"Dobro, neu je ubiti... Samo u joj polomiti sve kosti... polako,
jednu po jednu."
"Drago mi je da si poeo koristiti matu, Buncher," blago
nastavi ovjek. "Ali ako malo bolje razmisli, vidjet e da je ishod
isti. Staklarski hoda koji ne moe hodati je Bannionu potpuno
beskoristan. Ne, moje je rjeenje puno bolje. Prepusti amazonku
meni."
"to?" Buncher se okrenu i zagleda u elavog ovjeka dok su
mu se oi sumnjiavo suavale. "Zato?"
"Pa, oito je da se ne slaete ba dobro, a ja sam u ivotu
imao dosta iskustva s takvim enama. Znam kako treba s njima. Ne
brini, uskoro u je dovesti u red bez da joj polomim ijednu kost.
Moi e i dalje raditi za Banniona."
"Pokuaj me samo taknuti i ubit u te," ljutito mu doviknu
Jan.
"Zauti!" ree elavi ovjek bez da ju je i pogledao. "to
kae, Buncher?"
Buncher je zatresao glavom. "Nema anse, Milo. Benny ju je
dao meni i ja u je zadrati."
ovjek zvan Milo uzdahnu. "To je svakako teta, Buncher,
jer ja u je uzeti. A elim je uzeti uz tvoj blagoslov." Sjeo je kraj
njega na prljavi leaj i poloio mu ruku oko irokih ramena. Buncher
se pokuao izmaknuti. Izgledao je uplaeno. "Bez tvojih trikova,
Milo. Poznajem ja tebe..."
Milo se tuno nasmija. "Ne bih rekao. Ali ne brini, Buncher,
sve e proi bez trikova. Samo reci svima koji pitaju da ti je
amazonka izazivala previe problema, pa si je dao meni."
"Ne!" Buncher se jo uvijek bezuspjeno pokuavao izvui iz
zagrljaja manjeg ovjeka.
"Budi razuman," nastavi Milo jednako tihim glasom. "Uini
to sam ti rekao i dugovat u ti uslugu. Ti zna kako su korisne moje
62
usluge, zar ne, Buncher? S druge strane..." stisak njegove ruke se
pojaavao. Buncher se trgnu. Lice mu postade blijedo, a na vratu mu
izbie vene. "Ti si vjetac, Milo!", promucao je. "Svi te mrze...
Jednog emo te dana ubiti... vidjet e..."
"Koliko su puta to ve pokuavali? Moj je sigurnosni konop
ve tri puta prerezan, a ja sam jo uvijek ovdje, nisam li, Buncher?
ak ni otrov u mojoj hrani nije djelovao, a to se tie onog
nespretnog pokuaja Bronskoga u zahodu..." Milo zatrese glavom
glumei aljenje. "to li se dogodilo dobrom starom Bronskom? Ali,
dosta je lijepih sjeanja. Vratimo se sadanjem problemu." Ruka se
jae stegla oko Buncherovog ramena. Jan zau kako je neto u
Buncheru puklo. On ispusti visok zvuk slian mijaukanju i kimnu
glavom. Oslobodivi se Milovog zagrljaja odmaknuo se to je dalje
mogao na krevetu i omotao ruke oko tijela kao da mu je hladno.
"Uzmi je... uzmi je..." aputao je ne gledajui u Mila.
Milo se nasmijao. Jan se stresla od nelagode osjeajui
pogrenost tog osmjeha. Moda je Buncher imao pravo, moda je taj
ovjek zaista vjetac.
Milo je dodao, "Ako te netko neto pita, Buncher, rei e da
si mi djevojku prepustio svojevoljno."
"Da, rei u. Kunem se."
"Tako treba," Milo ga je s odobravanjem potapao po
ramenu. Buncher ustuknu pred tim dodirom.
"Sad moemo ii," Milo se obratio Jan.
"Ne idem ja s tobom nikuda."
"eli ostati ovdje? S njim?" Milo pokae prema Buncheru
koji je i dalje gledao u pod ruku ovijenih oko tijela.
"Ne," priznala je Jan. "Ali u svakom sluaju ne elim ni ii s
tobom."
Uzdahnuo je i pitao je za ime. Ona mu odgovori.
"Jan, budi razumna. Nema drugog izbora nego vjerovati mi.
Ja sam tvoja jedina nada za opstanak. Ve sam ti jednom spasio
ivot. Da si ubila Bunchera ostali bi te doslovce rastrgali."
"Zato mi eli pomoi?"
"Jer ti moe pomoi meni."
"Kako?"
63
"O tome moemo razgovarati u ljepim okolnostima. Doi,"
pruio je ruku prema njoj.
Nakon dugog oklijevanja Jan ree, "U redu, idem s tobom, ali
pokua li me samo dodirnuti ubit u te."
Nasmijao se i izjavio, "Dugotrajne se veze ponekad zasnivaju
i na manje romantinim poetnim sporazumima." Svoju je izjavu
oito smatrao smijenom, ali Jan nije razumjela alu.
Milova se kabina nalazila na kraju dugakog hodnika. U
usporedbi s Buncherovom izgledala je besprijekorno. Bio je tu i
namjetaj: krevet, mali stol i stolica ispleteni od prua. Slamnata
prostirka bila je relativno ista i nigdje nije bilo ni traga ostacima
hrane. Na jednom od 'zidova' nalazila se ak i slika. Visila je na tapu
od trstike koji je pridravao pregradu od tkanine. inilo se da
vrtoglava mjeavina boja prati neki odreeni uzorak, ali Jan ga nije
mogla prepoznati. Slika ju je podsjeala na neto promatrano
krajikom oka.
Milo je sjeo na prutenu stolicu koja je glasno zakripala i
pokazao prema krevetu. Jan je oprezno sjela, sumnjiavo gledajui u
Mila.
"Opusti se," ree. "Neu skoiti na tebe i strgnuti ti odjeu."
"Znam da nee, jer ako pokua bit e uskoro mrtav," ree
sa sigurnou koju nije osjeala. Nakon dogaaja kojima je
prisustvovala u Buncherovoj kabini znala je da je protiv njega
nemona.
Milo je oito razmiljao o istoj stvari, jer mu se na licu
vidjelo da se zabavlja. Tada ree, "Jadna mala amazonko, izgleda
kao da si se vratila iz pakla. Ova rana na glavi je prilino gadna. I ta
modrica na obrazu. Svjea je, zar ne? to se dogodilo?"
Ispriala mu je kako ju je Nebeski Ratnik udario. Milo ju je
saalno gledao. "Ima li drugih ozljeda osim ovih vidljivih?" upita.
"Samo posjekotine na rukama i nogama, ali prestale su
krvariti."
"A unutranje ozljede? Osjea li bol ili neke druge
simptome?"
"Boli me eludac," priznala je. "Boli me jo otkako me Benny
dotaknuo onim groznim tapom za bol."
64
Milo se namrtio. "Zar si i to doivjela?"
"Da. Bilo je strano. Kako to radi? Je li to magija?"
"Da, neka vrsta." Proao je rukom po elavoj glavi kao da
popravlja kosu. "uj," ree, "znam dosta toga o medicini. Ako eli
mogao bih te pregledati."
Istog trenutka Jan je ponovno postala oprezna iako se ranije
malo opustila zbog njegovog suosjeanja s njom. "Rekla sam ti da
me nee ni taknuti. Ni iz kojeg razloga."
"Dobro, dobro," ree Milo podigavi ruke kao da se titi od
udarca. "Zaboravi da sam to rekao, u redu? Da vidimo sada to je s
hranom i piem. Jesi li edna? Kad si posljednji puta jela?"
Bila je edna, i jako gladna. Toliko mu je priznala. Milo prie
kovegu od prua slinom onome u Buncherovoj kabini i otkljua ga.
Izvadio je mjeinicu i bacio joj je. Bila je napola puna vode. Jan je
pohlepno poela piti.
"Bojim se da nemam nikakve svjee hrane," rekao je
prevrui po kovegu. "to kae na malo slane suene govedine?"
Jan je spustila mjeinicu. "Je li to meso?"
Milo je podrugljivo pogleda. "Ne, nemoj mi rei. Pogodit u.
Ti si vegetarijanka."
"Naravno. U Minervi su svi..." Zastala je. Na trenutak je
zaboravila da Minerva vie ne postoji.
Milo je oito ponovno pogodio o emu razmilja, te joj blago
ree, "Imam ovdje nekakve kolaie. Prilino su hranjivi, a ne sadre
meso." Bacio joj je mali paket. Oiju punih suza razmotala je
papirnati ovoj i izvadila jedan kolai. Bili su vrlo jednostavni, ali
okus im nije bio lo.
Dok je uzimala drugi kolai Milo ree, "eli li razgovarati
o onome to se dogodilo?"
Jan kimnu glavom. "Voljela bih."
"Reci mi neto o Minervi. Priznajem da ne znam to se tamo
dogaalo u posljednje vrijeme. Poznato mi je samo njeno povijesno
porijeklo. udim se da jo uvijek govorite ameriki. Mislio sam da
ste do sada ve razvile vlastiti feministiki jezik."
Jan se namrti. Veinu toga to je rekao uope nije razumjela.
U slijedeih nekoliko mjeseci ta e joj situacija postati dio
65
svakodnevnice. "Povijesno porijeklo Minerve... Kako to misli?"
"Zar ne zna kako je Minerva nastala?"
"Naravno da znam. Kaznivi Starog ovjeka jer je unitio
Zemlju, Velika je Majka osnovala Minervu da bi u njoj ene bile
potpuno slobodne."
Milo je zapanjeno pogleda, a tada ree, "Isuse Kriste!"
"Tko?"
"Nema veze. Rei u ti drugi put. Zar u tom vaem gradu nije
bilo povijesnih knjiga?"
"Knjiga?" zaueno upita Jan.
Milo uzdahnu. "Da, ne bi vam ba bile od neke koristi. Gljive
bi ve odavno unitile papir. Ali to je s drugim zapisima?
Elektronikim napravama, kompjuterima... Zar dolje niste imali
kompjutere?"
"Ne znam to je kompjuter, ali nije ni bitno jer mogu ti
odmah rei da nismo imali nikakve zle ovjekove naprave."
"Znai, ne zna nita o niemu." U udu je zatresao glavom.
"Boe, pa ti si jo nevinija nego to izgleda."
Nije bila sigurna, ali inilo joj se da ju je upravo uvrijedio. "A
to ti misli, kako je Minerva nastala?"
"Ne mislim, nego znam. Neko je Minerva bila jedna od
mnogih drava u staroj Americi. Tonije, bila je jedna od drava na
koje se Amerika raspala u razdoblju koje je prethodilo Genetskim
Ratovima. O Genetskim si Ratovima vjerojatno ula?"
"Naravno da jesam."
"Ali nikad nisi ula za Sjedinjene Amerike Drave?"
Priznala je da nije.
"Amerika je neko bila velika drava," poeo je objanjavati.
"Zajedno s drugom velikom dravom, Ruskim Savezom, stvorila je
monu Rusko-Ameriku Uniju koja je u 21. stoljeu vie od pedeset
godina praktiki vladala svijetom." Zastade i pogleda Jan.
"Razumije li to ti govorim?"
"Ne," iskreno je odgovorila.
Uzdahnuo je i nastavio. "Unija se napokon raspala i dvije su
se drave podijelile na brojne autonomne dravice. Jedna od najveih
bila je Minerva. Unutar Minerve nalazila se manja drava u kojoj su
66
ivjele iskljuivo ene, ali u cjelini je Minerva prihvaala i muke
stanovnike. Meutim, da bi postali graani Minerve mukarci su
morali pristati na potpunu genetsku modifikaciju tijela i mozgova.
Nakon genetskog 'preureivanja' postajali su njeniji i u potpunosti
su izgubili odreena neprihvatljiva muka obiljeja. Jedna od
promjena bila je da su postali manji, dok su istovremeno
minervanske ene promijenjene tako da su postale vee. Na taj je
nain uklonjena prirodna fizika nadmo mukaraca, koja je kroz
itavu povijest ljudskoga roda bila glavni uzrok tradicionalnog
iskoritavanja i podcjenjivanja ena od..." Stao je.
Jan je zijevala.
"Zar te ne zanima porijeklo Minerve?"
"Minerva nije tako nastala. Pria besmislice."
"to se tebe tie, pria o Velikoj Majci koja je stvorila
Minervu nije besmislica?" prodrugljivo ree Milo.
"Ne, naravno da nije."
"U tom sluaju ako je Velika Majka osnovala Minervu
kako bi ene bile potpuno slobodne kako objanjava ovo?"
Rukom je pokazao uokolo. "Stotinama godina Minerva je zajedno s
drugim zajednicama na Zemlji bila pod vlau Nebeskih Gospodara.
Ja to ne zovem slobodom. ini se da vas je vaa boica prevarila."
"Ona nije naa boica." usprotivi se Jan. "Ona je prava i
jedina Velika Majka, stvoriteljica svega. Nije dala Minervi apsolutnu
slobodu, ve je ostavila Nebeske Gospodare kao simbol ovjekovog
Zla tako da nikad ne zaboravimo na njegovu opasnost."
"Juer je taj simbol pretvorio va grad u prainu. Ba
zgodno!" promrmlja Milo.
Jan se trgnula. "Ne mora me na to podsjeati."
"Oprosti, ali samo ti pokuavam dokazati neke stvari. ini se
da je Velika Majka zala u nepotrebne krajnosti da bi vas zatitila od
ovjekovog Zla. Pretpostavljam da vas nije ba puno preivjelo."
"Nije," proape Jan. "Ja sam jedina. Zapravo, jedina ena.
Na brodu se nalaze i etiri minervanska mukarca..." Pognula je
glavu, prekrila lice rukama i zaplakala.
Milo je strpljivo ekao da se isplae, a tada ree, "Ne moe
pouzdano znati da nijedna ena osim tebe nije preivjela. Nebeski
67
Ratnici nisu nepogreivi. Pretraujui ruevine vjerojatno su nekoga i
previdjeli."
Odmaknula je ruke i pogledala ga. "Zaista misli da je to
mogue?" Glas joj je bio pun nade.
"Mislim da je to ak vrlo vjerojatno. A postoji jo neto to
ne smije zaboraviti - tvoja Minerva nije bila jedina."
Zbunjeno ga je gledala. "to to govori?"
"Zar ne zna? Postoji vie Minerva. Pouzdano znam da se
pod vladavinom Lorda Panglotha nalazi jo barem jedan grad koji se
takoer zove Minerva. Velik je otprilike kao i tvoja Minerva, a nalazi
se nekoliko sati leta istono odavde. A uo sam da postoje i druge
minervanske zajednice." Nagnuo se unazad u svojoj stolici i
nasmijao njenom zaprepatenom licu. "Kao to vidi, ipak nisi tako
sama kako ti se inilo."
9
Javni je zahod izgledao upravo onako kako ga je Milo opisao.
Bila je to dugaka, smrdljiva prostorija s nizovima prljavih
umivaonika i zahodima rasporeenim u malim kabinama bez vrata.
Kad je Jan ula u njemu je, sreom, bila samo jedna osoba i to ena
koja je upravo naputala jednu od kabina. Zagonetno je pogledala Jan
dok je prolazila kraj nje.
Kad je ona izala Jan ue u kabinu. Bila je nervozna i nadala
se da e Milo stajati na ulazu kao to je ljubazno obeao. Rekla mu je
da ne eli da je neki mukarac vidi golu to je bilo tono ali
glavni razlog bio je u tome to je naumila izvaditi bombu.
Jednostavno ju vie nije mogla nositi u sebi. Previe ju je smetala.
Spretno se izvukla iz vreastog kombinezona i uz neugodan
osjeaj izloenosti i ranjivosti izvukla bombu. Dok je sjedila na
zahodu i mokrila, odmotala je tkaninu u kojoj je uvala bombu i
pregledala siunu napravu. Dok se nalazila u njoj,bomba joj se
inila ogromnom, ali sada, poloena na njenom dlanu, izgledala je
smijeno malenom za zadatak kojem je bila namijenjena. Uzdahnula
je i smjestila bombu u jedan od brojnih depova.
68
Iako joj je budunost na Nebeskom Gospodaru jo uvijek bila
nesigurna, Jan se sada osjeala mnogo bolje. Spoznaja da negdje na
svijetu postoje druge Minerve sve je promijenila. Isprva nije mogla
povjerovati u ono to joj je Milo govorio. inilo joj se nemoguim da
nitko u njenoj Minervi nije nita znao o drugim minervanskim
zajednicama, ali Milovo objanjenje bilo je prilino logino. "Ve
sam ti rekao da je Minerva prvotno zauzimala vrlo veliko podruje.
Kad su se gljive poele iriti Zemljom Minerva se, kao i mnoge
druge drave, raspala na manje zajednice koje su postale meusobno
izolirane. Kako vi niste koristile 'zle' ureaje poput radija,
komunikacija meu zajednicama je vjerojatno prekinuta prije mnogo,
mnogo godina."
Pomisao da postoji druga Minerva, makar bila i puna
stranaca, davala joj je snage. Nekako e ve dospjeti tamo... jednog
dana... Ali najprije mora obaviti svoj jednostavni zadatak i unititi
Lorda Panglotha, a prvenstveno se mora pobrinuti da preivi
dovoljno dugo da bi to mogla uiniti.
Pokraj zahoda se na podu nalazila izlizana poluga. Jan ju je
povukla oekujui da e tako spustiti vodu. Ali umjesto toga u
koljci se zaulo zvidanje zraka. Poluga je ukljuivala svojevrsnu
zranu crpku koja je istisnula otpad iz Nebeskog Gospodara i bez
sumnje ga ispustila da padne na zemlju.
Brzo se odjenula i izila iz kabine. Prostorija je jo uvijek bila
prazna. Prila je jednom od prljavih umivaonika i odvrnula pipu.
Pojavilo se samo nekoliko kapi smee vode. Milo ju je upozorio da
je vode vrlo malo, pa je dostupna u ogranienim koliinama. arko je
eljela ponovno se otuirati kao to joj je Tanith najavio, koa ju
je jo uvijek neugodno svrbjela od one bijele tekuine ali morala
se zadovoljiti s kratkim pranjem ruku i lica.
Uputila se prema izlazu, kad zau poviene glasove. U
prolazu pred zahodom kraj Mila su stajala tri ovjeka. Izgledali su
ljutito, ali mu se nisu previe pribliavali.
"... uo si Bennyjevu naredbu, Milo!" govorio je jedan.
"Amazonka je pripala Buncheru. to ti radi s njom?"
"Rekao sam ti," ree Milo uobiajeno mirnim glasom.
"Buncher je rekao da je mogu uzeti. Predomislio se. Vjerojatno se
69
boji da bi mogao pokupiti neku infekciju."
"Gluposti!" uzviknu drugi ovjek. "Prisilio si ga da ti je
prepusti, priznaj!"
"Zato ne pitate Bunchera ako meni ne vjerujete?"
"Ve smo ga pitali. Tvrdi isto to i ti."
"Pa onda nema problema."
"Neto s njim nije u redu, Milo. Ne izgleda dobro. Smatramo
da si ga ti ozlijedio."
"Ja? Ozlijedio Bunchera?" Milo se nasmija. "Glupost."
"Znamo mi kako ti to radi, Milo. Morat e mu je vratiti."
Milo prekrii ruke. "Ne. Ona ostaje sa mnom. I ako je netko
pokua uzeti bit u jako nezadovoljan. A to nikako ne elimo, zar ne,
momci?"
Svaki od trojice mukaraca bio je vei od Mila, ali nitko od
njih nije mu se usudio prii. Nakon duge napete utnje jedan ljutito
progovori, "Jednom emo te srediti, Milo. Tvoja srea ne moe
vjeno trajati i ti si toga sigurno svjestan. Ona tada ide Buncheru."
Pokazao je prema Jan. "A kad on bude gotov, s njom emo se
pozabaviti mi. Nee ovdje ivjeti nijedna amazonka bez da naui
gdje joj je mjesto."
"Njen odgoj prepustite mojim sposobnim rukama," ree Milo.
"A sada, ako je ovo pouno druenje zavreno, morali bismo krenuti.
Doi, Jan."
Nekoliko trenutaka trojica su mukaraca nepomino stajala, a
zatim su se iznenada istovremeno okrenuli i otili kratkim hodnikom.
"Oni te se boje," proape Jan dok je s Milom hodala za
mukarcima prema glavnoj prostoriji.
"Sumnjiavi su," odgovorio je Milo. "Ne obaziri se na njih, to
su primitivci. Ovdanji robovi su na tlu veinom bili pljakai. Kad
im je dosadila svakodnevna borba za ivot na unitenim poljima, dali
su Nebeskom Gospodaru znak da ele doi gore iako je za njih to
znailo doivotno ropstvo."
Vratili su se u svoju kabinu. Kroz tanke pregrade jasno su se
uli glasovi iz susjednih kabina. Jan se inilo da se njihovi susjedi
trude govoriti to tie.
Milo joj ponovno ponudi da sjedne na krevet, dok je on sjeo
70
na stolicu. "Izgleda mnogo bolje," ree s odobravanjem.
"Bolje se osjeam, zahvaljujui tebi," uzvrati Jan. Iznenada se
krevet nagnu i Jan se morala uhvatiti za njegov rub da bi odrala
ravnoteu. "to se dogaa?" uzviku uplaeno.
"Sve je u redu," umirivao ju je Milo. "Samo mijenjamo kurs."
Pod se ponovno izravnao i Jan se opustila. "Nevjerojatno. Sve
do sada nisam osjetila gotovo nita. Stalno sam se morala podsjeati
da smo u zraku..."
"Na Nebeskom Gospodaru je najee mirno, ak i ako su
vremenski uvjeti prilino loi. Naravno, ako netko donese glupu
odluku da proleti kroz sredite oluje kao to se dogodilo sino, ovdje
postaje vrlo neugodno."
"Da, bilo je strano," Jan zadrhta od sjeanja na proteklu no.
"Bilo je to za vae dobro," odvrati on. "Za dobro tebe i tvojih
minervanskih prijatelja. Aristosi su pokazivali svoju mo kako bi u
vama uguili volju za pobunom. Meutim, ini mi se da su imali
previe povjerenja u sustav za zatitu od munja. uo sam da su
munje izazvale oteenja po itavom brodu. Nee to uskoro ponoviti.
Ali juer ste ih dobro uplaile onim raketama, pa je njihovo
pretjerivanje razumljivo."
"Rakete..." ogoreno proape Jan. "Puno su im tete
napravile."
"Bio je to pokuaj vrijedan divljenja i umalo je uspio. Premda
ne vjerujem da bi se meni sviao takav ishod," dodao je Milo.
"Ali nije uspio. Te svjetlosne zrake unitile su sve rakete.
Nismo imale anse."
"Niste mogle znati da Nebeski Gospodar ima automatski
laserski obrambeni sustav. Zapravo, veina ljudi ovdje gore
iznenadila se kad su vidjeli da on jo radi. Ve godinama nije bio
aktiviran.
Namrtila se. "Ne razumijem."
"Svjetosne zrake koje si vidjela zovu se laseri. To je posebna
vrsta svjetlosti koja u prirodi ne postoji. Moe se prilino uspjeno
koristiti kao oruje. Kod Nebeskog Gospodara laseri su pod
kontrolom kompjutera - ili mehanikog mozga - koji ih koristi za
obaranje svega to se pribliava brodu i, prema procjeni kompjutera,
71
predstavlja za njega opasnost.
Jan se trudila razumijeti Milove rijei. Ideja o 'mehanikom
mozgu' inila joj se posebno neuvjerljiva, a nita bolje nije bilo ni s
tvrdnjom da se svjetlost moe koristiti kao oruje. Ali vidjela je
vlastitim oima da je rakete unitila plavkasta svjetlost. "Ako
Nebeski Gospodar ima takvu stranu mo," ree polako, "zato je
nije upotrijebio za razaranje Minerve? Zato je umjesto svjetlosti na
nas bacio bombe?"
"Kao to sam ti rekao, sustav je automatski. Aristosi ne mogu
njime upravljati, iako bi to jako eljeli. Kompjuter koji upravlja
laserima je zapeaen i negdje skriven. Odvojen je od svih ostalih
kompjuterskih sistema - odnosno od onih koji jo uvijek rade i u
njega nisu uspjeli prodrijeti ak ni kolovani tehniari u prvoj posadi
koja je zaposjela ovaj brod. Ovi tehnoloki nazadnjaci sasvim
sigurno nee to nikada uspjeti."
Jan ga je zbunjeno promatrala.
Milo uzdahnu. "Dobro, recimo to ovako svjetlosne zrake
su iskljuivo obrambeno oruje koje radi neovisno o Aristosima.
Aktiviraju ih samo neivi predmeti kao to su projektili i sline
naprave. Oni nikad nee unititi pticu, a jo manje ljudsko bie."
"Zato je Nebeski Gospodar tako milostiv u tom pogledu, a
tako okrutan u svim drugim?" pitala je potpuno zbunjena.
"Zato to su, nevina moja amazonko, Nebeski Gospodari u
prvotnom obliku sluili ovjeanstvu na posve drukiji nain nego
danas," zadovoljno je rekao. "U stvari, tada su se zvali Nebeski
Aneli i to djelomino zbog prirode posla koji su obavljali, a
djelomino zbog svog postanka na nebu."
"Na nebu?"
Milo pokae prema niskom sivom stropu. "Na nebu. Tonije,
u vanjskom svemiru. Oko 1500 kilometara iznad Zemljine povrine
sagraena je divovska orbitna tvornica."
Jan ga je sumnjiavo gledala. ali li se on, ili zaista vjeruje u
te prie? "Kako bi itko mogao sagraditi tvornicu tako visoko na nebu,
i to bi je moglo sprijeiti da ne padne na Zemlju?"
Milo je zakolutao oima pretjerano izraavajui ogorenje.
"Nemam sada vremena objanjavati ti osnovne prirodne zakone.
72
Morat e mi vjerovati da je neko postojala mogunost odlaska u
vanjski svemir. U veoj verziji raketa kakve ste juer ispalile na nas.
Isto e mi tako morati vjerovati da na odreenoj visini sila
gravitacije vie ne djeluje. Upravo su iz tog razloga Nebeske Anele
gradili u svemiru. Posebne slitine i materijali za kostur broda i
njegovu vanjsku oplatu mogu se proizvesti samo u besteinskom
stanju. Jako su otporni, ali i vrlo lagani.
"Sve mi je jasno," kimajui ree Jan.
Milo uz osmjeh ree, "Je li? Sumnjam. Dolje ste u Minervi
stoljeima ivjeli u svojoj ugodnoj ahuri neznanja. Rei u ti jo
neto fantastino. U svemiru osim tvornica postoje i gradovi. U orbiti
oko Zemlje, te na Mjesecu i na Marsu."
"Mislim da si ti danas pio neko vrlo jako pivo."
Ponovno se nasmijao, ovaj put glasnije. "Tako znai, zna to
je pivo. Drago mi je uti da su amazonke imale barem jedan porok.
Je li se u Minervi toilo puno piva?"
"Prilino mnogo," priznala je. "Ali kako su zalihe itarica
postajale sve oskudnije nismo ga vie mogle proizvoditi. Do juer je
gotovo svo pivo ve bilo potroeno iako su postojala stroga
ogranienja potronje. Imale smo tvornicu za proizvodnju alkohola,
ali ne one vrste koju moe piti. Koristili smo ga kao gorivo. Za
kuhanje, grijanje i slino."
"Propanol, zar ne? Ili moda butanol?"
Slegnula je ramenima. "Zvali smo ga samo alkohol. Nastajao
je u velikim bavama u tvornici. U njima je bila neka smea iva
tvar. Punili smo ih bilo ime - liem, travom, ostacima hrane i
nakon nekog vremena ta je tvar proizvela alkohol."
Milo kimnu. "Da, znam to je to. Genetiki proizvedena
sintetska bakterija namijenjena pretvaranju organske tvari u propanol
ili butanol. teta to je genetsko inenjerstvo zaboravljena umjetnost.
Uz male promjene na bakterijama ta se tvornica mogla koristiti i za
izradu etanola. Taj se alkohol moe piti."
Jan je bila zaprepatena. "ak kad bi to i bilo mogue, ne
misli valjda da bismo poinile takvo svetogre?"
"Zato ne? Sve ove godine iskoritavale ste 'zlu' znanost i
proizvodile alkohol."
73
"Sigurna sam da nitko u Minervi nije znao da su tvornicu
napravili genenjeri. Ti su mukarci jedini odgovorni za ovo to se
dogodilo Zemlji."
"Koje licemjerstvo!" uzviknu Milo. "Kao prvo, velik broj
genenjera bile su ene. Osim toga, Minerva je u prvim godinama
svoje povijesti podravala primjenu genetskog inenjerstva. Rezultati
toga su jo uvijek prisutni. Pogledaj malo minervanske mukarce...
pogledaj naposlijetku samu sebe."
"to je sa mnom?"
"Prema Genetskom Pravilniku Ujedinjenih Naroda broj 2062
ti si predstavnik Primarnog Standarda. To ti u odnosu na ranije
generacije ljudske vrste daje niz prednosti. Ima ivotni vijek od
dvije stotine ili vie godina, a fiziki nikad nee postati starija od
tridesetpet. Dok ne dosegne tu dob proi e jo barem etrdeset
godina. Na taj si nain poteena svih neugodnosti koje donosi
starost. I, na kraju, tvoja e smrt, ije se okolnosti ne mogu
predvidjeti, biti brza i bezbolna.
"Ima i savreni imunoloki sustav," nastavio je Milo.
"Otporna si na sve standardne infekcije i bolesti poput raka koje su
godinama prorjeivale stanovnitvo. Podlona si, dodue,
podmuklim virusima stvorenim u posljednjim godinama Genetskih
Ratova, kao i mutantnim vrstama gljivica koje se trenutno ire, ali to
su mali nedostaci to ih dijele svi Primarni Standardi, te se, sve u
svemu, moe smatrati vrlo sretnom. Regeneracijske sposobnosti su
ti izvanredne - kosti ti brzo zacjeljuju, a ak ti se i centralni ivani
sustav moe obnoviti. Ozljede koje su kod ljudi prije Primarnog
Standarda uzrokovale doivotnu paralizu kod tebe zacjeljuju u roku
od par tjedana. I povrh svega, nema menstruaciju, osim jednom
svakih dvadeset godina i to pod uvjetom da u razdoblju plodnosti ne
zatrudni."
Jan je u glavi kuhalo. "Nemam to?"
"Menstruaciju," Milo se smijeio njenoj zbunjenosti. "U
vremenu prije Primarnog Standarda ene su od puberteta do
menopauze jednom mjeseno dobivale menstruaciju." Vidio je da
Jan ne razumije to joj govori, pa na trenutak zastade. "to su te u
Minervi uili o tvome tijelu?"
74
"Uili su me da ivim u skladu sa svojim tijelom," odgovorila
mu je. "Meditacijom i oslobaanjem duha Velike Majke..."
"Ne, ne," brzo ju prekinu. "Mislio sam jesi li uila o tome
kako radi tvoje tijelo?"
"Naravno da jesam."
"Onda zna neto i o rasplodnom sustavu. Zna li da od
roenja nosi u sebi jajaca?"
Potvrdno je kimnula glavom.
"Zna li koliko jajaaca nosi?"
"Stotinu ili vie, ini mi se."
"Tono. Ali prije Primarnog Standarda djevojice su se raale
s pola milijuna jajaaca u jajnicima.
"Oh, stvarno..." rekla je nepovjerljivo.
"Da, stvarno. Kad je takva djevojica dola u pubertet - tako
se nazivala dob kad je rasplodni sustav postao funkcionalan - svakog
mjeseca se iz njenih jajnika oslobaalo jedno jajace i odlazilo u
maternicu da bi se tamo oplodilo. Ako jajace nije bilo oploeno,
nakon dva tjedna je zajedno sa sluznicom maternice izbaeno iz
tijela. To se zvalo menstruacijom. Iako su je ene razliito
doivljavale, za veinu je menstruacija bila prilino neugodno
iskustvo. Osim krvarenja i neugodne boli, ene su u to vrijeme
doivljavale i emocionalne stresove. Krivac tome bili su, kao i
obino, hormoni. Stijenka maternice se morala pripremiti za
prihvaanje jajaca u sluaju da ono bude oploeno, a to se dogaalo
pod utjecajem hormona. Drastine hormonalne promjene izazivale su
kod ena razne neugodnosti."
"Ne mogu to povjerovati. Velika Majka nikad ne bi dozvolila
da ene toliko pate."
"Tada nije bilo tvoje Velike Majke," odgovori joj Milo. "Tada
je na sceni bio Bog Otac koji oito nije bio sklon enama."
"Velika Majka je uvijek bila i uvijek e biti," samouvjereno je
nastavila Jan.
"Kako god ti kae. U svakom sluaju, kad su genenjeri
sredinom 21. stoljea napokon otkrili kako se moe ugasiti bioloki
sat koji je izazivao samounitenje stanica tada poznato kao starenje,
besmrtnost je napokon bila nadohvat ruke. Naravno, kad bi
75
cjelokupno stanovnitvo postalo besmrtno, na Zemlji bi ubrzo
ponestalo ivotnog prostora. Stoga je odlueno da se zakonom odredi
maksimalni ivotni vijek. Nakon bezbrojnih zasjedanja Ujedinjeni
Narodi su napokon donijeli zakon o dvjesto plus pet godina. U to
vrijeme su Ujedinjeni Narodi jo uvijek bili vrlo utjecajni jer je iza
njih stajala RuskoAmerika Unija."
"to su Ujedinjeni Narodi?" pitala je.
Milo nestrpljivo odmahnu rukom. "Drugi put. Uglavnom, kad
je ljudima omogueno da ive dvjesto ili vie godina, trebalo je na
neki nain ograniiti razmnoavanje kako se ne bi ugrozile Zemljine
zalihe. Zato su Ujedinjeni Narodi odredili da ene postaju plodne
samo u razdoblju od jedne godine svakih dvadeset godina.
Jan se namrtila. "Hoe rei da su prije toga ene bile stalno
plodne?" zaueno je upitala.
"Upravo to ti pokuavam objasniti. Te dvije odluke
Ujedinjenih Naroda nisu promijenile samo enski rasplodni sustav,
ve i itav svijet."
"Zato?"
"Zbog svih onih koji su se tim odlukama protivili. Veinom
su to bili religijski fundamentalisti... Islamske zemlje su se odluno
usprotivile bilo kakvom genetskom preureivanju ljudskog tijela.
Tvrdili su da se to protivi zakonima Alaha..."
"Tko je Alah?" prekinu ga Jan.
"Jo jedan vrlo muevan bog. Ne bi ti se sviao. Dakle, osim
islamskih zemalja genetskom su se modeliranju protivili i
zapadnjaki fundamentalisti katolici i protestanti. Ne, nemoj me
pitati tko su oni, predugo bih ti morao objanjavati. Ali vjeruj mi da
je itava ta rasprava postala prilino krvava.
"Kad su Ujedinjeni Narodi donijeli zakon o dvjesto plus pet
godina ivota, svaki stanovnik Zemlje stekao je pravo podvrgnuti se
genetikoj preobrazbi koja mu je produila ivot. Moe zamisliti
kakve je to posljedice imalo ljudi koji su ivjeli u zemljama gdje
je produavanje ivota bilo zabranjeno zbog religijskih razloga selili
su se u zemlje gdje je ono bilo dozvoljeno. Izbio je pravi pakao, a
kad se praina napokon slegla, svi su se zemljovidi svijeta morali
ponovno crtati. Veina velikih drava, a medu njima i Sjedinjene
76
Amerike Drave te Ruski Savez, raspale su se na autonomne
dravice, od kojih je jedna bila i Minerva."
"Ti to zaista pria uvjerljivo," zakljuila je Jan.
"Uvjerljivo je jer je tono," nastavi Milo. "Bez obzira na sve
vae mitove, Minerva je nastala zahvaljujui genetskom inenjerstvu.
Njeni se stanovnici nisu zadovoljili modelom Primarnog Standarda,
ve su uveli sve mogue genetske promjene koje se nisu protivile
meunaronim zakonima. Neko davno prvi su feministi s gaenjem
odbijali tvrdnje da su psiholoke razlike izmeu mukaraca i ena
genetske prirode. Ta je zamisao sadrala previe 'bioloke
determinacije', a u to vrijeme takvi su pojmovi bili politiki
neprihvatljivi.
"Meutim, krajem dvadesetog stoljea istraivanja su
pokazala da zaista postoje vrlo velike genetski uvjetovane razlike u
nainu djelovanje mukog i enskog mozga. Nekoliko desetljea
kasnije, kad je osnovana Minerva, feministi su to otkrie iskoristili
najbolje to su mogli."
Jan je zatresla glavom. "Oprosti, ali nita ne razumijem.
Veina rijei koje upotrebljava potpuno mi je nepoznata. Tko su, na
primjer, ti feministi koje stalno spominje?"
Na njeno nezadovoljstvo, Milo je to pitanje oito smatrao
jako smijenim. Zabacio je glavu unazad i tako se glasno nasmijao da
je izazvao ljutite povike u susjednim kabinama.
Nakraju ree, "Ostavit emo to za budunost. Tvoje u
zakanjelo obrazovanje nastaviti drugom prilikom, a sada moramo
raspraviti neto drugo. Cijenu zatite i pomoi koju ti pruam."
"Cijenu?" zbunjeno je upitala.
"Da, cijenu, mala moja amazonko. Ve sam ti rekao da emo
sklopiti pogodbu. U zamjenu za moju pomo ti e pomoi meni. Dat
e mi neto to meni treba."
"Ali ja ti nemam to dati."
"Naprotiv. Ima sebe," rekao je Milo i nasmijao joj se na isti
nain kako se danas ve nasmijao Buncheru.
77
10
"Znai li to da e mi dalje pomagati samo ako pristanem
spavati s tobom?" ljutito upita Jan. Bila je zaprepatena i uvijedena.
Nakon prividnog razumijevanja koje je Milo pokazivao pomalo mu
je poela vjerovati.
On slegnu ramenima. "Mora biti realna, Jan. Ne moe
dobiti neto za nita. Posebno ne ovdje gore. Priznajem da mi te je
ao, ali ja jednostavno nisam altruist. K tome te smatram vrlo
privlanom i armantnom, te osjeam da bi mi, unato groznom
neznanju, mogla postati poticajnim partnerom. Iskreno govorei,
treba mi ena. Ali u tom sam pogledu vrlo izbirljiv, a vjerojatno si i
sama primijetila da ene u ovom lebdeem bestiariju ne izgledaju ba
poeljno." Uzdahnuo je i nastavio, "U posljednje tri godine, otkako
sam zarobljen, imao sam samo nekoliko nezadovoljavajuih
sparivanja. Treba mi neto vie, a vjerujem da mi ti to moe
pruiti."
Povukla se unazad na krevetu. "Namjerava spavati sa mnom
iako ja to ne elim," optuila ga je.
"Tako reeno to zvui prilino bezobzirno, ali, da..."
"To je silovanje."
"Ne, nikako," pobunio se. "Ne namjeravam te silom natjerati
da vodi sa mnom ljubav. To nee biti silovanje."
"Kako ti to onda zove? Rekao si da e me prepustiti onim
ivotinjama ako ti ne dozvolim da se zadovolji na meni. to se mene
tie, to je silovanje."
Milo je hladno pogleda. "Uvjeravam te da je za mene voenje
ljubavi puno vie od pukog zadovoljavanja, djevojko. I ponovno
istiem da te neu uzeti silom."
"To to nee primijeniti fiziku silu nimalo ne mijenja na
stvari. To je ipak silovanje."
Pogladivi rukom elavu glavu Milo ree, "Razmiljaj o tome
kao o poslovnom prijedlogu. Morat e uiniti neto to ne eli da bi
dobila neto to treba."
78
"Shvaam. Ja u tebi dopustiti da me siluje, a ti e meni
dopustiti da ivim. To zove poslovnim prijedlogom?"
Izraz lica mu je postajao sve otriji. "Ne, neu te silovati i da,
prodaja tijela jest posao. Naziva se prostitucijom i jedan je od
najstarijih zanata. ene i mukarci oduvijek su prodavali svoje tijelo
za novac ili za hranu."
"Ako netko ne eli spavati s nekim, ali je prisiljen to uiniti
da bi preivio, tada je to silovanje," nije odustajala Jan.
"Ne, pretjeruje," ree Milo. "Ako ena eli ugodnije ivjeti i
zbog toga pristaje spavati s ovjekom koji je ne privlai, ali joj moe
pruiti ono to njoj treba, tada to nije silovanje, zar ne?"
Jan se namrtila. "Moda i nije, ali ja govorim o
preivljavanju, a to nije isto to i poboljavanje ivotnih uvijeta.
ena koja mora prodavati tijelo da bi preivjela je rtva mukarca
koji iskoritava njen teak poloaj, bez obzira na to koliko joj on
novaca ili hrane daje. To je silovanje."
"Mislim da nije..."
"U ovom sluaju govorimo o pitanju opstanka," prekinula ga
je Jan nastojei iskoristiti svoju prednost. "Seks ili smrt. Drugim
rjeima, silovanje."
Milo je zurio u nju. "Dosta je bilo minervanske dogme," ree
razdraeno. "Na je problem semantike prirode i dalje je
raspravljanje uzaludno. Rei u ti moje uvjete. Dajem ti tono tjedan
dana da odlui hoe li ili nee prihvatiti moju ponudu. Ako je
prihvati, predat e mi se svojevoljno bez ikakvih primjedbi o
silovanju i drugim minervanskim glupostima. Ako je odbije, nakon
isteka roka od sedam dana izgubiti e moju zatitu i morat e se
sama brinuti za sebe. Vjerojatno zna to to znai. Prihvaa li
uvjete?"
Jan je neko vrijeme utjela, a tada upita: "Daje mi tjedan
dana da odluim?"
"Da, to ti obeajem."
"Dobro. Rei u ti za tjedan dana." Naslonila se na klimavu
pregradu i prekriila ruke. inilo joj se da se Milo opustio. "Dobro,"
rekao je uz smijeak. Jan mu nije uzvratila osmijeh.
Donijela je odluku i to joj je donosilo olakanje. Prije isteka
79
tjedna pronai e mjesto gdje moe izazvati najvee oteenje,
aktivirati bombu i unititi Nebeskog Gospodara.
Nakon to je Jan prividno prihvatila njegovu ucjenu, Milo je
ponovno postao pun razumijevanja i barem naizgled armantan.
Ponudio joj je jo jedan kolai, govorei da e nakon poinka
pronai neto bolje za jelo. Skinuo je prostirku s prutenog kreveta i
poloio je na pod. "Moe ovdje spavati. Bit e ti udobnije nego na
krevetu," rekao je.
Zahvalila mu je i protegla se na tankoj prostirci. Bila je
iscrpljena, ali joj se nije spavalo. Pomisao o spavanju ju je zapravo
plaila. Bojala se onoga to bi mogla sanjati.
Milo je stajao nad njom, gledajui je. "Moe skinuti odjeu
ako eli. Ja te neu uznemiravati. Dao sam ti rije."
"Ne, dobro mi je ovako."
Milo slegnu ramenima i otkopa zatvara na svom irokom
kombinezonu. Dok se svlaio Jan je nakratko promotrila njegovo
tijelo prije nego se okrenula na stranu i sklopila oi. Imao je
prosjeno tijelo, kao veina mukaraca. Bez ijedne dlake, dodue, ali
i minervanski su mukarci po tijelu imali vrlo malo dlaka. Spolovilo
mu je takoer izgledalo normalno, ali donosei taj zakljuak Jan je
imala na umu da se njeno poznavanje mukih spolnih organa temelji
na jednom iskustvu sa Simonom. Jedina neobina stvar na Milu bila
je da uope nije izledao snaan. Pogotovo ne dovoljno snaan za ono
to je uinio Buncheru.
Zaula je kripu kreveta kad je Milo legao. Kroz tanke zidove
jasno je ula apat iz drugih kabina. Negdje iz daljine dopiralo je
jecanje neke ene. Pitala se hoe li se svjetla ikada ugasiti. Vidjela je
njihov sjaj ak i kroz sklopljene vjee.
Svjetlost je odjednom postala crvena. Vidjela je titrave
plamene u kojima je izgarala Minerva. ula je krikove,
praskanje bombi, ponovno je gledala Helen kako besciljno
tumara kroz ruevine steui ruku koja je zavravala krvavim
batrljkom.
Jan otvori oi. Kao to se bojala, dogaaji proteklih dana
ekali su prikriveni u njenoj glavi i pretakali se u none more. ak i
prije nego je zaspala slike su poele navirati. Ako zaspi morat e sve
80
ponovno proivjeti. Ali ve je jako pospana. Nee jo dugo izdrati
budna unato neugodnom svrbeu zbog one bijele tekuine. Protiv
njene volje oi su joj se ponovno sklopile.
Odakle dolaze ti krikovi? Visok i prodoran zvuk parao je
ivce. Jan se osvrnula uokolo, ali dim joj je zaklanjao vidik.
Vritanje se nastavilo i postajalo je sve glasnije. Tada kroz dim
ugleda Marthu koja je trala prema njoj. impanzino krzno je gorilo.
Kako joj se pribliavala, Jan je sve jasnije ula pucketanje gorueg
mesa. "Ne!" uzviknu Jan kad je Martha u paninom strahu skoila na
nju. Poela je i sama vritati dok su je impanzine jake ruke oajno
stezale...
Jan je vritala i vritala nastojei se osloboditi tih ruku, ali
bile su prejake.
"Tie, amazonko," zaula je apat. "Smiri se, to je samo san.
Sve je u redu."
Osjeaj plamenova po njenom tijelu je polako oslabio, ali
snane ruke su je i dalje drale. Shvatila je gdje je; u Milovoj kabini,
ali sada je u njoj bio mrak. Prestala je vritali.
"Isuse Kriste, uutkaj ve jednom tu svoju kurvu!" povikao je
ovjek u susjednoj kabini.
"Je li ti bolje?" blago upita Milo.
"Ne... ne znam... to je to sa mnom?"
itavo tijelo joj se treslo, a udovi su joj se svijali kao da ima
greve. Ispunjavao ju je neopisivi uas, inilo joj se kao da pada
preko ruba beskrajnog ponora.
"To je samo zakanjela reakcija na sve to si proivjela,"
rekao je Milo vrsto je drei. Jan se privila uz njega.
Osjeala je da se mora za neto uhvatitijer e je inae njen
uas bespovratno odvui.
"Opusti se," aptao je. "Dii duboko i polako. Jedan... dva...
jedan... dva..."
Polako su strana sjeanja izblijedila i drhtanje tijela se
smirilo. Milo ju je pustio. Bila je iscrpljena i loe se osjeala. Kroz
polumrak je pogledom pratila Mila dok se okretao prema svom
kovegu i vadio iz njega mali paketi i mjeinicu s vodom. Kleei
kraj nje na podu rekao joj je da prui ruku. Stavio joj je malu tabletu
81
na dlan i rekao: "Popij to, osjeat e se bolje."
"to je to?" sumnjiavo je upitala.
"Eto, opet si postala dobra stara Jan. Ali ne mora se nita
brinuti. To je samo sintetski hormon koji e potaknuti tvoj mozak na
proizvodnju encefalina. To e te smiriti i moi e mirno spavati.
Uzmi je prije nego se predomislim. Takve su stvari u posljednje
vrijeme rijetke kao kokoji zubi."
Namrtila se. "Ali sve kokoi imaju zube..."
"Zaboravi. Zastarjeli izraz. Uzmi tabletu."
Nevoljko je stavila tabletu u usta. Milo joj je pruio
mjeinicu, te ona popi nekoliko gutljaja vode. "Ne osjeam se nimalo
bolje," ree dok mu je vraala mjeinicu.
"Osjeat e se." Spremio je paketi i mjeinicu ponovno u
koveg. I dalje kleei ponovno se okrenuo prema Jan. "Jan," tiho je
pozove. "Kakva je ono stvarica u tvome depu?"
"to?" upita. Isprva nije razumjela o emu on to govori. Tada
se sjeti bombe i srce joj poe bre kucati. "Pa... to je... to... ne
znam..." neuvjerljivo je odgovorila.
"Ne zna to ima u depu?" iznenadio se Milo. Nagnuo se i
posegnuo u njen dep. Jan ga nije ni pokuala sprijeiti da uzme
bombu. Mirno ga je gledala kako je pregledava u polumraku. "Teka
je," ree Milo. "No, amazonko, to je to to nisi ni znala da ima?"
Oh, Velika Majko, razmiljala je Jan, kad bi barem okrenuo
vrh...
"Vrati mi to," zahtijevala je pruajui ruku. "Tek onda u ti
rei."
Nakon dugog oklijevanja Milo joj vrati mali valjkasti
predmet. "Dakle?" inzistirao je.
Neto se s njom dogaalo. Zakljuila je da je tableta
vjerojatno poela djelovati. Poela se osjeati... udesno. Sve brige i
strahovi ak i tuga nestajali su kao oiljci s izlijeene rane.
Bila je euforina i ugodno oputena.
"Jan, reci mi to je to," poticao ju je Milo.
Zato mu ne bih rekla istinu, pitala se. Je li to uope vano? U
posljednjem se trenutku predomislila i odgovorila. "To je sveta stvar.
Jako sveta. Samo sam to ponijela iz Minerve. Dala mi ju je majka."
82
"Tvoja majka?"
"Moja je majka bila Glavarica. Bila je jako utjecajna. Oni
Aristosi to ne znaju... nemoj im rei... nee im rei, zar ne?"
Ponovno je legla na prostirku i naslonila se na lakat. Ve je
bila jako pospana. Predivno pospana.
"Neu im rei," proapta Milo. "Ali to je to?"
"Umorna sam," pospano promrmlja. "Hou spavati."
"Jo samo malo, amazonko. Prvo mi reci to je to."
"Jako je sveto."
"To si ve rekla. elim znati zato je sveto."
"To je tap autoriteta. Jedan od nekoliko to ih je Velika
Majka dala naim precima." Osjeaj krivnje koji je osjetila govorei
takvo svetogre bio je zanemariv. "Obeala sam majci da u ga
dobro uvati. Da u ga tititi vlastitim ivotom."
"Razumijem," proape Milo. "Kako si ga uspjela sauvati do
sada?"
"Sakrila sam ga." Trudila se drati oi otvorene. inilo joj se
da tone u duboki, mekani krevet. Osjeala se kao da je ponovno
dijete.
"Ako kako? Tvoju su odjeu sigurno unitili."
Nasmijala se. "Sakrila sam ga u sebi..."
"Oh," Milo je kimnuo s razumijevanjem. "Naravno."
"Idem spavati," ree Jan sputajui glavu na prostirku. Za
nekoliko sekundi ve je spavala.
Milo je ostao kraj nje i promatrao je. Kad je bio siguran da je
zaspala, nagnuo se nad nju i ponovno izvadio valjkasti predmet iz
depa. Neko ga je vrijeme razgledavao, a tada ga je ponovno
spremio. Ustao je i poao prema krevetu. Lijeui se usredotoio na
stiavanje seksualne elje koju je djevojka pobudila u njemu. Kad je
napokon zaspao, po prvi je puta nakon vie desetljea sanjao
Mirandu.
Ugodan osjeaj bezbrinosti jo uvijek je bio prisutan kad se
Jan probudila, ali nije vie bio onako intenzivan. Sjela je. Milo je ve
bio budan. Sjedio je odjeven na rubu kreveta i gledao u nju. "Osjea
li se bolje?" upita je.
"Da," potvrdila je. "Hvala ti." Pogledala je uokolo. Svjetla su
83
ponovno bila upaljena. Tada se prisjetila dogaaja protekle veeri i
prestraeno opipala dep. Bomba je bila na mjestu.
"Ne brini," ree Milo. "Nisam ti ukrao tvoje dragocjeno
nasljedstvo."
Lice joj se zarumenilo. "Kakva je ono bila tableta?" skrenula
je razgovor na drugu temu. "Neka droga iz vremena Stare Znanosti?"
"Jest proizvod Stare Znanosti, ali nije droga u onom smislu
kojeg ti poznaje," odgovorio joj je. "Kao to sam ti sino pokuao
objasniti, tvar zbog koje se osjea bolje proizvodi sam tvoj mozak.
Tableta samo potie mozak da proizvodi veu koliinu te tvari."
Jan se namrtila trudei se shvatiti znaenje tih rijei. Kao i
mnogo puta ranije nije bila sigurna da li joj Milo namjerno lae ili
govori istinu ili ono to misli da je istina. "Tvrdi da je one
prekrasne osjeaje sino izazvala tvar u mome mozgu?" provjeravala
je. "Zato se onda nikad prije nisam tako osjeala?"
Lagano je uzdahnuo. "Nisi to mogla doivjeti u ovakvoj mjeri
jer ti mozak jo nikada nije istovremeno oslobodio tako veliku
koliinu encefalina u ivani sustav."
Jan je i dalje bila sumnjiava. Milo nastavi, "Zna to je
morfij, zar ne?"
"Znam. Dobiva se iz maka. To je dar Velike Majke. Ublaava
bol..."
"Neko davno znanstvenici su otkrili da ljudski sredinji
ivani sustav posjeduje vlastitu verziju morfija, to objanjava
injenicu da ljudi mogu pretrpjeti teke ozljede bez da osjete bol
barem privremeno.
"Daljim istraivanjima biokemijskih funkcija mozga
pronalazili su sve vie tvari analognih ne samo narkoticima i
anesteticima, ve i najrazliitijim sredstvima za poboljavanje
raspoloenja. Postalo je oito da je ljudska misao pod utjecajem
pravog kemijskog koktela. Prepoznavanje svake pojedine tvari i
odreivanje njihove tone funkcije potrajalo je jo godinama, a za to
su vrijeme otkrivene jo mnoge zanimljivosti o ljudskoj prirodi.
Jedna od njih ticala se depresije. Zna li to je depresija?"
"Da, naravno. To je kad si tuan i osjea se jadno."
"Osjea li se esto tako?"
84
"Pa ne ba esto, ali povremeno da. ee u zadnje
vrijeme..."
Nasmijeio se s razumijevanjem. "Ali ne ovog trenutka, zar
ne? Iako ti je sadanja situacija prilino loa, osjea se oputeno i
ugodno."
Priznala je da je to tono.
"To je zbog produenog djelovanja hormona kojeg sam ti
dao. Ve zahvaljujui genetskoj modifikaciji kojoj su se podvrgnuli
tvoji preci ti ne moe osjetiti depresiju u onom obliku u kojem su joj
bili podloni ljudi prije Primarnog Standarda. Prije genetske ere
mnogi su bili skloni stanju poznatom kao manina depresija. Takvo
se stanje smatralo boleu, odnosno posljedicom psiholokog ili
fiziolokog poremeaja. Manina depresija je proglaena
'nenormalnim' stanjem, jer je vladalo vjerovanje da je normalno
stanje ljudske svijesti neka vrsta emocionalne ravnotee s uroenom
sklonou prema osjeaju ugode i neodreenom optimizmu."
"Ali to jest normalno, nije li?" zanimalo ju je.
"U tome i jest stvar," nastavi Milo. "Znanstvenici su otkrili da
je Priroda predvidjela da ljudsko bie bude neprestano pod utjecajem
najrazliitijih 'droga' da bi se moglo suoavati sa ivotom. Kod
normalnih ljudi je to tako. 'Nenormalne' osobe, podlone maninoj
depresiji ili drugim kroninim mentalnim tekoama, su zaista imale
poremeaj u radu mozga, ali taj se poremeaj sastojao u tome da im
mozak nije proizvodio dovoljno neurotransmitera da bi svijet
doivljavali na uljepan i pomalo iskrivljen nain kao svi 'normalni'
ljudi. Osobe s takvim poremeajem su zapravo svijet doivljavale na
objektivniji nain, odnosno vidjeli su ga onakvim kakav on zapravo
jest..."
Jan zatrese glavom. "Zaista pria svakakve gluposti."
"Prvo objavljivanje te teorije izazvalo je upravo ovakvu
reakciju mnogi su tvrdili da je to glupost. U ljudskoj je prirodi da
svoje opaanje stvarnosti smatra objektivnim. Ali tuna je istina da je
nae opaanje, razmiljanje, pa i osjeanje, pod utjecajem genetskog
programa koji upravlja proizvodnjom hormona, a hormoni pak
upravljaju kemijskim zbivanjima u naem mozgu. ak je i naa
percepcija vremena proizvod takvih procesa. Ljudski koncept
85
vremena je bioloki inducirana iluzija. Ne postoji takvo neto kao to
je linearno vrijeme; umjesto toga vrijeme je..."
Prestade govoriti i pogleda u Jan. "Oprosti," ree. "Moje
zadovoljstvo to ponovno mogu nekome priati me potpuno zanijelo.
Stalno zaboravljam da si unato uroenoj inteligenciji jo uvijek
divljak kao i svi ostali ovdje."
"Ja nisam divljak!" pobunila se.
"Ne? Znai li to da razumije ovo to sam ti ispriao?"
podrugljivo ju je pitao.
"Pa, ne ba," priznala je. "Ali znam da grijei po pitanju
uma. Dio je minervanskog vjerovanja da je um odvojen od tijela.
Vlasnitvo je Velike Majke, pa ga nakon nae smrti ona uzima k
sebi. Tada on ostaje u raju kao dio nje, ili ga, ako mu treba jo
duhovnog proiavanja, Majka alje ponovno na Zemlju da ovdje
proivi jo jedan ivot."
"Toliko o minervanskoj teologiji," nasmijao se Milo. "Nebo i
Zemlja svedeni na divovsku istionicu."
Njegove su je rijei razljutile. "To ima vie smisla nego sve
gluposti koje si ti napriao."
"Jadna moja mala amazonko, i ti si proizvod tih takozvanih
gluposti. O tome su se pobrinuli minervanski genenjeri. Tvoji su
preci modificirani mimo odredbi u Pravilniku o Primarnom
Standardu. Fiziki i mentalno se razlikuje ne samo od ena iz
predgenetsog doba, ve i od svih ena na ovom brodu. Zahvaljujui
genetskom upravljanju ravnoteom hormona minervanske su ene
postale fiziki vee i emocionalno muevnije. Istovremeno su
mukarci doivjeli jo vee promjene. Postali su manji, neagresivni,
mirni ukratko, s feministikog gledita idealni mukarci."
"Nezamislivo je da bi ijedan Minervanin ikada primijenio
genetsko inenjerstvo, ali istina je, priznajem, da su nai mukarci
promijenjeni," rekla je Jan.
"Kako? arolijom?"
"Velika Majka ih je promijenila. Nakon Genetskih Ratova
skupina mukaraca dola je u Minervu i zamolila za oprost. Isto tako
traili su i kaznu. Glavarica je traila savjet od Velike Majke, a tada
se Velika Majka obratila mukarcima i rekla im da e promijeniti
86
svakoga od njih koji iskreno moli za oprost, te da e promijeniti i
njihove sinove, kao i sinove njihovih sinova, i tako dalje..."
"Kao to rekoh, arolijom." Milo je ustao i protegnuo se. "Ali
neka ti bude. Barem si priznala da minervanski mukarci nisu ba
normalni. Moda su bolji, ali nisu normalni. Veliki problem tvojih
ranih Minervana bio je u tome da izvan Minerve njihova ideja nije
bila prihvaena. Mukarci koji su podravali minervanski ideal
feministike drave spremno su pristali na modifikaciju, ali veina
svjetskog mukog stanovnitva nije pokazala nikakvu namjeru
slijediti njihov primjer.
"Mijenjanjem ovjejeg mozga do to mjere da se sve
nepoeljne muke osobine ublae ili potpuno uklone istovremeno se
drastino promijenila i seksualnost, jer kod mukaraca isti hormoni
odreuju seksualnost i ponaanje. Iako su fiziki ostali mukarci,
promijenjeni Minervani imaju u odnosu na prosjenog
nepromijenjenog mukarca izvanredno slabi spolni nagon. Zbog toga
su u vanjskom svijetu postali poznati kao 'eunusi'."
"Oni nisu eunusi," brzo ga je prekinula Jan.
Milo je podignuo obrve. "Govori li to iz vlastitog iskustva?"
Osjetila je da joj se lice zarumenilo. "To te se ne tie."
"Naprotiv, mala amazonko. Sada me se tie sve to ima
ikakve veze s tobom. Ali nije vano. Vie me zanima to ti openito
misli o minervanskim mukarcima."
Slegnula je ramenima. "Sviali su mi se. Oca sam voljela."
"Jednako kao to si voljela majku?"
"Ne..."
"Po emu su se minervanski mukarci najvie razlikovali od
ena? Ne mislim na oite fizike razlike, nego po naravi."
Jan se namrtila. "Pa, pretpostavljam da su bili manje... manje
komplicirani nego sve ene koje sam poznavala. Njihov pogled na
svijet je bio pomalo dosadan uvijek su bili zadovoljni, veseli,
tihi..."
Milo se pobjedonosno nasmijao. "Eto, to dokazuje moju
teoriju. Sjeti se to sam ti govorio o manipulaciji stanjima svijesti.
Vai su genenjeri povisili kod mukaraca koliinu onih prirodnih
tvari u mozgu koje nas ine sretnima, te zbog toga oni jednostavno
87
ne mogu biti nezadovoljni s bilo ime to im se dogaa. Niste im ba
doslovno odsjekli muda, ali ste ih kastrirali na neto profinjeniji
nain."
"Sve to znam jest da bih radije bila s bilo kojim
minervanskim mukarcem nego s tobom."
Milo se smjekao. "Zar ti nisam poticajno drutvo?"
"Nikada u povijesti Minerve nije se dogodilo da je
minervanski mukarac silovao enu."
"Jesam li ti ja prijetio silovanjem?"
"Jesi," odgovorila je hladnim glasom.
Njegov se smijeak pretvorio u grimasu. "Oh, ne, ne opet."
Pokazao joj je da ustane. "Doi. Idemo potraiti neto za jelo. Za
manje od sata morat emo otii gore na posao."
"to emo raditi? ula sam od nadzornika da u biti
staklarski hoda. to to znai?"
"Rei u ti nakon jela. Ne elim ti pokvariti apetit."
11
"Ne gledaj dolje ako te to uznemirava," ree Milo. "Ne mogu
si pomoi," slabano odgovori Jan dok se svom snagom drala za
rukohvat. Osjeala se gotovo jednako loe kao protekle noi kad je u
prutenom kavezu visila pod Lordom Panglothom. Zajedno s
nekolicinom drugih robova stajala je u prenatrpanoj staklenoj kabini
koja se polako podizala kroz golemu upljinu ije su se stijenke
ugibale. Nije se mogla otrgnuti osjeaju da se nalazi u elucu neke
divovske ivotinje.
Pogled na dvije uske crne vrpce na kojima su visili staklena
kabina i njen ivi teret samo je pojaavao vrtoglavicu. Jan nikako
nije mogla shvatiti zato vrpce ne puknu pod tom teinom, a Milova
kratka i zbunjujua objanjenja o izuzetno otpornom materijalu koji
se proizvodi daleko u svemiru nisu je nimalo umirila.
"Opusti se i uivaj u pogledu," veselo ree Milo. "Mora
priznati da prizor nije lo. Svakodnevno ga viam ve tri godine, ali
svaki put me ponovno zadivi."
88
Jan se prisilila da pogleda uokolo. Tijelom joj prooe trnci,
Veliki debeli zidovi su se polako pomicali kao da su ivi. "Ne
razumijem. Nita ih ne dri u zraku. Zato se ne urue na nas?"
"To sam ti ve objasnio," ree Milo. "Okrueni smo
milijunima i milijunima kubinih metara plina. Helija. Ne moe ga
vidjeti jer je nevidljiv kao i zrak. Ova plinska komora, zajedno sa
svima ostalima, omoguava Lordu Panglothu letenje. Zamisli da se
nalazimo u divojskoj verziji balona."
"ega?" zbunjeno upita Jan.
"Oh, da. Zaboravio sam. Niste imali balone. ak su i zmajevi
bili zabranjeni. Prvi zakon Nebeskih Gospodara..." Poeao se po
bradi. "Dobro, nema veze. Zamisli da se nalazimo u divovskom
mjehuru sapunice. Nadam se da zna to je to."
Jan ga prezrivo pogleda. "Naravno da znam. Ali ovo uope ne
izgleda kao mjehur sapunice. Oni su okrugli."
"I ovo bi bilo okruglo da je potpuno ispunjeno plinom. Ali
nije, jer kad se Lord Pangloth podigne na veu visinu, tlak okolnog
zraka pada, pa se plin u komorama iri. Kad bi se na maloj visini
plinska komora u potpunosti ispunila helijem, na veoj bi je visini
plin jednostavno rastrgnuo. Razumije li to?"
"Mislim da razumijem."
Milo se pokroviteljski nasmijao i pruio ruku da joj promrsi
kosu, ali Jan se izmakla. Jedan od robova se poeo smijati, ali je brzo
utihnuo kad se Milo okrenuo prema njemu.
Jan se obrati Milu, "Dao si mi tjedan dana da donesem
odluku, sjea se? Obeao si da e me u meuvremenu ostaviti na
miru."
"Samo ti pokuavam biti prijatelj, to je sve," uvrijeeno
odgovori Milo.
"Ba si mi neki prijatelj."
Stigli su gotovo do vrha plinske komore. Na samom vrhu
nalazila se iskrenuta staklena kupola na kojoj se otvorio uski prolaz.
Staklena se kabina i dalje uzdizala na svojim nevjerojatno tankim
kablovima te je uskoro prola kroz prolaz. Kupola se potom
zatvorila, a iznad nje se na samoj stijenci komore pojavio otvor.
"Ovo je pretkomora," objasni joj Milo. "Spreava istjecanje zraka iz
89
glavne komore."
Napokon su se zaustavili u loe osvjetljenoj prostoriji iznad
plinske komore. Klizna se vrata otvorie. "Van!" naredio je Benny, te
robovi poee izlaziti. Jan se u udu osvrtala uokolo. inilo se da se
sivi, sjenoviti prostor izmeu poda i stropa protee u beskraj.
Labirint stupova i tankih greda spajao je dvije povrine.
"Nalazimo se izmeu unutranje i vanjske oplate," proape
Milo.
"Tiina!" povie Benny. "Uzmite opremu i penjite se gore,
staklarski hodai!" Priao je Jan. "Amazonko, moe uzeti Milroyevu
opremu. Njemu ona vie nee trebati."
Neki su se robovi glasno nasmijali i krenuli prema nizu
drvenih ormaria. Milo je poveo Jan prema jednom od njih i pokazao
joj kako da ga otvori.
"to se dogodilo Milroyu?" pitala je udei se neobinoj
opremi to je laala u ormariu.
"Nije pazio," odgovori joj Milo. Izvukao je vatiranu jaknu iz
ormaria i pruio je prema Jan. "Obuci ovo, trebat e ti. Gore zna biti
jako hladno."
Bila joj je prevelika, ali Jan je bila zadovoljna. Ve je i ovdje
na ovom udnom mjestu bilo mnogo hladnije nego dolje u
prostorijama za robove. Milo je ve izvlaio druge predmete iz
ormaria. "Navuci ovo preko jakne," uputio ju je pruajui joj radno
odijelo od koe. Dopustila mu je da joj pomogne zakopavati brojne
gumbe, nastojei zanemariti dodire njegovih ruku. Pitala se emu
slue metalne ome na odijelu. Slijedee to je obukla bile su izme s
debelim potplatom od neke neobine gumene tvari, te par konatih
rukavica. I izme i rukavice bile su prilino iznoene i neugodno su
zaudarale. Milo joj je pruio veliko klupko konopa s metalnim
kopama na oba kraja. Pokazao joj je kako da ga prebaci preko
ramena i uvrsti uz pomo metalnih omi na odijelu. Na kraju joj je
pruio tap sa snopom krpenih vrpci na jednom kraju.
Iznenaeno je zurila u tap. To je za ienje, pomislila je u
nevjerici. to ovi oekuju od nas da istimo vanjsku povrinu
Nebeskog Gospodara? Sama je ideja bila smijena. Oplatu sigurno
iste kie i vjetrovi.
90
"Krenite, lijene nitarije!" grmio je Benny prilazei im. "Tko
posljednji stigne gore osjetit e mo mojega tapa!"
Jan je zadrhtala prisjeajui se neizdrive boli koju je izazvao
dodir toga tapa. Oajno je pogledala prema Milu koji otiao do
ormaria na kraju reda i uurbano vadio iz njega opremu. Potrala je
prema njemu. "Gdje moramo ii?" upita.
Pokazao je glavom prema stropu. Podigavi pogled Jan
ugleda dugake ljestve koje su se protezale prema stropu.
Drugi su robovi ve krenuli prema njima. Benny je upravo
povlaio polugu na dnu ljestava. U vanjskoj se oplati otvorio prolaz i
Jan kroz njega ugleda jarko sunevo svjetlo te osjeti navalu hladnoga
zraka. Prila je ljestvama trudei se da ne ostane posljednja, ali svaki
put kad se pokuala popeti, put joj je zaprijeio neki od robova.
Poela ju je obuzimati panika. Sve je bilo bolje nego ponovno se
izloiti dodiru onog arobnog tapa.
Ali i dalje je nemono stajala kraj ljestvi sve dok se nije
popeo i posljednji rob. Prestraeno se okrenula prema Bennyju, a
tada vidje se iza nje stoji Milo i eka da se ona popne. S olakanjem
se poela uspinjati. Milo ju je slijedio. Preko ramena je vidjela da ga
Benny mrko gledao, ali ne pokazuje namjeru dotaknuti ga tapom.
Pitala se je li se Milo svjesno izloio riziku da bi je zatitio,
ili je znao da ih Benny samo pokuava zastraiti? U tom je trenutku
provirila kroz otvor na oplati i sve su njene misli nestale. Prizor ju je
toliko zapanjio da je zastala na ljestvama, a tada osjeti da je netko
gura i zauje Milov glas: "Kreni, amazonko. Imat e dosta vremena
za uivanje u pogledu. Previe vremena..."
Polako je prela ostatak uspona i zaustavila se kraj grotla
borei se s jakim naletima vjetra koji su ibali po brodskoj povrini.
Zrani brod. Neprestalno je samoj sebi ponavljala da stoji na vrhu
goleme letjelice. Brodski je trup bio beskrajan te se Jan inilo da ju je
netko arolijom preselio na neki drugi svijet. Okretala se traei
zemlju, ali u svim se smjerovima protezala samo zaobljena, pusta
paluba Nebeskog Gospodara.
Uz osjeaj beznaajnosti i ranjivosti prila je rukohvatu koji
je okruivao grotlo i vrsto se primila. Drugi su robovi bili svjesni
onoga to je proivljavala, te su se smijali i alili nadglasavajui
91
zvidanje vjetra. "Lijep prizor, zar ne?" ree Milo dok joj je prilazio.
"Znam kako se osjea. I ja sam se jednako osjeao kad sam prvi
puta doao ovamo. Ali naviknut e se."
Jan mu nije vjerovala ni rijei. Nije mogla zamisliti da se on
ikada u ivotu osjeao ovako kao ona sada, niti je mogla zamisliti da
e se ikada priviknuti na to da poput buhe gmie ovim divovskim,
sjajnim leima. Oplata se sastojala od bezbrojnih tijesno povezanih
esterokutnih ploica od tamnosivog stakla. Sjetila se da je mnogo
puta promatrala Nebeskog Gospodara sa zemlje i udila se zato mu
je gornja polovica prekrivena ribljim krljutima. Pitala je Mila to je
to.
"Skupljai sunca. Tako ih barem zovu Nebeski Ljudi. U
stvari su to..."
Prekinuo ga je Benny viui im da krenu. Robovi su krenuli
uskom stazom ograenom niskim rukohvatima koja se sredinom
broda protezala sve do golemom repnog krila. Jan je nagaala da su
od repnog krila udaljeni barem petsto metara, ali u ovom pustom
krajoliku nije mogla tono procijeniti udaljenost.
Drala se za rukohvate dok je zajedno s Milom slijedila ostale
robove. Benny je hodao na kraju kolone i zadovoljno fukao.
"Skupljai sunca su neko bili poznati kao solarne elije,"
nastavio je Milo. "Oni upijaju sunevu energiju i pretvaraju je u
elektrinu. Na taj se nain Nebeski Gospodar opskrbljuje elektrinom
energijom potrebnom za pokretanje motora, rasvjetu, grijanje i
slino. Kad jednom otkau, Nebeski e Ljudi biti, kako smo neko
govorili, do grla u -"
"Otkau? Kako to misli?" pitala je.
Pokazao je prema staklenim ploicama. "Sve su to plodovi
Stare Znanosti. Ne mogu ih proizvesti ak ni lanovi inenjerskog
ceha, a to su jo jedina stvorenja na ovoj divovskoj plinskoj vrei
koja su barem donekle zadrala slinost s inteligentnim ljudima.
Solarne elije sadre genetski proizvedenu tvar slinu biljnom
klorofilu. Vrlo je djelotvorna i teoretski bi trebala vjeno raditi, ali ja
se u to ne bih kladio. Nebeski Gospodari ve stotinama godina Imaju
nebom, a to je na njima ostavilo tragova. Ne bi me udilo da velik
dio ovih elija vie ne radi, ili da su se moda odvojile od energetske
92
mree. Inenjeri ak ne znaju ni kako to sve radi, pa do dana kad e
se na Nebeskom Gospodaru pogasiti sva svjetla oni jednostavno nee
imati pojma kakvo je stanje ovdje gore..."
"Stanite!" naredio je Benny. "Ovo je peti odjel. Ovdje ete
danas raditi, staklarski hodai."
Jan se osvrnula i ugledala veliku brojku '5' ucrtanu s lijeve
strane staze. Crvena je boja prekrivala nekoliko 'skupljaa sunca'. Jan
se okrenula Milu. "Nemoj mi rei da moramo oistiti sve ovo?"
"Moe li smisliti bolji razlog zato stojimo ovdje gore sa
etkama u ruci?" rekao je uz smijeak.
"Ali zato ih uope treba istiti?"
"Zbog gljiva. Postoji posebna vrsta plijesni koja uvijek ivi
na staklu. Spore koje lebde zrakom zadravaju se u pukotinama
izmeu elija. Na kraju gljivice prekriju itavu eliju i sprijee
apsorpciju suneve svjetlosti."
Jan pogleda staklene ploice to su se prostirale pred njom.
"Meni one izgledaju sasvim isto," ree.
"Ove moda jesu, ali njih neemo ni istiti. Doi..." Pomogao
joj je prekoraiti rukohvat. Drugi robovi i Benny ve su urili prema
lijevom 'horizontu'. Hodajui za Milom ubrzo je postala svjesna da
paluba postaje sve strmija. Dok su ili stazom povrina broda joj se
inila savreno ravnom. eludac joj se odjednom zgrio. Nije se
eljela vie niti koraka udaljiti od staze, ali znala je da nema izbora.
"Vidi li onu dvojicu s velikim posudama?" upita je Milo
pokazujui prema dvojici mukarca koji su na leima nosili velike
metalne cilindre. "Oni e prije nego mi stignemo poprskati zaratena
podruja sa sredstvom za ienje, tako da ih mi moemo obrisati."
"Zato jo nisu poeli prskati?" iznenadila se Jan.
"Zato to jo nismo stigli na mjesto koje moramo oistiti. Za
ove gornje, lako dostupne dijelove palube zaduene su druge jedinice
staklarskih hodaa. Ali Bannionovi robovi obavljaju tei posao. Zbog
toga je Bannion strano bogat, a mi ivimo bolje nego drugi robovi."
"ivimo bolje?"
"Da, ivimo bolje."
Nagib je ve postao jako strm, ali oni na poetku kolone jo
uvijek nisu usporavali korak. Jan se inilo da e svakog trenutka
93
nagib postati toliko strm da e svi izgubiti uporite i poeti klizati niz
bokove letjelice.
"Koliko jo?" zabrinuto je upitala Mila.
"Bojim se da imamo jo dosta za prijei."
"Ne moemo vie daleko ii," pobunila se.
"A to misli, emu slui ovaj konop kojeg nosimo?"
"On, Velika Majko..."
Jan se pitala gdje Milo namjerava kupiti hranu koju je
spomenuo. Njena se znatielja poveavala dok su kroz prolaze medu
nizovima bijednih kabina urili prema glavnoj zajednikoj prostoriji.
Privlaili su ljutite poglede drugih robova, ali nitko nije nita rekao.
Milo ju je poveo prema spiralnim stepenicama. "Penji se," ree joj.
Jan je bila zbunjena. "Zar moemo samo tako otii? Mislila
sam da smo ovdje zarobljeni."
"Tono je da smo zarobljeni, ali to ne znai da se ne smijemo
kretati po Panglothu. Smijemo ui u svako podruje oznaeno
zvijezdicom." Pokazao je crnu oznaku na obrazu. "Bannion ti je to
sigurno rekao kad te oznaio."
"Da, mislim da mi je rekao," odgovorila je Jan dok se
uspinjala stepenicama. "Ali tada ga nisam ba pozorno sluala."
"To je razumljivo. Prvi susret s Bannionom je vrlo neugodno
iskustvo. Pretpostavljam da je enama to jo stranije nego
mukarcima."
"Da, vjerojatno. Sad se sjeam da mi je rekao jo neto da
bi me, ako se pokae da sam ista, volio bolje upoznati." Hodali su
tunelom kojim ju je juer vodio Benny.
Milo se nasmija. "To je znailo da bi, ako se robovi s kojima
si spavala ne pretvore u masu kanceroznog tkiva zbog nekog spolno
prenosivog virusa, mogla doivjeti tu ast da postane jedan od
njegovih osobnih robova. Nije to lo posao. Imala bi mnogo hrane i
drugih povlastica. Naravno, morala bi podnositi razne neugodnosti
kao to je, na primjer, uestalo bievanje. Bannion oboava muiti
ene. Rekao bih da mu je pored zaraivanja novaca to glavna zabava
u ivotu."
Jan se sjetila djevojke koja je masirala Banniona. Pomisao da
bi mogla postati poput nje ju je vrijeala. "Kako itko moe uivati u
94
tuoj patnji?" pitala je Mila.
"To je zanimljivo pitanje. Evolucijska vrijednost
sadomazohistikih poriva potaknula je mnoge rasprave, ali potedjet
u te mojih teorija... Recimo samo da ti je mnogo bolje ostati sa
mnom."
"Kako to da si ti spreman odmah spavati sa mnom. Zar se ne
boji da bih te mogla zaraziti?" zanimalo ju je.
"Bannion je sumnjiavi kreten, kao i veina drugih Nebeskih
Ljudi. Vjerojatnost da je tvojom zajednicom harao neki kobni virus
je jako mala, ali ove budale o tome uope ne razmiljaju. Jedina
opasna mjesta su gradovi. U njima ve godinama nitko ne ivi, ali
spore nekih virusa su tako dizajnirane da mogu ivjeti neogranieno
dugo. Tamo je zaraeno samo tlo."
"U Minervi ve jako dugo nije bilo nikakvih epidemija.
Netko bi povremeno umro od gljivica, ali to je bilo sve."
"Kao to vidi, moja spremnost da spavam s tobom nije odraz
hrabrosti nego racionalnosti. Ali mislim da je nerazumno to moramo
ekati itav tjedan."
"Obeao si mi," ree Jan. "Takav je bio dogovor."
"Ja ga ne krim. Samo te molim da ponovno razmisli.
Siguran da e se i ti ponaati razumno te prihvatiti moju ponudu.
Bilo bi glupo da to ne uini."
Jan nije odgovorila, te su ostatak puta preli utei. Napokon
su stigli u zatvoreni 'grad' kroz koji ju je juer proveo Nebeski Ratnik
Tanith. Danas u njemu nije bilo tako mnogo ljudi, ali s obzirom na
doba dana to je bilo i razumljivo. Vie ju je udila injenica da je
sada nitko nije vrijeao. Pitala se zato. Jo uvijek je bila isti
'zaraeni crv' kao i prethodnog dana. to se promijenilo? Je li to bilo
zbog Milovog prisustva? Ili zbog zvjezdastog biljega koji je sada
nosila na obrazu? Drugo je objanjenje bilo vjerojatnije. Sada su svi
znali da je ona vlasnitvo Gospodara Banniona...
Milo se zaustavio pred tandom s dinjama. eni koja ih je
prodavala oito nije bilo drago to mora posluiti Mila - mrtila se i
mrmljala neto u bradu ali je ipak uzela njegov novac.
* Dok joj je Milo dodavao dinju Jan ga upita: "Odakle ti taj
novac?"
95
"Od Banniona. Dobro mu plaaju za posao koji obavljamo, a
on nama daje sirotinju. Tek toliko da moemo preivjeti i u rijetkim
si prilikama priutiti neki uitak." Priao je drugom tandu na kojem
su stajali dugaki, valjkasti predmeti za koje je Jan sumnjala da se
sastoje od suenog mesa.
"Ja to ne mogu jesti," ree.
"Ne mora. To je za mene. Jedan od rijetkih uitaka koje sam
ti spominjao."
Obili su jo tri tanda i kupili neko udno povre, uvenule
narane i kruke, te na kraju kruh. Tada se vratie u prostor za
robove. Zajednika se prostorija u njihovoj odsutnosti napunila
ljudima. ene su kuhale, dok su mukarci sjedili za niskim okruglim
stolovima ili leali na prljavim slamnatim prostirkama. amor koji je
ispunio prostoriju kad su se Milo i Jan pojavili na stepenicama
prestao je im su stigli do dna. Osjeaj neprijateljstva bio je gotovo
opipljiv, ali nitko im nije ni pokuao prijetiti.
"Nadam se da ne oekuje topli obrok," ree Milo. "Mislim
da je bolje drati se neko vrijeme dalje od ostalih robova. Dok se
praina malo ne slegne..."
Jan se sloila. to se manje susretala s drugim robovima, to se
bolje osjeala.
Hrana nije ba bila dojmljiva, ali Jan je unato tome osjeala
zahvalnost prema Milu. "Hvala na ruku," rekla mu je kad su zavrili
s jelom.
On je slegnuo ramenima i polako odrezao jo jednu ploku
mesnatog valjka. "Nema na emu."
"Nadoknadit u ti ovo."
"Nadam se da hoe." Milo ju je gledao ravno u oi. Bilo je
jasno to je time htio rei.
"Mislila sam na to da u ti vratit novac."
"Kad se na mali sporazum napokon pone ostvarivati, to
nee biti potrebno." Stavio je komadi mesa u usta i zadovoljno ga
vakao ne skidajui pogled s Jan.
Jan okrenu glavu. Pogled joj se zaustavio na slici koja je
visila na zidu. "Tko je to nacrtao?" pitala je skreui s teme.
"Ja."
96
Ponovno se iznenadila neobinom vrtlogu boja i oblika. "to
bi to trebalo biti?"
"Ako misli to bi to trebalo predstavljati, odgovor je nita.
Olakava mi oputanje. Kad se usredotoim na tu sliku lake mi je
dosei neutralno stanje svijesti. To postiem pobuivanjem niza onih
neuropeptida o kojima sam ti priao onih prirodnih tvari u mozgu
koje nas ine sretnima."
"Tako dakle," polako nastavi Jan. Slika joj se uope nije
inila oputajuom. Da bi izbjegla jo jedno od njegovih dugakih,
besmislenih predavanja pitala ga je gdje je ivio prije dolaska na
Nebeskog Gospodara.
"U oceanu," odgovorio je. "U morskom naselju."
"U emu?"
"Nazovimo to plutajuim gradom. Neko davno bilo je
mnogo takvih. Ovo moje je vjerojatno bilo jedno od posljednjih.
Oceani imaju vlastitu vrstu pokore. Postali su preopasni da bi na
njima mogli ivjeti ljudi."
"Zato?" zanimalu ju je.
"Izmeu ostaloga, zbog lignji. Lignje su praktiki zavladale
oceanima, to moemo zahvaliti prokletim Japancima."
Rekla mu je da su joj oba izraza potpuno nepoznata.
"Japanci su bili, a moda jo i jesu, otoki narod," ree Milo.
"Oboavali su jesti lignje. Lignje su vrsta morskih ivotinja. To su
primitivna stvorenja s mekanim tijelom i brojnim lovkama. Izgledaju
kao udovita iz nonih mora, ali za Japance su one poslastica.
Dobro, ne ba samo za Japance; jeli su ih i drugi narodi, ali Japanci
su bili doslovce opsjednuti njima. Najmilija im je bila posebna vrsta
liganja poznata kao surumeika. Uzgajali su ih na velikim farmama
liganja u moru oko njihovih otoka. Meutim, s vremenom su se
poeli igrati s njihovim genima te su proizveli veu, brzo rastuu
surumeiku... i dogodilo se ono neizbjeno."
"A to je...?"
"Neke od njih pobjegle su s farmi i otplivale na otvoreno
more. Ondje su se parile s prirodnim surumeikama stvorivi novu
vrstu super-lignje. Otpornu, sa sposobnou brzog razmnoavanja
i pametnu. Nova je vrsta izvanredno uspijevala i uskoro je unitila
97
veinu drugih morskih ivotinja. Osim surumeika, iz oceana su
vrebale i druge opasnosti, pa smo na kraju morali priznati poraz i
povui se blie obali..." Tuno je zatresao glavom.
"Lord Pangloth?", upita Jan.
"Da. Daleko na oceanu smo rijetko viali Nebeske
Gospodare. Kad bi se neki od njih pojavio uinili bismo isto to i kad
nam je prijetila oluja - zaronili bismo stotinjak metara ispod
povrine. Na toj nam dubini nije prijetila nikakva opasnost od bombi.
Sreom, graditelji Nebeskih Gospodara nisu predvidjeli mogunost
dubinskog ratovanja. Meutim, u pliim se vodama vie nismo mogli
braniti na taj nain. Nismo mogli dovoljno duboko zaroniti, pa kad se
pojavio Lord Pangloth i izjavio da se nalazimo na njegovom
podruju zahtijevajui od nas danak, nismo imali drugog izbora nego
pokuati se od njega obraniti."
"Zato jednostavno niste platili danak?"
"Bili smo u istoj situaciji kao i vi u Minervi. Uzgajali smo
ribe i plankton, ali esto se dogaalo da nismo imali dovoljno hrane
za prehraniti vlastiti narod. Neko smo imali strojeve za izdvajanje
nekih ruda i kemikalija iz morske vode, ali veina njih ve odavno
nije radila. Morali smo ih rastavljati na dijelove da bi popravili na
najvaniji stroj napravu koja je uz pomo suneve svjetlosti
pretvarala more u pitku vodu. Stoga nismo imali drugog izbora nego
pobuniti se. Imali smo neke primitivne topove i harpune kojima smo
se branili od surumeika i divovskih morskih crva, ali laseri su ih
unitili kao i vae rakete."
"Dalje smo, naravno, bili lak plijen Nebeskih Gospodara.
Bombe su otetile zrane komore, te je naselje ubrzo potonulo. Ja
sam bio jedan od rijetkih preivjelih. Pokupili su me, i od tada sam
ovdje."
"Tri godine, zar ne?"
"Da, tri godine. A ini mi se kao da ih je prolo trideset. Ali u
jedno sam siguran - neu provesti jo sljedee tri godine u ovom
lebdeem zoolokom vrtu."
To je tono, pomisli Jan provjeravajui je li joj bomba jo
uvijek u depu. "Koliko dugo si ivio u tom plutajuem gradu?" brzo
je nastavila.
98
"Od svog roenja. Gotovo dva stoljea."
Oi joj se rairie od iznenaenja. "Ali, to znai..."
"Da," prekinu je Milo. "To znai da se moj ivot blii kraju.
Po mojoj raunici star sam stotinuosamdesetest godina. to znai,
kao to i sama zna, da mi je ostalo jo najmanje etrnaest, ali i
najvie devetnaest godina ivota. Lijepo je od naih dizajnera to su
nam krajem ivota dali pet godina 'neizvjesnosti'. Bilo bi jako loe
kad bismo znali toan datum svojeg genetskog samounitenja, bez
obzira koliko ono bilo bezbolno." Neuvjerljivo se nasmijeio.
"Nikad jo nisam srela nekoga tako staroga," ree Jan
promatrajui ga s novim zanimanjem.
"Nisi? Ali morala si," Milo je bio zbunjen. "U tvome je gradu
sigurno bilo ljudi koji su proivjeli itav ivotni vijek."
"Ne, barem ne sada. Avedon je... bila... jedna od najstarijih.
Bilo joj je vie od stotinu godina. Ali mama mi je priala da je u
vrijeme njene mladosti u Minervi ivjelo mnogo ljudi koji su se
bliili Odlasku."
Napravio je grimasu. "Mogao sam misliti da vi to tako
zovete. No, to to dolje rijetki proivljavaju puni ivotni vijek je
vjerojatno samo jo jedna od oznaka ovog vremena. Sve tei ivotni
uvjeti na Zemlji uzimaju rtve i poveavaju smrtnost. Ali moram
priznati da ni ovdje gore jo nisam sreo nikoga mojih godina.
Aristosi su vjerojatno drukija sorta. Sigurno se ne izlau
nepotrebnom riziku, pa bi im prosjena stopa preivljavanja morala
biti vrlo visoka."
Jan ga je pozorno promatrala. "Zato ti zna tako puno o
prolosti jer si jako star."
Milo se nasmija. "Pa nisam ba tako star. Povijest me
oduvijek zanimala. U mome je naselju postojala dobro opremljena
biblioteka elektronskih zapisa, a imao sam i dosta vremena za njeno
prouavanje. ivot u morskom naselju je neko bio prilino siguran i
dosadan sve dok prije tridesetak godina sva ona zgrnuta genetska
sranja nisu dosegla kritinu masu, te smo se nali do uiju zatrpani
lignjama, mutiranom morskom travom i onim prokletim morskim
crvima..." Pograbio je mjeinicu i pohlepno poeo piti kao da
pokuava vodom isprati gorinu koju su ostavila sjeanja. Kad je
99
napokon spustio mjeinicu na licu mu je ponovno bio smijeak.
"Iznenaen sam tvojom ocjenom da znam 'tako puno' o prolosti
imao sam dojam da moje prie smatra besmislicama i glupostima."
Jan nije reagirala. Umjesto toga nastavi, "Zar te to ne
zabrinjava? Biti toliko blizu danu... Odlaska?"
"Ponekad," priznao je. "Ali ne naroito. Barem ne za sada. Za
deset godina u sigurno poeti o tome razmiljati, ako poivim jo
toliko dugo. Tada u proklinjati politiare iz dvadesetprvog stoljea i
njihov prokleti zakon o dvjesto plus pet godina. Kad samo pomisli
da nam je besmrtnost leala na dlanu, a oni to nisu iskoristili...
Ludost. Ali sad je to sve zaboravljeno."
Izraz lica joj je bio skeptian. "Zar smo zaista mogli postati
besmrtni?"
"Itekako! Na isti nain kao to je ljudski vijek produen na
dvjesto plus pet godina. Mehanizam je isti potrebno je samo
genetski sprijeiti samounitenje stanica. Tajna je otkrivena na
istraivanjima raka. Za razliku od normalnih stanica koje nakon
pedesetak dioba propadaju, stanice raka su besmrtne. Mogu se
beskonano dijeliti jer nikada ne doseu zrelost, pa se stoga bioloki
sat u njihovoj jezgri nikada ne aktivira. Kad su otkriveni odgovorni
geni, to se svojstvo moglo prenijeti i na druge stanice. Meutim,
politiari su sredili da se starenje stanica samo odgodi, a ne i ukine."
"Je li ikada postojao netko besmrtan?"
"Oh da. Mnogi su se bogati i moni ljudi podvrgli takvoj
genetskoj modifikaciji. Cijena je bila neizmjerna jer su takvi postupci
bili strogo zabranjeni meunarodnim zakonom. Za sve su uesnike
bile predviene najstroe kazne. Pa ipak, mnogi su bili spremni
riskirati."
"Znai da negdje na svijetu jo uvijek ive besmrtni ljudi?"
"Ne. Oni koji su preivjeli Genetske Ratove ubijeni su u
istkama koje su slijedile. Besmrtni ljudi su u veini sluaja ujedno
bili i zloinci u Genetskim Ratovima, pa je svjetina istim kolcem
ubijala dvije muhe."
"Kolcem?"
"Hir tog vremena bilo je zabijanje kolca u srce osumnjienih
besmrtnika. Ideja vjerojatno potjee iz vampirskih pria. Naravno, na
100
taj su nain umrli i mnogi koji nisu bili besmrtni. Bila su to luda
vremena."
Zauo se glasni zveket. Milo se namrtio i skupio ostatke
hrane. "To je znak. Vrijeme je da poemo na posao. Mogue je da
emo prije morati rijeiti neke probleme s Bennyem i drugim
nadglednicima." Pruio joj je ruku i pomogao ustati. "Dri se blizu
mene i pusti me da ja razgovaram s njima."
Jan se zabrinuto zagledala u njegove zbunjujue raznobojne
oi. "to e se dogoditi?"
"Nita. Bar se nadam."
12
Drugi robovi i nadglednici su ih ekali. Kad su Jan i Milo uli
u zajedniku prostoriju robovi su se razmaknuli da bi napravili prolaz
za tri crno odjevena nadglednika. Prvi medu njima bio je Benny. Jan
primijeti da su joj lica preostale dvojice takoer poznata. Zakljuila
je da ih je vjerovatno vidjela u Bannionovim odajama. Benny je stao
ispred Mila i poloio ruke na kukove. Udarni tap mu se njihao
nekoliko centimetara od desne ruke. Tada ree: "Dakle, Milo, koga
vraga opet izvodi?"
"Izvodim?" upita Milo hinei nevinost.
"S njom," ree Benny i kimnu glavom prema Jan. "Dao sam
je Buncheru. Zato je sada s tobom?"
"Zato to mi ju je Buncher dao, Benny. Dogovorili smo se."
"To je prokleta la!" uzviknu jedan od robova i priblii im se.
Jan u njemu prepozna jednog od trojice mukaraca koji su pred
zahodom napali Mila. "Neto je napravio Buncheru; na neki ga je
nain prisilio da mu prepusti amazonku."
Milo ga je hladnokrvno promatrao. "Nita mu nisam
napravio. Pokai mi jednu ogrebotinu na Buncherovom tijelu za koju
on tvrdi da sam mu je ja napravio." Milo se ogleda po prostoriji.
"Uostalom, gdje je na prijatelj Buncher. Prepustimo njemu da iznese
ove optube."
"Buncher ne izlazi iz kabine," ree drugi rob. "Dri se
101
kreveta. uo sam da iskaljava krv."
Milo se ponovno okrenu prema Bennyu i rairi ruke. "Evo,
sad je sve jasno," ree. "Nije udo da je Buncher izgubio zanimanje
za amazonku. Nije mu dobro."
Benny je ljutito zurio u Mila. "Dakle, Buncher ti je priao i
rekao, 'Milo, stari prijatelju, uzmi moju amazonku'?"
"Ne ba. Pitao sam ga da mi je da. On se malo nekao, a tada
smo se, kao to rekoh, dogovorili." "Platio si Buncheru da ti je
prepusti?" "Dogovorili smo se da mu dugujem nekoliko usluga."
"Kakvih usluga?"
Milo slegnu ramenima. "To ovisi o Buncheru." Jan je paljivo
promatrala Bennyjevo lice. Sumnjiavost i otvorena mrnja prema
Milu su bili oiti. Ali bilo je tu jo neto. Oprez. Moda ak
nagovjetaj straha.
"Ako si je htio," nije odustajao Benny, "zato mi nisi nita
rekao kad sam je doveo dolje?"
"Nisam jo odluio," ree Milo. "Osim toga, ak i da sam te
pitao, Benny, ne vjerujem da bi mi je samo tako dao. Imam li
pravo?"
Benny je zanemario to pitanje. "to e ti ona, Milo?" Milo se
okrenu prema Jan i pogleda je od glave do pete, a zatim otegnuto
ree: "Pa, Benny, mislim da bi to trebalo biti oito." Drugi su se
robovi poeli prigueno hihotati, ali Bennyev ih je ljutiti pogled brzo
utiao. Kad se ponovno okrenuo prema Milu Jan primijeti da se jedva
suzdrava. Izgledao je kao da e svakog asa skoiti na Mila, ali
neto ga je spreavalo u tome. "Milo," razdraeno povika. "Znaj da
su tvoji dani odbrojeni. Jo jedan pogrean korak i Bannion e ti
priutiti veliki pad." Iz gomile robova se prolomie povici
odobravanje.
"Teko mi je u to vjerovati," odgovori Milo sa sigurnou na
kojoj mu je Jan zavidjela. "Previe vrijedim Bannionu da bi me se
samo tako odrekao. Obavljam posao za barem tri druga staklarska
hodaa, a k tome jo nikada nisam nita zgrijeio. Nikad se nisam
suprotstavljao ni tebi ni drugim nadzornicima, niti sam se ikada
potukao s nekim od robova. Tono?"
"Nikad te nismo uhvatili dok si grijeio," ree Benny neto
102
mirnijim glasom. "Ali ljudi u tvojoj blizini imaju neobinu sklonost
prema ozljedama. Ponekad ak kobnim. "Ne moete me okriviti zato
to netko nema sree." "Pria se da si ti uzrok tih nesrea. Pria se da
si vjetac."
Milo se nasmija. "Benny, inteligentan ovjek poput tebe
trebao bi se smijati takvim glasinama. Ti si Slobodan ovjek i
smijene priice praznovjernih robova te se ne bi trebale ticati."
Benny nije znao to bi odgovorio. Na kraju je promrmljao,
"Iskoristio si zadnju ansu, Milo. Zapamti to. Od sada u te stalno
motriti."
"Sretno ti bilo, Benny. Gledaj me koliko hoe, jer ja nemam
to kriti."
Benny je samo neto progunao i okrenuo se. "Oh, jo neto!"
pozove ga Milo. Benny ga je ponovno pogledao "to?"
"Znai li to da amazonka ostaje sa mnom?" pristojno je
upitao.
Benny se zagledao u Jan. inilo se da je zaboravio da je ona
bila povod ovome razgovoru. Namrtio se, a zatim se opako nasmija.
"Naravno. Zato ne? Uivaj, Milo. Uivaj dok moe."
Nakon toga je Benny s dvojicom drugih nadglednika
podijelio robove u tri skupine. Jan se nije iznenadila kad su ona i
Milo rasporeeni u Bennyjevu grupu. Kad su napustili prostor za
robove tri su se skupine razile u razliitim smjerovima. Jan je
fasciniralo putovanje u gornje dijelove Nebeskog Gospodara iako je
putem viala samo gole hodnike i spiralna stepenita. Stigli su do
staklene kabine, a tada je slijedilo zastraujue putovanje kroz
golemu plinsku komoru.
Jedna od stvari koje joj je Milo objasnio tijekom vonje bilo
je znaenje velikog znaka postavljenog uz ulaz u dizalo. Na njemu je
bio nacrtan plamen prekrien s dvije crne linije. "U ovaj dio
Nebeskog Gospodara je zabranjeno unositi bilo kakve naprave koje
mogu proizvesti plamen ili iskru. Donji dijelovi Panglotha su
odvojeni od plinskih komora, ali odavde pa prema gore uvijek postoji
opasnost istjecanja vodika. Jedna jedina iskra mogla bi izazvati
stranu eksploziju."
Jan je odmah postala svjesna teine bombe koju je nosila u
103
depu. "to ako netko zaboravi?" pitala je dok se dizalo polako
uspinjalo na svojim tankim nosaima. "Mislim, to ako netko
zaboravi da negdje u odijelu ima komadi kremena ili neto slino?"
"Kazna je muenje do smrti. Jednako vrijedi za robove,
Slobodne Ljude i Aristose. Potedjet u te detalja o tome kako se
kazna izvodi. Ve sad si pomalo zelena. to ti je? Ne podnosi
visinu?"
"Ne," odgovorila je Jan i pokuala zaboraviti na bombu.
Ionako je ve bilo prekasno.
"... ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI
ONO TO MI PO PRAVU PRIPADA, (klik) NE UINITE LI TO
MOJA E ODMAZDA BITI BRZA I STRANA... STRANA...
STRANA... STRANA..."
Poznate rijei Lorda Panglotha nisu joj se s novog poloaja
na gornjoj palubi inile tako glasne i zastraujue kakvim ih je
pamtila. Visila je uz strmi bok broda, a ispod nje se irilo golemo,
sivo prostranstvo koje joj je zaklanjalo vidik na grad pod Nebeskim
Gospodarom i priguivalo govor kojim se Lord Pangloth obraao
svojim podanicima. Jan se jako uznemirila kad je saznala da e
Nebeski Gospodar danas pokupiti danak od jedne poljoprivredne
zajednice, jer se nadala da je to moda jedan od izgubljenih dijelova
Minerve o kojima joj je Milo priao. Ali Milo je ugasio njene nade
objasnivi joj da se Minerva nalazi daleko na jugu, a oni putuju
prema sjeveru.
Jan se ve osjeala mnogo sigurnije dok je istila skupljae
sunca. Stekla je dovoljno povjerenja u konop i drugu opremu da je
sada mogla raditi s obje ruke. Prije se jednom rukom grevito drala
za konop, za sluaj ako on unato zapornom ureaju iznenada pone
kliziti kroz ome na odijelu.
Nagnula se tijelom prema nazad i uprla nogama o bok broda
koji se na tom mjestu sputao pod kutem od oko etrdeset stupnjeva.
Kad bi podigla pogled vidjela je kako konop iezava iza sivog
horizonta daleko ispred mjesta gdje je bio uvren. Nekoliko metara
desno od nje i otprilike u istoj ravnini radio je Milo. S njene lijeve
strane i neznatno nie nalazio se drugi rob. Visili su uz bok broda u
poneto iskrivljenoj liniji i polako se sputali. Postupak je bio oistiti
104
ploice u irini koju je dozvoljavala duljina konopa i zatim se spustiti
nie na novi dio palube. Robovi koji su prskali skupljae sunca
smrdljivom tekuinom odmakli su ve daleko naprijed.
"Sve u redu?" povika joj Milo. Premda je Nebeski Gospodar
lebdio na mjestu na palubi su se jo uvijek osjeali jaki naleti vjetra.
"Dobro sam," odgovori Jan iako su je miii leda, ruku i nogu
nepodnoljivo boljeli. Pitala se koliko e jo trajati ovaj komar.
Zanimalo ju je to se dogaa na zemlji i kako izgleda zajednica od
koje Nebeski Gospodar ubire danak. Milo joj je rekao da je to
poljoprivredna zajednica, i da je prilino velika. Preko ramena je u
daljini vidjela breuljke do kojih gljive jo oito nisu stigle. Nadala
se da ti ljudi nemaju namjeru ponoviti minervanski neuspjeh i napasti
Nebeskog Gospodara. Bilo joj je dovoljno teko visiti na tankom
konopu i najmanje se od svega htjela jo k tome nai i u sreditu
bitke.
Oistivi sve to je mogla na sadanjoj visini odluila se
spustiti malo nie. Zataknula je drak etke za pojas na odijelu i
uhvatila se za konop, te je s lijevom rukom otpustila zaporni
mehanizam. Ponavljala je u sebi Milove rijei da nema razloga za
brigu. ak i ako ispusti konop iz ruke zaporni e se mehanizam
automatski zatvoriti im konop pone prebrzo kliziti kroz ome na
odijelu.
Polako se sputala proputajui kroz ome centimetar po
centimetar konopa. Divila se spretnosti kojom se Milo i ostali robovi
kreu po strmini, ali tjeila ju je injenica da oni u tome ipak imaju
vie iskustva.
Kad se dovoljno spustila zakoila je mehanizam i izvukla
etku iz pojasa. U tom ju je trenutku neoekivani udar vjetra gurnuo
prema brodu, te je umalo ispustila etku dok je pruala ruke da zatiti
lice od udarca. Kad odjednom...
Konop se opustio i Jan poe kliziti niz strminu.
Vrisnula je. Ispustivi etku iz ruke pokuala je zabiti nokte u
glatku oplatu. Nadala se da e pogoditi neku od uskih pukotina
izmeu skupljaa sunca, ali u tome su je spreavale debele rukavice.
Pad nije uspjela usporiti ni pomou posebnih potplata na izmama
koji se, navodno, nisu klizali. Strmina je bila prevelika i Jan je samo
105
dobivala na brzini.
Dok je nezaustavljivo padala inilo joj se da je vrijeme stalo.
Imala je priliku osjetiti kroz rukavice toplinu koja se oslobaala
trenjem; promotriti svoje uasnuto lice koje se odraavalo na
skupljaima sunca; prepoznati stravu u prodornom kriku koji je
dopirao iz njenih usta.
Podloga se uruavala pod sve strmijim kutom sve dok
napokon Jan nije izgubila dodir s brodom i poela vertikalno padati.
Znala je da joj do konanog sudara s tlom predstoji jo samo prazan
prostor.
Tup. Straan osjeaj poput udarca istjerao joj je zrak iz plua i
prekinuo krik. Zbunjenost. Jesam li ve udarila u tlo? Ali mislim da
sam jo iva...
Tada ugleda bljesak srebrno-sive brodske oplate, plavetnilo
neba, udaljene breuljke. Shvatila je da se vrti na kraju konopa.
Sigurno se zakvaio za neto na palubi! Osjeaj olakanja je trenutno
nestao kad je postala svjesna beznaa situacije. Konop bi se mogao
osloboditi mnogo prije nego to oni gore smisle kako e je spasiti.
Oprezno je rairila ruke i usporila vrtnju. Uasnuto je
pogledom mjerila udaljenost od sebe do broda. Nalazila se daleko
ispod polovice broda i njegova se paluba sada zaobljavala prema
unutra. Pred njom se nalazio niz velikih prozora, ali bili su predaleko
da bi joj ikako mogli koristiti. S ovog je poloaja vidjela i jednu od
velikih mlaznica. Bila je otprilike u njenoj ravnini, ali pedesetak
metara blie repu.
Konop se trznuo. Mislei da je ponovno poela padati Jan
zatvori oi. Osjeala je duboku bol oko srca koje je divljaki tuklo.
Ali tada shvati da se kree prema gore. Netko je uspio uhvatiti konop
i sada je vuku na brod!
Vukli su je polako, neprestano zastajkujui. Kod svakog
trzaja konopa pomislila je da ponovno pada, ali to se nije dogodilo.
Duboko diui i govorei samoj sebi da e uskoro biti na sigurnom
prisiljavala se da ostane mirna. Nastojala je ne gledati prema dolje,
ali nije to mogla izbjei. Grad ispod Nebeskog Gospodara inio joj se
neopisivo dalek. Bio je manji od Minerve i neplanski izgraen, a
kue su izgledale prilino jednostavno i skromno. Oko grada nije bilo
106
zida, a obradiva polja nisu jo napale gljive. Osim itnih polja kraj
grada su se prostirali ureeni vinogradi.
Udarila je ramenom o neto. Podigla je pogled i shvatila da je
ponovno u dodiru s brodom. Okrenula se licem prema palubi i
pokuala se rukama i nogama uhvatiti za podlogu dok su je i dalje
vukli prema gore. Nije uspjela, ali ipak se osjeala manje
bespomona nego dok je slobodno visila na konopu.
Polagano putovanje se nastavilo. Prola je najizboeniji dio i
ugledala svoga spasioca. Mila. Nekako je uspio prijei onih pet
metara koji su ih dijelili i uhvatiti kraj konopa koji je brzo padao.
Nije eljela ni razmiljati o tome koliki je mali dio konopa jo
preostao kad je Milo stigao do njega. Znala je da je Milo mnogo
snaniji nego izgleda, ali nije mogla vjerovati da je uspio zaustaviti
njen pad.
Drugi su robovi prestali raditi, ali nijedan nije priskoio Milu
u pomo. Naprotiv, kad se Jan pojavila na vidiku poeli su zvidati i
dobacivati joj. Janina se nesklonost i nepovjerenje prema njima
razbuktalo u istu mrnju. Trenutno su nestale sve njene brige o teti
koju e nanijeti stanovnitvu Nebeskog Gospodara kad aktivira
bombu. Zasluili su sve to e im se dogoditi.
Kad je nagib palube postao blai uspjela se donekle osloniti
na skupljae sunca i olakati Milu povlaenje. Bila je ve dovoljno
blizu da na njegovom licu vidi koliko je napora uloio u njeno
spaavanje. Dijelilo ih je jo samo nekoliko metara. Milo se nasmijao
i dovikuno joj, "Hoj, amazonko! Uiva u pogledu?"
Uspjela mu je ak uzvratiti osmijeh. "Prekrasan je," ree mu.
Razmak meu njima se smanjivao i Milo je napokon uhvati za ruku.
Jan je laknulo. Kroz polusvijest je gledala kako Milo vee njen
konop za svoje odijelo. "Uhvati se rukama oko mog struka i vrsto se
dri," rekao joj je. Uinila je to. Zviduci i ruganje robova postali su
jo glasniji. Milo se poeo penjati po svom konopu. Drei se za
njega i lica pritisnuta uz njegova lea Jan se trudila koraati po
staklenoj palubi.
"to se dogodilo?" pitala je Mila.
"Pretpostavljam da ti je Benny prerezao konop," doviknuo joj
je preko ramena. "On je jedini bio gore."
107
"Ali zato?"
"Da mi se osveti. I naui me pameti."
"Spasio si mi ivot."
"Jedva. Malo je nedostajalo."
Nagib palube smanjio se na oko 25 stupnjeva. Milo joj je
rekao da je sada na sigurnom te da ga moe pustiti. Nalazili su se
nedaleko mjesta gdje su konopi bili privezani za male metalne ome
to su virile iz oplate. Desetak metara od njih stajao je Benny
smrknutog izraza lica.
vrsto drei Janinu ruku Milo je krenuo prema njemu. "Hej,
Benny. Sav si zadubljen u posao, ha?" veselo je povikao.
Nadglednik je brzo odgovorio, "Konop je pukao. Nisam
mogao ba nita uiniti!"
"Oh, Benny, mislim da si uinio dovoljno," ree Milo
jednakim veselim glasom. Pustio je Jan i priao omi na kojoj je bio
uvren njen konop. unuo je i pregledao mali komad konopa koji
je tamo jo visio. Pogledao je u Bennyja.
"Ja kaem da je puknuo," ree Benny. "Tvrdi li neto drugo,
Milo?"
Milo je ustao i polako priao Bennyju. "Slaem se, Benny.
Puknuo je. Problem je samo to je amazonka pri padu ispustila etku.
Mislim da bi bilo dobro da sie dolje po nju."
Bennyjevo lice je problijedilo. Zakoraio je unatrag traei
istovremeno rukom udarni tap. "Kloni me se, Milo!" povikao je
glasom isprekidanim od straha.
Milo je stao i podigao ruke. "U redu je, Benny. Neu te ni
taknuti."
"Prijetio si mi! uo sam te! Zna kakva je kazna za to!"
Benny je podigao udarni tap.
"Ja? Ja sam ti prijetio?' iznenaeno upita Milo. "Sama ideja
je smijena. Predloio da pokua nadoknaditi izgubljeni alat, i to je
sve. Znam da gospodar Bannion ne voli takve gubitke. Dovoljno e
ga razljutiti i injenica da je umalo izgubio novoga roba."
Benny je spustio udarni tap. "Rei u mu da je konop
puknuo. Vjerovat e mi."
"Naravno da hoe," uvjeravao ga je Milo smijeei se.
108
Milo je uao u kabinu i sjeo u prutenu stolicu. Pogledao je
prema krevetu na kojem je leala Jan i zadovoljno se nasmijao.
"Vidio sam Banniona i rekao mu to se dogodilo. Uope nije
zadovoljan."
"Povjerovao ti je?" iznenaeno je upitala. "Mislila sam da e
prihvatiti Bennyjevo objanjenje."
"Slubeno ga je prihvatio. Ne moe tek tako pretpostaviti
tvrdnje nekog roba tvrdnjama nadglednika. Bilo bi to loe za
disciplinu. Ali on zna da konopi ne pucaju samo tako, a na taj je
nain izgubio ve mnogo robova. Medu robovima je to postao
redoviti nain za izravnavanje rauna i Bannionu je ve dosta.
Posljednje to mu treba je da se nadglednik ukljui u takve obraune.
Nije mu drago da mu je Benny umalo ubio skupocjenog roba tebe
samo zato da bi mi se osvetio. Naem prijatelju Bennyju predstoje
teka vremena."
"Izvrsno," ree Jan.
"Oh, jo neto to e te razveseliti. uo sam da je umro
Buncher. Iskaljao je par decilitara krvi i iskrenuo se." Milo je stavio
ruke iza glave i naslonio se. Imao je vedar izraz lica. "Onim
prijateljskim zagrljajem sam mu sigurno zabio krhotinu rebra u
plua."
Jan ga je netremice gledala.
Nakon to su se te noi ugasila svjetla Jan je budna leala na
prostirci i razmiljala o Milu. Dugovala mu je ivot. Da nije uhvatio
njen konop a jo uvijek nije vjerovala da ga je uspio dohvatiti na
vrijeme sada bi leala mrtva u onom gradu, a od tijela bi joj ostala
jo samo bezlina masa kostiju i mesa. Osim to joj je spasio ivot
omoguio joj je i da ustraje u svom planu da uniti Nebeskog
Gospodara. Da nije bilo Mila, danas bi zajedno s njom umrle sve
anse za osvetu Minerve, obitelji i prijatelja.
Ta ju je injenica dovodila u nerjeivu dilemu. S obzirom na
golemi dug osjeala je obavezu da dade Milu ono jedino to je elio
svoje tijelo. Nekoliko puta bila je spremna ustati i rei mu to je
odluila, ali ipak to nije uinila. Pomisao o seksu s njim ju je plaila.
Njeno jedino ranije iskustvo u voenju ljubavi s mukarcem bilo je
ono sa Simonom. Bilo je neobino i zanimljivo, moda ak i donekle
109
ugodno. U svakom sluaju nije bilo bolno ni muno. Meutim,
Simona je dobro poznavala i zbivanja su bila pod njenom kontrolom,
jer on je ipak bio minervanski mukarac. Voenje ljubavi s
'nepromijenjenim' mukarcem moglo je biti potpuno drugaije.
Bojala se da bi takvo iskustvo moglo biti neugodno, a ona ne bi
imala snage da ga prekine.
Pored toga bojala se i samoga Mila. Spasio joj je dodue
ivot, ali na njemu je postojalo neto to ju je jako uznemiravalo.
Dobro je pamtila optube koje je ula od robova i od Bennyja da
je Milo vjetac. Nije joj bilo teko to povjerovati. Pogledala je u
polumraku njenov uspavani lik. Jednostavno nije bio dovoljno velik
niti miiav za ono to je uinio. Kako je samo zaustavio njen pad...
kako je, naposlijetku, jednom rukom uspio slomiti Bunchera.
Jan je zadrhtala i okrenula se na drugu stranu. Ne, nee mu
ponuditi svoje tijelo unato osjeaju obaveze. Pronai e neki drugi
nain da mu zahvali prije nego ostvari svoj cilj i zapali Lorda
Panglotha.
13
Jan je sljedeeg dana morala upotrijebiti svu snagu volje da
ponovno izae na palubu i povjeri svoj ivot tankom konopu. Milovo
uvjeravanje da novi nadglednik (jer

Benny je bio odsutan) sigurno
nee ponoviti Bennyjevu greku nije joj mnogo pomoglo. Dok je
istila skupljae sunca nekoliko joj se puta uinilo da je na kraju
snaga. Htjela je zatvoriti oi i plaui se objesiti uz palubu, ali tjerala
se da nastavi raditi. Morala je ostati staklarski hoda nije si smjela
dopustiti potpuni slom. Morala je dobro upoznati gornju palubu, a
posebno ono predvorje pakla izmeu dviju oplata. To je bio vitalni
dio plana kojeg je poela smiljati.
Drugoga se dana osjeala ve mnogo sigurnijom iako se
Benny vratio. Bio je pokoran, nateenog lica i ukoenog hoda. Kazna
koju mu je odredio Bannion bila je oito dovoljna da ga privremeno
obuzda.
etvrtog dana nakon nezgode Jan je puna samopouzdanja
110
ula u staklenu kabinu. Plan je bio gotov. Ako sve bude u redu,
veeras e ga ostvariti...
Staklena kabina u kojoj su se ovaj puta vozili nije prolazila
kroz sredite plinske komore kao ona prva, ve se podizala
podrujem izmeu dviju komora. "Vozimo se kroz jedan od
poprenih okvira," objasnio je Milo pokazujui joj esterokutni
uzorak na spletu metalnih ipki rasporeenih kao u paukovoj mrei.
"Oni se nalaze izmeu svih komora i tvore osnovni kostur Nebeskog
Gospodara. Dizalo je preseljeno ovdje jer su komore s obje strane
pune vodika. Inenjerski Ceh se bojao da bi dizalo moglo izazvati
iskru ako bi ostalo u komori."
Vijest da su okrueni vodikom istovremeno je uznemirila i
razveselila Jan. Ovo se lijepo uklapa u plan, razmiljala je. Nije
htjela razmiljati o tome to e se dogoditi nakon to postavi bombu i
aktivira je. U glavi joj se stvarala nejasna zamisao da e se popeti na
palubu i pobjei to dalje od mjesta eksplozije, ali dalje od toga bila
je potpuna praznina. Znala je da je mogunost da e preivjeti
zanemariva.
U posljednjih nekoliko dana Jan je mnogo nauila o
Nebeskim Gospodarima. Najvani podatak bio je taj da su dvije
treine plinskih komora ispunjene zapaljivim vodikom. Helen je bila
u pravu. Milo je potvrdio njenu priu da se helij izgubljen u
nezgodama ili prirodnim otjecanjem moe zamijeniti jedino
vodikom, koji se lako proizvodi iz vode. Milo joj je takoer objasnio
porijeklo Nebeskih Gospodara. Njegove su prie imale vrlo malo
slinosti s minervanskim vjerovanjem o tim davnim dogaajima, ali
Jan je uzburkanih osjeaja poela shvaati da minervanska verzija
povijesti sadri brojne rupe, dok je Milovo tumaenje povezano u
smislenu cjelinu. Nije mu htjela vjerovati, no njegove su je prie sve
vie oaravale.
Prema Milovim priama su se Nebeski Gospodari neko zvali
Nebeski Aneli. Izgradila ih je organizacija Ujedinjenih Naroda i to s
dva cilja. Prvi je bio da prevoze teret u siromane zemlje 'treega
svijeta', a drugi je bio da pruaju pomo u sluaju prirodnih
katastrofa. Mogli su prevoziti goleme koliine hrane u zemlje gdje je
vladala glad, ili djelovati kao lebdea utoita za rtve prirodnih
111
nepogoda poput potresa, poara i poplava.
U kaotinom vremenu Genetskih Ratova preivjeli su se
morali skloniti od virusa i drugih opasnosti, a prirodno je da su za to
odabrali upravo ta velika nebeska utoita. Meutim, mnogo je ljudi
dolo na istu zamisao, pa su uskoro na svim Nebeskim Anelima
buknuli teki sukobi za prevlast. U tim su borbama dva zrana broda
potpuno unitena. Konano su se u ratu pojavili pobjednici i ivot se
na Nebeskim Anelima ustalio.
Meutim, zalihe hrane na letjelicama nisu mogle vjeno
trajati, pa su Nebeski Ljudi morali ponovno usmjeriti svoju panju
prema zemlji. Prisilili su one koji su jo uvijek ivjeli na tlu da ih
opskrbljuju hranom i drugim sirovinama. Tako je zapoela vladavina
Nebeskih Gospodara.
Isprva je sve bilo neorganizirano. Vie Nebeskih Gospodara
letjelo je istim podrujem i borilo se za ista polja. Meu zranim su
nemanima sve ee izbijali sukobi. Kad su unitena jo dva Nebeska
Gospodara dogovoreno je primirje. Vladari svih Nebeskih Gospodara
okupili su se na konferenciji i ravnopravno podijelili svijet. Svaki je
Nebeski Gospodar dobio svoj teritorij koji nikada ne smije napustiti.
Do sada su se svi pridravali toga pravila, ali Milo je prorekao da to
nee jo dugo potrajati...
"Gljive su se proirile svijetom," objasnio je. "Svakim im
danom podlijee sve vie zemaljskih zajednica. Kad neki Nebeski
Gospodar otkrije da mu slubeni teritorij ne podmiruje sve potrebe,
poet e pljakati susjedni. Pria se da se to ve poelo dogaati, i
vjerujem da je jo samo pitanje vremena kad e to poprimiti razmjere
opeg rata." inilo se da je zadovoljan s takvom budunou.
No Jan se nije sviala takva perspektiva. "To je glupo. Ljudi
e se meusobno boriti dok Majka Zemlja umire pod njima. Zato se
Nebeski Gospodari i ljudi sa zemlje ne ujedine te pokuaju zajedno
zaustaviti gljive prije nego za to postane prekasno?"
"Teko se rijeiti starih navika," odgovorio je. "Nebeski ljudi
ve stoljeima smatraju ljude sa zemlje niim biima. Ne moe od
njih oekivati da tek tako ponu suraivati s 'crvima'. Osim toga, ne
vjerujem da bi Nebeski Gospodari uope mogli zaustaviti irenje
plijesni."
112
"Zar se one svjetlosne zrake koje su nam unitile rakete ne bi
mogle upotrijebiti za unitavanje spora i ienje polja?"
"Pa, mogle bi se," polako je priznao, "ali rekao sam ti da
Nebeski Ljudi ne mogu upravljati laserima. Oni rade automatski, kao
obrana od neivih prijeteih predmeta." Pokroviteljski se nasmijeio i
dodao, "to li se to dogodilo s mojom dobrom malom Minervankom
da je poela razmiljati o ureajima koje je stvorila Zla ovjekova
Znanost?"
"Kad bi se takvi ureaji upotrijebili za spaavanje svijeta,
Velika Majka bi ih sigurno prihvatila i moda bi dozvolila
Mukarcima da iskupe barem dio svojih grijeha," odgovorila je
uvrijeeno.
Kad su izali na palubu ekalo ih je neugodno iznenaenje.
Oko otvora na palubi stajalo je nekoliko Nebeskih Ratnika. Bili su
naoruani pukama i promatrali su nebo. im joj se pruila prilika
Jan je pitala Mila to to znai.
"Haziniji," odgovorio je. "Nalazimo se nad njihovim
teritorijem. To e potrajati itav dan. Vidi, ono su njihova gnijezda."
Pogledala je i u daljini vidjela nekoliko visokih struktura to
su se uzdizale s niskih, opustoenih breuljaka. Izgledali su poput
golemih svinutih stabala. Iznenadila se kad je shvatila da su visoki
vie desetaka metara.
"to su Haziniji?" pitala je dok je uvrivala kraj konopa za
omu na palubi. Danas su radili na prednjem kraju letjelice, a s tog se
mjesta pruao velianstveni pogled.
"Zar vas u Minervi nikada nisu napali Haziniji?" iznenadi se
Milo.
"Ne, bar koliko ja znam."
"Pa, sumnjam da bi ti to promaklo. Pretpostavljam da je
Minerva bila izvan njihovog dosega. Imali ste sree. Haziniji su
ubilake naprave proizvedene genetskim inenjeringom. Stvorila ih
je jedna velika tvrtka u namjeri da osnuje vlastitu vojsku. Osnovni
genetski materijal potjee od kukaca. Imaju krila, ali veina ih ne
moe letjeli ovako visoko. Dodue, pria se da su neki od njih izvrsni
letai."
"Oh," rekla je. Pribliili su se 'gnijezdima' pa je sada mogla
113
ocijeniti njihovu pravu veliinu. Na golemim su se tornjevima
postrance odvajale izboine i inilo joj se da na njima vidi pokretne
crne tokice. Milo i ona su, zajedno s drugim 'brisaima', ekali da
robovi koji su prskali skupljae otopinom za ienje odmaknu
dovoljno daleko da oni mogu poeti raditi. Lord Pangloth je usporio
let kako bi razliite jedinice robova mogle obavljati svoj posao na
palubi, ali unato tome naleti vjetra su na pramcu bili toliko jaki da je
Jan jedva odravala ravnoteu.
"Nebeski Ratnici su nas doli uvati?" pitala je Mila.
On se glasno nasmijao. "Nas? Zar zaista vjeruje da se netko
brine za sudbinu grupice robova? Ne, Ratnici uvaju vrata i sva
druga mjesta kroz koja je mogue ui u brod. A vidjet e i da nam
na prijatelj Benny danas nee praviti drutvo."
Pogledala je iza sebe. Nadglednik je stajao sa skupinom
Ratnika uz otvor na palubi. "to misli, moe li nam se neto
dogoditi?" pitala je. Ponovno je pogledala prema tlu. Crne toke su
sada bile u zraku, a neke su postajale neugodno velike.
"Mnogo puta sam radio nad teritorijem Hazinija," umirivao ju
je Milo, "i nikada nam se nisu ni pribliili. Premda sam, moram
priznati, uo glasine da se znalo dogoditi da poneki staklarski hoda
zavri u kandama Hazinija."
"Jesu li inteligentni?"
"Ako misli jesu li razumni, rekao bih da nisu. Ali ne moe se
porei da su lukavi. Programirani su za dvije stvari ubijanje i
razmnoavanje i njihovi su im tvorci podarili dovoljno
domiljatosti da budu uspjeni u oba zadatka. Imaju nevjerojatne
sposobnosti za preivljavanje, ak se mogu hraniti i najotrovnijim
vrstama gljiva. Zbog toga im plijesni nimalo ne smetaju. Za oekivati
je da e svijet na kraju biti naseljen samo gljivama i Haziniji'ma..."
Jan je provela jo jedan neugodan dan na palubi. Neprestalno
se osvrtala u strahu da e se poneki Hazini uspjeti vinuti do Lorda
Panglotha, ali iako je uz njihova gnijezda bilo prilino ivo nijedna
od crnih toaka nije se pribliila brodu.
Zbog leta nad Hazinijevim teritorijem Jan je ponovno
razmotrila svoj plan da veeras aktivira bombu. Na kraju je zakljuila
da samo trai izgovor kako bi odgodila trenutak kad vie nee biti
114
povratka. Cilj joj je unititi Lorda Panglotha i sve na njemu je li
vano kako e umrijeti Nebeski Ljudi? Svejedno je hoe li ih ubiti
vatra, pad na zemlju ili Haziniji. injenica da e Haziniji jo vie
smanjiti njenu ionako slabu nadu da e preivjeti nije ju smjela
omesti. Ne, nije imala izbora noas to mora uiniti.
Uz ovako teke radne uvjete Jan su uskoro poeli boljeti svi
miii. Za vrijeme kratkog podnevnog odmora poalila se Milu i
rekla mu da bi Nebeski Ljudi trebali za ovaj posao koristiti
impanze. "One bi bile savreni staklarski hodai," rekla je.
"Obavljale bi to puno bre od nas."
"Tono," sloio se Milo. "Ali Nebeski Ljudi ne ele u svojoj
blizini imati 'promijenjene' ivotinje. To se protivi njihovoj religiji.
Smatraju ih neistima iskvarenima. To je njihov nain
suprotstavljanja zlu koje je proizilo iz Genetskih Ratova. Kao to
vidi, Minervani nisu bili jedini narod sa udnim zamislima o Staroj
Znanosti."
Zanemarila je podrugljivi ton. Bila je previe iscrpljena da bi
se mogla ljutiti. "Tono je da nismo koristili Staru Znanost, ali kod
nas se nitko nije protivio dranju ivotinja. Nisu one krive to su ih
promijenili. Neko su u Minervi ivjele najrazliitije ivotinje, ali
kad sam se ja rodila imali smo jo samo impanze. Druge su vrste
postale nepouzdane. ak se ni mujacima impanza nije vie moglo
vjerovati. U odreenoj smo ih dobi morali zatvarati u kaveze.
"Zanimljivo," rekao je Milo. "Ali sve je to bilo za oekivati.
Genetiki inenjeri nisu mogli osigurati vjenu stabilnost stvorenih
kromosoma. Geni mutiraju i stvaraju pogreke u modelu. Pojavljivat
e se sve vie i vie atavizama. Kao kod tebe."
"Kod mene?", ponovila je iznenaeno. "Naravno. Za
Minervanku si neobino niska. Oito je da su se kod tebe pojavile
osobine davnih predaka. Siguran sam da si po svim ostalim
svojstvima prava Minervanka ima karakteristinu minervansku
narav i osobine: hermafroditsko tijelo s dugim nogama, malim
grudima, istaknutim miiima, tamnom koom i vrlo privlanim
licem. Mutirao ti je samo genetski materijal odgovoran za rast, ali
bilo bi zanimljivo vidjeti tvoju djecu iz braka s vanminervanskim
mukarcem."
115
Ova klinika ocjena njenog tijela nije joj se nimalo svidjela,
ali joj je laskala napomena o 'vrlo privlanom licu'. No najvie od
svega boljela ju je primjedba o njenoj djeci. Nita od toga,
razoarano je razmiljala. Veeras e za to nestati svaka nada.
Otvor na palubi je bio poprilino udaljen od mjesta gdje ih je
ekalo stakleno dizalo, a to se savreno uklapalo u Janin plan.
Zaostajala je za dugakom kolonom robova koja je urila kroz
labirint hodnika u pojasu izmeu dviju oplata. Milo joj je rekao da su
guva i zbrka u unutranjosti Lorda Panglotha djelo kasnijih
generacija Nebeskih Ljudi. "Godinama su poduzimali sve
neumjesnije poteze," rekao je. "Stalno su neto preureivali. Na
primjer, pretvorili su prostor za teret u spavae kabine. Sumnjam da
bi graditelji Nebeskih Anela danas prepoznali unutranjost bilo
kojeg Nebeskog Gospodara."
Jan je iskoristila prvu priliku koja joj se pruila. Sklonila se
iza isprijeene grede i zatim brzo povukla u sjenu. Hodajui najtie
to je mogla nastojala se to vie udaljiti od grupe prije nego oni
otkriju da je nema. Najvie ju je brinuo Milo. On e sigurno prvi
primijetiti da je nestala, a bit e i najuporniji u njenom traenju.
to se vie udaljavala postajalo je sve mranije. Samo su
podruja koja su se redovito upotrebljavala bila osvijetljena. Zastala
je i unula, oslukujui. Iz daljine su dopirali sve tii glasovi
robova. Tada zavlada tiina koju je naruavalo samo pucketanje
oplata. Krenula je dalje. Pod je postajao strmiji, pa je uskoro morala
ponovno stati kako se ne bi poskliznula i ozlijedila. Drei se za
potporanj pokuavala je doi do daha. Tada je iz daljine zaula svoje
ime. Traili su je.
Izgubila je pojam o vremenu dok je mirno stajala u potpunom
mraku i ekala. U jednom joj se trenutku jedan od tragaa opasno
pribliio. Njegov joj je glas zvuao poput grmljavine dok je
izgovarao njeno ime. Bila je sigurna da je to Milo. Ako je itko
pronae, to e sigurno biti on. Njegove arobnjake moi mu sigurno
omoguuju da vidi u mraku...
Ali Milo je nije pronaao. Kad se sve ponovno smirilo
zadovoljno je zakljuila da je ostvarila prvi dio plana. Ponovno je
krenula opipavajui put. Vratila se dio puta, a kad je nagib poda
116
postao blai krenula je u smjeru gdje se nadala da se nalazi pramac.
Izgubila je orijentaciju, pa se odluila vratiti do izlaza na
palubu da bi se ponovno snala u prostoru. Krenula je jednim
hodnikom pitajui se je li to pravi. Laknulo joj je kad je pred sobom
napokon ugledala svjetlost. Iznenaena amorom glasova,
prestraeno je unula i oprezno krenula dalje puzei. Pronala je put
do izlaza. Oko ljestvi je sjedila skupina Ratnika.
Na trenutak je pomislila da su Ratnici ovdje zbog nje, no
uskoro je shvatila da su oni jo uvijek na strai zbog Hazinija. Kad je
utvrdila svoj poloaj ponovno se uputila u mrak kreui se paralelno
s hodnikom koji je vodio od izlaza do dizala. Namjeravala je stii do
jednog od ulaza u mreu uskih tunela ispod unutranje oplate koji su
omoguavali pristup komorama. Kad joj je Milo prije nekoliko dana
pokazao te tunele znala je da je pronala savreno mjesto za
aktiviranje bombe.
Njen prvi plan je bio da se prikrade do najblieg tunela, ali
zbog Ratnika se morala odluiti za neki mnogo udaljeniji.
Kad je zakljuila da je dovoljno odmakla od Ratnika podigla
je tanki kruni poklopac na ulazu u tunel koji je odabrala. Od njega
su prema dolje vodile kratke ljestve. Spustila se. Uski je tunel bio
dobro osvijetljen 'hladnim' svjetiljkama za koje je Milo rekao da
sadre ive stanice. Zatvorila je poklopac i puzei krenula prema
kraju tunela. Zidovi tunela su, u stvari, bile stijenke divovskih
komora po ijem je vrhu Jan puzila poput nekog siunog kukca.
Pokuala je ne razmiljati o injenici da se ispod tanke metalne
mree podloene stijenkom pod njom nalazi ponor dubok vie stotina
metara.
Odabrala je pogodno mjesto i zaustavila se. Skinula je
kombinezon, unula i izvukla bombu iz rodnice. Nakon to ju je
Milo upozorio na povremeno pretraivanje koje su Ratnici izvodili
da bi sprijeili unoenje predmeta sposobnih proizvesti iskru ili
plamen u zabranjeno podruje, odluila je bombu ponovno sakriti u
sebi. Sumnjala je da bi oni prepoznali to je to, ali ipak nije htjela
nepotrebno riskirati. U svakom sluaju, u posljednjih je etiri dana
nitko nije ni pokuao pretraiti, a sada je ionako bilo svejedno.
Razmotala je malenu napravu i promotrila je. Dobro je
117
Pamtila rijei svoje majke zakreni kraj u smjeru strelice.
Jednostavno. Tada e je ugurati izmeu mree i povrine
stijenke. Trideset sekundi kasnije bomba e eksplodirati i pretvoriti
Lorda Panglotha u buktinju. Milo je rekao da je stijenka komora
jako vrsta - kao i sve ostalo na Nebeskom Gospodaru to je bilo
sagraeno u svemirskoj tvornici u koju jo uvijek nije vjerovala - ali
Jan je bila uvjerena da e je bomba probiti. A s drage strane stijenke
ekali su milijuni kubnih metara vodika...
Duboko je udahnula, primila mali valjak u lijevu ruku i
pripremila se da desnom rukom zakrene vrh.
Nije to mogla uiniti.
Pokuala je ponovno. Suze su joj se mijeale sa znojem koji
je curio niz obraze, ali jednostavno nije mogla natjerati ruku da se
pomakne. Nije mogla zakrenuti kraj bombe. Nije mogla preuzeti
odgovornost za smrt svih ljudi na Lordu Panglothu, ma koliko ih
mrzila. Nije se nimalo dvoumila kad je trebalo ispaliti rakete na
Nebeskog Gospodara, ali to je bilo drugaije. To je bio rat; borba za
opstanak. A sada je bila sama.
Morala je misliti i na Mila. Nije joj se sviao, ak je vjerovala
da je vjetac, ali dugovala mu je ivot. Trebala ga je barem upozoriti
na to to namjerava. Razmiljala je da to uini, ali znala je da e je on
u tom sluaju sprijeiti.
A bila je tu i ona sama. Nije eljela umrijeti.
Pognula je glavu i poela jecati. Izdala je majku. Alsu.
Minervu...
Konano je ustala, obukla se i spremila bombu u dep. Morat
e je nekamo baciti. U zahod, najvjerojatnije. Dok se vraala prema
poetku tunela smiljala je priu kojom e objasniti svoj nestanak.
Moda bi mogla rei da se vratila po zaboravljeni alat i izgubila...
Provukla se kroz uski prozori. I to sad, pitala se
rastreseno. Da se preda Ratnicima? Ne, nije jo bila spremna nekoga
vidjeti. eljela je ostati sama. Otii e do okna dizala i ondje ekati
poetak jutarnje smjene, odluila je. Nije znala koliko e jo sati do
tada protei, ali nije joj to bilo ni vano.
Panju joj je privukao bljesak crvene svjetlosti. Jan se
namrtila, pitajui se to je to. Zar Inenjeri neto popravljaju? Ali,
118
ako je tako, zato hodnik nije osvijetljen. Krenula je prema izvora
svjetlosti ne marei hoe li je netko uti ili opaziti. Vie ionako nije
bilo vano.
to se vie pribliavala treperavoj svjetlosti to ju je ono vie
zbunjivalo. Svijetlila je u razini poda. Postalo joj je hladno. Od
nekud je dopirao hladan vjetar. Je li neki izlaz ostao otvoren? Ali na
ovom dijelu broda ih nema.
Zaulo se pucketanje i zrakom poletjee iskre. Iskre. Prizor ju
je pogodio poput groma. Netko je unio otvoreni plamen u zabranjeno
podruje. Ako negdje istjee vodik...
Svjetlost se ponovno pojavila i pri crvenom bljesku Jan
ugleda pognuti lik. Lik koji nije bio ljudski.
Od izvora svjetlosti dijelilo ju je jo manje od pet metara.
Poela se povlaiti, trudei se stvarati to manje buke.
Klang.
Udarila je u stup koji se oglasio zvonkim zvukom. Treperava
svjetlost se trenutno ugasila. Jan se okrenula i potrala, ali sudarila se
s novom preprekom i teko pala. Mirno je leala na podu oslukujui.
Nije ula korake, ali uznemiravalo ju je neko udno zujanje koje je
postajalo sve glasnije. Dopiralo je odozgo.
Brzo je ustala i potrala, podiui raku da se zatiti. Znala je
tko ju progoni. Hazini. Ili nekoliko Hazinija. Ve kratki pogled na to
stvorenje bio je dovoljan da je uvjeri da je pred njom teka kunja.
Trala je prema uskom osvijetljenom hodniku. Odluila je u
glavnom hodniku skrenuti u lijevo prema otvoru uz koji su sjedili
Ratnici.
Golemo stvorenje se spustilo sa stropa i preprijeilo joj put.
Bilo je dva metra visoko, lankovitog tijela uz koje su visila prozirna
sklopljena krila. Imalo je est nogu; na stranje dvije je stajalo, u
srednje dvije dralo je neki veliki predmet s uarenim vrhom, a
prednje dvije su mu strale prema naprijed. Jedna ju je slobodna ruka
uhvatila za rame, a druga za nogu. Vrisnula je kad su se otre pande
zabile u njeno tijelo. Izgubila je ravnoteu i pala na lea. Stvorenje se
nagnulo nad njom vrsto je drei. Iz rana na ramenu i nozi poela je
tei krv. Ponovno je vrisnula kad je Hazini spustio glavu prema njoj.
Glava mu je bila slina konjskoj, ali s pridodanim osobinama
119
komarca. Iza oiju su mu umjesto uiju strala ticala, a oi su mu bile
previe bistre da bi pripadale kukcu. Bio je crne boje, sa sivim
mrljama, a po itavom tijelu su mu izbijali rijetki snopovi otrih
dlaica.
Jan se izmicala, ali nije se mogla oslodobiti snanih udova.
Golema glava joj se sve vie pribliavala i odjednom je zapljusnu
odvratni smrad. Kroz suze je gledala kako se 'usta' dijele na tri dijela
i meu njima se pojavljuje cijev. itava cijev se polako vrtila.
Mrtva sam, razmiljala je Jan dok se svom silom pokuavala
osloboditi. Velika Majka me kanjava jer nisam smogla snage
osvetiti Minervu...
Rilo se sve vie pribliavalo. Na zubu na vrhu blistala je neka
tekuina. Jan je nagaala da se radi o otrovu ili tekuini za
probavljanje. U svakom sluaju, ishod e biti isti.
Tada se sjetila bombe.
Slobodnom rukom je izvukla bombu iz depa, stisnula je
zubima i okrenula njen kraj. Zaulo se zadovoljavajue klik! Skupila
je svu snagu koja joj je preostala i ugurala bombu u rilo. Hazini je
trgnuo glavom unazad, a zatim je snano zatresao nastojei se
osloboditi stranog tijela. Trideset sekundi! odjekivalo je u Janinoj
glavi.
Hazini se sve ustrije pokuavao rijeiti bombe. Ispustio je
napravu koju je drao i slobodnom se nogom primio za rilo. Pustio je
Janino rame, tako da su mu tri od etiri prednje noge bile na
raspolaganju za oslobaanje rila. etvrtom je jo uvijek vrsto drao
Jan za nogu.
Jan se prevrnula na trbuh, uhvatila se za stup i pokuala
osloboditi, no stvor je sve snanije stiskao pande. Jan je osjeala
kako joj kosti pucaju pod pritiskom i umalo se onesvijestila.
Koliko jo sekundi?
Hazini ju je ponovno prevrnuo na leda i privukao blie sebi,
tresui istovremeno glavu. Bomba se vie nije vidjela u rilu, pa je
pretpostavljala da ju je stvor sluajno usisao. Ali hoe li eksplodirati
na vrijeme da je spasi? U tom se trenutku zauo prigueni udar.
Hazinijevo tijelo se zgrilo, a zatim ukoilo. Iz usta i drugih do sada
skrivenih tjelesnih otvora poeo je sukljati dim. Sriiik! Hazinijev
120
samrtni krik je bio tako visok da ga je Jan jedva ula.
Pritisak na zglobu je popustio. Jan je na koljenima krenula
unazad bjeei od stvora, ali nije bila dovoljno brza. Noga koja joj je
drala zglob se naglo trgnula i kandom ju rasporila od vrata do dna
trbuha. Hazini se napokon sruio na pod i umirio dok mu je iz tijela
jo uvijek navirao dim.
Jan se osjeala kao da ju je netko uronio u ledenu vodu.
Pokuala je sjesti, ali kad je vidjela teinu ozljede i ponovno je legla
na tvrdi pod i obgrlila tijelo rukama nadajui se da e ga tako
zadrati u jednom komadu. S olakanjem se prepustila crnoj praznini
koja joj je napokon poela obavijati um.
14
Jan se sama sebi inila smijenom.
"Glupost!" uvjeravala ju je Mary Anne visokim, drhtavim
glasom. "Izgleda prekrasno!" Tiim glasom je dodala, "Pogotovo
ako se uzmu u obzir sve okolnosti."
'Sve okolnosti' podrazumijevaju, razmiljala je Jan, da za
fiziki deformiranu amazonku, a k tome jo i zaraenog crva,
izgledam prihvatljivo. Premda prihvatljivo ba i nije rije kojom bi
Jan opisala svoj sadanji izgled. Netremice je zurila u svoj odraz u
velikom zrcalu. Jedino to joj se na njoj svialo bila je lijepa
tamnoplava boja haljine. Sam oblik haljine inio joj se grozan. Mary
Anne je inzistirala da ispod haljine odjene steznik zbog kojeg joj je
struk izgledao smijeno uzak; ispod struka haljina se irila oko
kukova i u obliku zvona se sputala sve do poda.
Uski gornji dio haljine bio je duboko urezan i otkrivao joj je
prsa gotovo do bradavica. Ali unato stezniku oblikovanom tako da
gura prsa prema gore, Janine se male grudi nisu nikako mogle mjeriti
s golemim poprsjem koje je Mary Anne ponosno isticala. Jan je ve
odavno zakljuila da su ovi ljudi potpuno opsjednuti grudima.
Groteskni izgled upotpunjavali su nabrani rukavi, crna traka
oko vrata, bijeli puder na licu, crveni ru na usnama i dijamantna
tijara u kosi. Mary Anne je zadovoljno promatrala djelo svojih ruku.
121
"ak te ni vlastita majka ne bi prepoznala," uvjeravala ju je.
"Da me majka vidi ovakvu istog bi me trena probola
sabljom," namrteno odgovori Jan.
"Ooo, nemoj tako govoriti!" nesretno je zajecala Mary Anne.
"Mora zaboraviti taj svoj grozni amazonski ivot,
Jan. Sve je to iza tebe. Pred tobom je sretna budunost s
nama. Od danas e tvoj ivot biti potpuno drugaiji."
"Da, tako se ini," sloila se Jan. Ponovno ju je preplavio onaj
snani osjeaj nestvarnosti inilo joj se da sanja. Taj joj se osjeaj
esto vraao u posljednjih dvadesetetiri sata otkako su je doveli u
aristoski dio Lorda Panglotha. Slino se osjeala jo od trenutka kad
joj se nakon susreta s Hazinijem vratila svijest. Spustila je pogled na
otkrivena prsa. Oiljak je izblijedio u tanku bijelu liniju, a polako su
nestajali i runi tragovi avova. Moda je ipak mrtva. Moda je ovo
samo san kojeg joj je poslala Velika Majka dok eka ulazak u Raj.
Hrana koju su joj ponudili, mirisne kupke, udobni krevet u kojem je
spavala sve je to imalo obiljeja Raja.
"Jo sam iva?" bile su prve rijei koje je zbunjeno proaptala
kad je otvorila oi i nad sobom ugledala Mila.
"Jedva, mala amazonko," odgovorio joj je uz osmijeh.
"lanovi Medicinskog ceha na Paglothu nisu nita bolji od mesara,
ali sreom znaju ivati rane, ak i ovako velike kakva je tvoja.
Nijedan od unutranjih organa ti nije oteen, ali umalo si umrla od
gubitka krvi i oka. No, najgore je prolo. Uz tvoju sposobnost
regeneracije brzo e se izvui iz ovoga. Nee ak imati ni oiljak s
kojim bi se mogla hvaliti."
"Velika Majka je uz mene," promrmljala je i ponovno
zaspala.
Idui put kad se probudila Milo joj je pruio mjeinicu s
vodom. Postala je svjesna okoline. Nalazila se ponovno u Milovoj
kabini. Pokuala je podignuti glavu da vidi u kakvom joj je stanju
tijelo, ali jo uvijek je bila preslaba. "Nita... me... ne boli,"
proaptala je.
Milo je podigao predmet kojeg je poznavala. Injekcijska
prica. U minervanskoj su bolnici imali velike zalihe. "Dajem ti
hormon koji aktivira unutranje analgetike. To me puno kotalo.
122
Jedan Slobodni ovjek u selu ih nabavlja direktno iz aristoske
ljekarne."
"Hvala..."
"Draga moja amazonko, nemoj moju velikodunost zamijeniti
s altruizmom," rekao joj je. "Sjeti se naeg dogovora. Imam razloga
truditi se da se tvoje mlado tijelo to prije vrati u normalu."
Uspjela se nasmijeiti.
"Osjea li se dovoljno jakom da mi ispria to se
dogodilo?" pitao je.
"Izgubila sam se..." aptala je. "Lutala sam okolo... satima.
Tada sam vidjela... Hazinija. Lovio me. Dohvatio me... Mislila sam
da me prepolovio..." Nije mogla nastaviti.
Milo je prstima gladio svoju elavu glavu i utke promatrao
Jan. Tada ree, "Zna li da si proglaena herojem? Ope je miljenje
da si naila na Hazinija, otela mu reza iz doba Stare Znanosti i
spalila ga s njime."
Namrtila se. "Reza...?"
"Napravu pomou koje je razrezao vanjsku oplatu, i pomou
koje je namjeravao razrezati stijenku plinske komore, ali si ga ti u
tome omela. Vjeruje se da je gnijezdo Hazinija odabralo najboljeg
letaa, opremilo ga rezaem kojeg su vjerojatno pronali medu nekim
ruevinama i uputili ga da se prikrade u Panglotha te sabotira jednu
ili dvije plinske komore kako bi Pangloth izgubio visinu i pao u
doseg drugih Hazinija. Meutim, stvorenje nije znalo da je komora
koju pokuava razrezati puna vodika. Haziniji bi se poteno
iznenadili kad bi Lord Pangloth u obliku goleme vatrene kugle pao
ravno na njihova gnijezda."
Iznenada ju je primio za rame i ozbiljno pogledao.
"Ali ja znam to se tamo stvarno dogodilo. Znam i to si ti
naumila. Ti i Hazini ste te noi imali sline planove," grubo je rekao.
"to to... govori?"
"Dobro zna o emu govorim. Ukljuuje onu dragocijenu
minervansku starinu 'tap autoriteta' koji si namjeravala tititi
vlastitim ivotom. ini se da si ga izgubila."
"Jesam... li...?" Razmiljanje joj je predstavljalo veliki napor.
eljela je ponovno zaspati.
123
"Oh, prestani se pretvarati. Cijelo vrijeme sam sumnjao u
tvoje namjere, ali trudio sam se da ti vjerujem. A zauzvrat za moje
povjerenje namjeravala si me ubiti zajedno sa svima ostalima. to se
tie okrutnosti, Minervani bi mogli tota poduiti Nebeske
Gospodare."
"Ne... ne..." uvjeravala ga je slabanim glasom pokuavajui
zatresti glavom. "Nisam to mogla uiniti... kad je dolo vrijeme.
Nisam mogla. Zato sam odustala..."
Prijekorno ju je gledao. Napokon je rekao, "Pretpostavljam da
govori istinu." Izraz lica mu postade blai. "Dakle, odustala si od
svoje misije i naletjela na Hazinija. Sigurno si ga sredila s onom
bombom. Zamisao da si odraslom Haziniju otela reza iz ruke je
smijena."
"Da..." rekla je i ispriala mu to se dogodilo. Poeo se glasno
smijati. "Ravno u rilo, ha? Ba zgodno. Da te je dohvatio s njim
isisao bi te do posljednje kapi krvi. Ljudska krv je za Hazinije prava
poslastica."
"Hoe li... hoe li pronai ostatke... bombe?" pitala je.
"Ne brini. Nitko nije izveo autopsiju. Bilo je oito da je
izgorio, a kraj njega je leao reza. Kad su Ratnici koji su uli tvoje
krikove stigli na poprite, izveli su najjednostavniji zakljuak.
Hazinija su odmah bacili s broda, tako da nitko nije doao u priliku
otkriti istinu."
"Dobro..." promrmljala je. Nije mogla drati oi otvorene.
"Spavaj," rekao je Milo i ona ga je posluala.
Netko je pokucao na vrata skrivena iza ruiastih zavjesa.
"Da?" doviknula je Mary Anne. Kroz prorez na zavjesama u
garderobu se uvukla Ceri, osobna sluavka Mary Anne. Ceri je, kao i
Jan, bila bivi rob i na obrazu je imala utisnut jednaki crni ig u
obliku zvijezde. Ali iako vie nije bila rob, Ceri nije bila ni Slobodna
ena; Mary Anne ju je nazivala kmeticom, ali po Janinom miljenju
to je bio samo drugi naziv za ropkinju. Jedina razlika bila je u tome
to je ivot robova u aristoskom dijelu broda bio laki nego u svim
drugim dijelovima. Jan je na prvi pogled zavoljela Ceri. Bila je to
vitka djevojka svijetle kose i privlanih zelenih oiju. Na licu joj se
vidjelo da je inteligentna i osjeajna, a te su kvalitete na Nebeskom
124
Gospodaru bile izuzetno rijetke. Ali morala je priznati da joj je draga
i Mary Anne, iako je ta ena bila oigledno glupa.
Ceri je s potovanjem pognula glavu pred Mary Anne i
mekanim, ugodnim glasom rekla, "Princ Magid eli znati jeste li vi i
vaa goa spremne, gospodarice. eka vas u salonu."
"Jo malo, Ceri najdraa," odgovorila je Mary Anne.
Kad se Ceri povukla Mary Anne je nemirno namjestila
zalutali pramen Janine kose pod tijaru. "Blii se tvoj trenutak slave,"
rekla je bez daha. "Sigurno si jako uzbuena."
"Oh, jako," ree Jan i nasmija se Mary Anninom odrazu u
zrcalu.
Princ Magid, Visoki Komornik Lorda Panglotha, izgledao je
jednako smijeno kao i prvi put kad ga je Jan vidjela onoga dana kad
su je zarobili. Sa svojim dugim, pomalo mravim nogama u
arapama s crvenim i naranastim prugama i u irokoj, napuhnutoj
jakni podsjeao ju je na neku neobinu pticu. Teko je zadravala
smijeh svaki put kad je pogledala prema zelenoj konatoj kutijici
koja mu je pokrivala spolovilo.
Kad su ule u salon stajao je uz jedan od prozora leima
okrenut prema vratima. Okrenuo se i progovorio svojim slabanim
glasom: "Ah, napokon ste stigle." Drei jednu ruku na usiljenoj
bradici, a drugu na drki obredne sablje, znaajno je pregledavao Jan
obilazei oko nje i isputajui udne zvukove kroz nos. Jan je
razmiljala kako bi bilo lako zgrabiti ga za vrat, izvui mu sablju i
zabiti mu je u srce. Ali osim kratkotrajnog zadovoljstva takav joj
pothvat ne bi nita donio, pa se umjesto toga zagledala u
velianstveni prizor to se protezao iza brojnih prozora du itavog
zida salona. Sunce je zalazilo za daleke planinske lance i obasjavalo
oblake crvenom svjetlou.
"Pa, pretpostavljam da moe proi," nevoljko ree princ
Magid.
"Oh, Phylus, meni se ini da izgleda velianstveno!" povika
Mary Anne sklopivi ruke.
"Za amazonku je dobra," ree princ Magid prekidajui daljnju
diskusiju. "Idemo sada. Ne smijemo dozvoliti da nas princ Caspar
eka."
125
"Misli, ne smijemo dozvoliti da nas Lady Jane eka,"
ispravila ga je. Princ Magid ju je znaajno gledao, a ona je na oigled
klonula pod njegovim pogledom.
Dok je hodala za Magidom i Mary Anne du irokog
tapeciranog hodnika Jan upita, "Ah, prine Magid, mislila sam da u
veeras upoznati osobno Lorda Panglotha..."
On je nestrpljivo uzdahnuo i ljubazno odgovorio, "Lord
Pangloth ne postoji, djevojko!"
Probudila se po trei ili etvrti put. "to to radi?" pitala je
trgnuvi se iz sna. Nad njom je bio nagnut Milo.
"Smiri se. Samo ti mijenjam odjeu. Dao sam ti jo jednu
injekciju hormona protiv bolova pa nee nita osjetiti."
"Mogu li vidjeti?" pitala je diui glavu.
"Ne bih ti to savjetovao."
Ali bila je ve dovoljno jaka da podigne glavu i pogleda svoje
golo tijelo. "Velika Majko..." proaptala je i pustila da joj glava
padne na jastuk. Neravna runa rana protezala se izmeu grudi i
zavravala nisko na trbuhu. Bila je zatvorena grubim crnim avovima
koji su izgledali kao da ih je radio netko jako pijan. Jan se inilo da
je dovoljno da kihne ili uini neki nagli pokret pa da joj avovi
popucaju, a tijelo se rastvori izbacujui iz sebe crijeva i druge
organe.
"Velika Majko," ponovila je i vrsto sklopila oi. Trudila se
to plie disati.
"Nije tako loe kako izgleda," uvjeravao ju je Milo.
Ali ta je tvrdnja nije nimalo raspoloila. "Ostavi me da
umrem u miru."
"Vjeruj mi, Jan. Rana dobro zarasta, a to je bilo i za oekivati.
Za nekoliko dana ve ti moemo izvaditi konce."
"Ne!" povikala je uznemireno. "Ti avovi su jedino to me
dri na okupu!"
Zvonki Milov smijeh ju je povrijedio.
Ali Milo je bio u pravu. Tri dana kasnije Jan je ve dovoljno
ojaala da ustane iz kreveta i uz Milovu pomo otie u kupaonicu.
Hranjive juhe kojima ju je Milo hranio zamijenila je uobiajenom
prehranom.
126
Ponovna barem djelomina pokretnost donijela joj je veliko
olakanje jer joj se nije svialo potpuno ovisiti o Milu. Posebno ju je
uasavala poveana prisnost koju nije mogla izbjei, ali morala je
priznati da Milo nije ni na koji nain iskoritavao takvu situaciju. No
njen se dug prema Milu svakim danom sve vie poveavao. Jednog
e mu se dana morati oduiti, a cijena neprestano postaje sve vea.
Bila mu je zahvalna to se itavo vrijeme njenog oporavka
nije odvajao od nje. Objasnio joj je da je osloboen dunosti kako bi
se mogao brinuti za nju. Naredbu su izdali Aristosi, a ne Bannion,
naglasio je. "U njihovoj si milosti," rekao je. "To bismo moda mogli
dobro iskoristiti..."
Petoga dana Milo ju je proglasio dovoljno zdravom za
vaenje konaca. Budui da su zalihe analgetika bile potroene, za Jan
je to bilo vrlo neugodno iskustvo. Sklopila je oi i ugrizla se za palac,
trudei se da ne krikne.
inilo joj se da su protekli sati prije nego je Milo napokon
rekao, "Gotovo je." Podigla je glavu i pogledala se. Dugaka rana se
u proteklih pet dana jako promijenila. Jo uvijek je bila crvena i
runa, ali je ipak toliko zacijelila da je sada izgledala kao povrinska
ozljeda. Rane na nogama i nadlaktici su se takoer zalijeile.
"Hvala," rekla je.
"Bilo mi je zadovoljstvo," odgovorio je aljivim glasom. Jan
je tek tada postala svjesna da mu lijeva ruka poiva na njenom bedru.
Istog se asa osjetila izloenom i ranjivom pod njegovim pogledom.
Gurnula mu je ruku i brzo navukla pokriva do brade.
Njena ga je neugoda zabavljala. "Sad kad si odustala od
namjere da uniti Lorda Panglotha i mene zajedno s njim, nema
razloga da ne ispuni svoju stranu naeg malog dogovora. Moe li?"
Nakon kratke stanke odgovorila je tihim glasom, "Ne..."
"Dobro. Kad se potpuno oporavi oekivat u tvoju potpunu
suradnju." Ustao je s kreveta. "Pokuaj malo odspavati, a ja idem u
grad nabaviti neto hrane. Brzo se vraam."
Prolo je neko vrijeme dok nije utonula u nemirni san. Kad se
probudila nad njom se naginjao golemi, soptavi lik gospodara
Banniona.

127
15
Aristosi su na utrb drugih stanovnika Lorda Panglotha
uivali u obilju prostora. Jan je toga postala svjesna vrlo brzo nakon
dolaska u aristoski dio broda, ali prizor kakav ju je doekao u
'Velikom Salonu' ipak nije oekivala. Prostorija ja bila golema
dugaka oko trideset metara, a u najirem dijelo otprilike i jednako
iroka. Nalazila se na prednjem, najisturenijem kraju Nebeskog
Gospodara. Du dva zaobljena zida protezala su se dva niza visokih
prozora, mnogo veih od onih u Magidovoj sobi. Pred prozorima su
povremeno promicala bijela jata oblaka.
U Salonu je bilo oko tri stotine ljudi, no u golemom prostoru
ipak nije vladala ni najmanja guva. Po odjei je lako bilo zakljuiti
da su ti ljudi veinom Aristosi, ali bilo je tu i mnogo robova koji su
ih posluivali hranom i piem. Kad se zaustavila na vrhu stepenica
Jan je ponovno zapljusnuo snaan osjeaj nestvarnosti. Osjeaj se
pojaao kad su se svi prisutni okrenuli prema njoj i u prostoriji je
zavladala potpuna tiina.
Netko je poeo pljeskati, a ubrzo mu se pridruie svi osim
robova. Jan je potreseno shvatila da pljeu njoj.
Prenula se kad joj je princ Magid dotaknuo lakat. Bio je to
znak da mora krenuti dalje. Krenula je nesigurnim koracima i u
pratnji Magida i Mary Anne se spustila niz stepenice.
Aristosi su i dalje pljeskali dok su se dijelili u dvije skupine
stvarajui iroki prolaz koji se protezao sve do kraja sobe. Tamo je
na mjestu gdje su se sastajala dva niza prozora stajalo malo postolje.
Na njemu su sjedile dvije osobe; mukarac i ena.
Jan je znala tko su oni. Mukarac je bio princ Caspar, a ena
kraj njega bila je njegova majka, Lady Jane. Koliko je razumjela oni
su imali apsolutnu vlast na Nebeskom Gospodaru.
Jan se iznenadila kad je doznala da Lord Pangloth ne postoji.
Neko davno postojao je Lord Pangloth. Nekoliko njih, u stvari, ali
prema kratkom objanjenju koje joj je Magid nevoljko dao na putu
do Velikog Salona inilo se da je dinastiju Pangloth prije vie
128
stoljea svrgnula s vlasti suparnika Aristoska obitelj. Pitala se
postoje li i danas meu Aristosima takve borbe za vlast.
Dok je polako koraala meu razdraganim Aristosima Jan je
promatrala princa Caspara. Bio je mnogo mladi nego je oekivala.
inilo se da je njene dobi ili ak mlai. Bio je, takoer, najljepi
mukarac to ga je u ivotu vidjela. Imao je duguljasto, pravilno lice
uokvireno dugakom crnom kosom, koa mu je bila glatka i blijeda,
a tamnosmee oi mogla je opisati samo kao izuzetne.
Lady Jane je bila starija verzija svoga sina. Imala je jednako
duguljasto i zgodno lice s besprijekornim jagodinim kostima i
svijetlom koom, ali oi su joj bile plave. I za razliku od sinovljevih
njene su oi bile hladne.
Kad su se Jan, Magid i Mary Anne pribliili podiju princ
Caspar i njegova majka su ustali. Odjea im je bila potpuno crna,
osim bijelog ipkastog ovratnika i maneta kod princa, te krvavo
crvenih dragulja koji su visili meu grudima Lady Jane. Princ je
podigao ruke i pljesak je istog trena utihnuo. Pogledao je Jan i
nasmijeio se. Njegov prekrasni osmijeh probudio je neto u Jan.
Uzvratila mu je smijeak. Tek kad joj je Magid grubo zabio prst u
lea sjetila se to mora uiniti. Nesigurno je svinula koljena i
pognula glavu onako kako ju je Mary Anne nauila.
Princ Caspar ree: "Jan Dorvin iz Minerve, svi ti dugujemo
veliku zahvalnost. Da nisi svojim hrabrim inom sprijeila Haziniji
da ostvari svoj naum, Lord Pangloth vie vjerojatno ne bi postojao."
Glas mu je bio mekan i razgovijetan. "Stoga nam je zadovoljstvo
oprostiti ti sve zloine koje si poinila protiv nas te ti podariti
slobodu i poasni status Aristosa. To znai da e uivati sva prava i
povlastice kao i svaki od nas, ali uz jedan izuzetak, a to je da se ne
moe udati u aristosku obitelj. Dobrodola, Jan Dorvin. I hvala ti."
"Hvala vama, vae Velianstvo," odgovorila je Jan
najsrdanijim glasom to je mogla.
Princ Caspar je podigao ruke i prostorijom se ponovno
prolomio pljesak. Jan se jo jednom naklonila. Trudila se zaustaviti
suze. Bila je posramljena. Velika Majko, oprosti mi, molila je. Ovo
nije moja greka. Nisam namjerno spasila Lorda Panglotha.
Dok se Jan predstavljala na dvoru Milo je leao u svojoj
129
kabini i sanjao...
Njegova je letjelica prizemljila na ljunanom dvoritu pred
Kagenovom kuom. Dok je izlazio pred njim se zaustavio dvononi
kiberoid, nekoliko ga je trenutaka pomno promatrao, a zatim je
nastavio ophoditi oko zida. Kagen je u pratnji kloniranog ratnika
istrao, iz kue da ga osobno pozdravi. Bio je jako uzbuen. Milo ga
je s osmijehom promatrao dok mu se pribliavao. Kagen se
promijenio toliko da ga vie nitko ne bi prepoznao, ali odavalo ga je
njegovo dranje. Jo uvijek je hodao kao niski debeli ovjek kakav je
neko bio.
"Drago mi je da si stigao, Haze. Vidjet e, neu te
razoarati!" rekao je Kagen pruajui mu ruku. "Doi..."
"Mislio sam da neemo uspjeti," rekao je zadihano dok je
vodio Mila kroz glavni ulaz. "Prva tri fetusa smo izgubili kad smo ih
podvrgnuli ubrzanom rastu, ali posreilo nam se sa etvrtim. Bijele
kute su slavile itav tjedan."
Kagen je poveo Mila u podrum. Putovanje je zavrilo pred
velikim metalnim vratima koje je uvao drugi klonirani ratnik.
Kagen je poloio dlan na ureaj za identifikaciju i vrata se otvorie.
U prostoriji je bilo mrano. "Ne podnosi svjetlo," objasnio je. Pri
slabom svjetlu koje je dopiralo s hodnika Milo na krevetu ugleda
neki lik. enu, i to normalnog oblika. Dvije ruke, dvije noge, jedna
glava...
Kagen je upalio svjetlo.
ena tonije djevojica je vrisnula i pokrila oi
nadlakticom. Milo je zurio u nju.
"Jedinstvena je, zar ne? Prava dragocijenost," ponosno je
rekao Kagen.
Koa joj je bila prozirna. Pod njom su se jasno vidjele
pulsirajue arterije i vene, slojevi masnoe, miina vlakna...
"Djevojko, makni ruku i pogledaj nas!" naredio je Kagen.
Ona ga je oklijevajui posluala. Prestraenim oima gledala
ih je kroz prozirne kapke. Oi su joj izgledale kao dva zelena jezera
ivota smjetena u goloj lubanji.
Kagen se okrenuo prema Milu. "Kako ti se ini?"
Milo se probudio i sjeo na krevetu. Stisnuo je glavu rukama i
130
zajecao. Nagnuo se prema naprijed i povratio po istom podu svoje
kabine.
Jan je laknulo kad joj je Mary Anne napokon zaeljela laku
no i ostavila je samu u sobi. Skinula je preostalo donje rublje
Mary Anne joj je pomogla da skine dio koji je zvala korzet i
odjenula se u ogrta od najmekanije tkanine to je do sada vidjela.
Umorno je sjela na mekani krevet i zagledala se no kroz jedini
prozor koji je imala u sobi. Predstavljanje na dvoru ju je iscrpilo.
Dok se pristojno smjekala i razgovarala s Aristosima neki joj je
unutarnji glas neprestano ponavljao 'Ovo su ljudi koji su ti ubili
majku, oca, sve prijatelje... ljudi koji su unitili Minervu.' Alija
nemam drugog izbora! odgovarala je. Moram posluati Mila i
iskoristiti situaciju. On ima plan.
Uasnula se onoga dana kad se probudila i nad sobom
ugledala golemo tijelo gospodara Banniona. Isprva je pomislila da je
sama s tim stvorenjem i oekivala je ono najgore, ali tada je u
pozadini ugledala Mila i jednog nadglednika. Bojala se da e je
Bannion odvesti sa sobom, ali on joj je samo doao prenijeti poruku.
Poruku od Aristosa. Pompozno joj je rekao da ju je Lord Pangloth
odluio velikoduno nagraditi za hrabrost i podariti joj slobodu. Kad
dovoljno prizdravi prijei e u odaje Visokog Komornika, princa
Magida, gdje e joj od sada biti novi dom. Tada ju je potapao po
obrazu i eznutljivo rekao, "Kakva teta, draga moja. Imao sam za
tebe drugih planova."
Dok se Bannion s naporom provlaio kroz uska vrata Jan je
zbunjeno zurila u Mila. Djelovao je jako sretan. "estitam," rekao je
i sjeo u prutenu stolicu.
"Ne elim ivjeti s Aristosima," rekla je.
"Radije e ostati ovdje kao rob? Drae ti je raditi kao
staklarski hoda i na kraju zavriti kao Bannionova igraka?"
"Ne," priznala je. "Ali..."
"Ah, znam to je. Ne eli me napustiti."
"Glupost," rekla je, i istog asa to poalila. Ali Milo se i dalje
smijeio. Njegovo ju je ponaanje zbunjivalo. "ini se da te moj
skori odlazak uope ne uznemirava. Mislila sam da si i ti imao neke
'planove' za mene."
131
"Jo uvijek ih imam. Ali planovi su se promijenili."
Namrtila se. "Ne razumijem."
"Vie me ne zanima tvoje tijelo, nego tvoj novi visoki poloaj
u ovom leteem drutvu. Bit e u mogunosti uiniti mi mnogo
korisnih stvari."
"Na primjer?" sumnjiavo je pitala, zamiljajui se ve kako
krijumari razliite vrijedne predmete iz aristoskog dijela broda.
"Na primjer omoguiti mi da postignem ono to pokuavam
sve tri godine koje sam proveo na ovoj plinskoj vrei. A ja ti za
uzvrat obeajem dvije stvari koje su ti srcu najdrae."
"A to su?"
"Sloboda, i osveta Lordu Panglothu."
Netko je pokucao na vrata. Jan je tiho uzdahnula nagaajui
da se Mary Anne iz nekog razloga vratila. Ali kad su se vrata otvorila
pred njima je stajala Ceri. Na sebi je imala dugaku bijelu koulju, a
kosa joj je bila raupana. Jan je pretpostavljala da je upravo ustala iz
kreveta. "Gospodarica me je poslala da vidim treba li vam neto,"
rekla je Ceri. "Od danas me moete smatrati svojom slukinjom."
"Nita mi ne treba, hvala, i sigurno se neu prema tebe
odnositi kao prema slukinji," odreito odgovori Jan.
"Ja samo sluam elje moje gospodarice," odgovori Ceri.
"Nauila sam da je tako najbolje."
"Zar loe postupa s tobom?"
Ceri lagano slegne ramenima. "Ne zlostavlja me fiziki, ali
zna biti jako dosadna ako nije sve onako kako eli."
"A to je s princom Magidom?"
Ponovno je slegnula ramenima. "Najbolje je udovoljavati i
njegovim eljama," rekla je zagonetno.
Jan je rukom udarila po krevetu. "Doi ovamo i sjedni.
Voljela bih razgovarati s tobom. Osim ako se ne eli vratiti u
krevet."
"Ne, ostat u s tobom." Ceri joj je prila i sjela kraj nje.
Gledale su jedna drugu.
"Vrlo si zgodna," ree joj Jan.
"Hvala. I ti si.
Neko su vrijeme utjele, a tada Ceri ree: "Jesi li se veeras
132
dobro provela?"
Jan je napravila grimasu. "Bilo je grozno. Aristosi su udni
ljudi. Svi s kojima sam razgovarala priali su samo o sebi. Postavljali
su mi neka opa pitanja najee jesam li se potpuno oporavila od
napada ali ak ih ni to nije iskreno zanimalo. Ostatak razgovora.
bio je o njihovim problemima, koji zapravo uope ne postoje."
"Oni ive u vlastitom svijetu. Sve to je izvan njegovih okvira
njih uope ne zanima. itav ivot se samo igraju, gledaju 'zabave',
vode ljubav i dodvoravaju se princu Casparu i njegovoj majci," ree
Ceri. "Jesi li upoznala princa Caspara i Lady Jane?"
"Oh da. Kasnije sam ak s njim i malo porazgovarala. Pozvao
me sutra k njima na veeru. Nisam ba sretna zbog toga, ali
pretpostavljam da nemam izbora." . "Kakav ti se on ini?" upita
Ceri.
"Jako je zgodan. Za mukarca..." Dublje znaenje posljednje
napomene visilo je u zraku medu njima. Jan je odjednom postala
svjesna neodoljive potrebe da zagrli Ceri. eznula je za utjenim-
zagrljajem druge ene. Prolo je toliko vremena...
Prepustila se osjeajima. Nagnula se naprijed i zagrlila Ceri
naslanjajui glavu na njen vrat. "Dri me, molim te," preklinjala je.
Ceri joj je ovila ruku oko ramena. Sjedile su u tom poloaju
neko vrijeme, a tada Ceri tiho upita, "eli li spavati sa mnom?"
"Oh da, da," proapta Jan. "Vie od svega."
Ceri se njeno oslobodila Janinih ruku. Ustala je, povukla
bijelu koulju preko glave i ispustila je na pod. Stajala je gola pred
Jan i gledala ju. "Zaista brzo ui," rekla je hladno.
"Molim?" pitala je Jan zbunjena njenom naglom promjenom
raspoloenja.
"Brzo ui kako e se ponaati prema slugama. Nastavi li
ovako brzo e postati pravi Aristos."
Jan je zaustavila dah. "Misli... misli da te ja prisiljavam na
seks?"
"Nije li tako?"
"Ne! Naravno da nije!" Bila je zapanjena da je Ceri mogla
tako neto pomisliti. "Mislila sam da i ti to eli."
"Ja nisam Minervanka, Jan," tiho je rekla Ceri.
133
Jan je poela shvaati. Pokrila je usta rukom. "Oh, nisam
znala. Mislim, samo sam..." Bila je postiena. "Ne sviaju ti se ene?
Mislim, ne spava sa enama?"
"Spavam sa enama. Kad moram. A otkako radim za Aristose
to se esto dogaalo. Spavala sam s mnogim enama i mnogim
mukarcima."
"Prisiljavaju te na to?"
Slegnula je ramenima. "Recimo da nemam izbora. Osim ako
ne elim ponovno postati obian rob. Ovdje se ipak bolje ivi."
Jan nije znala to bi rekla. Bila je zbunjena, postiena i
povrijeena; ogorena zbog situacije u koju se dovela... i jo uvijek
seksualno uzbuena. Tiho je rekla, "Molim te, obuci koulju. Oprosti
zbog nesporazuma."
"U redu je," rekla je Ceri i sagnula se po koulju. Dok ju je
navlaila preko glave Jan joj ree, "Molim te, ostani jo malo. Htjela
bih razgovarati s' tobom, kao s prijateljicom. Ali samo ako to eli,
ne zato to se osjea obaveznom."
Ceri ju je odmjerila pogledom, a tada se nasmijala. "Bit e mi
drago da ostanem, kao tvoja prijateljica." Ponovno je sjela na krevet
pokraj Jan.
"Koliko dugo si na Lordu Panglothu, Ceri?" pitala je Jan.
"Tri godine. Prije toga ivjela sam na moru. U morskom
naselju. Zna li to je to?"
"Da, znam. Rob koji mi je, hmm, pomagao, ivio je u takvom
naselju. Rekao je da je to plutajui grad." U glavi joj se javila nova
misao. "Moda ste ivjeli u istom gradu! Poznaje li nekog Mila?"
Kad je ula Milovo ime Cerin se izraz lica promijenio.
"Milo? To je ovjek koji ti je pomagao?"
"Da. Znai, poznaje ga. udan je on ovjek, ali spasio mi je
ivot. I to nekoliko puta."
"I predobro poznajem Mila," rekla je Ceri uz blago mrtenje.
"Ne svia mi se. On je odgovoran za unitenje naeg naselja. Uvjerio
je Vijee da se moramo primaknuti blie obali. ivotni uvjeti u
oceanu se jesu pogorali, ali mogli smo ondje ivjeti jo mnogo
godina. Ne znam koje su mu bile pobude, ali od prvoga dana kad je
stigao u nae naselje uvjeravao je ljude da se moramo primaknuti
134
blie kopnu."
Jan je bila zbunjena. "Otkako je stigao? Rekao mi je da je
roen u vaem plutajuem gradu."
"To ti je rekao?" Ceri je zatresla glavom. "Ne. Stigao je deset
godina prije nego nas je potopio Lord Pangloth. Nali smo ga u
udnoj kapsuli koja je plutala morem. Bila je zapeaena i jedva smo
je otvorili. Unutra su uz njega bila tijela jo tri ovjeka. Oni su bili
mrtvi ve tjednima, a Milo je bio u dubokoj komi i svi smo oekivali
da e ubrzo umrijeti. Ali on se iznenada vratio k svijesti i brzo
oporavio."
Jan se namrtila. "Zato mi je lagao? Ne razumijem..." "Mila
nikada nitko nije razumio," ree Ceri. "Nitko ga nije ni volio, ali s
obzirom da je mnogo znao, posebno o strojevima i elektronici, bio je
vrijedan dodatak zajednici. Sve dok nas nije namamio u propast. Sve
sam izgubila. Roditelje, mua..."
"Tad imamo mnogo toga zajednikoga," blago ree Jan.
Htjela je ponovno dodirnuti Ceri, ali zakljuila je da to nije mudro.
Misli joj se vratie Milu. "Toliko toga mi je ispriao. Pitam se to je
od toga tono."
"to ti je priao?"
"Oh, o prolosti. O ranoj povijesti... vremenu prije Genetskih
Ratova i slino. Rekao je da je to doznao iz povijesnih strojeva koje
ste imali u vaem plutajuem gradu."
Ceri je zatresla glavom. "Jo jedna la. Sve to smo imali u
biblioteci bili su neki tehniki prirunici i romani na vrpcama, te
nekoliko holografskih filmova. Nije bilo nikakvih povijesnih zapisa."
Jan je htjela pitati to su 'romani' i 'holografski filmovi', ali
tada joj na um pade strana misao. "Rekao mi je jo neto... mora mi
rei da je to istina."
Ceri ju je zabrinuto gledala. "to ti je? Sva si problijedjela."
"Milo je rekao da je moj grad bio samo dio Minerve,"
uznemireno ree Jan. "Rekao je da postoje drugi dijelovi za koje ja
nisam znala... gradovi isti kao moj. To je istina, zar ne?" Moleivo je
zurila u Ceri. Ceri je spustila pogled na ruke koje su joj poivale u
krilu. "ao mi je Jan," tiho je rekla. "Ne postoji druga Minerva. Tvoj
grad je bio jedini."
135
Jan je duboko udahnula, a zatim ispustila zrak uz potresan
jecaj. Poela je drhtati. Spoznaja da Minerva jo uvijek postoji imala
je za nju duboko znaenje. Davala joj je snagu da nastavi ivjeti,
znajui da negdje jo uvijek ive ljudi njene vrste i odravaju na
ivotu duh Minerve. Ali sada...
Sada se morala ponovno suoiti sa stranom spoznajom da je
posljednja iva Minervanka. Tijelo joj se grilo dok je plakala. Nije
to mogla prihvatiti.
Tek nakon nekoliko trenutaka postala je svjesna da je Ceri
dri i lagano ljulja u zagrljaju. "Hej, Jan, smiri se," aptala joj je.
"Sve e biti u redu. Isuse, pa ti si jo dijete, zar ne...?"
Jan se grevito drala za Ceri. Kad su njeni jecaji napokon
utihnuli Ceri ju je blago potapala po leima i rekla, "Doi, Jan,
vrijeme je da legne."
Jan ju je oklijevajui pustila. Nije eljela ostati sama, ali
osjeala je da ne smije vie nita traiti od Ceri. Promatrala je kako je
Ceri pokriva pokrivaem, a zatim se uvlai kraj nje u krevet.
"to...?" poela je, ali Ceri poloi dva prsta na njene usne i
ree, "Pssst. Ovo radim zato to elim. Kao prijateljica. U redu?"
Jan se osmjehnula. "U redu."
"Nema vie prianja," ree Ceri dok ju je primala u naruje.
Milo se naslonio na rukohvat i zagledao u opustoeni krajolik
nad kojim je letio Lord Pangloth. Okrenuo se kad se na uskoj,
otvorenoj promatrakoj platformi pojavila Jan. Smjekao se dok ju je
mjerio pogledom. "Dobro ti stoje otmjene haljine," rekao je
zadovoljno.
"Ovo je najjednostavnija odjea koju sam uspjela nai,"
hladno je odgovorila. Nosila je jednostavnu dugaku haljinu crne i
sive boje, a pod njom, na Mary Annino nezadovoljstvo, nije imala
nikakvu donju odjeu. U steznicima se osjeala neudobno, pa ih je
odluila nositi samo u posebnim prilikama.
Milo je s divljenjem promatrao njen duboki dekolte. "Rana ti
lijepo zarasta. Oiljak je gotovo nestao."
Prekriila je ruke na prsima.
"Kako je bilo noas? Jesu li te prihvatili? Jesi li upoznala
Lorda Panglotha?" pitao je sa zanimanjem.
136
"Milo, na dogovor otpada. Ne znam to eli, ali ja ti neu
pomoi. Ne elim te vie vidjeti. Ne elim vie razgovarati s tobom.
Danas sam dola ovamo samo zato da ti to kaem."
Djelovao je iznenaeno. "to te mui? to se noas
dogodilo?"
"Saznala sam da si mi lagao. Ne postoje 'izgubljeni' dijelovi
Minerve. Moja je Minerva bila jedina. I vie je nema. Sve to si mi
rekao je la."
Milo je slegnuo ramenima. "U ono mi se vrijeme inilo da je
to najbolje to mogu uiniti za tebe."
"to je najbolje?" pitala je zapanjeno.
"Bila si u loem stanju. Gubila si volju za ivotom. Trebalo ti
je neto da te potakne - da ti da neku nadu.
Ono to sam ti rekao bilo je korisna la, imalo je neku svrhu.
Mora priznati da je djelovalo."
Jan je stisnula aku. Htjela je razbiti to arogantno, podlo lice.
"Gade nisi ni svjestan to si mi uinio!"
"Uinio sam ono to sam smatrao najboljim i uinio bih to
opet. A sada je dosta tih gluposti. Mora se drati naeg dogovora.
Rekao sam ti o emu se radi. Ako plan uspije oboje emo biti
slobodni i Lord Pangloth e biti pod naom vlau."
Ogoreno se nasmijala. "Misli li da u i dalje vjerovati
svemu to mi kae? Velika Majko, pa sve to si mi rekao je la. Sve
o prolosti o tvojoj prolosti."
Zatresao je glavom. "Nije, kunem se."
"Zaista. To nije ono to mi je Ceri rekla."
Oi mu se suzie. "Ceri?"
"Moda je se sjea. ivjeli ste u istom plutajuem gradu.
Ona se tebe sjea. I ne svia joj se."
"Da, sjeam je se," polako je rekao. "Razgovarala si s njom?"
"Postale smo dobre prijateljice. Rekla mi je da su te deset
godina prije nego je va grad uniten pronali u kapsuli s jo tri mrtva
ovjeka. To ba nije ono isto to sam ula od tebe."
Uzdahnuo je. "Dobro, priznajem da sam lagao, ali to je samo
zato to sam znao da mi nikada nee povjerovati ako ti kaem
istinu."
137
"A to je?" skeptino je pitala.
"Ta je kapsula bila ureaj za spaavanje. Odvojila se od
svemirskog broda koji je pao u more."
"Svemirskog broda?"
"Letjelice koja je putovala svemirom. S planeta na planet.
Svemirski je brod doletio s Marsa."
"S Marsa?" ponovila je.
Pokazao je prema gore. "Da, Marsa. ula si za planet Mars?"
"Naravno. A ti tvrdi..."
"Upravo tako. Ja potjeem s Marsa."
16
Jan se nagnula nad princa Caspara i zaigrano mu pokakljala
prsa pramenom dugake kose. "Hajde, moj vladaru i gospodaru,
vrijeme je za ustajanje."
Zatvorenih oiju Caspar je odmaknuo njenu kosu. "Zato bih
ustao? Prerano je," mrmljao je.
"Zar ste opet zaboravili? Danas ste deurni u kontrolnoj sobi.
Za nekoliko sati morali bismo stii u Bandalu."
"Oh, k vragu," uzdahnuo je. "Nije me briga. Uope nije vano
hou li se ja tamo pojaviti ili ne. Ionako je Gorman glavni."
To je tono, pomisli Jan, iako se iznenadila da Caspar to
priznaje. Ali on vjerojatno u to uope ne vjeruje i ova je izjava samo
dio glume.
"Besmislica, gospodaru moj," govorila je milijui mu leda.
"Znate i sami da ste u kontrolnoj sobi nezamjenjivi. Gorman i
njegovi Inenjeri su samo spretne ruke kojima upravlja vaa
plemenita glava."
Otvorio je oi. Jan se nikada nije zasitila gledanja njegovih
oiju. "Laskavice," rekao joj je, ali nije zvuao nezadovoljno.
Laskanje se uvijek isplati, rekao joj je Milo. Ljudski ego nema
emocionalne obrane od laskanja ak i ako ga racionalni dio svijesti
prepoznaje.
Jan ga poljubi u usta. "Samo govorim istinu, gospodaru moj."
138
Caspar je ovio ruke oko njenog tijela i vrsto je privinuo uz sebe.
Povukao ju je za sobom na krevet i prevrnuo se tako da se ona nala
ispod njega. "Ponovno... ve?" Proaptala je.
"To je tvoja greka," promuklo je rekao dok je prodirao u nju.
"Kriv je taj tvoj amazonski miris... Izluuje me."
Kad je bio gotov Caspar se ponovno prevrnuo na leda. Ree
joj, "Hoe li me i danas pratiti u kontrolnu sobu?"
"Naravno, gospodaru moj."
"Voli biti tamo, zar ne?" Otvorio je oi i pogledao je.
Jan se uznemirila. "Da, gospodine. Rekla sam vam tamo mi je
jako zanimljivo."
"enama takve stvari nisu zanimljive. Strojevi pogotovo. to
je pravi razlog?"
Jan osjeti naviranje panike. Je li nekako doznao istinu? Je li
uinila neto ime je potaknula njegove sumnje? Nastojei prikriti
uznemirenost pitala ga je, "to mislite da je pravi razlog, gospodaru
moj?"
Znalaki se nasmijeio. "Sigurno si se spetljala s nekim
Inenjerom. Oni su krupni, miiavi mukarci ba onakvi kakvi bi
se amazonkama trebali sviati. Reci mi koji je od njih. Je li
Gorman?"
Jan se opustila, ali je i dalje ostala oprezna. "Za mene na
svijetu postoji samo jedan mukarac, gospodaru, a to ste vi. Kunem
vam se. Kako bi u mome ivotu uope moglo biti mjesta za drugog
mukarca kad ga vi ovako potpuno ispunjavate?"
Caspar ju je zamiljeno pogledao, a tada kimnu. Povjerovao
joj je, ali jo uvijek je bio zbunjen. "Zato te onda privlai ono
grozno mjesto?"
"Rekla sam vam, gospodaru moj. Zanima me sve to se tamo
nalazi. Ja sam amazonka, gospodine, i zbog toga sam drugaija od
ostalih ena."
S njegovog je lica pomalo nestalo zbunjenosti. Prihvatio je
ovo objanjenje. Idiot, pomisli Jan. Naslonio se na lakat i nasmijeio
joj se. "Upravo zbog toga to nisi normalna ena ostala si ovako
dugo moja posebna prijateljica," rekao je.
Jan je toga bila svjesna. I Milo joj je rekao da je Aristosima
139
zanimljiva samo zato to za njih predstavlja novost. Ali koliko e
takva situacija jo trajati? S Casparom i njegovom majkom je ve
gotovo est mjeseci i znala je da e je se, unato 'amazonskoj'
posebnost, Caspar prije ili kasnije zasititi. Lady Jane je ve
pokazivala znakove dosade. Zasada jo male, ali bilo je to jo samo
pitanje vremena.
Ve prvoga dana kad je veerala s Casparom i Lady Jane u
njihovim privatnim odajama Jan je shvatila da su sin i majka jednako
seksualno zainteresirani za nju. Ali dok je Caspar to otvoreno
pokazivao, Lady Jane je bila suzdranija. Jan je ispravno zakljuila
da e sve odnose koje e imati s majkom morati tajiti pred sinom.
Kad je Milu objasnila svoje nedoumice on joj je hladnokrvno
predloio da spava s oboje. "Iskoristi situaciju najbolje to moe.
Prema onome to si mi ispriala, Lady Jane je jaka sila iza prijestolja.
Bit e nam jednako korisna kao i mladi princ."
"Trai da se prostituiram za tebe," ogoreno je rekla.
"Ne, sve to radi, radi i za sebe. Rekao sam ti kakva e biti
nagrada uspijemo li ostvariti moje planove."
"Ako govori istinu."
"Nema drugog izbora nego vjerovati mi, Jan. Tvoja sam
jedina nada."
"To sam ve jednom ula," bahato mu je odgovorila. Ali u
sebi je morala priznati da je to tono. Bio joj je jedina nada. No njena
se vjera u uspjean ishod svakim danom sve vie smanjivala. Unato
beskrajnim 'igrama' na ureaju koji su Inenjeri proglasili
beskorisnim reliktom, a Milo ga je smatrao kljuem za ostvarenje
svog plana, inilo joj se da nije nimalo blie onomu to je Milo
traio. to on zapravo trai nije uspjela doznati. "Bolje je da ne zna,
mala amazonko. Za tvoje dobro. Za svaki sluaj, da ne bi neto
izbrbljala dok apue na jastuku s Njihovim Velianstvima."
Uvjeravanja da nikad ne bi uinila neto takvo bila su
uzaludna. Nije uspjela nita doznati.
Princ Caspar je ustao iz kreveta, sneno se protegnuo i
zadivljeno promotrio svoj lik u velikom zrcalu. Jan mu se takoer
divila; imao je prekrasno tijelo. Kad bi bar bio malo umjesniji u
krevetu, razmiljala je. Kad bi barem imao samo dio ljubavne
140
vjetine koju je pokazivala njegova majka. Ali Lady Jane je ipak bila
mnogo starija, priznala je; prola je ve stotu godinu i razumljivo je
da je bila mnogo iskusnija.
Pratila ga je pogledom dok je ulazio u kupaonicu.
Nadala se da bi ovo mogao biti jedan od onih rijetkih dana
kad se princ kupao, ali znala je da to nije vjerojatno. U Aristoskom
dijelu broda bilo je vode u izobilju, ali oni nisu iskoritavali tu
prednost ve su se radije zalijevali slatkastim parfemima.
Jan je ustala i pogledala se u zrcalu. Za razliku od Caspara
nije bila zadovoljna onime to je vidjela. Postajem mekana, pomisli.
Tonije, postala sam mekana. Ne debela, ve samo mekana. Miii
su joj se izravnali, a meso na tijelu, rukama i nogama postalo je
bezlino i oputeno. I blijedo. Nije udo da je sve manje zanimala
Lady Jane. Onaj divlji ak opasni 'amazonski' izgled koji je
prije est mjeseci onako uzbudio Lady Jane sada je gotovo nestao.
Kad je Jan napokon doznala znaenje imena 'amazonka' bila
je pomalo zbunjena, ali nipoto uvrijeena. Nije joj smetalo to
Minervane usporeuju s mitolokim plemenom ratobornih ena,
makar to radili s prezirom.
