Ivo Bresan

Posast
On je znao sto nije znala ova radosna gomila, a moze se saznati iz knjiga: da ba
cil huge ne ugiba nikada... A. Camus: Kuga Dunat ustane od stola pretrpana golem
im knjizurinama i starim povijesnim listinama iz 17. stoljeca, pozutjelim i poha
banim, na kojima su slova ostala jos samo kao neke sive mrlje koje se jedva raza
znaju, i stane setati sobom. Ta prokleta prva recenica nikako da mu se iznjedri
iz glave! Vec je proucio sav materijal koji mu treba, zamislio stvar na tocno 30
kartica, koliko mu je receno da mora biti, sva grada mu je kompletna u glavi, a
li nikako zapoceti. Jedno je smisliti, a drugo to smisljeno i napisati. Ocito je
da izmedu glave i ruke koja daje konkretni pisani oblik onome sto se u njoj zac
elo postoji citav niz zapreka. Moze ti biti kristalno jasno to sto zelis reci, t
ako da ti se formulacija toga cini tek pukim fizickim poslom, naporom ruke da po
krene olovku, a ipak, kad to pokusas pa kad se pocne pojavljivati na papiru rece
nica kao nesto vidljivo, crno na bijelom, neki vrag te blokira, zaustavi na pola
puta, pa ne znas sto bi dalje. A ako i prebrodis tu prepreku i napises do kraja
to sto si htio, odjednom ustanovis da to nije to. Dosao je do prozora svoje sob
e u Muzeju i zagledao se van. More u sibenskoj luci bilo je uznemireno jugom, a
brodice, privezane uz obalu, izvodile su svoj zivahni pies skacuci na valovima g
ore-dolje. Dunat pokusa u mislima docarati kako je morala izgledati na suprotnoj
strani zaljeva, zvanoj Paklena, ta lomaca ljudskih tjelesa, o kojoj govore spis
i na stolu. Prizor je morao biti infernalan. I tko je bio taj Paolo Donati koji
je iz Venecije dosao u pomoc Sibeniku? Ima li on kakve veze s njim, osim sto su
im prezimena ocito po nekoj lingvistickoj crti srodna, jer Dunat i Donati moraju
biti istog etimoloskog ishodista. Obitelj Dunat u Sibeniku je od starine, a ope
t nema nikakve potvrde da je taj Donati ostavio tu za sobom kakva traga. Moze bi
ti da su u izravnoj genealoskoj vezi i da mu je on nekakav daleki predak, a opet
moze biti i da je podudarnost posve slucajna.
Ali evo zasto mu nikako ne polazi za rukom napisati prvu recenicu! Stalno mu mis
ao skrece na pojedinosti koje su posve nebitne. Sto je vazno kako je izgledala t
a ljudska lomaca i je li njemu osobno nesto taj Paolo Donati? Treba stalno biti
na razini znanstvenog pristupa stvari i drzati se onoga sto je relevantno za pov
ijest, a ne gubiti se u nevaznim detaljima. Ne smije nikako dopustiti da mu misa
o bjezi u mastu i tu na njezinom polju pocne stvarati slike, a pogotovo da te sl
ike nadu neki svoj put do papira i nastane se u tekstu. Takve stvari mogu biti k
orisne nekom romanopiscu, ali jedan znanstvenik to sebi ne bi smio dopustiti; na
jgore je kad ti kazu da si isuvise dao maha masti i u povijesna zapazanja upleo
pjesnicke vizije. To je isto kao da ti predbace sarlatanstvo. Odluci se posve ko
ncentrirati na problem, vrati se stolu, sjedne i zapocne: Bilo je to godine 1649
... Do vraga! Nije dobro! Eto, opet je proradila masta. Poceo je kao da djeci pr
ica bajku: Bilo je to u ona davna, davna vremena... To je dovoljno da urednik i
ne cita dalje nego da istog trena cijelu stvar baci u kos. Treba poceti od samog
sredista povijesnog zbivanja koje je prethodilo cijeloj drami i koje je, kao ka
rika sto u lancu kauzaliteta stoji ispred nje, bilo njezinim izravnim uzrokom: N
akon brojnih uzaludnih pokusaja da zauzme grad, Tekieli pasa je napokon uvidio d
a mu za to nedostaje snage, pa je tocno u noci izmedu 15. i 16. rujna 1647. izda
o svojoj vojsci nalog za povlacenje, koje je odmah i zapocelo. Time je okoncana
jednomjesecna turska opsada Sibenika, kojaje iscrpila njegove zitelje i odnijela
mnogo zivota, pa je grad i cijelu Dalmaciju zahvatio golemi vol veselja. Ali ge
neral Foscolo, zapovjednik mletackih postrojbi, drzao je da ne smije mirovati, n
ego da mora goniti Turke dalje, dokle god za to ima mogucnosti. Mletacka vojska
izisla je iz grada i nakon nekoliko uzastopnih pobjeda posue razbila Turke, demo
ralizirala ih i natjerala u panican bijeg te je u kratkom vremenu zauzela Drnis
i Knin. Potom je krenula prema jugu i nakon duzih borbi i opsade usla u Klis, kl
juc i vrata izmedu Primorja i Zagore. Tako je ponovo uspostavljen integritet cje
lokupnog teritorija koji je pripadao sibenskoj komuni prije provale Turaka. No,
imalo je to i svoju losu stranu. Na ovaj oslobodeni prostor uslijedila je velika
migracija Vlaha katolicke vjere iz teritorija kojijejos bio pod Turcima. Mletac
ka vlast davala im je zemlju i naoruzavala ih praveci od njih obrambeni stit pro
tiv ponovnog turskog napada. A oni medu njima koji nisu bili sposobni za borbu,
kao i veliki broj stanovnika tih krajeva, iz straha da bi se Turci mogli vratiti
, selili su se na sigurno podrucje oko grada Hi u sam grad. Na tisuce ljudi stis
lo se tako na malom prostoru u Sibeniku i oko njega, uz cijelu sibensku obalu. T
o je drasticno snizilo razinu zivljenja u gradu, jer su dosljaci bili mahom iz k
rajeva u kojima se nisu njegovale nikakve higijenske navike, a broj stanovnistva
koje se bavi poljodjelstvom znatno se povecao na stetu gradanskog sloja i arist
okracije. Renesansni Sibenik, onaj koji je gradio katedralu, poceo je polako umi
rati...