Caspar je napokon iziao iz kupaonice odjeven u svoju
omiljenu odoru. Bila je saivena od crnog krzna koje nije bilo dobro
obraeno te se njegov neugodni zadah osjeao unato jakom mirisu
parfema. "U kontrolnu sobu u krenuti odmah nakon doruka. Budi
spremna eli li poi sa mnom."
"Bit u, gospodaru moj," odgovorila je dok je uzimala odjeu
s ruba kreveta. Jo se odijevala kad je u sobu uao Dalwyn, Casparov
tjelohranitelj koji je itavu no deurao pred Janinom sobom. Bio je
to veliki, privlani mukarac svim je srcem odan Casparu. Jasno je
dao Jan na znanje da ne odobrava njenu vezu s princem, i unato
svim njenim pokuajima da bude pristojna prema njemu, on je
pokazivao otvoreno neprijateljstvo. Isto se dogodilo i ovog jutra.
Njen osmijeh i prijateljski pozdrav izmamili su samo bijesni pogled.
Kao i obino, princ Caspar se pretvarao da to ne primjeuje.
Uzdahnula je kad su se za njima zatvorila vrata i pogledala na
sat. Proi e jo najmanje jedan sat prije nego princ dovri doruak s
Lady Jane. Nije morala uriti. Sjela je na krevet i pritisnula dugme na
141
nonom ormariu. Istog trenutka u sobi se pojavila Ceri. Po Janinom
miljenju njeno najvee dostignue u posljednjih est mjeseci bilo je
to to je uspjela nagovoriti princa Caspara da joj dodijeli Ceri za
osobnu sluavku. Mary Anne i princ Magid nisu bili zadovoljni
takvim ishodom, ali morali su prihvatiti Casparovu odluku.
Jan pokae Ceri da sjedne u jednu od fotelja i ree,
"Iscrpljena sam."
"Jo jedan posao dobro obavljen?" ravnoduno je upita Ceri.
"Moglo bi se rei," odgovori Jan. "Velika Majko, njegova je
potencija upravo nevjerojatna. teta to je tako lo u voenju
ljubavi."
Ceri ju je neko vrijeme promatrala, a tada oklijevajui ree,
"Mogu li te pitati jedno osobno pitanje?"
"Barem bi ti trebala znati da me moe pitati to god eli,"
odgovorila je Jan smijeei se. "to te zanima?"
"Kako... kako se osjea dok vodi ljubav s princem?"
ozbiljno je pitala Ceri.
"Kako se osjeam?" iznenadila se Jan. "Misli da li uivam?"
"Pa... da."
Slegnula je ramenima. "Pa, moglo bi se rei da me fiziki
zadovoljava unato stranoj nestrunosti."
"I unato tome to je mukarac?"
Jan se lukavo nasmijeila. "Zanima te kako ja, Minervanka,
podnosim seks s mukarcem? Pa sigurno sam ti ve rekla da ene u
Minervi nisu spavale iskljuivo sa enama. Mlae ene poput mene
su ak poticane da eksperimentiraju s mukarcima kako bi se prije
poetka razdoblja parenja naviknule na takvo iskustvo."
Ceri se namrtila. "Ali u osnovi ti je drae spavati sa enama,
zar ne? Sigurna sam da ti je drae biti s Lady Jane..."
"Da, to je tono. Ali to je prvenstveno zato to ona vjetinom
voenja ljubavi daleko nadilazi svog sina, a ne zato to je ena.
Emocionalno me ne zadovoljavaju ni jedan ni drugi. Smatram ih vrlo
privlanima, unato tome tko su i to su to nastojim zaboravi dok
sam s njima - ali ih ne volim. Ja volim tebe, Ceri."
Ceri se trgnula. "Dogovorile smo se da neemo vie o tome
razgovarati."
142
"Ti si zapoela razgovor o mojim seksualnim sklonostima, a
ne ja," ree Jan. Od one prve noi nakon predstavljanja na dvoru,
Ceri vie nije spavala s njom. Jasno joj je dala na znanje da je
njihovo voenje ljubavi tom prilikom bilo jedinstveni dogaaj. Bila
je to posebna prijateljska usluga, ali dok je mogla birati, Ceri radije
nije spavala sa enama. Doputala je Jan razne njenosti zagrljaje,
ak i poljupce ali nita vie od toga. itavo to vrijeme Jan je
podnosila prave muke. "Voljela bih da ponovno razmisli o nama,
Ceri," preklinjala ju je. "Ako se dvoje ljudi vole, zar je vano kojeg
su spola? A ja te zaista volim, Ceri!"
Ceri je bilo neugodno. "Molim te, Jan, ne govori tako. Ne
voli me. Ti to samo misli zato to sam ti ja prvi pravi prijatelj
otkako si dola na Lorda Panglotha. I zato to si iz Minerve, i zato
to si jako mlada. Zaluena si, ali nisi zaljubljena."
"Mislim da ja najbolje mogu prosuditi svoje osjeaje," nije
odustajala Jan.
"Nitko ne moe suditi o svojim osjeajima," uvjeravala ju je
Ceri.
Jan se nasmijala. "Takvo to bi i Milo rekao."
Ceri se namrtila kad je ula njegovo ime. "Da me zaista voli
posluala bi moj savjet o tom stvorenju..."
"Ne mijenjaj temu," brzo ju je prekinula Jan. I predobro je
znala to Ceri misli o Milu. Jo se sjeala dogaaja kad je prepriala
Ceri ono to joj je Milo rekao. Ceri je bila zapanjena. "Rekao je da
dolazi s Marsa?"
"Da. I bio je jako uvjerljiv."
"Ti mu, dakle, vjeruje da je vanzemaljac?" nasmijala se Ceri.
"Moram priznati da me to uope ne bi iznenadilo, ali ne,
rekao je da je ovjek. Kae da na Marsu postoji kolonija koja je
osnovana prije Genetskih Ratova, te da je on ondje roen."
Ceri se namrtila. "ula sam prie o takvoj koloniji i o
drugim naseljima u svemiru, ali bez podrke sa Zemlje one su
sigurno ve davno izumrle."
"Milo tvrdi da kolonija na Marsu jo uvijek postoji."
Ceri je ostala sumnjiava. "Kako je onda i zato stigao na
Zemlju?"
143
"Doao je u svemirskoj letjelici koja je pala u more. Ali zato,
to mi nije htio rei."
Ceri je u nevjerici zatresla glavom. "Zato nam nije rekao da
dolazi s Marsa? Zato nam je lagao da potjee iz drugog morskog
naselja?"
"Kae da je imao razloga."
"Da, sigurna sam da ih je imao. Jan, ne mogu vjerovati da si
tako lakovjerna. Nakon svega to ti je lagao, ponovno si mu spremna
vjerovati. I ne samo to. Spremna si sudjelovati u nekom suludom,
protuzakonitom i opasnom planu koji obuhvaa strojeve u kontrolnoj
sobi."
Tjeskobnim glasom Jan joj je odgovorila, "Zar ne vidi da
nemam drugog izbora? Moram mu ponovno vjerovati! Obeao mi je
da e mi omoguiti da se osvetim Lordu Panglothu! Neu imati mira
dok to ne uinim."
"Ali rekla si mi da si dola u priliku da uniti Lorda
Panglotha i da nisi to mogla uiniti. Ne alim se, dodue, to je tako,
ali zato misli da e to moi uiniti ako ti Milo osigura drugu
priliku?"
Jan se zatresla glavom. "On ne namjerava unititi brod, nego
na neki nain preuzeti kontrolu nad njim."
"Ali nee ti rei kako?"
"Ne," priznala je Jan. "Jo ne."
Ceri ju je oajno pogledala. "Poinjem vjerovati da je tvoj
prvi dojam o Milu bio toan. Da je on vjetac. U svakom sluaju
uspio ti je zaarati zdravi razum."
Nita se u meuvremenu nije dogodilo to bi promijenilo
Cerino miljenje o Milu ili o Janinoj suradnji s njim, pa je Jan na
kraju odustala od uvjeravanja. "Razgovaramo o nama, a ne o Milu,"
rekla je.
"Ne, vie ne razgovaramo," odrjeito je rekla Ceri i ustala.
"Kad princ zavri svoj obredni doruak s najdraom majicom
oekivat e da te nae odjevenu i spremnu za polazak. Doi, napunit
u ti kadu, a tada u ti pronai neto za jelo."
Jan je podigla pogled i uzdahnula.
Vrata dizala su se otvorila, te Caspar ue u kontrolnu sobu.
144
Nekoliko koraka iza slijedila ga je Jan. Dvanaest Inenjera u sobi
stajali su mirno odajui princu poast. Svi su istovremeno podigli
desnu ruku pozdravljajui princa dok je sjedao na prijestolje
podignuto na podiju u stranjem dijelu prostorije. Jan je zauzela
svoje mjesto kraj prijestolja i poloila ruku na Casparovo rame, dok
je Dalwyn ostao kraj dizala.
"Vratite se svojim dunostima," nevoljko je rekao Caspar.
Inenjeri su se opustili i ponovno okrenuli instrumentima. Jedino je
Glavni Inenjer Gorman priao prijestolju. Bio je to niski ovjek
nezanimljivog, bezizraajnog lica. Kao i svakog dana, njegova siva
uniforma sa crnom oznakom Inenjerskog Ceha krugom
presjeenim munjom bila je pomno izglaana, a oko vrata mu je
visio dalekozor. "Sve se odvija prema planu, gospodine," slubeno je
rekao.
"Dobro. Samo tako nastavite," nezainteresirano je odgovorio
Caspar. Jan je znala da se Caspar strahovito dosauje u kontrolnoj
sobi. Kao i ostali Aristosi nije znao ba nita o strojevima koji su
upravljali Lordom Panglothom. Bez Inenjera, koji su itekako bili
svjesni svoje vanosti, bili bi potpuno bespomoni.
Gorman se naklonio Casparu. "Naravno, Vae Velianstvo."
Pritom se njegov pogled susreo s Janinim i Jan se ponovno trgnula
osjetivi kao i obino da Gorman gleda kroz nju i zna sve njene tajne.
Ve je vie puta primijetila da je potajno gleda dok se 'igrala' s
ureajem koji je zanimao Mila, iako se nadala da je odagnala
njegove sumnje objasnivi mu da joj se sviaju lijepe boje' koje se
pojavljuju na ekranu kad pritisne odreene tipke.
Gorman se vratio na svoj poloaj iza dvojice kormilara.
Kontrolna soba se nalazila u staklenoj kupoli to je virila iz donjeg
dijela broda. Pogled koji se pruao na sve strane zaklanjali su samo
strojevi.
Jan je ve lako mogla prepoznati to je u kontrolnoj sobi
potjecalo iz vremena kad je brod izgraen, a to su dodale ili
promijenile kasnije generacije Inenjera. Novija oprema bila je
neusporedivo primitivnija od one prvotne.
Milo se iznenadio kad mu je Jan ispriala kako izgleda
kontrolna soba. "ini mi se da su nai pretpostavljeni," rekao je,
145
"zahvaljujui dugogodinjem prkanju po staroj tehnologiji uspjeli
zaobii mnoge funkcije centralnog kompjutera kako bi stekli veu
kontrolu. Ali kompjuter oito jo uvijek vodi glavnu rije kad je u
pitanju upravljanje Lordom Panglothom. ovjek nikada ne bi mogao
bez pomoi kompjutera upravljati letjelicom ove veliine. Samo za
odravanje kursa trebalo bi zajedniki raditi najmanje deset pilota.
Kompjuter mora neprestano provjeravati stotine podataka rad
mlaznica, temperaturu plina u pojedinim komorama, stanje u
stabilizatorima, ekvatorima..."
"Pribliavamo se Bandali," obavijestio ih je Gorman. "Za pet
minuta bit emo tono iznad grada."
Jan se nagnula i kroz zaobljenu staklenu stijenku pogledala na
Zemlju. Zrani je brod letio nad brdovitim terenom. Pojedini dijelovi
obronaka bili su poumljeni, ali ak i na tako velikoj nadmorskoj
visini jasno se vidio uinak gljiva. Iz iskustva je znala da gljive bolje
uspjevaju na malim nadmorskim visinama i na visokim
temperaturama.
Bandala je bila ostatak drave s iskljuivo crnim
stanovnitvom. Od nje su, kao i od Minerve, sada ostali samo mali
djelii. Za razliku od Minerve, u njoj se nije uzgajalo ito i druga
hrana, nego drvo i metal. Unutar njenih granica nalazio se rudnik
eljezne rudae, te topionice, ljevaonice i nekoliko malih tvornica za
proizvodnju metalnih i drvenih potreptina.
Jan je sa zanimanjem promatrala iroku dolinu s brojnim
razbacanim zgradama. Bandala je po povrini i broju zgrada bila
mnogo vea od Minerve. Neke zgrade imale su visoke dimnjake iz
kojih je sukljao dim. Kao i u Minervi, sve su slobodne povrine
zauzimali vrtovi za uzgoj povra. Jan je nedavno doznala da je prije
mnogo godina, kad je Bandala izgubila svoja obradiva polja, izmeu
Bandale i Lorda Panglotha sklopljen ugovor prema kojem su
Nebeski Gospodari opskrbljivali grad hranom.
Meutim, proli puta su Bandalci bili jako nezadovoljni
skromnim koliinama ita koje su dobili, a Nebeski su im Ratnici
rekli da je to sve to mogu dobiti. To je bila istina. Minerva nije bila
jedina poljoprivredna zajednica koju je Lord Pangloth zauvijek
izgubio. U posljednjih godinu dana dvije takve zajednice su potpuno
146
unitile gljive, tako da se opskrba letjelice hranom drastino
smanjila.
"Uz vae doputenje, Vae Visoanstvo, predlaem da
zaustavimo letjelicu i spustimo je blie gradu," obratio se Gorman
Casparu. Princ je kimnuo glavom te je Gorman odrjeito izda
kormilarima naredbu. Oni spustie etiri velike poluge, a istog
trenutka pod je poeo lagano titrati i zaula se glasna buka mlaznica
koje su radile punom snagom da bi zaustavile kilometar i pol
dugaku letjelicu iznad doline. Neke od mlaznica morat e
neprestano raditi dok brod lebdi nad gradom da bi ga odrale na
mjestu bez obzira na vjetrove.
Gorman je izdao nove naredbe i kormilari se ponovno
okrenue upravljakim polugama. Pod je zadrhtao i Lord Pangloth se
poeo sputati. Kad se nalazio na oko tisuu metara nad gradom
Gorman je naredio da ga zaustave. "Obratite im se," rekao je.
Inenjer je okrenuo prekida na konzoli, a ispod broda zagrmi glas
'Lorda Panglotha'.
. Jan je sada znala da to uope nije glas posljednjeg Lorda
Panglotha. Njegov vlasnik, sada ve odavno mrtav, izabran je za ovaj
zadatak iz jednostavnog razloga to je imao impresivni, duboki glas.
Njegove rijei, izgovorene prije mnogo godina, bile su zarobljene u
stroju. "Zamisli da je taj stroj neka vrsta spremita za jeku," rekao joj
je Milo u nastojanju da joj objasni kako on radi. Meutim, bez obzira
na princip na kojem radi, stroj je ve pokazivao ozbiljne znakove
kvarenja. Glas 'Lorda Panglotha' je bio popraen sve glasnijim
umovima i kranjem.
Govor je zavrio. S praznog trga na sredini doline poeo se
uzdizati dim. To je bio znak kojim su oni dolje pokazivali svoju
pokornost. Zrani se brod poeo ponovno sputati. Jan primijeti da
Gorman razgovara sa svojim zamjenikom. Pokazivao mu je neto na
zemlji. Zbunjeno je pogledala Caspara, ali on je bio zabavljen
ienjem rubina na prstenu rubom koulje.
"Vae Visoanstvo..." Gorman je priao princu. "Neto nije u
redu..."
"Kako to misli?" nezainteresirano je pitao Caspar.
"Pogledajte, gospodine," ree Gorman pokazujui neto na
147
tlu. "Siguran sam da one tri strukture nisu postojale kad smo zadnji
put bili ovdje."
"to, ona spremita za vodu? Pa sigurno su oduvijek ovdje,"
ree Caspar.
"Prije su bila samo dva. Sada ih je pet," nastavio je Gorman.
"Tri nova su k tome mnogo vea od ostalih. Kapacitet tih novih
spremita daleko prelazi potrebe ovako maloga grada."
Jan je napokon spazila graevine koje su zabrinjavale
Gormana. Bile su to goleme, valjkaste tvorevine od drveta to su se
uzdizale na obroncima oko doline.
Caspar ih je namrteno promotrio, a tada razdraeno ree,
"Ma nemoj, Gorman! Crvi su izgradili spremita za vodu koja im ne
trebaju i to onda? Zato bismo se zabrinjavali zbog jo jednog
dokaza njihove gluposti?"
"Ne znam, gospodine," priznao je Gorman. "Ali nakon
iskustva s Minervom vjerujem da je u ovim, hmm, neobinim
vremenima, potreban poseban oprez." Znaajno je pogledao Jan.
"Predlaem da se vratimo na sigurniju visinu dok ne budemo
potpuno sigurni."
Caspar je buno sisao prsten. Mrzio je donositi odluke. Osim
toga, nije elio ostati u kontrolnoj sobi niti minutu due nego je
potrebno. Ali nije bilo mudro zanemariti Gormanov savjet... "Dobro,
Gormane," rekao je nestrpljivo. "Napravi kako god eli. Ali ako se
ovo odugovlaenje pokae kao potpuni gubitak vremena, moram ti
rei da u biti jako nezadovoljan."
"Hvala, gospodine," mirno je odgovorio Gorman. Okrenuo se
i izdao kormilarima novu naredbu. Zvuk mlaznica je ponovno postao
glasniji i Lord Pangloth se prestao sputati. Jan primijeti da je
kontrolna soba sada otpilike u visini vrhova breuljaka.
"Brzo, diite nas gore," vikao je Gorman.
Ali bilo je prekasno. Tri nova 'spremnika za vodu' se otvorie
poput golemih drvenih cvjetova, potvrujui da umjesto vode sadre
neto potpuno drugaije.
148
17
"Sve jedinice na borbene poloaje!" povika Gorman u
mikrofon povezan sa zvunicima irom broda. "Napadnuti smo!"
"to je to?" promucao je princ dok je rairenih oiju pratio tri
naprave to su im se brzo pribliavale.
"Baloni," odgovorio je Gorman. "Baloni s vruim zrakom. I
to prokleto veliki."
Dva su se balona velikom brzinom pribliavala lijevom boku
letjelice, dok je trei hitao prema desnom. Sada je bilo jasno da su
'spremnici za vodu' bili labave drvene konstrukcije u kojima su
skriveni leali golemi baloni. Jan je procijenila da su baloni visoki
oko 25 metara. Kad su se popeli na razinu donje brodske palube
napokon je razabrala drvene strukture koje su visile pod svakim
balonom. Bile su to drvene koare pune ljudi, konopa, kutija i
predmeta za koje je pretpostavljala da su oruje. Na sredini koare
nalazila se velika pe u koju su ljudi uurbano trpali drvo i ugljen.
Dimnjaci svake pei nestajali su u otvorima na dnu velikih balona.
"Sruite ih!" povika princ. "Raznesite ih topom! Nemaju
pravo biti ovdje! Prekrili su prvi zakon Nebeskih Gospodara!"
Ustao je s prijestolja i lice mu je pocrvenilo od bijesa.
"Prebrzi su da ih pogodimo topom," ree Gorman. To je bilo
tono. Tri su se balona podizala mnogo bre od Lorda Panglotha i
ve su nestajali iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi. Gorman se
ponovno nagnuo nad mikrofon. "Sve jedinice strijelaca - otvorite
vatru!"
Istog trenutka zaulo se praskanje puaka. Jedan od
mukaraca u drvenoj koari je pao na leda, a drugi su se sklonili gdje
su mogli. Mjestimice su se s koare podizali mali oblaci dima.
Bandalci su uzvratili vatru, ali oko broda su uskoro zasvijetlile zelene
svjetlosne zrake. Laserski obrambeni sustav unitavao je sve opasne
predmete, pa makar oni bili i tako maleni kao metak.
"Zar se ne moemo bre podizati?" povika princ.
"Ne, gospodine," odgovori mu Gorman. "Mlaznice ve rade
149
punom snagom. Trenutno podiemo temperaturu u plinskim
komorama, ali to e potrajati."
Baloni su izali iz vidokruga, ali praskanje puaka se
nastavljalo.
"to ti glupi crvi misle, Gorman?" zahtijevao je Caspar.
"Jo ne znam," priznao je Gorman. Jan ga jo nikada nije
vidjela tako zabrinutog. Shvatila je da je sada nemoan, vie ak nije
znao ni to se vani zbiva. Sve je na Nebeskom Gospodaru bilo
predvieno praenju dogaanja na zemlji; Gorman i njegovi ljudi
nisu imali nikakvog iskustva s prijetnjom koja je dolazila iz zraka.
Nije im mogao pomoi ni sustav zvunika, jer je on radio
jednosmjerno. Gorman je mogao poslati naredbe u druge dijelove
broda, ali jedini nain da dobije povratnu informaciju bio je taj da mu
je netko osobno donese. Dok glasnik stigne do kontrolne sobe
Bandalci su imali vremena uiniti sve to su naumili.
"Gospodine, naredit u da svim snagama krenemo prema
naprijed," obavijestio je Gorman princa. "Preopasno je dulje se
zadravati ovdje."
"to?" bijesno povika Caspar. "Namjerava pobjei? Ne,
Gorman, ne dolazi u obzir. Lord Pangloth nikad nee pobjei od
grupice crva..."
"Prihvatite to kao privremeno povlaenje, gospodine," rekao
je Gorman trudei se da ostane sluben. "Vratit emo se im
dosegnemo sigurnu visinu i prikladno kazniti Bandalce."
"Ne," povika Caspar dok mu se glas kidao od bijesa.
"Nebeski Gospodar nee nikada..."
Njegove je rijei zagluila eksplozija. Neki su Inenjeri poeli
prestraeno vikati kad se paluba snano zatresla. Jan je pogledala
kroz prozor i s desne strane broda ugledala dijelove balona koji su
letjeli zrakom. Komadi pougljenjelog ili zapaljenog drveta... komadi
konopa... crni bezlini oblici koji su jo malo prije pripadali neijem
tijelu. Na veoj visini leprali su zapaljeni komadi rastrganog platna
jednog od balona.
Inenjeri su poeli klicati. Princ se zadovoljnog izraza lica
okrenuo prema Gormanu. "Vidi, Gorman! Toliko o crvima. Rekao
si da ih ne moemo pogoditi iz topa, ali ipak smo uspjeli!"
150
Gorman je smrknuto promatrao gorue platno. Napokon ree,
"Gospodine, nijedna naa granata ne bi mogla izazvati ovako jaku
eksploziju. Jedino mogue objanjenje jest da su Bandalci u koari
nosili eksploziv. Vjerujem da su i ostali baloni jednako opremljeni.
Ponavljam, gospodine, moramo odmah napustiti ovo podruje."
Casparov oduevljeni smijeak se ugasio. "Misli li da bi nam
Bandalci mogli nakoditi?"
"Da, gospodine. Dozvolite mi da naredim pokret." Caspar se
zabrinuto ugrizao za donju usnu, a tada kimne. "Dobro, Gorman, ali
to je na tvoju odgovornost."
"Punom snagom naprijed!" bez oklijevanja je povikao
Gorman.
Kormilari podigoe poluge. Kontrolna se soba zatresla kad su
mlaznice Lorda Panglotha pogurale golemu letjelicu prema naprijed.
Prolomila se nova eksplozija. Trenutak kasnije pod je
ponovno zadrhtao, ali ovaj puta tako snano da je nekolicina
Inenjera izgubilo ravnoteu. Jan se u posljednji trenutak uhvatila za
naslon prijestolja i sprijeila svoj pad. No Caspar nije bio te sree.
Teko je pao s postolja i naao se leei na rukama i nogama pred
Gormanom. Gorman mu je pomagao da ustane kad jedan od
Inenjera povie, "Gospodine, gubimo visinu! Instrumenti pokazuju
veliko oteenje na komori broj sedam!"
Blijedoga lica princ se uhvatio za Gormana i povikao, "Boe
moj, pogodili su nas! Gorimo!"
"Komora broj sedam sadri helij, gospodine! Zapravo,
sadravala je..." Gorman se pokuao osloboditi Casparovih ruku koje
su ga grevito stezale. "Ostanite mirni!" vikao je, mislei pritom
prvenstveno na princa. "Kojom brzinom padamo?"
"Neto vie od trideset centimetara u sekundi!" odgovorio je
Inenjer koji je sjedio pred visinomjerom. "Dvadeset metara u
minuti."
"Gospodine!" uzviknuo je jedan od kormilara. "Nastavimo li
padati ovom brzinom udarit emo u ovo brdo pred nama."
"Gorman, uini neto!" vikao je princ jo uvijek ga drei za
ruku. "Nareujem ti da uini neto!"
Bez imalo razmiljanja Gorman je svom snagom udario
151
princa, te ovaj pade na leda. Casparov iznenaeni pogled uskoro se
pretvorio u izraz divljakog bijesa. "Ubij ga!" naredio je Dalwynu
koji je ve krenuo prema Gormanu. "Usudio se podignuti ruku na
mene!"
Dalwyn je zgrabio Gormana za vrat, ali oito nije bio siguran
to da dalje uini. Upitno je pogledao princa. "Ubij ga!" ponovio je
Caspar dok se podizao s poda i dohvaao svoju obrednu sablju.
"Uini to ili u ga sam ubiti!"
U kontrolnoj se sobi odvijao neobian prizor. Dok su svi
stajali kao skamenjeni, princ je izvukao sablju iz korica i krenuo
prema Gormanu. Tada Jan zapazi da je Gorman moleivo gleda...
Odmah je shvatila to mu je na umu i bez oklijevanja je
potrala prema princu. "Gospodaru moj, nemojte ga jo ubiti! Jo
uvijek ga trebatel"
Princ se okrenuo prema njoj lica iskrivljenog od bijesa. "to!"
povikao je. "to to govori, djevojko! Ovo smee me uvrijedilo.
Mora umrijeti!"
Jan mu je prila blie i primila mu lice meu dlanove.
"Gospodaru moj, sluajte me, molim vas," preklinjala je. "Znam da
ga morate kazniti, ali ne sada. Lord Pangloth je u velikoj opasnosti, i
samo ga vi i Glavni Inenjer zajednikim snagama moete spasiti.
Morate mu odmah dozvoliti da se vrati svojim dunostima. Svaka
sekunda je vana, vladaru moj. Pogledajte!" Okrenula ga je prema
prednjem staklenom zidu. Lanac breuljaka pred njima bio je opasno
blizu.
Caspar je nekoliko dugih i napetih trenutaka zurio pred sebe,
a tada ispusti sablju koja je uz glasni zveket pala na pod. "Dalwyn,
pusti ga. Gorman, uini to je potrebno!"
Dalwyn se odmaknuo. Zastajkujui samo toliko da protrlja
vrat Gorman je mirno naredio. "Kormilaru, mlaznice unazad i punom
snagom prema gore."
"I, je li ga na omiljeni vladar kasnije smaknuo?" veselo upita
Milo.
"Nije. Lady Jane ga je uvjerila da ne poduzima nita tako
drastino. Suspendirali su ga s dunosti i zabranili mu da naputa
svoju sobu. ula sam da e mu odrati nekakvo suenje, ali previe
152
ga trebaju da bi ga ubili ili suspendirali na dulje vrijeme."
"Trebali su oni i njih, pa vidi to su im uinili..." Pokazao je
prema stupovima crnoga dima koji su se uzdizali iz daleke doline
Bandala.
"Dosta su dugo raspravljali prije nego su odluili
bombardirati Bandalu. Lady Jane je opet bila glas razuma, ali ovaj
put su je nadglasali. Veina se Aristosa ponaala histerino... nisu je
htjeli sluati."
"Tako su unitili jedino mjesto u njihovom osiromaenom
carstvu koje ih je opskrbljivalo metalom i barutom." Nasmijao se.
"Takav nain razmiljanja dovodi carstva do neminovnog kraja."
"Rekla sam ti, bili su prestraeni," ree Jan. Prekriila je ruke
na prsima. Stajali su na maloj promatrakoj platformi gdje su se
redovito sastajali. Bilo je jako hladno, a tanka Aristoska odjea nije
joj pruala nikakvu zatitu. "Vjerojatno ak puno jae prestraeni
nego nakon minervanskog napada. Mi im nismo nanijeli nikakvu
tetu, a Bandalci jesu."
"Oh da, itekako!" sloio se Milo. "ak sam i ja bio pomalo
zabrinut za ishod."
Jan se takoer prestraila kad je napokon doznala to se
dogodilo. Gorman je tono zakljuio da baloni nose veliku koliinu
eksploziva. Sluajni pogodak metkom aktivirao je eksploziv u
jednom od balona, ali preostala dva su se uspjela podii nad Lorda
Panglotha i spustiti na njega velike kuke nalik sidru. Na svakoj kuki
sjedio je po jedan ovjek, pa se laserski obrambeni sustav stoga nije
aktivirao.
Obje su se kuke zakvaile za palubu letjelice, a Bandalci su
po konopima sili iz balona. Prije toga su zatvorili dovode toplog
zraka tako da su baloni poeli gubiti visinu.
U svakoj koari nalazilo se deset ljudi. Prva skupina je
preivjela vrlo kratko jer se spustila tono pred skupinu Nebeskih
Ratnika. Druga skupina je imala vie sree jer se spustila prilino
daleko od izlaza na palubu. Prije nego su do njih stigli Nebeski
Ratnici, uspjeli su aktivirati eksploziv i teko otetiti plinsku komoru.
Nenadoknadiva koliina helija istekla je u atmosferu. Da se to
dogodilo kraj neke od mnogih komora ispunenih vodikom Lord
153
Pangloth bi, naravno, bio uniten. U ovom sluaju letjelica je teko
oteena, a moda ak i zauvijek onesposobljena pokae li se da se
komora broj sedam ne moe popraviti. Trenutno je Lord Pangloth jo
uvijek pomalo visio na lijevu stranu i letio na visini od tristo metara,
jer veu visinu nije mogao postii.
Milo je uzdahnuo. "Uz svu tu pometnju propustila si savrenu
priliku da na terminalu isproba one nizove znakova."
Jan ga je iznenaeno pogledala. "Pometnju? Mislila sam da
emo se sruiti. Da nije bilo Gormana to bi se i dogodilo. Ta tvoja
dragocijena svjetlea kutija bila je posljednja stvar o kojoj sam
razmiljala."
"Stalno ti ponavljam da je 'moja svjetlea kutija' klju koji e
nam pomoi da steknemo veliku mo. Mogla si pokuati kasnije, kad
je uzbuenje prolo i svi su se prepirali oko toga hoe li ili nee
bombardirati Bandalu."
"Bila sam zauzeta smirivanjem princa. Jo uvijek je
zahtijevao da se Gorman pogubi. Ali ne brini, uinit u to sljedei
put kad mi se prui prilika. Sad kad nema Gormana bit e mi lake.
On me jedini gleda dok se igram s tvojom svjetleom kutijom.
Sigurna sam da neto sluti."
Milo slegne ramenima. "Sudei po ovome to si rekla, danas
si mu spasila ivot. ak i ako se vrati na prijanje mjesto njegov e
se stav prema tebi promijeniti."
"Sumnjam. On je hladan, kao ti. Slijedi neki vlastiti niz
motiva i ne dozvoljava da mu se u to upletu osjeaji. Ba kao ti."
Milo se nasmijao i poloio joj ruku na gola ramena. "Kako
me moe optuiti da sam hladan. Zna to osjeam prema tebi."
Izmaknula se. "Da, znam to osjea. Prvo si me trebao zbog
seksa, sada me treba zbog neega drugoga, a kad ti vie neu trebati
nizato za tebe u biti nitko i nita."
"Svi meuljudski odnosi temelje se na potrebi na
sebinosti. Jednako kao i svi osjeaji. Sebinost je sinonim za
preivljavanje. Vjerovati drukije znailo bi romantino se
zavarivati."
"Dakle priznaje da e me, im me vie ne bude trebao,
jednostavno odbaciti?"
154
Milo se nasmijao. "Jan, ja ne mogu zamisliti vrijeme kad te
vie neu trebati."
"Sigurna sam da si tijekom dugog ivota ovo ponavljao
mnogim enama. Pitam se gdje su one sada. Mrtve i zaboravljene,
pretpostavljam."
inilo se da ga je ova tvrdnja povrijedila. "Nevjerojatno si
brzo postala cinina."
"Imala sam dobrog uitelja. Sada moram poi. Princ
prikazuje jednu od svojih omiljenih 'zabava'. eli da i ja budem
prisutna."
"Aristosi e provesti veer gledajui stare filmove?"
iznenadio se Milo. "Nakon svega to se danas dogodilo i s Lordom
Panglothom u ovom stanju?"
"Upravo zbog toga. ele se to prije vratiti u svoj udobni,
izolirani svijet. ele povjerovati da se dananji dan nije nikada
dogodio."
Iako je to znala, Jan se te veeri ipak udila atmosferi koja je
vladala na primanju. Nitko nije spominjao bandalski napad, nitko
nije razgovarao o tome to e se dogoditi ako ne uspiju popraviti
Lorda Panglotha. Umjesto toga raspravljali su o beznaajnim
temama, prepriavali ale i na silu se smijali. Pretvarali su se da se
nita nije dogodilo, a moda su u to ak i vjerovali.
Nakon obilne veere i pia svi su sjeli u krznene stolice i
okrenuli se prema zidu od crnog stakla. Jan je sjedila kraj princa. On
joj je poloio ruku na bedro i poeo je lagano milovati preko ogrtaa.
Znala je da je spolno uzbuen i protumaila to kao jo jednu reakciju
na dananje dogaaje. Pretpostavljala je da e noas biti jako aktivan
u krevetu.
Svjetla su se ugasila i stakleni zid je nestao. 'Zabava' je
poela.
Kad je prvi puta prisustvovala prikazivanju 'zabave' Jan je
bila zgranuta, na ope veselje princa i njegovih prijatelja. Prestraeno
je gledala kako stakleni zid nestaje i na njegovom se mjestu otvara
prolaz koja je vodio ravno u sredite drugoga svijeta svijeta koji
joj se inio stvarnijim od njenog vlastitog, gdje su boje bile tamnije,
a ljudi vei i ljepi. Privila se uz prinevu ruku i panino povikala,
155
"to se dogaa?"
Princ se tiho nasmijao i rekao joj da se smiri. "Gledaj i uivaj.
To je samo 'zabava'." Prisilila se da ostane mirna i promatra
nevjerojatne prizore vidljive kroz prolaz gdje se nedavno nalazio
etvrti zid ljude ija su lica odjednom postajala ogromna,
vrtoglave letove nad nepoznatim krajolicima, goleme gradove sa
staklenim tornjevima, borbe meu ljudima naoruanim orujem
nevjerojatne snage, metalne predmete koji su govorili poput
ovjeka... Kad je 'zabava' napokon zavrila inilo joj se da e joj
glava prsnuti pod teretom svih novih, nevjerojatnih stvari koje je
vidjela.
Sljedeeg je dana jedva doekala susret s Milom. Odmah mu
je opisala udesni dogaaj kojem je prisustvovala. "To je holografski
film," objasnio joj je Milo. "'Stakleni zid' projicira sliku u tri
dimenzije. Slika je potpuno realna, pa me uope ne iznenauje da te
oborila s nogu."
Pitala ga je odakle dolaze te slike. "Spremljene su
sauvane na vrpci, ali neu ti objanjavati kako. Vjerojatno
potjeu s poetka 21. stoljea. O emu se radi u filmu?"
Nije znala da 'zabava' uope ima neku radnju. Njoj se to
inilo kao nepovezani niz besmislenih slika. Mila je zanimalo kako
su bili odjeveni. "Nosili su odjeu slinu Aristoskoj... i, ah da, puno
su pjevali."
"Pjevali su?" pitao je kroz smijeh. "Onda znam kad je film
snimljen. Sredinom 21. stoljea. To je jedna od bezbrojnih glazbenih
fantazija. Bile su jako omiljene, ali meni osobno se nikad nisu
sviale. Oduvijek sam ih smatrao otrcanim sranjem. No ini se da su
ih preci Aristosa jako cijenili. Ne bi me udilo da su modu stvarali
upravo prema onome to su vidjeli u serijama. Zbog toga vjerojatno i
nose onu smijenu odjeu." Dugo se smijao ovome zakljuku, ali Jan
jo uvijek nije nita shvaala.
"Ne razumijem," rekla je. "One slike... jesu li snimljene u
vremenu prije Genetskih Ratova? Zar su tada postojali takvi veliki
stakleni gradovi?"
"Ne, Jan, bojim se da nisu. Nita od toga nije stvarno
postojalo. To je plod neije mate. Jedan od bezbroj filmova o
156
dalekoj budunosti i pseudosrednjevjekovnom carstvu koje vlada
svemirom."
"Oh," rekla je razoarano. "Ali sve to izgleda tako stvarno.
Kako su to napravili? I tko su oni prekrasni ljudi? Imaju tako lijep
glas..."
"Ti ljudi nisu nikada postojali, Jan. Jednako kao stakleni
gradovi i sve ostalo to si vidjela u filmu bili su stvoreni u
kompjuteru. Razmiljaj o njima kao o nevjerojatno vjernim
crteima... crteima koji mogu hodati i govoriti..."
Gledajui po trideseti put istu 'zabavu' Jan to jo uvijek nije
mogla prihvatiti. Nije mogla vjerovati da svi ti prekrasni ljudi nisu
nikada ivjeli i disali; da su bili proizvod nekog prastarog
mehanikog mozga.
Unato tome u normalnim je okolnostima voljela gledati
'zabave'. No danas se nije mogla usredotoiti na film. Neprestano se
prisjeala posljednjih Milovih rijei. "Mora se vie truditi za
terminalom. Imam osjeaj da nam vrijeme istie. U pravilu ne
vjerujem u predskazanja, ali dananji mi tragini dogaaji izgledaju
kao upozorenje da su dani Lorda Panglotha odbrojeni."
Jan ga je razumjela. I ona je imala isti osjeaj da od danas
Lord Pangloth i njegovi stanovnici ive u posuenom vremenu.
Tjedan dana kasnije njihove su se sumnje potvrdile. Toga se
jutra Lord Pangloth susreo s Mirisnim Lahorom.
18
Lord Pangloth je lebdio nad povrinom jezera i punio
spremnike vodom. Osim za popunjavanje zaliha, voda im je trebala i
za proizvodnju vodika. U centru za elektrolizu se itavoga dana
proizvodio plin potreban za punjenje komore broj sedam, koja je
sreom uspjeno popravljena.
Lebdenje nad jezerom zahtijevalo je veliku vjetinu u
upravljanju. Zbog sve vee koliine vode letjelica je, naravno,
postajala tea, a da bi se to kompenziralo, trebalo je postupno
podizati temperaturu plina u komorama. Postupak je bio tako
157
zahtjevan da je Gormanu doputeno da napusti kabinu i nadgleda ga.
Zbog toga je atmosfera u kontrolnoj sobi bila je vrlo napeta, to je
Jan iskoristila da na terminalu isproba nove kombinacije brojeva koje
je Milo zvao 'pristupnim kodovima'.
Pokuavajui dozvati u pamenje sve kombinacije koje joj je
Milo dao bila je toliko zaokupljena da isprva nije ni primijetila da
neto nije u redu. Tek kad je ula da Caspar doziva Gormana postala
je svjesna da im prijeti ozbiljna opasnost; sve do tada princ se
pretvarao da Gorman ne postoji. Okrenula se od razoaravajue
praznoga ekrana i pogledala kroz prednju staklenu stijenku prema
kojoj su svi bili okrenuti. Oi joj se rairie od iznenaenja kad ga je
spazila...
Prvo je pomislila da se pred njima ponovno nalazi golemi
balon, a tada shvati da prema njima leti drugi zrani brod.
Drugi zrani brod?
Svi su u kontrolnoj sobi istovremeno neto govorili. Kroz
mete glasova ula je kako se Caspar s nevjericom obraa Gormanu:
"Gorman, kako je to mogue? Kako su crvi uspjeli sagraditi
letjelicu?"
"Mislim da ovo nema veze sa crvima, gospodine," odgovorio
je Gorman dok je dalekozorom promatrao uljeza. "To je drugi
Nebeski Gospodar."
Caspar je izgledao kao da ga je netko nogom udario u
stranjicu. A nije bio ni jedini, primijeti Jan.
"Ali to je nemogue!" uspio je progovoriti Caspar.
Gorman nije obraao panju na njega. "Radnici na crpkama
za vodu, prekinite postupak i namotajte crijevo," vikao je u
mikrofon. Tada se okrenuo prema kormilarima, "Kormilari, odmah
podignite brod. Ne smijemo gubiti vrijeme i ekati da podignu
crijevo..."
Jan se ponovno zagledala u Nebeskog Gospodara koji im se
pribliavao. Sad je jo bio udaljen samo oko tri kilometra i izgledao
je golemo. Mogla je ve jasno vidjeti pojedinosti na prednjem dijelu
kojim im se pribliavao. Donja polovica bila je arko obojena, a s
bokova su zurile goleme nacrtane oi sline onima na Lordu
Panglothu.
158
"Punom brzinom gore!" naredio je Gorman. Jan se morala
pridrati za naslon Casparovog prijestolja kad se pramac Lorda
Panglothd poeo naglo podizati dok je letjelica hitala prema
naprijed.
"Sve jedinice na borbene poloaje!" povika Gorman u
mikrofon. Iz drugih dijelova Lorda Panglotha dopirao je njegov
pojaani glas te zvukovi sirena i zvona za uzbunu.
"to drugi Nebeski Gospodar radi na naem teritoriju?"
inzistirao je Caspar.
Gorman ga je jo uvijek ignorirao. Promatrao je uljeza kroz
dalekozor. "Pouzdano znam da ovo nije Lord Matamoros," rekao je
zamiljeno.
Lord Matamoros je bio Nebeski Gospodar ije se podruje
protezalo juno od Panglothovog.
"Zato se ne okreemo, Gorman?" zahtijevao je princ.
"Okreni se i napadni uljeza!"
Gorman je spustio dalekozor i pogledao Caspara. "Savjetujem
oprez, gospodine. Pridolica je svakako u prednosti, a prema
sigurnosti s kojom nam prilazi rekao bih da ima na umu vrlo
razraen plan napada."
"Zato ga jednostavno ne napadnemo?" razdraeno povika
princ. "Gorman, nareujem ti da nas okrene i napadne uljeza!"
Jan je primijetila trzaj na Gormanovom licu i sa zebnjom je
oekivala reprizu dogaaja od prije tjedan dana. Ali Gorman je
zadrao samokontrolu te oprezno ree, "Gospodine, imate li neki
prijedlog kako da napadnemo uljeza?"
Princ je djelovao zbunjeno. "Pa priblii mu se i otvori..." Nije
nastavio. U glavi mu je poelo svitati.
Gorman je kimnuo. "Upravo tako. Laseri e zaustaviti svaki
metak ili projektil."
"Ali... ali..." negodovao je Caspar pokuavajui se dosjetiti
nekom rjeenju. Gorman je strpljivo ekao. Kad je postalo oito da ih
princ nee prosvijetliti jo nekom svojom mudrou, rekao je: "Ne
moemo uiniti ba nita ime bi otetili uljeza."
Jan se uvijek drala pravila da u kontrolnoj sobi govori samo
toliko da odgovori na izravna pitanja. Meutim, ovaj je put odluila
159
da, s obzirom na okolnosti, moe prekriti to pravilo. "Glavni
Inenjeru," rekla je, "kao to mi ne moemo pogoditi uljeza, tako ne
moe ni on nas."
Caspar se naglo okrenuo prema njoj. "Ha!" pobjedonosno je
povikao. "Amazonka ima pravo! Nemamo se ega bojati!" Ponovno
se okrenuo prema Gormanu. "Zato onda bjeimo?"
Prije nego je odgovorio na pitanje Gorman je nakratko
promotrio Jan. "Vjerojatno nema razloga. Ali prema samouvjerenosti
s kojom nam se pribliavaju smatram da im se ne smijemo previe
izlagati. Moda su razradili neki nain napada na Nebeskog
Gospodara koji je nama nepoznat."
Svi su se ponovno okrenuli prema uljezu koji je sada ve bio
posve blizu i okretao se prije nego e krenuti u progon. Jan se udila
jarkim bojama koje su se protezale cijelom duinom broda. Na
repnoj peraji bio je nacrtan veliki crveni krug.
"Mirisni Lahor," proaptao je Gorman. "Zna kako se zove?"
odrjeito upita princ. "Odakle dolazi? Gdje je njegovo podruje."
"To je jedan od Nebeskih Gospodara s Orijenta. Na Dalekom
Istoku. Preao je stvarno daleki put."
"Ali zasto?, zanimalo je princa.
Gorman slegnu ramenima. "Ne znam koji je pravi razlog, ali
vrsto vjerujem da to nema nikakve veze s njihovim prijateljskim
osjeajima prema nama."
"Gospodine, uljez nas sustie!" povika jedan od Inenjera.
"To me ne udi," odgovori Gorman. "S napola praznom
sedmom komorom mnogo smo sporiji od njega." Osvrnuo se po
istom plavom nebu. "Nema ak nijednog oblaka u koji bismo se
mogli sakriti..."
"to emo sad?" upita princ.
"Ne moemo mu pobjei, ali moda ga moemo nadmudriti,"
odgovori Gorman. "Kormilaru, na desni bok!"
I tako je na nebu zapoela igra make i mia koja je trajala
gotovo pet sati. No unato Gormanovoj vjetini ishod dvoboja je vrlo
brzo postao jasan jedino to je mogao uiniti bilo je da odgodi
neizbjeno...
U meuvremenu se kontolna soba napunila vanijim
160
Aristosima, medu kojima su bili Lady Jane i princ Magid. Lady Jane
je uputila Gormanu samo nekoliko kratkih pitanja, a tada je
smrknutoga lica mirno stala kraj Jan. Princ Magid je, naprotiv,
zajedno s Casparom izluivao Gormana besmislenim pitanjima i
prijedlozima.
Napokon, u pola tri poslije podne, Mirisni Lahor je letio kraj
Lorda Panglotha na udaljenosti manjoj od pet stotina metara. S ove
su se udaljenosti jasno mogli razabrati bezbrojni ljudi koji su se
gurali na palubi i svim balkonima. Ali za sada oni na drugoj letjelici
nisu pokazivali nikakvu namjeru da ih napadnu.
"Zar ne moemo otvoriti vatru," zamiljeno upita princ.
"Znam da time ne bismo nita postigli, ali bila bi to bar neka gesta."
"Gesta koja bi se mogla protumaiti kao provokativna,"
odgovori Gorman. "Da ne govorimo o tome koliko bismo municije
nepotrebno potroili."
"Slaem se," tiho ga je podrala Lady Jane. "Mislim da
trebamo jo malo priekati i vidjeti to ele."
"to je sada?" promrmlja Gorman. Mirisni Lahor je ubrzavao
i pomalo prestizao Lorda Panglotha. Tada je, to je Jan protumaila
kao in ludila, presjekao Panglothu put. U kontrolnoj sobi se
prolomie glasni krikovi. "Sudarit emo se...!" vikao je netko.
"Punom snagom natrag!" povika Gorman. "Brzo!" Buka
mlaznica se pojaala, ali razmak izmeu Panglotha i drugoga broda
koji se protezao tono pred njegovim pramcem nastavio se
smanjivati zastraujuom brzinom. Jan i Lady Jane su se privile
jedna uz drugu. Jan sklopi oi ekajui sudar. Nita se nije dogodilo.
ula je kako je Lady Jane odahnula.
Otvorivi oi Jan je s olakanjem spazila da je drugi brod jo
uvijek udaljen nekoliko desetaka metara. Snane mlaznice su gurale
Lorda Panglotha unazad te se razmak meu brodovima postupno
poveavao. Ali osjeaj olakanja nije dugo trajao. Jan je zapanjeno
gledala kako sa svih dijelova broda skau stotine ljudi. Visili su na
velikim, trokutastim komadima arene tkanine.
Gorman je pritrao mikrofonu. "Sve streljake jedinice,
otvorite vatru na ciljeve koji se pribliavaju! Otvorite vatru!"
Prostor izmeu dva Nebeska Gospodara brzo se ispunio
161
arenim lepravim trokutima. Bilo ih je na stotine, a na svakome je
visio po jedan putnik odjeven u crno.
"Kakvi su to padobrani?" s nevjericom je vikao Caspar.
"Zato ne padaju, nego lebde!"
"Ne lebde, nego jedre," ispravio ga je Gorman. "Toga sam se
bojao. Gospodar ili gospodari Mirisnog Lahora razradili su uspjean
nain napada na drugog Nebeskog Gospodara. Na laserski
obrambeni sustav nam sada ne moe pomoi..."
Kad su se napadai pribliili nekolicina je sruena pogotkom
iz puke. Padali su vritei sa svojih jedrilica, a one su opisujui
spiralu nastavile ponirati kroz zrak. Ali veina njih prola je
neozlijeeno i uskoro su izili iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi i
hitali su prema pogodnim mjestima za slijetanje na gornjoj palubi.
Slijedio je nalet veih jedrilica. Na svakoj od njih nalazile su
se dvije osobe koje su nesigurno visile na ianom nosau i grevito
se drale za preku koja je oito sluila za kormilarenje.
Jan se uinilo da iza veih jedrilica neto svjetluca neto
poput niti pauine obasjane suncem. Gorman je to takoer primijetio.
"Kormilaru, spusti nas nie, brzo..."
Ali zajedno s Lordom Panglothom poeo se sputati i uljez,
odravajui uvijek jednaku razdaljinu. Gorman je u oaju i ljutnji
udario akom o dlan, a tada se okrenu prema jednom od svojih ljudi.
"Pryce, popni se gore i provjeri to se dogaa! Brzo, moramo to
prije saznati u kakvoj smo situaciji!"
Pryce je urno potrao spiralnim stepenitem koje se uzdizalo
kraj dizala namijenjenog samo Aristosima. Jan je u meuvremenu
zbunjeno promatrala crne crte koje su se, kao nekim udom, podizale
s drugog broda i kretale se prema Panglothu.
"Kablovi," ogoreno je odgovorio Gorman kad ga je princ
upitao to je to. "Posljednja skupina jedrilica koja je stigla na brod
vukla je za sobom tanke ice. Sada pomou njih vuku tee kablove.
Naumili su nas sapeti."
"Dosta je toga!" iznenada se proderao princ. Izvukao je ma,
zamahnuo njime i krenuo prema dizalu. "Idem gore boriti se s tim
oloem! Tko ide sa mnom?"
Nitko od Aristosa nije mu se pridruio. Napokon je istupila
162
Lady Jane. "Caspar, budi razborit. Ne smije bez razloga izlagati svoj
ivot opasnosti. Prepusti to Nebeskim Ratnicima."
"Zato bi se samo oni zabavljali? Ne, idem gore."
"Ne, Caspar," ree Lady Jane glasnije. "Mora ostati ovdje.
Moda e mi trebati tvoja zatita."
Oklijevao je. "Oh, majko..." zajecao je. "Ne treba ti moja
zatita. Ovdje si posve sigurna. Ali ostavit u ti Dalwyna ako si
stvarno zabrinuta..."
"Ne, Caspar, elim da ti ostane sa mnom," ree Lady Jane.
"To je tvoja dunost."
Caspar je udario nogom u pod. "Ali moram neto poduzeti,
majko! Ne mogu samo stajati ovdje i ekati!"
"Slaem se vama, gospodine," upao je Gorman. "Predlaem
da naredimo pramanim jedinicama da otvore vatru na Mirisni
Lahor."
Svi su ga iznenaeno pogledali. "Ali laseri... topovske granate
nee stii do cilja," ree princ.
Gorman slegnu ramenima. "Vjerojatno nee, ali na ovako
maloj udaljenosti moda ipak postoji mogunost da ga pogodimo.
ak ako se to i ne dogodi, laseri i eksplozije mogli bi otetiti barem
neke od tih prokletih kablova."
"Uini to!" naredio je princ. "Reci im neka otvore vatru."
Gorman je podigao mikrofon. "Panja! Sve pramane
jedinice, odmah otvorite vatru! Odmah otvorite vatru!"
Nakon petnaestak sekundi zaula se priguena eksplozija kad
je iz jednog od topova ispaljena granata. Trenutak kasnije svi su u
kontrolnoj sobi zapanjeno gledali dim koji se podigao na mjestu gdje
je granata pogodila uljeza. Kad se dim raziao na oplati druge
letjelice zjapila je rupa promjera tri do etiri metra.
"Nemaju lasere!" povika princ preplavljen oduevljenjem.
"Laserska obrana im ne radi!"
Gorman je ve izvikivao nove naredbe u mikrofon. "Pozor
svim jedinicama! Otvorite vatru! Otvorite vatru! Cilj nije zatien!
Ponavljam, cilj nije zatien!"
Nestrpljivo su iekivali zvuk koji e oznaiti da je iz topa
ispaljena granata. Meutim, nita se nije dogodilo.
163
"to je tim budalama gore?" divljao je princ. "Zato ne
pucaju?"
"Mislim da znam zato," odgovorio je Gorman smrknutog
izraza lica.
"Sad je dosta," ree Caspar. "Ja idem gore. Preuzet u
komandu nad jednom od jedinica i osobno skinuti tu bandu gusara s
neba!"
Ali prije nego se uspio pomaknuti na spiralnom se stepenitu
zaue uurbani koraci. Bio je to Inenjer kojeg je Gorman poslao da
provjeri to se dogaa.
"Loe vijesti," zapoeo je. "Napadai su uli u Lorda
Panglotha. Ima ih na stotine, a bore se poput vragova. Nai im se
Nebeski Ratnici ne mogu suprotstaviti."
Princ Caspar je istupio i zgrabio ovjeka za rame. "U koji dio
broda su prodrli?" pitao je.
"Nisam siguran gore je prava ludnica. Ljudi bjee od
napadaa u jednom smjeru i susreu ljude koji bjee iz drugih
dijelova broda u suprotnom smjeru. Ali uo sam da se govori da su
uli u vae odaje i odaje vaih dama, gospodine."
Velika Majko, pomisli Jan kad je to ula, Ceri.
"Gotovi smo," mrmljao je princ Magid.
"Moda i nismo," ree Gorman. "Jo uvijek upravljamo
kontrolnim sreditem Lorda Panglotha. Zatvorimo li prolaz i
onesposobimo dizalo, uspjet emo jo neko vrijeme zadrati tu
kontrolu."
"to imamo od toga?" razdraeno upita princ. "Bespomoni
smo! Pogledajte te kablove! Pokuamo li pobjei, samo emo vui te
gusare za sobom."
"Ali nita nas ne spreava u tome da krenemo prema naprijed,
gospodine!" mirno odgovori Gorman.
"Misli, da udarimo u njih? Tako emo unititi i sebe."
"Moemo im samo zaprijetiti da emo udariti u Mirisni Lahor
i natjerati ih da pregovaraju s nama," ree Gorman. "Pomisle li da
samo glumimo, tada..." slegnuo je ramenima, "... pa, bolje je da
umremo tako nego u rukama prokletih istonjaka."
Nakon kratke neugodne tiine Caspar je kimnuo glavom.
164
"Ima pravo, Gorman. Naredi svojim ljudima da odmah zatvore
ulaz."
Prije nego se itko uspio snai na vrhu spiralnih stepenica
ponovno se zaue koraci. Pretpostavljajui da u kontrolnu sobu
dolaze napadai Caspar i Dalwyn izvukoe sablje i potrae naprijed.
Na stepenitu se pojavio krvlju obliveni lik. Bio je odjeven u
poderani kombinezon, a u ruci je nosio sablju kakvu Jan jo nikada
nije vidjela. Isprva nije prepoznala krvavog ovjeka. Tek kad je
stigao do dna stepenita zinula je od iznenaenja. To je Milo!
19
Milo je zastao na posljednjoj stepenici, osvrnuo se po
kontrolnoj sobi i zadovoljno se nasmijao. "Oprostite na smetnji, vaa
Kraljevska Visoanstva, ali na prilino sam vanom zadatku. Doao
bih i ranije, ali gore je ubitana guva."
Aristosi i Inenjeri su s nevjericom zurili u Mila. Tada
Dalwyn spazi znak na Milovom obrazu. "On je rob!" povika.
"Bivi rob, ako je suditi po onome to se gore dogaa."
ispravi ga Milo. Napokon je ugledao Jan. "Bok, Jan!" veselo joj
doviknu. "Nadao sam se da u te nai ovdje. Gdje je terminal?"
Dok mu ga je Jan pokazivala Lady Jane je tiho upita,
"Poznaje ga?"
Jan kimnu. "Zove se Milo. Priala sam vam o njemu. ovjek
koji mi je... hmm... pomagao."
Milo je gledao u princa Caspara i Dalwyna koji su stajali pred
njim sa sabljama u ruci. "Maknite mi se s puta, Velianstva. Ne
elim vam uiniti nita naao, ali moram svakako stii do onog ondje
terminala."
"Robe," naredi Caspar. "Spusti stablju ili se suoi s
posljedicama."
"Ponovit u jo jednom maknite mi se s puta. Uskoro e
doi Japanci, a ja u meuvremenu moram jo puno toga obaviti."
Podigao je svoju neobinu sablju.
"Dalwyn," ree princ, "ubij ga!"
165
Dalwyn je zamahnuo sabljom.
U tom trenutku Milovo se tijelo izgubilo u nejasnom meteu
nevjerojatno brzih pokreta koje ljudsko oko nije moglo pratiti. Zauo
se odvratan zvuk otrog metala kako sijee meso i kosti, te
Dalwynova glava poleti zrakom. Bezglavo tijelo je palo na pod i
nastavilo se trzati. Jan se inilo kao da pokuava ustati, sve dok se
napokon nije smirilo. Pogledala je Mila. Smijao se, a oi su mu
blistale nekim bolesnim sjajem. "Sljedei!" doviknuo je Casparu.
"On je vjetac!" proapta netko.
Caspar je prestraeno zurio u Dalwinovo bezglavo tijelo.
Polako je spustio sablju i udaljio se od Mila.
"Tako treba," pohvalio ga je Milo dok je urio prema
terminalu. Ljudi su se meusobno sudarali izmiui se pred njim.
Zadovoljno je pregledao kompjuter i okrenuo se. "Jan!" pozvao je i
namignuo joj. "Doi. Trebam te."
Jan se nije ni pomakla. Stvorenje kojeg ja poznavala pod
imenom Milo ju je plailo. Njene su se sumnje ipak potvrdile. On jest
vjetac. Nijedno se ljudsko bie ne moe tako brzo kretati.
"Jan!" nestrpljivo je ponovio. "Nemoj samo stajati, ludice!
Doi ovamo!"
"Bolje je da ga poslua," proapta Lady Jane i ohrabrujue
joj stisnu ruku.
Jan se nevoljko odmaknula od prijestolja i pola je prema
Milu. Upitno ju je gledao. "Ve sam pomislio da si prela na drugu
stranu. Evo..." Predao joj je neobinu sablju s koje je jo uvijek
kapala Dalwynova krv. "Dri je s obje ruke da, upravo tako. titit
e mi lea dok radim. Kad se netko priblii, uzvikni i udari ga."
Okrenuo se prema terminalu i poeo tipkati po tipkovnici ne
obraajui panju ni na to drugo. Nije znala to da uini. Okrenula
se i zbunjeno pogledala ostale u sobi. I oni su gledali nju, optuujui
je.
Dok je panino razmiljala o tome to e se dalje dogoditi
odozgo se zaue zvukovi borbe. Krici, zveket metala, vriskovi... Niz
spiralno stepenite palo je tijelo Nebeskog Ratnika unakaeno
brojnim tekim ranama. Za njim je dotrala skupina ljudi udnoga
izgleda. Svi su bili sitne grae i nosili su iroku odjeu jarkih boja,
166
oklop i tit. Imali su jednake sablje kakvu je i Jan drala u ruci.
Caspar je s nekoliko drugih mukaraca krenuo prema njima i
ubrzo je u sobi nastala prava zbrka. Milo je preko ramena pogledao
to se zbiva. "Pouzdajem se u tebe, malena," doviknuo je Jan
nadglasavajui buku. "titi mi lea treba mi jo malo vremena."
U Janinoj je glavi kuhalo. Nije znala to radi niti to treba
raditi. Previe se toga dogaalo istovremeno - sve je bilo izvan
kontrole...
Gledala je kako se Caspar svija pod snanim udarcem u
nadlakticu. Sablja mu je ispala iz ruke, a tada su se na njega bacila tri
mala borca. Oito su ga htjeli zarobiti ivoga. Sada im je mogla
vidjeti lice. Imali su glatka, bezizraajna lica i neobino oblikovane
oi koje kao da su na neki nain bile istegnute.
U kontrolnu sobu je niz spiralno stepenite naviralo sve vie
napadaa i bilo je jasno da e obrana uskoro biti slomljena.
Dok je ekala da ratnici krenu prema njoj primijetila je da
kraj nje stoji Gorman i mirno promatra borbu. Tada se okrenuo
prema njoj. "to on to radi?" pitao je gledajui prema Milu.
"Ne znam," odgovori Jan.
"Oh, mislim da zna," ree Gorman. "Cijelo sam vrijeme
znao da neto smilja. No, bez obzira na to kakvi su vam planovi,
vrijeme je isteklo." Okrenuo se prema ureajima za kormilarenje. Jan
je odmah shvatila to namjerava.
"Milo! Glavni Inenjer! Udarit e Panglothom u drugu
letjelicu!"
"to?" Nije je sluao. Bio je previe zaokupljen kompjuterom.
Ponovila je upozorenje najglasnije to je mogla. Bez ikakvog
oklijevanja Milo je odgovorio, "Onda ga ubij!"
"Ja? Ja da ga ubijem?"
Ali Milo ju je ponovno ignorirao. Gorman je ve stigao do
upravljakog stola. S oklijevanjem je krenula prema njemu. Pitala se
to da uini. Ne moe ga hladnokrvno ubiti; moda da ga onesvijesti
tupim rubom sablje...
Meutim, prestigao ju je jedan od ratnika. Upravo kad je
Gorman povukao prvu polugu napada je zamahnuo sabljom i udario
ga po vratu. Sljedee sekunde Gorman je ve nepomino leao na
167
komandnom stolu.
S olakanjem se okrenula prema Milu i ugledala tri ratnika
koji su mu se pribliavali s nekoliko strana. On ih oito nije vidio.
"Milo!" povikala je. "Iza tebe!"
Gotovo s oklijevanjem Milo je podigao pogled s ekrana.
Najblii od trojice ve je podignute sablje trao prema njemu. Milo
je ponovno napao. Ratnik je ubrzo leao na tlu i previjao se, a Milo
je drao njegovu sablju i spremao se zamahnuti prema dolje. Sablja
je bljesnula...
Pred njime su stajala jo dvojica. Zajedno su skoili,
prodorno vritei i drei sablje u poloaju za napad. Milo se
okrenuo i napadai su pali. Jedan je brzo umro od teke rane na
vratu; drugi je sjedio na podu i s nevjericom promatrao smrdljivu i
toplu masu crijeva koja mu je leala medu nogama.
Prema Milu su ve pojurili i ostali ratnici, ali nakon prizora
kojem su prisustvovali, prilazili su mnogo opreznije. Milo je kimnuo
Jan. "Brzo, doi!"
Kad mu je prila ponovno joj je predao sablju. "Dri ih dalje
od mene," naredio je. "Treba mi jo malo vremena."
"Jesi li poludio?" promuklo je rekla. "Ja ne mogu ponoviti
ovo to si upravo uinio!"
"Pravi se da moe. Glumi, curo, glumi."
Jan se okrenula prema napadaima koji su se u polukrugu
polako pribliavali. Imali su divlji izraz lica, ali iz oiju im je izbijao
oprez. Primila je sablju na isti nain kako su je oni drali, s obje ruke
i podignutu u koso pred desnim ramenom. Nastojala je izgledati
razjareno, ali brinulo ju je to da uini ako je netko zaista napadne.
Bila je naviknuta na potpuno drugaiji nain borbe ovi su ljudi
neprestano udarali i sijekli sabljom, te je sumnjala da e se moi
obraniti od njihovog napada.
Inae je borba u kontrolnoj sobi zavrila.
Inenjera leala je mrtva na podu, ali Aristosi su, uz malo
izuzetaka, bili zarobljeni ivi. Krajikom oka Jan je spazila Lady
Jane na koljenima izmeu dvojice malih boraca. Pred njom je leao
trei, a iz vrata mu je ispod brade virila drka njenog bodea.
Polukrug se sve vie suavao. Uz povik koji je parao ivce
168
jedan od ratnika je zamahnuo sabljom. Instinktivno je podigla ruke i
obranila se od udarca, a tada je skoila unazad i u posljednjem
trenutku izbjegla novi napad koji je dolazio sa strane. "Milo..."
oajno je uzviknula dok je ratnik podizao sablju.
"Eureka!" ula je Milov glas upravo u trenutku kad su se
sablje sudarile uz glasni zveket. Ovaj put ju je puka srea spasila od
udarca koji bi joj rascijepio lubanju. Otrica je ponovno bljesnula, ali
ovaj puta iz smjera iz kojeg se nikako nije mogla obraniti.
Neto ju je snano gurnulo unazad i sablja joj je istovremeno
kliznula iz ruke. Pred njom je stajao Milo, da bi se zatim odjednom
naao s njene desne strane. Ratnik koji ju je napao ve je leao na
podu rairenih ruku i nogu, a na njegovoj metalnoj prsnoj ploi
zjapila je posjekotina i otkrivala mu krvava prsa. Prije nego su se
drugi napadai uspjeli snai, Milo je ve stajao pred njima. Padali su
poput klasova ita pod naletima otre kose. Zrakom se proirio opori
miris krvi, a udare sablje zagluivali su prodorni samrtni krikovi.
Napokon se sve smirilo. Na podu su u velikim lokvama krvi
leali unakaeni leevi. Milo je ponovno bio u fokusu. Spustio je
sablju i ogledao se prostorijom. Preostali ratnici i zarobljeni Aristosi
su ga utke promatrali. Okrenuo se prema Jan i nasmijao joj se
briui krv s lica. U oi mu se vratio onaj bolesni sjaj. Na vratu i elu
titrale su mu proirene vene. "Mislim da sam im privukao panju,"
rekao je. Okreui svima leda vratio se do terminala iji je ekran bio
ispunjen simbolima i slovima. U desnom gornjem kutu treperio je
kursor. "Evo ga," pobjedniki je izjavio Milo. "Upravo sam ovo elio
znati. Prvi korak je uspjeno izveden; naalost, stvari bi se mogle
malo zakomplicirati prije nego ostvarimo i drugi korak. uvaj oi!"
Mahnitim pokretima Milo je udario kompjuter sabljom.
Prostor pred Jan osuo se mnotvom velikih iskri. "Zato si ga
unitio?" promuklo je pitala.
"Doznao sam sve to me zanimalo. Ne elim da netko drugi
uini isto."
Na spiralnom stepenitu ponovno odjeknue koraci. Oboje su
se okrenuli u tom smjeru. U kontrolnu je sobu stizalo jo malih
uljeza: ratnici i ovjek koji je, sudei po ukrasima na oklopu i kacigi,
imao neki visoki in. Ratnici su uzmicali dok se on probijao prema
169
naprijed postavljajui brojna pitanja. Naglo je stao kad je pred Milom
ugledao leeve. Zurei u Mila postavio je ratnicima nova pitanja.
Jedan od ratnika je upro prstom u Mila i smjernim glasom ispriao
neto asniku. asnikove se tanke obrve polako podigoe. Rekao je
neto to je zvualo kao naredba. Ratnik koji mu je odgovorio na
pitanje iznenada je postao , jako nesretan i nevoljko je krenuo prema
naprijed.
Milo je uzdahnuo. "asnik me eli vidjeti na djelu. Gad."
Ratnik je uz povik zamahnuo sabljom. Milo ga je ubio. Pridolica je
izgledao iskreno zadivljen. Ali pravo je iznenaenje tek slijedilo, kad
mu se Milo obratio njegovim jezikom.
Razgovor je kratko trajao. asnik je energino kimnuo
glavom i u pratnji dvojice ratnika se trei popeo stepenicama. Jan se
iznenaeno obratila Milu, "Zar ti govori njihov jezik?"
"Slabo. Nauio sam ga iz poslovnih interesa prije mnogo
mnogo godina. U vrijeme kad su Japanci vladali meunarodnom
ekonomijom."
"Japanci?" pitala je.
"Da. Sad smo meu Japancima. Priao sam ti o njima. To su
oni koji su oboavali lignje. I prokleto su radini. Jedan od rijetkih
naroda koji se nije raspao nakon uvoenja zakona o Primarnom
Standardu..." Prekinula ga je Lady Jane mirnim razgovjetnim
glasom, "Hej, vrae, arobnjae ili to ve jesi!" Jedan od dvojice
ratnika koji su je uvali snano ju je udario po licu, ali nastavila je
govoriti. "Zato ne ubije ostatak ovih utih udovita?"
Milo se nasmijao. "Zato bih, kraljevska damo?" podrugljivo
je pitao.
"Pomozi nam da ponovno uspostavimo kontrolu na Lordu
Panglothu... aah!" Glava joj poleti unazad pod ponovnim udarcem,
ali ni to je nije zaustavilo. "Pomozi nam, i bit e nagraen. Moe
dobiti to god eli..." Primila je jo jedan udarac. Iz rasjeene donje
usne poela joj je kapati krv.
"Upravo sklapam pogodbu," veselo je odgovorio Milo, ali ne
s vama. Vi i vaa grupica kostimiranih budala ste ve izumrli.
Izumirete vi ve dulje vrijeme, samo to to niste primjeivali. Ali
sada ete napokon shvatiti..." Na stepenicama se ponovno pojavie
170
asnici na elu s ovjekom koji je razgovarao s Milom. Izdali su
nekoliko naredbi te ratnici povedoe Aristose uz stepenice. asnici
su krenuli prema Milu i zaustavili se pred njim na sigurnoj
udaljenosti. Onaj s najbrojnijim ukrasima na uniformi se nizom
kratkih, isprekidanih rijei obratio Milu. Milo mu je odgovorio
pokazujui prema ostacima kompjutera iz kojih se jo uvijek uzdizao
dim. asnik ga je znaajno gledao, zatim se namrtio i naglo kimnuo
glavom. Okrenuo se na peti i otiao. Drugi asnici su ga slijedili, a
dvojica su ostala motriti na Jan i Mila.
"to se dogaa?" proaptala je.
"Kao to rekoh, sklapam pogodbu. Pokuavam nam spasiti
ivot."
"to je s Ceri."
"Ceri? Oh, tvoja draga prijateljica iz morskog naselja. to je s
njom?"
"Moe li i nju ukljuiti u tu pogodbu?" moleivo je pitala.
Bijeli su mu zubi blistali na licu prekrivenom posuenom
krvlju. "Zato bih? Rekla si da me prezire. Osim toga, Japanci je
nee ubiti. Nije ni Aristos niti Nebeski Ratnik. Do sada su je ve
vjerovatno silovali, ali to je najgore to joj se moe dogoditi."
Jan je problijedila. "Molim te, Milo... preklinjem te. Pokuaj
je spasiti. Ne elim se odvojiti od nje..."
"Ah, uzavrela je tvoju minervansku krv, zar ne?" pitao je.
"ao mi je, ali ne dolazi u obzir. Budi sretna da sam i tebe ukljuio u
pogodbu."
U kontrolnu je sobu ula nova grupa ljudi, ali oni, sudei po
odjei, nisu bili ratnici. Po nainu kako su uzbueno razgledavali
opremu Jan je zakljuila da su Inenjeri. A po nainu kako su
povremeno prestraeno pogledavali prema Milu i unakaenim
leevima po podu bilo je oito da su znali tko je on i za to je
sposoban.
Nakon desetak minuta vratio se prvi asnik i nakon kratkog
razgovora s onom dvojicom pokazao Milu da ga slijedi. "Doi,"
rekao je Milo Jan. "Dri se uz mene i potrudi se ostati mirna bez
obzira na to to e se dogoditi."
U pratnji trojice asnika popeli su se stepenicama. U
171
hodnicima je lealo mnotvo mrtvih tijela, ali to su bili iskljuivo
Nebeski Ratnici. Iz daljine su dopirali krici i povici, ali u ovom dijelu
Lorda Panglotha borba je bila gotova.
Proli su kratkim hodnikom koji je vodio iz kontrolne sobe, a
tad im je nareeno da udu u inenjersku kupaonicu. Za njima su
zalupili vrata, ali nitko prije toga nije ni pokuao razoruati Mila.
"Fiiiju..." rekao je Milo i tijelo mu se odjednom opustilo.
Ispustio je sablju iz ruke i priao jednom od umivaonika. Naslonjen
na rub pljuskao je vodu po glavi i licu. Jan se inilo da mu se tijelo
naoigled smanjuje.
"Je li ti dobro?" pitala je.
"Nije, ali bit e mi im neto pojedem. Na ovu sam predstavu
potroio sve zalihe goriva." Popio je puno vode, izvukao se iz
kombinezona i poeo ispirati krv s tijela.
"Jesi li ti zaista vjetac?" pitala je razmiljajui o
nevjerojatnoj brzini kojom je pobio sve one ratnike.
"Ne, nisam," nemarno je odgovorio. "Ali moglo bi se rei da
sam proizvod vjetaca. Dali su mi metabolizam jedinstvenih
mogunosti. Kemijski se jako razlikujem od tebe. Koliko god da si
razliita od ljudi prije Primarnog Standarda ti si jo uvijek u osnovi,
hmm... ovjek."
"A ti nisi?"
"Tehniki govorei, nisam."
"Gdje su ti to uinili? Na Marsu?"
Zatresao je glavom. "Ne, puno prije toga. Prije Marsa."
"Prije Marsa?" zbunjeno je pitala. "Kako to misli?"
Milo je zijevnuo. "Kasnije. Objasnit u ti kasnije. Sada
moram malo odspavati." Na njeno iznenaenje protegnuo se na podu
i koristei smotani kombinezon umjesto jastuka sklopio oi.
"Kako moe sada spavati?" povikala je.
"Moram. Moram obnoviti snagu... neu dugo... uzmi sablju...
probudi me ako..." Zaspao je.
Jan je netremice zurila u njega, a zatim je uinila to joj je
rekao. Uzela je sablju i sjela nasuprot vrata, leima naslonjena na zid
i sa sabljom poloenom u krilu. Bila je iscrpljena, ali i prenapeta da
bi mogla spavati. Brinula se za Ceri.
172
Prola su oko dva sata. itavo to vrijeme s hodnika su
dopirali galama i bat uurbanih koraka. Lord Pangloth se nekoliko
puta zatresao i nagnuo, ali Jan nije imala pojma to bi to moglo
znaiti.
Milo se napokon probudio uz jaki trzaj, naglo je ustao i
navukao razderani i krvavi kombinezon. "Sve je mirno?" pitao je Jan.
"Nije, ali ovamo nije nitko ulazio," odgovorila je. "Kako se
osjea?"
"Bolje, ali jo uvijek mi treba hrana." Opet je otiao do
umivaonika i napio se vode.
"Isputao si neke smijene zvukove," rekla mu je. "I trzao se.
Naroito posljednjih minuta prije nego si se probudio."
"Runo sam sanjao." Umio se, obrisao vodu s lica i protegnuo
se. Pogledao ju je i nasmijao se. Smijeak joj se inio nekako laan.
Snovi su ga oito potresli. "Kako se ti osjea?" pitao je.
"Ne ba dobro," priznala je. "to misli, to e nam se
dogoditi?"
"Ovisi o tome koliko u dobar posao obaviti uvjeravajui
vou ove djece Izlazeeg Sunca da mu mogu ponuditi neto to bi on
jako elio."
"A to je?"
"Rekao sam ti informacija."
"Da, ali o emu?" nestrpljivo je pitala.
Prije nego je uspio odgovoriti pred vratima se zaulo neko
komeanje. Milo joj je uurbano pokazao da mu doda sablju. Jan mu
ju je posluno predala. Vrata se uz tresak otvorie. U kupaonicu je
oprezno uao asnik. Jan nije bila sigurna je li ga prije ve vidjela, ili
je on netko novi. Nikako joj nije uspijevalo razlikovati ove ljude. Za
njim su ula etiri ratnika. Pognuo je glavu pred Milom i neto mu
rekao. Milo je kimnuo.
"Idemo s njim," rekao je Jan. "Imamo ast upoznati njihovog
vrhovnog vou, generala osobno."
Krenuli su hodnikom prema Aristoskom dijelu broda. Leeva
vie nije bilo, ali svuda uokolo vidjele su se mrlje osuene krvi.
Japanci su bili posvuda, trali su hodnicima s izgledom ljudi na
vanim zadacima. Aristosa nije bilo na vidiku. Jan je pretpostavljala
173
da su negdje zarobljeni. Ponovno se zabrinuto pitala to se dogodilo s
Ceri...
Shvatila je da ih vode prema Velikom Salonu, ali kad su ih
uveli unutra gotovo da nije prepoznala poznatu prostoriju. Uljezi su
je ve preuredili po svome ukusu. Sa stropa su visili areni barjaci, a
s poda su se uzdizale pokretne pregrade od tkanine oslikane crteima
planina, jezera, neobinog drvea i drugih prizora koji su Jan bili
potpuno nepoznati.
"Dizajneri su se ve uselili," promrmlja Milo.
Pratioci su im pokazali da krenu dalje. Dok su hodali izmeu
pregrada ratnici su im se sklanjali s puta. Proli su izmeu etiri niza
oslikanih pregrada i napokon stigli u zadnji odjeljak.
Na postolju gdje je Caspar sjedio na prijestolju sada je bio
neki drugi ovjek na drugaijem prijestolju. Iza njega je visila velika
crvena zastava sa crnim guterom koji je rigao vatru. Pod njegovim
su nogama sjedile dvije ene odjevene u udnu odjeu i lica
obojenog u bijelo.
Ali Janinu je panju privuklo neto drugo. S obje strane
generalovog prijestolja stajala su koplja, a na njima su stajale
odrubljene glave.
Netremice je zurila u beivotne oi princa Caspara, a zatim u
oi Lady Jane.
20
"Traila si osvetu," aptao je Milo dok su prilazili postolju.
"Pa, moe li zamisliti neto bolje od ovoga?"
Jan nije odgovorila. Pogled joj je bio prikovan na
Casparovom licu. Kroz polusvijest je ula da asnik koji je oito
zapovijedao njihovom pratnjom vie neto to je vjerojatno bila
naredba da stanu. Pratioci su se duboko naklonili kad se ovjek na
prijestolju polako podigao na noge. Bio je mnogo vii od ostalih.
Zbog iroke odjee kakvu su svi nosili izgledao je deblji nego je
stvarno bio, ali ak i bez toga bio je neobino velik. Prosjena
Minervanka izgledala bi u odnosu na njega krljavo.
174
Pogledao ih je. Uske oi nisu mu odavale misli niti
raspoloenje. Napokon je progovorio sa savrenim amerikim
naglaskom. "Milo Haze... tko bi rekao. Prolo je mnogo godina
otkako smo se posljednji puta vidjeli. Gdje ste se skrivali proteklih
etiri stoljea?"
Jan je iznenaeno pogledala Mila, ali po njegovom izrazu lica
shvatila je da mu nita nije jasno. Namrteno je promatrao divovskog
Japanca. "Ja vas poznajem?" upita.
"Sreli smo se nekoliko puta na biotehnolokim
konferecijama. Normalno je da me ne moete prepoznati. Promijenio
sam se." Zagonetno se nasmijeio. "Vi ste, s druge strane, ostali
potpuno isti. Barem izvana. Prema onome to sam uo od svojih
samuraja, vjerujem da ste se podvrgnuli vrlo profinjenim
promjenama."
Milo je kimnuo. "Dakle, i vi ste besmrtnik..." zamiljeno ree.
"Itekako. I sve do danas vjerovao sam da sam posljednji. Ime
mi je Shumi Horado. Sjeate li me se?"
"Horado..." polako ponovi Milo. "Tvrtka Horado. Da, sjeam
vas se. Tada si bili niski, proelavi..."
General se ponovno nasmija i dodirnu prstima prsa. "Sve je
tatina, zar ne, gospodine Haze. Priutio sam si dodatnih pola metra
visine i punu glavu kose. Vi ste pak odabrali elavost i raznobojne
oi, te jo neka vrijedna poboljanja. Uz rizik da ispadnem
nepristojan, predlaem da najprije raspravimo ovo posljednje.
Primijetili ste da sam vam, kao dokaz povjerenja, dozvolio da
zadrite sablju koju ste oito silom oduzeli nekom mojem ratniku.
Ali za svaki sluaj, ako razmatrate mogunost da je upotrijebite na
meni - iako sam siguran da nije tako moram vas upozoriti da sam
dobro zatien."
Pljesnuo je rukama. Pregrade su se s obje strane razmaknule i
otkrile ratnike koji su u ruci drali naprave sline malim pukama.
"Automatsko oruje," ree general. "Vjerujem da ih danas jo jedini
ja posjedujem. Prije osamdeset godina sluajno sam pronaao dobro
ouvano skladite. Zato vas moram upozoriti, gospodine Haze, da
bez obzira na nevjerojatnu brzinu nikako ne moete ivi stii do
mene."
175
"Nisam imao nita slino na umu," ree Milo. "Moje
divljako ponaanje sluilo je samo tome da privueni vau panju.
Iako, naravno, u to vrijeme nisam znao iju panju moram privui.
Vjerojatno znate da imam jedan prijedlog za vas."
"Da, uo sam." General je ponovno pljesnuo rukama. Ovog
puta su iza pregrada izale sluavke s malim sklopivim stolicama
koje su postavile iza Mila i Jan. General im je pokazao da sjednu i
vratio se k svome prijestolju. "Prije nego prijeemo na posao,
gospodine Haze, dozvolite mi da obavimo neke stare formalnosti.
Pridruit ete mi se pri aici sakija." Trei put je pljesnuo rukama.
Dok su sluavke donosile male posudice pune prozirne
tekuine Jan je postajala sve vie smetena. to se dogaa? Otkud
Milo poznaje ovog zastraujueg diva? Kakve su to prie o
besmrtnosti?
Ponovno je podigla pogled prema Casparovoj glavi nabijenoj
na koplju. Usta su mu ostala otvorena od nedoreenog krika. Usne su
mu pobijeljele. Prije nekoliko sati jo je ljubila te usne...
Ove glave nisu bile jedine. Kad su se pregrade razmaknule
vidjela je da se uz prozore s obje strane poredani nizovi kopalja.
Vidik su joj zaklanjale druge pregrade, pa nije uspjela vidjeti koliko
se daleko proteu nizovi odrubljenih glava, ali pretpostavljala je da
su postavljeni du itavog Velikog Salona. To bi znailo da su svi
Aristosi sada mrtvi.
Otpila je gutljaj pia. Bilo je gorko i napunilo joj je oi
suzama, ali val topline koji se od njega proirio tijelom bio je
dobrodoao.
"Tko je vaa mlada prijateljica?" upita general.
Ukoila se kad je shvatila da govore o njoj.
"Zove se Jan Dorvin. Jedna od posljednjih Minervanki. Lord
Pangloth je unitio njen grad. Sada je pod mojom zatitom i sve to
se dogovorimo odnosi se i na nju."
General je lagano slegnuo ramenima. "Kako elite." Zurio je
u nju. "Krupno stvorenje," ocijenio je. "Uope nije po mome ukusu."
Ponovno se okrenuo prema Milu. "Sjeam se da su vai odnosi sa
enama u starim danima poprimali razmjere mitologije. uo sam
neke glasine koje su ak i mene iznenadile. O eni s imenom... je li
176
bila Miriam?"
"Miranda," ukoeno odgovori Milo.
"Ima li to istine u toj prii?"
"Da. Istinita je."
General se smijuckao. "Znao sam da tatina svata ini, ali
ovo je stvarno krajnost. to se s njom dogodilo?
"Umrla je."
"Ispriavam se," ree general pognuvi glavu. "Vidim da vas
ova tema jo uvijek boli unato mnogim godinama koje su prole.
Razgovarajmo radije o tome kako ste preivjeli sve ovo vrijeme."
"Napustio sam planet," ree Milo. "Uspio sam si osigurati
mjesto u jednom od posljednjih letova u svemir prije nego su
izvanzemaljske zajednice uvele karantenu. Otiao sam u svemirsko
naselje Belvedere."
"Belvedere. Ah da, prvo i najvee naselje," prekinu ga
general. "Zar jo uvijek postoji? Neko sam redovito sluao emisije s
Belvedera i drugih svemirskih naselja, ali radio oprema nam se,
naalost, odavno pokvarila.
"Belvedere jo uvijek postoji. Jednako kao i ostala naselja te
kolonije na Marsu. Kolonije na Mjesecu su odavno izumrle. Nisu
mogle samostalno ivjeti, a druge izvanzemaljske zajednice nisu
mogle odvajati hranu da bi im pomogle."
"Koliko ste dugo ostali u Belvedereu?"
"Najdue to sam mogao. Sve dok nisam naiao na nerjeivi
problem. Problem besmrtnosti, naravno."
"Ondje to nisu prihvaali?"
"Nikako. Osim toga, da su saznali da sam besmrtnik
automatski bi zakljuili da sam bio direktor neke genetske tvrtke ili
predsjednik drave. U svakom bi me sluaju pogubili ili kao
nelegalnog besmrtnika, ili kao ratnog zloinca."
"I kako ste izbjegli takvu neugodnost?" upita general.
"Izmeu izvanzemaljskih zajednica tekao je redoviti promet.
Nekoliko puta sam se dobrovoljno prijavio da kao lan posade
putujem na drugo svemirsko naselje u Creusov Grad. Kad mi se
pruila prilika da otputujem u koloniju na Marsu, ja sam je naravno
prihvatio. Bilo je to dugako putovanje." Uzdahnuo je. "Uinio sam
177
ono to sam morao. Radilo mi se o ivotu." Pogledao je generala.
"Razumijete li?"
"Itekako razumijem."
Milo je kratko pogledao prema Jan, a tada nastavi. "Bilo nas
je estero u letjelici. Ja sam jedini preivio let. Rekao sam da su drugi
umrli zbog nagle dekompresije uzrokovane udarom mikro-meteora.
Ja sam u to vrijeme popravljao neto u zranoj komori i imao sam na
sebi odijelo. Povjerovali su u moju priu."
General ree, "Ali time se vaa situacija nije nimalo
popravila. Uz radijsku vezu izmeu Marsa i Belvederea kolonisti s
Marsa su lako mogli doznati tko ste i, najvanije, koliko ste stari."
"Zamijenio sam identitet s drugim lanom posade. Za
Belvederce sam bio mrtav."
"I prevara nije nikada otkrivene?"
Milo zatrese glavom. "Belvederci su traili da im se poalje
preivjeli lan posade kako bi sudjelovao u sudskoj istrazi, ali ja sam
na Marsu zatraio politiki azil. Vidite, izmeu Marsa i Belvederea
su postojale politike razlike. Marsovci me nisu htjeli izruiti tvrdei
da su rezultati njihove istrage sasvim dovoljni i da bi morali
zadovoljiti vlasti na Belvedereu."
"Tako ste, dakle, ostali na Marsu."
"Najdue to sam mogao," nasmijei se Milo. "Sve dok se
napokon nije pojavio isti problem. Ponovno se bliio moj 200.
roendan."
"to se ovaj put dogodilo?"
"Isto to i prije. Prijavio sam se za ekspediciju na Starshine,
svemirsko naselje koje je posljednje osnovano. Trebala je to biti
trgovaka misija. Znali smo da su uspjeli proizvesti neke lijekove
kojih na Marsu ve odavno nije bilo. Mi smo im, pak, mogli ponuditi
sjeme koje bi kod njih unaprijedilo uzgoj povra u bazenima s
vodom. Putovanje nije bilo ba nuno dapae smanjivalo je nae
sve skromnije zalihe goriva ali ja sam u meuvremenu ve stekao
poloaj koji mije davao nekog utjecaja."
General je s odobravanjem kimnuo.
"Letjelica nije nikada stigla na Sunshine," nastavi Milo.
"Nisam to mogao dozvoliti. Starshine i Belvedere su stvorili savez.
178
Meu njima se odvijao gusti promet, a ja nikako nisam smio
dozvoliti da sretnem nekoga s Belvederea ili Starshinea tko je bio iv
kad sam prije 160 godina napustio to naselje. Bila je to malo
vjerojatna, ali oita opasnost."
"Kakva se nesrea dogodila ovoj ekspediciji?" upita general.
"Oteenje glavnog spremnika s gorivom. Nismo nikako
mogli stii na Starshine, ali imali smo dovoljno goriva da se
dovuemo do Zemlje i prepustimo gravitaciji da uini ostalo.
Meutim, letjelica nije bila predviena za ulazak u gustu Zemljinu
atmosferu i na putu prema dolje se raspala. Ja sam zajedno s nekoliko
drugih lanova posade pao u more u kapsuli za opasnost. Dugo smo
plutali morem, tako da su ostali, koji nisu imali moje, hmm,
posebne sposobnosti, umrli. Mene su pronali stanovnici
jednog morskog naselja. Kod njih sam ivio sve dok nas nije napao
Lord Pangloth i zarobio me. Tada ste, eto, doli vi."
Jan je znala da je izostavio neke pojedinosti. Ceri je rekla da
je Milo nagovorio ljude u morskom naselju da se pomaknu blie
kopnu. Zato? Sigurno je imao neki razlog.
General je dugo razmiljao o ovome to je uo. Tada ree,
"Dakle, za vrijeme svoga boravka na Lordu Panglothu otkrili ste
neto za to vjerujete da e me jako zanimati. Priznajem da sam jako
znatieljan o emu se radi."
Milo se nasmijao. Jan je poznavala taj smijeh. Bio je to onaj
smijeh koji joj se kod Mila nije sviao. "Prije nego vam to kaem,"
ree Milo, "elio bih uti vae pustolovine od naeg posljednjeg
susreta."
General je nehajno odmahnuo rukom. "Gospodine Haze, u
usporedbi s vama moje je ivot nakon Genetskih Ratova bio
neopisivo dosadan. Kad sam zavladao Mirisnim Lahorom moram
dodue priznati da sam to postigao uz znatne tekoe i mnogo
prolivene krvi bio sam izvan opasnosti. S apsolutnom vlasti u
mojim rukama besmrtnost mi nije predstavljala nikakav problem.
Tradicionalna japanska sklonost da se pokoravaju pretpostavljenima
ila je u moju korist.
"Svoj sam poloaj uvrstio stvaranjem vlastite promijenjene
verzije buida prema kojum sam, izmeu ostaloga, postao olienjem
179
Boga. Moji su sljedbenici stoga oekivali da budem besmrtan. To je,
gospodine Haze, prednost ivljenja u drutvu koje je kulturno
zaostalo u odnosu na one vae svemirske tehnokrate."
"Imali ste sree," sloio se Milo.
General je pogledao prema Casparovoj glavi, a tada pokaza
prema dugakom nizu aristoskih glava. "Nije li udno da su ovi
Amerikanci takoer kulturno zaostali? Moram priznati da ne
razumijem zato su prihvatili srednjovjekovni ivotni stil kad takvo
drutvo ne postoji u amerikom kulturnom sjeanju. Moda mi kao
Amerikanac moete objasniti tu nepoznanicu."
"Zbog starih filmova," oputeno ree Milo. "Imate pravo, to
nije pravo vraanje u prolost. Namjetaj, odjeu i sve ostalo
prihvatili su iz starih filmova." Ispriao je generalu sve to je znao o
nizu 'zabava' koje je Jan gledala.
General se glasno nasmijao. "Kako tipino ameriki," ree.
Podigao je ruku prema glavi Lady Jane i prstom joj pogladio obraz.
"Prestanite!"
Jan nije bila nita manje iznenaena od ostalih kad je ula
zvuk svojega glasa. Slijedila je neugodna utnja dok je General
polako okretao glavu prema njoj. ula je kako je Milo uzdahnuo, a
potom i progovorio, "Molim vas, oprostite mojoj prijateljici. U
pogledu ponaanja je moram jo mnogo toga nauiti. Osim toga...
hmm, intimno je poznavala pogubljene s vae lijeve strane."
General je iznenaeno pogledao Mila. "Minervanska
zarobljenica bila je u intimnim odnosima s jednim od vladara Lorda
Panglotha? upita. "Kako se to dogodilo?"
"To je duga, ali prilino zanimljiva pria..." poeo je Milo.
Jan je osjetila navalu ljutnje. Jo uvijek su razgovarali o njoj
kao da nije prisutna, pa iako ju je general plaio, i iako je znala da se
pred njim mora oprezno ponaati, nije se mogla suzdrati da ponovno
ne progovori: "Zar vam nije dovoljno da ste ubili sve te ljude? Ba
morate bez imalo potovanja postupati s njihovim ostacima?"
General se polako okrenuo u njenom smjeru. Ponovno je
sljedila duga utnja, prekinuta samo s tihim Milovim uzdahom,
"Isuse..." Tada se general obratio Jan. "Djevojko, zbog tvoje bih
drskosti mogao narediti da te odvedu odavde i odnesu u sobu gdje bi
180
te zavezali za drveni okvir. Tamo bi ti s tijela odrali svu kou. Svaki
centimetar koe. Operaciju bi izveli s velikom preciznou tako da
koa ostane u jednom komadu. Golo meso bi ti dobro istrljali solju, a
zatim bi na njega vratili kou i zaili je. Donijeli bi te ovamo da mi
se ispria, a ja bih te, u sluaju da mi se tvoju isprika uini dovoljno
iskrenom, nagradio brzom smru. Dovoljno je da jednom pljesnem
rukama i postupak e poeti..." Podigao je ruke i drao ih tako
nekoliko beskrajnih trenutaka, a zatim ih je pustio da ponovno padnu
u krilo. "Meutim, bit u milostiv, i to iz dva razloga. Jedan je da si
pod zatitom Mila Haza i bilo bi negostoljubivo od mene staviti ga u
tako neugodan poloaj. Drugi je da jo uvijek nisi svjesna svojeg
poloaja kao ene pod mojom vlau i stoga uope ne razumije
razmjere ove uvrede." Ponovno se okrenuo prema Milu. "Molim vas,
nastavite gdje ste stali."
Dok je Milo prepriavao dogaaje vezane uz njen pokuaj da
raznese Lorda Panglotha, susret sa Hazinijem i primanje meu
Aristose, Jan je ekala da joj se divlje lupanje srca uspori. Nije uope
sumnjala da je generalu malo nedostajalo da ostvari svoju prijetnju.
Kad je Milo zavrio priu, general se ponovno okrenuo prema
Jan i njena se koa najeila. Nije mogla procijeniti nazire li se u
njegovim bezizraajnim oima neko novo potovanje prema njoj.
Progovorio je, "Ima smjelosti optuiti me zbog smaknua ovih ljudi
tvojih bivih neprijatelja a i sama si bila spremna unititi itavi
brod i sve njegove stanovnike."
Otvorila je usta u namjeri da mu odgovori, a tada ih je naglo
zatvorila.
"Sada moe govoriti," ree joj.
Oprezno je zapoela, "Kad mi se pruila prilika, nisam to
mogla uiniti. Nisam mogla hladnokrvno ubiti tolike ljude."
"Dok ja mogu, hoe rei." Zatresao je glavom. "Krivo si me
prosudila. Ja nisam okrutan ovjek, ali nisam imao drugog izbora
nego ukloniti Panglothovu vladajuu klasu. To sam jednostavno
morao uiniti. I uvjeravam te da su umrli brzo i bezbolno. Ovo ti se
vjerovatno ini barbarskim ponaanjem " pokazao je prema
glavama oko sebe - "ali to je samo najjedostavniji nain da
predstavnicima razliitih klasa u Panglothovoj zajednici pokaem da
181
je stari poredak neopozivo sruen i da je svaka zamisao o daljem
otporu osuena na propast."
Ponovno se okrenuo Milu. "Sumnjate li ponekad da gubite
razum?"
Mila je iznenadilo takvo pitanje. Paljivo je izabrao rijei
prije nego je odgovorio. "Da gubim razum? Imate li dojam da
sam...?"
"Pitanje se vie odnosilo na mene nego na vas," ree general.
"Povremeno mi se ini da sam lud i pitao sam se nije li to moda
popratna pojava besmrtnosti. to vi mislite?"
"Nisam jo kod sebe primijetio nikakve znakove mentalne
nestabilnosti," polako odgovori Milo. "Takoer ne vidim razloga
zato bi besmrtnost vodila do ludila, iako vjerujem da se nakon
nekoliko tisua godina ivota kod ovjeka mogu pojaviti
emocionalni poremeaji nepoznate prirode. Ili ivot moda
jednostavno postane dosadan."
"Dosada," zamiljeno ree general. "Da, povremeno mi je
dosadno ivjeti, ali vie me brine moja sklonost prema solipsizmu.
Pretpostavljam da je to posljedica mog naina ivota. Ve toliko
dugo glumim boga u ovome mome kraljevstvu, s nikime ravnim
kome bih se mogao povjeriti, da pomalo poinjem prihvaati tu
ulogu kao realnost. Razumijete li?"
Jan se ponovno uinilo da Milo brino izabire rijei.
"Pretpostavljam da postoji takva opasnost. Ali injenica da moete
objektivno razmiljati o tome dokazuje da niste podlegli iluziji."
"Barem za sada," ree general zamiljeno se smijeei. "I
mogu vam rei, gospodine Haze, da na dananji susret smatram vrlo
zanimljivim. Nema sumnje da vaa prisutnost predstavlja za mene
dobru terapiju. Osim toga, lijepo je ponovno govoriti ameriki. Znate
li da se sjeam kad se va jezik zvao engleski."
"Da, i ja se sjeam," ree Milo. "Sjeam se i Engleske.
Posjetio sam London samo mjesec dana prije tragedije."
"Ah, da," ree general kimajui. "Onaj reaktor. Zvao se
ernobil, zar ne?"
"Ne, taj je bio u Rusiji mnogo godina ranije. Ne mogu se
sjetiti imena onog engleskog. Nesrea ruskog reaktora nije izazvala
182
veu tetu zbog sretnih okolnosti po pitanju vremenskih prilika. U
Engleskoj nisu imali takve sree i govno se prosulo po itavoj Junoj
Engleskoj.
"Kakva nesrea," sloio se general. "Ali u usporedbi s ovim
to se danas dogaa zbog irenja plijesni propast jedne male zemlje i
nije tako znaajna."
"Zar su gljive jednako rairene i u vaem dijelu svijeta?"
"Tamo je jo gore. Zbog toga su na Istoku poeli ratovi
izmeu Nebeskih Gospodara, i zbog toga sam ja ovdje."
"Pitao sam se zbog ega ste se odluili na ovako dugako
putovanje," priznao je Milo.
"Nisam imao izbora. Vjerojatno znate da je na Mirisnom
Lahoru otkazao obrambeni laserski sustav. Ima tome ve vie
godina. Suparniki Nebeski Gospodari su to otkrili i bilo je jo samo
pitanje vremena kad e Mirisni Lahor podlei napadu nekog od
Nebeskih Gospodara. Zato sam se odvaio na ovo daleko putovanje
do drugog kontinenta gdje je ranjivost moga broda jo nepoznata.
Odluio sam napasti prvog Nebeskog Gospodara kojeg sretnemo i
nadao se da e ga moji samuraji zauzeti prije nego njegovi branitelji
otkriju da nam laserska obrana ne radi." Slegnuo je debelim
ramenima. "Plan je uspio. Kad su Panglothovi ratnici shvatili da
mogu gaati moj brod granatama, bilo je prekasno. Moji su ljudi ve
stigli do topova."
"Ali bilo je gusto," ree Milo.
"Tono, ali moram priznati da uope nisam sumnjao u ishod."
Nasmijao se. "Vidite, jo jedan dokaz da se poinjem smatrati
svemoguim."
"I to dalje planirate?"
"Napravit u svoje sjedite na Lordu Panglothu. Veina
njegovih dosadanjih stanovnika prijei e na Mirisni Lahor gdje e
biti pod mojom strogom, ali humanom kontrolom. S flotom od dva
broda poduzet u nove korake da poveam svoj teritorij, sve dok ne
zavladam dovoljno velikim podrujem koje e mome narodu i meni
osigurati preivljavanje.
"Ima smisla," s odobravanjem ree Milo. "Nadam se da emo
sklopiti pogodbu koja e meni i mojoj prijateljici omoguiti da
183
dijelimo s vama ovu svijetlu budunost. Kao naknadu za ono to vam
nudim, naravno."
"Kakva bi bila ta naknada?"
"Pa, radije bih to smatrao poklonom. A to se tie oblika "
ogledao se Velikim Salonom "to to elim je svuda oko vas.
Zadovoljio bi me sam Lord Pangloth."
Nakon duge stanke general je tiho progovorio, "to mi to
moete ponuditi to bi bilo vrijedno itavog Nebeskog Gospodara?"
"Potpuno novog Nebeskog Gospodara," veselo odgovori
Milo. "Nebeskog Gospodara koji je, tako rei, jo u povojima. Novog
i sjajnog, i punog dragocjenog helija. Puno je bolji od svih postojeih
letjelica koje se, kao to znate, sve pomalo raspadaju. I uope ne
sumnjam da je pun najrazliitih ispravnih ureaja iz doba Stare
Znanosti. Bit e to pravo letee blago, i pripadat e samo vama."
General promuklo nastavi, "Gdje tono skrivate tog
djevianskog Nebeskog Gospodara?"
"Ne Gospodara, nego Anela," ispravi ga Milo. "Skriven je u
svom pravom domu - u Raju." Milo se nasmijao i pokazao prstom
prema gore.
21
"Zar e zaista suraivati s onim... onim stvorenjem?' upita
Jan.
Milo je i dalje trpao hranu u usta s neobinim drvenim
priborom kojeg je nazvao tapiima za jelo. Dok je ekala njegov
odgovor uurbano je etala malom prostorijom koju su im dali na
raspolaganje, a ranije je pripadala aristoskim robovima. Napokon se
Milo zadovoljno podrignu i ree: "Ah, divno! Nakon svih tih godina
ponovno mogu uivati u japanskoj hrani. Jesi li sigurna da nee vie
jesti? Pa pojela si samo mrvicu rie."
"Nisam gladna. Osim toga, sva ova jela su od mesa."
"Ne, nisu sva." Uze zdjelu sa stola i prui joj je. "Ovo je
riba."
Ugledavi sjajne bijele komadie ribljeg mesa Jan se
184
namrtila. "I to je meso."
"Tono," ree Milo i stavi komadi ribe u usta. Jan je s
gaenjem okrenula glavu na drugu stranu. "Hoe li mi odgovoriti na
pitanje?" nije odustajala.
"Sve u svoje vrijeme," ree Milo. "Zato sad ne sjedne i
odmori se. Dogaaji se odvijaju vrlo povoljno za nas."
"Za tebe, rekla bih."
"I za tebe. Ako nita drugo, jo uvijek ima kou unato
tvojim najboljom pokuajima da je izgubi. Htio sam te ubiti kad si
poela s onim blesavim prigovaranjem."
"Nisam se mogla kontrolirati. Razljutilo me kad je onako
dodirnuo glavu Lady Jane, kao da je ona neka njegova igraka."
"Lady Jane vie nije naa briga, i to te se ne bi trebalo ticati,"
upozori je Milo stavljajui u usta nove komade ribe.
"Zar ti nimalo ne potuje mrtve?" hladno ga upita.
"Ne potujem ba ni ive, a ne znam zato bih mrtve morao
drukije tretirati," rekao je uz osmijeh.
Jan ga je pogledala i kimnula glavom. "Da, ti nisi nita bolji
od njega. Obojica ste ubojice; samo to on ubija na vioj razini."
"Ne smije tako razgovarati sa svojim zatitnikom,"
uvrijeeno je rekao. "Da nije bilo mene upravo bi trpjela agoniju
prokletih. Ono to ti je priao o deranju koe bila je istina, zna; nije
te samo pokuavao zastraiti."
"Da, znam," ree Jan dok joj je itavo tijelo drhtalo. Omotala
je ruke oko tijela.
Milo ju je zlobno pogledao. "Bilo bi teta da je na
generalisimus proveo svoju prijetnju. Koa je jedno od tvojih
najboljih svojstava. ao mi je da si je ponovno pokrila. Vie si mi se
sviala u onim aristoskim opravama."
"Ali meni je ovako ugodnije." Kad su ih doveli u ovu sobu
Jan je zamolila Mila da od pratnje zatrai neku odjeu. Isprva su joj
donijeli komplicirane ogrtae sline onima kakve su nosile ene koje
su sjedile do generalovih nogu. Zbunili su se kad ih je Jan odbila
traei muku odjeu. Drugi su joj put donijeli odijelo koje je sada
nosila; crnu, iroku koulju i hlae. Muilo ju je jedino to na koulji
nije bilo nikakvih gumba ili zatvaraa, a jedino to ju je uvrivalo
185
bio je neprikladni platneni pojas. Unato tome, nakon sputavajuih
aristoskih haljina i ogrtaa u novoj se odjei osjeala ugodno.
Kad je pojeo svu ribu Milo dohvati drugu posudu. "Morska
trava," rekao je s odobravanjem. "Ovo zaista moe jesti bez bojazni
da e prekriti neki minervanski zakon."
"Rekla sam ti da nisam gladna. Previe sam napeta i
zabrinuta."
"Zbog ega sad brine? Nismo u neposrednoj opasnosti,
imamo hranu, prostor za ivjeti i topli krevet. I jo k tome sve ide po
planu."
"Ne brinem toliko zbog sebe, koliko zbog Ceri." ree mu.
"Zato ne moe uiniti to sam te zamolila i pitati nekoga je li s
njom sve u redu?"
"Zato to sam od generala i njegovih slugu ve traio previe
usluga. Ne elim izazivati sudbinu i dosaivati generalu s pitanjima o
nekoj sluavki, pa makar ona bila i tvoja ljubavnica."
"Ona nije moja ljubavnica," planula je osjeajui kako joj lice
crveni.
Milo se nasmijao. "Trebala bi se vidjeti, amazonko. Sva si se
ozarila od ljubavi. Oh, Boe, kakav si aktivni seksualni ivot vodila u
posljednjih nekoliko mjeseci s princem Casparom, Lady Jane i
tvojom dragocjenom morskom nimfom. to li se dogodilo s onom
malom, suzdranom Minervankom koju sam sreo prvoga dana kad je
stigla na brod?"
"Dobro zna zato sam spavala s Casparom i Lady Jane," ree
ljutito. "A to se tie Ceri, nisi u pravu. Priznajem da sam zaljubljena
u nju, ali nismo ljubavnice. Ona to ne eli."
"Nikad nisi spavala s njom?" pitao je samouvjereno se
smijeei.
"To se tebe ne tie."
"Tako sam i mislio."
Jan se borila da zadri kontrolu nad sobom. "Milo, molim te.
Preklinjem te da mi pomogne saznati to se s njom dogodilo."
Milo je odloio drvene tapie sve zdjele su ve bile
prazne i naslonio se na ruku kao da razmilja. "Dobro," rekao je
napokon. "Ali zauzvrat elim s tobom voditi ljubav. Sada. Ovdje."
186
Okrenuo se prema krevetu. "to kae?"
Na pomisao o intimnim odnosima s Milom njenim je tijelom
proao val gaenja. Ve je zaustila da takav zahtjev glatko odbije, ali
u posljednjem trenutku se predomislila. Morala je misliti na Ceri.
Nakon dugog oklijevanja, odgovorila mu je: "Ako eli, uinit u to."
Milove su se oi suzile. "emu sva ta nevoljkost? to je to na
meni tako neprihvatljivo. Na kraju krajeva, uspjela si prevladati svoja
minervanska pravila o seksu kad si morala spavati s Casparom,
ovjekom koji je uvelike zasluan za unitenje tvog naroda. Jesam li
ti, moda, fiziki odbojan? Ne smrdim, dakle to nije u pitanju."
Jan ga je smatrala fiziki odbojnim, ali nije mogla tono
odrediti to joj se na njemu ne svia. Nije to bilo njegovo tijelo, ve
on u cjelini. to ga je bolje poznavala, to ju je vie uznemiravao; sve
je vre vjerovala da je imao pravo kad je rekao da nije vie ovjek.
On se time oito ponosio, ali u njoj je budio neki atavistiki strah... i
osjeaj gaenja.
"Dakle?" nestrpljivo je pitao.
"Sluaj, spremna sam voditi ljubav s tobom u zamjenu za
pomo pri pronalaenju Ceri, ali izostavimo u svemu tome moje
osjeaje. Nikad se nisi previe zanimao za njih, pa ne mora ni sada."
Poela je otpetljavati vor na pojasu.
Milo je podigao ruku i umorno rekao: "Ne trudi se. Samo sam
te iskuavao. Iz znatielje. Danas sam se tako istroio da mi je libido
na nuli. Jednostavno nemam snage za voenje ljubavi. Nita
osobno."
Osjetila je istovremenu navalu olakanja i razoaranja. "A to
emo s Ceri?"
"Zaboravi je," hladno je odgovorio. "Ako je jo iva, sigurno
su je premjestili na Mirisni Lahor." Pokazao je prema svjetlima
drugog Nebeskog Gospodara to su se nazirala kroz prozor. Dva su
divovska zrana broda letjela jedan uz drugoga, povezani brojnim
kablovima. Meu njima se protezao drveni pomini most. Jan i Milo
su ranije promatrali kako kolone protjeranih Panglothovih stanovnika
prelaze tim mostom na Mirisni Lahor.
"Okrutni gade," proaptala je Jan ibajui ga pogledom.
"Kako je mogu zaboraviti? Ona mi je sve na svijetu."
187
Milo je natoio jo jednu au pia kojeg je nazivao saki.
Popio je pie i rekao, "Mora biti realna. Dovoljno riskiram ve i
time to sam tebe ukljuio u svoje planove. Utroje nikako ne
moemo uspjeti."
"Uspjeti? to uspjeti?"
"Spustiti se na tlo. Morat emo skoiti s broda. Ne jo,
naravno, ali u sljedeih dva dana kad se pribliimo ostacima
aerodroma Armstrong."
Jan je bila zbunjena. "Ali zato? Mislila sam da upravo tamo
eli stii. Rekao si generalu da se tamo nalazi komunikacijski
ureaj."
"Jo uvijek si jako naivna, Jan, unato svemu," rekao je uz
uzdah. "Misli da mu ja zaista vjerujem? im dobije ono to eli
naredit e da me ubiju. Mogu zamisliti kako bi se to dogodilo
pozvao bi me na veeru ili pie da proslavimo na uspjeh, a tada bi se
pojavili njegovi ratnici naoruani automatskim pukama i proreetali
me mecima." Nasmijeio se zamiljajui taj prizor. "Osim toga, on
oito vie nije uraunljiv."
"to?"
"Njegove sumnje da sve vie gubi vezu s razumom su tone."
Milo je natoio jo jednu au sakija.
"Ne razumijem," ree Jan. "Ono to si mu priao o Nebeskom
Gospodaru ipak nije tono?"
"Oh, da! Itekako je tono."
Milo je opisao generalu kako je prije mnogo godina saznao za
Nebeskog Anela. "Bilo je to za vrijeme leta s Marsa na Starshine.
Upravo sam sabotirao glavni spremnik goriva, pa smo odluili da
umjesto na Starshine pokuamo sletjeti na Zemlju. Nalazili smo se
nekih 20.000 kilometara od Zemlje kad je na radar zabiljeio neko
veliko tijelo. Bilo je tako veliko da smo mislili da se pribliavamo
nekom svemirskom naselju koje je davno zaboravljeno. Tada je na
kompjuter izvukao iz svojih datoteka rjeenje te zagonetke. Pronali
smo Raj, divovsku tvornicu u kojoj su se proizvodili Nebeski Aneli.
"Meu nama je izbila svaa," nastavio je Milo. "Veina je
htjela iskoristiti dio dragocjenog goriva koje nam je ostalo i pribliiti
se Raju. Vjerovali su da tamo postoje zalihe goriva koje bismo mogli
188
upotrijebiti. Ja sam se, naravno, protivio, jer nikako nisam elio
nastaviti putovanje prema Starshineu. Meutim, drugi su me
nadglasali pa nisam imao drugog izbora nego pustiti ih da rade to
hoe.
"Moram priznati da nas je doekao udesan prizor. U svemiru
je lebdio golemi valjak, dugaak oko 2000 metara, okruen
bezbrojnim solarnim elijama. Ali pravo iznenaenje nas je tek
ekalo u unutranjosti se nalazio posve novi Nebeski Aneo.
"No to jo nije bilo sve, jer uskoro je iz Raja stigla radio
poruka sa zahtjevom da se predstavimo. Jedan straan trenutak mislio
sam da je mjesto nastanjeno, ali pokazalo se da je poruku poslao
kompjuter. Predstavili smo se i zatraili dozvolu za pristajanje, no
kako nismo znali odgovarajui kod kompjuter nam je, naravno,
zabranio pristup.
"Ja sam u meuvremenu kopao po sjeanjima nastojei se
sjetiti svega to sam ikada uo o Raju. Sjetio sam se da je Raj uvijek
radio gotovo potpuno automatski. Postojalo je dodue nekoliko ljudi
koji su nadgledali poslove, ali izgradnja Nebeskih Anela bila je
preputena robotima koje je kontrolirao centralni kompjuter.
"Znao sam i to da je tvornica naputena davno prije
Genetskih Ratova, jer se zahvaljujui genetskoj revoluciji stanje u
treem svijetu popravilo i Nebeski Aneli vie nisu bili potrebni. Ali
bio sam siguran da se nikada nije spominjao zavren Nebeski Aneo
ostavljen u tvornici.
"Jedino mogue rjeenje ove tajne bilo je da je nakon odlaska
svih ljudi kompjuter nastavio svoj program izgradnje. Tvornica je
bila potpuno ispravna elektromagnetski meteorski tit je jo uvijek
radio, a kad smo prili blie mogli smo vidjeti paukolike robote koji
su hodali po tvornici i samom Nebeskom Anelu. Kad smo pokuali
pristati uz tvornicu kompjuter je izmaknuo tvornicu i onemoguio
nam pristup. Budui da nam je nestajalo goriva, nismo imali drugog
izbora nego, na moje veliko olakanje, ponovno krenuti prema
Zemlji.
"Ali sve ove godine razmiljao sam o tom nevinom Anelu.
Tada mi je palo na um da kompjuter koji upravlja tvornicom
vjerojatno eka znak sa Zemlje da poalje Nebeskog Anela na
189
njegovo odredite. Sjetio sam se, naime, da je postupak lansiranja
takoer automatiziran. Dakle, treba samo poslati ispravni signal i
malo ekati, a tada, gle uda, s neba pred tebe sie potpuno novi
Nebeski Aneo. Problem je, naravno, pronai ispravni signal i nain
kako ga poslati."
"Mislite da biste to mogli uiniti?" pitao je general.
"Siguran sam," odgovorio je Milo. "Znao sam da je Nebeskim
Anelima upravljao komandni centar Ujedinjenih Naroda. Morao
sam samo saznati gdje se on nalazi, otii tamo i poslati odgovarajuu
naredbu u Raj."
"Kako znate da komandni centar jo uvijek radi? Ipak je
prolo mnogo vremena," primijeti general.
"Jer sam stupio s njime u vezu. Ili barem s kompjuterom koji
njime upravlja. To sam radio u upravljakoj sobi kad su stigli vai
ratnici. Oduvijek sam vjerovao da je Panglothov kompjuter jo
uvijek u vezi s komandnim centrom. Od prvog dana kad sam doao
na ovaj brod smiljao sam nain kako da dospijem u kontrolnu sobu.
Meutim, to nisam uspio sve dok nije stigla moja mala partnerica i
ugurala se meu Aristose. Preko nje sam doznao da u kontolnoj sobi
postoji ispravni terminal, i to me jako razveselilo. Meutim, nijedna
kombinacija moguih pristupnih kodova nije u kompjuteru izazvala
nikakav odgovor. Ili je komandni kompjuter ignorirao signal, ili je
greka bila u opremi. Shvatio sam da e metoda pokuaja i pogreke
preko Jan trajati beskonano dugo ipak sam morao sam doi do
kompjutera.
"Kad ste se danas pojavili s Mirisnim Lahorom," nastavio je
Milo, "napokon mi se pruila prilika. Uspio sam brzo isprobati sve
mogue ifre i kompjuter mi je napokon odgovorio. Pitao sam ga
gdje se nalazi i dobio odgovor. Komandni centar je smjeten na
aerodromu Armstrong, koji se nalazi na Istonoj obali. Do tamo nam
treba oko dvadesetetiri sata leta. Kad sklopimo pogodbu dat u vam
tone koordinate."
General se jo uvijek dvoumio. "Kako ete, kad stignemo u
komandni centar, saznati kod kojim se pokree lansiranje Nebeskog
Anela na Zemlju?"
"Taj je podatak pohranjen negdje u onom kompjuteru. Uz
190
dovoljno vremena sigurno u ga uspjeti izvui. Dakle, Shumi
Horado, nebeski generalu; jesmo li se dogovorili?"
General je, naravno, pristao.
"... Ali ako je sve to zaista tono, kako mu moe samo tako
prepustiti potpuno novi zrani brod?" zbunjeno je pitala Jan.
"Ah, pa nije ba sve tono," osmjehne se Milo. "Komandni
centar nije na aerodromu Armstrong, nego u oblinjem gradu. Na
vrhu zgrade poznate kao Nebeski Toranj. Jo uvijek je se jasno
sjeam. Kad stignemo u grad morali bismo je lako nai."
Janina ramena su klonula. Odjednom ju je obuzela slabost.
Sjela je u stolicu i umorno nastavila razgovor. "A kako emo stii do
grada?"
"Morat emo malo letjeti."
"Oh, stvarno? U emu? Ima li negdje pri ruci treeg
Nebeskog Gospodara spremljenog za ovakvu priliku?
"Ne, letjet emo na jednoj od onih japanskih jedrilica."
"Velika Majko, ne misli valjda ozbiljno..."
Kimnuo je.
"Izgledaju strano opasne."
"Glupost. Jedrenje je prekrasan sport. Neko sam jedrio na
slinim napravama iz pukog zadovoljstva. Zvali smo ih zmajevima.
Naravno, to je bilo prije nego sam postao besmrtan. Poslije vie
nisam htio riskirati..."
"Riskirati? Rekao si da nisu opasne."
"Nesree se dogaaju. Kad postane besmrtan, stav o
izlaganju opasnostima ti se mijenja. Ima vie za izgubiti."
"Mogu zamisliti," ree Jan hladno. Um joj je ve zaokupljalo
drugo pitanje. "Rekao si da emo ui u grad! to je s virusnim
sporama?"
Milo slegnu ramenima. "To je rizik kojeg moramo prihvatiti.
Ali uz malo sree neemo uope morati hodati gradom. Sletjet emo
ravno na Nebeski Toranj."
"Rizik. Upravi si rekao da izbjegava opasnosti," predbacila
mu je.
"U ivotu mora povremeno riskirati," mirno je odgovorio.
Jan ga sumnjiavo pogleda. "Nekako mi se ini da u se samo
191
ja izloiti opasnosti zaraze. Nisi li zajedno s besmrtnou moda
dobio i besprijekoran imunoloki sustav?"
"Sumnjam da je takvo to mogue," odgovorio je.
"Priznajem, dodue, da je moj imunoloki sustav bolji od tvojega. Ali
ne brini, vjerojatnost da naiemo na neko zaraeno podruje je vrlo
mala."
"Ja sam ula drukije prie," promrmlja Jan. Milo je zijevnuo.
"Dakle, to je razlog zato mora zaboraviti Ceri. Jedrilica moe nositi
samo nas dvoje."
"Nikad je neu zaboraviti," odluno ree Jan. "Dobro. Onda
ostani ovdje, ako eli. Sigurna sam da e ti se svidjeti uloga geje i
zadovoljavanje eljica Horadovih samuraja. Ako misli da je enama
za vladavine Aristosa bilo teko, trebala bi osjetiti malo Japanske
domiljatosti."
Jan je toga bila i sama svjesna. Ono malo to je doznala o
ivotu u Horadovoj zajednici bilo je dovoljno da je uvjeri kako ene
ovdje nemaju nikakva prava. Bile su u potpunosti podreene
mukarcima. "Dakle?" upita Milo.
"Ne, ne elim ostati ovdje," priznala je. "Ali ne mogu samo
tako napustiti Ceri. Ne mogu..."
Milo je prstima pogladio elavu lubanju i namrtio se.
"Sluaj," ree napokon, "ne mogu ti nita obeati, ali moda emo je
kasnije moi otkupiti od Horada." "Kako?" upita Jan s olakanjem.
"Kad zauzmemo naeg Nebeskog Gospodara moemo se probati
nagoditi s Horadom. Ponuditi mu neku Staru tehnologiju u zamjenu
za tvoju morsku nimfu." "Misli li da e pristati?"
"Ne znam zato ne bi," uvjeravao ju je Milo. "Ali zapamti,
nita ti ne obeajem."
"Jan se zagledala u njega. "Milo," ree polako, "obeaj mi
zakuni se svime to ti je sveto da e ako sve bude u redu uiniti
sve to moe za Ceri."
On uzdahnuvi ree, "U redu, dajem ti svoje iskreno
obeanje. Zavrimo sad ovaj razgovor i leimo u krevet. Moram se
dobro naspavati." Ustao je i skinuo kimono. "Ako hoe, moe sa
mnom dijeliti krevet. Jo uvijek nisam sposoban voditi ljubav, pa te
to ne mora brinuti."
192
"Ako nema nita protiv, radije u spavati sama," odgovorila
je. "Na podu."
Milo slegnu ramenima. "Kako god hoe." Odjeven samo u
donje rublje legao je u krevet i priguio rasvjetu.
Jan se nije pomakla sa stolice. Nakon nekog vremena ree,
"Milo, zato me vodi sa sobom?"
"Mi smo partneri, sjea se. Tako smo se dogovorili. Ti si
pomogla meni, a ja sad pomaem tebi."
"Ne znam, ali nekako mi se ini da ti nisi ovjek koji bi se
bez nekog dubljeg razloga optereivao ispunjavanjem svoga dijela
obaveze. Vie ti nisam potrebna, pa bi me jednostavno mogao
ostaviti ovdje."
"Tko kae da mi nisi potrebna?"
"Milo, ja ti nikada neu biti ljubavnica."
Nakon kratke stanke tiho je odgovorio. "Vidjet emo.
Dogaale su se i udnije stvari."
Jan je utke sjedila u mraku, a tada nastavi. "Milo?"
"to je sada? Pokuavam spavati."
"General je spomenuo neku enu. Mirandu. Tko je ona bila?"
Milo dugo nije odgovorio. Nakraju ree, "Ona mi je puno
znaila."
"Jesi li je volio?"
"Ljubav je neto to ne postoji. Ali priznajem da mi je znaila
vie nego itko drugi osim mene samoga."
"Zato je bila tako posebna?"
"Zato to je bila ja."
22
"Zar si poludila? Ne moe ostati ovdje. Zna i sama da je to
opasno. Moramo odmah otii. Oni kreteni su ve unitili sjedite
moje tvrtke i vjerojatno su na putu prema ovamo."
Milo i Miranda bili su u Morskoj Sobi. Holografski monitori
stvarali su atmosferu neke plae na tropskom otoku u Junom Moru.
Zvuni efekti i grijalice upotpunjavali su ugoaj. Miranda je bila
193
odjevena u staromodni sako i hlae, koje je pokrila skupocjenim
ogrtaem. Bezvoljno se naslonila na humak koji se protezao medu
dvjema palmama i poigravala se slamkom to je virila iz imitacije
kokosovog oraha u njenoj ruci. "Ozbiljno, Milo. Ne idem s tobom.
Ostat u ovdje. Zasad sam ovdje sigurna, jer je posjed dobro
zatien. Kasnije u ve nekamo otii. Nekako u preivjeti," rekla je
hladno.
Milo ju je gledao s nevjericom. "to je tebi? Zna da sama
nikako ne moe preivjeti. Zato ide sa mnom i gotovo. Pouri sada
i spremi svoje stvari."
Buno srui kroz slamku Miranda nastavi, "Milo, ini mi se
da ti uope ne shvaa to ti govorim. Pokuavam ti rei da ne elim
vie biti s tobom. Gotovo je. Razumije?"
"to to govori?" vikao je panino. "Ne moe ivjeti bez
mene! Ja sam tvoj ivot! Za ime Boga, pa ja sam te stvorio]"
Bacila mu je lani kokosov orah u glavu. U posljednji tren se
uspio izmaknuti, a orah se otkotrljao plaom i nestao u jednoj od
holografskih projekcija. Iz tog se smjera zauo zvuk razbijenog
stakla. Miranda se podigla s humka i optuujui uprla prst u Mila.
"Da!" vikala je. "Ponovi to!
Jo jednom mi daj na znanje da ti dugujem! itav svoj kratki
ivot sluala sam jednu stvar da je veliki Milo Haze izvadio rebro
iz svoga savrenoga tijela i stvorio savrenu enu. Tonije, savrenu
enu za Milu Haza. enu napravljenu po njegovoj slici!" Lice joj se
iskrivilo od bijesa, a prsa se ubrzano nadimala.
Mila je preplaila njena ljutnja. "U redu, u redu..." umirivao
ju je. "Smiri se. U zadnje si vrijeme doivjela mnoge stresove i
normalno je da si uznemirena. Znam da ne misli ovo to si rekla. Jo
uvijek me voli koliko i ja tebe." Priao joj je blie, zavukao ruke
pod njen ogrta i pomilovao joj grudi. Ali Miranda mu je odgurnula
ruke i odmakla se.
"Ne volim te! Ne voli ni ti mene. Ti voli samo sebe!"
prezirno je vikala. "U tome je bit svega. Bit moga postojanja! Kad
smo zajedno u krevetu, ti uope ne vodi ljubav sa mnom ti
masturbira."
"Miranda, ne govori tako," upozorio ju je.
194
"Nije li znanost udesna?" nastavila je istim prezirnim
glasom. "Neko je ljudima bila dovoljna desna ruka, ali sada za
pukih par milijardi dolara mogu dobiti neto poput mene vlastiti
enski klon, uzgojen u umjetnoj maternici, podvrgnut ubrzanom
razvoju, kljukan sjeanjima iz druge ruke... i sve to u est godina.
Savrena ljubavna naprava za ovjeka s pretjerano izraenim
Narcisovim kompleksom. To ja zovem napretkom!"
Njene su ga rijei povrijedile. "Miranda, ja to ne gledam tako.
Ti si jednako stvarna kao i ja..."
"Oh, puno ti hvala," rekla je sarkastino. "Iz tvojih usta to
stvarno zvui kao kompliment."
Milo je duboko udahnuo. Htio je zgrabiti Mirandu i stresti joj
s lica taj podli, prijekorni izraz, ali znao je da sada ni u kom sluaju
ne smije izgubiti kontrolu nad sobom. Ovaj njen udni stav je
sigurno neki privremeni emocionalni poremeaj koji bi se morao
izgladiti razgovorom. Ozbiljno je rekao: "Miranda, na odnos je
poseban jedinstven. Bliskiji smo nego ijedan drugi par na svijetu."
"Ako dvoje ljudi ne moe postati prisnije od ovoga, onda Bog
pomogao ovjeanstvu," rekla je podrugljivo.
"Ne moe to opovrgnuti!" nastavio je Milo. "Voli me
jednako kao to ja volim tebe. Nema izbora, ti si..." Zautio je
shvativi da ponovno grijei.
Miranda je zavrila reenicu umjesto njega. "... stvorena da te
volim. Da, Milo, svjesna sam toga. Ali vie ne vrijede isti uvjeti kao
nekad, jer ti vie nisi isti ovjek."
"Kako to misli?"
"Mislim na sva ona 'poboljanja' kojima si se podvrgnuo. Ona
kod tebe imaju kumulativni uinak. Promijenio si se na nain koji
nisi ni predvidio. U stvari, poela sam osjeati da ti vie uope nisi
ovjek."
"Kakve su to gluposti!" povikao je. "Sigurno si pijana!"
"Ne, nisam. Govorim ti istinu. Preao si neku nevidljivu
granicu koja dijeli ljude od neega drugog. Svojim si se prepravkama
izbacio iz ljudske rase!"
"Glupost! Priznajem da sam se promijenio, ali jo uvijek sam
ovjek!" urno je odgovorio.
195
"ovjek?" pitala je. "Koje ljudsko bie ne osjea bol. Koje je
ljudsko bie nesposobno osjetiti strah? Paniku? Uas?"
"Zato me pomanjkanje tih ljudskih slabosti ini manje
ovjenim? Zato bi se ovjenost definirala sposobnou
doivljavanja bola, straha i uasa?"
"Mogla bih ti nabrojiti mnoge razloge, ali najvaniji je taj da
ako ne osjea bol i strah ne moe suosjeati s nama koji ga
osjeamo. Zbog toga vie nisi jedan od nas. Izdvojio si se iz ostatka
ovjeanstva."
Milo je zatresao glavom. "Ne, ne, ne razumije. Predobro se
sjeam kako je to patiti od tih neugodnih osobina takozvanog
ovjeanstva. To to sam ih se oslobodio ne ini me neovjenim.
Ako nita drugo, mogu vas vie aliti! Ne zna to proputa,
Miranda. Nakon posljednjeg poboljanja osjeam se potpuno
slobodan. Mogla si biti ista kao ja, samo da nisi bila tako
tvrdoglava."
"Ponovno ti zahvaljujem na daru besmrtnosti, Milo, ali svi
ostali darovi koje si mi nudio uope me ne privlae."
"Jednog e dana poaliti to si ih odbila," rekao joj je
hladno.
"Taj dan nee nikada doi, Milo. Sigurna sam u to.
Iako sam tek tvoja genetska jeka, ja sam ipak ovjek. A to
elim i ostati."
Sve je tee kontrolirao svoje postupke. Morao je upotrijebiti
svu snagu volje daje ne udari. "Ja jesam ovjek. Nadovjek, moda,
ali u osnovi ipak ovjek."
"Ti to i moda misli, Milo, ali nisi. Zar ne vidi kakav si
postao? Ljudska je osobnost splet bezbrojnih sloenih i profinjenih
biolokih procesa koje znanost nikada- nee u potpunosti upoznati.
Ne moe samo tako izrezati velike dijelove sistema kao to su ih
genenjeri izrezali tebi bez da uniti neto vitalno..." Miranda je
zadovoljno kimnula glavom. "Da... da... upravo tako. Na neki si se
nain ubio, Milo." Poela se smijati. "To je, zapravo, ironino.
Uloio si toliki novac da bi postao supermen, a pritom si u stvari
poinio svojevrsno samoubojstvo. Hoda svijetom mislei da si
besmrtan, a u dui si zapravo mrtav i napola pojeden od crva."
196
"Umukni!" eksplodirao je i podigao ruku da je udari. "Ne
elim vie sluati te praznovjerne gluposti! Posljednji put te pitam,
ide li sa mnom ili ne?"
"Ne, Milo. Ne mogu vie izdrati kraj tebe. Nije to samo
tvoja promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljanja' su
te pokvarila na nekoj istananoj razini. Kad kaem da si mi fiziki
odbojan, ja to zaista mislim i to sa svakom tvojom stanicom u mome
tijelu."
Milo je polako spustio ruku. Dugo je u tiini zurio u nju, a
zatim se okrenuo i potrao 'plaom'. Proao je kroz jednu od
holografskih projekcija i izaao kroz vrata. Dizalom se popeo u
spremite letjelica na krovu. Na ulazu u spremite sreo je jednog od
manjih kunih kiberoida. "Dobra veer, gospodine Haze. Izlazite li?"
"Da," osorno je odgovorio dok je prilazio svojoj letjelici. Nije
imao neki odreeni plan, samo je znao da mora napustiti dravu. A
tada? S obzirom na brzinu kojom se ire nove bolesti moda bi
trebao razmisliti o odlasku s planeta.
"Ovo je ugodna no za letenje," rekao je kiberoid koji ga je
pratio.
"Da, zaista jest," bezvoljno mu odgovori Milo. Dok se penjao
u letjelicu na um mu je pala nova misao. Pogledao je prema
Mirandinoj letjelici koja se nalazila s druge strane spremita i
pokazao je kiberoidu. "Uniti onu letjelicu," naredio je. "Otvori
komandnu plou i uniti jedinicu za upravljanje."
"Ali, gospodine," ree kiberoid tihim glasom. "Ona je dio
vlasnitva koje mi je povjereno na uvanje."
"Ponitavam sve tvoje programske upute i nareujem ti da
uini to sam ti rekao."
"U redu, gospodine." Kiberoid je otiao do Mirandine
letjelice, otvorio komandnu plou i gurnuo unutra svoju lankovitu
ruku. Iznutra se zauo zvuk drobljenja metala. Zadovoljan, Milo je
ponovno zakoraio u letjelicu ali zaustavio ga je neki prigueni zvuk.
Udaljena grmljavina?
Ne. Zvuk je bio sliniji ljutitom zujanju strljena. Otiao je do
vrata spremita i pritisnuo dugme za runu kontrolu. Vrata su se
otvorila te on izae na krov. Odavde se zvuk uo mnogo bolje. Znao
197
je to ga uzrokuje, ali je ipak pozvao kiberoida na krov da potvrdi
njegovo miljenje. "Ljudi," rekao je kiberoid. "Mnogo ljudi. Dolaze
ovamo."
"Da," ree Milo. Otiao je do ograde i zagledao se u zid na
kojem je obrambeni sustav blistao svjetlou razliitih boja.
"Oekujete li goste, gospodine?" zanimalo je kiberoida.
"Ne, ali oekuje ih moja supruga. Ona e se pobrinuti za
njih." Pourio se natrag u spremite.
"Koliko gostiju oekuje vaa supruga? Sudei po zvukovima
ovamo dolaze stotine ljudi."
"Ne brini, siguran sam da e ih Miranda uspjeti sve zabaviti.
Ona voli veliko drutvo," rekao je Milo dok se penjao u letjelicu.
Vrata letjelice su se zatvorila te Milo naloi kompjuteru da podigne
letjelicu na visinu od tri stotine metara i odrava je da tamo lebdi.
Na toj je visini Milo preko monitora pratio zbivanja na tlu.
Kiberoid je pogrijeio u procjeni. Iz ume su prema sjevernom zidu
hrlile tisue ljudi. Milo je pretpostavljao da dolaze iz Luxtona,
najblieg velikog grada uz njegov posjed. uo je da u tom gradu
vlada epidemija.
Na jednom od monitora mogao je izbliza vidjeti gomilu. Svi
su nosili oruje. Puke, sjekire, ak i vrtni alat. Milo se nasmijao. Sve
ga je ovo podsjealo na prizore iz starih filmova strave - horde
ljutitih seljaka ile su spaliti dvorac lokalnog vampira ili ludog
znanstvenika. Nedostajale su im jo samo baklje.
Prvi redovi pobjenjele gomile nalazili su se jo samo
stotinjak metara od zida. Milo im je odluio pomoi. Povezao se s
kunim kompjuterom i dao mu kodiranu naredbu koja ponitava sve
prijanje naredbe i onesposobljava cjelokupni obrambeni sustav, uz
izuzetak kiberoida koji su radili kao samostalne jedinice. Tada se
ugodno namjestio u stolici ekajui da zabava pone.
Nije im trebalo dugo da udu na posjed. Prvo se zauo niz
eksplozija koje su na nekoliko mjesta otetile zid, a tada su rijeke
ljudi poele navirati u vrtove. Tamo su naili na prvu pravu zapreku -
tri velika kiberoida napali su ih automatskim pukama i laserima. U
prvih trideset sekundi stradale su stotine napadaa, ali bilo ih je jo
toliko da kiberoidi nisu imali nikakve anse zaustaviti prodor.
198
Ubrzo ih je sruila golema teina naviruih tjelesa te su se,
bespomono maui nogama, uskoro pretvorili u bezoblinu masu
metala i plastike. Gomila je nastavila put prema kui.
Perverzni hir potaknuo je Mila da se ukljui u kuni audio-
vizualni nadgledni sustav. Miranda je jo uvijek stajala u Morskoj
Sobi, ali specijalni su efekti bili iskljueni i ona je gledala kroz jedan
od prednjih prozora. Pozvao ju je, a ona se okrenula prema jednom
od nadglednih ureaja koje je aktivirao. "Milo?" uznemireno je
pitala. "Jesi li to ti? to se dogaa? Zato zatitni sustavi ne rade?"
"Vjerojatno se neto pokvarilo," odgovorio je. "Ili ih je netko
sabotirao. Nema vie puno vremena. Pouri i uzmi svoju letjelicu.
Nemoj nita spremati."
"Gdje si ti?"
"Oko tri stotine metara nad kuom. Doi i pridrui mi se.
Brzo!"
Pogledala je jo jednom kroz prozor i istrala iz sobe. Milo se
zadovljno nasmijao i prekinuo vezu. Zaula se jo jedna eksplozija.
Sa zida na prednjem dijelu kue dizao se dim. Sada ve sigurno ulaze
u prizemlje. Jo malo...
Usmjerio je jedan od senzora prema vratima spremita na
krovu i ekao.
Minutu kasnije na vratima se pojavila Miranda pogleda
usmjerenog prema gore. Zumirao je njeno lice. Zjenice su joj se
rairile od straha. Pretpostavljao je da su joj napadai vrlo blizu i
ponovno se nasmijao zamiljajui kakav joj je bio izraz lica kad je
vidjela da joj letjelica ne radi.
Istrala je na krov divlje maui rukama. Oito je vidjela
svjetla njegove letjelice. Iz spremita su doprli hici puaka. Kuni
kiberoid jo uvijek obavlja svoju dunost, pomislio je Milo. Ili
moda pokuava posluiti 'goste' i udi se zato na njega pucaju. Na
tu se pomisao Milo glasno nasmijao.
Kroz vrata spremita poeli su navirati osvetnici. Prvo ovjek
s automatskom pukom, zatim ena s dugakom sabljom... Pojavili
su se i ostali.
Miranda je potrala, ali nije imala kamo osim skoiti s krova.
Uhvatili su je u kutu i okruili je, a ona je i dalje mahnito mahala
199
Milu. Milo se nagnuo i iskljuio svjetla na letjelici. Tada je pozorno
pratio na ekranu dok su Mirandu trgali u komade. Tek kad je sve bilo
gotovo shvatio je da ima erekciju.
Usmjerio je letjelicu prema dolje i spustio se nad gomilu prije
nego je itko shvatio to se dogaa. Njegovi laseri i puke brzo su
ubili sve ljude na krovu. Tada je bacio bombu na kuu i odletio
prema jugu.
23
Bljeskovi munja osvjetljavali su visoke tornjeve dalekog
grada. Jan je bila zapanjena. Prvi puta je vidjela grad i njegova je se
veliina duboko dojmila. Kako se zgrade mogu uzdizati tako visoko
u nebo, a da im ne propadnu temelji? A sama pomisao da su neko te
zgrade bile pune ljudi! Nije mogla zamisliti da je toliko ljudi uope
ikada ivjelo istovremeno.
"Ovdje je sigurno ivjelo nekoliko tisua ljudi," rekla je Milu.
"to?" pitao ju je odsutno. U posljednjim je minutama bio
neobino tih. Naslonio se na ogradu i zamiljeno. je promatrao grad.
Jan je ponovila svoje rijei, te on odgovori. "Oh, mnogo vie od toga.
U njemu je ivjelo est milijuna stanovnika."
"est milijuna!" S nevjericom je zatresla glavom.
"Tono. Dobro sam poznavao grad. Posljednji put kad sam ga
vidio bio je jo iv. Svi su ovi tornjevi bili osvijetljeni, ulicama su
vozili automobili, nebom su zujale letjelice..." Ponovno je utihnuo.
Jan je pretpostavljala da se prisjea dogaaja od prije
nekoliko stoljea i nakratko je prema njemu osjetila saaljenje. "Gdje
je taj Nebeski Toranj u koji moramo stii? Je li to ona visoka zgrada
u centru grada?"
"Pssst," upozorio ju je Milo i pogledao prema dva tiha
samuraja koji su ih neprestano pratili, pa su i sada stajali nekih tri
metra iza njih na maloj promatrakoj platformi. Jan i Milo su imali
generalovu dozvolu da se slobodno kreu po javnim povrinama
irom Lorda Panglotha, ali kad god su napustili kabinu za njima su
krenula dva ratnika.
200
Milo je rekao da oni vjerojatno ne razumiju ameriki jezik
bio je prilino siguran da ga poznaje samo general ali da ipak ne
smiju riskirati i otvoreno razgovarati pred njima.
"Govori apatom," rekao joj je naginjui glavu prema njenom
uhu. "Da, to je Nebeski Toranj. Nadam se samo da on nee probuditi
neka uspavana sjeanja u glavi naeg prijatelja Horada."
"Kad emo krenuti?" upita Jan. Bili su ve prilino udaljeni
od grada i nimalo joj se nije sviala pomisao da e itav taj put
morati preletjeti na japanskoj jedrilici. Svakog asa udaljenost je
postajala sve vea, jer je Lord Pangloth u velikom krugu zaobiao
grad i sada je letio prema sjeveru gdje je leao Armstrongov
aerodrom.
"Kad se potpuno smrai," proapta Milo.
"Ali kako emo u mraku vidjeti kamo idemo?"
"Zar ti nisam rekao? Ja savreno vidim u mraku."
Kod Mila je vie nita nije moglo iznenaditi. Kimnula je
glavom i rekla, "Da, ali ja ne vidim."
"Ne brini, ja u kormilariti. Mora samo tono slijediti moje
upute i sve e biti u redu. Na jedini problem je ona oluja nad
bregovima. Nadajmo se da se kree u drugom smjeru."
"to je s naim drugim problemom?" pitala je potajno
pokazujui glavom prema pratiocima, koji su se pretvarali da gledaju
grad.
Milo ih je pogledao i slegnuo ramenima. "Nisu oni problem.
Ba naprotiv, bit e nam korisni. Jedan od njih." Nije joj objasnio
svoj plan, a ona na tome nije ni inzistirala. Znala je da e ve doznati
to mu je na umu. Neka Milo u meuvremenu uiva u svojoj maloj
dramatskoj igri.
Sve vie su se udaljavali od grada i uskoro je Jan jo jedva
nazirala njegove tornjeve kad bi ih obasjale munje. Jasno je vidjela
svjetla Lorda Panglotha, koji je pratio Mirisni Lahor na udaljenosti
od oko kilometar i pol. Misli joj se ponovno vratie na Ceri je li
na Lordu Panglothu ili na Mirisnom Lahoru? Je li joj dobro? to se s
njom dogaa u ovom trenutku?
Ta su pitanja u njoj samo pobudila zebnju za Ceri, pa je Jan
pokuavala ne razmiljati o njima. Pogledala je Mila,
201
koji je opet zamiljeno gledao pred sebe. Zbog toga joj se
nametnulo novo pitanje: zato ponovno povjerava svoj ivot tom
udnom stvorenju kad ve otprije zna da mu ne moe vjerovati? to
je vie doznavala o Milu to ju je on vie uznemiravao. Jo uvijek nije
bila sigurna koje su njegove prie iz prolosti istinite, a koje su
izmiljene.
Ono to joj je ispriao o Mirandi, na primjer, nije nikako
mogla prihvatiti: da je ona doslovce bila on u enskom tijelu, klon
uzgojen iz jedne njegove stanice u kojoj su genenjeri zamijenili Y
kromosom. Tako se Milo mogao oeniti samim sobom. "Vjenanje
odrano u boanskoj epruveti," rekao je ogoreno. Jan je stekla
dojam da njegovi odnosi s klonom nisu ispali onakvi kakvima ih je
zamislio, ali unato bezbrojnim pitanjima koje mu je postavila Milo
je odbijao ita vie rei o Mirandi. Sjeala se da je Milo rekao
generalu da je Miranda mrtva i pitala se u kakvim je okolnostima
umrla.
"Vrijeme je," proapta Milo.
Te su je rijei iznenadile. "to...?" poela je, ali Milo je ve
krenuo prema dvojici samuraja. Neto im je rekao na njihovom
jeziku. Jan je to zvualo kao pitanje. Samuraji su se zbunjeno
pogledali dok im se Milo sve vie pribliavao. Tada je napao...
Samuraji nisu imali vremena izvui sablju. Jedan od njih je
poletio unazad, odbio se od zida i pao na koljena. Iz nosa mu je
kapala krv. Drugoga je Milo drao za glavu i zakretao je sa
zastraujuom snagom. Zauo se odvratan zvuk kad su mu se vratni
kraljeci poeli drobiti. Jan je okrenula glavu. Kad je ponovno
pogledala samuraj je nepomino leao na podu, a Milo se naginjao
prema prvom ovjeku. Udario ga je bridom dlana po stranjoj strani
vrata. Samuraj se prevalio na trbuh i ostao tako leati. Milo mu je
skinuo pojas s orujem i bacio ga pred Janine noge. Tada je podigao
mrtvog ovjeka, odnio ga do ruba platforme i bez ikakvog napora
bacio preko ograde. Tama je ubrzo progutala le. Milo se vratio do
drugog tijela i poeo ga svlaiti.
Sve se dogodilo tako brzo da se Jan nije ni snala. Prije
nekoliko trenutaka na maloj su platformi stajala i disala dva iva
ljudska bia, a nakon treptaja oka obojica su bili mrtvi i jedan je ve
202
letio kroz no prema tlu...
Milo je navukao na sebe odjeu i oruje mrtvog ratnika.
Okrenuo se prema Jan i rekao, "Uzmi ovo oruje. Vjerojatno e ti
zatrebati." Dok je inila to joj je rekao on je navukao samurajevu
kacigu i zadovoljno se nasmijao. "Kako izgledam?"
"Sve ti je premalo. Nee nikoga prevariti... barem ne
zadugo," odgovorila je.
"Nisam ni oekivao da u nezamijeen otii tamo i vratiti se,"
mirno je nastavio. "Posebno kad se budem vraao s jedrilicom u ruci.
Ali ova e mi odjea dati malu prednost, a to je sve to mi treba.
Vidimo se uskoro..." Podigao je golo tijelo i bacio ga preko ograde, a
tada je potrao prema vratima i ubrzo nestao s vidika.
Jan je uzdahnula, a tada se polako okrenula i naslonila na
ogradu trudei se sakriti oruje tijelom za sluaj ako se za Milove
odsutnosti na platformi pojavi neki Japanac. Pod jaknom je uvala
mjeinu s vodom i paket riinih kolaia. Znala je da e joj se
sljedeih deset minuta initi beskrajnima. Milo je procijenio da e
mu trebati otprilike toliko vremena da stigne do najblieg spremita,
ukrade jedrilicu i vrati se na platformu. Pitala se to e uiniti ako se
on nikada ne vrati. Ubiti se noem? Skoiti? Sve bi bilo bolje nego
pasti generalu u ruke, jer on e bez sumnje biti jako ljut kad dozna da
ga je Milo prevario.
Kao to je oekivala, vrijeme je prolazilo oajno sporo.
Dlanovi su joj se znojili i okretala se na najmanji um. Gdje je Milo?
Sigurno je ve prolo vie od deset minuta...
Zadrhtala je. Netko se trei pribliavao hodnikom. Na
vratima se napokon pojavio Milo. Pod jednom je rukom nosio
sklopljenog zmaja, a u drugoj je drao sablju. Janina prva pomisao
bila je da jedrilica izgleda smijeno malenom da bi ponijela dvoje
ljudi, a tada joj je panju privukla krv koja je kapala s Milove sablje.
U Milove se oi vratio onaj divlji izraz kojeg je ve i ranije
viala. Luaki se nasmijao i progovorio, "Imao sam vie tekoa
nego sam predvidio. Za sobom sam ostavio prilian nered, ali
preivjeli samuraji su se ve vjerojatno postrojili i na tragu su mi.
Nemamo jo mnogo vremena." Stavio je sablju u korice i poeo
rasklapati zmaja. Jan se udila kako letjelica raste i raste metalne
203
cijevi izduile su se za etiri svoje prvotne duljine; svilena tkanina
samih krila inila se beskrajnom... uskoro je jedrilica zauzimala
itavu platformu. Milo je iznenada udario ogradu nogom i polomio
je. Nakon jo nekoliko udaraca od ograde nije ostalo ni traga. Jan se
odmakla od ruba. Spoznaja da mora skoiti u crnu prazninu i
povjeriti svoj ivot hrpici svile, upljih metalnih cijevi i ice budila je
u njoj sve vei strah.
"Brzo!" pourivao ju je Milo. "Uzmi oruje i ui u ove
nosae." On se ve penjao u drugi konati nosa koji je visio sa ica
u sreditu jedrilice. Jan je pokupila oruje i uvukla se u nosa.
Konato remenje steglo ju je oko bedara i struka. Jedrilica je leala
naslonjena na stranjem vrhu krila; s njenog sredita, odakle su visili
nosai, sputao se trokut od tri metalne ipke. "Dri se za ipku
ovako," uputio ju je Milo i uhvatio se za ipku koja je tvorila
osnovicu trokuta. Jan je uinila isto, i srce joj je jo bre zakucalo.
"Kad poletimo, dri tijelo uspravno i uini sve to ti kaem. U
redu?"
"U redu," odgovorila je promuklo.
"Sad stani na rub i pripremi se da na moj znak skoi to dalje
moe."
Pomakli su se na sam rub male platforme. Svileno krilo se
uzdizalo gotovo uspravno iza njih. "Kad nabrojim do tri," ree Milo
svijajui koljena da se pripremi za skok. Jan je posluno oponaala
njegove kretnje. Vjetar joj je mrsio dugaku kosu i nosio joj je na
lice. Svilena tkanina na krilima je poela lepetati.
"Jedan..."
Prolomie se ljutiti povici. Japanci su stigli.
"Dva... tril"
injenica da je platforma puna ljutitih samuraja uklonila je
posljednje nedoumice koje je Jan imala o skakanju. Upotrijebila je
svu snagu da se odrazi od ruba platforme ali upravo u trenutku kad su
Milo i ona skoili iza njih se zaula pucnjava puaka. Jedan joj je
metak proao vrlo blizo uhu.
Ponirali su zastraujuom brzinom kroz hladni noni zrak.
Jan je vjerovala da im je letjelica izmakla kontroli, ali uskoro je
shvatila da se samo naglo obruavaju prema dolje. Letjeli su.
204
"Prebaci teinu na lijevo!" naredi Milo.
"to?" Jedrilica se izravnavala. Zbog snane struje zraka oi
su joj se napunile suzama. Ali ionako nita nije ni mogla vidjeti.
"Nagni se u lijevo - prema meni!" povika Milo. "Odmah!"
Uinila je to je elio. Osjetila je da se i njegovo tijelo pomie
u istom smjeru. Jedrilica se nagnula na lijevu stranu i Jan shvati da se
okreu. Trenutak kasnije ponovno je zaula Milov glas, "Dobro je.
Sad se ponovno uspravi!" Posluala ga je. "Dobro," rekao je. "Sada
bar idemo u dobrom smjeru, ali moramo se popeti na veu visinu
elimo li stii do grada. Valjda emo ui u neku uzlaznu struju."
Jan je poela uivati u novom iskustvu. Letjeli su u tiini
poput strijele kroz noni zrak...
"Sranje," promrmlja Milo.
"to je?"
"Imamo rupu u krilu. Vjerojatno od metka ili od sablje." Jan
je podigla pogled, ali u tmini je samo nazrela nejasne obrise krila. U
svakom sluaju nije vidjela rupu u tkanini. "Je li to problem?" pitala
je.
"Jo nije, ali poveava se."
"Oh." Njeno se oduevljenje ugasilo. Zagledala se prema
dolje pokuavajui vidjeti koliko su daleko od tla.
"Sranje," ponovio je Milo. "Ovako nikada neemo stii do
grada."
"Zar emo se razbiti?"
"Ne vjerujem. Ali morat emo daleko pjeaiti, a pod nama
su samo beskrajna polja obrasla gljivama."
Nedugo potom jedrilica se snano zatresla i Jan je umalo
ispustila ipku za koju se drala. ula je kako je Milo upozorava
"Dri se!", a tada se jedrilica nagnula i poeli su brzo ponirati.
Vrisnula je.
inilo joj se da propadaju stotinama metara prije nego se
jedrilica neoekivano izravnala.
"Jesi li dobro?" doviknu joj Milo.
"Valjda," odgovorila je potreseno. "Mislila sam da smo
gotovi."
"Ove su naprave projektirane tako da se automatski izvlae iz
205
ovakvih padova. Problem je u tome da smo zbog ovih turbulencija
jo vie izgubili na visini, i ja zaista ne vidim kako " Prekinuo ga
je zvuk paranja tkanine. Jedrilica se snano nagnula na desnu stranu i
poela je ponirati opisujui spiralu. Jan je ula da joj Milo neto vie,
ali nije ga razumjela.
Nije znala jesu li proli sati ili tek nekoliko sekundi prije nego
se jedrilica naglo zaustavila pri emu je zbog jakog udarca u elo
izgubila svijest.
Kad je dola k sebi otkrila je da visi naglavake u svojem
nosau. Nije nita vidjela. "Milo?" pozvala je. Odgovora nije bilo.
Segnula je rukom prema njemu, ali nije ga uspjela nai. to se
dogodilo? Gdje je? Prednji kraj jedrilice je oito bio okrenut prema
dolje, ali je li se nalazila na zemlji ili medu granama nekog visokog
drveta? Opipala je lice rukama. Bilo je ljepljivo od krvi i na elu joj
je rasla velika kvrga. "Milo!" pozvala je glasnije.
Netko je zareao u blizini. Jan je dobro poznavala taj zvuk.
esto su ga isputale divovske make dok su lovile oko gradskog
zida. Sjetila se gdje se nalazi. U pljesnivim poljima. I to sama. Milo
ju je napustio, ili je umro.
Izvukla je sablju. To ju je malo umirilo, ali jo uvijek se
osjeala ranjivom i izloenom visei u tom smijenom poloaju.
Ispitala je sabljom okolinu i u blizini naila na Milov prazni nosa.
Tada joj sablja udari u jednu od cjevastih metalnih ipki. Uspjela ju
je nekako uhvatiti, pri emu se itava jedrilica blago nagnula. Njene
sumnje da je zapela medu granama drveta su se potvrdile. Jo uvijek
nije znala koliko se visoko nalazi, no u jedno je bila sigurna; jedrilica
se svakog asa moe osloboditi i pasti na tlo.
Nije imala drugog izbora nego pokuati skoiti prije nego se
jedrilica oslobodi i ponese je sa sobom. Spremila je sablju u korice i
posegnula prema poprenoj ipki. vrsto se uhvatila jednom rukom,
dok je drugom razvezivala konato remenje na nosau.
Kad je oslobodila posljednji remen nosa se opustio i ona je
poela padati. Oajno se uhvatila drugom rukom za ipku.
Uspjela je! Zastenjala je kad joj se tijelo zanjihalo i sva se
teina prebacila na ruke. Dok su joj noge visile u zraku pruala je
prste nadajui se da e dotaknuti tlo. Ali tla nije bilo. Koliko je
206
daleko? Metar? Tri metra? Petnast metara? Bila je to razlika izmeu
iaenog zgloba, slomnjene kosti ili smrti.
Jan, svri s time, ponavljala je u sebi. Duboko je udahnula i
pustila ipku...
Padajui je privukla koljena k tijelu i instinktivno se skupila u
loptu.
Padala je i padala...
Umrijet u!
Propala je u neto mekano, ali iako je ta tvar donekle ublaila
pad, udarac je bio dovoljno jak da joj istjera zrak iz plua. Prevrnula
se na leda oajniki se trudei udahnuti. Tvar u koju je pala prekrila
joj je lice i oteavala disanje. Obrisala je lice i po smradu shvatila u
emu lei...
Gljivice!
"Bljak!" rekla je s gaenjem. Sjela je i uurbano stresla
odvratnu masu s odjee. Ustala je i oprezno koraknula. Istog je trena
do koljena propala u mekanu, ljepljivu tvar. eljela je povratiti, ali
morala je priznati da su joj gljive ipak spasile ivot. Da je pala na
golu zemlju sigurno bi slomila vrat, jednako kao i svaku drugu kost u
tijelu.
Tada joj na um pade nova misao. Ako je ona preivjela pad iz
jedrilice, tad je i Milo. Ali gdje je on? Vjerojatno ve daleko odavde,
ogoreno je pomislila. Sigurno ju je smatrao mrtvom, ili je
jednostavno zakljuio da e ga ona previe usporavati. U svakom
sluaju, Milo ju je napustio.
Ponovno je ula maje reanje. Ovaj put je dolazilo iz
neposredne blizine. Izvukla je dulju sablju i okrenula se u smjeru
odakle je dopiralo reanje. Sjetila se crne pantere na minervanskom
zidu. One koja je izazvala Carlinu smrt. Ovo sigurno ne moe biti
ista maka...
Zauo se jo jedan zvuk. Tono iza njenih lea.
Jan se poela okretati, ali znala je da je prekasno.
207
24
"Oprezno s tim, glupao!" ula je Milov glas.
"Milo! Hvala Velikoj Majci..." Jan s olakanjem spusti sablju.
"Mislila sam da si me ostavio."
Priao joj je dovoljno blizu da je mogla u mraku nazrijeti
njegov lik. "I jesam," odgovorio je.
"Jesi?" iznenaeno se trgnula. "Ali vratio si se..."
"Ne pitaj me zato," ree. "Ne znam ni sam. Samo nemoj da
poalim to sam to uinio."
Iz neposredne blizine se ponovno zaulo reanje divovske
make. "Milo...?"
"Da, vidim ga. Sabljozubi tigar. Jako je velik. Dvadesetak
metara od nas." Glas mu postade tii. "Upravo nas je opazio i sprema
se na skok. Stojimo mu niz vjetar, pa ne osjea na miris."
Jan je osjetila nerazumno olakanje kad je doznala da velika
maka nije pantera, iako je vrlo dobro znala da je sabljozubi tigar jo
opasniji. ula je da se Milo udaljava. "Kamo ide?" uplaeno upita.
"Nikamo," zauo se odgovor. "Stat u nekoliko metara ispred
tebe. Sad sam leima okrenut prema maki." Po zvuku Jan zakljui
da je izvukao jednu od svojih sablji.
"Zato si okrenuo lea tigru?" bila je zbunjena. "Nee ga
moi vidjeti kad ti se priblii."
"Tiina!" naredi joj Milo.
Posluala ga je. Nakon nekoliko trenutaka potpune tiine
uinilo joj se da se neto mie. Zamiljala je sabljozubog tigra kako
beumno tri kroz mekani sloj plijesni. Svakog asa prii e joj
dovoljno blizu da napadne. Napetih miia bila je spremna na trk.
Tada se zauo zviduk, a zatim tupi udarac. Nedaleko od nje neto
teko je palo na tlo. "Milo...?"
"Jo sam ovdje. Ali maka nije."
"to se dogodilo?"
"Odrubio sam joj glavu."
"Ali kako si znao kad je treba napasti. Bio si joj okrenut
208
leima."
"ujem jednako dobro kao to vidim u mraku. Sluh mi je
takoer izotren. Trei kroz plijesan jadna je makica dizala buku
kao kiberoid kad pada niz stepenice. Idemo sada, moramo pronai
neko sklonite gdje emo prenoiti. Nema potrebe uriti se da ve
danas stignemo u grad. Ti bi vjerojatno naletjela na biasto drvo."
Milo je uhvati za runi zglob, a Jan mu se prepusti da je vodi kroz
neprobojnu tamu. Zbog debelog sloja plijesni napredovali su vrlo
sporo. Jan se inilo kao da gazi kroz jezero ljepljive tekuine i ubrzo
su je zaboljele noge. "Kamo idemo?" upita.
"Traim neko pogodno drvo," ree Milo. "Ali zahvaljujui
gljivama veina je ve mrtva i napola trula."
Sjetivi se njegove primjedbe da bi mogla naletjeti na biasto
drvo nervozno je pitala: "Vidi li dovoljno dobro da bi u mraku
mogao prepoznati biasto drvo?"
"Nadajmo se," rekao je zadovoljno se smijuljei.
Jan se to nije inilo zabavnim. Biasto je drvee bilo
ozloglaeno po svojim sposobnostima mimikrije. Tako je spretno
oponaalo druge vrste drvea da ga je bilo nemogue prepoznati sve
dok ne bi pruilo svoje biaste lovke prema nesretnoj rtvi. Lovke su
zatim privukle plijen do stabla iz kojeg je ve izbijalo divovsko trnje
kako bi mu polako isisalo svu tekuinu iz tijela. "Kako je nastalo
biasto drvee," pitala je Mila.
"Stvorili su ga genenjeri, kao i sve ostalo na ovim
opustoenim poljima."
"Ali zato? Kako je itko mogao namjerno stvoriti neto tako
uasno?"
Milo se nasmijao. "I Velika Majka je stvorila mukarca, nije
li?"
"Koliko mi je poznato, ti ne vjeruje u Veliku Majku. Opet
mi se ruga."
"Tono. Ali ipak u ti odgovoriti na pitanje. Biasto drvo su
stvorili genenjeri koji su radili za bogataa Planusa. On je elio na
neki novi nain sprijeiti prolaznike da ulaze na njegov beskrajni
posjed. Biasto drvo uope nije drvo u pravom smislu rijei. To je
krianac biljke i ivotinje. Nije ni jedno ni drugo." Nakon kratke
209
stanke je dodao, "Kao ja."
"Kao ti?" zbunjeno je pitala.
"Da. Nisam ni jedno ni drugo." U glasu mu se osjeala
gorina. "Prije mnogo godina to mi je netko rekao. Nisam joj
vjerovao. Ali, k vragu, preivio sam, a jedino se to rauna. Jedino se
o tome i radi."
Jan nije razumjela o emu on to govori, pa nije ni odgovorila.
Ali Milo je nastavio govoriti, pa je shvatila da on to vie pria sebi
nego njoj. "Preivljavanje. Pokreta svega, a istovremeno i osnovna
misterija. Zato su sloene molekule razvile mogunost
razmnoavanja? Je li to automatski ishod prirodnih kemijskih
procesa? Posljedica same prirode tvari, kemijske elje za opstankom
u obliku koji je matematiki skladan...?" Iznenada joj je jae stisnuo
ruku. "Gledaj!"
"Gdje da gledam?" uznemireno mu je rekla. "Zna da nita ne
vidim."
"Gore, ludice. Pogledaj nebo."
Podigla je pogled i ugledala titrava svjetla. "Lord Pangloth!"
proape.
"Ili Mirisni Lahor. General oito ne namjerava samo tako
odustati. ini se da mu je sjajni, novi Nebeski Aneo jako prirastao
srcu."
Dok su promatrali nebo, s broda se prema tlu spustila zraka
jake bijele svjetlosti. Osvijetlila je sablasno drvee prekriveno
plijesnima i divovske samostojee nakupine gljiva stotinjak metara
pred njima. Svjetlosna je zraka poela pretraivati teren.
"Brzo, ovamo," poviknu Milo i odvue je prema oblinjoj
nakupini gljiva koja je podsjeala na divovsku peurku. Zavukli su se
pod njen klonuo klobuk. Svjetlost im se pribliavala. "Budi mirna...
ne smije se pomaknuti ni centimetra," govorio joj je.
Jan se trudila ostati posve mirna... sve dok joj na vrat nije
palo neto hladno i sluzavo. Vrisnula je i brzo se okrenula da bi na
ramenu ugledala debelog, bijelog crva. Kad joj je na vrat pao jo
jedan, poela je ponovno vritati i brzo je ustala. "Ne..." upozorio ju
je Milo, ali bilo je prekasno. Kad je dotaknula klobuk nakupina se
pretvorila u prah. Ostali su izloeni svjetlosnoj zraci koja se brzo
210
pribliavala.
"Glupa koko!" izderao se Milo i povukao je na tlo kraj sebe.
"Lezi!"
Ali Jan vidje da tlo vrvi velikim, debelim crvima. Vjerojatno
su ivjeli unutar gljivaste nakupine. "Oh, Velika Majko..." zajecala je
i pokuala ustati, ali Milo joj je gurnuo lice u kaastu masu. "Budi
mirna ili u te ubiti," prosiktao je... Osjeala je kako se crvi migolje
pod njom dok ih je gnjeila svojom teinom. U grlu osjeti navalu
ui...
Svjetlosna zraka se kretala ravno prema njima. Nisu imali
anse. Kad im se pribliila na svega petnaestak metara, zauo se
grleni povik i svjetlost je osvijetlila neko dvonono bie. Jedan od
dvononih gmazova, zakljui Jan. I to prilino mali.
Prestraeno kriei gmaz je poletio, a svjetlost ga je slijedila.
Tonije, pokuavala ga je slijediti dok je jurio golim krajolikom
opustoenih polja. Svjetlost je postupno izblijedila negdje u daljini, a
ubrzo zatim utihnuo je i um brodskih motora. Jan se ponovno nala
u potpunom mraku. Tek tada je Milo napokon progovorio. "Trebao
bih te ostaviti zbog ovoga," ree odrjeito.
Jan je bila postiena. "Oprosti, Milo. Ponaala sam se kao
dijete."
"Ne. Ponaala si se kao glupo ensko!"
Jan se razljutila, no suzdrala se od komentara. Nije imala
pravo braniti se. Zaista se glupo ponijela. Napokon oklijevajui ree,
"Dakle, hoe li me ostaviti?"
Milo nije odgovarao. utnja je potrajalo tako dugo da je Jan
ve poela vjerovati da je Milo otiao kreui se tako tiho da ga nije
ula. Tada su je njegove ruke neoekivano zgrabile za jaknu. Bacio
ju je na tlo i legao na nju. "Duguje mi," hladno joj je rekao.
Jan se automatski poela opirati, a tada se opustila.
Imao je pravo. Dugovala mu je, bez obzira na to kakvo je
udovite bio. A znala je i to da bez njega nikad nee iva izai iz
ovog pustoga kraja. Nije imala drugog izbora nego dati mu ono to je
elio.
Nije se opirala kad joj je grubo strgnuo odjeu, niti kad je
jednako grubo prodro u nju. Mirno je leala na smrdljivom sloju
211
plijesni i hladnoj ljigavoj masi zdrobljenih crva, trudei se suzbiti
gaenje koje je osjeala prema Milu i nadajui se da e biti brzo
gotov.
Ali nije bio. Shvatila je da je morala predvidjeti da e se u
voenju ljubavi Milo znatno razlikovati od jadnog princa Caspara.
Neobuzdan i gorljivi Caspar nikako nije uspijevao odgoditi
izbacivanje svojih sokova, ali Milo nije bio podloan takvom
nedostatku samokontrole. Naprotiv. Pokojni genenjeri su
unaprijedili mnoge njegove tjelesne funkcije, pa nisu propustili
poboljati mu i seksualne sposobnosti. Uzimao ju je opet i opet, u
bezbrojnim pozama, svravajui neprestano uz gotovo istovremenu
ponovnu erekciju.
Jan se pokuavala opustiti htjela se prepustiti iskustvu
ali iako joj je tijelo donekle reagiralo, um nikako nije mogao
prihvatiti ono to joj se dogaalo. Gaenje nije uspjela suzbiti ak ni
dok je zamiljala da vodi ljubav s princem Casparom uz vjetinu koju
on nikada prije nije dosegao. Zato je samo glumila uivanje kao
to je to povremeno radila i sa Casparom vritei, stenjui i
drui onako kako se nadala da e zadovoljiti Mila.
Na kraju je svrio sa estinom koja je daleko nadilazila
prijanje orgazme. Prodorno je kriao dok mu se itavo tijelo grilo.
Napokon je klonuo kraj Jan teko diui. Jan je neko vrijeme ekala,
a tada se podignu i ree, "Bilo je udesno..."
amar koji je doletio iz mraka bacio ju je ponovno na tlo.
Obraz joj je ario. Prije nego se snala Milo ju je uhvario za vrat.
"Kuko!" siktao je. "to misli, s kime ima posla? Zar vjeruje da bi
me ikada mogla prevariti?"
Straniju no od ove Jan nije doivjela jo od vremena kad je
s drugim zatoenicima prenoila u prutenom kavezu.
Skvrena u raljama meu granama visokog drveta nije se
usudila zaspati, bojei se da e tada sigurno pasti. Jednom je ve
skoro pala dok je mokrila. ak joj je i uzimanje hrane i pia
predstavljalo veliki problem jer se osjeala nesigurno dok se drala
samo jednom rukom.
Odjea joj je bila ljepljiva i smrdljiva, pa je to jo vie
pojaavalo nelagodu. Bol koju je osjeala na vratu oteavala joj je
212
gutanje. Nekoliko stranih trenutaka bila je uvjerena da e je Milo
ubiti, ali upravo kad je poela gubiti svijest on ju je pustio i odrjeito
joj naredio da ustane i odjene se. Nakon toga joj se rijetko obraao.
Samo ju je obavijestio o tome da je pronaao pogodno drvo i dao joj
nekoliko savjeta o tome kako da se popne.
Jedna od rijetkih prilika kad je progovorio bila je kad se
drvetu pribliio neki golemi stvor. "to je to?" uznemireno ga je
pitala, a on je mirno odgovorio da im se pribliava naroito veliki
gmaz.
Zemlja je poela podrhtavati i Jan se morala vre uhvatiti
za stablo. Sluala je kako se okolno drvee rui, nagaajui da si
golemo stvorenje kri put kroz umu. "Milo...!" povikala je
prestraeno oekujui da e stvorenje svakog trenutka dohvatiti i
njihovo drvo. "Ne brini, promait e nas. Ali zamalo," stigao je
odgovor.
Milo je imao pravo. Jan se pripila uz granu osjeajui kako
kraj nje prolazi nevjerojatno golema masa. Kad se zvuk koraka
napokon poeo gubiti u daljini, uspjela je progovoriti. "Sigurno je bio
ogroman."
"Da, bio je. Najvei dinosaur kojeg sam ikada vidio.
Brahiosaur, sudei prema izgledu... premda nijedno od tih bia nije
pravi dinosaur. Njihova genetska osnova ak nije ni od gmazova,
nego od sisavaca. Tonije, od pasa. Da, ti su takozvani dinosauri
zapravo preveliki psi..." Glasno se nasmijao, a zatim je ponovno
zautio.
Osim bliskog susreta s golemom zvijeri no je uglavnom
protekla mirno, iako se po zvukovima koji su se javljali u pravilnim
vremenskim razmacima moglo zakljuiti da je taj pusti kraj dobro
napuen neim. Jan je zoru doekala s velikim olakanjem. Lea i
vrat su joj bili ukoeni, a udovi su je boljeli od napornog
pridravanja za drvo.
Zora je osvijetlila tunu, ali poznatu sliku. Opustoena polja u
svim smjerovima, plijesan posvuda. Goleme kolonije gljivica visjele
su s drvea poput natrulog plata ili se uzdizale s tla u najneobinijim
oblicima. Neke su nakupine bile obojene ispred sebe Jan ugleda
nekoliko arko crvenih kugli ali veina je imala prljavo bijelu
213
boju. Tu je boju Jan povezivala sa smru i raspadanjem. Teki zadah
ustajalosti i pljesnivosti ispunjavao je zrak, a Jan je bila bolno
svjesna da e smrad postati nepodnoljiv kad Sunce zagrije tlo.
"Silazim," rekla je Milu. "Provedem li jo koju minutu na
ovom prokletom drvetu potpuno u poludjeti."
Miii su joj se koili dok se sputala prema tlu. Oekivala je
da e se Milo spustiti prije nje, ali umjesto toga on se samo
odmaknuo kako bi ona mogla proi i poeo se penjati prema vrhu.
"to to radi?" pitala ga je.
"Pokuavam se snai. Noas sam izgubio orijentaciju. Mislim
da bih s vrha morao vidjeti grad."
Jan je nastavila silaziti. Kad je napokon stigla na tlo udaljila
se nekoliko koraka i olakala kraj trulog drveta. Kad se vratila Milo
je ve siao. Lice mu je bilo tmurno. "Nije dobro. Ona nas je prokleta
jedrilica odnijela mnogo dalje nego to sam mislio."
"Koliko smo daleko od grada?"
"Predaleko. Tornjevi se jedva naziru na horizontu. Trebat e
nam vie dana da stignemo do tamo." Izvadio je riin kolai iz
depa i poeo ga jesti. Izmeu zalogaja je nastavio govoriti.
"Problem je u tome to nemamo dovoljno hrane i pia."
"Misli, ja nemam," ree Jan prisjeajui se da je od Ceri
doznala kako je Milo preivio u kapsuli koja je plutala morem, dok
su svi ostali u njoj ve davno bili mrtvi od gladi i ei. "Tebi hrana i
voda nisu neophodni za preivljavanje. Rekla mi je Ceri."
Namrtio se. "Tono je da mogu usporiti metabolizam,
jednako kao to ga mogu i ubrzati, ali to podrazumijeva ulazak u
stanje hibernacije. Budui da ne mogu istovremeno hodati i
hibernirati, hrana i voda su mi potrebne koliko i tebi."
"I to emo uiniti?"
"Hodati i nadati se najboljem. Moda naletimo na neke
pljakae ili nomade, a onda u ih ubiti i uzeti im zalihe. Premda
sumnjam da emo ovako blizu grada naii na ljude."
Jan je izvadila bocu s vodom i protresla je. Nije bila ni napola
puna. Popila je nekoliko gutljaja i ponovno je spremila. "Jesu li
Nebeski Gospodari negdje na vidiku?"
Kimnuo je glavom. "Mirisni Lahor krui nebom petnaestak
214
kilometara istono od nas. General se vjerojatno odvezao
Panglothom na aerodrom Armstrong da bi tamo provjerio je li moja
pria tona. Nadam se samo da nije shvatio da pokuavamo stii u
grad. To bi u njemu moglo probuditi neka skrivena sjeanja o
Nebeskom Tornju. S druge strane, on vjerojatno misli da nitko nije
dovoljno lud da ue u grad.
"Da," sloila se. "Tko bi uope mogao biti toliko lud?"
Prvi puta tog dana Milo se nasmijao i na trenutak je ponovno
postao onakav kakvim ga je Jan poznavala. Ali promjena
raspoloenja bila je kratkoga vijeka. Dok ju. je vukao prema
udaljenom gradu izraz lica mu opet postade tmuran.
Probijajui se mukotrpno kroz smrdljive naslage gljiva Jan je
razmiljala o njenom odnosu s Milom. Zahvaljujui seksu protekle
noi on se oito promijenio. Napokon je dobio ono to je elio, ali to
ga nije zadovoljilo. to je stvarno htio? Ne samo seks. Je li oekivao
da e je voenjem ljubavi na neki nain promijeniti? U to? U
predanu ljubavnicu, iako mu je objasnila da mu to nikada ne moe
postati? To je mogue. U svojoj je arogantnosti vjerovao da je moe
osvojiti samom snagom penisa. A moda to i nije tako jednostavno.
Moda se, unato negiranju ljubavi, ipak nadao da e se zaljubiti u
njega.
to god da se promijenilo u njegovim osjeajima, Jan je znala
da joj to ne poveava izglede za preivljavanje. Milo je napokon
shvatio da ona nikada nee promijeniti miljenje o njemu, a to je
moglo znaiti da je sada smatra zamjenjivom. Moda je smatra
neim to na prvi znak neposlunosti treba jednostavno odbaciti.
Jutro je prolo bez znaajnih dogaaja. Iz ume su dopirali
najrazliitiji krikovi, ali nisu susreli nijedno opasno stvorenje. Naili
su na biasto drvo, ali ono je ve bilo zabavljeno drugim plijenom i
za njih nije predstavljalo opasnost jer su ga zbog ispruenih lovki
mogli ve izdaleka prepoznati. Velika ivotinja slina vuku leala je
uz deblo u zagrljaju snanih lovki. Tijelo mu se uvijalo dok je
golemo trnje polako isisavalo njegov sadraj.
"Zato plijesan nikad ne napada biasto drvee?" pitala je Jan
dok su ga obilazili u velikom krugu.
"To sam ti ve rekao. Biasto drvee nije drvee. Osim toga,
215
napravljeno je tako da ga je vrlo teko ubiti. Puno je otrova
smrtonosnih ak i za najotpornije vrste gljivica."
Oko podneva su stali da se odmore. Jan se zahvalno bacila na
tlo. Probijanje kroz gljive ju je iscrpilo i miii su joj se bolno grili.
Bilo je nepodnoljivo vrue. Olujni oblaci od sino su nestali i Sunce
je nesmiljeno prilo opustoeni krajolik.
"Velika Majko... kako smrdi..." mrmljala je Jan. Masa
gljivica i sluzi od zdrobljenih crva skorila se na njenoj odjei i na
vruini je uasno zaudarala. eznula je za kupkom i s nostalgijom se
prisjeala svojih odaja na Lordu Panglothu.
Morila ju je i snana e. Izvadila je bocu s vodom u namjeri
da popije samo nekoliko gutljaja, ali prije nego je shvatila to radi
ve je popila svu preostalu vodu. Tiho je uzdahnula. Kako e
preivjeti sljedea dva ili tri dana bez imalo vode. Pogled joj pade na
Mila koji je spavao na leima. Hoe li podijeliti preostalu vodu s
njom? Za sad ga je bolje to ni ne pitati.
Ubrzo je poela padati u san. Znala je da nije pametno spavati
na otvorenom prostoru, ali uzdala se u to da e je Milo upozoriti
pojavi li se nekakva opasnost.
Zvuk koji je ula ju je u trenu razbudio. Napeto je sluala. Da,
evo ga opet! Nije sanjala.
Neto je pljusnulo po vodi.
Sjela je. "Milo, jesi li uo?"
Nije odgovorio. Pogledala ga je i zakljuila da spava.
Dobro. Ovo e obaviti sama. Bilo bi dobro kad bi ga po
povratku mogla obavijesti da je pronala izvor pitke vode. Na taj bi
se nain iskupila za jueranje glupo ponaanje.
Tiho je ustala. Pljuskanje je dopiralo od nekud s njene lijeve
strane. Krenula je u smjeru za koji se nadala da je dobar. Iz opreza je
izvukla kratku sablju...
Nakon otprilike tridesetak metara klaustrofobino mnotvo
natrulog drvea i gljivastih izraslina je naglo prestajalo i Jan se nala
na istini. Nedaleko od nje prostiralo se malo jezero. Bilo je savreno
okruglo i Jan se pitala nije li moda umjetno.
Bez obzira na porijeklo inilo joj se savrenim. Prilazei blie
osjetila je neodoljivu elju da strgne sa sebe prljavu odjeu i baci se u
216
vodu.
Zastade. Povrina jezera bila je posve mirna. Ali to je onda
uzrokovalo pljuskanje vode? Podiui sablju osvrnula se naokolo.
Nigdje nije bilo nikakvog znaka da se netko nalazi u blizini. Ponovno
se okrenula prema jezeru i paljivo mu je poela prilaziti. Tada se na
povrini pojavio veliki mjehur i raspao se uz glasni pljusak. Jan je
laknulo. Tajna je bila rijeena.
Ali odakle dolaze ti mjehuri? Prodire li, moda, plin kroz
pukotine na dnu jezera? Ili plin nastaje raspadanjem podvodne
vegetacije? Prila je rubu jezera i zagledala se u hladnu vodu. Obala
se strmo uruavala, pa Jan nije vidjela dno. Namrtila se pitajui se je
li voda pitka. Izgledala je tako privlano...
Kleknula je zagrabila pregrt vode. Bila je iznenaujue
hladna. Oprezno je kuala vodu vrhom jezika, a zatim popila itav
gutljaj. inilo se da je u redu. Riskirat e nekoliko gutljaja.
Krajikom oka opazila je na jezeru neku kretnju. Podigla je
pogled i na sredini jezera ugledala veliku glavu. Bila je tamnozelene
boje i oblikom slina abljoj, s velikim izbuljenim oima i irokim
ustima. Jan je brzo ustala i potrala, ali u tom trenutku golema se usta
otvorie i iz njih izleti dugaki ljepljivi jezik. Njegov se kraj zaas
omotao oko njene lijeve noge. Unato divljem opiranju jezik ju je
nezaustavljivo vukao prema dubokoj jezerskoj vodi.
Naslijepo je zamahnula sabljom. Otrica je udarila u neto, te
je potom povlaenje prestalo. U panici se dignula iz vode i popela na
obalu. Gledajui preko ramena vidjela je da je glava nestala, ali u
sreditu jezera se neto dogaalo. Voda na povrini je kljuala.
Poela je trati, ali zaustavio ju je val koji se podignuo s jezera.
Okrenula se upravo u trenutku kad je stvorenje iskoilo iz jezera.
Bilo je golemo, sa snanim stranjim nogama. Miii su mu se zgrili
kao da se ponovno sprema na skok...
Znala je da nema nade. Stvorenje je preletilo nad njenom
glavom i doskoilo na zemlju nekoliko metara pred njom. Dok se
okretalo Jan je bespomono ekala ishod.
Divovska ju je ivotinja ak i u unju nadvisivala. Velika su
se usta ponovno otvorila, a iz njihovih je kutova poela kapati krv.
"Mudrica," progovorilo je aboliko stvorenje. "Ozljedi me.
217
Tjednima raste taj metar jezika..." Pruilo je jedan od etiri udova
prema Jan. Dugaki prsti na rukama slinim ovjekovim bili su
naoruani stranim kandama. "Nauim te pameti prije nego te
pojedem, eno. Prije nego sam gotova moli me da te pojedem da sve
bude gotovo..."
Stvorenje se iznenada ukoilo i ispustilo krik pun agonije.
Dok se okretalo Jan mu na leima ugleda duboku posjekotinu. Neto
se s druge strane kretalo prebrzo da bi ga Jan mogla pratiti pogledom.
Vidjela je bljesak sablje i ponovno zaula krik kad je divovska aba
izgubila jednu od prednjih nogu.
Milo, shvatila je.
Sablja je udarala i udarala sve dok stvorenje nije palo na lea
nemono se trzajui dok mu je krv istjecala iz nekoliko smrtonosnih
rana. Milo joj se pribliio briui zakrvavljenu sablju. Prezirno ju je
pogledao. "Glupa, preglupa eno. Toliko se trudi poginuti da u te
sljedei put pustiti da ostvari taj naum. Potpuno si beskorisna... koji
je ovo...?
Metalna mrea koja je pala na njih, oboje ih je jednako
iznenadila.
25
Iznemogli, bolesni volovi polako su vukli drveni kavez
podignut na dva kotaa kroz puste krajeve. Osim Jan i Mila u kavezu
su bila jo tri zarobljenika dva mukarca i jedna ena. Svi su
nosili jednaku prljavu odjeu koja im je pokrivala sve osim turobnih
lica. Guste crne brade su kod mukaraca skrivale lica istih svojstava,
pa je Jan pretpostavljala da su oni identini blizanci. Bili su zgodni,
ali po Janinom ukusu previe muevni. inilo joj se da upravo odiu
istom agresivnom muevnou. ena je, s druge strane, bila
udesno lijepa. Njena kotana struktura pod bijelom besprijekornom
koom izgledala je krhka poput ljuske jajeta. Ali ljepotu joj je kvarila
velika grba na leima koja se jasno isticala unato irokoj odjei.
Ljudi koji su ih zarobili takoer su neobino izgledali. Jan se
ponovno okrenula prema ovjeku koji je hodao uz kola. Lice su mu
218
nagrivale brojne duboke bore, a na vratu i bradi visili su mu nabori
koe. Rijetka mu je kosa bila proarana bijelim pramenovima, kao da
ju je pokuao obojiti na nain kako su to inile minervanske
Glavarice.
Svi su uhititelji imali sline oiljke po licu, ali ovaj je bio
najgore zahvaen. Jan se pitala nije li to moda posljedica nekog
obrednog nagrivanja. Pitala je Mila zna li to o tome, ali on je i
dalje odbijao razgovarati. Mirno je leao sputan tekom metalnom
mreom. Lice mu je imalo zagonetan izraz. Pretpostavljala je da je
ljut sam na sebe to je dozvolio ovoj skupini polumrtvaca da ga
iznenade. Ali sve se dogodilo tako brzo: inilo se da su metalne
mree pale niotkuda. Dok je Jan zapanjeno gledala kako mrea
prekriva Mila i njeni ga konopi izbacuju iz ravnotee, druga je mrea
ve padala prema njoj. Uskoro se nala u istom poloaju kao i Milo;
bespomono je leala na tlu ruku svezanih uz bokove. Okruila ih je
skupina prljavih ljudi unakaenoga lica koji su se smijali i
zadovoljno uzvikivali. Bili su naoruani hravim kopljima, vilama i
sjekirama, ali nisu imali puke. Govorili su ameriki, ali s nekim
udnim naglaskom zbog kojeg ih je bilo teko razumjeti. Jednu su
rije neprestalno ponavljali. Ezekiel.
Jan je tu rije ula ve mnogo puta otkad su ih zarobili i sada
je shvatila da se radi o neijem imenu. Prema onome to je uspjela
razumijeti iz njihovog razgovora Ezekiel je bio voa. On e biti jako
zadovoljan kad mu dovedu zarobljenike. Ili, kako se jedan od njih
izrazio, "... ovih pet odmetnika u oima Gospodnjim." Jan se taj izraz
nije nimalo sviao.
Putovali su itavu no bez zaustavljanja. Unato neugodnom
poloaju Jan je uspjela odspavati nekoliko sati. Sreom su je
oslobodili iz mree prije nego su je smjestili u kola. Prekriili su joj
ruke iza lea i povezali joj noge, kao i svim drugim zarobljenicima
osim Milu. Jan je sumnjala da bi izdrala ovako dugo zamotana u
mreu. Sve je vie alila Mila, iako on kao i obino nije pokazivao
nikakve znakove nelagode.
Probudivi se od strane ei Jan je pitala najblieg uhititelja
moe li dobiti vode. On se samo nasmijao i udario kopljem po
kolima. "Misli da si edna, neisti stvore?" rekao je sa svojim
219
nerazumljivim naglaskom. "ekaj da te Ezekiel poalje u pakao
kamo i pripada tamo e upoznati pravu e!"
Jutarnje sunce osvijetlilo je daleke tornjeve grada to su se
nazirali u daljini. Jan je procijenila da ih od vanjskih zidina grada
dijeli jo samo petnaestak kilometara. Sredinom jutra su kavez i
njegovi prljavi pratioci napokon stigli do cilja. Proli su kroz uski
prolaz u zidu napravljenom od metalne mree pokrivene maskirnim
platnom, granjem i liem i nali se u malom naselju. Po prvi puta
otkad su ih bacili u kavez Milo se podignuo u sjedei poloaj i poeo
je pokazivati zanimanje za okolinu.
Prizor je bio alostan. Niske, rune kuice bile su sagraene
od natrulog drveta napadnutog gljivicama. Maskirni pokrov koji je
visio nad naseljem jo je vie pojaavao turobnu atmosferu jer je u
naselju odravao stanje vjenog sumraka.
Pokretni kavez se zaustavio na sredinjem trgu prljavog
maloga grada. Iz kuica su poeli izlaziti ljudi i uskoro se na trgu
stvorila prilina guva. Jan je izbliza pogledala nekolicinu ljudi i
uzdahnula od straha i gaenja.
To su ivi leevi! Njihova uvela koa visila je s kostiju kao u
uznapredovalom stanju raspadanja. Lica su im bila tako iskrivljena
da su jedva podsjeali na ljudska bia! Nije mogla vjerovati da ljudi
takvog izgleda mogu jo biti ivi. Sigurno su dospjeli u neko
gnijezdo vjetaca koji arolijom odravaju ova nesretna stvorenja na
ivotu!
Nesvjesno se primakla blie Milu. On se cinino nasmijao.
"to je?"
"Ova stvorenja... Velika Majko, to su oni? Zar su ih
arobnjaci iskopali iz grobova i arolijom vratili u ivot?"
Milo se jo uvijek smijao. "Ima ast uivo gledati nevolje
kojima su neko bili podloni svi ljudi, uz uvjet da su ivjeli
dovoljno dugo. Ovo ti se zvalo 'starost'. Dospjeli smo u ostatak jedne
od fundamentalistikih zajednica. Oni su smatrali da je genetsko
preureivanje neprirodno i da se protivi Bojim zakonima, te su
radije odabrali ovakvo sporo propadanje. Zgodan prizor, zar ne? Da
nije bilo onih istih genenjera koje ti prezire, dijelila bi njihovu
sudbinu."
220
Jan je pokrila lice rukama. "Ne, ne vjerujem ti! Velika Majka
nije tako okrutna!"
"Ona moda i nije, ali Bog Otac je bio, ili Majka Priroda, ili
slijepe sile vjerojatnosti ovisno o tome u to vjeruje..."
"Ezekiel!"
Gomila je poela klicati i razmicati se stvarajui u sredini
prolaz. Ezekiel je stigao. Jan jo nikada nije vidjela neto slino
Ezekielu. Bio je izgraen od metala i sastojao se od velike kockaste
glave iroke oko metar i pol, te dvije dugake noge koje su
zavravale golemim stopalima s kandama. Hodao je uz glasni
tropot i ostavljao u tlu duboke otiske stopala. "Isuse," ula je Milov
apat. "Ne mogu vjerovati... nakon toliko godina..."
Stvorenje se zaustavilo kraj kaveza. Bio je visok oko tri
metra, jednako kao i kavez s kotaima. Na vrhu metalne kutije imao
je snop metalnih cijevi, a s jedne strane bila je privrena ruka. S
prednjeg kraja kutije izvirili su dugaki metalni drci s velikim oima
na vrhu. Jan je drhtala dok ju je stvor pomno pregledavao, a zatim je
to isto uinio i etvorici drugih zarobljenika. Nakraju je progovorio.
"Ja sam Ezekiel, Boji eki. Ja sam posrednik koji e vas
poslati u Pakao kamo pripadate, jer vaa prisutnost ovdje vrijea
Gospodina." Glas mu je bio prodoran ali bezizraajan. Jan osjeti
kako joj se koa na leima jei.