Gledaj ti ovo, pomisli Dunat, na to prije nisam obracao pozornost. Okolnosti se goto
vo u tancine podudaraju! I u ovo nase vrijeme najprije je bila opsada Sibenika,
a onda je 1995. isto tako cio prostor oko grada u jednom naletu ociscen. I na ta
j oslobodeni teritorij navalile su izbjeglice s muslimanskog podrucja (Eto, i op
et Turci na neki nacin!) i naselile se u Kninu i oko Drnisa. A s njima se odneku
d doklatio i ovaj Marijofil Beus, koji se ugnijezdio tu kod njega u Muzeju, pore
metivsi mu miran san. Morao ga je primiti za kustosa, jer su mu oni na Poglavars
tvu to gotovo naredili. Istakao se u HVO-u, rekose, i sad je tu kao prognanik. A
k tome mu se, kazu, i Gospa ukazala u Medugorju, zbog cega je svoje krsteno ime
Marijan promijenio u Marijofil, te tako i na nebu stekao povlasteni status. Jed
ino je pitanje je li mu torn prigodom Gospa darovala i diplomu arheologa, jer je
naukovanjem sigurno nije mogao zasluziti; nema blage veze s poslom, a struka mu
je zadnja stvar na svijetu koja ga zanima. Prije bi ga covjek smjestio medu nek
akve ulicne preprodavace, negoli medu znanstvenike. Ali je zato donio sa sobom d
etektor za ispitivanje kolicine hrvatstva kod svojih bliznjih, pa je tako odmaih
po dolasku i njega testirao i ustvrdio kako mu je domoljubno zracenje na vrlo n
iskom stupnju, te je s torn dijagnozom nepodoban za vodenje Muzeja. Ni onima od
prijasnje vlasti nije bio bas u srcu; sumnjicili su ga zbog viska ovoga u cemu m
u sada Beus nalazi manjak. I da su medu partijskim kadrom imali ikoga tko je bio
u stanju izvesti ono sto im je tada trebalo od skladista starina napraviti muze
j, izbor nikada ne bi pao na njega. To je bio jedini razlog zasto su njega kao p
rofesora povijesti izvukli iz gimnaizije i zaduzili da to ucini. I on je doista
stvorio pravi muzej. Ne njima, nego ovom gradu, koji je trebao tako nesto da bi
uopce mogao sloviti kao grad. Ma, pustimo! odmahne Dunat rukom. Nema smisla o tome
sada misliti, samo mi se tlak dize. Bolje je vratiti se svome poslu; to ce me sm
iriti! No, unatoc tome sto se granica oko Sibenika pomakla daleko u unutrasnjost,
nesto zbog naglog povecanja stanounistua, a nesto i zato sto su prekinuti tradi
cionalni trgovacki putevi koji su iz Sibenika uodili prema Bosni, zavladala je n
estasica hrane. Da je pribave, Vlasi su s uremena na vrijeme organizirali pljack
aske cete, koje su prodircde u Bosnu i donosile u grad opljackanu robu. I tako s
e dogodilo da su neki uojnici u Glamocu opljackali robu koja je bila zarazena, d
onijeli je u grad i prodali jednom trgovcu. Ljudi su bez izbora i kriterija kupo
vali to sto je na takav nacin stizalo, pa je tako netko kupio u toga trgovca i t
u zarazenu robu. Svakako, 8. lipnja 1649. proculo se da je jedan tezak u sibensk
om Varosu tesko obolio i da je rijec o kugi. Sutradan je bilo nekoliko oboljelih
. I tako se iz dana u dan broj poceo povecavati, pa kako nije bilo ni douoljno l
ijecnika niti kakvih preuentiunih mjera, cak ni prema ondasnjim medicinskim stan
dardima, zaraza je stala napredovati nevjerojatnom brzinom, a ljudi su umirali k
ao muhe, bespomocni da ista poduzmu. Ma kog se vraga ja uopce ovim bavim i sto se
to koga danas tice sto je u 17. stoljecu kuga u Sibeniku pomorila tolike ljude,
pomisli Dunat. Zasto se uopce odazvao tome pozivu Zadarskog filozofskog fakultet
a da sudjeluje u zborniku Dalmacija u 17. stoljecu s ovom temom? On trosi dragocje
no vrije-
6
me na ovu drevnu kugu, koja vise nikoga ne zanima, a o stvarnoj bolesti koja ovo
ga trena rastace njegovu ustanovu uopce ne razmislja. Zariva glavu u pijesak kao
noj. Kamo je nestalo 300.000 kuna, koje je Beus ishodio od Ministarstva za iska
panja u Skradinu? Sve je uspio uvjeriti da je na tragu rimskim termama nekadasnj
e Scardone, dobio je za to sredstva, i ta su sredstva sto bi okom trepnuo nestal
a sa ziro-racuna kao da ih je vihor pomeo. Tako sada ni termi ni novca. U racuno
vodstvu tvrde da je Beus uredno slao troskovnike, ali svejedno je to prevelik iz
datak u odnosu na ono dokle su radovi stigli. Jer, kad se ispod glavnog zida u s
amim temeljima pronasao stari i zahrdali bojler, Dunat je morao dalja iskapanja
zaustaviti da ne bude bruke i rugla, to vise sto su neki stariji mjestani izjavi
li kako se sjecaju da je na torn mjestu nekad bio deponij smeca. Sad na stranu t
o sto netko tko ima diplomu arheologa nije u stanju razlikovati terme od smetlis
ta, ali lakse bi bilo prihvatiti i da su Rimljani u termama koristili bojlere, n
egoli da je sav taj novae namjenski utrosen na ono sto je do tada ucinjeno. Pogo
tovo sto se vec pouzdano zna da je Beusova zena otkupila lokal u gradu u kome ka
ni otvoriti boutique. I sto bi on sad trebao? Da pokrene postupak, morao bi imat
i u rukama neke cvrste dokaze. Doduse, on je vec otisao u Skradin i pronjuskao m
alo tragom tih Beusovih troskovnika; nije uspio naci nista od onoga za sto tamo
stoji da je novae utrosen niti ijednu od osoba kojima je isplacen za navodni rad
, no je li to dovoljno? Sto ako se u presudnom trenutku te stvari i osobe ipak o
dnekud stvore? Osramotit ce se gore negoli Beus s bojlerom, to vise sto su ova d
ruga dva kustosa, Radic i Males, vec sada na Beusovoj strani; ocito su mu ili pa
rtneri u ovome, ili mu se unaprijed uvlace otraga, jer ga vec vide na mjestu rav
natelja. A o posljedicama takva pokusaja da i ne govorimo; sve ce ga zapljusnuti
natrag u lice u vidu optuzbi za antihrvatstvo, pogotovo sto je Beus jos i clan
Zupanijskog odbora vladajuce stranke. Sto god, dakle, poduzeo, isto je kao da je
zavrtio kolo ruleta, u kome moze biti samo na vecem ili manjem gubitku. I zasto
, uostalom, da se u to upusta? Ako do cega dode, neka se Beus sam vadi kako zna
i umije. Moje je da se bavim svojim poslom, zakljuci, a moj je posao povijest, ovo
sto upravo sad radim. Vratimo se, dakle, temi! Panika je zahvatila cijeli grad i
predgrade, jer je bilo mnogo njih koji su kupili tursku robu ne vodeci racuna o
njezinu podrijetlu. K tome su i sibenske kuce jos iz vremena turske opsade bile
prenatrpane, tako da je u njima bila poprilicna guzva, pa je to samo pridonosilo
brzem sirenju zaraze. Svaki dan donosio je na stotine mrtvih, tako da ih nije i
mao tko pokapati; bilo je nedouoljno grobara, a nitko novi nije se htio lacati t
oga opasna posla iz straha da se sam ne zarazi. Kako je u gradu bilo mnogo besku
cnika, uglavnom Vlaha doseljenih nakon opsade, koji su zivjeli u gustim improviz
iranim naseobinama pored grada ili u gradu samom, njih je kuga kosila kao snoplj
e. Grobari ih nisu stizali sue pokupiti pa su mrtvi lezali na otvorenom ili cak
po samim gradskim ulicama, a tako isto i oni koji su bili na samrti. Ni s domaci
m gradanima nije bilo bolje; dim bi se netko u kuci razbolio, ostali ukucani, ma
kar mu bili i najblizi rod, bjezali su iz kuce glavom bez obzira i ostavljali ga
samog. A bolesnik bi ostao u
kuci prepusten svojoj sudbini, pa bi lezao na sanducima pored samih kucnih urata
, tako da bi ga grobari lakse mogli izvuci kad umre, jer je znao da se u kucu ne
ce usuditi uci. A oni koji bi u kuci umrli doista su u njoj i ostajali nakon smr
ti. Fratri i suecenici, koji su umiruce trebali ispoujediti i dati im posIjednju
pomast, takoder nisu zalazili u kuce, nego su taj obred obauljali s ulice i na
distanci od oboljeloga, ili ispod prozora, a tako isto su i biljeznici sastavlja
li oporuke... Odjednom zazvoni telefon. Dunat digne slusalicu i zacuje umiljat,
ali sluzben zenski glas, koji ga izvijesti da je tu ured dozupana i da bi tocno
u jedanaest sati trebao doci tamo radi nekih vaznih dogovora. Je li gospodin doz
upan tamo? upita. Jest, u svojoj je sobi. Dajte mi ga da se s njim dogovorim! Ne
moze. Zauzet je. Premda mu je doslo da drekne u slusalicu neka gospodin dozupan
, kad bude Slobodan, izvoli doci k njemu ako ga sto treba, suzdrzao se i samo pr
omrmljao Dobro! i Hvala! Ma gledaj ti na koji ovo nacin njega zove na sastanak njego