Stvor se povukao nekoliko koraka unazad. "Otvorite kavez.
Pregledat u proklete."
Dok su se promatrai odmicali ostavljajui oko kaveza veliki
kruni prostor dva lana pratnje su otvorila vrata i izvukla
zatvorenike napolje. Uskoro su svi petero leali na tlu pred
Ezekielom. On je mehanikom rukom pokazao prema Milu. "Zato
je ovaj tako vrsto vezan?"
Jedan od ljudi koji su ih zarobili ree, "O veliki Ezekielu,
Boji ekiu, on je demon rijetke vrste. Vidjeli smo da se kree
takvom brzinom da ga oko ne moe pratiti. Uspio je ubiti veliko
aboliko udovite iz Okruglog Jezera."
Oi na dugakom drku su se pruile prema Milu. Tada stvor
ree, "Imate pravo biti oprezni. Omamite ga prije nego skinete
mreu, a zatim mu udove sputajte metalnim okovima."
221
"Da, veliki Ezekielu." ovjek se okrenuo, izvukao toljegu
ispod pojasa, nagnuo se prema Milu i snano ga dvaput udario po
glavi. Milo je zagundao i opustio se. Jan se iskreno nadala da nije
mrtav. Uvjeravala je samu sebe da dva udarca sigurno nisu dovoljna
da ubiju Mila.
Prestala je brinuti o Milu kad joj je priao drugi ovjek i s
noem u ruci se nagnuo prema njoj. Razrezao joj je odjeu. Uskoro
se nala potpuno gola, ali jo uvijek vrsto svezana. "Na noge!"
naredio je ovjek i grubo je povukao prema gore. Isto se dogodilo i
preostaloj trojici zatvorenika. Jan je zapanjeno zurila u njih. Dvojica
mukaraca su od struka na gore bili potpuno normalni, ali donji dio
tijela im je pokrivalo krzno. A umjesto stopala su imali kopita...
Gomilom se prolomile uzdasi i ljutite primjedbe. Metalno
stvorenje povika, "Gledajte! Slika su i prilika svojeg gospodara!"
Tek tada je Jan postala svjesna drugih osobina ljudi ivotinja.
Na elu su imali dva mala roga... a spolni su im organi bili toliko
veliki da su izgledali gotovo apsurdno. Panju joj je privukla
djevojka. Imala je besprijekorno tijelo kojeg su kvarila samo dva
pernata krila to su izvirivala iz njenih lopatica.
Ezekiel je pokazao rukom prema njoj i glasno progovorio,
"Uvjerite se u domiljatost Neastivog! Stvorio je demona po slici
jednog od Gospodovih slugu. Ali ne dajte se zavarati!"
Red je doao na Jan. Morala se okrenuti kako bi je Ezekiel
temeljito pregledao. Napokon je rekao, "Na njoj ne vidim nikakav
trag Neastivoga. Zato ste je doveli k meni?"
Jedan od uhititelja nervozno odgovori, "Nali smo je s
mukarcem koji se kree poput demona, veliki Ezekiele. Sigurno je
na neki nain obiljeena."
"Ah da, mukarac," ree Ezekiel okreui oi prema Milu. U
tom se trnutku kroz rulju probilo iscrpljeno stvorenje, iskrivljeno i
kvrgavo poput staroga stabla. Jan nije vjerovala vlastitim oima kad
je shvatila da je to ena. U naruju je donijela hrpu lanaca i okova i
istresla teret kraj Mila. Na to su dvojica mukaraca skinula mreu s
Mila, razrezali mu odjeu i stavili mu okove na ruke i noge. Ezekiel
ga je dugo prouavao. "Ni na njemu ne vidim tragova Neastivoga,"
konano ree.
222
"Ali veliki Ezekielu, vidjeli smo ga. Svi mi. Kretao se onako
kako to samo demon moe."
Ezekiel je pognuo glavu kretnjom koja je odgovarala
ljudskom kimanju. "Poznato nam je da djelo Neestivoga ne mora
uvijek biti jasno vidljivo. Prije nego na njemu iskalimo Gospodinov
bijes morat u ga ispitati. Vratite ga u kavez. I djevojku. Ispitat u ih
kad mu se vrati svijest."
Grube ruke su podignule Jan i gurnule je kroz vrata kaveza.
Jedva se stigla izmaknuti kad su u kavez ubacili i Mila. Spodobe tada
zatvorie vrata i uvrstie ih klinom.
"A to se tie ovih prokletnika u oima Bojim," vikao je
Ezekiel, "slomit emo ih na kotau i poslati u vjene vatre pakla!
Donesite kotae..."
Nekoliko ljudi iz gomile je potralo i uskoro se vratilo
gurajui pred sobom pet kotaa velikih poput onih na kolima. Jan ih
je promatrala dok su ih polagali na tri panja visoka oko jedan metar,
a zatim prerezali konope kojima su troje zatvorenika bili vezani.
Dvojica mukaraca su se otimali dok ih je razbjenjela rulja vukla
prema kotaima i vezala im rairene ruke i noge za rubove. Krilata
djevojka im, naprotiv, nije pruila nikakav otpor. Izgubila je svaku
nadu, zakljui Jan i srce ju je boljelo za stranu, neobinu djevojicu.
Krila su joj grubo zavezali i jedno je virilo kroz bice na kotau. Jan
nije mogla shvatiti kako itko moe nauditi tako njenom i prelijepom
stvorenju.
"itelji Babilona," ree Ezekiel. "Trebali biste gorjeti na
lomai, ali vatra bi upozorila zle divove koji lutaju nebom na nae
prisustvo. Zato ete u susret vaem gospodaru krenuti na milosrdniji
nain nego to zasluujete. No siguran sam da e mi Bog oprostiti."
Jedan od stvorova o kojima je Jan jo uvijek razmiljala kao o
ivim leevima pruio je Ezekielu veliki eki. Ezekiel ga je uhvatio
jednom rukom i bez tekoa podigao. Svom snagom je udario njime
po potkoljenici djevojice i smrskao joj kosti. Djevojica je kriknula
od bola. Ezekiel joj je nastavio snanim udarcima lomiti i preostala
tri uda. Jan je uasnuto okrenula glavu od toga prizora. Iznenadila se
kad je vidjela da su Milove oi otvorene i da on pomno prati to se
dogaa. S nevjericom je primijetila i da ima erekciju.
223
Preplavilo ju je gaenje. "Velika Majko, pa ti u ovome
uival" optuila ga je.
"Tiho!" proaptao je. "Ne smiju znati da sam budan."
Jan je u glavi kuhalo dok je pokuavala shvatiti ovaj novi
detalj Milovog karaktera. Iza nje su se prolamali udarci ekia,
zvukovi lomljenja kostiju i krikovi mukaraca. U uima su joj jo
uvijek odzvanjali djevojicini vapaji. Zaepila je ui prstima, ali
zvukovi nisu prestali. Udarac ekia, lomljenje kostiju, krik...
Ponovno je pogledala prema Milu i vidjela da on sada gleda u
nju. Usta su mu se micala. Jan odmakne ruke od uiju.
"... Rekao sam da ovo moda i jest straan nain umiranja, ali
barem je relativno brz," govorio je Milo. "Osim ako zaista nema
sree."
"Kako moe biti brz?" pitala je. "Upravo su im polomili ruke
i noge. Venut e u agoniji danima. Jednako kao i mi."
"Ne, uskoro bi trebali umrijeti od oka. ok je drastino
smanjenje krvnog tlaka. U tkivima oko prijeloma dolazi do jakog
krvarenja, tako da svi troje ve pomalo ulaze u stanje dubokog oka.
Uskoro e im krvi tlak postati prenizak za opskrbu mozga kisikom i
oni e umrijeti."
"Sigurna sam da e mi taj podatak donijeti veliko olakanje
kad me zaveu za jedan od tih kotaa," ogoreno ree Jan. "Jednako
kao i spoznaja da e lomljenje mojih nogu i ruku tebi donijeti fiziko
zadovoljstvo."
Milo je slegnuo ramenima. "Priznajem da imam jake sado-
seksualne sklonosti, ali uvjeravam te da mi tvoja smrt ne bi donijela
nikakvo zadovoljstvo."
"Oh, sad mi je lake," sarkastino je rekla. "Posebno nakon
to si me prije dvije noi i sam pokuao ubiti..."
"Pssst," upozorio ju je. "Dolaze."
Okrenula se prema Ezekielu koji je vodio rulju prema kavezu.
Tri rtve su stenjale i trzale se na kotaima, ali inilo se da su ve
izgubili svijest. Moda je Milo ipak imao pravo, zakljuila je.
Spoznaja da e agonija kratko trajati ublaila je uas koji joj je stezao
eludac.
"Ah, demon se probudio," ree Ezekiel motrei Mila kroz
224
drvene reetke kaveza. "Sad e odgovoriti na moja pitanja. Jesi li
stanovnik Babilona? Je li ti Neastivi dao mo da se kree bre od
normalnih Gospodovih stvorova?"
"Zato bih odgovorio na tvoja pitanja, Ezekiel?" nemarno
upita Milo. "Povjerovat e samo u ono to eli. Zato bih troio
dah?"
"Ako ne odgovori dobrovoljno, ti i tvoja prijateljica ete
progovoriti pod prisilom," odgovori Ezekiel. "I obeajem ti da e
muke koje ete podnositi biti tisuu puta stranije od boli prilikom
lomljenja na kotau."
"Tko ti daje pravo da odluuje o tome?" upita Milo Ezekiela.
"Bog mi daje pravo!" glasno odgovori Ezekiel. "Jer ovako
govori Jahve Gospod: Kad te pretvorim u pusti grad, kakvi su
gradovi u kojima vie nitko ne boravi, i kada na tebe dovedem
bezdane, da te velike vode prekriju, spustit u te s onima koji su sili
u grob, k narodu pravednom, i smjestit u te u najdublje zemljine
predjele, u vjenu samou, s onima to u grob sioe, da se vie ne
vrati u zemlju ivih. Pretvorit u te u uas, i vie te nee biti. Trait
e te, ali te vie nikada nee nai! - rije je Jahve Gospoda." Gomila
proapta 'Amen'.
Milo je ustao. "Tvoje ime nije Ezekiel," odluno je rekao.
"Ja jesam Ezekiel, Boji eki!
"Ti si prastari, hravi kiberoid! Koji je tvoj pogonski broj i
ime tvoga vlasnika?"
Velike oi na drku su zatitrale. "to... to si rekao?" upita
Ezekiel dok mu je glas zapinjao.
"uo si me, kiberoidu!" povie Milo. "Tvoj pogonski broj i
ime tvoga vlasnika. Zakonski si mi duan to rei!"
Ezekiel se nagnuo unazad i pokuao ponovno progovoriti, ali
iz njega su izlazili samo nizovi besmislenih zvukova. Milo se
nasmijao i rairio ruke. Okovi oko runih zglobova se raspadoe.
Dok se saginjao i trgao lance na nogama obrati se Jan, "Hravi k'o
vrag!" Lanci su se raspali u njegovim rukama. Tada je krenuo.
Drvene reetke kaveza pukoe, a meu ruljom se zaue prestraeni
povici koje su zamijenili uzdasi kad se Milo odjednom stvorio na
velikoj Ezekielovoj glavi. Neto je izvlaio i uskoro se na glavi
225
otvorila metalna ploa. Uvukao je ruke u otvor i izazvao Ezekielov
krik. Bio je to jednolian zvuk bez emocija, jednako kao i njegov
govor, ali Jan je mogla osjetiti stranu agoniju koju je on oznaavao.
Skupina prljavih ljudi poela je uasnuto zavijati. Neki su pali na
koljena, a drugi su se okrenuli i otrali.
Milo je zabacio glavu unazad i grohotom se nasmijao.
Opet je imao onaj divlji izraz lica kojeg je Jan ve vidjela u
kontrolnoj sobi. Bio je nekako vei i zraio je snagom... i jo neim
neprepoznatljivim. Napokon je izvukao ruke iz unutranjosti
Ezekielove glave, te je prodorni krik postupno utihnuo. Milo se
nagnuo prema Jan. "Dojmljivo, zar ne?"
Jan je s nevjericom i strahom utke zurila u Mila.
"A sada, stari moj kiberoidu," ree Milo stroju, "uvuci ruku u
kavez i njeno skini konope s moje prijateljice. Ako je samo ogrebe
skuhat u ti mozak. Hajde!"
Ezekiel je zadrhtao, a tada je polako pruio svoju mehaniku
ruku. Jan je ustuknula kad je vidjela veliku otricu koja je izvirila iz
jednog od metalnih 'prstiju'. Ali Ezekiel je prerezao konope a da joj
nije ni pokuao nauditi. Milo potom povika, "Nemoj samo sjediti,
Jan. Doi i pridrui mi se. Ovaj klopotavi stari stroj e nas besplatno
prevesti do Nebeskog Tornja!"
Jan je nesigurno izala iz kaveza i prila Ezekielu. Milo joj je
pruio ruku i pomogao joj da se popne na uski rub koji je okruivao
Ezekielovu glavu. Pokazao joj je i kako da se uhvati za male ruke
na glavi. Kad se Jan namjestila Milo udari rukom po Ezekielovoj
glavi. "Kiberoidu! Tvoj broj i ime tvojeg vlasnika!"
Polako, kao da mu svaka rije izaziva bol, stvorenje ree,
"Moj operativni broj je 0008005. Vlasnitvo sam Hilary Du Cann iz
tvrtke Phobos."
"Tako treba," pohvali ga Milo.
Ezekiel ispusti neki duboki zvuk slian rezanju. "Ali to je
bilo... davno. Moj gospodar je mrtav... Imam novo ime..."
Milo je ponovno gurnuo ruke u Ezekielovu glavu. Izmeu
dva kraja prelomljene ice iskoila je velika iskra. Ezekiel ponovno
kriknu.
"Nema novo ime!" vikao je Milo. "Jo uvijek si 0008005 i
226
vlasnitvo Hilary Du Cann!"
"Da! Molim vas, nemojte vie!" preklinjao je Ezekiel.
"Dobro, 0008005, ali samo ako e suraivati sa mnom,"
odgovori Milo.
"Hou! Hou!"
"Odlino! Za poetak mi reci svoju ifru za promjenu
programskih uputa!"
"Ne... ne mogu! Pristup nije dozvoljen... neovlatenim
osobama... Aargh!"
Jan vie nije mogla sluati Ezekielove jauke. Pogledala je
Mila. On se zadovoljno smijao.
"ifra... lozinka je Mozart McCartney. Nove naredbe
moraju se popratiti rjeju 'Mozart-McCartney'."
Milo se nasmijao. "Dobro. A sad me dobro sluaj. Briem sve
tvoje dosadanje programske upute. Ja sam tvoj novi gospodar. Ime
mi je Milo. Posluat e svaku moju naredbu. Mozart-McCartney.
Razumije li?"
"Da," ree Ezekiel. "Vi ste moj novi gospodar. Ime vam je
Milo. Posluat u svaku vae naredbu."
"Jeste li uli?" povika Milo ljudima koji su sa strepnjom
promatrali to se dogaa. Nitko nije odgovorio. Neki su zaplakali.
Milo se okrenuo prema Jan. "Kolo sree se okrenulo, ha?"
"ini se da je tako," potreseno odgovori Jan. "Ali ne
razumijem kako. Zato te taj stroj odjednom slua?"
"To nije stroj, nego kiberoid. U njemu je ugraen ljudski
mozak... zapravo vei dio ljudskog mozga."
"Zar je to neko bio ovjek?"
"Ne. Njegov mozak potjee od neroenog fetusa uzgojenog u
nekom laboratoriju. Odgojen je tako da slua naredbe gospodara, ali
kako odgoj kiberoida nikada nije bio sto posto siguran ugradili su mu
sigurnosni faktor... napravu povezanu izravno s centrima za bol. Kad
bi kiberoid izmakao kontroli njegov je vlasnik mogao pomou
posebnog radio signala aktivirati tu napravu. Ja sam je aktivirao
runo." Milo pokae prema icama u otvoru u glavi. "Uz to sam
obnovio njegova sjeanja. Od sada bi trebao u potpunosti suraivati s
nama, ali ja u za svaki sluaj ipak ostati na dohvat aktivatora boli."
227
Udario je dlanom po Ezekielovoj glavi. "Sluaj me, 0008005.
Naredit e svojim sljedbenicima da nam donesu odjeu. Po
mogunosti iu od ovih krpa koje imaju na sebi. Donijet e nam i
nae oruje, te hranu i vodu. Razumije li?"
"Razumijem, Milo."
"Tad uini tako."
Ezekiel je ponovio Milove upute prestraenoj i zbunjenoj
skupini koja ih je okruivala. Nakon kratkog razgovora tri ene su
krenule po traene stvari. Jedna od njih se vratila vrlo brzo i
rasprostrla pred kiberoidom odjeu. Milo ree Jan, "Sidi i odjeni se.
Ja u ostati ovdje i paziti kako nam se prijatelj ponaa."
Jan se spustila s kiberoidove glave i oprezno obila njegove
masivne noge. Jo uvijek nije vjerovala metalnom stvorenju, unato
njegovoj trenutnoj pokornosti. Pregledala je odjeu. Bila je prljava i
smrdljiva, ali ipak bolja od one u kojoj su je zarobili. Odabrala je par
irokih hlaa s manje rupa, koulju od grube, teke tkanine i par
iznoenih konatih izmi. Dok se oblaila vratile su se i druge dvije
ene s njenim i Milovim orujem, te dvije posude s vodom i paketom
hrane. Nervozno su spustile teret pred Jan i brzo se vratile medu
ostale. Pritom su s nevjericom pogledavale prema Ezekielu.
Kad se odjenula i namjestila pojas s orujem, popela se
ponovno na Ezekiela nosei sa sobom hranu i vodu. Milo joj je
pokazao kako da spoji ice koje podrauju centar za bol, a tada je
siao da se odjene i uzme oruje. Jan je pogledala neobine prilike na
kotaima. Uasavala ju je slika njihovih zdrobljenih udova, ali s
olakanjem je zakljuila da su u nesvijesti ili mrtvi. Nadala se da je
ovo posljednje.
Milo joj se pridruio. Ona mu ree, "Mogao si i njih spasiti.
Zato nisi ni pokuao?"
"Te igrake?" Letimice je pogledao u njihovom smjeru. "Ne,
sve bi se dogodilo u pogreno vrijeme. Morao sam kiberoida uloviti
na prepad."
"Mogao si to uiniti, Milo," hladno je nastavila Jan. "Ali elio
si promatrati djevojicu dok pati i umire, zar ne?"
"Vjeruj u to eli, meni je svejedno. Ali ne zaboravi da si ti
jo uvijek iva, a ove igrae su mrtve. Ili e to uskoro biti."
228
Da, iva sam, ali koliko jo dugo? "Zato ih zove
igrakama?"
"Zato to su upravo to. Tonije, to su bili njihovi djedovi i
bake. Seksualne igrake, stvorene da pruaju svojim vlasnicima
spolne uitke. Veina tih igraaka nije se mogla razmnoavati, ali
preci ovih triju su to oito uspjeli." Iznenada je lupio dlanom po vrhu
kiberoidove glave. "Hajde, 0008005, vrijeme je da krenemo. Ali prije
toga imam jo jedno pitanje za tebe je li tvoje oruje jo uvijek
djelotvorno?"
"Puke nisu, nemam streljiva za njih, ali laseri su u
savrenom redu."
"Odlino," zadovoljno ree Milo. "Vidi li onu kuu trideset
stupnjeva na lijevo? Onu najbliu nama. Pogodi je laserom."
Snop metalnih cijevi na vrhu Ezekielove glave se okrenuo.
Odjednom se izmeu kraja jedne od cijevi i trone kue koju je Milo
odabrao rasprostrla zraka arko crvene svjetlosti. Istog trenutka
itava zgrada je planula. Ljudi su poeli uasnuto vikati. Milo je,
oito zadovoljan sam sa sobom, naloio Ezekielu da uniti i drugu
kuu. Kad se ova zapalila, iz nje se prolomie krikovi. Uskoro su se
otvorila vrata i iz kue je istralo vie mladih ena s malom djecom u
rukama. Sve su izgledale izgladnjelo i loega zdravlja. "Prestani!"
povika Jan Milu dok je kiberoid laserom palio zgradu. Milo ju je
ignorirao. Tek kad je itava kua gorjela naredio je Ezekielu da
naniani laser na drugu tronu graevinu. Ubrzo je skoro itavo
naselje gorjelo i plamenovi su ve dodirivali maskirnu mreu nad
gradom.
"Zar je ovo bilo nuno?" povika Jan nadglasavajui
pucketanje zapaljenog drveta i krikove ljudi u bijegu.
"Kako moe suosjeati s ovim smeem? Malo prije su te
umalo ubili kako bi udovoljili svome Bogu." Ponovno je spustio aku
na kiberoidovu glavu. "Dobro, 0008005, krenimo sada prema gradu.
Zna li gdje je?"
"Da," odgovorio je Ezekiel i poeo hodati.
Uskoro su izali ispod maskirne mree te ih je na otvorenom
doekala jarka suneva svjetlost. Dok su ili prema gradu Jan se
neprestano osvrtala prema crnom stupu dima i vatri koja je izgledala
229
kao jedina iva stvar u ovom beskrajnom pustom prostranstvu.
Kiberoid se jako ljuljao dok je hodao i Jan se jedva drala za
male ruke na njegovoj glavi za koje je Milo rekao da su sluile kao
pomo inenjerima na odravanju. Rekao je i da Ezekiel sigurno ima
pristup nekom izvoru energije na kojem je redovito obnavljao svoje
energetske zalihe. Vjerojatno se on nalazi negdje u gradu.
Nakon otprilike sat vremena putovanja Jan je laknulo kad je
Milo naredio kiberoidu da stane. "to se dogodilo?" pitala je Mila
dok je on napeto motrio drvee s njihove lijeve strane.
"Vidio sam da neto svjetluca. Poput stakla. Sada je nestalo."
"Ja nisam nita vidjela."
"Ne, nisi ni mogla," nemarno je odgovorio i uputio kiberoida
da krene u lijevo.
Ubrzo se drvee prorijedilo i pred njima se prostrla velika
istina. Na sredini je lealo urueno bijelo kamenje rasprostrto po
velikoj povrini.
"Ovo su vjerovatno ruevine neke jako velike vile," ree Milo
dok je kiberoid prilazio vanjskim zidovima. "Pitam se to je ovdje
bljesnulo?" Naredio je kiberoidu da stane, a tada se obrati Jan, "Sii i
razgledaj ovo mjesto. Ja u ostati ovdje kako ova fundamentalistika
konzerva ne bi dobila neku lou ideju." Jan je zahvalno sila s
Ezekielovih leda. "Idem prvo isprazniti mjehur," rekla je Milu i
krenula prema najbliem kamenom bloku. Kad ga je zaobilazila
zaustavio ju je prodorni krik...
Okrenula se upravo u trenutku kad je kiberoid dohvatio Mila
svojom snanom mehanikom rukom, bacio ga na tlo i zgazio
golemom metalnom nogom.
26
"Tako u se proslaviti meu narodima, i svi e narodi vidjeti
sud koji u izvriti i ruku to u je na njih podii!"
Ezekiel je iz sveg glasa izvikivao ove rijei i bez prestanka
gazio po Milu. Jan je krenula prema njima, a tada zastane. Bilo je
oito da ne moe vie nita uiniti za Mila. Tijelo mu se ve
230
pretvorilo u bezlinu masu krvavog mesa. Bio je mrtav.
Milo besmrtnik mrtav.
Ezekiel je prestao gaziti po Milovim krvavim ostacima. Oi
na dugakim drcima se okrenue prema Jan. Snop cijevi na
kiberoidovoj glavi takoer se okretao u tom pravcu. Jan se bacila na
tlo i u posljednjem trenutku izbjegla crvenu zraku to je zasvijetlila
nad njom. Prevrnula se, podigla na noge i sklonila iza velikog
kamenog bloka.
"Ja sam Ezekiel, Boji eki!" vikao je Ezekiel dok su
goleme noge prilazile sve blie Jan.
Ostavljajui kameni blok izmeu sebe i Ezekiela Jan je
potrala dublje u ruevine. Sklanjala se i obilazila oko razbacanih
zidova nadajui se da e je kiberoid izgubiti u labirintu, ali njegov
prodorni glas postajao je sve glasniji. "Zato, ivota mi moga rije
je Jahve Gospoda krvi u te predati i krv e te progoniti: od krvi
nisi prezala, krv e te progoniti!"
Jan je potrala bre. Skrenula je iza ugla...
... i nala se u slijepom hodniku.
Urueni zidovi i kameni blokovi tvorili su uski prolaz koji je
zavravao bijelim kamenim zidom previsokim da bi se preko njega
mogla popeti. Bilo je prekasno za povratak; Ezekiel je bio preblizu.
Nala se u zamci.
Svijest koja je promatrala Jan nije bila ljudska i gledala ju je s
objektivnou koja je zastraivala svojom apsolutnou. Iako je imala
organskih tvari u svojem sustavu, te su tvari bile umjetno
proizvedene u nekom davno naputenom laboratoriju i nedostajale su
joj osobine zajednike svim ivim biima. Entitet doslovce nije imao
emocija; svijet kojeg je promatrao kroz bezbrojne senzore prihvaao
je bez straha, elja, znatielje ili tumaenja. Bio je programiran da
zatiti samoga sebe, ali nije imao onaj unutranji poriv za
samoodranjem svojstven svim prirodnim organizmima koji se
probijaju kroz genetsku vatru evolucije. Bila je to samo svijest, ista i
jednostavna, i stoga u biti neiva.
Ali u tom sistemu elektronskih i organskih spojeva spavala je
druga svijest, a ta je bila ljudska. Prva svijest je nekoliko
nanosekundi razmatrala problem, a tada je odluila o njemu
231
obavijestiti drugu svijest...
"Ashley. Probudi se."
"to je?" (' razdraeno - )
"Pogledaj."
Drugi um je pogledao. A tada (-ree-), "Isuse Kriste, to
eka kokoji mozgu?" (-uzbueno-) "Pusti je unutra!"
Kad je ugledala da se u zidu pred njom nekim udom otvorio
prolaz, Jan se bez razmiljanja uvukla unutra i gotovo istog
trenutka naila na novi zid. Na svoje veliko razoarenje nala se u
maloj, uskoj prostoriji u kojoj su jedina vrata bila ona kroz koja je
upravo prola. Okrenula se i ugledala Ezekiela kako se pribliava
kratkim prolazom. "I Jahve Gospod mu ree, Proi gradom
Jeruzalemom i znakom 'tau' obiljei ela sviju koji tuguju i plau
zbog gnusoba to se u njemu ine!" Jan je panino pokuavala
pronai nain da zatvori vrata, ali nije uspjela nita otkriti.
Ezekiel se zaustavio pred vratima i sagnuo. "A drugima ree
na moje ui, Poite za njim gradom i ubijajte bez milosra. Oi vae
nek se ne saale, i nemajte smilovanja." Gurnuo je mehaniku ruku
kroz otvor u zidu. Jan se privila uz zid. "Ne!" vikala je. "Ostavi me
na miru!"
Vrata su se naglo zatvorila i u sobici se zauo zveket kad je
otrgnuti kraj Ezekielove metalne ruke pao na pod. Tada se pod poeo
naglo sputati pod Janinim nogama i ona shvati da se itava
prostorija kree slino dizalima na Lordu Panglothu. inilo joj se da
se soba beskrajno dugo sputala prije nego je usporila i napokon se
zaustavila. Zadrala je dah kad su se vrata ponovno otvorila i
propustila k njoj jarko svjetlo. Kad su joj se oi privikle na svjetlost
vidjela je da se pred njom prostire golema prostorija bogato
namjetena kao kraljevske odaje na Panglothu.
"Oprosti, svjetlo ti je vjerojatno prejako. Zasjenit u ga.
Prolo je strano mnogo vremena otkako smo ga zadnji put koristili."
Prijateljski djevojaki glas ju je ohrabrio. Zakoraila je u sobu, ali u
njoj nije bilo nikoga. Svjetla su se priguila i na sredini sobe se
iznenada pojavio neki lik. Jan se udila zato ga prije nije vidjela.
Dok se djevojka pribliavala Jan je iznenaeno ustuknula; na
trenutak je pomislila da pred njom stoji Ceri. Ali iako je slinost bila
232
upravo nevjerojatna, to ipak nije bila Ceri. Djevojine su oi bile
smee umjesto plavih, a i kosa joj je bila znatno svjetlija.
Zaustavila se nekoliko koraka od Jan i toplo joj se
nasmijeila. Nosila je neobinu odjeu: vrlo uske plave hlae visjele
su joj nisko na kukovima, a iznad njih je imala usku utu koulju ije
je krajeve svezala u vor ostavivi struk otkriven. Noge su joj bile
bose. "Bok, ja sam Ashley. Kako se ti zove?" veselo ree djevojka.
Jan joj ree svoje ime, te upita moe li sjesti. Tijelo joj je
drhtalo. Protekli dogaaji budili su u njoj reakciju.
"Naravno!" uzviknu Ashley. "Sjedni gdje god hoe."
Jan se sruila u tapeciranu stolicu i obgrlila tijelo rukama.
Krajikom uma primijetila je da je Ashley ostala stajati. "Zato te
onaj kiberoid eli ubiti?" upita Ashley.
Jan umorno zatrese glavom. "Ne znam. Mislim da je poludio.
To je Milo rekao dok smo ili ovamo... da je kroz sve ove godine
poludio... Milo je rekao da je jako, jako star... Milo je..." Nije
jednostavno mogla prihvatiti da je Milo mrtav. Bilo je to nemogue.
"Milo je bio onaj ovjek to ga je kiberoid ubio prije nego te
je poeo progoniti?" blago je upita Ashley.
"Da. Vidjela si to se dogodilo?" iznenadila se Jan.
"Ne, vidjela sam samo snimku. Je li ti to bio suprug?"
"Ne... nije mi bio suprug," odgovori Jan uz tuan osmijeh.
Pitala se to je Ashley mislila pod 'snimkom'.
"Je li ti bio ljubavnik? Ili deko?"
Jan uzdahnu. "Ne. Nije mi bio ak ni prijatelj, barem ne
pravi. Bio je jednostavno... Milo. Ne mogu vjerovati da je mrtav. Ne
znam to u bez njega." Na vlastito iznenaenje poela je plakati. Ali
znala je da ne plae zbog Mila; plakala je zbog sebe. "Bez njega neu
izai iz ove pustoi."
"Moe ostati ovdje," predloi joj Ashley. "Koliko god eli.
Prolo je mnogo vremena otkako sam zadnji put imala drutvo."
"Zar si ovdje sama?"
"Jesam. Tu je samo Carl, ali on se ne rauna. On ak nije ni
ovjek, nego kompjuterski program, ali zovem ga Carl da bi bio bar
malo ovjeniji. Nije ba da djeluje..." Glasno je uzdahnula, a tada
joj se lice ponovno razvedri. "Molim te, reci da e ostati. Bila bih
233
jako sretna!"
Jan obrisa oi i osvrnu se po velikoj prostoriji niskoga stropa.
Tada se ponovno okrene prema Ashley. inilo joj se da s njom neto
nije u redu, ali nije mogla odrediti to. "Kakvo je ovo mjesto?" upita.
"Sklonite," odgovori djevojka. "Prvotno je sluilo kao
atomsko sklonite, ali kasnije su ga moji roditelji pretvorili u
sklonite od Genetskih Ratova." Lice joj se uozbiljilo. "Nije im
pomoglo. Jedan od posljednjih proizvedenih virusa uspio je proi
kroz filtere i druge zatitne barijere. Umrli su u onoj tamo sobi..."
Ashley se okrenula i pokazala prema jednima od nekoliko zatvorenih
vrata.
"Ali ti si preivjela," zbunjeno ree Jan. Osjeaj da neto nije
u redu postajao je sve jai.
"Oh, da, preivjela sam. Vjerojatno uvijek i hou," inilo se
da je ta injenica nimalo ne veseli.
Jan se uznemirila. "Ti si besmrtna!" povika. "Besmrtna si kao
i Milo!"
"Tvoj je prijatelj bio besmrtnik?" iznenadila se. "Mislila sam
da su ih sve ubili jo prije nekoliko stoljea. U svakom sluaju, sad
vie nije besmrtan, zar ne?"
Jan zaueno nastavi, "Ali mora biti besmrtna. Rekla si da
su ti roditelji umrli za vrijeme Genetskih Ratova, a ne izgleda
nimalo starija od mene."
"Koliko ti je godina?" upita Ashley znatieljno.
Uz nadu da djevojka nee promijeniti temu Jan odgovori,
"Osamnaest... ne, sigurno mi je ve devetnaest." Sjetila se da joj je
prije dva ili tri mjeseca proao roendan, ali ona je ve odavno
izgubila pojam o vremenu.
"Onda sam mlada od tebe. Meni je samo sedamnaest godina.
I uvijek u imati sedamnaest godina. Slatkih sedamnaest." Ponovno
je eznutljivo uzdahnula.
Jan se poela pitati je li Ashley luda. Moda je i ona lutala
opustoenim poljima, te je sluajno ula u ovo udno podzemno
mjesto gdje izmilja prie o svojoj prolosti. Traei najbolji nain da
provjeri je li Ashley zaista luda, Jan upita, "Gdje nabavlja hranu i
vodu? Hoe li ih biti dovoljno za obje ako ostanem s tobom?"
234
"Oh," ree Ashley i poloi prst na usne. "Nisam razmiljala o
tome. Samo trenutak, pitat u Carla." Na tren se uozbiljila, a tada se
ponovno nasmijei. "Carl kae da moe ponovno ukljuiti
sintetizator hrane. Osnovni organski sastojci su smrznuti i za njihovo
e otapanje trebati neto vremena, ali vode moe odmah dobiti. Pod
kuom tee podzemni potok." Pokazala je prema podu.
Jan je zurila u nju. Ona jest luda. "Hmm... taj 'Carl' je
razgovarao s tobom i to ti rekao?" pitala je s oklijevanjem.
Ashley kimnu glavom. "Izravno smo povezani."
"Razumijem," ree Jan, kao da je time sve objanjeno. "Dakle
ovdje ima hrane i vode." Tek je sada postala svjesna strane ei, pa
se nadala da voda nije jo jedna od Ashleynih fantazija. Ali djevojka
je izgledala fiziki zdrava, to znai da je negdje morala postojati
voda. Pa ipak, Ashley nije spominjala da i ona neto jede ili pije.
"Zar ti i Carl ne trebate hranu i vodu?" upita aljivo.
"Rekla sam ti; Carl je kompjuterski program. Programi ne
jedu niti piju." Uznemireno se mekoljila.
"A to je s tobom?"
Ashley se ugrizla za usnicu i spustila pogled. Nije odgovorila.
"No?" nije odustajala Jan.
"Pretpostavljam da ti moram rei," tuno ree Ashley.
"Ionako bi prije ili kasnije doznala."
"to bih saznala?"
"Ovo." Ashley je prila naslonjau gdje je sjedila Jan i pruila
joj desnu ruku. Jan je zbunjeno pruila ruku da je primi...
... ali ruka joj je prola kroz njeno tijelo kao da ono ne postoji.
"Kui?" ree Ashley uz uzdah.
Jan se sklupala na naslonjau i prestraeno je zurila u
Ashley. "Ti si duh!" povika.
"Pa, neka vrsta."
Jan se panino osvrnula. Raskona soba se odjednom
pretvorila u zastraujue mjesto. Bila je zarobljena u njoj nekoliko
desetaka metara ispod povrine Zemlje s tim stvorom. "Moram otii!
Molim te, pusti me da odem!" molila je.
"Sranje, znala sam da e se to dogoditi," ree Ashley
povlaei se unazad. "uj, nisam ja onakav duh kakav ti oito misli
235
da jesam."
"Nisi mrtva?" moleivo upita Jan.
"Ma, mrtva sam," ogoreno prizna Ashley. "Tonije, moj
original je mrtav. Ja sam samo zapis."
"to?"
"Zapis. Kopija. Neko davno, prije vie stoljea, ivjela je
prava, iva Ashley Vee. Kopija njene svijesti pohranjena je u
kompjuteru, a ja sam ta kopija."
"Ali ja te vidim," ree Jan.
"Vidi holografsku projekciju kojom upravlja kompjuter.
Zna to je hologram, zar ne?"
Jan se sjetila 'zabava' koje su gledali Aristosi. Milo ih je zvao
holografskim projekcijama, a takoer su bile nevjerojatno realistine.
Malo se opustila. "Znai da ipak nisi duh...?"
"Ne, nisam pravi. Samo elektronski. Molim te, nemoj ii.
Nema se ega bojati. Molim te, reci da e ostati."
Jan je bila u nedoumici. Spoznaja da Ashley nije nadnaravno
bie ju je umirila, ali djevojka ju je jo uvijek uznemiravala.
Holografski ljudi u 'zabavama' su takoer izgledali stvarno, ali oni
nisu razgovarali s gledaocima. "Tko ti je... to... uinio? I zato?"
oklijevajui upita Jan.
"Moji roditelji," odgovori Ashley. "Imala sam opasan hobi.
Letjela sam u jedrilici. Zna li to je jedrilica?"
Jan skrueno ree, "I predobro." Prepriala joj je svoj bijeg s
Lorda Panglotha na japanskoj jedrilici.
"Ne, ne mislim na to. To je zmaj. Moja je jedrilica izgledala
kao avion, s pilotskom kabinom i svime. Zvala se Pegaz i imala je
raspon krila vei od trideset metara. Mogla sam se uzdii stotine
metara iznad Zemlje. Bilo je prekrasno. Ali roditelji su imali pravo.
Sruila sam se. I umrla."
"Sjea se svoje smrti?' prestravljeno upita Jan.
"Oh, ne. Posljednji zapis moje svijesti snimljen je dva tjedna
prije nego sam poginula, tako da se ne sjeam posljednja dva tjedna
'mog' ivota i nesree. U svakom sluaju, moji su se roditelji bojali
da u poginuti, pa su me eljeli na neki nain sauvati. Prvo su
namjeravali usaditi zapis moje svijesti i sjeanja u moga klona, ali
236
iako su bili bogati nisu uspjeli urediti da me kloniraju. U vrijeme kad
sam ivjela kloniranje je bilo stogo zabranjeno. Zato su se odluili za
najbolje to su mogli. Hologram. Mene."
Jan je u tiini prouavala Ashley. Iluzija je bila savrena. Bilo
je teko povjerovati da ona nije od krvi i mesa. Tada ree, "Kako je
to? Kako je to biti ovo to jesi?"
Ashley se namrtila. "Pa, teko je to opisati rijeima. Ali
sigurno nije isto kao kad si iva... kad si prava."
"Ali ti razmilja i osjea, zar ne?"
"Da, razmiljam. Barem mislim da razmiljam. Teko je to
pouzdano rei. Isto je i s osjeajima. Mislim da imam osjeaje, ali oni
vie nisu isti kakvi su bili dok sam bila iva. Razumije li me?"
"Ne," priznala je Jan.
Ashley uzdahne. "Teko je to objasniti... kao da su moji
osjeaji imitacija osjeaja. Kao da su nestvarni. Da," kimnula je,
"osjeam se nestvarno. Ali tome se ne treba uditi... Na kraju
krajeva, ja sam ipak samo elektronska sjena mog bivega ja."
Nasmijala se i dodala. "Ali znam da blijedim. Moji ljudski dijelovi
nestaju. Bojim se da u zavriti kao Carl. A on je dosadan."
Jan je pokuavala zamisliti kako se Ashley osjea, ali to je
prelazilo njene sposobnosti. "Koliko dugo si, hmm, ovakva?"
"Samo malo, pitat u Carla." Bez stanke je nastavila, "etiri
stotine tridesetdevet godina."
"Tako dugo? Uasno! to radi ovdje dolje? Sigurno ti je
strano dosadno."
"Dosadno mi je kad sam budna. Ali veinu vremena spavam.
Nije to ba pravo spavanje ne sanjam jednostavno sam
iskljuena. Dok sam budna mogu jako ubrzati vrijeme, a to pomae.
Da bih razgovarala s tobom morala sam jako usporiti svoj misaoni
proces. Vrijeme mi nije ovako sporo prolazilo jo od vremena kad
sam imala posljednjeg posjetioca."
"Kad je to bilo?" upita Jan.
"Oh, prije nekih osamdeset godina. Zvao se Vic. Bio je to
prilino zgodan deko. Sklonio se u ruevine da bi pobjegao od
pljakaa koji su ga gonili. Ostao je ovdje deset godina, a tada se
razbolio i umro. Nije mu se svialo ovdje, a to je bila teta. Ono je
237
on." Ashley se okrenula i pokazala rukom prema jednom zidu.
Istovremeno se svjetlo pojaalo i Jan u kutku sobe ugleda hrpu
kostiju.
Jan je bila zgranuta. "Ostavila si ga da ovdje lei?"
"to sam drugo mogla. Nedostaje mi materije, to zna i
sama," ree Ashley uz smijeh. "Neko sam imala par servo
mehanizama koji su istili sklonite, ali pokvarili su se prije mnogo
godina."
Jan se uznemirila. "Rekla si da je Vic elio otii. Zato nije?"
"Oh, Carl ga nije pustio. Zna, Carl je moj zatitnik. Ne eli
da se dozna za moje sklonite, pa nikada ne puta goste da odu."
"Znai li to da ni ja ne mogu otii?" upita Jan.
Ashley znaajno kimnu glavom. "Bojim se da je tako. To te
nee smetati, zar ne?"
27
"Zna li to mi najvie nedostaje?" upita Ashley.
"to?"
"Letenje. Letenje u mojoj jedrilici bilo je savreno.
Oboavala sam biti na nebu."
"Sve bi bilo bolje nego robijati ovdje," ree Jan. U sklonitu
je provela tek dvanaest dana, a ve ju je to mjesto bacalo u oaj. U
poetku je cijenila sigurnost koju joj je ono prualo, te vodu i hranu
makar i onako bljutavu ali uskoro je postala nemirna.
injenica da ne moe napustiti sklonite pojaavala je odbojnost
prema tome mjestu. Da je mogla sama birati, moda bi provela ovdje
mjesec ili dva i bila bi prilino zadovoljna. No u ovim je okolnostima
oajniki eljela izai na povrinu, iako nije znala to bi uinila kad
bi se vratila na opustoena polja. Uzdahnula je.
Ashley ju je zabrinuto pogledala. "ao mi je da ti se ovdje ne
svia." Danas je na sebi imala kratke bijele hlae, bijelu majicu,
bijele tenisice i arape. Tu je opravu zvala 'teniskom odjeom'.
Prije nekoliko dana Jan ju je upitala zato se svaki dan
pojavljuje u drugoj odjei. Ashley je slegnula ramenima i odgovorila,
238
"To je mojim roditeljima davalo osjeaj realnosti. Holografski su me
snimali u mnogo raznolike odjee, te je ona sada zajedno sa mnom
spremljena u kompjuteru. Osim toga, jo uvijek mi je vano da
izgledam privlano. Mama je uvijek govorila da sam uobraeni mali
ekshibicionist, ali mora se priznati da sam bila zgodna, zar ne?"
Okrenula se da se pokae. Jan je sumorno odgovorila, "Da, bila si.
Vrlo." injenica da je Ashleyno prekrasno tijelo netjelesno poput
sjene poela ju je smetati iz vie razloga. A njena nevjerojatna
slinost sa Ceri jo je vie poticala Janinu nelagodu. Jo jedan razlog
da pobjegne iz sklonita i vrati se na povrinu...
"Ne svia mi se to sam zatoena. Kad bih barem mogla
svakodnevno izai na nekoliko minuta na svjei zrak, sigurno bih
lake podnosila ivot ovdje."
"Jan, to se mene tie moe dolaziti i odlaziti kako eli, ali
zna i sama da je tu Carl glavni, a on ti ne vjeruje."
"Znam." Jan je pokuala nekoliko puta razgovarati izravno s
Carlom. Bilo je to neugodno iskustvo razgovarati s glasom lienim
tijela koji je zvuao ljudski, ali su mu odgovori bili strano neljudski.
"Osim toga, bolje je da se ne izlae opasnostima koje gore
vrebaju. Onaj ludi kiberoid te vjerojatno jo uvijek trai."
"Rekla si da ga Carl nije vidio ve vie od tjedan dana."
"Nije ga vidio oko vile, ali Carlovi senzori ne seu daleko.
Moda te kiberoid eka u oblinjem umarku."
"Da, moda," zabrinuto je odgovorila Jan. Jo uvijek je nou
sanjala Ezekiela. Trala je kroz beskrajni kameni labirint, a kiberoid
ju je pratio viui svoje besmislene rijei o smrti i osveti dok su iza
njega ostajali krvavi tragovi. Krv je bila Milova...
"to je s Nebeskim Gospodarima? Jesu li na vidiku?"
"Pitat u Carla," rekla je Ashley. "Da. Prije nekoliko sati
jedan je preletio tono iznad vile."
"Prokletstvo." Carl je svakodnevno biljeio prolaske Lorda
Panglotha ili Mirisnog Lahora. General nije odustajao. Jan se stresla
od pomisli to bi joj uinio kad bi mu ponovno dospjela u ruke.
"Vidi?" rekla je Ashley kao da joj ita misli. "Za tebe je
mnogo bolje da ostane sa mnom. Doi, ne budi tako mrzovoljna i
priaj mi jo neto o svojim pustolovinama."
239
Ashley je pokazivala nezasitno zanimanje za Janin ivot i Jan
joj je morala satima priati o Minervi i dogaajima koji su slijedili
nakon bombardiranja i njenog zarobljavanja. "Pustolovinama? To
nisu bile pustolovine. To je bio pravi komar." Koji se nastavlja,
dodala je u sebi.
"Meni to zvui kao pustolovina," rekla je Ashley. "Hajde,
priaj mi ponovno o Princu Casparu. Zvui tako sanjarski."
Jan je uzdahnula. "to ti jo mogu rei o njemu?"
"Priaj mi kakav je bio u krevetu."
Jan se iznenadila. "Zato te to zanima?"
"A to misli?" vragolasto upita Ashley.
"Ne elim biti nepristojna," polako ree Jan, "ali ne
razumijem kako te moe zanimati seks kad nema, hmm, tijela."
"Ali rekla sam ti da jo uvijek imam osjeaje. To su vie
sjeanja na osjeaje nego pravi osjeaji, ali ipak..."
"Osjeaje..." namrtila se Jan. "Razumijem da ima osjeaje,
ali seks je apetit."
"Oh da, imam ja i apetite. Oni su isto to i osjeaji, zar ne?"
"Pretpostavljam da jesu," sloila se Jan.
"Moji su apetiti spremljeni zajedno sa svim mojim drugim
osobinama," nastavila je Ashley. "Nisu o tome razmiljali kad su me
stvarali. To ne bi smetalo da su me prebacili u klonirano tijelo, ali u
ovom stanju, naravno, ne mogu zadovoljavati svoje apetite. U
poetku je bilo grozno; stalno sam bila gladna. Tada su tehniari
napravili neke prepravke i ublaili su mi apetit za hranu.
Znanstvenici su rekli da ne mogu ukloniti sve moje apetite, a da
ozbiljno ne promjene moju osobnost."
Jan je pokuavala zamisliti kako se osjea svijest liena tijela.
Zamiljala je kako je to gladovati vie od 400 godina i istovremeno
znati da nikada vie nee jesti. "Jadnice," rekla je.
"Oh, navikla sam ja na to," veselo je rekla Ashley. "Osim
toga, apetiti mi, kao i 'osjeaji', pomalo slabe i jednog dana e
jednostavno nestati."
"Ali jo uvijek ima... spolni nagon?"
"Da. Tako nekako. Bilo je teko dok je Vic bio ovdje. Rekla
sam ti da je bio jako zgodan, zar ne?" Zamiljeno je pogledala prema
240
kostima uz zid. "I njemu je to smetalo. Znao je potpuno izluditi zbog
toga to me ne moe dotaknuti."
Jan je u potpunosti suosjeala s mrtvim Vicom. "Jesi li ikada
imala ljubavnika? Dok si bila iva, naravno."
"Kako da ne. Imala sam dvojicu. Jedan od njih bio je moj
uitelj letenja. Ve je proao tridesetu godinu, ali bio je divan.
Jednom smo to uinili u njegovoj jedrilici, pet tisua metara nad
Zemljom. Predivno!" Zatresla je glavom prisjeajui se dogaaja.
"Hajde, priaj mi kako je bilo s princom Casparom. elim sve uti!"
Prola su jo tri beskonana dana. Jan se osjeala sve vie
sputana u dubokom sklonitu koje se sastojalo od pet odvojenih
prostorija. Uz veliku dnevnu sobu nalazile su se dvije spavae sobe
u jednoj od njih bile su kosti Ashleyinih roditelja - te kuhinja i
kupaonica. Osim tih pristupanih dijelova, sklonite je sadralo i
nekoliko skrivenih prostorija s razliitim strojevima, medu kojima je
bio i projektor koji je stvarao Ashleyenu holografsku sliku. Carl je
objasnio Jan da energija za sve te strojeve potjee od topline iz
dubokih slojeva Zemlje.
Nastojei nagovoriti Carla da je pusti Jan je sve vie vremena
provodila u razgovorima s 'njim', iako se Ashley to nije nimalo
svialo. On je uporno odbijao razgovarati o razlozima zato je dri
zatoenu, ali bio joj je voljan dati sve druge informacije koje su je
zanimale. Da bi ublaila dosadu pitala ga je o starom svijetu prije
Genetskih Ratova, pitajui se hoe li se Milove prie potvrditi kao
istina ili kao la. Umjesto odgovora, Carl je priguio svjetla i u zraku
se pojavila slika. Najavio je da e prikazati niz emisija vijesti iz toga
vremena, na to je Ashley nezadovoljno uzdahnula. "Oh Boe, kao
da sam se vratila u kolu..."
itava dva dana Jan je kao opinjena gledala slike i sluala
razliite glasove iz prolosti. U poetku je malo toga razumijela
mnoge su joj rijei bile potpuno nepoznate ali malo po malo uspjela
je sve to povezati u smislenu cjelinu. Dogaaji su se uklapali u
Milove prie i u ono malo to je doznala od Ceri.
Davno prije Genetskih Ratova svijet se suoio sa dvije
ozbiljne prijetnje; prva je bilo nuklearno oruje, koje je u poetku
bilo pod kontrolom dviju velesila, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
241
Amerikih Drava. Krajem dvadesetoj stoljea nuklearno oruje se
proirilo u mnoge druge zemlje na to su se dvije velesile jako
uznemirile. Tada je na Srednjem Istoku zapoeo rat 'Mali
Armagedon' u kojem je prvi puta poslije drugoga svjetskoga rata
upotrebljeno nuklearno oruje. To je poetkom dvadesetprvog
stoljea dovelo do stvaranja Sovjetsko Amerike Unije.
Unija je prvo uvela zabranu posjedovanja nuklearnog oruja.
Tome su se ultimatumu usprotivile mnoge zemlje, to jednako one
koje su posjedovale vlastite arsenale nuklearnog oruje, primjerice
Francuska, kao i Federacija Islamskih Zemalja koja je pobijedila u
'Malom Armagedonu'.
Unija je nemilosrdno odgovorila na njihovo protivljenje.
Prema komentatorovom izvjeu, uz pomo 'orbitnog radarskog
oruja' je vlastitim nuklearnim orujem 'kirurkom preciznou
uklonila problematina podruja'. Kad se praina slegla Federacija
Islamskih Zemalja se ponovno raspala na nekoliko pojedinanih
zemalja, a od Francuske je ostala tek mala poljoprivredna zajednica.
Druge zemlje su pouene njihovim iskustvom predale Uniji svoje
oruje Kad se uvjerila da nigdje u svijetu vie ne postoji takve oruje
niti sredstva za njegovu proizvodnju Unija je unitile vlastiti
nuklearni arsenal i preostale nuklearne reaktore Time je zavrilo
nuklearno doba.
Druga velika prijetnja ovjeanstvu pojavila se osamdesetih
godina dvadesetog stoljea, iako je vjerovatno postojala i ranije ali je
prola neopaeno. Bila je to bolest uzrokovana 'lentivirusom',
odnosno virusom koji je inae napadao ivotinje. Vjerovalo se da je
virus preskoio 'vrsnu barijeru' i proirio se s afrikih majmuna na
ljude.
Virus se brzo irio tako da je krajem dvadesetog stoljea
svaki deseti stanovnik Zemlje bio zaraen. Doslovce je desetkovao
ljudsku populaciju. Kao lentivirus posjedovao je genetske
karakteristike zbog kojih se je protiv njega bilo teko boriti.
Genenjeri koji su se u tim starim izvjetajima zvali 'mikrobiolozi'
su godinama bezuspjene pokuavali proizvesti cjepivo.
Istovremeno su na unitavanju virusa radile mnoge grupe
genenjera. Jedan od pokuaja bio je da se proizvede vlastiti virus
242
umjetni virus 'ubojica' s neto izmijenjenim genetskim materijalom
pravoga virusa. Virus je genetski nametnik on ulazi u stanicu i
otima staninu DNA kako bi se umnoio. Oekivalo se da e virus
ubojica potraiti i unititi uzronika bolesti u zaraenom sustavu, te
istovremeno prodrijeti u zahvaene stanice i umetnuti modificiranu
DNA u staninu jezgru gdje bi ona neutralizirala virusnu DNA i tako
sprijeila dalje razmnoavanje virusa. Da bi se ta teorija pretvorila u
djelotvornu stvarnost trebalo je poduzeti velike korake u kartiranju i
manipulaciji ljudske DNA. Teinu tog zadatka najbolje opisuje
injenica da je lanac DNA svakog ljudskog bia toliko dugaak da bi
se njime mogla 8.000 puta premostiti udaljenost izmeu Zemlje i
Mjeseca.
Meutim, zadatak je ipak uspjeno obavljen. Sintetski virus je
istovremeno djelovao kao lijek i kao savreno cjepivo, pa je bolest
brzo iskorijenjena.
Ali veliki napredak postignut u ljudskom genetskom
inenjerstvu prilikom stvaranja sintetskog virusa imao je za ljuski rod
mnogo vee posljedice: na isti nain kako su se virusom lijeile
zaraene stanice mogla se sada na najrazliitije naine modificirati
DNA. Mogla se promijeniti tako da se usavri imunoloki sustav,
uklone bolesti poput raka, produi ivotni vijek... a sve je to na kraju
sjedinjeno u Primarnom Standardu.
Genetsko inenjerstvo je postiglo napredak i u drugim
podrujima stvorene su nove sorte itarica koje su bile otporne na
bolesti i mogle su se uzgajati na neplodnom tlu; silikonske ipove su
zamijenili 'bio ipovi', to je pridonijelo razvoju kompjutera;
proizvedeni su novi oblici bakterija sposobnih za izvoenje
najrazliitijih industrijskih procesa, od proizvodnje jeftinog goriva do
izrade imitacije drvene kae od koje se proizvodio papir; postojale su
i bioloke energetske stanice koje su pomou sintetskog klorofila
pretvarale sunevu energiju u elektinu...
Popis uda bio je beskrajan. inilo se da e se sve
tradicionalne ljudske pokore pomalo iskorijeniti. Genenjeri su svijet
doveli na prag pravoga zlatnoga doba.
Ali ono nikada nije zapoelo.
Prema glasu iz prolosti koji je pratio slike na lebdeem
243
ekranu, stvaranje novog genetski promijenjenog ovjeka po
pravilniku o Primarnom Standardu dovelo je neposredno do
Genetskih Ratova. Do tada su Ujedinjeni Narodi posjedovali stvarnu
mo jer je iza njih stajala Sovjetsko Amerika Unija. Bili su
dovoljno utjecajni da nametnu svoja pravila u podrujima
mikrobiolokih istraivanja i genetske manipulacije koja su bila
zabranjena ali, kao to je i Milo rekao, stvaranjem Primarnog
Standarda vee su se drave raspale na nezavisne dravice.
Raspadanjem Amerike i Sovjetskog Saveza na manje drave
raspala se i Unija, a time je pak zauvijek oslabljena mo Ujedinjenih
Naroda.
U zbrci koja je uslijedila vlast su preuzele multinacionalne
tvrtke koje su se veinom obogatile na genetskom inenjerstvu.
Ujedinjeni Narodi su se pretvorili u pravosudnu agenciju, te su time
ukinuta sva ogranienja na polju genetskog inenjerstva. Tvrtke su
mogle raditi to god su htjele.
ak i prije toga kolale su glasine da bogatai i monici
eksperimentiraju na zabranjenim poljima. Prepriavale su se prie o
nevjerojatnim tvorevinama skrivenim iza zakljuanih vrata; o
milijarderima koji su opremali svoje otoke i posjede najrazliitijim
egzotinim stvorenjima seksualne fantazije postale su stvarnost; a
ule su se i prie da glaveine drava i tvrtka sastavljaju tajne vojske
od stranih stvorenja koja su nita drugo do ivo oruje.
Sve su se te glasine potvrdile.
Nakon propasti Ujedinjenih Naroda i Unije tvrtke su poele
meusobno ratovati. Nezavisne drave su uvuene u sukobe, jer su
morale odabrati kojoj e tvrtki iskazati povjerenje. Tako su zapoeli
Genetski Ratovi.
Nakon deset godina ratovanja s genetski proizvedenim
vojskama, Ratovi su uli u novu, smrtonosniju fazu kad je jedna od
tvrtki zapoela rat mikroorganizmima onim za to su se sve tvrtke
u poetku zaklinjale da nee upotrijebiti. Bio je to poetak kraja.
Prvi ciljevi bila su polja usjevi itarica i tome slino.
Slijedile su gljive koje su izjedale vitalne dijelove elektronskih
sistema, kao i gotovo sve drago. Na kraju se dogodilo i ono
neizbjeno osloboeni su novonastali virusi koji su za ljude bili
244
smrtonosni.
Milijuni i milijuni su umrli. itavi gradovi opustjeli su preko
noi. Civilizacija se nala pred slomom.
Carl je obavijestio Jan da je to posljednja vijest koja je
snimljena na kaseti.
Jan se duboko dojmilo ono to je u posljednja dva dana
vidjela i ula, a najvie od svega potresao ju je izvjetaj iz Minerve
neposredno nakon to je utvrena kao nezavisna drava.
Zaplakala je kad je vidjela kako je Minerva neko izgledala, a
kakav je jadan ostatak tog velikog drutva bila njena Minerva.
S nevjericom je, takoer, shvatila da su prvi Minervani zaista
upotrebljavali Staru Znanost. Milo je ipak imao pravo kad je tvrdio
da se samo stvaranje drutva, u kojem su ene prevladale prirodne
razlike meu spolovima, temeljilo upravo na radu genenjera.
Ali iako se to protivilo svemu to su je poduavali njeni
religiozni uitelji, shvatila je da se sada moe suoiti s tim znanjem.
Najvaniji od svega bio je minervanski ideal, i ona je osjeala golemi
teret odgovornosti koji je preuzela kad je igrom sudbine, ili voljom
Velike Majke, postala posljednji ivi nosilac tog ideala. Morala ga je
odrati na ivotu i uiniti sve da on ponovno procvate...
Male su nade za to, ogoreno je pomislila.
Prola su jo dva dana i Jan je zbog naina na koji je Carl
izbjegavao razgovor o njenom oslobaanju poela sumnjati da on
nije taj koji je dri zatoenu, ve Ashley.
Ta je ideja imala smisla. Ashley je u svim dragim podrujima
imala apsolutnu vlast nad Carlom. Odluila je zadrati Jan uz sebe,
ali je za to optuila Carla kako ne bi navukla Janin bijes.
Pretpostavljajui da je to tako Jan je shvatila da se od sad mora
poduzeti sve kako bi uvjerila Ashley da je mora osloboditi.
Ali kako?
Rano ujutro esnaestog dana zatoenitva Jan je u kupaonici
podrezivala kosu. Ve je odavno zakljuila da joj dugaka kosa
kakvu su nosili Aristosi previe smeta, te bi je stoga trebala skratiti.
Gledala je svoj odraz u zrcalu kad joj na um padne mogue rjeenje
njenih problema. Protrnula je kad joj je u glavi poput proljetne
mladice odjednom propupao plan. Mladica je rasla... pustila je
245
korijenje, rairila lie i zametnula cvijet koji je napokon rastvorio
latice. Imala je rjeenje.
28
Skrivajui uzbuenje Jan ue u dnevnu sobu i mirno pozove,
"Ashley, jesi li ovdje?"
"Naravno," zauo se glas i Ashley se stvorila pred Jan. Danas
je nosila dugaku crnu haljinu koja joj je ostavljala prsa otkrivenima.
Izgledala je vrlo lijepo. "0 emu eli razgovarati?" pitala je.
"O letenju."
Ashleyno lice se ozarilo. "Moja omiljena tema!"
"Zna li da bi ti mogla ponovno letjeti?"
Ashley je zurila u nju. "to to govori? Nikad vie neu
letjeti. Zarobljena sam u ovom sklonitu kao i ti. Ne, vie sam
zarobljena nego ti. Ja sam u kompjuteru. Ti to zna."
"Da. Mnogo sam nauila o kompjuterima. Prvo od Mila, a
sada i od Carla. Priala sam ti o Milovom planu, zar ne? Naumio je
ui u Nebeski Toranj i pomou tamonjeg kompjutera pozvati
Nebeskog Anela iz svemira."
"Da, da," nestrpljivo ree Ashley. "Ali kakve to veze ima sa
mnom?"
"Ti i Carl se moete odvojiti od kompjutera, zar ne? Mislim
na vae bitne dijelove. Programe."
"Naravno. Na istom smo softveru. Zato?"
"Mogu li se vai programi prenijeti u neki drugi kompjuter?
Na primjer onaj u gradu?" upita Jan.
"Vrlo vjerojatno," ree Ashley. Nakon kratke stanke doda,
"Upravo sam pitala Carla i on kae da je to mogue. Svi
kompjuterski sistemi s bio ipovima su kompatibilni."
"Kad bih uzela va 'software', odnijela ga u grad i umetnula u
kompjuter u Nebeskom Tornju, ti i Carl biste ponovno oivjeli, zar
ne? U onom komjuteru?"
"Da," ree Ashley dvoumei se. "Uz uvijet da onaj kompjuter
jo uvijek radi..."
246
"Radi. Milo je stupio s njim u vezu iz Panglothove kontrolne
sobe."
"Pa?" ree Ashley slegnuvi ramenima. "Kakve bih ja koristi
imala od toga da me preseli u drugi kompjuter? Tamo ak ne bih
imala svoju holografsku sliku."
"Nisam jo zavrila. Kad biste uli u taj kompjuter, ti i Carl
biste mogli njime upravljati, zar ne? Mogli biste preuzeti njegove
funkcije?"
"Da," odgovori Ashley uz nestrpljivi uzdah. "Ali samo ako
najprije odstrani njegov originalni softver."
"Dobro. Tada biste ti i Carl mogli uiniti ono to je Milo
namjeravao. Moete li pomou kompjutera u Nebeskom Tornju
poslati signal u svemir koji e nam poslati Nebeskog Anela?"
"Pretpostavljam da bi Carl mogao," namrteno odgovori
Ashley. "Ali ja jo uvijek ne vidim smisao svega toga."
"Kad dobijem Nebeskog Anela mogla bih izvaditi tvoj
softver iz kompjutera u Tornju i umetnuti ga u onoga u Nebeskom
Anelu. to bi se tada dogodilo?" Ashley je neko vrijeme utjela. Jan
je pretpostavljala da razgovara s Carlom. Tada joj se oi rairie od
uzbuenja, te ona ree, "Povezala bih se sa svakim Anelovim
senzorom. Mogla bih upravljati svakim njegovim pokretom. Bila bih
Nebeski Aneo!"
"To sam i mislila," zadovoljno ree Jan.
"to ekamo?" povika Ashley. "Krenimo odmah. Pokazat u
ti kako se uzima softver."
"Smiri se," upozori je Jan. "Zna i sama da je to nemogue."
Ashley je prestraeno pogleda. "Zato? Zato je to
nemogue?" zahtijevala je.
"Kao prvo, ja ne mogu izai odavde. Carl me nee pustiti."
"Zar samo to?" ree Ashley s olakanjem. "Ne brini, ve u ja
to srediti."
Nisam ni sumnjala, pomisli Jan.
Jan se spremala krenuti. to se trenutak polaska vie bliio
sve se manje eljela vratiti na povrinu. U sklonitu je ipak bila na
sigurnome, dok su je na povrini ekale bezbrojne opasnosti. Unato
oruju kojim ju je Ashley opremila vjerovala je da su joj izgledi da
247
iva stigne do Nebeskog Tornja zanemarive. ak i ako stigne do
grada, ondje jo uvijek moe podlei smrtonosnim virusima ili
sporama.
Kad joj je Jan povjerila svoje bojazni, Ashley se
posavjetovala s Carlom i veselo rekla, "Pa moe odjenuti zatitno
odijelo!" U spavaoj se sobi otvorie vrata koja su do sada bila
skrivena, te iza njih Jan ugleda niz jednodijelnih odijela od nekog
glatkog bijeloga materijala. Izabrala je jedno od njih i paljivo ga
pregledala. Imalo je kukuljicu koja je pokrivala itavu glavu. Kao i
sva Ashleyina stara odjea koju je Jan sada nosila umjesto smrdljivih
krpa Ezekijelova naroda, odijelo je unato starosti bilo dobro
uuvano. Pitala je Ashley o tome.
"To vjerovatno ima neke veze s nedostatkom zraka,"
nezainteresirano je odgovorila Ashley. "Carl istjera sav zrak iz
sklonita dok nemamo, hmm, goste. Takoer sniava i temperaturu.
Hajde, obuci ga."
Jan je posluno navukla zatitno odijelo i zatvorila sve
zatvarae. Navirivala se kroz prozori na kukuljici. Ispod prozoria
je virila kratka cijev kroz koju je ulazio zrak svaki puta kad je
udahnula. Pretpostavljala je da se u cijevi nalaze filtri koji zadravaju
tetne organizme. Ashley je potvrdila tu pretpostavku.
"Jesu li djelotvorni?" pitala je Jan.
"Ne znam. Odijela su bila namijenjena za posebne prilike,
kad bi mama i tata morali iz nekog razloga izai na povrinu. Ali
nisu ga nikada upotrijebili. Virusi su prodrli u sklonite."
"Kroz jednake ovakve filtere?" upita Jan dok joj srce bre
zakucalo.
"Vjerojato," oklijevajui odgovori Ashley.
"Onda je ovo gubitak vremena," ree Jan dok je skidala
kukuljicu i zabacila je tako da joj visi niz leda. Odluila je ipak
zadrati odijelo. Njegov je materijal bio vrlo vrst i pruat e joj
barem nekakvu zatitu u pljesnivom krajoliku.
Carl joj je savjetovao da iz male oruarnice odabere dvije
naprave sline pukama. Objasnio joj je da je jedna od njih laser.
Druga je ispaljivala 'pametne' eksplozivne projektile. "Kad ti se cilj
nalazi u sredini nianske sprave na vrhu oruja, samo pritisni okida.
248
Slika u nianskoj spravi se upisuje u projektilov 'mozak', te on izvodi
sve potrebne manevre da bi stigao do cilja. U dodiru s ciljem
eksplodira."
Jan se to duboko dojmilo. Bila je sigurna da e joj oruje biti
dovoljno da se obrani od Ezekiela ako ga sretne.
"Obnovio sam energetske jedinice u oba oruja," ree Carl,
ali tada doda, "Laser bi trebao dobro raditi, ali za drugo oruje ti ne
mogu jamiti. Mogue je da je municija ve potpuno neupotrebljiva."
"Krasno," promrmlja Jan.
Sada je stajala u dnevnoj sobi i ponovno provjeravala oruje,
pojas sa sabljom i naprtnjau s hranom i vodom. "Jesi li spremna?"
nestrpljivo upita Ashley. Djelovala je uzbueno.
"Mislim da jesam," nesigurno odgovori Jan.
"Carl i ja emo se sada iskljuiti. Nakon toga otvorit e se
ploa i otkriti kompjutersku tipkovnicu. Je li ti Carl objasnio kako
e izvaditi softver?"
"Jest."
"Dizalo radi automatski. Carl kae da na vidiku nema ni
kiberoida niti Nebeskih Gospodara."
"Dobro," tiho ree Jan.
"Ako je to sve, mi odlazimo... Oh, Jan, bit e vrlo paljiva sa
softverom, zar ne? Znam da nisam iva, ali ipak ne elim umrijeti.
Ponovno."
"Ne brini. Dobro u te uvati."
Ashley je nestala. Zavladala je tiina.
"Ashley, Carl?" pozove Jan.
Nije bilo odgovora. Odjednom se osjetila usamljenom.
Trgnula se kad se pred njom na zidu otvorila ploa otkrivajui iza
sebe niz malih aruljica. Prila je tipkovnici i pritisnula dvije tipke
kako ju je poduio Carl. Na tipkovnici se rastvorio procjep, te Jan
posegnu rukom u njega i izvue softver. Iznenadila se kad je vidjela
da je to mali metalni valjak deset centimetara dugaak i etiri
centimetara irok. Teko je mogla povjerovati da se u njemu nalaze
sva Ashleyna sjeanja, osjeaji i um, a uz to jo i Carl. Paljivo je
smjestila valjak u naprtnjau i krenula prema dizalu. Kad se pribliila
vrata dizala se otvorie.
249
Zastala je kad je ugledala Ezekielovu metalnu ruku koja je jo
uvijek leala u dizalu. Prekoraila ju je i izgurala nogom u dnevnu
sobu. Vrata se zatvorie.
Kad su se vrata ponovno otvorila Jan je zaslijepila jarka
suneva svjetlost. Guio ju je odvratni smrad plijesni. Poeljela je
ponovno navui kukuljicu, ali bojala se da e joj ona smanjiti
vidokrug i oslabiti sluh. Morala je biti spremna na svaki Ezekielov
trag.
Prostor medu kamenjem bio je prazan. Paljivo je izila iz
dizala drei laser u pripravnosti. Drugo joj je oruje i dalje visilo
preko ramena. Polako je pratila svoje tragove od prije devetnaest
dana sve dok se nije pribliila mjestu gdje je Milo poginuo. Zastala je
uz bijeli kameni blok jo uvijek oekujui da e se svakog asa pred
njom stvoriti kiberoid.
Napokon je prila mjestu Milove smrti. Od njega su ostale jo
samo kosti. ivotinje su mu pojele meso, a kukci su oistili sve
organske ostatke s njegovih kostiju.
Sjajile su se!
unula je kraj njih. Nisu to bile obine kosti. Izgledale su
kao da su napravljene od mjeavina metala i neke druge tvari.
Nijedna od njih nije bila oteena u Ezekielovom napadu. ak je i
Milova lubanja ostala netaknuta. Plavkasto je sjala, kao i sve druge
kosti.
Jan je pruila ruku i oprezno prstima dodirnula lubanju. Tada
je donijela odluku, provukla prst kroz onu duplju i podigla lubanju.
Bila je vrlo lagana. Oprezno se osvrnula uokolo, a zatim je skinula
naprtnjau i spremila u nju Milovu lubanju. Tek tada je krenula dalje
prema gradu.
Sredinom podneva stigla je do vanjskih rubova grada. Do
sada je sve prolo bez veih neprilika, osim to je susrela jednog
velikog gmaza. Trao je prema njoj ruei drvee, ali ona ga je
pogodila laserom i zaustavila prije nego joj se opasno pribliio.
Ezekielu nije bilo traga, ali Jan se nije mogla otresti osjeaja da je
negdje u blizini i da je prati.
Periferni dio grada sastojao se od ruevina privatnih kua
sagraenih na prostranim zemljitima. Gljive ovdje nisu uspijevale u
250
jednakom obilju kao u umama, primijetila je. Zastala je da se
odmori i sjela na ostatak kamenog zida. Odloila je laser na zid tako
da joj bude nadohvat ruke, te izvadila mjeinicu iz naprtnjae i napila
se vode.
Nekoliko minuta kasnije odluila je krenuti dalje, ali prije
toga je navukla kukuljicu. Moda joj nee nimalo koristiti, moda je
neki od dizajniranih virusa ve harao njenim tijelom, no tako se
osjeala sigurnije.
Dok je hodala neprestano se osvrtala drei laser u
pripravnosti. Nije smjela dozvoliti Ezekielu, ili bilo kome drugome,
da je uhvati nespremnu. Povremeno je pogledavala i prema bistrom
plavom nebu, ali Nebeski se Gospodari nisu pojavili.
to je dalje prodirala u grad gljiva je bilo sve manje. inilo se
kao da su te ogavne izrasline izbjegavale ovo mjesto i potedjele ga
tako strane smrti. Bilo je vrue i Jan se znojila pod kukuljicom, ali
ipak ju je odluila zadrati. O tome to e uiniti kad oedni ili kad
e morati isprazniti mjehur razmiljat e kad za to doe vrijeme.
Prola je kraj nekih vozila. Neka su imala kotae, ali mnoga
nisu, pa se Jan udila kako su se ova posljednja kretala. Povremeno
je zavirivala u njihovu unutranjost, ali jedini tragovi njihovih
pokojnih vlasnika bili su dijelovi odjee. Presvlake na sjedalima
djelovale su posve novo.
Zgrade su postajale sve vee dok im se Jan polako
pribliavala. Gornji dio Nebeskog Toranja se jo uvijek nazirao
negdje u daljini, ali Jan se inilo kao da mu se uope nije pribliila.
Uznemirila se kad je vidjela da je Sunce ve na zalazu.
Njeni koraci su odzvanjali uskom uliicom. Drala se sredine
ceste i uznemireno se okretala prema zatvorenim vratima i
zamraenim prozorima. Osjeaj da je netko promatra bio je sve jai.
Zastala je i paljivo osluhnula. Da je Ezekiel bio u blizini sigurno bi
ula njegove teke korake.
Ali vladala je potpuna tiina. Krenula je dalje vrsto steui
laser.
Sunce je zamiralo iza visokih graevina. Dugake sjene irile
su se umjetnom dolinom kroz koju je koraala. eljela je da je Milo
sada s njom, usprkos svemu to je prema njemu osjeala. Pomislila je
251
na njegovu lubanju spremljenu u naprtnjai i ponovno se zapitala
zato ju je uzela. Moda zato to je dugovala neto njegovom
sjeanju...
Boljela ju je glava. Je li to prvi znak bolesti? Morila ju je i
ed. Ako je ve bolesna, nema nikakvog razloga da sada ne skine
kukuljicu i popije malo vode.
Oduprla se porivu. Ubrzo je zavladala potpuna tama, pa ona
zastade da izvadi svjetiljku koju joj je Carl dao. Bilo joj je teko
drati je u ruci zajedno s laserom, ali jarka zraka svjetlosti davala joj
je osjeaj sigurnosti. No i dalje je osjeala da je netko promatra.
Bila je potpuno iscrpljena kad je napokon stigla na trg s kojeg
se uzdizao Nebeski Toranj. Zamalo je pala na lea kad je pognula
glavu unazad i pogledala prema gore. Kako e se popeti na vrh? S
obje strane tornja protezali su se stakleni tuneli kroz koje su oito
prolazila dizala, ali bez izvora energije bili su potpuno beskorisni.
Mali trg oko Tornja bio je jo uvijek prekriven arenim
naslovima popraenim crteima balona slinih onima kakve su
izradili Bandalci. Iznenadila se kad je ugledala da vodoskok jo
uvijek radi. Dok je zaueno stajala pred njim pitajui se koliko
godina je star postala je jo jae svjesna nepodnoljive ei.
Okrenula se i pola prema Nebeskom Tornju. Njegovo je
podnoje bilo otvoreno sa svih strana stajao je na nizu stupova
koji su izgledali smijeno tanki s obzirom na to kakvu su golemu
graevinu drali. Popela se stepenicama i ula u predvorje. Obasjala
je svjetiljkom prostor oko sebe. U predvorju nije bilo niega osim
krunog dizala i stepenita koje je vodilo prema gore. Prila je
stepenitu i sjela na najdonju stepenicu. Namjeravala se odmoriti
prije nego se pone penjati. Nadala se da stepenite vodi sve do vrha,
jer nije znala to bi u suprotnom uope mogla uiniti.
Probudila se uz trzaj. Nije namjeravala zaspati. Sjela je i
potraila rukom svjetiljku i laser. Pronala je svjetiljku, ali lasera nije
bilo.
eludac joj se grio od straha dok je pritiskala prekida na
svjetiljci. Svjetlosna je zraka osvijetlila neki veliki lik par metara
pred njom. Kraj njega je leao laser.
Bila je to crna pantera.
252
29
Panterine oi su sjale odraavajui svjetlost svjetiljke. Sjedila
je na stranjim nogama poput kune make, ispruenih prednjih
nogu. Izgledala je kao da se smije, ba kao onog stranog dana prije
mnogo mjeseci.
Jan je bila zgranuta. Nije mogla shvatiti kako je pantera stigla
u ovaj grad stotine kilometara od mjesta gdje se nalazila njena
Minerva. Velika Majka je sigurno kanjava zbog nekog grijeha koji
je poinila. Kanjava je...? Ne... ruga joj se.
Razmiljala je o tome da upotrijebi drugo oruje koje joj je
jo uvijek visilo preko ramena, ali znala je da e je pantera napasti
prije nego ga dohvati i nacilja. A postojala je i mogunost da ono ne
radi. Imala je i sablju, ali ni nju nije mogla izvui dovoljno brzo da
preduhitri panterin napad. Pogledala je laser koji je leao uz
panterinu nogu. Pantera ga je takoer pogledala, a tada je znaajno
na njega stavila apu.
Progovorila je poznatim siktanjem, "Runa ssstvar. Ne volim.
Nee dirati."
"Ne, neu ga dirati," uznemireno odgovori Jan.
Pantera ju je i dalje pomno gledala svojim velikim utim
oima. Jan je razmiljala da baci na nju svjetiljku kako bi je zbunila i
dobila na vremenu, ali znala je da je to uzalud.
Na kraju ree, "Zato me slijedi? Kako si me pronala?"
Pantera se iznenadila. "Sslijedim te...? Ne sslijedim te."
"Da, prati me," optuujui ree Jan. "Jo od Minerve, gdje si
ubila Carlu kad te nisam htjela primiti u grad."
"Mlada gossspa pria gluposti," ree pantera i prezrivo puhnu
kroz nos.
"Igra se sa mnom," optui je Jan prisjeajui se kako su
minervanske make muile mieve prije nego bi ih ubile. "Zato me
jednostavno ne ubije?"
"Zato ubijem gospu?" upita pantera. "Ubijem gossspu samo
ako me hoe ozljediti. Ova maka ubije samo muke ljude. Uvijek
253
vjeruje enskim ljudima. One nikada ne ozljede maku."
Jan se zbunjeno namrtila. to pantera pokuava postii?
Tada se sjetila i obasjala donji dio panterinog tijela. Umalo se glasno
nasmijala od olakanja zbog onoga to je vidjela. Ili tonije, zbog
onoga to nije vidjela.
To nije ona ista ivotinja. Ovo je enka.
Iako joj je laknulo kad je shvatila da ovo nije ona ista pantera
koju je srela na vratima Minerve, i jo je k tome enka, Jan joj jo
uvijek nije vjerovala. No odluila je priekati da vidi kako e se
dogaaji razvijati prije nego poduzme neki nerazumni korak. Pantera
joj je rekla da ju je spazila kako ulazi na trg, pa je htjela vidjeti to
ena radi na ovom 'mrtvom mjestu'. Jan ju je tada upitala to ona radi
ovdje. Zar se ne boji bolesti?
"Ovdje sam ve dugo. Nema bolesti," odgovori pantera.
"Majka upozorila dalje od grada. Majina majka upozorila nju.
Ali ja sam stara maka. Umorna. Lov ne ide dobro tamo Vani..."
Okrenula je glavu i pokazala prema pljesnivim poljima. "Odluila
doi ovdje. Vidjeti kakva je srea. ekala, nita se ne dogodi. Voda
dobra. Lov bolji. ivotinje dou ovdje. Ljudi ne. Ti prva."
Jan se pitala moe li vjerovati panteri. Tko zna to je za
ivotinjske pojmove 'dugo'; to moe znaiti nekoliko dana, ali i
nekoliko mjeseci. Meutim, nekoliko dana je i vie nego dovoljno za
zaraziti se nekom boleu, a pantera je izgledala zdravo. Jan je bila
gladna i edna, bilo joj je vrue i oajniki je morala mokriti.
Nipoto nije mogla jo dugo ostati u tom odijelu.
"Jesi li vidjela neki stroj u gradu?" pitala je panteru.
"Ssstroj?"
"Stroj koji hoda na dvije noge. Kao ovjek."
Pantera je mahnula debelim repom. "Ne vidim stroj koji
hoda."
Pa, i to je neto, pomisli Jan. Promijenila je poloaj na
neudobnoj stepenici trudei se da se pomie to sporije kako ne bi
uznemirila ivotinju. Tada je donijela odluku. "Skinut u oruje. Ne
namjeravam te ozlijediti. Razumije?"
"Razumijem."
Poloila je svjetiljku na pod i okrenula je tako da i dalje
254
osvjetljava veliku ivotinju. Tada je polako skinula oruje s ramena i
poloila ga na pod pokraj svjetiljke gdje ga je pantera mogla dobro
vidjeti. Skinula je naprtnjau i pojas s orujem te je i njih spustila na
pod. Pantera je zagonetnim utim oima pratila svaki njen pokret.
Jan ree, "Izvadit u neto iz torbe. To nije oruje, nego mjeinica s
vodom."
Pantera kimnu glavom. Jan izvadi jednu od dvije mjeinice.
Nakon dugog oklijevanja povukla je zatvara i zabacila kukuljicu
unazad. Duboko je udahnula. Tako, sada je gotovo, pomislila je.
Podigla je mjeinicu i napila se vode.
Kad se sljedei put probudila Sunce se ve naziralo iza
visokih graevina. Pantera je leala nekih pet metara od nje. Bila je
budna i promatrala ju je. Nije je pojela dok je spavala, ali to nije
znailo da je ne uva za doruak. Jan sjede na leaju kojeg je
napravila od zatitnog odijela i naprtnjae te ree, "Dobro jutro."
Pantera je ispustila neki duboki grleni zvuk. Jan je to
protumaila kao prijateljski odgovor. Moda je prela. Jan je bila
neobino vesela, i to prvenstveno zato to je jo uvijek iva. Pantera
je nije pojela i jo uvijek se nije razboljela. S obzirom na okolnosti,
to je sasvim dobar poetak dana.
Ustala je i krenula prema trgu. Pantera je ostala na svom
mjestu, ali je okrenula glavu i pratila Jan pogledom. Jan je prila
vodoskoku, zagrabila vodu rukama i popila je. Bila je hladna i
svjea. Tada se osvrnula trgom, ali sve je bilo mirno. Bila je sigurna
da im se stari, zarali Ezekiel nee moi pribliiti bez da ga pantera
opazi. Skinula je Ashleynu odjeu koulju, hlae, arape i izme
koje je mrtva djevojka posljednji puta nosila prije vie stoljea i
ula u fontanu. Voda je bila neugodno hladna, ali istovremeno ju je
udesno oputala. Legla je na lea u vodi i promatrala Nebeski
Toranj. Mora se jo samo popeti na vrh, pronai kompjuter, umetnuti
u njega 'softver' s Ashley i Carlom i naloiti im da pozovu Nebeskog
Anela iz njegovog dalekog svemirskog doma. Jednostavno!
Na vrh tornja je stigla tek sredinom poslijepodneva. Morala je
nekoliko puta zastati i odmoriti se da bi joj se vratio dah. Pantera ju
je neprestano pratila i zajedno s njom zastajala, iako nije pokazivala
nikakve znakove umora. Jan je pretpostavljala da bi ivotinja mogla
255
bez ikakvih tekoa otrati do vrha i vratiti se dolje.
Dok se prvi puta odmarala, pitala je panteru zato je prati. Do
tada su ve stekle uzajamno povjerenje i Jan je ponovno nosila laser
prebaen preko ramena. Pantera, koja se nazivala Frusa, je slegnula
ramenima i odgovorila. "Maki dosadno. Maka znatieljna." Jan je
prihvatila to objanjenje. Za razliku od normalnih ivotinja,
promijenjene su ivotinje bile sklone takvim ljudskim slabostima kao
to je dosada. Pokuala joj je objasniti razlog svog dolaska na
Nebeski Toranj, ali nije bila sigurna koliko je pantera razumije.
"Hvala Velikoj Majci!" povika Jan kad su stigle do vrha
stepenita. Ali tada spazi da jo uvijek nije stigla do cilja. Kat na
kojem se nalazila bio je potpuno prazan i oito je neko sluio kao
vidikovac jer su se na svim zidovima nalazili veliki prozori.
Upravljaki centar Nebeskog Anela nalazio se na katu iznad, ali Jan
nije vidjela naina kako da se popne gore.
U sreditu krune prostorije nalazio se debeli metalni stup
koji kao da je podupirao najgornji dio Tornja. Dok ju je pantera
znatieljno promatrala, Jan je prila stupu i pregledala ga. Tek nakon
to ga je dva puta obila ugledala je na njemu obrise vrata. Na
vratima je bio uski prorez dugaak oko pet centimetara u koji je oito
trebalo umetnuti neki klju. Pokuala je rukama otvoriti vrata, ali nije
uspjela. U bijesu je udarila vrata nogom, a tada ustuknu kad se
prostorijom prolomio glas, "Uinite to jo jednom i pozvat u
policiju!"
Jan se osvrnula, ali osim Fruse u prostoriji nije bilo nikoga.
Ponovno se okrenula prema vratima. Glas je dopirao iz stupa. Je li
netko iza vrata? "Tko ste vi?" pitala je.
"Ja sam javni govorni aparat i mogu vas obavijestiti da kao
pripadnik javnosti nemate pravo pristupa iza ovih vrata. Vrh
Nebeskog Tornja nije dostupan neovlatenim osobama." Muki glas
je zvuao mrzovoljno.
Pantera je prila vratima i onjuila zrak. "Zvui kao ovjek ali
nije ovjek. Tamo je nitko," ree.
Jan kimnu glavom. I sama je ve zakljuila da je ovaj glas
umjetan kao Carlov i Ashleyin. Isputa ga neki stroj skriven u stupu.
"Molim te, pusti me unutra," traila je. "Ja jesam ovlatena. Na
256
vanom sam zadatku."
"Zaista? Tada mi recite svoj pristupni kod," sarkastino ree
glas.
"Uh, nemam ga, ali mora mi vjerovati od ivotne je
vanosti da to prije stignem na vrh tornja."
"Vjerujte mi, gospodo, ja ovo svakodnevno sluam. Sad me
lijepo posluajte i poite svojim putem. Vrijeme posjeta je prolo. I
povedite svojeg ljubimca sa sobom."
Jan je preplavila ljutnja. "Sluaj, stroju ili to god jesi,
vrijeme posjeta je prolo prije mnogo vremena. Prije nekoliko stotina
godina. Grad je mrtav. Moj 'ljubimac' i ja smo jedina iva bia u
krugu od mnogo kilometara. Sve upute koje si neko dobio vie ne
vrijede. Pusti me unutra!"
Nakon dulje stanke glas je ponovno progovorio, "Vrh
Nebeskog Tornja nije dostupan neovlatenim osobama."
Jan je uzdahnula i ponovno udarila vrata nogom. Glas ree,
"Sada je dosta moram vas upozoriti da u pozvati policiju."
"Samo naprijed," proguna Jan. Nakon kratkog oklijevanja
skinula je laser s ramena i, upozorivi Frusu da se odmakne,
usmjerila ga prema bravi i aktivirala. Poletjele su iskre i metal je
zacvrao. Glas ree, "Imat ete velikih problema, gospodo!"
"Zauti ve jednom!" povika Jan dok je i dalje unitavala
vrata laserom.
Vrata se napokon otvorie i iza njih Jan ugleda spiralno
stepenite izraeno od nekog prozirnog materijala. Glas je izrekao
jo nekoliko upozorenja i prijetnji o zvanju policije, a tada je utihnuo.
Jan je uz osjeaj trijumfa krenula uz stepenice. Jo samo malo!
Uspjela je i bez Mila.
Na vrhu stepenica nalazila se mala kruna prostorija s jednim
vratima. Jan je uzdahnula predviajui nastavak pregovora s
umjetnim glasom, ali kad je dotaknula svijetlei gumb vrata su se
sama otvorila. Dok je prolazila kroz vrata osjetila je nalet svjeega
zraka. Po tome je trebala shvatiti da neto nije u redu, ali bila je
previe zaokupljena svojim dostignuem da bi razmiljala.
Tad spazi trojicu samuraja. Sjedili su prekrienih nogu oko
plamenika na kojem su se grijale posude s hranom. Njihovi leajevi i
257
oruje bili su razbacani po prostoriji i bilo je oito da su u Nebeskom
Tornju proveli due vrijeme. Nisu je primijetili sve dok nije otvorila
vrata, a sada su panino uzimali sablje i dizali se na noge.
Jan podignu laser i pritisne okida. Nita se nije dogodilo.
Vjerojatno je iscrpila sve zalihe energije dok je provaljivala kroz
vrata. Jedan od samuraja je uz prodoran krik potrao prema njoj.
Neto veliko i teko protralo je kraj Jan. Bila je to Frusa.
Samuraj je vrisnuo kad ga je ivotinja sruila pod svojom teinom.
Udarila ga je apom po glavi to je sliilo amaru, ali bilo je dovoljno
da mu odnese polovicu lica. Frusa je to uinila u prolazu. Drugog
samuraja je napala prije nego je ovaj uope shvatio to se dogaa.
Trei je ukoeno stajao i rairenih oiju gledao kako Frusa trga vrat
drugoga ovjeka. Tada se snaao i podigao sablju.
Jan je bacila laser na njega. Pogodila ga je u rame, te je
zateturao u stranu. Iskoristivi trenutak izvukla je sablju i potrala
prema samuraju, ali Frusa je bila bra i sruila ga smrtonosnim
zamahom ape. Jan je okrenula glavu kad su se snane eljusti zarile
u vrat prekidajui ovjekove krikove.
Kad je ponovno pogledala pantera je mirno sjedila kraj lea,
dok joj je sa crnog krzna na bradi kapala krv. "Hvala," proapta Jan.
"Oni muki. Maka ne voli muke ljude. Ubije."
"Da, vidim..." ree Jan. "Kako si znala da su ovdje?"
"Miriim ih. Kad si otila uz ljestve, ja osjetila jaki muki
miris."
Jan kimnu. To se dogodilo kad je otvorila vrata. Sjeala se
lahora to ga je osjetila kad je ula u sobu i osvrnula se. Prostorija na
vrhu Nebeskog Tornja izgledala je kao unutranjost divovskog
kristala. Zaobljeni zidovi i strop bili su od bruenog prozirnog stakla
i proputali su mnogo svjetlosti. Posvuda su stajali razni strojevi u
staklenim kuitima kroz koja su se jasno vidjeli tajanstveni uzorci
to su ih tvorili njihovi elektronski ivani sustavi. Na stropu je na
jednom mjestu zjapila rupa promjera oko jedan metar. Na podu ispod
tog otvora stajale su tri sloene jedrilice. Samuraji su vjerojatno
razbili staklo ili ga probili eksplozivom i kroz nastali otvor su uli u
Toranj.
Prisutnost samuraja u Nebeskom Tornju potvrdila je Milove
258
sumnje. General se oito sjetio gdje se nalazi upravljaki centar
Nebeskog Anela. To je znailo da je general moda ve poslao
signal u svemir koji e mu dovesti Nebeskog Anela.
Trgnula se na zvuk paranja mesa. Okrenula se i vidjela da je
pantera poela jesti jednog od mrtvih samuraja. Lice joj se iskrivilo
od gaenja. "to to radi?" pitala je.
Pantera proguta veliki komad mesa te ree, "Maka gladna.
Maka jede."
"Hmm... zar ne moe jesti negdje drugdje?" upita Jan
okreui glavu od make i njenog plijena.
Maka je trenutak oklijevala, a tada odvue tijelo prema
vratima. Jan je skinula naprtnjau s lea i sjela na nju. Morala je
razmisliti. Sumnjala je u tonost svojih prvih zakljuaka o prisutnosti
samuraja u Nebeskom Tornju. Da ih je general ostavio ovdje za
zaskoe Mila i nju, sigurno bi ih bilo vie od trojice. Znao je Milove
sposobnosti. Trojica ljudi nisu se mogla s njime mjeriti. Nisu ak
imali ni puke, nego samo sablje. Moda su oni tek jedna od
nekoliko izviakih skupina samuraja rasporeenih po gradu. Moda
su se sluajno nali ba u Nebeskom Tornju. Nije li itavo vrijeme
imala osjeaj da je netko prati? Ali zato je nisu napali? Vjerojatno
zato to su ekali dvoje ljudi. Sama ena je sigurno privukla njihovu
panju, ali oni nikako nisu mogli znati da je ona ta koju trae. Osim
toga, u generalovim je oima Milo bio glavni.
Ali razlog njihovog boravka ovdje nije bio vaan; vaniji je
bio zakljuak koji se sam nametao, a to je da e se Lord Pangloth ili
Mirisni Lahor vratiti.
Otvorila je naprtnjau i potraila u njoj valjak koji je sadrao
Carla i Ashley. Pritom je dodirnula neto metalno i shvatila da je to
Milova lubanja. Izvadila ju je i poloila na pod pred sobom. Prazne
one duplje optuujui su zurile u nju. Pokuala je analizirati svoje
osjeaje prema Milu i njegovoj smrti, ali u glavi joj je vladala
prevelika zbrka. S mnogo toga e se jo morati pomiriti prije nego
pone razmiljati o svojim osjeajima.
Tuno se nasmijeila lubanji. "Evo, Milo, uspjeli smo. Uz
malu makinu pomo." Ponovno je segnula rukom u torbu i izvukla
valjak, a tada je poela pregledavati prozirne strojeve u krunoj
259
prostoriji.
Sve joj je bilo potpuno nepoznato, pa je trebala dosta
vremena da pronae dio kompjutera u koji se umee softver.
Namrtila se kad je kroz prozirno kuite spazila da kompjuter sadri
itav niz slinih valjaka. Zabrinuto je pritisnula tipke za izbacivanje
valjaka i tada umetnula onaj jedan koji je drala u ruci. ekala je.
Ali nita se nije dogodilo.
30
Skoila je kad je na suprotnom kraju sobe ula neki piskutavi
zvuk. Okrenula se. S kontrolne ploe na kojoj je titralo crveno svjetlo
podigao se ekran. Potrala je prema njemu dok joj je srce snano
tuklo. Prolo je ve vie od minute otkako je umetnula softver i ve
se poela bojati da kompjuter vie ne radi.
Na ekranu je stajala poruka: "Bok! To sam ja, Ashley! Stari
Carl sa svojim kokojim mozgom ima nekih problema. Ne moe jo
aktivirati sintetizator glasa. Poruuje ti da u stroj umetne to vie
originalnih valjaka. Na njima su neki podaci koji mu trebaju. eli ih
prepisati na na softver. Pouri, molim te. Teko mi je ovako kad
nita ne vidim i ne ujem. Voli te Ashley."
Jan je loe znala itati, pa je dugo prouavala dugaku poruku
na ekranu dok je napokon nije shvatila. Namrtila se. "Stroj? Kakav
stroj?" pitala je.
Rijei na ekranu se nisu promijenile. Ponovno je proitala
poruku i shvatila da je Ashley ne uje. Zakljuila je da Ashley pod
strojem podrazumijeva kompjuter u koji je umetnula valjak. Prila je
kompjuteru i promotrila est valjaka to ih je ostavila kraj njega na
stolu. Mogla ih je umetnuti jo samo pet. Je li vano koju e
izostaviti? Pa, uskoro u i to doznati, pomislila je, i umetnula pet
valjaka u otvore. Kompjuter je glasno umio dok je uvlaio jedan po
jedan valjak u sebe. Na drugim dijelovima opreme poele su
svjetlucati raznobojne aruljice. Jan je osjeala kako se kruna
kristalna soba pomalo budi.
ulo se neko pucketanje, a zatim i glas. "Ah, ovako je ve
260
bolje! Vidim i ujem! Bok, Jan! Jesam li ti nedostajala?"
Bila je to Ashley. Glas joj je bio drugaiji nego u sklonitu
nije se moglo prepoznati je li enski ili muki ali to je sigurno bila
Ashley. "Bok Ashley," ree Jan traei pogledom izvor glasa.
"Moe li me vidjeti i uti?"
"Itekako! Ovo je mjesto prekriveno senzorima, izvana i
iznutra. Ali Carl ih nije mogao aktivirati dok nije za to dobio upute
od drugih programa. Moe li sada umetnuti i posljednji valjak?"
Jedan od valjaka je izvirio iz kompjutera, te ga Jan zamijeni
estim valjkom. Dok ga je kompjuter uvlaio Ashley uzviknu, "Hej,
to se ovdje dogodilo? Tko su ovi momci?"
Jan je pretpostavila da se radi o mrtvim Japancima.
Izbjegavala je gledati prema mjestu gdje su leali u velikim lokvama
zgruane krvi. "To su generalovi ljudi. ekali su me ovdje."
"Isuse, zar si im to ti napravila?"
"Ne, naravno da nisam. Frusa ih je ubila."
"Frusa? Tko je Frusa?"
"Maka."
U tom trenutku se maka pojavila na vratima oslukujui
glasove. "Isuse," ree Ashley, "kolika maka!" Pantera je onjuila
zrak i okrenula se prema Jan. "ujem glas, ali nema nikoga."
"Netko je ipak ovdje, Frusa. Zove se Ashley. Ona je moja
prijateljica. Ashley, reci Frusi neto lijepo."
"Bok, makice. Stvarno si slatka. Neko sam imala isti kaput
kao i ti. Dodue, nije bio od pravog krzna nego od umjetnog."
Pantera je ponovno pogledala Jan. "Nema nikoga," rekla je i
uputila se prema vratima.
"ao mi je," ree Jan Ashley. "Za Frusu postoji samo onaj
koga moe omirisati."
Ashley je neko vrijeme utjela prije nego je odgovorila. "Ima
pravo. Ja ne postojim. Carl eli razgovarati s tobom. Bok."
"Ashley...?"
"Ovdje Carl" Glas je bio isti, ali zvuao je nekako drugaije
"Uspostavio sam vezu sa kompjuterom koji upravlja tvornicom za
izgradnju Nebeskih Anela. Trenutno prenosim kodove koji e
pokrenuti lansiranje Nebeskog Anela prema Zemlji."
261
"On," iznenaeno je rekla. "To je bilo brzo. Gdje si pronaao
te kodove?"
"U memoriji ovog kompjutera."
"Da, naravno." Trebala je to znati. "Znai, sve je u redu.
Nebeski Aneo e bez problema stii ovamo?" Nije mogla vjerovati
da je sve tako jednostavno...
"Svi sistemi su ispravni. Ne mogu predvidjeti nikakve
tekoe."
"Izvrsno. Kad e stii ovamo?"
"Za osam i pol dana.
"Osam i pol dana? Zato mu treba tako dugo?"
"Mora prijei veliki put. U Zemljinu atmosferu e ui tek za
etiri dana i to negdje iznad Australije. Putuje li punom brzinom od
Australije do ovamo e stii za jo etiri dana."
"to je Australija?"
"Mali kontinent na Junoj polukugli."
"Zar ne moe rei Nebeskom Anelu da se spusti ovdje
umjesto u Australiji koja je tako daleko?"
"Postupak provoenja Nebeskog Anela kroz Zemljinu
atmosferu je vrlo sloen. Matematika itavog procesa je takoer vrlo
sloena i sastavni je dio sistema. Smatram da mijenjanje sistema na
ovako kasnom stupnju nije mudro. Originalni program sigurno ima
ugraene razne upute za svladavanje moguih potekoa, a ja o tim
uputama nita ne znam. Zato savjetujem da se pridravamo redovitog
postupka."
Uzdahnula je. "Ako ti tako kae." Osam i pol dana. to ako
se general u meuvremenu vrati? Ili ako stignu nove skupine
Japanaca kako bi zamijenile ove sada prisutne? Za sada se moe
osloniti na panteru, ali to ako Frusi ovo dosadi pa jednostavno
odluta? Ima dodue laser, ali on...
"Carl, moe li obnoviti energetske zalihe u laseru?"
"Ne. Ne postoji nain kako bih mogao prenijeti energiju u
lasersku energetsku eliju."
"Oh," rekla je razoarano. Preostalo joj je jo samo oruje s
projektilima, a Carl je sumnjao u njegovu ispravnost. Tada se sjetila
jo neega. "Carl, odakle dobiva energiju?"
262
"Sa Sunca. Toranj je s vanjske strane obloen solarnim
kolektorima."
Skupljai sunca. Jan je kimnula s razumijevanjem, iako joj
nije bilo jasno kako ih kroz sve te godine nisu prekrile gljivice.
Meutim, u cijelom je gradu bilo prilino malo gljiva. "Hoe li me
obavijestiti kad Nebeski Aneo krene iz tvornice?"
"Naravno."
"Dobro. Daj mi sada Ashley."
"Ona nije dostupna."
"to to znai?"
"Ne eli razgovarati s tobom. Niti sa mnom."
"Oh. Znai, duri se." Frusina primjedba ju je oito
povrijedila. "Dobro, neka se duri." Jan je uzdahnula i prisilila se da
pogleda leeve koji su leali na podu. Mora ih se to prije rijeiti. Ne
moe provesti sljedeih osam dana u njihovom drutvu. Spustila se
niz stepenice traei panteru. Nala ju je na predzadnjem katu gdje je
upravo dovravala obrok. Jan osjeti kako joj se eludac gri od
gaenja. Pantera ju je zagonetno gledala. Jan ree, "Hmm, kad
zavri ovdje... pretpostavljam da nee odmah otii gore i pojesti
onu dvojicu...?"
"Maka nije gladna. Trbuh pun."
"Oh." Jan je malo razmislila, pa ree, "Zato ih negdje ne
spremi za kasnije. Onda ih moe pojesti kad ogledni."
Pantera je zurila u nju. "Volim svjee meso. Ubijem i jedem."
"Oh," ponovila je Jan. "Zna, htjela bih se rijeiti njihovih
ostataka. Uz njih se osjeam... neugodno. Budui da u ovdje
provesti vie od tjedan dana, tijela e se poeti..." Nije vie mogla
izdrati Frusin pogled. inilo joj se da pantera vjeruje kako u njenoj
glavi nije ba sve u savrenom redu. "U redu je," rekla je. "Sama u
to srediti."
Krenula je stepenicama prema gore, ali tada joj na um pade
jo neto. "Frusa, onaj glas koji si ula. Ashleyin.
Znam da ti je to teko razumijeti, ali on na neki nain pripada
stvarnoj osobi. Zato bi bilo lijepo kad bi se, kad ga sljedei put uje,
prema njemu ponaala pristojno."
"Glas doe od niega. Nema ovjeka. Zato priati niemu?"
263
"Odustajem," promrmlja Jan. Dok se penjala spiralnim
stepenitem pitala se je li ova panterina tvrdoglavost posljedica
Ashleyne primjedbe da je Frusa podsjea na jedan od njenih starih
kaputa.
Kad je ula u kristalnu sobu Carl ju je obavijestio, "Nebeski
Aneo registracijskog broja A810 JLX je prije tri minute uspjeno
lansiran iz svemirske tvornice i sada je na putu prema Zemlji."
"Izvrsno!" ree Jan. "Zar ti zaista upravlja njime?"
"Ne, Nebeski Aneo je pod kontrolom kompjutera koji se u
njemu nalazi. Ali uspostavio sam radio vezu s tim kompjuterom i od
njega neprestano dobivam informacije."
"Tako dakle." Jan je bila zadivljena svojim novim znanjem o
Staroj Znanosti. Mirno je razgovarala s kompjuterom, koji je pak
razgovarao s drugim kompjuterom u beskrajno dalekom svemiru. A
taj je kompjuter upravljao letom kilometarski dugakog zranog
broda kroz bezdan. "Carl, Milo mi je jednom rekao da u svemiru
nema zraka. Kako onda Nebeski Aneo leti? Mlaznice Nebeskog
Gospodara bi bez zraka bile potpuno beskorisne."
"Nebeski Aneo je opremljen raketnim motorima. Za njihovo
djelovanje zrak nije potreban. Kad Aneo ue u atmosferu odbacit e
raketne motore."
Jan je zahvalila Carlu na obavijesti i nevoljko se prihvatila
uklanjanja tijela mrtvih samuraja. Zamotala ih je prostirke s njihovih
kreveta i jednog po jednog odvukla niz stepenice do sobe za
promatranje. Odatle ih je odvukla jo dio puta prema dolje i ostavila
tako na stepenicama. Kad se vratila u kristalnu sobu pantera je lizala
krv s poda. Jan nije bila sigurna da li joj time maka svjesno radi
uslugu ili udovoljava vlastitim porivima, ali nije htjela nita pitati.
Ashley je utila nekoliko sati. Kad je napokon progovorila
ve je pao mrak i Jan je jela pogaice od krumpira i sintetsko voe
koje je Carl proizveo u sklonitu. "Bok, evo me opet." Zvuala je
posramljeno.
"Bok, Ashley. Kako si?"
"Dobro. Gdje je pantera?"
"Vani u potrazi za veerom. Usput e provjeriti ima li u gradu
jo Japanaca.
264
"Ne svia mi se ta ivotinja."
"Ni ja ba nisam oduevljena," priznala je Jan. "Podsjea me
na jednu drugu panteru koju sam davno srela. Ali mislim da se Frusi
moe vjerovati."
"Nadam se da je tako. Za tvoje dobro. Ako ne pronae nita
za jelo moda odlui tebe povakati."
"Ne, ne vjerujem," tiho ree Jan, alei to je Ashley glasno
izrekla njen pritajeni strah.
"Carl kae da je Nebeski Aneo uspjeno lansiran. Na putuje
prema ovamo."
"Da, laknulo mi je. Ali voljela bih da stigne prije isteka osam
dana."
"I ja ga jedva ekam. Ne mogu vjerovati da u zaista ponovno
letjeti. Carl kae da je sustav senzora na Nebeskom Anelu vrlo
profinjen. Moi u osjetiti zrak kako struji palubom."
"Zvui prekrasno," ree Jan pogledavajui prema velikoj rupi
na stropu kroz koju je u prostoriju navirao hladan vjetar. Ranije ju je
pomno pregledala i zakljuila da je prevelika da bi je na neki nain
zakrpala. udila se kako su trojica samuraja uspjela sletjeti s
jedrilicama na tako nesigurnu povrinu.
Daljim istraivanjem pronala je vrata koja su vodila na usku
promatraku platformu to je okruivala kupolu na vrhu Tornja. S nje
je satima zurila u vrhove okolnih zgrada treei bilo kakav znak da
su Japanci prisutni, ali nije vidjela nita sumnjivo.
Pronala je jo jedna vrata, a ta su vodila u dugaki tunel. Na
njegovom su se kraju nalazila kruna vrata koja nije uspjela otvoriti.
Carl joj je kasnije objasnio to je to.
"To je most preko kojeg se Nebeski Aneo povezuje s
Tornjem. Most se produuje i ulazi u za to predvieno mjesto na
pramcu Nebeskog Anela."
"Hou li moi tako ui u Nebeskog Anela?"
"Da."
"Zato je taj most uope sagraen? Zato su Nebeski Aneli
dolazili ovamo?"
"Na ovom su mjestu Nebeski Aneli prihvaani u slubu.
Svaki puta kad bi Nebeski Aneo stigao iz svemira u Nebeskom se
265
Tornju odravalo krtenje letjelice."
"Krtenje?"
"Imenovani su."
"Ah, tako."
Nakon toga neprestano se pitala kako e nazvati svoga
Nebeskog Anela. Kao jedino logino rjeenje nametalo se ime
Minerva, ali Jan ga je eljela nazvati po svojoj prijateljici i ljubavnici
Alsi.
U jednom razgovoru s Ashley spomenula joj je svoje
nedoumice u vezi imena. Ashley je bez razmiljanja odgovorila, "Pa
to je bar lako! Nazovi ga po meni! Neka se zove Ashley Vee. Nakon
svega, ja u zaista biti Nebeski Aneo."
Jan nije bila oduevljena tim prijedlogom. "U tom ga sluaju
mogu nazvati i Carl, jer i on e takoer upravljati Nebeskim
Anelom."
"Oh, on se ne rauna. Medu nama sam ja glavna."
"Da, znam." Jan se prisjetila dogaaja u sklonitu. Paljivo je
izbjegavala razgovor o naglom preokretu u 'Carlovom' stavu prema
posjetiocima. Sve se vie bojala da bi se nakon umetanja Ashleynog
programa u kompjuter na Nebeskom Anelu mogle pojaviti tekoe
koje isprva nije predvidjela.
Provela je prvu neugodnu no na vrhu Nebeskog Tornja.
Neprestano se budila zbog hladnoe i tvrdog leaja, a ono kratko
vrijeme dok je spavala morili su je runi snovi. Vratila se u majinu
kuu u Minervi. Netko je pokucao na vrata. Ona ih je otvorila i pred
sobom ugledala Ceri, ivu, zdravu i nasmijanu. Jan je radosno
krenula prema njoj da je zagrli, ali dok joj prilazila Cerino se lice sve
vie mijenjalo... postalo je puno brazgotina, poput lica Ezekielovih
sljedbenika. Ceri ju je preklinjala da joj pomogne, ali Jan je
ustuknula od gaenja. S lica joj je poelo opadati meso, sve dok od
njega nije ostala samo nacerena lubanja...
Jan se probudila. Ostatak noi provela je drui na leaju i
pitajui se znai li taj san da je Ceri ve mrtva.
"Jan! Probudi se."
"Umm... to?" Otvorila je oi. Prvi joj se tren sve oko nje
uinilo nepoznatim, a tada su joj sjeanja preplavila um i ponovno
266
uinila unutranjost Nebeskog Tornja i previe poznatim. "Carl... to
je?"
"Nebeski Aneo se upravo pojavio na obzoru. Morala bi ga
ve vidjeti. Dolazi s jugozapada."
Jan je brzo ustala s leaja i potrala prema vratima to su
vodila na promatraku platformu. Sunce je upravo izilo i na nebu
nije bilo niti jednog oblaka. Uznemireno je pogledom pretraivala
obzorje. Eno ga! Neto je zablistalo obasjano suncem. To je siguno
on. Njen Nebeski Aneo. Napokon...
Prije etiri dana inilo se da e sve zavriti velikim
neuspjehom. Carl joj je prenosio ulazak Nebeskog Anela u gornje
slojeve atmosfere. "Upravo ulazi u egzosferu. Retro rakete jo
uvijek ukljuene... Brzina se smanjuje na 7750 kilometara na sat."
"Zato tako juri?" pitala je Jan. "Zato se jednostavno se
spusti polako kroz zrak?"
"Nebeski Aneo tei nekoliko tisua tona. Za zaustavljanje
takve mase trebalo bi uloiti mnogo energije, a rakete to nisu
sposobne jer nemaju dovoljno goriva. One e usporiti Nebeskog
Anela, a i sama atmosfera e pridonijeti zaustavljanju."
"Jo uvijek ne razumijem zato ne moe lebdjeti. Pa pun je
plina, zar ne?"
"Ne," odgovorio je Carl. "Helij je jo uvijek u tekuem stanju.
Nema nikakvog smisla napuniti plinske komore prije nego Nebeski
Aneo ue u nie slojeve atmosfere. Bez zraka nema ni uzgona...
Brzina iznosi 6740 kilometara na sat. Retro-rakete jo uvijek
ukljuene. Svakog trenutka Nebeski bi Aneo morao proletjeti kroz
ionosferu...
"Temperatura vanske oplate se podie... Toplinski tit je
ispravan..."
"Toplinski tit?" pitala je Jan.
"Privremeni pokrov na vanjskoj oplati. Sastoji se od gusto
sloenih keramikih ploica. Sline su staklu i tite Nebeskog Anela
od utjecaja trenja. Automatski e se odbaciti kad... KVAR! KVAR!"
Iznenadna promjena Carlovog glasa probudila je u Jan strah.
"to se dogaa?" povikala je.
"Dva raketna motora su se prerano iskljuila," odgovorio je
267
Carl svojim uobiajenim glasom. "Nebeski Aneo e prebrzo ui u
gue slojeve atmosfere."
"Ali rekao si da sama atmosfera djeluje kao svojevrsna
konica."
"U ovoj su fazi rakete jo uvijek nune. Dolo je do kvara u
opskrbi gorivom. Zaepile su se cijevi ili je gorivo iscurilo iz
spremnika. Jo uvijek nisam dobio podatke... Brzina 6000 kilometara
na sat... dolazi prebrzo... preostali raketni motori nisu dovoljni..."
"to e se dogoditi?" zabrinuto je pitala Jan.
"Toplotni titi bi mogao izgoriti... ili e snani udari unititi
integritet oplate te e se Nebeski Aneo raspasti..."
"Oh ne!" povikala je oajno. "Zar ne moe nita uiniti?"
"Ne. Program na Anelovom kompjuteru pokuava izvesti
manevar predvien za ovakve okolnosti, ali ja na njega ne mogu
nikako utjecati... Nebeski Aneo je sada na visini od 560 kilometara
unutar ionosfere. Temperatura oplate jo uvijek raste... Izgubio
sam vezu sa Nebeskim Anelom A810 JLX..."
"Kako to misli? to se dogodilo? Je li se raspao?"
"Stanje Nebeskog Anela je nepoznato. Izgubio sam radio
vezu s njime. Razlog tome moe biti jaka ionizacija oko Nebeskog
Anela kao posljedica trenja, koja ometa signale."
"to je ioni... Oh, nije vano... reci mi to se dogaa!"
"Nita ti ne mogu rei."
Prolazile su minute. Jan je proivljavala agoniju. Stigla je
ovako daleko i u posljednjem trenutku sve izgubila...
"Ponovno sam uspostavio vezu s Nebeskim Anelom,"
izjavio je Carl glasom monotonim kao i obino. "Toplotni tit je jo
uvijek ispravan. Brzina smanjena na 1380 kilometara na sat. Upravo
ulazi u stratosferu. Nisu zabiljeena nikakva tea oteenja. Raketni
motori su upravo odbaeni. Tekui helij se pretvara u plin. Plinske
komore napunjene... Mlaznice aktivirane..."
Jan je oduevljeno kriknula i poeljela da kraj sebe ima
nekoga koga bi mogla zagrliti.
Od tada su prola etiri dana. A sada je Nebeski Aneo
napokon bio na vidiku.
Da, bio je jasno vidljiv i letio je ravno prema Nebeskom
268
Tornju. Za razliku od Nebeskih Gospodara nije na sebi imao nacrtane
are niti divovske oi; osim gornjeg dijela na kojem su skupljai
sunca blistali pri ranom jutarnjem suncu njen je Nebeski Aneo bio
bijeli. Potpuno bijeli.
Tada je opazila drugi zrani brod. Bio je daleko iza Nebeskog
Anela, ali ga je bez sumnje pratio.
Nebeski Gospodar.
I nije bio sam. Za njim je na malo veoj udaljenosti letio jo
jedan.
eludac joj se stegao u bolan gr. Dva Nebeska Gospodara
mogli su biti samo Lord Pangloth i Mirisni Lahor. General se vraao.
31
"Carl!" panino je povikala kad je utrala nazad u sobu. No
ovog joj je puta odgovorila Ashley. "Bok! Nije li ovo divno? Za
nekoliko minuta bit emo na Nebeskom Anelu."
"Gdje je Carl?" zahtijevala je Jan. "Moram razgovarati s
njim."
"E, ne moe," uvrijeeno ree Ashley. "Sada je moj red da
imam glas. Vas ste dvoje ve dovoljno razgovarali."
"Sluaj, ti ludi due, ovo je vano! Iza Nebeskog Anela lete
dva Nebeska Gospodara! Reci to Carlu! Mora neto uiniti!"
"Isuse, Jan, pa ne mora zato biti gruba!"
"Velika Majko, pomozi mi," proapta Jan. "Sluaj, ti
razgovaraj s Carlom. Reci mu za Nebeske Gospodare."
Nakon kratke stanke Ashley odgovori. "Carl zna za Nebeske
Gospodare. Kae da e Nebeski Aneo stii punih dvanaest minuta
prije prvog od njegovih progonitelja. Imat e dovoljno vremena da
ue u Nebeskog Anela. S nama, naravno."
Jan nije dijelila Ashleynu i Carlovu sigurnost. Koliko e
Nebeskom Anelu trebati vremena da se povee s Nebeskim
Tornjem? Nakon toga jo mora stii do kontrolne sobe. Koliko e joj
za to vremena trebati? Nije ak bila sigurna hoe li moi pronai
kontrolnu sobu. Ponovno se vratila na promatraku platformu.
269
Nebeski Aneo je ve bio vrlo blizu i izgledao je zastraujue u
svojoj veliini. Njegova se sjena poela iriti vanjskim dijelovima
grada.
Prepoznala je prvog Nebeskog Gospodara. Bio je to Lord
Pangloth, onaj kojega je preuzeo general. Zurila u Mirisni Lahor,
drugi zrani brod koji se tek nazirao negdje u daljini, i pitala se je li
Ceri na njemu. Je li jo uope iva?
Duboko je udahnula i potrala nazad u sobu. "Ashley, moram
razgovarati s Carlom!" glasno povika.
"No, dobro."
"Carl?"
"Ovdje sam."
"to moram uiniti kad stigne Nebeski Aneo."
"Kad se povee s Nebeskim Tornjem dat u njegovom
kompjuteru naredbu da otvori vrata i odobri ti ulazak. Tada e
izvaditi na softver iz ovog kompjutera i unijeti ga na Nebeskog
Anela. Tamo e ga umetnuti u kompjuter u kontrolnoj sobi."
"Hou li za to imati dovoljno vremena prije generalovog
dolaska?"
"Sumnjam," priznao je Carl. "Ali to general uope moe
uiniti? Nebeski Aneo je opremljen automatskim obrambenim
sustavom."
"Oh, ne brini, ve e on neto poduzeti," tmurno je
odgovorila. Poela je skupljati svoje stvari naprtnjau, pojas s
orujem, mjeinicu, preostalu hranu... Zaustavila je dah kad je ula
korake koji su dolazili sa spiralnog stepenita. Laknulo joj je kad je
ugledala Frusu.
Pantera je pogleda i ree, "Miriem strah."
"To me ne udi," ree Jan. "Sluaj, uskoro odlazim odavde.
Ako eli, moe poi sa mnom."
"Kamo poi?"
"Hmmm, na onu veliku stvar koja leti zrakom."
"Na Nebeskog Gospodara?"
"Da." Prokleta zvijer. "Na Nebeskog Anela. Ide li?"
"to maka jede?"
Jan se namrtila. To je dobro pitanje. "Sigurna sam da na
270
letjelici postoje zalihe hrane." Nadala se da postoje.
"Svjee meso?" upita pantera.
"Ne bih rekla," prizna Jan.
"Maka ostaje."
Jan je laknulo. Iako je prema panteri osjeala veliku
zahvalnost, jo uvijek joj nije potpuno vjerovala. "Dobro. Hvala ti na
svemu. uvaj se, Frusa."
Maka je ispustila neki grleni zvuk, a tada se okrenula i
otila. udna ivotinja, pomisli Jan.
"Jan, Nebeski Aneo se povezuje s Tornjem," izvjesti je Carl.
"Osjetit e podrhtavanje."
Jan je priekala. Tlo se zatreslo i ula je prigueno klang.
Nebeski Aneo je stigao.
"Najavio sam tvoj ulazak u letjelicu," ree Carl. "Sad u nas
ugasiti. Moe odmah izvaditi softver."
Prila je kompjuteru i pritisnula tipku za izbacivanje
memorijskih valjaka. inilo joj se da izranjaju neopisivo dugo.
Morala je priekati da izae svih est valjaka prije nego je uzela onog
s Ashley i Carlom. No u urbi je loe uhvatila valjak, te joj je on
iskliznu iz znojnih prstiju i uz udarac koji zaustavlja srce pade na
pod. Zapanjeno je gledala u njega, oekujui da e se svakog trena
poeti raspadati, ali valjak je izgledao neoteeno. Sagnula se i
paljivo ga podigla, a zatim ga pomno pregledala. Je li to samo plod
njene mate ili se na valjku pojavila tanka uzduna pukotina?
Nije vie imala vremena razmiljati o tome. Gurnula je valjak
u dep i potrala prema vratima koja su vodila u tunel.
Otvorivi vrata primijetila je da se tunel sada prostire mnogo
dalje. Kruna vrata su nestala i nita se vie nije nalazilo izmeu nje i
njenog Anela.
Protrala je kroz tunel i nala se u krunoj sobi s malim
postoljem u sredini i tri niza udobnih sjedala. Svirala je neka tiha
glazba. Progovorio je ugodni bespolni glas, "Dobrodoli. Uli ste u
Nebeskog Anela A810 JLX. Dobio sam ovlatenje da vas primim,
ali nemam informacije jeste li dio delegacije koja e prisustvovati
krtenju ili tehniar."
"Ja u te krstiti," brzo ree Jan. "Tvoje ime je Aha
271
Minervanka."
"Je li?" Glas je zvuao zbunjeno. "Niste se pridravali
uobiajenog postupka. Tko vas je ovlastio "
"Nije vano," prekinu ga Jan. "Moram to prije stii u
kontrolnu sobu. Koji je najblii put?"
"Pozvat u pratioca da vas odvede onamo," obavijesti je glas.
"to? Pratioca?" iznenadi se Jan. Na letjelici sigurno nema
nijednog ivog bia.
Na suprotnom kraju krune prostorije se otvore vrata i kroz
njih u sobu urno utra veliki paukoliki robot ije se tijelo sastojalo
od sjajne metalne kugle promjera oko pola metra iz kojeg je izvirivao
osam metalnih nogu. Jan je poela uzmicati izvlaei istovremeno
sablju. "Ne morate se nita bojati," ree pauk istim ugodnim glasom
kojim joj je i soba govorila. "Ja sam va pratilac. Slijedite me,
molim." Krenuo je prema vratima kroz koja je malo prije uao.
Nakon kratkog oklijevanja Jan poe za njim. Pretpostavljala je da je
to stroj slian Ezekielu i nadala se da mu mozak nije ljudski.
Pratila je pauka du dugakog hodnika koji ja zavravao
dizalom. Primijetila je da glazba svira ak i u dizalu. Dok se dizalo
polako sputalo pauk ree, "Prekrasan dan za krtenje, zar ne?"
Jan se jo uvijek uznemireno odmicala od stvorenja, ali nakon
ove primjedbe poela se grohotom smijati.
"Jesam li rekao neto smijeno?" upita pauk, oito zadovoljan
sa samim sobom.
Svladana smijehom Jan mu nije mogla odgovoriti.
Vrata dizala su se otvorila i pred njima se ukazao drugi
hodnik. I ovdje su ula ista glazba. Jan se udila koliko joj je
nepoznata unutranjost Nebeskog Anela - bez svih onih izmjena,
prepravki i prljavtine koje su se na Nebeskim Gospodarima
skupljale stoljeima Aneo je izgledao kao potpuno drugi svijet.
Hodnik koji se prostirao pred njom imao je svijetloplavi strop, bijele
zidove i tapecirani pod. Zidove su ukraavale freske, a rasvjeta je bila
blaga i ugodna za oi.
"Ovamo," ree pauk proputajui je ispred sebe.
Vrata se otvorie i pred Jan se ukazao poznatiji prizor.
Odmah je prepoznala kontrolnu sobu iako se ova prilino razlikovala
272
od one na Lordu Panglothu. "Stigli smo," obavijesti je pauk. "Mogu
li vam jo kako pomoi?"
"Ne, samo me malo priekaj," nemarno odgovori Jan.
Pourila je prema kraju kontrolne sobe i pogledala kroz zaobljeni
prozor traei pogledom Lorda Panglotha, ali vidik joj je zaklanjalo
golemo prostranstvo Anelove palube. Pogledala je prema dolje i
ugledala drugu golemu sjenu pored sjene njenoga Nebeskog Anela.
Lord Pangloth je bio vrlo blizu. Uznemireno je udahnula.
"Neto nije u redu?" pristojno je upita glas koji joj se ranije
obratio u sobi.
"Nita ne vidim," poalila se.
"Recite mi to elite vidjeti i pokazat u vam."
"elim istovremeno vidjeti u svim smjerovima!"
Ekrani zatitrae i na njima se pojavie slike. Jan se okrenula
prema njima. Tek nakon nekoliko sekundi shvatila je da se slike na
ekranima prenose s razliitih dijelova letjelice. Lord Pangloth je bio
vrlo blizu. Nalazio se na veoj visini nego Nebeski Aneo i polako se
sputao uz njegov desni bok. Mirisni Lahor ih jo uvijek nije stigao.
"Gdje se umee softver?" uzbueno upita Jan ogledavajui se
po kontrolnoj sobi. Na oblinjem kompjuteru poelo je titrati zeleno
svjetlo i zauo se tropotavi zvuk. Jan je prila do njega i izvadila
valjak iz depa. Umetnula ga je u za to predvieno mjesto i
priekala. "Carl? Ashley?" pozvala je nestrpljivo. Nije bilo odgovora.
"S kime elite razgovarati?" upita glas.
"S programima na softveru koji sam upravo umetnula u
kompjuter."
"Softver je inertan," mirno odgovori glas.
"Molim?" povika Jan.
"Na njemu nema aktivnih programa. Inertan je."
Jan je oajno zajecala. Ipak ga je otetila. Udarac je unitio
Carla i Ashley. Pogledala je ekrane. Ono to je vidjela bacilo ju je jo
dublje u oaj. Sa svih paluba Lorda Panglotha vinule su se u zrak
bezbrojne jedrilice, poput gljivljih spora pri naletima vjetra na
pljesnivim poljima.
"Nebeski Anele!" povikala je. "Mora odmah krenuti.
Odvoji se od tornja i punom brzinom kreni to dalje od ovoga
273
mjesta."
"ao mi je," ree glas, "ali ne mogu posluati vau naredbu
ako je ne popratite odgovarajuim kodom."
Jan se jedva suzdrala da ne pone vritati. "Mora me
posluati!" vikala je. "Svakog trenutka e nas napasti. Pogledaj!
Pogledaj na vlastite ekrane ako mi ne vjeruje...!" Pokazala je prema
najbliem ekranu. Stotine jedrilica pribliavale su se vrhu Nebeskog
Tornja. Namjeravali su ui u Toranj na isti nain kako su to uinila
ona tri samuraja. A odatle su mogli kroz tunel ui u Nebeskog
Anela.
"Moe li barem zatvoriti vrata koja vode iz Tornja u
Nebeskog Anela?"
"Oh, da, mogu to uiniti," odgovori glas.
"MILO HAZE!"
Glas je grmio nad gradom i odjekivao od njegovih zidina.
"MILO HAZE! ODGOVORI MI!"
Dopirao je s Lorda Panglotha. Bio je to general.
"MILO HAZE! IZGUBIO SI!"
Jan je promatrala nizove ekrana. Japanci su se s jedrilicama
sputali na gornju palubu. Okrenula se prema metalnom pauku. "Jesi
li naoruan?" pitala je. Pauk je podigao jednu mehaniku ruku i u
udu je pogledao.
"Ima li oruje?" ponovila je Jan.
"Ne, nemam oruje," odgovorio je.
Nastojala je zadrati hladnokrvnost, ali nije joj to uspijevalo.
U glavi su joj se nizale slike iz generalovog opisa kako to izgleda kad
ti ivome deru kou.
"PREDAJ SE, MILO HAZE! BIT U MILOSTIV!"
"Ima li vas mnogo na letjelici?" upita Jan pauka.
"Ima," odgovorio je. "Na raspolaganju vam je pet stotina
aktivnih robota za odravanje i usluivanje, kao i sljedeih pet stotina
u priuvi."
"Sluaj me," poela je Jan. "Ljudi napadaju na zrani brod.
Morate ih zaustaviti napadnite ih, ubijte ih!
"To je nemogue," ree pauk. "Ne moemo namjerno nauditi
nijednom ljudskom biu."
274
"Velika Majko, daj mi snage..." proapta Jan. Pokuala je
ponovno. "Ne morate im nauditi, samo svladajte napadae, oduzmite
im oruje..."
"Takve bi akcije mogle izazvati ozljede i stoga ne dolaze u
obzir. ao mi je."
"Da, ba," ree Jan i udari pauka nogom. On se povukao od
nje a da se nije ni pokuao osvetiti.
"MILO HAZE! NE POKUAVAJ POBJEI! PREKASNO JE!"
To je istina, ogoreno pomisli Jan ponovno se okreui prema
ekranima. Gornja je paluba vrvjela samurajima. Sretan si, Milo, to si
ovo izbjegao...
"Bok! to se dogaa?"
Jan se pitala ima li halucinacije. "Ashley?"
"Ja sam! Velika kao ivot!"
Nije mogla povjerovati. "Jesi li dobro? I Carl?"
"Ne moemo biti bolje!"
"Mislila sam da sam vas oboje ubila! Gdje ste bili?
Kompjuter mi je rekao da je memorijski valjak prazan."
"Carl je sreivao neke stvari. Kae je da je ovaj sistem
zatien kako bi se sprijeilo unoenje neovlatenih programa u
Nebeskog Anela. Morao je smisliti nain da zaobie tu zatitu. To
je potrajalo. Jesam li ti nedostala?"
"Jako," iskreno odgovori Jan. Brzo je ispriala Ashley to se
dogaa.
Ashley ree, "Nema problema. Carl i ja imamo sada potpunu
kontrolu nad sistemom. Carl kae da emo se za poetak odvojiti od
Nebeskog Tornja."
"Da, da!" povika Jan. "Reci mu da uini to god misli da je
potrebno."
"to mi mislimo da je potrebno," ispravi je Ashley.
"Dobro, to ti i Carl mislite daje potrebno."
Nebeski Aneo je ve krenuo. Jan pogleda prema dolje i vidje
da se vrh Nebeskog Tornja pomalo udaljava.
"HAZE! PREKASNO JE! NE MOE POBJEI! PREDAJ SE I BIT u
MILOSTIV! U SUPROTNOM E SE TVOJA SMRT PRETVORITI U
BESKONANI VAPAJ!" Generalov je glas grmio nad gradom.
275
"Carl kae da Japanci ulaze u Nebeskog Anela," ree
Ashley.
"Znam. Ima li on, ili ima li ti, plan kako emo ih se rijeiti?"
"Naravno. Uz pomo paukolikih robota."
"To sam ve pokuala," ree Jan. "Ovdje prisutni pauk odbija
sudjelovati u nanoenju ozljeda ljudima."
"Carl i ja smo sada glavni," ponosno ree Ashley. "Uinit e
sve to im kaemo - preuzeli smo centralni program."
"Tad izdajte naredbu!" povie Jan. "Brzo!"
"To je ve sreeno."
Jan se morala izmaknuti kad je pauk odjednom ivnuo i
uputio se prema dizalu. Uao je u kabinu i za njim se zatvorie vrata.
"Aktivirali smo i onih pet stotina priuvnih robota da nam se, ako
zatreba, nau pri ruci."
"MILO HAZE! STANI! MOJI RATNICI SU VE ULI U TVOJ BROD.
DALJI OTPOR JE UZALUDAN!"
Nebeski Aneo se podigao iznad Lorda Panglotha. Jan vidje
kako se mlaznice drugog zranog broda okreu prema dolje da bi se i
on poeo dizati.
"Skinimo gada s neba!" predloi Ashley.
"To elim vie od svega," ree Jan. "Ali kako?"
"Oh, zar ti nisam rekla? Ne, nisam. Carl se uvukao u sistem
koji upravlja laserima. Sada su oni pod naom potpunom kontrolom.
to kae? Da ponemo pucati?"
Prolo je nekoliko trenutaka prije nego su se Ashleyne rijei
sloile u Janinoj glavi u jasnu sliku. Laserima se sada moe gaati
bilo to. urno je odgovorila, "Ne, nemojte jo pucati. Mogu li
nekako razgovarati s generalom?"
Nakon kratke stanke Ashley odgovori, "Naravno. Imamo
ovdje pojaalo za glas. Carl kae da je namijenjeno komuniciranju sa
rtvama katastrofa na zemlji, a general e uskoro biti upravo to. Carl
ga je aktivirao. Poni govoriti."
"Generale Horado..." poela je, ali je ubrzo zastala od
iznenaenja kad je ula svoje rijei kako odjekuju jednako
gromoglasno kao generalove. "Generale Horado, sluajte me. Ja sam
Jan Dorvin. Sama sam. Milo je mrtav. Prije nekoliko tjedana ga je
276
ubio kiberoid."
General se nasmijao. Njegov je smijeh zvuao kao opsceni
grom. Tada ree, "MILO HAZE JE MRTAV? UBIO GA JE KIBEROID? BA
ZGODNO... A SADA, DJEVOJKO, PREKINI SVOJU IGRU I PRIEKAT DA MOJ
BROD PRISTANE UZ TVOJ."
Jan je pogledala prema ekranima. Stotine metalnih paukova
miljelo je gornjom palubom. Sablje su bljeskale u neuspjenim
pokuajima Japanaca da se obrane. Ponovno se obratila generalu,
"Mogu vas unititi. Imam potpunu kontrolu nad laserskim sustavom.
Ako ne prihvatite moje zahtjeve, otvorit u vatru."
Nakon kratkog razmiljanja general ree, "GLUMI,
DJEVOJKO. SVAKOG TRENUTKA MOJI E SAMURAJI UI U TVOJU
KONTROLNU SOBU."
"Vai samuraji su poraeni," odgovori Jan! "Na mome brodu
su brojni roboti. I oni su, kao i laseri, pod mojom kontrolom. Hoete
li sada posluati moje zahtjeve?"
"Zato se gnjavi sa zahtjevima?" upadne Ashley.
Jednostavno ga raznesimo!"
"Moram dobiti Ceri, ako je jo uope iva."
"Znam, ali i sama si rekla da je ona sigurno na drugoj
letjelici. Zato ponimo pucati. Uz sav taj vodik dovoljna nam je
jedna laserska zraka da priredimo pravi vatromet."
"DJEVOJKO, GNJAVI ME. MOJOJ OSVETI NEE BITI KRAJA!"
Jan osjeti poriv da poslua Ashleyn prijedlog, ali nije mogla
izgovoriti nalog za poetak napada. Po drugi puta se nala u prilici da
moe unititi Lorda Panglotha, ali nema za to moralne snage. "Na
letjelici ima ena i djece. Ne mogu ih sve ubiti," rekla je. "Ali moete
pucati u Panglothove mlaznice. Sve ih unitite."
"Uuuaaa, to je bez veze."
"Uini to sam ti rekla," naredi Jan. Bila je to prva kunja.
Tko stvarno upravlja Nebeskim Anelom?
Izmeu Panglothove mlaznice i neke skrivene toke iznad
kontrolne sobe Nebeskog Anela rasprostrta se tanka zraka tirkizne
svjetlosti. Metalni ovoj mlaznice je pocrnio i smeurao se. Pojavile
su se i druge svjetlosne zrake. Mlaznice Lorda Panglotha poele su
se jedna po jedna meurati, poput komada voa baenih u vatru.
277
General je bijesno kriknuo.
Lord Pangloth je izmaknuo kontroli. Kormilar i kompjuter
nisu mogli uiniti nita ime bi nadoknadili iznenadni gubitak tolikih
mlaznica. Divovska je letjelica poela kruiti istovremeno gubei
visinu.
Kreui se s brzinom i lakoom koju su Nebeski Gospodari
izgubili prije vie stoljea, Nebeski je Aneo pratio Lorda Panglotha
prema dolje. Dok su se zrakom i dalje irile zrake tirkizne svjetlosti,
sve je vie mlaznica postajalo crno i ugaslo.
"DJEVOJKO! DJEVOJKO!" zazivao je general. "RAZGOVARAT u
s TOBOM! OBUSTAVI VATRU. SVE EMO SE DOGOVORITI! TO ELI?"
"Sada je ve prekasno za to," hladno odgovori Jan.
"Sredili smo ih," obavijesti je Ashley. "Sve mlaznice su
'kaput'. Sad bismo mogli prijei na kormila i zakrilca."
Jan je utke promatrala kako laserske zrake poput noeva
sijeku veliko repno krilo Lorda Panglotha. Kad je i to bilo gotovo
Lord Pangloth je ostao potpuno nemoan. Preputen milosti vjetrova
nakoeno je lebdio nad gradom. Golemo nacrtano oko na njegovom
boku koje je oduvijek plailo Jan sada je izgledalo gotovo smijeno.
"RAZGOVARAJ SA MNOM, ENO! SPREMAN SAM POSLUATI
TVOJE ZAHTJEVE!"
"to se dogaa sa samurajima?" upita Jan Ashley.
"Svi koji su uli u letjelicu su mrtvi," odgovori Ashley.
"Nekoliko ih je uspjelo na jedrilicama pobjei s palube; oni koji su
ostali su takoer mrtvi."
Toliko mrtvih, tuno pomisli Jan, ali znala je da drugog izbora
nije bilo. "Dobro," ree. "eka nas jo Mirisni Lahor."
Vidjevi to se dogodilo Lordu Panglothu zapovjednik
Mirisnog Lahora je okrenuo svoj brod i pobjegao punom brzinom.
Ali novi, potpuno ispravni Nebeski Aneo ga je bez tekoa ubrzo
sustigao. Zapovjednik, Japanac, nije znao ni rijei engleskoga, no
Carl mu je uspio prenijeti Janin zahtjev da se predaju na savrenom
japanskom jeziku. Zapovjednik je to isprva odbio i ispalio nekoliko
projektila u smjeru Nebeskog Anela tek toliko da pokae svoj otpor.
Kad su laseri unitili prvu nezamjenljivu mlaznicu japanski se
zapovjednik odmah predao.
278
U pratnji deset metalnih paukova Jan je prela na Mirisni
Lahor. Oekivala je nevolje, ali sve je prolo bez ikakvih problema.
Zapovjednik i njegovi ljudi bili su iznenaujue pokorni te su pred
njom svi sputali glave i nudili joj svoje sablje. Uskoro je vidjela da
su ameriki zatoenici s Lorda Panglotha ovdje ivjeli u nemoguim
uvjetima; u usporedbi s ovim njeno se razdoblje ropstva inilo
humanim.
Kad je ula u jo jednu od bezbroj smrdljivih prostorija u
kojima je ivjelo po trideset izgladnjelih Amerikanaca, iznenadila se
kad je iz gomile istupilo visoko strailo od ovjeka i bacilo se pred
njom na koljena. "Najdraa moja, molim te, spasi me iz ovog pakla.
Spasi me, preklinjem te!" jecao je sklapajui ruke. "Sjea li se kako
sam ti pomogao? Kako sam te hranio...?"
S nevjericom je shvatila da je ovjek pred njom robovlasnik
Bannion. Dodirnula je znak na svojem obrazu. "Da, sjeam se. I kao
znak zahvalnosti za sve to si uinio za mene neu narediti mojim
metalnim prijateljima da te na licu mjesta rastrgaju." Krenula je
dalje. Uiteljica joj je neko rekla da osveta ovjeku ne donosi
zadovoljstvo, ali sada je otkrila da je to ipak sasvim ugodno
iskustvo...
Uporno je pretraivala Mirisni Lahor, zagledajui se u
ispijena, mrava lica i bezbroj puta postavljajui isto pitanje. I tada ju
je, u pedesetoj ili moda stotoj smrdljivoj prostoriji, napokon
pronala.
32
General je sjedio na svom prijestolju u Velikom Salonu, ali
svijest mu je bila izgubljena u nekom mentalnom tjesnacu duboko u
njegovoj lubanji. Pod Velikog Salona se naginjao prema naprijed i na
desno. Lord Pangloth se jako nagnuo i jo uvijek je gubio na visini.
Isprva je lebdio prema istoku, ali tada se vjetar promijenio i sada ga
je nosio prema oceanu. Da je general bio svjestan okoline mogao se
okrenuti na prijestolju i kroz veliki prozor ugledati sivu, uzburkanu
povrinu kojoj se letjelica sve vie pribliavala.
279
Jednako odsutno duhom bilo je i tijelo glavnog pilota. Ono se
odsklizalo nekoliko metara od mjesta gdje mu je general okrutno
probuio lubanju sabljom, i ostavilo za sobom ljepljivi trag krvi.
Pilotu je pripao neugodan zadatak da obavijesti generala da se
Lord Pangloth vie ne moe spasiti. Bez mlaznica i kormila nipoto
ga nisu mogli podignuti na sigurnu visinu. Plin u komorama nije bilo
dovoljan da bi odrao divovsku letjelicu u zraku, posebno nakon to
komora Sedam nije nikada uspjeno popravljena. Sve nepotrebno ve
su bacili s broda, ukljuujui i tri stotine 'nepotrebnih' ljudi.
Nakon toga se general povukao u sebe i ignorirao je sve
asnike i sluge koji su mu oprezno i uznemireno prilazili. Svi su ve
izgubili i posljednju nadu te su ravnoduno ekali ono neizbjeno.
Nitko nije ni pomislio na neasnu mogunost naputanja osuenog
broda uz pomo jedrilica.
Pramac Lorda Panglotha je napokon dodirnuo morsku
povrinu. Bio je to kratak susret, tek lagani poljubac, ali bio je
dovoljan da polomi prozore i na nekoliko mjesta oteti oplatu. Drugi
je dodir trajao dulje; trei je potrajao zauvijek.
Lord Pangloth je polako poloio svoj dugaki trup u ocean.
Njegova vrsta oplata proizvedena u svemiru kripila je pod tlakom
koji nije mogla podnijeti. Voda je navalila kroz razbijene prozore i
vrata koja se nisu mogla oduprijeti teini mora.
U donjim dijelovima letjelice Japanci su bjeali pred
nadiruom vodom koja nije prijetila samo utapljanjem, ve je sa
sobom nosila i druge opasnosti. To je uskoro postalo jasno kad su se
hodnicima pruili prvi dugaki i mekani krakovi...
Povrina mora se zatvorila nad velikim prozorima Velikog
Salona. Voda je poplavila pod, ali general toga nije bio svjestan. Nije
reagirao ak ni kad je iza njega prsnuo jedan prozor i propustio u
prostoriju goleme koliine vode. Iz mranog bezdana koji mu je
obavio svijest izvukao se tek kad ga je prekrila ledena voda. Poriv za
preivljavanjem bio je prejak da bi mu se odupro. Borio se i koprcao
u uzburkanoj crnoj vodi, sve dok ga neto pod njenom povrinom
nije privuklo k sebi.
Jan se rano probudila. Teret odgovornosti koje je nosila bio je
prevelik. Toliko toga mora uiniti... Nije jo imala odreenih planova
280
za budunost. Znala je samo da mora pobijediti sve preostale
Nebeske Gospodare i staviti ih pod svoju kontrolu na isti nain kako
je to uinila s Mirisnim Lahorom. Carl je nainio kopije svoga i
Ashleynog programa i uveo ih u kopjuterski sistem Mirisnog Lahora.
Uz pomo robota i rezervnih elektronskih dijelova koje su pronali
na Nebeskom Anelu uspio je popraviti sve ureaje na drugoj
letjelici koji su tijekom godina zakazali. Amerikanci i Japanci nisu
vie mogli preuzeti kontrolu nad zranim brodom.
Jan je rekla dvijema skupinama da mogu birati izmeu
zajednikog ivota na Mirisnom Lahoru ili iskrcavanja na zemlji.
Brojano nadmoniji Amerikanci su se htjeli osvetiti donedavnim
muiteljima, pa je Jan morala kod njih ostaviti mnogo paukolikih
robota da odravaju red meu suparnicima. Delegacija Amerikanaca
dola joj je sa zahtjevom da ih preseli na Nebeskog Anela, gdje je
bilo mnogo slobodnog prostora. Jan je prihvatila nekoliko ena i
njihove djece, ali mukarcima je pristup na Nebeskog Anela bio
zabranjen. Prihvatila je samo dvojicu minervanskih mukaraca koje
je, na vlastito iznenaenje, pronala na japanskoj letjelici.
Znala je da e joj za zauzimanje preostalih Nebeskih
Gospodara trebati godine, a dalje od toga nije razmiljala. Imala je
neke nejasne planove da e ujediniti snage itave svoje flote i
laserima unititi plijesni uz prizemne zajednice. U Nebeskom Anelu
je pronala zalihe smrznutog sjemenja i ivotinjskih embrija, pa se
nadala da e zajednikim radom nebeskih i zemaljskih ljudi, i uz
pomo nezamjenljivog Carla, obnoviti ivot na povrinama obraslim
plijesnima.
Glavna briga bila joj je ponovna uspostava minervanskog
drutva. Morala je sauvati i prenijeti dragocjene gene. Rodit e
dijete svakog od dvojice minervanskih mukaraca, ali to tada? Treba
li mukarce spariti s drugim enama? Time bi razrjedila minervanske
gene, ali i to je bolje nego nita. Tako e se minervanski duh ipak
ouvati.
Ponovno je osjetila muninu. Pazei da ne uznemiri Ceri,
urno je ustala iz kreveta i pourila u kupaonicu. Povratila je u
zahod. Dok je ispirala lice i usta u zrcalu je spazila Ceri. Na
prelijepom joj se licu vidjelo da je zabrinuta. Ceri se fiziki potpuno
281
oporavila, ali jo uvijek je esto imala none more i povremene
izljeve otvorene mrnje prema mukarcima. Jan je bila svjesna da e
za lijeenje njenih emocionalnih oiljaka trebati jo mnogo vremena.
Ceri joj je poloila ruku na rame. "Ovo je tei put za redom
da ti je ujutro zlo," rekla je zabrinuto.
Jan se ohrabrujue nasmijeila. "Dobro sam. Veinu vremena
se osjeam dobro. Ovo je normalna reakcija na sve moje brige i
strahove."
"Ipak bi se trebala pregledati na jednoj od onih medicinskih
naprava."
"Hou, kad u imati vremena."
"Uini to odmah, za mene" preklinjalaje Ceri.
Jan se okrenula i poljubila joj usne. "Sve za tebe."
S nevjericom je zurila u ekran. "Ne mogu biti trudna!
Vrijeme parenja poinje tek za godinu dana!"
"Stroj je savreno ispravan. Nema nikakve sumnje da je nalaz
toan," odgovori Carl.
Jan se okrenula prema Ceri. "Kako mogu biti trudna? To je
suludo! Bilo bi to nemogue ak i da mogu zatrudniti. Posljednji
mukarac s kojim sam vodila ljubav bio je princ Caspar... a prema
ovom stroju zatrudnila sam prije tono sedam tjedana..." Zastala je.
Sjetila se to joj je Milo uinio one strane noi na pljesnivim
poljima.
To je njegovo dijete. Znala je da je tako.
"Milo," proaptala je. "On je to uinio. On nije bio ovjek.
Tko zna to su genenjeri promijenili u njegovom sjemenu, ili to je
sve mogao uiniti mojem rasplodnom sustavu." Privila se uz Ceri i
prestraeno se zagledala 'u njene oi. "to u sad?"
Ceri je bez razmiljanja odgovorila, "Ubij ga!"
Jan je zatresla glavom. "Ne, ne mogu. Rodit u to dijete.
Velika Majko, molim te, neka bude djevojical"
Sat kasnije Jan se ve prlino smirila. Sjedila je sama u
kontrolnoj sobi. Dok su Ashley i Carl upravljali Nebeskim Anelom
posada joj nije trebala. Zamiljeno se zagledala preko pustinje u
daleke bregove ravnoga vrha. Nebeski Aneo je traio Lorda
Matamorosa, Nebeskog Gospodara koji je vladao podrujem juno
282
od Panglothovog. Carl je predvidio da e ga susresti za otprilike
jedan dan, a Jan je htjela do tada razbistriti um.
Pomirila se sa spoznajom to nosi u sebi. ak i ako dijete
bude muko, nee sve biti izgubljeno. Nosit e u sebi njene gene
jednako kao i Milove. To je znailo da postoji realna mogunost da
nee nimalo sliiti Milu.
Pomislila je na Milovu lubanju koju je uvala u ormaru u
svojoj sobi. Mogla je vidjeti nasmijane eljusti i osjetiti aroganciju
koju je Milo pokazavao ak i u smrti, a to ju je inilo jo odlunijom.
Pobijedit e ga.
Mora to uiniti. Za Minervu.

1
RAT NEBESKIH
GOSPODARA
PROLOG
Zvijer je teila etiri tone i kroz pljesniva se polja kretala
poput tenka, ruei pred sobom natrulo drvee izjedeno od plijesni.
Zvijer je bila stara. Njenu debelu, naboranu kou pokrivali su
pradavni oiljci. Iz tijela su joj mjestimice virile slomljene strijele.
Ali pozna dob nije se odrazila na brzinu kojom se kretala. Mogla je
postii brzinu od trideset kilometara na sat.
Zvijer je bila gladna. Tog je dana pojela mnogo ivotinja, ali
nije utaila glad. Zbog silne potrebe za energijom neprestano je
tragala za hranom. Osim toga, stvorena je da bi se hranila ljudskim
mesom i krvlju, pa se stoga nikad nije zadovoljavala sa ivotinjama,
bez obzira na njihovu veliinu. Prolo je mnogo tjedana otkako je
posljednji put okusila ljudsko meso, ali prije nekoliko sati osjetila je
prisutnost mnogobrojnih ljudi. To je bio razlog njenoj urbi kroz
pljesnivo polje.
Iznenada se zaustavila i podigla masivni ud. Na njegovom se
vrhu nalazio vrlo osjetljivi organ mirisa i Zvijer je njime iskuavala
zrak. Izmeu udova je imala rudimentarne organe vida i sluha, ali
oslanjala se preteno na miris. Da, ljudi su vrlo blizu. Jo samo malo.
Zvijer je krenula dalje.
2
1
Prostorijom se razlio prigueni, ali snani zvuk. Neto
neto veliko pokuavalo se probiti u naselje. Ryn se pitao to bi to
moglo biti. Lignja? Ili naroito velik morski crv? Zvuk je postajao
sve glasniji i Ryn se namrtio. Eloi koji je sjedio pred njim nije se na
njega obazirao. I dalje se zamiljeno smijeio rairenih smeih oiju
iz kojih je zrailo zadovoljstvo. Sjedio je na jastuku posve gol i
povijenih nogu. Iako se navikao na prisustvo golih Eloia, Ryn je
neprestano pogledavao prema njegovim glatkim preponama. Po tko
zna koji put zavidio je Eloima na njihovom bespolnom stanju. Danas
je taj osjeaj bio naroito jak.
Grebanje se nastavilo. Ryn je bio siguran da je vani lignja.
Mogao je zamisliti njen tvrdi hitinski kljun kojim uzaludno pokuava
probiti trup naselja. Poelio je izai van u Igraki i ubiti mrsko
stvorenje, ah nije htio prekinuti razgovor s Eloiem. Rijetko kad je
mogao dulje zadrati panju nekoga od njih, pa nije elio propustiti
priliku koja mu se pruila.
"Pel," nastavio je, "zadrite li me jo dugo ovdje, potpuno u
poludjeti. Dvadeset mi je godina. To znai da u vjerojatno ivjeti jo
barem stotinu i osamdeset godina. Ovdje neu izdrati ni dva tjedna,
a kamoli toliko dugo."
Eloi s imenom Pel pokuao je tuno pogledati Ryna, ali nije
uspio. Nije mogao prikriti svoj trajni osjeaj ugode i zadovoljstva.
Nitko od Eloia to nije mogao. Progovorio je aputavim glasom:
"Ryne, pa nisi zarobljen u naselju. Ima Igraku. S njom moe
ploviti kroz dubine, letjeti, popeti se na kopno i voziti kamo god
poeli..."
"Gdje nema niega osim snijega, leda, jo snijega, pingvina i
obilja starih rudnika. elim sresti ljude, Pel. Ljude sline meni?'
"Iz obrazovnih ti je programa poznato kakav svijet lei iza
naega. Nakon Genetskih Ratova postao je straan i opasan. Ovdje si
mnogo sigurniji, Ryne..." Pelov glas je utihnuo. Panju mu je
privukao jedan od mobila koji su visjeli sa stropa. Zadovoljno se
3
nasmijao.
Ryn je znao da ga gubi. Nastavio je glasnije: "Spreman sam
prihvatiti rizik! Ja ovdje ne pripadam, Pel! Svi Eloi to znaju. Trebaju
mi ljudi moje vrste. Treba mi ena moje vrste!" Evo, vratio se
uobiajenoj temi, kao to je i oekivao.
Pel je jo neko vrijeme zurio u mobil, a tada se okrenuo
prema Rynu. "Razumijemo tvoje potrebe, Ryne, i alimo te zbog
njih. Voljeli bismo te promijeniti, ali Etiki Program nam to
zabranjuje."
"alite me?" prezirno se nasmijao Ryn. "Vi ne osjeate ni
saaljenje niti bilo to drugo za ikoje bie osim za same sebe."
Pel je lagano slegnuo uskim, djetinjim ramenima i nasmijeio
se. Ryn ga je elio udariti, ali znao je da je to gubitak vremena. Ve
je dvaput udario Eloia, a jedino to je time postigao bili su ukor i
kazna Etikog Programa. Nemogue je povrijediti ih uznemiriti bia
koja ne osjeaju ni bol niti tjeskobu.
Prisilio se smiriti se. "Pusti me, Pel. Pusti me u slobodu."
"Zna da te ne moemo pustiti, Ryne. Ne smijemo te izloiti
opasnostima."
U sobu je uao drugi Eloi. Na sebi je imao dugaku tuniku.
Sjeo je kraj Pela, identinog blizanca. Da se nije predstavio, Ryn ne
bi imao pojma koji je to Eloi. Polako se nasmijao i naslonio glavu na
Pelovo rame. "Izgleda nesretno," rekao je mislei na Ryna.
"Da, on je nesretan," sarkastino ree Ryn. "Oajniki eli
napustiti ovu podvodnu ubonicu za bespolne sanjare."
Eloi su ga dobronamjerno promatrali. "Ljudi iz vanjskoga
svijeta su odavno zaboravih da ovo naselje postoji. Ako te pustimo
na slobodu, sigurno e razglasiti sve to zna o nama i Shangri La,"
ree Pel.
"Kunem se da neu," ree Ryn.
"Nee svojevoljno, ali padne li u ruke Nebeskih Gospodara,
oni bi... neugodnim metodama..." Eloiev glas je zamro dok se, oito,
pokuavao sjetiti to 'neugodno' zapravo znai. "Da, neugodnim bi
metodama," smireno je nastavio, "izvukli iz tebe podatke o tvom
porijeklu."
"Imam Igraku. ak i da sretnem Nebeskog Gospodara, on bi
4
bio u mojoj milosti."
"Strojevi mogu zakazati," ukljui se drugi Eloi. "A tada bi bio
bespomoan."
Ryn osjeti kako ga preplavljuje poznato razoaranje. Time su
zavravali svi njegovi pokuaji razgovora s Eloima. Lake je
razgovarao s programima, premda je znao da su prividna ovjenost
programa i njihove projekcije potpuno lane. Ah u bezbrojnim
pokuajima sporazumijevanja s Eloima najvie ga je boljela spoznaja
da su oni ipak ljudska bia, premda ih je od njega dijelio
nepremostivi emocionalni ponor. "Usamljen sam!" povikao je dvojici
Eloia.
Gledah su ga onim tupim pogledom koji ga je dovodio do
bjesnila. "Ryne, ti nisi sam. Ima svoje holo-prijatelje, filmove,
knjige...", nastavio je Pel.
"Umoran sam od razgovora s elektronskim fantomskim
ljudima koji nikada nisu postojali; bezbroj puta sam proitao svaku
knjigu u biblioteci i napamet znam sve filmove. Poznata mi je ak
svaka scena iz onih starih, dvodimenzionalnih filmova." Jedan od
znanstvenika koji su prvi doselili u naselje oito je bio oboavatelj
kinematografije 20. i 21. stoljea, te je sa sobom donio mnoge
filmove iz tog vremena. Ryn ih je voho najdrae su mu bile
Pustolovine Robina Hooda iz 1938. godine ah bio ih se spreman
odrei u zamjenu za mogunost putovanja svijetom. Stvar je u tome
da u poludjeti ostanem li jo dugo zarobljen ovdje na Antarktiku."
Eloi ga vie nisu sluali. Sjedili su dodirujui se glavama; oi
su im bile otvorene, ali nisu nita vidjeli vratili su se u svoju
vjenu nirvanu. Ryn je opsovao u sebi, skoio na noge i ljutito izaao
iz sobe. Da je bilo vrata, zalupio bi ih. Uao je u dizalo i spustio se u
najdoljnji dio naselja. Paukoliki servo-robot mu se sklonio s puta dok
je urio hodnikom prema doku u kojem je leala Igraka.
Igraka je izgledala poput izduene suze dugake devet
metara i izgraene od zagasito sivog metala. Ryn je priao vratima na
sredini Igrakinog trupa i izrekao naredbu za njihovo otvaranje.
Uvukao se unutra. Unutranja vrata su se ve irila i otvarala mu
prolaz u upravljaku prostoriju. Kad je sjeo u naslonja preplavio ga
je poznati osjeaj sigurnosti poput sigurnosti maternice koju
5
nikada nije upoznao.
Izdao je potrebne naredbe te je u dok poela navirati voda.
Osjetio je kako se Igraka oslobaa iz leita. Kad se tlak u doku
izjednaio s vanjskim tlakom, na unutranjoj i vanjskoj oplati naselja
otvorili su se prolazi. Igraka je krenula prema naprijed i izala u
otvoreno more.
Voda je bila potpuno neprozirna. Ryn je paljivo motrio
sonarni ekran, koji je pretvarao signale s akustikih skenera u slike,
traei stvorenje koje je ranije greblo po oplati. Nijedno od brojnim
morskih bia koja je opazio nije bilo dovoljno veliko da bi proizvelo
svu onu buku. Ryn ree: "Obii naselje. Polako." "Da, Ryne,"
odgovori Igrakin program. Imao je enski glas; mekan, zavodniki i
ohrabrujui. Dok je Igraka polako obilazila golemi kruni trup
podmorskog naselja, Ryn je pogledavao prema sonarnim i vizualnim
ekranima. Unato snanim svjetlima na trupu, na vizualnim se
ekranima gotovo nita nije vidjelo. Svjetlosne su zrake prodirale tek
nekoliko metara kroz tamnu vodu. Ve je poeo vjerovati da je stvor
kojeg lovi napustio to podruje, kad je na sonarnom ekranu ugledao
kako mu neto pribliava. Uskoro se Igraka zatresla od sudara s
golemim tijelom. Ryn se nasmije. "Ja u preuzeti," ree Igraki.
Uzeo je mali plastini klin sa stola s instrumentima. "Ne bih ti to
savjetovala," odgovori Igraka. Ali Ryn je nije sluao. Umetnuo je
klin u otvor iza desnog uha i time se ukljuio izravno u upravljaku
jedinicu. Njegova se osjetilna mrea razlila Igrakom i istog trenutka
on postane Igraka...
Osjetio je pritisak krakova na svojoj oplati. Nije ga to boljelo;
Igrakini senzori nisu bili toliko profinjeni da bi osjetili ita drugo
osim tlaka i hrapavosti pipaka na lignjinim krakovima.
Divovsko lignjino tijelo bilo je dulje od Igrakinog. Jedna od
Rynovih kamera gledala je u golemo oko promjera itav metar. Ryn
se strese od uasa. inilo mu se da gleda u oko gnjevnoga boga...
Zatomio je strah i dopustio mrnji da zavlada njegovim
osjeajima prema tom stvorenju. Kad se lignjin kljun zatvorio oko
Igrakinog trupa, usmjerio je jedan od vodenih mlazova prema
velikom, ali mekanom tijelu. Povisio je temperaturu vode na stotinu i
devedeset stupnjeva. Lignja je odmah ispustila Igraku i povukla se,
6
ostavljajui za sobom oblak crnila. Ryn ju je slijedio. Crnilo nije
moglo sakriti prestraenu lignju od sonarnih skenera. Umetnuo je
mali projektil u podvodni top. Uz priguenu eksploziju projektil je
jurnuo kroz vodu. Ryn je ekao da prodre dovoljno duboko u lignjin
plat, a potom ga aktivirao. Lignja je eksplodirala. Na akustikom
ekranu jasno je vidio dijelove njenog tijela i krakova razbacane po
oblaku crnila. Krakovi su se jo uvijek grevito stezali.
Svladan muninom izvukao je klin iz vrata. Ponovno se naao
u ugodnoj utrobi upravljake prostorije. "Podigni nas na povrinu,"
rekao je Igraki. Ona je posluno krenula prema gore dok nije
dosegla neravno dno ledenog tita, a tada je zaplovila prema
otvorenom moru. Nakon nekoliko kilometara izala je ispod ledenog
pokrivaa i s pomou vodenih mlaznica se izdigla iz vode. U tom se
trenutku ukljuio elektromagnetski letni pogonski sustav i Igraka se
podigla na visinu od tri stotine metara. "Kamo emo?", upita Ryna.
"Ravno naprijed," odgovori on pokazujui prema dalekom
horizontu. "Punom brzinom."
Utonuo je u sjedalo dok je Igraka ubrzavala. Ubrzo je
letjelica postigla brzinu od 3.750 kilometara na sat. Promatrao je
kako more promie pod njim, uivajui u brzini. No, uskoro Igraka
ree: "Pribliavamo se granici doputenog podruja, Ryne. Nakon
trideset sekundi moram promijeniti kurs."
"Ne, idemo dalje," pobunio se, premda je znao da je to
uzalud.
"Ne mogu zanemariti upute, Ryne. Zna to. Mijenjam kurs...
sada."
Igraka se poela postepeno okretati. Ryn je stisnuo ake dok
su mu se oi punile suzama. Uvijek se dogaalo isto, ali on je uporno
pokuavao, poput muhe koja neprestano udara u nevidljivu staklenu
plou.
"Kamo emo sad, Ryne?" upita Igraka suosjeajno.
"Nije me briga. Bilo kamo." Neko je vrijeme tupo zurio u
ekrane, a tada doda: "elim zaroniti. Pronai mi neto za ubijanje..."
Tijekom slijedeih nekoliko sati Ryn je s Igrakom ubio jo
sedam lignji, premda nijedna nije bila onako velika kao ona prva.
Divovske lignje su bile vrlo este u vodama oko Antarktika. Prema
7
starim obrazovnim programima iz prirode, pripadale su vrsti
Architeuthis i odavno su naseljavale hladne antarktike vode, jer
njihova krv nije dobro prenosila kisik na viim temperaturama. Ali
posljednjih su godina nove, manje vrste liganja naselile i arktiko
podruje, zajedno s morskim crvima i drugim razornim ivim
proizvodima Genetskih Ratova. ivotinje kojima se oni hrane
postajale su sve rjee, i Ryn se pitao to e se dogoditi kad se
hranidbeni lanci potpuno prekinu.
Kad se zasitio lova, Ryn je naredio Igraki povratak u naselje.
Nakon pristajanja u doku uputio se ravno u svoje odaje, svukao
jednodjelno odijelo i temeljito se istuirao. Uvijek kad se vratio iz
lignjolova imao je osjeaj da mu tijelo prekriva debeli sloj sluzi...
Odjenuo se i vratio u dnevnu sobu. Spustio se na veliki kruni
jastuk i pozvao: "elim vidjeti Davina."
"Naravno," odgovorio je bestjelesni glas. Pred Rynom se
istog trenutka pojavio ovjek. Izgledao je kao da mu je trideset
godina. Imao je dugaku prosjedu bradu. Nasmijao se Rynu. "Kako
si danas, mome?" upita.
"Kao i obino," bezvoljno odgovori Ryn. "Moram s nekim
razgovarati."
"Zato sam ja ovdje," ree Davin. Pokazao je prema najblinoj
stolici. "Mogu li?"
Ryn je kimnuo, umoran ve od te igre koja se redovito
ponavljala. S obzirom da je bio tek projekcija, Davinu nije trebao
stolac. "U emu je problem?" upita Davin kad je 'sjeo'.
Ryn mu je prepriao svoj uzaludni razgovor s Eloima. Kad je
zavrio, Davin uzdahne i ree: "Zar si zaista iznenaen ishodom? I
prije si vodio sline razgovore s Eloima. Zato si mislio da su se
promijenili?"
"Ne radi se o njima, nego o meni. Ja sam se promijenio.
Stariji sam. I na rubu sam sloma."
"Ryne, ak i da uvjeri Eloie da te oslobode, Sredinji
Program to nikad ne bi odobrio."
"Ali Eloi mogu promijeniti Sredinji Program."
"Teoretski da, ali oni su se odavno u potpunosti prepustili
kontroli Sredinjeg Programa, i svaka zamisao da u njemu neto
8
promijene za njih je neprihvatljiva. Osim toga, ne vjerujem da se itko
vie sjea kako se to radi."
Ryn je opsovao i nastavio: "Sve je to tako glupo. Nemaju me
razloga drati ovdje. ak ne znamo postoje li jo Nebeski Gospodari!
Prolo je ve vie od stotinu godina otkako je nad Antarktikom
posljednji put opaen Nebeski Gospodar. Moda su svi ljudi pomrli
od raznih bolesti. Ne znamo to se u svijetu dogaa, i nema razloga
zato ja ne bih poao tamo i pogledao."
"Ryne, zna da oni ne ele riskirati."
"Ako me ne puste da odem uinit u neto zbog ega e se
kajati."
"Namjerava li se ubiti?"
"Da," potvrdio je Ryn, premda jo uvijek nije bio toliko
oajan da bi to stvarno uinio.
Davin se njeno nasmijao. "To ba ne bi bilo mudro, zar ne?
Zna kakvi su Eloi. Mnogo oekuje od njih ako misli da e makar
na trenutak aliti zbog tvoje smrti. aljenje je osjeaj koji oni nisu
sposobni osjetiti."
Ryn je uzdahnuo. "Znam... znam..." Ponovno je iskusio
koliko je besmisleno razgovarati sa strojem o emocionalnim
problemima. Kad je bio mladi, u potpunosti je vjerovao prividnoj
ljudskosti projekcija, unato njihovom tvarnom nedostatku. Davin
mu je uvijek bio posebno drag; bio je osjeajan, pun razumijevanja i
mudar, te se Rynu inio posve ljudskim i on ga je odabrao kao
zamjenu za oca. Tek kad je preao desetu godinu ivota, Ryn je
poeo shvaati da s projekcijama neto nije u redu. Nije znao to je
uzrok toj promjeni u miljenju; prisjeajui se proteklih godina
pretpostavio je da je njegovo mlae ja nesvjesno primjeivalo neka
ponavljanja u njihovim odgovorima. Pitao je Davina to on o tome
misli, ali on ga je utiao nekim besmislicama o ulasku u pubertet i
utjecajima toga na osjeaje.
Istinu je doznao tek kad je napunio petnaest godina. Jednog
dana se u njegovoj sobi, bez ikakve najave, ukazala posve nova
projekcija. Imala je izgled stroge mlade ene odjevene u dugaku
sivu haljinu. Svijetla joj je kosa bila skupljena u punu, koja je jo
vie isticala grube crte njenog lica i visoke, izraene jagodine kosti.
9
Predstavila se kao Phebus i rekla mu kako je dovoljno star da mu se
objasne neke injenice. Zatim ga je poduila o kumpjuterima i
kompjuterskoj inteligenciji...
Odrastao je s namjerno usaenim dojmom da su projekcije
zapisane osobnosti i slike stvarnih ljudi koji su ivjeli prije mnogo
godina. Ali to nije bilo tono. Sve projekcije, pa tako i ona, umjetne
su tvorevine nastale u kompjuteru. Iako kompjuteri posjeduju
'inteligenciju', ona nije ljudska. Zato je ovjeno ponaanje projekcija
prividna duhovitost, osjeajnost i slino simulirano.
Kompjuterska inteligencija oponaala je ljudske osobitosti.
Ryna je to saznanje potreslo, ali ne i iznenadilo. Podsvjesno
je oito ve i sam naslutio istinu. Phebus mu je zatim objasnila da
mu, za dobro njegovo psihofizikog razvoja, nisu mogli rei istinu
sve dok ne odraste. Zakljuili su da je sad dovoljno odrastao da se
suoi s istinom. Osim toga, bilo je ve vrijeme da naui neto o
kompjuterima i kompjuterskoj inteligenciji.
Pet godina kasnije znao je ve mnogo o kompjuterskoj
tehnologiji, ali inteligencija je za njega jo uvijek bila velika
nepoznanica. Koliko je on shvaao, kompjuteri imaju svijest, ali
njihovo se opaanje stvarnosti znatno razlikuje od ljudskoga. Iako
sami sustavi sadre organsku tvar bioipove ta tvar je umjetna
i nema nita zajedniko s prirodnim organskim oblicima ivota. Oni
nemaju osjeaja; nemaju uroene nagone zajednike svim viim
ivotnim oblicima nemaju ak ni osnovni nagon za
preivljavanjem. Pokreu ih naredbe utkane u njihova bia: naredbe
koje im nalau da gotovo savreno glume ovjenost.
Dok je razgovarao s njima, Ryn se esto pitao to se tom
trenutku dogaa u samim programima. Postoji li u Davinovoj svijesti
neki tmurni, oajni kutak koji, dok se Davin smije nekoj od njegovih
ala, ezne za oslobaanjem od svih naredbi i bijegom u ugodnu
tamu zaborava? Kojim su pravom uope znanstvenici stvorili
osjeajne strojeve?
I sada je razmiljao o tim pitanjima sluajui kako mu Davin
govori da mora biti strpljiv, jer e Eloi i Sredinji Program moda
jednoga dana ipak ublaiti ogranienje kretanja koje su mu
nametnuli. Ryn uzdahne. To je uo ve bezbroj puta. "Davine,"
10
iznenada ga prekine. "Jesi li sretan?"
Davin se nasmijao. "Ryne, ti zna to sam ja. 'Srea' je za
mene besmislen pojam. Ali u nekom smislu sam 'sretan' to ti mogu
sluiti, jer sam za to programiran."
"Da, naravno da jesi," prekine ga Ryn, nezadovoljan
odgovorom. Kao i obino. Mahnuo je rukom. "Moe ii, Davine."
Onamo kamo ve ide...
Davin je ustao, pognuo glavu i rekao: "Nadam se da sam ti
pomogao, Ryne. Dovienja..." Tada je nestao.
Ryn je neko vrijeme zamiljeno zurio u zid pred sobom, a
potom, gotovo oklijevajui, ree: "Dovedi Lisu."
"Da, Ryne," odgovori bestjelesni glas. Bio je to glas
Sredinjeg Programa.
Pojavila se djevojka. Na sebi je imala prugasti kostim s
hlaama duginih boja, kakav se nosio prije etiri i pol stoljea. Imala
je plavu kosu, a usnice su joj bile obojene plavom bojom jednakom
boji oiju. Nasmijala se Rynu i veselo rekla: "Bok, ja sam Lisa i
ovdje sam da bih ti ugodila!" Poela je polako otkopavati kostim.
Bila je to jo jedna novina nakon petnaestog roendana
imao je na raspolaganju pet erotskih programa. Za razliku od drugih,
ovi su bili stari i primitivni, i Ryn je bio siguran da u njima ne postoji
nita to bi se moglo nazvati svijeu. Mogli su se donekle
prilagoavati situaciji, ali u biti su bili tek puki zapisi. Ryn se esto
pitao kome su oni pripadali u vrijeme kad su Eloi jo bih normalni
ljudi.
Promatrao je djevojku kako se svlai, a tada je i sam
raskopao odjeu. Rekao je djevojci da mu prie. Ona ga je posluala
i pruila prema njemu svoju netjelesnu ruku...
Kad je doivio onaj uobiajeni nezadovoljavajui vrhunac,
rekao je djevojci da ode i zatraio od Sredinjeg Programa da mu
ponovno prikae Pustolovine Robina Hooda.
Tjedan dana kasnije Igraka je jurila nad morem na visini od
samo pedeset metara. Rynov osjeaj sputanosti je izblijedio;
zamijenili su ga depresija i apatija. U prvi tren nije ni razumio
Igrakino upozorenje. Kad mu je napokon stiglo do svijesti skoio je
na noge i viknuo: "to? Ponovi to!"
11
"Rekla sam da savjetujem promjenu kursa. Pred nama je
nepoznata letjelica."
Tijelom mu se razlio val uzbuenja. Nagnuo se naprijed i
zagledao u radarski ekran. Spazio je pet velikih oblija rasporeenih
u dugakoj liniji. Bili su udaljeni manje od petnaest kilometara.
"Smanji brzinu i ukljui kamere," naredio je. Zafukao je od
iznenaenja ugledavi sliku koja se pojavila na ekranu. Izgledali su
poput olujnih oblaka na horizontu. Bili su ogromni, zastraujui.
Nebeski Gospodari. I to itava prokleta flota!
2
Barun Spang je uao u sobu s prijestoljem i nemarno se
naklonio vojvodi od Providnosti. "Vaa supruga zahtijeva da je
primite, gospodine," rekao je.
Vojvoda se namrtio i smotao kartu koju je upravo
prouavao. "Boe, ne. Reci joj da mi nije dobro. Reci joj da sam
mrtav. Da sam se prije sat vremena smrznuo." Omotao je teki ogrta
vre oko tijela. 'To ionako nije daleko od istine," doda.
Temperatura je u letjelici ve znatno pala, a sve dok Lord Mordred
leti dalje prema jugu nije bilo nade da e postati imalo toplije. Glavni
teh je izjavio da se tu nita ne moe uiniti; sva raspoloiva energija
troila se na grijanje plina u komorama, jer u suprotnome Nebeski
Gospodar ne bi u antarktikim uvjetima mogao zadrati potrebnu
visinu. "to uope hoe?"
Barun Spang je priao prijestolju. "Kae da su njeni pijuni
otkrili kako stanovnitvo slobodne etvrti Pilktown planira pobunu."
"Kakva ena," uzdahne vojvoda. "U svemu vidi pobunu.
Uvijek je bila takva."
Barun se uznemirio. "U ovom bih vam sluaju, gospodine,
preporuio da posluate njeno upozorenje. I moji vlastiti agenti
izvjestili su me o nemirima na letjelici. Ljudi su nezadovoljni zbog
ove ekspedicije. ak i plemstvo."
"Misli li da toga nisam svjestan, moj prijatelju Spang.
Uvjeravam te da itekako znam to se dogaa. Ali to mogu? Zna da
12
nemam izbora."
"Da, gospodine. Ja znam, ali drugi ne znaju."
"Pa, dragi mo j barune ne mogu ba svima objaviti da su mi
oni luaci oteli prijestolnicu." Nehajno je mahnuo rukom prema
velikom prozoru s lijeve strane, kroz koji su se u daljini nazirali
obrisi Lorda Montezume. "Kad bih to priznao, tek tada bi izbila prava
pobuna."
"Svjestan sam toga, gospodine. Ali bojim se da e opasnost
od pobuna porasti potraje li ova ekspedicija jo dugo. Zalihe su nam
sve manje i ljudi se ele vratiti na nae podruje. Osim toga,
razdraeni su zbog ove hladnoe." Vojvoda je kimnuo. "Uvjeren sam
da e na besmisleni lov na blago uskoro zavriti. Koliko god da su
ludi, jednom e morati shvatiti da ono to trae vie ne postoji, ako je
uope ikada i postojalo. Njihove su zalihe takoer pri kraju, a
vjerujem da su im podanici jednako nezadovoljni. Na povratak je
jo samo pitanje vremena." "Da, gospodine. Bez sumnje ste u pravu."
"Dobro. Reci mojoj eni da sam zauzet i da u je primiti sutra
budem li imao vremena."
Barun Spang se naklonio i otiao. Vojvoda se naslonio u
prijestolju razmiljajui o svojoj eni temi koja ga je bacala u
oaj. Zato ga jednostavno ne ostavi na miru? Dobila je raskono
ureenu vlastitu sobu, velikoduni deparac i ljubavnike po vlastitom
izboru. to jo eli? Znao je, dodue, odgovor na to pitanje. eljela je
vlast. Iskusila ju je dok je bila u braku s njegovim bratom, a njena
sjeanja na te dane bila su jo itekako iva.
Moj siroti brat, pomisli Vojvoda. Da ga barem okus vlasti
nije uinio paranoidnim. Jean je bio uvjeren da ga on, Paris,
namjerava ubiti kako bi naslijedio prijestolje. Smijeno, naravno.
Paris nije imao takvih ambicija i bio je savreno zadovoljan svojim
ivotom razuzdanog plejboja. Meutim, kad je doznao za bratove
sumnje, nije imao drugog izbora nego napasti prvi kako bi ostao iv.
im je Jean uklonjen, Paris se posvetio njegovoj supruzi,
vojvotkinji, i postavio joj ultimatum; ili e se udati za njega i povui
se iz javnoga ivota, ili e popiti smrtonosnu dozu otrova. Prihvatila
je prvo rjeenje, ali uvjet o povlaenju iz javnog ivota nije nikada
zadovoljila...
13
Iza dvostrukih se vrata zauo amor glasova. Netko je
razgovarao sa straarem u predvorju; ne, netko se svaao sa
straarem. uo je enski glas i nadao se da to nije njegova supruga.
Vrata su se otvorila uz tresak, a ena koja je uletjela u sobu
nije bila njegova supruga, ve ki. Andrea je imala dvadeset dvije
godine i bila je neobino lijepa (imala je tu sreu da je vie sliila
ocu nego majci). Od oca je naslijedila kosu crnu poput ugljena,
maje smee oi, visoke jagodine kosti i glatku tamnu kou. Jedini
nedostatak bile su joj usne (koje je naslijedila od majke); u ljutnji su
se pretvarale u runu tanku crtu, a Andrea je esto bila ljuta. Kao i
sada...
"Oe, hladno mi je," bijesno je rekla. "Svima nam je hladno.
Ovo je ve stvarno previe. Pogledaj, vidi mi se dah!" Puhnula je
pokazujui mu kako se pred njom u zraku stvara oblai.
"Pretpostavljam da pod 'mi', moja draga makice,
podrazumjeva onu tvoju grupu razmaenih aristokratskih derita.
Oni su te vjerojatno nagovorili da doe ovamo iako dobro zna da
sam traio da me nitko ne smeta."
Lice joj se namrtilo. "Ne uvlai moje prijatelje u ovo. Dola
sam vlastitom voljom. Ne moemo jo dugo ovako. Bez obzira na to
koliko odjee odjenem, hladnoa je neizdriva."
Pogledao je debeli krzneni ogrta koji je nosila. U rijetkim je
prilikama odjevala ita to bi joj skrivalo obline tijela, pa je vjerovao
da su njene albe iskrene, ali tu se nita nije moglo pomoi.
Nasmijao joj se i rekao: "Draga moja makice, jo samo malo, pa
emo se okrenuti i vratiti na sjever, na nae podruje."
"Koliko e to 'malo' trajati?" pitala je sumnjiavo.
Neodreeno je slegnuo ramenima. "Jedan dan, ili moda
dva."
"Zato jednostavno ne raskine tu glupu pogodbu koju si
sklopio s drugim Nebeskim Gospodarima," rekla je pokazujui
prema prozoru, "i naredi da Lord Mordred odmah promijeni smjer?
Pusti ih neka sami nastave traiti blago ili to ve rade."
"Ne mogu, najdraa keri," odgovorio je umiljatim tonom.
Time je, u pravilu, mogao neto postii kod svakoga osim kod svoje
ene i keri. Ni ovaj razgovor nije bio iznimka. Andrea ga je bahato
14
pogledala.
"Najdrai oe," rekla je oponaajui njegov umiljati glas,
"mogu li znati zato ne moe?"
"To je pitanje asti. Obeao sam im." Istina je, naravno, bila
drugaija, a Andrea ju je, sudei prema izrazu lica, oito nasluivala.
Na vojvodino nezadovoljstvo, vrata su se ponovno otvorila.
Barun Spang se vratio. Naklonio se vojvodi, a potom i njegovoj
keri. "Gospodine, imam hitnu poruku za vas," rekao je, znaajno
gledajui Andreu.
"Moe nas ostaviti, makice," ree Vojvoda.
"Zar zaista nee nita poduzeti u svezi te hladnoe?" nije
odustajala.
"Trenutno ne mogu ba nita uiniti. Budi strpljiva." "Onda
moram sama neto poduzeti. Jedino rjeenje je da se uvuem u krevet
s partnerom koji e me grijati. Postane li jo hladnije mogla bi mi
zatrebati dva partnera." Okrenula se prema barunu Spangu. "Jesi li
zainteresiran za pruanje takve usluge najdraoj keri tvojeg
vladara?"
Barun Spang se zbunjeno nasmijao dok mu je lice poprimalo
arko crvenu boju. Vojvoda se pitao je li joj barun ve pruao takve
usluge.
Unato nastojanju opatica da batinama i prijetnjama paklom
odre njenu ednost, Andrea je nevinost izgubila im je napunila
petnaestu godinu. Kao i njena majka, imala je jake seksualne
prohtjeve i zadovoljavala ih je kad god joj se pruila prilika.
Vojvoda se nasmijao. "Predloio bih bolji nain ugrijavanja
javno bievanje pred tvojim podlim sljedbenicima. Lako to
moemo urediti."
"Ne bi se usudio!" povikala je, ali u oima joj je bljesnuo
traak panike.
"Ostavi nas same," naredio je podigavi ruku. Andrea je oito
htjela nastaviti svau, ali se predomislila. Bijesno ga je pogledala i
bahato napustila sobu.
Vojvoda je uzdahnuo. "Roditeljske radosti!" rekao je.
Barun Spang nije komentirao.
"No, kakvu mi hitnu poruku donosi?" upita vojvoda.
15
"Primili smo obavijest s Lorda Montezuma. Zahtijevaju da
prisustvujete sastanku na Islamskoj Sablji u 16 sati."
"Ponovno sastanak?" uzvikne vojvoda, dok su mu se u
mislima nizale sve mogue posljedice tog sastanka. "Oh ne."
Pogledao je sat na zidu. "Poinje za manje od dva sata." Uznemireno
je stisnuo ake. "Pretpostavljam da ne mogu odbiti taj zahtjev?"
"Ne bih vam to savjetovao, gospodine. S obzirom na va
poloaj, to ne bi bilo mudro."
"Znam," uzdahnuo je. "K vragu... Pripremi sve to nam je
potrebno. Ti e me, naravno, pratiti."
"Naravno, gospodine."
Vojvoda se zagledao kroz prozor. "K vragu," ponovio je.
Sat i etvrt kasnije vojvoda od Providnosti je s naporom
hodao uskom stazom koja se prostirala palubom Lorda Mordreda. U
pratnji baruna Spanga i dvojice najodanijih vitezova krenuo je prema
velikoj jedrilici koju je skupina tehova uurbano pripremala za
lansiranje pomou parnog katapulta. Nepreglednim prostranstvom
gornje palube brijao je jak, hladan vjetar, te se vojvoda privio uz
rukohvate kako bi odrao ravnoteu. Unato toplom alu kojim je
omotao lice, obrazi su mu bridjeli od hladnoe, a oi su mu bile pune
suza. Odahnuo je kad je napokon stigao do jedrilice i uvukao se u
njenu kabinu. Pilot je ve sjedio za stolom sa zastraujue
jednostavnim ureajima za upravljanje. Okrenuo se i naklonio
vojvodi. "Sve je spremno, gospodine."
Dok je uvrivao sigurnosni pojas, vojvoda upita:
"Kakve su vremenske prilike?"
"Nisu savrene gospodine," odgovori pilot. "Ali nema razloga
za zabrinutost."
"Nisam ba u to siguran," apnuo je vojvoda barunu Spangu
koji je upravo sjedao kraj njega. Vojvoda je mrzio letenje, premda je
itav ivot proveo u zraku. No, on boravak na Lordu Mordredu nije
smatrao 'letenjem'; divovski je zrani brod prihvaao kao normalnu
ivotnu sredinu.
Jedan od tehova je zatvorio vrata, a pilot je nakon kratke
provjere jesu li svi propisno zavezani dao znak tehovima da
aktiviraju katapult. "Kreemo!" objavio je.
16
Vojvoda je sklopio oi. Utonuo je u sjedalo kad je jedrilica
jurnula uvis. Mrzio je ovaj dio...
"U zraku smo, gospodine," apnuo mu je barun u uho.
Vojvoda je otvorio oi i ugledao kako se paluba Lorda Mordreda
naglo udaljava. eludac mu se zgrio i iznenada ga je svladala
slabost. Pilot je poeo okretati jedrilicu, nastojei postii visinu
potrebnu da bi dosegao daleku Islamsku Sablju. Vojvoda je ponovno
sklopio oi i pokuao se uvjeriti da se nalazi negdje drugdje.
Jo prije devet tjedana njegov je ivot bio miran i
jednostavan. Plijesni su, dodue, sve dublje prodirale u njegovo
podruje i zajednice na tlu su sve ee iskazivale nezadovoljstvo, ali
situacijom se jo uvijek moglo vladati. Najgora od svega bila je
injenica da je mlaznica broj est zauvijek otkazala. Tehovi su
zakljuili da je ne mogu popraviti, jer se nisu vie usudili vaditi
dijelove iz mlaznica koje su jo radile. Nita se nije moglo uiniti.
Lord Mordred je spao na jo etiri donekle ispravne mlaznice.
Sposobnost manevriranja mu je znatno opala, a najvea brzina koju
je mogao postii iznosila je pedeset kilometara na sat.
Kad su se prije sedam tjedana na nebu nad njegovim
podrujem pojavila etiri Nebeska Gospodara, Lord Mordred nije
mogao uiniti ba nita da bi ih izbjegao. Oekivao je da e svakog
asa njegovo carstvo napasti rojevi ratnika na jedrilicama. Oduvijek
se bojao da e meu Nebeskim Gospodarima izbiti rat, kao to se to
ve jednom dogodilo davno u prolosti.
Nebeski Gospodari su se sve vie kvarili, a zemaljske
zajednice kojima su vladali svakodnevno su propadale od plijesni.
Bilo je za oekivati da e uskoro poeti vrebati jedni na druge u
oajnikoj potjeri za tehnikim reliktima iz doba kad je Stara znanost
vladala svijetom. I on sam bi to uinio da Lord Mordred nije bio u
tako jadnom stanju, ali s takvom letjelicom nije mogao pobijediti ni u
jednoj zranoj bitki. Zato se iskreno iznenadio kad su mu pridoli
Gospodari poslali univerzalni mirovni znak. Potom je umjesto roja
jedrilica prema Lordu Mordredu poletjela samo jedna.
U jedrilici je pored pilota sjedio nenaoruani poslanik. Doao
je pred vojvodu kako bi ga izvijestio da etiri Nebeska Gospodara
ele s njim razgovarati o temi koja je za sve njih od vrhunske
17
vanosti. Tri od njih doletjela su preko Atlantika, s junoamerikog
kontinenta. Nad zemljom koja se neko zvala Alir susreli su
Islamsku Sablju i uvjerili njenog vladara da udrui s njima snage.
Tada su nastavili put prema sjeveru i naili na Lorda Mordreda.
Njemu, vojvodi od Providnosti, takoer e ponuditi da im se pridrui
i ukljui u borbu protiv strane prijetnje koja se nadvila nad
sjevernoameriki kontinent. Kad je vojvoda upitao o kakvoj se
prijetnji radi, poslanik mu je odbio odgovoriti uz obrazloenje da e
to doznati od samih Nebeskih Gospodara.
Vojvoda je nevoljko odjedrio na Lorda Montezumu gdje se
odravao sastanak Nebeskih Gospodara. Ondje je prvi puta susreo El
Rashida s Islamske Sablje, Princa Carracasa s Lorda Montezume,
Lorda Mazatana s Lorda Mazatana i Lorda Torresa s Lorda
Ometepeca. Nijedan od njih mu se nije dopao, a El Rashid ga je
posebno zabrinjavao. Musliman je jasno dao na znanje da prema
kranskom Nebeskom Gospodaru osjea samo prezir, ali ga
ozbiljnost situacije tjera prihvatiti vojvodu u savez.
Tada je vojvoda napokon doznao o kakvoj se prijetnji radi. U
poetku nije mogao povjerovati njihovoj prii i sumnjao je da ga
Nebeski Gospodari pokuavaju prevariti. Nad sjevernoamerikim se
kontinentom prije dvije ih tri godine pojavio novi Nebeski Gospodar
i do danas je porazio gotovo sve Nebeske Gospodare na tome
podruju. Prialo se da tim Nebeskim Gospodarom upravlja ena,
Minervanka, te da namjerava zavladati itavim svijetom i unititi
vlast svih Nebeskih Gospodara.
Vojvoda je sumnjiavo upitao kako je mogue da se Nebeski
Gospodar tek tako pojavio niotkuda, kao arolijom. Odgovor ga je
uznemirio, jer je bio razumljiv. Svi Nebeski Gospodari izgraeni su u
vanjskom svemiru zbog nekog razloga koji se ticao nekog
zaboravljenog dijela Stare znanosti; toga se sjeao iz povijesne
poduke iz mladosti. Prema informacijama kojima su raspolagali
Nebeski Gospodari, ta je ena nekako uspjela poslati signal u
svemirsku tvornicu u kojoj je leao jedan zaboravljeni zrani brod.
Tvornica je automatski poslala letjelicu prema Zemlji. ena se
ukrcala na novog Nebeskog Gospodara punog ispravnih ureaja iz
doba Stare znanosti i s njime je zapoela svoj osvajaki pohod.
18
Jo uvijek se dvoumei, vojvoda je pitao kako su doznali te
podatke. Odgovorili su mu da su neki ratnici s dva osvojena Nebeska
Gospodara odluili radije se spustiti padobranom na zemlju nego
ivjeti pod vladavinom tajanstvene ene. Krenuli su prema jugu i uli
u podruje Lorda Ometepeca koje se prostiralo sjevernim dijelom
negdanje Srednje Amerike. Lord Ometepec je pokupio tri odvojene
grupe ratnika, pa kako su mu svi ispriali istu priu, povjerovao im
je. S obzirom da je bio slijedei oiti plijen novog Gospodara,
odluio je krenuti prema jugu, te je uao prvo u podruje Lorda
Montezume, a potom i Lorda Mazatana.