v nekadasnji kolega i vajni prijatelj Pleic! Ne nalazi potrebnim niti da mu se s
am javi radi dogovora, nego ga poziva preko tajnice, kao da je on duzan na njego
v poziv ostaviti svaki drugi posao i odmah, poput psa na zvizduk, skakati k njem
u! Pa i kad bi bilo tako, red bi bio da mu on osobno zvizne. Misli li da ce izgu
biti nesto od kolicine vlasti koju ima, ako malo uposli prst i pritisne nekoliko
brojki na telefonu zbog njega? Sto se ovo dogada s ljudima? S Pleicem je radio
punih 20 godina u istoj skoli, sjedili su u zbornici jedan pored drugoga, bio je
profesor kao i on, samo sto je predavao matematiku, a slicnost uvjerenja stvori
la je medu njima mnogo cvrscu vezu od obicne kolegijalnosti. Jos se dobro sjeca
njihovih zajednickih istupa. Kad god bi u skolu politka silom pokusala progurati
neku glupost, njih dvojica bi odmah ustali kao usamljeni bojovnici na stranu ra
zuma, pa makar nikad nisu u tome izvojstili pobjedu tada jos nisu znali da je il
uzorno bosti se s rogatim, a jos vise pokrenuti internu masu poslusnih prosvjeta
ra zadovoljavali su se barem time sto su verbalno postavili svaku stvar na njezi
no mjesto. Dijelili su bijes i tugu zbog svoje nemoci i jedan drugome bili poput
otvorene knjige; toliko je bezgranicno povjerenje vladalo medu njima. A sada ka
o da se izmedu njih stvorila neka svemirska udaljenost, u kojoj treba posrednik
za komunikaciju. On se poceo pretvarati u ono nad cime su se onda obojica jednak
o zgrazala. Zasto ga osobno nije nazvao? Bi li bio manje dozupan da je to ucinio
? Kako bi tek komunicirao s njim da je zupan? Dunat se sjeti kako ga je upravo P
leic nagovorio da prihvati mjesto direktora Muzeja. Kad je pozvan na Komitet, gd
je mu je to bilo ponudeno, on je u prvi mah odbio. Nikako sebe nije mogao zamisl
iti na polozaju s kojega bi trebao upravljati ljudima, jer je prema svakom oblik
u vlasti, pa i ovakvom minijaturnom i na polju koje je daleko od politike, osjec
ao averziju. No Pleic ga je tada uporno uvjeravao da mu je malne moralna obveza
to prihvatiti, jer ce na
8
to mjesto doci neki partijski podoban, a nestrucan covjek. I k tome, to duguje g
radu. Mora nesto i zrtvovati od svoje osobnosti, ako time cirri da grad u kultur
nom i civilizacijskom pogledu krene korak naprijed. Na kraju ga je i uspio uyjer
iti, pa je tako popustio i prihvatio. A kad je postao direktor, nije se ni jedno
g trenutka tu osjecao kao prvi medu onima koje je zatekao, nego prije kao zadnji
, jer je radio ne samo svoj posao nego i sve ono sto nitko od njih nije htio, va
deci se da mu to nije u opisu radnog mjesta. Vjerojatno tako sada i Pleic misli da
dozupanu nije u opisu radnog mjesta pritiskati brojeve telefona, pa zato trazi da
to radi onaj kome to jest. No, pustimo, rece Dunat sam sebi, idemo vidjeti sto to
gospodin dozupan hoce od mene! Izasavsi iz Muzeja, krenuo je prema obali da bi ti
m putem dosao do zgrade Zupanije, ali cim je zakoracio u torn smjeru, pred njim
se na sirokom prostoru izmedu katedrale i mora ukaze strasan prizor: Tu su se od
nedavno naselili Vlasi koji su iz Bosne stigli u grad. Napravili su neku vrstu g
olema satora tako sto su pobili u zemlju dugacke koce, na vrhovima kojih su raza
peli platno da im sluzi kao krov, a onda su drugo, dugacko platno omotali oko ko
laca u donjem njihovu dijelu, pa su imali istovremeno nesto kao zid, koji ih jer
stitio od pogleda izvana, i otvore pri vrhu kroz koje im je dolazio zrak. U tak
o na brzinu sklepanom boravistu ziyjelo je skoro 20 obitelji, pa su se unutra kr
etali zbijeni u gomili kao mravi u mravinjaku. Platno koje je tvorilo zid vec se
na nekim mjestima poderalo i spalo s kolaca, tako da se Dunatu otvorio pogled u
unutrasnjost satora. Svi koji su bill unutra ili su vec bili mrtvi ili na samrt
i. Neki su nepomicno lezali na ledima siroko razjapljenih usta i ociju, neki pot
rbuske, a neki, koji su ocito jos bili zivi, samo su ocajnicki pruzali ruke neku
d u prazno i izgovarali jednu jedinu rijec: Vode! U jednom trenutku pojave se od
nekud zaprezna kola i neka dvojica, ocito grobari, odjeveni u duge ogrtace s kap
uljacama, s povezom preko usta i rukavicama na rukama, stanu uzimati jedan po je
dan les i tovariti ih u kola, slazuci ih kao klade u drvarnici. Bilo je podosta
tjelesa okolo i podalje od satora, jer su mnogi ostali lezati tamo gdje im je ku
ga oduzela svaku snagu da se dalje krecu. Sasvim blizu, na kojih par metara od s
ebe Dunat ugleda les u poluraspadnutu stanju. Bolest ga je posve isusila, tako d
a mu je glava bila skoro gola lubanja, preko koje je navucena siva koza. Jedna m
u je ocna duplja zjapila prazna, a iz druge je oko skoro napola vec iskocilo van
. Ispod dronjaka koje je mrtvac imao na sebi izlazila je nekakva smeda tekucina;
Dunat s gadenjem shvati da je to iz njega istjece krv pomijesana s gnojem. Odje
dnom mu se ucini da se haljina na mrtvome malo pomakla. To nikako ne mogu biti n
jegovi trzaji, pomisli, jer vise nema ni teoretske mogucnosti da bi u njemu mogl
o biti ma i najmanjeg znaka zivota. Ubrzo mu se otkrije to sto je pruzalo ovu il
uziju tjelesnog pokreta; cim kola s natovarenim
mrtvacima krenu uz sablasnu skripu kotaca, ispod mrtvaca izmili nekoliko stakora
krvave njuske, koji se razbjeze na razne strane. Dunat s odvratnoscu skrene pog
led odlucivsi da ne ide do zupanije obalom, nego kroz glavnu gradsku ulicu. No n
etom je zakoracio u nju, osjeti silan smrad koji je ocito dolazio od leseva sto
se vec danima raspadaju. Pored njega su prolazili ljudi kojinia se lica nisu vid
jela, jer su na njima imali poveze sve do ociju, a sudeci po odjeci, pripadali s
u raznim stalezima; bilo je medu njima i plemica, iako su vecinu cinili tezaci,
zatim pripadnici gradanskog staleza, Vlasi pa cak i mletacki vojnici. Nigdje nij
e vidio dvojicu kako idu zajedno; svatko je isao svojim putem sam i kao da se kl
onio svih drugih, pa se drzao po mogucnosti sto dalje od ostalih. I ovdje je bil
o mrtvih po ulici, samo sto ih je netko sklonio ustranu, u sam ugao uhce, i prek
rio nekom ponjavom. Nitko od prolaznika nije udostojio Dunata ni jednim jedinim
pogledom; svi su prolazili pored njega kao da ga nema. To je i logicno da ga ne
vide, pomisli on, ta on ipak pripada drugom vremenu. Odjednom mu cio prizor prek
rije dlan necije ruke, koja mu stane mahati tik pred ocima, onako kako se to rad
i kad se kod nekoga pokusava provjeriti je li slijep, a iz snatrenja ga prene dj
evojacki glas: Ej, sjor Mirko, di ste to zaplovili? Spustite se malo na zemlju!
Pred njim je stajala Pleiceva kcerka Katica. Znao ju je otkad se rodila, a kako
je cio zivot proveo kao samac, Pleicevu je obitelj dozivljavao kao svoju, pa mu
je i ta mala bila usred srca kao da mu je rodena kci. Otkad joj se otac ovako ot
udio od svog vlastita lika, ona mu je neprekidno bila na brizi; odmalena je poka
zivala visok stupanj senzibiliteta i krajnju prirodnost u ponasanju, a zaokuplja
la su je pitanja koja visoko nadilaze ono sto zanima mladez njezine dobi, pa se
Dunat stalno pitao kako ce se oceva transformacija odraziti na njoj. Hoce li to
ostaviti u njoj kakve traume, ili ce se i ona poput mnogih jednostavno prilagodi
ti i pustiti bujici da je nosi? Cura je inteligentna i veliki je glazbeni talent
, pa bi bila steta da se ista od toga dogodi. Evo! rece joj Krenuo sam bas tvome
tati. Zvao me nesto. Ma barba Mirko, recite mu vi dvi rici, prijatelj ste mu. M
ozda ce vas poslusati. 0 cemu se radi? Zar ne vidite u sto se pretvorija? Posta
je marioneta na koncu koji drugi drzu u rukama. Poceja je ici cak i na mise i pr
icescivati se. Ma lako za to sta on od sebe pravi makaka, nego i mene tira da to
cinim. Sad oce da se idem krstiti. A pokojnoj materi je zabranija, kad je tila
to napraviti dok sam jos bila mala. I onda poceja mi se misati i u to s kim se d
ruzim. Bas sad kad sam postala punoljetna. Ne uznemiruj se, proci ce ga to. Vlas
t ti je nesto poput alkohola. Dok je konzumira, covjek ne vlada posve svojim pos
tupcima. Ali cim mu prestanu tociti, opet je onaj stari.