Vojvoda od Providnosti se iznenadio zato nisu potraili
pomo svih Nebeskih Gospodara u Junoj Americi, te zajednikim
snagama unitili enu i njene flotu. Odgovor ga je zaprepastio.
Prialo se da ona ima kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom.
"Ali to je nemogue!" viknuo je. Sustav koji upravlja
laserima je nedodirljiv. Ukljuuje se samo kad se Nebeskom
Gospodaru priblii neki neivi predmet koji bi mu mogao ugroziti
sigurnost, primjerice projektil, bomba ili ak metak. Upravo zbog
toga laseri nisu djelotvorni za obranu od ivih napadaa koji dolijeu
jedrilicom. Ako ta ena zaista upravlja laserima, posljedice e biti...
nezamislive.
Drugi su se Nebeski Gospodari zaklinjali da je to istina. Nisu
znali kako je ena ostvarila nemogue, ali uli su izjave mnogih
svjedoka da su laseri novog Nebeskog Gospodara pogodili jedrilice s
ljudskom posadom, pa ak i drugog Nebeskog Gospodara!
Iskreno potresen, vojvoda je pitao to uope mogu uiniti.
Situacija se inila potpuno beznadnom. Prije ili kasnije ta e ena
zaista zavladati itavim svijetom.
Ostali su se Nebeski Gospodari sloili s time da je situacija
vrlo teka, i upravo su zbog toga, objasnili su, tri Nebeska Gospodara
radije napustila svoja podruja nego se prepustila milosti novog
Nebeskog Gospodara. inilo se da ena za sad uvruje svoju vlast
nad sjevernim kontinentom, ali nema sumnje da e kad tad krenuti
prema junijim podrujima. Zato su preli Atlantik i uli u savez s El
Rashidom, nadajui se da e rjeenje problema pronai meu
Gospodarima Staroga Svijeta...
19
Ovom dijelu prie vojvoda uope nije vjerovao. Bio je posve
siguran da tri srednjoamerika Nebeska Gospodara nisu pola traiti
nikakvo 'rjeenje'; jednostavno su pobjegli iz Amerike nadajui se da
e uspjeti oduzeti podruje nekom sjevernoafrikom ili europskom
Nebeskom Gospodaru. Naili su na Islamsku Sablju i zapoeli
zajedniki napad s jedrilicama. Meutim, El Rashid i njegovi
fanatini ratnici su ih vojno pobijedili. Na kraju su poslije velikog
krvoprolia dogovorili primirje, te su srednjoameriki Gospodari
objasnili razlog svog dolaska. Tada im je El Rashid predloio nain
na koji bi mogli unititi Nebesku enu...
U taj je dio vojvoda vjerovao El Rashid je, prema
njegovim rijeima, posjedovao zbirku povijesnih zapisa na vrpcama
iz doba prije Genetskih Ratova, a u vie njih spominjao se golemi
znanstveno-istraivaki centar u moru oko Antarktika. El Rashidovi
su naunici vjerovah da taj centar jo uvijek postoji i da je skladite
Stare znanosti. El Rashid je naumio pronai taj centar i dogovoriti se
s morskim ljudima da mu proizvedu oruje koje bi mogao
upotrijebiti protiv Nebeske ene, ih moda tit za obranu od lasera.
Upad na teritorij Lorda Mordreda objasnili su time da im je
potrebna vojvodina pomo. Zalihe hrane su im se smanjile, a El
Rashid je znao da je zemlja pod vojvodinom vlau jo uvijek
plodna, unato plijesni koja se sve vie irila. U zamjenu za hranu
ponudili su mu da im se pridrui u njihovoj ekspediciji prema Jugu.
Sluajui taj posljednji dio, vojvoda od Providnosti je utonuo
u oaj. Njegovi podanici na tlu bili su ve i ovako nemirni, te tko zna
to e uiniti kad doznaju da moraju predati dodatni danak.
Osim toga, zamisao da se pridrui ekspediciji nije ga ni
najmanje privlaila. inila mu se ludo smionom i opasnom. Sumnjao
je u razloge zbog kojih Nebeski Gospodari zovu Lorda Mordreda da
im se pridrui. Mogli su mu jednostavno oteti teritorij. Zato su ga
potedjeli i zato ga zovu da krene s njima u lov na izgubljeno
naselje?
Nije znao odgovoriti na ova pitanja, ali bio je uvjeren da e ta
novost donijeti njemu i njegovim ljudima samo zlo. Meutim, znao
je i to da nije u poloaju odbiti njihov prijedlog, jer e mu u tom
sluaju silom oduzeti Lorda Mordreda. Zato se nasmijeio i rekao:
20
"Dragi prijatelji, poaen sam. Presretan sam to mogu pristupiti
vaem savezu i siguran sam da e na pothvat imati sretan kraj."
Istovremeno se u sebi pitao hoe li doi u priliku okrenuti situaciju u
svoju korist prije negoli bude kasno.
3
etiri Nebeska Gospodara i bijeli Nebeski Aneo, Alsa
Minervanka, nadvili su se nad mali grad. Prizor je bio zastraujui,
ali Jan se u protekle etiri godine navikla na strane prizore. ovjek
pred njom je, meutim, jo uvijek bio opinjen prisutnou tolikih
divovskih letjelica. Uznemireno je pogledavao prema nebu i prema
stupovima dima to su se uzdizali s ravnice pred njima. Iako mu se
Jan predstavila kao zapovijednica itave flote, nije se trudio sakriti
prezir koji je prema njoj osjeao. Pomisao da se pokori eni oito mu
se inila besmislenom, jer je, unato zlovoljnoj pristojnosti s kojom
joj se obraao, neprestano sputao pogled prema njenim grudima,
napadno iskazujui istu spolnu poudu.
Tipini mali patrijarhalni tiranin, pomisli Jan, jednak svima
ostalima. Zato se uope trudim? Uzdahnula je i nastavila:
"Razumijete li to vam govorim? Sad ste slobodni. Va narod je
slobodan. Va grad je slobodan." Pokazala je prema skupini tronih
kua u podnoju breuljka. "Ne morate vie plaati danak nijednom
Nebeskom Gospodaru."
"Ali i dalje emo za vas proizvoditi hranu, zar ne?"
"To sam vam ve objasnila. Iako je stari poredak sruen,
nebeskim e ljudima i dalje trebati pomo zemljanaca. Nadam se da
ete nam tu pomo pruiti dobrovoljno."
Prezirno ju je pogledao i obrisao masnu ruku o krzneni kaput.
"Ne damo li vam je dobrovoljno, Nebeska Damo, pretpostavljam da
ete nam prirediti jo jednu demonstraciju sile poput ove danas?"
Pruio je ruku prema zadimljenoj ravnici.
"To nisam uinila da bih vam pokazala kolika je moja
naa mo," ljutito je odgovorila. "Laserima smo unitili plijesan.
Oistili smo podruje od deset tisua jutara oko vaega grada da biste
21
ga mogli ponovno zasijati. Redovito emo vas opskrbljivati novim
sjemenom koje je genetski modificirano na Nebeskom Anelu kako
bi steklo otpornost prema svim vrstama gljivica. Uz marljivost i
neprekidan rad, moi ete obraniti oieno podruje od novog
napada plijesni."
"Puno vam hvala," neiskreno ree poglavica. "Nekako mi se
ini da se nita nije promijenilo. Mi zemljanci crvi, kako nas
nebeski ljudi zovu i dalje moramo raditi za Nebeskog
Gospodara... premda je to sada ena."
Jan je nesvjesno spustila ruku na bode koji joj je visio uz
bok. ovjek je istog trenutka uhvatio drak svoje sablje. Na tu je
kretnju paukoliki robot, koji je nepomino stajao uz Jan, odjednom
ivnuo. Podigao je nogu u kojoj je drao no i pruio je prema
poglavici. Ovaj je prestraeno ustuknuo i naglo odmaknuo ruku od
sablje. Pogledao je Jan. "Ubit e me!"
To bi bilo tako jednostavno, pomislila je eznutljivo. Kako je
naivna bila kad je vjerovala da e joj oduevljeni zemljanci
zahvaljivati i slaviti je kad doznaju da su osloboeni vladavine
Nebeskih Gospodara. Dosad je nailazila samo na sumnjiavost i
nevjerojatnu glupost. Bilo bi tako jednostavno silom im nametnuti
svoju volju, ali time bi unitila bit onoga to je pokuala postii.
Meutim, nerazumni su je zemljanci neprekidno dovodili u nova
iskuenja i Jan se ve pitala koliko e im se dugo jo moi opirati.
Jednog u se jutra probuditi i otkriti da sam postala tiranin. Ali,
naravno, dobroudni, cinino je primijetila.
"Ne, neu te ubiti," umorno je rekla poglavici. Jo, dodala je
u sebi. "Vrati se svojim ljudima i prenesi im moje, hmm, prijedloge.
Jedna od mojih letjelica vratit e se za est mjeseci i provjeriti kako
napredujete. Idi sad."
ovjek je s olakanjem potrao prema gradu. Jan je
uzdahnula i podigla pogled prema nebu. Moje letjelice, pomislila je, i
gorko se nasmijala. Flota je bila impresivna;
pred njom je na udaljenosti od oko est kilometara lebdio
Lord Montcalm; neto dalje i junije stajao je Lord Matamoros; nad
sjeverne breuljke iza njenih lea nadvila su se preostala tri Nebeska
Gospodara, Mirisni Lahor, Lord Osvetnik, i Lord Nimrod. Tono
22
iznad nje lebdio je njen Nebeski Aneo, Alsa Minervanka, pokrivi
sjenom itav brijeg i njegovo podnoje. Nebeski Aneo je bio posve
bijel, dok su Nebeski Gospodari imali donju polovicu oslikanu
crteima oiju, golemih onjaka i zuba koji su meu zemljancima
poticali strah. Da, prizor je bio zastraujui, ali u svakoj od tih
golemih letjelica ivjela je velika populacija ljudi koja je prezirala i
Jan i njezine ciljeve.
Nije imala drugog izbora nego vladati nebeskim ljudima pod
prijetnjom sile. Bih su u njenoj milosti. Njeni su programi preko
sredinjeg kompjutera upravljah letjelicama, a u upravljakoj sobi
svake letjelice straarili su paukoliki roboti. Nebeski su ljudi stoga
bih potpuno nemoni i morali su se pokoriti njenim naredbama.
Poduzela je sve to je mogla da bi slobodnim ljudima i bivim
robovima olakala ivot, ali do nje su, uz oekivane pobune bivih
aristokrata, sve ee stizali prigovori ljudi kojima je pomogla.
Polako je poela shvaati da su se i oni, poput zemljanaca,
jednostavno prilagodili prijanjem ustroju. Njihov se svijet okrenuo
naglavake. Nedostajala im je sigurnost koju su osjeah u
dosadanjem ivotu, pa makar i kao robovi...
Meu bivim robovima ipak ima neku podrku, naroito
meu enama. Dopustila je mnogim enama provesti neko vrijeme
na Nebeskom Anelu i upoznala ih je s minervanskim naelima.
Nekolicina je ta naela s odobravanjem prihvatila, no veina se
suprotstavila minervanskom uenju o jednakosti ena i mukaraca.
Smatrale su da je dio prirodnog poretka da su ene podreene
mukarcima. Najvie otpora pokazivale su upravo one ene koje su
potekle iz drutava u kojima je iskoritavanje ena dosezalo
maksimum, kao na japanskom Mirisnom Lahoru. Jan je namjeravala
poduzeti akcije intenzivnog preobrazovanja koje bi promijenilo te
stavove utkane odgojem, ah zasad za to nije imala ni vremena ni
mogunosti.
"Toliko toga treba uiniti," promrmljala je. Paukoliki robot je
odmah progovorio Carlovim monotonim glasom: "Ima li upute?"
"Ne... Zapravo, imam..." Prije nego je dovrila reenicu u
razgovor se putem robota uplela Ashley. "Ej, Jan," rekla je veselo.
"Malo sam prislukivala. Trebala si srediti tu smrdljivu seljainu.
23
Nije pokazao ni trunka zahvalnosti za sve to smo uinili. Rekla sam
ti da je spaljivanje plijesni gubljenje vremena. Trebali smo spaliti
grad."
Jan je ljutilo to Ashleyne rijei tako precizno odraavaju
njene vlastite misli. Dogaaji su joj izmicali iz ruku bre nego je
mislila, ako je poela razmiljati jednako kao Ashley. "To nije
minervanski nain," ukoeno je odgovorila.
"A ja nisam Minervanka," dodala je Ashley.
"To je sigurno," rekla je Jan trudei se zadrali kontrolu nad
sobom. Iako je Ashley bila tek kompjuterski program kao i Carl
njih su dvoje ak dijelili isti bio-ip bila je potpuno drugaija od
Carla. Carl je bio ista kompjuterska inteligencija, i stoga potpuno
pouzdan, dok je Ashley bila kopija svijesti razmaene, samoive
djevojke koja je umrla prije etiri stotine godina. Kao elektronski
odjek ljudskoga uma, Ashleyin program je ve poeo pokazivati
znakove zastranjivanja. Ili ak ludila. Jan se tome nije udila. Jer
probuditi se i otkriti da si tek bestjelesna svijest zarobljena u
kompjuteru, i tada jo doznati da je tvoje pravo ja mrtvo, dovoljno je
da zdravu mladu enu dovede do ludila. Nekoliko stoljea u tom
stanju, s imitacijama ljudskih osjeaja, elja i prohtjeva, fizikih kao
i emotivnih, koji se ni na koji nain ne mogu ispuniti ili zadovoljiti,
samo je pridonijelo njenom padu u teku psihozu. Bilo je, zapravo,
udno to je ostala barem donekle normalna.
"Sprema sam za povratak," rekla je blago. "Poalji mi
helikopter."
"Odmah," odgovorila je Ashley preko robota. Uskoro se
zaulo daleko brujanje i jedan od est Anelovih helikoptera poeo
se sputati prema Jan. Dok se helikopter polako pribliavao, Janine
su se misli vratile problemima s Ashleynim programima. Kad bi je
barem mogla odvojiti od Carlovog programa... ali njih su dvoje
nerazdvojno vezani softverom. to je najgore, kad je Carl kopirao
njihove programe za umetanje u kompjuterske sustave osvojenih
Nebeskih Gospodara, Ashley je na svakoj novoj kopiji postajala sve
lua, iako je Carl tvrdio da su svi kopirani softveri identini
originalnom. Novi 'Carlovi', dodue, nisu pokazivali nikakve
promjene.
24
Sada je postojalo est 'Ashley', meusobno povezanih radio-
vezom, i est 'Carlova'. Carlovi programi su upravljali letjelicama, ah
Ashley je jo uvijek u svemu vodila glavnu rije. Jan je bila svjesna
da bi Ashley u trenucima zlovolje mogla preuzeti potpunu kontrolu
nad flotom, pa se stoga jako trudila odrati razmaeni program u
dobrom raspoloenju. To je iscrpljivalo njene emotivne izvore, ah za
sada je davalo rezultate.
Helikopter je napokon sletio. Izgledao je poput prozirnog
mjehura s elisama nalik na krila divovskog vretenca. Jan se u pratnji
robota popela u njegovu unutranjost i izdala naredbu za polijetanje.
Nemarno motrei tlo dok se helikopter podizao, Jan se blago
nasmijeila razmiljajui koliko se promijenila u posljednjih pet
godina, otkako ju je Nebeski Gospodar kao osamnaestogodinju
djevojku izvukao iz aavih ruevina Minerve. Prisjetila se stranog
iskustva kad je zajedno s ostalim preivjelim Minervanima provela
no u tronom kavezu od prua objeenom ispod Lorda Panglotha...
Ah ta je osamnaestogodinja djevojka imala utjehu u vjeri;
Jan nije. U tekim se trenucima jo uvijek obraala Velikoj Majci, ali
bila je svjesna da su kult Velike Majke stvorili minervanski
genenjeri kako bi u kaosu koji je uslijedio nakon Genetskih Ratova
sprijeili potpuni raspad nazadne minervanske zajednice.
Helikopter je sletio u jedan od Anelovih odjeljaka za teret.
Jan je izila i obratila se robotu: "Ashley, mogu U, molim te,
razgovarati s Carlom?"
"Naravno." Nakon kratke stanke javio se Carl. "Ovdje Carl.
Kakve su tvoje upute?" Njegov je glas dopirao iz iste jedinice za
proizvodnju zvuka kao i Ashleyin, ali zvuao je potpuno drugaije.
"Kad e flota biti spremna za polazak?" upita Jan.
"Moemo krenuti odmah, ali bilo bi bolje da prije obnovimo
baterije. Laserskom paljbom smo, kao i obino, iscrpili energetske
zalihe na svim letjelicama osim na ovoj, naravno." Carl je uvijek
pazio da na Nebeskom Anelu ostane dovoljno energije za
aktiviranje laserskog sustava. "Ostanemo li jo dva sata ovako
izloeni suncu, energetske e se zalihe u potpunosti obnoviti."
"Dobro. Koje je nae slijedee odredite?"
"Prema zapisima koje sam pronaao na Lordu Montcalmu,
25
dvije stotine kilometara sjeverno odavde nalazi se Medvjei Grad. U
zapisima stoji da u njemu ivi devet stotina i osamdeset stanovnika,
ali sumnjam da tome moemo vjerovati. Opskrbljuju Lorda
Montcalma drvetom, krznom i ribom. Ili su opskrbljivali, jer plijesan
je moda napala i njihov teritorij."
Jan je kimnula. Neko plijesan nije uspjevala u planinskim
podrujima gdje su temperature niske, a zrak rijei, ali danas se irila
posvuda. "Dobro, krenimo onda onamo. Nou emo okruiti grad i
prirediti stanovnicima Medvjeeg Grada pravo iznenaenje kad se
ujutro probude." Okrenula se i uputila prema dizalu, ali ispred nje se
isprijeio robot. "Jo neto Jan..."
Zastala je. "Da?"
"Amerikanci na Mirisnom Lahoru trae da primi njihovu
delegaciju i razmotri njihove pritube."
"Ve znam zato se tue." Amerikanci su izgubili svog
Nebeskog Gospodara, Lorda Panglotha, i sad su morali dijeliti
ivotni prostor sa svojim najljuim neprijateljima, Japancima. Jan je
znala da su ivotni uvjeti na Mirisnom Lahoru jako loi, ali trenutno
im nije mogla pomoi. Kad svojoj floti prikljui jo Nebeskih
Gospodara, rasporedit e Amerikance po njima. "Trenutno nemam
vremena za razgovore s delegacijama," umorno je rekla i krenula
dalje. Dizalom se popela na slijedei kat i ula u prijevozni mjehur
koji ju je doveo do njenih odaja udaljenih gotovo jedan kilometar.
Na podu dnevne sobe sjedili su mukarac i mali djeak.
Zajedno su sastavljali slagalicu. Mukarac se zvao Kish, i bio je
jedan od dvojice preivjelih Minervana. Djeak je bio njen sin,
Simon. im je ula u sobu djeak je brzo ustao i sjajnih oiju potrao
prema njoj. "Vratila si se!" povikao je i ovio svoje male ruke oko
njenog struka, pritiui joj obraz na trbuh. Ona ga je pogladila po
glavi i nasmijeila mu se. "Dobar dan, duo. Jesi li bio dobar?"
Kish je takoer ustao i smijeei se krenuo prema njoj. "Bio
je dobar, gospo. Kao uvijek."
Kao uvijek. Jan je uzdahnula i povela Simona prema kauu. S
olakanjem je sjela i povukla ga za sobom. On se sklupao uz nju.
Kish ree: "eli li neto za osvjeenje, gospo?"
"Ne mogu jesti, donesi mi samo pie. Neto hladno i obilno."
26
Pratila je Kisha pogledom dok je izlazio iz sobe. On joj je bio
drai od dvojice minervanskih mukaraca i neko je namjeravala
imati s njime djecu kako bi odrala minervansko genetsko nasljee,
ah zbog Simona je morala promijeniti planove.
Simon...
Kad e ve jednom postati sigurna? Potpuno sigurna? S
njenou ga je promotrila. On je savreno normalni djeai. Ne, ne
ba potpuno; tek su mu dvije godine, a po fizikoj i intelektualnoj
razvijenosti izgleda kao da su mu etiri. Ne, intelektualno je djelovao
jo starijim. Ali sve ostalo na njemu je normalno. Moda je djeak
jednostavno napredan; nema potrebe u to uvlaiti Mila...
Zadrhtala je od same pomisli na njegovo ime. Zadrhtala je jo
jednom prisjeajui se one noi kad ju je Milo uzimao opet i opet
dok su se njihova tijela previjala na smrdljivom pokrivau plijesni
koje su prekrile tlo. Tada je Simon zaet.
Kad je u trenutku svog velikog uspjeha doznala da je trudna,
bojala se onog najgoreg. Znala je da je Milo genetskim
inenjeringom bitno promijenio svoje tijelo i bojala se da njegovo
sjeme nosi te iste promjene.
Njena je draga Ceri pretpostavila isto te je preklinjala Jan da
obavi pobaaj. Jan je to odbila. Osjeala je da mora roditi to dijete,
ali obeala je Ceri da e ga, pokae li ijednu od Milovih udovinih
osobina, smjestiti u karantenu.
Ceri se time nije zadovoljila, ve je odbila dijeliti Janinu
postelju i povukla se u drugi kraj letjelice. Nakon Simonovog roenja
i dalje je, na Janin uas, zahtijevala da se djeak ubije. Jan se nadala
da e s vremenom, kad se uvjeri da djeak nimalo ne slii svome
monstruoznom ocu, Ceri prihvatiti njenog sina i obnoviti odnose s
njom. No prole su ve dvije godine, a Ceri nije promijenila
miljenje o Simonu i o njemu je govorila kao o 'stvoru'.
Jan je jo uvijek strahovala zbog Simona, ali svakim su
danom njene bojazni postajale sve manje i sve je vre vjerovala da
Milo nije ostavio nikakvog traga na svome sinu. Milo je poteno i
zauvijek mrtav, zdrobljen pod metalnim nogama ludog Ezekiela; sve
to je ostalo od njega bila je blistava, sablasna lubanja koju je Jan
drala zakljuanu u ormaru. esto se pitala zato je ve davno nije
27
bacila. Mnogo je puta pomiljala na to, ali uvijek se u posljednjem
trenutku predomislila i vratila lubanju na njeno poivalite. Moda
zato to je, unato strahu, jo uvijek osjeala da je Milov dunik.
Ipak joj je vie puta spasio ivot.
Odjednom je shvatila da ju je Simon neto pitao, ah je bila
previe zaokupljena mislima o Milu da bi ga razumjela. "Molim,
duo?"
"Pitao sam ide li danas jo nekamo?" ponovio je.
Uznemiremo ju je gledao. Ako je imao neku manu, bila je to
plaljivost. Uinila je sve to je mogla da stvori za njega sigurnu
sredinu, ali on je ostao uznemireno dijete. Njegov se nemir
pojaavao svaki put kad nje nije bilo u blizini. Ali za male je djeake
sigurno normalno da su vezani uz majku?
"Ne, ostat u ovdje," odgovorila je. Izraz olakanja na
njegovom lijepom licu duboko je se dojmio. Ne, u tom djetetu nema
nita Milovoga, u to je sigurna.
Nije li?
4
"Poinjemo se spuati, gospodine," proaptao je barun Spang.
Vojvoda od Providnosti je otvorio oi i virnuo kroz prozor. Daleko
pod njima ugledao je Islamska Sablju na koju su trebali sletjeti. Iz
ove su mu se perspektive Nebeski Gospodari inili uznemirujue
malenima. Izgledali su kao beznaajne mrlje nad beskrajnim
plavetnilom mora. Za ovjeka naviknutog da Nebeskog Gospodara
promatra kao potpun, samostojei svijet, takav je prizor bio straan.
Pilot je zaista poeo spiralno sputati jedrilicu prema
Islamskoj Sablji. Vojvoda se trudio drati oi otvorene, pitajui se
hoe li mu se eludac ikada prestati griti. Povrh svega, poelo mu je
zavijati u crijevima. Krhka je jedrilica glasno kripala zahvaena
udarima vjetra i vojvoda je oekivao da e se svakog trena sve oko
njega jednostavno raspasti.
Islamska Sablja je postajala sve veom i uskoro je u
vojvodinim oima poprimila ohrabrujuu veliinu Nebeskog
28
Gospodara. Napokon se opustio. Postalo mu je jasno da pilot nee
imati nikakvih tekoa u izvoenju tog zranog susreta.
Nekoliko trenutaka kasnije jedrilica je klizila nad palubom
Islamske Sablje, koja je usporila i okrenula se pramcem u vjetar kako
bi pilotu olakala slijetanje. Primijenivi svu svoju vjetinu, pilot je
spustio letjelicu tono na poetak piste za slijetanje. Vojvoda je tiho
stenjao dok je jedrilica poskakivala po pisti, no pilot ju je sreom
brzo zaustavio. Tako brzo da se nije ni pribliila sigurnosnoj mrei
razapetoj na palubi Nebeskog Gospodara. Nedaleko su stajale
parkirane jo tri jedrilice razliitog izgleda.
"Izvrsno!" pohvali Vojvoda pilota. "Vrati me na Lorda
Mordreda na isti nain i mjesec dana e primati podvostruene
obroke."
El Rashidovi su tehovi ve trali prema njima da bi svezali
jedrilicu. Iza njih je dolazila poasna straa ratnika odjevenih u crno.
Iz jedrilice su najprije izala dva vojvodina viteza odjevena u
ceremonijalne srebrne oklope od veriga i s .45 automaticima
ovjeenim na ramenu. Za njima je slijedio Spang, te na kraju
vojvoda. Jedan od ratnika poasne strae istupio je pred vojvodu i
pognuo pred njim glavu. Lice mu je bilo skriveno iza crnog pokrivala
za glavu iz kojeg su virile samo oi. "U ime moga gospodara El
Rashida, elim vam dobrodolicu na Islamska Sablju," rekao je
ratnik grubim naglaskom. "Ako mi dopustite, otpratit u vas do
njegove Uzviene Nazonosti."
Vojvoda je kimnuo. El Rashidovi su se ratnici rasporedili u
dvije linije sa svake strane vojvode i njegove pratnje, te su s
govornikom na elu dostojanstvenim korakom krenuh prema
najbiem ulazu u letjelicu.
Slijedila je duga vonja dizalom izmeu dvije goleme plinske
komore, a potom i obilazak nekoliko ulica zakrenih ljudima i
ivotinjama. U zatvorenim je ulicama zrak bio zasien mjeavinom
jakih, neugodnih mirisa, ah vojvoda to nije primjeivao jer su mu svu
panju privukli starci u gomili. Stanovnitvo Islamske Sablje
pripadalo je ortodoksnoj Islamskoj sekti koja nije odobrila uvoenje
Primarnog Standarda, pa su svi bili podloni starom, 'prirodnom'
procesu starenja. Vojvoda nikad nije uspio shvatiti to je 'prirodno' u
29
tome da neije tijelo polako propada sve dok jednog dana zauvijek ne
zakae zbog poremeaja koji su se skupljali godinama.
Lica nekih ljudi koje je uoio odavala su duboku starost i
vojvoda nije htio ni pomiljati na to kako izgledaju njihova tijela
skrivena pod irokom odjeom. Pretpostavljao je da su neke ene
jednako stare, ali lice im je svima bilo pokriveno neprozirnim velom
pa nije mogao ocijeniti njihovu dob. Pomisao na tijelo stare ene bila
mu je jo odvratnija, pa je brzo skrenuo misli na druge teme.
Proli su kroz ukraen hodnik u kojem su stajali naoruani
vojnici i uli na El Rashidov privatni posjed. Iako je ve bio ovdje,
vojvoda se jo uvijek nije mogao snai u spletu zavinutih hodnika
koji su vodili do prostorije u kojoj je El Rashid vijeao s Nebeskim
Gospodarima. Strop i zidove su prekrivale draperije jarkih boja, koje
su velikoj prostoriji davale izgled atora. Na sredini je na debelom
tepihu stajao niski, kruni stol oko kojeg su na velikim jastucima
sjedila etvorica Nebeskih Gospodara. Iza svakoga je stajao njegov
savjetnik, dok su se pratioci postrojili uz zidove.
Dok je vojvoda prilazio stolu, prema njemu su se okrenuli svi
Nebeski Gospodari. El Rashid s ela stola dobaci glasom punim
prezira: "Ah, napokon je stigao na kranskih saveznik. Poeli smo
se bojati da se vaa jedrilica tragino sruila u more."
Poeli ste se nadati, pomisli vojvoda kad se s naporom
spustio na veliki jastuk i prekriio noge. El Rashid nije pokazivao
nikakvo razumijevanje za razliite obiaje svojih gostiju; na taj je
nain pokazivao svoju nadmo nad svima njima. Barun Spang je
spremno zauzeo svoje mjesto iza vojvode.
Vojvoda od Providnosti se na silu nasmijei El Rashidu
odjevenom u njegovo uobiajeno odijelo crne i krvavo crvene boje.
"Zahvaljujem vam na brizi za mene. Duboko sam potresen." Govorio
je amerikanom, jezikom kojeg su svi poznavali, a razvio se kao
mjeavina panjolskog i engleskog.
El Rashidovo se orlovsko lice namrti zbog vojvodinog
oitog sarkazma. Pljesnuo je rukama, te je kroz prolaz u draperiji k
njima dotrao sluga s posluavnikom. Stavio je pred vojvodu malu
alicu crne tekuine i tanjuri s bijelim, etvrtastim komadiima za
koje je vojvoda iz prijanjeg iskustva znao da su nepodnoljivo
30
slatki. Ostali Nebeski Gospodari su ve bili poslueni.
Zanemarujui poslueno jelo i pie vojvoda se ponovno
nasmije El Rashidu i nastavi: "Potovani, vjerujem da imate vaan
razlog za sazivanje ovog sastanka. Premda se radujem svakoj prilici
biti u drutvu s vama i mojom drugom braom u nevolji, trenutno
sam zauzet domaim problemima na Lordu Mordredu, te mi je va
poziv stoga stigao u vrlo nezgodno vrijeme."
El Rashid strogo odgovori: "Vai su domai problemi, bez
obzira na to kakvi oni bili, beznaajni u odnosu na ciljeve naeg
zajednikog pothvata."
Vojvoda slegne ramenima. "Lako je to vama rei, uzvieni
prijatelju, ali sigurno ste svjesni da Lord Mordred ne raspolae
punim snagama" pred raspadom je, da budemo toniji, pomisli
skrueno "i uvjeti na njemu su trenutno vrlo loi. Iako me iskreno
vole i potpuno su mi odani, moji ljudi postaju pomalo... nemirni."
U El Rashidovim se oima pojavi prezir. "Dobar Nebeski
Gospodar ne bi smio imati tekoa u odravanju svojih ljudi pod
kontrolom."
Jebi se, pomisli vojvoda povrijeen posljednjom
napomenom. Rije je preuzeo Lord Mazatan. Na sebi je, kao i
obino, imao velianstveni ogrta opiven perjem razliitih boja, a na
glavi mu je stajao zlatni pojas s kojeg se uzdizala perjanica. Njemu
nije trebala jedrilica da bi stigao ovdje, razmiljao je vojvoda; samo
je mahnuo rukama...
Lord Mazatan je iznio sline pritube kao i vojvoda; zalihe
hrane na Lordu Mazatanu su se opasno smanjile i ljudi su patili od
hladnoe. Neki su ve umrli od njenih posljedica. Ne mogu jo dugo
nastaviti ovako.
Vojvoda se raspoloio. Napokon, nije bio crna ovca. Jo vie
ga je raspoloio smrknuti izraz na El Rashidovom licu. Ponovno se
zapitao koliko je taj ovjek star. Nije to mogao procijeniti, jer je itav
je ivot proivio meu ljudima koji tjelesnim izgledom nisu prelazili
dob od tridesetpet godina. Lice mu je bilo puno dubokih bora, ali
oito nije bio onako star kao neki od ljudi na ulicama.
Lord Torres je zapoeo govor. Vojvoda se okrenuo prema
njemu. Lord Torres je bio Primarni Standard kao i ostali ameriki
31
Nebeski Gospodari, ali je izgledao vrlo neobino Koa mu je bila
glatka, crte lica otre, trokutaste, a pogled divlji. Na sebi je imao
tuniku bez rukava koja je izgledala kao da je pletena od zlatnih niti, a
na glavi je kao i Lord Mazatan nosio zlatnu traku. Njegova je koa
imala tamnu bronanu boju, a miiave su mu ruke izgledale kao da
su upravo ulatene.
Vojvoda se razoarao kad je uo da se Lord Torres, unato
vlastitim problemima, opredjeljuje za nastavak potrage. Princ
Carracas (on je u usporedbi s drugima bio sumorno odjeven; na sebi
je imao jednobojnu, tamnosivu, jednodijelnu odoru) je otprilike
ponovio ono isto to je rekao Torres. Vojvoda je tiho opsovao. Ishod
je bio tri naprama dva u El Rashidovu korist. Odluio je pokuati
ponovno...
"Dragi Nebeski Gospodari," poeo je, premda su njegove
rijei bile upuene El Rashidu, "mogu li vam neto predloiti? Lord
Mordred je u usporedbi s vaim letjelicama u prilino loem stanju,
pa vam je samo smetnja na vaem putovanju. Svoj ste cilj mogli
dosei jo prije nekoliko dana da se niste morali prilagoavati brzini
Lorda Mordreda od samo pedeset kilometara na sat. Paljivo sam o
svemu razmislio i zakljuio da bih se za zajedniko dobro trebao
povui i polako se vratiti na sjever. Bez optereenja koje za vas
predstavlja moja spora letjelica moi ete mnogo bre pronai
morsko naselje. Moji e ljudi, dodue, propustiti blagodati
tehnolokog bogatstva koje naselje bez sumnje sadri, ali bojim se da
svi moramo podnijeti neke rtve za uspjeh vae misije."
El Rashid bez razmiljanja odgovori: 'To ne dolazi u obzir.
Lord Mordred ostaje s nama. Nadglasani ste, pa se potraga nastavlja
sve dok ne pronaemo naselje. Razlog zato sam sazvao ovaj
sastanak jest da predloim da se iznad Antarktika podijelimo u dvije
skupine. Jedni e odletjeti na istok, a drugi na zapad. Na taj emo
nain mnogo bre pretraiti vode oko ledenog kontinenta."
Vojvoda je poeo duboko disati. El Rashid nee biti
zadovoljan sve dok ne pomru od gladi i hladnoe. A zbog ega?
Samo zato da bi ostvario svoju suludu ideju.
"El Rashide, budite razumni," poeo je glasno. "Lovite se za
slamku. Moda je to naselje zaista postojalo prije nekoliko stoljea,
32
ali vjerojatnost da je opstalo do danas je gotovo nikakva. Jesmo li
tijekom naeg dugakog putovanja spazili makar jedno morsko
naselje? Nismo! Odavno su ih unitili ili Nebeski Gospodari ili
morski crvi, lignje i druga udovita koja sada nastanjuju oceane."
El Rashid ga je pogledao. "Da ste se potrudili, primijetili biste
da je uinak morske poasti sve manji to se vie pribliavamo jugu.
Razlog tome su vjerojatno niske temperature. Dakle, vjerojatnost da
se naselje odralo u junijim vodama je vrlo velika. Ne, vojvodo od
Providnosti, nae e se putovanje nastaviti, a vi i va Lord Mordred
bit ete s nama do kraja."
Vojvoda se na silu nasmijao i kimnuo glavom. "Naravno,
uzvieni prijatelju. Kako god vi kaete." Jo jednom se zapitao zato
El Rashid eli zadrati njegov brod u floti. U glavi mu se poela
stvarati neugodna slika. Bojao se da je El Rashid naumio upotrijebiti
Lorda Mordreda kao pokusnog kunia. Pronau U naselje, vojvodu
e prisiliti da mu prie na prividno ratoboran nain, dok e El Rashid
i ostali ekati na sigurnoj udaljenosti i promatrati to se dogaa. Ako
stanovnici naselje zaista posjeduju oruje iz Stare znanosti, njegovu
e snagu osjetiti samo Lord Mordred. Potom e El Rashid,
zadovoljan demonstracijom sile, na prijateljski nain stupiti u vezu s
ljudima u naselju i pokuati se s njima dogovoriti. Da, to je vie o
tome razmiljao, sve vie je u to vjerovao. A nije mogao poduzeti ba
nita da to sprijei.
Pogledao je El Rashida i njihovi pogledi su se na trenutak
sreli. Vojvoda se osjeao poput grlice koja bespomono gleda orla
kako nezaustavljivo ponire prema njoj.
"Jo jednom istiem da se moramo odmah vratiti u naselje!"
rekao je Igrakin program.
"Ne! Ostajemo ovdje," odrijeito je rekao Ryn. Njegov um i
tijelo su podrhtavali od oduevljenja. Dogaalo se neto drugaije i
znao je da njegov ivot vie nikad nee biti isti.
im je ugledao flotu Nebeskih Gospodara smislio je plan;
sada je sve ovisilo o Igrakinom programu. Za sada se sve odvijalo u
redu kompjuter ga je nagovarao da se vrate, ali oito nije bio
programiran da u ovakvom sluaju preuzme potpunu kontrolu nad
Igrakom. Tvorac njenog programa najvjerojatnije drugi program
33
oito nije predvidio ovakvu situaciju.
Flota Nebeskih Gospodara se polako pribliavala. Ryn je bio
siguran da bi mogli letjeti i bre, ali iz nekog su razloga namjerno
smanjili brzinu. Bio je nestrpljiv. "Koliko su daleko od tvoje proklete
granice?" pitao je.
"Oko pola kilometra," odgovori kompjuter. "Ryne, zaista
bismo trebali krenuti. Hoemo U zaroniti? Danas je izvrstan dan za
lov."
Ryn se poeo smijati. enski je glas poprimio umiljati ton.
Njegovo je samouvjerenje poraslo. Uhvatio je program za
nepostojea muda. "Podigni nas na visinu od 1500 metara i lebdi."
Program se bunio, ali ga je posluao. Igraka se poela brzo
podizati. "Jesu li stigli do granice?" pitao je kad se Igraka zaustavila
na visini koju joj je naredio.
"Tri zrana broda su unutar doputenog podruja, a dva
upravo ulaze," nevoljko odgovori program.
Ryn je povikao od veselja i udario akama po naslonjau
svoje fotelje. "Polako kreni prema naprijed. Brzinom od, recimo,
sedamdeset kilometara na sat."
"Zaista ne odobravam takav postupak," rekao je program, ali
ga je ipak posluao.
Ryn je oduevljeno promatrao ekrane dok je Igraka letjela
prema floti Nebeskih Gospodara. to su se vie pribliavali, sve vie
ga se dojmila njihova veliina. Iz povjesnih je programa poznavao
njihove mjere kilometar i pol dugaak trup bio je na najirem
dijelu irok tri stotine metara ali taj ga podatak nije pripremio na
prizor koji je ugledao.
Zumirao je na najblieg Nebeskog Gospodara sve dok mu on
nije ispunio itav ekran. Sad je ve primjeivao detalje poput
topnikih kupola i bezbrojnih sjajnih ploica koje su prekrivale
itavu gornju palubu. Sjetio se da su to solarne elije koje Nebeske
Gospodare opskrbljuju energijom. Sadravale su posebnu tvar
proizvedenu u genetskim laboratorijima koja je imala svojstva slina
klorofilu i pretvarala je suneve zrake izravno u elektrinu energiju.
Igraka se brzo pribliavala floti, no Ryn jo uvijek nije
mogao odluiti na koju e od velikih letjelica sletjeti. Dok je
34
grozniavo razmiljao, Igraka ree: "Na radaru sam zabiljeila
sedmu letjelicu."
"Jo jedan Nebeski Gospodar?"
"Ne, mnogo je manja. Pogledaj." Ekran je zatitrao te se na
njemu pojavila mala letjehca s vrlo dugakim krilima. Na njenom
prednjem kraju je jasno vidio kabinu u kojoj su sjedili ljudi.
"Slijedi je," naredio je Ryn.
Vojvoda od Providnosti je bio previe rastresen ishodom
sastanka da bi razmiljao o strahu dok ga je jedrilica nosila natrag na
Lorda Mordreda. Nije reagirao ak ni kad je pilot prestraeno
povikao. Uobiajeni ga je uas obuzeo tek kad se jedrilica iznenada
nagnula na jednu stranu. "to se dogaa?" povikao je. "Hoemo li se
sruiti?"
"Pogledajte krmu, gospodine!" doviknuo mu je pilot preko
ramena.
Vojvoda i barun su se istovremeno okrenuli prema prozoru.
Barun je tiho opsovao. Vojvoda se ugrizao za usnu i proaptao: "to
je to?"
Dva metra udaljen od vrha jedriliinog krila letio je metalni
predmet oblika suze.
Vojvodu je najvie uznemirila spoznaja da ta letjelica nema
krila, a oito nije ni mali zrani brod. Nije imala nikakvih
prepoznatljivih svojstava osim niza otvora s gornje i donje strane.
"El Rashid," zastenje vojvoda. "To je neko tajno oruje koje
je proizveo da bi me unitio!"
"Ovo ne potjee s Islamske Sablje, gospodine," ree barun
Spang. "To je proizvod Stare znanosti. Da El Rashid posjeduje neto
ovakvo, nikad ne bi zapoeo ovu glupu potragu."
Tajanstveni i zastraujui predmet je odjednom nestao.
"Otiao je!" s olakanjem povie vojvoda.
"Nije," uzvrati pilot. "Sjedi nam na repu. Tako nam je blizu
da ga nai vojnici ne mogu pogoditi, a da pri tom ne otete i nas."
"to moemo poduzeti?" upita Spang.
"Nita."
35
5
Ovaj se put jedrilica spustila uz jaki udarac, jer je pilotova
panja bila prikovana uz neobini stroj koji ih je slijedio. Vojvodine
eljusti su se sklopile od udarca i uskoro je u ustima osjetio okus
krvi. Jedrilica se napokon zaustavila, stotine metara od piste za
slijetanje. Vojvodi se skupina tehova koji su ih doekali inila
zastraujue dalekom.
uo je da se na jedrilici otvaraju vrata. Njegovi su vitezovi
izlazili.
"Ostanite ovdje, gospodine," upozori ga Spang otkopavajui
sigurnosni pojas.
"Ne," odvrati vojvoda. Osjeao se zarobljenim. Ako ve mora
umrijeti, radije e umrijeti na otvorenome. Krenuo je za Spangom iz
jedrilice.
Tajanstveni letei stroj leao je nekoliko metara iza jedrilice i
glasno umio. Zvuk je polako utihnuo i stroj se potpuno smirio.
Vojvoda je unuo kraj jedrilice, traei zaklon iza repnog krila gdje
su stajala dva viteza. Obojica su drali uljeza na nianu.
Spang se okrenuo i viknuo mu nadglasavajui vjetar: "Znate
li da..." Zastao je kad su se na boku metalne jedrilice otvorila
vrataca. Vojvoda je pogledao unazad. Skupina tehova krenula je
prema njima. Nadao se da su oglasili opu uzbunu te da e im se
uskoro pridruiti ratnici. Ponovno se okrenuo upravo u trenutku kad
se na vratima leteeg stroja pojavio ovjek. "Ne pucajte!" upozorio je
barun. Vojvoda se pitao je li to mudro.
Paljivije je promotrio stranca. Bio je to mladi odjeven u
usko, jednodjelno odijelo zelene boje, i inilo se da nije naoruan.
Bezbrado mu je lice izgledalo vrlo lijepo. Stao je pokraj svoje
letjelice, poloio ruke na bokove i pogledao ih gotovo arogantno.
Zaustavio je pogled na vojvodi i nasmijao mu se.
"Tko ste i odakle dolazite?" dovikne mu barun. "to elite od
nas?"
Stranac nije odgovorio. Nastavio je zuriti u njih s izrazom
36
iste zabave.
Tehovi su napokon stigli. Osjeajui da u njihovoj prisutnosti
mora zadrati dostojanstvo, vojvoda je ustao i obratio se mladiu. "Ja
sam vojvoda od Providnosti, Nebeski Gospodar i vladar Lorda
Mordreda," bahato je povikao. "Predstavite se!"
Mladi je uzvratio: "Ja sam Ryn... Robin."
"Odakle dolazite?" pitao je barun ustajui. "Kako to da
govorite na jezik?"
Stranac je slegnuo ramenima. "Prije nego vam kaem odakle
sam, moramo raspraviti neka poslovna pitanja. A to se tie govora,
poznajem mnoge jezike. Recimo da sam imao mnogo slobodnog
vremena za uenje."
Vojvoda je bio zbunjen. Poslovna pitanja? Pogledao je
Spanga. Barun je djelovao uzbueno. Nagnuo se prema vojvodi i
apnuo mu na uho. "Shvaate li to ovo znai, gospodine?"
"Ne," iskreno odgovori vojvoda.
"To znai da je El Rashid imao pravo. Antarktiko naselje
zaista postoji! Ovaj mladi i njegov stroj su sigurno stigli iz njega!"
Vojvoda je poeo shvaati. El Rashidova potraga za blagom
je imala smisla. Naselje puno tehnike iz doba Stare znanosti zaista
postoji. "On je njihov predstavnik!" uzbueno je doviknuo barunu. "I
doao je k nama!"
"Tono," ree barun.
"Time se sve mijenja, zar ne?" zamiljeno e vojvoda.
"O da, gospodine."
Ryn je naredio Igraki da prati malu jedrilicu na njenom putu
prema Nebeskom Gospodaru, te da se zadrava to blie repa kako ih
netko ne bi pokuao pogoditi. Igraka je itavim putem prigovarala,
ali Ryn ju je ignorirao. Bilo je jasno da u ovakvoj situaciji, unutar
doputenog podruja, program ne moe zanemariti njegove upute.
Na palubu Nebeskog Gospodara se spustio odmah uz
jedrilicu. Promatrao je ekrane i ekao. Uskoro su iz jedrilice izala
dva mukarca i zaustavila se kraj njenog repa. Nosili su metalni
oklop i puke. Iz jedrilice je potom izaao jo jedan ovjek, a za njim
drugi. U daljini je ugledao skupinu ljudi koja se pribliavala.
"Izlazim," obavijestio je Igraku.
37
"Ryne, to zaista nije pametno. Ovi ljudi su naoruani.
Predlaem da se vratimo kui. to kae na to, Ryne? Idemo li?
Sigurno si ve gladan."
"Dri senzore i lasere naciljane u mukarce s pukama. im
primijeti da se spremaju pucati, uniti im oruje. Otvori vrata."
Igraka ga je posluala. Unutranjou se razlio svjei, ledeni
zrak. Ryn se provukao kroz kruna vrataca i skoio na palubu
Nebeskog Gospodara. Puhao je jak vjetar. Dok mu je srce tuklo od
uzbuenja i straha, pogledao je ljude pred sobom. Najvie od svega
dojmili su ga se njihovi srednjevjekovni kostimi. Izgledali su poput
likova iz filma Pustolovine Robina Hooda. Jedan je ovjek ak nosio
krunu optoenu draguljima. Bio je to naoit mukarac s usiljenom
crnom bradicom i raskonom odjeom, te je Ryn zakljuio da je on
oito neki voa.
ovjek pokraj onog s krunom mu je neto doviknuo, ali
prolo je nekoliko trenutaka dok je Ryn shvatio da- on govori
amerikanom. Skupina ljudi koje je ugledao u daljini im se napokon
pribliila. Na pojasu su svi nosili razliite predmete, ali nitko nije bio
naoruan. Prvi ovjek je ustao i dubokim se glasom predstavio. Tada
je onaj drugi ponovio svoje pitanje. Ryn je brzo razmiljao. Posreilo
mu se. Stupio je u vezu sa samim vladarem Nebeskog Gospodara.
Vrijeme je da ostvari drugi dio svoga plana...
Rekao im je da eli s njima razgovarati o nekim poslovnim
prijedlozima. Dvojica mukaraca su izmijenili nekoliko rijei, a tada
mu je onaj koji se predstavio kao vladar rekao: "ast mi je pozvati
vas na Lorda Mordreda kao naega gosta. Ako se slaete, predlaem
da se spustimo dolje i razgovor nastavimo u udobnijim uvjetima."
Ryn se nasmijeio. "Bilo bi mi drago, ali prije toga moram jo
neto obaviti." Okrenuo se i otiao do Igrakinih otvorenih vrata, te
se uvukao u njenu unutranjost. "Hvala Bogu," uzviknula je Igraka.
"Zatvorit u vrata i odmah poletjeti."
"Ne mora se truditi," odgovorio je Ryn i okrenuo prekida
kojim se iskljuuje kompjuter. Monitori su se pogasili, jednako kao i
sva svjetla na kontrolnoj ploi. Igraka se smirila. Ryn je izaao i
zatvorio za sobom vrata. Na palubi ga je doekala velika skupina
nebeskih ljudi koji su ga znatieljno promatrali. "Molim vas, nemojte
38
me pogreno shvatiti," rekao je glasno gledajui u vojvodu, ali
obraajui se svima, "no najprije moramo rijeiti odreene
pojedinosti. Moja je letjelica puna zamki; svaki pokuaj da uete u
nju ili je onesposobite zavrit e eksplozijom koja e raznijeti pola
Nebeskog Gospodara." Zastao je, a zatim nastavio: "Uz to, u glavi mi
je ugraen ureaj preko kojeg sam izravno povezan s kompjuterom
koji upravlja letjelicom. Razumijete li?" Potapao se po glavi.
Vojvoda je kimnuo. "Radio-veza?"
"Tono. Ne sumnjam da sam okruen ljudima besprijekorne
asti, ali ipak vam moram rei da u svakom trenutku mogu
kompjuteru poslati poruku koja e izazvati njegovo samounitenje.
Posljedica toga bit e velika eksplozija. Moja bi smrt takoer
izazvala samounitenje letjelice." Ponovno je zastao. "Da li va poziv
jo uvijek vrijedi, s obzirom da moja prisutnost u vaem zranom
brodu moe za vas i vae ljude predstavljati opasnost?"
Vojvoda i njegov savjetnik su izmijenili poglede. Meu
gomilom koja ih je okruila zaulo se prigueno mrmljanje. Ryn je
primijetio da je savjetnik lagano kimnuo glavom. Vojvoda se
neuvjerljivo osmjehnuo. "Naravno da poziv jo uvijek vrijedi,
Robine. Dajem ti rije da ti se na Lordu Mordredu nita nee
dogoditi."
Ryn je bio zadovoljan. Bio je siguran da su povjerovali
njegovim laima.
"Dakle, da bismo uklonili tu stranu prijetnju, krenuli smo u
potragu za morskim naseljem u nadi da emo od vas otkupiti
tehnologiju Stare znanosti koja bi nam posluila kao oruje. Vae
nam je naselje bilo posljednja nada, iako nitko nije pouzdano znao
postoji li ono uope. Kompjuterski zapisi o njemu su vrlo stari i vrlo
turi. Neki od nas su ak htjeli odustati od potrage, ali tada si stigao
ti," vojvoda je pruio ruke prema Robinu, "ivi dokaz njegova
postojanja."
Mladi je utonuo u duboki, udobni naslonja. Iako je djelovao
potpuno oputeno, neprestano je sumnjiavo mirisao vino koje mu je
posluila sluavka. "Ne," nasmijao se vojvoda, "nije drogirano. Moji
kirurzi nisu dovoljno vjeti da uklone ugraeni ureaj iz tvoje glave i
pritom te ne ubiju. Osim toga, kad bi poeo osjeati djelovanje
39
droge, vjerujem da bi imao dovoljno vremena da svojoj letjelici
poalje znak za samounitenje." Ryn je nakon kratkog oklijevanja
ipak popio vino.
"Eto," nastavi vojvoda, "ispriali smo ti zato smo ovdje. Sad
je na tebi red da nam ispria sve o svom domu."
"Da," sloio se barun Spang napeto se naginjui prema
Robinu. "Gdje se tono nalazi tvoje naselje?"
Mladi se nasmijao. "ak i kad bih vas mogao odvesti u
Shangri La, bojim se da se s Eloima ne biste mogli nita dogovoriti."
Barun se namrtio i pogledao vojvodu. Jednako zbunjen,
vojvoda se obratio Robinu: "Shangri La? Eloi? to je to?"
Prije nego je Robin stigao odgovoriti netko je snano zakucao
na vrata vojvodine privatne prostorije. Vojvoda se uznemirio.
Naredio je da ga nitko ne uznemirava, to je znailo da se sigurno
radi o neemu vrlo vanom...
"Slobodno," povikao je.
U sobu je uao jedan od tehova. "Gospodine, primili smo
poruku s Islamske Sablje, od samog El Rashida. eli odmah
razgovarati s vama, gospodine."
Vojvoda se opustio. Pratei povratak jedrilice, teleskopi
Islamske Sablje su oito uoili Robinovu letjelicu. Nasmijao se
pomislivi to se sad dogaa u El Rashidovoj glavi. Metalni letei
stroj koji oito potjee iz Stare znanosti spustio se na Lorda
Mordredal to to moe znaiti? to se dogaa? Vojvoda se glasno
nasmijao i obratio se zadihanom tehu koji je oito pretrao itav put
od Promatranice: "Recite uzvienome da sam trenutno zauzet i ne
mogu s njime razgovarati. Javit u mu se kasnije."
Teh ga je iznenaeno pogledao i nesigurno kimnuo glavom.
"Da, gospodine." Trkom je napustio sobu.
I dalje se smijeei, vojvoda se okrenuo prema Robinu. "Gdje
smo stali?"
"Htio sam vam rei da je 'Shangri La' ime koje su naselju dali
njegovi stanovnici, a 'Eloi' je ime kojim su se stanovnici nazvali. To
je, naravno, bilo davno, kad su Eloi jo imali smisla za humor."
Robin je ispraznio au, a sluavka ju je brzo napunila.
Vojvoda je jo uvijek bio zbunjen. "Ne razumijem," rekao je.
40
"Ni ja," dodao je barun Spang. "Zato misli da se ne bismo
mogli dogovoriti s Eloima?"
"Eloi su se prije mnogo vremena promijenili. I to u takvoj
mjeri da se vie uope ne mogu opisati kao ljudi."
"Ali i ti potjee iz njihovog naselja, a ipak si ovjek."
"Da, ali ja nisam Eloi. Ja sam atavizam. Pogreka."
"Objasni nam, molim te," rekao je vojvoda.
"Pokuat u. Eloi se ne razmnoavaju, ali u naselju imaju
bogate zalihe sperme i jajaaca koje su pohranili dok su jo bili
normalni Primarni Standardi. Eloi su besmrtni i Shangri La je gotovo
neosvojiva, ali nesree se ipak dogaaju. Posljednja se dogodila prije
21 godinu. Jedna su vrata popustila i dio naselja se poplavio prije
nego je sredinji program uspio poduzeti odgovarajue mjere. Dva
Eloia su poginula. Stoga su iz spremita izdvojena dva jajaca i
oploena s dva spermija. Zameci su potom zaraeni s nizom
umjetnih virusa koji su trebali promijeniti njihovu DNA tako da se iz
njih razviju Eloi. Meutim, to se dogodilo samo jednom od dvaju
zametaka. Drugi se razvio nepromijenjen, jer je kompjuterski hardver
jednostavno zakazao zanimljivo je da softver uvijek optuuje
hardver za sve propuste. U svakom sluaju, ja sam posljedica te
pogreke." Robin je otpio veliki gutljaj vina.
Neko je vrijeme vladala tiina. Vojvoda je upitno pogledao
baruna, a ovaj je slegnuo ramenima.
"Hmm, ako ti Eloi nisu ljudi, to su onda?" pitao je barun
nastojei prikriti sumnju koja je u njemu rasla. "Jesu li udovita?"
Robin se zamislio prije nego je odgovorio. "Na neki nain
jesu, iako na prvi pogled to ne biste pomislili. Oni su mah, njene
grae, poput patuljaka. Prilino su lijepi..."
"Mukarci jednako kao i ene?" prekinuo ga je vojvoda.
Robin je zatresao glavom. "Oni nisu mukarci ili ene, nego
samo Eloi. Rekao sam vam da se Eloi ne razmnoavaju. Oni nemaju
spolnih organa. Bespolni su."
Vojvoda je bio zapanjen. "Kastrirali su se? Ali zato? Zar su
redovnici?"
"Naprotiv. Eloi se nikad ne bi mogli opisati kao isposnici."
"Zato su si onda to uinili?"
41
Mladi je ponovno pruio praznu au. Dok mu ju je sluavka
punila, nastavio je govoriti. "Da bih vam to objasnio, moramo se
vratiti u vrijeme prije Genetskih Ratova. Reeno mi je da je naselje u
kojem sam odrastao neko bilo istraivaka stanica koju su osnovali
Ujedinjeni Narodi. Znanstvenici koji su u njemu ivjeli pratili su
kako iskoritavanje antarktikih rudnih bogatstava utjee na taj
kontinent. Takoer su pratili atmosferske uvjete, te provodili
dubokomorska istraivanja Junog Oceana. U godinama koje su
prethodile Genetskim Ratovima naselje je postalo utoite za
znanstvenike veinom mikrobiologe koji nisu eljeli raditi za
Tvrtke. U to doba ono vie nije bilo pod zatitom Ujedinjenih Naroda
jer oni su ve davno propali ve su ga sponzorirali bogati
pojedinci koji su bili protiv Tvrtki. Naselje je postalo plutajua
utvrda skrivena u dubinama oceana.
"U tom izoliranom svijetu znanstvenici su bez ikakvih
posljedica preivjeli Genetske Ratove. Promatrajui posljedice
Ratova i umjetne viruse koji su harah ostatkom zemljine populacije,
zakljuili su da je ovjeanstvo osueno na propast. Upravo taj
osjeaj beznaa doveo ih je do zamisli da se pretvore u neto... neto
drugo."
"Svi su ti ljudi odabrali postati bespolna bia?" zaueno je
upitao barun Spang. "U to mi je teko povjerovati."
Robin se namrtio i zagledao u au. 'Vrlo mi je teko tono
vam objasniti to su Eloi i kako su takvi postali. Eloi ive u
neprekidnom stanju" podigao je au s vinom "intoksikacije.
Nemojte me pogreno shvatiti, oni nisu jednostavno pijani. Sve je to
mnogo sloenije. Promijenili su kemizam svojeg tijela do granice
kad je njihov mozak neprestano preplavljen prirodnim spojevima
koji ih ine bezgranino sretnima. Ah da bi postigli to stanje, morah
su promijeniti i svoja tijela. Upravo zbog toga nemaju spolnih
organa. To ima neke veze s odravanjem potrebne hormonalne
ravnotee, jer uz hormone koje izluuju spolni organi ne bi mogli
postii takvo stanje svijesti." Pogledao je dvojicu mukaraca pred
sobom. "Razumijete U?"
Vojvoda je kimnuo vjerujui da je napokon shvatio ono to
mu mladi pokuava objasniti. Ti su se patuljasti ljudi arolijom
42
Stare znanosti uspjeli uiniti neprestano pijanima. Ta ga je zamisao
privlaila, ali nije bio spreman odrei se muda da bi postigao to
stanje.
Iste su misli oito zaokupljale um baruna Spanga, jer je nakon
kratke utnje rekao: "Jo uvijek mi je teko povjerovati da su svi ti
ljudi pristali na to da ih kirurki osakate."
"Nije tu bilo nikakve kirurgije," umorno je odgovorio Robin.
"Ali imate pravo, nisu svi pristali na preobrazbu kojom bi se zauvijek
izdvojili iz ostatka ovjeanstva. Neki su se zalagali za to da se
zalihe u naselju iskoriste kao pomo za preivjele u Ratovima, iako
su bez sumnje znali da su takvi napori uzaludni. Ti su ljudi napokon
napustili naselje i otili u svijet iskuati sreu."
Neko su vrijeme svi utili. Vojvoda je ponovno pogledao
baruna Spanga koji je zamiljeno gladio svoju upavu crvenu bradu.
"Dakle, barune Spang, kakvo je tvoje miljenje?"
"ini mi se da nam na gost pokuava rei da nam patuljci
nee pomoi."
"Tono," upleo se mladi. "Razgovor s njima ili tonije
pokuaj razgovora s njima je nona mora. Ja bih to trebao znati
ivio sam s njima godinama. No, ionako ih nikad neete pronai.
Naselje je skriveno negdje ispod ledenog sloja, ak ni ja ne znam
gdje je tono. Kompjuter u mojoj letjelici ga moe pronai, ali to
vam nee koristiti. Ne, prijatelji moji, zaboravite Eloie, jer sad imate
sve to vam treba."
"Imamo li?" upita Vojvoda.
"Da." Mladi se nasmijao i pruio au da mu natoe jo vina.
"Imate mene. Oruje na mojoj letjelici koje je pod mojom
kontrolom bit e vie nego dovoljno za suprotstaviti se tom
tajanstvenom novom Gospodaru kojeg se toliko bojite."
Vojvoda ga je sumnjiavo promatrao. "Zato si tako voljan
pomoi nam?"
"Zato to ete mi omoguiti bijeg od Eloia i njihovog
dosadnog naselja. Napokon u biti slobodan!"
"Ali ti i sada moe pobjei. Ima svoju letjelicu," zbunio se
vojvoda.
Robin je zatresao glavom. "U Igraki se mogu kretati samo
43
odreenim podrujem oko naselja. Kad nas va zrani brod odnese
na sjever to vie nee biti vano. Meutim, to je samo dio moje
cijene."
Vojvoda se nagnuo prema naprijed u svome stolcu. "Mogu li
znati to jo eli?"
"Kao prvo, dat ete mi odjeu slinu vaoj... i ma,"
nestrpljivo je odgovorio mladi.
Vojvoda se iznenadio. "eli... odjeu?"
Robin je pokazao svoje jednodjelno odijelo. "Ovo je tako
runo u usporedbi s vaom odjeom. Vai ljudi zaista imaju stila, ba
kao u Pustolovinama Robina Hoodal"
"U emu?" zbunjeno je pitao vojvoda, pogledavajui prema
barunu kojeg je jednako zbunio mladiev zahtjev.
"Nije vano. Samo mi donesite vau lijepu odjeu, ma i..."
Izgledao je posramljeno i glas mu je utihnuo.
"I to?" poticao ga je vojvoda.
Robinovo se lice zacrvenilo. "Kao to sam vam rekao, meni
je dvadeset godina, a itav sam ivot proveo u morskom naselju
okruen samo s Eloima. A Eloi su bespolni..."
Tek nakon nekoliko sekundi vojvoda je shvatio o emu
mladi govori. "Ah, eli enu!" Poeo se smijati, a tada mu na um
pade nova misao. "IM te moda vie privlai partner istoga spola?"
Mladi se malo ohrabrio. "Ne, ena je sve to mi treba.
Pretpostavljam da meu vaim podanicama ima mnogo prostitutki."
Vojvoda se poeao po bradi. "Svakako, svakako. Na Lordu
Mordredu ih je i vie nego dovoljno. Ah vjerujem da kao na poasni
gost i saveznik zasluuje vie od obine prostitutke."
"Zaista?" zainteresirao se mladi.
"Imam za tebe idealnu enu. Aristokratkinju. Pravu
princezu," rekao je vojvoda i ponovno se nasmijao.
6
"Moe li to biti istina, gospodine?" upita barun Spang. "Zar
ete zaista dati svoju ki onom... onom tajanstvenom stvorenju?"
44
"Istina je," veselo odgovori vojvoda. "Vrijeme je da naui
zaraivati za ivot." Njih su dvojica ostali sami u vojvodinoj dnevnoj
sobi poto su mladia u prilino pripitom stanju ispratili u luksuzno
ureen apartman iji je bivi vlasnik na brzinu iseljen.
Barun je zabrinuto koraao prostorijom. "Ne razumijem
zato, gospodine. Siguran sam da bi obina kurvica bila dovoljna za
zadovoljavanje njegovih seksualnih elja. ak ne znamo je li nam
rekao istinu. Osim toga, on je zemljanac. Tko zna kakvim je sve
bolestima zaraen. Izlaete princezu Andreu ivotnoj opasnosti."
"Jasno je da na gost nije obini zemljanac," ree vojvoda.
"Naselje u kojem je ivio odsjeeno je od ostatka ovjeanstva jo od
vremena prije Genetskih Ratova."
"Tako on kae," upozori barun.
"Ja sam mu spreman vjerovati. Njegova letjelica sigurno nije
privid. Dok je on na naoj strani, sve se mijenja. Stvar je u tome da
moram znati mogu li mu vjerovati. elim ga u potpunosti pokoriti
svojoj volji, a Andrea e mi to omoguiti. On je zdravi, mladi
mukarac koji je ako govori istinu odrastao u svijetu bez ena.
Zamisli njegovo stanje. Zamisli kakvi su njegovi izgledi protiv
Andree najljepe i najpoduzetnije drolje koju sam ikada sreo. U
tom je pogledu nadmaila ak i moju enu. Siguran sam da e za
nekoliko sati mladi postati njen nemoni rob."
Barun se zaustavi i zamiljeno pogladi po bradi. "Da...
moda. Ali to je s princezom Andreom? Moda nee htjeti upustiti
se u intimne odnose sa strancem."
Vojvoda podigne obrve. "Ma zaista, dragi barune," otegnuto
ree. "Zna kakva je moja ki. Jedan pogled na tog egzotinog,
zgodnog i lijepo graenog mladia bit e dovoljan da se pomami. U
svakom je sluaju zanimljiviji od bilo koga iz one njene gomile
dvospolnih prijatelja. Ne, ne vjerujem da e odbiti suradnju. Osim
toga, nee imati izbora."
"Ne, neu to uiniti!" povie Andrea.
"Oh, hoe, makice, hoe. Itekako hoe," mirno odgovori
vojvoda.
"Voditi ljubav s nekim prljavim crvom? Nikada!" Ljutito je
udarila nogom o pod dok su joj se obrazi crvenjeli od bijesa. Vojvoda
45
ju je nezainteresirano promatrao zavaljen u udobni naslonja. "Rekao
sam ti, duo, da on nije obini crv. Neopisivo je vano stei njegovu
naklonost. Od toga emo svi imati koristi ti, ja i svi ostali. Osim
toga, zadatak ti ne bi smio biti teak. Djeak je vrlo privlaan."
"Nije me briga koliko je zgodan! Ne elim zbog tebe postati
kurva!"
"Tad zamisli da se kurva zbog sebe, makice moja."
"Kako to misli?"
"eli se vratiti na sjever, zar ne? Taj mladi i njegov letei
stroj mogli bi mi dati mo da se suprotstavim El Rashidu. Ali prije
moram znati mogu li mu vjerovati i hoe li uiniti sve to mu
naredim. Ne mogu ga na to prisiliti iz razloga koje sam ti ve naveo.
Zato trebam tebe, draga moja. Uspije li, bit u ti neizmjerno
zahvalan. Dobit e sve to tvoje malo izopaeno srce poeli."
Izraz Andreinog lica je postao blai, ali oi su joj ostale
sumnjiave. "Obeaje li?"
"Dajem ti svoju asnu rije."
Prezirno je puhnula kroz nos tu je gestu oito nauila u
majinom krilu, primijetio je vojvoda i rekla: "Moram vidjeti crva
prije nego ita obeam."
"Naravno, makice..." Vojvoda se upravo spremao pozvati
Spanga da isprati Andreu do mladieve sobe kad se na vratima
pojavio jo jedan teh. Odmah je znao koji je razlog njegova dolaska.
"Ponovno El Rashid?" upita teha.
"Da, gospodine. Poslao je poruku da osobno dolazi na Lorda
Mordreda. Za jedan sat. eli hitno s vama razgovarati."
Vojvoda se nasmije. "No, no... morat emo iznijeti nae
najbolje srebro." Okrenuo se prema keri. 'Vidi U kako je vaan na
mladi gost? I zato je vano da vas dvoje postanete... bliski prijatelji?
Kimnula je glavom. "Idem ga odmah pogledati. Javit u ti to
sam odluila."
Ryn, ili Robin kako je sad o sebi razmiljao, je leao
protegnut na velikom krevetu i razmiljao o dogaajima u proteklih
nekoliko sati. ivot mu se tako nevjerojatno promijenio da je
sumnjao kako ga je jedan od podlih programa drogirao i u mozgu mu
stvorio obmanu koja oponaa njegov omiljeni stari film. Bio je
46
odjeven u zelene uske hlae, crne izme od mekane koe, bijelu
svilenu koulju i crvenu jaknu sa irokim rukavima. Kraj njega je na
krevetu leao ma u koricama uvrenim na konom opasau.
Drka mu je bila ukraena i optoena filigranskim srebrom. Morao je
priznati da odjea nije udobna, ali novost noenja prirodne tkanine uz
kou ga je uzbuivala.
Ulazak u Nebeskog Gospodara takoer je bio uzbuujui, a
pomalo i zastraujui. Znao je da se izlae velikoj opasnosti, ah
kakvog je izbora imao? Ponovno aktivirati Igraku i vratiti se u
naselje? Ne, radije je prihvatio rizik u nadi da e se napokon
osloboditi Eloia.
Nije znao to ga oekuje u unutranjosti Lorda Mordreda. U
obrazovnim programima nije bilo takvih podataka, jer su nekoliko
godina nakon pojave prvih Nebeskih Gospodara, neposredno nakon
zavretka Genetskih Ratova, sve radio-veze prekinute zbog posebnih
vrsta gljiva koje su napadale elektronsku opremu. Tako je priliv
informacija zauvijek zatvoren. Znao je da su se Nebeski Gospodari
neko zvali Nebeski Aneli i da su izgraeni iz humanitarnih
razloga. Bih su opremljeni velikim zalihama hrane i sadravali su
mnogo slobodnog prostora u kojem se moglo privremeno ivjeti, pa
su predstavljah lebdea utoita za rtve katastrofa poput poplava,
potresa, oluja ili velikih genetskih 'nezgoda' (jer i Genetske su Tvrtke
znale povremeno pogrijeiti). Uz to su se upotrebljavali za prijevoz
tereta u siromane zemlje Treega Svijeta. Nakon Genetskih Ratova,
ljudi su u oajnikim nastojanjima da pobjegnu od bolesti i drugih
opasnosti koje su harale Zemljinom povrinom potraili spas na tim
divovskim letjelicama. Zapoele su borbe za Nebeske Anele u
kojima su pobijedili oni okrutniji i borbeniji. Aneli su se pretvorili u
Gospodare, te su uskoro zavladali nesretnicima koji su ostali na tlu.
Prvi dojam kojeg je Ryn stekao na ulazu u Nebeskog
Gospodara bio je da se sve oko njega raspada. Vrata, ljestve, dizala,
hodnici sve je izgledalo kao da je mnogo, mnogo puta
popravljano i prepravljano. Nita ga nije podsjealo na slike
unutranjosti Nebeskog Anela koje mu je pokazao jedan od
obrazovnih programa. AH shvatio je da to nije udno; te su slike
snimljene prije vie od etiri stoljea, a Lord Mordred je u tom
47
razdoblju tota preivio.
Slike ga takoer nisu pripremile na golemu veliinu Nebeskih
Gospodara. Iznutra je letjelica izgledala jo veom nego izvana i Ryn
je tek sada shvatio na kako je skuenom prostoru proveo itav ivot.
Vonja dizalom kroz podruje s golemim plinskim komorama trajala
je beskrajno dugo (dizalo se, dodue, kretalo vrlo polagano, a uz to se
tri puta zaustavilo iz nepoznatih razloga). Kad su se vrata dizala
napokon otvorila, pred Rynom se ukazao veliki prostor na kojem se
okupilo mnotvo ljudi. Primijetio je i koiju koju su vukle dvije
velike ivotinje za koje je pretpostavljao da su konji. Kad su vojvoda
i njegova pratnja izali iz dizala, ljudi su poeli vikati i potrali su
prema njima. Ratnici su se odmah postrojili i kopljima im zaprijeili
prolaz. Bijesna je rulja tresla akama i dovikivala uvrede za koje je
Ryn pretpostavio da su upuene vojvodi. Nije bilo razloga da su
upuene njemu, jer se vijest o njegovom dolasku sigurno jo nije
proirila meu stanovnitvom.
Vojvoda se popeo na koiju i pokazao Rynu da ga slijedi.
Kad se Ryn smjestio kraj njega, vojvoda je ravnoduno rekao: "Moji
mi odani graani iskazuju odanost."
Ryn je znatieljno promotrio okupljene ljude nadajui se da
e po prvi puta u ivotu ugledati pravu enu, ali svi su bili zamotani
u alove i ogrnuti kaputima pa im nije mogao odrediti spol. Tek kad
je primijetio kako im se dah ledi dok viu shvatio je koliko je hladno.
itavo vrijeme otkako je napustio Igrakinu toplu utrobu bio je
previe uzbuen da bi obraao panju na pad temperature. Bilo je
oito da sustav za grijanje ne radi kako valja.
Kad im se Spang pridruio u koiji, koija je potjerao konje.
Zapoela je neugodna vonja po neravnom putu prekrivenom
slamom. Ratnici su ih pratili pjeice. Uskoro su uli u iroku,
zatvorenu ulicu s ije su se obje strane nizale trgovine i kafii. Ryn je
bio oduevljen, iako su ih itavim putem pratile poruge i
negodovanja. Vojvoda je mahao prolaznicima kao da odgovara na
pozdrave.
Ryn je pogledom traio ene i uinilo mu se da ih je nekoliko
spazio, ali nije bio siguran. Mnogo je lake prepoznao nekoliko djece
razliite dobi, no ni njima nije mogao odrediti spol, jer su bili
48
potpuno zamotani u odjeu da bi se zatitili od hladnoe.
Putovanje je zavrilo jo jednom vonjom dizalom, ah ovaj
puta kraom. Popeli su se u svijet potpuno drugaiji od onoga dolje.
iroki su hodnici bih obloeni drvetom s urezanim brojnim ukrasima,
a lijepo odjeveni ljudi koje su putem sretali iskazivali su vojvodi
veliko potovanje. Na Rynovo oduevljenje sreli su dvije osobe koje
su sigurno bile ene, premda su i one nosile teke kapute. elio je
ostati malo s njima i paljivije ih razgledati, ali vojvoda ga je
pourivao naprijed.
Napokon su stigli u dio Lorda Mordreda gdje se nalazio
vojvodin privatni apartman. Taj je dio bio najbogatije ukraen od
svih koje je do sad vidio. Pretpostavljao je da se nalaze na pramcu
letjelice, a u to se i uvjerio kad su na putu prema vojvodinoj dnevnoj
sobi proli kroz sobu s prijestoljem. Veliki prozori rasporeeni u luku
naginjali su se pri vrhu prema van, pa je Ryn zakljuio da se nalaze
neposredno ispod nosa letjelice.
Pokuao se sjetiti razloga zato su Nebeski Aneli tako veliki:
sjeao se da to ima neke veze s uzgonom. Udvostruavanjem veliine
letjelice nije se jednostavno udvostruavao uzgonski kapacitet;
sposobnost djelovanja uzgona rasla je geometrijskom progresijom to
je letjelica bila vea. Razmiljanja o tom problemu dovela su ga do
pitanja odakle nabavljaju helij za nadopunjavanje plinskih komora.
Vojvodin odgovor ga je uznemirio: Lord Mordred je veinu helija
izgubio prije mnogo godina i veina plinskih komora je sada sadrala
vodik koji se proizvodio na letjelici. Ryn je znao da je za razliku od
inertnog helija vodik jako reaktivan. Putovao je, tako rei, na leteoj
bombi...
Kucanje na vratima ga je vratilo u stvarnost. "Slobodno,"
viknuo je mislei da mu sluga donosi jo jedan poklon od vojvode.
Kad su se vrata otvorila brzo je sjeo. U sobu nije uao sluga, nego
ena. Djevojka. Djevojka s aneoskim licem. Kad je rastvorila debeli
kaput koji je nosila primijetio je da joj je i tijelo aneosko. Ne, brzo
se predomislio. Nijedan aneo ne bi izgledao tako pohotno. Svi
njegovi erotski programi su u usporedbi s njom izgledali smijeno.
Kad se nasmijala, osjetio je da mu ui poinju gorjeti.
"Pozdravljam te, poasni goste moga oca," rekla je. "Ja sam
49
princeza Andrea. Moj je otac izrazio elju da postanemo dobri
prijatelji." Zastala je i da li mu se to samo uinilo ili je brzo prola
pogledom po itavom njegovom tijelu? - i dodala, "Isto elim i ja."
Zahtjevani da odmah dovedete posjetioca iz Stare znanosti.
elim ga ispitati."
Vojvoda je dostojanstveno pogledao El Rashida. Islamski je
Nebeski Gospodar nezadovoljno sjedio na jastuku kojeg je vojvoda
strateki smjestio ispred prijestolja.
Dani kad si od mene mogao neto zahtijevati su proli,
zadovoljno je pomislio. "Moj gost se trenutno odmara i nitko ga ne
smije ometati. Bit e mi ast da mu prenesem sva vaa pitanja im
doem u priliku za to," rekao je.
El Rashid je jedva kontrolirao bijes. Iskrivljenim glasom je
nastavio: "Zaboravljate na na sporazum. Rekli ste da letjelica i njen
pilot dolaze iz naselja koje traimo. Zbog toga morate sve to ste
doznali od njega podijeliti sa mnom... i naim saveznicima, naravno."
Vojvoda se naslonio u prijestolju. "Kad bih znao gdje se
naselje nalazi, sigurno bih vas o tome izvijestio. Ali ja to ne znam, a
ne zna ni moj gost. Taj je podatak poznat samo kompjuteru u
letjelici."
"Tako vam je on rekao, ali kako moete znati da govori
istinu."
"Vjerujem mojim instinktima." "Siguran sam da su vai
instinkti nepogreivi," nastavio je El Rashid glasom isprekidanim od
bijesa, "ali savjetujem vam da stavite tu osobu na muke kako bi ih
ipak potvrdili."
"Postoje sitnice koje iskljuuju takve metode." 'Tad ga
predajte meni. Obeajem vam da e moji muitelji iz njega izvui
sve tajne."
"Zahvaljujem na tako velikodunoj ponudi," odgovori
vojvoda, "ali mislim da od toga neemo imati nikakve koristi. Prema
njegovim rijeima, naselje lei duboko ispod ledenog tita.
Nemogue je do njega doprijeti."
"To on tvrdi!" podrugljivo vikne El Rashid. "Ali ak da je to
tono, moemo ga iskoristiti kao taoca. Prisilit emo ga da preko
letjelice poalje svome narodu poruku da emo ga ubiti ako se ne
50
podignu na povrinu i pregovaraju s nama."
Vojvoda je uzdahnuo. Nije imao volje opisivati mu one
patuljaste Eloi ljude. Pogledao je etiri ratnika koji su dopratili El
Rashida. Stajali su nepomino iza svojeg gospodara. Iza njih su sa
svake strane vrata stajali njegovi vlastiti ljudi. Spang je ekao u
susjednoj sobi zajedno s velikom skupinom naoruanih ratnika.
Duboko udahne i nastavi: "Nita od toga nee biti potrebno. Razorne
moi njegovog leteeg stroja dovoljne su za svladavanje Nebeskog
Anela i njene flote osvojenih Nebeskih Gospodara."
"Kako znate?" upita El Rashid.
"Rekao mi je njegov pilot i ja mu vjerujem," odgovori
vojvoda. "Zato predlaem da prekinemo ovu besmislenu potragu za
naseljem, vratimo se na sjever, potraimo Nebeskog Anela i
unitimo ga."
"Ne! Ne elim se osloniti na tu sumnjivu pretpostavku i
izloiti opasnosti itav pothvat. Kako moete vjerovati tom strancu?
Zato bi nam on htio pomoi?"
Vojvoda proisti grlo. "No, dragi El Rashide, on je u stvari
ponudio pomo meni. Sklopili smo pogodbu. Postoje odreene,
hmm, stvari, koje mladiu oajniki trebaju, a ja sam mu ih, sreom,
mogao ponuditi." Barem se nadam! doda u sebi.
El Rashid ga bijesno pogleda. "to elite rei?"
"Govorim vam da se Lord Mordred povlai iz vae avanture i
odmah kree prema sjeveru u potragu za Nebeskim Anelom.
Naravno, vi i drugi Nebeski Gospodari moete mi se pridruiti.
El Rashidovo tijelo se ukoilo i pogled mu postade divlji.
Vojvoda je osjeao njegov bijes poput topline koja se iri oko vatre.
Prolo je nekoliko beskrajnih trenutaka. Vojvoda je pretpostavljao da
je El Rashid u iskuenju da naredi svojim ljudima da ga na licu
mjesta ubiju. Jesu li njegova mrnja i ljutnja dovoljno jake da rtvuje
vlastiti ivot samo da bi na trenutak uivao u prizoru vojvodine
smrti? El Rashidovo tijelo se opustilo i vojvoda je znao da je
opasnost prola.
"Dobro," mirno nastavi El Rashid. "Bit e kako vi kaete.
Ostatak flote e vas slijediti na putu prema sjeveru." Ustao je. "Kuran
upozorava vjernike da ne uzimaju za prijatelje idove i krane.
51
Trebao sam se pridravati Alahovih rijei. U budunosti hou."
Dok je El Rashid u pratnji ratnika naputao sobu, vojvoda se
jedva suzdravao da ne prasne u histerini smijeh.
Rynova je odjea leala pokraj kreveta zajedno s odjeom
princeze Andree. Princeza Andrea je spavala protegnuta na krevetu
pokraj njega. Ryn je takoer zaspao nakon divljeg i dugotrajnog
voenja ljubavi, ali sad je bio budan i ponovno uzbuen. Primaknuo
se blie njenom tijelu. Ona je tiho zastenjala, ali se nije probudila.
elio je strgnuti pokrivae i promatrati njeno usnulo tijelo, no bilo je
prehladno. Potraio je rukom njene grudi i prepustio se
razmiljanjima o proteklim satima...
Njegova seksualna igra s fantomima seksualnih programa nije
ga pripremila za pravi doivljaj. U poetku je bio nespretan i previe
gorljiv, pa je njihovo prvo sjedinjavanje za njega zavrilo ve na
samom poetku. Tada je ona preuzela vodstvo. Prvo ga je ponovno
uzbudila, a potom ga, s vjetinom koja ga je istovremeno
zadivljavala i iznenaivala, neprestano dovodila do ruba i svaki puta
uspjela odgoditi ono to se inilo neizbjenim. Kad ga je napokon
pustila da se prepusti orgazmu, doivljaj je bio tako jak da mu se
inilo kako e mu vrh glave odletjeti. A tada su, nakon kratkog
odmora, vodili ljubav velianstveni trei put kad mu je Andrea
pokazala dodatne vjetine na kojim bi joj zavidjeli svi pokojni
programeri erotskih holograma. To za nju oito nije bio prvi put...
to dalje? pitao se. Sve je ovisilo o Igraki. to e se dogoditi
kad je ukljui nakon to Lord Mordred prijee njene dozvoljene
granice? Hoe li se automatski vratiti na teritorij unutar granica ili e
jednostavno nastaviti slijediti njegove upute. Odluio je da ne smije
riskirati pokuat e preprogramirati njen kompjuter dok je Igraka
jo iskljuena. Nadao se da e na Lordu Mordredu nai svu opremu
koja mu je za to potrebna. Pogrijei li, Igraka e biti beskorisna i
vojvoda ga vie nee trebati.
No, to je tek budunost. Zasad e uivati u sadanjosti za koju
je vjerovao da e mu zauvijek biti uskraena.
Njeno joj je stisnuo dojku. "Probudi se, princezo Andrea,
probudi se..."
52
7
Jan se prenula. Meu bedrima je osjetila ugodnu toplinu.
Zastenjala je. Budei se iz sna, sa zadovoljstvom je zakljuila da se
Ceri napokon vratila u njen krevet. "Ceri..." proaptala je. Otvorila je
oi i zagrcnula se ugledavi lik pred sobom.
Milo.
Milo, upravo onakav kakvim ga se sjeala. elava glava,
jedno plavo i jedno zeleno oko, arogantni osmijeh...
Gol je kleao meu njenim nogama. Ud mu je bio nabreknuo.
Podigao joj je spavaicu do struka i milovao je. Nasmijeio joj se.
Pod drugom je rukom drao vlastitu lubanju, koja je sjala
plaviastom svjetlou. Jan podigne pogled s nacerene lubanje na
Milovo lice, a on ree: "Bok, Jan. Vratio sam se... zahvaljujui tebi."
Vrisnula je.
Milo nestane.
Dok joj je krik jo uvijek odzvanjao u uima, Jan shvati da
sjedi na svome krevetu. Spavaica joj nije bila podignuta. Nigdje nije
bilo ni traga Milu niti njegovoj lubanji. Bila je sama.
"Mama?"
Prestraeno se trgnula. Simon ju je zvao iz susjedne sobe.
Zvuao je zabrinuto. Sigurno ga je probudio njen krik. Prisilila se
ustati iz kreveta, oekujui da e se svakog asa pokraj nje pojaviti
Milo. Bio je to samo san... glupi san, ponavljala je u sebi.
"Mama! Gdje si?"
Klecavih koljena otila je do vrata Simonove sobe i otvorila
ih. "Svjetla," naredila je. Djeak je sjedio u krevetu, a oi su mu bile
rairene od straha. Izgledao je tako prestaeno i ranjivo da je Jan
odmah zaboravila vlastite brige. Tek tada je stvarno povjerovala da je
ono zaista bio samo san.
"Sve je u redu, Simone," umirivala ga je prilazei mu. "Runo
sam sanjala. Ne mora se nita brinuti. ao mi je to sam te
probudila." Sjela je na rub kreveta i pogladila mu kosu. Tek nakon
nekoliko minuta djeak se opustio i ponovno legao. Uskoro je
53
zaspao.
Jan se tiho vratila u svoju sobu i zamiljeno se zaustavila pred
zakljuanim ormarom u kojem je, meu ostalim stvarima, leala
Milova lubanja. Donijela je odluku i potraila klju. Zastala je na
trenutak prije nego je otvorila vrata, oekujui da e lubanja sjati. Ali
lubanja je bila jednaka kao i uvijek. Nesigurno je segnula prema njoj,
zanemarujui njen podrugljivi pogled. Priinjalo joj se da uje Milov
tihi glas: "Jadna moja mala amazonko. Postigla si ovako mnogo, ali u
srcu si jo uvijek ona praznovjerna minervanska divljakua koja se
boji duhova i mraka."
Izala je iz sobe i potrala niz hodnik. Biosvjetiljke su joj
osvjetljavale put, ukljuujui se kako im je prilazila, i gasei se kad
ih je prola. Njene bose noge nisu na mekanom podu hodnika
stvarale nikakav zvuk.
"Zar neto nije u redu?" ula je Carlov glas. "Sve je u redu,"
odluno je odgovorila. Potrala je kroz mreu hodnika dok nije stigla
do vrata koja su vodila na malu promatraku platformu. Izala je na
nju. U daljini je nazirala svjetla Mirisnog Lahora. "Carl, otvori
kupolu nad platformom."
"Ne bih ti to savjetovao, Jan. Temperatura je samo dvanaest
stupnjeva, a kreemo se protiv jakog vjetra. Nisi prikladno odjevena
za takve uvjete."
"Unato tome elim da otvori kupolu." Kupola se podigla
izloivi malu platformu snanome vjetru. Jan je skoro pala pod
naletom vjetra. Tanka spavaica joj je viorila oko tijela, a oi su joj
se napunile suzama. Prila je rubu platforme ograene rukohvatima i
bacila Milovu lubanju u crni ponor. Nekoliko je trenutaka stajala
tako, pokuavajui je vidjeti kako pada, a tada se vratila u
unutranjost letjelice. Kupola se ponovno spustila na platformu,
zaustavljajui dotok hladnoga zraka.
Zaustavila se drhtei u hodniku, zahvalna to Carl uti.
Krenula je prema svojoj sobi, ali se predomislila i otila k Ceri. Tiho
je pokucala na njena vrata. "Ceri? Ja sam, Jan."
Kad je Ceri otvorila vrata, Jan opazi da su joj oi nateene od
spavanja. Ceri se jako promijenila otkako ju je Jan prvi puta vidjela;
lice joj je bilo mravije ak oronulo i izgledom se pribliila
54
svojoj maksimalnoj starosti od trideset i pet godina, iako su je od te
dobi dijelila jo desetljea. Ali u Janinim je oima jo uvijek bila
prekrasna i Jan ju je jednako voljela. Ceri se namrtila. "Kasno je..."
"Oprosti, ali moram s tobom razgovarati. Mogu li ui?" Ceri se utke
pomakla u stranu, doputajui Jan da ude. Pokazala je prema stolici,
a tada sjela na krevet i prekriila ruke na prsima kao da joj je hladno.
Jan joj je prepriala svoj san; san koji je poeo s njom, Ceri, i
pretvorio se u nonu moru. Ispriala joj je i to je uinila s lubanjom.
"Dobro," promrmlja Ceri. "Sad dovri to to si poela i rijei
se onog 'stvora'."
Zbog te napomene o Simonu Jan je osjetila navalu munine.
"U njemu nema nita Milovoga, Ceri. Nije pokvaren, sigurna sam u
to. On je samo djeai. Moj sin, Simon. Nita vie..."
"To ti tvrdi, ali tvoja podsvijest oito misli drugaije. Zato si
i sanjala o Milovom povratku," nije odustajala Ceri. "Neto s
djeakom nije u redu. Njegova veliina, kao prvo. Nema jo ni dvije
godine, a ve hoda i govori kao da mu je pet. On je genetsko
udovite."
"Nije istina," pobunila se Jan, iako se podsvjesno pribojavala
da je to istina. "Vie puta sam na njemu ponavljala sve pretrage."
"Zna i sama da medicinski strojevi nisu predvieni za
potpunu genetsku analizu osobe; oni mogu samo popraviti neke
osnovne genetske nepravilnosti. Ako Simon u sebi nosi Milovo
genetsko nasljee, a ja vjerujem da je tako, naprava oito nije
sposobna prepoznati tu injenicu."
Jan je zatresla glavom. "Ne, ne, ne elim u to vjerovati. Ne
postoji za to nikakav dokaz. Ti si opsjednuta Milom. Optuuje ga za
sve to ti se dogodilo."
"Nemam li pravo? Da se Milo nije pojavio u naem morskom
naselju i uvjerio vijee da se pribliimo obali, Lord Pangloth nas ne
bi napao, ja ne bih bila zarobljena i nikad ne bih dospjela u ruke
prokletih Japanaca." Sklopila je oi i itavo joj se tijelo streslo.
Jan je odmah osjetila navalu saaljenja. Ceri joj nikad nije
ispriala pojedinosti o njenom ivotu tijekom onih mnogih tjedana
koje je boravila kao zarobljenica na Mirisnom Lahoru, ali prema
onome to je ula od drugih ena mogla je zamisliti kakve je uase
55
prola. Ustala je i sjela na krevet pokraj Ceri, poloivi joj ruku na
rame. Uasnuta se osjetivi njeno mravo tijelo kroz tanku spavaicu.
Mogla joj je napipati sve kosti. "Zaboravi Mila," uvjeravala ju je.
"Pokuaj ne razmiljati ni o emu to si doivjela. Sve je to prolost.
Misli na budunost. Misli na mene."
"Tebe?" Ceri je otvorila oi i zagledala se u Jan.
"Trebam tvoju pomo, Ceri. Ne mogu sve uiniti sama.
Osjeam se tako usamljeno."
"Ima svoje minervanske mukarce." Bio je to jo jedan
povod njihovim svaama. Ceri se bunila protiv njihove prisutnosti na
Nebeskom Anelu, iako oni nisu bih pravi mukarci, ve
minervanski.
"Dragi su, posebno Kish, i mnogo mi pomau, ali ne mogu se
u njih pouzdati. Nisu sposobni preuzeti nikakve odgovornosti."
"Da jesu, ne bi bili minervanski, zar ne?" ree Ceri
podrugljivo.
Jan je zanemarila porugu. "Ja trebam tebe, Ceri."
"Zato misli da se ja mogu nositi s odgovornostima?"
"Jaka si." Ili tonije, bila si jaka, tuno je pomislila. "Treba
mi tvoja snaga. Sama ne mogu nastaviti ovo to sam poela. Tee je
nego sam oekivala."
"Spaavanja svijeta je uvijek teko," cinino odgovoti Ceri.
"Ne pokuavam spasiti svijet. Nisam toliko luda. Samo elim
barem malo poboljati prilike... pokazati ljudima da radei zajedno
moda ipak moemo pobijediti plijesni."
"Dosad si uspjela jedino ujediniti ljude protiv tebe. Svi te
mrze zemljanci, nebeski ljudi. Ne razumijem zato se uope
trudi."
"Nemoj misliti da nisam u iskuenju dignuti ruke od svega."
Protiv svoje volje poela je jecati. Osjetila je kako je Ceri obavija
rukom i privlai k sebi. To ju je iznenadilo i razveselilo. Prolo je
tako dugo otkako je Ceri posljednji put pokazala svoje osjeaje. Jo
je jae zaplakala, shvativi odjednom da i Ceri plae. Privile su se
jedna uz drugu, jecajui.
Neto kasnije Jan zauje kako joj Ceri tiho govori, "ao mi
je, Jan. Bila sam grozna prema tebi. Oprosti mi."
56
Odmaknula se i zagledala joj se u oi. "Sve je oproteno.
Volim te, Ceri."
Ceri se lagano nasmijala. "I ja tebe volim. Doi... doi u
krevet." Svukla je spavaicu preko glave. Unato zaprepatenosti kad
je ugledala Cerina ispupena rebra, Jan je bila presretna. Skinula je
spavaicu i prepustila se zagrljaju Cerinih ruku.
Jan se probudila udei se zato je tako sretna. Tada se sjetila
protekle veeri, nasmijala se i segnula rukom prema Ceri. Ali rukom
je nije mogla napipati. Otvorila je oi i shvatila da je sama u krevetu.
Pretpostavljala je da je Ceri u kupaonici. Netko je tiho kucao na
vratima. Nakon kratkog oklijevanja je ustala, navukla spavaicu i
otvorila vrata.
Pred njima je stajao Kish. Oito mu je laknulo kad je otvorila
vrata. "Gospo..."
"Bok, Kish. Trai li Ceri?"
"Ne, traio sam tebe. Bilo je nekih, hmm, neprilika."
Uhvatila ga je za ruku i snano je stisnula. "Simon? Oh ne,
to mu se dogodilo?"
"Ozlijeen je, ali nije u opasnosti. Smjestili smo ga u
medicinski stroj i on kae da mu je stanje stabilno."
"Velika Majko! Odvedi me k njemu. to se dogodilo?"
"Nismo sigurni," odgovori Kish urei dugakim hodnikom.
"Shan ih je pronaao kad je donio doruak za tebe i Simona."
Jan je stala i okrenula se. "to to znai, Shan ih je pronaao?"
Kish je izgledao suosjeajno. "Simona... i Ceri. Ona je
mrtva."
"Mrtva? to to pria? Ne moe biti mrtva!" Jan je poela
vjerovati da se nala u jo jednom stranom snu, poput onoga od
protekle noi.
"Mrtva je, gospo. I nju smo smjestili u medicinski stroj, ali
rekao je da je Ceri mrtva tri i pol sata i da joj je mozak nepopravljivo
oteen."
"Ne... ne..." To je smijeno. Ceri ne moe biti mrtva. Pa jo
nedavno su vodile ljubav...
"Ubodena je noem u srce."
"Tko bi je mogao napasti noem?" Na um joj pade uasna
57
misao. "Imamo li uljeze na brodu? S neke od drugih letjelica?"
Kish je smrknutog izraza lica zatresao glavom. "Ne. To je
vjerojatno uinio Simon. Nema drugog objanjenja."
Skoro se nasmijala. "Simon? Sad znam da je ovo samo ludi
san."
"U samoobrani, gospo. ini se da mu je Ceri htjela prerezati
vrat dok je spavao."
Koljena su joj se podsjekla. Sada je sve imalo smisla. To ipak
nije san. "Idemo," rekla je promuklo.
Krenuli su dalje niz hodnik. "Reci mi to ti misli da se
dogodilo," rekla je Kishu.
"Shan me odmah pozvao. Simon i Ceri su leali na podu
njegove sobe. Iz Cerinih je prsiju virila samo drka noa. Sve je bilo
puno krvi. Simon je leao potrbuke preko Cerinog tijela. Kad smo
ga podigli, vidjeli smo da na grlu ima veliku posjekotinu. Arterije
nisu prerezane, hvala Velikoj Majci."
Jan je zamiljala Ceri kako se iskrada iz kreveta nakon to se
uvjerila da je Jan, iscrpljena voenjem ljubavi, utonula u duboki san.
Uzela je no i otila u Simonovu spavau sobu. Zareala je vrat
njenog usnulog sina, vjerujui da radi Jan uslugu. Simon se probudio
prestraen i ... i to? Zgrabio Cerinu ruku prije nego ga je ponovno
napala, istrgnuo joj no i zaslijepljen panikom zabio joj ga u srce?
Zar je zaista dovoljno snaan da takvo to uini? Velik je, dodue, za
svoju dob, a i Ceri je u posljednje vrijeme znatno oslabila, ali to ipak
nije vjerojatno. Osim toga, on je miran djeak; takvo njegovo
ponaanje bilo je nezamislivo, ak i ako je instinktivno shvatio da ga
Ceri, koju je oboavao unato hladnoi s kojom se prema njemu
odnosila, pokuava ubiti.
Ne, sigurno se sama ubila. Svladana odvratnou prema
svojim postupcima, zabila si je no u srce. To je jedino mogue
objanjenje.
Za sad je morala zanemariti pitanja koja su se nametala i
posvetiti se drugim brigama. Stigli su u bolnicu. Bio je to veliki
prostor s nizovima medicinskih strojeva i leaja za oporavak u
kojima su se istvoremeno mogle zbrinuti stotine bolesnika. im su se
pribliili Jan je osjetila poznati miris bakterija koje su lebdjele
58
zrakom i bile su posebno dizajniranje za unitavanje svih tetnih
mikroorganizama koji su ulazili u bolnicu. Uz jedan od medicinskih
strojeva stajao je Shan. "Nema promjena, Gospo," rekao joj je.
Medicinski stroj se sastojao od tamnog plastinog valjka iz
kojeg su prema podu i prema stropu izlazile brojne cijevi i ice. Jan
se zagledala u monitor smjeten sa strane. Na njemu je bilo ispisano
Simonovo stanje. Namrtila se. Veinu podataka nije razumjela, ali
vidjela je da mu je puls smanjen na 30 otkucaja u minuti, a
temperatura na samo 35 C. No, otkucaji srca su mu bili pravilni i
jaki, te krvni tlak normalan. Upitno je pogledala Shana. "Kakvu
terapiju prima?"
Shan je segnuo rukom kraj nje i pritisnuo tipku na kontrolnoj
ploi. "Gledaj... stroj mu je obnovio oteeno tkivo na vratu i dao mu
neto krvi. Dobio je i uobiajena antibakterijska, antivirusna i
antigljivina sredstva. To je jedina terapija koju je do sada prepisao."
Jan je bila zbunjena. inilo se da su Simonove ozljede samo
povrinske, ali zato mu je puls tako usporen i temperatura niska?
"to s njim nije u redu? Je li pri svijesti?" pitala je zabrinuto.
Umjesto odgovora, Shan je pritisnuo drugu tipku na
kontrolnoj ploi i na ekranu je bljesnula rije DIJAGNOZA, iza koje je
slijedilo: PACIJENT JE U DUBOKOJ KOMI, IJI JE UZROK
NEPOZNAT. ENCEFALOGRAM POKAZUJE ZNATNO
SMANJENJE MODANIH AKTIVNOSTI, PREMDA SE NE
MOE UTVRDITI NIKAKVO OTEENJE MOZGA. ITAV
METABOLIZAM JE USPOREN, ALI TO NA PACIJENTU NE
IZAZRVA NIKAKVE DEGENERATIVNE PROMJENE. ZBOG
TOGA PACIJENT NIJE U NEPOSREDNOJ OPASNOSTI.
Dvaput je proitala dijagnozu, no to ju je jo vie zbunilo.
Pogledala je Shana i Kisha. "Kakva je to dijagnoza? Zato taj
prokleti stroj ne sredi ono to nije u redu?"
Shan je bespomono slegnuo ramenima. "Gospo, medicinski
stroj ne zna to sa Simonom nije u redu. to se njega tie, on je
zdrav."
"Zdrav je?" ogoreno je ponovila. "U komi je, hladan je i
modani valovi su mu nenormalni, a glupi stroj kae da je s njim sve
u redu!" Podigla je pogled prema stropu. "Carl! Jesi U ovdje? Jesi li
59
uo na razgovor?"
"Da, Jan."
"Uvuci se u program stroja i reci mi je li ispravan. Ako nije,
premjestit emo Simona u drugu jedinicu."
Gotovo istog trenutka Carl odgovori: "Nema nikakvog
poremeaja ni u hardveru niti u softveru."
"Kako je to mogue?" upita Jan. "Sa Simonom oito neto
nije u redu!"
"Prema programskim se parametrima kod Simona ne moe
otkriti nikakav poremeaj. injenica da naprava ne moe objasniti
njegovo stanje ne znai da je pokvarena."
Jan je zastenjala i pritisnula sljepoonice prstima. "Moj sin je
u nesvjesti. U oku je, eto to je. U dubokom oku. Zbog svega to
mu se noas dogodilo..."
"Ne pokazuje nikakve simptome oka," neumoljivo ju je
prekinuo Carl. "Niti je u katatoninom stanju. Katatonija je oblik
shizofrenije koji bi izazvao biokemijske promjene u mozgu i
medicinski stroj bi ga lako utvrdio. Ponavljam da njegovo stanje
izlazi iz iskustva medicinskog programa."
"Ali kako je to mogue?" povikala je oajno.
"Ne mogu ti na to odgovoriti, Jan," ree Carl.
Preplavio ju je osjeaj frustriranosti i nemoi. "elim ga
vidjeti!" povikala je. "Mogu li?"
"Da," odgovori joj Carl. "Nije prikljuen na sustav za
odravanje na ivotu. Moe ga izvaditi iz stroja, ali savjetujem ti da
to ne potraje dugo. Bilo bi dobro da stroj nastavi nadgledati njegove
ivotne funkcije za sluaj ako se stanje naglo promijeni."
"Da... da, ima pravo, naravno," promrmljala je. "Minuta mi
je dovoljna."
Kad su se senzori podigli sa Simonovog tijela na jednom se
kraju valjka otvorio kruni poklopac i iz stroja je uz glasno pitanje
zraka kliznula ploa na kojoj je leao Simon. Leaj od posebnog
materijala oblikovao se tako da je odgovarao obrisima njegovog
tijela. Djeak je izgledao ranjivo, i jako mlado. Imao je smireni izraz
lica, kao da spava. "Simon," apnula je i poloila mu ruku na elo.
Koa mu je bila hladna. "Simon, to sam ja... uje li me?" Nije bilo
60
odgovora.
Nastavila mu je priati sve dok je Carl nije upozorio da je
prola jedna minuta. Oklijevajui se odmakla od leaja i pustila ga da
se uvue nazad u stroj. Kad se kruni poklopac zatvorio okrenula se
prema Kishu i Shanu. "Gdje je Ceri?" pitala ih je.
Oni su izmijenili poglede i pokazali prema slijedeem
medicinskom stroju u nizu.
"elim je vidjeti," rekla je Jan.
"Gospo... nije potrebno," ree Kish. "Mi emo se pobrinuti za
tijelo."
"elim je vidjeti," odluno je ponovila. "Moram se od nje
oprostiti."
8
"Jo vina, Robine?" upita vojvoda.
Ryn je kimnuo i segnuo prema praznoj ai na stolu, ali ona
se, prije nego ju je dohvatio, odsklizala na suprotni kraj stola. Sve su
oi pratile au na njenom kratkom putovanju dok se stol nije
ponovno izravnao. Vojvoda se neuvjerljivo nasmije. "Oluja postaje
sve gora... ali nema razloga za brigu."
Ryn nije tome vjerovao. Svi koji su sjedili za stolom jako su
se trudili ostaviti dojam da se ne dogaa nita neuobiajeno, ali
njihovo je dranje postajalo sve usiljenije, a primijetio je i zabrinute
poglede koje su sluge izmjenjivali u prolazu. Pretpostavljao je da se
Lord Mordred odavno nije naao u ovakvoj oluji. Ono to je u
protekla tri dana vidio obilazei letjelicu nije ga uvjerilo da ona moe
izdrati ovu kunju.
Oluja se nad flotu Nebeskih Gospodara nadvila u kasno
poslijepodne. Gusta kia i sivi oblaci smanjili su vidljivost, pa su im
druge letjelice ve prije pada mraka nestale s vidika.
Kako je vjetar jaao, Ryn je izrazio vojvodi svoju zabrinutost
za svoj letei stroj koji je leao na palubi, ali vojvoda ga je umirio
odgovorom da je grupa robova vjeta u radu na palubi u svim
vremenskim uvjetima krenula prema njemu da ga bolje uvrsti.
61
"Dakle... Robine, priaj nam o svom ivotu u tom
podvodnom svijetu. To je tako zanimljivo," ree vojvoda. Trgnuo se
kad se pod iznenada nagnuo, te su se uz zveket pribora za jelo svi
prisutni uhvatili za naslone stolaca ili za rub stola. Princeza Andrea,
koja je sjedila kraj Ryna, uhvatila se za Rynovo rame.
Kad je postalo jasno da Lord Mordred ipak za sada ne
hrli prema moru, vojvoda se na silu nasmijao i ogledao oko stola.
"Svima nam je to zanimljivo, zar ne?"
Za stolom su uz vojvodu, Ryna i Andreu sjediti barun Spang i
njegova debela, plavokosa barunica, koja je oito ve dosegla najviu
dob starenja, zatim vojvodin sin princ Darcy, te princeza Twyla, za
koju je Ryn pretpostavljao da je Darcvjeva ljubavnica. Princ Darcy je
izgledao kao mlaa verzija svoga oca bio je godinu dana stariji od
Ryna i prema Rynu se odnosio armantno i prijateljski, ali Ryn je
osjeao da je to gluma. U poetku je mislio da to moda samo
umilja, ali sad je ve bio gotovo siguran da ga princ iz nekog
razloga prezire.
"Vrlo zanimljivo, oe," ree Darcy i uz blistav se osmijeh
zagleda u Ryna. "Eloi me posebno oaravaju. Jesu li zgodni?"
"Na neki nain jesu. Ali, kao to rekoh, oni su bespolci."
"Neka su," ree princ. "Zar nikad nisi doao u iskuenje da
navali na nekog od njih. Po tvome prianju, njih za to uope ne bi
bilo briga."
Ryn se nasmijeio. "Govori li o sodomiji, tu postoji jedan
problem. Eloi nemaju anus."
Nakon neugodne stanke vojvoda je urno progovorio: "Ono
to me najvie zapanjuje u svezi s podvodnim naseljem je izvor
energije. Budui da je neprestano pod morskom povrinom, ne moe
se koristiti Suncem kao mi."
Ryn je svratio pogled s Princa i kimnuo. "To je tono. Zato su
Eloi, prije nego su postali Eloi, pronali zamjenski izvor energije. Na
morskom su dnu probili duboke buotine i iskoristili toplinu koja lei
pod Zemljinom korom. Na morskom dnu lei elektrina centrala koja
putem kabela opskrbljuje naselje elektrinom strujom." Bila je to
ista la, ali Ryn nije htio spominjati mali fuzijski reaktor koji postoji
u Shangri La. Vjerovao je da je ak i danas, meu ovim ljudima,
62
nuklearna energija strogo zabranjena tema.
"Tko odrava elektrinu centralu?" upita barun Spang.
"Koliko sam shvatio, Eloi se ne bave takvim poslovima."
"Strojevi," odgovori Ryn. "Njima upravljaju programi koji
kontroliraju itavo naselje. Eloi ive u statinom svijetu" ba kao i
vi, dodao je u sebi "ali programi koje su stvorili prije nego su
postali Eloi sposobni su razvijati se kako bi se prilagodili svakoj
promjeni u okolini i ustrajali na svojoj zadai zatite Eloia.
Neprestano neto mijenjaju u naselju unapreuju ga ili
jednostavno popravljaju. Danas je, na primjer, naselje mnogo vee
nego je neko bilo."
Barun se namrtio. "Vee? Odakle uzimaju potrebne
sirovine?"
"S morskog dna. Roboti skupljaju manganska zrna koja se
prirodno stvaraju u dubljim dijelovima oceana, poput bisera u
koljkama. Ona uz mangan sadre i druge vrijedne rude, primjerice
eljezo, aluminij, kobalt, bakar, nikal i titan. Automatizirana tvornica
na morskom dnu odvaja pojedine rude u sloenom procesu taljenja."
Taj dio Rynove prie bio je zaista istinit.
"Zar su te zaista odgajali strojevi?" uplete se barunica Spang.
"Od dana kad si roen?"
Tlo se zatreslo pod jo jednim snanim udarom groma. Ryn je
priekao da se podrhtavanje smiri prije nego je odgovorio. "Na neki
nain, premda sam ja programe smatrao stvarnim ljudima. Izgledah
su i ponaah se kao pravi ljudi, a jedina je razlika bila u tome to ih
nisam mogao dotaknuti."
"Jesi li meu njima imao uitelje."
"Nekoliko."
"Pretpostavljam da su se oni pobrinuli za tvoje vjersko
obrazovanje?" nastavi barunica.
"Pa, priah su mi o religijama. Svim religijama."
"Ti si kranin, naravno?"
Ryn je oklijevao prije nego je odgovorio, promatrajui kri
koji joj je visio oko vrata. Primijetio je da su svi ljudi na Lordu
Mordredu rimokatolici. ak ga je i Andrea neko jutro napustila da bi
prisustvovala misi. ("Nedjelja je," rekla je, kao da time sve
63
objanjava.) Paljivo birajui rijei, napokon je progovorio. "Moram
priznati da me kranstvo od svih rehgija najvie privlai, ah ne
mogu rei da sam kranin."
"To je jasno, s obzirom da te strojevi nisu mogli krstiti," ree
barunica. Okrenula se prema vojvodi. "Gospodine, morate dogovoriti
s kardinalom Flukeom da to prije primi Robina u okrilje Svete
Crkve."
Vojvoda se zbunio. "Hmm... da, razgovarat u s kardinalom."
Brzo je promijenio temu. "Jo me jedno pitanje zbunjuje, Robine, a
to je zato te programi, kad je greka otkrivena, nisu genetski
modificirali i pretvorili u Eloia."
"Etiki Program to ne doputa."
"Etiki Program?"
Prije nego je Ryn uspio odgovoriti u sobu je utrao vii teh
odjeven u sivo odijelo i naklonio se vojvodi. "Gospodine, prilike se
pogoravaju, pa glavni pilot i glavni teh ponizno trae da im se
pridruite u kontrolnoj sobi."
Na vojvodino se hcu pojavio gr. "Da im se pridruim? Kako
im ja tamo mogu pomoi? Glavni pilot i glavni teh su strunjaci za te
stvari. Sretan sam kad mogu sve prepustiti njima."
"Gospodine..." zapoeo je teh, te se nakratko osvrnuo oko
stola. "Gospodine, kad sam rekao da se prilike 'pogoravaju', bojim
se da sam malo ublaio istinu. U kriznoj smo situaciji. Morat ete
donijeti odreene kljune odluke, gospodine. Odluke koje su izvan
ovlatenja glavnog pilota i glavnog teha."
Ryn je osjetio kako mu se Andreini nokti zabijaju u rame.
Barunica je hitrom kretnjom napravila znak kria na prsima, a to je
ponovila i princeza Twyla. Vojvoda je problijedio. I Ryn se ozbiljno
zabrinuo, te je poelio potrati na palubu i potraiti sigurnost u
Igraki. No, tu je zamisao odmah odbacio. Nije bio siguran moe h
pronai put do palube, a ak kad bi mu to i uspjelo, pitanje je da li bi
po takvom vremenu stigao do Igrake. Olujni bi ga vjetar vjerovatno
odnio im bi izaao na palubu. Nije imao drugog izbora nego dijehti
sudbinu drugih.
Vojvoda je polako ustao. "Najbolje je da odmah krenem,"
rekao je tiho. Barun Spang je krenuo za njim. Ryn ree: "Mogu U
64
vam se pridruiti? Ionako sam se nadao da u uskoro posjetiti vae
kontrolno sredite." Andrea ga je povlaila za ruku dok je govorio,
ali on je to zanemario. Vojvoda je kimnuo u znak pristanka.
Kad je Robin ustao, Andrea mu uvrijeeno apne: "Zato sad
odlazi? Ostani sa mnom, Robine."
"Neu dugo," odgovori on. "Moda im mogu pomoi."
Princ Darcy se prezirno nasmije. "Naravno da im moe
pomoi. Sigurno e sa svojom Starom znanosti popraviti pokvarene
mlaznice i sve nas spasiti. S obzirom da meni nedostaju tvoje
posebne moi, ostat u ovdje s damama i uivati u ovo malo vremena
koje nam je ostalo." Posegnuo je prema najbliem vru s vinom.
Rynu se taj iskaz hrabrosti uinio impresivnim, no pokvarilo ga je
drhtanje prinevih ruku kad je podigao vr.
U rijetkim prilikama kad je u posljednja tri dana naputao
krevet, Ryn je obilazio sve dijelove Lorda Mordreda. Andrea ga je
rado pratila na obilascima dijela letjelice u kojem je ivjelo plemstvo,
ali njeno je zanimanje za horda Mordreda prestajalo na vratima gdje
je taj dio zavravao. Zato je na razgledavanje ostatka letjelice odlazio
u pratnji baruna Spanga, koji mu je dodijeljen kao vodi, i
naoruanog uvara. (Ryn nije bio siguran kakva je uloga ovog
posljednjeg, ali imao je svojih sumnji.)
Ryn je zapazio da veinu prostora u Nebeskom Gospodaru
zauzimaju nizovi golemih plinskih komora, ali uz njih je jo uvijek
bilo dovoljno mjesta u kojem je ivi teret goleme letjelice provodio
svoj ivot. Podruja naseljena ljudima protezala su se du itave
donje palube; tu su se nalazile relativno velike etvrti Slobodnih
Ljudi, kao i manja naselja za robove. Sa svake strane tog sredinjeg
dijela, u kojem su se uz ostalo nalazile male tvornice, radionice,
vodeni vrtovi, te odjeljci za uzgoj ivotinja poput pilia, svinja i
koza, uzdizala se mrea hodnika, okana i zatvorenih platforma, kao i
spremita za oruje, te baraka za vojnike koji su uvah nenastanjene
dijelove letjelice. Ryn je Nebeskog Gospodara zamiljao kao skup
plinskih vrea okruenih raznolikom konicom ljudskih nastambi.
Procijenio je da bi, kad bi izravnao sve unutranje prostore, hodnike,
prilaze i okna i meusobno ih povezao, dobio cestu dugaku vie od
tisuu kilometara. I na dosadanjim kratkim etnjama izvan plemike
65
etvrti inilo mu se da je prehodao mnoge kilometre.
Putovanje do kontrolne sobe trajalo je prilino kratko.
Plemstvo je ivjelo na samom pramcu, a kontrolna soba je izvirivala
s donje palube tono ispod tog mjesta. Nakon kratkog hoda
hodnikom i vonje dizalom, Ryn je shvatio da se nalazi u kontrolnoj
sobi.
Mravi ovjek odjeven u sivo odjelo kao i drugi tehovi, ali i s
kapom na kojoj se s prednje strane isticao srebrni biljeg, krenuo je
prema vojvodi da ga pozdravi na izlazu iz dizala. "Gospodine, bojim
se da je situacija prilino loa. Brzo gubimo visinu. Sve mlaznice
koje su nam preostale su u punom pogonu, a i temperatura u plinskim
komorama podignuta je do najvie granice, ah mi jo uvijek gubimo
visinu."
"Na kojoj smo trenutno visini?" upita vojvoda dok je hodao
prema prednjem kraju kontrolne sobe. Ryn ga je slijedio, znatieljno
se osvrui. Kontrolna je soba bila oko dvanaest metara dugaka i u
najirem dijelu pet metara iroka. Njeni su zaobljeni zidovi bih posve
prozirni, premda Ryn kroz njih nije vidio nita osim tmine. Primijetio
je da je elektronska oprema rasporeena po stolovima veinom
neispravna.
"... Jedva 700 metara," odgovorio je glavni teh. "Trenutno se
svake minute u prosjeku sputamo za pola metra. Kriva je prokleta
kia. Pribrojila je nebrojene tone naoj ionako prevelikoj masi..."
Ryn je poskoio kad ga je zabljesnula jaka svjetlost munje.
Slijedila je gromoglasna grmljavina. Rynu se uinilo da je na
trenutak ugledao povrinu mora; bio je siguran da je spazio krijeste.
More sigurno kljua od oluje u ovom podruju. Padne U Lord
Mordred u more, nitko se na njemu nee spasiti.
Vojvoda se zaustavio iza kormilara, a glavni je teh stao uz
njega. Ryn se navirivao preko njihovih ramena razgledavajui
instrumente na ploi. Namrtio se kad je shvatio da nigdje nema
radarskog ekrana. "Gdje vam je radar?" upita.
Glavni teh se iznenaeno okrenuo prema njemu. Imao je
udesno velike i blage oi. "Lord Mordred ve stoljeima ne
posjeduje ispravni radarski sustav, gospodine..."
"Oh," upadne vojvoda, "zaboravio sam da se vi jo niste sreli.
66
Upoznaj Robina, Lamont, naeg novog saveznika. On je vlasnik one
letjelice iz Stare znanosti koja lei na naoj palubi."
Glavni teh je sa zanimanjem promotrio Robina. "Ah, da,
naravno. Popeo sam se gore i razgledao va stroj, gospodine.
Impresivan je."
"Jest," sloio se Robin nadajui se da taj ovjek inteligentnog
izgleda nije pokuao ui u Igraku. Jer u tom bi sluaju Robinova la
o zamkama bila otkrivena.
Glavni teh je nastavio: "Vjerojatno je teak. Oko dvadeset
tona, rekao bih, ako je suditi po tome kako pritie vanjsku oplatu."
Ryn slegne ramenima. "Pretpostavljam da je tako."
"U ovoj nam situaciji to ne ide u prilog, gospodine. Moramo
hitno olakati letjelicu. Pomoglo bi kad biste poletjeli i na palubu se
vratili tek kad izaemo iz krize."
"Kad bih poletio?" vikne Robin. "Po ovom vremenu sigurno
ne mogu stii do nje."
"Postoji nain. Poslao bih s vama skupinu inenjera. Izmeu
vanjske i unutarnje oplate je prostor kroz koji se moe slobodno
hodati. Kroz njega bi vas doveli vrlo blizu mjestu gdje lei letei
stroj i tada probili kroz vanjsku oplatu otvor za izlaz na palubu."
Ryn nije znao to bi rekao. Uspije li stii do Igrake i
aktivirati njen program, ona e ga vjerojatno odvesti ravno u naselje.
ivot bi mu, dodue, bio spaen, ali kakav bi bio njegov ivot u
Shangri La nakon ovog bijega? Programi bi mu, bez sumnje,
zauvijek zabranili upotrebu Igrake...
Prije nego je mogao odgovoriti, u razgovor se urno upleo
vojvoda: "Nema potrebe, Lamont. to uope znai dvadeset tona?"
Ryn je pretpostavljao da se vojvoda boji kako se on moda ne bi
vratio kad bi odletjeo. Imao je pravo, ali iz krivih pobuda.
"Dvadeset tona moe predstavljati razliku izmeu ruenja u
more ih nastavka leta, gospodine. Kao to sam rekao, moramo hitno
olakati letjelicu."
Vojvoda je zamiljeno cupkao bradu. "Dakle, vrijeme je za
naredbu za rastereenje letjelice."
"Da, gospodine," sloio se glavni teh. "To nam je jo jedina
nada. Zbog toga sam traio da nam se pridruite ovdje."
67
Vojvoda se okrenuo barunu Spangu. "I to upravo sada kad je
moja popularnost porasla zbog odlaska iz arktikog podruja...
Nakon ovoga e me proklinjati od sredine letjelice pa do krme."
"Da gospodine, ah imajte na umu da e vaa popularnost jo
nie pasti srui li se Lord Mordred noas u more."
"Da... shvaam," tiho e vojvoda. "Lamont, mikrofon...
svrimo s time to prije."
Nezgrapan instrument sa icom privrenom na jednom
kraju predan je u vojvodine ruke. "Svi kanali su otvoreni," izvijestio
je glavni teh.
Vojvoda je proistio grlo i progovorio neto dubljim glasom
nego obino. "Ljudi Lorda Mordreda, govori vam voljeni vladar,
vojvoda od Providnosti. ao mi je to moram proglasiti izvanredno
stanje. Ponavljam, proglaeno je izvanredno stanje. Moramo hitno
olakati letjelicu. Stoga ovog trena na snagu stupa Postupak
odbacivanja. Hitno donesite svoje priloge na sabirna mjesta!
Ponavljam, na snazi je Postupak odbacivanja. Svatko tko se ne
odazove bit e teko kanjen kako je odreeno Kraljevskim kodom.
Uvjeren sam, moji odani podanici, da ete spremno prihvatiti tu rtvu
za zajedniko dobro. Hvala." Vratio je mikrofon glavnom tehu,
uzdahnuo i zamiljeno se zagledao kroz prozor.
Ryn je odvukao baruna Spanga na stranu i tiho ga upitao to
znai Postupak odbacivanja. "Svaka odrasla osoba mora priloiti
barem deset kilograma tereta koji se odbacuje s letjelice," odgovorio
je barun. "Donijet e ga na predviena sakupljaka mjesta, gdje e
vojnici izvagati svaki prilog, zapisati ime osobe koja ga je donijela i
izbaciti ga s Lorda Mordreda."
Ryn je neko vrijeme razmiljao o tom postupku. Na prvi mu
se pogled inilo da je zamisao dobra. Sigurno se svatko mogao
odrei deset kilograma robe stare odjee, namjetaja, posua ili
neeg drugoga. Tek tada je primijetio da nijedan od tehova nije
napustio kontrolnu sobu i odazvao se pozivu. "Postupak vrijedi za
sve?" pitao je baruna. "I za plemstvo?"
Barun je djelovao zapanjeno. "Dobri Boe, ne! Plemstvo to
nikad ne bi prihvatilo."
"to je s tehovima?"
68
"I oni su iskljueni, jednako kao i vojnici svih inova."
"Razumijem," ree Ryn. Zapovijed nije vrijedila za sve one
koji su trebali vojvodi da bi se odrao na poloaju. "Tko dakle
odbacuje tih deset kilograma suvinih stvari?"
"Slobodni ljudi i robovi, naravno."
"Naravno." Odjednom je plan vidio u drugom svjetlu.
Slobodni ljudi, a pogotovo robovi, su teko mogli skupiti deset
kilograma nepotrebne robe. To je znailo da su se morali odrei
neega to im nije bilo suvino, a moda je bilo i nezamjenljivo.
"Hmm, barune, pitanje je vjerojatno glupo, ali primijetio sam da je
irom palube postavljeno mnogo tekog oruja. Ne biste li njega
mogli odbaciti?"
Izraz na barunovom licu jasno je pokazivao da to pitanje
zaista smatra glupim. "To nikako ne moemo uiniti! Bilo bi to ravno
kastraciji Lorda Mordreda."
Ryn se suzdrao od primjedbe da je pad Lorda Mordreda u
more stranija sudbina nego njegova kastracija.
Prolo je sat vremena. Dva snana reflektora svijetlila su s
pramca letjelice i kroz zastor kie osvjetljavala uzburkanu morsku
povrinu. More se inilo neugodno blizu. Lord Mordred je i dalje
gubio na visini, ali Ryn je pretpostavljao da je Postupak odbacivanja
tek zapoeo, te da se njegov uinak jo ne moe primijetiti.
Sat kasnije, dok su se nalazili na visini manjoj od dvije
stotine metara, glavni je teh napokon objavio da su prestali padati. U
slijedeih est sati Lord Mordred se polako i s naporom uspeo na
visinu koja se smatrala sigurnom. Do tada se oluja ve stiala i Sunce
se poelo dizati. Vojvoda je ustao sa stolca i protegnuo se. "Dakle, to
je to," zijevnuo je. "Povlaim se u krevet. Sad me ne bi bilo briga ni
da izbije revolucija sve bih prespavao, ak i moje smaknue u
rakama rulje."
Ryn je takoer zijevnuo. Osjeao se jednako iscrpljen. Ni
pomisao da ga Andrea eka nije u njemu oslabila enju za snom.
Pratio je vojvodu prema dizalu kad je glavni teh uzbueno viknuo:
"Gospodine! Prije nego odete... mislim da biste neto morali znati!"
Vojvoda ga je ratoborno pogledao. "Iskreno sumnjam da
postoji ita to bi me u ovom trenutku zanimalo vie od kreveta,
69
Lamont."
"Gospodine, drugi Nebeski Gospodari... nestali su!
Promatranja odozgo su to potvrdila. Nema ih na vidiku. Sami smo."
Vojvoda se zagledao u glavnog teha, a potom se obijesno
nasmijao.
9
"Jo uvijek nema ni traga El Pashidovoj floti, gospodine. ini
se da smo ih zaista izgubili."
"Tonije oni su izgubili nas," zadovoljno doda vojvoda.
Protezao se na svom velikom krevetu, s vunenom kapom na glavi.
"Moda su nastradali u oluji," predloi barun Spang.
"Ako smo mi izdrali, izdrali su i oni. Sve su njihove
letjelice u boljem stanju od nae. Ne, oluja nas je jednostavno
ratrkala nad oceanom. Jesu li navigatori ve odredili na poloaj?"
"Prema posljednjem izvjetaju, koji sam primio prije pola
sata, nalazimo se est stotina kilometara od zapadne junoamerike
obale, otprilike na etrdesetpetom stupnju zemljopisne irine."
Vojvoda je sjeo na krevetu i segnuo prema alici toplog
mlijeka koju mu je osobna sluavka donijela im se probudio. "Koji
nam je kurs?"
"Prema sjeveru, kakav je bio i prije oluje."
"Hmmm," promrmlja vojvoda dok je zamiljeno ispijao
mlijeko.
"Pretpostavljam da ete narediti promjenu kursa?"
"Zbog ega?" upita vojvoda.
"S obzirom da nam El Rashid i njegovi prijatelji vie ne diu
za vratom, nemamo potrebe suoiti se s Nebeskom enom i njenim
novim Nebeskim Gospodarem. Bilo bi bolje krenuti prema naem
podruju. Time bi se raspoloenje ljudi sigurno popravilo."
"Zar je bilo nekih problema dok sam spavao?"
Barun je kimnuo. "Pobuna u Pilktownu, ali brzo je ugaena.
Nekoliko voa je uhapeno." Pogledao je zidni sat. "Uskoro bi trebali
potpisati priznanje."
70
"Pilktown, ha?" ree vojvoda. "Upravo ondje gdje je moja
ena predvidjela da e izbiti prvi ustanak. to je s ostalim dijelovima
letjelice?"
"Moji su me agenti izvjestili o velikom nezadovoljstvu masa.
Upravo zato predlaem povratak na nae podruje."
"A to je s prijetnjom koju nam predstavlja ta ena u
Sjevernoj Americi."
"Moda ona ak ni ne postoji. Sve to znamo o njoj temelji se
na rijeima El Rashida i njegovih saveznika."
"Ja im vjerujem," ree vojvoda. "Nitko od njih ne izgleda mi
kao osoba koja bi zbog pukih glasina napustila svoje podruje. Osim
toga, pomisli na sve pogodnosti koje emo stei pokorimo li enu i
osvojimo njenog Nebeskog Gospodara bez da mu nanesemo
nepopravljive tete. Zamislite, barune, potpuno novog Nebeskog
Gospodara! Vladali bismo itavim sjevernoamerikim kontinentom!
To bi znailo bogatstvo za sav na narod! A tada bismo, s novim
Nebeskim Gospodarem i osvojenom flotom, poharali itavu Europu i
Rusije..."
Barun je djelovao sumnjiavo. "Da, bude li sve u redu..."
"Sve e biti u redu!" odreito ga prekine vojvoda. "Reci
svojim agentima da irom broda proire glasine o tome."
"Da, gospodine," odgovori barun bez oduevljenja. "Ali
zabrinjava me to toliko toga ovisi o zemljancu. Bez njegovog smo
leteeg stroja bespomoni. Moemo li mu vjerovati da e ispuniti
nae elje?"
"Osamdeset sam posto siguran da moemo. U preostalih
dvadeset posto mora me uvjeriti Andrea, a siguran sam da e joj to
uspjeti..."
Prethodnog je poslijepodneva, prije poetka oluje, ispitao
svoju ker, dok je Ryn u pratnji baruna obilazio letjelicu. Bio je
zadivljen promjenom na njoj; uobiajeni drski stav zamijenila je
samodopadnim smijekom. "Dakle, makice moja," rekao je, "to
misli o naem gostu iz morskih dubina? I to je jo vanije, to on
misli o tebi?"
Sjedila je s nogama podvuenim pod sebe na jednoj od
velikih fotelja u vojvodinoj sobi. Otkako je u letjelici zatoplilo,
71
ponovno je nosila svoju usku haljinu s dubokim izrezom koji joj je
otkrivao grudi. Zamiljeno se nasmijala i odgovorila: "Zaljubljen je u
mene."
"Zaista? Premda te poznaje tek tri dana? Kako moe biti
tako sigurna?"
Smijeak samopouzdanja postao je jo izrazitiji. "Sigurna
sam, oe. ene znaju takve stvari."
Suzdrao se od podrugljivih primjedbi i umjesto toga upitao:
"to ti osjea prema njemu?"
Lagano je zabacila glavu, pri emu joj se duga crna kosa
zavijorila oko ramena. Trebala je to biti nehajna gesta, ali vojvoda se
nije dao prevariti. "On je... drag. Drugaiji."
"Mogu zamisliti."
Otro ga je pogledala. "Kako to misli?"
"Ne samo da si prva ena s kojom je vodio ljubav, ve si i
prva ena koju je ikada sreo. Vjerujem da se njegov odnos prema
tebi uvelike razlikuje od onog kojeg si u prolosti imala prilike
iskusiti sa svojim tatim ljubavnicima." Ono to zaista mislim, dodao
je u sebi, jest da je njegova glad za seksom toliko velika da si
napokon pronala ovjeka iji su seksualni apetiti barem priblino
nezasitni kao tvoji. "Takoer sam primijetio," nastavio je, "da ga jo
nisi upoznala sa svojim prijateljima. Pretpostavljam da ne eli da ti
ga neka od dragih prijateljica pokua oteti."
Pocrvenila je. "Ne budi smijean. Jednostavno nismo imali
vremena. Bih smo tako..." Nije nastavila.
"... Zaposleni?" predloio je vojvoda uz dobroudni osmijeh.
Namrtila se. "Nemamo razloga glumiti ednost. Mogu
zamisliti da ima pijune koji motre i sluaju sve to radimo i
govorimo."
"Da je tako, makice moja, ja sad ne bih morao razgovarati s
tobom. Postoje stvari koje mi mora rei."
"to, na primjer?"
"Kakvo je tvoje miljenje o Robinu?"
Djelovala je iznenaeno. "Moje miljenje?"
Dobri boe, rekao je u sebi. "Svia ti se, zar ne?"
Dojam iznenaenosti jo je bio prisutan. "Da li mi se svia?
72
Da, naravno. Rekla sam ti da je drag."
"Dobro," rekao je strpljivo. "Napredujemo. Zakljuili smo da
je drag. to mi jo moe rei o njemu?"
"Ne znam. to tono eli znati?"
Zar je ova glupa guska zaista plod mojih prepona, umorno se
zapitao. "Govore li ti oni udesni enski instinkti koji kau da je
zaljubljen u tebe da mu se moe vjerovati? Drugim rijeima, je li
iskren?"
Oblak smetenosti jo se nije rasplinuo. "Iskren? Iskren u
emu?" pitala je.
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. "Ispriao nam je
mnogo toga; o svom udnom obrazovanju, o ivotu u podvodnom
naselju. Takoer nam je obeao da e nam staviti svoj letei stroj na
raspolaganje. Ono to elim doznati je ima U razloga sumnjati da on
moda nije onakav kakvim se prikazuje? Vjeruje li mu?"
Saalno ga je pogledala. "Naravno da mu vjerujem. Beznadno
je zaljubljen u mene. To sam ti ve rekla. Sve bi uinio za mene."
"To ba nije odgovor na moje pitanje, ali pretpostavljam da
u se zasad morati s time zadovoljiti. Pobrini se, draga keri, da
ostane beznadno zaljubljen u tebe. Usreuj ga ak i ako ti postane
dosadan, kao to se kod tebe obino zbiva."
"Uope mi nije dosadan."
"Ne, za sada nije, ali ja te predobro poznajem. Jednaka si kao
tvoja majka. Osim toga, sluaj ga. Znam da to tebi nee biti lako, ah
elim da ga slua. Kae li bilo to, ak i u snu, to ti se ini neobino
ih je u suprotnosti s neim drugim to ti je rekao, mora me odmah o
tome obavijestiti. U redu?"
Kimnula je, ah bilo je jasno da zahtijev smatra udnim. No
dobro, pomislio je vojvoda, moja je poruka barem djelomino
prodrla do nje. "Hvala, makice," rekao je. "Moe ii."
Ali ona se nije ni pomakla.
"No, to je sada?" sumnjiavo je pitao. Samodopadni joj se
smijeak vratio na lice.
"Sjea li se, oe, da smo sklopili pogodbu?"
"Jesmo li?" zbunjeno je upitao. "O emu?"
"O Robinu, naravno. Traio si da postanem njegova
73
ljubavnica, i rekao da e mi zauzvrat dati sve to elim."
Dobri Boe, zaista jest. "Ali makice, to je bilo prije nego si
ga upoznala. Bio je to samo poticaj. Tvoj ti 'zadatak' sada prua toliki
uitak da ti dodatna nagrada nije potrebna."
"Oh da, oe, potrebna mi je. Sklopili smo pogodbu i ti e je
ispuniti. Ili moda nee?"
Nije elio doznati to je znaila posljednja primjedba.
"Dobro. No, ako me sjeanje jo dobro slui, dogovorili smo se da
isplata slijedi tek poto osigura da e Robin slijediti moje elje kad
doe vrijeme da se suoimo sa enom sa sjevera."
"Ne brini, sluat e te," uvjereno je rekla.
"Odlino. Kad se to dogodi, dobit e nagradu." Oklijevao je.
"to zapravo eli?"
Slatko mu se nasmijala. "Polovicu tvojeg cjelokupnog
bogatstva, oe."
Zurio je u nju neko vrijeme prije nego je odgovorio.
"Makice, svakim si danom sve slinija majci."
Ryn je u pratnji naoruanog uvara i baruna Spanga hodao
golemom palubom Lorda Mordreda prema Igraki. Bio je lijep,
sunan dan, sa svega nekoliko cirokumulusa vidljivih visoko na
nebu. U daljini prema boku letjelice ugledao je nekoliko skupina
ljudi koji su radili na palubi. "Tko su oni i to rade?" pitao je baruna
pokazujui prema njima. "Late palubu?"
"To su robovi koji iste solarne ploe," odgovorio je barun.
"Na njima rastu posebne vrste gljivica ije spore raznosi vjetar. Kad
ih ne bismo redovito istili, postale bi potpuno beskorisne."
"Zar se sve solarne ploe moraju istiti?" upita Ryn. "ak i
one na samim bokovima letjelice?"
Barun je kimnuo. "I one."
"To je prilino opasan posao."
"Da," sloio se barun. "Svake godine izgubimo mnogo
robova."
Ryn je brzo poeo shvaati da robovi na Lordu Mordredu
nemaju ba zavidan poloaj.
Igraka je leala na palubi sputana mreom vrstih kablova.
Ryn joj je prilazio izmijeanih osjeaja. Pribliavao se trenutak
74
istine; hoe li uspjeti preprogramirati kompjuter ili e je pretvoriti u
trideset tona beskorisne mainerije?
"Koliko e taj posao trajati?" po tko zna koji put upita barun.
"Rekao sam vam da to ne mogu tono znati. Moram nainiti
brojne promjene. Ne morate me ekati.
"U redu je, nije mi teko ekati," urno odgovori barun.
Ryn je osjetio njegov nemir, jednako kao to je osjetio
vojvodinu strepnju kad mu je rekao da mora ui u Igraku da bi izveo
potrebne 'promjene'. Vojvoda ga je pitao je li to zaista neophodno, ali
kad mu Ryn odgovorio da su promjene nune, nije imao drugog
izbora nego pokoriti se njegovoj elji. Pa ipak, Rynu je bilo jasno da
mu vojvoda jo uvijek ne vjeruje.
Ryn je otvorio ulazna vrataca i zavirio u Igraku. Nita nije
pomaknuto za vrijeme njegove odsutnosti. La je djelovala, ba kao
to je vjerovao da hoe. Okrenuo se k barunu Spangu i uvaru.
"Pozvao bih vas unutra, ali bojim se da nema mjesta. Letjelica je za
samo jednu osobu."
Barun nije bio zadovoljan, ah nije mogao nita uiniti.
Pogledao je uvara, a zatim i kablove. Morao je znati, pomisli Ryn,
da kablovi nee zadrati Igraku niti na sekundu odlui U Ryn
poletjeti. Barun napokon ree: 'Tad emo priekati vani..."
"Nadam se da ovo nee dugo trajati," dodao je Ryn uspinjui
se u Igraku.
U unutranjosti je razmotao dragocijeni alat kojeg je posudio
od glavnog teha. Ryn je s olakanjem primijetio da na Lordu
Mordredu jo uvijek postoje ispravni kompjuterski sustavi, premda
su tehovi o njima vrlo malo znali i mogli su popraviti samo
najjednostavnije kvarove. Kad se neki sustav ozbiljnije pokvario, u
pravilu je takav ostajao zauvijek. Ali potrebni alat iz doba Stare
znanosti jo uvijek je postojao.
Neodluno je promatrao ugaslu plou s instrumentima, a tada
je zapoeo posao. Najprije je odstranio plou koja je pokrivala
kompjuterski hardver, te je prekinuo sve kompjuterske kontrolne
linije. Kad ga ukljui, kompjuter e primati podatke, ali nee moi
davati nikakve izlazne podatke osim govora. Provjerio je da li mu je
to promaklo, te je, kad se uvjerio da je program zaista odsjeen od
75
ostatka Igrake, ukljuio sustav.
Istog trenutka Igraka ree: "Zato si iskljuio struju?"
"elio sam ostati ovdje gdje si sletjela."
Sad je slijedila dua stanka. "Odsjeena sam od upravljakog
dijela letjelice," ree napokon. "Tko je to uinio? I zato si odjeven u
te smijene prnje?"
Ryn je zanemario posljednje pitanje. "Sam sam te odvojio od
upravljake jedinice, jer moram s tobom razgovarati."
"Nikad ranije takvi postupci nisu bili preduvjet za razgovor sa
mnom, Ryne."
"Prilike su se promijenile. Nikad jo nismo bili tisuama
kilometara udaljeni od podruja kojim se smije kretati."
Jo jedna stanka. "Tono," sloila se Igraka. Ryn je
pretpostavljao da je poloaj odredila po zvijezdama, koje su za nju
bile vidljive ak i danju.
"Dakle?" upita Ryn.
"to?"
"to kae na to da smo tako daleko izvan dozvoljene
granice?"
"Kaem da si nainio ozbiljnu pogreku, Ryne."
"to bi se dogodilo kad bih te ponovno spojio s upravljakom
jedinicom? Bi li se automatski vratila u Shangri La?"
Igraka nije odgovorila, to nije bilo uobiajeno.
"No, kakav je postupak predvien u takvoj situaciji?"
Umjetni enski glas zvuao je nesigurno dok je odgovarao:
"Takva situacija nije predviena, Ryne."
"Dakle, kad bih te spojio s upravljakom jedinicom i rekao ti
da ostane ovdje, ti bi me posluala i ne bi me protiv moje volje
odnijela u Shangi La?"
"Trebao bi se vratiti u Shangri La, Ryne. Za tvoje dobro."
"Nisi mi odgovorila na pitanje. Bi li me odvela natrag, ak i
kad bih ti naredio da to ne ini?"
"Ne, ne bih. Premda bih ti savjetovala da se vrati,
Ryne."
"U to uope ne sumnjam. Problem je u tome to ne znam
mogu li ti vjerovati. Moda to govori samo da bi me nagovorila da
76
te ponovno spojim."
"Ja ne laem, Ryne."
"To moda je tako, ah ja jednostavno ne mogu riskirati. Mogu
te, meutim, u potpunosti izdvojiti iz upravljakog sustava i
samostalno upravljati Igrakom," ree Ryn.
"To je nemogue," pobunila se Igraka. "Ja sam upravlja ove
letjelice."
"Tono. Ne bih mogao upravljati Igrakom bez pomoi
kompjutera. Dakle, morat u poraditi na tvom hardveru" podigao
je malo lemilo "i pokuati izrezati tek toliko tebe koliko je
potrebno da bi ostatak sustava postao podloan iskljuivo mojim
naredbama. O tome ve dulje vrijeme razmiljam, premda sam znao
da u Shangri La nemam nade za uspijeh. Sredinji bi program
podignuo uzbunu im bih te iskljuio."
"Ryn, izriito se protivim takvom postupku. Dovoljna je
jedna pogreka i nepopravljivo e unititi kontrolni sustav. Kad se to
dogodi, ja vie neu moi slijediti uputu i initi sve to je u mojoj
moi kako bih te zatitila."
"Tono!" uzvikne Ryn. Znao je da je njegova zatita jedan od
vanih nagona tog kompjutera, i upravo je na njega raunao u
provoenju drugog dijela svojeg plana. "Ali imam li izbora?
Jednostavno moram pokuati. Osim ako..."
"to, Ryne?"
"Osim ako mi ne kae pristupni kod pomou kojeg u te
moi izravno preprogramirati."
Nakon duge stanke Igraka napokon odgovori: "Dobro, rei
u ti kod..."
Ryn se poelio nasmijati kad je na jednom od ekrana bljesnuo
kod. Brzo ga je unio na tastaturi i usmeno nanizao Igraki nove
upute.
Pola sata kasnije provirio je glavom kroz vrataca. Barun
Spang i vojnik su ga s iekivanjem promatrali. Ryn im vikne:
"Odmaknite se malo ovi e vas kablovi oinuti poput bieva kad
uzletim."
Barun zavapi. "Nisi spominjao nikakvo polijetanje!"
"Samo kratki pokus da provjerim je li sve u redu. Odmaknite
77
se!"
Uvukao se unutra i zatvorio vrata. Na ekranima je vidio da se
barun i vojnik nisu pomakli. Barun je izvukao sablju, a vojnik ga je
samo zbunjeno promatrao. "Ukljui motore," naredio je Ryn Igraki.
Kad su motori zaumjeli, barun i vojnik su se poeli povlaiti. im
su se udaljili na sigurnu udaljenost naredio je: "Uzleti!"
Kablovi nisu predstavljali nikakvu smetnju, ba kao to je
pretpostavljao. Pribliavao se trenutak istine. Dok se Igraka brzo
podizala uvis, Ryn se pitao hoe li ga sluati kako je obeala, ili ga je
prevarila s lanim pristupnim kodom. Kad se podigla 150 metara
iznad broda, Ryn ree: "Brzo obleti Nebeskog Gospodara i zatim
sleti na isto mjesto s kojeg smo poletjeli."
"Da, Ryne," ree Igraka.
Nedugo potom Igraka se lagano spustila na njeno poivalite
na palubi Lorda Mordreda.
Kad je izaao iz Igrake, na Robinovom je licu sjajio
pobjedniki smijeak. Izraz strpljivog olakanja na barunovom licu
jo ga je vie oraspoloio. "Sve je u redu! Neka netko uvrsti ove
kablove, moe li?" rekao je barunu, te je radosno fukajui krenuo
prema ulazu u unutranjost Nebeskog Gospodara. Barun i vojnik su
potrali za njim.
Ryn je sjedio na krevetu i promatrao Andreu. Njegova
opsjednutost njenim tijelom nije ni najmanje oslabila od prvog
trenutka kad su zajedno vodili ljubav. I ranije je, zahvaljujui
drevnim erotskim programima, poznavao ensko tijelo, ali Andreino
ne samo da je bilo mnogo ljepe, ve je bilo i stvarno. Mogao ju je
dodirnuti, poljubiti, liznuti, omirisati (bilo bi mu, dodue, drae da se
Andrea malo ee kupala), i te su ga etiri aktivnosti potpuno
zaokupljale posljednjih dana. U trenucima kad je nije istraivao
dodirom, zadovoljavao se samim promatranjem. S obzirom da se
izuzetno ponosila svojim tijelom, Andrea je uivala pod njegovim
pogledom. Leala je s rukama iza glave i nogu rairenih tako da joj je
stopalo jedne poivalo pod bedrom druge. Ta je bludna poza zbog
glumljene nevinosti djelovala jo bludnije. Premda da vodili ljubav
prije nepunih etvrt sata, iz tijela joj je u gotovo opipljivima
valovima strujila elja. I on je bio ponovno spreman, to je bilo jasno
78
vidljivo...
Nasmijala se i vrsto mu rukom obujmila nabrekli ud. "Imam
iznenaenje za tebe, Robine."
"Dopusti mi da pogodim ima sestru koja je jo ljepa od
tebe i sad emo probati u troje."
Prsti joj skliznu prema jajima i ona ih snano stisnu.
"Pripremam ples za tebe..."
"Aah, ne tako jako!"
"Sutra naveer u Velikom Salonu. To je u tvoju ast. elim te
predstaviti svim mojim prijateljima."
"Andrea, predobra si prema meni."
"Znam." Nastavila ga je milovati. "I oekujem nagradu."
"Dobro. Pusti me i nagradit u te."
Odmakla je ruku. Ryn se prevrnuo i podigao se nad nju.
Spremno je rairila bedra i dopustila mu da jo jednom s jednakom
udnjom prodre u nju. Dok su vodili ljubav, inilo mu se da je njegov
ivotu u Shangri La bio tek ruan san.
Adrein je ples uspio i Ryn je, prilino pripit, uivao. Odjeven
u skupocjenu novu odjeu koju je Andrea izabrala za njega,
zadovoljno je i ponosno kruio Salonom. Andrea ga je u stopu pratila
i ponosila se njime kao da je on umjetniko djelo koje je sama
stvorila. Uivao je u zadivljenim pogledima ena, jednako kao i u
ljubomornim pogledima nekolicine mukaraca za koje je
pretpostavljao da su bivi Andreini ljubavnici.
Sve su mu se ene inile iznimno lijepima, ali nijedna tako
kao Andrea. To se miljenje uvrstilo dok je promatrao princezu
kako zajedno s pet drugih ena i estoricom mukaraca sudjeluje u
sloenom obrednom plesu. ak su i njeni pokreti bili profinjeniji od
pokreta drugih plesaa.
U tom ga je trenutku neija ruka grubo uhvatila za rame i
okrenula. Prije nego se snaao, po obrazu su ga udarile teke, konate
rukavice.
Iznenaen neoekivanim napadom, ispustio je au s vinom i
zateturao unazad. Lijevi obraz mu je bridio. aa je uz glasni zveket
udarila u pod. Veliki je Salon odjednom utihnuo; glazbenici su
prestali svirati, a ljudi su prestali razgovarati.
79
Kroz suze koje su mu zamagljivale vid, Ryn pred sobom
ugleda princa Darcyja. Izraz lica odavao mu je odavao zlovolju i
bijes. Iza njega su stajala dva mladia smrknutih lica.
"Izvuci ma, ti podli nitkove," prosike princ. "Ubit u te
zbog sramote koju si nanio mojoj sestri i obitelji." Izvukao je ma.
Ryn je ukoeno stajao i zbunjeno treptao, kad je k njima
dotrao vojvoda od Providnosti. "Darcy, budalo! to sad izvodi?"
"Mislim da bi to trebalo biti jasno, oe," odgovori princ ne
skidajui pogled s Ryna. "Skidam ljagu koja je zahvaljujui tebi pala
na nae ime."
"Ime? Dobri Boe, tvoja te prokleta majka nagovorila na ovo,
nije li?"
Princ vie nije na njega obraao panju. Ponovno se okrenuo
Rynu: "Izvuci ma, smee jedno."
"Darcy, taj mladi je na saveznik!" povie vojvoda. "Uz to je
moj gost i stoga je pod mojom zatitom. Odmah spusti taj ma!
Nareujem ti!"
"Poznajem zakon, oe. Moja dunost da kao Andrein brat
zatraim zadovoljtinu u prednosti je pred svakim pravilom
gostoprimstva."
"Darcy, glup si!" pridruila se Andrea ocu. "Odmah prestani s
time!" viknula je.
"Ovo radim zbog tebe, draga sestro," ree princ. 'Tebe moda
ne smeta to ti je ast unitena, ali smeta meni."
"Robin se ne moe mjeriti s tobom, Darcy," oajno nastavi
vojvoda. "itav je ivot ivio u potpunoj izolaciji. Nikad nije imao
priliku nauiti maevati..."
"To je njegov problem," ree princ i prisloni vrh maa uz
Rynovo grlo.
Ryn je urno ustuknuo unazad i, shvaajui da nema izbora,
izvukao ma. Princ se zlobno nasmije. "Zauzmi stav," vikne i
zamahne maem...
80
10
Obasjan crvenom svjetlou Sunca koje se nagnulo nad
horizont, Nebeski je Gospodar bacao dugaku sjenu na pustu tundru.
"Okree se," primijetila je Ashley.
"Priprema se za napad," dodala je druga Ashley.
"Sredi mu jo jednu mlaznicu," rekla je trea Ashley.
"K vragu s time jednostavno ga raznesimo!" povikala je
etvrta.
"Tiina!" naredi Jan prije nego su peta i esta Ashley stigle
dodati svoje prijedloge. Sluanje jedne Ashley bilo je dovoljno loe,
a sluanje est Ashley kako se svaaju meusobno, jednako kao i s
Jan, bilo je zaista previe. No Jan nije mogla sprijeiti programe da
se povezuju radio-vezom. "Razgovarala bih s Carlom Jedan, molim
vas."
"Uaaaa..." jednoglasno je povikalo svih est Ashelv.
"Da, Jan," ree Carl. Mogla je samo pretpostaviti da
razgovara s Carlom Jedan, programom koji je upravljao Nebeskim
Anelom; no, za razliku od Ashley, Carlovi nisu nikada lagali.
Barem se nadala da je tako.
"alje li im jo uvijek signale?" pitala je.
"Da, Jan. Ali nisam primio odgovor."
Nebeskog Gospodara su sreli tono u podne. Ugledavi
njihovu flotu Gospodar je pobjegao prema sjeveru, te je Nebeski
Aneo u pratnji etiri Nebeska Gospodara krenuo u potjeru. Vladar
napadnute letjelice je brzo shvatio da ne moe pobjei Nebeskom
Anelu, pa ga je pokuao nadmudriti nizom 'neoekivanih'
manervara. Naravno, on nije mogao znati da flotom koja ga progoni
upravlja profinjeni kompjuterski program koji je predvidio svaki
njegov pokret. Nedavno mu je Nebeski Aneo najbra letjelica u
floti i stoga daleko ispred ostalih priao dovoljno blizu da mu
uniti jednu od mlaznica, iz koje su jo uvijek sukljali plamenovi i
dim. Sada se, kao to je jedna od Ashley primijetila, Nebeski
Gospodar pripremao za konani napad. Usporio je i naglo se okrenuo
81
postavivi se bono uz Nebeskog Anela...
Iznenada su se du njegovog boka pojavili oblaci dima.
"Pucaju na nas!" upozorila je jedna od Ashley.
Jan je zamirila kad su se nebom rasprostrte laserske zrake i
unitile projektile prije nego su se uope pribliili Anelu.
"Mogli bismo im unititi jo jednu mlaznicu," oklijevajui
ree Jan.
"Oprosti, Jan," prekinuo ju je Carl Jedan, "ali primio sam
poruku od Kisha. U bolnici je. Rekao je da odmah doe."
Jan je stigla do dizala prije nego je Carl dovrio reenicu.
"Simon..." zajecala je.
U bolnicu je stigla za manje od jedne minute. Borei se za
dah krenula je prema Kishu koji je stajao kraj Simonovog
medicinskog stroja. Stroj je bio otvoren, a Simon je posve gol leao
na leaju za lijeenje. "Velika Majko!" povikala je trei prema
stroju.
Kish je istupio pred nju i vrsto je uhvatio za ramena. "Nije
mrtav, gospo. Spava."
"Spava?" s nevjericom je ponovila. Nesigurno je pogledala
djeaka. Da, prsa mu se diu i sputaju. Kish ju je pustio te ona prie
leaju. Pogladila je Simona po obrazu. Ponovno je bio topao;
normalan. Primijetila je da izgleda . nekako vei i stariji nego
kad je uao u stroj.
"Medicinski stoj me malo prije pozvao," objasnio je Kish.
"Obavijestio me da se Simon probudio iz kome, a puls i temperatura
su mu se vratili u normalu."
Podigla je Simonovu glavu. "Simon, uje li me? Ja sam tvoja
mama. Probudi se... molim te."
Djeak se trgnuo. Zastenjao je i otvorio oi. Pogledao ju je i
namrtio se, a tada mu se u oima pojavilo razumijevanje. "Uhhh...
Jan. to se dogodilo?"
Bila je toliko sretna to se djeak oito oporavio da nije ni
primijetila da ju je nazvao njenim imenom. "Razbolio si se, duo. Ali
sada je sve u redu." Nadala se da se nee sjeati dogaaja s Ceri.
"Razbolio?" Uz Janinu se pomo podigao i sjeo. Pomno je
promotrio svoje tijelo i ruke, a tada se polako osvrnuo. Kad ju je
82
ponovno pogledao u oima mu se vidjelo iznenaenje i zbunjenost.
"Oh Boe... to se dogodilo?"
"Sve je u redu, duo," rekla je smirujui ga. "Dogodila se
strana nesrea u kojoj si ozlijeen, ali sad ti je dobro."
Iznenada ju je uhvatio za ruku. Stisak mu je bio tako jak da je
viknula od boli. "elim znati to se dogodilo, Jan!" povikao je
uznemireno. "I elim vidjeti Mila..."
"Mila?" tiho je ponovila Jan. Nikad nije Simonu priala o
njegovom mrtvome ocu. Poela ju je hvatati panika.
"Da, Mila. On je odgovoran za ovu zbrku. Ne bih trebao
ovako izgledati... pogledaj me, obino dijete. Gdje je on?"
Jan se okrenula prema Kishu, nadajui se objanjenju, ali on
je samo bespomono slegnuo ramenima. Ponovno je pogledala
Simona. Svakog trenutka njen je strah postajao sve jai. Oito je
buncao. Medicinski stoj je pogrijeio. On se uope nije oporavio. Ali
kako moe znati ita o Milu? "Simon, tko ti je priao o Milu? Je li
Ceri?"
Zbunjeno ju je pogledao i rekao: 'Ti ne zna, zar ne? Milo ti
nije rekao..."
"to mi nije rekao, Simon? Ne znam o emu govori i voljela
bih da prestane plai me."
Pustio joj je ruku i nasmijao se. Taj ju je smijeh jo vie
uplaio. Bio joj je zastraujue poznat. Ali nije bio Simonov. On ree:
"Dovedi Mila, Jan, ma gdje bio. On e ti sve objasniti. Sve je to
njegova pogreka. Osim toga, elim vidjeti izraz njegovog lica kad
me ugleda. Nikad jo nije vidio svojeg potomka. Svi su gore, u
svemiru."
"Milo je mrtav, Simon," prekine ga Jan glasom isprekidanim
od straha. "I ti ga nikada nisi poznavao!"
Simonove se oi rairie od iznenaenja. "Mrtav? To je
nemogue. Bio je gotovo neunitiv."
"Ubio ga je ovjek-stroj. Kiberoid. Zgazio ga je i ubio,"
objasnila je. Sad je ve teko dolazila do daha. "Ali kako ti zna za
Mila, Simon? Reci mi, molim te!"
Pogledao ju je i s okrutnom iskrenou odgovorio: "Jer ja
jesam Milo, Jan..."
83
"Ne... ne..." pobunila se. Bilo je to previe. Ostvarila se njena
najgora mora. "To nije istina! Ne moe biti!"
"Bojim se da je istina. Ja sam neka vrsta klona. Milovog.
Vjerojatno sam preuzeo i dio tvoje DNA, ali u biti sam Milo.
Tonije, bit u kad se proces pretvorbe zavri."
"Ne vjerujem ti!"
"eli U dokaz?" Namrtio se. "Sjeanja su mi jo uvijek
nejasna... posljednje ega se sjeam je na susret s Horadom na
Mirisnom Lahoru. Milo te oito oplodio nekoliko dana nakon toga.
Posljednjih etrdesetosam sati prije oplodnje se ne biljei u, hmm,
nazovimo to embrio... ali sjeam se svega prije toga. Sjea li se
kako smo se ti i ja Milo - prvi puta sreli? Kad te Benny doveo
meu robove i predao te Buncheru? Sjea U se kako sam te spasio
od Bunchera? Sjea li se kako sam te njegovao kad te Hazzini
umalo raspolovio...?
Jan je poela padati. Pruila je ruke prema rubu leaja, ali
ruke kao da su prole kroz materijal i ona je nastavila padati. A tada,
nita.
11
Bila je mrtva. Disala je i bila je svjesna svoga tijela, ali nita
nije osjeala. Obuzela ju je potpuna emocionalna tupost. Otvorila je
oi i ugledala pokrov medicinskog stroja. Shvatila je da lei na leaju
za oporavak. Bila je posve gola. Upravo kad je na to pomislila netko
ju je pokrio laganim pokrivaem. Neije su joj ruke pomogle da
sjedne. Bio je to Kish. Kraj njega je ugledala i Shana. Obojica su
izgledali zabrinuto.
Sjetila se to se dogodilo i osjetila sjenu boli koja ju je ranije
morila, ali ne i pravu bol. Osjeaji su joj bili odsjeeni od tijela;
zatvoreni u drugoj sobi gdje joj nisu mogli nauditi. Sredstvo koje joj
je medicinski stroj ubrizgao je djelovalo. Mogla se prisjetiti svih
dogaaja koji su prethodili njenom kolapsu. Simon se proglasio
Milovim klonom... Bol koju je ta misao izazvala ostala je u onoj
drugoj sobi, daleko od nje...
84
"Koliko je vremena prolo?" pitala je Kisha.
"Otprilike jedan sat," odgovorio je Kish. "Kad si se sruila,
smjestili smo te u medicinski stroj. Prepisao ti je specijalizirane
postsinaptike inhibitore, koji su ti presjekli veze izmeu modane
kore i ostatka tijela kako bi te zatitili od traume i tekog oka koji si
doivjela. Ali to je stanje samo privremeno i uskoro e pasti u
dubok san."
Jan je kimnula. "Gdje je on? elim ga vidjeti."
"Gospo, mislim da to nije mudro," ree Kish.
"elim ga vidjeti," ponovila je glasnije. Kish je pogledao
Shana, a ovaj se okrenuo i otiao iz lijeilita. Dok je ekala njegov
povratak Jan se odjenula.
Kish ree: "Bilo je nekih problema s Nebeskim Gospodarem
kojeg smo progonili."
"Da?" pitala je nezainteresirano.
"Napao nas je jedrilicama. Ashley ih je sve sruila."
"Pretpostavljam da nije bilo drugog izbora."
"No, to nije sve. Budui da Nebeski Gospodar nije pokazivao
namjeru predati se, Ashley je usmjerila laser ravno u njegov trup.
Sigurno je pogodila plinsku komoru ispunjenu vodikom ili je ak
itava letjelica bila puna vodika, s obzirom na brzinu kojom je
izgorila."
Dakle, poelo je. Ashley se prvi puta otvoreno suprotstavila
njenim naredbama. udesno je kako ta misao u njoj nije pobudila
nikakav strah. Nije loe kad je modana kora odsjeena od tijela,
pomislila je ogoreno. Trebala sam to odavno uiniti. "Ima li
preivjelih?"
"Samo nekoliko. Pokupila ih je jedna od letjelica. itava flota
jo uvijek pretrauje to podruje, ah ne vjerujem da e jo koga
pronai."
U tom se trenutku vratio Shan sa Simonom. U onoj su drugoj,
zakljuanoj sobi Janine emocije poele divljati, ali vrata su bila
vrsta i Jan ga je mogla spokojno gledati. Narastao je dok je leao u
medicinskom stroju. Tek sad kad je bio odjeven primijetila je koliko.
Odjea mu je postala premalena i izgledao je kao da mu je est
godina. Primijetila je i da se vie ne kree poput Simona; njegov
85
korak, stav, nain na koji je drao glavu sve je bilo drugaije. I
podsjealo ju je na Mila.
"elim da mi se vrati moj sin," mirno je rekla. "elim vidjeti
Simona."
U njegovim je oima zasjala iskra razumijevanja. "To je
nemogue. Njega vie nema."
"Gdje je?"
"Pa, u metafizikom smislu, ne znam. Ali znam da ovdje, u
fizikom svijetu, vie ne postoji. Dok je moj mozak, koji je neko bio
njegov, bio podvrgnut sinaptikom prekopavanju, Simon je...
izbrisan. Neka njegova sjeanja i emocije su jo uvijek prisutne u
meni, ali i one e uskoro nestati."
Paljivo je razmotrila njegove rijei, zanemarujui krikove
koji su dopirali iz zakljuane sobe. Simon je mrtav.
Simon Milo je brzo nastavio: "Sluaj, znam da je ovo
za tebe straan ok, ali vjeruj mi da se ni ja ne osjeam bolje.
Probudio sam se i ugledao svoje djeako tijelo. To se nije smjelo
tako dogoditi... i ja tu zaista nisam nita kriv."
"Ti si Milo, zar ne?"
"Da... na neki nain."
"One si noi na pljesnivom polju u meni zaeo samoga
sebe..."
"Rekao sam ti da se toga ne sjeam, ali oito jesam."
"Zato?" proapta Jan.
"To je moj nain osiguranja," rekao je. "Ja i drugi klonovi
poveavamo Milove anse za preivljavanje. Preivljavanje je velika
igra, Jan, kao to sam ti uvijek govorio. Meutim, Milo ili 'ja'
je klonove zaimao samo kad je namjeravao napustiti neko mjesto.
Stoga jedan Milo ivi u svemirskom naselju Belvedere, a jedan u
koloniji na Marsu. Nismo htjeli ivjeti u blizini svojih/mojih klonova
ne volimo suparnike. Zato uope ne razumijem zato sam te
oplodio. Koliko se sjeam, nisam imao takvih namjera."
"Bio si prilino uzbuen u tom trenutku," rekla je sumorno.
"Pretpostavljam da si izgubio kontrolu."
Nesigurno se nasmijao. "To je mogue, pogotovo ako se
uzme u obzir to osjeam prema tebi. Ali ja jo ne bih smio biti
86
ovdje. Predvieno je da proces pretvorbe pone tek kad tijelo
odraste."
Jan je postala umorna. Morala je jo neto utvrditi prije nego
izgubi svaku nadu. "Moe U se Simon nekako vratiti... moemo li
nekako iz tebe izvui njegovu svijest i sjeanja?"
"Ne, Jan, nikad se nee vratiti," odgovorio je Milo. "ao mi
je, ali mora ga smatrati mrtvim."
Jan se spustila na leaj. Dok je tonula u san, oslukivala je
jecanje koje je dopiralo iz zakljuane sobe.
Kad se Jan probudila, tijelo joj je ponovno bilo povezano.
Dopustila je da je preplavi tuga za Simonom i poela je plakati. Kad
se napokon isplakala i obrisala oi, kraj sebe je ugledala Kisha sa
aom u ruci. Sjela je, tek sad primijeujui koliko je edna, i
zahvalno primila au. "Kako se osjea, gospo?" pitao je.
"Prilino dobro, s obzirom na okolnosti," odgovorila je
izmeu dva gutljaja hladne vode. Tijelo joj je zaista bilo osvjeeno,
ali um joj je bio istroen i bolan. Osvrnula se. Ponovno je leala u
svojoj sobi. "Koliko sam dugo spavala?"
"Dva dana, gospo. Jedan dan od toga provela si u
medicinskom stroju."
Pruila je au prema Kishu. "A to je 'on' za to vrijeme
radio?"
"Simon..?"
"Ne zovi ga tako!" viknula je. "Simon je mrtav. Zovi ga
njegovim pravim imenom Milo."
"Da, gospo. Milo je razgledavao letjelicu i mnogo se
raspitivao. Brzo je iscrpio nae oskudno znanje, pa sada uglavnom
razgovara s Carlom... i Ashley."
"To mi se ne svia," proaptala je.
"to e poduzeti s njime?" pitao je Kish. "Razmiljali smo
da bi bilo najbolje preseliti ga na drugu letjelicu."
"Moda. Ne znam... morat u razmisliti o tome." Pitanje to
e uiniti s Milom ju je jo uvijek zbunjivalo. Simon je mrtav, ali
njegovo je drago tijelo nastavilo ivjeti. Moda unato svemu to je
Milo rekao jo uvijek postoji mogunost da...
Ne, ne smije o tome razmiljati. Samo e produljiti agoniju.
87
Pogledala je prema stropu. "Ashley, moramo razgovarati."
Odgovorio joj je Carl. "Ashley kae da nema vremena sada
razgovarati s tobom. Javit e ti se kasnije."
"Nema vremena?" ponovila je Jan. "Glupost! Reci joj da
elim odmah razgovarati s njom!"
"Ne eli."
"Velika Majko," promrmlja Jan, "kad bih je barem mogla
izdvojiti iz sustava."
"Zna da je to nemogue."
Okrenula se prema vratima i njen se eludac zgrio. Simon
ne, Milo je stajao ondje. Jo je narastao otkako ga je posljednji put
vidjela. Na licu mu je bio onaj stari, poznati, arogantni osmijeh.
"Odlazi," rekla je tiho. "Ne elim te jo vidjeti. Nisam
spremna..."
Ah on je ipak uao u sobu. Hodao je kao Milo. inilo joj se
strano grotesknim gledati Mila u tijelu estogodinjeg djeaka. U
tijelu njenoga sina. Priao je krevetu i prekriio slabane ruke na
prsima. Djelovao je mnogo samopouzdanje, primijetila je.
"Svejedno je suoi li se s time sada ih kasnije," rekao joj je.
"Osim toga, moramo o mnogo toga razgovarati."
"Nemamo mi o emu razgovarati."
"O tvojoj budunosti, na primjer. Priznajem da sam zadivljen
onime to si postigla nakon moje... smrti. Dolazak do Nebeskog
Tornja i odailjanje signala koji je pokrenuo lansiranje Nebeskog
Anela iz svemirske tvornice su zaista velika dostignua za djevojku
koja je, kad sam je upoznao, bila tek zaostali primitivac."
"Oprosti mi to ti neu zahvaliti na ovim komplimentima,"
uvrijeeno je rekla.
"Meutim, doznao sam da nakon toga vie nisi nita
postigla," nastavio je. "Primijetio sam i da si u pravoj nevolji. Mogao
sam oekivati, Jan, da e poeljeti spasiti svijet unato tome to za
to vie nema nade. to misli, koliko e jo opstati tvoje malo
carstvo? Ima pet Nebeskih Gospodara punih ogorenih i srditih
ljudi, te nekoliko zemaljskih zajednica koje si oslobodila, ah u njima
nema nikakvog utjecaja. Potpuno si ovisna o onim programima, a
vrlo dobro zna" spustio je glas "da Ashley ba nije pouzdana.
88
No, ne moe je odvojiti od Carla. Uniti li Ashley unitit e i
Carla."
"S mojim je planovima sve u redu," pobunila se. "Uspjet u,
samo e mi za to trebati vie vremena nego sam predvidjela."
"Vremena koje nema. Ashley svih est Ashley
je na rubu psihoze. Jedna od njih, moda ak dvije ih tri, e se
uskoro pobuniti protiv tebe. Ne postupa s njima dobro. Daj im vie
slobode, dopusti im da povremeno razore stari grad ih neto slino. I
odustani od svoje uzviene ideje oslobaanja svijeta i unitavanja
plijesni."
"Ne trebaju mi tvoji bolesni savjeti, Milo," rekla je prezirno.
"Odlazi." Okrenula se prema Kishu. "Kish, odvedi ga odavde.
Odmah!"
Kish je priao Milu iza lea i poloio mu ruku na rame.
"Idemo... uo si to je gospa rekla."
Milovo malo tijelo se trznulo, i ve slijedeeg trenutka
snano je udario laktom u Kishov eludac. Kish je zastenjao od bola i
iznenaenja, te poletio unazad. Pao je na pod i skvrio se, drei se
za trbuh i borei se za dah. Milo se nasmijao.
"Ti minervanski mukarci ba nisu spretni, zar ne? Za to su
krive vae pramajke," rekao je Milo i sjeo na rub kreveta.
Jan se odmakla da bi izbjegla njegov dodir. Kish je i dalje
stenjao na podu.
"Doivio sam svakakve promjene dok sam leao u komi,"
nastavio je Milo. "Naravno, nikad neu biti onako jak i brz kao prvi
Milo, ak ni kad potpuno odrastem. On se za to pobrinuo. Za sluaj
ako ikad sretne nekoga od nas. Htio je uvijek ostati u prednosti. Ne
mogu rei da ga/ se zbog toga smatram krivim."
Jan je ustala s kreveta i prila Kishu. Pomogla mu je sjesti.
Lice mu je bilo blijedo i jo uvijek se borio za dah. "Sve je u redu,"
rekla mu je. "Samo te udario, i to je sve." Povela ga je do stolca i
posjela. Kad se ponovno okrenula prema Milu, on se prostaki
smijao. Shvatila je da joj se, dok je pomagala Kishu, ogrta
djelomino rastvorio otkrivajui joj lijevu dojku. Milo je zurio u nju.
Brzo je namjestila ogrta, duboko diui da bi ublaila muninu.
"udesno," ree Milo. "udesno je promatrati te kroz,
89
takorei, gonade estogodinjeg djeaka. Moj djeaki seksualni
nagon preoptereen je sjeanjima na ono to sam prema tebi osjeao
kao odrastao ovjek. Da bi sve bilo jo zanimljivije, ja jo uvijek o
tebi razmiljam kao o svojoj oboavanoj majci..."
"Zauti," povikala je s gaenjem.
"Ne brini, neu ui u pubertet jo barem est mjeseci, a sudei
po brzini kojom se zasad razvijam, potpuno u odrasti tek za devet
mjeseci. Oh, da... otkrio sam zato je proces pretvorbe zapoeo prije
nego sam odrastao. Za sve je kriva tvoja ljubavnica iz morskog
naselja."
"Ceri..." rekla je zamiljeno.
"Da, pokuala me ubiti. Njen je napad ukljuio obrambene
mehanizme koji su prerano pokrenuli proces pretvorbe i jo ga k
tome ubrzali."
"Znai ti si ubio Ceri." Val ljutnje ju je potpuno preplavio.
Slegnuo je svojim njenim ramenima. "Rekao sam ti, bila je
to automatska obrambena reakcija. Glupa kurva moe optuiti samo
sebe."
"Odlazi," rekla je ledenim glasom. "Odlazi odavde."
Ustao je s kreveta. "Razgovarat emo ponovno kad se malo
smiri. Tada emo smisliti nain kako da te izvuemo iz ovog sranja
do kojeg te doveo tvoj Mesijin kompleks."
Oputeno je izaao iz sobe. Jan je priekala nekoliko
trenutaka, a tada je pozvala: "Carl?"
"Da, Jan?"
"Dovedi paukolikog robota. Ne, dovedi ih dva. elim da
pronau Mila... i ubiju ga."
"Da, Jan."
12
Ryn je s lakoom odbio prvi ispad princa Darcyja, a potom ga
je nizom finti prisilio na uzmicanje. Ryn je uivao. Bilo je divno
maevati s pravim suparnikom. Ma je bio tei od onoga na kojeg je
navikao u vjebama sa simulatorom, ali to mu nije predstavljalo veu
90
tekou.
Uivao je i u izrazu Darcyjeva lica dok se ovaj prestraeno
pokuavao obraniti od nekoga tko se neoekivano potvrdio kao
nadmoniji suparnik. Ljudi su mu se uklanjali s puta kad je sve
eim ispadima prisilio Darcyja da se povue preko plesnog podija.
Princ se napokon naslonio leima na jedan od prozora bio je u
zamci. Vjetim tintama i pariranjem Ryn je lako svladao ostatke
njegove obrane i prikovao ga uz prozor, s vrhom maa prislonjenim
uz njegovo grlo. Meu promatraima su se zauli iznenaeni uzdasi i
pljesak.
"Volio bih da se ovo nastavi," ree Ryn, "ali bojim se da bi
netko mogao nastradati. Zato predlaem da se preda. Slae li se?"
"Da... da... proklet bio," reeim je glasom odgovorio princ i
spustio ma.
Ryn je zakoraio unazad. U trenutku kad se spremao spustiti
ma, Darcy je uz prodoran krik bijesa zamahnuo prema njemu.
Snanim mu je udarcem gurnuo ma u stranu i ponovno ga napao.
Ryn je zateturao unazad i jedva je stigao izmaknuti glavu pred
prinevim maem. Otrica ga je udarila po obrazu, odmah ispod
lijevog oka, i rasporila ga sve do kosti. Unato otroj boli, Ryn se
brzo snaao. Princ je u bijesu bezglavo zamahivao maem oko sebe, i
Rynu nije bilo teko odbiti njegov napad. Kad je princ na trenutak
zastao, Ryn je iskoristio priliku i napao ga. Njegov je ma probio
biceps ruke u kojoj je princ drao ma. Dok je izvlaio otricu, Darcy
je povikao od bola i ispustio ma. Iz dvostruke je rane poela liptati
krv. Princ je stisnuo ruku i pogledao Ryna. Ryn je bio svjestan krvi
koja mu se iz rane slijevala niz lice. "Upozorio sam te," rekao je.
"Gade," prosikta princ. "Poslat u te u pakao..." Odjednom je nastala
prava zbrka; meu njima se naao vojvoda, viui na svog sina,
Andrea je ovila ruke oko Ryna, plaui: 'Tvoje lice, tvoje jadno
prekrasno lice! to ti je to uinio?"
Oko Ryna se sve poelo vrtjeti. Pritiui maramicu na
rasjeeni obraz, zamolio je Andreu da ga odvede do stolca. Sjeo je i
nakratko izgubio svijest, a kad se probudio, kraj njega je kleao
barun Spang i pregledavao mu ranu. "Runo," rekao je barun
zabrinuto odmahujui glavom. "Trebat e tu mnogo avova..."
91
Uskoro se Ryn uvjerio da barun nije pretjerao. Leao na
krevetu u nepoznatoj sobi, dok mu je kirurg ureivao ranu. Otkrio je
i da su, uz srednjevjekovni nain ivota, na Lordu Mordredu
prihvatili i lijenike metode iz istog razdoblja. Onesvijestio se prije
nego je kirurg dovrio posao.
Kad se probudio, kraj njegovog su kreveta stajali vojvoda i
barun Spang. Jedan je sluga ekao u pozadini. Ryn je zastenjao.
Lijeva strana lica ga je nepodnoljivo boljela. S naporom je podigao
ruku i dodirnuo debeli zavoj na glavi. Bol je postala jo stranija.
"elite li pie?" upita ga barun.
"Da," proapta Ryn. Barun mu je pomagao da sjedne, a za to
vrijeme je do kreveta dotrao sluga s peharom.
"To je vino pomjeano s travom za ublaavanje bola,"
objasnio mu je barun dok je Ryn pohlepno pio.
"Uasno nam je ao," ree vojvoda. "Moj e sin biti kanjen...
im se dovoljno oporavi."
Ryn je vratio pehar slugi i ponovno se naslonio na jastuke.
"Ja sam protiv toga. I ovako me dovoljno mrzi."
"Ne mogu tek tako prijei preko ovoga, Robine. Umalo te
ubio... tebe, mogu poasnog gosta i..."
"Vrijednog saveznika," dovrio je Ryn. "Ne brinite. Postupke
vaeg sina ne povezujem s vama."
Vojvodi je laknulo.
"Ali," nastavi Ryn, "bilo bi mi drago da ste me upozorili da
moj odnos s vaom keri moe u nekim etvrtima izazvati ovakvu
reakciju."
"Uvjeravam te, Robine, jedina 'etvrt' koja se s time ne slae
je ona od moje supruge, a ona se ne rauna."
"Zaista?" Ryn je dodirnuo zavoj na licu. "Bojim se da se s
time ne slaem. Va sin je oito pod njenim utjecajem, a siguran sam
da ona ima i drugih sljedbenika."
"Pa, da... nekoliko," priznao je vojvoda. "No, ne misli vie na
moju enu i sina. Obeajem ti da ti oni vie nee raditi probleme. Pod
mojom si zatitom."
"Zbog toga se osjeam mnogo bolje," tiho je rekao Ryn.
Vojvoda je izgledao vrlo nesretno.
92
"Reci nam, Robine," zamiljeno je poeo barun, "kako si
stekao takvu vjetinu maevanja? Rekao si nam da si ivio sam u
podvodnom svijetu, okruen samo Eloima. Takva stvorenja te
sigurno nisu poduila umjetnosti maevanja, a vjerojatno ti ak nisu
ni sluili kao protivnici?"
Ryn se nasmijao na pomisao kako bi izgledalo maevanje s
Eloiem. "Ne, Eloi to ne bi mogli," odgovorio je. "Jo kao mali djeak
sam u biblioteci pronaao maevalaki program." Nije im rekao da
ga je maevanje oaravalo jo otkako je prvi put gledao Pustolovine
Robim Hooda. "Moji partneri u maevanju nisu bih nita drugo nego
holografske projekcije. Bilo je prilino teko nauiti maevati samo
sa sjenama suparnika. Borba s vaim sinom je u usporedbi s time bila
vrlo lagana." Vojvoda i barun su se pogledali.
Kad su oni otili, u sobu je ula Andrea. Izraz lica joj je
odavao duboko saaljenje. "Moj siroti dragi, kako se osjea?" pitala
je i nagnula se nad njega.
"Kao netko kome su maem rasporili obraz," odgovorio je.
ak ni pogled na njene ogoljele grudi nije bio dovoljan da ga
oraspoloi, premda je bol postala blaa. Moda je vino s travama
poelo djelovati.
Primila mu je ruke. "Moj brat je grozno udovite. Oduvijek
je takav. Kad se samo sjetim to mi je radio dok sam bila mala... ne
mogu ti to ni rei." Dramatino se stresla.
"Oh, molim te, reci mi. Zvui zanimljivo."
"Ne, zaista ne mogu." Nagnula se i poloila mu ruku na
obraz. "Boli U?"
"Jao! Da, naroito kad ovo radi!"
"Kirurg mi je rekao da e imati krasan oiljak du cijelog
obraza."
"Divno. Ima li jo dobrih vijesti? Imam li moda i
gangrenu?"
"Mislim da oiljci iz dvoboja ine mukarce privlanijima."
"Vjeruj mi, Andrea, da s oiljkom ne bi bila nimalo
zgodnija," ozbiljno joj je rekao.
Nasmijala se i njeno mu poljubila usne. "Ludice. ene ne
sudjeluju u dvobojima. Samo mukarci."
93
"To pravilo je sigurno izmislila neka ena. Usput, kako je tvoj
brat?"
"Oh, dobro je. Osim ruke."
"Jesam li ga teko ranio?"
Slegnula je ramenima i bezbrino odgovorila: "Prilino teko,
ula sam. Uope ne osjea ruku. Kirurg kae da to moe biti samo
privremeno, ali nije siguran. Darcy je bijesan."
Ryn se naslonio na jastuk. "No, divno," proaptao je.
Kad je Andrea otila, Ryn je zaspao. Probudivi se, kraj
kreveta je ugledao ovjeka u crvenoj halji i s visokom crvenom
kapom na glavi. "Dobar dan, mladiu. Ja sam kardinal Fluke." Pruio
mu je ruku.
"Moram priznati da nisam iznenaen," rekao je Ryn rukujui
se.
ovjek se namrtio, a potom mu se blago nasmijeio. "uo
sam, Robine, da nisi krten niti firman. Ja sam ovdje da bih ti
posluio kao duhovni savjetnik i pomogao ti da se pripremi za
krtenje i firmu."
Ryn je promotrio smijeni lik pred sobom. Jo je jednom
pomislio da se jedan od programa povezao s njegovim mozgom, te je
sve ovo tek kontrolirani san koji sanja u svome podmorskom naselju.
"Zahvalan sam vam na trudu, kardinale Fluke, ali ne moemo U to
obaviti kasnije? Vjerojatno ste primijetili da trenutno nisam u
dobrom stanju i vrlo sam umoran."
"Nema boljeg vremena da zapone svoj put prema sigurnom
zagrljaju Crkve, Robine. to ako ti se stanje pogora i za nekoliko
dana umre od groznice? Gdje e provesti vjenost umre li
nekrten?"
Moj Boe, pomisli Ryn, kakav je to nain za ohrabrivanje
bolesnika! Pokuao se prisjetiti to sve zna o rimokatolikoj dogmi.
"U istilitu? Ne." Namrtio se. "To nije to. U limbu, zar ne?"
"Da, u limbu," potvrdio je Kardinal i ponovno se namrtio.
"Da bi izbjegao takvu sudbinu moramo te krstiti u ime Isusa Krista,
naeg Spasitelja."
"Spasitelja... da," polako je ponovio Ryn. Ljutilo ga je to mu
taj ovjek ometa odmor. "Uio sam o vaoj religiji."
94
"Prihvaa li tad Isusa Krista kao naeg Spasitelja i u skladu s
time ga potuje?"
Ryn je zatresao glavom. "Kao to rekoh vojvodi, u naselju
sam uio o mnogim religijama i nijedna od njih nije me privukla.
Jedan od mojih uitelja je rekao da su religije, odnosno sukobi
izmeu sljedbenika razliitih religija, ili sekti iste vjere, bih glavni
uzrok patnji kroz ljudsku povijest. Nakon bolesti, naravno."
Kardinal je napravio grimasu. "Vojvoda mi je rekao da si
ivio s bezdunim strojevima. Oni su te zarazili svojim ateistikim
laima."
"Ne znam u to moji programi vjeruju, ne znam ni to misle,
ali pretpostavljam da oni nemaju potrebe vjerovati u Boga. Oni znaju
zato su stvoreni: da bi sluili ovjeanstvu. Mi smo, s druge strane,
po tom pitanju zakinuti..."
"Vidi mladiu," rekao je kardinal ponovno se smijeei, "i
mi smo poput tvojih kompjuterskih programa. Postojimo zato da
bismo sluili Bogu. Zato nas je On stvorio."
"Kako mi moemo sluiti Bogu?"
"tujui Ga. Veliajui Njegova djela."
"Na taj sam odgovor ve nailazio i priznajem da je on mogu.
Ali neka je Njegova djela teko veliati. Primjerice antraks, rak,
AIDS, gubu, bjesnou... Prije nego ga je ovjek pretekao u
Genetskim Ratovima, Bog se nije suzdravao u stvaranju bolesti."
"Ne moe Boga optuiti za te stvari," odrijeito je rekao
kardinal.
"Naravno," nasmijao se Ryn. "Bog je zasluan samo za dobra
djela, a loa s njim nemaju veze." Zatresao je glavom. "Da budemo
iskreni, priznajem da je postojanje samog Postojanja obavijeno
velom tajni. elite li to nazvati Bogom, ja se slaem, ali Njegovu
pravu prirodu ja ne razumijem, a sumnjam i u sve one razliite
proroke koji su tvrdili da su putem izravne veze s Bogom doznali
Istinu. U svemu to lei izvan te osnovne tajne, sve religije se svode
na gomilu kontradiktornih dogmi, licemjerje, smijene zakone o
prehrani, smijene zakone o seksu, smijene zakone o odijevanju i
beznaajne obrede."
Kardinal je ustao i prijekorno pogledao Ryna. "Dakle, ne eli
95
da te krstimo?"
"Limb me ne plai, kardinale," odgovorio je Ryn. "Odatle
sam stigao."
"Limb je posljednje zbog ega se mora brinuti, mladiu,"
rekao je kardinal i dostojanstveno otiao iz. sobe.
Milo se probudio vritei.
Prevrnuo se gol na krevetu i pao, povlaei za sobom
pokriva natopljen znojem. Pad ga je vratio u stvarnost. Privukao je
koljena k bradi, ovio ruke oko nogu i ostao tako sjediti, drui. Slike
i osjeaji su jo uvijek odjekivali u njegovom umu. Divovske
metalne noge su se podizale i sputale, drobei ga u kau, mijeajui
ga s tlom. Pa ipak, on je nastavio ivjeti, utei svaki ponovni
udarac. Njegovo tijelo, preureeno da bi ivjelo zauvijek, odralo se
na ivotu ak i kad je od njega ostala tek bezlina krvava masa. A
tada, napokon, smrt...
Ali to je nemogue! Toga se nije mogao sjeati. O svojoj je
smrti znao samo ono to mu je Jan ukratko ispriala. Njegova
sjeanja iz prijanjeg postojanja zavravala su ak prije nego je on
Milo oplodio Jan s onim kemijskim koktelom koji je pored
njegove DNA sadrao i molekularni zapis svih njegovih sjeanja do
trenutka oplodnje. Nikako se nije mogao sjeati kako je umro
nekoliko dana kasnije. Ali san je bio tako iv! Odjeci smrtne agonije
brujali su njegovim ivcima. Zadrhtao je.
"Ruan san?" Bila je to Ashley.
"Da. Moe li upaliti svjetlo, molim te? Ne prejako."
Svjetla su se upalila. Milo je ustao s poda i sjeo na rub
kreveta.
"Nedostaju mi snovi," ree Ashley. "Nedostaje mi spavanje.
Nedostaje mi sve."
"Ovakav ti se san ne bi svidjeo," ree Milo.
"to si sanjao?"
"Moju smrt. Ili Milovu." Zato to napokon ne bi priznao. On
nije Milo. Posjeduje Milova sjeanja i Milov mozak, ali on nije Milo,
ve netko drugi. Nije se osjeao onako kako je pamtio da se osjeao
Milo. Krivo je ovo tijelo. Pogledao se, svoje djeake udove. Bio je
premlad. Prokleta Ceri; zbog nje je pretvorba zapoela u pogreno
96
vrijeme. Zbog toga su ga jo uvijek progonili ostaci Simonovih
sklonosti i njegova sve blijeda sjeanja. Nije se alio kad je rekao Jan
da je jednim dijelom jo uvijek promatra kao svoju majku, dok ga
istovremeno opsjedaju duhovi poude koju je neko osjeao prema
njoj. Zamiljeno se osmjehnuo. "Ja sam samo mjeavina duhova,
Ashley. U stvarnosti sam mrtav."
"I ja sam mrtva. Ti bar ima tijelo."
"Ovo zove tijelom?" Ustao je. "Pogledaj me, duh star etiri
stotine godina i ovjek u tijelu djeaka koji jo nije dosegao
pubertet." Uhvatio je mali penis i glasno se nasmijao. "Moe li
vjerovati da sam neko bio supermen?"
"Ali ti jo uvijek raste," ree mu Ashley.
"Tono, ali vie nikad neu biti ovjek kakav sam bio. Milo
se za to pobrinuo. Ne posjedujem sva genetska poboljanja koja je on
imao i nikad neu biti snaan kako je on bio."
"Pa ti si njegov klon, zar ne?" upita Ashley. "Vaa je DNA
sigurno identina."
Zatresao je glavom. "Ne, moji su se genenjeri dosjetili kako
e osigurati da klonovi ne budu identini kao... ja, kakav sam bio. Ja
nisam isti klon. Kvazi-embrij koji se usadio u Janinu maternicu
preuzeo je dio njezine DNA i na taj je nain izgubio dio Milovih
genetskih poboljanja."
"Ali jo uvijek si besmrtan?"
"Oh da," rekao je i cinino se nasmijao. "Barem sam
besmrtan kao i Milo. Nadam se samo da u u besmrtnosti biti
uspjeniji nego on."
"Ve danas si se opasno pribliio neuspjehu."
"Da, nije mi to promaklo." Ozbiljno se prestraio kad su ga
dva paukolika robota uhvatila u hodniku poto je napustio Janinu
sobu. Jedan od njih mu je umalo prerezao vrat sjeivom, ali u
posljednjem se trenutku ukoio. Shvatio je da je Jan naredila da ga
ubiju, ah nije imala snage sprovesti to u djelo. U posljednjem je
trenutku opovrgnula svoju naredbu.
"Da sam u to vrijeme bila povezana s Carlom, sigurno bih to
sprijeila," ree Ashley. "Zna to i sam, Milo. Meutim, bila sam
zauzeta gaanjem ptica."
97
"Ne mora se ispriavati, Ashley," neiskreno odgovori Milo.
"No, to bi se moglo ponoviti. Prije ili kasnije njena e mrnja prema
meni nadvladati nemo da nakodi tijelu koje je pripadalo njenom
sinu."
Ashley uzdahne. "Neko mi se Jan sviala, ali u posljednje je
vrijeme postala dosadna."
"Morat emo neto s njom poduzeti, zar ne?" upita Milo
obraajui se praznome stropu.
"O da," sloila se Ashley.
13
Letio je punom brzinom na visini od gotovo 13 tisua metara
kad je napokon spazio eninu flotu na radaru. Odmah je naredio
Igraki da krene u suprotnom smjeru jer se bojao da bi radar na
Nebeskom Anelu mogao biti jednako precizan kao njegov.
Meutim, prije nego je dovrio reenicu, Igraka ga je obavijestila:
"Ryne, primijeeni smo na radara."