9
Ma neka se on opija koliko oce, all mene neka ostavi na mini i pusti me da zivim
po svome. A kako ti ide violina? Ide mi dobro, ali sta mi to vridi, kad je reka
da mi nece dati ni kune, padne li mi na pamet to studirati, umisto prava. Ali v
ama cu reci u povjerenju. Bila sam u Zagrebu; on misli da sam isla polagati prij
emni za pravo, a ja sam imala nastup prid jednom medunarodnom komisijom koja daj
e stipendije za studij u inozemstvu. Svakog trena ocekujem rezultat. Samo, nemoj
te mu to reci, tako vam Boga! Htio ju je doduse ohrabriti Samo ti tjeraj svoje, m
ala, i ne obaziri se na to sto on zeli! ali ipak odustane, jer mu se ucini dosta
nekorektnim huskati kcer protiv vlastita oca. Uostalom, to je, kako vidi, i nepo
trebno. Mala tocno zna sto hoce. Zadovoljan sto su se njegove bojazni pokazale n
eosnovanim, oprosti se s njom i krene dalje. Kopkalo ga je pitanje zasto mu se o
no maloprije onako jasno ukazala slika ovog prostora iz 1649. godine? Djelovala
je toliko stvarno da mu se cinilo kao da je svih 350 godina, koliko ga dijeli od
toga doba, odjednom nestalo, 2gusnulo se u jedan trenutak, pa se na torn mjestu
otvorila rupa kroz koju se iz ovog vremena moze gledati u ono. Mora da mu je u
podsvijesti nesto sto povezuje ondasnju kugu s ovim sto se sad oko njega dogada.
Sigurno mu se onaj sto je iz Glamoca donio zarazenu robu u nekom krajicku svije
sti spojio s Beusom, a kuga s ovim grabezom, karijerizmom i drugim oblicima koru
pcije, koji sve vise uzimaju maha. Pa da, i to je neka vrsta kuge! Karakterna ku
ga, koja razara sva moralna nacela i dostojanstvo osobe, tamaneci covjeka u covj
eku. Od toga najvise obolijevaju oni koji se stjecajem okolnosti domognu nekog p
olozaja u vlasti. Imas, recimo, razumna covjeka, cvrsta znacaja i visoko eticnih
nacela, ali daj mu neki komadic vlasti i vise ga ne mozes prepoznati; kao da je
preko noci izgubio sva ta svojstva, pa oglupavio, postao nepredvidiv i nepouzda
n, i svaki put kad imas s njim posla, cini ti se da je netko drugi, jer vise i n
e govori svoje misli, nego ono sto mu politika toga trena stavlja u usta. Imas d
ojam da se razdrobio u bezbroj osoba koje cas izbijaju na povrsinu, a cas se pov
lace u skrovitost intime, ovisno o situaciji. Pa kad sve skupa to zbrojis, covje
ka zapravo vise i nema; umro je iznutra, iako fizicki i dalje postoji. I nema to
ga tko je vise u stanju sve te krhotine osobnosti ponovno skupiti i medu njima u
spostaviti jedinstvo. Kao po nekom nepisanom pravilu, sto je vise vlasti, manje
je covjeka. Ova se epidemija, izgleda, siri brze od one iz 1649. i u mnogo sirim
zamasima zahvaca mase, a svoje najgore oblike dobila je bas poslije rata, kao i
ona onda, i zahvatila citavu zemlju. Onaj raspadnuti les koji grizu stakori i s
vi oni poluistruli mrtvaci, koji su mu se na trenutak ukazali, to je zapravo sli
ka ovih ljudi koje sada srece oko sebe, samo okrenutih iznutra, kao kad se carap
a izvrne. Hi barem velike vecine njih. Prolazio je pored palace Pilesi. Pao povj
esnicar dobro je znao da je ta aristokratska obitelj odigrala vaznu ulogu u povi
jesti Sibenika. Neki od tih kontea bili su knezovi grada, a bilo ih je koji su s
e uspjeli popeti cak i do polozaja
mletackog providura. Palaca je imala unutrasnje dvoriste u koje se ulazilo s uli
ce kroz veliki goticki portal, a u njemu su bile stube s balustradama, koje su v
odile u unutrasnjost zgrade. Usred dvorista stajao je bunar sa zeljeznim poklopc
em, na kojemu se vidio grb obitelji. Pleic mu je u vise navrata govorio kako on
i njegovi potjecu od tih kontea, iako je kao jedini dokaz za to mogao navesti ne
kakva lingvisticka premetanja glasova kojima je od Pilesi nastalo Pleic. Dunat j
e prokopao po arhivu Muzeja uzduz i poprijeko, ali nigdje nije nasao potvrde za
takvu teoriju. Naprotiv, svi su znakovi ukazivali na to da je obitelj Pilesi pos
ve nestala, i to bas u kugi 1649. godine. Zadnji od njih, konte Lauro Pilesi, ko
ji nije imao potomstva, oporucno je prije smrti ostavio palacu franjevackom samo
stanu, tako da se ovoj obitelji u Sibeniku izgubio svaki trag. A Pleica je od da
vnine bilo u Murteru i nisu nikada bili nikakvi konte, nego obicni tezaci, kao s
to su to jos uvijek i danas. Vrata portala bila su otvorena, a pored njih, ili b
olje, na udaljenosti od kojih desetak metara odatle stajala je grupa ljudi, od k
ojih je svatko maramom omotao lice do ociju. Svi su oni usmjerili pogled prema p
ortalu, a u pogledu i drzanju im se vidjela tuga i sucut. Prolaznici koji su slu