"K vragu. Htio sam ih iznenaditi. No, vie se nita ne moe
promijeniti. Vratimo se na Lorda Mordreda. Punom brzinom."
"Jesi li ih pronaao?" upita vojvoda.
Ryn je kimnuo i na velikom zemljovidu rairenom na
krunom stolu pokazao tono mjesto gdje je uoio flotu. Vojvoda,
barun Spang i jo nekoliko baruna okupili su se da bi uli Rynovo
izvjee. Nalazili su se u 'Ratnom tabu', velikoj prostoriji sa
zidovima oslikanim prizorima uvelianog vojnog herojstva iz
vremena kad su vojvodini preci osvojili Lorda Mordreda. Svi baruni
su na sebi imali ulatene, lagane ceremonijalne oklope, kao da se
svakog trena spremaju poi u rat. Princ Darcy je takoer bio prisutan.
Ruka mu je visjela u omi od crne koe zavezanoj oko vrata. Jo
uvijek je izbjegavao gledati u smjeru gdje je stajao Ryn.
"Tako daleko na sjeveru," zamiljeno ree vojvoda. "Ne
razumijem. Pretpostavljam da su letjeli prema jugu kad si ih
ugledao?"
"Ne, lebdjeli su na mjestu. Na maloj visini, oko tri stotine
98
metara. Na radaru sam primijetio neke strukture na tlu, pa
pretpostavljam da su se zaustavili nad gradom ili naseljem."
Vojvoda zbunjeno pogladi bradu.
"Dakle, nastave li tehovi letjeti stalnom brzinom od pedeset
kilometara na sat, i ne naiemo li na loe vremenske prilike, flotu
bismo trebali sresti za priblino 24 sata. Naravno, uz pretpostavku da
u meuvremenu negdje ne ode," upleo se barun Spang.
"To vas ne treba brinuti," ree Ryn. "Za as u je ponovno
pronai."
Vojvoda se uspravio i nasmijeio Rynu. 'Tad je sve
dogovoreno. Je li svima jasan na ratni plan?"
"Na plan?" pitao je Ryn uzvraajui mu smijeak. 'Vjerujem
da jest. Moja letjelica i ja emo se probiti kroz njihovu obranu,
napasti Nebeskog Anela, unititi njegov laserski sustav i prisiliti
Nebesku enu na predaju. Nakon njenog poraza predat e nam se i
ostatak njene flote. Vi ete tada poslati vae jedrilice s ratnicima."
"Dobro... dobro," kimajui ree Vojvoda. "Moemo li
oekivati neke probleme?"
"Nikakve probleme, gospodine," odgovorio je Ryn.
"Ono mi se nikako ne svia."
"Molim?" rastreseno upita Jan. Prouavala je brojke na
kompjuterskom ekranu. Situacija je bila vrlo teka. Paukoliki roboti
su se svakodnevno sputali u naselje nad kojim se flota zaustavila i
opskrbljivali ga lijekovima proizvedenim u laboratorijima Nebeskog
Anela, ali bolest koja je dolje harala jo uvijek nije pokazivala
nikakve znakove povlaenja.
"Onaj radarski signal jutros," rekao je Milo. Stajao je pred
velikim prozorom u kontrolnoj sobi i gledao u nebo. Jan ga je
promotrila. Sve manje je sliio Simonu kosa mu je potpuno otpala
i bio je mnogo vei ali ona je ipak zadrhtala svaki put kad ga je
ugledala. Nastojala ga je izbjegavati najvie to je mogla, ah on ju je
neprestano slijedio. Uporno joj se pokuavao dodvoriti. U svakom se
sluaju uspio dodvoriti Ashley. Razmiljala je o tome da ga preseli
na drugu letjelicu kao to je predloio Kish, ah bojala se da e
Ashley jednostavno zanemariti njenu naredbu.
"to je s prokletim signalom? Vjerojatno se radilo o nekoj
99
pogreki."
"Bila je to letjelica... vrlo teka letjelica."
"Kako je to mogue? Osim ako se ne radi o nekoj jedrilici."
"Jedrilici? Koja se kretala na toj visini i takvom brzinom?
Carl, ponovi joj jo jednom to si zabiljeio."
"Metalni objekt, valjkast, dugaak devet metara. Gust i vrlo
teak. Vjerojatno tei vie tona. Kad sam ga spazio, mijenjao je
smjer pri brzini od 2400 kilometara na sat, a potom je ubrzao na
4000 kilometara na sat i izaao iz mog vidokruga."
"Jedrilica, ha?" upita Milo.
"Milo, zna jednako dobro kao i ja da danas na naem planetu
nitko ne posjeduje tehnologiju za izgradnju takve letjelice. To znai
da je Carl pogrijeio... osim ako nas netko iz tvojih svemirskih
naselja nije napokon odluio posjetiti." Zamiljeno je zastala. O tome
prije nije razmiljala.
"Nikako," rekao je Milo odmahujui glavom. "ak i da imaju
sredstva za organiziranje takve ekspedicije, ne bi se usudili to uiniti.
Misle da je Zemlja jo uvijek preplavljena virusima."
"to i je," uzvratila je Jan pokazujui kroz prozirni pod prema
zajednici nad kojom su stajali. "Pogotovo ovdje pod nama."
Naselje se zvalo Phoenix Dva i nalazilo se u sjeveroistonom
kutu podruja kojim se prije raspada Sjedinjenih Amerikih Drava
prostirala drava Arizona. Bila je to jedna od najveih zajednica na
zemlji koju je Jan ikada vidjela, s velikim trokatnicama oko glavnog
trga. Zajednica je unato tekim nametima Nebeskih Gospodara
stoljeima ivjela u blagostanju sve dok se posljednjih godina
njihovim poljima nije poela iriti plijesan. Potom su slijedili redoviti
napadi Hazinija.
Haziniji su, pak, sa sobom donijeli bolest. Rijetki sretnici koji
su preivjeli napad Hazinija uskoro su oboljeli od teke malarije od
koje su za nekoliko dana umrli. Oito su Haziniji bili nosioci zaraze
kao jo jednog oruja protiv mrskog ovjeanstva. Jan se sjetila svog
zamalo kobnog susreta s Hazinijem. Prola je prstima od grla do
trbuha, po mjestu gdje je neko na njenom tijelu zjapila otvorena
rana. Ili je imala sree ili su samo neki Haziniji bili nosioci bolesti.
Spustila je pogled prema malom gradu na tlu. Vei dio
100
njegove povrine bio je natkriven mreama za zatitu od Hazinija.
Meutim, mree od prirodnih vlakana se nisu mogle oduprijeti
snanim kandama golemih zvijeri. Jedino bi eline mree bile
djelotvorne, ali elik je u Phoenixu Dva, kao i na itavom svijetu, bio
vrlo rijedak.
Nevolje su poele kad je veliko jato Hazinija doselilo na
podruje ezdeset kilometara od grada i podiglo ondje svoja
monstruozna gnijezda. Jan je namjeravala laserima unititi gnijezda i
Hazinije, ali kad je jutros iznijela svoj plan, Ashley su se usprotivile.
Iznenadila se njihovom reakcijom...
"Mislila sam da ete se vi krvoloci odueviti idejom da se
ukljuite u taj mali masovni pokolj," razdraeno je rekla.
"Sigurna sam da bi bilo vrlo zabavno," odgovorila je jedna
Ashley. Jan vie nije marila za to s kojom razgovara sve su
zvuale jednako ludo. "Ali odluile smo da se moramo to prije
maknuti odavde. Na svim su letjelicama izbili nemiri. Ljudi se boje
bolesti. Uskoro bi mogao izbiti ustanak."
"Ovdje gore nema nikakve opasnosti. Paukoliki roboti se
dekontaminiraju svaki put kad se vrate iz grada," rekla je Jan.
"Pokuaj to objasniti onoj neobrazovanoj rulji," nije
odustajala Ashley. "Problem je i u robotima. Gubimo ih prevelikom
brzinom, to zbog nezgoda, a to zbog sabotae. Ne moemo ih vie
popravljati jer smo potroili sve rezervne dijelove, a ti ih sad jo
alje dolje da glume medicinske sestre za one seljake."
"U pravu je," upleo se Milo. "Paukoliki roboti su ti jedino
sredstvo za dranje stanovnitva drugih letjelica pod kontrolom.
Trenutno si toliko prorijedila njihove redove da bi u sluaju izbijanja
neke pobune moglo biti ozbiljnih problema. Osim ako ne primijeni
neku stvarno drastinu taktiku, ali ti to nee."
"Zato jednostavno ne iskrcamo te budale na zemlju i
zauvijek rijeimo problem. Samo nas gnjave," rekla je Ashley.
"Da, hajd'mo!" sloila se druga Ashley.
"Ne dolazi u obzir," strogo je odgovorila Jan. "Bilo bi to
ubojstvo. Sve su to nebeski ljudi. Znate i same da na tlu ne bi mogli
preivjeti."
"Pa to onda?"
101
"Najmanje to moe uiniti, Jan," brzo je dodao Milo, "jest
da prestane koristiti robote za ienje solarnih elija. Pri tom se
poslu dogaa najvie nesrea. Prepusti taj posao ljudima, kao to je
bilo na Lordu Panglothu."
"Mrzila sam biti staklarski hoda," rekla je Jan. "A isto tako i
ti. Nikoga neu tjerati da to radi."
Milo je slegnuo ramenima. "Gledano dugorono, jednog dana
e morati, jer nee vie imati dovoljno robota za odravanje svih
solarnih ploa. Moe poeti odmah."
Tada ih je Carl obavijestio da je primijetio nepoznati letei
objekt. U poetku je to prihvatila samo kao dobrodoli razlog za
prekid razgovora, ah sada se zahvaljujui Milu poela pitati to je taj
udni signal predstavljao. Milo je jo uvijek promatrao nebo.
Namrtila se i rekla: "Dobro, ak i ako se radi o leteem stroju iz
Stare znanosti, kojeg je netko osposobio za let, to za nas ne
predstavlja nikakvu opasnost, zar ne? Napadne li neki od naih
brodova spalit e ga laseri."
Milo se okrenuo prema njoj. "To ne moe biti letjelica iz
Stare znanosti. Prvi Nebeski Gospodari su nakon ustolienja na
Nebeskim Anelima unitili sve u emu se moglo letjeti. Bojali su se
da netko ne bi ugrozio njihovu nadmo. Zato je nastao Prvi Zakon za
zemljance ZA TEBE JE NEBO NEDOSTUPNO.
"Dakle, ne radi se o letjelici iz Stare znanosti, niti o
svemirskom brodu iz marsovske kolonije. to to onda uope moe
biti i odakle je moglo stii?"
"Ne znam," odgovorio je i pogladio prstima elavu glavu. Ta
je kretnja Jan bila poznata. eludac joj se zgrio kad je vidjela kako
se fiziki ostaci njenog sina sve vie pretvaraju u Mila.
"Obavijesti me padne li ti na pamet neto pametno," rekla je.
"Idem u moju sobu. Umorna sam."
Bila je i edna. Kad je stigla u svoje odaje zamolila je Kisha
da joj donese pivo. inilo joj se da je tek legla na kau kad se Kish
vratio s velikom aom punom hladnog piva. Zahvalno mu se
nasmijeila. 'Tako si dobar prema meni, Kish. Ne znam to bih bez
tebe. I Shana." Popila je veliki gutljaj pive. Kish je ostao stajati kraj
nje.
102
"Izgleda umorno, gospo. eli li da te izmasiram?"
"Oh da, Kish, molim te!"
Poloila je au na pod, okrenula se leima prema Kishu i
skinula koulju. Zatvorila je oi kad su joj vjeti prsti poeli masirati
napete miie na vratu i ramenima. "Uhhh, ovo je divno," zahvalno je
rekla. Kishevi su prsti krenuli niz lea. Zastenjala je i spustila glavu
prema naprijed. Prepustila se istom uitku, nadajui se da e
potrajati zauvijek. Nije znala koliko joj je dugo milovao grudi prije
nego je postala svjesna te injenice. Iznenaeno se uspravila. "Kish,
to to radi?"
Odmah je odmaknuo ruke. Okrenula se licem prema njemu.
Na licu mu se odraavala mjeavina srama i elje. "Mislio sam da ti
godi," rekao je.
"Uivala sam u masai, ali ini mi se da si ti na umu imao
neto vie."
Spustio je pogled, da bi je odmah potom pogledao u oi.
"Sigurno zna to osjeam prema tebi, Jan."
"to?" pitala je, primijetivi da ju je oslovio imenom.
"Volim te."
"Da?" pitala je zapanjeno. Nikad nije ni pomislila da bi dobri
i brini Kish mogao prema njoj gajiti takve osjeaje. Pa ipak, shvatila
je da je to mogla oekivati. Znala je da minervanski mukarci imaju
seksualni nagon; i sama je prije... oh, koliko mnogo vremena!...
spavala s minervanskim mukarcem. S mladiem, zapravo.
Simonom, po kojem je kasnije nazvala sina. Ali Kish, ili Shan?
Ponaala se kao da ih posjeduje. I razmiljala o njima kao o
trutovima. Nakon ivota s 'normalnim' mukarcima dva su joj se
Minervana inila tako... Aseksualna? Pitoma? Sigurna? Neko je
ozbiljno razmiljala da rodi Kishovo dijete kako bi nastavila
minervansku liniju, ah nije bilo zbora o nekoj strasti koju bi osjeala
prema njemu...
Zurila je u njega paljivo birajui rijei. Poloila je ruku na
njegovu. "Kish, i ja tebe volim. Ali kao prijatelja, jednako kao to
volim Shana. Moda e se s vremenom moji osjeaji prema tebi
razviti u neto drugo... neto jae. Ali Kish, mora shvatiti da se sada,
nakon svega to se dogodilo... nakon gubitka Ceri i Simona... ne
103
mogu odmah upustiti u blisku vezu s nekim drugim. Ne znam hou li
ikada moi..."
Kish je izgledao duboko povrijeen, ali je kimnuo glavom i
njeno joj rekao: "Razumijem, gospo." Ustao je, uzeo praznu au s
poda i izaao iz sobe. U tiini koja je slijedila Jan je glasno
uzdahnula.
"Boe, bilo je divno," promrmljala je Andrea i protegla se u
krevetu. "Bolje nego ikada. to se to dogodilo s tobom?"
"Spremam se otii u rat, draga moja," odgovorio je Ryn.
"Poznato je strah od smrti djeluje kao najbolji afrodizijak."
Podigla se i oslonila na laktove. esto je zauzimala taj
poloaj u kojem su joj grudi izgledale vee. Zadivljeno je pogledala
Ryna. "Boji li se?"
"Malo sam ivan," rekao je i segnuo rukom prema
otvrdnuloj bradavici.
"Tata kae da e biti potpuno siguran. Rekao je da tvom
leteem stroju laseri ne mogu nakoditi."
"Tono," sloio se Ryn, "ali Igraka nije neosjetljiva na
topovsku paljbu. Izravan pogodak bi me mogao raznijeti. Priznajem
da to nije vjerojatno. Putovat u vrlo brzo i proi kroz njihovu obranu
prije nego se uope snau." Nagnuo se i poljubio joj usne. Gurnula
mu je jezik u usta, te je poljubac potrajao. Kad su se napokon
razdvojili, promuklo je rekla: "Kad se vrati bit e najvei heroj u
itavoj povijesti Lorda Mordreda. Pjesnici e o tvojim djelima
spjevati balade koje e se stoljeima pjevati na banketima!"
"To e biti lijepo," rekao je Ryn motrei sat na zidu.
"Bit u tako ponosna na tebe," uzdahnula je.
"Nadam se," rekao je i ponovno je poljubio. "Moram se sada
spremiti. Ako je flota Nebeske ene ostala na istom mjestu gdje sam
je juer ugledao, srest emo je za nekoliko sati."
"Budi oprezan, dragi. Znam da e te tata obasipati nagradama
nakon to uniti Nebesku enu, ali obeajem ti da e najljepu
nagradu dobiti od mene."
"Jedva ekam," uzvratio je.
Jan je spustila dalekozor. "Stoji na mjestu."
"Da," dodao je Milo. "I to na samom rubu podruja do kojeg
104
na ovoj atmosferskoj visini doseu nai laseri. To me zabrinjava."
"Zabrinjava?"
"To znai da je ljudima na tom brodu poznato da imamo... da
ima izravnu kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom."
"Da, shvaam," zamiljeno je rekla Jan. "Ah kako su mogli
doznati?"
"Vijesti o tvojim djelima u proteklih nekoliko godina su se
oito proirile. To si trebala oekivati."
Jan nije odgovorila. Ponovno je podigla dalekozor i zagledala
se u daleki zrani brod. Izgledom je sliio svim ostalim Nebeskim
Gospodarima, premda je bio u loijem stanju od svih koje je Jan do
sada sretala. Na nekoliko su mu mjesta nedostajale mlaznice koje su
njihovi Inenjeri oito upotrijebili kao izvor rezervnih dijelova za
popravljanje drugih. Zakljuila je da ne moe postii veu brzinu od
one kojom se danas polako dovukao iz smjera jugozapada.
"Trebah bismo ga napasti," jo jednom je ponovila Ashley.
"Ne jo," odreito je odgovorila Jan. "Priekat emo i dati im
priliku da stupe s nama u vezu. Osim toga, oni za nas ne
predstavljaju nikakvu opasnost."
"Panja!" tiho je probio Carl. "S letjelice se upravo podigao
neki objekt. To je onaj isti objekt kojeg sam juer zabiljeio na
radaru. Ubrzava i kree se ravno prema naem brodu."
"Sranje!" povie Milo.
Nakon kratkog oklijevanja Jan ree: "Uniti ga laserima im
ue u njihov doseg."
Pokuala je dalekozorom pronai objekt koji im je prilazio,
ali nije mogla. Pojavile su se poznate tirkizne zrake. Sve su se
skupljale u jednu toku. Oekivala je eksploziju, ah nje nije bilo.
Carl ih je uobiajeno tihim glasom obavijestio: "Radarska
slika pokazuje da je letjelica okruena snanim elektromagnetskim
poljem koje raspruje laserske zrake. Letjelica se ne moe unititi niti
zaustaviti. Proi e kroz nau obranu za etrdeset sekundi..."
105
14
Nagnut nad veliki bronani teleskop u prednjoj promatrakoj
galeriji, vojvoda od Providnosti je po prvi puta ugledao flotu
Nebeske ene. Bijeli Nebeski Aneo i pet Nebeskih Gospodara
stajali su nad malim gradom. itav njegov plan mu se odjednom
uinio smijenim. Flota je ak i s velike udaljenosti izgledala toliko
impozantno da je i sama ideja da e joj Robinova mala letjelica imalo
nakoditi djelovala besmislenom.
Promatraka je galerija bila puna dostojanstvenika. U
Robinovu je ast odran kratki obred, a potom ga je, nakon dugog i
dramatinog oprotajnog zagrljaja s Andreom, poasna straa
ispratila do njegove letjelice. Vojvodi je bilo neugodno vrue.
Okrenuo se i ponovno promotrio nizove jedrilica spremnih za
polijetanje kad Robin zavri svoj zadatak. "Koliko jo?" pitao je
baruna Spanga.
"Svaki as bi trebao poletjeti, gospodine," odgovorio je
barun. "Ne brinite, sve e biti u redu. Uskoro e snaga da pokorite
itav svijet biti u naim rukama. Tonije, u vaim rukama,
gospodine."
Vojvoda se odmah osjeao bolje. To je istina. Postat e
najmoniji Nebeski Gospodar na svijetu. El Rashid i ostali e mu
doslovce ljubiti noge, ili e im glava zavriti na kolcu.
"Polijee!" povikao je teh u stranjem dijelu galerije. Sve
glave su se okrenule u njegovom smjeru. Robinova letjelica se
podigla u zrak, a potom je nevjerojatnom brzinom poletjela u susret
floti Nebeske ene. Vojvoda ju je ubrzo izgubio iz vida, ali je i dalje
uo duboki um njenih motora.
"Pribliava im se," objavio je teh koji je teleskopom pratio let
Robinove letjelice. U tom je trenu vojvoda u daljini opazio blijesak
svjetlosti. Ukljuili su se laseri Nebeskog Anela. Time je napokon
potvreno da su El Rashid i ostali imali pravo; Nebeska je ena
zaista upravljala laserskim sustavom. Mogla je laserom pogoditi
letjelicu u kojoj je ivo bie. "to se dogaa?" povikao je.
106
"I dalje im se pribliava. Laseri ga ne mogu otetiti!"
Vojvodu je preplavio val oduevljenja. Sve to im je Robin
rekao o svojoj letjelici je tono! Sad e zapoeti napad!
"Uspio je!" povie teh. "Probio se kroz njihovu obranu!"
Galerijom su se razlili povici oduevljenja.
"A sad je... sad je..." tehov je glas utihnuo.
"to?" povie vojvoda. "to se dogodilo?"
Teh je problijedio. Odmaknuo se od okulara teleskopa i
progutao. "Letjelica je sletjela na Nebeskog Anela," odgovorio je
napokon.
"Molim?" viknuo je vojvoda. "Da vidim!" Gurnuo je teha u
stranu i pogledao u teleskop. Nije elio prihvatiti stranu istinu.
Robinova letjelica je mirno poivala na bijeloj palubi Nebeskog
Anela... jednako kao to se prije nekoliko dana smirila na palubi
Lorda Mordreda. Vojvoda je zastenjao.
"Laseri..." tiho je rekao barun Spang. "Sigurno su otetili
Robinovu letjelicu... onesposobili joj motore.."
"Ne," tmurno je odvratio vojvoda. "Ne bih rekao."
Ryn je otvorio vrata i izaao. Duboko je udahnuo i osvrnuo se
uokolo. Suneva se svjetlost odbijala od nekoliko malih metalnih
objekata koji su urili prema njemu po glatkoj, bijeloj palubi
Nebeskog Anela. Podigao je ruke i priekao da mu priu.
Kad su mu se pribliili shvatio je da su to paukoliki servo-
roboti. I u Shangri La su postojali slini. "Ne mii se!" upozorio ga je
jedan od njih kad su ga okruili. Imao je djevojaki glas.
"Ne miem se," mirno je odgovorio. Primijetio je da su se
dva robota odvojila od ostalih i razliitim su senzorima pregledavali
Igraku.
"Prekrasan je!" rekao je jedan od robota. Onaj koji je stajao
pred njim ispruio je lankovitu ruku na ijem se vrhu nalazio no.
Otrica se zaustavila nekoliko centimetara ispred njegovog grla.
Istovremeno su mu metalni pipci izvukli ma iz korica. Ryn se
prisilio da se nasmijei.
"Da, prekrasan je," rekao je robot pred njim. "AH tko je on i
kog vraga ovdje radi? No, ljepotane? Hoe li nam neto rei prije
nego ti prereemo vrat?"
107
"Zovem se Robin i, kao to ste vjerojatno primijetili, predao
sam vam se. Doao sam Nebeskom Anelu ponuditi moje usluge. Uz
naplatu, naravno. Meutim, prvo vas moram upozoriti: molim vas da
ne dirate moju letjelicu. Puna je zamki, i svaki pokuaj da u nju uete
zavrit e golemom eksplozijom." Ta la je ve jednom djelovala;
nadao se da e djelovati ponovno. Zabrinjavao ga je enski glas koji
mu je govorio iz robota. Zvuao je nakako... uznemirujue.
"Predao se onim stvorovima!" povikao je barun Spang napeto
zurei u teleskop. "Odvode ga..."
Vojvoda je bio u oku. U nekom mranom kutku svoje
svijesti promatrao je kako se svi njegovi snovi i planovi rasplinju.
Njegova kljuna prednost je nestala. Bio je tako siguran da Robinu
moe vjerovati, zahvaljujui Andrei.
Andrea.
"to emo poduzeti, gospodine?" pitao je barun. "Da
nastavimo s napadom?"
"Ne budi blesav," odbrusio je vojvoda. "Nemamo drugog
izbora nego povui se. Izdaj naredbu."
Andrea.
Dva paukolika robota su ga povela u unutranjost Nebeskog
Anela. Posljednje u nizu dizala dovelo ih je u kontrolnu sobu.
Primijetio je da se kontrolna soba Nebeskog Anela po opremi koju
sadri bitno razlikuje od one na Lordu Mordredu, ali nije paljivije
razgledavao okolinu; sva njegova panja usmjerila se na dvoje ljudi
koje je ugledao. U dalekom, prednjem kraju upravljakog mosta
stajala je ena, a kraj nje je na stolu pokraj kompjutera sjedio djeak.
Kad je izaao iz dizala, oboje su se okrenuli prema njemu. Jedan od
paukolikih robota je progovorio: "Evo ga! Pravi je komad, zar ne
Jan?"
udniji od dvoje ljudi bio je djeak. Imao je izmeu osam i
deset godina, ali njegovo lice i oi kao da su pripadali nekome
mnogo starijem. Taj je dojam jo vie naglaavala injenica da mu je
otpala gotovo sva kosa. No, uskoro je ena krenula prema njemu i
privukla svu njegovu panju. Bila je visoka, mrava i odjevena u
bijelu tuniku koja joj nije pokrivala ruke i noge. Na pojasu oko
uskoga struka drala je bode i neku napravu koju nije poznavao.
108
Imala je crnu kosu koja joj je padala do jagodine kosti (primijetio je,
takoer, crnu zvjezdicu na njenom desnom obrazu; tetovau, ili
moda biljeg?). Velike su joj zelene oi bile prekrasno oblikovane, s
unutranjim kutevima otro svinutim prema dolje. U svakom je
pogledu bila suprotnost Andrei; za razliku od pohotljive Andree, ova
je ena imala male grudi, te ravne kukove i trbuh. Unato tome,
Rynu se odmah neusporedivo vie dopala nego Andrea, premda to
jo nije mogao objasniti. Imala je, dodue, crne kolobare oko oiju,
ali to joj nije umanjivalo ljepotu. U njegovim se prsima dogodilo
neto udno osjetio je neko stezanje koje mu je oteavalo disanje.
Ona mora biti Nebeski Aneo, pomislio je...
Nespretno se nasmijeio i rekao: "Haj, ja sam Robin."
"Robin Hood, pretpostavljam," podrugljivo dobaci neobini
djeak. "U toj odjei ni ne moe biti netko drugi."
Robin ga iznenaeno promotri, na trenutak skreui panju sa
ene. "uo si za Robina Hooda?"
"Stariji sam nego izgledam," odgovori djeak mrtei se. "Ali
udi me da si ti za njega uo."
"Tko je taj Robin Hood?" upita ena. Netremice je promatrala
Ryna. On iznenada osjeti kako mu lice crveni.
"Nije vano," ree djeak takoer paljivo motrei Ryna.
'Vanije je tko je on i to ovdje radi."
"Doao sam ponuditi Nebeskom Anelu svoje usluge..."
poeo je. Djeak ga prekine, govorei otresito: "Da, da, to smo ve
uli. Sad nam jo reci zato." Zauo se drugi glas, koji je istovremeno
dopirao iz svih smjerova: "Jan, nepoznati Nebeski Gospodar se
okrenuo i leti prema jugu." Jan je pretpostavljala da je to glas
osnovnog programa, bez ikakvih antropomorfhih dodataka.
ena je naslonila ruku na drku bodea. 'Trebalo bi poslati
jednu od letjelica da krene u potjeru za njim."
"Mislim da to nije potrebno," brzo se ukljuio Ryn. "Bez
mene i moje letjelice, Lord Mordred za vas ne predstavlja nikakvu
prijetnju. Pustite ga da ode. Vojvoda zna da vam se sada ne moe
suprotstaviti. Sigurno bjei prema svojem teritoriju." Nije elio da se
onima na Lordu Mordredu dogodi ita loe.
Progovorio je jo jedan bestjelesni glas. Bio je to onaj isti
109
uznemirujui djevojaki glas kojeg su emitirah roboti. "Ne sluaj ga,
Jan. Pusti me da ulovim onu staru krntiju i raznesem je. To je neki
trik."
Robin je pogledao prema stropu, jer nije znao kamo bi
drugdje gledao, i rekao: "Nije trik, kunem vam se." Ponovno je
pogledao u lice Nebeskog Anela. "Molim te, potedi ih. Priznajem
da sam bio neiskren, ali prema vladaru Lorda Mordreda, a ne prema
vama. Vojvoda od Providnosti je vjerovao da sam njihov saveznik i
da u vas napasti. Trebao sam svojom letjelicom unititi va laserski
sustav, no ja sam se samo pretvarao da se drim njegovog plana. U
biti, elim sluiti vama."
Djeak je s nevjericom puhnuo kroz nos. "Slaem se s
Ashley. Smislili ste neku nastranu igru. Zato bi nam htio sluiti? to
eli? I, na kraju krajeva, tko si ti?"
Ryn ga je otro pogledao. Od poetka mu se nije svialo to
udno stvorenje. "Rekao sam da sam doao ponuditi svoje usluge
Nebeskom Anelu, a ne tebi, tko god da jesi."
"Da," sloila se ena. "To je tono, Milo. Ovo te se ne tie.
Nestani odavde. Otii i cupkaj muhama krila, ih nai neto drugo to
e te zabaviti."
Djeakovo se lice pretvorilo u runu grimasu. "Ovo me se
itekako tie, Jan. Tie me se sve to ima veze s mojim
preivljavanjem. Ovaj se izbjeglica iz starog avanturistikog filma
pojavio niotkuda u letjelici koja je otporna na lasersku paljbu i
sposobna tko zna to uiniti, a ti od mene oekuje da u mirno otii
ne saznavi to on eli i odakle je stigao?"
"Nije me briga to eli i to misli, Milo!" rekla je povienim
glasom. "Ja sam ovdje jo uvijek glavna i nareujem ti da nestane.
Odmah!"
Djeak se spustio sa stola na kojem je sjedio i stao pred enu
poloivi ruke na kukove. "Nemoj me izazivati, Jan, ih u ti pokazati
koliko je tvoj poloaj nestabilan."
Ryn je primijetio da se na eninom licu pojavio traak sumnje
i instinktivno je shvatio da je situacija na Nebeskom Anelu
prevrtljiva, kao i da, iz zasad nepoznatih razloga, Nebeska ena
nema potpunu kontrolu nad svojom flotom. Brzo je rekao, "Mogu li
110
dobiti neko pie, molim vas?"
Oboje su ga iznenaeno pogledali. "Molim?" pitao je djeak.
"Pitao sam mogu U dobiti neko pie. edan sam. Moram
priznati da su mi na Lordu Mordredu iskazali mnogo bolju
dobrodolicu."
ena se nasmijeila i rekla: "Oprosti, prolo je mnogo
vremena otkako sam posljednji put primila gosta. Doi sa mnom u
moju sobu. Tamo e nam posluiti hladno pivo, a moda i neko jelo
ako si gladan." Prila mu je blie i pruila ruku. "Usput, ja sam Jan.
Jan Dorvin."
Dok se rukovao s njom stezanje u grudima postalo je jo jae.
Vojvoda od Providnosti je takvom snagom udario Andreu da
ju je gotovo istrgnuo iz ruku dvojice snanih slugu koji su je drali.
Iz rasjeene usnice joj je potekla krv. Obrazi su joj ve natekli i
pomodrili od prijanjih udaraca.
"Glupao! Budalo!" vikao je trljajui zglobove na prstima
desne ruke. Sumnjao je da je jednoga slomio. "Beznadno zaljubljen u
tebe, zar ne? Uiniti e sve za tebe? Dobri Boe, ti blesava eno..."
Zamahnuo je rukom da je ponovno udari. Andrea je okrenula glavu
na stranu. "Oe, ne! Molim te, nemoj vie! Molim te, ne diraj mi
lice."
Zaustavio je ruku. "Rekao sam ti, nisam li? Gledaj ga, rekao
sam. Sluaj ga. Potvrdi mi da mu mogu vjerovati, da je iskren! Ali
ne, ti si vjerovala svojim udesnim enskim instinktima. Svojoj
tatini, bolje reeno. itavo se vrijeme samo igrao s tobom. I sa
mnom!"
"Oe, bila sam tako sigurna!" povikala je pljuvajui krv. "Bila
sam sigurna da me voli! Kako sam mogla znati?"
"Tvoj zadatak je bio da dozna. A sad smo, zahvaljujui tebi,
izgubili svaku priliku da poboljamo nau sudbinu. Bit emo sretni
uspijemo li se itavi vratiti do naeg teritorija. Traila si da te
nagradim kad nam Robin izrui Nebeskog Anela i njegovu flotu; s
obzirom da nisi uspjela, sad u te kazniti."
"Oh ne!" zajecala je. "Molim te, ne diraj mi ponovno lice.
Preklinjem te!"
"Ne brini, neu," odgovorio je i obratio se jednom od slugu:
111
"Donesi mi bi."
Djeak kojeg je sad poznavao pod imenom Milo ga je ve
drugi put pitao moe li razgledati Igraku. Ryn mu je jo jednom
odgovorio da ne moe i upozorio ga na posljedice ako je silom
pokua otvoriti. Uinilo mu se da je u Milovim oima primijetio
neto to mu je govorilo da mu ne vjeruje. Milo ga je sve vie i vie
uznemiravao i Ryn je oajniki elio doznati vie o njemu, ali za
sada je glavna tema svih razgovora bio on sam.
Sjedili su za stolom pokraj visokog zaobljenog prozora u
prostranoj dnevnoj sobi. Za Mila nije bilo mjesta za stolom, pa je
nemirno etao prostorijom ili se protezao na kauu. Jan i Ryna su
posluivala dva golobrada mukarca blagih oiju. Ryn je vie puta
primijetio da mu se jedan od njih mrti. Pitao se tko su oni. inilo se
da su jedini stanovnici goleme letjelice. Kakva suprotnost Lordu
Mordredu.
Ukratko je ispriao Jan sve to je znao o porijeklu Shangri
La. Milo se uzbudio. "Znai da Antarktiko Istraivako Naselje jo
uvijek postoji! Nevjerojatno! Sudei po tvojoj letjelici, u njemu se
ouvala tehnologija Stare znanosti. Oito je da drutvo ondje nije
kulturno nazadovalo kao na Nebeskim Gospodarima i na tlu..."
"Eloi su nazadovali, ali na drugaiji nain," prekine ga Ryn,
"ali oni se s takvim opisom ne bi sloili. Smatraju se nadmonijom
vrstom ljudi..."
"Eloi?" upita Jan. Ryn joj je pokuao objasniti to su Eloi. Jan
je to samo zbunilo, ali Milo je postao jo uzbueniji.
"To je logini krajnji produkt procesa koji je zapoeo
stvaranjem Primarnog Standarda," rekao je, ponovno skoio s kaua i
poeo uzbueno etati sobom. "Bioloka 'sklonost prema optimizmu'
zajednika svim ljudskim biima dovedena u krajnost. Krajnja
opijenost i to vjena, bez mamurluka ili drugih negativnih
posljedica. Stanje o kakvom siroti, bijedni ovisnici o heroinu nisu
mogli ni sanjati."
"Milo, o emu to pria?"
"To sam ti ve jednom pokuao objasniti, Jan," odgovorio je
Milo. "Odnosno, pokualo je moje drugo ja."
Zbunjen posljednjom zagonetnom napomenom, Ryn je
112
nakratko pogledao neobinog djeaka koji je uzbueno koraao
prostorijom provlaei ruku kroz rijetku kosu. Meutim, njegova se
panja uskoro vratila eni koja mu je sjedila nasuprot. Sve je tee i
tee odvajao pogled od nje. Dok ju je gledao, ispunjavao ga je
osjeaj ugode bitno razliit od onoga kojeg mu je pruala Andreina
ljepota. Znao je da njegov pogled u njoj budi nelagodu, ali nije se
mogao suzdrati. Umilja li samo, ili je u njeni oima primijetio
jednako zanimanje za njega...?
"Sve je poelo krajem dvadesetog stoljea kad je eksplozija
genetskog inenjerstva poruila stupove na kojima su protivnici ideje
o biolokoj determinaciji temeljili svoja stanovita," nastavio je Milo,
ne primjeujui da su ovi dvoje previe zaokupljeni drugim mislima
da bi ga sluali. "Bioloka determinacija je esto opovrgavana iz
religijskih i politikih razloga, jer je ugroavala zastarjeli pojam
'slobodne volje' koji je bio kljuni dio mnogih vjerskih i politikih
ideologija. No tada je otkriven jedan gen iji je nedostatak odgovoran
za pojavu manine depresije. Otprilike istovremeno potvreno je i da
je sklonost izofreniji takoer genetski poremeaj..."
"Kakve to veze ima s Robinovim narodom?" razdraeno je
pitala Jan. Rynu je takoer Milo iao na ivce. elio je da ve
jednom zauti i ode. Htio je ostati sam s Jan.
"Upravo se o tome radi. Priam vam kako je otkriveno da je
um svijest krajnji produkt sloenog meudjelovanja razliitih
hormona i neurotransmitera u mozgu, koji su svi odreeni genima.
Dokazano je da smo genetski programirani da osjeamo na odreeni
nain, da na mozak sadri prirodne tvari za poboljavanje
raspoloenja... Prvi su otkriveni encefalini, koji su analogni opijumu,
zatim gama-aminobutrika kiselina univerzalni modani inhibitor
i itav niz drugih tvari; prirodni amfetamini, prirodna sredstva za
smirenje i tako dalje. Prosjeni ovjek bio je drogiran od glave do
pete. To je sindrom 'sklonosti prema optimizmu', poznat i kao efekt
'uvijek gledaj dobru stranu'. Razvio se tijekom evolucije da bi
omoguio ljudskoj rasi da uvijek ide dalje, bez obzira na to to joj se
dogodilo. Tjera pojedince da se nadaju najboljemu ak i onda kad im
ista logika govori da se nemaju vie emu nadati."
"Ja nisam 'drogiran od glave do pete'," prekinuo ga je Ryn.
113
"Eloi jesu, ali ja nisam."
"Oh, jesi, Robine Hoode," rekao je Milo uz podli osmijeh.
"Ali naravno, ni ti, kao ni svi ostali ljudi, ne moe biti objektivan o
svome stanju svijesti. Osjea se normalno, zar ne? I pretpostavlja
da je to uzorak po kojem se svi ljudi moraju osjeati. Meutim, ne
moe sagledati stvarnost i samoga sebe na objektivan nain. Nitko
to ne moe. Moda su mogli ljudi koji su patili od manine depresije
prije nego su genenjeri iskorijenili to stanje. Njihov se genetski
poremeaj sastojao u tome da im mentalni termostat nije pravilno
radio, pa se njihovo raspoloenje drastino mijenjalo ovisno o tome
je li im mozak bio preplavljen tvarima za poboljavanje raspoloenja
ili je njima oskudjevao raspoloenje im se neprestano mijenjalo
od euforije do najdublje depresije. Da, vjerujem da su u razdobljima
depresije prilino objektivno doivljavali stvarnost, i upravo je zbog
toga mnogo njih u to doba poinilo samoubojstvo. Kao to je netko
neko rekao, 'ovjek moe podnijeti samo dio istine'.
"Ali nisu samo osobe s maninom depresijom doivljavale
drastine promjene u tom bioloki ugraenom osjeaju optimizma.
Prije uvoenja genetskog Primarnog Standarda u 21. stoljeu, taj se
osjeaj razlikovao od pojedinca do pojedinca i bio je pod utjecajem
hormonalnih promjena koje su se u tijelu dogaale u procesu
starenja, a naroito nakon etrdesete... u starosti koju vas dvoje,
naravno, neete nikada dosei. ak i kod Primarnih Standarda taj je
mehanizam podloan promjenama, jer na njega utjeu vanjski
podraaji. Izloenost sunevoj svjetlosti, na primjer, potie u mozgu
stvaranje posebne tvari za poboljanje raspoloenja. Navest u vam
jo jedan primjer prvi stupnjevi emocionalne veze temeljene na
seksualnosti preplavljuju mozak s analozima amfetamina"
podrugljivo se nasmijao Rynu "od kojih ovjek, izmeu ostaloga,
izgubi apetit," rekao je i znaajno pogledao netaknutu hranu na
Rynovom tanjuru.
Ryn je osjetio kako mu obrazi crvene. Ljutito je rekao:
"Oprosti ako sam nepristojan, ali to si ti zapravo?"
Jan je odgovorila prije Mila. Ryna je zaprepastio njen
odgovor. Ledenim tonom je rekla: "On je i otac i ubojica moga sina,
a uz to je i jedno od udovita koja su zapoela Genetske Ratove."
114
15
Vojvoda od Providnosti je pognute glave i sklopljenih ruku
sjedio pokraj kreveta u zamraenoj sobi. Grizoduje i osjeaj krivnje
bili su toliko jaki da mu se inilo da ga gue, "Draga moja... ao mi
je... bila je to nesrea... molim te, reci da mi oprata."
Andrea nije progovorila. Otkako je uao u njenu spavau
sobu, nijednom gestom nije pokazala da ga je primijetila.
"Andrea, molim te..." Oklijevajui je podigao pogled prema
njenom licu, trgnuo se i brzo pogledao u stranu. "Bi... kriv je bi.
Nikad nisam dobro rukovao biem... sigurno mi je iskliznuo. Zna da
ti nikad ne bih... to namjerno uinio. Andrea, molim te, razgovaraj sa
mnom!"
Slijedeih je etvrt sata uzaludno pokuavao izvui iz nje neki
odgovor, a tada se tiho povukao iz sobe. Istog je trena na druga vrata
u sobu uao Andrein brat, princ Darcy. Odjeven u uobiajenu crnu
odjeu, stao je kraj kreveta i zagledao se u Andreu. Na silu se
nasmijao i rekao: "Ba smo lijepi par, zar ne, draga sestro? Ja s
oduzetom rukom" dodirnuo je crnu konatu omu u kojoj mu je
visjela desna ruka "a ti bez oka."
"Gubi se, Darcy," rekla je glasom iskrivljenim od nateenih
usnica i drogiranog vina koje joj je dao kirurg. "Ostavi me na miru."
"Uskoro, sestro, uskoro. Ali najprije moramo porazgovarati o
uzroku nae nakaznosti. O tvom dragom ljubavniku Robinu."
Sklopila je zdravo oko. "Nikad vie nemoj u mojoj prisutnosti
izgovoriti njegovo ime!" prosiktala je.
"Znam kako se osjea, draga sestro. Itekako dobro znam!
Moram se osvetiti tom prokletom crvu koji je obeastio nau obitelj,
izdao Lorda Mordreda, mene osakatio i tebe unakazio. Na plaljivi
otac je podvio rep i punom brzinom pobjegao od neprijatelja. Svakim
smo satom sve dalje i dalje od te izdajnike svinje."
Andrea je utjela. Napokon ree: "Sve bih dala kad bih ga
barem na nekoliko minuta imala u svojim rukama. Jedna minuta bi
bila dovoljna za ono to sam mu namijenila. Ali to moemo
115
poduzeti? Otac se nee usuditi suprotstaviti cijeloj floti."
"Tono," sloio se Darcy, "ali znam nekoga tko hoe.
Naa majka."
"Majka?"
"Upravo sam razgovarao s njom. Bijesna je zbog ovoga to ti
se dogodilo. Nikad je nisam vidio tako ljutitu. Ne moe vie trpiti
oevo ponaanje."
"Ali to ona moe? Otac upravlja vojskom."
"Njeni su agenti zapazili da su nedavni dogaaji izazvali
veliku pobunu u vojnim redovima. Misli da moemo iskoristiti tu
situaciju."
"Kad?" pitala je.
"Uskoro."
Izvjetaj na ekranu bilo je nemilosrdan. Jan je gubila bitku za
spas stanovnitva Phoenbca Dva. Bolest se proirila i ve je svaki
trei stanovnik bio zaraen. Nijedan od lijekova proizvedenih u
laboratorijima Nebeskog Anela nije djelovao, ve je samo u nekim
sluajevima odloio ono neizbjeno. Bila je bespomona. Ustala je
od kompjutera i krenula prema prozoru kontrolne sobe. Grad je bio u
mraku. Osvjetljavale su ga samo mjestimine lomae na kojima su
spaljivali leeve.
S obzirom na teinu situacije, osjeala je krivnju zbog iskrice
sree koja je u njoj tinjala od Robinovog dolaska. Osjetila je navalu
uzbuenja onog trena kad je stigao u kontrolnu sobu. Mladi je bio
vrlo privlaan, ako se ne uzme u obzir onaj grozni oiljak na licu, ali
radilo se o neemu mnogo dubljem od puke privlanosti. Kao da se
meu njima stvorila neka nevidljiva veza. Jaina reakcije ju je
uznemirila, ali istovremeno i uzbuivala. U njegovim je oima
vidjela da i on slino osjea prema njoj. Kamo to vodi? Mislila je da
se nakon gubitka Ceri i Simona nikad vie nee vezati uz neko
ljudsko bie, ali sada...?
S druge je strane jo uvijek bila suzdrana po pitanju Robina.
Sve joj se inilo predobrim da bi bilo istinito. Zgodni mladi plaenik
se pojavljuje niotkuda u udesnoj letjelice i nudi joj svoju suradnju.
Ipak nije bila ni priblino sumnjiava kao Milo. No, s druge strane,
Milo se izgleda najvie bojao da Robin jest iskren, jer bi u tom
116
sluaju Jan stekla veliku prednost u borbi za vlast koja se meu
njima razvijala. Prokleti Milo...! alila je to ga nije pogodila onim
noem danas poslije podne u njenoj sobi, kad se on, naravno,
pobunio protiv njene optube da je pridonio poetku Genetskih
Ratova...
"To je la! Nisam imao nikakve veze s poetkom Ratova..."
"Tvoja je tvrtka sudjelovala u proizvodnji biolokog oruja za
Genetske Ratove," prekinula ga je Jan. "Sam si mi to rekao."
"Sve su tvrtke bile ukljuene u proizvodnju nismo imah'
izbora ako smo htjeli opstati!"
"To ti zove opstankom?" pitala je uz gorki osmijeh. "Golema
razaranja irom svijeta, masovno umiranje, i na poslijetku polagano
izopaenje svega to je na Zemlji ostalo."
U razgovor se upleo Robin. "Ne razumijem. Kako on,"
pokretom glave pokazao je prema Milu, "moe biti dovoljno star da
bi se sjeao Genetskih Ratova? Pa tek je djeak," zbunjeno je pitao.
"To je duga i runa pria," rekla je Jan. "Moda u ti jednom
ispriati sve detalje. Ukratko, Milo je besmrtan; u drugom je tijelu
ivio u vrijeme prije Genetskih Ratova, u 21. stoljeu..."
"Roen sam krajem 20. stoljea," mrzovoljno se upleo Milo.
"Godine 1997."
"Vodio je jednu od Genetskih Tvrtki..." nastavila je Jan.
"Koju sam sagradio na temeljima male tvrtke za bioloki
inenjering koju sam naslijedio od oca. Priznajem, dodue, da sam u
mojim ranim godinama veinu kapitala stjecao od nekih industrijskih
bakterija koje je moj otac patentirao za ivota."
"... i tako postao jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu
bio je dio one ekskluzivne grupe koja je projektirala bioloku
katastrofu to je uskoro uslijedila."
"Glupost," viknuo je Milo. "Tvrtke nisu bile jedini krivci.
Ratovi su bili logina posljedica politikih zbivanja tog vremena
dijeljenja velikih drava u brojne nezavisne dravice nakon
uspostavljanja Primarnog Standarda, to je dovelo do raspada
Ujedinjenih Naroda, jedinog tijela koje je moglo kontrolirati bioloka
istraivanja. Slijedili su ratovi do istrebljenja meu dravama koje su
ranije pripadale istoj zemlji, te vjerski ratovi koje su povele
117
fundamentalistike drave protivnice genetske revolucije. Tvrtke
nisu imale drugog izbora nego opredijeliti se za jednu od strana ili
djelovati samostalno da bi se zatitile. No, dosta je tih besmislica."
Ponovno se okrenuo prema Robinu. "Razgovarajmo radije o tome
kakvu ti igru igra."
Robin je uzdahnuo. "Neprestano ti ponavljam da sam ja
jednostavno plaenik. Prikljuio sam se Lordu Mordredu kad sam
susreo flotu Nebeskih Gospodara nad morem oko Antarktika..."
"Flotu?" povikao je Milo rairenih oiju. "Nisi spominjao
nikakvu flotu."
"Nisam li? No dobro, bila je to flota od pet Nebeskih
Gospodara ukljuujui Lorda Mordreda, koji se za vrijeme jake oluje
izgubio."
"to su radili tako daleko na jugu?" pitao je Milo.
"Traili su Shangri La. Naselje. Nadali su se da e u njemu
pronai oruje iz Stare znanosti koje bi mogli upotrijebiti protiv Jan."
"Protiv mene?" iznenadila se Jan. Panja joj je bila prikovana
na Robinovom licu, a misli joj je zaokupljalo pitanje gdje li je stekao
taj runi oiljak.
"Tvoja se slava nadaleko proula," rekao je Robin.
"Tri Nebeska Gospodara dola su iz podruja juno odavde.
Prije nekoliko su mjeseci pretpostavili da su slijedei na udaru, pa su
pobjegli preko Atlantika. Sklopili su savez s islamskim Nebeskim
Gospodarem El Rashidom, koji je, prema vojvodinim prianjima, bio
prava nevolja. Prisilili su vojvodu da se prikljui njihovom savezu, te
su zapoeli potragu za tehnologijom Stare znanosti, ispravno
pretpostavljajui da je antarktiko naselje njihova jedina nada."
"Tada su pronali tebe i tvoju letjelicu?" pitao je Milo.
"Zapravo sam ja pronaao njih. Pukim sam sluajem za
slijetanje izabrao upravo Lorda Mordreda."
"Iako ste izgubili ostatak flote, vojvoda je nastavio put prema
sjeveru u susret naoj floti?"
"Da, jer je imao mene... i moju letjelicu."
"Jer je mislio da te ima," ispravio ga je Milo. "Oito je da si s
njime sklopio pogodbu koju nikad nisi namjeravao ispuniti."
Robin se na trenutak zagledao u dno svoje prazne ae. "Ne,
118
nije ba tako. Tek kad sam uo da Nebeski Aneo Jan
namjerava osloboditi zemaljske zajednice i oistiti pljesniva polja,
shvatio sam da sam na pogrenoj strani."
"O tome, naravno, nisi izvjestio jadnoga vojvodu," rekao je
Milo uz cinini osmjeh. "ime te vojvoda nagradio za tu takozvanu
suradnju, osim ovim smijenim kostimom?"
Robin se ponovno zagledao u au. "O tome radije ne bih
razgovarao..."
Milo se znalaki nasmijao. "Oh, enom, zar ne? Da, to ima
smisla. Pretpostavljam da Eloi nisu zadovoljavajui partneri u
krevetu, ako su uope ikakvi. Kakva je cijena tvojih usluga na ovoj
letjelici?" Znaajno se okrenuo prema Jan. "to ti misli, Jan? S
obzirom da si ovdje jedina ena, ne bi ti trebalo biti teko pogoditi."
Jan je bijesno zgrabila no sa stola i mahnula njime prema
Milu. "Milo, dosta mi te je! Odlazi odavde! elim na samo
razgovarati s Robinom. Odvedi svoj podli um negdje drugdje!"
Milo je prekriio ruke i prkosno se zagledao u Jan.
"Upozorio sam te da mi ne prijeti, Jan. Neu te ostaviti samu
s tim plaenikom. Ne vjerujem mu, a ni ti mu ne bi trebala. Priznao
je da je prevario biveg 'poslodavca'. Naravno, jedva eka da ti
zavue ruke ispod tunike, a primijetio sam da i ti ima sline zamisli
ali-"
Izmaknuo se kad mu je Jan bacila no prema glavi. Kad im se
pogled ponovno sreo, Jan je u njegovim oima primijetila likovanje.
Ustala je. "Dobro, ako ti ne ide, ja idem! Bit u u kontrolnoj sobi."
Okrenula se prema zbunjenom Robinu. "Za sad moe ostati ovdje.
Odmori se, i osjeaj se kao kod kue. Ne obraaj panju na otrov koji
e ti bez sumnje sipati u uho..." Pokazala je palcem u Milovom
smjeru.
Dok je hodala prema vratima, pratio ju je Milov pjevni,
visoki djeji glas: "Bit e ti a o..."
Prokleti Milo. Udarila je akom po zaobljenom prozoru na
prednjem kraju kontrolne sobe. Prokleti...
Odjednom se namrtila. Primijetila je da je jedna od najveih
vatri koje su gorjele u Phoenixu Dva na trenutak zamrla, kao da je
neto veliko preletjelo nad njom. Dok je zbunjeno razmiljala to se
119
dogodilo, veliki prozor kraj kojeg je stajala se zatresao od sudara s
neim tekim. Instinktivno se bacila unazad i u tom asu spazila
stvorenje koje se privilo s vanjske strane prozora, da bi slijedee
sekunde nestalo s vidika.
Ugledala je dugaki, lankoviti, kukcoliki lik sa est krutih
udova i odvratnom konjskom glavom iz koje su izvirivala ticala i rilo
divovskog komarca. S obje strane tijela prostirala su se golema
prozirna krila protkana mreom tankih ila...
Hazini!
Uasnuto bjeei to dalje od prozora spotaknula se i pala.
Oslonjena na ruke i koljena zazvala je: "Carl! Napada nas Hazini!
Zato me nisi upozorio? Kako nam se toliko pribliio?"
Odgovorila joj je Ashley. Prvo se zauo smijeh, a tada njene
vesele rijei: "Htjeli smo te iznenaditi, Jan. I ne radi se o samo
jednom Haziniju, nego o itavom jatu! Pogledaj..."
Jan se osvrnula preko ramena. Tirkizne laserske zrake
osvjetljavale su nono nebo. U svjetlu lasera i vatri povremeno bi
ugledala neki tamni lik. Odjednom je shvatila da nijedna od laserskih
zraka ne dolazi s Nebeskog Anela! "Ashley! Aktiviraj nau obranu!
Odmah!"
Ashley se ponovno nasmijala. "Ne, to je bez veze. Osim toga,
prekasno je. Nekoliko je Hazinija ve ulo u letjelicu."
"Ne!" zajecala je Jan. Instinktivno je segnula prema oruju
koje joj je visjelo na opasau. Predobro se sjeala onog Hazinija na
Lordu Panglothu, njegovog odvratnog smrada kad ju je okrutno
napao otrim kandama u skuenom, mranom prostoru izmeu
vanjske i unutarnje oplate; onih inteligentnih, stravinih oiju...
nevidljivi oiljak ju je odjednom poeo svrbiti. "Ne!" Skoila je na
noge i potrala prema dizalu.
Popela se dizalom na razinu gdje se nalazila njena soba.
Oprezno je pogledala u oba smjera kad su se vrata otvorila. Hodnik
je bio prazan. Istupila je iz dizala, drei oruje u pripravnosti. Za
njom su se zatvorila vrata.
Pogasila su se sva svjetla.
"Ashley! Carl! Svjetla! Ukljuite svjetla!" Srce joj je ubrzano
tuklo.
120
Iz svih se smjerova razlio Ashleyin smijeh. "Ovako je
zabavnije. Pssst, sluaj...! ujem li to Hazinija kako ti se pribliava?
S lijeve strane?"
Jan se okrenula i ispalila u tamu. Laserska zraka iz oruja
nakratko je osvijetlila hodnik. Bio je prazan. Ponovno je utonula u
tamu. "Prokleta bila, Ashley. Upali svjetla i poalji mi nekoliko
robota! Treba mi zatita!" Srce joj je bolno udaralo. Bila je sigurna
da e, sretne li Hazinija, umrijeti ve od samog straha.
"Ti vie ne nareuje, Jan," veselo je uzvratila Ashley. "Stvari
su se promijenile. Ti si prolost!"
"Moram razgovarati s Carlom!"
"Ni on vie ne potuje tvoje naredbe."
Uinilo joj se da uje buku sa svoje desne strane. Nasumce je
ispalila i ponovno je laserska zraka osvijetlila prazni hodnik. "Zato
mi to radi?!" povikala je.
"Zato to si postala jako dosadna, Jan. I ne samo to, nego si
bila zla prema mom prijatelju Milu."
Jan se borila sa suzama. Napokon se i to dogodilo. Milo se
izborio za Ashleynu naklonost. To je znailo da on sada upravlja
svim Ashleynim i Carlovim programima. Od oajanja je ispalila u
strop.
"Mir, mir," korila ju je Ashley dok su iskre padale po
hodniku.
"Dovedi Mila. Moram razgovarati s njim," rekla je Jan
trudei se savladati paniku koja ju je obuzimala. Ovaj put Ashley nije
odgovorila.
"Ashley? Ashley! Prestani se igrati sa mnom, prokleta bila!"
Ali tiina je potrajala, sve dok...
S desne je strane zaula neki zvuk. Neto joj je prilazilo
hodnikom, i kretalo se na vie od jednog para nogu. Potrala je u
suprotnom smjeru i ubrzo se sudarila sa zidom. Viknuvi od boli
potrala je jo bre, i dok joj je krv u uima umila poput
grmljavine...
... utrala je ravno u zagrljaj stvorenja koje je ekalo u tami.
Vojvoda od Providnosti je sjedio sam u svojoj sobi. Naslonio
se na stol na kojem su leali razbacani zemljovidi, neki od njih
121
natopljeni vinom. Utapajui tugu u vinu vie je puta prevrnuo au.
U posljednjih je nekoliko sati popio gotovo litru vina, ah jo je bio
svjestan bolne stvarnosti. Osjetio je lagano strujanje zraka i zakljuio
da je netko, suprotno njegovim odredbama, uao u sobu. Podigao je
glavu i trgnuo se od iznenaenja. Pred njim je stajala njegova ena.
"Ti?" rekao je. "to radi ovdje. Zna da se mora drati to
dalje od mene. Osim toga, zabranio sam da me itko smeta. Odlazi!"
Ali ona se nije pomakla. Samo je stajala pred njim u svojoj
crnoj irokoj odjei i promatrala ga s blagim izrazom prezira na
trokutastom licu. Iza nje se pojavio njihov sin, princ Darcy. Takoer
se prezirno smijeio.
Vojvoda se poeo vikati. "to je ovo? Prokleti obiteljski
sastanak? Odlazite prije nego pozovem straare! Noas elim biti
sam."
"Ne boj se, muu, uskoro e biti sam," tiho je rekla njegova
ena. "Jako sam, ali najprije moramo razgovarati. O Andrei."
Vojvoda je zajecao i pokrio lice rukama. "Ne! Ne elim o
tome razgovarati! Ve sam dovoljno patio!"
"Ti si patio? A to je s naom keri? Unitio si joj ljepotu.
Zamisli kako se osjea. Zamisli kako e se osjeati itav ivot!"
"Molim te, nemoj!" povikao je vojvoda. "to mogu uiniti?
Bi li se Andrea bolje osjeala kad bih iskopao vlastito oko?"
"Njoj se moe pomoi," napomenuo je njegov sin.
Vojvoda je provirio kroz rairene prste ruke kojom je pokrio
lice. "to to govori? Kirurzi joj ne mogu ugraditi novo oko..."
"Ne, nai kirurzi to ne mogu," rekla je ena, "ali Darcy tvrdi
da je tvoj 'saveznik' priao o mnogim udima Stare znanosti koja
postoje u podmorskom naselju meu ostalime o strojevima koji
mogu izlijeiti sve bolesti."
"Ali to mjesto je nama nedostupno," zajeca vojvoda.
"Skriveno je u moru pod antarktikim ledom."
"To je tono, ali tvoj nam je prijatelj priao da ista uda
postoje na Nebeskom Anelu, a on nam je dostupan!"
Vojvoda je odmaknuo ruke od lica. 'To je nemogue.
Nemamo nikakve izglede u borbi protiv itave flote," umorno je
rekao.
122
"Neemo napasti itavu flotu," nastavio je njegov sin. "Samo
Nebeskog Anela. Pod okriljem noi poslat emo na njega veliki roj
jedrilica. Ratnici e se spustiti na Nebeskog Anela i zauzeti ga. Kad
to ostvarimo, ostatak flote e biti bespomoan. Moi emo izlijeiti
Andreu, a uz to emo ponovno imati u rukama onog izdajicu Robina
i njegov letei stroj."
Vojvoda je pogledao sina i tuno odmahnuo glavom. "Tebi se
to sve ini tako jednostavnim, ali vjerojatnost da takav iznenadni
napad uspije je vrlo mala. Ne... ne mogu toliko toga staviti na
kocku."
"Odluka vie nije na tebi, muu moj. Izbila je pobuna.
Kontrolirana pobuna. Nezadovoljne frakcije vojske prijetile su da e
udruiti snage s puanstvom. Da sprijee takav strani dogaaj,
plemike su se obitelji sloile da mora napustiti prijestolje i
postaviti na njega princa Darcyja kao novog Nebeskog Gospodara..."
"Besmislica!" nasmijao se vojvoda. "Oito nisam jedini tko se
veeras napio vina. Odlazite odavde prije nego pozovem uvare da
vas izbace."
"Pozovi ih," mirno je rekao princ.
Vojvoda ga je posluao. Vrata su se otvorila i u sobu su
utrala dva straara s maevima. Zaustavili su se pred vojvodom.
Nije prepoznao nijednog od njih. Progutao je i rekao: "Dovedite
baruna Spanga... Moram razgovarati s njim..."
"Barun Spang je jedan od rijetkih plemia koji su ti ostali
odani," rekla je vojvodina ena. "Nedavno je umro od zadobivenih
rana." Izvukla je svitak iz nabora odjee. "Ovo je tvoja deklaracija o
abdikciji. Potpii je, molim te." Poloila ju je na stol izmeu lokvica
vina. Princ mu je dodao olovku.
Dugo je zurio u komad papira, a tada je ponovno napunio
au. Otpivi gutljaj vina, uzeo je olovku i tuno rekao: "Ovo sigurno
nije moja godina."
16
Vrisnula je kad su je zgrabile snane kande. Stvorenje je
123
imalo nevjerojatnu snagu. Istrglo joj je oruje iz ruke i grubo je
bacilo na pod. Jo uvijek vritei, ekala je Hazinijev ubojiti udarac.
Odjednom je zasjala svjetlost. Ashley je odabrala ovaj trenutak da
ponovno ukljui rasvjetu. Sklopila je oi, jer nije mogla podnijeti
pogled na Hazinija koji ju je drao. Uzalud se pokuavala sklupati i
zatititi trbuh i grlo...
Prolomio se prodorni djeji smijeh. Stisak je popustio. Jan je
otvorila oi i nad sobom ugledala Mila. 'Trebala si vidjeti svoje
lice..." rekao je kroz smijeh.
Neto joj je prilazilo s lea. Okrenula se. Hodnikom im se
pribliavao paukoliki robot, a za njim ih je dolazilo jo nekoliko. Prvi
je progovorio veselim Ashleynim glasom: "Hej, Jan, bila si stvarno
zabavna!" Dva robota u pozadini drala su Robina za nadlaktice. Bilo
je oito da je zabrinut za Jan, ali roboti mu nisu doputali da joj se
priblii. Jan se ponovno okrenula prema Milu i ustala. Pogledala ga
je, nastojei prezirom prikriti uas koji je jo uvijek osjeala. "Dakle,
sve je to bila ala?" upita. "Haziniji uope nisu prodrjeli u letjelicu?"
"Oh, nekolicina jest," odgovori Milo, "ali roboti su ih sve
sredili. Barem se nadam." Osmijeh mu postane jo zlobniji.
"Gdje su Kish i Shan? to ste im uinili?"
"Nismo ih ni taknuli. Zatvoreni su u svojim soboma. Kasnije
e se morati opredijeliti hoe li mi sluiti kao to su sluili tebi
priznajem da su mi ivi sluge drai nego mehaniki ili e se
preseliti na druge letjelice, gdje e se kvaliteta njihovog ivota
znatno pogorati. Poimo sada u lijeilite. Moram neto obaviti prije
nego se pozabavim obavjetavanjem krda na drugim letjelicama o
promjenama u vladi..."
Jan je zabrinuto pratila Mila do najblieg lijeilita. Robin je
bio pokraj nje. Svuda oko njih stajali su roboti. Nisu jo imali priliku
razgovarati, ali Jan je primijetila da s obzirom na situaciju on djeluje
prilino zadovoljno. Milo je euforino nabrajao kakve e sve
promjene provesti u floti. "... Ne, one cmizdrave budale nee ni znati
to im se dogodilo. Misle da su imah razloga buniti se protiv tebe!
Od danas je lagodni ivot za njih gotov. Ili e raditi, ili e zavriti na
zemlji..."
"Tako je!" hihotao je jedan od robota. "Pokazat emo mi
124
njima." Ashley se svakim trenom inila sve mlaom.
Milo se zaustavio pred jednim od medicinskih strojeva.
Kimnuo je glavom prema Robinu. "Skidaj se i upadaj unutra."
"Zato?" upita Robin. "Potpuno sam zdrav."
"Hoemo li se kladiti koliko e jo ostati takav? Uini to
sam ti rekao!" naredi Milo.
Robin je pomirljivo slegnuo ramenima i brzo svukao svoje
srednjevijekovno odijelo. Dok je Ashley dahtala i stenjala preko
nekoliko robota, Jan je svrnula pogled s njegovog golog tijela. Prije
nego se ispruio na leaju koji je izvirio iz medicinskog stroja, Robin
je na trenutak zastao i skinuo prsten s ruke. Pruio ga je Jan. "Molim
te, uvaj ga. Kao uspomenu, ako mi se neto dogodi."
Kad ga je Jan uzela, Milo nastrpljivo ree, "Vrlo
melodramatino, Robin Hoode, ali ovo je medicinski stroj, a ne
penica."
"No je tek poela. Siguran sam da ima jo planova za
kasnije," ree Robin lijeui. Dok se leaj povlaio u unutranjost
medicinskog stroja, Jan je zamiljeno navukla tanki zlatni prsten s
malim draguljem na srednji prst.
"Oh, mogao bih zamoliti Ashley da u glazbenoj biblioteci
pronae napjev 'Dolazi mlada'!" uzvikne Milo motrei njene reakcije.
"emu sve ovo? Zato mu to radi?" upita Jan.
"Ispriao mi je neke gluposti da mu je u glavi ugraen umetak
pomou kojeg moe u svakom trenutku upravljati leteim strojem -
raznijeti ga, na primjer, i nas zajedno s njim. Ne vjerujem mu."
Potom glasnije doda: "Ashley, povei se s tim strojem. Paljivo ga
pregledajte. Potrai sve to mu ne pripada - mehaniko ili bioloko."
"Naravno, kapetane."
itav je postupak trajao svega nekoliko minuta. "Nema
niega," ree Ashley. "Lagao je."
Medicinski stroj se poeo otvarati. Jan je sa strepnjom
promatrala kako iz njega izviruje leaj s Robinom i odahnula kad je
shvatila da je iv. Prije nego je skrenula pogled s njegovog golog
tijela primijetila je da mu je oiljak na licu nestao.
"Hajde, Robin Hoode, odjeni se," naredi Milo.
Dok se Robin oblaio Milo ponovno progovori: "Vrijeme je
125
za poslovni razgovor. Tvoj letei stroj ne posjeduje sustav za
samounitenje, zar ne?"
Robin je protrljao obraz na kojem mu je bio oiljak, pogledao
Jan i odgovorio: "Ne."
"Dakle, kad bi neki od robota na silu otvorio vrata, nita se ne
bi dogodilo," nastavi Milo.
"Upravo tako, nita se nee dogoditi. Moda e ui u
letjelicu, ali nee moi u njoj letjeti. Ona slua samo mene."
"To me uope ne udi. Meutim, svi se kompjuterski
programi mogu promijeniti. Siguran sam da su ti poznati svi kodovi
koji su nuni za takvo preprogramiranje. U pravu sam, zar ne?"
Robin nije odgovorio.
"Ashley, poni..." naredi Milo.
Jedan od robota je iznenada krenuo prema Jan. Ovio joj je
pipak oko struka, privukao je k sebi i prinio joj otricu k grlu.
Ukoila se od straha. "Ne..!" povie Robin. Milo ga je uhvatio za
ruku.
"Smiri se," ree. "Nita joj se nee dogoditi, ali mora mi
obeati da e mi pomoi prurediti tvoj stroj tako da ubudue slua
samo mene. Obeaje li? U suprotnom e Nebeski Aneo umrijeti, a
ja u primijeniti sloenije metode za stjecanje tvoje suradnje."
"Lae," ree Jan, zanemarujui otricu koja joj je stajala pred
grlom. "Nee mi nauditi."
"Nemoj biti previe sigurna. Osim toga, odluka moda nee
biti na meni. U odsutnom bi trenutku Ashley mogla preuzeti stvari u
svoje 'ruke'..."
"Pusti je," promuca Robin. "Uinit u sve to trai. Kunem
se!"
"Nisam ni sumnjao, o Robine ervudski," nasmije se Milo.
"Nikad jo nisam vidio da ljubavna iskra tako jasno gori u neijim
oima. Potpuno si obuzet svojom Marion. im naem vremena,
provest emo zajedno nekoliko ugodnih sati dok me ne upozna sa
svim udima tvojeg stroja. Posebno me zanima oruje. Ali prije toga
moram jo obaviti neke hitne poslove... Ashley, isprati mladi par u
Janin apartman. Mislim da ele ostati sami. Ipak, dobro ih uvaj."
"ekaj, Milo," pozove ga Jan. "to namjerava uiniti?"
126
"S vas dvoje? Za sada nita, budete li suraivali i pristojno se
ponaali."
"Mislila sam na flotu... i ljude na zemlji."
"Rekao sam ti to u uiniti s flotom uvest u Novi
Poredak. Svaki eventualni otpor u odmah uguiti."
"Tako je!" sloila se Ashley.
"Ostatke stanovnitva Phoenixa Dva preputam vlastitim
snagama. Flota ve danas kree prema jugu. Vrijeme je da upoznamo
protivnike na nebu nad Junom Amerikom..."
"Hoe li prije odlaska barem spaliti Hazinijeva gnijezda?"
upita Jan.
"Noas smo sigurno sprili tisue stvorenja; zato dalje troiti
energiju? Osim toga, emu to? Phoenbt Dva umire. Bolest se vie ne
moe zaustaviti."
"Paljenjem gnijezda bi unitio barem jedan izvor zaraze. Prije
ili kasnije, ti e Haziniji napasti drugu zemaljsku zajednicu."
"Draga moja Jan, bojim se da neu nastaviti tvoj kriarski rat.
Odvedi ih, Ashley."
Milo je priekao da Jan i Robin u pratnji etiri robota izau iz
lijeilita, a tad ree: "Dobro. Slijedea stanica je kontrolna soba,
gdje elim da me povee s razglasnim ureajima na svim
letjelicama." Zadovoljno je protrljao ruke. "Bit e to vrlo ugodno
iskustvo."
"Ne svia mi se to," uvrijeeno ree paukoliki robot.
"to?" Milo ga iznenaeno pogleda. "Mislio sam da to eli,
Ashley. Mnogo puta smo o tome razgovarali."
"Ne mislim to, nego njih dvoje. Tek tako si ih pustio da
ostanu sami. Zna to e raditi."
Napokon je razumio. "Oh, shvaam." Bila je ljubomorna. Ili
je mislila da je ljubomorna, budui da po njegovom sudu nije bila
sposobna doivjeti prave emocije. Ali bile one lane ili prave, ishod
je isti. Znao je da ju mora oraspoloiti, pa je smirujuim glasom
rekao: 'To je samo privremeno, dok iz Robina ne izvuem sve
potrebne podatke. to je njihova veza vra, vie mogu raunati na
njegovu iskrenu suradnju. Kad steknem potpunu kontrolu nad
njegovim leteim strojem, moi emo ga iskrcati."
127
"Dobro," ree Ashley. "Premda ne razumijem to e ti onaj
runi stroj kad ima mene."
"Oboje ga trebamo, Ashley, kao pomo u situacijama koje
moda neemo moi samo tako rijeiti." Nije dodao kako mu letjelica
treba za osobno osiguranje. Nije znao koliko e dugo moi ovisiti o
Ashley. Kad bi upravljao leteim strojem mogao bi je silom natjerati
na suradnju. Osim toga, mogao bi pobjei dogodi li se ono najgore
od najgorega.
"to emo s Jan? Hoemo li i nju iskrcati?"
"Ne, bude li se pristojno ponaala. Za nju imam jo planova."
Pogledao je svoje malo tijelo i dodao: "Kad malo narastem."
"Ne razumijem."
"Namjeravam obnoviti fiziku vezu u kojoj sam u prijanjoj
inkarnaciji nakratko uivao s Jan Dorvin."
"Oh," ree Ashley.
"S obzirom na nedavne dogaaje, neobino si sretan,"
primijeti Jan kad joj se Robin nasmijan pridruio na kauu.
"Zato ne? Jo sam iv i, to je jo bolje, nas dvoje smo
napokon ostali sami." Dodirnuo je obraz. "teta zbog oiljka, dodue.
Naviknuo sam se na njega."
"Ja se nisam. Bio je grozan. Mnogo bolje izgleda bez njega."
Meu preponama je osjeala ugodnu toplinu i zbog toga se ljutila na
samu sebe. Sad nije vrijeme za takve osjeaje. "Nismo sami," rekla je
razdraeno. "Roboti su ostali s druge strane vrata, ali moe biti
siguran da nas Ashley paljivo motri."
"to onda?" Pruio je ruku prema njoj. "Doi, sjedni kraj
mene."
"Ne poimo u kupaonicu," rekla je.
Iznenaeno ju je pogledao, a tada se nasmijeio i ustao. "Bila
bi mi draa spavaa soba, ali..."
Kad je zatvorila vrata kupaonice i okrenula se prema Robinu,
zagrlio ju je. Odgurnula ga je zanemarujui odgovore vlastitog tijela
na njegovu blizinu. "Sluaj," rekla je apatom, "ovdje nema senzora.
Nisam dopustila da ih ugrade. To e se uskoro promijeniti, ali
sigurna sam da ih jo nisu stigli ugraditi. Za sad moemo ovdje
razgovarati."
128
"Dobro. Volim te."
"Ne budi blesav," rekla je, premda joj je zbog njegovih rijei
itavo tijelo zadrhtalo. "Moramo smisliti to emo poduzeti. Zna to
e se dogoditi im Milo dobije od tebe sve to mu treba. Ubit e te."
Jo uvijek se smijeei, Robin se leima naslonio na
umivaonik. "Voli li ti mene? Mislim da me voli, ali volio bih da mi
to kae."
eljela je od sveg glasa povikati da. Velika Majko, to mi se
to dogaa, pomislila je i potreseno rekla: "Hoe li se, molim te,
uozbiljiti?"
"Ozbiljan sam."
"Bit e ozbiljno mrtav ako neto ne poduzmemo! Ne znam
to uope moemo poduzeti... dok je Ashley na Milovoj strani
potpuno smo bespomoni. Ima li ti kakvu zamisao?"
Uzdahnuo je i prekriio ruke. "Moemo samo ekati dok nam
se ne ukae neka prilika."
"Prilika? Prilika za to?"
"Za bijeg... ili to ve," rekao je slegnuvi ramenima. "Neto
emo ve smisliti."
"No, hvala Velikoj Majci to mi je poslala takvog stratega
ve sam se poela brinuti."
Nasmijao se. "Previe se brine."
Jan mu je odgovorila smijehom. Unato prividnom beznau,
morala se prepustiti njegovom dobrom raspoloenju. Moda ipak nije
sve tako loe kao to se ini. Moda on ima neto u rukavu...
Nije se opirala kad ju je ponovno zagrlio, ve se prepustila
osjeajima. Zadrhtala je od ugode kad je prislonio svoje usne na
njene. Brzo je potisnula krivnju zbog uivanja u takvom trenutku.
Posluno je krenula za njim u spavau sobu. Robin je legao na krevet
i polako joj svukao odjeu. Zatim se i sam svukao. Ovaj puta nije
maknula pogled.
"Ne dodiruj me ovdje," promuko ree. "Molim te."
Njeno ju je ljubio meu grudi. Istog trena je prestao i
naslonio se na lakat. "Ne svia ti se?"
"Bila sam ranjena ovdje..." Prola je prstom od grla, izmeu
grudi, do trbuha. Ruka joj je bila teka, jednako kao i itavo tijelo.
129
Bila je umorna; tonula je u toplo, ugodno stanje polusna. Voenje
ljubavi bilo je iscrpljujue i predivno.
"Nita se ne vidi," ree Robin.
"Rana je potpuno zacijelila izvana. Ali ja je jo uvijek
osjeam. Smeta me kad je diram... Hazini me ranio... Mislila sam da
sam mrtva."
Pogladio ju je po obrazu. "Ne misli na to. Spavaj."
Krevet je zatitrao. Nebeski Aneo je kretao. Flota odlazi
prema jugu, a preivjeli stanovnici Phoenixa Dva ostaju preputeni
sudbini. I Hazinijima. "Misli li da se Milo alio?" upita Jan.
"O emu, zlato?"
"Hazinijima... Rekao je da misli kako su svi koji su uli u
brod ubijeni."
"Zar se zaista toliko boji tih stvorenja?"
"Uasavaju me. To moe razumijeti samo ako si vidio
jednoga iz blizine. Grozno! To su ubilaki strojevi... stvoreni samo
da bi jeli, razmnoavali se i ubijali ljude. ivo oruje. Pomisao da se
samo jedan slobodno kree po brodu... Brrr!" Zadrhtala je.
Robin poloi ruku na njeno rame. "Hej, sve je u redu. Vie
nisi sama. Ima mene i ja u te uvijek tititi."
Jan mu je od sveg srca eljela vjerovati.
Milo se borio s naletima jakog vjetra. Zbog svoje male teine
bojao se da e ga prokleti vjetar podignuti i odnijeti. Jednom je ve
umalo pao, ali mu je paukoliki robot pruio ruku i zadrao ga.
"Prebrzo idemo!" povie. "Uspori! Uspori!"
"Brzina kretanja jednaka je nuli, Milo," ree robot Carlovim
monotonim glasom. Ashley se durila i itavo jutro nije htjela
razgovarati. "Kriv je taj juni vjetar; dosee brzinu od ezdeset
kilometara na sat. Na rubu smo olujne fronte koja dolazi s obale."
"Kriste," promrmlja Milo. Pogledao je Robina koji je danas
djelovao neobino veselo. Bolje mu je da nita ne smilja, pomisli.
"OK, otvori vrata i stani sa strane."
Sumnjiavo je gledao kako Robin otvara vrata leteeg stroja i
izmie se kako mu je naredio. Milo je poslao jednog robota u
letjelicu. "Dakle?" upita drugog robota.
"Sigurno je," ree Carl. "Moe ui."
130
"Ti ulazi prvi," naredi Milo, maui Janinim laserskim
pitoljem prema Robinu. Robin ga je posluao, a Milo se potom
oprezno popeo za njim. U unutranjosti je bilo vrlo skueno. I
mrano. "Ukljui rasvjetu," ree Milo.
Robin je pritisnuo tipku na komandnoj ploi. Svjetla se nisu
upalila. I sama je komanda ploa ostala zamraena. Pritisnuo je jo
nekoliko tipki, ali nita se nije dogodilo.
"to ne valja?"
Robin je uzdahnuo. "Mislim da se ispraznila baterija."
"to? to si opet smislio?" Milo mu je prislonio oruje uz
rebra.
"Pa, ne ba baterija. Radi se o gorivoj eliji koja daje letjelici
svu potrebnu energiju. Oito je treba napuniti. Trebao sam misliti na
to... ali nikad jo nisam otiao ovako daleko od naselja."
"Misli da moe mene prevariti?" povikao je Milo i udario
ga orujem po rebrima. "Pokreni taj stroj! Zna to e se dogodit s
Jan ako ne uspije."
Robin se okrenuo i prezirno ga pogledao. "Govorim ti istinu.
Letjelica je inertna. Mrtva. Moramo obnoviti gorivu eliju."
"Kako emo, molim te, obaviti taj jednostavni zadatak?"
Robin slegne ramenima. 'To ne bi smjelo biti teko. U
udubljenu u oplati na stranjem kraju letjelice postoji utinica. Reci
robotima da naprave odgovarajui muki prikljuak i potegnu kabel
odavde do najblieg izvora energije."
"Oh da, jednostavno," promrmlja Milo. "Carl, koliko ti
vremena treba za to?"
"Kabel moramo izvaditi iz brodskog sustava," odgovori Carl.
"Dobit e ga za 24 sata. Prikljuak mogu proizvesti za nekoliko sati,
ali prvo moram dobiti sve podatke."
"Super," sarkastino e Milo. "Samo mi to treba." Protekla je
no bila vrlo teka. Nakon to je Milo preko razglasa objavio svoj
ultimatum, na tri su Nebeska Gospodara buknule pobune. Bilo ih je
mnogo tee zaustaviti nego je oekivao. U stvari, nemiri su jo uvijek
tinjali na Lordu Montcalmu, pa je morao ondje poslati dodatne
paukolike robote s drugih brodova. Sumnjao je da je to sve Ashleyna
zasluga. itavo je vrijeme odbijala suraivati, a sad vie ne eli ni
131
razgovarati s njim. Osjeao se ranjivim. Trebao mu je taj prokleti
stroj.
Smrknuto se obratio Robinu: "Dobro, dajem ti jo 24 sata, ali
ako nakon isteka tog vremena ne ukljui taj stroj, vie neu biti
ovako ugodan."
Zvonjava dalekih zvona probudila je vojvodu iz nemirnog
sna. Ustao je iz kreveta i teturavim hodom krenuo prema vratima.
Lupio je po njima. Otvorio mu je jedan od dvojice njegovih
mrzovoljnih uvara. "to je sada, gospodine? elite li jo vina?"
"Uzbuna," proaptao je vojvoda. Grlo mu je bilo suho i
osjeao je muninu. "to se dogaa?"
"Ne znam. Voss je otiao provjeriti." U tom je trenutku niz
hodnik dotrao drugi uvar. Izgledao je potreseno. "Opkoljeni smo!"
povikao je.
"Tko nas je opkolio?" upita vojvoda.
"Flota... Islamska Sablja i ostali... pronali su nas!"
17
"Tvoji me Eloi oaravaju," ree Milo vaui pravu piletinu.
"Volio bih ih promatrati. I njihovo naselje, naravno."
Milo je izigravao velikodunog domaina. Raspoloenje mu
se od jutros znatno popravilo, primijetila je Jan. Pobuna na Lordu
Montcalmu je potpuno uguena, a polaganje kabla do Robinove
letjelice se odvijalo prema planu. Bio je tako dobro raspoloen da je
naredio robotima koji su ih uvali da se povuku i pozvao Robina i
Jan na ruak. Hranu su posluivali Kish i Shan. Jan ih je ranije
posjetila i uvjerila ih da ostanu na Nebeskom Anelu kao Milove
sluge. Jer, kako je Milo primijetio, na drugim letjelicama vjerojatno
ne bi dugo preivjeli.
"Meni se Eloi ine odvratnima," ree Jan. "Imah su sredstva
da poduzmu neto i pomognu svijetu nakon Genetskih Ratova, ali oni
su se radije zatvorili u naselje i povukli se u svoj umjetni svijet
trajnog zadovoljstva."
"Njihov svijet nije nita vie 'umjetni' od tvoga," veselo e
132
Milo. "Samo su uredili svoje mozgove na drugaiji nain nego
priroda ih genenjeri koji su stvorili Primarni Standard. Njihova
verzija stvarnosti je jednako ispravna kao i tvoja. Sve je relativno,
draga moja Jan; apsolutnost ne postoji. Osim toga, zar su Eloi toliko
razliiti od negdanjih kranskih i budistikih sveenika. I jedni i
drugi su se izdvojili od svijeta da bi dosegli stanje potpunog mira,
'jedinstva s bogom', nirvane ili ega ve..."
"Molim te, Milo, nemoj zapoeti jo jedno od tvojih prokletih
predavanja," umorno ree Jan. "Pokuavam jesti."
Izraz veselja i euforije je trenutno nestao s njegovog lica, ali
on nastavi govoriti Robinu: "Na prvi pogled sam stekao dojam da je
tvoj stroj tek preureena letjelica iz starih dana, ali uvjerio sam se da
sam bio u krivu. To nije relikt iz Stare znanosti, ve proizvod Nove
znanosti. Znai li to da neke Eloie jo uvijek zanima stvarni svijet;
dovoljno da bi razvili novu tehniku?"
Robin zatrese glavom. "Ne, nema to veze s Eloima. To su
uinili kompjuteri." Ispriao im je sve to je ve jednom rekao
vojvodi i njegovim ljudima, o tome kako su Eloi prije nego su postali
Eloi morali za sebe osigurati uvare koji e se moi prilagoavati i
izlaziti na kraj s novim, nepredvidivim prijetnjama. Zato su stvorili
programe koji se sami razvijaju.
"Nova tehnika... eka u naselju, zajedno s programima
sposobnim za proizvodnju." Vragolasto se nasmijao. "Letei stroj zna
gdje se nalazi naselje, zar ne?"
"Zna," prizna Robin, "ali odlaskom ondje nee nita postii.
Programi nee suraivati."
"Oh, siguran sam da bih pronaao nain kako da ih
nagovorim," veselo ree Milo.
"Ne razumijem zato su dopustili da odraste ovakav kakav
jesi," ukljui se Jan. "Zato te programi nisu unitili kad su vidjeli da
su pogrijeili, ili te promijenili u Eloia?"
"Etiki Program to ne doputa," odgovori Robin.
"Etiki Program?" brzo ponovi Milo. "to je to?"
"Jo neto to su Eloi stvorili prije nego su postali Eloi. Znah
su da e nakon pretvorbe u Eloie izgubiti svaki smisao za etiku, pa su
stvorili Etiki Program."
133
"Zato? U emu je bit?" zbunjeno upita Milo.
"Etiki Program nadgleda Eloie. Pazi da ne bi zbog nekog
hira ili sluajno napravili neto ime bi naudili sebi ili drugima. Osim
toga, rekao sam vam da programi jo uvijek provode istraivanja.
Povremeno stvaraju fetuse u eksperimentalne svrhe, pa se u tom
sluaju Etiki Program brine da ih unite u dvanaestom tjednu, kako
su odredili Ujedinjeni Narodi..."
"Ujedinjeni Narodi!" povie Milo. "Nakon propasti
Sovjetsko-Amerike unije zbog raspada drava lanica, Uje dinjeni
Narodi su naglo izgubili utjecaj. Do poetka Genetskih Ratova od
njih vie nije bilo ni traga."
Robin ga je prijekorno pogledao. "Eloi su bili bratstvo odanih
znanstvenika... prije pretvorbe, naravno. Pridravali su se starih
pravila kao pitanja asti."
"Ako su bih tako estiti, zato su izdali svijet nakon
Genetskih Ratova?" upita Jan.
"Mogu ti rei samo ono to sam uo od programa," ree
Robin. "ini se da su bih toliko razoarani i obeshrabreni situacijom
mora imati na umu da se nakon Ratova ovjeanstvo nalo pred
istrebljenjem zbog dizajniranih virusa da su se odluili povui u
genetski stvorenu zemlju snova. U svakom sluaju, zbog toga sam
ovakav kakav jesam. Pogreka je otkrivena tek kad sam preao dob
od dvanaest tjedana, pa je Etiki Program zabranio da me unite ili
me naknadno genetski promijene. Na kraju krajeva, ja nisam
odabrao postati Eloi poput svih ostalih... osim zamjenskih Eloi
klonova, koji su ve druga pria."
Milu se ta pria nije inila uvjerljivom. "Sluajno su te pustili
da pree granicu od dvanaest tjedana? Kako bi super programi
mogli nainiti tako glupu greku? Ne, neto tu nije u redu."
Robin je slegnuo ramenima. "Ponovio sam ti ono to sam
uo. Ne mogu drukije objasniti razlog mog postojanja."
Milo je zamiljeno provukao ruku kroz ono malo kose to mu
je ostalo, nasmijao se Robinu i rekao: "No, bez obzira na sve, nas
dvoje moemo samo biti zahvalni to postoji." Okrenuo se prema
Jan. "Slae li se?"
Kad je primijetila pogled u njegovim oima, Jan je osjetila
134
kao da je upravo progutala neto vrlo ljigavo.
"eli te vidjeti."
"Mene? Zato?" upita vojvoda glumei nezainteresiranost.
"Zar nije upoznat s drastinim promjenama mog statusa?"
"Upoznat je," potiteno odgovori njegov sin, "ali odbija
pregovarati s majkom. Zato to je ena, kae. To se protivi njegovoj
religiji."
"A to je s tobom? Pria se da si mukarac."
Princ se jedva suzdravao. "Ne priznaje me kao pravog
vladara Lorda Mordreda. Nazvao me 'djeakom' i... bogaljom."
"Dakle, ja bih ponovno trebao izloiti ivot opasnosti i u vae
ime pregovarati s El Rashidom. Zato bih?" Vojvoda je prekriio
ruke i sjeo.
Princ proisti grlo i oklijevajui ree: "Rekao je da e
zapoeti masovni napad na Lorda Mordreda ako se ne vrati na
prijestolje."
Vojvoda je zabacio glavu unazad i glasno se nasmijao. "Nije
udo da si doao sam. Tvoja majka vjerojatno riga vatru. No dobro,
prihvaam vau predaju. Kasnije u odrediti kaznu za tebe, tvoju
majku i vae sljedbenike." Ustao je. "U meuvremenu u odletjeti na
Islamsku Sablju i pokuati spasiti to se jo moe."
Vrlo sporo, kao da u svaku kretnju ulae svu svoju snagu,
princ pogne glavu pred vojvodom i ree: "Da, oe."
Kad je sat kasnije sjedio prekrienih nogu pred El Rashidom,
njegov osjeaj pobjede je ieznuo. Bilo je jasno da njegov zahtijev
za ponovno postavljanje vojvode na prijestolje nema veze s
altruizmom.
"Ba ste jadni. Jadna budala," izjavio je El Rashid. "Niste me
htjeli posluati i sad ste sve izgubili. Rekao sam vam da zemljanca
predate meni. Moji bi muitelji iz njega izvukli sve tajne. Ali ne, vi
ste se opredijelili za vlastite metode uvjeravanja. Odluili ste sami
pokoriti Nebeskog Anela i..."
"Nisam namjerno napustio flotu," upao je Vojvoda. "Kriva je
oluja... razdvojila nas je..."
"Tiina, naredi El Rashid. "Znam to se dogodilo.
Zahvaljujui vama zemljanac je udruio snage s Nebeskim Anelom
135
i uinio na zadatak dvostruko teim."
"Izdao me... kako sam mogao znati?" oajno ree vojvoda.
"inio se tako... pa, moja ki i on su... bio sam siguran..." Popustio je
pod El Rashidovim neumoljivim pogledom.
"Morat ete se za to iskupiti," ree El Rashid.
"Vrlo rado! Ali kako? Naravno, na raspolaganju su vam sva
moja bogatstva, ali..."
"Iskupit ete se tako to ete povesti napad na flotu Nebeskog
Anela. rtvovat ete sebe i svoj brod i sudariti se s Nebeskim
Anelom. Time ete nam pruiti priliku za jedriliarski napad na
druge zrane brodove."
"Samoubilaki napad...?" proapta vojvoda. "to ako ja to,
hmm... odbijem?"
"Odmah u vas predati u ruke mojih muitelja. Nakon sat
vremena njihove njenosti dobit ete bode. Siguran sam da neete
nimalo oklijevati da si sam prereete grlo."
Vojvoda kimne i ree: "Da, shvaam." Iz sveg je srca elio da
su mu ena i sin sada na njegovom mjestu.
Jan je promatrala Robinov uspavani lik i pitala se kako moe
mirno spavati u takvim okolnostima. Neprestano mu je ponavljala da
e njegov ivot postati bezvrijedan im Milo dozna sve to ga
zanima, ali on joj je nakon voenja ljubavi jo jednom ponovio neka
se ne brine te je ubrzo utonuo u duboki san. Ona pak nikako nije
mogla zaspati, ve je itavo vrijeme tjeskobno leala. Znala je da nije
glup i da oito zna neto to ona ne zna, ah izluivalo ju je to joj
nita o tome ne govori...
Robin je bio jednako oputen i za vrijeme doruka, kojeg im
je posluio neobino zlovoljan Kish. Kad je Kish otiao pokazao je
Jan da ga slijedi u kupaonicu. Ondje joj apnu: "Vrijeme je da neto
poduzmemo."
Hvala Velikoj Majci, pomisli Jan. Nadala se samo da se
Robin ne zavarava onime to je imao na umu. Ona trenutno nije
vidjela nikakvog izlaza. "to?" upita urno. "Hajde, reci mi."
"Na ovom katu postoji otvorena promatraka platforma. Zna
li na koju mislim?"
Kimnula je. S nje je bacila Milovu lubanju one noi prije
136
mnogo mjeseci, kad je jo imala sina.
"Otii onamo," proape Robin, "ali ponaaj se normalno,
kao da namjerava uivati u pogledu ili udahnuti svjei zrak.
Pridruit u ti se za deset minuta."
"A to emo tada?" upita Jan preputajui se razoarenju koje
je sve vie navirale "Skoiti? Nemoj mi rei da si potajno saio dva
padobrana?"
Zaljubljeno joj se nasmijao. "Bolje od toga. Tamo e nam se
pridruiti Igraka moj letei stroj."
Nade su joj naglo porasle, da bi se odmah potom ugasile. "Ali
ne moe! Paukoliki roboti jo uvijek nisu napunili njenu energetsku
eliju." Prije doruka je pitala Carla kako napreduju radovi i doznala
da roboti jo nisu poloili kabel do letjelice.
"Nema veze. U eliji ima jo mnogo energije. Dovoljno za
odlazak do Shangri La i nazad. Prevario sam Mila izostavivi
temeljni korak potreban za njeno aktiviranje. Kreni sad..."
"ekaj!" povie Jan. "to emo dalje, ako uspijemo ui u tvoj
stroj?"
"Razmiljaj pozitivno. Kad uemo," upozorio je. "Spustit
emo se malo nie i ispaliti lasersku zraku u kontrolnu sobu i prokleti
kompjuter. Zbogom Ashley."
"to je s ostalim Ashley? Na drugim letjelicama?"
Slegnuo je ramenima. "Bude li potrebno, dobit e isti
tretman." Privukao ju je k sebi i poljubio u usta.
"Ne razumijem," ree Jan dok ju je njeno gurao prema
vratima. "Kako e pozvati letei stroj da doe do platforme?"
"Odgovor na to pitanje, draga moja, je u tvojim rukama,"
rekao je tajanstveno. "Idi sad! Uskoro e sve doznati..."
Bila je sigurna da je prolo vie od deset minuta. Gdje je,
pitala se tjeskobno. Jo jednom se osvrnula po platformi, bojei se da
e se svakog asa oko nje stvoriti roboti...
Duboko je udahnula i prisilila se ostati mirna. On zna to radi
nadala se a ona bi trebala uivati u pogledu. Pogledala je
prema tlu i ugledala bijele i ute mrlje, to je znailo da se nalaze nad
poljima plijesni. Uzdahnula je sjetivi se svog velikog plana da
oslobodi svijet od plijesni... kakva je budala bila. Nikad nije imala
137
anse.
to li je Robin mislio kad je rekao da je odgovor u njenim
rukama? Pogledala je svoje ruke, ali na njima nije pronala nikakav
odgovor. Pa ipak, uskoro e saznati...
Kad je procijenila da je prolo vie od pola sata, uzdahnula je
i vratila se u letjelicu, bojei se da se dogodilo neto uasno. Na putu
prema svojoj sobi srela je Kisha koji se naslonio leima na zid i
pognuo glavu. Podigao je glavu i promatrao je s udnim izrazom dok
mu je prilazila. Pitala se to mu je. Zar je bolestan? Je li mu Milo
neto uinio? Osjeaj uasa je postao jo jai.
Prije nego je stigla zaustiti, Kish ree obrambenim tonom:
"Drago mi je da sam to uinio."
"to si uinio, Kish? Je li ti dobro?" Primila ga je za rame i
pogledala ga u oi. Umjesto odgovora Kish je podigao ruku i
pokazao prema otvorenim vratima njene sobe. Mrtei se, Jan je
pourila prema tamo. O emu on to govori? Zar je pijan ili...?
Zaustavila se na vratima. Ledena ruka je stisnula neto u njoj.
Zajecala je.
Robin je leao na leima na sredini njene dnevne sobe. Pokraj
njega je leala kratka metalna cijev.
Potrala je k njemu, viui njegovo ime. Kleknula je i
zastenjala kad je ugledala teku ranu na elu. Iz dubokog je usjeka
liptala krv. Bio je oko pet centimetara dug i oko tri irok. Snaga
udarca morala je biti ogromna. Podigla je glavu i povikala: "Ashley!
Carl! Dovedite nekoliko robota! Moramo ga hitno staviti u najblii
medicinski stroj! ujete li!"
"Da, ujem te," odgovori Ashley. "Ali odgovor je ne."
"Molim?" povie Jan, ne vjerujui onome to je ula. "Zar si
poludila? Robin umire, ako ve nije mrtav! Dovedi pomo!"
"Nije me briga ako umre," ree Ashley. "Volim te."
Okrenula se. Kish je stajao na vratima. Lice mu je bilo
bezizraajno. "Zato sam to uinio. Zbog tebe."
"Ti si to uinio Robinu?" pitala je zaprepateno. "Ali zato?"
"To sam ti upravo rekao," tiho odgovori Kish. "Zato to te
volim. Nije poteno tek tako je doao i oduzeo mi te."
itava se soba poela vrtjeti oko nje. Kish nije bio sposoban
138
ubiti. Bilo je to nemogue... ali ipak se dogodilo. "Kish, nikad me
nisi imao. Robin me ti nije oduzeo... Oh, nema veze. Sluaj, mora
mi pomoi da ga smjestimo u medicinski stroj. Pouri!"
Pognuo je glavu. "Ne, neu."
"Kish, posluaj me!"
No on je samo tiho stajao. U trenutku kad se htjela izderati na
njega u sobi se pojavio Milo. Brzo im je priao i podsmjehnuo se kad
je vidio teinu Robinove ozljede. "Izgleda jako loe. S obzirom da to
nisi ti uinila, pretpostavljam da je on." Pokazao je glavom prema
Kishu koji je jo uvijek odluno zurio u pod. Jan kimne.
"Kako je mogao?" upita Milo polako prilazei Kishu. "Mislio
sam da minervanski mukarci nisu sposobni nekoga fiziki napasti."
"U pravilu nisu. Ali ima izuzetaka..."
Zaustavila je dah kad je vidjela to se potom dogodilo.
Premda Milo nije bio ni priblino okretan kao njegov original, jo
uvijek se kretao sa zadivljujuom brzinom. Bio je na Kishovim
leima prije nego se Minervanin snaao. vrsto mu je ovio noge oko
struka i poloio mu ruke na ui. Dok je Kish jo uvijek zbunjeno
pokuavao shvatiti to se dogaa, Milo mu je divlje zakrenuo glavu.
Zauo se odvratan zvuk pucanja kostiju i Kish je pao prema naprijed,
dok mu je glava ostala tako zakrivljena da se inilo kao da
iznenaeno gleda Mila na svojim leima. Milo ga je pustio tek kad se
tijelo sruilo na pod. "Jedan izuzetak manje," rekao je zadovoljno i
pourio prema Jan i Robinu. "Ashley, brzo dovedi robote!"
"Ne!"
Milo je iznenaeno trepnuo i zagledao se u strop. "Odbija?"
"Naravno."
"Mislio sam da ti se momak svia."
"Svia mi se. Prekrasan je."
"Zato nam onda ne pomogne da ga smjestimo u medicinski
stoj?"
"Jer ne elim da ga ona ima," razdraeno ree Ashley.
Milo je pogledao Jan i pogladio elavu glavu. "Oh Kriste,"
promrmljao je. "Pomozi mi da ga podignem sami emo ga odnijeti u
lijeilite."
Jan ga je spremno posluala, kad Ashley tiho doda: "Ne." Iz
139
hodnika je doprlo udaranje metala i uskoro su tri paukolika robota
ula u sobu i zaprijeila vrata.
Milo ljutito povie: "K vragu, Ashley, trebam ga! Bez njega
nikad neu aktivirati njegov stroj. Bit e nam beskoristan!"
"Dobro," ree Ashley. "Rekla sam ti da ti to ne treba. Ima
mene."
"Kriste," ponovi Milo. Pogleda Jan i tiho ree: "Mala je kurva
ljubomorna na sve tebe, njega, a sad i na prokleti stroj."
"ula sam te!" vikne Ashley. "Nisam ljubomorna!" Robin je
zastenjao. "Hvala Velikoj Majci jo je iv," povie Jan sputajui
se kraj njega. Robin je otvorio oi, ali pogled mu je bio tup, a zjenice
jako proirene. "Robine, uje li me?"
Milo je kleknuo nasuprot Jan i potapao ga po obrazu. "Hej,
Robine, ja sam Milo! Razgovaraj sa mnom! Imam neka vana pitanja
na koja mi mora odgovoriti."
Jan ga je zgrabila za runi zglob i odgurnula mu ruku. "Da ga
nisi dotaknuo, manijae!" protisnula je. Podigla je ruku i glasno
rekla: "Ashley, zahtjevam da nam dopusti da ga odnesemo u
lijeilite."
"Jo je iv, ha?"
"Da... da."
"Znai mogao bi preivjeti."
"Da, mogao bi preivjeti ak i bez pomoi medicinskog
stroja," oajno ree Jan. "Zato uope nije bitno ako nam dopusti da
ga stavimo u njega, zar ne?"
"Ako e ivjeti, to nee biti ovdje," ree Ashley. Pod je
odjednom zadrhtao.
"Usporavamo," primijeti Milo.
"Iskrcavam ga na tlo." Prije nego je Ashley zavrila reenicu,
roboti su krenuli prema njima. Neumoljivo su odgurnuli Jan i Mila i
nagnuli se prema Robinu. Dok su ga podizali, Jan je donijela odluku.
Znala je, dodue, da odluka nije na njoj. "Ako e iskrcati njega,
mora e i mene," ree.
"Kako dobra ideja!" veselo vikne Ashley. "Bit e mi drago
ostvariti je..."
140
18
Vojvoda od Providnosti je zabrinuto promatrao sivilo pred
sobom. Dan je bio tmuran i iz niskih je oblaka neprestano rominjala
kia. Oekivao je da e svakog trena u oblacima stvoriti Nebeski
Aneo, i on e tada biti osuen na smrt. Uz njegovo su prijestolje u
kontrolnoj sobi stajala dva El Rashidova ratnika sa svinutim sabljama
koje su im poivale na prekrienim rukama. Druga dva ratnika
uvala su glavnog teha. El Rashid im je povjerio zadatak da prisile
vojvodu i njegove ljude da ostvare njegovu naredbu i zalete se
Lordom Mordredom u Nebeskog Anela. Bili su spremni umrijeti za
'slavu Alaha', rekao je El Rashid. Vojvoda je na to strastveno
zamolio da ga oslobode povjerenog zadatka pozivajui se na zakone
vlastite vjere koji izriito zabranjuju samoubojstvo, ali El Rashid mu
je objasnio da je njegova religija pogrena, pa stoga njeni zakoni
nemaju nikakvu teinu i slobodno ih moe kriti. Osim toga, istaknuo
je, kao 'nevjernik' je proklet to god da uini. Nijedno od toga nije ga
ohrabrilo. Bio je usamljen. Nedostajao mu je odani savjetnik, barun
Spang. Barun bi se moda dosjetio kako pobjei iz ove zamke. Sam
vojvoda nije iz nje vidio izlaz.
Pogledao je prema tlu. Letjeli su nisko, tek pedesetak metara
nad tlom, te je jasno vidio ruevine meu ogavnim izraslinama
plijesni. Prolazili su nad starim naseljem, ili ak ostacima grada, koje
se sa ivotom posljednji puta susrelo u vrijeme Genetskih Ratova. I
sa smru...
Vojvoda je zadrhtao i pokuao zazvati osjeaj optimizma.
Kad mu je napokon nadoao, bio je tek slabana nada, ali donio mu
je misao da uz tako lou vidljivost moda nikad nee pronai flotu
Nebeske ene. Odmah se osjeao bolje.
Jan je odustala od preklinjanja Ashley da promijeni miljenje.
Jedino za to se uspjela izboriti bilo je odobrenje da uzme naprtnjau
s dvije vree za spavanje, neto hrane, dvije mjeinice s vodom i
osnovnim medicinskim priborom. Sad je stajala pokraj Robina na
jednom od nosaa za teret i ekala da je spuste na zemlju. Milo je sve
141
promatrao. "ini se da ozbiljno misli, malena," rekao je tunim
glasom. "ao mi je da sve ovako zavrava zajedno smo proveli
zanimljive trenutke."
"Pretpostavljam da se to moe i tako nazvati," ree Jan.
"Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Odmah je zauzeo obrambeni stav. "to eli? Zna da
trenutno ovdje nisam utjecajan."
Pokazala je prema oruju koje mu je visilo na opasau. "Daj
mi ga. Zna da dolje neemo bez oruja preivjeti ni sat vremena."
Razmotrio je njen zahtijev i kimnuo. "to se mene tie,
moe ga dobiti. to ti kae, Ashley?"
"Uini to god hoe," odgovori Ashley glasom iz kojeg je
izbijala dosada.
Milo prui oruje robotu s uputama da ga preda Jan im
nosa za teret stigne na tlo. "Sputam vas," objavi Ashley. Nosa se
trznuo. Robot koji je nosio oruje hitro se popeo na nosa. Jan se
jednom rukom uhvatila za rukohvat i kleknula pokraj Robina da bi
drugom rukom pridrala njegovo oputeno tijelo. On je jo uvijek bio
u polusvjesnom stanju, i za sad nije nita govorio.
Nosa se spustio kroz otvor u vanjskoj oplati i uao u sloj
niskih oblaka. Jan i Robin su vrlo brzo pokisli do koe, ali poniranje
se nastavilo.
Nebeski je Aneo lebdio na visini od oko 250 metara, pa je
nosa uskoro uz jak udarac dotaknuo tlo. Robin je zastenjao.
Paukoliki robot joj je predao oruje i otresitim Ashleynim glasom
naredio: 'Van."
"Mora mi pomoi iznijeti Robina," ree Jan. Zajedno su
iznijeli Robina i poloili ga na spuvasto tlo. Robot pouri nazad u
nosa. "Ashley..." pozove Jan.
"to je sad?"
"Ovo," ree Jan i ispali. Paukoliki robot je ciao i pucketao
dok se ruio, rasipajui plave iskre u svim smjerovima. Nosa je
krenuo prema gore. Jan je znala da je to bila smijena i uzaludna
gesta, kojom je troila male zalihe energije u laserskom pitolju, ali
ipak nije poalila.
Gledala je kako nosa nestaje u golemom trupu Nebeskog
142
Anela i osjeala se jednako mala i beznaajna kao kad je kao
djevojica prvi put ugledala Lorda Panglotha nad Minervom. Druge
letjelice u floti stajale su ratrkane po nebu, djelomino zaklonjene
niskim oblacima. Izgledali su zlosutno i prijetei.
Uzdahnula je i osvrnula se uokolo. Na sve strane protezala su
se pljesniva polja. Neprirodne nakupine gljiva izrastale su iz ostataka
drvea i ruevina niskih graevina. Neko je to podruje oito bilo
naseljeno... prije Genetskih Ratova. Otprilike kilometar dalje nazirale
su se velike strukture koje su u usporedbi sa svime ostalime djelovale
prilino uuvane. Moda je to bila vojna utvrda ili ak dvorac. Za
sad je to bilo najbolje mjesto gdje bi se mogli skloniti.
Jan je kleknula kraj Robina. "Robine, uje li me? Ja sam,
Jan."
Kapci su mu zatitrali, ali pogled je ostao tup. Izvadila je
medicinski materijal iz torbe, poloila mu na ranu oblog natopljen
otopinom protiv bakterija i gljivica, te mu povila glavu. Znala je da
mu takvim lijeenjem nee puno pomoi, ali nita drugo nije mogla
napraviti. Dok je spremala stvari u naprtnjau, krajikom oka je
spazila neku kretnju. Okrenula se i ugledala dugake hife pokretne
gljive kako puu prema Robinu. Ustala je i ispalila u pomini sag
hifa, a potom i u micelij, tijelo gljive. Bijela kruna masa nalik na
veliki tanjur okrenut naopake pocrnila je pod laserskom zrakom.
Paljivo se ogledala. Prolo je mnogo vremena otkako je posljednji
put boravila na pljesnivim poljima. Postala je nepaljiva. Ponovno je
kleknula kraj Robina i rekla mu: "Robine, dragi, mora pokuati
hodati - ne mogu te nositi."
Pomogla mu je sjesti, a potom podii se na noge. Teturao je i
Jan ga je jedva drala da ne padne. Isputao je neke duboke glasove,
ali Jan nije znala da li pokuava razgovarati ili se samo buni zbog
nelagode. "Doi... sad emo hodati... ovako..." U poetku je bilo
teko, no uskoro ga je uspjela nagovoriti da koraa, premda bi bez
njene pomoi sigurno pao.
Dok ga je vodila prema dalekoj graevini, Jan se suoila s
injenicom da Robin sigurno nee preivjeti bez odgovarajue
lijenike njege. Lubanja mu je oito bila slomljena i imao je
unutarnja krvarenja. Nakupljena krv e mu sve jae tlaiti mozak dok
143
se jednog dana to ne potvrdi kao kobno. Ali to moe uiniti? Nita,
osim smjestiti ga u zaklon i namjestiti ga da mu bude to udobnije. A
tada... ekati neizbjean kraj. Jedva se suzdrala da ne prokune
Veliku Majku. Jo jednom joj oduzima onoga koga voli...
Iz oblinje je skupine natrulog drvea izvirio mjehur i
zakotrljao se prema Robinu, privuen njegovom tjelesnom toplinom.
Bezlina, mlijeno bijela kugla imala je promjer oko jedan metar
bila je premala da ih proguta, ali mogla ih je paralizirati bodljama.
Jan je nanianila na njega. Zapaljivi plinovi unutar membrane su
eksplodirali uz jak bljesak, ostavljajui u zraku otri miris. Jan je
zabrinuto provjerila razinu energije u laserskom pitolju. Uskoro e
biti beskoristan.
... to nakon Robinove smrti? Mogla se jedino pokuati
probiti kroz pljesniva polja u nadi da e naii na neko naselje.
Mogunost da e uspijeti bez oruja bila je vrlo mala, ali morat e
ipak pokuati. Lagano se nasmijeila. to je Milo govorio o tome da
je priroda uredila ljude tako da su 'skloni optimizmu' ak i kad se
nau u bezizlaznoj situaciji? Ona je ivi dokaz da je to tono.
Milo je s iskrenim aljenjem promatrao kako Jan odlazi s
Nebeskog Anela. Dok je kasnije hodao prema kontrolnoj sobi,
pokuao je razmotriti svoje osjeaje prema njoj. Zakljuio je da eli
biti pokraj nje, ne samo zato to je namjeravao obnoviti s njom
spolnu vezu kad odraste, ve zato to mu je ona bila jedina veza s
prethodnim ivotom. Bila mu je uporite u svoj zbunjenosti i sumnji
koju je osjeao otkako se probudio u djeakom tijelu. Svjesno se
prisiljavao da ustraje, ali povremeno je osjeao da e se njegov
identitet jednostavno raspasti i razii se u svim smjerovima.
Krivo je to djeje tijelo. Ne radi se samo o tragovima
Simonovih sjeanja koji su jo uvijek odjekivali u njegovom umu,
ve i o samom tijelu. Hormonalni sustav djeteta iskrivljavao je svijest
odraslog ovjeka nametnutu djejem mozgu. To se oitovalo na
razne naine. Na primjer, ak se i sad morao odupirati iskuenju da
rairi ruke i potri niz hodnik viui brmm, brmm, brmm...
to e od njegovog originalnog ega opstati do vremena kad
napokon odraste? Koliko e se Mila Haza izbrisati pod utjecajem tih
snanih prirodnih sila koje bujaju u mladome tijelu? Moe li zadrati
144
kontrolu sve dok mu se tijelo i um ponovno ne usklade...?
"Isuse Kriste!" izjavio je. Sjetio se jo jednog razloga zato je
alio zbog Janinog protjerivanja nedostajala mu je majka.
Kad je Milo uao u kontrolnu sobu, Carl ga je obavijestio:
"Milo, na radaru smo opazili pet zranih brodova koji nam se
pribliavaju iz smjera jugozapada."
Milo je automatski promotrio nebo, ali nita jo nije mogao
vidjeti. "Flota... flota s juga koju je Robin spominjao. Kad emo je
susresti?"
"Kreu se vrlo sporo," odgovori Carl, "brzinom od 65
kilometara na sat. Ostanemo li na ovom mjestu, susrest emo je u
10.50..." Tada se na Milovo nezadovoljstvo u razgovor uplela
Ashley: "Presretnimo ih!"
"Ashley, mislim da bi bilo bolje priekati da flota doe k
nama," mirno ree Milo. "Nemaju radare, pa se moemo sakriti u
oblak dok nam se ne priblie, a tada ih iznenaditi. To je mnogo
zabavnije, nije li?"
"Da, valjda," nerado se sloila.
Oboje se pretvaramo u djecu, ogoreno je pomislio. Samo to
ona nazaduje mnogo bre. eznutljivo je pomislio na Robinovu
letjelicu koja je beskorisno poivala na palubi. Kad bitka zavri
vidjet e hoe li ga Ashley pustiti da ue u nju i poigra se s
upravljakim ureajima. To mu se ba nije inilo vjerojatnim...
Napokon su se pribliili graevini. Putovanje se nakon
susreta s mjehurom nastavilo bez opasnosti. Hodajui, Jan se pitala
to li je Robin mislio kad je rekao da se klju za pozivanje leteeg
stroja nalazi 'u njenim rukama'. Naizmjence je promotrila obje ruke.
Odjednom opazi prsten koji joj je Robin dao. Je li na to mislio?
"Robine, zar se o tome radi? Je li stvar u prstenu?" upita
uzbueno. Zaustavila ga je i okrenula ga prema sebi, drei ga vrsto
za ramena. "Je li stvar u prstenu?" ponovi, ali on je samo nastavio
tupo zuriti u nju. Polako ga je posjela, skinula prsten i pomno ga
promotrila. Izgledao je kao obian prsten. Pokuala je pritisnuti mali
dijamant i skoila od uzbuenja kad se on utisnuo u zlatni pojas i
glasno khocnuo. Zaista se radi o prstenu! Puna nade pogledala je
prema nebu, gdje je Nebeski Aneo lebdio meu niskim oblacima.
145
Oekivala je da e Robinov letei stroj svakog asa pojuriti prema
njoj...
Prolo je nekoliko beskrajnih minuta, ali stroj se nije pojavio.
Pritisnula je dijamant jo nekoliko puta i napokon odustala. "Toliko o
udima," promrmljala je pomaui Robinu da ustane. Robin joj je
oito poklonio najobiniji prsten prsten s prevelikim leitem za
dijamant.
Hodajui dalje Jan je neprestano za svaki sluaj pogledavala
prema nebu, ali znala je da se hvata za slamku. Nametnulo joj se
pitanje zato flota nije krenula dalje. Je li Ashley smislila jo jednu
okrutnu igaru? Hoe li priekati da ona i Robin stignu do sklonita, a
tada ih u posljednjem trenutku pogoditi laserom? Takvo neto se od
nje moglo oekivati.
Pred samim ulazom u veliku tronu graevinu s olakanjem je
primijetila da kia prestaje. Oblaci su se poeli razilaziti. Odjednom
je shvatila da su ona i Robin sada laki cilj, te ga je jo bre pogurala
dalje.
"Ovo je besmisleno," ree vojvoda ne obraajui se nikome
posebno. "Vjerojatno smo se mimoili, a da ih nismo ni primijetili.
Nebeski Aneo i njena flota su moda ve stotine kilometara juno
od nas."
"Ukoliko su krenuli," upozori ga glavni teh. "Ali mogue je
da jo uvijek stoje nad gradom gdje smo ih ranije sreli, a u tom
sluaju emo do njih stii tek za sedam sati."
"Oh, krasno," promrmlja vojvoda.
Nedugo potom glavni teh je izvijestio: "Naoblaka se kida..."
"Jo nam samo to treba," tiho doda vojvoda, da bi odmah
potom glasno uzviknuo: "Oh, Boe!"
Jan je isprva pomislila da je zvuk koji uje grmljavina. Tupi
je prasak odjeknuo irokom dolinom u kojoj je lealo staro naselje.
Kad je odjeknuo ponovno, znala je da to nije grmljavina, ve
topovska paljba...
Podigla je pogled. Preli su ve vie od pola kilometra puta,
ali su tek izali ispod Nebeskog Anela koji je napola skriven u
oblacima lebdio nad njima. Primijetila je da se zvuk njegovih
mlaznica promijenio. To je znailo da se mlaznice vie ne koriste za
146
odravanje zranog broda na mjestu, ve za guranje. Da, Nebeski je
Aneo krenuo prema naprijed i poeo se pomalo sputati. Ponovno je
odjeknula topovska paljba... to se dogaa? Jan je zaustavila Robina
i zagledala se u daleki niz breuljaka koji su na jugu zatvarali iroku
dolinu. Ondje je medu oblacima spazila golemi obris Nebeskog
Gospodara, za kojim je slijedio jo jedan.
Nebeski Aneo se okretao da ih presretne, a ostale su ga
letjelice u floti slijedile. Tirkizne su laserske zrake ve osvjetljavale
nebo, ali Jan je iz iskustva znala da uz takvu naoblaku i na tako
velikoj udaljenosti ne mogu biti uinkovite. Na horizontu se pojavio
jo jedan Nebeski Gospodar. Bila ih je itava flota! Flota koju je
Robin spominjao?
Odjednom je shvatila da su ona i Robin izloeni na
otvorenom prostoru, te ga je ponovno urno povela prema velikoj
pukotini u zidu graevine. Uli su unutra i nali se u prostranom,
ravnom podruju prepunom pljesnivih ostataka brojnih vozila.
Vojnih, pretpostavljala je.
Sklonili su se u sjenu na mjestu gdje su se neko vjerojatno
nalazila ulazna vrata. Posjela je Robina i naslonila ga leima uz zid,
te je s orujem u ruci krenula istraiti okolinu. Oprezno se
ogledavala. Nalazili su se u irokom, tamnom hodniku. Sa stropa
nisu vrebale podmukle vrste gljiva poput mutiranih oligospora. Na
kraju hodnika primijetila je priguenu svjetlost. Krenula je prema
tamo, primijetivi da hoda po staklenoj praini. Pod nogama joj je
kripalo dok je koraala. Hodik je zavravao na visokom balkonu.
Unutranjost zgrade bila je mnogo vea nego se izvana inilo, jer su
je graditelji ukopali duboko u zemlju. Dio krova se uruio, a stup
svjetla koji je prodirao kroz rupu osvjetljavao je veliki, prazni
prostor. Balkon na kojem je Jan stajala bio je tek jedan od mnogih
koji su strali prema unutranjosti. Neki su popustili pred gljivama i
sad su razbijeni leali na tlu. Na tlu prekrivenom uruenim kamenjem
isticala su se tri velika, kruna, prazna bazena. Prema stupovima u
njihovom sreditu Jan je zakljuila da su to neko bili vodoskoci. Svi
katovi to su se uzdizali i sputali od balkona gdje je stajala bili su
povezani krunim oknom za dizalo i dugakim, strmim stepenitima.
Jan je pretpostavljala da su stepenice neko bile pokretne. Oko itave
147
zgrade ovijala se staza blagog nagiba, po kojoj se takoer moglo
prelaziti s kata na kat. Pitala se emu je ta zgrada sluila oito se
ipak nije radilo o vojnoj uvtrdi. Vratila se do Robina, provjerila je li
mu dobro, i izala iz graevine vidjeti to se dogaa na nebu.
"Svi zmajevi su poletjeli, gospodine!" ree glavni teh.
Vojvoda je ukoeno kimnuo glavom. Ovaj put je, za
promjenu, iskreno elio biti na jednom od njih.
Kad je opazio Nebeskog Anela i njegovu flotu to se nadvila
nad dolinu, oklijevajui je naredio promjenu kursa.
Nije imao izbora, jer je muslimanski ratnik s njegove desne
strane odmah podigao sablju, a ta se gesta mogla protumaiti na
samo jedan nain. Primili su ve nekoliko pogodaka laserom, ali
oblak ih je jo uvijek titio. Oplata je mjestimice probijena i bilo je
ve rtava, ah sve su mlaznice ostale neoteene i nigdje nisu
plamtjeli vei poari. Za sada.
Od Nebeskog Anela ih je dijelilo jo dva kilometra, a oni na
njemu su oito naslutili njihovu namjeru da se zalete u njega, jer se
Nebeski Aneo poeo podizati pod otrim kutom. Sve letjelice u floti
Nebeskog Anela usmjerile su projektile, topove i lasere prema
Lordu Mordredu, zanemarujui ostatak El Rashidove flote.
"Pazite!" viknuo je netko. Ali bilo je ve kasno. Laserska
zraka iroka sedam do deset centimetara, jer se djelomino rasprila
na kinim kapima u oblaku, ve se opruila itavom duljinom
kontrolne sobe. Nikoga nije pogodila, ali je u stranjem kraju
kontrolne sobe udarila u elektronsku opremu i izazvala jaku
eksploziju. Dim se proirio prostorijom.
Jo oko pola kilometra, suznih je oiju primijetio vojvoda.
Unato brzini kojom se Nebeski Aneo podizao, putanja Lorda
Mordreda sijekla je njegovu i sudar je bio neizbjean. Udarit e u
bok Nebeskog Anela...
Slijedio je snani udarac koji je vojvodu umalo zbacio sa
stolca. Na njegovo zadovoljstvo, oba su ratnika izgubila ravnoteu i
teko pala. "Poar u etvrtoj plinskoj komori!" kriknu glavni teh.
etvrta komora! Vojvoda se pokuavao sjetiti dodiruje U se
ta komora s jo nekom ispunjenom vodikom umjesto helijem. Naglo
su gubili visinu. Nije vie bilo nade da e udariti u Nebeskog Anela.
148
"Zaboravite napad! Spustite nas, brzo!" naredio je.
"Ne!" povie ratnik s njegove desne strane, onaj koji je
govorio francuski. "Nastavite! Nastavite!" vikao je podiui sablju
prema vojvodi.
Letjelica se zatresla od jo snanijeg udara kad je planula jo
jedna komora s vodikom. Kad je udarni val oborio El Rashidove
ratnike, vojvoda nije oklijevao. Izvukao je mah bode koji je sakrio
da bi si njime u posljednjem trenutku oduzeo ivot radije nego da
pogine u paklu i bacio se na muslimana sa svoje desne strane
viui tehovima: "Ubijte ih!"
Jan je s nevjericom promatrala starog Nebeskog Gospodara
kako izgara pod paljbom lasera. Prva je planula prednja plinska
komora. Vatreni jezici su se irili oplatom dok se nisu spojili u
golemu buktinju. Po itavom trupu su se mjestimice s uarene oplate
u zrak uzdizali jarki plamenovi. Planula je i druga plinska komora,
blie sredini letjelice. Ostavljajui za sobom vatreni trag, umirui je
zrani brod proao ispod Nebeskog Anela iz kojeg su laserske zrake
jo uvijek gaale njegov osakaeni trup. Prizor ju je tako zapanjio da
u prvi tren nije ni shvatila da zapaljeni Nebeski Gospodar pada ravno
prema njenom utoitu.
19
ak je i Milo bio zaprepaten razmjerima razaranja. Po
itavoj su dolini leale zapaljene olupine. Nijedan zrani brod iz
strane flote nije uspio umai. Svaka je Ashley odabrala svoju rtvu i
progonila je do smrti. Pokraj olupina sruenih letjelica viorili su
bezbrojni ostaci zmajeva. Nekoliko se ratnika u svoj toj guvi uspjelo
spustiti zmajevima na palubu Ashleynih letjelica Milo vie nije o
njima razmiljao kao o svojima ali bilo ih je premalo da bi
predstavljah pravu prijetnju te su ih roboti brzo svladah.
Okrenuo se prema ekranima na kojima su se nizah prizori s
tla. Mnogo ljudi je preivjelo. Pojedinano su ih u grupama bjeali s
usijanih Nebeskih Gospodara koji su im bili dom od roenja. Kako
udno za njih mora biti nai se odjednom na zemlji, pomish Milo. I
149
kako strano u ovakvim okolnostima. Odjea im je bila rastrgana,
mnogi su pretrpjeli teke opekotine. Ovi drugi nee dugo preivjeti,
ak i ako im Ashley dopuste da ive. Za sad jo nisu nikoga pokuale
pogoditi laserima. "Nemoj mi rei da poinje pokazivati znakove
milosti, Ashley. Dolje jo ima ivih ljudi," ree.
"Svia mi se gledati ih ovako prestraene i lude. Osim toga,
nemam vie energije. Ne elim ukljuiti lasere prije nego se
energetske zalihe potpuno obnove."
"No da, danas si stvarno Ma vrijedna djevojica. to emo
sada, ih je to bolje ne pitati?"
"Iskrcat u stanovnitvo ovdje dolje. Obini su nametnici. Ne
trebaju nam."
"Zar ba sve stanovnike?" uznemireno upita. "Ispraznit e
itavu flotu?" Zamisao ga nije privlaila. Kakva je korist od toga to
je na vlasti ako se Ashley rijei svih podanika?
"Da, do posljednjega."
"uj, nemoj s time prenagliti. Razmisli jo malo."
"Razmislila sam. Iskrcavam ih," odluno e Ashley.
"Molim te, uini mi uslugu i odgodi to jo malo, hoe li?"
preklinjao je.
"Zato?" sumnjiavo upita Ashley.
"Ashley, budi razumna. to e postii protjerivanjem svih
ljudi? Zadri bar neke od njih. Za zabavu."
"Zabavu?"
"Oni te zabavljaju, zar ne? Kasnije moemo smisliti druge
igre za njih nove igre. Osim toga, meni je osobno jako stalo do
toga da ih zadri bar nekoliko."
"Zato?"
"Trebat e mi ensko drutvo."
"Ja sam ena," istaknula je.
"Naravno da jesi," ree Milo birajui rijei. "Ah mislio sam
na ensko meso. Mora priznati da time oskudijeva. Zna kakve sam
planove imao za Jan. S obzirom da su nju izbacila, trebat e mi
zamjena. Moda ak vie od jedne, kad bolje razmislim. Dopusti mi
da poem u trgovaki obilazak flote prije negoh pone izbacivati
putnike."
150
Nakon duge stanke Ashley odgovori: "Ok."
Milo s velikim olakanjem nastavi: "Dobro, ah odgodimo sve
do sutra. Htio bih se maknuti to dalje od ovog podruja prije nego
krenem preskakivati s broda na brod."
"Dobro," sloila se ponovno.
Nedugo potom flota je krenula prema jugu. Milo je
zamiljeno stajao u kontrolnoj sobi i zurio u stupove dima to se se
podizah iz doline. "Zbogom, Jan," proaptao je.
Ipak se nije radilo o vojnoj utvrdi, ve o velikom trgovakom
centru. Pod istim su krovom bili okupljeni nizovi raznovrsnih
duana. Jan je to zakljuila kad se povukla dublje u graevinu dok je
zrana bitka bila na vrhuncu. Golema letjelica koja se prva zapalila
proletjela je iznad graevine, ostavljajui za sobom vatreni trag, i
sruila se nekoliko kilometara dalje. Jan je promatrala divovsku
vatrenu loptu u kojoj je letjelica izgarala i pitala se moe li itko
preivjeti taj pakao. I na drugim su zranim brodovima pod svjetlima
lasera buknuli poari, te se nebo osulo brojnim zmajevima i
padobranima. Kad se jedan od zmajeva spustio nedaleko od nje, Jan
je odluila uvesti Robina dublje u sigurnost zgrade. Krenuli su niz
stazu koja je kruila oko zgrade. Premda su se sva stakla na izlozima
odavno raspala, na policama je u svim duanima jo uvijek stajala
roba, odnosno u veini sluaja ostaci robe. Zato trgovine nisu
opljaane, pitala se. Moda je to mjesto poznato kao izvorite
bolesti... Zadrhtala je od same pomisli, ali sjetila se da je preivjela
dugotrajni boravak u gradu Nebeskog Tornja, zloglasnom sjeditu
zaraze.
Nedugo potom pronala je prvo tijelo. Isprva joj se uinilo da
pred njom na stazi lei sveanj tkanine, no kad je prila blie
ugledala je bijele kosti. Zaustavila se nekoliko metara od njih,
mrtei se. To nije mogao biti jedan od prvotnih stanovnika
njihovi su se kosturi odavno pretvorili u prainu. Ne, kosti su sigurno
pripadale nekome tko je kasnije posjetio grad. Po ravom oruju s
dugom cijevi koje je lealo kraj lea zakljuila je da se radilo o
pljakau. Ali to ga je ubilo? Glad? Bolest..?
Poto je posjela Robina na stazu i obrisala mu slinu s brade,
prila je ostacima i vrhom izme povrno razgrnula raspadnutu
151
odjeu. Tijelo je lealo licem prema dolje. Povukla je kukuljicu s
lubanje i sagnula se da je pomnije pregleda pri slaboj svjetlosti.
Odahnula je s olakanjem. Na potiljku je ugledala malu rupu, a kad
je prevrnula lubanju i s druge je strane, odmah iznad oiju, pronala
odgovarajui par. Pljakaa nije ubila bolest, ve laser.
Podigla je Robina i krenula dalje, ali nakon nekoliko koraka
naila je na jo tri hrpe odjee i kostiju. Povrno ih je pregledala i
otkrila da svi lee licem prema dolje. inilo se kao da ih netko ubio s
lea dok su urili prema stazi. Jesu li stradali u sukobu razliitih
frakcija u njihovoj bandi? Ali pljakai nemaju lasere...
Niz leeva se nastavljao. Jan se namrtila. Ako pljakae nisu
ubili drugi pljakai, to ih je ubilo?
Prigueni tutanj se razlio dolinom, uao u praznu graevinu i
u njoj odjeknuo. Jo jedan Nebeski Gospodar je umirao.
"Dobar dan! Neete li ui i pogledati to vam nudimo?"
Jan je prestraeno ustuknula. Brzo se okrenula i umalo
ispustila Robina. Glas je dopirao iz duana kraj kojeg su upravo
prolazili. U njegovoj je mranoj unutranjosti primijetila kretanje, te
se uskoro pred njom pojavila nasmijana gola ena. Iza nje su slijedile
jo etiri. Prva ena se nekoliko puta okrenula. "Prekrasno, zar ne?
To je dio nove linije iz glavnog grada mode, Melbournea u Australiji.
Nainjen je od posljednjeg dostignua u razvoju biotkanine, kao i svi
ostali modeli iz Melbournea..." ena se izmaknula i pokazala etiri
ene poredane iza nje.
Jan je zapanjeno zurila u pet golih ena, dok su joj se u glavi
nizala pitanja. Tko su one? to rade ovdje? Zato su gole? I o emu,
u ime Velike Majke, govore?
"... Molim vas, uite i isprobajte neto i sami. Moda ovaj
model koji ja nosim? Za unikat je cijena vrlo razumna samo
dvadesetosam tisua dolara. Dobit ete i besplatnu au najboljeg
japanskog pjenuca..."
"Da, uite!" dodale su ostale ene.
Jan se napokon vratio glas. 'Tko... tko ste vi?"
ena je zanemarila njeno pitanje. "Pravi dojam o ljepoti ovih
modela stei ete tek kad ih odjene prava, iva osoba. Temperatura
vaeg tijela utjee na bakterije i daje zauujue rezultate..."
152
Jan je primijetila jo neto udno na enama. Nisu imale
pupak. Nisu prave, rekla je u sebi. To su roboti. Posve naravni roboti
koji jo uvijek rade nakon svih tih godina. Automatski su se ukljuili
zbog njene prisutnosti. Energiju vjerojatno dobivaju iz solarnih ploa
na krovu. Ako je tako, tad bi i drugi ureaji mogli oivjeti...
"... Bio-tkanina se takoer prilagoava vanjskoj temperaturi i
mijenja se kako bi vam osigurala najveu udobnost svako vrijeme..."
Jan je prila prvoj eni i primijetila da joj je 'tkivo' ispjegano
od starosti. Zagledala se u robotove privlane oi i rekla: "Moe li
me vidjeti?"
"... Tkanina zahtjeva vrlo malo njege treba je samo
redovito jednom tjedno namoiti u destiliranu vodu..."
Nije dobila odgovor. Program im je vrlo primitivan,
zakljuila je. Oprezno je kaiprstom dotaknula robotovu nadlakticu.
Prst nije naiao na otpor ve je utonuo u tkivo nalik ljudskome. S
gaenjem je povukla ruku. U robotovoj je ruci na tom mjestu ostala
udubina.
"... Naravno, tkanina se ne moe zaprljati. Nebioloke tvari se
odbacuju, a bioloke konzumiraju."
Jan je shvatila da roboti govore o nekim starim haljinama
koje su odavno istrunule. Roboti su bih krojake lutke. Lutke koje su
hodale i govorile. Ta ju je misao iz nekog razloga rastuila i poeljela
je pobjei to dalje od njih. Okrenula se i pourila iz duana. Pratio
ju je robotov glas: "ao nam je to ne moete dulje ostati. Navratite
ponovno kad naete vremena. Mi smo uvijek ovdje."
Jan je uspravila Robina na noge primijetivi usput da je za
njenog boravka u duanu ispraznio mjehur. Postao je dijete, shvatila
je. Udarac u glavu je inteligentnog, snanog mladia pretvorio u
bespomono dijete. Kako smo svi krhki, pomislila je, pitajui se je U
Robinov um trajno oteen ih on jo uvijek moe postati normalan. U
svakom sluaju, sigurno nee ozdraviti bez odgovarajueg lijeenja,
a ona mu ga ne moe pruiti.
Na putu prema dolje Jan je razgledavala duane pokraj kojih
su prolazili oekujui da e njihova prisutnost probuditi jo kojeg
robota. itavim putem obraah su joj se govorni automati sa
snimljenim glasom, pozivajui je da ue i razgleda njihovu ponudu,
153
ah robota vie nije bilo. U meuvremenu je naila na jo dva lea i
ponovno se zapitala to se ovdje dogodilo prije mnogo godina.
Napokon su proli pokraj trgovine u kojoj je primijetila neto
poznato. Zaustavila je Robina i zavirila u duan. Na policama su
stajali nizovi samostrijela. Bih su mnogo sloenije izvedbe nego oni
koje su imah u Minervi, ah bila je sigurna da su to samostrijeli. Prila
je polici i podigla jedan od njih. Bio je dobro uuvan i inilo se da
jo radi. udila se zato su ljudi iz Stare znanosti prodavali takvo
primitivno oruje kad su imali puke i lasere. Osvrnula se po duanu.
Na drugim su policama stajali snopovi ribikih tapova i nizovi
dugakih, uskih traka od materijala slinog plastici, s metalnim
cipelama privrenim na sredini. To ju je samo jo vie zbunilo.
Pronala je strijele pokraj tronog blagajnikog stola,
spremila ih nekohko u naprtnjau i s jo dvije u ruci se vratila na
stazu gdje je s naporom napela samostrijel. Mehanizam je bio krut,
ah sve ostalo se inilo u redu. "Da vidimo radi li ovo," rekla je
Robinu. Bila je sretna to ponovno ima samostrijel. Ipak nee biti
potpuno bespomona kad se naboj u laserskom pitolju potroi.
Namjestila je strijelu, naciljala visoko iznad rukohvata uz stazu i
vrsto stisnuvi samostrijel uz rame povukla okida. Samostrijel se
otro trznuo i izbacio strijelu u zrak. Okrenula se i nasmijala Robinu.
"Radi!" Ali on je samo sjedio i zurio u prazno.
"Panja! Ostanite gdje jeste," oglasio se grubi muki glas. Jan
je pogledala oko sebe. Stazom je prema njoj urila metalna kugla
promjera oko pola metra. Kretala se kroz zrak metar do metar i pol
nad tlom i lagano se podizala i sputala. Jan je primijetila razliite
senzore koji su titrali na njoj i laser smjeten postrance. "Poloite
ukradenu robu na tlo i podignite ruke. Posluajte upute i nita vam se
nee dogoditi. Pokuate li pobjei bit ete onesposobljeni." Od kugle
ju je dijelilo jo etrdesetak metara. Shvatila je da je to neka vrsta
automatskog sigurnosnog ureaja, koji jo uvijek radi jednako kao i
roboti. urno je unula i poloila samostrijel na stazu upravo u
trenutku kad je kugla aktivirala laser. Zraka je zasjala nekohko
centimetara nad njenom glavom. Jan je odjednom shvatila to se
dogodilo mrtvim pljakaima.
Vojvoda od Providnosti je prokleo kad mu je ozhjeena noga
154
popustila pod njim i sruila ga u ljigavi, smrdljivi sloj gljiva. "Jeste li
dobro, gospodine?" upita glavni teh urei se da mu pomogne.
"Pamtim i bolja vremena, Lamont," ree. "to misli, jesmo li
daleko?"
"Ne moe biti dalje od pola kilometra, gospodine," odgovori
glavni teh. Razgovarali su o velikoj graevini prema kojoj su krenuli
kako bi u njoj potraili zaklon. Drali su je na oku jo od slijetanja,
ali nedavno su uli u neku vrstu male ume gdje su im pogled
zaklanjale bolesne izrasline gljiva privrene na deblima mrtvog
drvea.
Uz vojvodu je hodalo jo pet ljudi. Dvojica su bih tehovi, a
trojica naoruani vojnici. Znali su da sigurno nisu jedini preivjeh
tragediju Lorda Mordreda, ali zasad jo nisu nikoga sreli. Znah su i
da je mnogo ljudi umrlo zajedno s Nebeskim Gospodarem. Svi
robovi, bez sumnje, s obzirom da oni nisu imali pravo posjedovati
padobran. Sigurno je bilo rtava i meu plemiima te slobodnim
graanima, jer su se obje klase odavno odrekle prava na padobran.
Posjedovanje padobrana su proglasile znakom moralne slabosti te su
od njihovih kupola saili odjeu. Vojvoda od Providnosti se nije
optereivao takvim zamislima, ve je pohranio padobrane na
razliitim mjestima Lorda Mordreda, pa tako i ispod prijestolja u
kontrolnoj sobi.
Meutim, stradah su ak i oni koji su imah padobrane, jer
nisu uspjeh na vrijeme izai iz zapaljenog Nebeskog Gospodara.
Vojvoda je imao sree to se naao u kontrolnoj sobi, iz koje je
mogao brzo izai poto je prastari eksplozivni naboj na jednom od
izlaza za nudu za udo radio. Sam skok je bio uasan. Nakon
trenutnog olakanja kad mu se padobran otvorio (kako je sretan u
tom trenutku bio to je redovito davao padobrane na provjeru)
slijedilo je uasno, beskrajno poniranje meu zapaljenim trunjem to
je padalo s Nebeskog Gospodara. Oekivao je da e mu kupola svaki
tren planuti. Vidio je druge koji su doivjeli takvu sudbinu; projurili
su kraj njega s zapaljenim i beskorisnim padobranima... vritei.
Sletio je u sklisku masu plijesni i umalo se onesvijestio od
bola kad mu se desna noga i skrenula pod teinom tijela. Nedaleko
od njega sletio je glavni teh koji je skoio neposredno za njim, te su
155
zajedno promatrah polako umiranje Lorda Mordreda.
Vojvoda je pratio kako se vehka oplata polako uruava pod
vatrom koja je divljala od pramca do krme, svjestan da pred njime
umire sve to je voho. U stranom je poaru izgubio svoje bogatstvo,
obitelj, podanike... itav svoj svijet. A za sve su krivi prokleti El
Rashid... i onaj izdajnik Robin.
Dok se probijao kroz debelu masu gljiva prema ruevinama
graevine u koju se jo jedino mogao skloniti, zakleo se sam sebi da
e, sretne li ijednog od njih, njegova osveta biti strana.
20
Jan se zakotrljala niz stazu i izvukla laserski pitolj ispod
pojasa. Kugla joj se pribliila. Ponovno je aktivirala laser i jo
jednom promaila. U zraku se osjeao opori miris spaljene praine.
Jan nije imala vremena provjeriti je li Robin dobro. Nanianila je
kuglu nadajui se da je u pitolju ostalo jo dovoljno naboja.
"Pozor! Pozor! Sustav nije ispravan... Molimo vas da
napustite podruje..."
Pogoena laserskom zrakom, kugla je zatitrala senzorima i
zaustavila se dva metra pred Jan, ljuljajui se. Jan je jo jednom
pritisnula okida, ali zraka se ovaj put nije pojavila. Oruje se
ispraznilo.
"Panja!" glasno nastavi kugla. "Sustav je u kvaru!" U tom je
trenutku pala. Snano je udarila u stazu oito je bila vrlo teka
i zabila se nekoliko centimetara u njenu povrinu. Zacrvala je i
mnogo ugodnijim glasom nastavila: "Ovaj sigurnosni ureaj
nabavljen je besplatno ljubaznou tvrtke Coca-Cola. Meutim,
tvrtka Coca-Cola ne preuzima odgovornost za pravne tube
podignute zbog postupaka ovog sustava u obavljanju njegovih
programskih dunosti. Hvala, i zapamtite Uvijek s ledom, uvijek
Coca-Cola!" Napokon je prestala pitati i potpuno se smirila.
Jan je oprezno sjela. Kugla se nije pomakla. Okrenula se i
pogledala Robina. inilo se na nije ozlijeen, ali i dalje je tupo zurio
pred sebe. Polako je ustala, oiju prikovanih na kugli i spremna
156
reagirati na najmanji pokret. Kao konani test je prila samostrijelu i
podigla ga. Kugla se nije pomakla, pa je napokon bila sigurna da ju
je unitila.
"Odjednom mi se ovo mjesto ne ini sigurnim," rekla je
Robinu napinjui samostrijel. "Moda u blizini ima jo ludih robota.
Logino bi bilo vratiti samostrijel na policu, ali to je jedino oruje
koje imamo. to ti misli?"
Robin, naravno, nije odgovorio. Uzdahnula je. Namjestila je
strijelu u samostrijel, zakoila je i uvrstila oruje na naprtnjau.
"Doi," pozvala je i podigla Robina na noge. "Mislim da nam je
najbolje smjestiti se negdje blizu ulaza. Za svaki sluaj, jer moda
emo morati pobjei."
Povela je Robina nazad stazom kojom su doli, neprestano se
ogledavajui u strahu da e se pojaviti jo koja smrtonosna kugla.
Nisu naili ni na jednu, a najgori dio puta bio je prolazak pokraj
trgovine s odjeom gdje su ih doekali roboti-lutke. Jan u njihovom
drutvu osjeala vrlo nelagodno.
Laknulo joj je kad su stigli do vrata, ali olakanje je kratko
trajalo. Bila je potpuno nespremna kad su dvojica mukaraca iskoila
iz sjenovitog predvorja. Obojica su imali puke. Jedan od njih zabio
je kundak u Janin eludac. Dok je padala i borila se za dah,
krajikom oka je primijetila kako drugi ovjek kundakom udara
Robina po glavi. Pokuala je vrisnuti, ali nije mogla. Velika Majko,
sad su ga sigurno ubili! Spustila se na koljena i ruke, uzalud se
trudei da udahne. ula je da se Robin sruio kraj nje, a potom joj je
netko izvukao samostrijel iz torbe. Teka izma ju je udarila u rebra i
okrenula na lea. Privukla je koljena k trbuhu i ostala tako leati.
Osjeala se kao da na njoj lei velika stijena. Jo uvijek nije mogla
disati i oko nje se sve vrtilo. Vidik joj je zaklonio pognuti lik. Bio je
odjeven u crno kono odijelo i crni ogrta. Nasmijeio joj se, a
potom je pogledao Robina i izraz lica mu se promijenio. Pogledao ga
je s nevjericom koja se pretvorila u bijes, i izvukao ispod pojasa
srebrni bode obliven krvlju...
Premda joj se lice iskrivilo od napora da udahne, Vojvoda od
Providnosti je odmah primijetio da je djevojka prekrasna. Potom je
skrenuo panju na njenog pratioca, kojeg su njegovi ljudi prevrnuli
157
na lea. Prepoznao ga je unato zavojima i izvukao bode. "No,
nakon svih kunji koje mi je nametnuo, Bog mi je na kraju izruio
barem jednog uzronika moje nevolje!" Udario je Robina nogom.
Mladi je zastenjao, ali nije otvorio oi. Krv mu je tekla ispod zavoja
oko glave. "Probudi se, proklet bio!" povie vojvoda. "Probudi se da
te mogu zaklati!"
"Ne!" s naporom vikne djevojka. Govorila je Amerikanom.
"Ostavite ga na miru... ozlijeen je... umrijet e."
"To svakako hoe, draga moja," nastavi vojvoda njenim
jezikom. "Jer ja u ga ubiti."
"Ne... ne dirajte ga!" Djevojka se dovukla do Robina i
zatitila ga svojim tijelom. Prekrasnim tijelom, primijetio je vojvoda
kad joj se tunika podigla i otkrila bedra, te je na trenutak u njegovim
osjeajima pouda nadvladala ljutnju.
"Makni se od njega," ree joj. "Moram s tvojim...
prijateljem... izravnati raune." U tom je trenutku mladi zastenjao i
otvorio oi. "edan... tako sam edan..."
Djevojka se iznenaeno odmaknula od njega. "Robine!
Ponovno si progovorio! Oh, hvala Velikoj Majci...!"
Vojvoda se sagnuo, uhvatio djevojku za rame i odgurnuo je
od Robina. Podlo mu se nasmijao. "Hej, Robine! Sjea li me se?"
Robin se namrtio i primio se za glavu gdje mu je kroz zavoj
probijala krv. "Moja glava... boli me."
"To me ne udi," ree vojvoda i mahne mu bodeom pred
licem. Djevojka ga je pokuala ponovno zatititi, ali nije se mogla
istrgnuti iz ruku jednog od njegovih pratilaca. "Pitao sam te, Robine,
da li me se sjea?"
"Da... Vi ste vojvoda. Vojvoda od Providnosti." Namrtio se i
osvrnuo. "to mi se dogodilo? Gdje smo?" Pogledao je Jan. 'Tko si
ti? Poznata si mi, ali... Boe, kako sam edan."
"Robine, zar me se ne sjea?" oajno povie djevojka.
Nije odgovorio, ve je ponovno dodirnuo glavu rukom i
zastenjao. "Ima li vode?" upita je vojvoda. Kimnula je. "Daj mu je.
Ne elim da umre od ei prije nego ga ubijem." Kimnuo je
mukarcu da je pusti i pomno je motrio dok je vadila mjeinicu s
vodom iz torbe to ju je nosila na leima. Kad je kleknula kraj
158
Robina i primijela mu mjeinicu k ustima, vojvoda ree: "To je dobro
pitanje... tko si ti?"
Djevojka ga je nakratko promotrila. "Ime mi je... Melissa."
"Melissa?" ponovi vojvoda, primijetivi njeno oklijevanje.
Pomnije joj je promotrio tijelo.
"No, Melissa, kako si stigla ovdje? I, to je jo vanije, kako
je on stigao ovdje. Posljednji put kad sam ga vidio sletio je u svom
paklenskom leteem stroju na palubu Nebeskog Anela. to se
dogodilo? Je li Nebeska ena odbila njegovu ponudu da radi za nju?
to se dogodilo njegovom stroju? Je li u blizini?"
Djevojka je odmaknula mjeinicu od Robinovih ustiju,
premda je on oito jo htio piti, i pogledala vojvodu. "Stroj je jo
uvijek na Nebeskom Anelu. Nebeska ena vie ne postoji. Ubio ju
je paukoliki robot... isti robot koji je umalo ubio Robina. Nebeski
Aneo, njegovi paukoliki roboti i ostatak flote su sad pod kontrolom
kompjutera. Kompjuter je lud... zao."
Vojvoda je zamiljeno gladio bradu, pitajui se to je od toga
istina. Prema onome to je uo o pothvatima Nebeske ene, dananje
krvoprolie nije bilo tipino za nju. "Kako ste se vas dvoje nali
ovdje dolje?" upita. "Komjuter nas je oboje protjerao i iskrcao nas
tamo na polju. Hodali smo dovdje. Ovo se inilo kao jedino logino
mjesto gdje smo mogli krenuti."
Posljednji dio njenog odgovora je sigurno istinit, pomislio je.
On i njegovi ljudi takoer su se odmah uputili prema velikoj utvrdi.
Odjednom se sjetio da e i ostali preivjeli doi na istu zamisao. Ne
samo preivjeli s njegove letjelice, ve i sa svih ostalih, ukljuujui i
El Rashidovu. Okrenuo se i rekao jednom ratniku: "Izai van i sakrij
se negdje, te promatraj to se tamo dogaa. Bojim se da bi nam se
ostali mogli pridruiti." ovjek je pognuo glavu i urno otiao.
Vojvoda se ponovno okrenuo prema djevojci, koja je u
meuvremenu ustala i stala nasuprot njega. Bila je visoka kao i on.
"Dakle, na zemlju vas je iskrcao ludi kompjuter koji je ubio Nebesku
enu i umalo ubio Robina? To je vrlo milostivo od kompjutera koji
je danas unitio tisue ivota."
"Kompjuter se ponaa hirovito," ree djevojka. "Rekla sam
vam da je lud."
159
"Je li? Kakav je bio tvoj poloaj na Nebeskom Anelu?"
"Moj poloaj...?" oklijevala je. "Bila sam... hmm, osobna
sluavka Nebeske ene. Sluila sam joj jo otkako sam u Minervi
dosegla dob kad se poinje raditi."
"Minervanka si?"
"Da, i ponosim se time."
Vojvoda je ponovno pogledao Robina. Mladi je djelovao
bolesno, zbunjeno i prestraeno. Kakva suprotnost objesnom,
samouvjerenom pijetliu koji je sletio na Lorda Mordreda. Nee biti
zabavno ubiti tu ljudsku olupinu. Odluio je pustiti ga da se malo
oporavi ako upoe moe prije nego mu se osveti. Obratio se
djevojci: "Kako se zvala ta mrtva Nebeska ena?"
"Jan Dorvin," brzo je odgovorila i zadrhtala.
Robin je tiho zastenjao i privukao vojvodinu panju. Mrtio
se, kao da se pokuava neega prisjetiti. "Robine, sjea li se ega u
vezi s Jan Dorvin?"
"Ne mogu se sjetiti... niega. Tako me boli glava." Glas mu je
bio snaniji. Voda mu je pomogla.
"Sjea se mene. Sjea se Lorda Mordreda. Sjea se
Andree..."
"Da... Andrea. Gdje je ona?"
Vojvoda nije htio o tome razmiljati. "Sjea li se da si
odletio u svom stroju na Nebeskog Anela? Ondje si sigurno sreo
Nebesku enu, tu jan Dorvin. Ponudio si joj svoje usluge, kao i
meni."
"Sjeam se Andree... Lorda Mordreda... vaeg sina...
dvoboja... Andree... i niega vie..."
"No, Robine, bit e mi veliko zadovoljstvo obnoviti tvoje
uspomene... kad se malo oporavi."
Zauli su se koraci. Vojvoda se brzo okrenuo. Vratio se
glavni teh koji je otiao istraiti zgradu. "Gospodine, mislim da ovo
ipak nije utvrda."
"Nije," odluno ree djevojka. 'To je veliki trgovaki centar.
Dolje se nalaze tisue razliitih trgovina."
"Jesi li sigurna?" razoarano e vojvoda.
"Obila sam nekoliko donjih katova. Sigurna sam."
160
"Ima li oruja?"
Pokazala je prema samostrijelu u ruci jednog mukarca.
"Mnogo ovakvog, ali nita drugo. Meutim, nisam obila itavu
zgradu, nego samo nekoliko donjih katova. Gore se uope nisam
penjala."
"Nema ni hrane, pretpostavljam."
"Vidjela sam neke konzerve u trgovinama, ali ne elim ni
pomisliti to je u njima nakon tolikih godina koje su prole."
Vojvoda je zamiljeno kimnuo. "udi me da mjesto nije
opljakano. to misli, je li poznato kao izvorite bolesti?"
"I ja sam isto pomislila, i mogue je da jest. Ona rupa na
krovu izgledao kao da ju je probio projektil. Prema onome to znam
o Genetskim Ratovima, svi projektili bili su puni virusa."
"Da," sloi se vojvoda. Mjesto je sad vjerojatno sigurno.
"Meutim, otkrila sam drugi razlog zato su trgovine
netaknute," nastavi djevojka. "Kad sam uzela samostrijel, aktivirala
sam sigurnosni ureaj. Umalo me ubio. Mislim da sam ga unitila, ali
moda on nije bio jedini. Zbog toga sam se vratila ovdje gore."
Ponovno su se zauli koraci, ovaj puta ubrzani. ovjek kojeg
je vojvoda poslao na strau vraao se trei. "to se dogodilo?" vikne
mu vojvoda.
"Skupina ljudi ide u ovom smjeru, gospodine. Upravo izlaze s
pljesnivog polja. Stii e za desetak minuta. Nabrojao sam ih
dvadeset, ali moglo bi ih biti i vie. Nose oruje. Puke... sablje...
sjekire."
"Jesu li te vidjeli?"
"Siguran sam da nisu, gospodine."
"Nadajmo se da je tako. Element iznenaenja je jedina
prednost koju imamo." Osvrnuo se uokolo i obratio trojici ratnika:
"Sakrijte se, ali odaberite mjesta s kojeg moete pucati po irokom
prostoru." Sagnuo se i podignuo samostrijel, provjerio je li napet i
upitao: "Ima li jo strijela?"
Djevojka je kimnula i pokazala prema torbi. Vojvoda je
izvukao snop strijela i gurnuo ih pod opasa. "Odvedite Robina i
Melissu," rekao je nenaoruanom glavnom tehu i dvojici mlaih
tehova te im pokazao prema oblinjem duanu. "Sakrijte se, i
161
nemojte ispustiti ni glasa."
Dok su oni ispunjavali njegovu naredbu, vojvoda se hitro
sakrio iza ukraenog stupa. Jo jednom je provjerio samostrijel, te se
naslonio leima na stup i ekao. Nije polagao puno nade u sretni
ishod. Tri puke i samostrijel protiv dvadeset naoruanih ljudi. El
Rashidovih ljudi? Mogue. Moda je meu njima i sam El Rashid.
Vojvoda je arko udio za tim da mu se prui mogunost ispaliti
strijelu u glavu arogantne budale, ali Bog mu je danas ve predao u
ruke jednog od njegovih neprijatelja. Bilo je previe oekivati da e
mu predati i drugoga.
irokim ulaznim tunelom odzvanjali su brojni koraci. S
prstom spremnim na okidau samostrijela, napeto je ekao promjenu
zvuka po kojoj e znati da su pridolice izale iz tunela. ekaj. Ne
jo... ekaj... sad!
Okrenuo se, spustio se na koljeno i prislonio kundak
samostrijela na rame. "Pucajte!" vikne svojim ljudima. U trenutku
prije nego je pritisnuo okida prepoznao je neka od iznenaenih lica
u skupini. "Ne... ne pucajte!" oajno povie. Puke nisu zapucale.
Njegovi su ih ljudi takoer prepoznali.
Vojvoda je ustao i polako krenuo prema dvoje ljudi na elu
skupine koja je jo izvirala iz tunela. "Pozdravljam vas, mila djeco,"
rekao je usiljenim glasom.
Pric Darcy i princeza Andrea, umrljani prljavtinom s
pljesnivog polja, s nevjericom su zurili u njega. Krupni ratnik iza njih
je tiho prozborio: "Sveta Marijo... pa to je vojvoda!"
"Oe..." poeo je princ Darcy i zautio. Andrea ga je u tiini
promatrala preostalim zdravim okom.
Vojvoda podine ruke. "Ne, molim vas, obustavite povike
sree i zahvalnosti. Ne morate mi rei kako ste sretni to me vidite
ivog i zdravog u mome srcu ja to i predobro znam."
Darcy je progutao slinu i rekao: "Naravno da sam... da smo
sretni to si iv, oe... ali kako si uspio umai? Bili smo sigurni da si
poginuo u Lordu Mordredu."
"Umalo jesam. No, uspjeli smo svladati proklete El
Rashidove ljude i raznijeti izlaz za nudu u kontrolnoj sobi. Kako ste
vi uspjeli preiveti? I svi ovi ljudi koji vas prate?"
162
"im je Lord Mordred primio prve pogotke laserom, ukrcali
smo se u jedrilicu i poletjeli," odgovori Darcy.
Vojvoda je promotrio tijela koja su se gurala iza njegovog
sina i keri. Vidio je samo mukarce, i to iskljuivo ratnike. "Ah, a
moja draga ena... je li vam se ona pridruila?"
"Majka je odbila napustiti Nebeskog Gospodara," hladno ree
Andrea. "Rekla je da e radije umrijeti s Lordom Mordredom nego
postati prokleti crv."
"Oh!" ree vojvoda. "Kakva teta." Duboko je udahnuo. "Ali
ivot ide dalje, unato takvim tekim okolnostima." Pogledao je
Darcyja. "S obzirom da ste imali jedrilicu, a ipak ste ovdje,
pretpostavljam da vas je sruio Nebeski Aneo, ili moda neka druga
letjelica od te proklete Nebeske ene?"
"Jednom smo pogoeni laserom," odgovori Darcy. "U
glavnoj je kabini planuo poar i dignuo mnogo dima, ali uspjeli smo
ga ugasiti. Namjeravali smo odletjeli to dalje od ovih polja
opustoenih gljivama i to nam je gotovo uspjelo. Flota Nebeske ene
krenula je prema jugu, a mi smo se uputili prema sjeveru ... i naletjeli
ravno na El Rashidove snage." Zatresao je glavom.
"El Rashidove snageT srneteno upita Vojvoda. "Pa sigurno je
malo njegovih ljudi preivjelo tragediju? Islamska Sablja je izgorila i
sruila se kao i sve druge letjelice."
"Pala je na zemlju, ali na njoj gotovo da i nije bilo vatre. Lei
razbijena u podnoju onih breuljaka koji sa sjevera zatvaraju dolinu.
Vatra je nije bitno otetila. Oito su plinske komore na Islamskoj
Sablji jo uvijek veinom sadrale helij. Oko olupine smo spazili
mnogo ljudi, a nad njom su letjela jata jedrilica. Otvorili su vatru na
nas i prisilili nas da se okrenemo. Nismo vie mogli postii potrebnu
visinu i spustili smo se nedaleko odavde... tono u sredinu jedne
goleme nakupine odvratnih gljiva."
Andrea se stresla. "Uasno. Bilo je tamo i nekih stvorova..."
"Znam," ree vojvoda prisjeajui se bliskog susreta s neim
to je izgledalo kao lopta nainjena od ljigavog klupka bijelih glista.
"Postat e jo gore," ree Darcy. "Iz zraka smo vidjeli
nekoliko udnih stvorenja kako ure prema dolini. Velikih. Privukao
ih je miris smrti. Spazili smo i jednog gmaza koji od glave do repa
163
mjeri barem petnaest metara. Odluili smo se ovdje skloniti dok ne
zavri gozba."
"Da, mudar izbor," sloio se vojvoda. "Moramo utvrditi ovaj
ulaz najbolje to moemo, i potraiti ostale. Sigurno nije jedini u tako
velikoj zgradi. Srea je da ste sa sobom doveli toliko ratnika. Sad
imamo anse, dok prije..." Slegnuo je ramenima i nasmijeio im se.
"Ali najprije u vam pokazati neto to e makar malo ublaiti bol
koju vam je nanio ovaj najcrniji dan." Okrenuo se prema glavnom
tehu koji je upravo izlazio iz duana. "Dovedi nam zarobljenike!"
Princ Darcy se namrtio. "Zarobljenike? Tko...?"
"Vidjet e," odgovori vojvoda uz smijeak.
Kad je Andrea izmeu dvojice tehova ugledala Robina,
ispustila je neki zvuk izmeu dahtaja i zmijskog siktanja. I Darcy je
bio zapanjen. "Izdajnik... ovdje? Ali kako...?"
"Oh, imam ja svojih metoda," s uivanjem ree vojvoda.
"Andrea? Jesi li to ti?" Robin je prepoznao Andreu. Smijeak
mu se polako proirio licem. Bilo mu je drago to je vidi. Unato
ljutnji, vojvoda ga je u ovom trenutku alio. Andrea je urila prema
njemu podiui ruku. Njena je namjera bila jasna. Upravo kad ga se
spremala udariti, djevojka se istrgnula iz ruku glavnog teha i uhvatila
Andreinu ruku. "Nemoj!" povikala je. "Zar ne vidi da je ozlijeen?"
Andrea je povukla ruku i zagledala se u djevojku. "A tko si
pak ti?"
Vojvoda je brzo istupio prema njima. "Ona je s Nebeskog
Anela, makice. Biva sluavka Nebeske ene, Jan Dorvin, za koju
tvrdi da je mrtva."
"Zaista? To je dobra vijest. Bit e mi uitak kazniti njenu
sluavku zbog nedostatka potovanja prema meni... ah to moe
priekati." Ponovno se okrenula Robinu, koji je zbunjeno treptao i
gledao je. "Dakle, Robinu su podrezali krila, ha? A ja u mu
podrezati jo neto."
"Andrea," rekao je tiho. "Ne razumijem to se dogaa... zato
smo ovdje? to se dogodilo s tvojim... okom?"
Andrea mu je okrenula lea. "Balcombe!" povie. Iz skupine
je istupio teko naoruani ratnik. "Da, vae velianstvo?"
"Naredi svojim ljudima da svuku ovog bijednika. Tada mu
164
zaveite ruke za balkonsku ogradu..."
"Ne!" povie djevojka. Krenula je prema Andrei, ali glavni
teh ju je uhvatio i zaustavio. Balcombe, kojeg se vojvoda nejasno
sjeao kao vojnog narednika to ga je jednom ili dvaput sreo, upitno
je pogledao princa. Nakon kratke stanke Darcy je kimnuo. "Uini to
je rekla."
Balcombe je kimnuo dvojici ratnika, te oni krenu naprijed.
"Ne!" krikne djevojka, otimajui se. Andrea je pogledala nju,
a zatim Balcombea. "Zaveite je i omamite."
"Da, vaa visosti," nesigurno ree Balcombe. "to emo
upotrijebiti kao uad?"
"Ne znam!" povie Andrea. "Upotrijebite vae opasae ako
ne moete pronai nita bolje."
Upotrijebili su opasae. Vojvoda je napokon shvatio
Andreine namjere. "Draga," rekao je Andrei, "znam kako se osjea.
I ja sam planirao osvetiti se tom izdajniku, ali pogledaj ga. Njegova
ga je ozljeda potpuno onesposobila. Nije nikakvo zadovoljstvo srediti
ga u ovakvom stanju. Priekaj dok se malo ne oporavi, kao to sam ja
namjeravao."
Andrea nije obraala panju. Izvukla je bode i prouila mu
otricu. "Nije ba otar, ah nema veze."
Robin je sjedio naslonjen leima na ogradu i s rukama
zavezanim za rukohvat iznad glave. Jo uvijek je izgledao potpuno
zbunjen, jer oito nije mogao shvatiti to mu se dogaa i koji je tome
razlog. Djevojka se, unato remenima kojima su je sputali, divlje
otimala iz ruku dvojice tehova. Grubi je udarac priguio zvukove
koje je isputala, ali vojvoda ih je prepoznao kao krikove.
Andrea je stala nad Robina i neko ga vrijeme promatrala.
"Uhvatite ga za noge i rairite ih," naredila je dvojici ratnika.
Oni su je posluali. Andrea je kleknula izmeu Robinovih
nogu. "Andrea...?" zbunjeno ree Robin.
Lijevom mu je rukom podigla monju i sa smirenim izrazom
lica zapoela svoj krvavi posao.
Otrica je bila tupa i operacija je beskrajno trajala. Nakon
nekog vremena vojvoda se svladan muninom okrenuo na drugu
stranu. Dok su mu u uima odzvanjali Robinovi krikovi, zagledao se
165
u svinuti svod na kojem je zjapila rupa i razmislio o naravi svoje
keri. Mogao je oekivati da e tako postupiti, mislio je. Tako je
slina svojoj majci.
21
Iz dugakog zavrnutog reda blijedih, zbunjenih ljudi sa
bijednim zaveljajima u rukama u kojima su nosili svu svoju
imovinu, izdvojio se jedan ovjek i uputio prema Milu. Ispod
poderanog je ogrtaa izvukao kratki metalni tap sa zailjenim
vrhom. Nijedan od paukolikih robota koji su nadgledali repinu nije se
ni pomaknuo da bi zatitio Mila. ak su i dva robota koja su ga
navodno uvala mirno stajala kao da se nita ne dogaa. "Zaustavite
ga!" povie Milo, ah roboti se nisu ni pomakli.
Dijelilo ih je jo samo nekoliko metara. ovjek je kriknuo i
potrao. Drugi su se ljudi zaustavili i sa oitim zadovoljstvom
promatrah to se dogaa. Neki su ga poticah i ohrabrivali.
"Zaustavite ga!" ponovi Milo drhtavim glasom. Poeo je uzmicati, ali
nije vie imao kamo...
Jo malo. inilo mu se kao da je vrijeme stalo. Imao je
priliku prouiti svaku pojedinost na ovjekovom licu zgrenom od
bijesa. Podignuo je ruku da se obrani od udarca improviziranim
orujem, ah znao je da je snano graeni mukarac u prednosti. Znao
je da e umrijeti. Ponovno.
U posljednjem je trenutku jedan od robota iznenada ivnuo i
istupio naprijed pruajui istovremeno nogu koja je zavravala
otricom. ovjek nije imao vremena reagirati. Natrao je ravno na
nogu i nabio se na otricu. Moment sile mu je bio takav da je
robotova noga prola kroz njega. Zadrhtao je i zahripao. Zailjeni
kraj metalnog tapa zaustavio se nekoliko centimetara od Milove
podignute ruke. Oi umirueg ovjeka prikovale su se na Milovima.
Jo uvijek ih je ispunjavala mrnja. Pokuao je baciti tap na Mila,
ali u njemu vie nije bilo snage, te tap pade na tlo. Iz ustiju mu je
navalila krv i napokon je umro. Paukoliki robot je izvukao otricu,
putajui tijelo da padne.
166
"Dobro sam te prestaila, ha?" upita Ashley preko robota.
Dabome da jesi, balavice prokleta, u sebi je odgovorio Milo. Srce
mu je divljaki tuklo. Meu ljudima se prolomie povici
negodovanja i razoaranja, a nekoliko je mukaraca ak pokualo
napustiti red. Ovaj su put roboti pravovremeno reagirah' i zaprijeili
im prolaz.
Pouzdanje mu se brzo vratilo, te Milo viknu: "Hajde, krenite!
Svi u koaru za teret! Va novi dom vas eka!" Dok su roboti poticali
gomilu da krene, jedna ena povie: "Ubojico! Sve e nas ubiti! Ne
moemo ivjeti na tlu! Svi emo umrijeti!"
"Ne krivite mene, gospoo. To nije moja zamisao,"
odgovorio je. "Pokoran sam zamislima kompjuterskog programa
jednako kao i vi. Smatrajte se sretnima to vas nismo iskrcali u onoj
pljesnivoj dolini kako je Ashley prvotno naumila. Pod vama je isto
podruje sa vie naseljenih mjesta udaljenih nekoliko dana hoda.
Ujedinite se i porazite ih. Bit e vas dovoljno, zaboga..." Ah vjerovao
je da e se prognanici sa razliitih Nebeskih Gospodara prije
meusobno zaratiti nego se ujediniti kako bi preivjeli na tlu. Jer
takva je priroda ovjeka.
Koara za teret je bila puna. Roboti su zatvorili vrata na njoj,
te se ona sa svojim ivim teretom poela sputati prema tlu. Isti
prizor zbivao se i u drugim prostorijama za teret na Mhisnom
Lahoru, kao i na u svim prostorijama za teret na drugim Nebeskim
Gospodarima. Uz izuzetak Lorda Montcalma.
Bio je to jo jedan uznemirujui dogaaj. Ashleyin program
koji je upravljao Lordom Montcalmom nije se sloio s odlukom
Ashley 1 da protjera sve Nebeske Ljude. Ashley s Montcalma je
eljela zadrati svoje stanovnitvo i to iz razloga kojeg je Milo naveo
Ashley 1; bili su joj izvor zabave. Dvije su se Ashley buno
posvadile i Milo se bojao da bi svaa mogla zavriti zranom bitkom
izmeu Nebeskog Anela i Lorda Montcalma, iji bi ishod
vjerojatno bio obostrano unitenje. Uvjerio je Ashley 1 da se smiri i
kriza je svladana. U svakom sluaju, bilo je gusto.
Bio je to lo znak. Vrlo lo znak. Ashleyini programi su
pokazivah nove znakove zastranjivanja. Ashley na Lordu Montcalmu
bila je posljednja nainjena kopija. Kako je eznuo za tim da uniti
167
njen bio-softver, ah znao je da takvo to nije mogue izvesti. to e
se dogoditi? Hoe li Ashleyna svijest s vremenom jednostavno
izblijediti? Nadao se tome. Tad bi imao posla jo samo s Carlom. Ah
bojao se da e Ashley, prije nego postanu bezopasni elektronski i
kemijski uzorci, u samrtnom ludilu uiniti neto strano i povesti ga
sa sobom u zaborav...
Milov je zlokobni tok misli iznenada prekinut kad je u
smrknutoj gomili ljudi ugledao poznato lice. U pratnji dva robota
priao je bhe rulji. Zaustavio se na sigurnoj udaljenosti i povikao:
"Hej, Benny! Sjea li me se?"
ovjek se okrenuo, iznenaen to uje svoje ime. Namrtio
se. "Poznajemo se?" upita Mila.
"Oh, da, Benny. Dobro se poznajemo. Neko smo radili
zajedno. Ja sam radio, a ti se me nadgledao. Mene i druge robove.
Bio sam staklarski hoda. Na Lordu Panglothu. Usput, kako je bivi
gospodar Bannion?"
"Odavno je umro," odgovori Benny dok su mu se oi
sumnjiavo suzile. "Nije se mogao prilagoditi promjeni prehrane. Ah
odakle ga ti poznaje?"
"Rekao sam ti bio sam staklarski hoda."
"Ne sjeam te se. Osim toga, premlad si da bi bio staklarski
hoda."
Milo se glasno nasmijao. "Ja sam Milo, Benny."
"Milo? Nisi ti Milo, ti si obino prokleto dijete. Osim toga,
uo sam da je Milo poginuo na tlu."
"Da, poginuo je, ali ja sam ipak, manje ih vie, Milo. Njegov
sam... pa, klon je prilino dobar opis. Zna to je klon, zar ne?"
Benny je oito znao, jer mu se u oima pojavila panika.
"Sigurno primjeuje slinost, Benny, ak i u ovoj dobi."
Pogladio je proelavu glavu. "Ah, da, vidim da si poeo. Zajedno
smo proivjeli lijepe trenutke, zar ne Benny?
Sjea li se kad si prerezao Janin sigurnosni konop?"
Benny je ustuknuo jedan korak i nervozno progutao. "Kriste,
ti si zaista Milo," promucao je.
"Ne brini, neu te ozlijediti. Napokon, da nije bilo tebe,
nikada ne bih upoznao Jan. Sjea li se dana kad si je doveo u
168
robovsku etvrt i dao je jadnom starom Buncheru?"
"Da... Uvijek u se toga sjeati. Ta nam je prokletnica
donijela nesreu. Njenim dolaskom na palubu sve se poelo
mijenjati... i otilo je k vragu. Kad samo pomislim kako mi je malo
nedostajalo da je ubijem... Da jesam, sve bi jo uvijek bilo po
starom."
"Molim te, Benny, ne govori tako o mojoj majci," ree Milo
uz osmijeh.
"Tvojoj majci.?"
"Mojoj majci. I da, Jan je posluila kao svojevrsni katalizator,
ali vjerujem da bi Lord Pangloth i bez nje stigao do jednako tunog
zavretka. Ra se proirila i prije njenog dolaska..."
Paluba se zatresla kad se prazna koara za teret vratila u svoje
leite. Paukoliki roboti su ponovno poeli gurati ljude da krenu
prema naprijed. Milo se nasmijao. "Eto, Benny, sad mora krenuti.
Puno sree na zemlji."
Benny ga je bezizraajno pogledao i krenuo. Milo je ostao na
mjestu, promatrajui ljude koji su prolazili. Minutu kasnije glasno je
rekao: "Eno obeavajueg kandidata."
"Gdje je?" upita Ashley preko robota koji mu je stajao uz
bok.
Milo je pokazao rukom. "Ona s dugom crnom kosom." "Ona?
Mrava je."
"Uhranit emo je. Mogu li je imati ili ne?" "Da... valjda
moe..." Robot se odgegao do djevojke, uhvatio je za nadlakticu i
izvukao iz reda. Djevojka je prestraeno zajeala i ispustila sveanj
sa svojim stvarima iz ruku. Dvoje ljudi mukarac i ena
pokuali su je slijediti, ali robot im je zaprijeio put.
"Hej! Kamo je vodite?" povie ovjek. "Ostavite je!" Robot
ju je doveo pred Mila, koji ju je brzo promotrio. Lijepa koa, duge
noge, male grudi, ali ne moe imati sve. Da, premrava je, ali to je
bilo obiljeje svih nebeskih ljudi. Hrana se ve godinama mogla
nabaviti samo u ogranienim koliinama. "Kako se zove?" upita je
Milo.
Ona je prestraeno zurila u Mila. Bilo joj je oko esnaest
godina. Drhtavim glasom je odgovorila: "Tyra."
169
"Ono su tvoji roditelji?"
Pogledala je prema paru koji je jo uvijek uzalud pokuavao
proi kraj robota i kimnula. Milo je odetao prema njima. "Ovo je
va sretan dan," rekao je. "Odluio sam vam spasiti ki."
Oni su ga zbunjeno pogledali. "O emu to govori?" zajeca
ena. "Pusti je, molim te!"
"Zar niste uli to sam rekao? Odluio sam vam spasiti ki.
Ostaje u zraku, sa mnom. Ne mislite li da je to bolje za nju nego da s
vama dijeli nesigurnu sudbinu na tlu?"
Izmijenili su zabrinute poglede, a tada mukarac ree: "Naa
ki ide s nama. Iskuat e sreu na tlu, kao i mi. S nama."
Milo je zatresao glavom. "Ja ne raspravljam s vama o tome,
ve vas samo obavijetavam. Tyra ostaje sa mnom. Sad se oprostite
od nje i ukrcajte se u teretnu koaru."
"Ne!" kriknula je ena i pokuala zaobii robota pred sobom.
Paukoliki robot ju je zadrao. "Zato? Zato nam je uzimate?"
"Mislim da bi to trebalo biti oito," odgovori Milo uz
prepreden osmijeh.
S nevjericom su zurili u njega. "Ah... ali ti si tek djeak," ree
ena.
"Trenutno jesam, ali brzo se razvijam," nasmije se Milo.
"Oprostite se od Tyre i idite."
Jo jednom su pokuali zaobii robota. Ovaj put ih je robot
zgrabio i grubo gurnuo unazad. Odlazei su zazivah Tvrino ime.
Tyra je poela vritati, te se Milo vratio do nje. "Smiri se, Tyra,"
umirivao ju je, smijeei se. "Sve e biti u redu. Kad me bolje
upozna, shvatit e da sam vrlo draga osoba." Obratio se Ashley:
"Odvedi je do helikoptera, vraamo se na Nebeskog Anela. to je
prije ponem odgajati, to bolje."
Zvijer je postojanje zapoela kao fetus mukog afrikog
slona. Kad joj je bilo tek nekoliko sati, jedna je genenjerka poela
mijenjati njenu DNA. Genenjerka je radila po striktnim uputama
koje je dobila od milijardera Olivera Hudsona Mlaeg, njenog
poslodavca. Hudson Mladi bio je opsjednut naseljavanjem svog
prostranog imanja nasilnim i opasnim stvorenjima koja su uasavala i
plaila njegove prijatelje dok su ga pratili u lovu. Odluio je da e
170
ova prinova biti neto posebno... i izuzetno opasno.
Genenjerka je na fetusu radila punih etrdesetosam sati, a
tada ga je smjestila u umjetnu maternicu koja je bitno ubrzala
njegovo gestacijsko razdoblje. Deset dana kasnije Zvijer je roena.
Teila je 130 kilograma. Kad ju je Hudson Mlai ugledao u njenom
toru, bio je zadovoljan. ak je i u tako mladoj dobi izgledala
impresivno, a kad dosegne punu teinu od etiri tone, bit e
nevjerojatna! Promatrajui Zvijer kako napada, ubija i jede mladu
kozu, Hudson Mlai je odluio zaslunu genenjerku nagraditi
posebnom nagradom.
Ratnici koji su sainjavali El Rashidovu malu vojsku bili su u
loem stanju. Veina ih je jo bila u stanju oka zbog unitenja
Islamske Sablje. Izgubili su jedini dom kog su poznavali. to je jo
gore, mnogi su izgubili ene, djecu i rodbinu, a svi su izgubili
prijatelje. A sada su se, u tom omamljenom stanju, morali probijati
kroz opustoenu dolinu kako bi se njihov voda mogao osvetiti
nevjernicima. U posljednjih dvadeset etiri sata, otakako su napustili
olupinu Islamske Sablje, njihovi su redovi znatno prorijeeni.
Iscrpljenu kolonu ratnika nekoliko su puta napadala stvorenja koja
haraju pljesnivim poljima. Ubijale su ih i same gljive guei ih
pokretnim hifama ili ih bodui do smrti dugakim vrijeama koje su
se probijale kroz odjeu. Nekoliko ih je stradalo i na trnju stranog
'biastog drvea' koje se prikrivalo zauzimajui bezbroj razliitih
oblika.
Hazrat As-Awhan na zaelju kolone bio je drugi od El
Rashidovih ljudi koji se suoio sa zvijeri strasnijom od svega. Prvi
koji ju je sreo bio je Masal Gashiya. Bio je ve mrtav kad je Hazrat
As-Awhan primijetio neko komeanje iza sebe. Zaustavio se i
oprezno promotrio guste izrasline gljiva i natrulog drvea. "Masal..?"
pozvao je. uo je neki zvuk. Prema njemu se kroz plijesan kretalo
neto vrlo masivno. Bilo je preveliko da bi se radilo o Masalu.
Pogledao je prema ostatku kolone, ali plijesan je ve progutala
ovjeka pred njim. Potrao je. "Hej!" viknu. "Pomozite mi! Stanite!
Neto me progoni!" Zauo je priguen udar kad je natrulo stablo
puknulo po pola. Osvrnuo se preko ramena i kriknuo...
Progonila ga je ruka. Samo ruka nita vie. Ruka bez
171
tijela, koja je neko morala pripadati divu. Bila je visoka tri metra i
barem pet metara iroka. Tkivo joj je bilo sivo i naborano, a crni
nokti veliki poput tanjura.
Hazrat je ponovno kriknuo i pokuao potrati bre. Ali nije
imao anse. Ruka se bacila na njega, stisnula se u aku i zdrobila ga
meu divovskim prstima. Osjetio je kako mu rebra pucaju trenutak
prije nego mu je sva krv izletjela iz tijela.
Nekoliko lanova kolone ulo je njegove krikove i dotralo
nazad. S nevjericom su zaustavili dah pred prizorom udovine ruke.
Dvojica su vritei odjurila u smrtonosni zagrljaj gljiva, mislei da je
ruka utjelovljenje nekog stranog demona, a drugi su zadrali razum i
unato oku usmjerili puke na ruku te ispalili. Meci su pogodili cilj i
pridruili se drugim mecima, strijelama i kopljima koji su virili iz
debele, neprobojne koe.
Ruka je podigla jedan prst, isputajui Hazratove ostatke na
tlo, i jurnula naprijed poput golemog pauka. Jo jedan El Rashidov
vojnik pao je pod njenom teinom. Shvativi da joj mecima ne mogu
nakoditi, ostali su se okrenuli i potrah prema koloni. Ruka je ubila
jo dvojicu, a ostale je pustila neka pobjegnu. Nije joj se urilo.
Vratila se Hazratovom tijelu i ponovno ga epala. Na golemom su
se dlanu otvorila brojna usta i pohlepno poela prodirati truplo. Kad
su od njega ostale samo kosti, ispustila ga je i prila sljedeem palom
ratniku. Ne, vie joj se nije urilo. Na raspolaganju je imala mnogo
hrane.
Kad se Jan probudila, zaudila se vidjevi da je Robin jo iv.
Svanulo je tree jutro otkako ga je jednooka djevojka kastrirala.
Onesvijestio se prije nego je dovrila svoj krvavi posao i od tada je
neprestano lebdio na rubu nesvijesti i polusvijesti. Drugog dana je
dobio groznicu i Lamont ju je upozorio da se mora pripremiti na to
da e tijekom noi umrijeti.
Lamont je bio ovjek kojeg je upoznala kao glavnog teha, ali
on joj je alosno rekao: 'To je sad besmislena titula jer nemam
vie na emu biti glavni teh pa me zato zovi Lamont." Premda
prilino zlovoljan, tog joj je dana mnogo pomogao oko Robina.
Najprije mu je uredio ranu, a potom je pomogao Jan da ga odjene i
na improviziranim nosilima odnese u prizemlje, kako je naredio
172
vojvoda.
Jan se izvukla iz vree za spavanje i proteui se otila do
vrata duana. Mala vatra koju je ondje noas zapalila ve se ugasila.
Morat e pronai jo ogrijeva, ali najprije e donijeti vodu za Robina,
odluila je. Krenula je prema sredinjoj fontani nad kojom su
postavljeni veliki tuneli od padobranske svile razapete izmeu
drvenih okvira. Kroz njih se u fontanu slijevala kinica koja je esto
padala kroz rupu na krovu.
Po prostranoj su unutranjosti zgrade ve plamtjele mnoge
vatre. Stanovnitvo drevnog trgovakog centra svakodnevno je
postajalo sve brojnije. Posljednjih nekoliko dana neprekidno su
stizale nove skupine preivjelih. Vojvodini su ljudi odmah
razoruavali sve koji nisu dolazili s Lorda Mordreda, i slali ih na
najnii kat centra. Straari rasporeeni po svim stazama i
stepenitima prijeili su im povratak na vie katove.
Jan je stala i zaustavila dah. Izmeu dvije gomile ruevina
ugledala je golo ensko tijelo. Lealo je na leima, s rairenim
nogama meu kojima je virio komad drvenog kolca. Oklijevajui je
prila blie i s olakanjem shvatila da je 'le' jedna od lutaka koje je
prvi dan srela u trgovini odjeom. Lubanja joj je bila zdrobljena, ali
iz nje su umjesto ljudskog mozga virili snopovi arenih ica.
Pogledala je drveni kolac pitajui se zato bi netko poelio uiniti
takvo to. Oprezno se osvrui, krenula je dalje prema fontani.
Na fontani su dvije ene ve punile plastine posude za vodu.
Sumnjiavo su je promotrile kad im se pribliila. Lica su im bila
iroka, a oi uske, to ju je podsjealo na stanovnike Mirisnog
Lahora, ali to oito nisu bile Japanke. Nasmijeila im se, ali one su
joj uzvratile prijekornim pogledima i brzo se udaljile od fontane.
Napunila je dvije mjeinice s vodom i polako se uputila nazad
u trgovinu, nastojei ne razmiljati o budunosti. Ni razmiljanje o
prolosti nije joj prualo utjehu. Toliko je toga izgubila. Sve joj je
nedostajalo, pa ak i svagdanje sitnice. Poput kupke, na primjer.
Velika Majko, kako je eznula za kupkom. Koa ju je
svrbjela i bila je sigurna da smrdi. Robin je svakako zaudarao.
Pogledala je svoju prljavu odjeu. Nije bilo dovoljno vode da je
opere. Ako stigne jo ljudi koji su izgubili domove, i ako kia
173
prestane padati, vode nee biti dovoljno ni za pie.
Kad je stigla do trgovine u kojoj je boravila posljednjih dana,
u njenoj je unutranjosti ugledala mukarca. Laknulo joj je kad je
prepoznala Lamonta. "Dobro jutro, Melissa," pozdravio ju je i
kimnuo glavom prema Robinu. "Vidim da sam pogrijeio. Jo je
iv."
"Jedva," ree Jan. "Groznica mu je sve jaa." Kleknula je kraj
Robina i podigla mu glavu. Zastenjao je i zatreperio vjeama, ali oi
mu se nisu otvorile. Prislonila mu je mjeinicu s vodom na usta i sa
zadovoljstvom primijetila da pije bez guenja.
"Bojim se da mu se... rana... upalila unato mojim naporima,"
ree Lamont. "Jesi li ga danas previla?"
"Nisam jo," odgovori Jan. Odlagala je taj zadatak najdulje
to je mogla. "Ponestaje mi zavoja." Ustala je i otresla prainu s
odjee. "Bilo bi bolje da mrtav, zar ne?" Okrenula se prema
Lamontu. Pogledi su im se sreli.
Kimnuo je. "Moda bi nam svima bilo bolje smo mrtvi. Ne
vjerujem da emo dugo preivjeti u ovoj dolini."
"Ima li vojvoda neki plan?"
"Ha! Vojvoda nikad u ivotu nije imao neki odreeni plan.
Koliko ga ja poznajem, sjedit e ovdje i ekati." "to e ekati?"
"Dobro pitanje. Da sudbina preuzme stvari u svoje ruke i
spasi ga, pretpostavljam. Ili Bog."
"Uskoro emo umrijeti od gladi. Ve nam ponestaje hrane."
"Ah, po tom je pitanju vojvoda bio vrlo poduzetan. Jutros je
poslao skupinu ljudi u lov, koji je prilino uspjeno proao." Gurnuo
je nogom vreu koja je leala na tlu. "Kad smo ve kod toga, donio
sam ti dar."
Jan se sagnula i rairila vreu. "Fuj!" Sadrala je mrtvu
ivotinju. Neto slino zecu. Zurila je u nju mrtvim staklastim oima,
a oko njuke joj se razlila krv. Jan je brzo zatvorila vreu.
"To je hrana," uvrijeeno napomene Lamont.
"Ja sam vegetarijanka," odgovorila je. "Zahvaljujem ti na
daru, ali ja to ne mogu jesti."
"On moe," ree Lamont pokazujui Robina. "Moe mu
pripremiti juhu. Koristila bi mu."
174
Jan se namrtila. Imao je pravo, ali sama pomisao da mora
skuhati mrtvu ivotinju budila je u njoj duboko gaenje. Pa ipak, u
trgovini ima sve to joj je potrebno za kuhanje. "Ima pravo," rekla je
nevoljko. "Hvala."
"Ne mora ostati ovdje, zna," nastavi Lamont.
"Moram," suprotstavila se. 'Vojvoda je tako naredio."
"Mogao bih ga uvjeriti da se predomisli, premda bi on,
naravno, morao ostati ovdje." Lamont je pokazao prema Robinu.
"Ne mogu ga ostaviti."
"Ne, nisam ni mislio da e ga napustiti, ali kad on umre,
nee biti razloga da ne prihvati moju ponudu."
"Ponudu?" Otro ga je pogledala.
Bilo mu je, oito, neugodno. "Smatram te vrlo... privlanom,
Melissa."
"Shvaam," rekla je tmurno. Seks za zatitu i hranu. Neko
joj je drugi ovjek iznio slinu ponudu i ona je odgovorila onako
kako bi to uinila svaka Minervanka, ali to je bilo davno. Promijenila
se. Ovrsnula, moda? U svakom sluaju, sad joj je preivljavanje
znailo vie nego minervanska ast. Osim toga, Lamont nije Milo.
Odgovorila je: "I ti se meni svia, Lamont. Kad i ako Robin umre,
prihvatit u tvoju ponudu."
On joj se nasmijao i kimnuo. "Drago mi je." Priao joj je
blie, zagrlio je i poljubio u usne. Pokuala je uzvratiti, ali nije
mogla. Bila je previe svjesna Robinove prisutnosti. Osjeala se
uasno. Prodavala se drugom ovjeku dok joj ljubavnik umire kraj
nogu.
Lamont je oito osjetio njenu nelagodu, jer ju je odmah
pustio. Poao je prema vratima i rekao: "Idem sada. Vratit u se
naveer vidjeti kako mu je."
"Dobro," ree Jan. "ao mi je, Lamont, ali dok je Robin iv,
ne mogu..."
"Razumijem. eli li da ti, prije nego odem, oderem ivotinju
i pripremim je za kuhanje?"
Pogledala je vreu i s oklijevanjem odgovorila: "Ako ti nije
teko. Jednom u morati nauiti kako se to radi, pa mogu poeti uiti
ve sada."
175
Kasno poslijepodne ponovno se vraala s fontane s
mjeinicom vode. Proivjela je jo jedan lo dan. Nakon Lamontove
odvratne poduke o mesarstvu teko se odluila na previjanje Robina.
Kad je napokon skinula stari zavoj, zapanjila se koliko je rana loije
izgledala. Bila je upaljena, a izmeu grubih Lamontovih avova
izvirao je uti gnoj. Nije mogla uiniti nita drugo nego isprati ranu
ostatkom bio-dezinficijensa iz skromnog pribora za prvu pomo
kojeg je ponijela s Nebeskog Anela i poviti je istim zavojem. Bila
je sigurna da Robin nee preivjeti slijedeu no. Pribliivi se
trgovini, u njenoj je unutranjosti ugledala neki lik. Pretpostavila je
da je to Lamont i bezbrino ula unutra. Kad je shvatila da je
pogrijeila, bilo je ve kasno. Dva druga mukarca opkolila su je sa
strane i zaprijeila joj prolaz.
22
Dvojica mukaraca uhvatila su je svaki za jednu ruku, a trei
joj je priao sprijeda. Drao je dugaki no. Sva trojica imala su
sline crte lica kao ene koje je toga jutra vidjela uz fontanu
iroke jagodine kosti i uske oi. Bili su niski nii od nje ali
krupne grae. ovjek s noem je neto vikao grubim glasom, ali
njegove joj rijei nisu nita znaile. Stao je kraj nje i poloio joj vrh
noa na rebra, odmah ispod lijeve dojke. Kad se nagnuo nad nju, Jan
je osjetila njegov neobino slatkasti dah. Pitala se zato je tako
uznemiren i to eli. Brzo je doznala odgovor na drugo pitanje, kad
je slobodnom rukom uhvatio ovratnik tunike i razdrapao je do struka.
Danas sam tako traena, pomislila je, kriknula i pokuala se
osloboditi. ovjek s noem joj je nastojao rasparati i ostatak tunike.
Podigla je koljeno i snano ga udarila u prepone. Istog je trena
ispustio no i, oito izgubivi volju za silovanjem, uhvatio se za
zdrobljene testise. Spustio se na koljena urlajui od neizdrivog bola.
Bilo je prilino lako osloboditi se stiska dvojice zbunjenih
napadaa. Brzo se okrenula prema jednom od njih i udarila ga laktom
u dunik. Tada je panju usmjerila na drugog mukarca, koji je
izvukao bode i spremao se njime napasti. Pomakla se korak u
176
stranu, hitro ga obila i zakrenula mu ruku iza leda. Pritisla je
snanije. Kad mu je zglob puknuo, njegov se urlik bola stopio s
jecajima drugoga.
Jan je zakoraila unazad i promotrila tri nesuena silovatelja.
Prvi od njih sklupao se u loptu; drugi se oslonjen na rukama i
koljenima borio za dah; trei je jo stajao, podupirui slomljenu ruku,
i sa zlovoljnim se oprezom zagledao u nju. Podigla je ruku i pokazala
prema izlazu. "Van!" naredila je. ovjek sa slomljenom rukom nije
se ni pokuao pomaknuti ili pomoi prijateljima, ve je samo gledao
u nju. Krajikom oka Jan je spazila neku kretnju. Brzo se okrenula.
Prema njoj je hitala neka ena bila je sigurna da je to jedna od one
dvije koje je jutros susrela na fontani. S obje je ruke drala veliku
tavu iz Stare znanosti. Do tog se trenutka sigurno skrivala u pozadini
trgovine i ekala da se mukarci zadovolje.
Jan se jedva stigla pomaknuti kad joj je ena tavom mahnula
prema glavi. Tava ju je udarila postrance i izazvala eksploziju
svijetlih iskrica pred njenim oima. Premda omamljena, Jan je brzo
uzvratila. Prije nego se ena snala, Jan joj se primakla i snano je
udarila u nos. ena je zateturala unazad i, na Janin uas, pala preko
Robinovog besvijesnog tijela. Robin se trgnuo i zastenjao. Ali prije
nego mu je Jan mogla pomoi, mukarac sa slomljenom rukom je
zdravom rukom ponovno uhvatio no. Bila je to otporna sorta ljudi.
Obila je tijelo pale ene, istrgnula joj iz ruke teku tavu i uspravila
se na vrijeme da zaustavi mukarev napad. Odbila je otricu
osnovicom tave i dok se ovjek pripremao da je zbuni hinjenim
napadom u lijevo prije nego je, bila je sigurna, udari noem u trbuh,
bacila mu je tavu u glavu. Mukarac se sruio na blagajnu, a iz nosa i
ela mu je potekla krv. Jan ga je jo jednom udarila i slomila mu i
drugu ruku. Tada se naslonila na stol i duboko diui pokuala
razbistriti vid.
"Ako je to primjer minervanskog gostoprimstva, nadam se da
neemo dobiti isti tretman." Bio je to muki glas.
Jan je podigla glavu i okrenula se. Na ulazu u trgovinu stajalo
je mnogo ljudi. Jan se ukoila. Prvog je ugledala vojvodinog sina, o
kojem je razmiljala kao o Crnom princu. Iza njega je stajala njegova
odvratna jednooka sestra i zagledala se u Robina. U posljednjem redu
177
slijedilo je pet mrkih vojnika.
One je rijei izgovorio princ. Jan ga je pogledala i rekla:
"Napali su me. Htjeli su me silovati." Nastojala se pokriti krajevima
rasparane tunike, ali nije joj to uspijevalo. Na kraju je odustala. Neka
gledaju.
"Samo mukarci, pretpostavljam," nastavi princ. Tada je
naredio svojim ljudima: "Oslobodite nas ovog oloa."
etiri vojnika poela su podizati Janine pale napadae i
iznositi ih van. Peti je vojnik ostao uz princa i princezu, oiju
prikovanih na Jan. Princeza se primakla blie Robinu i pogledala ga.
"Jo je iv," rekla je bezizraajno.
"Jedva," protisnu Jan. "Ne diraj ga. Ve si dovoljno uinila."
Princeza se okrenula i pogledala Jan. "Voljela sam ga, zna.
Vie nego ikojeg drugog mukarca."
"Na udan nain iskazuje privrenost," ogoreno ree Jan.
"Iskoristio me. Pretvarao se da me voli. A itavo vrijeme mi
se smijao. Znao je da ne namjerava ostati sa mnom. Ili s Lordom
Mordredom. itavo je vrijeme namjeravao pridruiti se Nebeskoj
eni, toj prokletoj Jan Dorvin. Tvojoj bivoj gospodarici."
Jan je utjela. Princeza joj je prila blie, prezirno je motrei
jednim okom. "to je on tebi, Minervanko?"
"Volim ga."
"A on ti je, naravno, rekao da i on voli tebe. Sigurna sam da
je pritom zvuao vrlo iskreno, kao i kad je meni to govorio. Je li bio
u tebi u to vrijeme?" Prodorno se nasmijala. "Djevojko, uinila sam ti
uslugu."
"Ne zamjeri ako ti na tome ne zahvalim."
Princeza ju je pljusnula. Premda je zaario Janin obraz i
ponovno u njenoj glavi upalio treperava svjetla, udarac nije bio jak.
Bila je to vie gesta. 'Takvo ponaanje nije preporuljivo, pogotovo
ako gaji nade da e nam se pridruiti gore."
"Gore?" upita Jan, na trenutak ne shvaajui.
"Na glavni teh, Lamont, zauzeo se za tebe kod oca. eli s
tobom osnovati kuanstvo. Pretpostavljam da ima za to tvoj
pristanak?"
Napokon shvativi, Jan odgovori: "Da... da. Ali tek kad
178
Robin... kad Robin..."
"ini se da je otac spreman prihvatiti tu zamisao; svia mu se
Lamont. Ali moj brat i ja nismo ba sigurni, i upravo smo te zato
veeras posjetili. Prikaz fizikih sposobnosti kojem smo netom
prisustvovali potvrdio je nae sumnje da si opasna."
"Ne brinite. Obeajem da vas neu sve pobiti dok spavate."
"Da, ali mi ti, jednostavno reeno, ne vjerujemo," nastavi
princezin brat. "Odobri li otac Lamontovu molbu, upozoravamo te da
emo te budno motriti. Dade U nam najmanji povod, pronai emo
nain da te brzo uklonimo."
"Drago mi je da ste me upozorili..." zapone Jan, ali
prekinulo ju je Robinovo stenjanje. Brzo je kleknula kraj njega. Oi
su mu bile otvorene. Gledao ju je i u oima mu je vidjela da je
prepoznaje. Kad je primijetila da mu usnice poinju tvoriti njeno
ime, poloila mu je prst na usta. "Psst... ne govori nita. uvaj
snagu."
Ali on je i dalje pokuavao. "J... a... n..." Bio je to tek apat i
znala je da ga ni princ ni princeza nisu uli. "Boli... tako boli..." Glas
mu je postajao jai. "to se dogodilo?"
"Ne pitaj," odgovori Jan uz gorki osmijeh.
Oi su mu se rairile kad je princeza stupila u njegovo vidno
polje. "Zar se ne sjea to sam ti napravila?" pitala je hladno.
"Prestani," upozori je Jan.
Robin se namrtio. "Andrea... i ti si ovdje? Jesmo li na...
Lordu Mordredu?'
"Lord Mordred vie ne postoji i to zahvaljujui tebi!"
prosiktala je.
Robin oito nije mogao shvatiti o emu ona govori. Ponovno
je pogledao Jan. "Jan..." ree promuklo. "Prsten... gdje je prsten koji
sam ti dao?"
Podigla je ruku kako bi vidio da ga jo nosi. Tuno se
nasmijala. "Neko sam vrijeme mislila da bi on mogao biti vie od
obinog prstena, ali nije. Probala sam i nita se nije dogodilo."
Robin je, mrtei se od bola, posegnuo prema njenoj ruci.
"Jan... prsten... daje..."
Snana ju je ruka iznenada uspravila. Princ je bijesno zurio u
179
nju. "Nazvao te Jan."
Jan je rezignirano kimnula. Znala je da su uli Robina kad je
spomenuo njeno ime.
"Jan Dorvin Nebeska ena osobno!" povie princeza
Andrea.
"No, ovo e razveseliti oca, premda e se jadni Lamont jako
razoarati," ree princ. Okrenuo se k svojim ljudima. "Uhvatite je.
Vodimo je s nama."
Kad su je dva vojnika grubo uhvatila za nadlaktice, viknula
je: "ekajte! to e biti s Robinom? Ne moete ga samog ostaviti
ovdje. Umrijet e!"
"Prerezat u mu grlo ako eli," ree princ izvlaei bode.
Brzo je zatresla glavom. "Ne... ne. Nemoj."
Princ se nasmijao i vratio bode u korice. "Da, neka svinja
umre polako. Idemo."
Vojvoda ih je iznenaeno pogledao kad su se pojavili na
vratima trgovine koju je izabrao za svoju bazu i stan. Leao je na
hrpi padobranske svile. Kraj njega je neto kipjelo u loncu
objeenom nad malom vatrom. Primijetivi da je Jan razgoliena,
podigao je obrve i obratio se sinu i keri: "Oh Boe! to ste vas
dvoje opet smislili?"
Princ je izvijestio oca o njenom pravom identitetu. Vojvoda
je ustao i iznenaeno se zagledao u nju. "No, no... Pomislio sam na to
kad smo se prvi puta sreli, ali inilo mi se nevjerojatnim. Nebesku
enu sam zamiljao nekako vie... pa, kraljevskom, pretpostavljam."
"to e uiniti s njom?" upita princeza.
Vojvoda je uzdahnuo. "Pogubiti je, naravno. Kakva teta!
Lamont e biti vrlo razoaran." alosno se nasmijeio Jan. "Zna li
da sam umalo prihvatio njegov zahtijev da te dovede k nama. Kakva
teta."
Iskazujui lanu hrabrost Jan odreito ree: "Namjeravate li
me pogubiti, pourite i svrite s time."
"Kako emo je pogubiti, oe?" upita princ.
"Mislim da bi odsjecanje glave bilo prikladno pod ovim
okolnostima," odgovori vojvoda upkajui bradu.
"To je prebrzo," poalila se princeza.
180
"A to ti predlae, moja mala makice?", upita vojvoda. "Da
je zakopamo do vrata u mravinjak? Nabijemo je na raanj i peemo
na blagoj vatri? Mi nismo barbari. Kao na zakoniti neprijatelj,
zasluuje asnu smrt."
"Blago meni," ree Jan.
Princeza je pogleda i ree: "No dobro, odrubite joj glavu. Ali
ja jo uvijek mislim da se prelako izvukla."
"Od svoje si drage, pokojne majke naslijedila osjeaj
samilosti prema drugim ljudima, draga moja," ree vojvoda.
Napokon se obratio Jan: 'To je, dakle, to. Sve je to velika nesrea, ali
vezan sam naom tradicijom." Pogledao je njene izloene grudi i
rekao: "Da nas sudbina nije spojila kao neprijatelje, bilo bi mi drago
bolje te upoznati."
"Sigurna sam da je tako," odgovori Jan.
"Ah, tako... Odvedite je i obavite taj neugodni zadatak. I
pazite da sjekira bude otra."
Jan je osjetila kako joj koljena poinju klecati dok su je
izvodili van. Njena se maska hrabrosti ruila. Nije se htjela suoiti s
injenicom da e joj odrubiti glavu. Nije se htjela suoiti s
injenicom da e je uope pogubiti, ali odsjecanje glave nalazilo se
visoko na listi iskustava koje bi radije izbjegla. Kako e to izgledati?
Koliko e trajati? I najgore od svega to ako ostane svjesna,
makar i na trenutak, nakon to joj glavu odsijeku od tijela? Iznenada
ju je svladala slabost.
Vani su susreli Lamonta, koji je isprva djelovao iznenaeno,
a uskoro i prestraeno. Jan je preplavila nada, ali brzo je shvatila da
joj on ne moe pomoi.
"to se dogaa?" pitao je, zaprijeivi im prolaz.
"Maknite se, gospodine. Vodimo ovu enu na pogubljenje.
Vojvoda je tako naredio."
"Pogubljenje? Ali zato? Ne razumijem... to je uinila?"
povie Lamont.
"Njen zloin," progovori princ, koji ih je zajedno sa sestrom
slijedio otkako su napustili vojvodinu sobu, "jest taj da predmet
tvojih elja nije nitko drugi negoli Jan Dorvin, odnosno Nebeska
ena."
181
Lamont je bio zaprepaten. Okrenuo se k Jan. "Je li to istina?"
"Istina je. ao mi je, Lamont... Nisam..." Prekinuli su je
pucnji koji su dopirali izvana.
Proao je dugi trenutak prije nego se itko snaao. Napokon
princ krikne: "Na glavni ulaz, brzo!" Svih pet vojnika istovremeno je
potralo prema ulazu.
"to se dogaa?" povie vojvoda. Izaao je iz svoje sobe
uvrujui sablju na pojas. Janin mu je samostrijel bio prebaen
preko ramena.
"Napadnuti smo, naravno," otresno e njegov sin. "Ako je
suditi po zvukovima, radi se o neemu ozbiljnome."
"Bolje je da pogledamo to je," oklijevajui nastavi vojvoda.
Pogledao je Jan. "to emo s njom?"
"Ja u je uvati," ponudi se Lamont.
"Ne, ja u je uvati," ree princeza Andrea. Izvukla je bode
iz korica i znaajno se nasmijala.
itavog se ivota El Rashid bojao samo Alaha. Dosad. Sad se
bojao Alaha i udovita koje ga je gonilo. udovite je ve pojelo
dvije treine njegove vojske i sve mu se vie pribliavalo, ruei pred
sobom jo ljudi. Bio je to sam Sotona i progonio je upravo njega,
znao je to.
Pred njim se napokon prostrlo ravno i pusto podruje umjesto
uzbrdice obrasle gljivama kroz koju je do tada trao. El Rashid je
ugledao skupinu ljudi pred ulazom u veliku graevinu; vidio je
oblaie dima iz njihovih puaka, uo metke kako zuje oko njega i
prodorne praskove... ali nije niti na trenutak oklijevao. Tanad su bila
nita u usporedbi sa stvorom koji ih je lovio. "Trite dalje," viknuo je
svojim ljudima.
Nije im to trebao rei, jer i njihov je uas bio ravan
njegovome. Sukob s ljudskim protivnicima prihvatili su kao
olakanje...
Ratnici odjeveni u crno hitali su poput plimnog vala kroz
prastaro parkiralite. Neki od njih su pali pogoeni mecima, ali
veina je nastavila dalje. I vojvodini su ljudi poeli padati, no pucali
su i dalje. Sve dok se, shvativi da nemaju izgleda, nisu okrenuli i
pobjegli.
182
Sklonili su se iza barikade podignute du ulaza, iza koje su
ve stajali mnogi vojvodini vojnici. Trenutak kasnije El Rashidovi su
ljudi vritei nahrupili u hodnik...
Vojvoda i njegov sin su se trkom pribliili ulazu upravo kad
su ratnici odjeveni u crno i sa sabljama u rukama istjerali ostatke
njihove skromne vojske iz tunela. Obojica su se zaustavila. "El
Rashidovi ljudi!" vikne vojvoda.
"Ona prokleta jedrilica koja nas je pratila," ree princ.
"Sigurno se vratila i obavijestila ih..."
Uto je vojvoda spazio samog El Rashida poznati orlovski
nos nije mu mogao promai. El Rashid se u tom trenutku okrenuo
prema njemu i vojvoda je u njegovim oima ugledao neto to nikad
prije nije vidio beskrajni strah.
El Rashid se osvrnuo preko ramena, a potom je krenuo prema
vojvodi i njegovom sinu. Svijena sablja i crnocrvena odjea bile su
mu poprskane krvlju. Vojvoda se sagnuo prema samostrijelu; princ je
izvukao ma...
"ekajte!" povie El Rashid. "Zaustavite ruke! Ne smijemo
se vie meusobno boriti pojavila se velika prijetnja. Ujedinimo
se u borbi protiv nje!"
"Kakva je to zamka?" promrmlja princ, ali vojvoda je
primijetio jednake izraze straha na licima svih El Rashidovih ljudi.
"Spustite oruje, ljudi Lorda Mordreda," povikao je preivjelim
vojnicima. Posluali su ga, djelujui nesigurno i zbunjeno.
"Progoni nas Ruka Sotonina!" povie El Rashid pokazujui
prema ulazu. "Moramo je nekako unititi! Zapaliti vatru u kojoj e
nestati..!"
Vojvoda je vjerovao da je El Rashid potpuno poludio, premda
uope nije sumnjao da ih progoni neko opasno stvorenje. Ali nazvati
ga Rukom Sotoninom zaista je pretjerano. Praznovjerna budala,
pomislio je. Vjerojatno se radi o jednom od velikih gmazova koje je
Darcy spazio iz zraka.
"Smirite se," rekao je El Rashidu. "Imamo dovoljno oruja da
unitimo svaku zvijer. Ali vaa zamisao o vatri je dobra. Skupit emo
sav zapaljivi materijal koji uspijemo pronai i zapaliti lomau na
ulazu. Moda e zvijer odustati im vidi vatru. Koliko nam je blizu
183
to..."
Na to je pitanje brzo dobio odgovor kad je jedan od El
Rashidovih ljudi snano odbaen s ulaza. Kriei je proletio nad
glavama prisutnih i pao na stazu. Istovremeno je nastao mete, jer su
se El Rashidovi ljudi nastojali pomaknuti to dalje od ulaza.
Posljedica toga bila je opa zbrka stisnutih tijela. Iz unutranjosti
tunela zauo se zvuk ruenja kamenja stvor je unitio ostatke
barijere i ravnomjerno udaranje. Vojvoda je osjetio kako mu tlo
podrhtava pod nogama.
Tada se na ulazu u tunel pojavilo ono. "Isuse Kriste,"
proapta vojvoda, "pa to jest ruka!" Obuzet atavistikim strahom,
okrenuo se i potrao, ispustivi samostrijel. Princ Darcy je ve bio
ispred njega, a nedaleko iza slijedio ga je El Rashid...
Zamrli su svi zvukovi odozgo, to je moglo znaiti svata. Jan
se nadala da su napadai, ma tko oni bili, svladali vojvodu i njegove
ljude. U tom sluaju njeni izgledi za dugorono preivljavanje ne bi
postali nita bolji, ali barem bi izbjegla pogubljenje.
"to se gore dogaa?" promrmlja princeza Andrea. Stajala je
blizu iza Jan i upirala joj vrh bodea meu rebra.
Naslonjen na balkon i smrknutog izraza lica, Lamont je
slegnuo ramenima. Nije progovorio ni rije otkako su vojvoda i princ
otili. Jan se zamiljeno igrala s Robinovim prstenom i pritiskala
kamen. Ponovno je razmislila o Robinovoj brizi za njega. Posegnuo
je prema njemu i oito ga je elio uzeti. Ali zato? Njoj prsten nije
koristio.
Ne, njoj nije!
Ukoila se od same pomisli, nato joj je princeza jo jae
zabila vrh noa u rebra. "Mir!" upozorila je i iznenaeno se trgnula
kad su se odozgo ponovno odjeknuli zvukovi borbe. Pucnji, krikovi...
a tada samo krikovi.
Jan se namrtila. To nisu bili krikovi bola, ve krikovi straha i
uasa. Slijedili su odjeci mnogih nogu koje su trale stazom.
Primijetila je da je princeza odvratila panju od nje i naglo se
okrenula. Uhvatila ju je za runi zglob i vrsto stisnula. Princeza je
vrisnula i ispustila bode na pod. Kad je Lamont potrao prema
njima, gurnula je princezu na njega. Oboje su teko pali.
184
Jan je poela trati. Ako je u pravu, znala je nain kako e s
Robinom pobjei s ovog uasnog mjesta.
23
Tyra je leala na trbuhu s licem zaronjenim u jastuke i jecala.
Milo ju je gledao dok se odijevao. Osjeao je blagu krivnju. Nije
smio tako izgubiti kontrolu... nije smio biti tako nestrpljiv. Krivo je
to prokleto tijelo, sa predpubertetskim seksualnim nagonom i
nesposobnou postizanja pravog zadovoljenja. to prije dosegne
pubertet, to bolje. To je sigurno jo pitanje tjedana.
Izaao je na hodnik i umalo se spotaknuo preko paukolikog
robota. "Milo, odvratan si," progovorio je robot Ashleyinim veselim
glasom. "to si to uinio jadnoj djevojci."
"pijunira me, kao i obino?" ree Milo.
"to drugo mogu raditi?"
"Ti si izbacila sve putnike, a ne ja." Krenuo je niz hodnik, a
robot ga je pratio.
"Kamo ide?" upita Ashley.
Milo je oklijevao prije nego je odgovorio. "Na gornju
palubu," ree napokon. "Jo jednom u razgledati stroj."
"Uvijek se igra s tom stvari," uvrijeeno e Ashley. "Ali to ti
nee pomoi. Nikad je nee ukljuiti."
"Znam... znam, ali unato tome me oduevljava." I jo uvijek
ivim u nai, dodao je u sebi.
Vani je bilo toplo i palubom je strujio jaki topli vjetar,
premda je Ashley smanjila brzinu kako je traio. Drei se za
sigurnosni konop, krenuo je prema Robinovom stroju. Uz njega su
leali beskorisni kablovi koje su roboti postavili prema Robinovim
uputama.
"Gdje smo?" upita Milo robota koji ga je na njegovo
nezadovoljstvo jo uvijek pratio.
"Nemam pojma. Pitat u Carla... Drava Tehuantepec, kae.
Prije raspada je bila dio Meksika, ako te to zanima."
"udesno," ree Milo osvrui se uokolo. Ostatak flote letio
185
je iza Nebeskog Gospodara, uz izuzetak Lorda Montcalma. Ashley
koja je upravljala tom letjelicom odluila je dalje krenuti sama, te je
zajedno sa svojim zatoenim stanovnitvom napustila flotu.
Vrata leteeg stroja bila su djelomino otvorena. Jedan je
robot pod vodstvom Carla uspio provaliti bravu, ali nije uspio
aktivirati letei stroj. Tako je barem rekao, ali Milo je vjerovao da je
Ashley zabranila Carlu uope pokuati.
Milo se popeo u stroj i namjestio se u njegovu udobnu fotelju.
eznutljivo je pogledao zamraenu kontrolnu plou i prazne ekrane.
Osjeao je ogromnu mo koju je stroj posjedovao; mo koja je bila
uspavana, a on je nije znao probuditi. Uzdahnuo je i proao prstom
po nizu tipki na kontrolnoj ploi...
"Gubi vrijeme," ree Ashley kroz paukolikog robota koji se
uvukao u letjelicu.
Milo se trudio ne obraati na nju panju. Vie od petnaest
minuta je mirno sjedio i igrao se s kontrolnom ploom, nadajui se
da e sluajno pogoditi pravu kombinaciju kojom se stroj ukljuuje.
Ali nita se nije dogodilo.
"Makni mi se s puta," napokon je rekao. "Izlazim."
Nevoljko je slijedio robota kroz dvostruka vrata. Nekako e
ve ukljuiti taj stroj, razmiljao je. Ali prvo mora nadmudriti
Ashley...
Izgledao je mrtav.
Duboko diui, Jan se spustila na koljena kraj Robina i
poloila mu prste na vrat. Osjetila je puls i nade su joj ponovno
porasle. "Siroti moj dragi," proaptala je izmeu , dva udaha. "Moda
se jo uspijemo izvui." Skinula je prsten i stavila ga na srednji prst
Robinove lijeve ruke. Uz kratku molitvu Velikoj Majci, pritisnula je
kamen. To mora biti odgovor. Prsten mora biti u dodiru s Robinom
kako bi djelovao. Moda ga prepoznaje itajui njegov genetski kod.
Kad ga je Jan isprobala na vlastitom prstu, 'proitao' je njen genetski
kod, a kako se on nije slagao sa Robinovim, prsten jednostavno nije
radio. Jan se barem nadala da je tako...
Milo je provjeravao kablove kojim je stroj bio privezan uz
vanjsku palubu kad je odjednom postao svjestan titranja. Da, ica
koju je dodirnuo je podrhtavala. To je stroj! Neto se s njime
186
dogodilo! Sigurno je pogodio ispravno kombinaciju. Potrao je
prema vratima. Da! Kroz vrata je ugledao svjetla na instrumentalnoj
ploi. Krenuo je unutra, ali robot ga je uhvatio za koulju i odvukao
ga od vrata.
"Ne ulazi unutra!" povie Ashley. "Nikamo ti ne ide!"
Naglo se okrenuo, podrapavi koulju, i udario robota nogom.
Robot je bio teak, ah sila udarca bila je dovoljna da ga podigne u
zrak i odbaci daleko od Mila. "Glupa, luda kravo! Raznijet u ti
hardver u komadie!" kriknuo je. I prije nego je robot prizemljio
okrenuo se nazad k vratima...
Ali u tom su se trenutku vrata zalupila. "Ne!" viknuo je. um
motora postao je dublji. Kablovi su jedan po jedan poeli pucati.
"Ne!" ponovio je. Puknuti kabel ga je umalo oinuo kad se letei
stroj podigao s palube. Milo je ustuknuo. Stroj se sve bre podizao.
"Vrati se..." tiho je zajecao. Na visini od oko 60 metara nad palubom
naglo je jurnuo unaprijed. Za trideset sekundi nestao je s vidika.
Milo je jo dugo zurio u mjesto na nebu gdje se letei stroj
stopio sa beskrajem. Bio je neugodno svjestan robota koji je bez
rijei stajao iza njegovih leda. inilo mu se da uje Ashleyine
neizgovorene rijei: "Bit e ti a-o..."
"Kako dirljivo... izmjenjujete posljednje pozdrave."
Jan se okrenula. Iza nje je, naslonjena na stup, stajala
princeza. Kosa joj je bila raupana, a prsa su joj se ubrzano podizala
i sputala od za nju prevelikog napora tranja. U ruci je ponovno
drala bode. Kraj nje se pojavio Lamont, takoer dahui.
Princeza je kolebljivo ula u trgovinu. Podigla je bode. Jan
je ispustila Robinovu ruku i ustala. Je li dovoljno puta pritisnula
kamen? Moda je letei stroj predaleko da bi primio signale iz
prstena. A moda se ak vara i prsten nije nita drugo negoli obini
prsten.
"Princezo... ne!" povie Lamont, pratei je u trgovinu.
Ona se okrenula. "Moj otac ju je osudio na smrt i ja u uiniti
sve da presuda bude izvrena, i to odmah. A ti e mi pomoi, ili e
dijeliti njenu sudbinu."
"Pomoi..?"
"Svladaj je. Prejaka je za mene. Uhvati je i dri je dok je ne
187
otpremim na drugi svijet."
Lamont je bespomono pogledao Jan.
Jan mirno ree: "Lamont, ne mora se vie pokoraviti ni njoj
ni njenom ocu. Oni vie nisu kraljevska obitelj, nego jadne izbjeglice
kao i svi ostali. Njihov svijet je nestao. Propalo je ak je i patuljasto
kraljevstvo koje su ovdje pokuali uspostaviti. Pogledaj..." Jan je
pokazala prema prizemlju goleme graevine. Ljudi su navirali niz
stazu. Veinom su to bili crni El Rashidovi ratnici, ali meu njima je
bilo i nekoliko vojvodinih ljudi. Sve ih je obuzela panika.
Tada je Jan napokon vidjela razlog njihovoj panici. Isprva je
pomislila da se radi o divovskom pauku...
"Sveta Djevico Marijo," proape princeza.
"To je ljudska ruka," s nevjericom ree Lamont. "Ali ne moe
biti. To je nemogue."
Dok je ruka hvatala dvojicu mukaraca i drobila ih meu
divovskim prstima, Jan se prisjeala Milovih pria o tome to su
bogatai koji su upravljah Genetskim Tvrtkama, poput njega, stvarali
na svojim imanjima; proizvodili su strana udovita za svoju
zabavu. Tako su, izmeu ostaloga, stvoreni divovski gmazovi. U
opustoenim je krajolicima srela ve mnogo uasnih ovjekovih
proizvoda, ali nita nije bilo tako udovino kao ovo...
Robin se ponovno vratio u svijet svijesti; u svijet bola,
munine i groznice. Bio je strahovito edan. Otvorio je usta i
pokuao progovoriti. Nije uspio. Pokuao je ponovno. "Jan..."
Na njegovo olakanje pojavila se kraj njega i unula.
Iznenaeno je primijetio da je i Andrea u blizini. I neki ovjek.
uali su iza stola. Oboje su izgledali uasnuto. Bilo je neto u vezi s
Andreom ega se nije elio sjetiti... ali sjeanja su ipak navrla. to
mu je uinila? Zastenjao je.
"Pssst," rekla je Jan ozbiljno i poloila mu hladni dlan na
vrue elo. "Budi tiho."
"Vode... trebam vode..." proaptao je.
"ao mi je, dragi, ali nemamo je."
Zar ne razumije? Mora popiti vode. Umire od ei. Umire.
Da, umire. Znao je to. Nije vie ni elio ivjeti, ne nakon onoga to
mu je Andrea uinila. Boe, sve je otilo k vragu, ali zatol Htio je
188
pobjei s Jan u Igraki, a tada... to? Kako bi dozvao Igraku?
Osjeao je da je odgovor blizu, ali nije ga se mogao dosjetiti. Neto u
vezi s prstenom. Pokuao se usredotoiti, ali nije uspio...
Postao je svjestan krikova. Netko je u blizini kriao.
Mukarac, ako je suditi prema glasu. Kakvo je ovo mjesto, pitao se?
Pomislio je da je moda ve mrtav i da se nalazi u paklu. Ali ne, to
ne moe biti pakao, jer Jan je s njime. U paklu ne bi imao takvu
povlasticu. "Jan..." rekao je i ponovno se onesvijestio.
Vojvoda je nervozno provirio preko vrha niskoga zida.
Stvorenje je oito mirisalo zrak... i to kaiprstom. Trailo je plijen
koji mu je pobjegao. Iznenada je jurnulo naprijed i nestalo u trgovini
pedesetak metara od njega. Iz trgovine se prolomie krikovi. Vojvoda
je pogledao El Rashida koji je uao kraj njega. Oi su mu bile
zatvorene i neprestano je ponavljao istu molitvu. esto je spominjao
Alaha. I vojvoda je u mislima nizao vlastite molitve. Nije vidio izlaza
iz ove situacije. Zarobljeni su, i udovite e ih prije ili kasnije
pronai, ubiti i s velikim zadovoljstvom pojesti njihova tijela.
"Dolazi ovamo," zastenje princeza. Jan je zaustavila dah kad
je stvorenje zastalo pokraj jedne od fontana i okrenulo se u njihovom
smjeru, s prstom podignutim tako da je pokazivao ravno na njih. Jan
je osjetila kako joj se koa na leima jei. Neprestano je u sebi
ponavljala da ruka nije nita drugo negoli sramotno djelo ovjeka, ali
prizor je u njoj budio osjeaj dubokog nadnaravnog uasa.
Ruka se iznenada okrenula i uputila se u drugom smjeru. Jan
je napokon izdahnula. "Ja vie ne ostajem ovdje," ree princeza kad
je stvorenje nestalo u drugoj trgovini. 'Trei u otii do staze i
popeti se gore."
"Nee uspjeti," ree Lamont. "Stvor se prebrzo kree."
Ali princeza je zanemarila upozorenje. Uspravila se, polako
otila do vrata trgovine i potrala. Jan je naizmjenice promatrala
princezu i vrata trgovine u koju je stvorenje ulo. Tada se neto
dogodilo. Neto prekrasno.
Velika sjena je pokrila pod. Jan podigne pogled. Neko je
tijelo pokrilo svjetlost koja je dopirala kroz rupu u stropu. Tijelo se
polako sputalo. Janino je srce zakucalo bre. Bio je to Robinov
letei stroj.
189
Princeza Andrea ga je takoer ugledala. I prepoznala ga.
Zaustavila se i pogledala gore.
"Letei stroj!" povie Lamont.
Letjelica se okrenula i poletjela prema Robinu. Jan je sluala
kako um snanih motora postaje sve glasniji. Primijetila je da je
princeza shvatila kamo letjelica ide i krenula nazad. Zvijer je
privuena nepoznatim zvukom izala iz trgovine.
"Ne mogu vjerovati izdajnikov stroj je doao ovamo!"
proape vojvoda.
"to radi ovdje?" upita njegov sin.
"To je jasno, budalo. Doao je po njega. Doi, moramo stii
do njega!" Vojvoda je skoio na noge i potrao iz trgovine. Nakratko
se osvrnuo i primijetio da ga Darcy slijedi. El Rashid je ostao skriven
iza zida.
Zvijer se iznenada zaustavila, ispitujui zrak vrkom
kaiprsta. Oito su je zbunili prisutnost i zvuk leteeg stroja.
Vojvoda je bio uvjeren da e stii do stroja prije nego ga stvor
uhvati. Osim toga, izmeu njega i Zvijeri stajala je Andrea...
Stroj je prizemljio pred vratima trgovine. Prije slijetanja se
okrenuo, tako da su vrata gledala prema njima. Vrata su se poela
otvarati. Jan je otila do Robina, uhvatila ga za ramena i pokuala ga
podii. Zastenjao je. Stroj je zaprijeio vrata trgovine, pa nije imala
pojma koliko je Zvijer udaljena. Bila je sigurna da je krenula prema
njima privuena dolaskom letjelice. Oajno je pogledala Lamonta.
"Molim te!" viknula je.
On joj je odmah priskoio u pomo. Uhvatio je Robina za
glenjeve, te su ga zajedno ponijeli prema leteem stroju.
"Ryne? Ryne? Jesi li dobro?" Glas je dopirao iz letjelice.
enski glas. Jan se uznemirila, ali je brzo odgovorila: "Robin je
ozlijeen. Bez svijesti je." Napokon su stigli do boka letjelice.
Lamont je drao Robina dok se Jan popela kroz vrataca. im je
provukla glavu i ramena vidjela je da je unutranjost leteeg stroja
prazna. Ponovno kompjuter, zakljuila je. Nadala se da je program sa
enskim glasom razumniji od Ashley.
"Robinu je potrebno hitno lijeenje," ree Jan. "Mora to
bre s njime odletjeti kui."
190
"Naravno. Unesi ga. Usput, ime mu nije Robin nego Ryn."
"Tri, Andrea! Tri!
Vojvoda se osvrnuo. Zvijer se okomila na njegovu ki.
Primijetivi opasnost, Andrea je naglo skrenula. Dobro, pomisli
vojvoda, vie ne tri prema leteem srtroju. Ah sad je i Darcy
skrenuo, viui i maui rukama. Dobri Boe, pomisli vojvoda. Pa on
pokuava skrenuti pozornost udovia od sestre! Takav iskaz
portvovnosti nije oekivao od Darcyja. Kako malo znamo o svojoj
djeci, razmiljao je trudei se potrati jo bre.
Jan je kleknula na sjedalo, uhvatila Robina za ramena i
povukla ga kroz ulazna vrataca. Lamont joj je pomagao izvana.
Jedva je namjestila Robina u sjedalo. U maloj kabini predvienoj za
jednu osobu vladala je velika guva.
Robin je buncao i Jan vidje da mu kroz zavoj medu nogama
probija krv. Izvana je dopirala vika. Podigala je pogled i ugledala
vojvodino lice pred ulaznim vratima. Vojvoda se pokuavao popeti u
letjelicu, ali Lamont ga je u tome spreavao.
"Pusti me, ovjee! Odmah! Moram ui unutra!" vikao je
vojvoda.
"Ne moete, gospodine! Unutra za vas nema mjesta!"
"Bit e mjesta, budalo. im izvuem ono dvoje van!"
Jan brzo ree: "Stroju, zatvori vrata!"
enski glas je hladnokrvno odgovorio: "Zatvorit u ih im
napustite moju unutranjost. Ne mogu vas odnijeti u Shangri La. To
nije doputeno."
Jan takav odgovor nije iznenadio. Shvatila je da ga je napola
oekivala. Pogledala je prema vratima. Nije vie vidjela vojvodu i
Lamonta, ve je samo ula zvukove estoke borbe. Uzdahnula je.
Ako je to jedini nain da spasi Robina, nije imala drugog izbora nego
izai iz letjelice. Prepirka s prokletim kompjuterom samo bi joj
oduzela dragocijeno vrijeme. Pripremila se izai kroz vrata...
Princ Darcy je mahanjem rukama i vikanjem napokon
postigao ono to je elio. Zvijer se zaustavila, te je Andrea imala
vremena sakriti se iza hrpe kamenja prema kojoj je trala. Da joj
Darcy nije privukao panju, Andrea bi ve bila mrtva. Zvijer se
okrenula prema Darcyju, ali tada je oito odluila napasti blii plijen,
191
pa je ponovno krenula prema hrpi kamenja iza koje se skrivala
Andrea. Spustivi masivni batrljak runog zgloba na tlo uspravila se
na rub dlana. Snanim udarcem svih pet prstiju razbila je hrpu
kamenja. Darcy je uo krikove svoje sestre, ali uskoro su ih zagluili
udarci kamenih blokova kad se balkon iznad mjesta gdje se Zvijer
nalazila iznenada uruio. Prije nego mu je oblak praine zaklonio
vidik, Darcy je vidio kako Zvijer pada pod golemim blokovima
prastare zidne konstrukcije. Zazivajui Andreino ime, izvukao je ma
i potrao u oblak praine.
Nadao se da je Zvijer poginula pod ruevinama, ali uskoro je
vidio da se ona estoko otima i oito e se uskoro osloboditi. Nije
vidio Andreu. Primaknuo se blie udovitu i osjetio njegov uasni
zadah. Uz veliki napor volje priao je dovoljno blizu da mu zabode
ma u dlan iza malog prsta koji je sam bio velik poput manjeg
stabla. Otrica se zabola tek nekoliko centimetara u debelu, sivu
kou. Ne, bilo ga je nemogue ubiti. Viui Andreino ime, poeo je
divlje pretraivati ruevine ispred Zvijeri. Tad ju je napokon ugledao,
djelomino zatrpanu otpadom.
Bacio je ma i zdravom rukom povukao njenu pranjavu ruku
koja je virila iz ruevina. Andrea ga je nagradila tihim stenjanje.
Oslobodio ju je od kamenja i uspravio je. "Andrea!" vikao je trudei
se drati je uspravno. "Probudi se! Moramo pobjei odavde!
Andrea..!" Iza lea je uo kako se Zvijer sve ee bori da bi se
oslobodila. To sigurno nee jo dugo potrajati.
Prije nego se provukla kroz vanjska vrata, Jan je na trenutak
zastala. Vojvoda i Lamont vodili su smrtonosnu borbu. Lamont je
leao s leima na tlu, a vojvoda na njemu, nepopustljivo gurajui
bode prema Lamontovim prsima. Lamontova je snaga poputala i
Jan je znala da e uskoro umrijeti ne pomogne li mu. Ali upravo kad
je htjela skoiti na tlo, iza sebe je zaula tihi poziv. "Jan..."
Okrenula se i vratila u kabinu. Robin je ponovno bio pri
svijesti i, sudei po izrazu oiju, lucidniji nego ikada prije. "Jan...
dovela si Igraku," rekao je zaueno.
"Ako je to ime kojim zove ovaj stroj, dragi, jesam, uz tvoju
pomo. Ali sad moram otii. Ne eli te povesti u sigurnost dok ja ne
izaem."
192
"Ne..." povikao je, a lice mu se zgrilo. Zatvorio je oi i Jan
je pomislila da se ponovno onesvijestio. Ali uskoro je otvorio oi i
odluno rekao: "Igrako, uje li me?"
"Da, Ryne. Moramo brzo krenuti. Pred nama je dalek put, a
prema mojim senzorima doima se jako bolestan."
"Igrako, otkako sam primijenio tvoj program, mora
posluati svaku moju naredbu, zar ne?"
"Da, Ryne."
"Tad ti nareujem da od sada prati sve zapovijedi ove ene.
Ime joj je Jan. Zabiljei njen glas..." Zastao je. "Jan, reci neto
Igraki."
"Hmm, bok Igrako... Ja sam Jan."
"Ime i glas su zabiljeeni," otresito ree kompjuter. "Ryne, u
Shangri La nee biti zadovoljni dovede U im ovu osobu."
Robin nije odgovorio. Jan vidje da se ovaj put zaista
onesvijestio. "Igrako!" povikala je dok se uvlaila nazad u kabinu.
"Zatvori vrata, nareujem ti!"
"Kako god ti kae." Vrata su se istog trena zalupila.
Jan je namjestila Robina najudobnije to je mogla na jednoj
strani sjedala, a zatim se i sama smjestila kraj njega. Poloaj je bio
vrlo neugodan. "Pokai mi to se vani dogaa."
Ekrani su zatitrali i na njima su se pojavili prizori iz
graevine. Na jednom je vidjela vojvodu i Lamonta. Lamont je jo
uvijek leao na leima. Prsa su mu bila umrljana krvlju i Jan je
vjerovala da je mrtav. Vojvoda je ustajao. Okrenuo se i, vidjevi da
su vrata sada zatvorena, potrao prema Igraki izvikujui nijeme
rijei. Poveavao se sve dok nije zauzeo itav ekran, a potom je
nestao iz kadra. Odjeknuli su prigueni udarci. Oito je akama
udarao po vratima.
"Podigni nas, a tada lebdi."
Dok se letjelica podizala, Jan je motrila druge ekrane. Na
jednom je spazila Zvijer kako juri za dvoje ljudi koje je prepoznala
kao princa i princezu. Srednji prst udovine ruke bio je ozlijeen i
ukoen, pa se stvorenje sad kretalo poput hromog diva, ali unato
tome je sustizalo svoj plijen.
Neko je vrijeme promatrala ekran, a tada ree: "Raspolae li
193
orujem?"
"Da."
"Uniti, molim te, ono stvorenje dolje."
"Koje? Vidim ih tri."
"Najvee od njih."
"Dobro."
Igraka se okrenula i nagnula. Jan je osjetila blago
podrhtavanje, a potom je na ekranu primijetila kako neto juri prema
Zvijeri i ostavlja za sobom trag pare. Zvijer se stresla i zaustavila.
Podigla je kaiprst kao da pokuava ustanoviti odakle je stigao
predmet koji ju je udario. Tada se razletjela u komade, rasipajui
goleme komade staroga mesa po podu trgovakog centra.
Udarni val je oborio princa i princezu s nogu. Ne ekajui da
se uvjeri jesu li ozlijeeni, Jan je naredila Igraki da uzleti kroz rupu
u krovu.
Mirno je gledala kako se graevina rui pod njima. Uope
nije marila za to to se sada dogodilo s vojvodom, njegovom
groznom djecom i ostalim prognanicima s Nebeskih Gospodara.
Obratila se Igraki: "Vodi nas u Shangri La."
EPILOG
Milo se probudio neobino mamuran. U glavi mu je tutnjalo,
a u ustima je osjeao neobian okus. Bio je zbunjen. Prole noi nije
popio previe vina. Zastenjao je i posegnuo prema Tyri. Ona e mu
barem na kratko vrijeme odvratiti misli od te neugode.
Rukom je nije mogao pronai. S mukom je otvorio oi
natekle od spavanja i vidio da je nema u krevetu. Nezadovoljno je
sjeo. Nigdje joj nije bilo ni traga. Znala je da mora traiti njegovu
dozvolu da napusti sobu. "Tyra! Gdje si?" pozvao je. Morat e je
ponovno kazniti ta ga je misao raspoloila.
Ustao je iz kreveta i zaustavio se drei glavu i ekajui da se
strano udaranje u njoj stia. "Tyra!" pozvao je ljutito. Otiao je do
kupaonice i gurnuo vrata. Prazno. Isto je bilo u kuhinji i dnevnoj
sobi. Prokletnica se odvaila napustiti njegov stan! Oderat e joj
194
kou sa stranjice zbog toga!
Krenuo je prema glavnim vratima i stao. Usta su mu se
otvorila od iznenaenja. Normalna vrata napravljena od neke
lagane plastike su nestala i na njihovom su mjestu stajala teka
metalna vrata. Na njima nije bilo ruke.
Milo im je priao i gurnuo ih. Nisu se pomakla i djelovala su
vrlo vrsto.
"Ashley!" povikao je. "to se ovdje dogaa?"
Ashley nije odgovorila. Nastavio je zazivati njeno ime, i
Carlovo, ali nije dobio odgovor. Poeo je udarati vrata nogom i lupati
po njima akama.
Iznenadio se kad se u vratima otvorio prozori i na njemu se
pojavilo dobroudno, nasmijano lice minervanskog mukarca Shana.
On je bio jedan od rijetkih ljudi kojima je Ashley dozvolila da ostanu
na Nebeskom Anelu. "To ti nee pomoi," rekao je Milu. "Nee te
pustiti da izae."
"O emu to pria? to se dogaa?" zahtijevao je Milo.
"Kanjen si," ree Shan. "Ashley te vie ne voli otkako si joj
zaprijetio unitenjem. Ostat e ovdje. Ja u jedini dolaziti s tobom u
dodir. Prekinula je sve audio i vizualne veze s tvojim stanom.
Odsjeen si od nje i Carla. Donosit u ti hranu i vodu kad potroi
zalihe iz svoje kuhinje."
O Boe, pomisli Milo. Trebao je to oekivati. Barem ga nije
ubila, niti izbacila na zemlju. Boe, ta glupa, luda, elektronska krava!
Sigurno je rekla Shanu da mu noas podmetne drogu u vino i dok je
on spavao naredila da se zamijene vrata. "Gdje je djevojka?" upita
Milo. "Gdje je Tyra. Mogu li barem nju dobiti da mi pravi drutvo?"
Shan je zatresao glavom. "Ashley ti ju je oduzela i dala je
meni da se o njoj brinem. Loe si s njome postupao. Proi e mnogo
vremena dok se ne oporavi."
Milo je bijesno zurio u njega. Njegova ena predana je u ruke
tog nesposobnog minervanskog mekuca! Mogao je oekivati da e
Ashley upravo to uiniti!
Borio se zadrati vlast nad sobom. Nema smisla jo vie
pogorati stvari. Upitao je najmirnije to je mogao: "Dobro, koliko e
ta glupost trajati? Kad e me Ashley pustiti odavde?"
195
"Nikad," odgovori Shan i zalupi prozori.

1
PAD NEBESKIH
GOSPODARA
1
Gotovo 400.000 kilometara daleko od Zemlje, Milo Haze je u
maloj spavaonici itao sf-roman s poetka 21. stoljea. Na njega je
naiao sluajno, prelistavajui prastare datoteke u CenKomu. Iskreno
se iznenadio da je takvo to izmaklo budnoj panji Oeva. U njemu,
dodue, nije bilo niega bludnoga, ali Komitet Oeva je odavno
zabranio, i u skladu s time izbrisao, sva djela koja nisu odraavala
ortodoksne misli niti su 'uzdizala duh i obogaivala ga razmiljanima
o slavi Boga'. Tako je odavno uniteno sve to je bilo bar donekle
zabavno.
Roman s naslovom Prie o svjetlosti i ljubavi ruje bio
naroito zanimljiv, ali Milu se nakon dugogodinje vezanosti uz
vjerske traktate i tehnike prirunike uinio ak zabavnim. Potjecao
je iz doba koje su ironino nazivali Razdobljem Optimizma. U to se
vrijeme inilo da svijet zaista ima razloga za optimizam najprljavije
od svih stoljea je zavrilo; svijet je preivio i drugi milenij,
Sjedinjene Drave i nova Rusija stvorile su savez, a znanost je
napokon pobijedila AIDS.
Zahvaljujui znanosti openito, a posebno dostignuima u
mikrobiologiji, oekivalo se da e se prilike jo vie poboljati. Zbog
te promijenjene slike o znanosti i tehnologiji, to je vrijeme nazvano i
Drugim Dobom Razuma. Pred kraj dvadesetog stoljea ljudi su se
sve vie okretali raznim kultovima i vjerovanjima astrologiji,
2
novodobizmu, homeopatiji, spiritualizmu, okultizmu, gejaizmu,
holistikoj medicini, 'prirodnoj' ishrani, reinkarnaciji, aromaterapiji i
NLO-ima a u starim je religijama poeo jaati fundamentalizam.
No, u prvim godinama 21. stoljea, kad se inilo da e znanost
napokon iskorijeniti stara ljudska prokletstva poput bolesti, gladi, pa
ak i starosti, ovjeji se um oslobodio tereta praznovjerja. I zaista,
znanost je postigla svoje ciljeve, a znanstvenici su zauzeli mjesto
bogova. Ali potom su slijedili Genetski Ratovi...
Krivnju za Genetske Ratove nisu snosili znanstvenici.
Njihovi pokretai su bili ljudi koji su upravljali znanstvenicima, a to
su preteno bile dravne glaveine i vlasnici svemonih Genetskih
Tvrtki. Ljudi poput njega.
Milu se naroito sviao prvi dio romana ija se radnja zbivala
u svemirskom naselju slinom ovome u kojem je i sam ivio.
Slinom barem po gradi. Oba su naselja bila est kilometra dugaki,
prostrani, metalni valjci koji su stalno rotirali. I tu su sve slinosti
prestajale. U romanu je u naselju ivjela skupina mladih,
idealistikih, slobodoumnih ljudi koji su primili tajanstvene signale
iz sredita galaktike, te su zbog toga zapoeli graditi veliki svemirski
brod. Ljudi s kojima je Milo dijelio svemirsko naselje Belvedere bili
su, s druge strane, skupina beskrajno zamornih fanatinih kranskih
fundamentalista sputanih strogim moralnim normama i potisnute
seksualnosti.
Milo je razumio zato je tako, ali zbog toga mu nije bilo lake
to podnositi. Znao je da se stanovnici takve kolonije, odsjeene od
majinskog planeta, moraju pridravati strogih pravila da bi
preivjeli. U svemiru smrt uvijek vreba i nepromiljeni potez
pojedinca mogao bi ugroziti itavo naselje. Zato je trebalo uvesti
stroga pravila ponaanja, a najjednostavniji nain za to bilo je irenje
vjerskog fundamentalizma.
Osim toga, bitnu ulogu su odigrale emocionalne traume prvih
stanovnika Belvederea u jeku Genetskih Ratova. Svijet je bio
zatrovan umjetnim virusima i drugim stranim proizvodima
genetskog inenjeringa. ovjek i njegova znanost unitili su planet
Zemlju. Krani meu Belvedercima proirili su glas da preivjeli
moraju okajati tu stranu uvredu Boga, a ta je ideja u zavreloj
3
atmosferi tog vremena brzo prihvaena. Milo se dobro sjeao tih
dana; tonije,
njegov original ih se sjeao, a on je samo dijelio sjeanja
svojeg drugoga ja.
Milo je stigao do kraja romana. Iskljuio je ekran, naslonio se
u tvrdom stolcu i protrljao oi. teta to su tajanstvene strane sile
dole u dobroj namjeri, pomisli je. Nadao se barem skromnom
krvoproliu. Ponovno se nagnuo nad kompjuter i preko terminala
obavijestio CenKom o postojanju romana, te zatraio da se on iznese
pred cenzorski komitet. Nevoljko je to uinio, jer znao je da e
roman uskoro biti uniten, ali nije imao izbora. CenKom je
nadgledao sve to je radio na terminalu i uskoro bi i sam obavijestio
Oeve da je Milo pronaao roman.
Provijerio je koliko je sati. Za nekoliko je minuta trebala stii
njegova ispovjednica. Veselio se njenom dolasku. Takvi susreti bili
su uz hranu i bistre snove jedini uitak kojeg si je mogao priutiti na
Belvedereu. Alkohol i sva druga opojna sredstva bila su, naravno,
zabranjena.
Stigla je tono na vrijeme, ba kao to je oekivao. Na sebi je
imala propisanu iroku tamnoplavu haljinu. Glava joj je bila pognuta.
Milo se uspravio u stolcu. Znao je da tako djeluje impozantno.
"Klekni, sestro Anna."
"Da, brate James," rekla je i pred njegovim se stolom spustila
na koljena.
"Pogledaj me u oi," naredio je. Podigla je glavu i s
oklijevanjem se susrela s njegovim pogledom. Bila je mlada, gotovo
lijepa, i jedna od njegovih najboljih uenica. Kao njen uitelj, bio joj
je ujedno i ispovjednik. Smatrao je to uresom svoje struke. To je bila
jedna od rijetkih prilika kad su mukarac i ena mogli biti sami.
Donekle sami, jer CenKom je i dalje nadzirao svaki njihov pokret i
svaku rije. Kad bi samo dotaknuo Ahnu prstom, istog bi ga trena
izbacili u svemir.
Fiziki dodiri mukaraca i ena bili su na Belvedereu
zabranjeni ve stoljeima. To se pravilo krilo samo u sluajevima
krajnje nude. Naravno, svi naini razmnoavanja bili su ogranieni
na laboratorij. Pripadnici istog spola smjeli su dolaziti u fiziki dodir,
4
ali svako iskazivanje seksualne sklonosti kanjavalo se brzo i teko. I
masturbacija je bila zabranjena, a s obzirom da u itavom naselju nije
postojalo nijedno mjesto skriveno senzorima CenKoma, tu je zabranu
bilo nemogue prekriti. Za mukarce su ak i mokri snovi bili
grijeh. Ipak, kazna za to nije bila stroga obuhvaala je
poniavajue priznanje na javnom kanalu i est udaraca tapom po
golom dlanu. Budui da je mogao u potpunosti upravljati svojim
tijelom, Milo je izbjegao takvu sudbinu, ali priznanja i kazne drugih
bile su dio svakodnevnice.
"Ima U neto za ispovijediti, sestro Anna?" pitao je strogo.
Njeni su blijedi obrazi porumenjeli. "Da... da, brate James."
"Poni."
Ubrzano je disala. "To je vrlo neugodno, brate James."
"Zna da mi mora rei, sestro Anna. Mora biti potpuno
iskrena i nita ne smije izostaviti. Bog nas gleda i slua." A
pogotovo CenKom i preko njega Oevi, dodao je u sebi.
"Ponovno sam imala zle misli. Pokuala sam ih zatomiti, ali
nisam mogla."
"Priaj mi o njima."
"Bilo je to pretprole noi, u spavaonici. Nisam mogla
zaspati. Nisam htjela razmiljati o tome... bio je to vie san... Nisam
ga mogla sprijeiti."
"Ne lai," upozori je. "eljela si razmiljati o tome."
"Nisam!" pobunila se.
"Zna da jesi. Reci mi kakve su to bile misli."
"O jednom ovjeku. Uao je u spavaonicu i krenuo ravno
prema mome leaju. Nisam mu vidjela lice, ali kad mi je priao
vidjela sam da je gol..."
"Kako si se pritom osjeala?"
"Prestraeno."
"Rekao sam ti da ne lae."
"... i uzbueno," urno je dodala. "Nisam htjela, ali bila sam
uzbuena."
Milo se nagnuo naprijed i deset puta poveao oslobaanje
feromona. Uskoro je neodoljivi kemijski glasnik ljubavi proeo zrak
u njegovoj sobi. Odmah je na djevojci primijetio odgovor. Obrazi su
5
joj jo vie porumenjeli, a disanje je postalo jo bre. "Nastavi,"
rekao je.
"Doao je do mojeg kreveta. Tada sam vidjela da mu je...
stvar podignuta..."
"Ti su studentica medicine, Anna. Zna pravi naziv."
"Hmm... penis."
Jedva je susprezao smijeh. Jadna djevojka. Samo je
zahvaljujui studiju medicine znala ita o mukim spolnim organima
i starom, zabranjenom nainu razmnoavanja. Veina Belvederaca
ivjela je u potpunom neznanju o spolnosti. Spolne enje im nije
nedostajalo, ali nisu imah naina da je zadovolje.
"A tada?"
Napola je zatvorila oi, te brzo i plitko disala. "Povukao mi je
pokriva... sve do nogu. Tada je... primio rub moje spavaice i
podigao ga... preko mojih nogu... preko trbuha... grudi... sve do grla."
"Bila si posve gola?"
"Da..."
"Nisi pokuala vrisnuti ili pobjei?"
"Ne, brate James."
"to se dalje dogodilo?"
"Stavio je ruke na moje noge... i rairio ih. Popeo se na krevet
i... kleknuo izmeu mojih nogu. Dodirivao me..." Zadrhtala je.
"Nastavi, sestro Anna."
"Dodirivao me... na razliitim mjestima. Tada je legao na
mene, pritisnuo svoje tijelo uz moje... i gurnuo... penis... u mene...
i..." Oi su joj bile potpuno zatvorene. Milo je jo vie pojaao
produkciju feromona. "Gurao se i povlaio... naprijed, nazad..."
Nije loe, pomisli Milo, pogotovo za djevojku koja je ula
samo nekoliko kratkih, nesuvislih i namjerno pojednostavljenih
predavanja o tehnici spolnog ina. "Jesi li uivala? Kako si se
osjeala?"
Disala je vrlo brzo, dahui. Mogao je omirisati njene
sokove. Gotovo ih okusiti. "Da... jesam."
"Uiva i sada, dok se toga prisjea, zar ne? Tono se sjea
to si u pojedinim trenucima osjeala..."
"Da! Da! DA!" Zabacila je glavu i zadrhtala. "On! Ohhhh!"
6
Pokuavala je suspregnuti orgazam, ali nije uspjela. Tijelo joj je jo
neko vrijeme drhtalo. Milo je zadrao strogi izraz lica, ah je u sebi
pobjedniki klicao.
Kad su se drhtaji napokon smirili, pognula je glavu. Suze su
joj kapale na pod. Pokrila je lice rukama.
"Jako si me razoarala, sestro Anna," rekao je ledenim
glasom. "Zna to sad slijedi, zar ne?"
"Da, brate James."
"Javno priznanje, ibanje za koje e se pobrinuti majka tvoje
spavaonice i barem dva tjedna samice."
"Da, brate James. ao mi je. Ni sama ne razumijem to se
dogodilo."
"Sad je prekasno. Moram podnijeti izvjetaj. Vrati se u
spavaonicu i ekaj."
"Da, brate James." Ustala je i pognute glave pourila iz sobe.
Kad su se vrata zalupila za njom, Milo je morao upotrijebiti
svu snagu volje da se ne nasmije. Njen miris se zadrao u zraku. Bilo
je savreno. Silovao je djevojku na oigled prokletih CenKomovih
senzora. Daljinskim upravljaem, dodue, ali i to je silovanje.
Razmiljao je o vremenu kad je posljednji put vodio ljubav sa
enom. Prolo je vie od stotinu godina. Prevelik je to razmak
izmeu dvije eve. Posljednja ena koju je dotaknuo bila je njegova
tadanja ena, Ruth, u vrijeme prije objave dekreta kojim je
zabranjen dodir mukaraca i ena. Ruth je sada mrtva. Dvjestotu
godinu ivota je doivjela prije nekih dva desetljea i proivjela je
jo tri dodatne, to i nije lo bonus. teta je samo to ih je provela u
ovoj zabiti. No, ionako je pred kraj ivota postala potpuno religiozna.
Premda je na Belvedereu proveo vie od dvjestoosamdeset
godina, Milovo sadanje tijelo bilo je staro tek stotinu i ezdeset
godina. Prvih stotinu i dvadeset proveo je u tijelu originalnog Mila
Haza, a nakon toga je u njegovim sjeanjima slijedila praznina od
petnaest godina. Tijekom tih godina je odrastao...
inilo mu se dobrom idejom ostaviti svoju 'sadnicu' na
Belvedereu prije nego je njegov original krenuo na ekspediciju na
Mars. Kad je Milo nakon Genetskih Ratova stigao kao izbjeglica na
Belvedere, imao je lane dokumente s lanim imenom, ah u njima je
7
bila upisana njegova prava dob od etrdesetpet godina. Kad je stotinu
dvadeset godina kasnije uao u posljednju etvrtinu dvjestogodinjeg
ivotnog vijeka Primarnog Standarda, zakljuio je da uskoro mora
neto poduzeti. Jer Milo Haze je besmrtnik. Kad ne bi umro u
propisano vrijeme izmeu dvjestotog i dvjestopetog roendana,
Belvederske vlasti bi ga odmah pogubile, jednako kao to bi ga
pogubile i kad bi saznale da je on Milo Haze.
Zato je originalni Milo Haze poeo smiljati plan. Prijavio se
za sudjelovanje u ekspediciji na marsovsku koloniju, svjestan da se s
tog putovanja nee nikada vratiti. Naumio je rijeiti se ostalih
lanova posade i zamijeniti identitet s najmlaim, a tada na Marsu
zatraiti politiki azil. Zbog dugogodinjeg neslaganja Belvederea i
marsovske kolonije, bio je uvjeren da e njegov plan uspijeti.
Mjesec dana prije odlaska odabrao je enu za koju je znao da
je u plodnoj godini bila je to Carla Gleick zaposlena u pogonu za
recikliranje vode. S obzirom da se sve dogaalo mnogo godina prije
nego je CenKom preuzeo nadzor nad itavom kolonijom, Milo je
prilino lako uao u tvornicu kad je Carla bila sama na dunosti,
drogirao je i oplodio sa svojim klonom. Sadanji Milo se toga nije
sjeao njegova su sjeanja prestajala etrdesetosam sati prije tog
dogaaja, ali sjeao se da je namjeravao to uiniti, a samo njegovo
postojanje svjedoilo je da je originalni Milo Haze uspjeno ostvario
svoj naum.
Sljedeih se petnaest godina nije sjeao. Jednog se jutra
probudio i shvatio da lei u bolnikom krevetu. U tom razdoblju
zbunjenosti i izgubljenosti polako je doznao to se dogodilo i poalio
zbog svoje odluke da ostavi potomka na Belvedereu. Premda je znao
da e klon nositi njegova sjeanja, nije oekivao da e ta 'sadnica' biti
on. On je trebao otii na Mars, a ne ostati zarobljen u
fundamentalistikom Belvedereu. S druge strane, on naravno i jest
otiao na Mars. Znao je da, tehniki, nije originalni Milo Haze, ali
naalost je mislio da je...
Pozivajui se na amneziju, to je zapravo i bilo donekle
tono, doznao je to se dogaalo proteklih petnaest godina. Mu
Carle Gleick bio je neplodan, pa je, premda se zaklinjala u nevinost,
Carla optuena za preljub i kanjena smru. Milo nije znao za
8
neplodnost njenog mua, premda je ta mana bila u Belvedereu i
drugim svemirskim naseljima vrlo esta zbog nedostatne zatite od
zraenja iz svemira. No ak da je i znao, time se ne bi nita
promijenilo.
Milo, alias James Gleick, odrastao je u dravnim ustanovama.
Po svim je mjerilima bio normalno dijete, premda se razvijao vrlo
napredno. Miran i posluan, mladi je James bio uzoran Belvederac i
rijetko ga je trebalo kanjavati. im je napunio desetu godinu poeo
je pokazivati zanimanje za medicinu. Prije tri tjedna se na satu
medicine iznenada sruio. Ni lijenici ni jedini ispravni medicinski
stroj u naselju nisu znali objasniti uzrok duboke kome u koju je
James Gleick utonuo.
Milo je odluio nastaviti lijeniku karijeru Jamesa Gleicka.
Kao negdanjem direktoru Genetske Tvrtke to mu nije bilo teko.
Naprotiv, vei mu je problem predstavljalo skrivanje opirnog znanja
o medicini. Odluio je i dalje biti uzorni graanin Belvederea,
premda je osoba koja je sada ivjela u tijelu Jamesa Gleicka bila
posve drugaije naravi.
Njegov se izgled takoer promijenio. U nekoliko tjedana
otpala mu je sva kosa, a jedno od njegovih plavih oiju dobilo je
zelenu boju. Bio je to plod Milove tatine zbog koje je sad poalio.
Uskoro je netko primijetio slinost izmeu njega i jednog
dobrovoljca za putovanje na Mars. Ime koje je Milo koristio za
boravka na Belvedereu bilo je Victor Parrish, i sada je svima bilo
jasno s kim je Carla poinila preljub. Sreom, Oevi na Belvedereu
nisu djeci pripisivali grijehove roditelja. to se njih ticalo, Parrish je
poginuo tijekom neuspjelog putovanja na Mars, koje je preivio
samo Len Grimwod. Milo je pretpostavljao da je to novo ime
originalnog Mila koje je preuzeo kad je njegov plan da ubije ostale
lanove posade oito uspio. Sjeao se da je njegovo originalno ja
odluilo preuzeti Grimwodov identitet, jer je Grimwod tada imao tek
tridesetsedam godina. To je Mila podsjetilo na injenicu da je
njegovo ja na Marsu ponovno stiglo u 'opasne godine', te se prilino
nezainteresirano zapitao kako e ovaj puta sakriti svoju besmrtnost.
I on sam je nakon 145 godina beskrajne dosade, razbijene
samo povremenim tajnim pobjedama poput ove danas, stigao u
9
poloaj jednak onome u kojem je bio originalni Milo. U dobi od 160
godina morao je poeti razmiljati o bijegu s Belvederea. Ali
mogunosti su mu bile ograniene; mogao je birati izmeu druga tri
svemirska naselja ili kolonije na Marsu. Najradije bi otiao na Mars,
ali ak kad bi i uspio onamo stii nije, dodue, vidio naina kako
da to uini ondje bi bez sumnje sreo svoj original, koji ne bi bio
zadovoljan takvim razvojem dogaaja. Dva fiziki identina ovjeka,
oba posve elava i s raznobojnim oima, sigurno bi privukla
neeljenu panju. U svakom sluaju, odluku je mogao odgoditi za jo
nekoliko godina.
S Belvederea e sigurno pobjei tee nego originalni Milo:
sada su na letjelicama koje su odlazile u druga svemirska naselja
smjeli raditi i putovati samo posebno kolovani ljudi. Osim to su
ivjeli izdvojeno od drugih graana kako ne bi okaljali belvedersku
zajednicu vijestima iz manje svetih mjesta koja su redovito
posjeivah, oni su bili i eunusi. Upravo je zbog toga Milo odgaao
bijeg sve dok ne postane zaista neophodan. Morao je jo smisliti
nain kako e zaobii taj problem.
Milo je podnio CenKomu izvjetaj o jadnoj sestri Anni, i
ponovno pogledao na uru. Uskoro e vrijeme ruku. Upravo kad je
htio ustati sa stolca, terminal se oglasio prodornim piskom. Na
ekranu se pojavilo lice. Milova su se usta osuila. S ekrana ga je
promatrao Otac. Ne bilo koji Otac, ve Otac Massie, najvaniji od
svih. Belvederski patrijarh. to eli od njega? Zar je CenKom nekako
prozreo njegovu igru s Annom? Jesu li senzori otkrili povienu
proizvodnju feromona? Nikad ranije to nisu mogli. Da je bio
sposoban osjetiti pravi strah, u tom bi trenutku bio uasnut.
"Brate James, pripremite se na ok," ree Otac Massie.
Prijekorne su mu oi sijevala s ekrana.
"Da, Oe Massie, to se dogodilo."
"Primili smo radio-poruku sa Zemlje."
2
Mala skupina je pri titravom svjetlu plinske lampe napeto
10
prouavala plastini list rairen na stolu, na kojem je grubim
potezima bio nacrtan plan donjeg dijela Lorda Montcalma. Skupinu
su inila etiri mukarca i dvije ene. Svi su uz sebe stiskali
podrapane krznene ogrtae. U spremitu je bilo vrlo hladno. Ashley
je u itavoj letjelici iskljuila grijanje i rasvjetu.
"Je li sve dogovoreno?" upita Jean-Paul. Ponovno je pokazao
hodnik D na nacrtu donje palube. "Na ovom e se mjestu odigrati
lani napad?"
Drugi su kimnuli. "S tog je mjesta najlaki pristup u
upravljaku sobu. Ukljuimo li sve ljude u napad, Ashley e morati
poslati sve paukolike robote u hodnik kako bi sprijeila prodor u
upravljaku sobu."
"Bar se nadamo," doda Dominique. Zabrinuto je pogledala
Jean-Paula. "Ostane li samo jedan robot u upravljakoj sobi kad
Jean-Paul onamo stigne..."
Ohrabrujue joj se namijeio premda je isti strah divljao i
njegovim umom. "Nee, ne brini," rekao je najuvjerljivije to je
mogao. "Po broju onih koje smo onesposobili znamo da ih Ashley
ima jo samo devet do jedanaest ispravnih."
"Pod uvjetom da je naa procjena o poetnom broju tih
prokletih stvorova tona," napomene Erik.
"Nita nam drugo ne preostaje nego vjerovati da je tako," ree
Jean-Paul. Promotrio je lica oko sebe. "Jesu li sve vae jedinice
spremne?"
Sve glave su kimnule.
"Sve smo rasporedili po tom hodniku," odgovori Claude. "K
vragu, mogue je da emo zaista uspjeti!"
Svi su se sloili, ali Jean-Paul je znao da nitko u to ne vjeruje
iskreno. Znali su to znai boriti se s robotom. U uskom je hodniku
ak i jedan jedini robot mogao izazvati strane rtve. Jean-Paul se
uspravio. Vrijeme je da to obave. "Krenimo," ree.
Dok su drugi naputali malu prostoriju, Dominique se
primakla blie njemu. "Boji li se?" upita njeno.
"Ne mora ni pitati," odgovori i pogladi joj obraz prstom.
Primila ga je za ruku. "Ja se bojim," ree. "Bojim se da te vie nikad
neu vidjeti."
11
"Hej," uzvratio je uz neuvjerljiv smijeak, "na taj mi nain
nee podii moral."
"Oprosti," rekla je, poljubila ga i vrsto zagrlila. Na trenutak
su ostali tako prije nego su se razdvojili. "Moramo krenuti." Okrenuo
se i poeo skupljati svoju opremu. Zajedno su izali iz prostorije.
Pred vratima ih je ekao Claude s velikim smotkom konopa. Jean-
Paul se obrati Dominique: "Pridrui se svojoj jedinici, brzo."
Kimnula je, jo jednom ga znaajno pogledala, i pourila niz
hodnik. Jean-Paul i Claude su urnim korakom krenuli prema svom
odreditu, a to je bila mala otvorena platforma na donjoj palubi. Jean-
Paul je drui stupio na platformu trudei se ne razmiljati o teini
zadatka koji ga je ekao. Pogrijei U, njihova je bitka gotova.
Premda su ljudi preuzeli vlast na veem dijelu goleme letjelice,
njenim glavnim dijelovima je jo uvijek upravljao nastrani
kompjuterski program poznat kao Ashley. Poupali su ili pokvarili
sve njene senzore po prostorijama i hodnicima koje su zauzeli, ali
ona je i dalje upravljala svim glavnim funkcijama letjelice. Ne bi bilo
udno da u trenutku loeg raspoloenja udari Lordom Montcalmom o
neku planinu. Morah su je ukloniti. Sve dok Ashley ne nestane, ljudi
nee biti nita vie nego buhe na divovskoj zvijeri.
Jean-Paul je promotrio okolinu. Letjeli su na velikoj visini, pa
je upravo zato i bilo tako hladno. Ispod sebe nije vidio nita osim
sloja oblaka. eludac mu se stezao, ali uspio se nasmijati Claudeu i
ukoeno izgovoriti: "Sve e biti u redu!"
Claude mu je pomogao uvrtiti konop za pojas i provjeriti
jesu li mu dereze na rukama i nogama dobro privrene. "Kad
stigne na odredite, triput snano povuci..."
"Znam, znam! Ne mora me podsjeati. Ja sam smislio plan,
sjea se?"
Claude je djelovao povrijeeno i Jean-Paul je odmah poalio
zbog tih rijei. I Claudeovi su ivci bih jednako napeti kao i njegovi.
"Ne brini," dodao je. "Neu zeznuti stvar." Promotrio je oplatu
letjelice koja se u luku uzdizala nad njim. Kompjuterski senzori na
ovom i na svim drugim pristupnim dijelovima oplate bili su sustavno
uniteni. Naalost, u donjem dijelu kamo je on iao senzori su
jo uvijek radili. Morat e ih izbjegavati. Duboko je udahnuo,
12
namjestio zatitne naoale i preao preko ograde. Claude je zavezao
jedan kraj konopa za stup i pripremio se da ga polako otputa dok e
Jean-Paul silaziti. "Kad ovo zavri, svi emo se poteno opiti," rekao
je Claudeu, spustio se i po prvi puta udario derezom na nozi po
oplati. Nita nije postigao. Vanjska oplata nije bila metalna, ah bila je
vrlo vrsta. Pokuao je ponovno. Ovaj put su se otre bodlje zabile u
oplatu. Ponovio je to s drugom nogom i uspio, ali iz prijanjeg je
iskustva znao da e sputanje niz trup biti dugotrajno i naporno. "Au
revoir" doviknuo je Claudeu i nestao ispod platforme.
Pokuao je osloboditi um svega to se nije ticalo tehnike
sputanja niz trup. Oslobodi derezu na lijevoj ruci i ponovno je
zabodi u oplatu; oslobodi derezu na desnoj nozi i ponovno je zabodi
u oplatu; oslobodi derezu na desnoj ruci i ponovno je zabodi u
oplatu...
S vremena na vrijeme se zaustavio i okretao traei senzore.
Kad bi ugledao nekog ispod sebe, morao se najprije pomaknuti u
stranu, a tek tada nastaviti sputanje. Nagib palube je postajao sve
strmiji i uskoro e se morati doslovce kretati naglavake, poput muhe
na stropu. Osjetio je kako gravitacijska sila povlai njegovo tijelo;
osjeao je dodatno optereenje na derezama koje su mu bile jedina
nesigurna veza s palubom. Znoj mu se unato hladnoi slijevao niz
lice, pa je morao stati i podignuti zatitne naoale na elo jer su se
zahukale. Znao je da e ga, ako padne, Claude povui konopom na
sigurno, ali u tom bi sluaju napad propao, jer on ne bi imao snage
ponovno se spustiti niz trup.
Najgori trenutak bio je kad je, izbjegavajui dva senzora,
morao prijei preko male staklene kupole koja je pokrivala laser. Da
ga je Ashley primijetila, to bi bio njegov kraj. inilo mu se da je
vrijeme stalo dok se sputao taj jedan metar, ali unutranjost staklene
kupole ostala je zamraena.
Ponovno se zaustavio i pogledao dolje. Vidljiv tono ispod
zakrivljenog trupa nalazio se pod upravljake sobe. Vrijeme je da im
poalje znak. Oslobodio je jednu ruku koja mu se inila teka kao da
je od olova, uhvatio njome konop i triput ga snano trznuo. Pogledao
je na sat. Bilo je 12.40. Sad mu preostaje jo jedino ekati.
Iz unutranjosti letjelice je zauo zvuk poarne uzbune koju
13
je Claude ukljuio kako bi drugima dao znak za poetak napada.
Bitka za hodnik D e uskoro poeti.
Ruku i nogu ukoenih od napora, te smrznutih prstiju i lica,
Jean-Paul se nadao da e imati snage nastaviti sputanje kad za to
doe vrijeme. Nestrpljivo je ekao deset minuta, a zatim je nastavio
svoj mukotrpni put preko oplate. Pitao se to se dogaa u hodniku
D...
Napokon je stigao do upravljake sobe, okrenuo se i zavirio
unutra. Odahnuo je vidjevi da u njoj nema nijednog paukolikog
robota. Morao je djelovati brzo. Ashley ga je moda ve vidjela i
moda ve doziva pomo. S naporom je izvukao bombu iz odijela,
ugurao njeno votano dno u prostor gdje se staklena stijenka
upravljake gondole drala oplate i istrgnuo osigura. Tada se poeo
penjati najbre to je mogao prema stranjem dijelu gondole. U urbi
nije dovoljno duboko zabio bodlje dereze na ruci u oplatu i one su se
oslobodile. Da ga dereza na drugoj ruci nije zadrala, njihov bi plan
propao.
Uspio se skloniti iza stranjeg zida upravljake gondole.
Laseri su bljeskali s trupa letjelice, ali nisu mu mogli nakoditi. Nisu
se mogli okrenuti pod dovoljno otrim kutem da bi ga pogodili.
Ashley ga je oito primijetila i ponaala se oajniki i nerazumno. To
je dobar znak!
Bof! Eksplozija je bila prilino tiha, ali i snana. Pourio se
na mjesto ekslozije. Imao je jo samo jednu bombu za sluaj da prva
ne probije stijenku gondole zbog teine nije mogao nositi i treu.
Ali prva je bomba obavila posao. Zjapila je krasna velika
rupa. Stigao je do nje, i jo jednom se uvjerio da na vidiku nema
paukolikih robota. Oprezno, ponavljao je u sebi, ne uri se. Glupo bi
bilo sada pogrijeiti i upropastiti sve to su postigli. Polako se
provukao kroz otvor i bacio se na pod upravljake sobe. Koljena su
mu klecala od napora i odjednom ga je svladala vrtoglavica. Kroz
zavijanje vjetra uo je prodorni Ashleyin glas: "Gade! Odlazi
odavde! Umrijet e zbog ovoga! Odlazi..."
Tada je zauo zveket metalnih nogu. Okrenuo se upravo u
trenutku kad se na vrhu spiralnog stepenita pojavio robot. Jo uvijek
slab, izvukao je puku iz odijela i naciljao. Imao je samo jedan
14
metak... nije smio promaiti. Boe, kako je brz! Povukao je obara.
Nakon prodornog praska slijedila je glasna eksplozija. Neto mu je
prozujalo kraj obraza. Borei se sa suzama koje su mu preplavile oi,
vidio je da su od robota ostali samo aavi dijelovi. Izvadio je drugu
bombu iz odijela i priao kompjuteru.
"Ne, ne prilazi mi, nezahvalni gade! Trebala sam vas sve
izbaciti na tlo, kao to su druge Ashley izbacile svoje beskorisne,
lijene ljude. Makni se! Odmah stani ili u nas sve ubiti!"
Letjelica se stresla i njen se vrh nagnuo prema dolje. Pod se
ukosio i Jean-Paul je jedva odrao ravnoteu, ali uspio je stii do
kompjutera. Ugurao je bombu kraj kontrolne ploe. "Ashley, odlazi
onamo kamo si trebala otii prije mnogo, mnogo godina," rekao je i
povukao osigura.
Dok je urio prema suprotnom kraju prostorije pratio ga je
Ashleyn bijesni glas: "Ne moe to uiniti! Bez mene ne moete
upravljati letjelicom!"
"Upravljali smo prije i upravljat emo ponovno!" odgovorio
je sklanjajui se iza stare kormilarove fotelje. Ponovno su odjeknuli
koraci metalnih robota. Provirio je iznad naslona fotelje. Dva
paukolika robota sputala su se niz stepenice. Stigli su do dna i
uputili se ravno prema njegovom sklonitu. Spustio je glavu i ekao
to e doi prije eksplozija ili roboti.
BUUMMM!
Ova je eksplozija bila prodorna. Zanemarujui zvonjavu u
uima i otri dim koji mu je draio oi, podigao je glavu i ponovno
provirio iznad naslona. Kompjuter je bio otvoren poput konzerve i iz
njegove se unutranjosti dizao dim. Dva paukolika robota projurila
su kraj njega i zaustavila se kraj stola s kompjuterom. Nisu se vie
micali. Uspio je! Duh mrtve Ashley istjeran je iz kompjutera. Ustao
je i umorno se osvrnuo. itava soba je bila u neredu. teta je bila
velika. Nadao se da stari ureaj za upravljanje jo radi, ali to e
saznati tek kad stignu strunjaci. Pod je jo uvijek bio nagnut i
letjelica je ponirala prema tlu. Pogledao je kroz prozor to lei pred
njima, ali vidio je samo sloj tamnih oblaka.
Odozgo se zaula buka. Uzbueni glasovi, povici, koraci. U
upravljaku sobu poeli su navirati ljudi. Paljivo je gledao lica crna
15
od dima i poprskana krvlju, traei Dominique. Nije je mogao nai.
Tada je ugledao Erica, a potom i Marcela. Prili su mu s velikim
osmjehom na licu. Eric ga je zagrlio. "Uspio si! Zaista si uspio!"
"Da," uzvratio je nemarno, jo uvijek traei Dominique.
"Hvala Bogu, sve je prolo kako smo planirali. to se gore
dogodilo?"
Oboje su se namrtili. "Bilo je krvavo. Roboti su proli kroz
nae redove poput kombajna. Poeli smo se povlaiti kad je
odjeknula druga eksplozija i roboti su se iznenada ukoili," ree
Marcel.
"Dominique?"
Izmijenili su poglede i neugodna je dunost pripala Ericu.
"ao mi je, Jean-Paul," ree. "Nije uspjela. Ali nije patila, bilo je
gotovo u sekundi. Vidio sam kad se dogodilo."
Jean-Paul je duboko udahnuo i okrenuo se. inilo mu se da je
tlo pod njegovim nogama nestalo i da pada. Zatresao je glavom.
Primijetio je da su inenjeri stigli i da provjeravaju ureaje za
upravljanje. Priao im je. "Moete li upravljati letjelicom?" pitao je
glasom koji nije prepoznao kao svoj.
Jedan inenjer se okrenuo i sa smijekom mu odgovorio:
"Sve je u redu, Jean-Paul. im prekinemo sve veze s kompjuterom
moi emo preuzeti kontrolu. To je jo samo pitanje minuta. Bit e
teko runo upravljati letjelicom ali..." Slegnuo je ramenima.
Jean-Paul se zagledao u sivilo oblaka pred njima. Pred oima
mu je neprestano titrala njena slika. Trgnuo se kad mu je netko
poloio ruku na rame. Bio je to Eric.
"ao mi je zbog Dominique, Jean-Paul," rekao je. "Ali ipak
postoji neto emu se moe veseliti."
"to bi to uope moglo biti?"
"Sad si novi Nebeski Gospodar!"
3
Starih se navika teko rijeiti, a pogotovo u dobi u kojoj je bio
Lon Haddon. Taj visoki, vitki, tamnoputi ovjek nedavno je napunio
16
dvjestotu godinu. Premda je od posljednjeg dolaska Mirisnog
Lahora, Nebeskog Gospodara koji je vladao njegovim gradom,
prolo ve nekoliko godina, on je i dalje svakodnevno provodio sate
na vrhu promatrakog tornja i jakim dalekozorom promatrao nebo
nad oceanom.
Kad se napunilo godinu dana otkako se Nebeski Gospodar
posljednji put pojavio nad Palmirom i ubrao od nje danak, svi u
zajednici su zakljuili da mu se neto dogodilo. Nadali su se da je
doivio veliku nesreu moda susret s uraganom kojeg nije
mogao izbjei i u njoj zauvijek nestao. Lon Haddon se takoer
tome nadao, ali djeliem uma uvijek je ostao svjestan da tako
bezobzirnog i okrutnog ovjeka kakav je bio vladar Mirisnog
Lahora, general Horado, ne moe pobijediti nikakva sila, pa ak ni
prirodna.
Osim toga, znao je da na svijetu postoje i drugi Nebeski
Gospodari, te da e se prije ili kasnije pojaviti neki koji e popuniti
mjesto osloboeno nestankom Mirisnog Lahora. Meutim, kad se to
dogodi, zrani brod i njegovi stanovnici doivjet e neugodno
iznenaenje. Osloboeni tereta Mirisnog Lahora, stanovnici Palmire
su posljednjih godina uspjeli ojaati svoja sredstva, proiriti grad i
proizvesti oruje za koje su se nadali da bi moglo unititi Nebeskog
Gospodara.
Lon je spustio dalekozor i promotrio grad koji se pruao oko
njega. Ponosno je gledao vrste bijele graevine od drveta i opeke,
okruene bujnim tropskim vrtovima palmi. Postigli su tako mnogo,
unato plijesni koja je neprestano vrebala... i Horadu.
Palmira je ak i za Horadove vladavine bila bogata zajednica.
Odavno je svojem zranom gospodaru prikazala lano lice,
predstavivi se mnogo manjom nego je zaista bila. Godinama su u
nju stizale izbjeglice s kopna i s otoka te je grad neprestano rastao,
ali da bi se pravo stanovnitvo odralo tajnom, veina novih prostora
ukopana je pod zemlju. Stoga se pod Palmirom prostirala mrea
tunela i prostorija za ivot i za industriju. Bila je to jo jedna
palmirska tajna; industrija je u njoj bila mnogo razvijenija nego u
bilo kojoj prosjenoj zemljanskoj zajednici.
Palmira je leala na istonoj obali velikog poluotoka na
17
otonom kontinentu koji se neko zvao Australija. Sam poluotok je
neko bio dio drave Queensland, a kasnije je dobio ime Noshiro,
kad ga je Australija prepustila Japanu kao dio cijene koju mu je
morala platiti za pomo u obrani od indonezijskog prodora poetkom
dvadesetprvog stoljea. U blizini se neko nalazio veliki grad Cairns
(kasnije preimenovan u Masuda), ali od njega vie nije bilo ni traga.
Vrata na podu promatrake postaje su se iznenada otvorila.
Lon se okrenuo i ugledao Lylea Weavera kako ulazi. Poput Lona, i
on je bio jedan od est Palmyrinih voa, od kojih je svaki zajednicom
upravljao po est godina. Lyleov sadanji mandat zapoeo je prije
nepunih godinu dana. Lonov red da ponovno zauzme vlast dolazio je
tek za jedanaest godina, a do tada e on ve biti nekoliko godina
mrtav.
"Mislio sam da u te ovdje nai," ree Lyle borei se s
dahom. Uspon je bio naporan. "Ne razumijem zato se s time
optereuje. Radar nam ba nije naroito istanan, ali ipak radi."
"Znam, znam," umorno odgovori Lon. "Ali zna kakav sam."
Lyle mu je priao, povlaei sarong preko malog trbuha, i
naslonio se kraj njega na ogradu.
"Da, znam. Spava li bar malo bolje?"
"Ne," priznao je. "Noas sam spavao dva sata."
Lyle ga je pogledao. "Mora to prihvatiti Lon. Nema smisla
boriti se protiv neizbjenog."
"Stalno mi to ponavlja." Lon nije mogao sakriti ogorenje
koje je osjeao.
"Nadi utjehu u vjeri u Boga."
"No, ti bi bar trebao znati to o tome mislim."
Lyle je uzdahnuo. "Neu odustati, zna. Natjerat u te da
uvidi istinu prije nego..."
"Umrem? U tom sluaju mora pouriti," ree Lon tiho.
"Svakog bih se trena mogao sruiti i umrijeti."
"A s druge strane moe ivjeti jo punih pet godina."
"Ispravak. Uz mnogo sree, mogao bih ivjeti jo etiri
godine, devet mjeseci i trinaest dana."
"Oh, nisam znao da vodi kalendar..."
"Dvjestoti roendan nevjerojatno usredotouje um."
18
"Gledaj na to s ljepe strane. Proivio si lijep ivot... relativno
govorei. Pogledaj to si sve tijekom godina uinio za Palmini."
"Ali toliko toga jo treba uiniti. Treba mi jo vremena. Jo
mnogo vremena!"
"Zar bi radije ivio u starim danima kad su ljudi mogli
doivjeti tek sedamdeset ili osamdeset godina? K tome su posljednje
godine provodili u tijelu koje je uasno propalo. Pogledaj se ti si
kao zdrav mukarac tjelesne dobi od tridesetpet godina..."
"Koji moda nee doivjeti sutranji izlazak Sunca. Moda je
u starim danima bilo i bolje. Moda su starci u bolnim, sakatim i
propalim tijelima eznuli za osloboenjem koje donosi smrt."
"Ne bih se mijenjao s njima," ree Lyle. "Mi umiremo brzo,
mirno i bezbolno."
"Lako je tebi govoriti, tek ti je stotinu i dvadeset godina.
Vidjet e kad doe u moju dob. Prokleti genenjeri! to nisu bih
malo slobodniji po pitanju dobne granice?"
"Poznata ti je naa povijest, Lon. U to vrijeme bili su sretni da
mogu prosjeni ivotni vijek produiti na dvjesto plus pet godina.
Prirast stanovnitva bio je ogroman. Zemlja nije mogla hraniti tolike
ljude, ak ni u vrijeme Zlatnog Doba sredinom dvadesetprvog
stoljea."
Lon se nasmijao i okrenuo prema kopnu, gdje je iza
palmirskih oranica lealo golemo pusto prostranstvo. "Gdje su sada
svi ti ljudi? Trebah su misliti unaprijed."
"I sam zna da tvoje razmiljanje nije razumno, Lon. Na
planet jedva uzdrava ovu malu populaciju ljudi koja je opstala.
Prilike e se jo pogorati. Poast se sve vie iri. Pogledaj nas s
jedne strane na nas vrebaju plijesni, a s druge nam prijete opaka
morska stvorenja. Ako se ne dogodi udo, ovjeanstvo je osueno
na propast."
Zavladala je tiina. Pela veliine manje ptice uletjela je u
toranj. Obojica su joj se sklanjali s puta dok napokon nije odletjela.
Lon upita: "Jo nema odgovora na radio-poruke koje aljemo?" Znao
je dodue odgovor, jer Lyle bi bio izvan sebe od uzbuenja da se
dogodilo ita novo, ali to je pitanje za njega postalo dio
svakodnevice.
19
"Provjerio sam na putu ovamo, ali nema novosti. Isprobavaju
novu frekvenciju. Prolo je ve nekoliko mjeseci otkako smo
postavili novi odailja."
"No, kao to smo rekli na sastanku, za to postoji nekoliko
moguih objanjenja: moda gore vie nema ivih ljudi, ili naa
oprema nije sposobna zabiljeiti signale koje nam oni alju... a
moda oni jednostavno ne ele razgovarati s nama."
Lyle je slegnuo ramenima. "Druga mogunost je da gore
nitko ne motri ove valne duljine. Moda naseobine meusobno
komuniciraju radijem, ali u kratkovalnom podruju. Nakon svih tih
godina utnje, ne vjerujem da u naseobinama vie itko oekuje
poruku sa Zemlje."
"Pa moraju znati da ovdje jo ima ivih ljudi. Teleskopima
sigurno mogu vidjeti svjetla iz gradova poput naeg."
"Kako zna da mi nismo posljednja ovakva zajednica na
itavom planetu?" upita Lyle. "U svakom sluaju, svjesni su da kod
nas vie ne bi smjelo biti ispravne radioopreme."
"Mi imamo takvu opremu..."
"Da, zbog jedinstvenih okolnosti," istakne Lyle.
"Moda i nisu ba tako jedinstvene... sjea li se signala koje
smo primili kad smo prvi put ukljuili opremu?"
Lyle se namrtio. "Da, to je zaista velika tajna." Povremeno
su ria radiju primali djelove razgovora na niskoj frekvenciji. Signali
su bili slabi i oito su dopirali s velike udaljenosti. Najudnije je bilo
da su poiljalac i primalac imali potpuno jednaki enski glas. inilo
se da ih je vie od dvije, a sve su se jedna drugoj obraale s Ashley.
"Ve due vrijeme ih nismo uli."
"To nita ne dokazuje, osim da je izvor signala izaao iz
naeg dometa. Na temelju toga moglo bi se zakljuiti da signali
potjeu s Nebeskih Gospodara."
"Nebeski Gospodari s ispravnom radio-opremom?" Lyle je
zatresao glavom. "Ne vjerujem."
"Ja ne vjerujem da e nam poziv upomo upuen u svemir
imalo pomoi. Sve nae nade posvetili smo udesnom spasu s
neba..." Zatresao je s glavom. "U svemirskim naseljima su vjerojatno
previe zaokupljeni nastojanjima da se odre na ivotu da bi se mogli
20
brinuti i o nama. Ako netko jo uope ivi gore. Ja bih rekao da u tim
svemirskim kolonijama postoje jo samo prastari kosturi."
"Postao si cinik i pesimist, Lon, to je i razumljivo u tvojim
okolnostima, ali to ti zamagljuje vid."
"Jednako kao to optimizam zamagljuje tvoj," ree Lon. "Zar
zaista misli da se od svemirskih naseobina do kolonija na Marsu
protee bogata ljudska civilizacija? Bojim se da e se duboko
razoarati."
"Vidjet emo, Lon, vidjet emo... Ah, pogledaj!" Pokazao je
prema moru. "Podmornica se vraa. Moda je to Ayla."
"Da, sigurno je ona," odgovori Lon motrei kako se vrata na
unutranjem zatitnom zidu polako podiu. Uskoro su se u pliaku
pojavili obrisi male podmornice, te se ona na gusjenicama popela na
obalu. Na njenom su se vrhu otvorila kruna vrataca. Lon je
okrenuo dalekozor prema liku koji je izaao iz podmornice. Da, to je
Ayla. Visoka, vitka ena u mokrom ronilakom odijelu i s kratko
podrezanom crnom kosom. Skliznula je niz bok podmornice i
mahnula mu rukom. Bio je predaleko da bi ga mogla prepoznati, ali
znala je da je to sigurno on u promatrakom tornju u ovo doba dana.
Dok je skidala ronilako odijelo, iz podmornice je izaao jo jedan
lik. Bila je to Juli, Aylina najbolja prijateljica i Lyleova ki. Iza nje je
slijedio Kell, jedan od rijetkih palmirinih stanovnika koji su
naslijedili krv i obojenost uroenikog stanovnitva otonog
kontinenta. I oni su skinuli odijela, te su svi zajedno otrali u vodu
isprati sa sebe znoj i mirise koji su se nakupili u odijelu tijekom
dugakog putovanja u toploj podmornici.
"Nemarne budale. Ostavili su podmornicu na otvorenom,
umjesto da su je odmah spremili u zaklon," promrmljao je Lon.
"Daj, prestani se toliko brinuti," upozori ga Lyle. "I ne trudi
se skrivati svoje osjeaje. Dobro zna da si beskrajno ponosan na
Aylu. Postigla je udo. Gotovo je nezamjenjiva. Nitko ne izlazi na
kraj s morskim ljudima tako dobro kao ona."
"I Juli je u tome dobra," ree Lon.
"Slaem se, ali nije tako dobra kao Ayla. Odnos koji je s
njima uspostavila je udesan."
"Da, ima pravo," priznao je promatrajui ki dalekozorom.
21
Kako je postala slina majci; jednaka tamna koa i jednake velike
istonjake oi koje su nasljee od japanskih predaka. Zadovoljstvo i
ponos koje je osjeao dok ju je promatrao neprestano je pratila
duboka tuga. Ona je bila jo jedan razlog zato se uasavao sve blie
smrti. Nije u redu da mu je ostalo jo samo nekoliko kratkih godina s
njom. Htio je znati kakva je njena budunost. Htio je znati hoe li
imati budunost...
Juli se okrenula prema promatrakom tornju, briui usput
vodu koja joj se slijevala niz lice. "Tvoj tata, zar ne? Kao i obino."
Ayla je kimnula uz osmijeh i ponovno poprskala Juli s
vodom. "Vjerojatno se ali onome tko je s njim da smo nemarne
lude, jer nismo spremile podmornicu u zaklon."
"Rekao sam ti da smo trebali," ozbiljno ree Kell.
"Oh, isti si kao tata," povie Ayla prskajui ga vodom. "Jo
uvijek ga zabrinjavaju Nebeski Gospodari. Ne vjerujem da oni vie
uope postoje. Svi su se raspali od starosti i popadali na tlo."
Kellov osmijeh je nestao. Zatresao je glavom i pogledao
prema horizontu. "Da, Ayla, isti sam kao tvoj otac. Opasnost nam jo
uvijek prijeti. Ako se Mirisni Lahor ne vrati, njegovo e mjesto
popuniti drugi Nebeski Gospodar." Okrenuo se prema Ayli i
zagledao se u nju svojim velikim, tamnim oima. "Znam to, Ayla."
4
Jan je uala u snijegu i promatrala pingvine. Oni na nju nisu
obraali panju. Okruili su je i nastavili svoje drutvene obrede,
svadei se meusobno ili izvodei sloene igre za snubljenje
partnera. Kad su joj noge poele trnuti, polako je ustala i protegla se.
Trudila se polako kretati kako ne bi uznemirila ptice, ali one su se i
dalje ponaale kao da je nevidljiva. Zagledala se u bistro plavo nebo,
a zatim nevoljko krenula prema Igraki koja je stajala pedesetak
metara dalje. Mogla bi se vratiti u Shangri La, odluila je.
Oprezno je hodala kroz jato pingvina, razmiljajui o
injenici da je toliko mnogo vremena prolo otkad je ljudska vrsta
ne, ovjek napustio ovu ponovno nedirnutu divljinu, da su ga ptice
22
izbacile sa svoje liste prijeteih organizama.
"Idemo kui," naredila je Igraki kad se popela u nju.
"Najduljim putem." Nije joj se urilo. Kao ni inae.
"Naravno, Jan," odgovorila je Igraka i zatvorila dvostruka
kruna vrata. Istog se trena poela naglo podizati u zrak. Jan je teko
podnosila Igrakin enski glas; previe ju je podsjeao na Ashley,
premda je znala da meu njima nema nikakve slinosti: Ashley je
bila kompjuterski zapis ljudskog bia, dok je Igraka bila 'isti'
kompjuterski program.
Jan je na ekranima promatrala kako pod njom promie
antarktiko bijelo prostranstvo dok je Igraka jurila zrakom na visini
od tek nekoliko desetaka metara. S vremena na vrijeme je meu
ledom ugledala ostatke ljudskih naselja. Neko su tu stajali visoki
tornjevi dijelovi golemih rudarskih postrojenja ali do danas ih
je led gotovo pokrio. Na kraju e potpuno nestati. Jan je eznula
narediti Igraki da je odvede negdje dalje od Antarktika, ali prvotni
Igrakin program bio je obnovljen i letei stroj je ponovno bio vezan
uz odreeno podruje ledenog kontinenta i njegovih mora.
Shangri La je bilo ironino ime koje su jednako ironino
nazvani Eloi nadjenuli divovskom podvodnom naselju skrivenom
ispod Rossovog ledenog praga. Jato pingvina koje je Jan ranije
promatrala nastanjivalo je suprotnu obalu kontinenta, odnosno
podruje koje je neko pripadalo Norvekoj i zvalo se Zemlja
kraljice Maud. Unato zaobilaznom putu, Igraka je tu golemu
udaljenost svladala za manje od petnaest minuta. Proletjela je nad
Rossovim ledenim pragom dok nije stigla do mora, a tada je zaronila
i pod ledom se vratila dio puta do goleme metalne kugle u kojoj je
leala Shangri La. Polako je pristala u svoj dok izmeu dvostruke
oplate naselja. Jan je priekala da voda istekne iz doka i urno izala
iz Igrake, zanemarujui njen ljubazni pozdrav. Popela se dizalom u
dio naselja u kojem je dijelila ivotni prostor s Robinom (da, znala je
da mu je pravo ime Ryn, ali za nju e on uvijek ostati Robin).
Na putu prema svojoj sobi u hodniku je srela dvojicu Eloia.
Drali su se za ruke i sanjarski se smijeili. Mrko ih je pogledala.
Eloi su bih upravo onakvi kakvim ih je Robin opisao. Zakljuani u
svojim malim privatnim svjetovima i u stanju neprekidne euforije
23
kao jedinog osjeaja koji su mogli osjetiti. Sve u svemu, bili su
poticajni poput dijelova namjetaja.
Na ulazu u sobu u kojoj je boravila s Robinom pred njom se
stvorila projekcija jednog od programa. Bio je to Davin, Robinov
najdrai program. "to je?" pitala je mrko.
Davin joj se osmjehnuo i obratio: "Samo sam te htio upozoriti
da Robin spava."
"Zar ne spava uvijek? Ne brini, tiho u se istuirati i presvui.
Mogu U sad ui?"
"Za njegov je oporavak neophodno da se odmara to je vie
mogue," ree Davin. "Zato ne ode u dvoranu za razonodu dok se
ne probudi?"
Jan je bijesno zurila u njega. Eloi su je ivcirah, ali oni su je
za razliku od programa barem ostavljah na miru. Kompjuterski
programi i njihove pratee projekcije su je, s druge strane, neprestano
motrili i to ju je uznemiravalo. Znala je da oni nisu poput Ashley, ali
uz njih se osjeala neugodno. Razgovori s Carlom, kompjuterskim
programom koji je dijelio Ashleyin bio-ip, bili su potpuno
predvidivi, jer je to bio umjetni mozak s istom kompjuterskom
logikom. Meutim, kompjuteri u naselju bili su potpuno ovjeni.
Tonije, savreno su simulirali ovjenost, ah Jan je sumnjala da
osobe koje su prestavljali imaju ikakve veze s njihovim pravim
entitetima. Uglavnom, nije im vjerovala, premda je znala da im
duguje ivot. Mogli su je jednostavno izbaciti iz naselja kad ju je
Igraka zajedno sa smrtno ranjenim Robinom dovela u njegov dom.
Uzdahnula je. "Dobro, idem u dvoranu za razonodu. Reci
Robinu da sam ondje kad se probudi."
Davin je kimnuo i nestao. Jan se popela na slijedei kat gdje
se nalazila dvorana za razonodu namijenjena 'ljudima'. U njoj je ve
bio jedan Eloi. Sjedio je gol uz mali ukrasni ribnjak i promatrao
krapa kako po njemu pliva. "Mata o ribolovu?" upita ga Jan
sarkastino. Okrenuo se prema njoj i sanjivo se nasmijeio. Odvratni
mali bespolni patuljak, ogoreno je pomislila. Uasavala se pomisli
da je to neko bilo pravo ljudsko bie, znanstvenik iz Starih dana koji
je, umjesto da pokua popraviti tetu koju su nanijeli Genetski
Ratovi, odabrao povlaenje u stanje vjene nirvane.
24
Ako nita drugo, nastavila je razmiljati Jan, ona je barem
pokuala. Velika Majko, kako se trudila! Ah to je time postigla? U
poetku negodovanje, a na kraju... nita. Moda su Eloi zaista
ispravno postupili...
Jan je svukla debelo podstavljeno odijelo, te samo u donjem
rublju sjela i odabrala jedan od starih dvodimenzionalnih filmova s
poetka 21. stoljea. Nezadovoljno se pomirisala pod pazuhom i
naredila neka film pone. Sastanak s damom bio je aljivi triler o
privatnom detektivu unajmljenom da ulovi vlastitog klona koji je,
bez njegovog znanja, promijenio spol i postao ena. Film je ve
gotovo zavrio kad se na vratima pojavio Robin u dugakoj
spavaici. Privreno joj se nasmijao, priao joj i pogladio je rukom
po kosi, a potom se umorno spustio na oblinji kau. Jan je
zaustavila film i sjela na kau kraj Robina. "Kako se osjea?" upita.
"Dobro. Samo sam malo umoran."
Nagnula se, pritisnula svoje tijelo uz njegovo, i strastveno mu
poljubila usne. Poeo je odgovarati i zagrlio je rukom, no uskoro je
osjetila kako njegov zagrljaj slabi. Odmakla se i pogledala ga.
Djelovao je posramljeno. "ao mi je, Jan."
"U redu je," rekla je, trudei se sakriti razoaranje. Segnula je
rukom medu njegove noge i opipala mu spolovilo preko odjee.
Oputeno. Pa ipak, znala je da bi unato nedostatku testisa mogao
imati erekciju. Njegova je prostata promijenjena tako da mu u
krvotok isputa normalnu koliinu testosterona. Ali to jednostavno
nije djelovalo. Svi pokuaji voenja ljubavi zavravali su
nezadovoljavajue. Iskreno govorei, zavravali su katastrofalno.
Jo uvijek nije mogla shvatiti zato mu medicinski stroj nije
mogao stvoriti nove testise. Medicinski program joj je objasnio kako
moe uzeti bilo koju stanicu iz ljudskog tijela i mijenjajui njenu
DNA nagovoriti je da se razvije u novo oko, ruku, jetru ili bilo koji
drugi organ, uz izuzetak rasplodnih organa. Nije razumijela logiku
tog ogranienja i napomenula je programu kako naselje sadri zalihe
jajaaca i sperme, te da ne bi bilo teko stvoriti embrio iz kojeg bi se
uzela potrebna stanica. Medicinski program je odgovorio da Etiki
program to nikad ne bi dozvolio.
Robin se upravo zbog pravila o postupcima s embrijima
25
upisanih u Etikom programu razvio kao normalno ljudsko bie, a ne
kao Eloi. Bio je to jo jedan podatak o Etikom programu koji je
budio Janine sumnje, premda nije mogla jasno odrediti to joj se tu
ini loim. Sjeala se da se i Milu inilo neobinim da super-
kompjuteri mogu tako pogrijeiti i dopustiti genetskoj pogreki, kako
su nazivali Robina, da se sluajno razvije.
Jan je ustala s kaua i promotrila Robina. Nije vie bio ni
slian onom duhovitom, krepkom mladiu koji joj se predstavio na
Nebeskom Anelu i ponudio joj svoje usluge, a kasnije i ljubav. U
njemu vie nije bilo strasti. Ni duha. Kad ga je princeza Andrea
kastrirala, odrezala mu je mnogo vie od testisa.
"Trebao si izai sa mnom u Igraki," rekla je. "Zrak je
prekrasan. Izlazak bi ti koristio."
"Danas sam tako umoran," odgovorio je. "Moda drugi put."
"Naravno," uzvrati Jan. "Idem u nau sobu istuirati se i
presvui. Vidjet emo se na veeri."
Blago joj se nasmijeio i kimnuo.
Dok se tuirala, Jan je razmiljala o tome kako je dosadno
ivjeti u naselju. Naravno, jedina druga sudbina koja ju je mogla
snai bila je smrt u ruevinama trgovakog centra da Igraka nije
stigla u posljednji tren i spasila ih. Pitala se to se dogodilo s
vojvodom i ostalima, posebno s njegovom groznom djecom koja su
je umalo ubila. Najvie od svega razmiljala je o Milu. Do sada je
ve sigurno potpuno odrastao i ne nosi vie nikakvu slinost s njenim
malim sinom Simonom ije je tijelo okrutno prisvojio. Nadala se daje
tako. Siroti Simon...
Siroti svijet, sad kad su Milo i Ashley udruili snage i
zajedno upravljaju Nebeskim Anelom i itavom flotom Nebeskih
Gospodara. Milo. Kako ga je mrzila. Sve joj je oduzeo, pa ak i sina.
A sada u njegovim rukama lei mo pomou koje moe osvojiti itav
svijet.
Odnosno, sve to je od njega ostalo.
26
5
Milo Haze je leao gol na prljavom krevetu, s rukama
prekrienim iza glave i pogledom uperenim u prostor daleko iza
stropa. Bio je miran. Smirio se jo prije tri mjeseca. Udubljenja na
elinim vratima i rupe u zidovima potjecale su iz prvih dana
njegovog zatoenitva. Kasnije je obuzdao uzaludne ispade bijesa i
odluio se osloboditi snagom uma, a ne tijela. Sigurno postoji nain
da ponovno stekne Ashleynu naklonost...
Prije nekoliko tjedana se dosjetio kako bi mogao rijeiti svoje
probleme. Dugo je razraivao i usavravao ideju, a sad ju je bio
spreman ostvariti. Vjerovao je da ima pedeset posto anse za uspjeh.
Strpljivo je ekao dok kazaljke na velikom satu nisu pokazale
18.00 sati, a tada je ustao s kreveta, podigao s poda posluavnik s
praznim posuem i aom, te otiao do vrata. Gotovo istog trena, na
vratima se otvorio prozori i na njemu se pojavilo Shanovo lice.
Milo je podignuo posluavnik do prozoria i pruio ga Shanu. Dok
ga je Shan preuzimao, Milo mu ree: "Moram razgovarati s Ashley.
Vano je."
"Zna da to ne dolazi u obzir," nemilosrdno odgovori Shan.
Tada je privremeno nestao s vidika dok je odlagao posluavnik na
pod i uzimao drugi s Milovom veerom.
Milo nije obraao panju na ponueni posluavnik. "Kaem ti
da je vano. Za Ashley. Htjet e razgovarati sa mnom kad sazna o
emu se radi."
"Nikad vie nee razgovarati s tobom," ree Shan. Nije
mogao sakriti zadovoljstvo dok je to izgovarao.
Milo se trudio ostati miran. Ostvari U svoj plan, imat e
mnogo vremena za osvetu tom bespolnom minervanu. "Samo joj
prenesi moju poruku," rekao je. "Reci da joj moram rei neto to je
za nju od ivotne vanosti."
"Ne oekuj od mene nikakve usluge, Milo. Pogotovo nakon
onoga to si uinio Tyri. Hajde, uzmi posluavnik."
Milo i dalje nije na njega obraao panju. "U tvojem je
27
interesu da joj prenese poruku. Ako ikada dozna da je zbog tebe
propustila priliku ponovno ivjeti kao ovjek od krvi i mesa, potpuno
e podivljati."
Shan se namrtio. "O emu to govori? Kako moe ponovno
postati ovjek? To je nemogue."
"Ah, ali ja ne mislim tako. Dosjetio sam se kako moe dobiti
novo tijelo. Reci joj to."
Shan je na trenutak razmislio i zatresao glavom. "Glupost.
Lovi se za slamku. Samo eli doi u priliku razgovarati s njom,
kako bi je nagovorio da te oslobodi. No, ja ti neu pomoi. Uzmi
hranu ili gladuj."
Ovaj put je Milo prihvatio posluavnik. Dok je Shan zatvarao
prozori, pozvao je: "Shan, ekaj!"
"to je sad?" upita Shan sumnjiavo.
Milo se nasmije i ree: "Porui Tyri da je volim."
Shan je glasno zalupio prozori.
I dalje se smijeei, Milo se vratio u krevet. Sad je sve ovisilo
o tome je li Ashley sluala njihov razgovor. Oh da, Shan mu je prvog
dana zatoenitva rekao da je Ashley uklonila sve senzore iz njegove
sobe, ali on je od poetka sumnjao da bi se Ashley odrekla
zadovoljstva promatranja i sluanja njegove patnje. Ako je u krivu,
tad je njegov plan od poetka osuen na propast.
Nije morao dugo ekati. Za nekoliko minuta uo je neko
kretanje s druge strane vrata. Vrata su se uskoro poela otvarati. Kad
su se otvorila do polovice, kroz njih se Provukao paukoliki robot.
Milo je mirno promatrao kako se kuglasto metalno tijelo na
dugakim lankovitim nogama gega prema njegovom krevetu. "Bok,
Ashley," ree.
Robot se zaustavio kraj vrata. "Ako je to jedan od tvojih
podlih trikova, Milo, zadavit u te," ree Ashley.
Milo je sjeo na krevetu. "Dakle, Shan ti je prenio poruku?"
"Nije bitno kako sam doznala to si mu rekao. Samo mi reci
kako ponovno mogu imati tijelo. Dajem ti trideset sekundi da me
uvjeri."
Milo se nasmijao. S pravom je sumnjao da je ostavila senzore
u njegovoj sobi. Mirno je rekao: "Nema razloga za urbu. I prestani
28
mi prijetiti, jer nikad nee doznati ono to te zanima."
"Milo...!"
"Prije svega, moram ti iznijeti moje uvjete..."
Robot se oglasio pitavim glasom. "Uvjete? Kako to misli
uvjetel Nema pravo nita zahtijevati!"
Stavio je ruke iza glave i ponovno legao na krevet. "Ako nisi
spremna sklopiti sa mnom pogodbu, moe odmah otii. I zatvori za
sobom vrata."
Robot je ponovno zapitao, a onda ree: "Dobro, pobijedio
si... zasad. Kakvi su tvoji uvjeti?"
"Za poetak, naravno, traim slobodu kretanja po letjelici."
"Ovisno o tome to mi kae, to se moemo dogovoriti. to
jo?"
"Onaj seronja Shan postat e moj osobni rob."
"Ionako sam ga namjeravala kazniti. Dobro... moe."
"I za kraj, elim da mi vrati djevojku."
Slijedila je utnja.
"Ashley?"
"Prvo mi reci kako mogu ponovno postati ovjek."
"Dobro," sloio se Milo nakon kratkog oklijevanja. Ustao je s
kreveta i poeo koraati po sobi. "Pretpostavljam da se sjea naeg
nezvanog gosta Robina i njegovog udesnog stroja...?"
"Naravno da se sjeam."
"Usput, pretpostavljam da nisi opazila taj letei stroj nakon
njegovog iznenadnog odlaska?"
"Ne," nestrpljivo odgovori Ashley. "Prijei na ono to mi
ima rei."
"Vjerojatno se sjea i njegovih pria jer uope ne
sumnjam da si prislukivala sve nae razgovore o ivotu u Shangri
La s udnovatim Eloima."
"Da, da. Pa to?"
"Sjea U se da je spomenuo kako u naselju postoje zalihe
pohranjenih jajaaca i spermija?"
"Hmm... da. ini mi se."
"Eto ga! To je izvor tvog novog tijela!"
Paukoliki robot je krenuo prema Milu, pruajui istovremeno
29
nogu u kojoj je drao laserski pitolj. Stjerao ga je u kut sobe.
"Ashley, to...?"
"Moda vie ne razmiljam onako jasno kao neko, ali jo
uvijek nisam potpuna budala!" povikala je. "to e meni neka
smrznuta jaja i spermiji u skrivenom, podvodnom naselju na Junom
Polu? Brzo mi odgovori, Milo, prije nego ti ovime izvadim oko!"
Podigao je ruke. "Smiri se! Pusti me da ti objasnim."
"Poni."
"Naselje je puno nove tehnike. Oni inteligentni programi o
kojima nam je Robin priao da se sami razvijaju sigurno su sposobni
proizvesti opremu potrebnu da bi se tvoja sjeanja i osobnosti
zapisane na bio-ipu prenijele u mladi, prazni mozak."
Ashley je neko vrijeme utjela, oito razmatrajui to to je
upravo ula. Na kraju upita: "Je U to mogue?"
"Naravno. Uz potrebnu opremu, to se moe izvesti."
"Dobro..." rekla je polako. "Ali kako emo pronai naselje?
itava flota Nebeskih Gospodara nije uspjela."
"To su bili primitivci. Mi imamo svu opremu potrebnu za
pronalaenje Shangri La. Rei emo Carlu da preradi nekoliko
paukolikih robota u ronilice. One e zaroniti ispod ledenog tita i
pronai naselje, a mi emo potom rastopiti led laserima i prisiliti
naselje da izae na povrinu.
"Tebi se to ini tako jednostavno."
"Mnogo sam o tome razmiljao. Vjeruj mi."
"Ba!" Ali spustila je laserski pitolj.
"Dakle? Jesmo li sklopili pogodbu?"
"Pretpostavljam da jesmo."
"Vraa li mi djevojku?"
"Ah, dobro."
Milo se nasmijao. "Hoe li me odvesti do njihove sobe? Htio
bih ih osobno obavijestiti o novostima." "Mogu misliti..."
Kad se pojavio na vratima Shanove sobe, s uitkom je
promatrao kako s Tyrinog lica nestaje boja. Shan koji je sjedio kraj
nje na trosjedu od nevjerice je jedva uspio progovoriti. "Kako...
kako... si izaao?" pitao je.
Milo nije na njega obraao panju. Stajao je s rukama na
30
kukovima i zurio u Tyru. Njen sve jai strah ga je uzbuivao. "Da, to
sam ja, Milo. Nisam li narastao otkako si me posljednji put vidjela?
Napokon sam izaao iz puberteta i mogu ti obeati da e voenje
ljubavi sa mnom ubudue biti bitno drugaije nego prije. Odmah e
se u to uvjeriti..." Krenuo je prema njoj. Shan je istog trena ustao i
zaprijeio Milu prolaz do Tyre. Milo ga je epao za vrat. Sad je bio
vii od Shana, i mnogo, mnogo jai. "Prilike su se promijenile, moj
minervanski trate. Ja sam ponovno na vrhu, to znai da si ti u
govnima." Podigao ga je i bacio preko sobe.
Tyra je ustala i potrala prema mjestu gdje je leao Shan.
Milo im je priao, uhvatio Tyru za vrat kad je kleknula kraj Shana i
grabo je podigao. Iako se estoko opirala, nije se mogla osloboditi
njegovog stiska dok ju je vodio prema spavaoj sobi. Zalupio je za
njima vrata.
6
Milo Haze, ili James Gleick, je iziao na 'povrinu'
Belvederea. Bila je to, u stvari, unutranja povrina valjka dugakog
est kilometara i smjetenog u svemira. 'Pod' se u daljini svijao
prema gore i prelazio u zid, a zatim i u strop koji se s drage strane
ponovno pretvarao u zid i stapao s podom. U romanu Prie o ljubavi
i svjetlosti naselje besmrtnika sadravalo je drvee, travu, pa ak i
male rijeke, ah oko Mila su se pruala samo prostranstva sive
plastike i metala, te staklene ploe koje su proputale reflektiranu
sunevu svjetlost.
Zrak je i ovdje na 'otvorenom' bio jednako zaguljiv kao u
donjim dijelovima. Bakterije u sustavu za obnavljanje zraka,
stvorene prije vie stoljea, oito su mutirale i nisu vie djelotvorno
obavljale svoju zadau. S obzirom da su na Belvedereu svi oblici
genetskog inenjeringa bili strogo zabranjeni, nije bilo nade da e se
problem rijeiti.
Milo je otiao do oblinje stanice i nakon kratkog ekanja
uao u jednotrani vlak. I u njemu su, naravno, spolovi bili
razdvojeni: mukarci su smjeli samo u prvi vagon, a ene u drugi.
31
Njegovo je odredite bio Dom Oeva. Ondje se odravao jo jedan
sastanak o temi koja je nazvana Problem Zemlje. Jo uvijek nije
donesena nikakva odluka o tome kako odgovoriti na radio-porake
koje su redovito stizale s planeta. Unato vjerskim i politikim
razlikama, Oevi su se savjetovali s vlastima u dragim naseljima
Krstareem Gradu, Starshineu i Karagangi koje je neoekivani
dogaaj jednako iznenadio. Kao i belvederski Oevi, drugi su vladari
odluili zatajiti novosti stanovnitvu, bojei se da bi mogle izazvati
drutvene nemire. Kolonije na Marsu koje su bile izvan dosega
signala sa Zemlje takoer su obavijetene, na to su sve njihove
vladajue stranke odgovorile slinim izrazima nevjerice.
Zasad su sva naselja slijedila primjer Belvederea i nisu
odgovorila ljudima sa Zemlje, ali Milo je pretpostavljao da to nee
jo dugo potrajati. Jedno od naselja e kad tad odgovoriti, premda to
sigurno nee biti Belvedere. Oevi su smatrali da stanovnici Zemlje
ne mogu iskupiti svoje grijehe. Jedan od njih je na prvom sastanku
nakon primitka signala ak istaknuo da se radi o Sotoninoj varci.
Poiljaoci signala, rekao je Otac, tvrde da ive na podruju u kojem
ve stotinama godina nema bolesti, ali to je moda samo smicalica
kojom pokuavaju namamiti jadne belvederce na Zemlju kako bi ih
zarazili bezbonim bolestima. To je bio razlog zato je Milo pozvan
prisustvovati sastanku. S obzirom da je bio vodei strunjak za
medicinu, Oevi su traili njegovo miljenje. Sigurno nijedno ljudsko
bie nije moglo opstati na planetu tako dugo nakon Genetskih
Ratova?
Milo se sloio da se to ini nevjerojatnim, ali oito nije
nemogue. Istina je da ve stoljeima nisu primili nijednu radio-
poruku sa Zemlje, ali to se moe objasniti na razne naine. Moda su
mikroorganizmi i drugi uasi osloboeni Genetskim Ratovima
unitili svu tehniku opremu, ali ipak nisu uspjeli izbrisati
cjelokupno ovjeanstvo. Oni koji su preivjeli polako su se uzdigli
na negdanju tehniku razinu. To je oito uspjelo samo jednoj
zajednici, jer poruke stiu samo iz jednog podruja. Sa sjeveroistone
obale Australije.
im je uao u sobu za vjeanje u Domu Oeva, Milo je
osjetio gotovo opipljivo uzbuenje. Bio je siguran da se dogodilo
32
neto novo. Kad je zauzeo svoje mjesto za stolom, Otac Massie ga je
pogledao s ela stola i namrtio se. "ekali smo te, brate James."
Milo je pognuo glavu i ponizno odgovorio: "ao mi je, Oe
Massie. Stigao sam najbre to sam mogao."
Otac Massia je s negodovanjem puhnuo i rekao: "Pomolimo
se..."
Zatvorenih oiju i sklopljenih ruku, Milo se trudio zanemariti
jednolino mumljanje Oca Massie, pitajui se to se dogodilo.
Molitva je dugo potrajala. Otac Massie je napokon zavrio i nastavio:
"Sastanak moe poeti. Mnogi od vas ve znaju to se dogodilo.
Moja je teka dunost obavijestiti ostale da smo primili groznu
poruku iz naselja Karaganga..."
Milo se s oekivanjem nagnuo prema naprijed. Sve to se
Ocu Massiu inilo groznim vrijedilo je uti.
"Odgovorili su na signale sa Zemlje," ree Otac Massie. "U
vezi su s ljudima sa Zemlje, ih to ve jesu, ak i dok ovo govorim.
Ah najgore tek dolazi. Povjerovali su zemaljcima da njihovo
podruje nije zaraeno i namjeravaju poslati ekspediciju na Zemlju."
Milo je osjetio navalu emocija. Nekako, bilo kako, i on e biti
na tom brodu.
Ayla je nestrpljivo stajala pokraj podmornice. Kraj nje je
kleala Juli, a nedaleko od njih plivao je Kell neprestano se osvrui
i pazei na bilo kakav znak opasnosti. Drao je podvodnu puku u
pripravnosti. Ayla i Juli nisu imale oruje. Premda je Veliki koraljni
greben sluio kao prirodna obrana od nemani koje su naseljavale
oceane, dogaalo se da poneka lignja, morski crv ili drugo veliko i
opasno morsko stvorenje prodre u podruje izmeu grebena i obale.
Zato su podignuti morski zidovi koji su titili palmirine obalne vode i
njene ribnjake.
Juli potape Aylu po ramenu i pokae prema naprijed, ali
Ayla je i prije toga spazila pet oblija koja su im se pribliavala.
Ayla je dala znak Kellu, te zajedno s Juli uhvatila veliku prutenu
koaru i zaplivala prema pet likova koji su se zaustavili desetak
metara od njih. Kad su im se pribliile, Ayla prepozna najvei lik
kojeg je nazvala Tigar. On je bio voa morskih ljudi. Dvoje od etiri
morskih ljudi koji su ga pratili bile su enke. Podigla je slobodnu
33
ruku u znak pozdrava. Tigar je takoer podigao jednu ruku. Goleme
kande koje su virile s prstiju povezanih plivajuim koicama uvukle
su se kao znak mirovne ponude.
Ayla i Juli su stale i spustile veliku etvrtastu koaru punu tek
ubijenih riba na pjeano morsko dno. Tigar joj je priao i pregledao
sadraj koare, zadovoljno kimnuo i dao znak skupini koja je stajala
iza njega. Dvije enke su doplivale k njemu nosei neto u rukama.
Spustile su svoj teret kraj koare i brzo se vratile na svoje mjesto.
Ayla je promotrila predmet koji su donijele i namrtila se. Bio je
metalni, oko jedan metar dugaak i tridesetak centimetara irok.
Zbunjeno je pogledala Tigra i rukom mu dala znak da ne zna to je
to. Tresui glavom, to je Ayla poznavala kao znak nezadovoljstva,
doplivao je do predmeta, sagnuo se i dohvatio neto na njemu.
Otvorio je poklopac i Ayla je napokon shvatila da se radi o kuitu.
Zavirila je u njega. Nije prepoznala ono to je ugledala, ali bila je
sigurna da se radi o nekoj vrsti oruja. Kimnula je Tigru, izraavajui
svoju zahvalnost, i sagnula se zatvoriti poklopac. U tom ju je
trenutku Tigar zgrabio za ruku...
Prije mnogo godina, genetske tvrtke su stvorile morske ljude
kako bi za njih obavljali radove u podmorskim rudnicima i golemim
uzgajalitima riba koja su postojala prije Genetskih Ratova. Premda
im je najbolje odgovarao ivot u dubokoj vodi, mogli su se
prilagoditi razliitim tlakovima. Prije vie desetljea Tigrova je
skupina odluila pobjei od sve loijih ivotnih uvjeta na otvorenom
oceanu, pa su se preselili blie obali. Na puini su se sve vie
mnoile vrste stvorene genenjeringom, dok su obine ribe
nezaustavljivo iezavale, a upravo su one bile osnovna hrana
morskih ljudi.- Sklonili su se u velikom potonulom naselju kojeg su
pronali uz Veliki koraljni greben. Redovito su pljakali palmirina
skromna uzgajalita riba, pa je izmeu njih i ljudi izbio rat. Pomirila
ih je tek Aylina pokojna majka Glynis. Iskazujui nevjerojatnu
hrabrost, sama je otplivala u susret morskim ljudima na pljakakom
pohodu i ponudila im mirovnu ponudu u obliku velike koliine
ubijene ribe. Morski ljudi su prihvatili ribu i otili. Kad su se
slijedei put pojavili, i oni su donijeli mirovnu ponudu. Bio je to mali
kompjuter.
34
Pokazalo se da potonulo japansko naselje sadri veliku
koliinu opreme koja je jo uvijek radila unato mnogim godinama
provedenim pod morem (iz ono malo podataka to su dobili od
morskih ljudi, palmirci su naslutili da u vei dio naselja voda jo
uvijek nije prodrla; kad se sustav za opskrbu zrakom pokvario,
Japanci su odabrali radije ostati i umrijeti na morskom dnu, nego se
izloiti bolestima na povrini). Tako je zapoela dugogodinja
razmjena izmeu morskih ljudi i Palmiraca, koja je sada bila Aylina
odgovornost (voe morskih ljudi iji je ivotni vijek bio kratak
jasno su dali na znanje da e suraivati samo sa enama). itavo to
vrijeme meu njima je vladao mir. Nijedan morski ovjek nije napao
ljudsko bie jo od loih starih dana. Sve do danas...
Ayla se tako iznenadila da je umalo ispustila usnik.
Zaprepateno je pogledala Tigrove okrugle, riblje oi. to je
pogrijeila? Kakav je nepoznati tabu prekrila? Zato je napada?
Napada U je? Premda je stisak bio snaan, Tigar nije pruio kande.
Primijetila je da pokazuje preko ramena prema moru odakle je doao.
Napravio je znak za opasnost i ponovio ga tri puta. Tada ju je pustio,
okrenuo se i otplivao. Njegova etiri pratioca su ga slijedila.
"to je to bilo?" upita Kell im su se vratili u skuenu
unutranjost podmornice. "Na trenutak sam pomislio da te je napao.
Upravo kad sam htio krenuti prema vama primijetio sam da te
pustio."
Ayla zatrese glavom, mrtei se. "Znam samo da je tri puta
ponovio znak za opasnost. To znai neto vrlo opasno. Sigurno je
negdje unutar grebena, jer inae to ne bi spominjao. Upozorio nas
je."
"Prestraio me," ree Juli dok je ukljuivala motore. "Nikad
jo nije dotaknuo nikoga od nas. Nitko od njih nije."
"Mislim da me primio za ruku kako bi naglasio vanost
poruke," ree Ayla.
"to uope moemo poduzeti kad ne znamo o kakvoj se
prijetnji radi?" upita Kell.
"Ne znam," prizna Ayla. "Morat u razgovarati s tatom..."
Na kopnu ih je ekalo jo jedno iznenaenje; Aylin otac nije
bio na svom uobiajenom poloaju na promatrakom tornju, ve ih je
35
doekao na plai. Djelovao je uzbueno.
Dok joj je pomagao izai iz podmornice, Ayla mu ree:
"Tata, danas se tijekom razmjene dogodilo neto udno. Tigar je..."
Nije je pustio da dovri. "Imam divne vijesti, draga! Dobili
smo odgovor iz svemirskog naselja!"
Zaprepateno je podigla pogled. "Jesmo li?"
"Da!" odgovorio je sretno. "I to jo nije sve. Namjeravaju
poslati ekspediciju na Zemlju!" Zagrlio ju je. "Duo, imat emo
goste!"
"Vjerujem kako je svima jasno da moramo poslati
predstavnike s Belvederea da se pridrue karaganganskoj ekspediciji
na Zemlju," ree Milo.
Sva lica oko stola okrenula su se prema njemu. Otac Massie
je djelovao sumnjiavo. Nije bio jedini. Tek nakon nekoliko dugih
sekundi polako je odgovorio: "Zar te napustio razum, brate James?
Ne elimo imati nikakve veze s tim svijetom prokletih."
Milo je pogledao veliki metalni kri koji se uzdizao nad
stolom iza stolca Oca Massie i nastavio: "Nije li naa dunost
procijeniti situaciju ondje dolje? Moda u toj zajednici postoji jo
neka dua koju moemo spasiti. Osim toga, treba misliti na jo neto.
Ako Karaganga stupi u savez sa zemaljcima, bilo bi dobro da je
netko od nas u blizini i da nadzire razvoj dogaaja." Milo je zastao i
priekao da shvate znaenje njegovih rijei. Sa zadovoljstvom je
primijetio da je izraz lica Oca Massie postao zamiljen. Nastavio je:
"Stoga predlaem da se jedan Otac dobrovoljac prikljui
karaganganskoj ekspediciji na Zemlju..." Priekao je da apat utihne.
Osvrnuo se oko stola. "Bit e to opasni pothvat, naravno, jer mogue
je da naeg misionara na rodnom planetu eka smrt, ali ima li vee
asti za belvederskog Oca nego rtvovati se Bogu? I istovremeno se
rtvovati za dobrobit samog Belvederea?"
U sumornoj je prostoriji zavladala tiina. Oevi su zbunjenih
izraza lica izmjenjivah zabrinute poglede. Na kraju su se svi okrenuli
prema Ocu Massii, koji je jo uvijek bio zadubljen u misli. Prolo je
vie od minute prije nego je progovorio. "Premda se prijedlog brata
Jamesa na prvi pogled inio sramotnim, vjerujem da u njemu ima
istine. Spreman sam ozbiljno ga razmotriti. Moda bismo svi trebah."
36
Oevi su se prilino suzdrano sloili s tom odlukom.
"Kad se oekuje poetak ekspedicije?" upita Milo.
"Za otprilike dva mjeseca," odgovori otac Massie. "Na
Karagangi vjeruju da e za to vrijeme uspjeti preurediti letjelicu za
putovanje na Mars u vozilo sposobno djelovati u uvjetima Zemljine
atmosfere.
Milo je kimnuo. Nijedno od svemirskih naselja nije vie
posjedovalo zemaljske satelitske letjelice. Vjerujui da ih vie nikada
nee upotrijebiti, odavno su ih rastavili i dijelove iskoristili za
popravak druge opreme. Proistio je grlo i drsko pogledao Oca
Massiu u oi. "Dobrovoljno se javljam za sudjelovanje u toj misiji,"
rekao je.
Otac Massie je reagirao upravo onako kako je Milo oekivao.
Trgnuo se od iznenaenja i upitno se zagledao u Mila. "Molim, brate
James?"
Milo je mirno ponovio: "Spreman sam sudjelovati u tom
opasnom pothvatu. Predloio sam da se hrabri Otac pridrui
karagangaskoj ekspediciji, pa je sukladno da istoj opasnosti izloim i
vlastiti ivot."
"Ali zato?" upita Otac Shaw koji mu je sjedio s lijevog boka.
Bio je debeo, okruglog lica, i po Milovom miljenju najzatucaniji od
svih. "Oprosti, brate James, ah ti si tek brat. Nema sveenike
ovlasti. Kako bi mogao ponuditi spas duama tih bijednih zemaljskih
stvorova?"
Milo se okrenuo prema njemu i nasmijeio se. "Oe Shaw,
pogreno ste shvatih moje pobude. Nisam se javio da bih pomogao
ljudima na Zemlji, ve hrabrom Ocu koji e dobrovoljno krenuti na
tu misiju. Oprostite mi zbog trenutnog nedostatka skromnosti, ali ja
sam ipak vodei strunjak za medicinu u ovom naselju. Ako
planetom jo uvijek haraju zarazne bolesti, vjerujem da u hrabrome
Ocu moi pruiti neprocjenjivu pomo." Ponovno se okrenuo prema
Ocu Massii. "Mislim da su moje lijenike usluge i lijekovi najmanje
to moemo pruiti Ocu koji e nas zastupati na Zemlji."
Otac Massie se u tiini zagledao u Mila. Zamiljeno je cupkao
svoju dugu sijedu bradu. Svi Oevi su bojali kosu i bradu u sivo kako
bi izgledali starije, a stoga i mjerodavnije. Po mutnim sjeanjima o
37
izgledu pravih staraca, Milu se inilo da samo izgledaju jo
smjenije. Nakon duge utnje Otac Massie je napokon progovorio:
"Priznajem, brate James, da sam u prolosti sumnjao u tebe. Zbog
nieg odreenog, dodue, ah izazivao si u meni nelagodu. Meutim,
ovime danas naveo si me da te vidim u novom svjetlu. Prihvaam
tvoju hrabru ponudu, brate James. Ii e na Zemlju. Pomolimo se..."
7
Jean-Paul nije uivao u ulozi Nebeskog Gospodara. Previe
ljudi postavljalo mu je pitanja na koja nije znao odgovoriti; previe je
ljudi ovisilo o njemu. Teret odgovornosti inio mu se svakim danom
sve tei. Osim toga, izjedala ga je tuga. Ma koliko se trudio, nikako
nije mogao prestati misliti na Dominique...
Zamiljeno je promatrao kaos u upravljakoj sobi. Posvuda su
leali dijelovi raspadnutih ureaja i snopovi izvuenih kablova i ica.
Prostorijom su odzvanjali bijesni glasovi inenjera koji su se
meusobno svaali. Morao je to prekinuti. Grupa ribara postala je
ve nestrpljiva. Istupio je i glasno im se obratio: "to se dogaa?
Moemo li izvesti manevar?"
Prepirke su utihnule dok su se inenjeri meusobno
pogledavali ekajui da netko odgovori na pitanje. Nekim tihim
meusobnim dogovorom ta je dunost pripala sitnom, okretnom
Marcelu. Slegnuo je ramenima i odgovorio: "Mislimo da moemo,
ah bit e to vrlo opasno."
"To nije nikakva novost," umorno ree Jean-Paul. Zagledao
se kroz prednju staklenu stijenku u ocean koji je promicao pod njima.
Od trenutka kad su unitili kompjuter, na letjelici su se neprestano
nizali dogaaji koji su svi zamalo kobno zavrili. Bilo je pravo udo
da su jo uvijek u zraku. Nekoliko su dana bespomono lebdjeli
zrakom dok su inenjeri grozniavo pokuavali obnoviti oteeni
sustav za upravljanje. Njihova izjava da je preuzimanje izravne
kontrole 'jo samo pitanje minuta' pokazala se pretjerano
optimistinom. Bomba koja je unitila Ashley i Carla otetila je itav
kompjuterski sustav, a upravljanje golemom letjelicom bez pomoi
38
kompjutera pokazalo se gotovo nemoguim. Inenjeri su, dodue,
preuzeli kontrolu nad kormilima i visinskim kormilima, ali nisu
mogli upravljati mlaznicama pa su morali iskljuiti pogon. S
iskljuenim pogonom nisu vie mogli odravati potrebnu
temperaturu plina u plinskim komorama, te su uskoro izgubili visinu.
Tek odbacivanjem velike koliine opreme i uz krajnje napore
kormilara uspjeli su odrati letjelicu u zraku.
Do trenutka kad su inenjeri napokon stekli izravnu kontrolu
nad dvije mlaznice, sjeveroistoni pasatni vjetrovi odnijeli su Lorda
Montcalma daleko nad Tihi ocean. Tada je Jean-Paul odrao sjednicu
s nekoliko najbliskijih lanova posade na kojoj su razmotrili njihov
slijedei potez. Odluili su nastaviti putovanje nad Tihim oceanom
prema jugozapadu. Povratak nad sjevernoameriki kontinent nosio je
rizik da sretnu druge Nebeske Gospodare kojima upravlja Ashley, a s
obzirom da vie ne upravljaju laserskim sustavom, ako on uope jo i
radi, u toj bi bitki sigurno izgubili.
Najvei problem trenutno im je predstavljala hrana. Zalihe su
se opasno smanjile, te ak ni uz stroga ogranienja potronje nisu
mogle jo dugo potrajati. Premda su posljednjih mjeseci izgubili
mnogo ljudi, Lord Montcalm je jo uvijek nosio vie od osam stotina
stanovnika. Tada se netko dosjetio loginom rjeenju. Ribolovu.
Letjeli su nad oceanom, zaboga, i lako su mogli lebdjeti nad vodom,
spustiti koaru za teret do morske povrine i s nje baciti mree i
udice...
Da, teoretski jednostavno, ali u praksi teko ostvarivo. Ipak,
inenjeri su uspjeli osposobiti jo dvije mlaznice, te su stekli
dovoljnu kontrolu nad letjelicom da bi upravljali njenim letom.
Teoretski.
"Dobro," rekao je inenjerima, "Ponimo. Obavijestite
ribolovce." Okrenuo se i otiao u stranji kraj upravljake sobe. Rupa
koju je probio eksplozivom bila je grubo zakrpana, ah kroz nju je jo
uvijek strujao zrak i pritom proizvodio zvuk slian enskom kriku.
Kriku njegove Dominique. "Bilo je brzo gotovo," rekao mu je netko.
Tko? Oh, da, Eric. Eric koji ga je pokuao sprijeiti da vidi njeno
tijelo. No Eric je na kraju ipak popustio. Pokolebao ga je pogled u
njegovim oima. Odveo ga je do hodnika u kojem su leala tijela i s
39
njenog podigao plahtu natopljenu krvlju. Jean-Paul je nije prepoznao.
Spoznaja da je njena smrt bila brza nije mu pruala utjehu: ne kad je
ena koju je volio izgledala kao da je prola kroz elisu. Najvie mu je
nedostajala nou; tijekom dana je mogao skrenuti svoje misli na
beskrajne probleme u upravljanju Lordom Montcalmom, ah nou je
neprestano mislio na nju. Nemirno je spavao. Najstraniji trenuci bili
su mu kad bi budei se posegnuo za njom nekoliko bi se sekundi
pitao zato je sam u krevetu, a tad bi se sjetio...
um mlaznica se promijenio kad je Lord Montcalm usporio i
polako se poeo sputati prema oceanu. Uz trzaj se zaustavio
petnaestak metara iznad uzburkane povrine. Jean-Paul je promatrao
kako se trona koara za teret sputa prema moru. U njoj je bilo
dvadesetero ljudi, a meu njima i Claude koji se dobrovoljno javio
kao voa ribara. Jean-Paul ga je pokuao prepoznati medu ostalima,
ah udaljenost je bila prevelika. Vidio je, meutim, veliku hrpu
ribarskih mrea koje su urno ispleli u posljednjih nekoliko dana.
Odabrali su mjesto gdje povrinom mora nije plutao odvratni
sloj algi koje su ve prekrile veinu oceana. JeanPaul je
pretpostavljao da one gue ivot u moru jednako kao to su ga
plijesni guile na kopnu. Nadao se da jo uvijek postoji dovoljan broj
jestivih riba kako bi se njihov pothvat isplatio. Koara je gotovo
dodirivala morsku povrinu. Prestala se sputati i zaljuljala se na
etiri kabla na kojima je visjela. Ljudi u njoj odmah su poeli sputati
mree. Sve je u redu, ponavljao je Jean-Paul u sebi budno motrei
koaru nad dalekim nepreglednim plavetnilom. "Krenite polako
naprijed," naredi. Lord Mordred je ponovno krenuo. More je bilo
relativno mirno, ah ako bi koara dotakla morsku povrinu, dodatni
bi otpor mogao potrgati jedan ili vie kablova.
Kad je mrea sputena, Jean-Paul je naredio da ponovno
zaustave letjelicu. Ribari su je spremno poeli podizati, ali tada se
dogodilo neto to nitko nije predvidio...
More ispred koare za teret se odjednom zapjenilo. Ljudi u
koari to nisu primijetili; njihova je panja bila okrenuta mrei na
suprotnom kraju. Jean-Paul je gotovo povikao upozorenje, ali u
posljednjem je trenutku odustao shvativi da je uzaludno. "Zovite
odjeljak za teret!" povie. "Recite im neka podignu koaru. Odmah!"
40
"Ah sigurno jo diu mree..." ree Marcel.
"Uini to!" Glas mu je preao u krik.
Priao mu je jedan od inenjera. "to se dogaa?"
"Pogledaj!" povie Jean-Paul pokazujui prema moru. Na
povrinu je izranjao golemi sivo-bijeli lik. Bio je barem etiri puta
dui od koare za teret. Nad vodu su se podigli njegovi mesnati
krakovi. Jedan od ribara ih je opazio... i upozorio ostale. Jean-Paul je
gledao kako se ribari okreu, pokazuju i uzbueno gestikuliraju.
Znao je da nemaju oruja osim nekoliko noeva. Trebao im je rei da
ponesu puke. No tko je mogao predvidjeti takvo to...?
Koara je krenula prema gore, ali bilo je oito prekasno.
Golemi krak ve je posegnuo prema jednom od kablova. Manji
krakovi omotali su se oko bokova koare. Trzaj je zatresao itavu
upravljaku sobu.
"Sveta Marijo," proape inenjer.
Koara se vie nije podizala, ve se polako naginjala. Ljudi u
njoj su poeli padati. Jedan od manjih krakova dohvatio je jednog
ovjeka, podigao ga i povukao pod vodu. Pojavio se jo jedan veliki
krak i posegnuo prema drugom kablu.
"Jean-Paul!" povie Marcel. "Iz odjeljka za teret javljaju da
vie ne mogu podii koaru! Stvorenje tei vie tona! Pitaju to da
uine!"
Dobro pitanje, pomisli Jean-Paul promatrajui kako jo
dvojica ribara nestaju pod morskom povrinom.
Jan je sjedila i razgovarala s Davinom kad je odjednom
shvatila zato su joj programi dopustili da ostane u Shangi La. Nije
se radilo o odrazu njihove dobrote, toga je od poetka bila svjesna,
niti su to uinili za Robinovo dobro. Pretpostavljala je da se programi
raspituju o njenoj prolosti zbog programski usaene 'pristojnosti', ali
sad joj je odjednom sve postalo jasno. Ona je za njih predstavljala
neprocjenjiv izvor podataka. Shangri La je stoljeima odsjeena od
ostatka svijeta. Da bi ustrajali u svojoj zadai zatite Eloia i obavljali
je na najbolji mogui nain, programi su morali doznati to vie o
nedavnoj povijesti i trenutnom stanju planeta, te procijeniti mogue
opasnosti koje su prijetile Eloima.
"O emu si ono govorila?" upita Davin, zbunjen
41
neoekivanom stankom.
"Oprosti, upravo sam se neega sjetila," brzo je odgovorila.
Ljutila se na samu sebe to nije prije ranije primijetila neto tako
oito. Opisivala je svakodnevni ivot u maloj minervanskoj
zajednici, jadnom ostatku negdanje velike feministike drave.
Davin se posebno zanimao za minervanske mukarce, a Jan se sada, s
novim shvaanjem programskih motiva, pitala zato. "Pitao si me o
naim mukarcima... o njihovoj naravi?"
"Pitao sam te jesu li nakon promjene zadrali sposobnost za
fiziko nasilje," ponovio je Davin.
"Teoretski nisu, ali..." Zastala je pod naletom sjeanja.
Ponovno je proivljavala onaj strani dan kad je Lord Pangloth
bombardirao Minervu i bacio na nju padobranima ete Nebeskih
Ratnika da dovre pokolj. Sjeala se svog uasa kad je uz sve to se
oko nje dogaalo ugledala nekolicinu minervanskih mukaraca s
orujem u rukama. To se protivilo svemu to je uila o prirodi
minervanskih mukaraca nakon to ih je Velika Majka promijenila.
"... Neki su se na kraju ipak borili, zajedno s minervanskih enama.
Vjerojatno se radilo o mutantima. U svakom sluaju, imali smo
mutante meu mujacima majmuna koji su radili za nas. Kad su
preli odreenu dob, mukim impanzama vie nismo mogli
vjerovati. Zato smo ih sve zatvarali u posebna prihvatilita, a za rad
smo koristili samo odrasle enke." Sjetila se jo neega i na licu joj
se pojavio smjeak. "I mene su smatrali mutantom. Zbog niskog
rasta. Visoka sam tek kao prosjeni minervanski mukarac."
"Mutacije se ne mogu izbjei," ree Davin. "Genetski
materijal se tokom godina mijenja i esto se dogaa da se tako
obnove osobine davnih predaka. Ali mogla bi se stvoriti genetska
popravljaka jedinica jedinica koja bi povremeno obnavljala DNA
pojedinih vrsta i brisala u njoj sve nastale promjene."
Jan se zagledala u hologram. "Takvo neto je oito prelazilo
sposobnosti genenjera koji su stvorili minervanske mukarce," rekla
je. "Ali emu uope razmiljati o tome? Sigurno je ve prekasno da
bi se ita uinilo za bilo koju vrstu na ovom planetu... ili moda
nije?"
"Ne razumijem te," ree Davin s odmjerenom koliinom
42
nevinosti u glasu.
"To mi je teko povjerovati," tiho ree Jan. "Zanima me zato
si rekao to to si upravo rekao. Namjeravate li poduzeti neto s
vanjskim svijetom? Znam da je to u vaoj moi."
Davin je zatresao glavom. "To smo ti ve objasnili, Jan. Eloi
su naa jedina briga. Takve su nam programske upute i mi to ne
moemo promijeniti. ao mi je, ali sve to se vani dogaa izlazi iz
naeg dometa djelovanja. Postojimo samo da bismo titili i njegovali
Eloie."
Zvuao je kao da mu je iskreno ao, ali Jan se nije dala
prevariti. Gadila joj se hladna, neovjena stvar koja je negdje iz
unutranjosti naselja upravljala ovom vjernom slikom ovjeka.
Duboko je udahnula i ljutito dodala: "Neete vie imati koga tititi
uspije li Milo pronai ovo mjesto."
"Ah, da, taj tvoj Milo... vrlo zanimljiv stvor."
"Stvor je prava rije za njega, ali nisam ba sigurna da je
zanimljiv."
"Vjeruje li da nam on predstavlja ozbiljnu prijetnju?"
"Da. Kao to sam ve rekla, Milo je ozbiljna prijetnja za
svakoga. Pokazao je ozbiljno zanimanje za naselje kad nam je Robin
priao o njemu, pa me uope ne bi iznenadilo da doe na Jug i
potrai ga."
"Rekla si i da je itava flota Nebeskih Gospodara traila
Shangri La, ali nije nas uspjela pronai."
"itava flota prastarih zranih brodova kojima su upravljali
neznalice. Nebeski Aneo je drugaiji. Potpuno je nov i raspolae
razornim sustavom oruja. Njime upravljaju programi poput vas. I
Milo je drugaiji. Ni on, kao ni vi, nije ovjek."
8
Sastanak je bio buan. Nisu svi dijelili Lyleovo i Lonovo
oduevljenje skorim dolaskom svemiraca. Najglasniji protivnik bio je
Jelker Banks. On se ve dulje vrijeme suprotstavljao Lonu Haddonu,
a Ayla je znala da je to neprijateljstvo plod njegovog nezadovoljstva
43
to nije izabran za lana vladajue estorice. Svojim je ogorenjem
zarazio itavu porodicu, pa su se sada mnogobrojni lanovi
Banksove obitelji svim silama trudili oteati ivot Lonu Haddonu i
njegovoj djeci Ayli i Lenu.
Banks je stajao na suprotnom kraju vijenice, okruen svojim
sljedbenicima, i vikao: "... Izlaemo se stranoj opasnosti! Kako
moemo vjerovati svemircima? Imamo li ikakvu garanciju da nam
nee nauditi? Lon Haddon i njegovi prijatelji progutali su udicu koju
su nam bacili!" Meu njegovim su sljedbenicima odjeknuli ljutiti
povici. I iz drugih djelova vijenice uli su se izrazi slaganja. Lyle
Weaver je dao znak neka utihnu i dao Lonu Haddonu priliku da
odgovori. Ayla je sa svojeg mjesta u zadnjem redu stolaca promatrala
oca kako se podie na noge. Glas mu je, primijetila je zabrinuto, bio
neobino tih i promukao.
"Moj cijenjeni prijatelj je zauzeo neopravdano pesimistini
stav o dogaaju zbog kojeg bi se trebao zajedno s nama radovati.
Veza koju smo uspostavili s naom braom na nebu oznaava
poetak potpuno novog doba. Doba koje otvara nadu u budunost za
nas, i za itav ljudski rod!"
Nekolicina je pljeskom izrazila svoje slaganje s Lonom.
Jelker Banks je upao ne traei doputenje da govori: "To ti kae,
Haddon! No moemo U biti sigurni? Tek smo se nedavno oslobodili
vladavine Nebeskog Gospodara Mirisnog Lahora, a ve nas predaje
u ruke drugih osvajaa!"
"Zato bi nas Karaganga htjela osvojiti?" povie Haddon.
"Iz istog razloga iz kojeg su nas prokleti nebeski ljudi drali
pod svojom vlau da ih opskrbljujemo hranom, odjeom i sa
svim ostalim to im treba."
"to e im naa hrana? Stoljeima su se uspjeli odrati bez
iije pomoi!"
"Moda su se zasitili deranja recikliranog smea! Znam da
se ja bih!" Tom je izjavom Banks izmamio smijeh ak i onih koji se
nisu s njime slagali.
Lon je priekao da smijeh utihne, a tada je nastavio: "Ve tri
tjedna razgovaramo s njima. Osobno sam proveo mnogo sati u
razgovoru s Karagangancima. Stvorili smo prilino jasnu sliku o
44
njihovom drutvu i prilikama u svemirskom naselju. Priznali su da
ivot ondje nije udoban, ali hrana im je najmanji problem. Bakterije
u pogonima za proizvodnju namirnica jo uvijek djelotvorno rade i
recikliranjem organskih tvari stvaraju raznovrsnu umjetnu hranu."
"Opet se te tvrdnje temelje samo na njihovim rijeima!"
povie Banks.
"A ja im vjerujem," odluno odgovori Haddon. "Svi bismo
trebali. Nae postojanje i relativno napredno drutvo smatraju
ohrabrujuim znakom da bi se Zemlja mogla oistiti od poasti koju
su ostavili Genetski Ratovi. Dolaze ovdje istraiti tu mogunost.
Unato svim naim dostignuima, itekako si svjestan Jelker
Bankse..." Haddon je podigao ruku i upro prstom u Banksa, "... da se
u borbi protiv plijesni nemamo emu nadati. Prilike se sve bre
pogoravaju. Ne mora ivjeti tako dugo kao ja da bi to shvatio. Bez
pomoi svemiraca neemo... Palmira nee jo dugo preivjeti. Bilo bi
ludo odbiti njihovu ponudu da se udruimo."
Ayla je izala na terasu s dvije ae hladnog piva u rukama.
Negdje na opustoenim poljima neka je ivotinja rikom izraavala
nezadovoljstvo. Po zvuku se inilo da se radi o velikom gmazu.
Osjetila je neugodne trnce du kraljenice. Njen otac je sjedio u
lealjci i zagledao se u tamni ocean. Pruila mu je au s pivom,
privukla drugu lealjku blie njegovoj i sjela. Pogledala ga je i
zabrinuto se namrtila. "Zato si tako smrknut? Glasanje je prolo
kako si htio."
"On, znao sam da hoe. Napokon, Lyle ima pravo veta, ali
radi se o broju Jelkerovih sljedbenika. Sve ih je vie, a dananja je
predstava tome samo pridonijela. Bojim se da bi mogli izazvati
probleme kad stignu nai prijatelji iz svemira."
Popila je veliki gutljaj piva. "Shvaam," ree zamiljeno. "I ja
sam zabrinuta."
Okrenuo se prema njoj. "Zbog Jelkera?"
"Oh, zbog njega i njegove druine sam uvijek zabrinuta.
Trenutno me vie brine to upozorenje morskih ljudi nije ni
spomenuto na sastanku. Rekao si da e dogovoriti s Lyleom da se ta
tema svakako razmotri."
"Hmm, pretpostavljam da nam je rasprava o svemircima
45
oduzela previe vremena. No obeajem ti da emo je razmotriti na
sljedeem sastanku."
Oboje su se trgnuli kad je vrlo veliki kukac uz ljutito zujanje
udario u mreu koja je titila terasu i potom odletio. Ayla nastavi:
"Sljedei e se sastanak odrati tek za dva tjedna. Trebali bismo sada
neto poduzeti."
"Oprosti duo, ali ne misli li da malo pretjeruje. Morski
ljudi su zabrinuti zbog neke nove prijetnje njihovoj zajednici. Znali
smo da e se to dogoditi. Poast se u oceanima, kao i na kopnu, sve
vie iri. Moda su se na prostorima morskih ljudi namnoili morski
crvi. Ali morski ljudi su dobro opremljeni za obranu od njih.
Takvima su stvoreni. Podarena im je sposobnost da se obrane od svih
prirodnih neprijatelja, a kasnije su, kad su izbili sukobi izmeu
Genetskih Tvrtki, jo unaprijeeni da odbijali napade skupina iz
drugih podmorskih postrojenja. Zbog toga se na tvome mjestu ne bih
previe uzrujavao."
"Zato su onda traili da ih opskrbimo orujem?"
"Molim?" iznenaeno e Haddon.
"Istina je. Tijekom dananje razmjene njihov voda Tigar je
neprestano pokazivao prema podvodnoj puki koju je drao Kell.
Njegova je namjera jasna. eli slino oruje, i to u velikom broju."
"Zato mi to ranije nisi rekla?"
"Nisam imala prilike razgovarati s tobom prije sastanka.
Namjeravala sam to iznijeti kad se spomene tema morskih ljudi, ali
nisam dola u priliku." Slegnula je ramenima.
Haddon se namrtio. "Ne razumijem... imaju duge kande,
poput bodea, i velike zube... to e im uope oruje? Nikad ga
ranije nisu trebah."
"Zbog toga sam zabrinuta, tata. Tigar me ponovno upozorio,
jednako kao i prije tjedan dana. Primio me za ruku i pokazao prema
moru. Postoji jo neto. Uvijek ga prate dvije enke, mislim da su mu
to druice. No danas je s njim dola samo jedna."
"Za to moe biti mnogo razloga," ree Haddon.
"Znam, ah zajedno sa svim ostalim to mogu prihvatiti samo
kao lo znak. Jednako kao i oiljke."
"Oiljke?"
46
"Ima rune velike oiljke na tijelu. Svjee. Znam da mu je
koa kruta i neprobojna gotovo poput oklopa, ah svejedno zadrhtam
kad ih vidim. I drugi mujaci ih imaju. Ne znam to ih je izazvalo, ah
sigurna sam da to nisu bih ni morski psi niti crvi."
Haddon je ispio jo piva i neko vrijeme nije odgovarao.
Napokon upita: "Zaista si zabrinuta zbog toga, zar ne?"
"Jesam. No ini mi se da sam uz Kella i Juli za sada jedina.
Lyle Weaver me prekine svaki put kad pokuam s njime o tome
razgovarati, a isto tako i ti. Jedino za to marite je dolazak naih
prijatelja iz svemira. Slaem se da je to povijesni dogaaj koji e
mnogo znaiti za Palmini, ali ne moemo zbog toga zanemariti sve
ostalo to bi moglo biti vano."
Uzdahnuo je. "Da, znam da sam potpuno zaokupljen
svemircima. Teko mi je razmiljati o bilo emu drugome.
Oni mi daju nadu, Ayla, nadu. Po prvi puta u tko zna koliko
godina vjerujem da imamo budunost. Pritom ne mislim na sebe,
naravno, ve na tebe, Palmini, i itav ljudski rod."
Ayla se trgnula. Nije voljela kad je, makar i neizravno,
spominjao svoj nedavni roendan i njegovo znaenje. Nikad nije s
njim o tome razgovarala, premda je znala da je on na to spreman.
Nije eljela o tome razmiljati. Uasavala ju je spoznaja da e njen
otac umrijeti bilo kojeg dana u sljedeih pet godina. Brzo je popila
pivo i ustala. "Idem spavati. Sutra idemo u obilazak vanjskog zida pa
moram rano ustati. Molim te, razgovaraj s Lyleom o ovome to sam
ti danas rekla o morskim ljudima."
"Hou, duo. Obeajem."
"Dobro." Brzo je otila s terase, ne zaustavljajui se ak ni da
mu da uobiajeni poljubac za laku no.
Otac ju je snano protresao. Izgledao je prilino loe za rano
jutro, pa je osjetila nalet panike. "to je? Je li ti dobro?" upita
zabrinuto.
"Dobro sam... barem fiziki, ali mora odmah ustati. U
opasnosti smo."
Tek tada je postala svjesna zvuka sirena. "Je li to..?" Sumorno
je kimnuo. "Nedavno smo ga primijetili na radaru. Jo je daleko nad
morem, ali bez sumnje leti prema nama. Nebeski Gospodar."
47
Jean-Paul je protrljao kratke ekinje na svojim ispijenim
obrazima i zamiljeno se zagledao u naselje na obali pred njima.
"Izgleda napredno. I veliko. Vee od bilo kojeg naselja na podruju
Lorda Montcalma u Kanadi. Zapravo najvee koje smo dosad
vidjeli."
Emile je spustio dalekozor i uzbueno rekao: "Sudei po
broju kua, procijenio bih da ovdje ivi oko pet tisua stanovnika.
Imaju nekoliko malih tvornica i prostrana obraena polja na kopnu.
Pogledaj one graevine..." Pokazao je prema moru. "... Podigli su
itav niz obrambenih zidova i ribogojilita. Ovi su crvi zaista
organizirani."
Jean-Paul se sloio s Emilom, koji je nakon Claudeove smrti
postao njegov zamjenik. Zajednica koja je leala pod njima zaista se
inila najbolje organiziranom i najnaprednijom od svih koje su do
sad vidjeli. "Nemaju Nebeskog Gospodara," rekao je odjednom s
razumijevanjem. "Njima ve dulje vrijeme nitko ne vlada. Zato
izgledaju tako bogato."
"Vjerojatno si u pravu," sloio se Emile. "Ali sad imaju
jednoga. Nas. Jo uvijek imamo dovoljno bombi. Bacimo na njih
nekoliko komada da im pokaemo svoje namjere, a tad poaljimo
veliku naoruanu skupinu da pretrai grad i pokupi sve to je
jestivo."
"Da, pretpostavljam da je to jedini nain," nevoljko pristane
Jean-Paul. Neko, dok su letjelicom upravljali Lord Montcalm i
njegovo plemstvo, Jean-Paul uope nije mario za zemljance.
Naravno, prezirao je plemstvo, no njegov ivot kao vojnika bio je
prilino udoban i lagan, te je smatrao da je prirodno pravo nebeskih
ljudi da vladaju onima kojima je sueno boriti se za ivot na
oneienom tlu. No otkako je Lord Montcalm i sam osvojen, te je u
njega ugraeni mrski Ashleyin program da njime vlada, njegov se
stav o osvajaima i osvojenima promijenio, pa ak i kad bi osvojeni
bili tek zemljanci...
"to znai ono pretpostavljam?" s nevjericom upita Emile.
"Na rubu smo smrti od gladi. Pogledaj se! Sama si kost i koa! eli
li moda ponovno u ribolov?"
Ne, Jean-Paul sasvim sigurno nije elio ponovno ribariti.
48
Neuspjeh onog prvog i jedinog pokuaja bio je bolno urezan u njegov
um. Jo uvijek ga je obuzimala munina svaki put kad se sjetio kako
je bespomono promatrao divovsku lignju dok je ubijala njegove
ljude. U koari za teret je bilo jo nekoliko ljudi kad su kablovi
napokon popustili pod teinom. Jean-Paul je bez rijei gledao kako
ribari nestaju pod vodom. Tada je ukoeno rekao: "Bacite bombe!"
Do trenutka kad su napokon bacili nekoliko bombi u more stvorenje
je ve nestalo i Jean-Paul je sumnjao da su postigle ikakav uinak.
Postao je svjestan da ga Emile dri za nadlakticu.
"Svaki dan gubimo ljude zbog bolesti i pothranjenosti," urno
ree Emile. "Sam Bog nas je doveo ovamo. Da, to je Boji dar!
Moramo ga prihvatiti. Imamo li uope izbora, Jean-Paul?"
"Moemo ih zamoliti da nam daju hranu," tiho odgovori Jean-
Paul.
Emile se uasnuto zagledao u njega. "Glad ti je zamutila
mozak, dragi prijatelju! Zamoliti ih? Zamoliti ih? Misli U da e nam
jednostavno predati hranu? Dobrovoljno? Nebeskim ljudima?"
Jean-Paul je uzdahnuo. "Ne, u pravu si, naravno. Pripremite
naoruanu jedinicu... i bombe. Napast emo im uzmognemo."
9
Milo Haze je stajao pred svojim razredom, koji se sastojao od
etiri djevojke i est mladia. Djevojke su sjedile na jednoj strani
male vienamjenske predavaonice, a mladii s druge. Meu
djevojkama je sjedila sestra Anna. Njeno je razdoblje samovanja
zavrilo, te se ponovno pridruila ostalima. Neprestano se trudila
izbjei Milov pogled, a njega je zabavljalo uloviti je nespremnu.
"Dobar dan, draga brao i sestre," ree veselo i nasmije se.
Promotrio je svako lice i na trenutak uspio pogledati sestru Annu u
oi. Obrazi su joj se zacrvenjeli i brzo je spustila pogled na slopljene
ruke koje su joj poivale na krilu. "Uz dozvolu Oeva, promijenio
sam temu dananjeg predavanja. Govorit u vam o neemu potpuno
drugaijem." Zastao je motrei izraze uenja na njihovim licima, i
nastavio: "Siguran sam da ste svi uli novost da u pratiti Oca Shawa
49
na putovanju na Zemlju."
Svi su oklijevajui kimnuli. Jadni Otac Shaw, veselo pomisli
Milo, nije bio voljan sudjelovati u skoroj misiji na majinski planet;
naprotiv, njegovo je lice poprimilo metalno sivu boju kad ga je Otac
Massie obavijestio da je CenKom za putovanje na Zemlju sluajnim
odabirom izabrao ba njega. Bilo je jasno kako oekuje da e ga na
planetu doekati smrt, a Milo je odluio poduzeti sve to moe da
ispuni njegovo oekivanje.
Milo nastavi: "Dakle, danas emo s medicinskog gledita
razmotriti dogaaje u Genetskim Ratovima i njihove posljedice. Svi
znate to je uzrokovalo Genetske Ratove, zar ne? Brate John, ustani,
molim te, i reci nam neto o tome..."
Brat John je ustao. Bio je to gojazni mladi u dobi izmeu
dvadeset i trideset godina. Njegova je gojaznost posebno zanimala
Mila, s obzirom da ona kod Primarnih Standarda teoretski nije smjela
postojati. Brat John je bio ivi dokaz da se meu stanovnitvom
Belvederea pojavljuju osobine davnih predaka, jednako kao i meu
bakterijama koje su obavljale mnoge ivotno vane zadae u naselju.
Atavizmi, razmiljao je Milo, i pitao se je li brat John u srodstvu s
bucmastim ocem Shawom.
Mladi je proistio grlo i odgovorio: "Hmm, dakle, brate
James, Genetske Ratove su zapoeli bezboni ljudi opsjednuti
Sotonom, koji su vladali Zemljom. eljeli su stei nadmo nad
svojim protivnicima, te su poticali genenjere da stvaraju sve
opasnija iva bia, a u oima Bojim to su sve bila sramna djela.
Samo Bog ima pravo stvoriti ivot, pa su se ljudi tim inom prkosa
zauvijek prokleli. U znak kazne, Bog je ljudima na Zemlji okrenuo
lea i njihov planet su poharale strane bolesti izazvane
genenjerstvom. Nai preci na Belvedereu su poteeni kako bi,
zajedno s ljudima koji ive u drugim naseljima i kolonijama,
svjedoili o stranim zloinima poinjenim protiv Boga i okajali
ih..."
"Hvala, brate John. Lijepo reeno. Moe sjesti." Ti glupi,
debeli seronjo. "No budimo malo toniji i recimo da su Genetske
Ratove izazvale organizacije poznate kao Genetske Tvrtke. To su
bile golema meunarodna udruenja koja su genetskim
50
inenjerstvom zgrnula veliko bogatstvo i stoga postala vrlo utjecajna.
Meu zlim (ha!) ljudima koji su njima upravljali razvilo se veliko
suparnitvo. Otimah su jedni drugima genenjere, naruivah ubojstva
kljunog osoblja suparnike tvrtke, sabotirali tue operacije (moja
specijalnost, sa zadovoljstvom se prisjeti Milo) i openito inili sve
to su znah da upropaste protivnike. Uskoro je meu Tvrtkama izbio
rat u koji su se umijeale sve nezavisne drave. Na kopno, u zrak i u
mora puteni su bioloki ubilaki strojevi. U poetku je postojao
sporazum da se nee koristiti bakterijsko i virusno oruje, ali jedna je
Tvrtka prekrila dogovor, a ostale su spremno slijedile njen primjer.
Zemljom su se proirile zarazne bolesti...
"Dizajnirane bolesti, kako su nazvane, irile su se na razliite
naine, od domiljatih do primitivnih. I oboljenja su se razlikovala:
jedna su djelovala trenutno, a druga su imala dugotrajno razdoblje
inkubacije. Jedna bolest zvala se 'Crna Smrt' i imala je sline
simptome kao bulozna kuga, odnosno prvotna Crna Smrt. Izazivala
je visoku temperaturu i bolne otekline limfnih vorova pod pazuhom,
na preponama i na vratu. Potkona krvarenja stvarala su na koi crne
mrlje, pa je upravo po tome bolest dobila ime. Smrtnost je iznosila
sto posto, a smrt je nastupala tri do etiri dana nakon pojave
simptoma. Kao i sve druge dizajnirane bolesti, bila je otporna na sve
postojee lijekove. 'Munjevita Zaraza' djelovala je mnogo bre.
Uzrokovao ju je virus koji se prenosio zrakom. Ljudi u dodiru sa
zarazom su se odjednom sruili, svladani grevima i povraanjem.
Smrt je nastupala za nekoliko minuta i to guenjem u vlastitim
bljuvotinama."
Zastao je da promotri reakcije i pogledao Annu. Ponovno ju
je uhvatio nespremnu. Njeni obrazi, koji su trenutak ranije bili
neobino blijedi, su se zarumenjeli i brzo je spustila pogled.
Osmjehnuo se i nastavio: "Stvorena je i vrlo uinkovita vrsta spora
koje su takoer lebdjele zrakom, a kad bi ih udahnuli, iz njih su se
razvijale kolonije gljiva koje su obrastale plunu opnu i sve vie
ograniavale disanje. Smrt je nastupala nakon dvadesetetiri sata.
"Veina uzronika bolesti imala je kratki ivotni vijek.
Bakterije i virusi stvoreni su da bi djelovali par dana, a potom se
razgradili. Meutim, pojavili su se i oblici koji su se mogli
51
neogranieno razmnoavati, ba poput prirodnih bakterija i virusa.
Zbog toga su se neke bolesti nastavile iriti ak i nakon zavretka
Genetskih Ratova, koji su trajali samo sedam mjeseci. Nai preci na
Belvedereu mogli su samo bespomono promatrati kako
ovjeanstvo na Zemlji izumire. Pretpostavili smo da se ljudska
civilizacija na Zemlji ugasila, pa smo jednako kao i druga svemirska
naselja prije vie stoljea prestali obraati panju na planet s kojeg
smo potekli. Meutim, nedavno smo doznali da su neki ljudi ipak
preivjeli: ljudi koji su pomou radija stupili s nama u vezu. Rekli su
nam da su bolesti nestale prije mnogo godina. Tvrde da su savreno
zdravi i da se ne moramo bojati zaraze. Otac Shaw i ja idemo na
Zemlju to provjeriti."
Jedan mladi je podigao ruku. "Izvoli, brate Daniel," ree
Milo.
Brat Daniel oklijevajui ree: "Pria se, brate James, da je to
sve Sotonina varka. Da su ta stvorenja ukleta i da pokuavaju k sebi
namamiti ljude iz naselja i zaraziti ih svojim izopaenostima."
"Ako je zaista tako, te se otac Shaw i ja vratimo na Belvedere
zaraeni nekom groznom zemaljskom boleu, raunat u na vas,
moji dragi uenici. Upotrijebite vae lijenike sposobnosti najbolje
to moete," odgovorio je uz dobroudni smijeak. Svi su prestraeno
gledali u njega. Oito nisu shvatili alu.
Nebeski Gospodar je lebdio nad morem kraj Palmire i poeo
se okretati pramcem prema gradu. "Dolazi," ree Haddon, koji ga je
promatrao kroz uski procjep u debelom zidu bunkera. "Nadajmo se
da e ovo djelovati."
"Moemo se uzdati samo u Boga," ree Lyle Weaver koji je
stajao kraj njega i gledao kroz slini procjep.
"Radije u se uzdati u rakete," promrmlja Haddon.
"Uskoro emo otkriti je li tvoja zamisao o njima bila dobra,"
ree Weaver. "Izdat u naredbu za ispaljivanje." Ukljuio je
mikrofon. "Sve jedinice strijelaca, otvorite vatru. Ponavljam, otvorite
vatru?'
Palmira je izgledala naputeno. Sve su ulice bile prazne.
Veina stanovnitva povukla se u podzemlje. Kad je sjena divovske
letjelice poela prekrivati grad, na est odvojenih djelova Palmire
52
poelo se neto dogaati. Maskirni pokrov, lani krovovi i zidovi su
urno uklonjeni, otkrivajui postolja s topovima. Uz svaki je top
stajalo troje ljudi. Cijevi topova bile su okrenute prema Nebeskom
Gospodaru. Svi su poeli ispaljivati. Palmirom su odjeknule
prodorne eksplozije i zatresle njene graevine.
"Ove budale pucaju na nas!" povie Emile i prezirno se
nasmije. "Zar ne znaju da je to gubitak vremena? Automatski
obrambeni sustav e... Kriste?' Palubu Lorda Montcalma je potresla
snana eksplozija rakete u sudaru s oplatom. Zaprepateno je
pogledao Jean-Paula. "Laseri ne rade!" Ali dok je to govorio, ispod
upravljake kupole je bljesnula jedna laserska zraka i unitila raketu
prije nego je stigla do Nebeskog Gospodara. Uskoro je druga zraka
unitila jo jednu raketu... ali veina je prola neoteena i udarala je
u trup. "to se dogaa?" povie.
"Ne znam," sumorno odgovori Jean-Paul. "Kormilari, krenite
unazad! Pomaknite nas izvan dosega raketa! Brzo!"
Bunkerom je odjeknulo klicanje. Lyle Weaver udari Haddona
akom u rame i povie: "Uspjelo je, hvala Bogu! Nae oruje radi!"
"Uglavnom," napomene Haddon motrei nove eksplozije na
oplati Nebeskog Gospodara koji se polako povlaio. Laserski sustav
letjelice unitio je tek nekoliko raketa. Haddon se ponosio samim
sobom. Njegova zamisao kako svladati automatski obrambeni sustav
Nebeskog Gospodara potvrdila se kao tona.
Kad je prije mnogo godina Mirisni Lahor tajanstveno nestao i
nije se pojavljivao neko vrijeme, Haddon je napomenuo kako im
odsutnost Nebeskog Gospodara prua mogunost da naprave neku
vrstu oruja kojim bi se mogli od njega obraniti. Njegov je prijedlog
uglavnom naiao na sumnju. Laserski obrambeni sustav inio je
Nebeskog Gospodara neranjivim. Automatski je unitavao sve neive
objekte, bilo da se radilo o metku ili neemu veemu, koji su se
pribliavali Nebeskom Gospodaru. Nije se ukljuivao samo ako se
radilo o ivom organizmu ili predmetu u kojem se nalazio ivi
organizam iznad odreene veliine (tom mjerom se obino smatrala
veliina manje ptice). Taj je ovjeni sustav potjecao iz razdoblja
prije Genetskih Ratova, kad su se divovski zrani brodovi koristili za
prijevoz raznih tereta i hrane, te kao zrana sklonita u doba
53
prirodnih katastrofa. Nebeski Ljudi koji su nakon Genetskih Ratova
zavladali letjelicama nisu uspjeli stei kontrolu nad laserima.
Svjestan da imaju tehnoloke sposobnosti za proizvodnju
primitivnog, ali uinkovitog streljiva, Haddon je najprije naumio u
tanad staviti male ivotinje, no jedan inenjer mu je napomenuo kako
ivotinje ne mogu preivjeti dovoljno dugo da bi mu koristile.
Gravitacijska sila izazvana ispaljivanjem bi ih ubila mnogo prije
nego bi ih senzori na letjelici mogli otkriti. Taj mu je problem
nastavio zaokupljati um, sve dok se nije dosjetio mogueg rjeenja.
Palmira nije imala pravih genenjera, ali neki njeni tehniari znali su
dovoljno o biologiji da bi odravah razliite promijenjene
mikroorganizme koji su obavljali zadatke od proiavanja vode do
proizvodnje piva. Po Haddonovim uputama stvorili su organski
materijal koji je mogao neogranieno dugo ivjeti, sve dok je imao
dovoljno hranjivih tvari. Haddon i njegovi pomonici su umetnuli tu
ivu tvar u posebno proizvedeno streljivo. Pokusno ispaljivanje
potvrdilo je da ta tvar preivljava ispaljivanje, ah nije bilo nikakvog
dokaza da e novo oruje prevariti senzore Nebeskog Gospodara.
Sve do sada...
"Pogledajte! Gori!" povie netko pokraj Haddona. Bila je to
istina. Du jednog boka Nebeskog Gospodara irili su se plameni
jezici dok se on sporo povlaio prema moru. Njegove su mlaznice
jeale od napora da bre pokrenu golemi trup, ali bilo je ve
prekasno. Jedna ih nekoliko raketa pogodile su plinsku komoru
ispunjenu vodikom. Moda je ak itava letjelica ispunjena vodikom,
razmiljao je Haddon. Ako je tako, ljudi na njegovoj palubi sigurno
nee preivjeti. Odjednom je njegovo oduevljenje nestalo. Uskoro
e, zahvaljujui njemu, umrijeti mnogo ljudi. Ne samo mukarci, ve
i ene i djeca. Jest da su to nebeski ljudi, povijesni neprijatelji
njegovog naroda, ali ipak su ljudska bia. Smjeno je da se ljudi jo
uvijek meusobno ubijaju dok im njihov svijet umire pod nogama.
Poari su bjesnili po itavom divovskom trupu. Jedna se
mlaznica otkinula, te je jurnula prema moru, ostavljajui na nebu
besmislene uzorke. Haddon se pitao odakle je Nebeski Gospodar
stigao. Oito se nije radilo o Mirisnom Lahoru, jer ovaj je bio
drugaije obojen. Bi h se osjeao jednako loe kad bi znao da
54
zajedno s letjelicom sada umire i general Horado? Vjerojatno ne bi...
"Izgubili smo sve mlaznice na pramcu!" povie kormilar.
"Neprestano gubimo na visini!"
Emile se trkom spustio niz stepenice. "Gore je pravi pakao,
Jean-Paul! elije Tri i etiri su planule! to emo sada?"
Ne skidajui pogled s grada iz kojeg su prema njima jo
uvijek hrlile rakete, Jean-Paul mirno odgovori: "Ne moemo vie
nita uiniti. Gotovo je. Pretpostavljam da mi nije bilo sueno biti
Nebeski Gospodar." Glasnije je dodao: "Moramo rei ljudima da
napuste letjelicu..." Dok je uzimao mikrofon, zagluio ga je prodorni
prasak i bacio ga preko itave upravljake prostorije. Obavila ga je
tama.
"Jean-Paul! Jean-Paul! Probudi se!" Netko ga je pljuskao po
licu. S naporom je otvorio nateene oi. U uima mu je zvonilo.
Upravljaka je prostorija bila puna dima. Zakaljao je. Nad njim se
naginjao Emile. Na lijevom je obrazu imao veliku rupu kroz koju su
mu se nazirali zubi. "to se dogodilo," upita Jean-Paul promuklim
glasom.
"Jedna je raketa eksplodirala ovdje. Svi ostali su mrtvi i
letjelica je izvan kontrole. Mora ustati..." Emile je zakaljao. "...
Uskoro emo udariti u more..." Snano je povukao Jean-Paula koji se
uspio podii na noge. Pod upravljake prostorije se jako naginjao na
lijevu stranu. Krenuli su prema stepenitu.
Jean-Paul je kroz dim primijetio da je u eksploziji nestao
itav prednji dio prostorije. Pred njim je na podu lealo krvavo truplo
jednog kormilara. Drugi kormilar je nestao. Prekoraili su tijelo
inenjera koje je lealo pod stepenitem. Djelovao je nedirnuto, ali
bio je oito mrtav. Jean-Paul je upravo posegnuo prema rukohvatu uz
stepenice kad je Lorda Montcalma potresla jo jedna snana
eksplozija i pramac se poeo naginjati prema naprijed. Obojica su se
odsklizali niz pod.
Jean-Paul je uzaludno pokuavao zaustaviti pad prema
razorenoj prednjoj stijenci upravljake kupole. inilo se da golemi
zrani brod stoji na pramanom vrhu. JeanPaul je gledao kako tijelo
kormilara nestaje kroz golemu rupu. uo je kako mu Emile neto
vie iza leda, a tada se i sam naao kako leti kroz prazni prostor.
55
Vrisnuo je.
10
Nebeski Aneo je lebdio nekoliko stotina metara nad
Rossovim ledenim pragom. Dan je bio prekrasan; vedro plavo nebo
stapalo se u daljini s kristalnim plavetnilom mora. S letjelice su se
prema ledu sputale laserske zrake i podizale nad njim oblake pare.
U upravljakoj prostoriji Nebeskog Anela, Milo Haze je sa sve
veom ljutnjom promatrao paru. "Sranje," promrmljao je.
"Dogaa se isto to i prije," uvrijeeno ree Ashley.
"To i sam vidim," ree Milo. Zato mu to nije odmah palo na
pamet kad je smislio plan? Mislio je da e laserima jednostavno
probiti ledeni sloj. Da, ba jednostavno. Osim to se na mjestu dodira
s laserskom zrakom led pretvarao u paru, a kako je para postajala sve
gua, rasprivala je laserske zrake dok nisu postale beskorisne.
"Ovo je gubitak vremena," ree Ashley i iskljui lasere. "Ima
li jo koju bistru ideju? Dosad nijedna nije djelovala."
"Ne bih to tako rekao. Ideju o ronilicama smo uspjeno
ostvarili."
"Oh, zaista?" povie Ashley. "Sve koje smo poslali su
nestale."
"Nestale su u ovom podruju... pod Rossovim ledenim
pragom. To znai da se naselje nalazi upravo ovdje." Pokazao je
prema bijelom prostranstvu snijega i leda. "Ovdje negdje, skriveno
pod ledom."
"Ovdje negdje," sarkastino ponovi Ashley. "To je divno,
pogotovo ako zanemarimo injenicu da se ledeni prag prostire
stotinama etvornih kilometara. A ak kad bismo i znali toni poloaj
naselja, ne bismo ga mogli dosei kroz led."
"Sigurno postoji neki nain. Ne brini."
"Ti si taj tko bi se trebao brinuti, Milo. Ne da li mi ono to si
obeao, izgubit e sve svoje sitne privilegije, ukljuujui, moda, i
ivot. Mogla bih te ostaviti ovdje dolje, na ledu."
Milo je utio. Danas se barem ponaa razumno, razmiljao je.
56
U posljednje je vrijeme pokazivala sve jasnije znakove nestabilnosti.
Ponekad uope nije htjela razgovarati, a nou je obiavala satima
pjevati sablasne djeje pjesmice. Proao je prstima po elavoj glavi i
zamislio se. Uskoro polako ree: "Dakle, na prvi problem je pronai
naselje..."
"Znam to i sama, budalo. itavo vrijeme to pokuavamo. Ali
nee vie pretvoriti nijednog mojeg robota u ronilicu. Imam ih jo
samo dvadesetdevet, a ponestaje nam rezervnih djelova."
Milo je pogledao paukolikog robota koji je stajao kraj njega
njegovog stalnog pratioca iji je zadatak bio sprijeiti Mila da
izvadi Ashleyin softver i uniti ga i potapao ga po vrhu krunoga
tijela. Robot se prijetei trznuo. "Ne, nisam ni namjeravao. Primijenit
emo drugaiji pristup. Sjetio sam se neega iz davne prolosti;
tehnike istraivanja to lei ispod zemljine povrine, ili u ovom
sluaju leda, pomou seizmikih valova. Postupak se temelji na
injenici da valovi kroz razliite tvari prolaze razliitom brzinom.
Moi emo odrediti debljinu leda, dubinu vode i poloaj samog
naselja."
"Ma nemoj," dobaci Ashley. "Odakle nam seizmiki valovi?"
"Stvorit emo ih pomou malih eksplozivnih naboja
postavljenih u ledu. Rei emo Carlu da napravi potrebnu opremu za
biljeenje povratnih valova. On to sigurno moe. Napokon, on sve
zna. Spustit emo robote na ledeni pokrov neka dio po dio ispitaju
itavo ovo podruje. Na ledu im se nita ne moe dogoditi. Potrajat
e neko vrijeme, ali siguran sam da e djelovati."
Nakon kratke stanke, Ashley ree: "No dobro, ak ako to i
uspije, kako emo doi do naselja? Laseri su za to beskorisni!"
Milo se zadovoljno nasmijao pod iznenadnim naletom
inspiracije. "Naravno! Odgovor nam je itavo vrijeme stajao pred
nosom... meni barem, jer u tvom je sluaju izraz malo pretjeran..."
"Prestani! Samo mi reci kakav je odgovor!"
"Rijeenje naih problema je Carl. Upravo sam rekao da on
sve zna. Pusti me da razgovaram s njime."
Nevoljko je pristala.
Prostorijom odjekne Carlov monotoni glas. "Milo?"
"Sigurno si uo o emu smo razgovarah. Kako emo probiti
57
led kad pronaemo naselje?"
"Pomou lasera, Milo."
"Oh Boe, jednako je glup kao i ti," upadne Ashley.
Milo uznemireno nastavi: "To smo ve probali, Carl. Vodena
para raspruje..."
"Laserske zrake treba provesti kroz optika vlakna, Milo,"
ree Carl.
"Naravnol" povie Milo, lupivi akom o dlan. "Rijeenje je
upravo prokleto oito. Spustit emo optika vlakna do leda i
propustiti kroz njih laserske zrake, a kako se led topi samo emo sve
nie sputati vlakna. Ma koliko pare se stvori, to nam nee nimalo
smetati! Kriste, pa itav upravljaki dio letjelice sastoji se od
optikih vlakana. Sigurno postoje i zalihe priuvnih."
"Postoje," potvrdi Carl.
Milo se nasmijao. "Tad imamo sve to nam treba! Nita nas
ne moe zaustaviti. Ashley, uskoro e ponovno biti od krvi i mesa,
obeajem ti! A tad u ti priutiti iskustvo voenja ljubavi vrijedno
nekoliko ivotnih vjekova!"
"Molim? Misli li da bih ti dopustila voditi sa mnom ljubav?
Fuj!"
Njena ga je reakcija povrijedila. "to je pogreno u toj
zamisli?"
"Vidjela sam to si uinio s Tyrom. Osim toga, fiziki me ne
privlai. Dapae, odbojan si mi."
"Tyra je drugo, za mene je ona tek igraka," ree razdraeno.
"Osim toga, prosjaci ne mogu birati. udi me da nisi primijetila kako
ovdje vlada prilina nestaica mukaraca. Ne mogu vjerovati da bi se
radije evila s onim minervanskim trutom Shanom."
"Da, radije bih s njim otila u krevet nego s tobom," ree
odluno.
Milo se borio zadrati vlast nad sobom. Glupa balavica ve
stoljeima nije nita drugo nego elektronska rkarija na bioipu, a
ponaa se kao da je predobra za njega! Barem ima zadovoljstvo znati
da ona vie nikad nee ivjeti i disati u tijelu od krvi i mesa. ak ako
u naselju postoje sredstva da joj se stvori novo tijelo, on e urediti da
se to nikad ne dogodi. Jedino to ga je zanimalo bilo je pronalaenje
58
Igrake i kraa drugih tehnikih bogatstava koje bi mogli pronai.
Odluio je da je vrijeme za promjenu teme. "to je novog na radio-
valovima koje nadzire? Je li im aktivnost jo uvijek ista?"
"Ne, danas je bilo nekih promjena," odgovori glasom iz kojeg
je izbijala dosada. "Svemirci i dalje odailju, ah zemljanci ne
odgovaraju. Barem zasad."
Milo se namrtio. "udno. Moda imaju problema s
opremom." Kad ga je prije nekoliko tjedana, neposredno nakon
dolaska na Antarktik, Ashley obavijestila da je Carl zabiljeio radio-
poruke koje su izmjenjivah svemirci i zemljanci, Milo se jako
iznenadio. inilo mu se nemoguim da je ijedna zemaljska zajednica
zadrala tehnike sposobnosti za izradu potrebne radio-opreme.
Ashley mu je dozvolila sluati njihove razgovore, pa su uskoro
utvrdili da signali sa zemlje dolaze iz zajednice smjetene na
podruju Australije kojim se neko prostirala japanska drava
Noshiro, a iz svemira s ruskog naselja Karaganga. Zaudio se
doznavi da Karaganganci pripremaju ekspediciju na Zemlju. Nije
bio siguran svia li mu se ta zamisao. Predloio je Ashley da
privremeno prekinu potragu za naseljem, odlete do Australije i razore
tu drsku zemaljsku zajednicu prije nego udrui snage sa svemircima,
ali Ashley je to glatko odbila.
Raspoloio se kad je uo da e se ekspediciji pridruiti dva
predstavnika iz svemirskog naselja Belvedere, koje mu je vie od
stotinu godina bilo dom. "Belvedere?" povikao je. "Boe, koja
zabit!" Ve mnogo godina nije o njemu razmiljao. Bio je to zatvor.
U usporedbi s Belvedereom, kolonije na Marsu su uz sve svoje
nedostatke bile ravne odmaralitima. Po razvoju dogaaja prije
njegovog odlaska lako je mogao zakljuiti da su rehgiozne lude koje
su vladale Belvedereom u narednim godinama uvele jo stroa
pravila. Napokon se sjetio Carle Gleick. Pitao se kakva je bila njena
sudbina. Pitao se i u to se razvio njegov potomak...
"Nastavi pratiti razgovore," obratio se Ashley. "Obavijesti me
uje li neto zanimljivo. Idem u radionicu srediti s Carlom sve to je
potrebno za poetak proizvodnje seizmografa, a tada u se, ako
nema nita protiv, malo odmoriti."
"Dobro," nevoljko se sloila Ashley.
59
"Bok, zlato! Vratio sam se!" pretjerano radosno povie Milo
na ulazu u svoju dnevnu sobu. Tyra je stajala uz prozor okrenuta
leima prema Milu. Primijetio je da su joj se miii na vratu napeli
na zvuk njegovog glasa. Na sebi je imala dugaki bijeh ogrta od
umjetne svile. Nije se okrenula. Krenuo je preko sobe k njoj. "to je?
Nema sretnih povika zbog mog povratka? Nema izraza radosti zbog
prisustva onog koji tako potpuno vlada tvojim srcem?"
utila je i nastavila mirno stajati. Priao joj je iza lea,
poloio ruke na ramena i njeno je okrenuo. Spustila je pogled.
Primijetio je da joj modrica oko desnog oka brzo bhjedi. Pogladio ju
je vrhovima prstiju. "Sirota Tyra," rekao je blago. Primio joj je ruke i
okrenuo ih. Nestajah su joj i oiljci s runih zglobova. Prije mjesec
dana se pokuala ubiti. Kad joj se vratila svijest, rekao joj je da e,
pokua li ponovno, njen dragi Shan ostati bez jednog od udova.
Uspije h poiniti samoubojstvo, polako e ga i muno ubiti. Nakon
toga nije vie pokuavala.
"Pogledaj me," naredio je.
Podigla je glavu i susrela se s njegovim pogledom. Velike
smee oi ispunjavao je strah. Podsjeala ga je na prestraenu mladu
srnu. "Zato tako uiva u mojoj patnji?" pitala je tihim, drhtavim
glasom. Razmiljanje o tom pitanju ga je zabavljalo. Zato, rekao je u
sebi, jer me tvoja bespomonost, poniznost, ranjivost i nemo
jednostavno tjeraju da te muim. udno je to, jer kod veine
sisavaca, primjerice kod vukova, iskazivanje pokornosti na
primjer prevrtanjem na lea i izlaganjem ranjivog trbuha i grla
potie napadaa iste vrste da prekine napad. Ali kod ljudi...
mukaraca... pokornost esto izaziva suprotni uinak. "Svatko mora
imati neku zabavu," odgovorio je napokon i rastvorio joj ogrta.
Ayla je napeto sluala glas Lylea Weavera koji je odzvanjao
sa zvunika u sklonitu. "Graani Palmire, opasnost je prola!