cajno tuda nailazili zaobilazili su i grupu i cijelu palacu u velikom luku. Grup
u su cinili fratar i dva ministranta, zatim covjek u crnom ogrtacu s nekim spisi
ma pod rukom, ocito neko sluzbeno lice, dvoje mladih ljudi, djevojka u aristokra
tskoj haljini, koja se Dunatu ucini vrlo nalik na Pleicevu Katicu, i mladic odje
ven po gradansku te jos dvije osobe, po odjeci sudeci, iz gradanskog staleza. Te
k sada Dunat zapazi da pored portala, s unutrasnje dvorisne strane na dugackoj s
krinji lezi covjek na samrti. Svecenik je upravo citao odlomak iz Evandelja i sv
ako malo skropio samrtnika blagoslovljenom vodom, ali kako mu je ovaj bio daleko
, morao je ciniti to krupnim i snaznim zamasima da bi voda doprla do njega. Duna
t baci pogled na lice umiruceg. Na njemu su bili vidljivi svi znaci kuge koja je
dobrano uznapredovala: bilo je sve posivjelo i osuto karakteristicnim crvenkast
im mrljama. Oci su mu bile zakrvavljene, vratne zile otekle, a usta i zubi prlja
vi kao da je zvakao blato. Tesko je disao i sav se tresao u velikoj groznici. Oc
ito zaokupljen iskljucivo vlastitom sudbinom, nije ni slusao sto mu svecenik gov
ori, nego je samo neprekidno i uporno ponavljao: Vode! Tako vam Boga svemogucega
i svih svetih, dajte mi vode! Djevojka, koja ocito to nije vise mogla slusati,
odjednom se otrgne mladicu, ujuri kroz neki sporedan ulaz na palaci u dvoriste,
na bunaru zagrabi vode, ulije je u jedan kablic i taman da ce to ponijeti umiruc
em, kad mladic, shvativsi u kakvu se opasnost stavlja, doleti za njom u dvoriste
i pograbi je objema rukama. Nakon kratkog hrvanja otme joj kablic i sam ga odne
se do bolesnika. Polozio ga je pored njega na tlo, ali kako se i on bojao prici
mu posve blizu, nije dobro ocijenio dokle seze bolesnikova ruka, pa ga je postav
io tako da je ovome
11
nedostajalo jos par centimetara da bi ga mogao doseci. Vidjevsi da ga je time st
avio na Tantalove muke, pronade neku motku i pogura njome kablic do njega, tako
da mu je bio na dohvat ruke. Bolesnik ga uzme i stane pohlepno piti. Sad kad mu
se lice malko smirilo od grceva, Dunat ga pogleda malo bolje i prepozna ga. Unat
oc svom unakazenju koje je na njemu izvrsila bolest, bio je to Pleic, Matko Plei
c, njegov nekadasnji kolega i prijatelj. Uto svecenik zavrsi obred i ode, a rije
c uzme ona sluzbena osoba, za koju se ispostavi da je biljeznik, tu nazocan radi
oporuke. Konte Lauro! obrati se on umirucem Ja sam znao da vi necete biti u sta
nju ni pisati ni diktirati, pa sam zato sam sastavio oporuku prema pretpostavkam
a koje su mi se cinile najprirodnijim. Ja cu vam je sad procitati, a vi samo gla
vom dajte znak slazete li se s njezinim sadrzajem ili ne. Tu su i dva syjedoka k
oji ce nakon toga potpisati da je oporuka pravovaljana. U prvi mah nitko nije mo
gao dokuciti je li konte Lauro uopce cuo to sto mu biljeznik govori, jer je cije
lo vrijeme bio usredotocen na bolove koji su mu se s vremena na vrijeme javljali
u trbuhu, pa se i tog trenutka od njih sav grcio i savijao. Cinilo se da mu je
oporuka sada zadnja briga. No biljeznik je, bez obzira na tu okolnost, svoj posa
o htio obaviti do kraja, a ocito mu se i zurilo jer je zelio sto prije pobjeci s
toga mjesta, pa je, ne mareci za to slusa li ga konte ili ne, poceo citati teks
t oporuke: Pri punoj svijesti i uz nazocnost dva svjedoka izjavljujem da svu svoj
u pokretnu i nepokretnu imovinu, palacu u Sibeniku, ljetnikovac na otoku Prvicu,
kucu u Veneciji i zemljiste s pripadajucim kmetovima ostavljam kceri svojoj Kat
arini... Ne!... Ne!... drekne odjednom konte Pilesi unatoc svim bolovima i tako p
rekine citanje. Ne ostavljam joj nista... Nikome nista ne ostavljam! A kome ce o
nda pripasti sve to ako nece njoj, vasoj jedinici? upita u cudu biljeznik. Crkvi
... Sve ostavljam Crkvi... samostanu Svetog Franje... Neka svaki dan drze misu z
a pokoj moje duse! Ali signor konte... Ona je ipak vasa kci... krv vase krvi. Za
r cete je ostaviti ovako na ulici bez igdje icega, kao zadnju sirotinju? Neka jo
j bude kad je sama tako odabrala! Lijepo sam joj govorio i nije me slusala. Imal
a je pravu priliku u Veneciji, ali ju je odbacila zbog jednog... jednog... Tu bo
lovi opet prekinu konte Laura i umjesto zavrsetka recenice, iz usta mu se prolom
i jauk. No zato biljeznik dovrsi misao umjesto njega: Mislite pucanina? Ali kont
e Lauro, sto to znaci ako je ljubav u pitanju? Osim toga, mladic je iz obitelji
Milogostica, jedne od najuglednijih u gradu.