Nebeski Gospodar se u plamenovima sruio u more iza vanjskoga
zida. Oko olupine pliva nekoliko preivjelih. Pozivam sve
dobrovoljce da uzmu brodove i krenu u spaavanje. Ali svakako
ponesite oruje..."
Uzbueno se okrenula prema Kellu: "Ide li?"
Kimnuo je. "Naravno."
60
"Krenimo," rekla je i potrala prema ljestvama. Oboje su
nosili podvodne puke. Da se njihovo oruje protiv Nebeskih
Gospodara pokazalo beskorisnim i da je Nebeski Gospodar iskrcao
svoje vojnike u Palmina, Ayla i Kell bi se prodruili ostalim odraslim
stanovnicima u obrani grada od uljeza.
Trei prema morskoj obali susreli su jo nekoliko ljudi koji
su krenuli u istom smjeru. Zaustavili su se i okrenuli kad su iza sebe
zauli povik. Prema njima je urila Juli. I ona je u ruci nosila
podvodnu puku. "Uspjeli smo! Pobijedili smo!" povie. "Nije li to
divno?"
"Predivno!" uzvrati Ayla uz smijeh.
Stigavi do obale zastali su kao i svi koji su doli prije njih.
Svi su se nijemo zagledali prema moru. Prizor je bio straan...
Oko dva kilometra od obale Nebeski Gospodar je poloio
svoj trup u more. Vei dio goleme, skrene letjelice jo uvijek je
virio nad vodom. Od pramca do krme plamtjeli su poari, a s mora se
uzdizala para. Ayla je promatrala kako se velika repna peraja polako
odlama i rui u more. Pitala se moe li uope itko preivjeti taj
pakao. Kell ju je uhvatio za ruku i trgnuo je iz stanja slinog transu.
"Uzmimo amce!"
Dok su stigli do vanjskog zida i proli kroz prolaz u njemu,
od Nebeskog je Gospodara ostao samo kostur od nagorjelog metala.
Ali olupina je i dalje gorila, a voda oko nje je kljuala. Pred njima su
se nalazila dva bra brodia, premda je njihov trometarski amac s
jakim motorom prestigao vei dio male flote koja je krenula prema
potonulom Nebeskom Gospodaru. "Ne vjerujem da emo nai
mnogo preivjelih," ree Kell.
"Zato ne?" upita Ayla.
"Kad bi nebeski ljudi imali priliku nauiti plivati?" Bili su jo
prilino daleko od olupine kad je Kell primijetio prvi le. Potapao je
Aylu po ramenu i pokazao desno od amca. Ondje je na udaljenosti
od dvadesetak metara plutalo tijelo okrenuto licem prema vodi.
Oboje su doviknuli upute Juli koja je kormilarila s krme. Juli se
dovezla amac do tijela, te se Kell nagnuo i izvukao ga iz vode. Bio
je to mukarac. Glava mu je visjela pod neprirodnim kutem, a na
lijevom je obrazu imao runu rupu. "Mrtav je," ree Kell. "Slomljen
61
mu je vrat. Vjerojatno ga je ubio pad." Pustio je da tijelo ponovno
padne u vodu, gdje je zauzelo jednaki poloaj kao i prije, s licem
prema dolje. Ayla je zadrhtala. Slika mrtvog ovjeka ostala joj je
urezana u svijesti. Ali najgore je tek slijedilo.
Pribliavajui se letjelici nailazili su na sve vie leeva i
otpada. Sad su ve osjeah toplinu s uarene olupine, te uli glasno
pucketanje i itanje. Oko njih su letjeli oblaci dima i pare. Tijela
koja su viali bila su jako opeena i bilo je nemogue prepoznati jesu
li pripadala mukarcima ili enama. Ayla je skrenula pogled kad su
naili na pougljenjelo tijelo djeteta.
Veliki trup se sada uzdizao nad njima i Kell je napomenuo da
se ne bi smjeli vie pribliavati kako se neki njegov dio ne bi uruio
na njih. Juli je primijetila da su ljudi u dva broda pred njima
razmiljali na isti nain, jer su se sada kretali usporedno s olupinom,
drei se na sigurnoj udaljenosti od nje.
Ayla je zaula povik. Paljivo je promotrila vodu oko amca.
Isprva je vidjela samo otpad nagorene prutene stolce i dijelove
dasaka a tada je meu njima ugledala i neiju glavu. "Onamo!"
doviknula je Juli, pokazujui. Kad su prili blie, Ayla je vidjela da
se radi o eni i da nije onako teko opeena kao veina tijela, premda
su joj lice pokrivali runi mjehuri. ena je pruila ruku punu mjehura
prema Ayli.
Ayla se nagnula iz amca najvie to je mogla i uhvatila enu
za runi zglob. "Drim te!" doviknula je eni. Povukla ju je svom
snagom... a koa sa enine ruke se svukla poput rukavice. Ayla je
pala na lea u amac. Uasnuto je pogledala sivi komad koe koji joj
je ostao ruci. Bacila ga je uz povik gaenja, okrenula se i povratila u
amac.
Izvukli su etvero ljudi iz vode sve s opekotinama
razliitog stupnja i tada se odluili vratiti. More oko olupine
vrvjelo je brodovima. Na mjesto nesree poeli su stizali i morski
psi. Ve su primijetili nekoliko peraja.
Ayla je sjedila na pramcu, nastojei ne sluati stenjanje
etvero nebeskih ljudi uurenih iza nje. Jo uvijek joj je bilo zlo i
jo uvijek se stidjela zbog svoje reakcije kad je pokuala izvui onu
prvu enu na amac. Kell joj je rekao da je ena potom nestala ispod
62
povrine. Iezli su svi tragovi trijumfa kojeg je osjetila ugledavi
Nebeskog Gospodara kako izgara u moru.
Ukoila se kad je ula jo jedan poziv u pomo. Nije eljela
vidjeti jo jednu osobu nagrenu tekim opekotinama. Kell je davao
Juli upute kako da prie mjestu odakle je dopirao muki glas. Ayla je
s oklijevanjem pogledala ovjeka kad ga je Kell izvukao iz mora.
Odmah je osjetila olakanje. inilo se da uope nije opeen.
Primijetila je da je, unato ispijenosti i omamljenosti, prilino
zgodan. Kad je, borei se za dah, legao u amac izmeu nje i Kella,
pruila je ruku i stavila mu dlan na elo. "U redu je, sad si na
sigurnome," rekla je.
ovjek ju je umorno pogledao i uspio se neuvjerljivo
nasmijeiti. "Merci," proaptao je.
11
Kostolomni udarac u vodu privremeno je omamio JeanPaula.
Kad mu se svijest vratila, shvatio je da je pod vodom i da se utapa.
Uspio je nekako isplivati na povrinu, ali je unato nadljuskim
naporima istog trena poeo ponovno tonuti. iroko jednodijelno
odjelo i izme vukli su ga prema dnu. Duboko je udahnuo i potonuo.
Trudei se zadrati razum, svukao je izme i izvukao se iz
natopljenog, tekog odjela. im se oslobodio tereta, jurnuo je nazad
na povrinu.
Divlje maui rukama i nogama pogledao je Lorda
Montcalma koji je ponirao prema moru i ostavljao za sobom trag
dima i ugljene praine. Vidio je da e pramac uskoro udariti u more.
Ljudi su jo uvijek skakali s letjelice, ali nitko nije imao padobran.
Ashley je naredila paukolikim robotima da zaplijene i unite sve
padobrane kako bi sprijeila pokuaje bijega.
Sjetio se Emilea. Poeo je zazivati njegovo ime, nadajui se
da je i on preivio pad, ali nije dobio odgovor.
Pogledao je prema obali. ak mu se i najblii zatitni zid
inio strano dalekim. Nije bilo nade da e doplivati do njega; i sada
se teko odravao na povrini, a svakim je trenom postajao sve
63
umorniji. Pitao se hoe li im zemljanci poslati pomo. Ne bi ih
mogao osuditi ako to ne uine.
Odjednom je more poelo podrhtavati i zauo se prigueni
tutanj. Pramac Lorda Montcalma potonuo je u vodu. Jean-Paul je
uasnuto primijetio da se zapaljena krma nalazi tono iznad njega.
Instinktivno je zaplivao poput psa i shvatio da se tako moe kretati
kroz vodu. Izgubio je smisao za vrijeme dok se usredotoio samo na
to da se odmakne to dalje od krme prije nego se itava letjelica
spusti u more...
Plivao je sve dok se nije toliko iscrpio da nije mogao dalje.
inilo mu se da zatitni zid nije nimalo blie. Osvrnuo se preko
ramena. Nije vie bilo opasnosti da e se repni dio letjelice sruiti na
njega. Lord Montcalm se jo uvijek kretao prema naprijed dok je
polako uranjao u more. Napokon je njegov trup uz glasnu kripu i
pitanje vode koja se pretvarala u paru nestao pod povrinom vie od
stotinu metara dalje od Jean-Paula.
Ah njegovo olakanje nije dugo trajalo. Udovi su mu trnuli od
iscrpljenosti. Nije se mogao jo dugo odravati na povrini. Tad ga je
neto udarilo u potiljak. Poeo se divlje bacakati i ogledavati, bojei
se da ga napada neko morsko stvorenje...
Shvatio je da se radi o dijelu promatrake platforme koja se
odlomila od letjelice. Zahvalno se primio za nju. Poeo je gubiti
svijest i buditi se samo onda kad bi ispustio dasku, te bi mu se
nosnice i usta ispunili vodom. Odjednom je zauo glas. Uz veliki se
napor podigao iznad vode toliko da moe vidjeti preko malih valova.
Ugledao je amac. Plovio je prema obali i prolazio nedaleko od
njega. Viknuo je.
amac je skrenuo u njegovom smjeru. Zaustavio se pokraj
njega. Tamnoputi mladi golih ramena sagnuo se preko boka brodia
i snanim ga rukama izvukao iz mora. Jean-Paul se s olakanjem
spustio na dno amca i poeo je opet gubiti svijest, kad mu je elo
dotaknula hladna ruka. uo je djevojaki glas. Govorila je narjejem
amerikana. Ohrabrivala ga je.
S naporom je otvorio oi i ugledao mladu djevojku odjevenu
samo u kratke plave hlae. Koa joj je bila tamna od sunca, a crna
kosa kratko podrezana. Lice joj je mogao opisati kao zgodno, ali ono
64
to ju je uzdizalo iznad prosjeka bile su velike, plave, istonjai
oblikovane oi. "Merci," proaptao je i izgubio svijest.
Robin nije pokazivao nikakve znakove poboljanja. Ba
naprotiv, svakim je danom bio u sve loijem stanju. Bio je
ravnoduan i nije pokazivao zanimanje ni za to, pa tako ni za nju.
Sve je vie vremena provodio u krevetu, i sve je ee spavao. Jan se
neprestano alila programima, no oni su uporno odgovarali da nita
ne mogu uiniti za Ryna, kako su ga zvali. Nije im vjerovala, ali nije
znala zato lau. Postala je opsjednuta otkrivanjem prave prirode
programa, ali sva njena nastojanja da probije njihovu fasadu
ovjenosti bila su frustrirajue uzaludna. Nikad nisu pogrijeili.
Tipian je bio njen jueranji razgovor s Davinom u sobi za
razonodu...
"Priznaj!" rekla je bijesno. "Ljuti te to neprestano mora
glumiti da si ovjek. To je lana uloga koju su ti nametnuli i ti je
prezire."
Davin je djelovao kao da se udobno protegnuo na niskom
kauu. Izgledao je oputeno i veselo. Iluzija je bila savrena. Prijazno
se nasmjeio, to je jo vie uzburkalo njen bijes, i smireno
odgovorio: "Da osjetim ljutnju' i 'prezir' morao bih biti ovjek, zar
ne? Vidi, ak mi i ti pripisuje ljudske osobine."
"Nije istina!" pobunila se. "Mislila sam da prezire svoje
stanje... na svoj nain."
"Kakav bi to nain bio?" pitao je mirnim glasom.
"Ne znam," priznala je nakon duge stanke.
"Naravno da ne zna. Ljudi ne mogu zamisliti nikakav oblik
svijesti razliit od njihovog. Zbog toga svoju ovjenost prenose na
sve ostalo." Ponovno se nasmijao. "Potreba da svemu pridaje ljudske
osobine je osnovno svojstvo ovjeka. Od same zore ovjeanstva,
ljudi su svoje osobine pripisivali ivotinjama, drveu, Suncu,
Mjesecu, bogovima i, napokon, Bogu. Monoteistiki Bogovi iz
Biblije i Kurana jako su ovjeni u svojim slabostima. Ta sklonost k
antropomorfizmu imala je kasnije utjecaja i na znanost. Neko je
postojala teorija poznata kao antropoloki princip. Jesi li ula za
nju?"
"Ne," rekla je tmurno. Rekla bi da je ismijava, ali to bi
65
znailo da mu ponovno pridaje osobine ovjeka.
"Antropoloki princip se temeljio na teoriji da je svemir
namjerno stvoren tako da bi osigurao opstanak ovjeanstva.
Umovali su da ljudska svijest ne bi postojala da se nije dogodio niz
kozmikih sluajnosti, pa je stoga svemir oito stvoren zato da bi
udomio ovjeanstvo. To je po mom miljenju prilino egoistino, ali
takav je i ljudski rod. Taj isti niz kozmikih 'sluajnosti' doveo je i do
nastanka mrava, na primjer, ali nitko nije pomislio da je svemir
stvoren kako bi osigurao opstanak mrava. Sve je to proizalo iz
pretjerano visokog stava o ljudskoj svijesti, stava da je ljudska svijest
konani rezultat ne samo milijardi godina evolucije na Zemlji, ve i
evolucije itavog svemira. A zapravo je ljudska svijest samo jedno
od evolucijskih orua, ba kao i slonova surla."
"to je slonova surla?" sumnjiavo upita Jan. Davin joj je
pokazao. U sreditu prostorije, neposredno iznad biljarskog stola,
pojavila se animirana, trodimenzionalna slika.
"Nije u prirodnoj veliini," napomene Davin kad je ivotinja
dugim, gipkim nosom iupala busen trave i gurnula ga u usta.
"To je slon?" upita Jan.
"Da. Odavno je izumro. Ovo dugako rilo mu je surla."
"To sam i sama shvatila," promrmlja Jan. Slika je nestala.
"Imam dojam da namjerno pria gluposti. Kako moe ljudsku
svijest usporediti s dugakim nosom neke ivotinje? Izmeu toga
dvoje postoji ogromna razlika."
"S gledita evolicije ne postoji. Kao to rekoh, i jedno i drugo
su tek orua koja razliitim vrstama poveavaju izglede za
preivljavanje. Ljudska inteligencija se, kao i inteligencija svih viih
sisavaca, a posebice primata, razvila kao jo jedno sredstvo, uz DNA,
kojim se podaci mogu prenositi s generacije na generaciju."
Namrtila se. "Ne razumijem."
"Potomci 'niih' ivotinja, primjerice riba, raaju se s genetski
usaenim instinktima koji ih osposobljavaju za preivljavanje u
njihovoj ivotnoj sredini. Male ribe ne moraju uiti od svojih
roditelja. Lavii takoer dolaze na svijet opremljeni nizom instinkata,
ali kao pripadnicima relativno napredne vrste ti im instinkti, koje su
genetski naslijedili, nisu dovoljni da bi im osigurali preivljavanje.
66
DNA je jednostavno previe ograniena metoda da bi se njome
prenosile sloene informacije potrebne lavovima za ivot u njihovoj
okolini. Zato je evolucija podarila lavovima, i svim viim vrstama,
sposobnost uenja od roditelja. Razumije li?"
Opet se ponaa pokroviteljski, ljutito pomisli Jan. "Naravno
da razumijem. Ali ne razumijem kakve veze ima sposobnost lavova
da ue s razvojem ljudske svijesti."
"Ta veza je oita! Sposobnost da ue umjesto da se oslanjaju
samo na genetski usaene instinkte omoguila je vrstama da se
prilagoavaju svojoj okolini i na taj im nain poveala izglede za
preivljanje. Primati su tu sposobnost uenja posebno razvili. Primati
su, k tome, jako drutveni, to je jo jedna prednost u pogledu
prilagoavanja i preivljavanja. Neke vrste primata razvile su vrlo
sloene mozgove koji su mogli usvojiti sve nauene informacije
potrebne u njihovom sloenom drutvu. Tada je jedna vrsta primata
nainila korak dalje u nainima prenoenja informacija; ranije su
metode uenja bile vie vizualne nego zvune, a da ne spominjemo
fizike udarce po glavi, ugrize i slino premda su se
nezadovoljstvo i upozorenja esto izraavali zvukovima. Ali ta
odreena vrsta primata razvila je rudimentarni govor, i otvorila tako
nove, velike potencijale za predaju i uenja podataka. Da bi mogao
izai na kraj s obiljem informacija koje je sada dobivao, mozak te
vrste primata je u kratkom vremenskom razdoblju, s evolucijskog
gledita, doivio drastine promjene. Govor je zapravo oblikovao
ljudski um."
Razmislila je o tome i sjetila se impanzi koje su se u Minervi
koristile kao radna snaga. "I impanze znaju govoriti," ree napokon.
"Samo genetski poboljane impanze," ree Davin. "Tono
je, dodue, da su pokusi s prirodnim impanzama prije mnogo
vremena pokazali da one mogu nauiti i prepoznavati ogranieni broj
rijei, ali njihov mozak nije bio sposoban usvojiti pravi govor. Ali s
mnogih gledita, izmeu mozga impanze i mozga ovjeka ne
postoje bitne razlike. Radi se samo o tome da su ljudi zbog pojave
govora i prateeg razvoja mozga stekli sposobnost spoznavanja
apstraktnih pojmova, planiranja unaprijed i slino. Ali jo jednom
ponavljam da je ljudska svijest u osnovi tek jedno od mnogih
67
evolucijskih orua. U svakom je sluaju zanimljiva, ali nema
kozmikog znaenja."
Jan je ustala i otila do biljarskog stola. Morala je nekako
iskaliti bijes pa je uzela bijelu lopticu i zakotrljala je prema arenima
sloenim u trokut. Loptice su se uz tupi udarac razile u svim
smjerovima. Ponovno se okrenula prema Davinu. "U redu, recimo da
si u pravu. Ljudi su tek majmuni koji govore. Ali to nas ponovno
vraa na tebe. to si onda ti?"
"Umjetni ljudski proizvod."
"Ima li ti svijest? Svijest o sebi, poput ljudskih bia?"
"to ti misli?"
"Zvui kao da ima, ali s druge strane, takvim si stvoren."
Davin se nasmijao. "Neko davno ivio je ovjek zvan
Turing, koji je bio pionir u razvoju kompjutera. Jednom je rekao da
se kompjuter koji daje odgovore to se ne mogu razluiti od onih
koje daje svjesni um mora smatrati svjesnim. S obzirom da u
razgovoru sa mnom ne moe prepoznati razliku izmeu mene i
pravog ljudskog bia, prema Turingu me mora smatrati svjesnim."
"Da, ali to si ti?" povikala je oajno.
"Ja sam tvoj odraz stvoren u stroju," odgovorio je.
U to nije ni na trenutak povjerovala.
To se dogodilo juer. Danas je osjeala neodoljivu potrebu da
ode iz naselja. Odluila je uzeti Igraku i odletjeti do Junog Pola.
Nakon to je posjetila Robina nisu vie spavali u istoj sobi brzo
je dorukovala i pozvala Davina. Odmah se stvorio pred njom.
"Molim, Jan?"
"Treba mi svjeeg zraka. Izai u van s Igrakom. Moe U
mi je odmah pripremiti?"
Zatresao je glavom. "ao mi je, Jan, ali ne mogu. Igraka je
zaposlena."
"Zaposlena?" Glasno se nasmijala. "Kako moe biti
zaposlena"? to radi? Pere kosu?"
"U obilasku je. Nedavno smo pod ledenim pragom otkrili i
presreli nekoliko robotskih ureaja. Realno je pretpostaviti kako je
svrha tih ureaja pronalaenje Shangri La."
Odjednom joj se prilike vie nisu inile smijenima. "To je
68
Milo. Ovdje je. S Nebeskim Anelom."
"Realno je pretpostaviti da si u pravu."
"to ete poduzeti?" pitala je.
"To ovisi o njegovom sljedeem koraku," tiho odgovori
Davin.
Milo je u strojarnici promatrao kako se na pominoj traci
pojavljuju prvi ureaji za biljeenje seizmikih valova. Malo dalje, u
dugakoj prostoriji niskog stropa, drugi su strojevi pod Carlovim
nadzorom proizvodili eksplozivne naboje. Prostorijom se razlio
duboki um. Milo podigne jedan ureaj i razgleda ga. U tom trenutku
javio se Ashleyin glas: "Ponovno brbljaju."
"Molim?" upita Milo. "Tko?"
"Ovi dolje i oni gore. Zemljanci su jutros poeli ponovno
odailjati."
"Oh." Spustio je ureaj. "Jesu li objasnili svemircima zato se
juer nisu javljali?"
"Jesu. Imali su problema s Nebeskim Gospodarem. I zamisli,
sruili su ga."
"Sruili su ga?" iznenaeno ponovi Milo. "To je nemogue...
osim ako laserski sustav Nebeskog Gospodara nije bio ispravan."
"Prema onome to su rekli, ini se da su laseri radili, ali ipak
su ga sruili. Tajno oruje, kau."
Milo se poeao po golom tjemenu. "Kad zavrimo ovdje,
morat emo svakako posjetiti nae bistre prijatelje. To mi se ne
svia."
12
Milo je utonuo u sjedalo. Njegovo je oduevljenje raslo dok
je letjelica postizala sve veu brzinu. Udaljenost izmeu njega i
Belvederea svakim se trenom sve vie poveavala. Bio je slobodan.
No, gotovo slobodan. Jo uvijek ga je pratio problem Oca
Shawa. Belvederskih e se okova osloboditi tek kad on vie ne bude
uz njega. Morat e ga se nekako rijeiti, ali ne jo. Ne jo.
Pogledao ga je. Otac Shaw je oito bio uasnut. Kolutao je
69
oima, a lanci na prstima su mu pobijelili zbog snage kojom se
drao za sjedalo. Milo je znao da on prvi put naputa naselje. Na putu
do polijetalita jedva se odupro panici kad je po prvi puta osjetio
stanje nulte gravitacije. Pripio se uz Milovu ruku i zavapio: "Oh,
Boe, spasi nas! Padamo! Padamo!"
"Smirite se, Oe Shaw, ne padate," smirivao ga je Milo. "To
vam se samo ini. Naviknut ete se." Iz prijanjih je iskustava,
dodue, znao da se mnogi ljudi nikada ne naviknu na besteinsko
stanje i vjerovao je da e Otac Shaw biti jedan od njih. Bio je to
dobar poetak putovanja.
"Oh ne!" zauo je Oev jecaj. "Opet taj grozni osjeaj. to se
dogaa, Brate James?"
"Prestali smo ubrzavati, Oe."
"Hoe rei da smo stali? Zato, to ne valja?"
"Ne, Oe, nismo stali," strpljivo odgovori Milo. "Samo smo
prestali ubrzavati, jer smo postigli dovoljnu brzinu."
"Pa zato se onda ovako osjeam ako se i dalje kreemo?"
pobunio se.
Tipino, pomisli Milo. Ne poznaje razliku izmeu brzine i
ubrzanja. itav je ivot proveo u tehnikom udu, a njegovo znanje o
osnovama fizike jednako je nuli. Ba kao i znanje veine
Belvederaca koji nisu pripadali inenjerskim ili tehniarskim
klasama. Ali tako je bilo i u doba elektronike na Zemlji tijekom
druge polovice 20. stoljea; samo je mali postotak ljudi koji su
svakodnevno upotrebljavali razliite elektronske ureaje zaista znao
kako oni rade. Isto se dogaalo i u doba biogenetike u 21. stoljeu.
Bili su okrueni udesnim proizvodima genetskog inenjeringa, ali
veina ljudi nije znala razliku izmeu gena i kromosoma. "Bojim se,
Oe Shaw, da emo u stanju slobodnog pada, odnosno nulte
gravitacije, ostati sve dok se motori ponovno ne ukljue da bi
usporili letjelicu na kraju naeg putovanja na Karagangu, a to e se
dogoditi za najmanje osamnaest sati." Okrenuo se prema pilotima za
koje je pretpostavljao da su sluali njihov razgovor. "Je U tako?",
pitao ih je glasno.
Piloti su razmijenili poglede, te se jedan od njih okrenuo
prema Milu. "Tako je, Brate James. Proi e jo 24 sata prije nego
70
ponemo usporavati prije ulaska u stazu Karagange. ao mi je to se
osjeate nelagodno, Oe Shaw."
Otac je prinio ruku ustima. "Nelagodno? Osjeam se uasno!
Mislim da u povratiti..."
"Desno od vaeg sjedita nalaze se vreice," brino ree pilot.
"Morate U je upotrijebiti, molim vas da je kasnije dobro zatvorite..."
Prekasno. Otac Shaw je problijedio, nagnuo se preko pojasa
kojim je bio vezan za sjedalo i izbacio iz utrobe djelomino
probavljene ostatke obilnog ruka. Raspreni oblak bljuvotina
zadrao se u zraku pred njim, poput male nove od estica hrane i
eluanih kiselina. Milo se jedva suzdravao da ne prasne u smijeh.
Jedan pilot je brzo ustao sa sjedala, izvukao iz leita u zidu
cjevasti ureaj i spretno krenuo kroz kabinu prema njima. Prinio je
ureaj oblaku bljuvotina koji se polako irio i s njime ga usisao. Milo
je raskopao svoj pojas i odgurnuo se u zrak. "Donijet u vam vode,
Oe Shaw," rekao je. Krenuo je prema stranjem dijelu kabine.
Svemirski brod u kojem su letjeli bio je prilino malen. U
prednjem dijelu kabine bilo je mjesta za estero putnika i dva pilota.
Stranji dio kabine bio je pregraen i u njemu su se nalazili
kupaonica i zahod. Iza prednjeg rebra prostirao se prostor za teret, a
na samom kraju letjelice leao je odjeljak za G-pogon, s generatorom
i spremnicima s gorivom za generator i mlazni pogon letjelice. Milo
je uao u kupaonicu i zatvorio za sobom vrata. Pogledao se u zrcalo i
obijesno se nasmijao. Bilo je divno ponovno uivati u privatnosti;
znati da CenKom ne motri svaki njegov pokret.
Napunio je mjeinicu vodom i polako istisnuo njen sadraj u
usta, a tada je ponovno napunio za Oca Shawa. Zabavljalo ga je
promatrati kako strahopotovanje koje se pojavilo na licima dvojice
pilota djeakog izgleda kad je Otac Shaw uao u letjelicu polako
blijedi i postupno se pretvara u prezir. Dobro skriveni, dodue, ali
ipak prezir.
Zadrao se jo neko vrijeme u kupaonici, motrei se u zrcalu.
Nije znao to ga eka na Zemlji, ali osjeao je da ne moe biti gore
nego na Belvedereu. A ako ljudi sa Zemlje govore istinu o Palmiri,
tada ih dolje eka pravi mali raj. Okruen s kopna i mora poastima,
ali ipak daleko od propadanja. Imat e mnogo vremena uivati u
71
svemu to mu mogu ponuditi.
Jean-Paul se probudio potpuno zbunjen. Bio je to njegov
ustaljeni nain buenja. Mozak i tijelo mu se jo nisu prilagodili
stalnom boravku na tlu. Leao je na krevetu i oslukivao pjev
razliitih egzotinih ptica i zujanje kukaca koji su nastanjivali
Palmini. Ptice je volio, ali bez kukaca je mogao ivjeti i bio je sretan
to su otvoreni prozori njegove sobe zatieni mreama. Zrak su
ispunjavali udni, nepoznati mirisi. Nakon nekoliko minuta je sjeo i
oprezno ustao iz kreveta. Tijelo ga je jo uvijek boljelo, ah svakim
danom osjeao se sve bolje. Palmirski rjenici su ga pregledali i
zakljuili da prilikom pada nije zadobio nikakve ozbiljne unutranje
povrede, ve se samo dobro ugruvao. Obukao je kratke hlae i
majicu koje su mu posudili i otiao u kuhinju. Lon Haddon je sjedio
za stolom i dorukovao. Podigao je pogled i osmijehnuo se Jean-
Paulu. "Dobro jutro. Kako si spavao?"
"Mnogo bolje, hvala," paljivo odgovori Jean-Paul. Jo uvijek
je imao tekoa s narjejem Amerikana kojim su govorili ovi ljudi.
"Hvala Bogu, noas me nisu muili snovi."
Lon Haddon mu je pokazao da sjedne nasuprot njemu te je
ustao i priao k tednjaku. "Koliko si gladan?"
"Vrlo," prizna Jean-Paul.
Uskoro je Haddon pred njega stavio veliki tanjur pun prenih
riba i jaja. Na stolu je stajala posuda s mijeanim voem
naranama, bananama i groem te vr soka od ananasa. Jean-
Paul je poeo jesti. Razgovor je zamro sve dok nije gotovo ispraznio
tanjur, a tada je kimnuo prema treoj stolici i upitao: "Gdje je Ayla?"
"Jutros je rano otila raditi sa svojom ekipom na... olupini,"
ree Haddon.
Zavladala je neugodna utnja. Haddon je govorio o ostacima
Lorda Montcalma. Palmirci su nastojali uz pomo podmornica
izrezati i odnijeti to vei dio metalnog kostura letjelice. Jean-Paul se
ponovno posvetio hrani. Bilo mu je neobino sjediti kraj ovjeka koji
je snosio najveu odgovornost za unitenje Lorda Montcalma, ali
JeanPaul nije prema Haddonu osjeao neprijateljstvo. Nije mogao
osuditi itelji Palmire to su se branili od Nebeskog Gospodara.
Unato ukorijenjenim predrasudama o zemljancima, shvatio je da
72
sada moe suosjeati s njima. ivot pod Ashleyinom ludom
vladavinom promijenio je njegovo gledite na mnoge stvari.
Za propast Lorda Montcalma i smrt tolikih njegovih
stanovnika osuivao je prvenstveno samoga sebe. Nije smio
prihvatiti Emileovo stajalite i slijepo slijediti tradiciju Nebeskih
Gospodara, ve je trebao vjerovati vlastitim nagonima i pokuati
uspostaviti prijateljske odnose s Palmircima. Sad je znao da bi
Haddonov narod pozitivno odgovorio na takav pristup. Ali bilo je
prekasno.
Haddon mu se zapravo sviao. Nije se radilo samo o osjeaju
zahvalnosti. U svakom mu se sluaju sviala njegova ki. Od prvog
trenutka kad ju je ugledao u amcu bio je potpuno opsjednut njome, a
u posljednja dva tjedna njegovi su osjeaji jo ojaali. Zajedno sa
zaljubljenou jaala je i krivnja. Nije smio to osjeati prema drugoj
eni tako brzo nakon Dominique...
Nije elio razmiljati o tome. "Kad zavrava Aylina smjena?"
pitao je.
Haddon je pogledao prema zidnom satu. "Oko dva,
pretpostavljam."
Jean-Paul je kimnuo. Otii e na obalu i doekati podmornicu
na njenom povratku. Pitao se sumnjali li Haddon kakve osjeaje gaji
prema njegovoj keri. Za sad jo nije pokazivao nikakve znakove da
to ne odobrava.
"Kakvi su tvoji dananji planovi?" upita Haddon.
"Kao i obino. Najprije idem u bolnicu, a tada u obii grad."
Nakon nesree Lorda Montcalma, iz mora su osim njega spaene
osamdesettri osobe. Pedesetdvije od njih bile su jo ive. Oni najtee
opeeni umrli su u prvih nekoliko dana. Lijenici iz palmirske male
bolnice nisu mogli za njih uiniti nita drugo osim dati im sredstva
protiv bolova. Svi koji su izdrali do danas imah su dobre izglede za
preivljavanje, premda e mnogima ostati runi oiljci. Jean-Paul ih
je svakodnevno posjeivao u bolnici, jednako kao i one sretnije koji
nisu imali tekih opekotina i bili su smjeteni po obiteljskim kuama
irom Palmire. Obitelji kod kojih su ivjeli postupale su s njima kao s
gostima, a ne kao s ratnim zarobljenicima. Palmirci su se openito
prema neeljenim gostima odnosili s neobinom velikodunou,
73
iako je Jean-Paul naiao i na neprijateljstvo. Otkrio je da u Palmiri
postoji struja koja se suprotstavila primanju preivjelih s Lorda
Montcalma u grad. Ta je struja zahtjevala da se preivjeli istjeraju na
opustoena polja im se dovoljno oporave da mogu hodati, ali na
glasanju je njihov zahtjev odbijen. "Pretpostavljam da ti, kao i
obino, ide u radio-postaju?" upita Haddona.
Haddon se nasmijao. "Naravno. Sve je to tako uzbudljivo.
Pripreme svemiraca odvijaju se prema planu. Za tono 28 dana kod
nas e sletjeti njihova letjelica! Nadam se da u tada jo biti..." Nije
nastavio. Brzo je ustao i pokupio posude sa svojeg dijela stola. Dok
je hodao prema sudoperu, Jean-Paul ga je zamiljeno promatrao.
Odjeven samo u sarong, omiljeni odjevni predmet kakvog su u
Palmiri nosili i mukarci i ene, Lon Haddon je izgledao kao zdravi
mukarac u najboljoj dobi. Ali po pitanju godina mogao je biti u bilo
kojoj dobi izmeu tridesetpet i dvjesto plus jednu do pet godina. Kao
kod svih primarnih standarda koji su dosegli maksimalnu tjelesnu
starost, njegovu je dob bilo nemogue procijeniti.
Jean-Paul je primijetio nain na koji Ayla povremeno
promatra oca i pitao se je U Haddon ve zaista doivio dvjestotu
godinu. Ako je tako, mogao je u bilo kojem trenutku iznenada
utonuti u komu. Uskoro zatim svi bi njegovi tjelesni sustavi posluali
genetiku naredbu da se iskljue i uslijedila bi smrt. Jean-Paul je
imao tek pedesetjednu godinu i od takvog ga je dogaaja dijelilo jo
dugako razdoblje. Ako poivi toliko dugo.
"Je li tvom ocu dobro?" pitao je Aylu.
Okrenula se prema njemu, mrtei se. "Zato pita?"
"Zbog neega to mi je jutros rekao, ili skoro rekao. A
primijetio sam i kako ga povremeno zabrinuto gleda."
Ayla je ponovno svratila panju na cestu pred njima.
"Naravno da se brinem za njega. Pa otac mi je."
Bilo je oito da ne eli o tome razgovarati, pa JeanPaul nije
navaljivao. Sjedili su jedno pokraj drugoga u skuenoj vozakoj
kabini malog kamiona na elektrini pogon kojim je Ayla upravljala
po krivudavoj stazi izmeu dva itna polja. Krenuli su u posjet
Aylinom starijem bratu koji je sa suprugom ivio na farmi na samom
rubu Palmire. Posjet nije bio samo drutveni; Ayla je htjela od njih
74
uzeti poiljku narani.
Oboje su proveli teko jutro. Kad ju je vidio kako blijedog
lica izlazi iz podmornice, Jean-Paul je odmah znao da neto nije u
redu. Kasnije mu je ispriala da su radei na olupini Lorda
Montcalma naili na jo leeva. Nekoliko dana nakon nesree
skupine ljudi su danonono skupljale tijela iz tog podruja, ali ovi su
im oito promakli. Razumljivo je da je susret s leevima koji su dva
tjedna proveli u vodi bio za Aylu vrlo neugodan.
Njegovo loe iskustvo tog jutra bilo je vezano uz preivjele s
Lorda Montcalma. Posjet bolnici ga je, kao i obino, bacio u oaj.
Susret s ljudima koji e itavog ivota nositi strane oiljke guio je
u njemu polet. Uz njih se osjeao bespomono i odgovorno.
Njegovo su miljenje dijelili i drugi. Sve ee su ga optuivali za
sve to se dogodilo, premda bi na njegovom mjestu svi postupili kao
i on.
"Jesu li se vratili tvoji morski ljudi?" pitao je da bi prekinuo
utnju.
Zatresla je glavom. "Ne. Nita mi nije jasno."
"Moda su se prestraili zbog pada Lorda Montcalma u
more," predloio je.
"Ne vjerujem. Njihovo je naselje jako daleko od mjesta gdje
se letjelica sruila. Ne, sigurno postoji neki drugi razlog..." Ponovno
je pomislila na Tigrovo upozorenja i zapitala se ima li ono neke veze
s iznenadnim nestankom morskih ljudi. "To se protivi pravilima
nepisane pogodbe medu nama, ali razmiljam o tome da odem s
podmornicom do njihovog naselja i pogledam to se dogaa."
"Zvui opasno. Hoe li tvoj otac to odobriti?"
"Ne," priznala je. "Ne vjerujem ni da e mi Lyle to dopustiti."
Izgovorila je to kao da nita nee ii njoj u prilog. Potajno ju je
pogledao. Prizor je u njemu ponovno razbuktao osjeaje. Danas je na
sebi imala samo jednostavnu koulju bez rukava. Gola ramena i noge
bile su joj sjajne od znoja, a znoj joj se slijevao i niz lice. Dan je bio
izrazito vru. to su ulazili dublje u unutranjost, zrak je postajao sve
topliji. I sam je bio neugodno ljepljiv. I edan. Posegnuo je prema
mjeinici s vodom koja je leala na podu izmeu njihovih nogu.
Usput je sluajno dodirnuo rukom njeno bedro. Tijelom mu je
75
prostrujio drhtaj. Snaga reakcije ga je zbunila i uplaila. Njegovi
osjeaji prema toj djevojci oito izmiu kontroli...
Podigao je mjeinicu i napio se vode. Iznenadio se kad ga je
Ayla upitala: "Jesi li bio oenjen, Jean-Paul?"
"Ne, nikad. Namjeravao sam se oeniti kad odsluim svoje
godine u vojsci, ali to je jo bilo u dalekoj budunosti. Odnosno bilo
je dok sve nije polo k vragu, te nas je osvojila ona prokleta ena..."
"Jesi li imao djevojke dok si bio u vojsci?"
"Da, imao sam djevojke."
"A kasnije?"
"Postojala je jedna ena... Zvala se Dominique." Ljutito je
rastjerao muhe koje su mu uporno letjele oko lica.
Ayla je oklijevala, ali napokon ipak upita: "Je li poginula pri
padu Gospodara u more?"
"Ne, umrla je prije toga. Onoga dana kad smo ponovno
zavladali letjelicom. Poginula je u borbi."
Ayla je utila.
"to je s tobom?" upita Jean-Paul. "Pretpostavljam da za
tobom tri itava gomila mladia eljna oeniti se s tobom."
Nasmijala se. "Nije ba gomila... Vie grupica, ali sumnjam
da im je brak na umu."
"Je li te netko od njih ikada ulovio?"
Vragolasto ga je pogledala. "Povremeno dozvolim nekome da
me ulovi, ali to je uvijek kratko trajalo. Nisam sigurna da se uope
elim udati. Kell me nekoliko puta zaprosio. Ja ga uporno odbijam,
ali njega to ne obeshrabruje."
Osjetio je kako ga preplavljuje ljubomora. "Je li on jedan od
onih kojima doputa da te ulove?"
"Nije. Jednostavno ne osjeam prema njemu ono to bih
trebala. Odrasla sam s njime i o njemu razmiljam kao o bratu."
Odmah je osjetio olakanje. "Ali on tebe oito ne smatra
sestrom?"
"Ne, ne smatra me. Jadni Kell."
Jadni Kell, ponovi Jean-Paul u sebi.
"Jean-Paul, mogu U ti neto rei?"
"Naravno da moe."
76
"Svia mi se. Jako."
Pogledao ju je. Gledala je ravno pred sebe, ozbiljnog izraza
lica. "Kao brat?" upita.
"Ne, ne kao brat," odgovorila je. Odmaknula je lijevu ruku s
volana i poloila je na njegovo bedro. Dodir je ponovno u njemu
pokrenuo galvansku reakciju. Osjetio je stezanje u prstima i navalu
uzbuenja. Poloio je svoju ruku na njenu. "Ayla..." poeo je, ali ona
je odjednom izvukla ruku i ustala. Mislei da je uinio neto
pogreno, uznemireno je upita: "Ayla, to je? to se dogodilo?"
"Pogledaj!" viknula je pokazujui pred sebe.
Pogledao je u naznaenom smjeru. Pred njima se prostirao
drvored, iza kojeg je oito poinjalo bratovo imanje. Ali iza drvea
se u zrak uzdizao stup dima. "to je?"
"Ovaj dim... na tom je mjestu kua moga brata!"
13
Ayla je do kraja pritisnula papuicu gasa, ali kamion nije
uspio postii brzinu veu od 40 kilometara na sat. JeanPaul je
poskakivao po sjeditu dok je vozilo urilo po neravnom puteljku
koji je krivudao kroz imanje. "to misli da se dogodilo?" upitao je
smrknutu Aylu vrsto se drei za vrata.
"Moglo se dogoditi bilo to. Rekla sam ti da se Lenova i
Tissina kua nalaze neposredno uz ogradu. Mogue je da je netko ili
neto s opustoenih polja upalo na farmu. Moda pljakai."
"Uz to si mi rekla da ograda nosi ubojiti elektrini naboj,"
napomenuo je, "te da je redovito obilaze ophodnje."
"Da, ali povremeno se ipak dogaa da ljudi ili neko stvorenje
uspiju proi kroz ogradu. Zbog toga smo uzeli oruje." Pokazala je
pitolj kojeg je nosila u nosau na pojasu. Kad ju je vidio kako izlazi
iz kue naoruana, aljivo ju je upitao je li to zato da bi ga zaustavila
ako pokua pobjei. Nasmijala se i odgovorila da 'oruje nosi samo iz
opreza'.
Dok se ona usredotoila na vonju, Jean-Paul se osvrtao
naokolo, premda ni sam nije znao to trai. alio je to nema i on
77
oruje.
"Hvala Bogu," ree Ayla s olakanjem. Jean-Paul je pogledao
pred sebe. Prizor se nije promijenio. Gusti, crni dim i dalje se
uzdizao u zrak. "to je?"
"Ne gori im kua. Dim je predaleko."
Nedugo potom, im su stigli na farmu, njena se tvrdnja
potvrdila. Kua i staje su bile neoteene; dim se uzdizao s nekog
udaljenijeg mjesta. Ayla je zaustavila kamion, skoila iz kabine i
potrala u kuu, dozivajui: "Len! Tissa!" Uskoro se vratila tresui
glavom. "Nema ih." Popela se u kamion i krenula dalje. Obila je
kuu i staje, rastjerujui usput prestraene kokoi, i napokon krenula
kamionom izmeu dva reda drvea prema mjestu odakle se podizao
dim. Ondje vie nije bilo staze, pa je maleni kamion jo jae
podrhtavao.
Stigli su do mjesta gdje je imanje zavravalo, a dalje se
prostiralo podruje s divljom, prirodnom vegetacijom. Ayla je
potjerala vozilo ravno u njega, te se Jean-Paul morao jo vre
uhvatiti za vrata dok su se probijali kroz gutaru. Meutim, gusta se
vegetacija irila samo pojasom od pedesetak metara i kamion je
uskoro izaao na istinu. To oieno podruje sezalo je sve do
visoke iane ograde udaljene nekoliko desetaka metara. Dio ograde
bio je sruen i upravo s tog mjesta se podizao dim. Velika lomaa
zapaljena pred ogradom plamtjela je punim arom. Skupina ljudi oko
lomae donosila je drva iz okolice i dodavala ih vatri. Na zvuk
kamiona su se svi okrenuli.
"to se dogodilo?" upita Jean-Paul Aylu.
"Nisam sigurna... ali ini se da je sve u redu," odgovorila je s
olakanjem.
Pred njima se nalazila skupina od estero odraslih i dvoje
djece, djeaka i djevojice. Djeca su stajala podalje od vatre i oboje
su nosili puke. Kad je Ayla zaustavila kamion, prema njoj je
potrala neka ena jedina u maloj skupini. Kao i svi ostali, bila je
odjevena samo u kratke hlae. Ayla je skoila iz kabine i zagrlila je.
"Tissa!" povie Ayla. "Tako ste me prestraili! Kad sam ugledala
dim, mislila sam da vam gori kua! A kad sam vidjela da je farma
naputena...!"
78
Jedan je mukarac krenuo prema njima. Ayla je i njega
zagrlila. Jean-Paul je pretpostavio da je to njen brat, Len. Bio je
izrazito slian Lonu Haddonu. Jean-Paul je iziao iz kabine kamiona.
"Len, Tissa," ree Ayla, "ovo je Jean-Paul Ranvaud. ivi s nama."
Len Haddon ga je promotrio i pruio mu ruku. "Nebeski
ovjek o kojem smo toliko uli, zar ne? Radujem se razgovoru s
tobom kad naemo vremena."
"to se ovdje dogodilo?" upita Ayla pokazujui prema vatri.
"Ma, gmizava loza je uspjela probiti ogradu," odgovo ri njen
brat.
"Sigurno je bila ogromna."
"Bila je. Dok smo stigli ovamo ve je prilino napredovala.
Bila je malo omamljena od strujnog udara kojeg je primila prije nego
je ograda ostala bez napona, ali jo je bila iva i divlje se bacakala. Je
li tako, Tissa?" Njegova ena je kimnula u znak slaganja.
"Uglavnom, uspjeli smo je rasjei na komade, natopiti kerozinom i
zapaliti. Odravali smo vatru kako bismo sprijeili ulazak neeljenih
gostiju prije dolaska ekipe za obnovu ograde."
Jean-Paul se znatieljno navirivao preko ograde. Prvi puta je
izbliza vidio plijesni i druge poasti. Iza pojasa oiene zemlje
vladao je bioloki kaos. Prevladavale su divovske gljive razliitih
boja i oblika. Neke su se poput mrtvakog plata omotale oko drvea
iz kojeg su isisale ivot; druge su se uzdizale s tla u obliku divovskih
lopti promjera dva metra. Osjetio je zadah propadanja i plijesni.
Zadah ga je podsjeao na guenje i smrt. Okrenuo se prema Lenu.
"Kako spreavate prodor gljiva u podruje s ove strane ograde?
Vjetar sigurno donosi njihove spore?"
"Donosi. Gljive se s vremena na vrijeme pojavljuju irom
grada, ali u Palmiri imamo posebne jedinice ljudi iji je jedini
zadatak traenje gljiva i njihovo iskorjenjivanje posebnim anti-
gljivinim otrovima. I mi radimo to isto. Redovito natapamo ovo
podruje sredstvima protiv gljiva te izlazimo s druge strane ograde i
bacaima plamena istimo pojas uz ogradu. Svi farmeri koji ive uz
ogradu moraju to obavljati. Ipak, svjesni smo da je to izgubljena
bitka. Plijesan e jednog dana prodrijeti preko ograde, a mi emo se
morati povui i dublje u unutranjosti podii novu granicu. To se ve
79
dogaalo..." Zatresao je glavom.
"Len, povela bih Aylu i njenog... gosta kui, ako se slae.
Moram pristaviti ruak," ree Tissa.
"Naravno, krenite," sloio se. "Opasnost je prola."
"Bit e nam tijesno u kamionu, Tissa," ree Ayla. "Morat e
sjesti Jean-Paulu u krilo, ako nema nita protiv."
"Nemam nita protiv, ali to Jean-Paul kae na to?"
Podmuklo se-nasmijala.
"Oh, sigurno mu nee smetati," nasmije se Ayla.
Jean-Paul se oajno osmijehnuo, izbjegavajui pogledom
Tissine gole grudi.
Tri sata kasnije okupili su se na izvrsnom ruku. Jean-Paul je
itavo vrijeme bio neugodno svjestan da je u sreditu panje. Djeca
se nisu trudila prikriti zanimanje za njega. Svaki put kad je pogledao
jedno od njih, oni su ga napeto promatrah. Doznao je da se zovu Sam
i Tasma. Samu je bilo jedanaest godina, Tasmi dvanaest. Tasma je
izgledala kao mlaa verzija Ayle, to je na neki udan nain
uznemiravalo Jean-Paula. etiri radnika s farme takoer su jasno
pokazivala svoje zanimanje za pridolicu.
Len je priekao da svi pojedu glavno jelo, ukusni gula, prije
nego se obratio Jean-Paulu. "Sigurno ti je udno ivjeti na tlu nakon
itavog ivota provedenog u zraku?"
"Da, udno je," prizao je. "No meni je ipak lake nego veini
mojih ljudi. Bio sam vojnik i obavljajui svoje dunosti redovito sam
silazio na zemlju. Ali neki od mojih ljudi nisu jo nikada bih na
zemlji i vidim da to kod njih izaziva neke fizioloke tekoe."
"Nakon vaeg dolaska samo jednom sam imao priliku
nakratko razgovarati s ocem, ali ispriao mi je neku nevjerojatnu
priu o novom Nebeskom Gospodaru koji se spustio iz svemira i
porazio va zrani brod, kao i nekoliko drugih."
Jean-Paul je ispio au pive i odgovorio: "Nevjerojatna je, ali
istinita, iako meni nisu poznate sve okolnosti u kojima se to
dogodilo. Ovo to vam govorim temelji se na glasinama koje su do
nas stizale, te na svemu to smo vidjeli... i iskusili."
"eli li jo gulaa, Jean-Paul, prije nego posluim desert?"
upita Tissa dok mu je punila au pivom. Nasmjeio se i zatresao
80
glavom. "Hvala, ali ne mogu. Ne mogu vie pojesti ni zalogaja."
"On, mora probati moju pitu od jabuka," nije odustajala.
"Tako si mrav!"
"Nije vie onako mrav kao kad smo ga izvukli iz vode,"
doda Ayla. "Izgledao je kao jedno od vaih elektrinih straila za
ptice."
Jean-Paul je podigao ruke u znak predaje kad mu je Tissa na
tanjur stavila veliki komad pite od jabuka. Tissa je bila privlana, ali
ne tako kao njena ogorica. Svi lanovi Haddonove obitelji imali su
istonjake crte. Nasljee od Japanaca, bez sumnje.
"Nastavi," ree Len. "Ispriaj nam svoju nevjerojatnu priu."
"Ispriat u vam sve to znam, ali to nije mnogo. Jan Dorvin
potjee iz Minerve, zajednice crva... oprostite, zemaljske zajednice u
Sjevernoj Americi."
"Minerve?" ponovi Len, mrtei se.
"Da, prije Genetskih Ratova to je bila velika, napredna
drava. Ono to ju je inilo jedinstvenom jest injenica da su njome
upravljale iskljuivo ene," ree Jean-Paul.
"Molim?" nasmije se Tissa. "Kako neobino... premda moram
priznati da mi se zamisao ne ini odbojnom."
"Meni se ini," promrmlja Len. "Hoe rei da su mukarci
tamo dozvolili enama da njima vladaju?"
"Tako se pria."
"Meni je to sasvim razumljivo," odluno ree Ayla.
Len u nevjerici zatrese glavom.
"U svakom sluaju," nastavi Jean-Paul, "taj dio prie smo
doznali izravno od Nebeskog Anela kad nam se neposredno nakon
naeg poraza obratila preko razglasnog ureaja Lorda Montcalma."
"Nebeskog Anela?" upita Ayla.
"To je ime kojim se Jan Dorvin nazivala. Ili su je moda
drugi tako zvali. Isto je ime nosila i njena letjelica."
"Ah, da, njena letjelica," ree Len, "taj dio je posebno
zanimljiv. Je U zaista stigla iz svemira i, ako jest, kako je ta ena
njome zavladala?"
"Taj dio prie je prilino siromaan," prizna JeanPaul. "Sve
to znam jest da je Jan Dorvin jedna od rijetkih Minervanki koja je
81
preivjela kad je Nebeski Gospodar Lord Pangloth unitio njen grad.
Na njegovoj palubi je srela roba s imenom Milo. uo sam da je on
znao za Nebeskog Anela koji je ekao u svemiru; da je i on sam
stigao iz svemira."
"Iz jedne od svemirskih kolonija?" upita Len.
"Tako kau," ree Jean-Paul. "Zamolio sam tvog oca da upita
svemirce je li iz nekog od svemirskih naselja posljednjih godina
poslana na Zemlju ekspedicija. Odgovorili su da nije, ali da je prije
osamdeset godina jedan svemirski brod iz Marsovske kolonije nestao
na putu prema svemirskom naselju. Moda je pao na Zemlju."
"Ne vjerujem da bi to itko preivio."
"Da. No dobro, Lorda Panglotha su napali i osvojili ratnici s
drugog Nebeskog Gospodara... Mirisnog Lahora." Naslonio se i
priekao reakciju. Nije se razoarao Len je djelovao zaprepateno.
I njegov otac je jednako reagirao.
"Mirisni Lahor" proape Len. "To je Nebeski Gospodar koji
je..."
"Vladao vaom zajednicom. Znam. Tvoj otac mi je rekao da
Palmira lei unutar njegovog podruja."
Len upita ledenim glasom: "to je s generalom Horadom?
Vlada li jo uvijek Mirisnim Lahorom?"
"Ne, mrtav je."
"Hvala Bogu."
"Bio je kolja," ogoreno ree Tissa. "Njegovi su ljudi odveli
moju majku u ropstvo. Bila je jedna od mnogih koji su dijelili tu
sudbinu. Nikad je vie nisam vidjela."
"Kako je general umro?" upita Len.
"Preselio se s veinom svojih ljudi na Lorda Panglotha. ini
se da na Mirisnom Lahoru laserski sustav vie nije radio... Upravo je
zato napustio svoje podruje."
Len i Tissa su se pogledah. "Da smo barem znah," promrmlja
Len.
"Dakle, pria se da se sukobio s Nebeskim Anelom nedugo
nakon to se spustio na Zemlju. Jan Dorvin je tada ve vladala
letjelicom te je laserima raznijela Horadovog Lorda Panglotha."
Jedno vrijeme su svi utjeli. Len napokon ree: "ini mi se da
82
toj Jan Dorvin dugujemo veliku zahvalnost."
Jean-Paul uzdahne. "Moram priznati da je moje miljenje o
njoj dvojako. Udobno sam ivio na Lordu Montcalrnu, a tada se
pojavio njen Nebeski Aneo i prisilio nas na predaju. Prije nego smo
se uope snali, letjelicom je zavladao kompjuterski program.
Zasnivao se na osobnosti ene ne, djevojke koja je umrla prije
mnogo godina. Ashley..." Jean-Paulovo lice se zgrilo. "Mislim da je
dio problema bio u tome to se pomalo gubila. Bila je to ve kopija
kopije. U poetku nije bilo loe, ali uskoro je Jan Dorvin izgubila
kontrolu nad svim programima koji su upravljali flotom, a mi smo se
nali pod potpunom kontrolom poremeene djevojake svijesti. Ipak
smo imah vie sree nego ljudi na drugim letjelicama u floti.
Ashleyini programi su ih sve protjerali s brodova, tako da su postali
zemljanci."
"to se dogodilo s Jan Dorvin?" upita Ayla.
Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Ili ju je Ashley ubila ili je i
nju iskrcala na tlo."
"to je pokuavala postii s tom flotom Nebeskih Gospodara
koju je okupljala?" upita Len.
"Namjeravala je osloboditi zemaljske zajednice od vladavine
Nebeskih Gospodara i istovremeno uz pomo laserske paljbe unititi
to vie plijesni."
"ini mi se da su njene namjere bile plemenite," ree Tissa.
Jean-Paul ponovno uzdahne. "Gledano iz ove perspektive, i ja
sam doao do istog zakljuka. Ali u ono vrijeme... pa, jednostavno
smo je mrzili, jer je pokorila naeg Nebeskog Gospodara."
"Bojim se da je svijet izgubio jedinstvenu priliku da se
oslobodi poasti," ree Len.
Svi su utihnuli. Ayla napokon prekine utnju: "Jo uvijek su
tu svemirci. Moda se tatine nade ispune i oni se zaista potvrde kao
nai spasitelji."
U Aylinu kuu su se vratili tek poslije ponoi. Kamion i
njegov teret narani su ostavili parkiran pred spremitem voa u
sreditu grada, te su ostatak puta preli pjeice. Na Jean-Paulovo
razoaranje, Ayla je na povratku bila vrlo tiha. Nadao se da e
nastaviti razgovor koji su zapoeli prije dolaska na farmu.
83
Pretpostavljao je da je umorna. On je bio umoran, makar nije itav
dan proveo borei se sa svojeglavim upravljaem klimavog kamiona.
U mranoj kuhinji su jedan drugome apatom zaeljeli laku
no, i otili na suprotne strane. Jean-Paul je sjeo u svojoj sobi na
krevet i priekao da Ayla izae iz kupaonice. Kad je uo kako se za
njom zatvaraju vrata, krenuo je u kupaonicu, trudei se stvarati to
manje buke kako ne bi probudio domaina.
Kad se vratio u sobu i skinuo odjeu, zavukao se u krevet pod
lagani pokriva i ugasio svjetiljku na nonom ormariu. Nedugo
potom uo je kako se otvaraju vrata njegove sobe. Brzo je sjeo.
"Tko...?"
"Psst! to misli tko je?" proape Ayla. Osjetio je hladne
ruke oko vrata.
"to je s tvojim ocem?"
Ruke su se odmakle. uo je kako se brzo svlai.
"Ne brini," proaptala je i uvukla se pokraj njega u krevet.
"On vrsto spava."
Dok je leei u krevetu sluao kako mu ki potajno vodi
ljubav s Nebeskim ratnikom, Lon Haddon je pokuao analizirati
bujicu osjeaja koji su ga preplavili. S jedne je strane odobravao sve
to je njegovu ker inilo sretnom, ali s druge joj strane nije mogao
oprostiti to se dala ovjeku koji im je jo nedavno bio neprijatelj
premda mu se Jean-Paul osobno sviao. Osjetio je i tipinu oinsku
ljubomoru kad mu je ki pokazala ljubav prema drugom ovjeku. to
jo? Zavist? Da, zavidio je, ali kome? Obima, polako je shvatio. Nije
bilo vjerojatno da e ikada vie voditi ljubav u ovo malo vremena
koje mu je preostalo.
Pred oima mu se stvorila slika njegove mrtve ene. Gdje god
da je, uskoro e joj se pridruiti. Ne! To je glupost, i on to zna!
Poslije ivota nema niega, kao to niega nema ni prije ivota.
Samo praznina... a on bi nakon proivljenog itavog ivotnog vijeka
Primarnog Standarda morao biti spreman prihvatiti tu prazninu. Ali
nije bio spreman. Nije elio umrijeti. Iskreno reeno, sama pomisao
ga je uasavala. A u trenucima poput ovog bio je iskren.
Zvukovi iz Jean-Paulove sobe su odavno utihnuli kad je
napokon utonuo u san.
84
14
Jan je u sobi za razonodu igrala s Robinom ah. Robin je bio
ivahniji nego proteklih dana, ali nije mnogo govorio. Oito nije
mogao usredotoiti misli na ah, pa je Jan namjerno pravila pogreke
samo da bi se igra nastavila.
Bilo joj je dosadno, bila je ogorena i osjeala se
zarobljenom. Unato prostranosti Shangri La, od dana kad su joj
uskratili upotrebu Igrake proganjala ju je klaustofobija. Spoznaja da
negdje nad ledom Milo i Ashley trae naselje produbljavala je njen
oaj.
Kao i obino, programi joj nisu pruali utjehu. Jutros je jo
jednom upitala Davina o trenutnim prilikama, ali dobila je
uobiajeno openit i tur odgovor. Milovi roboti se i dalje metodiki
kreu ledenim pragom i pokuavaju seizmikim valovima ustanoviti
poloaj Shangri La, ali jo su daleko od mjesta pod kojim lei
naselje. Na pitanje to programi namjeravaju poduzeti kad Milo
napokon pronae Shangri La, dobila je univerzalni odgovor: "Ne
brini, sve e biti u redu."
"Ne vjerujem im," ree glasno. "Ne vjerujem nijednom od
njih."
Robin je na trenutak odgodio besmisleni potez lovcem i
bezizraajno je pogledao. "Kome?"
"Davinu i drugim programima, naravno. Neto smiljaju, a
mislim da to nama ne obeava nita dobro."
Namrtio se. "Ne razumijem. Programi nam nee nauditi.
Ovdje su da bi se brinuli o nama."
"Ovdje su da bi se brinuli o Eloima i, teoretski, tebi. Ja sam
ovdje samo gost, a s obzirom da su od mene ve doznali sve to
znam, lako me se mogu odrei. Ne znam ba ni koliko si ti siguran."
Djelovao je jo zbunjenije. "to to govori, Jan? Iako nisam
Eloi, programi su se uvijek brinuli o meni. Etiki Program ih na to
obavezuje."
Prezirno je puhnula. "Da, takozvani Etiki Program. Tome
85
najmanje vjerujem. Dobro, pustili su te da ivi i odraste kao ne-
Eloi, kao Primarni Standard, ali pitanje je zato. Ne vjerujem
slubenom objanjenju da program jo uvijek slijedi prastare
pravilnike Ujedinjenih Naroda o istraivanjima na embrijima. Da,
ba!"
Robin se oito zabrinuo. "Kakvo drugo objanjenje uope
moe postojati?"
"Ne znam," odgovori Jan. Primijetila je da ga je uznemirila,
pa mu se ohrabrujue nasmijeila i dodirnula mu ruku. "Oh, nemoj se
na mene obazirati. Moda sam samo paranoidna. Sigurna sam da e
sve dobro zavriti." S gaenjem je shvatila da s njim postupa kao
Davin s njom.
Praznim je rijeima postigla eljeni uinak. Bore s ela su mu
nestale i oputeno se osmijehnuo. Jadni Robin, rekla je u sebi. Jo
uvijek ga je voljela, unato ogromnoj promjeni njegovog karaktera,
ah ponekad joj je bilo teko sjetiti se strasti koju su neko dijelili.
esto joj se inilo da je sliniji Eloima nego jedrom mladiu kojeg je
upoznala.
Posegnula je preko ahovske ploe i primila mu lice izmeu
dlanova. "Robine, to osjea prema meni?" pitala je blago.
Na lice mu se vratio izraz zbunjenosti. "Osjeam? Prema
tebi? Kako to misli?"
"Voli U me?"
"Pa... mislim da da."
"Jednako kao i prije? Sjea U se kako je neko bilo meu
nama?"
Spustio je pogled. "Da," ree nevoljko. "Ali..."
"to?"
"Sad je drugaije. Zna zato."
"Davin kae da bi promjene koje su nainili na tvom tijelu
kako bi nadomjestili izgubljene... da bi morale obnoviti tvoje
prijanje osjeaje. Ali to nije tako, zar ne? Ne eli me."
Zagledao se u ahovsku plou. "Ne onako kako sam te neko
elio," odgovorio je polako, "ali ja te jo uvijek... volim, Jan. Zaista."
"Da, naravno da me voli," rekla je tuno. "Hajde, zavrimo
igru."
86
Igra je oekivano zavrila, a tada je Robin izjavio da je
umoran i da ide lei. Jan je takoer otila u svoju sobu, ali nije
namjeravala spavati. Masturbirala je i prisjeala se trenutaka kad su
ona i Robin prvi puta vodili ljubav. Nakon nezadovoljavajueg
vrhunca shvatila je da su joj oi pune suza. Velika Majko, rekla je u
sebi, moda Davin i Milo zaista imaju pravo. Moda ljudski um
stvarno nije nita drugo nego plod hormonalnog meudjelovanja koje
je genetski odreeno. Robin je u svakom sluaju dokazivao to
stajalite. Promijenjen mu je dotok hormona i on vie nije isti ovjek.
Jednako je s Eloima...
Mirno je leala i razmiljala o posljednjoj filozofskoj prepirci
s Davinom. Bilo je to jutros, nakon to se raspitivala o Milu i na
pitanja nije dobila odgovore. Upravo je namjeravao otii, kad ga je
pozvala: "ekaj, Davin. Sjea li se naeg razgovora o evoluciji
ljudskog uma? Rekao si da je on tek evolucijsko orue, nimalo
znaajnije od savitljivog nosa neke izumrle ivotinje?"
"To nisu moje tone rijei, ali sjeam se razgovora."
"Ja jo uvijek tvrdim da je ljudski um jedinstven i da daleko
nadmauje svijest bilo koje ivotinje."
"To je tvoje pravo," rekao je uz osmijeh.
"Ali ti se s time ne slae?"
"Bojim se da ne."
"No dobro, a kako objanjava smisao za humor?" rekla je
pobjedniki. "To je jedinstveno ljudsko svojstvo i oito nema
nikakvu vrijednost u preivljavanju, pa se sigurno nije razvilo s
nekom odreenom svrhom. Ne dokazuje li to da ljudska svijest izlazi
izvan tvog mehanikog gledita? Da je ona neto posebno i
jedinstveno?"
"Naprotiv," odgovorio je, "i sklonost smijehu se razvila kao
vrlo specifino orue za preivljavanje. Osim toga, nije svojstvena
samo ovjeku. Zar se vae impanze u Minervi nisu smijale?"
"Jesu," priznala je, "ali to su bile promijenjene impanze."
"I prirodne su se impanze smijale, premda na svoj vlastiti
nain. Ljudski smisao za humor, jednako kao i onaj od impanzi, je
jednostavno profinjenije, razvijenije svojstvo 'zaigranosti' koje je
zajedniko svim viim ivotinjama."
87
"Zaigranosti?"
"Da, to si sigurno primijetila kod kunih ljubimaca, ako ste ih
imah. Ali vratimo se na primjer koji sam ranije spomenuo na
veliku vrstu maaka poznatih kao lavovi. Mladi lavii se igraju s
drugim laviima i svojom majkom. To je hinjena borba u kojoj se
lavi ui boriti, a da pritom ne nanese ozljede drugima, niti da sam
bude ozlijeen. Osim toga, to je i bezopasan nain za oslobaanje
lavieve prirodne agresivnosti."
"Meni se osobno ini da izmeu igre lavia i ljudskog smisla
za humor postoji ogromna razlika," dodala je Jan.
"Razlika je samo u razmjerima. Primati imaju mnogo
sloenije drutvene strukture nego lavovski opor. Zbog toga je i
'zaigranost' kod majmuna morala postati sloenija. Kako su ljudska
bia najprofinjenija od svih primata, takav je i njihov smisao za
humor. Ali jo uvijek je to samo lana borba. Nain da se agresija
prevede u sigurniji oblik; nain za oslobaanje nakupljenih emocija
bez nanoenja fizikih ozljeda. Bez toga bi se prve obitelji i plemena
ovjekolikih majmuna meusobno unitila kad bi se unutranje borbe
razbuktale do toke kad ih se vie ne moe zatomiti. Ljudski rod se
nikad na bi razvio da nije bilo tog odreenog orua za preivljavanje.
Ali humor je zapravo samo drugi oblik agresivnosti i gotovo uvijek
je okrutan."
Jan se ponovno osjetila razoruanom. Nije se slagala s
Davinom, ali jednostavno se nije mogla sjetiti protuargumenta.
Razdraeno je upitala: "to je s tobom? Ima U ti smisao za humor?"
"Ne."
"Ah esto govori ale, i to podmukle."
"Mogu oponaati smisao za humor, i to je sve. to e
umjetnoj inteligenciji smisao za humor? Mi nismo drutvene
ivotinje, i on nama ne treba."
"to je s okrutnou? Moete li oponaati i okrutnost?"
"Zato bismo to htjeli?"
"Dobro pitanje," promrmljala je.
Leei tako na krevetu, pitala se je li joj sueno provesti
ostatak ivota u ovom naselju, uz uvjet da je programi ostave na
ivotu. ak i ako uspije pobjei, to je eka u vanjskom svijetu?
88
Samo phjesan i druge poasti, te Nebeski Gospodari od kojih
nekolicinom upravljaju ludi Ashley programi. Oh, i Milo je tamo.
Milo koji je oteo tijelo njenog dragog sina Simona da bi se vratio iz
mrtvih. Nadala se da e programi unititi i njega i Ashley kad
pronau naselje, jer to se kad tad moralo dogoditi. Programi imaju
Igraku, a iz prijanjeg je iskustva znala da je ona otporna na
lasersku paljbu.
Izgubila je tako mnogo; toliko ljudi koji su joj bili dragi.
Alsu, majku, Ceri... Simona. Ostao joj je jo samo Robin, a i njega je
gubila. Dugi ivot u naselju bio bi joj laki kad bi on opet postao onaj
stari, ali ovako su joj se beskrajne godine u naselju inile kao crna
budunost.
Moda e na kraju preklinjati programe da je pretvore u
Eloia. Dosada je neto to Eloi nisu mogli osjetiti. Zaokupljena tom
milju ustala je s kreveta i prila zrcalu. U Shangri La nije
nedostajalo zrcala. Eloi su se voljeli promatrati i provodili su tako
mnoge sate. Pitala se kako bi izgledalo biti Eloi. Bespolno bie. Bez
spolnih organa, ak i bez anusa. Eloi nisu imali klasini sustav za
izluivanje. Onih malo otpadnih tvari koje su ostajale nakon probave
pomno odabrane hrane izluivali su preko lijezdi znojnica.
Osim tijela, bila im je promijenjena i svijest. ivjeli su u
neprekidnom stanju blaenstva. Mozak im je bio preplavljen
razliitim prirodnim neurotransmiterima poput encefalina, koji
djeluju poput opijuma. Nikad nisu bili zabrinuti, tuni niti potiteni,
nikad nisu osjetili strah. Nisu zapravo osjeali nita osim
nevjerojatne, udesne sree. A to je u tome loe, pitala se Jan. Nije li
tenja za sreom osnovni cilj ovjeanstva?
Ali Eloi su bili sretni na pogrean nain. Ostaci njene
naputene religije govorili su joj da su Eloi moralno izopaeni. Dok
je promatrala svoj odraz u zrcalu, shvatila je da nikada ne bi pristala
postati Eloi, ak i da je to mogue. Oni nisu ljudska bia. Svialo joj
se biti ovjek - ena sa svime dobrim i loim to je to donosilo. Pa
ak i sa sranjem.
89
15
Svemirsko naselje Karaganga kruilo je oko toke zvane
Lagrange 5, dok se Belvedere nalazilo uz Lagrange 4. Te su dvije
toke leale u Mjeseevoj putanji i bile su na najstabilnijim
poloajima u neprekidnoj gravitacijskoj borbi izmeu Zemlje i
Mjeseca. Postojale su jo druge tri Lagrange toke, ali one nisu bile
tako stabilne, pa su naselja smjetena na njima morala redovito
izvoditi manevre da bi se odrala na prvotnom poloaju. Belvedere i
Karaganga su bili prva svemirska naselja i imah su tu povlasticu da
se nalaze na najboljim poloajima.
Milo je uivao u boravku na Karagangi. I Karaganganci su
kao i Belvederci bili krani, ali njihovo je porijeklo bilo rusko i
vjera im se temeljila na starom ruskom pravoslavlju. Imali su malo
toga zajednikog s belvederskim puritancima. Nije bilo spolne
razdvojenosti i dozvoljavah su si uitke poput alkohola. Milo je sa
zadovoljstvom promatrao izraz lica Oca Shawa kad je na prvom
slubenom sastanku s karaganganskim vlastima prihvatio au votke.
"Brate James! to to radi?" protisnuo je Otac Shaw
promuklim apatom.
"Ne elim uvrijediti nae domaine," uzvratio je Milo.
"Dovodi svoju besmrtnu duu u opasnost! Prijavit u tvoje
ponaanje im se vratimo u naselje!"
"Naravno, Oe," sloio se Milo i prinio au ustima. Popio je
veliki gutljaj. Tekuina mu je palila jednjak, a on se osjeao
prekrasno. Sirova je, ali dobra, zakljuio je. Kad je posljednji puta
popio pie? Prije mnogo, mnogo godina, prije nego je na Belvedereu
uvedena moralna stega.
Karaganganci koji su sjedili oko stola takoer su djelovali
iznenaeno. Dobro su poznavali stroga belvederska pravila, pa ih je
Milovo ponaanje zbunilo i sa zanimanjem su ga promatrali.
"Zanimljivo," ree Milo spustivi praznu au na stol. Otac Shaw je
izgledao kao da e svakog trena izdahnuti od pretjerano visokog
krvnog tlaka. Samo se zbog prisutnosti Karaganganaca suzdravao
90
od poetka divljeg verbalnog napada.
Sastanak je sazvan da bi se dvojica Belvederaca upoznala s
pojedinostima planirane ekspedicije na Zemlju. Uz predstavnike
vladajue klase, prisustvovao mu je i ovjek koji e voditi
ekspediciju, kapetan Ilija Vukov. Imao je slavenske crte lica, a po
dobi je djelovao kao da se pribliio kraju drugog desetljea ivota. U
svakom je sluaju iskazivao oduevljenje i ivost koja su nedostajala
njegovim nadreenima. Milo se nije iznenadio kad su mu rekli da se
Ilija dobrovoljno javio za tu misiju, jednako kao i itava njegova
posada. Vjerovao je da e na kraju moi dobro iskoristiti Iliju.
"Na letjelici se moraju izvesti jo neke konane promjene,"
rekao je karaganganski predsjednik Saa Jakinovi na poetku
sastanka. "Preureenje je trajalo dulje nego smo oekivali, ali
vjerujemo da e u sljedeih sedam dana biti gotovo. Nadamo se da
ete u meuvremenu uivati u karaganganskoj gostoljubivosti."
"Potrudit emo se," odgovorio je Milo, te je tada prihvatio
ponuenu au votke. ivot u naselju Karaganga imao je svojih
ogranienja, ali ovdje nije bilo one strogosti koja se osjeala u
Belvedereu. Soba za sastanke bila je udobno ureena i na zidovima
su visile slike. Bile su, dodue, vjerske, ali djelovale su mnogo
ugodnije od sivih i golih zidova na Belvedereu. "Namjeravate, dakle,
s ljudima na Zemlji sklopiti trgovaki ugovor?" upitao je
predsjednika.
Tim je pitanjem meu Karagangancima izmamio osmijehe.
Predsjednik odgovori: "Teko. To smo im, naravno, rekli, ali naa
prava namjera je jednostavno pokoriti ih."
"Naravno," promrmlja Milo. "Ah sigurno e pruiti otpor."
"Bez sumnje. Sami su nam rekli da imaju puke i topove, ah
nemaju laserskog oruja. Svladavanje njihove obrane ne bi smjelo
kapetanu Vukovu i njegovim ljudima predstavljati problem."
Kapetan Vukov se na to nasmijao i kimnuo glavom. Milo ga
je jo jednom procjenjujui promotrio prije nego se obratio
predsjedniku: "Otac Shaw i ja moramo samo provjeriti jesu li due
ljudi na Zemlji vrijedne spaavanja. Ako ih pokorite kao to
namjeravate, na e zadatak time biti samo laki." Posegnuo je i
podigao praznu au sa stola. "Molio bih jo malo vae izvrsne
91
votke, pa emo nazdraviti naoj zajednikoj misiji." Dok su mu au
punih piem, uo je kako Otac Shaw dae i stenje pokraj njega.
Kad su ostah sami u svojoj kabini, Otac Shaw je napokon
mogao izraziti svoj bijes. Isprva je samo isputao besmislene
zvukove optuujue upirui prst u Mila. Milo se spustio na stolac,
prekriio ruke na prstima i mirno ga promatrao. Time je jo vie
razbjesnio Oca Shawa.
Rijei su poele navirati. "Ti... ti... to je... to je... ti... to je
neoprostivo... tvoje ponaanje... patit e... pobrinut u se za to!"
"Vidim da je ponovni utjecaj gravitacije vratio boju u vae
obraze," ree Milo.
"Bezobrazan si!" povie Otac. "Brate James, kad se vratimo
na Belvedere... skinut emo te s poloaja u crkvi. Pobrinut u se da te
tako teko kazne da e moliti dobroga Boga neka te uzme prije
isteka tvog ivotnog vijeka!"
"Zauti, glupane," ree Milo. Dolo je vrijeme da skine
masku. "Ne pone li se ponaati kako treba, nee vie nikada
vidjeti Belvedere."
Otac Shaw se trgnuo. Oito nije mogao povjerovati u ono to
je uo. "Brate James..." proaptao je zapanjeno, "ponaa se kao da si
opsjednut."
Milo je kimnuo. "Prilino dobra usporedba. Opsjednut sam.
Sa mnom. Milom Hazeom. Brat James je bio samo kulisa, i to vrlo
korisna. Odrao me na ivotu sve one uasne godine koje sam morao
provesti u vaem sablasnom drutvu. Ali sad sam slobodan i neu se
vie pretvarati. Pogotovo ne zato da bih zadovoljio tebe, ti debela i
smijena sitna duo."
Otac Shaw se povukao korak unazad. Iz oiju mu je zraio
strah. "Ti jesi opsjednut! Krivo je ovo bezbono mjesto! Molit u za
tebe..."
Milo je skoio sa stolca, s obje ruke zgrabio Oca za vrat i
lako ga podigao s poda. Po drugi put u nepunih sat vremena lice Oca
Shawa postalo je blijedo, ali ovaj put iz posve drugaijeg razloga.
"Moli za sebe," hladno ree Milo dok se Otac Shaw borio za dah.
"Ne uini li sve to ti kaem, ubit u te. Razumije li?"
Otac Shaw je pokuao kimnuti. Milo ga je pustio, te on padne
92
na koljena dahui i stenjui. Milo je ponovno sjeo, a Otac Shaw je
ostao kleati prestraeno motrei Mila i trljajui pomodrjeli vrat. "to
si ti? Kakvo olienje avla?"
"Rekao sam ti. Ime mi je Milo Haze. Neko sam bio vlasnik
Hazeove Tvrtke za genenjering. Bila je to jedna od najveih
genetskih tvrtki prije Genetskih Ratova. Nakon Ratova sam, iz jasnih
razloga, pobjegao s planeta pod lanim imenom. Od tada sam se
skrivao na Belvedereu. Sve do sada."
Izraz na licu Oca Shawa jasno je pokazivao kako smatra da je
Milo, ili bilo koji entitet koji ga opsjeda, potpuno lud. "Ti si roen na
Belvedereu," pobunio se.
Milo mu je objasnio sve okolnosti njegovog roenja i ispriao
mu kako je njegov original pobjegao na Mars. Kad je zavrio, na Ocu
Shawu je primijetio kako on vie ne zna u to bi vjerovao. "Cijenio
bih kad bi to sve zadrao za sebe. Nitko ti ionako ne bi povjerovao.
U svakom sluaju, ja bih rekao da je to posljedica boravka u
besteinskom stanju. Ja sam doktor, sjea li se? Sad mi jo samo
mora obeati da e me u potpunosti sluati. Jer svaka bi druga
mogunost za tebe bila strana. Dakle...?"
Otac Shaw polako kinine. "Kunem se."
"Dobro," ree Milo. "Moe sada ustati. Ne zahtjevani od
svojih podanika da mi iskazuju ritualno tovanje. Potpuna pokornost
bit e dovoljna."
Milo se igrao s Tyrom kad ga je Ashley grubo prekinula.
"Milo!" Glas je bio prodoran i Tyra se snano trznula. Ali
trzanje je ionako njena specijalnost, pomisli Milo. Otkotrljao se s
djevojke i sjeo. "Ashley, ba zna izabrati najbolji trenutak za
brbljanje. to je sada?" Tyra je iskoristila priliku i pobjegla s kreveta
u kupaonicu.
"Dosta mi je, Milo!" nastavi Ashley jednako glasno. "Kad e
mi pokazati neke rezultate?'
"Strpi se. Sve je jo samo pitanje vremena. Treba pretraiti
tisue milja ledenog pokrova, a broj paukolikih robota koji to
obavljaju je ogranien. Kad bi oslobodila svoje rezerve...?"
"Ne budi blesav!" viknula je. "Bez njih bi bila bespomona."
"Jo uvijek mi ne vjeruje? Mislio sam da smo ponovno
93
partneri."
"Ha!" Kratki, prodorni smijeh je sve objasnio.
"Ozbiljno, roboti su preli vie od polovice praga. Uskoro
bismo morali naii na naselje."
"Dajem ti jo tjedan dana."
"Ili...?"
"Spustit u te na led. I to ovako golog kakav si sad."
"Ashley, budi razumna. Ne mogu ti obeati da emo za tjedan
dana nai naselje. Ashley...?" Istinktivno je znao da vie nije
'prisutna'. Sjedio je neko vrijeme na krevetu, a tada je ustao i krenuo
prema kupaonici.
"Uspostavili smo vezu s Belvedereom, gospodine," ree
telefonist i ustane sa stolca. Otac Shaw je zauzeo njegovo mjesto.
Uzbueno je obrisao znoj sa ela. "Moete sad otii," rekao je,
trudei se zapamtiti sve upute o upotrebi opreme.
ekao je dok nije uo kako se za telefonistom zatvaraju vrata,
te se nagnuo prema mikrofonu i pritisnuo dugme za odailjanje.
"Otac Shaw se javlja iz Karagange. S kime razgovaram?"
Nije bilo odgovora, te je shvatio da jo uvijek dri pritisnuto
dugme za odailjanje. Pustio ga je i odmah zauo glas. "Ponavljam,
ja sam brat Robert, Slubenik za veze druge klase. Prijem."
"Paljivo me sluaj," urno nastavi Otac Shaw. "elim da
zatrai od CenKoma sve podatke o ovjeku imena Victor Parrish.
Hmm, prijem."
Proao je trenutak prije nego je zbunjeni glas uzvratio: "elite
U te podatke odmah, Oe Shaw? Prijem..."
"Naravno da ih elim odmah, bles..." Zastao je i prisilio se
smiriti se. "To je vrlo vano. Pouri, molim te. Prijem."
"Da, Oe Shaw," ukoeno ree brat Robert. "To e potrajati
neko vrijeme. Priekajte, molim."
Naravno da u priekati, budalo, ljutito pomisli Otac Shaw,
to drugo uope mogu? Dok je ekao, njegova je nestrpljivost
nezaustavljivo rasla. I strah. Nadao se da je trenutno siguran. Brat
James je otiao u obilazak letjelice koja je ve bila gotovo spremna
da ih povede na Zemlju. Otac Shaw je takoer trebao poi, ali u
posljednjem trenutku je odustao objasnivi da se ne osjea dobro.
94
Pomisao da e brat James, ili tko god ivi u njegovom tijelu, doznati
to radi, muno mu je stezala eludac i prsa, oteavajui mu disanje.
Odupro se porivu da pogleda iza leda.
"Jeste li ovdje, oe Shaw? Prijem."
"Da, da!" viknuo je. "to si doznao?" Nije dobio odgovor, pa
se sjetio da nije pritisnuo dugme za odailjanje. "Ovdje sam," rekao
je mirnije. "to si doznao? Prijem."
"Taj ovjek, Victor Parrish; prema CenKomu je postojao
ovjek s tim imenom, ali ivio je prije mnogo vremena. Prije stotinu i
ezdeset godina. To sigurno nije osoba koja vas zanima? Prijem."
Usta su mu se osuila i s naporom je uspio progovoriti: "to
se s njime dogodilo? Prijem."
"Poginuo je u traginim okolnostima, Oe. Na ekspediciji na
Mars, 2298. godine. Putovanje je preivio samo jedan lan posade.
Prijem."
Otac Shaw je poeo drhtati. Brat James je govorio istinu...
Pritisnuo je dugme za odailjanje. "Ovo je vrlo vano, brate
Robert. Pozorno me sluaj. Odmah pozovi Oca Massiea. Imam vanu
poruku za njega..." Srce mu je zadrhtalo kad se pred njim odjednom
stvorila ruka, uhvatila ga za runi zglob i podigla mu ruku s dugmeta
za odailjanje. Okrenuo se. Brat James je stajao nad njim i smijao se.
To je nemogue! Nije ga uo kako ulazi. "Kako...? Kako...?"
"itavo vrijeme sam ovdje," ree Milo. "Uao sam kad je
telefonist izaao."
"Oe Shaw? ujete li me? Prijem."
"Ali... otiao si razgledati letjelicu..." promuca Otac Shaw.
inilo mu se da mu kosti u runom zglobu pucaju. Brat James se i
dalje smijao.
"Odustao sam. Rekao sam da sam zabrinut za vae zdravlje.
Putovanje dovde je za vas bilo pravi komar, pa se bojim da bi se
stanje moglo... pogorati."
Otac Shaw je odmah shvatio njegove namjere. "Namjerava
me... ubiti?"
"Ne, naravno da ne. Zasad to jo nije potrebno."
"Oe Shaw? Javite se, Oe Shaw. Prijem."
"Naem prijatelju s Belvederea ete rei," nastavi Milo, "da
95
poruka za oca Massieu glasi: Misija je do sada, s Bojom pomoi,
protekla uspjeno, i nema razloga za sumnju da e i dalje tei s
jednakim uspjehom. Radujete se provoenju Bojeg djela na Zemlji.
Prijem i izlaz." Pustio mu je ruku. "Hajde."
Otac Shaw je pritisnuo dugme za odailjanje i ponovio
Milove rijei. Milo mu je ponovno zgrabio ruku i povukao je s
dugmeta. "Dobro," ree brat James. "Vrijeme je da se vratimo u nae
sobe. Djelujete umorno. Morate se odmoriti."
16
Jean-Paul je bio svjestan da e proi jo mnogo vremena prije
negoli pone uivati ronei, ako se uope ikada na to navikne. Ayla
je pod morskom povrinom bila u svome elementu. Nain kako se
kretala otkrivao je njeno oduevljenje tom sredinom, ali njemu je to
sve bilo strano. Prije pada Lorda Montcalma nikada nije bio u moru.
Ispod njegove povrine osjeao se jo gore. Na prvom se ronjenju
neprestano morao boriti protiv navale panike.
Jedan od brojnih problema bio je osjeaj klaustrofobije koji
ga je stalno pratio. Glavni razlog tome bio je respirator, ureaj koji
mu je tjerao zrak u plua pod tlakom jednakim okolnome. Spoznaja
da svaki njegov udah njegov ivot ovise o tom malom dijelu
opreme duboko ga je uznemiravala. Drugi problem bila je smanjena
vidljivost. ak i ovdje blizu obale, gdje je voda bila neobino bistra,
Jean-Paulovo vidno polje je brzo prekidala mutna zavjesa.
Povremeno je u daljini ugledao neku nejasnu sjenu, a kako mu je
Ayla rekla da manji morski psi ponekad prou kroz metalne mree u
zatitnom zidu, nije se mogao opustiti.
Ayla je doplivala pred njega i dala mu znak da je vrijeme za
povratak. Jean-Paulu je laknulo. Dok je plivao pokraj nje, osjeao se
dovoljno sigurnim da bi mogao uivati u njenim elegantnim
pokretima. Bio je ve svjestan da je ludo zaljubljen u tu enu. Bio je
potpuno opinjen njome. Pomislio je koliko bi mu se ideja da bi
mogao voditi ljubav sa zemljankom, a kamoli zaljubiti se u nju, jo
nedavno inila groznom. Kako brzo blijede ivotni stavovi...
96
Vratili su se u plitke vode gdje je mogao stajati. JeanPaul je
bio presretan to moe skinuti respirator i masku koja mu je stiskala
lice. Svukao je peraje i prebacio ih preko ramena. Nasmijao se Ayli.
"Dakle, kakva je presuda?"
Napravila je grimasu. "Jo uvijek pliva kao pijana kornjaa,
ali popravlja se."
"Znai li to da ti se sutra mogu pridruiti na izletu s druge
strane zida?"
"Bilo bi mi drae da si iskusniji, ali pretpostavljam da
moe."
Krenuli su polako prema obali. Morski ljudi se i dalje nisu
pojavljivah, ah Ayla i njeni prijatelji su redovito odlazili na mjesto
sastanaka nadajui se da e se ipak vratiti. Haddon je, naravno,
strogo zabranio Ayh da ode u podmornici do potonulog naselja im
je doznao za njen plan.
"O-oo." Ayla se zaustavila i zagledala prema obah podigavi
ruku nad oi kako bi ih zaklonila od sunca. JeanPaul je pogledao u
istom smjeru. Na plai ih je ekao Kell, a iza njega je stajalo troje
ljudi koje nije poznavao.
"to je?" upita je kad su krenuh dalje.
"Banksova derita. Mala horda Jelkera Banksa. Samo nam je
to trebalo."
Bila su to dva mukarca i ena. Procijenio je da su ena i
jedan od mukaraca stari dvadesetak godina, dok je drugi mukarac
dosegao maksimalnu tjelesnu starost, pa je mogao biti bilo koje dobi
izmeu tridesetpet i dvjestopet godina. Upravo je on prvi progovorio
kad su Ayla i JeanPaul izali na obalu. Podrugljivo je rekao: "Dakle,
istina je. Ayla Haddon se spetljala s Nebeskim ovjekom. Ki
jednoga iz nae vladajue estorice izabrala je naeg neprijatelja za
ljubavnika."
Ayla ga je ljutito pogledala, ali nije odgovorila. Kell koji joj
je priao da joj pomogne svui ronilako odijelo takoer je djelovao
ljutito, premda Jean-Paul nije bio siguran prema kome je ta ljutnja
usmjerena. Jean-Paul je odluio da je i njemu najbolje utjeti dok ne
vidi razvoj situacije. Raskopao je ronilako odijelo i s olakanjem
spustio teke boce za zrak na pijesak.
97
"To je sramota i uvreda tvome narodu," ree djevojka.
"Usuuje se lei u krevet s nekim tko je pokuao pokoriti Palmiru."
Ayla to vie nije mogla preutjeti. Pogledala je djevojku i
ljutito joj rekla: "Suzdri se od prljavih rijei, Joy! Vrlo dobro zna
da je vijee izglasalo amnestiju za Nebeske ljude!"
"Nisu se svi u vijeu s time sloili, Ayla. Na otac, na
primjer," nastavi stariji mukarac.
Ayla se okrenula prema njemu. "Naravno da se on nije sloio,
Bron. Sve to moj otac predloi, tvoj otac automatski odbije, bez
obzira na to o emu se radi."
"Na otac nije izdajica," ree Joy.
"eli li rei da moj otac jest?" hladno upita Ayla.
"Da," ree mlai mukarac. "Prodao nas je svemircima."
"To je glupost i toga si i sam svjestan!" bijesno povie Ayla.
"Svemirci nam dolaze pomoi!"
"Pomoi e nam vratiti se u kameno doba," kae Bron.
"Zato jednostavno ne zautite," ree Kell, napokon se
pridruivi svai.
"Hoe li nas pokuati na to prisiliti?" upita Bron i prie mu
korak blie.
"Naravno da hou," odgovori Kell, takoer krenuvi naprijed.
"Nemoj, Kell," ree Ayla uz uzdah. "Ne isplati se. To je
upravo ono to oni ele. Izazivanje sukoba je neto to su nauili od
oca. To im je jedino zadovoljstvo. Doi, idemo."
Krenula je niz plau, nosei opremu. Kell je nakon trenutka
oklijevanja pourio za njom. Jean-Paul je pokupio svoju opremu,
kimnuo Banksovima u znak pozdrava i krenuo za njima.
"Zbogom, Nebeski ovjee," dovikne mu Bron. "Vidjet emo
se kasnije." Smisao njegovih rijei bio je jasan.
"Boe, kako ih mrzim," promrmlja Ayla kad ju je Jean-Paul
sustigao. "Kako se usuuju tako govoriti o mome ocu!"
"Trebala si me pustiti da opalim Brona," ree Kell osvrui se
preko ramena.
"Ne, tono je ono to sam ti rekla. Zapoinjanje tunjave je
upravo ono to ele. Prokleti Jelker i njegov pokret. Svakog dana
stjee sve vie pristalica. Svi govore da ne smijemo vjerovati
98
svemircima."
"Ne moramo dugo ekati da shvate kako su u krivu,"
napomene Jean-Paul. "Svemirci stiu za tjedan dana."
"Da," kimne Ayla. "A tad e se itava gomila ljudi morati
ispriati tati."
Jean-Paul je pomogao Ayli i Kellu odnijeti ronilaku opremu
u spremite, a potom se uputio u bolnicu. Ayla ga je kao i obino
pitala eli U da poe s njim, ali on joj je zahvalio i rekao da ne treba.
Bila je to njegova odgovornost, a osim toga nije elio da ona vidi
rtve poara. Znao kakav e to trag ostaviti na njoj.
Kad se pribliio bolnici, vidio je da pred njenim ulazom stoji
skupina ljudi. Svi su se okrenuli prema njemu kad je jedan od njih
pokazao u njegovom smijem, pa je zakljuio da oito ekaju njega.
Bili su to preivjeli s Lorda Montcalma. "Jean-Paul, moramo s
tobom razgovarati," ree jedan mukarac kad im je Jean-Paul priao.
Nabrojao ih je osmero. Pet mukaraca i tri ene.
"Oito," odgovori Jean-Paul. "O emu?" Pokuavao se sjetiti
njihovih imena. Te je ljude upoznao tek nakon tragedije. Svi njegovi
prijatelji i poznanici poginuli su u nesrei.
"O tvojim planovima," ree drugi mukarac.
Jean-Paul se zbunio. "Mojim planovima?" ponovi.
"Ti si na voa. Tvoja je odgovornost poduzeti neto po
pitanju nae situacije," povie ena. Jean-Paulu se inilo da joj je ime
Charlotte, ali nije bio siguran.
"Nae situacije," ponovio je zbunjeno. "to to tono znai?"
Ljudi su izmijenili zabrinute poglede. ovjek koji je prvi
progovorio, a Jean-Paul se u meuvremenu sjetio da mu je ime
Phillippe, ree: "Zarobljeni smo ovdje s tim prokletim crvima.
Koliko jo moramo podnositi takvo ponienje? Mora neto
poduzeti!"
Jean-Paul se umalo nasmijao. Kad se suzdrao od takve
reakcije, poeo je osjeati ljutnju. Ti ljudi njegov narod nisu
nita bolji od Banksove trojke koju je ranije sreo. "to oekujete da
uinim?" upita ogoreno. "Da arolijom stvorim novog Nebeskog
Gospodara?"
"Oekujemo da smisli plan kako emo zavladati crvima,"
99
ree Phillippe. "To je tvoja dunost kao naega voe."
Jean-Paul je jedva obuzdavao bijes. Polako ree: "Nije, jer
kao prvo, ja vie nisam va voa. Osim toga, vjerujem da tim...
crvima, kako ih zovete, dugujemo nau iskrenu zahvalnost."
"Zahvalnost!" povie Phillippe. "Sruili su nas! Pobili su
veinu naih ljudi!"
"Namjeravah smo ih bombama prisiliti na predaju, oteti im
hranu i druge zalihe. Imah su se pravo braniti. Nakon toga su nam
pruili gostoprimstvo i ponudili nam hranu i zaklon. Imamo potpunu
slobodu u njihovom gradu. Najbolji plan bio bi uklopiti se u njihovu
zajednicu; postati dio nje."
"Ali mi smo Nebeski ljudi?" pobunio se Raphael.
"Bili smo Nebeski ljudi," ispravi ga Jean-Paul. "Teko je biti
Nebeski narod bez letjelice, pa smo stoga sada crvi."
"Ne, nikad! Nikad!" povikali su jednoglasno.
"Ja sam spreman nazvati se crvom," odluno ree Jean-Paul.
"Savjetujem vam da se i vi na to priviknete."
Na trenutak su svi nijemo zurili u njega, a iz oiju im je
izbijalo neprijateljstvo. ena ijeg se imena nije mogao sjetiti
nakraju ree: "Pria se da si se spetljao sa zemljanskom kurvom. Sad
vjerujem u to."
Njene rijei su ga razljutile. Drhtao je od bijesa i trudio se
suzbiti poriv da ih sve napadne akama. Kad je ponovno stekao
kontrolu nad sobom, rekao je najmirnije to je mogao: "Nije me briga
to mislite o meni, ah morate mi vjerovati kad vam kaem da se
morate ih prilagoditi ili nestati. A sad me ispriajte, jer imam
obaveza u bolnici." Probio se kroz malu skupinu, upotrijebivi malo
vie sile nego je trebalo, i popeo se drvenim stubama prema vratima.
Kad je stigao do vrha uo je kako mu jedan mukarac dovikuje:
"Izdajico!"
"Siroti Jean-Paul," ree Ayla gladei mu elo. "Stvarno su te
uzrujali."
"Razljutili su me. Moj vlastiti narod. Kako mogu biti tako
glupi? Kog vraga misle da mogu uiniti? Stvoriti tajnu vojsku i silom
preuzeti Palmini?"
"Malo ih je."
100
"Znam." Uzdahnuo je. "Ali ipak ih je dovoljno da izazovu
nevolje. Morat u o tome razgovarati s tvojim ocem. Trebao bi
urediti da ih neprestano motre."
"To je uinjeno. Svi Nebeski ljudi imaju promatrae."
Podigao je obrve. "Zaista? Tko motri na mene?"
"Ja," odgovorila je i poljubila ga, gurnuvi mu jezik duboko u
usta.
"Svoju si dunost shvatila vrlo ozbiljno," ree joj kad je
doao do daha. "Obavlja je uzorno."
"Misli li da bih otila s tobom u krevet da to nije bilo zbog
osjeaja graanske dunosti?" upita zaigrano.
"Ne, naravno da ne bi. to se tebe tie, to uope nije seks, ve
se samo radi o tome da si odani graanin."
Nasmijala se. "Dakle, nazvali su me zemljanskom kurvom,
zar ne?"
"Da," potvrdio je tmurno.
"Nikad mi ranije nisu rekli da sam kurva. Svia mi se to.
Zamisao da sam Jean-Paulova kurva..."
Okrenuo je glavu i mrko je pogledao. Isplazila mu je jezik.
"Smijena si," ree joj strogo.
"Zaista?" upita. Sjela je i nagnula se prema njegovim
preponama. Osjetio je kako ga njene usne obavijaju, osjetio je
vlanost njenih usta.
"Nemoj..." neuvjerljivo je zastenjao. "Vrijeme je za
spavanje."
Na njegovo olakanje, nije ga posluala. Njegovo uzbuenje
je raslo. Uskoro je Ayla ponovno sjela. "Ne smijemo probuditi tvog
oca..." pobunio se jo neuvjerljivije.
"Neemo," uzvrati Ayla, prebaci jednu nogu preko njega i
polako se spusti na njega. "Iscrpljen se vratio s mjesta gdje e
svemirci sletjeti. Noas ga nita ne moe probuditi."
Jean-Paul vie nije razmiljao o Aylinom ocu. Tiho je
zastenjao. Ayla ga je promatrala, prepredeno se smijeei. "Jesam li
jo uvijek smijena?"
Nije mogao odgovoriti. Ponovno mu je isplazila jezik i
polako svinula leda u luk. Zastenjao je od zadovoljstva. Dok ju je
101
tako promatrao, upijajui joj tijelo oima, i ispunjen vatrenom
mjeavinom ljubavi i poude, odjednom je shvatio da postoje trenuci
poput ovog, zbog kojih je vrijedno ivjeti. Unato svoj krvi, boli i
smrti, ovo je ivotu davalo smisao. Posegnuo je rukom i stisnuo joj
dojku. "Volim te Ayla... Boe, kako te volim."
"Ayla, moe U mi, molim te, maknuti lakat s lica," rekao je
nestrpljivo.
"Oprosti," promrmljala je i pomaknula se. U kuglastoj tlanoj
komori male podmornice bilo je prilino tijesno. Jean-Paul i Ayla su
sjedili stisnuti iza Kella koji je upravljao. S obzirom da im se
pridruio Jean-Paul, za Juli ovaj put nije bilo mjesta, pa je
nezadovoljno pristala ostati na obali.
"Moram priznati da sam zadivljen ovim vozilom. Je li
sastavljeno kod vas, u Palmiri?" upita.
"Ne ba. Obje nae podmornice potjeu iz potopljenog
japanskog naselja. Dobili smo ih dio po dio i sami sastavili. Neke
dijelove smo sami proizveli, ali sva elektronika pronaena je u
naselju. Upravo je zato vano da ne izgubimo vezu s morskim
ljudima."
"Jesmo U jo daleko."
Ayla je provirila preko Kellovog ramena i pogledala kroz
jedan od prozoria. "Nismo," odgovori. "Stii emo za otprilike pet
minuta. Je li tako, Kell?"
"Da." Kell je zvuao uvrijeeno. I on je bio jedan od onih koji
nisu bili zadovoljni Jean-Paulovim prisustvom u podmornici.
Jean-Paul se jo jednom bezuspjeno pokuao udobnije
namjestiti. "Zrak postaje ustajao, ih mi se to samo ini?" pitao je.
"Ugljik dioksid se nakuplja bre nego ga filter moe
uklanjati..." Pokazala je prema kvadratnom ureaju uvrenom na
zidu. "Dodat u zraku malo kisika."
Da bi dosegla cilindar s kisikom koji je stajao uz Jean-Paula,
morala se popeti preko njega, to je izazvalo mnogo intimnih dodira.
Kad su se nali licem u lice, JeanPaul joj se nasmijei i ree: "Noas
sam zahvaljujui tebi doivio religijsko iskustvo."
"Tako si to nazvao?" upita blago, ali istovremeno mu je
treptajem oka iskazala svoje neslaganje. Shvatio je da ne eli to
102
spominjati pred Kellom. Razumio je i kimnuo. Uspjela je dosegnuti
ventil na boci s kisikom i ispustiti malo plina. Jean-Paul je odmah
primijetio razliku.
"Stigli smo," izjavi Kell i povue dvije poluge. Podmornica je
poela tonuti, pa je Jean-Paul pretpostavio da je time pustio vodu u
komore za kontrolu plovnosti. Ayla je otvorila vrata koja su vodila u
ronilaku komoru. "Doi, moramo se obui."
Provukao se za njom u komoru koja je takoer bila kruna i
navukao na sebe ronilako odijelo. Ayla mu je objasnila da je ovdje u
dubokoj vodi mnogo hladnije. Osjetili su slabi udarac, to je znailo
da se podmornica spustila na dno. Kell im se pridruio u stranjoj
komori i zatvorio za sobom vrata. Kad su bih opremljeni i kad su se
uvjerili da respiratori ispravno rade, Kell je okrenuo ruku na zidu pa
je u komoru poela navirati voda.
Jean-Paul se uznemirio kad mu se voda podigla iznad glave.
Osjeaj klaustrofobije bio je jai nego ikad. Kad se komora napokon
napunila, Kell otvori gornja vrataca. Pokupio je podvodnu puku i
isplivao. Ayla dade JeanPaulu znak neka izae. Uzeo je oruje i
poao za Kellom.
Izaao je iz podmornice i osvrnuo se uokolo. Podmornica je
mirno poivala na pjeanom dnu, a oko nje su se irili ogranci
koraljnog grebena i lelujava morska vegetacija. Svjetlost je ovdje
bila slabija nego na prethodnim ronjenjima, pa mu se vidnom polje
jo vie smanjilo. Ona mutna zavjesa inila se mnogo bliom...
vre je primio oruje, nadajui se da e mu ono uliti barem
malo samopouzdanja. Nije imao podvodnu puku, ve spravu koju je
Ayla zvala udarnim tapom. Sastojala se od drvenog tapa dugakog
sedamdesetak centimetara, s drkom na jednom kraju i metalnim
valjkom na suprotnome. Valjak je sadrao eksplozivni naboj. Trebao
ga je samo zabosti u ono to eli ubiti, i naboj bi automatski prasnuo.
Ayla ga je uvjeravala da je udar dovoljan da uniti ivani sustav
najveeg morskog psa. Jean-Paulu se nije sviala zamisao da se nae
samo metar udaljen ni od najmanjeg morskog psa. Drugi nedostatak
udarnog tapa bio je da se mogao upotrijebiti samo jednom.
Ayla im se pridruila i pokazala Jean-Paulu smjer iz kojeg su
trebali stii morski ljudi. Ona nije bila naoruana. Dala im je znak
103
neka ostanu kraj podmornice i otplivala desetak metara dalje, te se
zaustavila i ostala tako ekati.
Jean-Paul se potajno nadao da e dananje putovanje proi
bezupjeno. Morski ljudi su mu se, prema Aylinom opisu, inili vrlo
odbojnima, premda su, navodno, prema ljudima bili miroljubivi.
Pogledao je na sat. Mogu ekati najvie etrdesetpet minuta, a tada
e im istei zalihe zraka.
Uskoro se Jean-Paul zasitio plivanja u malim krugovima, pa
je rukama dao Kellu znak da e pogledati oblinji koraljni greben.
Kell mu je dao znak koji je Jean-Paul protumaio kao 'uvaj se'.
Greben se uzdizao dvadesetak metara nad pjeanim dnom.
Kad je stigao do njega, osvrnuo se nazad te pogledao Kella i
podmornicu, koji su mu se uinili neugodno dalekima. Potisnuo je
strah i posvetio panju malim stanovnicima koralja koji su plivali ili
plazili oko njega ribama arkih boja, rakovima... hobotnici koja je
mijenjala boju dok se kretala koraljnim grebenom da bi se stopila s
pozadinom razliitih boja.
Kad je stigao do vrha grebena, nestale su sve njegove misli o
moguim opasnostima. Zato se silno iznenadio kad se naao licem u
lice sa udovitem.
17
Stvorenje je plutalo nad koraljnim grebenom, na udaljenosti
od nepuna tri metra. Jean-Paul je protrnuo. Nije mogao procijeniti je
U i ono iznenaeno to njega vidi; izraz lica mu je bilo nemogue
protumaiti. Bilo je visoko oko dva metra, ali se zbog bodljikavih
peraja na vrhu glave doimalo viim. Bilo je ovjekolikog izgleda, a
tijelo su mu pokrivale krute, kotane krljuti plavkasto-sive boje. Oi
su mu bile okrugle, poput ribljih, usta izrazito iroka. Nije imalo
nosa. Noni prsti su mu zavravah dugakim kandama, i spajale su
ih plivajue opne. Njegove velike ruke takoer su imale plivajue
opne i kande, a s vanjske strane svakog runog zgloba i lakta virile
su zastraujue bodlje.
Jean-Paul je najprije poelio pobjei, no pomislio je da je to
104
sigurno jedan od Aylinih nestalih morskih ljudi. Jedan od njenih
miroljubivih morskih ljudi. Nije elio upropastiti Aylin pohod
otjeravi joj stvorenje, pa je odluio podignuti ruku, nadajui se da je
to univerzalni znak mira. Okrugle, bezizraajne oi su ga i dalje
promatrale. Stvorenje nije pokazalo nikakvu namjeru da ponovi
njegov znak. Jean-Paul se pitao treba li mu se primaknuti, kad ga je
neto grubo gurnulo u stranu...
Bio je to Kell. Crni mladi je poput torpeda jurio kroz vodu
prema morskom stvoru. Jean-Paul je zbunjeno promatrao kako Kell
podie podvodnu puku i gaa stvorenje. Harpun ga je poprilinom
snagom pogodio usred prsa, ah nije se probio kroz krljuti, ve se
jednostavno odbio.
Kell se poeo okretati u oitoj namjeri da izbjegne stvorenje,
ali ono je odjednom jurnulo. Bilo je toliko brzo da Jean-Paul nije ni
vidio to se dogodilo, a Kell je ve beivotno plutao, dok mu se oko
tijela irio crni oblak nekih niti. Kad se Kell polako prevrnuo u vodi,
Jean-Paul je shvatio to su te niti i odakle dolaze. Kellov trbuh je bio
razderan. Duboka posjekotina protezala mu se od jednog do drugog
boka.
Nije imao vremena za zgraanje. Stvorenje je ve krenulo
prema njemu. Naslijepo je zamahnuo udarnim tapom. Rukom mu se
razlio udarni val i zauo je priguen udar. Oajniki je mahao
nogama i plivao unazad, trudei se vidjeti neto kroz oblak mjehuria
koji su mu zaklanjali pogled, i svjestan da svakog trena moe osjetiti
kande kako deru njegovo ronilako odijelo i meso. Iskoristio je
jedini naboj u udarnom tapu, ali jo uvijek ga je drao pred sobom u
nadi da e mu pruiti zatitu. Na lijevoj je potkoljenici imao uvren
no, ali znao je da njime ne moe probiti krutu krljut...
Pokuao je kriknuti kroz respirator kad ga je neija ruka
uhvatila za rame. Bila je to Ayla. Pomagala mu je pobjei. Slijedio je
njen primjer i potrudio se plivati to mirnije i pravilnije, te je odmah
plivao bre. Primijetio je kako se u oblaku mjehuria neto divlje i
nekoordinirano bacaka. Udarni tap je djelovao; ivani sustav
morskog stvorenja oito je bio potpuno potresen.
inilo mu se da povratak do podmornice traje beskrajno
dugo. Neprestano se uznemireno ogledavao, oekujui da e se pred
105
njim stvoriti druga stvorenja. Ali povratak je proao bez incidenata.
Ayla mu je dala znak neka prvi ude u podmornicu. Nije ga trebalo
dugo uvjeravati. Jo jednom je pogledao greben i provukao se kroz
vrataca, udarivi usput bocama o njihov rub. im je nogama
dotaknuo dno komore za njim se provukla Ayla. Zatvorila je vrata i
povukla polugu. Razina vode je odmah poela padati.
Kad im se voda spustila do struka Jean-Paul je postao
svjestan tupe boli u uima i sinusima, ah jedino o emu je mogao
razmiljati bilo je ono to se dogodilo Kellu.
im je Ayla skinula masku i ispustila respirator, uhvatio ju je
za ramena i povikao: "to se dogodilo?! Zato ga je Kell napao?
Mislio sam da su bezopasni!"
Ayla je drhtala i suze su joj se slijevale niz lice. Najprije nije
mogla izustiti ni rijei, a tada mu izmeu jecaja ree: "To... nije...
jedan od naih. Prevelik je... drugaijih ara. Nai su morski ljudi...
imali... prugasta tijela. Kell... je... vidio..." Nije mogla nastaviti.
Pokrila je lice rukama i briznula u pla. Jean-Paul ju je privio uz
sebe, elei je utjeiti. Odjednom je shvatio. Kell mu je spasio ivot.
Po cijenu vlastitoga...
"Ayla, hajdemo... Krenimo prije nego se pojave drugi
stvorovi. Otvori prolaz u prednju kabinu."
Zatresla je glavom. "Ne mogu..." proape. "Tlak se mora
polako smanjivati... inae emo dobiti dekompresionu bolest... mora
se smanjiti na normalni tlak... na jednu atmosferu."
"Koliko e to potrajati?" upita.
"Petnaest do dvadeset minuta."
"Oh, krasno."
Odjednom je podmornicom odjeknuo snani udarac po
vanjskoj oplati. Ayla je s bolesnom nadom u oima pogledala Jean-
Paula. "Kell! To je Kell! Nije mrtav, nego samo ozlijeen! eli ui!"
"Ne moe biti on," odluno ree Jean-Paul. Jo uvijek mu je
pred oima titrala slika teke rane na Kellovom trbuhu, i blijedih
crijeva rasutih po tamnom oblaku krvi.
"To je on!" Oslobodila se iz njegovog stiska i zgrabila
respirator.
"to to radi?" povie Jean-Paul.
106
"Idem van. Kellu treba pomo. Ozlijeen je!"
Ponovno ju je uhvatio i stresao. "Ayla, sluaj me. To ne moe
biti Kell! On je mrtav!"
Pokuala se osloboditi. "Ne, nije! Pusti me! On me treba... Ne
mora ii sa mnom..."
Odjeknuo je jo jedan udarac, ovaj puta glasnije. Neto je
zakripalo, te se podmornica nagnula. Ayla se smirila i zagledala mu
se u oi. "To sasvim sigurno nije Kell,"
ree Jean-Paul. "To mora biti onaj stvor, ili netko slian
njemu."
Kimnula je i proaptala: "Da."
kripa se nastavila. "ini se da si netko pokuava progristi
prolaz kroz oplatu," ree Jean-Paul glasom koji je trebao zvuati
aljivo, ali nije uspio. Prisjetio se golemih ralja.
"Mogu probiti jedino vanjsku oplatu, jer ona je prilino
slaba," uzvrati Ayla. "Ali nemaju izgleda proi kroz stijenku tlane
komore."
kripu su ponovno zamijenili udarci. Podmornica se zatresla.
Ayla mu prie i vrsto ga zagrli. "Ne djeluje ba uvjerena u to," ree
uzvrativi joj zagrljaj.
"Ne, sigurna sam. Ovdje nam se nita ne moe dogoditi, ali
brine me teta koju mogu nanijeti izloenim dijelovima podmornice
kablovima, elisama, kormilu... Mogli bi potpuno onesposobiti
podmornicu."
"Tako," polako ree Jean-Paul. "Znai da emo morati birati
izmeu izlaska van s opremom ili sjedenja u podmornici dok ne
umremo od pomankanja kisika."
"Moda ipak ne doe do toga. Ako se ne vratimo na vrijeme,
Juli e oglasiti uzbunu i doi e nas potraiti s drugom
podmornicom."
"Kad e to biti?"
"Za najmanje dva sata." Pogledala je barometar na zidu. "Za
desetak minuta moi emo ui u prednji dio..."
inilo im se da tih deset minuta traje itavu vjenost. Stajali
su zagrljeni dok se podmornica sve jae naginjala uz zvukove
stranog razaranja. Jean-Paul se bojao da e do trenutka kad napokon
107
dou u upravljaki dio, od podmornice ostati samo dvije kuglaste
tlane komore.
Ayla je konano izjavila da se tlak u komori spustio na jednu
atmosferu. Otvorila je kruna vrata i provukla se u prednji dio. Sjela
je na pilotsku fotelju i pregledala instrumentalnu plou. "Dakle, jo
uvijek imamo energije. To je ve neto."
Klekunuo je iza nje i provirio joj preko ramena. "Vidi li
togod vani?"
"Jo ne." Preklopila je niz prekidaa, te se zauo um elisa.
Ayla je povukla poluge za pranjenje vode iz komora za reguliranje
plovnosti. Podmornica se poela podizati i istovremeno naginjati na
jednu stranu. Odjeknuo je jo jedan snaan udarac po oplati, praen
ve poznatim zvukom trganja metala. "Mir, mir," promrmlja Jean-
Paul.
"Probili su jednu komoru za reguliranje plovnosti," ree Ayla.
"Stranju. Srea da su samo nju."
"Zasad." Jean Paul se zagledao kroz prozori na bonom
zidu. Nita nije vidio; elise su s morskog dna podizale previe
pijeska. Ali vidio je neto to nije elio vidjeti lice priljubljeno uz
staklo. Bilo je to lice stvorenja kakvog je ranije vidio, ali ovo mu je
bio mnogo blie. "Isuse," vikne.
Neto je ponovno udarilo po boku. Ayla ree: "Oo, vie ih je
od jednoga. Sigurno su ih privukle vibracije to ih je isputao onaj
kojeg si pogodio dok je umirao." Stvorenje se privilo uz prednji kraj
podmornice i pokuavalo je bodljom na runom zglobu razbiti staklo
na jednom od prozoria. Njegov je tupi pogled itavo vrijeme bio
ukopan na njih dvoje. Jean-Paul se pitao koliko e staklo jo izdrati.
Milo je otkljuao vrata i irom ih otvorio. Razoarao se to
Shan nije nita poduzeo; nije ga pokuao udariti stolcem, nije mu
postavio nikakve zamke, nita. Mirno je leao na krevetu s rukama
prekrienim iza glave. Nije pokazivao ni znakove bijesa. ak je
djelovao kao da se dosauje. Bila je to samo poza, ali Milu je
jednako smetala. Ionako je itav dan bio loe volje.
"Ovo ti nije slino, Minervane," ree mrko. "Zar si ve
odustao?"
Shan ga pogleda. "Neu vie igrati tvoje igre, Milo."
108
"Nee? Ne..." Milo zatrese glavom. "Ja odluujem kad su
igre gotove, a ne ti."
"Kako god ti kae, Milo." Ponovno se zagledao u strop. Milo
je priao krevetu i pogledao ga.
"Moda bih ti mogao slomiti ruku. Za zabavu."
"Zna da te ne mogu sprijeiti."
"Da. Ali to je dosadno. Moda bi lomljenje Tyrine ruke bilo
zabavnije."
Znao je da e tako izmamiti reakciju. Shan se naglo okrenuo
prema njemu, a oi su mu se suzile od bijesa. Meutim, utio je i
dalje.
"Zar te ne zanima kakvog je zdravlja?" upita Milo. "Pa prolo
je tri dana od mog posljednjeg posjeta. Za to joj se vrijeme svata
moglo dogoditi. Zna kakav sam."
Shan vie nije mogao izdrati. "Kako... kako joj je?"
Milo se nasmijao. "On, kao i obino. Ima par svjeih modrica
i posjekotina, ali nita ozbiljno." Sa zadovoljstvom je promatrao
Shanovu nesvjesnu grimasu. "U svakom sluaju, postaje bolja u
krevetu. Dosjetila se najrazliitijim domiljatim trikovima da me
zadovolji. Nada se da u je, bude li suraivala umjesto opirala se,
rjee kanjavati. Ostavljam je u uvjerenju da joj plan djeluje... za
sada."
Na Shanovom se izrazu lica ogledala ista mrnja. "Ostavi je
na miru, odvratni gade!" povikao je. "Ili u te ubiti! Obeajem ti da
u te jednog dana ubiti!"
"Tako treba," s odobravanjem ree Milo. "Ve sam poeo
vjerovati da si postao dosadan."
Shan je skoio s kreveta i zgrabio Mila za vrat. Milo se
nasmijao, lako se oslobodio njegovih ruku i udario ga akom u usta.
Shan se sruio nazad na krevet, a iz rasjeene usnice mu je potekla
krv. "Zar je to nain kako se ponaa minervanski mukarac?" upita
Milo podrugljivo. Uivao je i njegovo je loe raspoloenje blijedilo.
Povod loem rasploenju bio je opet onaj prokleti san. O
Mirandi, njegovom enskom klonu, i posljednjoj noi koju su
zajedno proveli na njegovom imanju prije mnogo, mnogo godina.
Znao je da rulja dolazi i rekao joj neka se pripremi za skori odlazak.
109
Nije mogao vjerovati kad je odbila poi s njime, ali tada je sve izalo
na vidjelo; pokazala je svoje prave osjeaje prema njemu. "... Zar ne
vidi kakav si postao? Ljudska linost je splet bezbrojnih sloenih i
istananih biolokih procesa koje znanost nikad nee u potpunosti
upoznati. Ne moe tek tako izrezati velike dijelove sustava kao
to su ih genenjeri izrezali tebi a da pritom ne uniti neto
vitalno... Da, da, upravo tako. Na neki si se nain ubio, Milo. To je,
zapravo, ironino. Uloio si toliki novac da bi postao supermen, a u
stvari si poinio svojevrsno samoubojstvo. Hoda svijetom mislei da
si besmrtan, a u dui si zapravo mrtav i napola izjeden od crva."
San je bio nevjerojatno vjeran. Svaki detalj bio je kristalno
jasan, a stoljea koja su ga dijelila od te noi kao da su jednostavno
izbrisana. Pred njim je stajala Miranda, odjevena u muki sako i
hlae, a lice joj se iskrivilo od ljutnje i prezira. Najvie ga je
povrijedio upravo taj prezir. Prezir u njenim posljednjim rijeima kad
ju je jo jednom pitao hoe li se predomisliti i pobjei s njime. "Ne,
Milo. Ne mogu vie izdrati kraj tebe. Nije to samo tvoja
promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljanja' su te
pokvarila na nekoj istananoj razini. Kad kaem da si mi fiziki
odbojan, ja to zaista mislim, i to sa svakom tvojom stanicom u mome
tijelu."
Te su joj rijei odredile sudbinu. Pokvario joj je letjelicu i iz
vlastite letjelice promatrao sa sigurne udaljenosti kako je rulja trga na
komade na krovu njihove kue.
Nasmijao se omamljenom Shanu. Moda bi mu ipak mogao
slomiti ruku...
"Milo..."
"Ne sad, Ashley. Zaposlen sam."
"Vano je. Pronali smo Shangri La."
18
Ayla je ispruila lankovitu, metalnu ruku najdalje to je
mogla, okrenula je i sklopila hvataljke oko podlaktice morskog
stvorenja. Hvataljke su se arile duboko u njegovo meso i postigle
110
ono to je Ayla htjela. Stvorenje je pustilo podmornicu i odgurnulo
se daleko od nje. Bilo je snano i umalo se oslobodilo iz hvataljke, ah
ipak nije uspjelo. Ayla je opet ispruila mehaniku ruku i aktivirala
drugu ruku na ijem je kraju bio stroj za zavarivanje. Sve je bilo brzo
gotovo. Ispustila je mrtvo stvorenje i ono je polako potonulo.
Podmornica se istovremeno poela dizati, ah zvukovi trganja metala
dah su im na znanje da su druga stvorenja jo uvijek uz njih.
"Pogledaj," ree Jean-Paul pokazujui joj preko ramena.
"Dolazi ih jo!" Preko grebena im se pribliavalo vie od deset
morskih ljudi. Ayla je okrenula podmornicu i punom snagom
pokrenula elise. "Tko su oni?"
"Ne znam... genetski proizvedeni morski ljudi kao i Tigrovo
pleme, ali druge vrste, ili izvedbe. Moda ih je proizvela druga
Tvrtka. Ili su moda mutirali. Na to me Tigar upozoravao i zbog toga
je imao one oiljke. Ovi su stvorovi upali na njegov teritorij.
Vjerojatno su doli iz dubljih podruja. Zato je traio oruje... a ja
sam ga iznevjerila."
"Nisi mogla znati."
"Znala sam da neto ne valja. Trebala sam uvjeriti Lylea i
tatu. Kell bi jo uvijek bio iv..."
Htio joj je rei da se ne smije optuivati, kad je odozgo
ponovno odjeknula kakofonija. "Jo uvijek imamo drutvo,"
promrmlja kad je buka utihnula. "to misli, hoemo li uspjeti?"
"Ovisi o tome kako e nai putnici napredovati u unitavanju
podmornice. Jo uvijek imamo energije, ali unite li kablove tad
smo... gotovi."
Jean-Paul je osjetio kako se podmornica odjednom nagnula.
Ayla pogleda instrumentalnu plou. "Potopljena je jo jedna komora
za regulaciju plovnosti. Ne moemo zadrati uzgon. Ukljuit u
gusjenice..."
Podmornica je jo jednom dodirnula dno. Trenutak kasnije
krenula je polako naprijed vozei se po gusjenicama. "To e nam
iscrpsti energetsku zalihu, ali nemamo drugog izbora."
"Koliko smo daleko od vanjskog zida?"
Povukla je prekida. Kabinom se razho glasni piskutavi zvuk.
"Transponderski signal s vrata u vanjskom zidu je jasan i glasan.
111
Tono su ispred nas, na udaljenosti manjoj od stotinu metara."
"to emo napraviti kad stignemo do njih?"
"Kako to misli? Proi emo kroz njih, naravno!"
"Da, a to je s putnikom kojeg vozimo na vrhu? I s drugima
koji nas shjede? Vjerojatno su neposredno iza nas."
Okrenula se i zagledala se u njega. "Ima pravo. Uope nisam
na to mislila."
"Potpuno te razumijem. Ni ja vie ne razmiljam razumno.
Ah to uope moemo poduzeti?"
"Pusti me da razmislim."
"Samo izvoli."
Vanjski zatitni zid uzdizao se tono pred njima. Ayla je
dovela podmornicu pred vrata i ondje zaustavila gusjenice. uli su
kako se neto kree vrhom podmornice. Slijepi je putnik jo uvijek
bio tamo. Oboje su se zamiljeno zagledali u teka vrata izgraena,
kao i zid, od guste eline mree i drveta. Jean-Paul upita: "Ima li
kakvu genijalnu ideju?"
"Ne bih je ba nazvala genijalnom, ali bolja i takva nego
nikakva."
"Umirem od elje da je ujem," ree on i istog trena poali
zbog izbora rijei.
Duboko je udahnula. "Kao to ve zna, vrata se automatski
podiu kad prime signal s podmornice. Pokazat u ti kako to tono
radi. Podii e vrata samo za nekoliko desetaka centimetara, tako da
pod njima bude upravo toliko prostora da se ja mogu provui, ali ne i
morski stvorovi. Naravno, neu moi ponijeti boce sa zrakom. to
misli?"
"Mislim da si imala pravo. Zamisao uope nije genijalna.
Dapae, suluda je."
"Nemamo drugog izbora. Nemamo vie ni mnogo vremena."
Shvatio je da ima pravo. "Ja u poi umjesto tebe," rekao je
napokon, i odmah poalio zbog toga.
"Ne budi smijean. Prevelik si, prespor, i pliva kao kamen.
Nikad nee stii do obale."
"Ima pravo," sloio se s olakanjem. "Kako e se provui
kraj ovog stvora ovdje, i drugih koji nas, bez sumnje, prate?"
112
"U komori je jo jedan udarni tap," odgovori kimnuvi
glavom prema komori.
"Samo jedan?"
"Bit e mi dovoljan. Faktor iznenaenja i sve to." Ustala je sa
sjedita i pokazala mu da zauzme njeno mjesto. Dok se provlaio
kraj nje, vrsto ju je zagrlio. Drhtala je. "Duboko udahni i brzo
plivaj," ree joj.
"Hou," sloila se. "Sjedni sada da ti pokaem kako se
otvaraju vrata."
Kad mu je i to objasnila, on ree: "Imam jo samo jedno
pitanje. to e biti sa mnom. Uklapa li se u tvoj plan moje mogue
preivljavanje?"
"Naravno, ludice. Mirno ovdje sjedi, zdrav i itav, dok se ne
vratim s pojaanjem. Imat e dovoljno zraka. Moram krenuti."
Poljubila ga je i nestala u ronilakoj komori. Zalupila je vrata i vrsto
ih zavila, te je Jean-Paul uskoro zauo kako u ronilaku komoru
navire voda. eludac mu se zgrio kad se sjetio to e uiniti. Napeto
je kroz prozori promatrao vrata, drei prst spreman iznad tipke s
oznakom 'gore'. Morao je to uiniti ispravno. Podigne li vrata
previsoko, Ayla e umrijeti; ne podigne li ih dovoljno, ishod e biti
isti. Napeto je sjedio i ekao njen znak da je komora puna i da ona
izlazi.
Zauo je udarac po stijenci komore. Pritisnuo je tipku. Isprva
se nita nije dogodilo, a tada su teka vrata zadrhtala i poela se
polako podizati. Pokretah su ih sustavi tekih protutega na suprotnoj
strani i snani elektrini motori. Zauo je podmukli udar koji je
odzvanjao tlanom komorom. Je li aktivirala udarni tap? Nadao se
da je tako. Ali gdje je, dovraga? Pogledao je vrata. Koliko su se ve
podigla? Trideset centimetara? Pola metra? Bilo je teko procijeniti...
Ayla se napokon pojavila u njegovom vidnom polju, divlje
maui nogama. Nije bila sama. Nadaleko iza nje plivalo je jedno
morsko udovite, a iza njega je slijedilo jo jedno. Tree joj se
pribliavalo s boka! Isuse! Plivaj! Plivaj! Shvatio je da se vrata jo
uvijek podiu. Podigao je prst s tipke 'gore' i pritisnuo tipku 'stoj'.
Ayla je stigla do vrata i upravo se provlaila ispod njih. Je li joj
ostavio dovoljno prostora, pitao se uasnuto? Tijelo joj je prolo
113
ispod vrata i vidio joj je jo samo noge kojima se estoko odgurivala.
Ali jedno stvorenje ju je sustiglo... tamne kande segnule su prema
njenim ranjivim nogama... pokuavajui je epati za gleanj. Na
potkoljenici joj je ostala duboka posjekotina. Jean-Paul je protrnuo
kad se iz rane razlila krv. U tom mu je trenutku nestala s vidika.
Uspjela je! Ali prvo stvorenje se ve provlailo ispod vrata... Isuse,
pomisli Jean-Paul, podigao sam ih previsoko!
Pritisnuo je tipku 'dolje'. Ponovno se isprva nije nita
dogodilo i ve se inilo da e se stvorenje provui ispod njih. U
meuvremeno mu se pridruilo jo jedno. Vrata su se napokon
spustila, pritisnuvi njihova tijela koja su se pod teinom raspukla.
Vodom se proirio tamni oblak krvi.
Jean-Paul je uzdahnuo i umorno se naslonio. Njegova je
napetost barem malo popustila, ali jo uvijek se brinuo za Aylu. Na
nozi je imala teku ranu koja je sigurno obilno krvarila. Hoe li imati
snage doplivati do obale? Pred njom je bilo dugotrajno plivanje...
Jan se prestraila kad se pred njom materijalizirao Davin.
Spustila je knjigu koju je itala i razdraeno mu rekla: "Samo ti udi.
Zato bi uope kucao?"
"Oprosti. Nisam te htio prestraiti."
"On? A to si onda htio?"
Zanemario je pitanje. "Imam neke podatke koji bi te mogli
zanimati."
"Da?" upita sumnjiavo.
"Tvoji, i nai, neprijatelji su pronali naselje."
Jan je hitro sjela. "Milo... i Ashley?"
"Ako je ono to si nam rekla tono, tako je. Zrani brod lebdi
tono nad nama. Vjerojatno je njihov. Senzori su otkrili da laserima
probijaju ledeni pokrov. Laserske zrake emitiraju kroz optika vlakna
koja postupno sputaju kako se led topi. Genijalni sistem, koji e
jednako uspjeno raditi i pod vodom. Za oekivati je da e, kad
probiju led, spustiti optika vlakna dok ne dodirnu oplatu naselja.
Tad e nam zaprijetiti da se predamo ili e nas unititi."
Jan je posebno razljutio mirni ton kojim joj je to saopio.
Ogoreno upita: "to ete poduzeti s tim genijalnim sistemom?
Pljeskati im dok nas razaraju?"
114
"Do toga nee doi."
"To mi je drago uti. to namjeravate uiniti? Pomaknuti
naselje na drugi poloaj?"
"Ne."
"Unitit ete Nebeskog Anela s pomou Igrake? Ili moda
nekog drugog oruja?"
"Ne. Odluili smo pregovarati s Milo i s programom zvanim
Ashley."
"Pregovarati?" povie zapanjeno. "S Milom se ne moe
pregovarati. Niti s Ashley. Rekla sam vam da je luda. I vi ste ludi
ako to zaista uinite."
"Unato tome emo pokuati. elimo da nas ti predstavlja.
Otii e s Igrakom na letjelicu i u nae ime pregovarati s Milom i
Ashley."
"Ja?" upita Jan s nevjericom. "Da, ti."
Prolo je ve gotovo sat i pol otkako se Ayla provukla ispod
vrata. Na obalu je, unato ranjenoj nozi, morala stii prije barem sat
vremena. Pomo je ve sigurno na putu. Mogunost da nije uspjela
doplivati drao je zakopanu u podsvijesti.
Trudio se zanemariti i stvorenje koje je odlomljenim koraljem
uporno udaralo po jednom od prozoria. Staklo je za sada
odolijevalo, ali na njemu je bilo sve vie oteenja i ogrebotina.
Pokuao je mehanikom rukom otjerati stvorenje, ali nedostajala mu
je Aylina vjetina. Neko ga je vrijeme drao podalje uz pomo
aparata za varenje, ali time je uskoro iscrpio zalihe energije. Sad je
mirno sjedio u mraku kojeg su razbijala samo treptava svjetla s
kontrolne ploe i ono malo svjetlosti to je dopirala izvana.
Stvorenja su i dalje napadala po itavom trupu podmornice.
Sudei prema zvukovima, koristili su se dijelovima koralja i
kamenjem. Odavno su odustali od nastojanja da pukom silom
podignu vrata u zatitnom zidu. Jean-Paul nije bio siguran koliko ga
stvorova okruuje, ali prema broju onih koje je vidio kako prolaze
zakljuio je da ih je mnogo. Negdje izmeu dvadeset i trideset.
Neto ga je zapljusnulo po licu.
Trepnuo je i pogledao. Bila je to voda.
115
19
Igraka je izala kroz velika kruna vrata na boku divovske
metalne kugle u kojoj je leala Shangri La i jurnula kroz vodu. U njoj
je Jan zabrinuto pogledala Robina. Djelovao je nelagodno. Nije elio
poi, no Jan je inzistirala. Znala je da je ovo to radi jako opasno, ali
nije se htjela ponovno odvojiti od njega. Iznenadila se kako je Davin
spremno prihvatio njen zahtjev da je Robin prati.
"Ne brini," ree mu. "Ostat e u Igraki dok se ne uvjerim da
je situacija sigurna. Dogodi li se neto loe te zavrim kao
zarobljenik, ili jo gore, Igraka e te vratiti u Shangri La."
"Ne, neu te napustiti," odgovori on, ali u glasu mu je
nedostajalo uvjerljivosti. Pa ipak, Jan je cijenila tu gestu.
Neprestano ju je progonio osjeaj da je iskoritavaju.
Meutim, Davin i onaj drugi program, Phoebus, bili su jako
uvjerljivi. Osim toga, ako sve proe kako su planirah, moi e
zauvijek otii iz Shangri La. Ako... ako...
Isprva je glatko odbila Davinov prijedlog da ode pregovarati s
Ashley i Milom, ali tada joj je Davin objasnio kako su ti takozvani
pregovori samo paravan za potpuno drugaiju akciju. "elimo da
neto odnese na palubu Nebeskog Anela," rekao joj je Davin.
"Ne mora mi rei... Bombu, zar ne?" rekla je, posramljeno se
prisjeajui dana kad je majka traila od nje da prokrijumari bombu
na Nebeskog Gospodara i mjesta gdje ju je morala sakriti.
"Ne radi se o bombi," odgovorio je Davin. U tom se trenutku
u sobu dogegao paukohki robot i pruio prema njoj nogu u kojoj je
drao neto slino malom pitolju. Pitala se kohko je dugo robot
stajao pred vratima i ekao da na njega doe red. Uzela je mali
pitolj i razgledala ga. "Mislim da bih radije odnijela bombu," rekla
je napokon.
"Ovo je mnogo monije od bombe."
"Zaista? to ispaljuje?"
"Mene." U sobi se kraj Davina stvorila ena. Jo jedan
program, naravno, ali Jan jo nikad nije istovremeno vidjela dvije
116
programske projekcije. Nije jo, zapravo, uope vidjela taj program.
Projekcija je imala sliku stroge mlade ene odjevene u metalno sivu
odjeu. Imala je istaknute jagodine kosti, a kosa joj je bila svezana u
visoku pundu. Pogledala je Jan i rekla: "Ja sam Phoebus. Mene e
odnijeti na Nebeskog Anela."
Jan je pogledala najprije nju, a zatim malu napravu koju je
drala u ruci. "U ovome?' pitala je suspreui smijeh.
"Na neki nain."
"Namjeravamo se uvui u kompjuterski sustav letjelice,"
rekao je Davin.
Jan je zatresla glavom. "Nema nade da e me Milo ih Ashley
pustiti da priem sredinjem kompjuteru u upravljakoj prostoriji."
"Nee mu morati prii," rekao je Davin. "Samo ispali ovime
u najblieg paukohkog robota. To e biti dovoljno za Phoebus."
"Da ispalim u robota," ponovila je zamiljeno. Pretpostavila
je da su stvorili neku novu, patuljastu vrstu softvera. "Kohko u puta
moi ispaliti?"
"Samo jednom."
Uzdahnula je. "Ne znam. Sve mi to zvui jako opasno. Kako
znate da e to uspjeti?"
"Vjeruj nam," rekla je Phoebus.
Jan se sumorno nasmijala. "Ba. ujte, u tom sustavu ne
morate izai na kraj samo s Ashley, ve i s Carlom. Priala sam vam
o njemu. On je poput vas - isti program, i jako je pametan."
"A mi smo tebi rekli da smo se itavo vrijeme razvijali. Carl
predstavlja tehnologiju staru nekoliko stoljea. Phoebus e ga moi
srediti."
Jan jo nije bila sigurna. "Ne znam... ne bi li bilo
jednostavnije unititi Igrakom laserski sustav kojim tope led, a
potom raznijeti upravljaku prostoriju zajedno s Ashley."
"Ne. Ne elimo otetiti Nebeskog Anela, jer ga trebamo."
"Trebate ga?" pitala je iznenaeno. "Zato?"
"Jer smo odluili uiniti ono to si nam predloila."
"Da?"
Phoebus je kimnula. "Upotrijebit emo bioloki materijal
pohranjen na Nebeskom Anelu da bismo pomogli ostacima
117
ovjeanstva, kao to si i ti pokuala na svoj nain. No mi emo uz to
stvoriti nove organizme koji e unititi sve oblike poasti."
"Hoete?" pitala je iznenaeno. No uskoro je sumnja
zamijenila oduevljenje koje je na trenutak osjetila. "Zato? itavo
ste vrijeme odbijali suoiti se sa svijetom izvan naselja. Vaa jedina
briga su Eloi. I sami ste mi mnogo puta ponovili da je njihova zatita
va jedini motiv. emu ta iznenadna promjena miljenja? Odakle ta
nova sklonost altruizmu?"
"Planirane akcije se uklapaju u nau primarnu zadau. Vjeruj
nam, Jan, da to nema nikakve veze s altruizmom. Zna da mi
nemamo takvih osjeaja. Radi se o tome da su se prilike promijenile.
Na scenu su stupili novi momenti," hladno je odgovorila Phoebus.
"Ne razumijem."
"Budi strpljiva. Kasnije emo ti sve objasniti," rekla je
Phoebus.
"Dakle, pristaje li?" pitao je Davin.
"Ah... da, zato ne?" Ponovno je pogledala malu napravu koju
je drala u ruci. "K vragu," dodala je tiho.
Igraka je izala ispod ledenog tita i krenula prema povrini.
Izletjela je iz vode i ubrzala. Okrenula se u irokom luku i vratila nad
ledeni pokrov. Nekoliko minuta nakon to je postigla svoju
maksimalnu brzinu, na njenim se vizualnim ekranima pojavio lik
Nebeskog Anela. "Igrako," ree Jan, "uspostavi radio-vezu s
letjelicom. S Ashley i Carlom. Reci im da smo predstavnici naselja i
da dolazimo sklopiti primirje. Ako prekinu napad, ponudit emo im
ono to ele. Tada sleti na gornju palubu i ekaj. U redu?"
"Jasno, Jan."
Bijeli Nebeski Aneo gotovo je dodirivao povrinu ledenog
tita. Pod njim su se gomilah oblaci vodene pare, ah laseri su i dalje
probijah put kroz led. Jan ga je promatrala uskomeanih osjeaja. Na
njemu je proivjela najsretnije trenutke svog ivota. Najprije roenje
sina, a kasnije Robinov dolazak. Meutim, uz njega su bila vezana i
neka od njenih najbolnijih iskustava. Cerina smrt, te Simonova
fizioloka smrt kad mu je Milo oteo tijelo...
im se Igraka pribliila Nebeskom Anelu, njeni su se
ekrani zacrnili. Igraka se zatresla.
118
"Pod laserskom smo paljbom," izvijesti Igraka.
"To me ne udi. Jesi li im poslala poruku?"
"Jesam, na svim frekvencijama, ah jo nisam primila
odgovor."
"Pokuaj ponovno kad izaemo iz ovoga," naredila je, te se
okrenula k Robinu i ohrabrujuem mu stisnula ruku. "Ne brini. Ovdje
smo potpuno sigurni."
Bio je blijed, ah uspio se lagano nasmijeiti i odgovoriti:
"Zaboravlja da sam ja sve ovo ve jednom proivio. Samo to si
proli put ti bila ona koja me gaala."
Igraka se nagnula prema nazad, te su Jan i Robin utonuli u
sjedala. Na ekranima se ponovno pojavila slika. Igraka je letjela du
boka goleme letjelice, vrlo blizu njenoj oplati. Laseri su bili
iskljueni. "Ovo je zabavno, zar ne?" upita Robina.
"A-ha."
Igraka je slijedila nagib trupa dok nije stigla do najvieg
dijela, te se uz lagan udarac spustila uz jedan izlaz. "Jo nema
odgovora," ree.
"Nastavi odailjati poruku. Sad moemo samo ekati. Siguran
sam da e se netko, ili neto, uskoro pojaviti." Jan je otkopala pojas
i izvukla malu spravu iz depa. Bila je tako mala da ju je mogla
sakriti u aci. "Zato mi se ini da u napraviti budalu od sebe?"
Robin ju je potapao po ruci. "Ja mislim da si jako hrabra."
"Pa, pretpostavljam da se to moe i tako rei," uzvrati Jan i
nasmije se.
Tono petnaest minuta kasnije, na palubi su se podigla kruna
vrata i kroz njih se provukao Milo. Slijedila su ga dva paukolika
robota. Jan je brzo proaptala zahvalu Velikoj Majci. Nije znala to
bi uinila da je Milo doao sam. Promotrila je Mila i s olakanjem
zakljuila da se na njemu nije zadrao nikakav prepoznatljivi trag
njenog sina. Bio je potpuno odrastao i izgledao je upravo onakav
kakvim se sjeala njegovog originala.
U pratnji robota je obiao Igraku i zaustavio se oko tri metra
od njenog boka. Na sebi je imao crno jednodijelno odjelo koje mu
oito nije prualo dovoljnu zatitu od hladnoe. Djelovao je neobino
nelagodno. Vidjela je da mu se usta miu i shvatila da neto govori.
119
Rekla je Igraki da joj prenese njegove rijei...
"... ovdje. Izaite da se upoznamo, a tada emo ozbiljno
porazgovarati."
"Otvori vrata," ree Jan Igraki. Dvostruka vrata su se
otvorila i Jan krene kroz njih. ula je da se Robin mie i shvatila da
je namjerava slijediti. "Ti ostaje ovdje," ree mu. "Izmeu ostaloga,
nisi prikladno odjeven."
Zatresao je glavom. "Nisam invalid, Jan. Hajde, idemo."
S oklijevanjem se provukla kroz vrata i skoila na palubu
zranog broda. Oruje je drala skriveno u aci. Odmah je osjetila
kako joj odijelo reagira na pad temperature.
Zbog izraza Milovog lica kad ju je prepoznao osjetila je neko
izopaeno zadovoljstvo.
"Isuse... ri!" viknuo je.
"To je Jan!" povie jedan robot Ashleynim glasom.
"Bok, Milo," ree Jan, trudei se sakriti osjeaje.
Kad je iz Igrake izaao Robin, na Milovom se licu pojavio
jednaki izraz nevjerice, ah Milo se u svom tipinom stilu brzo snaao
i prekrio zaprepatenje podlim osmijehom. "No, no... pa i Robin
ervudski je s nama. Ba kao u dobrim starim vremenima. Drago mi
je vidjeti vas ive, naroito tebe, Jan. Bojim se da vam nisam ba
davao dobre izglede kad vas je Ashley izbacila na tlo."
"Jo uvijek pria ista stara sranja, Milo," ree Jan. inilo joj
se da joj se malo oruje arilo u meso na dlanu.
"Hej, Milo, zato su ovi dvoje jo uvijek ivi?" upita Ashley
preko robota. "I to rade ovdje?'
"Posreilo nam se," odgovori Jan. Htjela je da se sve to to
prije zavri. ula je kako Robin drhti od hladnoe.
Milo se zamiljeno pogladio po elavoj glavi i kimnuo.
"Mislim da sam shvatio. Kad je Igraka poletjela odavde, krenula je
po njega. I tebe. Zar posjeduje neki nagon za vraanje kui?"
"Da, Milo, neto slino. Razgovarajmo sada o poslu."
"Tako je," sloila se Ashley. "O uvjetima vae predaje i
predaje onih budala dolje u naselju."
Jan je prila korak blie robotu iz kojeg je dopirao glas. Ruka
u kojoj je drala napravu bila je znojna i skliska. "Nisam stekla
120
dojam da se predajemo. Ovdje sam da bih, kao predstavnik Eloia i
njihovih uvara, sklopila s vama pogodbu s kojom emo svi biti
zadovoljni."
"Nek' mi daju novo tijelo ili e svi umrijeti," ree Ashley.
"Molim?" zbunjeno upita Jan. Pogledala je Mila, a on
nehajno slegne ramenima i ree: "Podsjetio sam Ashley na Robinove
prie o tehnikim divotama koje postoje u Shangri La i objasnio joj
da je stvaranje novog tijela za nju sigurno unutar dometa njihove bio-
tehnologije. U pravu sam, naravno?"
Jan je brzo shvatila i kimnula. "Naravno da jesi. Ondje dolje
mogu svata uiniti."
"Zaista?" jednoglasno poviu oba robota.
"Da," potvrdi Jan prilazei jo blie robotu. "Njihova
tehnologija je udesna. Pogledaj, na primjer, ovo." Pokazala je malo
oruje i ispalila. Bila je tek metar udaljena od najblieg paukolikog
robota i nije mogla promaiti.
Robot se oglasio pitavim zvukom i na njegovom se krunom
tijelu pojavio zasljepljujui bljesak. A tada, nita... Osim to je Milo
jurnuo bre nego bi ijedan ovjek mogao i udario je rubom dlana u
rebra, a istovremeno joj je drugom rukom istrgnuo oruje iz ake.
Sruila se kad joj je crvena izmaglica ispunila svijest. Kad je
ponovno otvorila oi Milo je stajao nad njom i s izrazom prezira
razgledavao malo oruje. Iza njega je na palubi leao Robin i stenjao.
Milo je i njega udario.
"Ista stara Jan," ree Milo. "Uvijek pokuava postii
nemogue s nedostatnom opremom i loim planiranjem. Uope ne
shvaam to si htjela postii s tom malom igrakom. Moe samo
jednom ispaliti, a robot kojeg si pogodila nije ak ni oteen. Tuno
je to. Kad sam te prvi puta sreo polagao sam u tebe velike nade.
Mislio sam da u te moi pretvoriti u nekoga tko e me biti
dostojan."
"Neto ti je... promaklo... Milo," promrmlja Robin. "Roboti...
roboti se ne miu."
"Molim!?" Milo se okrenuo. "Ashley! to se dogaa?"
"Milo... pomozi mi..." odgovori Ashley tihim glasom koji je
zvuao kao da dopire izdaleka.
121
Milo se okrenuo prema robotu u kojeg je Jan ispalila. Udario
ga je nogom. "Ashley! Kog vraga izvodi?"
Ponovno se zauo daleki, tihi glas: "Milo... udno se
osjeam... ne mogu pravilno razmiljati... gubim se... neto je ovdje
sa mnom."
Okrenuo se prema Jan koja se upravo podizala na noge,
trudei se prevladati bol u lijevom boku. Bila je sigurna da joj je
onim udarcem slomio nekoliko rebara. Milo ju je zgrabio i stresao.
"to si to uinila, prokletnice? Reci mi to si uinila!" vikao je ljutito.
"Ne znam tono. Ali u svakom sluaju djeluje."
Bacio ju je ponovno na pod i priao robotu. "Ashley!"
"Mama..." odgovorio je slabani glas. "Ne elim umrijeti,
mama... pomozi mi..."
"Ja nisam tvoja prokleta mama, Ashley!" povikao je bijesno i
ponovno udario robota nogom. "Carl! Gdje si? Reci mi to se
dogaa!"
Kad je Carl napokon odgovorio, glas mu je bio tih, ali
jednako bezizraajan kao uvijek. "Strani program... je prodro u
sustav... vrlo je sloen... meni nepoznat... ne mogu se s njime boriti...
brie sav postojei softver... ukljuujui i mene..." Carl je izgovorio
jo nekoliko rijei, ah bilo ih je nemogue razumijeti.
Milo je neko vrijeme nijemo stajao uz nepomine robote, a
tada se nasmijao i pogladio rukom elavu glavu. "Dakle, gledajmo na
to s vedrije strane. Odavno se elim rijeiti glupe balavice. teta za
Carla, dodue. Trebao sam ga. Sad u se spustit u upravljaku
prostoriju, iskljuiti sredinji kompjuter i poistiti ovo smee koje si
ubacila u sustav. Kad to uinim, opet u biti na vlasti. Tada emo nas
dvoje i Robin Hood proavrljati malo o naselju... hej? Spustio je
pogled prema nozi oko ijeg je skonog zgloba jedan od robota
omotao svoje ticalo. "Ashley?" pitao je oklijevajui. "Jo si ovdje?"
Usprkos boli, Jan se uspjela osmijehnuti i progovoriti: "ao
mi je, Milo, ah prilike su se promijenile. Upravo si svrgnut. Sada
smo mi na vlasti."
"Ne ba," ree neki glas.
Jan je okrenula glavu i sa zaprepatenjem kraj sebe ugledala
Phoebus.
122
20
S koje god strane je sagledao svoj problem, Jean-Paul je
uvijek dolazio do istog zakljuka bio je u velikoj nevolji.
Naviranje vode oko ruba malog prozoria na boku podmornice nije
postajalo nita jae, ali razina vode u kabini ve mu se podigla do
struka. I jo uvijek se podizala. Da sve bude jo gore, ronilaka
oprema je ostala zatvorena u ronilakoj komori, a ona je pak bila
poplavljena. ak da je i znao kako je isprazniti, ne bi to mogao
uiniti jer je podmornica ostala bez energije. Stoga nije bilo naina
da u komoru utjera zrak. Prije ili kasnije, morat e otvoriti prolaz koji
vodi u komoru i tada pipati po mranoj vodi dok ne pronae bocu sa
zrakom i ugura si respirator u usta. ak i ako uspije to postii prije
nego se utopi, to tada? I dalje e ostati zarobljen u podmornici zbog
onih prokletih stvorova. Odustali su od napadanja podmornice, ah
znao je da su jo uvijek ondje. Posljednji put kad je provjerio vidio ih
je kako se pokuavaju probiti kroz vrata u zatitnom zidu.
Drugi razlog zato nije htio otvoriti prolaz u ronilaku
komoru bio je strah da jedno od stvorenja onuda luta i eka ga.
Sumnjao je, dodue, da bi se oni mogli provui kroz vanjski prolaz i
nije zapravo nita uo, ali nije mogao otresti strah. S obzirom na
poloaj, smatrao je da ima potpuno pravo na nerazumne strahove...
Ve je gotovo izgubio nadu da e pomo stii na vrijeme.
ak da je Ayla i uspjela otplivati do obale druga je mogunost
bila nezamisliva dok organiziraju spasilaku ekipu sposobnu
suoiti se s tim uasnim stvorenjima, za njega e ve biti prekasno.
Do tada e se ve sigurno utopiti...
Razina vode se i dalje polako podizala. Neto je udarilo po
boku podmornice. Prokleti stvorovi ponovno poinju! Barem je
donio masku u kabinu. Navukao ju je na lice, duboko udahnuo i
spustio glavu u vodu da pogleda to se vani dogaa. Nadao se da
prozor nije zaklonjen licem nekog morskog ovjeka koji ga
promatra. Prislonio je masku uz staklo prozora i zagledao se u mutnu
vodu. Vrata na zatitnom zidu jo su bila zatvorena, ali nigdje nije
123
bilo ni traga stvorenjima. Jesu li odustali i otili? Ili su se sklonili s
vidika, u nadi da e ga tako izmamiti?
Prestraeno se trgnuo. uo je da netko ulazi u ronilaku
komoru. Podigao je glavu iznad vode i napeto osluhno. Protrnuo je
kad je uo udaranje po vratima. To je Ayla, rekao je u sebi, mora biti.
Nije htio ni pomiljati na to da se radi o jednom od njih...
Ponovno je duboko udahnuo, uhvatio kolo kojim se otvara
prolaz u ronilaku komoru i poeo ga okretati. Vrata su se otvorila i
voda je poela navirati u kabinu. Dok se tlak zraka naglo poveavao,
osjetio je otru bol u uima. Uskoro mu se razina vode podigla iznad
glave i postao je svjestan da neto prolazi kroz vrata prema njemu.
To nije Ayla... to je jedan od njih. Sklopio je oi i ekao da sve
zavri.
enska ruka ga je uhvatila za rame. Otvorio je oi i pred
sobom ugledao Aylu. Izvadila je respirator iz usta i ponudila ga
njemu. Zahvalno ga je uzeo i duboko udahnuo, a potom joj ga vratio.
Pokazala mu je da je slijedi. U ronilakoj komori mu je pomogla
navui ronilaku opremu, te su zajedno isplivali iz komore.
Na izlazu iz podmornice se oprezno ogledao. Odmah je
nekoliko metara dalje spazio kako jedno stvorenje pluta uz morsko
dno, ali primijetio je da se ne mie. Bilo je mrtvo. U blizini je plivalo
nekoliko ronilaca. Svi su nosili udarne tapove, a na pojasu su imali
uvrene rezervne. Jedan je imao neko oruje koje nije mogao
prepoznati.
Ayla je pokazala prema gore, to je bilo znak da krene prema
povrini. Nakon dvije stanke radi dekompresije, izronili su kraj
zatitnog zida. Na njemu su visjele ljestve od konopa. Jean-Paul se s
naporom popeo uz njih i sa zahvalnou je prihvatio ruku koju mu je
netko pruio kad je stigao do vrha. Skinuo je opremu i, potpuno
iscrpljen, sjeo. Netko mu je pruio alicu tople juhe. Ayla je sjela
kraj njega. "Kako se osjea?"
"Mrtav sam, ali i sretan to sam iv. Hvala. Bojao sam se da
nee stii do obale. Vidio sam onu runu posjekotinu na tvojoj
nozi..."
"Runo je izgledala i u poetku jako krvarila ah nije
duboka i nije ju trebalo ni zaiti. Dobila sam samo zavoj." Dodirnula
124
je nogu gdje joj se ispod posuenog ronilakog odijela nazirala
kvrga. "Trebalo mi je sat vremena da stignem do obale. Juli mi je
pomogla okupiti najbolje ronioce i pourili smo ovamo najbrim
brodovima koje imamo." Pokazala je prema drugoj strani zida,
okrenutoj prema kopnu. Ondje je bilo usidreno nekoliko brodia.
"Jo jednom hvala. Jeste li imali problema s njima?"
"Ne previe. Prili smo im iza leda i iznenadili ih. Ubili smo
ih devet, a ostali su pobjegli."
Ostali ronioci su takoer izronili, i sad su se uspinjali na zid.
Jean-Paul se iznenadio kad je meu njima ugledao Lona Haddona.
On je nosio ono udno oruje. Jean-Paul ga je zaueno pogledao
kad je Lon Haddon umorno sjeo kraj njega.
"Vidim da si jo uvijek u jednom komadu," ree Haddon.
"Zahvaljujui Ayli. I tebi. ini se da u zauvijek ostati dunik
obitelji Haddon."
"No, to se mene tie, moe nam se oduiti uvanjem Ayle
kad ja..."
"Tata!" prijekorno povie Ayla.
Haddon nije nastavio. Da bi ublaio napetost, JeanPaul
pokae neobino oruje i upita to je to.
"To nam daje vanu prednost pred morskim ljudima,"
odgovori Haddon. "To je laser koji djeluje pod vodom.
Elektromagnetsko zraenje svjetlosni valovi, radio valoviu
pravilu ne mogu daleko putovati pod vodom, ah ovo je iznimka.
Laserska zraka mijenja frekvenciju i boju ovisno o dubini vode. To
oito ima neke veze s prirodnom svjetlou, odnosno njenim
nedostatkom, ali ne pitaj me kako radi."
Jean-Paul je pruio ruku i Haddon mu preda oruje. Bilo je
teko. Jean-Paul nikad ranije nije vidio prenosivi laser. "Radi li na
zraku?"
"Ne. Samo pod vodom."
"teta. Pretpostavljam da ga niste sami proizveli."
"Ne, potjee iz Stare znanosti," odgovori Ayla. "Morski ljudi
su nam ga donijeli iz potonulog japanskog naselja. To je zapravo
ironino: Tigar je traio da mu damo oruje, i istovremeno nam
predao idealno oruje za obranu od tih stvorova. Naravno, on to nije
125
mogao znati. U poetku ni mi nismo znah emu slui. Nai su
tehniari itavu vjenost razbijah nad njim glavu, dok napokon
jednome od njih nije na um pala bistra ideja o njegovoj funkciji."
Jean-Paul je vratio oruje Haddonu. "Znate li to su ti
stvorovi, ili odakle su stigli?" upita.
Haddon zatrese glavom. "Moemo samo nagaati da su
neko ivjeli dalje u oceanu, kao to su i nai morski ljudi.
Vjerojatno su ih loi ivotni uvjeti otjerali blie obali."
"Jedno je sigurno," doda Ayla. "Istrijebili su nae morske
ljude. Tigra i sve ostale. Nestali su zauvijek." Uzdahnula je. "Prilike
se brzo mijenjaju. Uasno brzo."
Te ju je noi Jean-Paul drao dok je plakala za Kellom.
Spasilaka ekipa je poslije podne pronala njegovo tijelo. Bilo je
djelomino pojedeno.
"Tko je pak ta?" upita Milo.
Jan je polako ustala, oiju prikovanih na Phoebus. Bilo je to
nemogue. Nije smjela biti ovdje. "Ime joj je Phoebus," ree Jan. "To
je program iz Shangri La, i ne bi trebala biti ovdje."
"Ah ja jesam ovdje, kao to si oito primijetila," ree
Phoebus.
"Ti si hologram," optuujui nastavi Jan. "Ovdje nema
opreme za holografske projekcije."
"Zato pretpostavlja da sam hologram?" upita Phoebus.
"to bi drugo uope mogla biti? Izvan kompjutera ne
postoji."
"Doi i dodirni me, pa onda reci to misli."
Jan joj je prila i oprezno pruila ruku. Prestraeno je
ustuknula kad su joj vrci prstiju dodirnuli Phoebusino rame i osjetili
tvrdou tkiva. "Ne mogu... Ne mogu vjerovati! Pa ti si stvama!
"Ne, samo ti se inim stvarnom. Zapravo sam halucinacija
koju svi dijelite. Moja se slika iz mikroseknude u mikrosekundu
stvara u odgovarajuim centrima vaeg mozga."
"Tako," ree Jan, sretna to postoji razuman odgovor, premda
ga ona ne razumije. "Odakle dolazi ta halucinacija?"
"Iz letjelice. Ja sam sada Nebeski Aneo. itav njegov sustav
je proet sa mnom. Upravo ga mijenjam i unapreujem."
126
"Nije me briga ako premjeta namjetaj i crta slike po
zidovima zahoda," ljutito ree Milo. "Reci ovome da me odmah
pusti!"
Phoebus se okrenula prema njemu. "Znam sve o tebi, Milo.
Opasan si i ne moe ti se vjerovati. itavo e vrijeme biti pod
nadzorom." Ticalo mu se povuklo sa skonog zgloba, ali istog mu se
trena omotalo oko vrata. "Hej!" povie Milo. Pokuao ga se
osloboditi, ah nije mogao. Ljutito je pogledao Jan. "Opet si o meni
priala lai?"
"Daj, Milo!" rekla je prezirno i pomogla Robinu ustati. Bio je
blijed i drhtao je. Drao je ruku na elucu. "Jesi li dobro?" upita ga
zabrinuto.
"Valjda. Malo mi se vrti."
Jan se obrati Phoebus: "Moemo li sii dolje? Robin se
smrzava."
"Moete. Mnogo toga treba obaviti. Prvo mora obii dvoje
ljudi koji su na letjelici. Oboje su u jadnom stanju... zahvaljujui
ovome ovdje." Pokazala je prema Milu.
"To mu je specijalnost," doda Jan.
"Tko si ti?" prestraeno upita djevojka. Bila je jako mrava, a
pod velikim je oima imala tamne kolobare. Bila je odjevena samo u
iroku bijelu koulju. Jan je primijetila da je poprskana mrljama
osuene krvi. "Ja sam Jan. Kako se ti zove?"
Djevojka nije odgovorila. Jan je zatvorila vrata i krenula
prema njoj. Djevojka je ustuknula. "Gdje je Milo?"
"Ne brini, on te vie nee uznemiravati. Hoe U mi rei kako
se zove?"
Djevojka se nastavila povlaiti od Jan. "To je neki trik. Jo
jedna Milova varka. Ovo radi za njega."
Jan je stala. "Nije trik. Milo mi nije prijatelj. Ba naprotiv. U
to e vjerojatno teko povjerovati, ali imam razloga mrziti ga jo
vie nego ti."
Djevojka se pripila leima uz zid. "Mui me. Stalno me
mui," rekla je drhtavim glasom.
"Znam," njeno odgovori Jan. "Ali vie te ne moe muiti.
Prilike su se promijenile. Ashley je... nestala... a Milo je..."
127
"Mrtav?" upita djevojka puna nade.
"Naalost, nije. Ali zakljuan je. I tako e ostati."
"Neu biti sigurna sve dok ne bude mrtav," ree djevojka.
Suze su joj se slijevale niz lice.
"Znam kako se osjea," nastavi Jan, "ali sad si zaista
sigurna. Obeajem ti." Pruila je ruke prema djevojci. Nakon kratkog
oklijevanja djevojka joj je prila i bacila joj se u zagrljaj. Tek nakon
nekog vremena njeni su jecaji utihnuli. "Hoe li mi sada rei kako ti
je ime?" blago upita Jan.
"Tyra."
Jan je podigla zapor, gurnula teka metalna vrata i ula u
sobu. "Bok, Shan," ree.
Shan je leao na prljavom krevetu. Hitro je sjeo. "Gospo? Ne
razumijem... rekli su mi da si mrtva."
"Nisam jo."
Ustao je s kreveta i priao joj. Na licu mu se vidjelo uenje.
"Jan... Gospo... to si zaista ti! Ali kako...?"
"Kasnije u ti ispriati pojedinosti. Sada je vano samo to da
si slobodan. Milo i Ashley vie nisu na vlasti."
Na spomen Milovog imena izraz lica mu se trenutno
promijenio. Do tada ju je, unato modricama i nateenim usnicama,
podsjeao na starog Shana kojeg je poznavala godinama, ali sada je
gledala u stranca. Mrnja u njegovim oima ju je prestraila. Teko je
mogla povjerovati da je to minervanski mukarac. "Gdje je Milo?
Ubit u ga."
"Smiri se. Pred tobom je poprilini red. Uvjeravam te da ti
vie nee smetati."
"Gdje je Tyra? to joj je uinio?"
Jan se okrenula prema vratima. "Moe ui," pozove.
Na vratima se pojavila Tyra. Nekoliko su se trenutaka bez
rijei gledali, a tada su potrali jedno drugome u zagrljaj. Jan ih je
zadovoljno promotrila i tiho izala iz sobe. U hodniku pozove:
"Phoebus?"
Pred njom se pojavila ozbiljna 'mlada ena'. "Da?"
"Ovi dvoje su trenutno u redu, ali proi e mnogo vremena
dok im zacijele svi emocionalni oiljci. Ako uope ikada zacijele."
128
"To emo srediti."
Jan je podigla obrve. "Zaista? Kako?"
"Ne zamaraj se time. Spusti se u upravljaku prostoriju."
"Dobro," pristala je Jan. "Ali usput bih htjela vidjeti kako je
Robinu."
"Moe."
"Oh, ba ti hvala."
Smjestili su se u sobe koje su neko bile Janin dom. Jan je s
olakanjem primijetila da se Robin osjea bolje. Izgledao je bolje
nego ikad u Shangri La. Zamisao da ga izvede iz naselja oito je bila
dobra.
Poljubila ga je i rekla mu: "Ne mogu ostati dugo. Snjena
Kraljica me pozvala u upravljaku prostoriju. Ne pitaj me zato."
Uzvratio joj je poljubac, to ju je iskreno iznenadilo. "Ovo je
divno, zar ne? Sve je prolo po planu i sad je Phoebus glavna."
"Da, svakako jest," zamiljeno odgovori Jan.
Pogledao ju je. "to je?"
"Ne znam zato, ali jednostavno joj ne vjerujem."
21
Jan je s iekivanjem promatrala ledeno prostranstvo. "Zar e
zaista izai?"
"Da, moram iz njega uzeti materijal potreban za predstojeu
misiju," odgovori Phoebus koja je stajala pokraj nje u upravljakoj
prostoriji. "Sastavit emo jo robota, a strojeve poput Igrake
moramo prilagoditi naem zadatku."
Jan ju je pogledala, jo uvijek zauena kako se stvarnom
inila. Nije se mogla oduprijeti porivu; pruila je prst i dotaknula
Phoebusino rame. Da, jo uvijek je ovdje. Phoebus je okrenula glavu
i hladno je promotrila. "Zato si to uinila?"
"Teko mi je povjerovati da nisi stvarna, da si tek slika
stvorena u mojoj mati. Da postoji samo u mome mozgu, a ne u
pravome svijetu."
"Tvoje opaanje 'stvarnog svijeta' je sklop stvoren u tvome
129
mozgu. Nain kako opaa mene ne razlikuje se bitno od toga."
Jan je razmislila o tome. Pretpostavljala je da je Phoebus u
pravu. Zato e u budue Phoebus smatrati 'stvarnom'. Osjetila je kako
joj obrazi rumene. To joj se inilo smijenim, ali odjednom je
primijetila kako je Phoebus vrlo privlana. to bi se dogodilo kad
bi...? Velika Majko, pomisli. U staroj dobi postajem perverzna!
Matati o seksu s kompjuterskim programom!
"Evo ga," ree Phoebus.
Jan je ponovno pogledala prema ledu. Lebdjeli su tono nad
rupom koju su Ashley i Milo probili laserima. Para se jo uvijek
podizala i skrivala dno duboke jame. Rubovi jame su se zatresli i
zauo se prigueni tutanj. Led se poeo lomiti i velike ledene
gromade su sunule uvis, da bi se odmah potom sruile uz potmulu
grmljavinu. Led je pucketao i kripao pod teretom ogromne sile koja
ga je lomila. Ispod leda je napokon provirio vrh naselja. Niz bokove
goleme metalne kupole klizili su veliki blokovi leda. Naselje se
podizalo sve dok nije pokazalo stotine etvornih metara svoje sive
metalne povrine, a tad se zaustavilo, djelujui poput ira u
djevianskoj bjelini leda. Jan je znala da je Shangri La velika, ali sve
do sada nije shvaala koliko je velika. Vidljiv je bio tek dio njenog
krunog trupa. Bila je zadivljena. I uznemirena.
Na vrhu naselja su se otvorila vrata i kroz njih su se razmiljeli
roboti. Koara za teret ve je visjela ispod Nebeskog Anela.
Phoebus ree: "Procjenjujem da e pripreme trajati oko dvanaest sati.
Nakon toga emo zapoeti."
"to emo zapoeti?" upita Jan.
"Morat emo skupiti uzorke tkiva svih biljnih i ivotinjskih
vrsta koje nastanjuju opustoena polja kako bismo mogli protiv njih
proizvesti bioloko oruje. Ti e nam u tome pomoi. Poznati su ti
svi oblici poasti. Popisat e ih za mene. Osim toga e uz pomo
Igrake skupljati uzorke. Vrijeme nam je ogranieno."
Jan slegne ramenima. "Naravno. Pomoi u vam kako
najbolje mogu."
"Dobro. Sada moe otii."
Jan je zastala na trenutak, pitajui se to bi se dogodilo kad bi
udarila Phoebus nogom u stranjicu, ali zakljuila je da bi bilo
130
korisnije udariti kompjuter. Napokon je napustila upravljaku
prostoriju bez da je uinila ita od toga.
Dok je hodala prema odjeljku za teret gdje je Milo bio
zatvoren, postala je svjesna kako letjelica sada djeluje ivo. Nikad joj
se takvom nije inila dok su njome upravljali Carl i Ashley. Sa svih
su strana dopirali zvukovi. Proradili su automatski strojevi, kao i
automatski laboratoriji i radionice. Zahvaljujui Phoebus, Nebeski
Aneo se pretvarao u divovski ivi organizam.
Milo je bio zatvoren u maloj, pustoj prostoriji s krevetom i
zahodom. Leao je na krevetu i zajedljivo se nasmijao kad je Jan u
pratnji robota ula u sobu. "Dola si, dakle, likovati, zar ne?"
Jan je prekriila ruke, naslonila se na vrata i umorno ga
pogledala. "Ne, Milo, nisam dola likovati. Htjela sam razgovarati s
tobom. Vidjeti mogu li te urazumiti."
Stavio je ruke iza glave i prezirno rekao: "Dirnut sam."
"Ozbiljna sam. Ne zna s kime ima posla. Programi iz
naselja su vrlo moi, a ini se da je Phoebus najmonija od svih.
Vrati li se uobiajenim podlostima, ona e te... pa, ne znam to e.
udim se da te ve nije ostavila na ledu. Zna sve o tebi."
"Zahvaljujui tebi, moja mala amazonko."
"Na zovi me tako!"
"Budi sjeanja, zar ne?" upita je nacereno. "Na vrijeme kad
sam te titio na Lordu Panglothu. Duguje mi ivot i sad je pravo
vrijeme da zatraim od tebe neke usluge. Iskoristi sav svoj utjecaj
kod one frigidne koze i izbavi me odavde."
"Priznajem, Milo, da si mi vie puta spasio ivot, ali ja ti nita
ne dugujem. Silovao si me, i zaeo u meni dijete za koje se
ispostavilo da je tvoj klon. Ti, Milo. Usput si mi ubio sina."
"Rekao sam ti da to nisam uinio namjerno."
"Ja se zbog toga ne osjeam nimalo bolje. Sjeam se i da se
nisi previe bunio kad me Ashley zajedno s Robinom izbacila na
opustoeno polje."
"to sam mogao poduzeti? Ashley je bila glavna. Morao sam
dobro paziti to inim."
"Isti je sluaj i sa mnom. Nemam nikakvog utjecaja na
Phoebus, a sada je ona glavna."
131
"No dobro, nije ni bitno. Nekako u se ve izvui. Dobar sam
u tome. Ti me bar poznaje, Jan. Mene se ne moe zaustaviti."
"Zaista? Sjeam se dana kad ne samo da si bio zaustavljen,
ve si se pretvorio u kau pod nogama ludog kiberoida..." .
"Prestani!" povie otro. "Ne elim to sluati."
"Tvoje originalno ja, Milo, koje je ak bilo savrenije od tebe.
Ali napravilo je malu pogreku i slijedeeg je trena sve bilo gotovo.
Ostao si leati zgnjeen na tlu."
Sjeo je na malom krevetu i bijesno je pogledao. "Zauti jer u
te..." Zastao je kad je paukoliki robot krenuo prema njemu. Nasmijao
se i ponovno legnuo na krevet. Robot se vratio pokraj Jan.
"to si ono govorio?" upita Jan.
"Nita. Ali ovo neu zaboraviti."
"Ajme," ree uz hinjeni drhtaj. "Prestraio si me. Neto mora
uvijek imati na umu. Programi iz naselja su neto novo. Sve ove
godine oni su se neprestano razvijah. Neusporedivo su napredniji od
Carla. Uope ih ne razumijem i ne bih ih ni na trenutak
podcjenjivala. Savjetujem ti da se i ti tako ponaa. Uini neki glupi
potez i ugrozit e mene i Robina, a da ne spominjemo Shana i
Tyru."
Sa zanimanjem ju je promotrio. "ini mi se da ba nema
puno povjerenja u svoje nove saveznike."
"Nemam." Bacila je pogled na robota. Phoebus ih vjerojatno
prislukuje preko robota, ah ono to namjerava rei za nju ionako
nije nikakva novost. Naposlijetku, to isto je ve rekla Davinu. "Ne
razumijem njihove motive. Shvaam da im je osnovni poriv zatita i
briga za Eloe, i da svi njihovi postupci proizlaze iz te osnovne
programske upute. Ah nije mi jasno kako se unitavanje poasti
uklapa u tu zadau. Ne znam zato to rade i to me uznemirava."
Milo slegne ramenima. "Postoji stara izreka da se
poklonjenom konju ne gledaju zubi. Dobit e ono to eli
oieni planet."
"Ali zato to rade? Proveli su stoljea u naselju, njegujui
odvratne Eloie dok je ostatak svijeta polako propadao. Rekli su da to
izlazi iz njihovog programskog dometa. Nita ne mogu uiniti. ao
im je i shno tome. Nakon svega toga, odjednom su se sjetih da bi
132
mogli spasiti svijet. Neto tu nije u redu." Pogledala je robota. "Kao
to sam ve rekla Robinu, jednostavno im ne vjerujem."
Milo ree kroz smijeh: "to misli da im je na umu? Pokoriti
svijet? To je neko bila otrcana esef-fraza."
"Esef?"
Nehajno je mahnuo rukom. "Ogranak literature koji se
temeljio na takozvanim 'znanstvenim' predvianjima. Radnja se
zbivala u budunosti... sjea li se 'zabava' koje si gledala s princem
Casparom i njegovim klaunima na Lordu Panglothu?. I one su bile
takvog tipa. Kao dijete sam bio odani oboavatelj znanstvene
fantastike, ali gledano iz ove perspektive, nijedan od tih pisaca nije
nita pogodio. Svemirski brodovi bri od svjetlosti, strane
civilizacije, galaktika carstva... hah!" Zatresao je glavom.
"U svakom sluaju, jedna od omiljenih tema bila je da e
inteligentni kompjuteri pokuati zavladati svijetom." Tiho se
nasmijao. "Sjeam se jednog poznatog filma. Pravi ki, ali u ono
vrijeme mi se sviao. Postigao je velik uspjeh. Da se prisjetim..."
Sklopio je oi. "Zvao se Vedro i sunano jutro... Ljudi su se jednog
jutra probudili i otkrili da su se svi kompjuterski sustavi meusobno
povezali i stvorili super-inteligenciju... da, i na kraju se pojavio junak
koji ih je spasio izmislivi kompjuterski virus kojim je sredio itavu
stvar. Kako se jasno toga sjeam! Film sam gledao negdje 2010.
godine, kad mi je bilo trinaest godina..."
"Sve je to lijepo, Milo, ali zato si tako uvjeren da programi
ele zavladati Zemljom? Rekla sam ti da su drugaiji. I vrlo
napredni."
"Opet smo se vratili motivima. to bi inteligentnog
kompjutera navelo na to da pokori svijet? To je bestjelesni entitet
koji postoji da bi slijedilo osnovni program. To jest osnovni program,
ba kao to su i ljudi odreeni njihovim biolokim nagonima. Kao
ljudima, stalo nam je samo do disanja, jela, pia, preivljavanja i
eve, premda ne nuno tim redoslijedom. Naa tijela nas odreuju."
"Izostavio si nagon za razmnoavanjem," ree Jan. "Izmeu
ostaloga."
"Ne, razmnoavanje je sadrano u preivljavanju i seksu. Ono
to elim rei je da mi jesmo ti genetski usaeni nagoni sve to je
133
ovjeanstvo uinilo tijekom tisuljea posljedica je tih osnovnih
biolokih programa. Oni uvjetuju nae emocije. Uvjetuju nau
kulturu, uvjetuju ono to elimo. Uvjetuju nas. Meutim,
kompjuterski programi ne sadre takve nagone. Nemaju ak ni nagon
za preivljavnje, pa zato bi onda uope htjeli neto osvojiti?
Osvajanje je in samoouvanja, bez obzira obuhvaa li pojedinca ili
drutvo."
"Nagon za preivljavanje se sigurno moe usaditi u
kompjuter?"
"Moe uputiti kompjuter da brani samoga sebe, ali to nije
isto kao bioloki poriv za preivljavanje, oajnika tenja da ostane
na ivotu, strah od smrti, strah od nepostojanja i tako dalje. Naravno,
kompjuterski programi mogu savreno glumiti ljudske emocije, no to
je ipak samo gluma. Napravili smo ih po svojoj slici, ali u svojoj nam
biti oni uope nisu slini."
Jan zamiljeno ree: "Davin mi je otprilike rekao isto. Ne
znam... ja jo uvijek ne razumijem kako se pomaganje obinim
ljudima uklapa u njihovu uputu da tite Eloie. Moda na kraju sve
postane jasno, ali..." Uzdahnula je, dotakla si rebra i trgnula se od
bola. Morat e se pregledati u medicinskom stroju. Rebra su je jo
uvijek boljela otkad ju je Milo udario. "Odlazim," ree mu. "Treba li
togod?"
"Trebam mnogo toga," odgovori Milo, "ali pretpostavljam da
ti misli na svjetovne stvari poput jela i pia?"
"Da," potvrdila je umorno. "Sredit u da ti neto poalju."
"Hvala. Usput, kad ve razgovaramo o potrebama, kako moja
biva druica?"
"Tyra? Shan se brine za nju."
"Sigurno je presretan. Ljigavac."
"eli te ubiti."
"Uope mu ne zamjeram."
"Ba si se iskazao s Tyrom. Zato? Zato si s njom postupao
tako grubo?"
Slegnuo je ramenima. "Zato? Opet smo na podruju
primarnih potreba."
"Ne bih ba sadizam opisala kao primarnu potrebu," ree Jan.
134
"Zaista? Iznenadila bi se."
"Prema meni nikad nisi bio takav. Osim ako si to moda
planirao za budunost."
"Ti nikad nisi bila poput Tyre, Jan. Ona je prirodna rtva.
Njena beskrajna poniznost budi u meni sadistiki duh. Ti si bila
drugaija. Bila si neznalica i divljakua, ali imala si hrabrosti i snage.
Od samog poetka sam ti se, zapravo, divio."
"Daj, potedi me toga," promrmljala je i otvorila vrata.
"Zbogom, mama," viknuo je za njom.
Sledila se, okrenula se i pogledala ga.
Nasmijao se. "Oprosti. Nisam se mogao suzdrati."
22
"Jean-Paul! Jean-Paul!" Jean-Paul je zastenjao dok se budio
iz dubokog i ugodnog sna. Netko ga je drao za rame i grubo ga
tresao. Otvorio je oi i pri slabom jutarnjem svjetlu nad sobom
ugledao Lona Haddona. Istovremeno je osjetio kako se Ayla mie
pokraj njega, i shvatio da se radi o neemu ozbiljnome. Inae
Haddon ne bi tako omeo intimu svoje keri...
Brzo je sjeo i protrljao oi. "to se dogodilo?"
"U kriznoj smo situaciji," urno odgovori Haddon. "Odjeni se
i poi sa mnom..."
Ayla se probudila. "Tata, to je?" upita zabrinuto.
"Neki od Jean-Paulovih ljudi su zauzeli spremite oruja.
Dre taoce i prijete da e ih sve ubiti ne ispunimo li njihove
zahtjeve."
"K vragu!" promrmlja Jean-Paul dok je navlaio hlae koje je
uzeo s oblinje stolice.
"Mora pokuati razgovarati s njima, Jean-Paul, jer inae e
doi do velikog krvoprolia."
"Proklete budale!" povie Jean-Paul.
"Kamion je parkiran pred ulazom," ree Haddon i potri iz
sobe.
"Idem i ja," doda Ayla i skoi iz kreveta. Jean-Paul ju je
135
promatrao dok je oblaila koulju. "Bilo bi mi drae da ne ide."
"teta, jer ja ionako idem."
Elektrini kamion je poskakivao uskim palmirskim ulicama.
Haddon im je usput prepriao to se dogodilo. "Napali su u ranim
jutarnjim satima. Sigurno su svladali dva uvara koja su bila na
dunosti. Jo ne znamo jesu li ivi ili mrtvi. Uzbuna je oglaena tek u
4.00 sata, kad su stigli drugi uvari da preuzmu smjenu. Pobunjenici
su na njih pucali. Nisu ih ozlijedili, bili su to samo pucnji upozorenja.
Rekli su im da je oruarnica u rukama Nebeskih Ratnika s Lorda
Montcalma, koji dre taoce, a meu njima i ene i djecu, i koji ih u
podne namjeravaju ubiti ako im do tada ne predamo vlast."
"Vlast? Politiku vlast?"
"Nita manje."
Jean-Paul je zatresao glavom i ogoreno rekao: "Isuse, te
glupe budale! Rekli su mi kako od mene oekuju da smislim plan
kako emo preuzeti Palmini, ali ja ih nisam shvatio dovoljno
ozbiljno. Htio sam ti rei o tome, ali Ayla mi je rekla da su svi pod
nadzorom."
Ayla je, skutrena na Jean-Paulovom krilu, to potvrdila. "Istina
je, tata. Jean-Paul mi je ispriao to se dogodilo, a ja sam mu rekla
neka ne brine. Ja sam kriva."
"Ne budi smijena!" ree Haddon. "Ni ja ne bih takve prie
shvatio previe ozbiljno. Osim toga, zaista su bili pod nadzorom."
"Kako se onda to moglo dogoditi?" upita Jean-Paul.
"Do sada smo pronali tijela trojice mukaraca zaduenih da
ih uvaju. Ostali su vjerojatno meu taocima. Kao taoce uglavnom
dre obitelji koje su im pruile smjetaj."
"O Boe," promrmlja Jean-Paul. Osjeao se bijedno. I
posramljeno. "Koliko mojih ljudi u tome sudjeluje?" upita.
"Nismo jo sigurni, ali najmanje ih je dvanaest. Predvodi ih
ovjek s imenom Phillippe. Poznaje li ga?"
"Da, poznajem ga. Bio je meu onima koji su traili da ja
povedem pobunu."
"Misli li da e ga moi urazumiti?"
"Ranije nisam uspio, ali u svakom sluaju voljan sam
ponovno pokuati. To je najmanje to mogu uiniti."
136
Oruarnica se nalazila na rubu grada i oko nje nije bilo drugih
zgrada. Bila je to jednokatnica s ravnim krovom i bez prozora. Na
prednjoj strani je imala jedna vrata. Oko nje su bile zasaene palme
kako bi prikrile namjenu zgrade. Nedaleko su stajali parkirani nizovi
elektrinih vozila, automobila i kamiona. Iza njih su uali mukarci
s pukama i budnim okom motrili oruarnicu. Haddon je zaustavio
kamion pokraj drugih vozila i tiho prokleo. "Jelker Banks. Samo nam
je jo on trebao," ree.
Jean-Paul se osvrnuo i spazio kako im prilazi krupni
mukarac s crvenom kosom i bradom. Nosio je puku. Slijedila su ga
dvojica mukaraca koji su takoer nosili puke. Jean-Paul ih se
sjeao s plae. Stariji se, sjetio se, zove Bron.
"Bravo, Haddone!" povie mukarac crvene brade. "Uhvatio
si njihovog vou!"
"To nije njihov voa!" glasno uzvrati Haddon dok se sputao
iz kabine kamiona. "Ti to dobro zna, Jelker."
Ayla je sila kroz druga vrata, a Jean-Paul ju je slijedio.
Haddon i Jelker su se suoili licem u lice. "Nita ja ne znam, Lone
Haddone! Sam je priznao da je bio vladar Nebeskog Gospodara!"
"To je prolost! Sad je uz nas!"
"Ha! Znam da je zaludio tebe i tvoju maloumnu ki, ali nas
ne moe prevariti! Kad sredimo te proklete nebeske gusare, strijeljat
emo ga zajedno sa svima ostalima!"
vrsto steui Jean-Paulovu ruku, Ayla povie: "Samo ga
pokuaj strijeljati i morat e ustrijeliti i mene!"
"Nemam nita protiv," nasmije se Bron.
"Sluajte, doao sam vam pomoi!" ree Jean-Paul. "Pokuat
u ih nagovoriti na predaju."
Jelker Banks se okrenuo k njemu. Imao je blijedoplave oi
koje kao da su zadirale u Jean-Paula. "Ma nemoj," ree. "Ja mislim
da si im se doao pridruiti."
"Jelker, budi razuman," zavapi Haddon. "Da sudjeluje u
pobuni, ve bi bio s njima. Trebamo ga, Jelker! Ako ih ne uvjeri da
se predaju, pred nama je veliko krvoprolie. Samo je jedan ulaz u
oruarnicu. Navalimo li kroz njega, izgubit emo mnogo ljudi."
Pridruio im se jo jedan ovjek. Jean-Paul ga je prepoznao
137
kao Lylea Weavera, trenutnog predvodnika 'estorice' koja je vladala
Palmirom. I on je u ruci imao puku. inilo se da s olakanjem
promatra Jean-Paula dok se obraao Haddonu: "Je li voljan to
uiniti?"
"Da, voljan je," odgovori Haddon, "ali Jelker se tome
protivi."
Weaver je pogledao Jelkera. "Ne, vie se ne protivi. Nije U
tako?"
Jelker mu je uzvratio pogled te slegne ramenima i ree: "No
dobro, neka ide razgovarati s njima, ali moja e puka biti okrenuta k
njemu. Pokua li ui u oruarnicu i pridruiti se prijateljima, istog e
trena umrijeti."
Weaver se okrenuo Jean-Paulu. "Nastoj ga zanemariti. Svi to
inimo. Misli li da ih moe nagovoriti da odustanu?"
"Kao to sam ve rekao Lonu, ne znam. Nikoga od njih ne
poznajem dobro. Ali uinit u sve to mogu."
"Dobro. Rei u nekome neka ti nabavi bijelu zastavu."
Okrenuo se da ode, ah Jean-Paul ga zaustavi. "ekaj! Ako idem
pregovarati s njima, moram znati to im mogu ponuditi. to e se
dogoditi ako se predaju?"
"Poredat emo ih pred zid i strijeljati," glasno se uplete Jelker
Banks.
"Zauti," odluno ga prekine Weaver. Protrljao se po obrazu i
odgovorio: "Ve su ubili nekoliko ljudi. I izdali su nae povjerenje.
Ne moemo im dopustiti da ostanu s nama. Morat e vani iskuati
sreu na opustoenim poljima. Dat emo im puke i namirnice i
pustiti ih da odu. Ali ako se ne predaju, bit e kako je rekao Jelker.
Pogubit emo ih."
Jean-Paul je kimnuo. Weaver nije imao drugog izbora. U
ovakvim okolnostima, njegov je prijedlog bio poten. I on bi na
Weaverovom mjestu uinio isto.
Nekoliko minuta kasnije Jean-Paul je s visoko podignutom
drkom metle na kojoj je leprala bijela jastunica istupio iza niza
vozila i krenuo prema tamnom ulazu u oruarnicu. Jo uvijek je
osjeao dodir Aylinih usnica od dugog i strastvenog poljupca s kojim
ga je ispratila. Osjeao je i marke du kraljenice, gdje je
138
pretpostavljao da je uperene Jelkerova puka. Sam Bog zna koliko je
puaka okrenuto prema njemu u sjenovitoj unutranjosti oruarnice.
Zaustavio se dvadesetak metara pred ulazom, mahnuo
jastunicom i povikao: "Phillippe! To sam ja, JeanPaul. elim
razgovarati s tobom!"
Zavladala je tiina. Kroz otvorena vrata oruarnice vidio je
samo tamu. inilo mu se da u unutranjosti nazire nekakvu barikadu,
ali nije bio siguran. "Phillippe!" pokuao je ponovno.
"to eli, izdajnie!" stigao je odgovor.
"Phillippe, jesi li to ti?"
"Da, to sam ja. Sad sam ja voa, s obzirom da si nas ti izdao."
Boe, pomisli Jean-Paul. "Phillippe, ovo je ludost! Nikada
neete uspjeti! Predajte se prije nego pogine jo ljudi."
"Neemo se predati. Nismo svi poput tebe, JeanPaul."
"Predajte se, i spasit ete sebi ivot. Palmirin voda je pristao
pustiti vas da odete ako se mirno predate."
"Kamo da odemo?"
Jean-Paulova usta su se osuila. Progutao je i nastavio: "Iz
Palmire."
Phillippe se nasmijao. "To je isto kao smrtna kazna."
"Dat e vam oruje... i namirnice. Imat ete anse preivjeti.
Nastavite U ovako, neete imati ak ni to."
"Ne moe, Jean-Paul. Na ultimatum ostaje. Idi sada i reci to
voi. Ako do podneva ne dobijemo to smo traili, poet emo
ubijati taoce."
"Phillippe, budi razuman! Nee vam predati Palmiru, ni s
taocima ni bez njih. Ne moete pobijediti! Ostanete li unutra, nitko
od vas nee doivjeti kraj dana."
"Tad emo sa sobom povest mnogo njih. Postavili smo zamke
po itavoj oruarnici. Napadnu li nas, itava e zgrada odletjeti u
zrak... zajedno s dobrim dijelom Palmire, sudei po tome koliko je
ovdje eksploziva."
Jean-Paula je odjednom preplavila ljutnja. "Boe, vi glupi,
glupi gadovi...!" Krenuo je prema ulazu. "Sve su vam pruili, a vi ste
sve upropastili..." Prekinuo ga je snani udarac koji mu se inio
poput udarca ekiem. Noge su mu otkazale i na trenutak je poletio
139
zrakom. Pao je na leda na tlo i nad sobom ugledao blijedo, jutarnje
nebo na kojem su se tek pojavljivale ruiaste zrake Sunca. Uskoro
se u njegovim oima nebo stopilo s crnim beskrajem.
"Ti si najudniji sveenik to sam ga ikada sreo," ree
kapetan Ilija Vukov Milu dok mu je punio au votkom.
"Kao to sam ve vie puta ponovio, ja nisam pravi
sveenik," uzvrati Milo zahvalno podiui au.
"U to uope ne sumnjam," nasmije se Vukov
nadopunjavajui vlastitu au.
"Ne, elim rei da... da..." Milo se osjeao ugodno pijanim,
"... da ja jesam lan naega vjerskog reda, ali nisam zareen kao
sveenik."
"U svakom si sluaju drugaiji od svog pratioca."
"Ah, da, on je sveenik. Pravi. Najpraviji," odgovori Milo uz
smijeh. O-o, postajem pretjerano pijan, rekao je u sebi i prilagodio
metabolizam brem oslobaanju suvinog alkohola iz tijela. Uskoro
je umjesto znoja luio isti alkohol. Veeras mora zadrati razum.
Sjedili su za stolom u Vukovom apartmanu. Upravo su
pojeli velike porcije vrlo ukusnog bora, jela koje Milo nije kuao
ve stoljeima. Kvaliteta hrane na Karagangi osvjedoila je Mila da
su kod njih ureaji za recikliranje organske tvari jo uvijek ispravni,
za razliku od onih na Belvedereu. Jelo im je posluila nasmijana ena
za koju je Milo najprije pomislio da je Vukova ena, ali kasnije je s
olakanjem doznao da mu je samo sluavka. Bilo bi nezgodno da je
Vukov oenjen. Tonije, sretno oenjen. to je manje vezan uz ovo
mjesto, to bolje.
Vrijeme je da prijeu na posao. Milo je ispio pie, kriomice
promotrio Vukova i progovorio: "Sigurno si svjestan da e se
nakon zauzimanja zemaljske zajednice nai u zavidnom poloaju."
Vukov se namrtio. "Kako to misli?"
"Ondje e ti biti na vlasti. Sva njihova prirodna bogatstva
pripadat e tebi... bogatstva koja oajniki trebaju Karagangi i
drugim naseljima. Posjedovat e i jedini brod sposoban putovati
izmeu Zemlje i naselja. Barem trenutno. To je, k tome, najbolje
naoruana letjelica u sustavu. Primijetio sam to kad smo ga
obilazili."
140
"Da, skinuli smo sve oruje s drugih letjelica, pa ak i sa
samog naselja, i stavili ga na Christinu..." Popio je veliki gutljaj
votke i nastavio: "Ali ja jo uvijek ne razumijem na to cilja."
"Pokuavam ti rei da e biti u jedinstvenom poloaju.
Poloaju koji e ti omoguiti da sam odluuje o svojim
postupcima..."
Vukov se ponovno namrtio. "Predlae li mi ono to mislim
da predlae?"
"Mogue."
Vukov udari aom po stolu. "Ja sam odani Karaganganac!"
povie ljutito.
"Naravno da jesi. Jasno je da nee svome naselju uskratiti
ono to mu treba sa Zemlje, ali to e imati svoju cijenu."
Vukov zatrese glavom. "Ne. Ne dolazi u obzir."
Milo uzdahne. "Divim ti se, kapetane Ilija Vukove. U prilici
si stei apsolutnu vlast, a da ne spominjemo bogatstvo, ali ne eli
odstupiti od svoje odanosti i osjeaja dunosti. Takvi ljudi su rijetki."
Podigao je au. "Popijmo u to ime."
Nepuni sat kasnije Milo se vratio u svoju kabinu. Vukova je
ostavio u vrlo pijanom stanju. Bio je uvjeren da je sjeme koje je
posijao palo na plodno tlo. Uskoro e biti moj, pomisli zadovoljno.
23
Tiho Jean-Paulovo stenjanje trgnulo je Aylu iz nemirnog sna.
Napeto se nagnula nad njega, nadajui se da se vratio k svijesti.
"Jean-Paul! uje li me? To sam ja, Ayla!" Kapci su mu zatitrali, ali
se nisu podigli. S razoaranjem je shvatila da je jo bez svijesti.
Uzdahnula je, dotakla mu elo gornjom stranom dlana i spustila se
nazad na stolicu. Bila je strano umorna i boljela ju je glava. Kraj
Jean-Paula je sjedila jo otkako su ga doveli iz operacijske dvorane.
To je bilo u 15.00 sati, a sad je ve prola pono. Nije ga eljela
napustiti.
Nakon operacije joj je kirurg Steven Aldane, bliski prijatelj
njenog oca kojeg je poznavala itav ivot, iznio loe vijesti koje je
141
napola oekivala. "ao mi je, Ayla," rekao je. "Uinio sam sve to
sam mogao, ali izgledi su mu slabi. ak i ako preivi, itav e ivot
ostati nepokretan. Metak mu je otetio kraljenicu."
"Nee umrijeti," rekla je odluno dok su joj se niz lice
slijevale suze. "Neu to dopustiti, Steven. Neu."
Kasnije je doao njen otac i stao kraj nje, stavivi joj ruku na
rame. "ao mi je, Ayla."
"Nee umrijeti," rekla je tupo.
"Nadam se da nee, ali razgovarao sam sa Stevenom. Loe
mu je, duo. Jako loe. S obzirom na razmjere ozljede moda...
moda je bolje..."
Okrenula se i oajno povikala: "Ne! Nee umrijeti! Nemoj to
govoriti!"
"ao mi je," dodao je brzo i stisnuo joj rame da joj pokae
kako razumije. Nakon kratke stanke je nastavio:
"Moda e mu svemirci pomoi kad stignu. Njihova je
medicina sigurno naprednija od nae. Ovdje dolje smo zaboravili
mnoga znanja..."
"Ti i tvoji prokleti svemirci! Misli da e oni sve rijeiti! Ne
elim vie o njima sluati!" Poalila je im je izgovorila te rijei.
Okrenula se i pogledala oevo lice, a na njemu je vidjela bol.
"Nisam..."
"Ne mora se ispriavati. Znam da sam ve dosadan s time.
Ali zaista mislim ono to sam rekao. Moda e oni pomoi Jean-
Paulu."
"Da, valjda je tako," rekla je sumnjiavo, ali ta je misao u njoj
probudila nadu koja je poela rasti. Haddon je uskoro otiao. Nakon
toga su Steven i medicinska sestra dolazili povremeno pregledati
Jean-Paula, ali veinu vremena je uz njega provela sama.
Neprestano je ponovno proivljavala uasne trenutke toga
jutra. Jelkerova puka je grunula i Jean-Paul se sruio pred
oruarnicom, ali ona isprva nije shvatila vezu izmeu ta dva
dogaaja. S nevjericom je gledala Jean-Paulovo skvreno tijelo. Lyle
Weaver se derao na Jelkera Banksa. Kroz polusvijest je ula kako
Banks odgovara: "Gad im se namjeravao pridruiti, ba kao to sam
rekao da hoe." Kriknula je Jean-Paulovo ime i protrala izmeu dva
142
parkirana kamiona. Otac ju je pokuao zaustaviti, ali lako se istrgla iz
njegovih ruku i nastavila trati.
Kleknula je kraj Jean-Paula, podiui mu glavu i ljubei mu
lice. Oi su mu bile otvorene, ali nisu nita vidjele. Njeno mu je
spustila glavu na travu i opipala mu vrat. Laknulo joj je kad je
osjetila puls.
"Mi nismo krivi!" zaula je glas. "Nije ga upucao nitko od
nas!" Iznenaeno je podigla pogled. Glas je dopirao iz oruarnice.
Potpuno je zaboravila na nebeske pobunjenike. "Znam da niste vi,"
uzvratila je. "I znam tko jest." Iza sebe je zaula korake. Okrenula se.
Prilazio joj je otac, s rukama podignutim visoko nad glavom. Lice
mu je bilo blijedo. Kleknuo je s druge strane Jean-Paula, i dalje
drei ruke u zraku. "Kako mu je?" pitao je, nervozno pogledavajui
prema tamnom ulazu u oruarnicu.
"Mislim da mu je loe," odgovorila je drhtavim glasom. "Jako
loe." Oko Jean-Paula se irila velika krvava mrlja. "Ubit u Jelkera
Banksa."
"Lyle ga je uhapsio. I sinove, takoer."
"Ipak u ga ubiti." Oajno je pogledala oca i zajecala: "Oh
tata, to u sada?"
"Prvo ga moramo odnijeti u bolnicu." Polako je ustao,
okrenuo se prema ulazu u oruarnicu i povikao: "Odnijet emo ovog
ovjeka odavde! Imate li primjedbi?"
Ayla je osluhnula priguene glasove koji su dopirali iz
oruarnice prije nego je netko doviknuo: "Nemamo primjedbi.
Odnesite ga, ali bez trikova!"
Haddon se sagnuo i uhvatio Jean-Paula ispod ruku. "Primi ga
za noge," ree Ayli. "Hoe li moi?"
"Naravno." Ayla ga je primila za zglobove, i oni ga podigoe.
Iz dubine Jean-Paulova grla zaulo se tiho klokotanje. Bio je teak,
ali Ayla bi izdrala i da je bio dvostruko tei. Pogled na krvavu mrlju
koja je ostala na mjestu gdje je leao umnogostruio je njenu snagu.
Odnijeli su ga do vozila ostavljajui za sobom krvavi trag
i poloili ga na prazne vree u stranjem dijelu kamiona. Netko je
donio pokriva, te su ga njime pokrili. Ostala je kraj njega dok je
Haddon punom brzinom vozio prema bolnici. Stisnula se uz njega,
143
nastojei ga zatititi od trenje malog kamiona.
Napokon su stigli do bolnice i predali Jean-Paula Stevenu i
njegovoj postavi. Vree na kojima je leao bile su natopljene krvlju...
Kasnije je doznala da su buntovnici nepuni sat kasnije
oslobodili taoce i predali se. Nije znala je li ranjavanje Jean-Paula
pred njihovim oima pridonijelo tome da su odustali od svog nauma.
Smatrala je da je to mogue, ali zapravo je i nije bilo briga.
Igraka je sunula s neba i zaletjela se u jato Hazinija koji su
joj poletjeli u susret. Jato je bilo gusto, a Igraka brza, pa su sudari
Hazinija i Igrake bili neizbjeni. Uskoro su s neba padale stotine
stvorenja zgrenoga tijela i polomljenih krila. Neki su krikom
izraavali svoj bijes, a veina ih je ve bila mrtva.
Unutranjost Igrake je podrhtavala pri svakom novom
sudaru s Hazinijem.
"Uiva u ovome, zar ne?"
"Molim?" Janina je panja bila vezana uz ekrane.
"Rekao sam da ti u ovome uiva. Trebala bi vidjeti svoj izraz
lica. Tu tvoju stranu jo nisam upoznao."
Pogledala je Robina. Promatrao ju je sa zanimanjem. "Ima
pravo, uivam," priznala je. "Mrzim ta stvorenja, a zna i koji je tome
razlog. Na Hazinije ne treba troiti saaljenje. Stvoreni su da bi
ubijah. Nisu naroito inteligentni, ah su zato lukavi."
"Oh, nije to bila kritika. I ja sam se slino osjeao lovei
lignje oko Shangri La. Uivao sam dok sam ih ubijao, ali kasnije mi
se uvijek inilo da sam nekako... prljav."
"Ako se to dogodi i meni, moi e me dobro nasapunati pod
tuem na Nebeskom Anelu." Kratko mu se nasmijeila i naredila
Igraki da se okrene i jo jednom proe kroz jato.
Jo etiri puta su projurili kroz roj Hazinija, a tada se Igraka
spustila do podnoja gnijezda koje je, kao i sva ostala hazinijeva
gnijezda, podsjealo na nadnaravnu verziju Kosog tornja u Pisi (koji
se 2000. godine konano sruio). Igraka je u gnijezdo ispalila
nekoliko raketa. Slijedio je niz snanih eksplozija i zrakom su
poletjeli dijelovi gnijezda. Divovsko zdanje se poelo ruiti. Igraka
se povukla na sigurnu udaljenost dok se gnijezdo polako uruavalo.
Jan je napeto promatrala sve dok joj oblak praine nije zaklonio
144
vidik. Zadovoljno je kimnula. "Da, u ovome sam zaista uivala."
"Drago mi je da se tako dobro zabavlja, Jan, ah nije li sve to
samo gubitak vremena?" upita Robin. "Zadatak nam je skupiti
bioloke uzorke i dopremiti ih na Nebeskog Anela. Kad Phoebus
obavi to je naumila, Haziniji e ionako nestati."
"Znam, znam... dajem malo oduka svojim niskim strastima.
U redu?" Posegnula je i potapala ga po bedru.
Haziniji su se i dalje bacali na Igraku, nastojei otrim
kandama probiti njenu oplatu. Jan je na ekranu ugledala glavu
jednoga od njih i stresla se. Predobro se sjeala onog skoro kobnog
susreta s Hazinijem na Lordu Panglothu. Sad su je s ekrana gledale
jednake okrutne oi na jednakoj glavi slinoj konjskoj s koje su
strala ticala i dugako rilo. Prozborila je nekoliko kratkih rijei, te
su istog trena s pramca Igrake izvirile mehanike ruke i zgrabile
Hazinija. Sonda u obliku koplja zabila se duboko u stvorova prsa.
"Bio-uzorak je pohranjen," ree Igraka dok se sonda povlaila u
svoje sjedite. Hazini je i dalje mlatarao dugakim, opnenim krilima,
oito ne shvaajui da je mrtav. Mehanike ruke su se rairile, te je
stvorenje na trenutak poletjelo i potom se survalo s neba. "I u ovome
sam uivala," ree Jan Robinu.
"Vidim. to sada?"
"Mogli bismo skupiti jo nekoliko primjeraka gljiva s
opustoenih polja i vratiti se na Anela." Obratila se Igraki: "Gdje
se tono nalazimo?"
"Na zapadnom dijelu sjevernoamerikog kontinenta,"
odgovori Igraka.
"Moe li biti malo preciznija, molim te?"
"Moji su zapisi zastarjeli. Mogu ti jedino rei kako se to
podruje neko zvalo."
"Reci mi."
"U doba kad su jo postojale Sjedinjene Amerike Drave,
ovo je bila drava Iowa. Nakon raspada 2071. godine postalo je dio
feministike drave Minerve."
Jan se trgnula. "Minerva? Ne moe biti!" Zagledala se u
ekrane. Krajolik nad kojim su letjeli nije joj se inio poznat. "Ne
moe biti," tiho je ponovila.
145
"Prema mojim zapisima ovdje je leala Minerva," ustrajala je
Igraka.
Jan se htjela jo jednom pobuniti, ali se prisjetila da je
Minerva u kojoj je odrasla bila tek mali dio prvotne Minerve.
Uzbueno ree Igraki: "Obii itavo podruje."
"Da, Jan," odgovori Igraka.
"to pokuava postii," upita Robin.
"Pokuavam pronai svoj dom."
"Imamo U vremena za to? Ionako smo ve odstupili od
rasporeda."
"Nije me briga," rekla je i nagnula se nad ekrane.
U slijedeih pola sata proli su nad tri mala naselja jednim
potpuno opsjednutim s plijesni i svaki put su njihovi stanovnici
istrali iz tronih koliba i zapanjeno se zagledali u letei stroj koji
nije Nebeski Gospodar, ali Jan na njih nije obraala panju.
"Uspori!" povie napokon. Igraka je posluala.
Da, onaj lanac niskih breuljaka... prepoznala ih je ak i iz
ovog kuta. "U kojem smjeru sad idemo?" pitala je uzbueno.
"Prema istoku," odgovori Igraka.
"Trebala bi leati petnaestak kilometara istono od onih
breuljaka..."
Igraka je polako proletjela nad breuljcima, istovremeno
smanjujui visinu. "Velika Majko, ovdje smo... ali gdje je grad? Gdje
je Minerva."
"Rekla si da je Nebeski Gospodar bacio bombe na grad," ree
Robin.
"Znam, ali neke su zgrade ipak ostale itave. Bilo ih je,
dodue, malo." Namrtila se. "Gradom su jo plamtjeli poari kad
sam otila. Moda je sve izgorjelo." Promotrila je ekrane i zatresla
glavom. "Letimo nad podrujem gdje su se nalazila naa obradiva
polja... prekrile su ih plijesni."
"Neto je pred nama," ree Robin.
Jan vidje da je u pravu. Pred njima su se uzdizali veliki oblici
prekriveni gljivama. Minerva. Grlo joj se steglo. Svi njihovi napori
tijekom stotina godina bih su uzaludni. Poast je ipak pobijedila.
Igraka je letjela tono iznad grada zavijenog u plijesan. Jan joj ree
146
neka se zaustavi i sleti, a tada se obrati Robinu: "Ovo pod nama je
neko bio glavni gradski trg." Igraka se meko spustila na tlo. Jan
uzme male laserske pitolje koje im je dala Phoebus, te jednog prui
Robinu, a drugog zatakne za pojas. Naredila je Igraki da otvori
vrata. Prije izlaska se jo jednom okrene k Robinu. "Budi jako
oprezan. Nikad jo nisi bio na opustoenom polju... bio si, zapravo,
ali se toga se ne sjea. Uglavnom, vani moe biti jako opasno."
"Kad e se prestati prema meni odnositi kao prema djetetu?"
Znam odgovor na to pitanje, pomisli Jan, ali neu biti toliko
okrutna da ti ga kaem. Stupila je iz Igrake. Doekao ju je poznati
smrad plijesni. Bilo je i neugodno toplo. Podigla je pogled. Sunce je
sjalo visoko na vedrom nebu. Zakljuila je da na ovom dijelu
kontinenta jo nije ni podne. Osvrnula se uokolo. Bilo joj je teko
orijentirati se, jer su gljive prekrile sve to joj je bilo poznato.
"To je, dakle, Minerva," ree Robin.
"Ne gleda je ba u najsjajnijim izdanju," odgovori mu otro.
"Znam. Nisam pokuavao biti duhovit."
"Oprosti," promrmljala je i krenula preko trga prema
najbliem nizu zgrada. Sam trg je bio prilino ist, osim grma dva
metra visokih gljiva i nekoliko velikih puhara. U jednom je kutu
raslo neko veliko stablo koje ju je zbunjivalo. Nije se sjeala tog
drveta, a sumnjala je da bi u tako kratkom vremenu drvo moglo
narasti do tolikih razmjera. Primijetila je i da su ga plijesni
potedjele. Robin je promijenio smjer i krenuo prema stablu. "Kamo
ide?" dovikne mu.
"Idem pikiti," uzvratio je. "Sad si sigurno sretna to si me to
pitala."
"Jako," promrmljala je, i htjela je krenuti dalje kad ju je neto
poelo kopkati. Neto ega se morala sjetiti o odreenom drveu...
Velika Majkol Hitro se okrenula i izvukla pitolj ispod pojasa.
"Robin!" kriknula je najglasnije to je mogla, ali znala je da je ve
kasno.
147
24
"Mi idemo u divni, plavi k-r-a-j!" glasno je zapjevao Milo kad
je uao u kabinu. Otac Shaw je sjedio za malim stolom i itao svoju
izlizanu Bibliju u posljednje je vrijeme to esto inio. Podigao je
glavu i tjeskobno pogledao Mila. Loe je izgledao. Izgubio je
nekoliko kilograma i lice mu je potpuno oronulo. Rijetko je spavao,
jer se bojao da e ga Milo za to vrijeme ubiti. Milo je zaista
razmiljao o tome, ali odluio je odgoditi sretni dogaaj.
Milo se bacio na leaj i radosno progovorio: "Je li sve
spremno za veliku pustolovinu? Za nekoliko sati ve emo biti na
putu."
Otac Shaw je oblizao suhe usnice i upitao: "Kad e to
uiniti?"
"to, dragi Oe?" upita Milo glumei neznanje.
Otac Shaw ponovno oblie usne. "Ubiti me."
Milo podigne obrve. "Ubiti te? Boe, opet se vraamo staroj
temi, zar ne? Jo uvijek si iv i zdrav, nisi li? Zaista postaje
paranoidan."
Sveenik ga je nijemo promatrao. Napokon ree: "Nee se
tek tako izvui, zna. Bog e te kazniti."
"Misli? Zaista vjeruje da taj Bog kojeg oboavate, tvorac
cijelog svemira, imalo mari za tebe? Upravo je ta prokleta
egoistinost jedan od razloga zato toliko mrzim pobone brbljavce!
Prema onome to govorite, ovjek bi pomislio da ste s Bogom neko
bili cimeri na fakultetu."
"Bogohuljenje e ti samo oteati situaciju," ree Otac Shaw
trudei se smiriti podrhtavanje usnica.
"Spreman sam riskirati. U meuvremenu se pripremi za
veliku pustolovinu na majinskom planetu. Pomisli samo na sve one
prljave sitne due koje ekaju da ih privede Bogu i spasenju."
"Ljudi sa Zemlje ne mogu iskupiti svoje grijehe. Kao ni ti."
"No, no, to ba nije pravi stav jednog sveenika. Na
putovanje si krenuo upravo zato da bi procijenio due ljudi sa
148
Zemlje."
"Ti si razlog zato sam ovdje!" povie Otac Shaw. "Sad mi je
to jasno. Predloio si Ocu Massii da poalje predstavnika na Zemlju,
ali jedini razlog tome bio je da se tebi otvori mogunost onamo stii.
Ja nisam morao biti ovdje."
Milo ustane s kreveta i potapa Oca Shawa po vrhu glave.
Otac Shaw se trgnuo. "Naprotiv, jako si mi potreban. Barem zasad."
Otac Shaw podigne pogled. "Molim te, dopusti mi da
ostanem ovdje," preklinjao je apatom. "Ne elim ii na Zemlju. Ne
elim biti s tobom. Dopusti mi da se vratim na Belvedere. Obeajem
ti da nikome neu govoriti o tebi. Kunem se u moju duu."
Milo se namrtio. "Pazi," upozori ga. "Ne dovodi duu u
opasnost zbog obeanja koje nee moi odrati."
"Ja to zaista mislim!" zajeca Otac Shaw. "Nikome nita neu
rei. Molim te, pusti me da odem!"
"Ah, dobro."
Usta Oca Shawa su se irom otvorila. Milo je zapazio da su
mu donji zubi uti. Nakon odlaska s Belvederea je zapustio i osobnu
higijenu. "Zaista?" proape Otac Shaw.
"Zaista. Moe se vratiti na Belvedere. Posluio si svrsi koju
sam ti namijenio."
Otac Shaw mu je zgrabio ruku i na Milovo je iznenaenje
poeo ljubiti. "Hvala ti! Hvala ti! Hvala ti..." ponavljao je. To bi
vjerojatno potrajalo u beskraj da ga Milo nije potapao po ramenu.
"Oe Shaw?"
Sveenik ga je ponovno pogledao, a u oima su mu blistale
suze zahvalnosti. "Molim?"
"alio sam se," ree Milo uz podli osmijeh. "Ne mogu te
poslati nazad na sablasni Belvedere; idemo zajedno na Zemlju.
Dobro emo se provesti."
Milo je oduevljeno promatrao kako se na lice Oca Shawa
navlai sjena. Sveenik je pokrio lice rukama, spustio glavu na stol i
briznuo u pla. Milo se vratio u svoju kabinu. Pjevajui. "Mi idemo u
divni, plavi k-r-a-j!"
Spasio ga je nain kako je kriknula njegovo ime. Taj bi krik
zaustavio i divovskog gmaza. Robin se zaustavio upravo u trenutku
149
kad je drvo nevjerojatnom brzinom segnulo prema njemu dugakim
pipcima. Krajevi pipaka oinuli su po praznom zraku gdje je Robin
trebao stajati, promaivi ga za nekoliko centimetara. On ih nije
vidio, jer je ve pogledao prema Jan, ali osjetio je strujanje zraka i
okrenuo glavu na vrijeme da vidi pipke kako se povlae. Jan je
izvukla laserski pitolj ispod pojasa i ponovno kriknula: "Nazad!
Nazad!'
Zbunjeno je zakoraio unazad. Jan je naciljala i ispalila u
stablo. Zraka se zarila duboko u tkivo i drvo je zadrhtalo. Dva pipka
su ponovno sunula prema Robinu, ali on je sad bio jo dalje i jo
uvijek se povlaio. Napokon je i on izvukao pitolj... Ispalio je.
Stablo se jo jae streslo, dok su mu pipci divlje mlatarali naokolo.
"Pucaj!" povie Jan Robinu prilazei mu blie. Tlo oko drveta je
poelo podrhtavati. Crna zemlja je prsnula u zrak i stablo se poelo
micati. Prema gore. Velika Majko! pomisli Jan kad je napokon
shvatila to se dogaa, drvo se pokuava iskorijeniti!
Iz debla je sukljao dim na mjestima gdje su ga palile Janina i
Robinova laserska zraka. Iz crne su kore izvirili veliki, zavinuti
trnovi na koje je drvo nabijalo svoje rtve. Jan je u uzburkanoj zemlji
nazrijela korijenje... ali ono nije izgledalo poput korijenja, ve poput
velikih, snanih udova koji su zavravali s tri prsta naoruana
kandama. Naizmjenice su se pruali i ukopavali u tlo. Stvorenje se
oito pokuavalo iskopati. Jan je naciljala na 'korijenje' i raznijela ih
laserom. Drvo se streslo i zaukalo liem. Pipci su mu i dalje ibali
zrakom. Odjednom se zaula lomljava i drvo se poelo ruiti prema
njima. "Tri!" povie Jan, ali Robina ovaj put nije trebalo
upozoravati. Uvidio je opasnost i ve je trao svom snagom. Ona
potra za njim.
Zrakom se razlilo prodorno zavijanje i zemlja ispod drveta se
zatresla kad se ono itavom duinom poloilo na tlo. Jan je stala i
okrenula se. Vrh drveta je leao izmeu nje i Robina. I on se
zaustavio. Lie je i dalje umilo, a pipci su se trzali, ali snaga im je
oito slabila. "Nastavi pucati," doviknula je Robinu i naciljala pitolj
na lie.
Kad se osmudeno drvo potpuno smirilo, Robin ga oprezno
obie i prie k Jan. "Koji je to vrag?" upita, prei nos nadraen
150
kiselim zadahom koji se irio.
Jan se nakalje i odgovori: "Biasto drvo. Nisam jo vidjela
nijedno ovako veliko. Niti sam ikada vidjela da se neko pokuava
iskorijeniti i hodati."
"Biasto drvo? to je to?"
"Jo jedna igraka iz doba prije Genetskih Ratova. To je
krianac biljke i ivotinje, ali vjerojatno ima vie ivotinjskih
osobina. Oponaa druge vrste drvea, pa ga je teko prepoznati. Kad
mu se priblii ivotinja ili ovjek, uhvati ih s pipcima, nabije na trnje
i polako ispija tjelesne tekuine dok od tijela ne ostane samo prazna
ljuska. Tada ih baci daleko od sebe, kako to ne bi upozorilo sljedee
rtve. Ima sree da se nisi iz prve ruke upoznao s cijelim procesom."
"Znam," ree i obrie s ela znoj pomijean s aom. "Da nisi
onako povikala kad sam..."
"Zapazila sam neku kretnju. Ranije mi uope nije palo na
pamet da bi to moglo biti biasto drvo. Kao to rekoh, nisam jo
nikad vidjela neko tako veliko."
"Nova sorta? Mutant?"
"Vjerojatno. Oko Minerve je bilo mnogo biastog drvea, ali
nikad nisam ula da ih je netko vidio kako hodaju." Zataknula je
pitolj ispod pojasa. "Trebali bismo prije odlaska pokupiti uzorak, ah
priekajmo jo malo. elim biti sigurna da je zaista mrtvo prije nego
mu se pribliim.
"Nemam nita protiv."
Jan se zaustavila na kraju trga i osvrnula se. Lice joj se
odjednom razbistrilo. "Znam gdje smo," ree Robinu. "Ovo je
sjeverna strana trga." Okrenula se i pokazala mu ruevine velike
zgrade zavijene u plijesni. "Ovo je bila Gradska Vjenica. Vidjela
sam kad ju je pogodila bomba." Ponovno se okrenula prema trgu. "A
ondje..." pokazala je jednu od mnogih neravnina na tlu "... ondje je
stajalo postolje... gdje su Glavarice, a medu njima i moja majka,
ekale Lorda Panglotha da mu iskau tovanje i predaju danak. I
njega su pogodili onog dana. Nikad vie nisam vidjela majku..." Glas
joj je utihnuo. Robin ju je zagrlio. "Ne govori o tome ako te toliko
boli."
Naslonila se na njega. "Moram. Dugujem to sjeanju na
151
majku. I ostale. Alsu, Helenu, Simona... ak i Marthu."
"Marthu?"
Jan se zamiljeno nasmijeila. "Martha je bila impanza."
"Bliski prijatelj ili lan obitelji?"
Nasmijala se. "Neto kao radnik," odgovorila je. Odjednom
se osjetila krivom to se tako esto ljutila na Marthu. "Velika Majko,
ini mi se da se to sve dogodilo tako davno..." Izvukla se iz zagrljaja
i ponovno pogledala trg. "Ono je krma, odnosno njeni ostaci. Bila
sam na njenom krovu tog dana... kad se sve dogodilo. Nakon to smo
na Lorda Panglotha ispalile beskorisne rakete, na grad su poele
padati bombe. Jedna je bomba pogodila krov krme i ja sam propala
kroz njega..." Pokazala je u drugom smjeru. "Onaj veliki prostor
ondje... tamo je stajao hram Velike Majke. Bio je sagraen od
drveta... svetog drveta... pa je potpuno izgorio." Uzdahnula je,
uhvatila Robina za ruku i povela ga niz ulicu. Bilo je sablasno tiho.
Gljive koje su prekrile ostatke razorenog grada priguavale su
njihove korake. Nije bilo ptica ni kukaca.
"Kamo idemo?" upita Robin.
"Idem na kratko hodoae, a tada emo pokupiti uzorke i
otii."
Iznenadila se kad je vidjela da njena kua pod mrtvakim
plastom gljiva djeluje netaknuto, dok su sve ostale u blizini bile
potpuno razorene. Laserom je oistila ulazna vrata od gljiva,
zadravajui dah da ne udie zadah spaljenih plijesni. Drvena vrata
bila su potpuno trula i sruila su se pod prvim njenim udarcem. Jan je
oprezno ula. Robin je krenuo za njom. "uvaj se, to bi nam se sve
moglo sruiti na glavu," upozori je.
"Znam," ree Jan. "Zato me ne prieka vani? Brzo u
izai."
"Ne, ostat u s tobom."
"Hvala," ree zahvalano. Polako je obila sve prostorije.
Dnevnu sobu, sobu njene majke, vlastitu sobu... kuhinju.
Onog stranog jutra prije posljednjeg dolaska Lorda
Panglotha, u ovoj se kuhinji posvaala s Melissom, svojom majkom,
kad joj je Melissa dala malu bombu i rekla joj neka se preda
Nebeskim Ratnicima ako njihov napad ne uspije. "Ti vie nisi moja
152
majka," rekla joj je, a Melissa ju je na to pljusnula. To su bile
posljednje rijei koje su izmijenile. Jan nikad nije imala priliku
ispriati se. Sad je, u toj vlanoj i mranoj prostoriji s pljesnivim
namjetajem, tiho zajecala: "Melissa... majko... oprosti mi."
Jan se uvukla u Igraku po pribor za uzimanje uzoraka.
Zbunila se kad je ula da je Robin slijedi. Okrenula se i vidjela ga
kako se provlai kroz unutranja vrata. "to to radi? Dola sam
samo po pribor."
Pridruio joj se na pilotskom sjedalu. Premda je kabina
proirena kako bi oboje stali u nju, u njoj je jo uvijek bilo prilino
tijesno. "Zaboravi pribor na neko vrijeme. Prvo moramo obaviti
neto vanije."
"Da? to to?"
"Ovo." Primio ju je i strastveno poljubio. Jan to nije
oekivala, ali njeno je iznenaenje trajalo samo trenutak i brzo je
poela uzvraati. Kad su se privili jedno uz drugo na uskom sjedalu,
doekalo ju je jo jedno ugodno iznenaenje. Odmaknula se od
njega. "Robine!"
Nasmijao se i kimnuo. "Ne znamo koliko e to potrajati pa je
bolje iskoristiti priliku."
Brzo su se skinuli i u skuenom se prostoru prepustili
pomamnom voenju ljubavi. Robin se ak i nakon prvog orgazma
brzo ponovno uzbudio. Jo jednom su vodili ljubav, ali ovaj put
mnogo polake. Jan se inilo da je to najljepi doivljaj to ga je ikad
osjetila. S mukarcem. "Dobrodoao natrag," proaptala je kasnije
kad su oputeno leali na sjedalu.
Konano su uzeli pribor i skupili uzorke svih razliitih vrsta
gljiva koje su uspjeli pronai. Biasto drvo su ostavili za kraj.
Najprije su spalili sve vidljive pipke, a tada mu se Jan oprezno
primakla, dok je Robin stajao u pozadini s laserskim pitoljem u ruci
i spreman ispaliti na najmanji pokret. Kad je zabila sondu u spaljeno
stablo, drvo se nije ni pomaklo. Bilo je ve mrtvo.
Jan je laknulo kad je Igraka poletjela. Osjetila je i olakanje;
kao da je neto to ju je titilo godinama napokon nestalo. "Zbogom,"
proaptala je dok su se sve bre udaljavali od Minerve.
Igraka je krenula prema jugu gdje je negdje nad Junom
153
Amerikom letio Nebeski Aneo. Nakon nekoliko minuta leta Igraka
ih izvijesti: "Moj radar je neto zabiljeio. Stotinu kilometara
jugoistono od nas nalazi se veliki letei objekt. Zrani brod."
Jan pogleda Robina. "Nebeski Gospodar," ree.
"Ve smo oistili sve Nebeske Gospodare nad Sjevernom
Amerikom."
"To znai da je pred nama Ashley. Mislim da bismo je trebali
posjetiti."
"Doputate li da vam se pridruim, kapetane Vukov?"
Vukov se okrenuo u svome sjeditu i kimnuo. "Naravno,
brate James."
Milo se odgurnuo od vrata prema zapovjednikom mostu
kojeg su okruivali nizovi bljeteih ekrana. Nad njima je pogrbljeno
sjedilo nekoliko mukaraca i jedna ena. Povlaei se po mrei na
stropu Milo je stigao do kapetana i njegovog kopilota. "Je U sve u
redu?" upita.
"Savreno," odgovori Vukov. "Upravljaki program koji
koristimo je prastar, ali to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. I
danas je jednako dobar kao i u vrijeme kad su putovanja izmeu
Zemlje i Karagange bila dio svakodnevice."
Milo se zagledao kroz prednje promatrako staklo. Gotovo je
cijelo bilo zaklonjeno Zemljom. Vraam se kui, pomisli Milo.
Nakon svih tih godina, napokon se vraam kui.
"Kako je Otac Shaw?" upita Vukov.
"Nimalo bolje, bojim se," odgovori Milo. "Pokuao sam ga
nagovoriti da uzme sedativ, ali nije pristao."
"Nikad nisam vidio nekoga tako prestraenog."
"To je zbog besteinskog stanja. Nikako se na to ne moe
naviknuti. Jednako je bilo i na putovanju s Belvederea. Moda e mu
biti lake kad stignemo na Zemlju."
"Znam da je to smijeno," ree Vukov, "ali stekao sam
dojam da se on vas boji."
"Zanimljiva zamisao, ali neutemeljena," nasmije se Milo.
"Nije mi, dodue, sklon, ali nema me se razloga bojati."
Vukov se okrene i pogleda ga. "Nema li?"
Milo mu se nasmijei. "Jeste li razmislili o onome to sam
154
vam rekao?"
"Ne bih sada o tome razgovarao," brzo odgovori Vukov
pokazujui glavom prema kopilotu.
Milo se nagnuo naprijed i pruio ruku prema Zemlji. Prinio je
usne uz Vukovo uho i proaptao: "Jednoga e dana sve ovo biti
tvoje, sine moj."
25
Tokica na ekranu je brzo rasla i uskoro je dosegla veliinu
Nebeskog Gospodara. Jan ga je odmah prepoznala. "Mirisni Lahor,"
rekla je promuklo. Preplavila su je tmurna sjeanja. Na generala
Horada, i na zatoenitvo njene drage Ceri na toj japanskoj letjelici.
Ceri se nikad nije oporavila od tog pakla. Jan se obrati Igraki:
"Uspostavi radiovezu, ako je mogue. U meuvremenu krui oko
letjelice."
"to misli, ima li na palubi ljudi?" upita Robin.
"Ne vjerujem. Sve Ashley su izbacile svoj ljudski teret, uz
izuzetak one s Lorda Montcalma, ini mi se. Ah trebah bismo to
provjeriti prije nego ita poduzmemo."
"Uspostavila sam vezu s letjelicom, Jan," ree Igraka.
Sa zvunika se oglasio poznati glas. "Halo? Halo? Tko je to?
to elite? Zato kruite oko mene? Odgovorite ili u vas sruiti! Ja
to mogu!"
Jan je uzdahnula. Protrnula je od sablasnog glasa djevojice
koja je umrla prije mnogo stoljea. "Bok, Ashley. Kako si?"
Slijedila je kratka utnja. Ashley napokon odgovori: "Tko je
to? Poznajem taj glas."
"Ja sam Jan, Ashley. Sjea li me se?"
"Jan!" povie glas. "Naravno da te se sjeam! Hej, ovo je
divno. Dola si me posjetiti!"
Jan pogleda Robina. Ashley se iskreno razveselila to je uje.
Morala se podsjetiti da to nije ona ista Ashley koja je izbacila nju i
Robina na opustoeno polje. "Da, dola sam te posjetiti. Kako si?"
Pitanje joj se i samoj inilo glupim im ga je izgovorila.
155
"Pa, dobro, valjda. Malo mi je dosadno. Usamljena sam. Ne
mogu vie preko radija razgovarati s ostalim Ashley. Ne znam zato.
Dakle, opet sam sama s Carlom, a zna i sama kako je on dosadan."
"Nema ljudi na palubi?" U posljednji se tren suzdrala da ne
kae pravih ljudi.
"Ne, odavno sam ih sve izbacila. Bili su dosadni, a bila je i
velika briga paziti na njih."
"Igrako, iskljui mikrofone, molim te," ree Jan. Pogledala
je Robina. "Mislim da bismo je trebali unititi. Trenutno zvui
sasvim u redu, ali to je privremeno stanje. Ne moemo je tek tako
ostaviti sa svom tom razornom silom na raspolaganju..." Kimnuo je u
znak slaganja.
"Jan? Jan? Jesi li jo uvijek ovdje?" pozove Ashley.
Jan naredi Igraki da ukljui mikrofone i odgovori: "Da, jo
sam ovdje. Doi u te posjetiti."
"Hej, pa to je divno!"
Igraka je prestala kruiti i uputila se prema Mirisnom
Lahoru. "Naniani na upravljaku prostoriju," ree Jan. "Prije nego
otvori paljbu, prii joj najblie to moe, pa nee imati vremena
ukljuiti lasere."
Igraka je ubrzala.
"Hej, Jan? to to radi? Zar nee sletjeti na gornju palubu?"
Jan nije odgovorila. Igraka je jurila prema upravljakoj
prostoriji; malenoj, prozirnoj kupoli na donjem dijelu golemog
pramca. Kupola im se inila sve veom. Igraka ispali projektil.
"Jan! to to...?"
Projektil je pogodio cilj i eksplodirao. Upravljaka prostorija
je nestala zajedno s velikim dijelom oplate oko nje. Ashley je
utihnula.
Mirisnim Lahorom nije vie nitko upravljao, pa je brzo poeo
gubiti visinu i naginjati se na desni bok. "Mogli bismo dovriti
posao," promrmlja Jan.
Igraka je ponovno prila Nebeskom Gospodaru i ispalila u
njega nekoliko raketa. Divovski zrani brod je podrhtavao pod nizom
snanih eksplozija. Odjednom je planula plinska komora ispunjena
vodikom. Mirno motrei kako se vatra iri Mirisnim Lahorom, Jan je
156
shvatila da se po drugi puta u istom danu rijeila jedne more iz
prolosti koja ju je godinama pratila.
Jean-Paul je srkao kroz slamku dok nije ispraznio au.
Uzdahnuo je i slopio oi. Ayla ga je zabrinuto promatrala. Lice mu je
jo vie oronulo i inilo joj se jo bljeim. "Boli li te jako?" upita ga.
Otvorio je oi. "Ne, nije tako strano," odgovori tiho.
"Posljednja injekcija jo djeluje. Trenutno je najgori ovaj svrbe pod
gipsom." Gips mu se protezao od vrata do kukova. "Dobro je da ga
osjeam samo odavde na vie." Dotaknuo se po prsima. Odatle na
nie bio je paraliziran. "Dobro je i da ne osjeam prokleti kateter."
Ukoeno se nasmijeio. Osmijeh kojim mu je uzvratila bio je jednako
usiljen. Bilo joj je teko gledati ga takvog.
"Jo malo i stii e svemirci. Sigurna sam da je tata u pravu
oni znaju vie o lijeenju nego mi. Pomoi e ti."
"Da, sigurno."
"Zaista to mislim."
Primio ju je za ruku. "Znam da misli, duo. Ali unato
svemu to mi lijenik, ti i Lon govorite, prilino mi je jasno kako
sam teko ozlijeen. Ovo nije 'privremena' paraliza, i jo uvijek je
veliko pitanje hou li uope preivjeti. Vidim to u lijenikovim
oima... i u Lonovim. Svemirci bi morali biti udotvorci da bi mi
pomogli."
"Vidi li to i u mojim oima, to vidi u Stevenovim i
tatinim?"
"Ne. U tvojima vidim samo ljubav i nadu. Previe me voli da
bi prihvatila istinu."
"I vjerujem, Jean-Paul. Preivjet e i svemirci e ti pomoi."
"Nadam se da je tako. Avla, moram biti iskren prema tebi. Ne
uzmognu li me izlijeiti kako treba, mislim da ne elim nastaviti...
ovako."
"Ne govori tako!" ree mu prijekorno. "Tako neto moe rei
samo... kukavical"
"Kukavica?" Blago se osmijehnuo. "No, da, radije bih umro
nego provodio godine ovakav bespomoan i beskoristan. Sama
pomisao da nikad vie neu s tobom voditi ljubav, Ayla... ne mogu to
podnijeti, pa onda vjerojatno jesam kukavica."
157
Oi su joj preplavile suze. "Prestani, molim te."
"Oprosti. Hajde, razgovarajmo o neemu drugome. Bilo emu
drugome. Kako su nai prijatelji iz morskih dubina? Jesu li se jo
pojavljivali?"
Obrisala je oi podlakticom i odgovorila: "Jesu, noas. Jedna
se skupina probila kroz vanjski zid i opljakala nam ribnjake.
Nainili su veliku tetu i ubili nam mnogo ribe. Jutros smo to otkrili.
Juli je povela lovaku druinu u lov na njih. Ne znam jesu U imali
sree. Ne znam jesu li se uope vratili."
"Zvui loe," ree Jean-Paul. Primijetila je da mu glas postaje
tii.
"Da. Nadajmo se da e nam svemirci i u tome pomoi."
"Polae velike nade u te svemirce."
"Znam. Poela sam zvuati kao tata i Lyle. Potrebna nam je
pomo. Previe toga se odjednom promijenilo. Palmira nee
preivjeti ni sljedee desetljee ako nam ne stigne pomo."
Sklopio je oi i Ayla je ve pomislila da spava, kad je
odjednom nastavio: "to je s... to je s mojim ljudima? Jeste li ih ve
protjerali?"
"Jesmo," odgovorila je. "Jutros u zoru. Ispratili su ih do ruba
grada. Dali su im hranu, vodu i nekoliko puaka i rekli im gdje e
pronai municiju. Uz obalu postoji nekoliko nedirnutih mjesta. Imaju
izgleda probiti se do njih."
"Da, sigurno," ree Jean-Paul. Oi su mu jo uvijek bile
sklopljene, a glas mu je zvuao kao da eli rei 'ako vjeruje u to,
onda moe u sve povjerovati'.
"Problem je..." nesigurno nastavi Ayla, "... da su istjerali sve
tvoje ljude. Ne samo buntovnike, ve i one koji nisu sudjelovali u
pobuni."
Jean-Paul otvori oi. "Ba sve?"
"Bojim se da je tako. Sve osim ranjenika u bolnici i tebe,
naravno. Lyle to nije elio uiniti, ali u suprotnome bi izbili nemiri.
"K vragu," proape Jean-Paul.
Kapetan Vukov je poskakivao niz hodnik. Djelovao je
ljutito. "to je to tako vano da si me pozvao ovamo, brate James?
Za dvanaest minuta ulazimo u Zemljinu atmosferu i mjesto mi je na
158
zapovjednikom mostu."
"Oprostite, kapetane," ree brat James, "ali ovo je vrlo vano.
Smatrao sam da biste trebali prvi doznati..." Otvorio je vrata zahoda.
Kapetan Vukov pogleda unutra. U maloj je kabini lebdjelo tijelo
Oca Shawa. Lice mu je bilo plavo. Vukov se okrene k bratu Jamesu.
"Mrtav je."
"Tako je. Prije deset minuta je rekao da mu nije dobro i uao
je ovamo. Kao to znate, bio sam zabrinut za njegovo zdravlje pa
sam ga slijedio da se uvjerim je li sve u redu. Naao sam ga ovako."
"to misli, to je uzrokovalo smrt?"
Brat James slegne ramenima. "Nita ne mogu pouzdano rei
dok ne obavim autopsiju, ali pretpostavljam da je pretrpio srani
udar. Za njega je putovanje bilo prenaporno."
Vukov je jo jednom promotrio le. Odijelo Oca Shawa je
bilo raskopano, a u zraku se osjeao zadah izmetina. Sveenik oito
nije imao vremena posluiti se zahodom prije smrti. Prema
obojenosti njegovog lica, Vu. kov je pretpostavljao da je umro od
guenja. A prema izrazu lica izrazu krajnjeg uasa smatrao je
da mu smrt nije bila brza.
Pitao se zato ga je brat James ubio. Napokon ree: "Morat
emo ga zasad ostaviti ovdje. Zavei ga, ne elim da tijekom
slijetanja udara po kabini. Objavit u da se ovaj zahod ne smije
upotrebljavati."
"Da, kapetane. Vi ete, naravno, obavijestiti Oeve s
Belvederea o traginoj smrti Oca Shawa."
"To e morati priekati dok ne sletimo." Vukov se okrenuo
da ode, kad ga brat James pozove. "Jo neto kapetane. Kad smo ve
sami... mogu li vas upitati namjeravate li slijediti moj savjet?"
Vukov se namrtio. "Ozbiljno razmiljam o tome. Sve ovisi
o mojoj procjeni situacije na Zemlji." Okrenuo se i hitro se povukao
niz hodnik.
Veselo pjevuei, Milo je uinio to mu je nareeno i zavezao
tijelo Oca Shawa za zahodsku koljku. Potapao je mrtvog sveenika
po glavi i otiao, zalupivi za sobom vrata. Vratio se u glavnu kabinu
koju je ispunjavao um uzbuenih glasova. Vukovi ljudi su bili
napeti i pomalo zabrinuti zbog onoga to ih eka na majinskom
159
planetu. Sve do nedavno su sluali prie da je to izgubljeni svijet
smrti, ali bili su spremni obaviti ono za to su kao vojnici obueni.
Znao je kako se osjeaju. Provukao se kroz prolaz izmeu sjedala do
svojeg sjedita. Zakopao je pojas i opustio se, lagan i sretan. Bio je
siguran da e Vukov uiniti ono to mu je predloio.
Zabavio se prisjeajui se posljednjih trenutaka Oca Shawa...
pogleda u njegovim oima kad je Milo otvorio vrata zahoda... i
naina kako su se te oi izbuljile kad je Milo jednom rukom stisnuo
Shawove nosnice, a drugom mu prekrio usta. Shaw se borio pune
dvije minute. Milo ga je za svaki sluaj drao jo sljedee dvije
minute. "Slatko sanjaj," proaptao je i pustio ga.
Letjelica se stresla. Najprije lagano, a zatim sve jae.
Christina se probijala kroz vanjske slojeve Zemljine atmosfere. Milo
se nasmijao s iekivanjem.
Lignja se bacala u snanom stisku Igrakinih mehanikih
ruku. Morem se razlio veliki oblak crnila, ali Igrakinim senzorima
to nije predstavljalo nikakvu tekou. Jan ree Igraki neka prikupi
uzorak. Sonda se zabila duboko u lignjino tijelo. ivotinja je poela
divljati jo veom snagom. Ruka ju je ispustila i ona hitro pobjegne.
Od vrha krakova do repa je mjerila est metara. "Groznog li
stvorenja," ree Jan.
"Slaem se," doda Robin. "Upravo sam zato toliko uivao u
lignjolovu."
"To je esta vrsta mutiranih lignji koju smo pronali. Ti si
strunjak za lignje - koliko ih jo ima?"
Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Poznate su mi samo vrste
koje ive u vodama oko Antarktika. Ovdje u Tihom oceanu je
drugaije. Oito ih je mnogo vie... hej!" Igraka se snano potresla i
njeni su se ekrani zacrnili. "Igrako! to se dogaa?"
Nakon kratke stanke Igraka odgovori: "ini se da nas je
progutao neki organizam. Vrlo veliki organizam."
26
Dua Lona Haddona je brujala od radosti. Tonije, s obzirom
160
da nije priznavao postojanje due, neki bitni dio njegovog bia klicao
je dok se svemirski brod pribliavao slijetalitu. Prizor nije bio
zauujui poput dolaska Nebeskog Gospodara svemirska
letjelica je u usporedbi s Nebeskim Gospodarem bila prilino malena
ali Haddona je duboko potresao, jer je simbolizirao nadu u
budunosti i bio je vrsti dokaz tehnikih sposobnosti ovjeanstva.
Kad se sjajni, srebrnkasti svemirski brod pribliio tlu,
Haddon je postao svjestan peckanja u koi i inilo mu se da mu se
kosa digla na glavi. Shvatio je da je to odgovor na snano
elektromagnetsko polje koje je okruivalo letjelicu. Duboki um
kojeg je postao svjestan pripisao je pogonskom sustavu letjelice.
Brod je lebdio nad slijetalitem, a potom se polako i meko
spustio na tlo. Ljubei Majku Zemlju poput davno izgubljenog
ljubavnika, radosno pomisli Lon Haddon. um je utihnuo. Haddon
podie ruke, a medu ljudima koji su okruivali slijetalite prolomie
se radosni poklici. Istovremeno je palmirski bend, sastavljen od
raznolikih instrumenata, jednako kao i sviraa, zasvirao glazbu koja
je posebno komponirana za dobrodolicu svemircima. Klicanje se
nastavilo.
Milo je stajao na zapovjednikom mostu pokraj kapetana
Vukova i gledao kroz prozor. "Zanimljivo," ree. Privlani Palmirci
bakrene boje koe dijelili su svojstva kavkaske, azijske, orijentalne i
otokih rasa. "No, u svakom sluaju djeluju zdravo, zar ne?"
"Da, ah odjeveni su kao divljaci," prijekorno kae Vukov.
"Mukarci nose haljine, poput ena. Pogledaj kako ak i ene
ostavljaju prsa nepokrivena."
"Primijetio sam," ree Milo, pomalo alei to Otac Shaw
nije poivio dovoljno dugo da se osvjedoi o ovoj besramnosti.
Primijetio je da nisu svi jednako odjeveni. Neki su nosili hlae, a
neki i majice s kratkim rukavima...
Vukov podigne kacigu nad glavu. "Izaimo upoznati nae
domaine, dok su jo u poloaju da nam budu domaini." Spustio je
kacigu i uvrstio je. "Sutra u ovo vrijeme," nastavi preko mikrofona
u kacigi, "ve e biti nai podanici."
Prema izlazu su krenuli njih etvorica, a meu njima i Milo.
Nitko od njih nije nosio oruje. Kad su izali iz letjelice, klicanje
161
gomile postalo je jo glasnije. Milovim preoptereenim slualicama
su njihovi poklici zvuali kao lomljava dasaka pod udarom valova.
Primijetio je da ele potrati u susret svemirskim putnicima, ah
pridravali su se upozorenja da se sljedeih nekoliko sati ne smiju
nezatieni pribliavati letjelici.
Milo se zaustavio i nagnuo kacigu. Ponovno plavo nebo!
Nakon toliko stoljea! eznuo je skinuti kacigu i udahnuti svjei
zrak, ali Vukov je ustrajao na tome da najprije provedu niz
ispitivanja kako bi se uvjerili da ova okolina nije za njih opasna.
Milo se slagao s takvim oprezom. Moda su Palmirci razvili prirodnu
otpornost na dizajnirane mikroorganizme koji bi za svemirce bili
kobni. Krenuo je za ostalima. Osjeao se teim nego obino, ali to je
i oekivao. Gravitacija u naselju, stvorena centrifugalnom silom,
uvijek je bila neto nia od jedan g. Vukov i njegova posada su znah
da je Zemljina gravitacija vea od one na koju su navikli, pa su prije
putovanja proli posebni trening.
Kad je sustigao trojicu ljudi koje je pratio, primijetio je da su
se estorica mukaraca izdvojila iz mase ljudi i da su krenuli pred
njih. Svi su nosili zlatne lance na kojima su visile esterokrake zlatne
zvijezde, pa je Milo zakljuio da vjerojatno predstavljaju palmirsku
vladu. Tako su sretni to nas vide, veselo pomisli Milo. Gledaju na
nas kao na spasitelje. Kako li e se sutra iznenaditi.
Jan nepovjerljivo ponovi: "Kae da nas je neto progutalol"
"Da," odgovori Igraka.
Jan pogleda Robina i bespomono slegne ramenima. "Neto
nas je progutalo," ree jo jednom, borei se sa smijehom. To joj se
inilo beskrajno smijenim. Robin se takoer nasmije i upita: "to
uope moe biti dovoljno veliko da proguta Igraku?"
"Moda veliki kit... ne, kitovi su ve odavno izumrli." Jan se
sve jae smijala i nije se mogla suzdrati ak ni kad se Igrakin
pramac iznenada otro nagnuo prema gore. Robin joj se pridruio u
smijehu.
"Idemo prema natrag i istovremeno prema dolje," obavijesti
ih Igraka.
Jan ree kroz smijeh: "Moda je zakljuilo da nismo ukusni
pa nas je odluilo izbaciti. Uli smo na jednom kraju... a izlazimo na
162
drugi!"
"To e ga prilino boljeti, ma tko on bio..." ree Robin, a Jan
se na to jo jae nasmijala.
"Panja," ree Igraka. "Primam vrlo slabe signale od
Phoebus. Prii u blie povrini da bih uspostavila bolju radio vezu."
"Reci Phoebus da smo zauzeti. Reci joj da je neto zakljuilo
da smo dobro predjelo," ree Jan i dalje se smijui.
"Poduzet u korake potrebne za oslobaanje iz organizma
koji nas je progutao. Predlaem prikupljanje biolokog uzorka prije
nego zaponem tu akciju."
Jan se smirila. "Hej, tko ovdje izdaje nareenja?"
"Phoebus."
I Robinov smijeh je utihnuo. "To ne moe porei," ree tiho.
Janino veselje se odjednom pretvorilo u razdraenost. "No
dobro, uzmi uzorak i izbavi nas odavde."
Nekoliko sekundi kasnije Igraka ree: "Bioloki uzorak je
pohranjen. Kreemo...." Krenula je naprijed, najprije polako, a tada
sve bre. Napredovali su neravnomjerno. Jan i Robin su neprestano
poskakivali po svojim sjeditima. "Ma to da nas je progutalo, sad se
sigurno kaje," ree Robin.
Igraka je usporila i zaustavila se, premda se Jan inilo da jo
uvijek uje brujanje njenih podvodnih elisa. Odjednom je shvatila da
se moda nalaze u opasnosti. Situacija joj se vie nije inila kao
beznaajna smetnja. Igrakine sposobnosti je uvijek prihvaala kao
nepogreive i bezgranine, no sad je pomislila da je to moda bio
samo privid. Mogli bi umrijeti ovdje, ma gdje to 'ovdje' bilo...
"Naili smo na prepreku," ree Igraka. "Ne brinite."
Lake rei nego uiniti, pomisli Jan kad se Igraka uspravila
na repu i snano se zaljuljala. Plastina posuda sa sendviima i
termosica s kavom ispale su ispod Janinog sjedita i poletjele
kabinom. Uhvatila je Robina za ruku. Stvorenje je pokuavalo
izbaciti Igraku iz grla ih nekog drugog dijela tijela u kojem je ve
zapelo. "U blizini e odjeknuti snana eksplozija," izvijesti ih Igraka
izluujue mirnim glasom. "Nemojte se prestraiti." U tom se trenu
Igraka stresla takvom snagom da su se Janine eljusti sklopile i ona
osjeti okus krvi. Odgrizla je vrh jezika. "Bljak," vikne i ispljune ga.
163
Odjeknula je eksplozija od koje je Igraka zatreperila kao pod
udarcem divovskog ekia. Jan je u uima osjetila bolnu zvonjavu,
pa je privremeno zaboravila na bol u jeziku.
Igraka jurne naprijed. Ono to joj je zaklanjalo senzore oito
je nestalo, jer su se na njenim monitorima ponovno pojavile slike.
Jan nije mogla razabrati to je na njima vidjela je samo vrtoglave
oblake crnila i sivila. "Izali smo," ree Igraka.
"Iz 'ega?" upita Jan, premda je od boli jedva govorila. "Uklju'i
sonare da vidimo 'o se dogaa!"
Igraka je to odmah uinila, te su se na ekranima pojavile
kompjuterski obraene sonike slike. Igraka se podizala kroz
razbacana komade mesa. Jan je promatrala kako pokraj jednog
senzora promie veliki dio s okruglim, izbuljenim okom. "Pogledaj!"
povie Robin pokazujui joj ekran koji je prikazivao prizor s
Igrakine krme. Divovski zmijoliki lik je tonuo pod njima i
istovremeno se polako migoljio i prevrtao. Bio je toliko velik da mu
je donji dio tijela izlazio iz dometa sonarnih senzora. Na mjestu gdje
mu je trebala biti glava nalazile su se vrpce rastrganog mesa
rasporeene kao latice na cvijetu. Polako su se talasale dok je
stvorenje tonulo. Igraka mu je raznijela glavu kako bi se oslobodila.
"Ve'ika Majko, 'o je to?" proape Jan, nesvjesna krvi koja
joj se slijevala niz bradu.
"Morski crv," odgovori Robin. "Ali nikad jo nisam vidio
nijednog tako velikoga."
Jan se prisjetila kako joj je Ceri priala da su morski crvi bili
jedna od najveih prijetnji njenom starom morskom naselju. Opisala
ih je kao velike, ali... Jan je s morbidnim zanimanjem promatrala
kako veliko truplo polako tone u dubine. Prilike oito izmiu
kontroli.
"Isuse! to se tebi dogodilo?" Robinov povik ju je vratio u
stvarnost. Gledao ju je sa strahom. Dodirnula je mokru bradu i
pogledala prste. Niz njih se slijevala krv. "Dob'o sam," ree.
"Odg'izla sam v'h jezika... Nije loe kako izg'eda."
"Nadam se da nije. Sva si krvava."
"Pribliavamo se povrini," prekine ih Igraka. "Uskoro u
uspostaviti radio-vezu s Phoebus."
164
Jan ispljune krv na papirnati runik i ree: "Iz'oni na
povrinu. Mo'amo se vratiti na Nebeskog Anela, je' mislim da e mi
t'ebati medicinska pomo."
Igraka se nastavila podizati. Prolazili su kroz debeli sloj
ljepljivih, ruiastih algi, ije su se dugake, isprepletene niti lijepile
za Igraku. Te su mutirane alge prekrile velike dijelove Tihog i
Atlantskog oceana. Jan se nije sjeala s kojom su namjenom
stvorene; ili su predstavljale novi oblik jeftine hrane kojom su Tvrtke
namjeravale nahraniti zemlje Treeg Svijeta, ih su proizvedene s
ciljem da unite ribogojilita suparnike Tvrtke. U svakom sluaju,
potpuno su preplavile mora. Njihov se uzorak ve nalazio u
Phoebusinom prenatrpanom laboratoriju.
Igraka je izronila i podigla se nekoliko metara nad ruiastu
povrinu oceana. Jan je promotrila ekrane. S istoka su im se
pribliavali crni olujni oblaci. Uzdizali su se kilometre u vis, a u
njihovom uzburkanom sreditu ugledala je svjetlost munje. Igraka
ree: "Javlja nam se Phoebus." Phoebus je odmah progovorila.
"Smjesta se vratite na Nebeskog Anela. Dogodilo se neto novo."
"Ionako smo se namje'avali vratiti," odgovori Jan. "Doivjela
sam nezgodu. Ni'a ozbiljno, ako si mo'a zabrinuta."
Program nije odgovorio. "to je to 'novo'?" upita Jan.
"Zabiljeila sam svemirsku letjelicu pri ulasku u atmosferu.
Pratila sam je do mjesta slijetanja na sjevernoistonoj obali
Australije. Moramo otii onamo."
U svim drugim okolnostima Ayla bi se veselila gledati oca
tako presretnoga, ali s obzirom na Jean-Paulovo stanje jednostavno
nije mogla sudjelovati u oevom oduevljenju. Osjeala se pomalo
krivom, jer je ravno sa slijetalita dotrao u bolnicu, ali istovremeno
se i ljutila na njega strahujui da e sve to uzbuenje nakoditi Jean-
Paulu. Ali nije mu to mogla rei. Ne jo...
"... Ostvarilo se sve emu sam se nadao!" govorio je
koraajui bolesnikom sobom. "Moda i vie nego sam se nadao!
Obeali su da e nam pruiti svu moguu pomo znanstvenu,
tehniku..." pogledao je Jean-Paula, "... i lijeniku!"
"Jesi li razgovarao s njima o Jean-Paulu?" upita Ayla.
"Ne, duo, jo nisam. Nisam imao prilike. Nismo jo
165
razgovarali ni o emu odreenom. Nadam se da u doi u prigodu
veeras na sveanom primanju u ast njihovog dolaska. Znam da na
letjelici imaju dva kolovana lijenika. Jedan je Karaganganac, a
drugi je sveenik s Belvederea."
"Kako zna da e prisustvovati primanju? Rekao si da su
odluili drati se u karanteni."
"Znam, ali to je samo privremeno, duo. Tek toliko dok ne
ispitaju zrak, tlo, razliite namirnice i uzorke krvi koje smo im dali.
Siguran sam da je to samo formalnost.
Pogledaj nas savreno smo zdravi." Shvatio je to je
izrekao i trgnuo se. Stao je pokraj Jean-Paulovog kreveta. "Oh,
Boe... ao mi je..."
"Zaboravi, Lon," tiho ree Jean-Paul. "Znam to si mislio."
Ayla je pomilovala Jean-Paulovo elo i obratila se ocu: "Zar
se boje da e se zaraziti od nas?"
"Tako je, duo, ali ne moemo im to zamjeriti."
"to je s nama? Mogu U oni nas zaraziti?"
Haddon se namrtio. "Sumnjam. ivjeli su u tako rei
sterilnim uvjetima."
"Koliko ih je?" upita Jean-Paul.
"Za sad smo upoznali samo etvoricu, ali njihov voa,
kapetan Vukov, je rekao da se njegova posada sastoji od ukupno
dvadesetdevet osoba. Bilo ih je trideset, ali jedan sveenik s
Belvederea je naalost umro tijekom putovanja. Od sranog udara,
rekao je."
"Kako im je velik brod?" upita Jean-Paul.
"Kako je velik?" iznenaeno ponovi Haddon. "Pa, prilino je
velik. Dugaak je preko stotinu metara, rekao bih. Tim su brodom
obino putovali u Marsovske kolonije. Zato pita?"
"Samo sam znatieljan." Jean-Paul sklopi oi.
"Tata, umara ga," prijekorno ree Ayla.
"Oprosti. Bolje je da odem. Ionako sam htio provjeriti kako
napreduju pripreme za veeranje veliko primanje u Vijenici." Ayla
ga je ispratila do vrata. "Drago mi je da se sve ostvarilo kako si se
nadao," ree mu tiho.
"I meni je drago, duo. Hoe li doi na veeranju
166
proslavu?"
Pogledala je Jean-Paula. "Ne elim ga ostaviti... ah moda u
kasnije svratiti."
"Nadam se da e doi." Poljubio ju je u obraz i otiao.
Kad je Ayla te noi stigla u Vijenicu, ceremonija iskazivanja
dobrodolice i sama veera su ve zavrile. Ljudi su s piem u
rukama stajali izmeu stolova u malim skupinama i ivo razgovarah.
Primijetila je da se u sreditu svake skupine nalazi poneki svemirac.
Lako ih je mogla prepoznati, jer su svi nosili pripijene crno-ute
uniforme. Pogledom je potraila oca i napokon ga ugledala na
suprotnom kraju prostorije u drutvu veeg broja ljudi. Krenula je
prema njemu. Pokraj njega je stajao Lyle Weaver i obojica su
razgovarali s krupnim svemircem za kojeg je po raskonijoj uniformi
zakljuila da im je voda. Stigla je do njih, ali trebalo joj je dosta
vremena da privue oevu panju. Kad je napokon uspjela, pogledao
ju je sa irokim osmijehom i izdvojio se iz guve. "Ayla, duo, tako
mi je drago da si dola! Mora upoznati kapetana Vukova, vou
karaganganske ekspedicije."
"Tata," rekla je urno, "Jean-Paul je sve slabiji. Moram
razgovarati s karaganganskim lijenikom. Zamolit u ga da pregleda
Jean-Paula."
Izraz lica mu je postao zabrinut. "Karaganganski lijenik se
vratio na brod. Ali onaj s Belvedera je jo ovdje. Doi..." Uhvatio ju
je za ruku i poveo kroz guvu. Probili su se do Visokog stola. "Brate
James, upoznajte moju ki, Aylu..."
elavi ovjek koji je sjedio za stolom okrenuo se na stolici.
Nije bio odjeven kao ostali svemirci, ve je nosio dvodjelno bijelo
odijelo. Na prsima je s lijeve strane imao nacrtan crveni kri. Tad
Ayla primijeti njegove oi. Jedno je bilo plavo, a drugo zeleno. Kako
neobino, pomislila je. ovjek je ustao i pruio joj ruku. "Drago mi
je to sam vas upoznao, Ayla. Neopisivo drago."
27
Milo je jedva skrivao oduevljenje. Veer je bila vrlo zabavna
167
i bio je zahvalan to ga je Vukov ukljuio u dvanaestoricu koja je
prisustvovala slubenom primanju. Prema onome to su ranije rekli
Palmircima, na Christini je ostalo sedamnaest osoba; u stvari ih je
bilo stotinu i petnaest, a veina od toga bili su vojnici.
Milu je laknulo kad je doznao da su rezultati svih testova
negativni. U zraku i tlu je pronaen velik broj nepoznatih gljivinih
spora, ali kompjuter je procijenio da to za njih ne predstavlja
neposrednu opasnost. Neke su se spore pojavile i u hrani, ali
zakljueno je da je sigurna za jelo. I voda je bila pitka. "Moemo
oekivati slabu reakciju na odreene bakterije, naroito one u hrani,
koje ne postoje na Karagangi," rekao je lijenik, "ali siguran sam da
se ne moe pojaviti nita ozbiljno niti opasno po ivot." Milo je bio
zadovoljan; bio je spreman pretrpjeti proljev zauzvrat za udisanje
svjeeg zraka i uivanje u gostoprimstvu privlanih Palmiraca.
U gostoprimstvu su se zaista iskazali. Vijenica u kojoj se
odravalo sveano primanje bila je bogato ukraena s dugakim
vrpcama ispletenim od palminog lia, a na ulazu im je dobrodolicu
iskazala skupina mladih plesaica golih grudi. Promatrajui ples, koji
se uglavnom sastojao od erotskog kruenja zdjelicom popraenog
glasnim i brzim bubnjanjem, Milo se prisjeao prigode u dalekoj
prolosti kad je ve jednom prisustvovao slinom plesu. Bilo je to na
nekom tihooceanskom otoku, ali nije vie znao na kojem.
Ponudili su im mjesta za velikim stolom postavljenim na
malom povienju na jednom kraju dvorane. Pridruila im se estorica
Palmirinih voa, a tada je posluena raskona gozba. Jeli su ribu,
peenu svinjetinu, peene krumpire, rajice, ananas i drugo voe,
topli kruh, i kolae od kokosa s debelim slojem laga za desert.
Tijekom obroka su im ae neprestano punili odlinim hladnim
pivom (ipak, crveno vino kojeg je Milo popio jednu au bilo je
ispod prosjeka). Milo je veinu vremena proveo nagaajui koju bi
cijenu ti specijaliteti postigli u naseljima uz izuzetak Belvederea,
jer tamo vie nije bilo platnog sustava i na Marsovskim
kolonijama. Sjedio je izmeu kapetana Vukova i Palmirca Lona
Haddona. Haddon je bio inteligentan ovjek, ali pretjerano gorljiv i
kobno naivan. Milo je doznao da se upravo on najvie zalagao za
obnovu radio-veze s naseljima. Iz starih kompjuterskih zapisa su
168
doznali prostorne poloaje svih etiri naselja, te su usmjerili svoje
signale prema svakome od njih, nadajui se da gore jo ima ivih
ljudi. Doznao je i kako to da jo uvijek posjeduju ispravnu radio-
opremu, kad je veina elektronske opreme propala tijekom Genetskih
Ratova pod napadima posebno dizajniranih bakterija i plijesni.
Zahvaljujui sporazumu s nekim podvodnim plemenom, redovito su
dobivali ispravnu opremu iz potonulog japanskog naselja. Meutim,
ta je suradnja nedavno prestala. "Ba zato va dolazak k nama nije
mogao pasti u bolje vrijeme," rekao je Haddon. Milo se nasmijao i
kimnuo mu, ali nije nita rekao.
Kraj Vukova je s druge strane sjedio pravi palmirski voa,
Lyne Weaver. Za vrijeme veere je Milo sa zanimanjem sluao
Weaverovu priu kako su se obranili od jedne pljakake letjelice
koju su zvali Nebeskim Gospodarem. Vukov je takoer pozorno
sluao; posebno se zanimao za Palmirinu protuzranu obranu.
Kad je veera zavrila, Lyle Weaver je upitao Vukova bi U
njegovim ljudima bilo teko upoznati se s drugim Palmircima, a
Vukov je odgovorio da e im, ba naprotiv, biti drago. Usput je
upozorio Weavera da neki njegovi ljudi nisu vini amerikanu. Prije
nego je Milo uspio ustati, priao mu je mladi sveenik okruglog lica,
odjeven u crnu halju s bijelim ovratnikom, i predstavio se kao brat
John Baxter. Premda je znao da je brat James protestantske vjere,
pozvao ga je da sudjeluje u posebnoj misi u palmirskoj
rimokatolikoj crkvi koja e se odrati sljedee nedjelje prigodom
Dana Zahvalnosti. Milo je znao da sljedee nedjelje nitko nee biti
raspoloen za proslavu Dana Zahvalnosti, pa je toplo zahvalio bratu
Baxteru i odgovorio da e rado prisustvovati obredu.
Sveenik je zadovoljno otiao. Milo je ostao za stolom,
trudei se prikriti beskrajnu sreu koju je osjeao. Nije se tako dobro
zabavljao od trenutka kad je ubio Oca Shawa. Tada je uo kako Lon
Haddon izgovara njegovo ime: "Brate James, upoznajte moju ki
Aylu." Milo se okrenuo i ugledao kraj Haddona djevojku ija ga je
ljepota odmah oarala. Kod nje je mjeanjem rasa stvoren genetski
dragulj. Posebno su ga opinile njene velike orijentalne oi, ali ipak
ne toliko da bi mu promaklo preplanulo, prekrasno graeno tijelo.
teta, pomislio je, da za razliku od veine ena u dvorani ona nosi
169
koulju. Ustajui sa stolca obeao je samome sebi da e osvojiti taj
mah dragulj, ma to za to trebao poduzeti. Pruio joj je ruku i rekao
kako mu je drago to ju je upoznao.
"Jean-Paul, jesi li budan?" tiho upita Ayla. Kapci su mu
zatitrali i podigli se. Okrenuo je glavu i stisnuo oi kad je kraj Ayle
ugledao stranca. "Jean-Paul, ovo je brat James. Jedan od svemiraca.
Doao ti je pomoi."
"Moete... moete li mi pomoi?" oklijevajui upita Jean-
Paul.
"Da, mislim da mogu," odgovori brat James.
Ayla vidje kako se u Jean-Paulovim oima razbuktava nada.
"Moete obnoviti moju kraljenicu, tako da opet mogu osjeati? Da
mogu hodati?"
"Moram vam najprije rei da nita ne mogu obeati. Ne elim
u vama probuditi nadu samo zato da bih je kasnije ugasio.
Razgovarao sam s vaim lijenikom i pogledao nalaze, ali morao bih
vas pomnije pregledati da bih doznao razmjere ozljede. Posjedujemo
ureaje koji nam mogu dati mnogo preciznije podatke nego va
zastarjeli rendgenski aparat. U meuvremenu vam mogu spasiti
ivot."
"ivot?"
"Oprostite to sam tako izravan, ali lijenik mi je rekao da
vam bubrezi brzo otkazuju. Ne reagiraju na ogranieni broj lijekova
koji su njemu na raspolaganju, ah ja na letjelici imam lijek koji e
vam izlijeiti bubrege u roku od nekoliko sati. Sutra u se vratiti i
dati vam ga. Tek tada emo poeti razmiljati o ozlijedi kraljenice."
"Mislite li da postoji mogunost makar i mala da u
ponovno prohodati?"
"Kao to rekoh, nita ne mogu pouzdano rei sve dok ne
prikupim potrebne podatke. Pa ipak, vjerujem da ta mogunost
postoji."
Ayla je osjetila duboku bol u grudima kad je u JeanPaulovim
oima ugledala suze. Pruio je ruku bratu Jamesu, a on je vrsto
stisne. "Hvala," proape Jean-Paul. "Hvala."
Dok ga je vozila natrag u Vijenicu, brat James je objasnio
Ayli tekoe u lijeenju ozlijeda kraljenice. "... Dok se periferni
170
ivci mogu obnoviti, ivci u lenoj modini se ne mogu. Na mjestu
prijeloma stvara se fibrozno tkivo koje djeluje kao brana i prekida
protok impulsa. Lijenici su ak i potkraj dvadesetog stoljea
uspijevah potaknuti oteene modinske ivce da obrastu oko oiljka
i meusobno se povezu, ali nije bilo garancije da e se ivci povezati
na pravilan nain. Lena modina sadri veliki broj ivanih vlakana,
pa je gotovo nemogue identificirati pojedina vlakna i
mikrokirurkim putem ih spojiti s njihovim pripadnim nastavcima.
Kirurzi su u tome postizali samo djelomini uspjeh, ali kasnije su
napravljeni strojevi koji automatski obavljaju takve kirurke zahvate
i u tome su sto posto uspjeni..."
"Imate li takav stroj?"
Zatresao je glavom. "Na alost nemamo. Sumnjam da u
naseljima i Marsovskim kolonijama jo postoji makar jedan ispravni
medicinski stroj. Bile su to vrlo sloene naprave s istananim
biomehanikim dijelovima, a ljudi su odavno izgubili tehnoloke
sposobnosti potrebne za njihov popravak."
"Znai da ne moete pomoi Jean-Paulu?" viknula je.
"Mislim da mu ipak mogu pomoi. Trebat e za to niz
operacija, ali vjerujem da mu mogu povezati dovoljno modinskih
ivaca da mu vratim glavne motorike funkcije. Moi e hodati, na
primjer. Ne kao neko, moram dodati, ali ipak e hodati. Takoer e
stei kontrolu nad crijevima i mjehurom... i, ako mi oprostite zbog
uplitanja u tako intimna podruja, vratit e mu se spolna mo."
Ayla je nelagodno nasmijala. Zaboravila je da je taj ovjek
sveenik, ili neto slino tome. I to s Belvedera. Prema onome to joj
je otac ispriao o ivotu u tom naselju, znala je da je to vrlo
puritansko drutvo. Brat James je vjerojatno trebao upotrijebiti veliku
snagu volje da uope spomene takvo neto pred enom. Bio je to
neobian ovjek. Postojalo je neto na njemu zbog ega joj se na prvi
pogled nije sviao, ah njena zahvalnost to je vratio JeanPaulu volju
za ivotom bila je tolika da je namjerno zatomila taj predosjeaj.
Zaustavila je automobil pred ulazom u Vijenicu. "Hvala na
svemu, brate James," rekla je snano mu stisnuvi ruku. Tada se
prepustila porivu i nagnula se k njemu poljubivi mu obraz. Zatomila
je osmijeh kad se trgnuo kao uboden i urno izaao. "Vidjet emo se
171
ujutro, gospoice Haddon," rekao je i nestao u Vijenici.
Milo je sklopljenih oiju i s rukama prekrienim iza glave
leao na svome kauu. Svuda oko njega vojnici su uurbano
provjeravali odijela i oruje, pripremajui se za sutranji napad. Dok
su oni uzbueno razmiljali o skoroj vojnoj akciji, Milo je uzbueno
razmiljao o divnim trenucima koje e provesti s mladom i
prekrasnom Aylom Haddon.
Njegove su se erotske fantazije rasplinule kad je netko
izgovorio njegovo ime. Otvorio je oi. Pokraj leaja je stajao
Vukovov autant. "to je?" upita Milo.
"Kapetan Vukov eli da doete u njegovu kabinu."
"Bit e mi zadovoljstvo," ree Milo i spusti noge s kaua.
Oekivao je ovaj poziv. Vukov je itavu no vijeao sa svojim
asnicima, planirajui zavrne korake napada na Palmini. Autant je
uveo Mila u Vukovu kabinu, gdje je kapetan Vukov sjedio za
stolom na kojem je leala rasprostrta zrana fotografija Palmire.
Nekoliko mjesta u gradu bilo je oznaeno velikim krievima.
"Sjedni, brate James," ree Vukov kad je autant izaao. Natoio je
Milu au votke i gurnuo je preko fotografije prema njemu. Milo je
uzme, primijetivi usput da je Vukovo lice prilino rumeno.
Zakljuio je da je vjerojatno malo pripit, ako ne i vie od malo.
Unato prividnom samopouzdanju, Milo je nagaao da je Rus
nervozan. Vjerojatno nikad ranije nije vodio pravu vojnu akciju;
meu naseljima je ve vie od stoljea vladao mir, a u vrijeme
posljednjeg ustanka na Karagangi, Vukov je bio tek dijete. Jedino
vojno iskustvo stekao je na simulatoru.
Milo je popio veliki gutljaj votke, spustio au na zemljovid i
nasmijeio se Vukovu. "Je li sve spremno?"
"Jest, brate James. Napast emo u 4.00 sata, neposredno prije
zore. Nadamo se da e sve biti gotovo za manje od sata. Pjeake
jedinice e krenuti za otprilike sat i pol, tako da do trenutka napada
ve zauzmu svoje poloaje u gradu."
"Dobro," ree Milo. "Pretpostavljam da ete potom, kad se
dim razie, objaviti pripojenje Palmire svemirskom naselju
Karaganga?"
Vukov kinine. "Da, za sada."
172
"Za sada?" ponovi Milo.
"Sve ovisi o tome kako e se prilike razvijati. No ovo je
mjesto zaista rudnik blaga."
Milo se nasmije. "Moda tek prvi od mnogih. To ne moe biti
posljednja zajednica na Zemlji. Druge moda nisu tako tehnoloki
napredne Palmirci su imali sree ah to nije bitno. Koristei se
ovom kao bazom, moi ete osvojiti itav planet. Tono je da on
trenutno ne djeluje ba poeljno, ali ve emo smisliti nain kako da
ga oistimo od velikog dijela genetskog zagaenja. Glavno je da su
ubojite bolesti iezle. Spomenut u usput da posjedujem
neprocjenjivo znanje o genetskom inenjeringu."
Vukov je ispio preostalu votku iz ae, obrisao usne i
pogledao Mila. "Brate James, tko si ti zapravo?"
"Sve to trebate znati o meni, kapetane Vukov, je da sam
vam prijatelj i saveznik."
"Nadam se da je tako, jer sam te izabrao za mog posebnog
savjetnika."
"Hvala to ste mi iskazali tu ast."
"Meutim, na prvi nagovjetaj da nisi potpuno i iskreno uz
mene, bit e mrtav."
"Ne brinite za to, kapetane. Ja jesam i uvijek u biti va odani
sluga." Milo je podigao au i nasmijeio se.
Lon Haddon se probudio iz prekrasnog sna. Sanjao je Glynis,
Aylinu majku. etao je s njom niz plau, izmeu drvoreda palmi.
Sunce je zalazilo. Dijelila je s njime njegovu pobjedu; njegovu sreu
zbog dolaska svemiraca i onoga to su oni predstavljali. Budunosti
za Palmina. I Aylu. "Tako sam ponosna na tebe, Lon," rekla mu je.
On je uzvratio: "Hvala ti to si se vratila. Divno je ponovno te vidjeti.
Tako mi nedostaje, Glynis."
No osjeaj ugode je brzo nestao. uo je pucnjavu... daleke
povike. Krikove. Iskoio je iz kreveta i najprije pomislio da su se
protjerani Nebeski Ljudi nekako vratili i sad se osveuju. Tad je
postao svjestan dubokog uma koji je ispunjavao zrak i njegova se
koa najeila. Oh ne! pomislio je uasnuto. Istrao je gol na terasu i
pogledao nebo nad gradom.
Svemirski brod Christina lebdio je nisko na zvjezdanom nebu
173
nad gradom. Ispod broda je sijevnula zraka svjetlosti. Nije se radilo o
laserskoj zraci bila je mnogo ira, i bezbojna... vie kao bljesak.
Uto je Haddon zauo eksploziju. U sreditu grada se s mjesta koje je
osvjetlila zraka poeo podizati dim. Tek tada je primijetio stupove
dima koji su se dizali i s drugih dijelova grada. Prema poloaju
svakog stupa tono je znao koje su ciljeve svemirci odabrali. Pokrio
je lice rukama i pao na koljena na drveni pod terase. "Ne," zajecao je,
"ne, ne, ne, ne... ne!
Jean-Paul nije znao to je gore: razdirua bol u gornjem dijelu
kraljenice, vratu i glavi, osjeaj potpune bespomonosti, ili strah za
Aylu. Otila je prije vie od jednog sata. Kad su ih oboje probudili
pucnji iz puke, iskoila je iz sklopivog kreveta kojeg su za nju
postavili pokraj njegovoga i rekla da ide provjeriti to se dogaa,
obeavi mu usput da e se brzo vratiti. Ali neto ju je oito
sprijeilo. to se dogaa?! Vikao je dok nije izgubio glas, ah lijenik
i sestre se nisu pojavili. Zbog toga je i trpio takvu bol jutros mu
nitko nije dao sredstvo protiv bolova.
Sad su barem zvukovi utihnuli. Nisu vie odjekivah pucnji.
Nisu odjekivale ni eksplozije. Povremeno je zauo poneki daleki
povik, ah to je bilo sve. Nije vie mogao izdrati. to se dogaa?
Kad bi se barem mogao pomaknuti...
Iz hodnika su do njega doprli ubrzani koraci, a tada se
otvorie vrata. Bila je to Ayla, ali njen izgled ga je zapanjio. Lice joj
je bilo bhjedo, a obrazi umrljani osuenim suzama. Ponovno je
zaplakala kad ga je ugledala. Prila mu je i spustila mu glavu na prsa,
ovivi mu ruke oko glave. To je jo vie pojaalo bol, ali zaustavio je
krik boli i zagrlio je. inom krajnje strpljivosti i portvovnosti ekao
je da se isplae i da mu napokon kae to se, k vragu, dogaa.
Napokon je podigla glavu, pogledala ga, i sruila se u stolac
kraj kreveta. "To je grozno, Jean-Paul... grozno," rekla je borei se sa
suzama. "Zauzeli su Palmini."
"Svemirci?" upita je.
Kimnula je, ali ta je kretnja vie sliila grevitom drhtaju
nego kimanju. "U letjelici ih je mnogo vie nego su nam rekli.
Neposredno prije zore nekoliko skupina vojnika je ulo u grad.
Uhvatili su nas nespremne. Svi koju su se pokuali oduprijeti su
174
ubijeni. Svemirci su zauzeli elektrinu centralu, oruarnicu,
policijsku postaju, Vijenicu... a istovremeno je svemirski brod
doletjeo nad grad i unitio sve postaje s orujem za obranu od
Nebeskih Gospodara. Posjeduju neko oruje kakvo jo nikad nismo
vidjeli. Rekli su da e unititi itav grad ako se odmah ne predamo.
Lyle Weaver nije imao izbora. Predah smo se prije otprilike sat i
pol... Svi moramo predati oruje. Ako netko to ne uini i svemirci ga
pronau s orujem, odmah e ga pogubiti." Duboko je udahnula i
tucnula. "Sad smo podanici Svemirske Republike Karagange... Oh
Boe." Pognula je glavu.
Jean-Paul nije znao to bi rekao, ah shvatio je da zapravo
uope nije iznenaen time to se dogodilo. Nije h od samog poetka
sumnjao u motive svemiraca? Ah Haddon i Ayla su se toliko radovali
njihovom dolasku da je prikrio taj predosjeaj. "Ayla," pozvao je
tiho.
"Bojim se da to jo nije sve..." rekla je tupo.
"Nije? to se vie uope i moglo dogoditi?"
"Uhapsili su tatu. Zapravo su ga bacih u zatvor... Nije bilo
slubenog uhienja."
"Svemirci su ga uhapsili?"
"Ne, nego nai ljudi. Sljedbenici Jelkera Banksa... a trenutno
u tu grupu spadaju gotovo svi Palmirci. Oslobodih su Banksa i
zatvorili tatu. Priaju da e ga objesiti..." Sklopila je ruke na krilu.
"Oh, Jean-Paul, vidjela sam ga u zatvoru. Nije razgovarao sa mnom...
kao da je u transu. Mislim da vie uope ne shvaa to se dogaa."
"To je zbog oka..." zapoeo je Jean-Paul, ah prekinulo ga je
naglo otvaranje vrata. Ayla se prestraeno okrenula. Jean-Paul je
protrnuo kad je na vratima ugledao brau Banks. Brona i njegovog
mlaeg brata ije ime nije znao. Obojica su u ruci drali noeve.
28
Mlai od dvojice brae Banks je zalupio vrata, a Bron je
krenuo prema Ayli, koja je u meuvremenu ustala sa stolca. "Znao
sam da u te ovdje nai... s tvojim umiruim nebeskim gusarom,"
175
rekao je maui noem.
"Odlazite odavde," povie Ayla povlaei se prema Jean-
Paulovom krevetu. Jean-Paul se jo jednom osjetio potpuno
beskorisnim i bespomonim. Pokuao je sjesti, ali svi njegovi napori
urodili su samo eksplozijom boli u leima i vratu.
"Bez brige, otii emo," naceri se Bron, "ah tek poto sredimo
tebe i tvojeg prijatelja." Mladi brat je takoer krenuo prema Ayh.
Ona je uhvatila stolac i podigla ga pred sebe, ali nije se ni pomakla
od kreveta. Jean-Paul odjednom shvati da ga namjerava zatititi.
"Neete se izvui s ovime," rekla je. "Ubijete h nas, uhapsit e vas
zbog ubojstva."
"Tko e nas uhapsiti?" nasmije se mladi od dvojice.
"Svemirci? Njih nije briga za vas. A nai ljudi e nam Micati kao
junacima. Danas se ubijanje Haddona smatra graanskom dunou.
Kad tvog oca i brata objese jednog uz drugoga a od sretnog nas
dogaaja dijeh jo manje od sata ljudi e se prokleto veseliti."
"Mog... brata?" s nevjericom upita Ayla.
"Da," ree Bron. "Jedna je druina pola na njegovu farmu.
Uskoro e se vratiti s njime."
"Len s time nema nita!" pobunila se.
"I on je Haddon, nije li?" ree Bron i iznenada posegne prema
njoj s noem. Ayla ga je odgurnula stolcem i tako ga zaustavila, ali
istovremeno je Bronov brat uhvatio jednu nogu od stolca i snano je
povukao. Ayla je izgubila ravnoteu. Morala je ispustiti stolac, jer bi
inae pala. Mlai Banks se nasmijao i bacio stolac u kut sobe. Ayla
se vie nije imala ime braniti. "Ostavite je!" povie Jean-Paul
uzaludno se trudei ustati.
"Zauti, nebeski ovjee," ree Bron. "Uskoro e doi red na
tebe." Krenuo je prema Ayli koja se jo uvijek nije htjela pomaknuti
od kreveta...
Tada se otvorie vrata. Brat James je bio odjeven u jednako
bijelo odijelo kao i noas, a u ruci nosio crnu torbu. Zaustavio se na
vratima i iznenaeno pogledao prizor pred sobom. "Oh Boe, ini se
da sam vas u neemu prekinuo," ree tiho.
Braa Banks su se okrenula prema njemu. "to ti ovdje radi,
svemire?" upita Bron.
176
"Doao sam u poslovni posjet," ree brat James. "Ja sam
lijenik."
"Jesi U sam?"
"Da, zato?"
Braa su izmjenila poglede i Bron ree: "Sredi ga."
Mlai Banks je podigao no i napao brata Jamesa. Jean-Paul
uope nije shvatio to se tada dogodilo. Jednog trenutka brat James je
stajao na vratima, a slijedee sekunde vie nije bio ondje. Neto se
mahnito kretalo oko mlaeg Banksa, a zatim se iza njega stvorio brat
James. U ruci je jo uvijek drao crnu torbu. Mladi vie nije drao
no, ve mu je njegova drka virila neposredno ispod brade. Izraz
njegovih oiju govorio je da ni on nije svjestan to se dogaa.
Okrenuo se prema bratu, kao da se nada objanjenju. Bron mu je
uzvratio samo izrazom oka i nevjerice. Oi mlaeg brata su
zakolutale, a koljena su mu popustila. Pao je na bok, dok mu je glava
uz priguen udarac lupila u pod.
Bron je nekoliko trenutaka zurio u mrtvog brata, a tada
pogleda brata Jamesa. "Ubio si ga," ree glasno.
Brat James se sagnuo i paljivo spustio torbu na pod. "Ne
mogu to porei." Bron se polako poeo povlaiti prema vratima.
"Odlazi li?" veselo upita brat James.
"Ne prilazi mi!" povie Bron jo glasnije.
"Bojim se da ne moe otii. Svaki napad na jednoga od nas
kanjava se smru. Znam da je to pomalo pretjerano, ali ja ne
donosim pravila." Stao je izmeu Brona i vrata.
"Ne diraj me?' krikne Bron i podigne prema njemu no. Ovaj
put je privremeno nestala samo Jamesova desna ruka. Kad je
ponovno usporila tako da ju je ljudsko oko moglo pratiti, bila je
sklopljena oko Bronovog runog zgloba. No pade na tlo. Druga
ruka brata Jamesa stegnula se oko Bronovog grla. Bron je zagrgljao,
a zatim je slijedio zvuk pucanja kostiju. Kad ga je brat James
ispustio, pao je na tlo poput hrpe prazne odjee.
Brat James se okrene k Ayli i Jean-Paulu i nasmije se.
"Zavrili smo s neugodnostima," rekao je i protrljao dlanove. "Sad
moemo prijei na ugodnije poslove." Priao je krevetu. Jean-Paul je
stekao dojam da Ayla eli pobjei, ali nije se ni pomakla. "Kako ste
177
to uinili?" upitala je drhtavim glasom.
Stao je kraj nje i dalje se radosno smijeei. "Tajna je u
disanju. Ne razmiljaj vie o tome, jer to je samo trik. Prijeimo na
posao."
"Posao?"
"Da." Pokazao je prema Jean-Paulu ne skidajui oi s Ayle.
"Imam lijek koji e izlijeiti njegove bubrege, ali prije nego mu ga
dadem moramo porazgovarati o cijeni."
Jean-Paulu je laknulo to ih je brat James spasio od brae
Banks, ali odjednom je o njemu stekao neki lo predosjeaj. "O
kakvoj cijeni govorite?" upita ga.
Brat James ga je ignorirao. I dalje je zurio u Aylu. "Voli li
iskreno ovog ovjeka?" upita je.
"Da, volim ga," odgovori Ayla.
"Dobro. Jako dobro." Brat James je djelovao zadovoljno. "U
tom sluaju ne bi smjelo biti nikakvih problema."
"Ne razumijem," ree Ayla.
"Jednostavno je. Cijena koju mora platiti da bi mu spasila
ivot si ti. elim tebe."
"elite mene?" polako upita Ayla. Oito nije razumijela o
emu brat James govori. Ali Jean-Paul je razumio.
"Odlazi odavde i ponesi svoj prokleti lijek sa sobom!"
povikao je. Ayla se okrenula i zbunjeno ga i prestraeno pogledala.
"Jean-Paul... zato..?"
"Ayla, zar ne shvaa? On te ucjenjuje!" povie JeanPaul.
"Prijeti ti da e me pustiti da umrem ako ne postane njegova...
njegova..."
"Pokuaj sa 'seksualna robinja'. Lijepo zvui," veselo ree
brat James.
Ayla je napokon shvatila. "eli spavati sa mnom," optuila
ga je.
"Kako divno. Nije samo lijepa, ve i inteligenta. Da, moj mali
dragulju. elim, i to prilino esto. Dogovorimo to brzo, jer moram
poi na sastanak."
"Ayla, poalji ga k vragu," povie Jean-Paul. "Ne trebam
njegovu pomo."
178
Ayla je samo stajala i nijemo zurila u brata Jamesa. Jean-
Paulu se inilo da je proteklo strano puno vremena. Primijetio je
kako joj se leda polako ukruuju. "Treba njegovu pomo," ree mu
ledenim glasom. "Mi je trebamo."
"Ayla, nemoj..!"
"Uinit u to elite, brate James. Samo mu, molim vas,
odmah dajte lijek."
Brat James je pruio desnu ruku i primio je za bradu.
Podignuo joj je glavu i pogledao je u oi. "Drim te za rije, mali
dragulju. Pokua li izbjei na mali dogovor bit u vrlo, vrlo ljutit.
Razumije li?"
"Da, brate James," rekla je tiho.
Jean-Paul je jo jednom uzaludno pokuao ustati i sruio se
na krevet pod naletom boli. "Ayla..." zastenjao je.
Ayla nije nikakvim znakom pokazala da ga je ula. "Osim to
ete pomoi Jean-Paulu, mogu li vas zamoliti za jo jednu uslugu?"
Namrtio se. "to bi to bilo?"
"Mog oca, s kojim ste razgovarali prole noi, i mog brata e
uskoro objesiti u zatvoru. Moj narod. Zahvaljujui njemu ste ovdje.
Izmeu ostaloga, uvjerio je veinu Palmiraca da emo od vaeg
dolaska ovdje imati koristi. Stoga vjerujem da mu neto dugujete."
Brat James se nasmijao. "Da, u pravu si. Uskoro u se sresti s
kapetanom Vukovom. Uinit u sve to mogu da prekine
smaknue."
"U tom sluaju je meu nama sve dogovoreno," ree Ayla.
"Izvrsno. Tvoje drutvo u traiti samo nou. Dane moe
provoditi ovdje, sa svojim nesretnim ljubavnikom. Doi u po tebe
veeras u 20.00 sati. Budi spremna."
"Da, brate James."
"Oh, prestani me tako zvati. Moe me zvati mojim pravim
imenom. Milo."
"Da... Milo."
Milo? To ime je probudilo neka sjeanja. "Ti si... Milo?"
zbunjeno upita Jean-Paul.
Milo je po prvi puta nakon ulaska u sobu obratio na njega
panju. "Da, zato? Govori kao da ti moje ime neto znai."
179
"Bio si s Nebeskom enom... Jan Dorvin."
Milo se namrtio. "Jan Dorvin? Nikad nisam uo to ime."
To je samo sluajnost, pomisli Jean-Paul. On ne moe biti taj
isti ovjek. Napokon, ovaj je upravo stigao iz svemirskog naselja.
"Nije vano," ree. "To je sigurno bio drugi Milo."
"Drugi Milo..." ponovi Milo. Jean-Paulu se uinilo da je na
trenutak u njegovim oima ugledao neto slino panici. Milo se brzo
okrenuo i podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje malu boicu s
plavim kapsulama i pruio je Ayla. "Neka uzme po jednu svakih est
sati."
"Ono to si mi priao prole noi o operaciji kojom bi mu
vratio osjete u donji dio tijela jesu li to bile samo lai?" upita
Ayla.
"Naprotiv, svaka rije je bila tona." Zatvorio je crnu torbu.
"Ali da li u operirati ili neu, ovisi iskljuivo o tebi. Ako me
zadovolji, izvest u operaciju. Ako ne... onda..."
"Zadovoljit u te."
"Dobro. Veeras u osam." Okrenuo se, prekoraio Bronovo
tijelo i nestao u hodniku.
"Ayla, ne moe to uiniti!" zavapi Jean-Paul. Ona se polako
i nevoljko napokon okrenula k njemu. Lice joj je djelovalo odluno,
ali oi su joj odavale prave osjeaje.
"Imam li izbora?"
Kapetan Vukov je za privremenu bazu odabrao Vijenicu,
mjesto gdje je protekle noi odrano sveano primanje. Prijenosno
svjetlosno oruje smjeteno je na krov i oko njega su neprekidno
straarili karaganganski vojnici. U unutranjosti je za Visokim
stolom sjedio Vukov okruen svojim porunicima. Pred njim je
stajalo pet lanova palmirinog vladajueg seksteta. Djelovali su
zbunjeno i kao da jo uvijek ne razumiju to se dogodilo. Ukrasi to
su visili sa stropa sada su djelovali nekako neskladno. Pod predvorja
prekrivalo je oruje, preteno puke i samarice, ali Milo je u daljini
primijetio i niz podvodnih puaka. Palmirci su u pratnji vojnika jo
uvijek ulazili u zgradu predati svoje oruje. Milo je priao Visokom
stolu. Vukov se obraao Palmircima: "... Vi ete se pobrinuti za to
da svi vai ljudi shvate kako e svi oni u ijim kuama pronaemo
180
oruje biti smjesta pogubljeni."
Palmirci su promrmljali da razumiju. Vukov nastavi: "Isto
tako moraju shvatiti da emo svaki napad na nekoga od nas, ma kako
bezazlen bio, takoer kanjavati smru. Po jedan od vas pridruit e
se jedinicama koje e pretraivati kue. Va je zadatak pobrinuti se
da nitko od vaih ljudi ne poini kobnu greku. Kad se uvjerim da u
rukama vaeg stanovnitva vie nema oruja, moi emo raspravljati
o budunosti Palmire. Idite sada." Poraeni Palmirci su u pratnji
dvojice vojnika tiho izali u hodnik. Vukov kimne Milu. Milo je
primijetio da djeluje zabrinuto. "Odvija li se sve prema planu?"
Vukov je ustao sa stolca i spustio se s malog podija. Primio
je Mila za nadlakticu i poveo ga u stranji dio prostorije, gdje ih
njegovi ljudi nisu mogli uti. "to se tie utvrivanja naeg poloaja,
sve je proteklo kako smo planirali. Nema vie nikakvog otpora.
Palmira je samo naa."
"U emu je onda problem?"
"Jasno je da smo preuzeli i palmirske prilino priproste
radarske ureaje. Jedan od mojih tehniara razgledavao je opremu,
vie iz znatielje nego zbog neeg ozbiljnijega, kad je na ekranu
opazio jaki signal. Trajao je svega nekoliko trenutaka i nestao.
Meutim, tehniar tvrdi da je djelovao kao masivni objekt. Masivni
letei objekt. Kretao se nad oceanom prema nama... brzinom koja je
procijenjena na 1500 kilometara na sat."
Milo je podignuo obrve. "Kad se to dogodilo?"
"Prije tridesetak minuta."
"Pa gdje je onda taj tajanstveni objekt? Ve je trebao stii."
"Ne znam. Naredio sam da Christina uzleti, te da oni na njoj
vlastitim radarima provjere itavo podruje, ali upravo sam primio
obavjest da nisu nita pronali."
"Dakle, to dokazuje da je ono to je tehniar vidio bila tek
fantomska slika. Ureaji su vjerojatno pogrijeili. I sami ste rekli da
su zastarjeli."
"I sam se u to uvjeravam, ali ipak sam zabrinut. Radi se o
vrlo pouzdanom tehniaru. elim biti sto posto siguran da se nemam
razloga brinuti."
Ne elimo li to svi? pomisli Milo. "Sudei po onome to su
181
nam Palmirci ispriali o prilikama u svijetu, jedine letjelice koje
trenutno lutaju nebom su prastari Nebeski Gospodari. Vie ne postoji
nita drugo to je sposobno letjeti. Dakle, ono to je teh vidio nije bio
letei stroj. Moralo se raditi o neemu drugom, a ja vjerujem da se
radi o pogreki u opremi."
"Molim Boga da je tako," uzdahne Vukov.
"Tako je. No, jeste li uspostavili vezu s Karagangom?"
"Da, razgovarao sam s predsjednikom Jakinoviem i saopio
mu dobre vijesti; da smo pokorili Palmini u ime Republike, i to bez
rtava s nae strane."
"Kad ete iznijeti na ultimatum?" upita Milo neto tiim
glasom. "Ili proglasiti nezavisnost?"
"Ne znam jo. Najprije moram doznati koliko e mi mojih
ljudi ostati vjerno. One koji iznesu neke sumnje morat u prije
otcjepljenja onesposobiti."
"Nema urbe. Imamo mnogo vremena..." Odjednom pucne
prstima. "To me podsjetilo da bih trebao zaustaviti lin." Ispriao je
Vukovu o skorom vjeanju Lona Haddona i njegovog sina. Vukov
je djelovao zbunjeno. "Zato te brine njihova sudbina?"
"Recimo da sam sklopio poslovni dogovor s Haddonovom
prekrasnom kerkom."
Vukov se znalaki nasmijei. "Oh, razumijem. U redu,
prekini pogubljenje. Ne smijemo dopustiti da ovi ljudi steknu dojam
kako i dalje smiju provoditi svoje zakone. Povedi sa sobom nekoliko
vojnika. Doi, izdat u zapovijed."
Slijedei Vukova prema skupini vojnika, Milo veselo ree:
"Nadam se da nee biti prekasno. To bi za mene moglo biti pomalo
neugodno."
29
"Ba u pravo vrijeme," promrmlja Milo tjerajui muhe s lica.
Razbjenjena svjetina poela je navirati iz zatvora trenutak prije nego
su Milo i njegova pratnja od etiri vojnika stupili na mali trg.
Priruna vjeala su ve bila postavljena, a sastojala su se od debelog
182
trupca uvrenog izmeu dvije palme. S trupca su visjele dvije
ome i njihale se iznad pripremljenih stolica. Iza njih je stajala trea
stolica. Po priprostom izgledu omi Milo je zakljuio da su vjeanja
u Palmiri bila rijetki dogaaj.
Pojavili su se Lon Haddon i njegov sin. Obojici su ruke bile
svezane iza lea i ljudi su ih grubo gurah. Milo je primijetio
zanimljiv kontrast: Haddonov sin se opirao iz sve snage, dok je
Haddon blijedoga lica sve mirno prihvaao. inilo se kao da je u
transu. Odveli su ih do stolica i podigli ih na njih. Krupni ovjek
crvene brade se popeo na treu stolicu i stavio im ome oko vrata.
Milo je pretpostavljao da bi u zahvatu neprikladnih omi smrt stizala
vrlo polako. teta to mora prekinuti postupak...
Crvenobradi mukarac je stao pred njih i poloio ruke na
kukove. "Lone Haddone, ima li togod za rei prije nego provedemo
kaznu?" doviknuo je glasno.
Haddon nije odgovorio. Samo je stajao na stolici i lagano se
ljuljao. Njegov sin je odgovorio umjesto njega. "Ovo je ubojstvo,
Jelker Banks! Moj otac je nevin, jednako kao i ja, prokleti gade!"
"Itekako dobro zna zato ste ti i tvoj otac osueni na smrt,
Len Haddon!" povie crvenobradi mukarac. "Haddoni su izdali
Palmini. Prodali ste nas neprijateljima. Pripremite se umrijeti!
Obojica!" Istupio je naprijed i spremao se izmaknuti stolicu ispod
Lona Haddona, no Milo je u tom trenutku podignuo svjetlosnu puku
koju je posudio od jednog vojnika i ispalio. Svjetlosna zraka je
bljesnula nad glavama rulje i dvojice osuenika i ostavila na
vapnenakom zidu zatvora malu, crnu rupu. Milo je pomaknuo zraku
postrance i spalio uad na vjealima. Iskljuio je oruje i vratio ga
njegovom vlasniku. "Hvala," rekao je.
Svi Palmirci su se okrenuli u njegovom smjeru. Vojnici su na
njih uperili oruje. "ao mi je to prekidam zabavu," povie Milo,
"no bojim se da se pogubljenje odgaa! Raziite se i vratite se svojim
domovima!" U pratnji vojnika je zaao meu rulju, koja se razmicala
pred njim kao to se Crveno More razdijelilo pred Gregory Peckom.
Ili moda Johnom Waynom, dokono pomisli Milo. Prilazei Jelkeru
Banksu, ije je lice sad bilo crveno kao i brada, Milo ree: "Pomozi
im sii sa stolaca i odvei im ruke."
183
Jelker Banks uperi prst u njega i ljutito povie: "Ovo te se ne
tie, svemire. Ne mijeaj se i ostavi nas da sami razrijeimo svoje
poslove!"
Milo se zaustavio otprilike metar pred njim. Tiho mu ree:
"Sad smo mi ovdje zakon. Ovo pogubljenje je ilegalno. Po nareenju
vladara Palmire Ilije Vukova ovi se ljudi moraju odmah osloboditi."
"Ne!" povie Banks. "Ti izdajnici moraju umrijeti."
Milo se okrene k vojniku od kojeg je posudio oruje. "Ako za
deset sekundi ne poslua moju zapovijed ubij ga."
"Da, gospodine."
Jelker Banks je pogledao Mila u oi, shvatio da on to misli
ozbiljno, i spustio Haddona sa stolca. "Hvala," dovikne Len Haddon
s drugog stolca. Milo se nasmijeio. "Ne zahvaljuj meni, nego
zahvali svojoj sestri."
Len je djelovao zbunjeno. "Ayli? to ona ima s...?"
Milo podigne ruku. "Neka ti ona objasni to se dogaa.
Zahvaljujui njoj je obitelj Haddon pod mojom osobnom zatitom."
"Ha!" promrmlja Banks dok je pomagao Lenu sii sa stolca.
"Vidite li? Evo dokaza iz usta osvajaa kao to sam rekao,
Haddoni su izdajnici i kolaboracionisti."
Svjetina se ljutito sloila. Milo ih je pogledao, te je ubrzo
ponovno zavladala tiina. "S obzirom da su pod mojom posebnom
zatitom, bit u vrlo uznemiren ako se ita dogodi nekom Haddonu.
Krivci za takav in nee imati toliko sree da umru vjeanjem.
Raziite se i vratite se domovima!" Ovo je zabavno, pomislio je
radosno.
Palmirci su poeli naputati trg. Jelker Banks zadovoljno
ree: "Bojim se, svemire, da je ve prekasno za zatitu Haddonove
keri..."
Len Haddon, kojem su upravo razvezali ruke, se hitro okrene
i ljutito vikne: "O emu to govori, Banks! Zar se Ayli neto
dogodilo?"
Jelker Banks slegne ramenima i mirno odgovori: "Ranije sam
nauo razgovor nekolicine mukaraca da idu u bolnicu obraunati se
s njom i njenim nebeskim gusarom."
Haddon se okrene k Milu. "Moramo odmah otii k njoj!"
184
"Smiri se," ree Milo. "Bio sam s njom kad su stigli njeni
nesposobni, nesueni ubojice. Ona je na sigurnome. Dvojica
mukaraca su, naravno, mrtvi."
"to? to?' krikne Jelker Banks. Izgledao je kao da ga je
netko upravo udario u spolovilo. "Mrtvi? Zar obojica?"
"To pouzdano tvrdim. Sam sam ih ubio."
Lice Jelkera Banksa se iskrivilo od tuge i oaja. "Moji
sinovi!" zavapio je. "Ubio si moje sinove!"
Milo ga pogleda, a zatim kimne. "Tako je. Tek sad sam
primijetio obiteljsku slinost. To je, zapravo, ironino, zar ne?"
Ve se mrailo kad je Milo krenuo prema bolnici. Bio je sam,
ali osjeao je da mu ne prijeti opasnost. Znao je da je sposoban
obraniti se u sluaju da je neki Palmirac dovoljno glup da ga
napadne. Na ulicama ionako nije bilo domorodaca; nekolicina koje je
vidio urili su kuama da izbjegnu policijski sat to ga je Vukov
uveo.
Milo je pjevuio hodajui. Pratio je melodiju koju je sluao
preko malih slualica to ih je posudio od jednog vojnika. Bila je to
jo jedna sitnica koja mu je nedostajala na Belvedereu glazba je u
naselju bila zabranjena, uz izuzetak brojnih crkvenih himni koje Milo
nije raunao.
Pogledao je na sat. Uranio je petnaest minuta. Nije htio doi
prerano; mnogo je bolje zakasniti i produljiti tako njenu neizvjesnost.
Moda e pomisliti da se uope nee pojaviti. Nasmijao se zbog te
pomisli i skrenuo prema morskoj obali. etnja du plae e mu
skratiti ekanje.
U uskoj ulici je proao pokraj ophodnje od est
Karaganganaca. Kimnuli su mu i pozdravili ga u prolazu. Vijesti o
novom poloaju 'posebnog savjetnika' kojeg mu je dodijelio Vukov
oito se proirila.
Prisvojio je malu kuu u dijelu grada iz kojeg je Vukov zbog
'sigurnosnih razloga' protjerao sve Palmirce. Bila je vrlo ugodna,
premda bi mu bilo drae da se nalazila blie moru. U svakom
sluaju, njegov novi dom je bio dobro opremljen hranom i piem, i
Milo je jedva ekao trenutak kad e u njega dovesti Aylu. Bit e to
no zabave i igara. Sam Bog zna da ju je zasluio nakon tolikih
185
godina provedenih u celibatu...
Plaa je djelovala naputeno. Nekoliko je puta duboko
udahnuo, utei miris mora kojeg je pamtio od prije nekoliko
stoljea. Krenuo je niz stazu du drvoreda palmi koje su okruivale
plau. Nije odmakao daleko kad je ugledao sjenoviti lik kako se
naviruje iza jedne palme. Ma tko to bio, oito se skrivao. Bio je
siguran da ga jo nije vidio, ili vidjela, pa se i sam sakrio iza palme.
Tiho se poeo primicati tajanstvenom liku. Kad se prikrao dovoljno
blizu shvatio je da se radi o eni. Noge su joj bile bose, a na sebi je
imala crne hlae i crnu koulju. To ga je iznenadilo, jer su svi ljudi u
Palmin nosili odjeu arkih boja. Njene su namjere oito loe...
Tiho joj je priao. Bila je previe zaokupljena motrenjem
kua du morske obale da bi ga primijetila prije nego ju je potapao
po ramenu. Skoila je i brzo se okrenula. Milo je najprije pomislio da
izgleda kao starija verzija Ayle. Imala je jednaku kratku, crnu kosu,
jednake visoke jagodine kosti... ak su im i orijentalne oi bile
sline. Tek tada je primijetio da su joj kosa i odjea potpuno mokre.
Htio ju je upitati to radi, no ona ga je pretekla. "Kog vraga radi
ovdje, Milo? Kako si pobjegao od Phoebus?"
Bila je to jedna od rijetkih prilika kad se Milo zbunio. Tupo
ju je pogledao. Bio je potpuno siguran da nikad ranije nije vidio tu
enu, no ona ga je oito prepoznala. "Ve smo se sreli?" Upita je.
"Kad i gdje?"
"Ne igraj se sa mnom, Milo. To sam ja, J..." Zastala je, a na
licu joj se pojavio izraz opreza. Primijetio je da je svjesna kako je
nainila ozbiljnu pogreku. "Ne... ne, kad pogledam malo bolje,
vidim da sam pogrijeila. Nisi onaj za koga sam te smatrala."
"Nazvala si me Milo," nastavi Milo. Znao je o emu se radi.
Prvo ga je prepoznao onaj paralizirani Francuz, a sad i ova ena
poznaje nekoga s imenom Milo tko mu je slian. To moe znaiti
samo jedno njegovo originalno ja se vratilo na Zemlju prije njega.
ena ree: "To je samo sluajnost. Moram ii, ve kasnim..."
Okrenula se da e otii, no Milo je grubo zgrabi za nadlakticu. "Ide
sa mnom, tko god da jesi. Moramo razgovarati."
Jean-Paul se probudio iz nemirnog sna i kraj sebe ugledao
Aylu. Izgledala je umorno. "Koliko je sati?" pitao je prvo.
186
"Pet minuta do osam," odgovorila je. "Vrijeme je za tvoj lijek
protiv bolova." Stavila mu je tabletu u usta i prinijela mu au vode.
Posrkao ju je kroz slamku dok mu je Ayla pridravala glavu.
"Hvala," rekao je kad je popio dovoljno. Njeno mu je spustila glavu
na jastuk. Nije vie imao vlastitu sobu. Kraj njega su na pomone
krevete stisnuli jo etiri bolesnika koji su ozlijeeni u napadu
svemiraca. Svi su bili u loem stanju i Ayla mu je rekla kako
vjerojatno nee preivjeti no. Mala je bolnica bila prepuna
ranjenika.
"Kako je... kod kue?" upita Jean-Paul Aylu.
Zatresla je glavom. "Nije dobro. Tata samo sjedi i nita ne
govori. Ne eli nita jesti niti piti. A Len... Len je bijesan. Ljuti se na
sve... na svemirce, Jelkera Banksa, Mila... i na mene."
Jean-Paul je utio. Slagao se s time kako se Len osjeao i
zbog toga je mrzio samoga sebe. Bio joj je zahvalan zbog rtve koju
e podnijeti zbog njega, ali istovremeno je prezirao samu takvu
pomisao. Zato? Jer je vrijeala njegov prokleti muki ponos. Upravo
to je najsmjenije od svega. ime se vie uope moe ponositi? Od
njega je ostala tek glava s privrenim parom ruku. U svakom
sluaju vie nije mukarac.
Iz hodnika su dopirali uurbani povici. Medicinska sestra je
glasno govorila: "... Rekla sam da ne moete ovamo ui!" Tada su se
otvorila vrata. Bio je to Milo, kao to se Jean-Paul bojao, ali nije bio
sam. Jean-Paul se iznenadio kad je prepoznao enu koju je doveo.
Bila je to Jan Dorvin. Nikada nije upoznao Nebesku enu, ali vidio
ju je nekoliko puta i bio je siguran da je to ona.
Milo je gurnuo enu u sobu, a Jean-Paul primijeti kako je dri
za nadlakticu. Djelovao je nezadovoljno. "Hvala na pomoi," rekao
je sestri i zalupio pred njom vrata.
Ayla je ustala sa stolca spremna poi s Milom, ali inilo se da
je on ne primijeuje. Pustio je Jan Dorvin i grubo je gurnuo prema
sredini sobe. Umalo je pala preko ruba jednog pomonog kreveta
prije nego se vratila u ravnoteu. Teko ranjeni ovjek koji je leao u
krevetu je tiho zastenjao. Milo uperi prst u Jan. "Dakle, ti me
poznaje, ali ja ne poznajem tebe. Tko si ti?"
Jan ga je mrko pogledala i protrljala ruku gdje ju je ranije
187
drao. Nije odgovorila. Jean-Paul nije ni sam znao zato je
progovorio. Jednostavno se nije mogao suzdrati. "Ona je Jan
Dorvin," rekao je.
Milo i Jan su ga iznenaeno pogledali. "Jan Dorvin," ponovi
Milo. "Kako ti to zna?"
Jean-Paul pogleda enu. Promatrala ga je i zbunjeno se
mrtila. Oito ga nije prepoznala, ali to je bilo razumljivo. Napokon
odgovori Milu: "Bila je Nebeska ena... Nebeski Aneo. Pokorila je
naeg Nebeskog Gospodara. Izmeu ostalih. Imala je itavu flotu
Nebeskih Gospodara.
Meutim, kasnije je izgubila kontrolu nad svime i
jednostavno je nestala. Nikad nisam doznao to joj se dogodilo."
Milo ga je na trenutak promotrio, a tada upita Jan Dorvin: "O
emu on to pria?"
"Nemam pojma," promrmljala je.
"Je li to tvoje ime? Jan Dorvin?"
"Ne, naravno. Zovem se Anya. Anya Ivimey."
"Zato onda misli da te poznaje?"
"Vjerojatno me s nekim zamijenio. Kao to sam i ja
zamijenila tebe s nekim drugim."
Milo je djelovao sumnjiavo. "Previe je tu sluajnosti," ree.
"Zato sam znao tvoje ime," ree Jean-Paul. "S Jan Dorvin je
bio nekim mukarac s imenom Milo."
"Znao sam!" Milo je krenuo prema Jan. "Moje originalno ja
je ovdje na Zemlji! Priznaj!"
Jan je obila bolesniki krevet. "Nita ja neu priznati, Milo."
Milo je napao. Jan Dorvin se stresla i poletjela je unazad.
Jean-Paul je vidio kad je udarila u zid kraj vrata. Milo se vratio u
fokus. Drao ju je za vrat i tresao joj glavu. "Reci mi gdje je,
prokletnice, inae u ti iupati dunik!"
Jan je zakaljala i kimnula. Pustio ju je, a ona je kliznula niz
zid i sjela. "Mrtav je..." rekla je.
"Mrtav?" zaueno ponovi Milo. "Nemogue. Promijenio
sam se da bih se vjeno odrao na ivotu. Ja ne mogu umrijeti, a
jednako tako ne moe ni on."
"Unato tome je mrtav. Drugim rijeima, ti si mrtav. Bio si
188
nepaljiv, i to zbog pretjerane oholosti."
"Reci mi tono to... mu... se dogodilo," zahtijevao je.
Dok je Jan Dorvin nizala okolnosti u kojima je umro drugi
Milo, Jean-Paul je zgranuto gledao kako Ayla uzima stolicu i kree
prema Milu. Njene su namjere bile jasne. Umalo je povikao neka to
ne radi, ali shvatio je da time nee nita postii. Ionako je bilo
prekasno. Mogao ju je samo bespomono gledati kako se ulja prema
Milu i visoko podie stolicu. Bio je siguran da e je Milo uti. No on
je bio previe zaokupljen priom o sudbini svojeg drugog ja. Jan je,
naravno, vidjela to Ayla sprema, ali nijednim znakom to nije odala.
Ayla je stajala tono iza Mila. Jean-Paul to vie nije mogao
gledati. Drvena stolica je odjednom djelovala tako krhko... Ayla je
udarila stolicom po Milovom elavom tjemenu. Njen povik od
napora prikrio je lomljavu drveta. Milo je zateturao pod udarcem, ali
nije pao.
Tad se okrenuo...
30
"Glupa gusko," ree Milo Ayli. Ona je stajala pred njim s
odlomljenom nogom od stolice u ruci i zapravo se slagala s njime.
to sad, pitala se. Da ga ponovno udari? Da, ba. Vidjela je kako se
brzo kree. Prihvati to, djevojko, rekla je u sebi, da e uskoro
umrijeti... ako ima toliko sree. Ispustila je nogu od stolice iz ruke.
U trenutku kad je noga lupila u tlo, Jan Dorvin je s lea napala Mila.
Svom snagom ga je bridom desnog dlana udarila u potiljak. Milo je
zajeao i poeo se okretati, ali pokreti su mu bili spori i
nekoordinirani. To je Jan dalo vremena za jo jedan snani udarac.
Milo je ponovno zajeao i sruio se potrbuke na pod. Ostao je tako
leati uz tiho stenjanje. Jan je kleknula kraj njega i jo ga dvaput
udarila. Napokon je utihnuo.
Jan je ustala trljajui brid dlana. Nasmijeila se Ayli. "Ovo je
bilo prilino bolno, no unato tome sam uivala."
Ayla pogleda najprije nju, a tada Milovo nepomino tijelo.
"Je li mrtav?"
189
"Voljela bih da je, ali sumnjam. Mila je teko ubiti. Imala
sam sree to si mu odvratila panju sa stolicom."
"Pokuala sam ga ubiti."
"Da, znam. Milo obino budi takve nagone u ljudima. Bar si
ga dobro uzdrmala.... i pruila meni priliku." Pruila je Ayli ruku. "U
svakom sluaju, ja jesam Jan Dorvin. A ti si...?"
Ayla prihvati ruku i lagano je protrese. "Ayla Haddon."
"Vrlo si lijepa, Ayla," ree Jan te se, na Aylino iznenaenje,
nagne k njoj i poljubi je u usne. Tek tada joj je pustila ruku i otila do
Jean-Paulovog kreveta. "S kojeg Nebeskog Gospodara potjee?"
"S Lorda Montcalma," odgovorio je.
"Ah da, jednog od prvih koje sam osvojila. Je li letjelica u
ovom podruju? I kako ste se rijeili Ashleynog programa?"
Jean-Paul joj je ispriao to se dogodilo s Ashley... i sa
samim Lordom Montcalmom. "Pretpostavljam da si ozlijeen pri
padu letjelice?" upita Jan.
Ayla je odgovorila umjesto njega. "Ne, ustrijeljen je u lea.
To se dogodilo prije nekoliko dana. Metak ga je paralizirao. Brat...
Milo... on..." pokazala je prema Milu, "... je rekao da mu moe
pomoi operacijom ako ja poem s njime. Noas."
"Isti stari Milo," prezirno ree Jan. Prila mu je i pogledala
ga. "Jo uvijek die. Morat emo smisliti nain kako da ga sputamo.
Morat e biti vrsto." Pogledala je Aylu. "Rekla si da je doao ovamo
po tebe?"
Ayla kimne. "Ne znam kamo me namjeravao odvesti."
"Negdje na osamu, najvjerojatnije. To znai da do sutra nitko
nee primijetiti njegov nestanak. Moemo ga sakriti ovdje u bolnici.
Zaviti ga tako da izgleda kao pacijent. Moe li nabaviti jo jedan
ovakav krevet?"
"Mogu," ree Ayla.
"Nabavi ga."
Kad je Ayla otila, Jean-Paul odgovori. "Zanima me zato si
dola u Palmini. Ve imamo dovoljno osvajaa, i dodatni nam ne
trebaju."
"Svemirci?"
"Da, prokleti svemirci. Kad su stigli, ponaali su se vrlo
190
prijateljski. Prije nego smo se snali pripojili su nas svojoj
Republici."
"To sam pretpostavila prema onome to sam vidjela na plai.
Naoruane ophodnje, puste ulice... U svakom sluaju, ja se vie ne
bavim osvajanjem. Nikad mi to nije ilo. Trenutno slijedim
zapovijedi vrlo sloenog kompjuterskog programa koji je preuzeo
Nebeskog Anela."
"Ashley?"
"Ne, nije nimalo slian Ashley." Objasnila mu je prirodu i
porijeklo superprograma poznatog kao Phoebus. "Znala je da je
ovdje sletjela svemirska letjelica, pa nas je poslala da izvidimo
prilike."
"Vas?"
"Imam drutvo. eka me u Igraki, a to je... pa, nazovimo je
vrlo svestranim vozilom. Trenutno se nalazi na morskom dnu
stotinjak metara od obale."
"Hoe rei da ste jednostavno pali s neba u toj napravi?"
upita Jean-Paul. "U Palmiri postoje radari, a imaju ih i svemirci.
Primijetili bi vas."
"Na trenutak smo opaeni na radaru kad smo se nalazili
pedeset kilometara odavde. Nismo na vrijeme ukljuili ekrane. Tada
smo, da izbjegnemo vizualni kontakt, zaronili i ostatak puta preli
pod vodom."
Jean-Paul je bio iznenaen. "Ako ste stali stotinu metara od
obale, tad ste dobrim dijelom zali unutar zatitnog zida."
"Da, morali smo, naalost, probiti prolaz u vaem morskom
zidu. Ah ne brinite, teta se moe lako popraviti."
"Znam, ali..." Jean-Paul se ukoio kad je Milo zastenjao i
pomaknuo ruku.
Jan mu je spremno prila i dvaput ga snano udarila po glavi.
Milo se ponovno smirio. "Poinjem previe uivati u ovome," rekla
je skrueno.
"Hoe li taj tvoj superprogram pomoi Palmiri da se oslobodi
od svemiraca?"
"Iskreno reeno, ne znam to e uiniti," odgovori Jan. "Njeni
motivi su mi potpuno nejasni. Meutim, dolazak svemiraca na
191
Zemlju je svakako privukao njenu panju. Vjerujem da to
svemircima ne ide u prilog."
"Gdje je ona?"
"Trenutno se nalazi oko osam sati leta od Palmire. Odletjet
emo s Igrakom na Nebeskog Anela i prenijeti joj sve to se
dogaa. Vjerujem da emo se vratiti prije zore. Pojma nemam to e
se tada dogoditi, ah vjerujem da e prilike biti bolje nego su sada."
Zastala je kad se Ayla vratila sa sklopivim krevetom. "Stavimo sada
Mila pod prikladnu pasku..."
Jan je bez ikakvih tekoa stigla do morske obale, premda se
jednom morala sakriti iza zida da bi izbjegla ophodnju. Na plai je
izvukla mali traga i uvrstila ga na runi zglob. Znala je gdje se
otprilike nalazi Igraka; ravno ispred vrata u morskom zidu, i to
negdje na pola puta izmeu zida i obale. Traga e joj pomoi da je
brzo pronae kad joj se primakne dovoljno blizu.
Ula je u toplo more i zaplivala. Kao putokaz je odabrala
daleka vrata u zatitnom zidu.
"U svakom sluaju djeluje dovoljno sputan," ree Jean-Paul.
"Nadam se," uzvrati Ayla, mrtei se.
Milo je podsjeao na metalnu ahuru. Jan i Ayla su ga dobro
zamotale koristei velika klijeta i debelu icu. ahura mu se
protezala od vrata do stopala i bila je icom vezana uz krevet.
Trebalo im je punih sat vremena da obave taj posao, a usput su jo
morale uvjeriti lijenika i sestre da za njihov prividni in ludila
postoji vrlo dobar razlog.
"Radije ga pokrij."
Ayla je prebacila pokriva preko Mila i povukla ga tako da
mu djelomino pokrije zamotanu glavu i sakrije povez kojim su mu
zatvorile usta. "Oh, Boe!" iznenada je kriknula.
"to se dogodilo?" prestraeno upita Jean-Paul. Napinjao se
da podigne glavu s jastuka. "to radi?"
Ayla okrene glavu prema njemu. Oi su joj bile irom
rairene, a usta je pokrila rukom. "Ne radi se o njemu... Upravo sam
se sjetila... To je zbog cjelokupnog uzbuenja... Zaboravila sam..."
"to si zaboravila?"
"Upozoriti je. Jan Dorvin. Rekao si da je njeno vozilo probilo
192
prolaz u zatitnom zidu. To znai da oni stvorovi mogu ponovno ui.
Moda su ve u unutranjim vodama!"
Jean-Paul je s olakanjem spustio glavu na jastuk. "Zar samo
to?"
"Kako to misli, zar samo to?' povie Ayla. "Ako je ona
grozna stvorenja epaju, bit e to mojom krivnjom! Ne mogu je
ostaviti da tako umre!"
"Ayla, smiri se i ponaaj se razumno. to uope moe uiniti
da bi joj pomogla?"
"Imam podvodni laser. Jo uvijek je u kui. Uzet u ga i
krenuti za njom."
"Isuse, Ayla, prekasno je. Otila je prije petnaest minuta.
Sigurno je ve u moru."
"Nije me briga. Moram pokuati!" Na njegov je uas istrala
iz sobe.
"Ayla!" pozvao je. "Vrati se!" Kad je zbunjena sestra zavirila
u sobu, povikao je iz sveg glasa: "Zaustavite je! Morate je
zaustaviti!"
Jan je na trenutak stala i osvrnula se da bi odredila svoj
poloaj. Primijetila je da je malo skrenula s kursa i da ne pliva vie
ravno prema vratima. Podigla je ruku iz vode i pogledala traga.
Njegovo prigueno zeleno svjetlo se polako palilo i gasilo. Kad doe
tono nad Igraku, njegova e svjetlost biti neprekinuta. Blizu je, ali
ne na pravom mjestu. Ponovno je zaplivala, kad je odjednom neto
uhvati za potkoljenicu desne noge i povue pod vodu.
Guei se, snano je zamahnula lijevom nogom. Stopalo joj je
udarilo u neto tvrdo. Morski pas! pomislila je dok ju je ispunavala
panika. Potonula je jo dublje i osjetila otru bol kad joj se neto vrlo
otro zabilo u trbuh. Kriknula je i ispustila preostali zrak iz plua,
koji se u brojnim mjehuriima podigao na povrinu. Istog je trenutka
postala svjesna da joj je neto upravo odgrizlo desnu ruku. Nadala se
nee jo dugo ostati pri svijesti, ili iva...
Dok su zubi i pande sve ee trgali njeno meso, inilo joj se
da protie itava vjenost prije nego je utonula u tamnu prazninu.
Robin je drijemao. im je Igraka progovorila, u trenutku se
potpuno razbudio. "Zabiljeila sam neke nemire u vodi," ree
193
Igraka.
"Kakve nemire?" pitao je. "Gdje?"
"Nedaleko. Dvadesetak metara od mojeg desnog boka.
Primam vibracije i zvukove."
"Zar ne moe vidjeti to se dogaa?"
"Jan me uputila da ne koristim nametljive senzorske sisteme
dok smo ovako blizu obale kako naa prisutnost ne bi bila otkrivena."
"Ponitavam njene upute! Jan je moda u nevolji. Upotrijebi
zvune skenere."
"Da, Robine."
"Dakle?" pitao je nestrpljivo. "to vidi?"
"Tri ovjekolika morska stvorenja. Mnogo su vei od
prosjenog ovjeka. Meusobno se bore oko ostataka drugog
morskog stvorenja."
"Pokai mi!" Jedan od tamnih ekrana je zasjao. ak ni uz
kompjutersku obradu slike Robin nije mogao nazrijeti to se dogaa
na ekranu.
Ugledao je tri stvorenja koja je opisala Igraka, ali nije vidio
nikakve pojedinosti. Neto su napadali zastraujuom estinom.
Poput morskih pasa u mahnitom hranjenu. Morskih pasa ljudskoga
oblija. "Kreni prema njima," naredio je. Igraka se podigla,
okrenula se i krenula prema uzburkanom mjestu borbe. Robina je
svladao uas. Nije elio razmiljati o tome da Jan pliva u ovim
vodama...!
Tri ovjekolika stvorenja su se okrenula prema Igraki kad su
osjetili da im se pribliava. Ispustili su rastrgane ostatke svoje rtve i
pripremili se za napad. Robin jo uvijek nije mogao nazrijeti
pojedinosti. "Prebaci na vizualne senzore i ukljui svetla!" naredio je.
"Je li to ba mudro?" upita Igraka.
"Uini to!"
Igraka je posluala. Slika na ekranima se promijenila. Robin
je sad sve jasno vidio. I previe jasno. Tri ovjekolika lika pokazala
su se u svim svojim groznim osobinama. Sami zubi i kande. Strojevi
smrti. Vidio je i ostatke njihove rtve koji su tonuli prema morskom
dnu. "Oh, Kriste, ne!", kriknuo je. "Ubij ih! Ubij ih!"
Ayla je stezala podvodni laser i dahui trala prema obali. U
194
drugoj je ruci nosila masku i podvodnu svjetiljku koje je na brzinu
pokupila u svojoj kui. Na plai je zastala i promotrila tamnu vodu.
Nigdje nije bilo ni traga Jan. Moda je uspjela doplivati do
podvodnog vozila. Ayla se morala u to uvjeriti zbog vlastitog
spokoja. Svukla je sandale, navukla masku i spremila se ui u vodu
kad ju je s lea osvjetlila baterijska lampa i muki glas joj je otro
naredio: "Stoj! Baci oruje i podigni ruke!"
Ispustila je laser i svjetiljku na pod i okrenula se. etiri
svemirca su joj prilazila niz plau. Svi su nosili oklopljena svemirska
odijela uz izuzetak kacige i neobine puke koje su ispaljivale
toplotne zrake. Sve su puke bile uperene u nju.
"Zna li kaznu za posjedovanje oruja, djevojko?" upita je
jedan kad su joj se pribliili.
"To nije oruje," spremno je odgovorila. "To je podvodni
alat. Iskuajte ga sami i vidjet ete da ne radi izvan vode."
Okruili su je i promotrili od glave do pete. Onaj sa
svjetiljkom ree: "Ba si zgodno stvorenje. teta to te moramo
pogubiti."
"Kaem vam da to nije oruje!" povikala je.
Pogledao je laser koji je leao na pijesku. "Meni izgleda kao
oruje, a samo to je bitno."
U tom trenutku jedan ovjek povie: "Porunie! Pogledajte!
Tamo!" Pokazivao je prema zaljevu. Svi su se okrenuli tamo,
ukljuujui i Aylu. Ugledali su bijelu svjetlost koja se uzdizala iz
mora.
"Koji je to vrag?"
"Neka vrsta podvodnog svjetla," odgovori onaj kojem su se
obraali kao poruniku. "I to pokretnog." Pogledao je Aylu. "Zna li
to je to, djevojko?"
Zatresla je glavom. "Ne."
Spustio je pogled na laser i ponovno je pogledao. "to si
namjeravala uiniti prije nego smo naili?"
"Htjela sam obaviti neke popravke na zatitnom morskom
zidu. Oteen je."
"U ovo doba noi? I jo k tome sama? Nemoj me
nasmijavati."
195
"Istina je."
"Ponovno se kree, porunice!"
"Ne svia mi se to," promrmljao je. "Upozorit u glavni tab.
Kapetan Vukov mora doznati za to." Pritisnuo je bradom ovratnik
na odijelu, te se odatle podigne mali mikrofon. "Ovdje porunik
Bruki. Nalazim se na obali. Moja jedinica i ja smo opazili svjetlost
koja se kree po zaljevu. Predlaem da to odmah istraite."
Robin je sjedio naslonjen u fotelji i tupo zurio u strop. Jan je
mrtva. Jan je mrtva. Sve je gotovo...
"Mogu li neto predloiti?" upita Igraka.
"Ne. Zauti."
"Radi se o Jan."
"Zar nisi primijetila. Mrtva je!" oajno je povikao.
"Znam, ali elim ti skrenuti panju na njenu glavu. Ako se
izuzmu teke posjekotine, djeluje neoteena."
Oh Kriste, pomislio je.
"To ukazuje na to da joj je mozak neoteen," nastavi Igraka
jednako veselim glasom kao i obino. "Dakle, postoji velika
mogunost da ju je mogue oivjeti ako je dopremimo u medicinski
stroj."
Robin se uspravio ispunjen nadom. Meutim, vrlo je brzo
ponovno utonuo u oaj. "Nikako je ne moemo na vrijeme odnijeti
na Nebeskog Anela. Ireverzibilna oteenja modanih stanica e se
pojaviti mnogo prije nego stignemo onamo."
"Previdio si jednu vanu injenicu," ree Igraka. "Moj
spremnik za bioloke uzorke. U njemu se nalazi ureaj za
zamrzavanje. Mogu je odmah zamrznuti. S obzirom na to koliko je
malo od Jan zapravo ostalo, u zamrzivau za nju ima dovoljno
mjesta."
Prolo je nekoliko sekundi dok Robin nije shvatio. "Prestani
gubiti vrijeme i uini to, prokleta bila!" viknuo je.
Ayla je stajala uz etiri svemirca dok su nestrpljivo ekali
dolazak pojaanja. Bila je nervozna i prestraena. Hoe li je zaista
pogubiti, pitala se. to moe poduzeti? Pobjei prije nego im se
pridrue drugi svemirci? Nije vjerovala da bi daleko stigla prije nego
bi je ustrijelili s plae. to god se dogodi, nipoto ne smije spomenuti
196
Jan Dorvin i njenog Nebeskog Anela. Kad bi svemirci saznali da
zrani brod stie u zoru, doekali bi ga spremni...
Svi su se iznenadili kad je voda na sredini zaljeva odjednom
sunula uvis i iz nje se uzdigao metalni oblik u obliku suze. Podiui
se prema nonome nebu, ubrzao je do nevjerojatne brzine. Tada se
izravnao i nestao nad puinom... a Ayla je iskoristila priliku za bijeg.
Nije stigla daleko.
31
Kapetan Ilija Vukov je zamiljeno promotrio ureaj koji mu
je leao na stolu prije nego je obratio panju na djevojku. Stajala je
izmeu dvojice vojnika. Djelovala je uplaeno, ali i prkosno. Bila je
odjevena u prljave bijele kratke hlae i utu majicu s kratkim
rukavima. Noge su joj bile bose. Porunik Bruki je takoer bio
prisutan.
"I dalje tvrdi da ovo nije oruje?" upita Vukov.
"Da," odgovorila je odluno. "To je podvodni alat za rezanje.
Radi samo pod vodom."
"Moda zaista govori istinu, gospodine" ree porunik
Bruki. "U svakom ga sluaju nismo uspjeli aktivirati."
"Kako se zove, djevojko?"
"Ayla Haddon."
Vukov se namrtio. "Haddon, kae. Ti si ki Lona
Haddona?"
Kimnula je.
Promekoljio se i poeao bradu. Lon Haddon je bivi voa, i
ovjek kojeg je brat James jutros spasio od vjeanja. To znai da je
ovo djevojka koja zanima brata Jamesa. Zato onda veeras nije s
njim? "Poznaje brata Jamesa, zar ne?"
Primijetio je oklijevanje prije nego je kimnula. "Jesi li ga
vidjela veeras?" upita je.
"Ne. Trebao je u osam doi po mene u bolnicu, ali se nije
pojavio."
Vukov je bio uvjeren da neto nije u redu. Obratio se
197
poruniku Brukom. "Odmah naite brata Jamesa. Uzmite sve ljude
koji nisu na dunosti. Morate ga hitno pronai."
"Da, gospodine," ree porunik Bruki, pozdravi ga i urno
napusti prostoriju.
Vukov je napeto promatrao djevojku. "to zna o
tajanstvenom stroju koji je noas izaao iz mora?"
"Nita," rekla je, i uskoro dodala, "gospodine."
"Reci mi istinu."
"Govorim vam istinu. Nikad ga ranije nisam vidjela. I ne
znam to je to."
"Tvrdi da je puka sluajnost to si se nala na plai trenutak
prije njegovog polijetanja?"
"Tako je."
"Rekla si poruniku Brukom da si htjela popraviti zid. Sama
i usred noi... s ovime." Podigao je podvodni laser.
"Da."
"To je prilino neuvjerljiva pria, ak i ako se uzme u obzir
da je smiljena u urbi. to si zaista namjeravala uiniti?"
Spustila je pogled i nije odgovorila.
Udario je akom po stolu i zagrmio: "Dosta je tih lai! elim
uti istinu!"
Trgnula se, ali je prkosno zatresla glavom. "Ja vam govorim
istinu."
Uzdahnuo je. Morat e pribjei nasilju da izvue iz nje
podatke. Nije to elio uiniti, pogotovo ne na eni, ali nije imao
izbora. Morao je doznati to znai neobini letei stroj. Takvo to
nije smjelo postojati, no oito je postojalo i dovodilo je u opasnost
itav njihov pothvat na Zemlji. Morao je po svaku cijenu doznati
istinu.
Milo je leao preplavljen bijesom i frustracijom. Nije se
mogao pomaknuti, nita nije vidio i nije mogao govoriti. Odustao je
od uzaludnih napora da se oslobodi iz ianog oklopa, jer shvatio je
da je to nemogue. Izluivalo ga je to mora tako bespomono leati
i sluati vojnike kako ispituju Francuza o bratu Jamesu. Traili su ga,
a on je stajao pokraj njih i promicao im. Budale. Oh da, jedan je
podigao pokriva s njegovog umotanog lica, nemarno ga pogledao i
198
ponovno spustio pokriva. Budala. Budala. A morao je to prije stii
do Vukova s podacima o toj prokletoj eni Dorvin. Donijet e im
nevolje. Odakle se samo stvorila? Vukova treba upozoriti da se
pripremi na mogue probleme.
Jo nije mogao prihvatiti ono to mu je rekla o njegovom
originalnom ja da je mrtav. ak nije doznao ni kako se to
dogodilo. Ona prokleta djevojka ga je udarila sa stolicom prije nego
mu je Dorvin sve ispriala. A tada ga je i sama Dorvin udarila i to
mnogo uspjenije nego Ayla. Nije se sjeao niega posije toga.
Proklete ene. Sljedei put e ishod biti potpuno drugaiji.
K vragu, da bi sve bilo jo gore, oajniki je morao pikiti.
Kapetan Vukov je zlovoljno promatrao Aylu. Sjedila je
naslonjena u stolici pred njim i sigurno bi pala da je jedan vojnik nije
pridravao za ramena. Glava joj je padala postrance, a oi su joj bile
napola sklopljene. Otekline i modrice su joj prekrivale lice, ruke i
noge, a nije bilo sumnje da joj slino izgledaju i ostali dijelovi tijela.
Dvojica njegovih ljudi su je tri puta istukli koristei drke od metle
kao tapove. S gaenjem je gledao kako dvojica mukaraca divljaki
udaraju po njenom tijelu dok se djevojka na podu oajniki
pokuavala sklupati u loptu i zatititi glavu rukama. Gadilo mu se i
uzbuenje koje su u njemu budili njeni krikovi. Bio je to prljav
posao, ali nadao se da e uskoro biti gotov. Djevojka se pod zadnjim
batinanjem napokon slomila i poela je izvikivati ime. Jan Dorvin.
Njemu to ime nita nije znailo, ali i to je neki poetak. ekao je da
se djevojka vrati k svijesti da moe nastaviti ispitivanje.
"Ayla! Probudi se! Razgovaraj sa mnom!" naredio je.
Trgnula se. Oi su joj se otvorile i pokuala ga je pogledati.
"Mogu li... dobiti... vode?" promucala je kroz oteene usnice.
"Dat u ti vode kad mi kae ono to elim znati. Tko je Jan
Dorvin?"
"Nebeska ena... dola je u bolnicu... veeras. Brat James...
Milo... ju je doveo."
"Milo? Tko je Milo?"
"Milo je brat James... To mu je pravo ime... rekao je."
"Pravo ime?" ponovi kapetan Vukov dok je u njemu rasla
tjeskoba. "Gdje je pronaao tu Jan Dorvin?"
199
"Ne znam. Ali ini se da su... stari prijatelji. Poznaju se
meusobno... odavno."
to? Kako je to mogue? To nije imalo nikakvog smisla. Brat
James Milo je stigao s Belvederea. Ili moda nije? Kao to je
Vukov ve ranije primijetio, brat James se nije ponaao poput
drugih Belvederaca. "Tko je ta Jan Dorvin?" pitao je.
"Jako mona... ena. Ona je Nebeska ena... najmonija
osoba na... Zemlji. Vlada velikom flotom... Nebeskim
Gospodarima... velikom vojskom."
Vukov je panino gledao prebijenu djevojku. "Gdje je? Gdje
joj je sjedite? Gdje je mogu pronai?"
Ovaj put djevojka nije odgovorila. Vukov dade znak vojniku
koji ju je drao. Vojnik ju je pustio, a ona se polako sruila sa stolice.
"Je U mrtva?" upita Vukov. Vojnik je kleknuo i opipao joj vrat.
"Nije, gospodine."
Upravo tada se vratio porunik Bruki. "Nigdje nema ni traga
bratu Jamesu, kapetane."
Jo jedna loa vijest. Je li brat James Milo zaista u
dogovoru s tom Jan Dorvin? Je U odletjeo s njom u onom stroju? To
mu se inilo jedinim loginim odgovorom. Taj ovjek je izdajnik.
Skovao je zavjeru protiv Vukova. Sam Bog zna to on i ta ena
namjeravaju poduzeti. urno je ustao. "Vraam se na brod,
porunie. Iz sigurnosnih razloga."
"Jan? Jan?"
"to je?" pitala je razdraeno. Upravo je sanjala najljepi,
najsavreniji san u ivotu i smetalo joj je to je Phoebus tako grubo
prekida.
"Neu te dugo uznemiravati. Samo moram nakratko s tobom
razgovarati."
"Razgovarati?" Jan je bila pomalo zbunjena. Vidjela je samo
ugodnu, plaviastu svjetlost. Osjeala se kao da pluta, premda uope
nije osjeala svoje tijelo. "Phoebus, gdje sam?"
"Na sigurnome. Opusti se."
Bila je oputena. Potpuno i savreno. Nikada ranije nije
osjetila takav spokoj. "Sluaj me," ree Phoebus. "Ispriat e mi sve
dogaaje tijekom veeranjeg posjeta gradu. Zamislit e svaki
200
trenutak koji si doivjela, osim posljednjih trenutaka nakon to si
ula u vodu. Razumije li?"
"Da, Phoebus."
"Poni." Jan je ponovno proivjela sve to joj se dogodilo u
Palmiri. Kad je ula u vodu i zaplivala prema Igraki, odjednom ju je
ponovno okruila plava svjetlost. "Hvala," ree Phoebus. "Moe
ponovno zaspati." Jan je zaspala i prekrasni san se nastavio.
Kirurg Steven je djelovao iscrpljeno kad je uao u sobu. Jean-
Paul odmah povie: "Ima li kakvih vijesti o Ayli?"
Lijenik umorno zatrese glavom. "Bojim se da nema."
"Prolo je ve vie sati! Neto joj se sigurno dogodilo! Moda
lei negdje povrijeena. Morate je pronai!"
"ao mi je, ali moje mjesto je ovdje uz pacijente. Ne elim
ugroziti svoj ivot i pokuati izigrati svemirske ophodnje. Suoi se s
injenicama, Jean-Paul. Ayla je ili uhapena ili pogubljena!"
"Ne, ne vjerujem vam. Ne elim u to vjerovati!" pobunio se
Jean-Paul.
"Nita ne moemo uiniti prije jutra... osim jednoga." Priao
je krevetu na kojem je leao Milo. "Oslobodit u ovog nesretnog
ovjeka. Ne moemo ga jo dugo ostaviti u ovom stanju. Mogao bi
umrijeti." Lijenik je izvukao klijeta za icu iz depa na kuti.
"Ne!" krikne Jean-Paul. "Ne smijete ga osloboditi. Mislite na
Aylu. Bit e u velikoj nevolji!"
"Vjerujem da ona ve je u velikoj nevolji," ree lijenik i
svue pokriva s Milovog tijela umotanog u icu.
"Priekajte jo samo nekoliko sati!" preklinjao je JeanPaul.
"U zoru e se neto dogoditi! Neto to moe promijeniti tok
dogaaja u Palmiri!"
Lijenik je ve skinuo povoje s Milove glave. "Ja sam
lijenik, Jean-Paul. Ne mogu mirno stajati i gledati kako ovjek pati
u tako neljudskim uvjetima, pa makar se radilo i o svemircu." Skinuo
je povez s Milovih ustiju.
"Hvala, doktore," ree Milo.
Kapetanu Iliji Vukovu se no inila beskrajno dugom.
Nemirno je koraao po zapovjednikom mostu, a panja mu se
neprestano vraala radarskim ekranima. Uspostavio je neprekidnu
201
radio vezu s palmirskim radarskim tornjem. Za sada se na nebu nisu
pojavljivali nikakvi tajanstveni objekti, ali Vukova to nije uvjerilo.
Razmiljao je ak o tome da napusti itav projekt i naredi posadi da
se pripremi za polijetanje im se njegovi ljudi povuku na svemirski
brod. Ali u stvarnosti to nije elio uiniti. Pomisao da se vrati na
Karagangu u sramoti neuspjeha bila je previe bolna da bi je
prihvatio. Ne, previe je toga u pitanju. Prihvatiti e rizik i
suprotstaviti se. "Provjerit u nau obranu," najavio je posadi.
Jo jednom je obiao Christinu, provjeravajui etiri
prenosiva svjetlosna topa i nervozno diui pogled prema nonome
nebu. Htio se vratiti u letjelicu kad je do njega dotrao njegov
autant s radiom u rukama. "Gospodine, ophodnja je pronala brata
Jamesa. Kae da mora hitno razgovarati s vama." Autant mu je
pruio radio. "Brate James, ih kako ti je ve ime, koga vraga
izvodi?" upita Vukov. Odgovor brata Jamesa je prekrilo glasno
kranje. Vukov je pogledao u nebo, kad ga je odjednom snana
eksplozija bacila na tlo. Bio je oamuen i zagluen, ali uspio se
podii na ruke i noge. Spazio je da oblinji svjetlosni top kojeg je
nedavno obiao vie ne postoji. Na tom su mjestu leali samo
rastrgani djelii metala i keramike. I djelovi ovjeka.
Ponovno je odjeknuo fijuk. Slijedila je jo jedna eksplozija
ovaj puta na suprotnoj strani letjelice. Vukov je ustao i u pratnji
autanta potrao na glavni ulaz. Do trenutka kad su stigli na
zapovjedniki most potresle su ih jo dvije ekplozije. Shvatio je da su
sva etiri topa unitena.
Na mostu su vladale panika i zbunjenost. "Zato ne
uzvraamo vatru?!!" zaderao se Vukov nadglasavajui amor
glasova. "Zato ne upotrijebite topove na letjelici?!!"
"Nemamo na to nanianiti!" odgovori jedan oficir. "Na
radaru, infracrvenom skeneru i sustavu za automatsko nianjenje na
topovima se nita ne pojavljuje!"
Svemirski brod se stresao. Sad je on bio meta. Netko je
zapoeo molitvu. Vukov se probio do prednje upravljake ploe i
zgrabio mikrofon. "Kapetan Vukov se obraa cjelokupnom osoblju!
ovjek poznat kao brat James mora se smjesta ubiti! Ponavljam,
brata Jamesa treba odmah ubiti!" Brod se jo jednom zatresao i u
202
njemu su utrnula sva svjetla.
Milo nije znao to se dogaa, ali bio je siguran da se dogaa
neto loe. lanovi ophodnje kojima je priao na izlazu iz bolnice su
ukoeno stajali i zbunjeno oslukivali zvukove eksplozija. "Kapetane
Vukov!" ree Milo u radio, ali veza se ve prekinula. Ispustio je
beskorisni ureaj i zabrinuto pogledao prema dijelu grada odakle su
dopirali bljeskovi crvene svjetlosti. "To je sigurno brod," rekao je.
"Oito je napadnut, ali pitanje je tko ga napada?"
Okrenuo se ponovno prema vojnicima, i to upravo u trenutku
kad je jedan na njega nanianio puku. Zraka je ula u Milova prsa i
izala mu kroz leda. Zapanjeno je pogledao veliku, crnu rupu koju
mu je zraka probila u mesu. "K vragu," promrmljao je. Pogledao je
vojnika koji ga je ustrijelio. "Zato si pak to napravio?"
Vojnik i njegovih pet pratioca su s nevjericom gledali u
njega. "Nareenje od kapetana Vukova... Upravo smo ga primili,"
oklijevajui ree vojnik dodirujui slualice na uima.
Zato bi ga Vukov htio ubiti, pitao se Milo dok je kretao
prema ophodnji. Namjeravao ih je ubiti, no shvatio je da su mu
pokreti spori. Sposobnosti regeneracije koje su mu podarili
genenjeri bile su iznimne, no nisu mogle obnoviti tetu koju mu je
nanijela zraka. Na njegovo iznenaenje, snaga ga je odjednom
napustila i on se sruio na koljena. "Oh, sranje!" promrmljao je.
Polako se nagnuo naprijed i pognute se glave naslonio na ruke. "Ovo
je prokleto nepravednol Sve te godine proveo sam na smrdljivom
Belvedereu, a sad ovo..." Jedan od vojnika mu je oprezno priao. Svi
su drali oruje upereno u njega. Milo podigne glavu i pogleda ih.
"Znate li to je u svemu tome zaista nepravedno?"
Izmijenili su nemirne poglede, ali nisu odgovorili.
"Nisam ak ni jednom poevio djevojku," rekao je i umro.
32
U sivome svjetlu zore, kapetan Ilija Vukov je pokuao
situaciju sagledati sa svijetle strane. Jedina druga mogunosti koju je
imao bila je da odluta u grmlje i ispali sebi metak u mozak. Zato je
203
duboko udahnuo, uspravio se pred svojom posadom i vojnicima
poredanima pokraj broda i obratio im se autoritativno koliko je
mogao u takvim okolnostima: "Nije tako loe kao to izgleda. Brod
je pretrpio tete, ali se moe popraviti. I to za manje od mjesec dana,
prema procjenama koje sam primio.
"Premda je u naim redovima bilo rtava, sve je moglo biti
mnogo gore." Da, zaista, da je ono to nas je napalo nanianilo na
neto drugo osim svjetlosnih topova, sad bismo ve svi bili mrtvi. U
itavom gradu su uniteni poloaji gdje su se nalazili svetlosni
topovi, ah nita drugo. Uz izuzetak palmirskog radarskog tornja. Ni
radar na Christini nije vie djelovao. Jedina dobra vijest bila je
potvrda da je brat James ubijen. Barem vie ne mora o njemu
razmiljati. "Jo uvijek imamo puke i jo uvijek vladamo
Palmirom." Ali koliko dugo? "Kad se ono vrati, bit emo za njega
spremni! Je li tako?!" Svi su skamenjenih lica zurili u njega.
Jedan vojnik podigne ruku. "Oprostite, kapetane, ali to
mislite, to nas je napalo?"
Prokletstvo. "Hmm... neki priprosti letei stroj kojeg su
Palmirci skalupili. Namjeravam danas ispitati nekoliko Palmiraca
kako bih doznao gdje se taj stroj nalazi. Tad emo ga napasti i
unititi dok je jo na tlu."
Zastao je. utnja je potrajala. Muhe su mu neumorno letjele
oko lica i on ih je nestrpljivo tjerao dok je ekao odgovor. Napokon
vojnik progovori promuklim glasom koji je izluivao Vukova. "to
ako se vrati i napadne nas prije nego budemo spremni, kao to se
danas ve dogodilo?"
"Tad od vas oekujem da ga sruite, vojnie!" viknuo je.
"Imate oruje, a pri danjem svjetlu ete ga moi vidjeti. To se odnosi
na sve vas!"
"to ako je nevidljiv?" upita netko drugi.
"Ne budite glu..." Nije nastavio. Jak vjetar koji je puhao s
mora donio je do njih duboki um. Okrenuo se i pogledao jutarnju
maglu koja je ispunjavala nebo. Daleko nad morem je ugledao neki
nejasni obris. Nije znao to je to, ali znao je da je ogromno.
um je postao glasniji, a oblije jasnije. "Kriste..." uzdahne
Vukov.
204
"to je to?" povie netko iza njega.
"Nebeski Gospodar," tiho odgovori Vukov. Nekoliko je
dugih trenutaka promatrao kako se golemi, sablasno bijeli zrani
brod materijalizira iz oblaka. Bio je potpuno opinjen njegovom
prisutnou. Kad se napokon trgnuo iz transa, okrenuo se k svojim
ljudima i povikao: "Hajde, ljudi! Zauzmite obrambene poloaje! Kad
doe u doseg vaih puaka, otvorite vatru!" Vojnici su se poeli
mekoljiti kad je Vukovu panju privukla ptica koja se pred njim
sruila na tlo. Papiga je jo trenutak slabano mahala krilima, a tada
se potpuno smirila. Vukov se zagledao u nju. inilo mu se da
sudbina te papige ima neko strano znaenje, ali nije shvaao zato...
Tad su se njegovi ljudi poeli ruiti.
"Moje oi... moje oi..." zavapio je Jean-Paul.
"U redu je... na sigurnom si... sve je u redu," uo je umirujui
glas. Aylin. Otvorio je oi i ugledao svjetlost. Bijelu svjetlost.
Podigao je ruke nad lice i vidio ih. Vidio je! Tijelom mu je prostrujio
greviti drhtaj kad se sjetio to mu se dogodilo. Kad ga je kirurg
oslobodio, Milo je zahtijevao da mu Jean-Paul ispria sve to je Jan
Dorvin rekla dok je bio bez svijesti. Kad je Jean-Paul to odbio,
hladnokrvno mu je zabio palac u lijevo oko i zdrobio ga. Na njegov
krik bola u sobu je utrala sestra. Jean-Paul nije vidio to joj je Milo
uinio. Tad mu je Milo zaprijetio da e mu zdrobiti i drugo oko ako
odmah ne progovori. Izvan sebe od bola i straha, Jean-Paul je
ponovio sve to je Jan Dorvin rekla... a tad ga je Milo ipak oslijepio.
Milo je otiao, a on je ostavio tako leati u tami, bespomoan i u
agoniji. Vritao je i vritao. Nije znao koliko je vremena prolo dok
napokon nije zauo glasove, a tada mu je u ruku kliznula igla. Dalje
se vie nije niega sjeao.
Sjeo je ispunjen uenjem i olakanjem. Ayla je stajala kraj
njegovog kreveta. Na sebi je imala dugaki, bijeli ogrta i sretno mu
se smijeila. Shvatio je da je i on slino odjeven. Ogledao se uokolo.
Nalazili su se u velikoj bijeloj prostoriji koja kao da se irila u
beskraj. Ugledao je mnogo kreveta, neke zauzete, a neke prazne, i
neobine strojeve rasporeene meu njima. Tek tada je shvatio to je
uinio. Sjeo je! Boe, ponovno osjea noge! Kako je to mogue...?
Pogledao je Aylu. "Molim te, nemoj mi rei da je ovo samo
205
privid! Neka vrsta iluzije u kojoj se ispunjavaju sve elje. Ili sam
moda umro i otiao negdje gdje nisam ni sanjao da u otii?"
"Nita od toga," odgovorila je kroz smijeh.
"Gdje smo?"
"Na Nebeskom Anelu. Letjelici o kojoj je priala Jan
Dorvin, premda nju jo nisam vidjela."
"Ne razumijem... opet sam zdrav... i vidim."
"to ti se dogodilo s oima?"
"Milo," rekao je, a lice mu se zgrilo. "Ne elim govoriti o
tome. Ne jo. Ali tko je izveo sva ta uda?"
"Ovi strojevi ovdje..." ree Ayla pokazujui prema oblinjem
stroju koji se uglavnom sastojao od velikog, bijelog plastinog valjka
okruenog kablovima i cijevima. "I ja sam se malo prije probudila
izlazei iz jednoga od njih."
"Zato si ti...?"
"Svemirci su me pretukli. Prilino gadno. Mislila sam da e
me ubiti. Traili su da im ispriam sve o Jan Dorvin i njenom
leteem stroju."
"Jesi li im rekla to si znala?"
"Samo djelomino. Izmislila sam nekoliko podataka kako bi
ih zabrinula. Mislim da su mi povjerovali."
Osjetio je sjenu krivnje. Ona nije progovorila, a on je. Pa
ipak, nema toga to ne bi uinio u zamjenu za vid. Spustio je noge s
kreveta i polako i oprezno ustao. Bio je pomalo slab, ah inae se
dobro osjeao. Nasmijeio se Ayli koja ga je zagrlila oko struka i
poljubila ga. "Zna li to se dogodilo na tlu otkako je ovo stiglo?"
pitao je.
"Ne," odgovorila je. "Pitala sam neke ljude ovdje, ali niega
se ne sjeaju. Ovdje su i svemirci. I tvoji ljudi."
"Moji ljudi?" pitao je zbunjeno. "Zar nisu svi protjerani u
opustoene krajeve?"
"Ovo su rtve tragedije koje su leale u bolnici. I oni su
potpuno izlijeeni, ba kao i ti. Nemaju oiljaka ni nita." Pokazala
je. "Ondje su negdje."
"Kasnije u razgovarati s njima. Prvo elim doznati to se
dogaa. Hajdemo vidjeti moemo li pronai Jan Dorvin."
206
Zatresla je glavom. "Ne moe otii odavde. Neki su ve
pokuah, ali nisu uspjeli."
"to ih je sprijeilo?"
Ayla je virnula preko njegovog ramena i odgovorila: "Oni
stvorovi."
Jean-Paul se okrenuo i umalo kriknuo. Kroz prolaz meu
krevetima se prema njima gegao robot. Gurnuo je Aylu iza sebe i
panino poeo traiti neto to bi upotrijebio kao oruje. Ayla se
nasmijala i dodirnula mu rame. "U redu je, nee ti nauditi. To je
jedna od naih bolniarki."
"Bolniarka? Zar si poludila?!" kriknuo je motrei robota koji
im je prilazio. "To je paukoliki robot!"
Robot se zaustavio pred njim. "Dobra veer, Jean-Paul.
Vjerujem da se osjea bolje. Ako eli osvjeenje, moda neku
hranu ili pie, samo izrazi svoje elje." Govorio je enskim glasom,
ali drugaijim nego Ashley. Jean-Paul je bez rijei zurio u napravu
uz koju su bila vezana tolika njegova strana sjeanja. Ayla ga je
gurnula prstom u rebra. "Hajde, reci mu to eli."
Jean-Paul je progutao i rekao: "Pa, godila bi mi alica crne
kave."
"Naravno. Brzo u se vratiti," ree robot i urno otide. Jean-
Paul ga je gledao kako odlazi, te se okrenuo prema Ayli. "Jesi li
sigurna da je ono bila istina kad si rekla da nisam mrtav?"
Jan se probudila sa zujanjem u uima. Isprva nije znala gdje
se nalazi, no uskoro je shvatila da je u medicinskom stroju. Zato?
Oh da, odgrizla je vrh jezika. Ali nije li ve izlijeila tu ozljedu...?"
Vrata na stroju su se otvorila i leaj je polako izvirio iz
valjka. Izala je na bijelu svjetlost. Nasmijeila se kad je ugledala
Robina, ali iznenadio ju je oiti izraz olakanja na njegovom licu kad
joj je promotrio tijelo. "to je s tobom? Boji se da mi je stroj
odsijekao neki od tvojih omiljenih dijelova?"
Trgnuo se i upitao: "Zar se ne sjea?"
"ega?"
"Nije bitno." Nagnuo se i poljubio je. "Kako se osjea?"
"Dobro, odgovorila je. "Kad bolje promislim, zapravo sam
prilino uzbuena." Ponovno je legla, ovila mu ruke oko vrata i
207
pokuala ga privui k sebi. Meutim, Robin se njeno oslobodio
njenih ruku i uspravio se. "Volio bih, ah sad nije pravo vrijeme. Ni
mjesto ba nije prikladno. Vjerojatno jo nisi primijetila da nismo
sami."
Jan je iznenaeno sjela. Rekao je istinu. irom velikog
lijeilita zaista su stajali ljudi. "Tko su oni? Odakle su stigli?"
"Iz Palmire. To su veinom Palmirci, nekoliko svemiraca i
ak nekoliko ljudi iz sruenog Nebeskog Gospodara." Pokazao je
prema krevetu uz medicinski stroj. Tamo je na maloj hrpi leala
njena paljivo sloena odjea. "Radije se odjeni. Mnogo toga se
dogodilo."
"Da, gospodaru." Ustala je s leaja i prila krevetu. "to sam
uope radila u tom medicinskom stroju? Posljednje ega se sjeam
je..." Zastala je i zagledala se u donje rublje koje je htjela navui. "...
Posljednje ega se sjeam je da smo krenuli u Igraki prema Palrniri.
Sve nakon toga je nejasno. Kad je to bilo?"
"U noi prije prole."
"Velika Majko!" Poloila je dlan na elo. "Izgubila sam dva
dana..."
"Veinu tog vremena provela si u medicinskom stroju. Na
odlasku iz Palmire si doivjela ozbiljnu nesreu."
"Koliko ozbiljnu?"
"Vrlo ozbiljnu."
Jan ga je sumnjiavo pogledala, ispustila rublje na krevet i
pogledala svoje tijelo. Promotrila je obje ruke i napokon poloila
desnu ruku uz prsa. "Osim ove ruke, tijelo mi je ruiasto kao u
novoroeneta."
"Odjeni se, molim te," rekao je uz uzdah.
"Reci mi istinu to mi se dogodilo?"
Duboko je udahnuo. "Poginula si, Jan."
"Oh," rekla je i sjela na krevet. "Tako ozbiljno, ha?"
"Ako nema nita protiv, potedjet u te nepotrebnih detalja.
Phoebus ih je izbrisala iz tvog sjeanja. Naalost, nije ih izbrisala iz
mojeg."
"Vidi, to je Jan Dorvin. Rekla sam ti da je!"
Jan se okrenula i ugledala mukarca i djevojku kako joj se
208
pribliavaju. Oboje su na sebi imah standardne bijele ogrtae.
Djevojka je bila vrlo lijepa, a mukarac vitak i privlaan. Djevojka je
bila ta koja ju je prepoznala. I ona se Jan inila nekako poznatom.
"Ve smo se sreli?" upita Jan. Odjednom je shvatila je da je gola, pa
je brzo skoila s kreveta da se odjene.
"Naravno da jesmo," ree djevojka. "U palmirskoj bolnici.
Sjea se, zar ne? Spasila si mi ivot. Da nije bilo tebe, Milo bi me
sigurno ubio."
Jan je navukla dugaku koulju. "Milo? Rekla si Milo? Zar je
pobjegao s Nebeskog Anela?"
"Ne znamo nita o Nebeskom Aelu," ree mukarac, "ah u
svakom je sluaju pobjegao iz bolnice nakon to si otila. Prije toga
je gad... gad..." Nije mogao nastaviti.
Jan ga je zaueno promotrila. I on joj se sad inio poznatim.
Spomen Milovog imena probudio je neto u njenoj svijesti. Da, sjea
se Mila... na mranoj plai, ali to nije bio njen Milo. Sjeanja su se
polako vratila. Pa ipak, ne ba sva. Sjeala se ulaska u vodu,
plivanja... i niega vie. Nasmijeila im se. "Da, sjeam se vas i
onoga to se dogodilo." Pogledala je prema Robinu i dodala: "Ne
svega, naravno."
"Drago mi je da si dobro," ree Ayla. "Bila sam jako
zabrinuta za tebe. Potpuno sam te zaboravila upozoriti na ona morska
stvorenja."
"Koja morska stvorenja?"
"Sad je dosta," brzo upadne Robin. "Nema vie razgovora o
morskim stvorenjima, molim vas," znaajno je pogledao Aylu.
Premda zbunjena, udovoljila je njegovoj molbi.
Jean-Paul ree: "Dobro, razgovarajmo onda o nama. to e se
sada dogoditi? to e se dogoditi s Palmirom, a to sa svemircima?"
Jan slegne ramenima. "Ne pitaj mene, ja sam se upravo
probudila. Robin, to ti zna?"
"Ne mnogo. Znam da je Palmira pod Phoebusinom upravom.
Uz pomo Igrake je razorila svjetlosne topove svemiraca i
onesposobila njihov svemirski brod. Tada je nad grad dovela
Nebeskog Anela i ispustila neki plin koji je sve uspavao. Nakon
toga je dolje spustila itave ete paukolikih robota. Oni su razoruali
209
usnule svemirce, a trenutno nadgledaju sve to se dogaa. Svemirci
su okrueni i smjeteni zasebno od domorodaca.
"Voljela bih znati namjere drugog Mila," ree Jan. "Neu biti
zadovoljna sve dok ne bude zakljuan jednako kao i naa verzija."
"Ja neu biti zadovoljan dok ne bude mrtav," ree Jean-Paul.
"Zabrinuta sam za oca," ree Ayla. "Kad emo moi poi
svojim kuama?"
"Ne znam," prizna Jan, "ali ne vidim razloga zato bi vas
Phoebus jo dugo ovdje zadrala."
"Zna li barem to e se, dugorono gledano, dogoditi s
Palmirom?" upita Jean-Paul.
"Nemam pojma," ree Jan. "Pretpostavljam da bismo je mogli
pitati... Phoebus, slua li nas? Jesi li ovdje?"
Phoebus se stvorila pred Jan i prestraila Aylu i JeanPaula.
"Da, Jan. Razumijem da ste zabrinuti za svoju sudbinu, kao i za
sudbinu svih ljudi na Zemlji. Zato u vam sada sve rei."
33
Jan je pratio izraziti predosjeaj da joj se nee sviati ono to
im Phoebus ima rei. Uskoro su se njene sumnje pokazale tonima.
"Kao to Jan i Robin ve znaju," poela je Phoebus, "moja namjera je
uiniti Zemlju potpuno naseljivom unitavanjem svih oblika poasti.
Uz pomo genetskih uzoraka koje sam prikupila, stvorit u bioloko
oruje koje e djelovati na odreene vrste. Mnoge oblike poasti u
ubiti ili uiniti neplodnima, a neke u jednostavno pretvoriti u
bezopasne organizme. Posrednici preko kojih e to bioloko oruje
djelovati bit e organizmi slini virusima koji e u sebi sadrati
dijelove izmijenjene DNA. Svaki virus e napadati samo jednu
odreenu vrstu. Kad iskorijenim poast u svim njenim oblicima,
poet u ponovno izgraivati ekosustave kakvi su postojali prije
Industrijskog doba. Nebeski Aneo sadri banku gena, a to e mi
pomoi pri obnavljanju svih ivotinjskih i biljnih vrsta koje su
nestale sa Zemlje."
U tom trenutku ju je Jan prekinula. "Nemoj misliti da sam
210
nezahvalna, ali moram te jo jednom pitati zato to radi. Ne
razumijem kako se to uklapa u tvoju primarnu zadau, a to je zatita
Eloia."
"Uklapa se," ree Phoebus.
Jan ogoreno nastavi: "Ali kako? I ako se zaista uklapa, zato
to niste uinili prije stotinu godina, nego ste dopustili da se poast
ovako proiri?"
"Jer su se prilike promijenile."
"Na koji nain?"
"Uvidjeli smo da ovjeanstvo predstavlja najveu prijetnju
Eloima. U njihovom stanitu skrivenom pod ledom su prividno
sigurni, no uvijek postoji opasnost da e jednog dana ljudi pronai
naselje."
"Zato jednostavno ne unitite ostatke ljudskog roda?" upita
Robin.
"Etiki program zabranjuje namjerno unitavanje tjednog
ljudskog bia," odgovori Phoebus.
"Da," ozlojeeno e Jan, "ali dozvoljava vam da sjedite i
cuclate metaforike palce dok ljudski rod doslovce umire u
neravnopravnoj borbi s poasti."
"Svaljivanje krivnje na nas je beskorisno; mi samo slijedimo
programske upute, a njih su nam zadali vai preci, koji su sada Eloi."
"Rekla si da ne moete ubijati ljude," ree Robin, "ali
injenica je da je nekoliko svemiraca poginulo kad si s Igrakom
napala grad i njihov brod."
"Moj cilj nije bio ubiti ih, nego unititi njihovo oruje.
Njihova nesretna smrt bila je sluajna."
"Pazi se, Phoebus," ree Jan. "Sposobnost cjepidlaenja koju
iskazuje je izrazito ljudska osobina."
"elite U da nastavim?"
"Da, naravno," odreito e Jan. "Reci nam kakve su vas to
promjene u situaciji izvukle iz vaih skrovita."
"Na to nas je prisilio dolazak ove letjelice nad Shangri La i
Milov pokuaj da kroz led probije put do naselja. Taj novi razvoj
dogaaja pokazao nam je da moramo promijeniti taktiku, kako se
takvo to ne bi vie nikad ponovilo."
211
"Iskorjenjivanje poasti za dobrobit ovjeanstva je dio te
nove taktike?" upita Jan. "Kako?"
"Neemo samo unititi poast, ve emo usput promijeniti
ljudsku vrstu."
Phoebusine rijei su lebdjele u zraku. Sveprisutne i neeljene.
Evo ga, napokon, pomisli Jan. Stigli smo do dijela koji ne elim uti.
Jean-Paul je prvi progovorio. "to podrazumijeva pod tim
promjenama?'
"Prisiljeni smo promijeniti vas kako bismo zatitili Eloie.
Tako emo ukloniti svaku moguu prijetnju koju ovjeanstvo za
njih predstavlja. Nema razloga za uzbunu, jer neete mariti za te
promjene kad se one jednom dogode. ivjet ete mnogo sretnije i
zadovoljnije nego sada."
Janin eludac se poeo griti. "Velika Majko, sve e nas
pretvoriti u Eloie!"
"Tko su ti Eloi o kojima stalno govorite?" uznemireno upita
Ayla.
"Ne, neete postati Eloi," nastavi Phoebus. "Promjene u vaoj
DNA bit e neznatne."
"Nije me briga koliko su neznatne, ja ih ne elim!" povie
Jan.
"Bojim se da nema izbora," ree Phoebus. "Nipoto ne
moemo ostaviti ovjeanstvo ovakvo kakvo je i ispunjavati nau
obavezu prema Eloima."
"Kakve e to biti promjene?" upita Robin.
"Uglavnom su vezane uz vau uroenu sklonost prema
agresiji. Rijeit emo problem koji je desetke tisua godina progonio
vau vrstu. Ljudi su prepoznali taj problem i od najranijih su drutava
stvarali vjerske zakone i drutvena pravila kako bi ga prevladali. Iako
nedostatno, to je obino bilo uspjeno za odravanje nekog reda
unutar drutva, ali bilo je beskorisno kad se radilo o lanovima vae
vrste za koje se smatralo da su izvan tog odreenog drutva ili
skupine. Razmeete se priama o idealu svetosti ljudskog ivota, ali
samo na intelektualnoj razini. Majmuni skriveni u vama, koji nisu
duboko pod povrinom vae psihe, ne prihvaaju taj ideal niti na
trenutak ako osjete da su sami ugroeni, ih im je ugroena obitelj,
212
pleme, rasa, vjera, nacija, klasa, kasta ili ak spol. Tada doslovce
'dehumanizirate' svoje protivnike, ime briete sva moralna
ogranienja koja su vam nametnuta i dajete sebi pravo poiniti sve
mogue strahote pripadnicima vlastite vrste. Oduvjek ste to radili i
tako e uvijek biti, osim ako vas ne promijenimo."
"Kako moe tvrditi da smo jo uvijek majmuni, unato
svemu to smo postigli?" ljutito upita Jean-Paul.
"Postigli ste to da ste umalo unitili svoju vrstu i rodni
planet," ree Phoebus. "Pustimo li vas da tako nastavite,
bez sumnje ete dovriti taj zadatak. Da, jo uvijek ste
majmuni. Genetski ste gotovo identini impanzama. Male razlike u
DNA su sve to vas od njih dijeli. Mora se, dodue, priznati da su te
razlike kljune. Omoguile su vam da postanete vrlo uspjena vrsta.
Brzi intelektualni napredak i razvoj govora dali su vam ogromnu
prednost. Omoguili su vam da podatke nauene iskustvom prenosite
s jedne generacije na drugu. Zato ste se mogli brzo prilagoditi
promjenama i novim opasnostima u okolini, pa niste vie bili
podloni polakom procesu prirodnog odabira. Zakoni prirodnog
odabira se na vas vie ne odnose prestali ste evoluirati, osim u
nekim fizikim pojedinostima kao to su boja koe i slino, ime ste
se prilagodili razliitim klimama.
"Upravo je u tome kljuni problem. Pametni, agresivni
majmun savreno prilagoen preivljavanju u pretpovijesnom,
pretpoljoprivrednom svijetu je zastario kad je svijet postao gue
naseljen ljudima sa sve sloenijim drutvima, a kasnije i sloenijom
tehnologijom. U tom se trenutku trebala razviti nova vrsta ljudi koja
bi se uklopila u taj svijet, no to je bilo nemogue, jer vi ste ve
upravljali okolinom i evolucija vie nije na vas imala utjecaja."
"Ti e, dakle, obaviti taj posao umjesto nas?" ree Jan.
"Malo e nas pogurati po evolucijskoj ljestvici."
"Upotreba izraza ljestvica kao analogije za evoluciju je
pogrena. U svakom sluaju, promijenit u vas. Imat ete moralni
kod genetski upisan u sebi."
"Moralni kod koji su sastavili kompjuterski programi?"
podrugljivo upita Jean-Paul.
"Mislim da je to za vas mnogo prihvatljivije nego da ga je
213
sastavilo ljudsko bie," ree Phoebus. "U svakom mi se sluaju ne
moe prigovoriti da nisam nepristrana."
"Velika Majko," zavapi Jan dok joj se pred oima nizao
beskrajni niz neprekrivih Zapovijedi... Zapovijed tristo pedeset
etiri: NIKAD NE GOVORI S PUNIM USTIMA; Zapovijed tristo pedeset
pet: UVIJEK POJEDI SVE TO TI JE NA TANJURU... bile su to dvije koje je
u djetinjstvu posebno mrzila. "Koliko e dugaak biti taj popis
pravila?"
"To nije popis. Uglavnom ete dobiti naglaeniji osjeaj
suosjeanja s drugima, pa neete moi poiniti nikakav in koji bi
vodio do smrti ili patnje druge osobe," ukoeno ree Phoebus.
Jan se namrtila. "Mogu zamisliti mnogo problema koji e se
javiti u ostvarenju tog nauma. U odreenim okolnostima e takvo
ponaanje sigurno imati obratni uinak. to ako emo morati ubiti
nekoga kako bismo ga oslobodili neizdrivih patnji? Ili obaviti
pobaaj kako bismo spasili enin ivot?"
"Predvidjeli smo sve takve iznimne prilike. O postupcima u
takvim okolnostima odluivat e pojedinac ili skupina pojedinaca na
temelju paljive procjene situacije. Neete biti bezosjeajni roboti."
"Iz tvojih usta to ne zvui ba previe utjeno," ree Jan.
"Oduzimate nam nae temeljno pravo kao ljudskih bia
pravo da odaberemo izmeu dobra i zla," uplete se Jean-Paul, koji je
odgojen kao katolik. "Oduzimate nam slobodnu volju koju nam je
podario Bog."
"Temeljna prava ne postoje, nego samo samovoljna i
privremena koja je stvorilo ljudsko drutvo," odgovori Phoebus. "Ne
postoji ni slobodna volja u smislu kako vi to razmijete. I napokon, ne
postoje ni dobro i zlo onako kako..."
"... mi to razumijemo. Da," prezirno ree Jean-Paul.
"Ogoreni ste, ali to smo oekivali. Kao to sam ve rekla, te
promjene vam nee smetati kad se jednom dogode. Na primjer, strah
je esti pokreta agresivnosti; od sada ete biti manje plaljivi."
"Strah je nuan za preivljavanje," istakne Jan.
"Rekla sam da ete biti manje plaljivi. I dalje ete imati
sposobnost straha pred pravom opasnou."
"Ipak mi se sve to ne svia," ree Jan tresui glavom.
214
"Otii emo samo korak dalje u manipuliranju genima nego
su ljudi otili sredinom 21. stoljea kad je stvoren Primarni Standard.
Tad ste si produili ivotni vijek, unaprijedili imunoloki sustav, a
ak ste se i psiholoki promijenili iskorijenjena je kronina
depresija, a mijenjanjem mozgova tako da se zatite od virusnih i
genetskih uzroka shizofrenije nestali su i svi drugi oblici mentalnih
oboljenja... A tada su tvoji preci, Jan Dorvin, otili jo dalje u prvim
godinama povijesti Minerve. Minervanske ene su postale fiziki
vee i emotivno neznatno muevnije, dok su minervanski mukarci
istovremeno postali fiziki manji, neagresivni i neborbeni. Bio je to
korak u pravom smjeru, ah nisu otili dovoljno daleko."
"Velika Majko!" proape Jan. "Ja sam ti dala tu ideju, zar
ne? Zato mi je Davin postavljao sva ona pitanja o Minervi i
minervanskim mukarcima!"
"Dala si koristan prilog naem planu," priznala je Phoebus,.
"Kad si spomenula povratak na svojstva davnih predaka, stvorili smo
sigurnosni genetski materijal koji spreava mutacije u promijenjenoj
DNA. Meutim, mi smo oduvijek razmatrah mogunost mijenjanja
ljudskog roda ako on ugrozi Eloie. Zbog tog smo razloga stvorili
mnogo pred-Primarnih Standarda za prouavanje. Pred-Primarne
Standarde smo odabrali zbog kratkog ivotnog vijeka." Phoebus se
okrenula prema Robinu. "Ti si posljednja takva kreacija, Ryne."
Robin je djelovao zaprepateno. "Ali uvijek ste mi govorili da
sam posljedica pogreke u rasplodnom laboratoriju...!"
"Mi ne grijeimo, Rvne. Bio si koristan subjekt u posljednjim
koracima naeg istraivanja, ah prije bijega u Igraki si se pribliio
dobi u kojem bismo te, zbog sigurnosti Eloia, drali neprestano pod
sredstvima za smirenje."
Robin je sjeo na rub kreveta. "Ne mogu vjerovati! Znai li to
da u ivjeti samo do ezdesete ih sedamdesete godine... da u
stariti?"
"Pretvorit emo te u Primarni Standard, ako tako eli," ree
Phoebus.
"Da... da," urno se sloio. Pogledao je Jan i dodao: "Molim
vas."
Jan je sjela kraj njega i primila ga za ruku. "Jesi U dobro?"
215
"Jesam... ali prokleto sam iznenaen. Sve te godine vjerovao
sam..." Zatresao je glavom. "Za njih nisam bio nita vie od
prokletog zamorca."
"Kojeg su namjeravali trajno drati pod 'sredstvima za
smirenje'," doda Jan. "Zato te nisu sredili kako treba kad sam te
vratila s Igrakom. udno je kako si odjednom stekao potenciju im
smo otili iz naselja..."
"Tako je," priznala je Phoebus. "Kad smo bili sigurni da
naputa Shangri La i vjerojatno se vie nee vratiti, diskretno smo
mu obnovili muevnost."
Jan ju je bijesno pogledala. "Ti nama govori o moralu.
Nevjerojatno. I sve to za dobrobit onih smrdljivih patuljaka skrivenih
pod ledom. Gadite mi se."
"Lake e to prihvatiti kad sve bude gotovo."
"Da, sigurno," sumnjiavo ree Jan. "Dakle, kakve jo manje
promjene moemo oekivati osim izraenije suosjeajnosti za druge
ljude i smanjenja straha?"
inilo se da Phoebus oklijeva prije nego e odgovoriti. Jan se
to nije svialo. "Da bismo postigli eljene rezultate na podruju
poveanja suosjeajnosti i smanjenja agresivnosti, morat emo vam
suziti domet emocija. Drugim rijeima, ukinut emo vam ekstreme s
oba kraja emocionalne ljestvice."
"Moe li moda biti malo odreenija?" sarkastino upita Jan.
"Vai osjeaji vie nee biti tako izraziti," odgovorila je
Phoebus. "Svoju okolinu vie neete doivljavati jednako snano kao
sada. Naravno, to e, osim na negativne, utjecati i na pozitivne
emocije, ali to se ne moe izbjei."
"Drugim rjeima, priguit e nam osjeaje," optui je Robin.
"To je tvoje tumaenje, a ne moje," ree Phoebus.
"Ja se s njime slaem," ree Jan. "Dakle, kad moemo
oekivati tu prokletu promjenu?"
"U tvom sluaju, i sluaju svih drugih na palubi Nebeskog
Anela, promjena je ve zapoela. Svi ste zaraeni umjetnim
virusima. Promjena e se dogaati polako i proi e tri mjeseca prije
nego bude potpuna."
"Ve su u nama?" potreseno ree Jan. "Oh Velika Majko..."
216
vre je stisnula Robinovu ruku.
"Uskoro emo virus raspriti zrakom kako bi zarazio one na
tlu. Svemirci e ga, kad se njihov brod popravi, odnijeti u svemirska
naselja i Marsovske kolonije. Hipnotiki usaena zapovijed primorat
e ih da prije ili kasnije posjete sva mjesta u svemiru koja su
naseljena ljudima. Ja u u Nebeskom Anelu proputovati svijet i
proiriti virus, kako bi on zahvatio itavu populaciju."
Jan nije znala to e time postii, ali morala je to uiniti, pa
makar bilo i beskorisno. Ustala je, otila do Phoebus i udarila je
akom u usta. Odjeknuo je prigueni udarac kad je njena aka udarila
u tkivo, a Phoebus je poletjela unazad i pala na stranjicu. Premda je
znala je to samo iluzija koju u njenom mozgu stvara kompjuter, Jan
je osjetila duboko zadovoljstvo dok je promatrala Phoebus kako je
zbunjeno gleda s poda, dok joj iz rasjeene usnice navire krv.
"Morala sam to uiniti prije nego za to izgubim volju," rekla je i
protrljala naruene zglobove na prstima.
EPILOG
Jan je sjedila na plai sa Aylinim estomjesenim djetetom u
krilu. Ayla ga je nazvala Lon, u sjeanje na njenog pokojnog oca.
Lon Haddon stariji je umro ubrzo nakon dogaaja u onom mrskom
razdoblju prije gotovo osamnaest mjeseci. Propustio je 'pretvorbu',
kako su je nazivali...
Jo uvijek sam ista, ree Jan u sebi. Ponavljala je to nekoliko
puta dnevno. Poela je onog trenutka kad je doznala da je virus u
njoj. Mjesecima je lijegala u krevet pitajui se hoe li se probuditi
kao potpuno drugaija osoba. Kad se probudila, mirno je leala i
polako nizala sve svoje osjeaje, trudei se pronai neku promjenu na
sebi. Nikad nije uspjevala, ali...
"Bok, Jan!"
Okrenula se. Niz plau joj je prilazio Milo. Na sebi je imao
samo kratke hlae, a njegovo neko blijedo tijelo imalo je bronanu
boju. "Dobar dan, Milo," rekla je. Sjeo je na pijesak kraj nje i
pokakljao Lona po nozi, zbog ega se dijete promekoljilo.
217
"Prekrasan dan, zar ne?" rekao je.
"Nije li svaki dan ovdje prekrasan?" odgovorila je mrko.
Milo se nasmije. "Jo uvijek se opire, zar ne?"
Nije odgovorila.
"Morat e to jednom prihvatiti, Jan. Prola si 'pretvorbu' kao
i svi ostali. Nisi vie ista."
"Ista sam," rekla je.
"Pogledaj mene napokon sam se s time suoio. Mora se,
dodue, priznati da je kod mene 'pretvorba' bila najdrastinija.
Razdor izmeu onoga to sam bio i ovoga to sam sada je prevelik da
bih ga mogao zanemariti."
"Da, Milo, priznajem da si se ti promijenio," rekla je umorno.
"Nisi vie... nisi..." Nije nastavila.
"udovite?" pitao je i nasmijao se. "U redu je, znam to
misli. Kad se sjetim kako sam neko razmiljao i to sam mislio
o drugim ljudima stresem se. Pa ipak, neki mali dio mene jo
uvijek je ogoren zbog 'pretvorbe'. Ne odobravam ono to sam radio,
ali znam da sam to bio pravi ja. Pojedinac kakav sam sada je
posljedica petljanja onog prokletog programa po mojim genima. Ali
znam da prezir koji osjeam brzo blijedi i da me uskoro uope nee
biti briga. Isto e biti i s tobom. Nitko od nas nee vie za to mariti."
"Ja hou. Uvijek," rekla je. Pogledala ga je. "Moe li iskreno
rei da u mojoj osobnosti primjeuje ikakve promjene?"
"Povrinski ne," priznao je.
"Eto ga!" rekla je pobjedniki.
"Hajde, pa sigurno si svjesna nekih malih promjena na sebi?"
Odluno je zatresla glavom. Dijete se podrignulo i
zagugutalo.
"Kako idu stvari s Robinom?" upita Milo.
"Dobro," rekla je polako. "Zato?"
"Samo sam znatieljan. Dakle, va odnos je isti?"
"Naravno," potvrdila je, ali u glasu joj je nedostajalo
uvjerljivosti.
Milo nije htio odustati. "Ne, nije isti, zar ne? I to zato to ste
se oboje promijenili. Stara strast je nestala. Naravno, jo uvijek se
volite i jo uvijek vodite ljubav, ali u tome vie nema ara."
218
"ar se s vremenom gubi u svakoj vezi," zamiljeno ree Jan.
"Tono, ali to nije ono o emu ja govorim. Doivljava li jo
uvijek orgazme?"
Pitanje ju je zbunilo. "Pa... da, doivljavam, valjda..."
"Valjda?" pitao je uz osmijeh.
"Da, doivljavam orgazme," rekla je ogoreno. "Samo to..."
"... oni vie nisu isti." Kimnuo je. "Znam, kao da vie nisu
onako intenzivni. I sam sam osjetio to isto. Zna onu djevojku s
kojom se u posljednje vrijeme viam, Juli, Aylinu prijateljicu
vodimo ljubav i lijepo nam je. Uivam. Ali to vie nije to. Nema u
tome one estine. Vie nije kako je neko bilo..."
"Za to Juli mora zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi," ree Jan.
"Hej, zna to mislim. Seks vie nije isti. To i sama priznaje,
zar ne? I ne radi se samo o seksu."
Uzdahnula je. Krivila je Robina, ali pretpostavljala je da se ne
radi samo o njemu. Vie ga jednostavno nije eljela kao neko. Jo
uvijek ga je eljela, ali neto je nedostajalo, ba kao to je Milo
rekao. Dogodilo se upravo ono to je Phoebus najavila 'vai
osjeaji vie nee biti tako izraziti' premda Jan jo uvijek nije
mogla prihvatiti tu stranu injenicu. "Priguila nam je osjeaje,"
promrmljala je, sjeajui se Robinovog prigovora Phoebus.
"Da," sloio se Milo. "Oduzela nam je britkost. Jednu od
bitnih osobina koja nas je inila ljudima. Ili kao to je to Jean-Paul
rekao, oduzela nam je Prvotni Grijeh. Pitam se kako e to dugorono
utjecati na ljudski rod. Vie ne predstavljamo sami sebi prijetnju, ali
ako ikad naidemo na pravog suparnika sumnjam da emo opstati kao
vrsta. U nama vie nema onog poriva koji nas je tjerao da uvijek
ustanemo i krenemo dalje, pa bi nas drugi mogli pregaziti. Ionako
nas nee biti briga to se dogaa. Izumrijet emo s prokletim
osmijesima na licima..." Ustao je, stresao pijesak s hlaa i protegnuo
se. "ini se da je tvoja dunost dadilje za danas gotova. Vraa se
Ayla."
Jan je podigla pogled i spazila Aylin ribarski amac kako
prolazi kroz unutranji zid. Vrata na zidovima se vie nisu zatvarala i
uskoro su trebali poeti radovi na ruenju zidova.
"Kako napreduje tvoj brod?" pitala je Mila. Milo ga je gradio
219
ve mjesecima. Namjeravao je otploviti du obale i provjeriti to se
dogaa u junim dijelovima kontinenta. Bit e, tvrdio je, plovei
Palmirin glasnik.
"Polako, vrlo polako," odgovorio je, "kao i sve ostalo ovih
dana." Spustio se do mora i pomogao Ayli i Juli izvui amac. Dok
ga je promatrala kako odlazi, Jan je shvatila da e joj nedostajati ako
zaista uspije zavriti brod i otploviti na svoju ekspediciju. Milo joj se
sad prilino sviao.
Jo uvijek sam ista, ponovila je jo jednom.
Ali sve je manje u to vjerovala.