Svaka cast i vama i gradanskom stalezu, signor Ungari, ali ovo... ova palaca odu
vijek je bila Pilesijeva... I ako ne moze biti nekoga tko im je dostojan nasljed
nik, neka ne bude nicija drugo nego Bozja. Bog ce vas kazniti zato sto se odrice
te svog jedinog djeteta. Mene? Zasto bi me Bog kaznio? On je pravedan. On vidi i
zna koliko ovim cinim za njegovu slavu. Onda se barem nemojte rastati u svadi s
a svojom kceri. Ako vam Bog i oprosti nepravdu koju joj cinite, to sigurno nece.
D^jte blagoslov njoj i njezinu zarucniku. Hocu! odjednom zivne konte Lauro, a o
nda se obrati mladicu koji mu je dao vode: Sine Markantonije, dodi... dodi k men
i blize, dat cu ti blagoslov... Pridi mi da te zagrlim! Ovo kod biljeznika Ungar
a i svih nazocnih izazove opce zgrazanje, jer je bilo nedvojbeno da je konte Lau
ro, makar bio i na samrti, pronasao nacin kako ce se unaprijed rijesiti nezeljen
a zeta. Nastali su trenuci mucnog iscekivanja sto ce napraviti mladi Milogostic.
Svi su dobro znali da bi u ovom trenutku ispuniti zelju umiruceg bilo isto >to
i samoubojstvo. Katarina se sva pripije uz momka s namjerom da ga sprijeci, ako
mu kojim slucajem padne na pamet to uciniti. No na opce iznenadenje, mladic joj
se otme i pode prema konteu izazvavsi time kod biljeznika, Katarine i ostalih uz
asnuti povik Ne! On pride konteu, a ovsg ga doista i zagrli kako je najavio, pripi
vsi se cvrsto objema rukama za njega, i utisne mu poljubac ravno na usta. Nakon
toga klone ponovo na lezaj s uzdahom olaksanja, a na lieu mu se pokaze nesto nal
ik na pakosno zadovoljstvo. Svi su bili zgranuti; i biljeznik i Katarina hvatali
su se ocajno za glavu, a svjedoci su gledali Markantonija s izrazom koji je vrl
o slikovito govorio da vec u njemu vide iducu zrtvu opake bolesti. No mladic im
se svima posve mirno obrati i sa smijeskom rece: Ne uznemirujte se! Mala je mogu
cnost da ja obolim, jer sam kao dijete vec prebolio onu prvu kugu iz 1637. godin
e... A vas sve, gospodo, molim da mi budete svjedoci pred zupnikom! Konte je dao
svoj blagoslov. Sad ce nas moci yjencati. Proklet bio! zaurla bijesno konte i s
rusi se. Sto se to sa mnom zbiva, prene se Duant. Opet sam iz znanstvenog zledanja
zalutao u romansijersko. Pa da je to barem neka visoka umjetnost, nego obicna me
lodrama, nalik na holivudske pseudopovijesne spektakle! Zanimljivo je zasto, kad
god pokusavamo dozivjeti povijest in vivo, kroz prizore iz stvarnog zivota, uvi
jek u to uplicemo romantiku? Cak i veliki pisci povijesnih romana to rade. Je li
doista u proslosti bilo necega sto se s vremenom izgubilo, lli se to nama tako
cini zbog distance, pa u njoj vidimo nesto egzoticno kao i D dalekim i nedostupn
im zemljama? Svakako, nema ni jednog povijesnog romana koji bi neko minulo razdo
blje prikazao kao monotonu svakodnevnicu, sto
je ono, vjerojatno, iz vizure onoga tko je tada zivio, upravo i bilo. Hi je to s
amo izraz naseg nezadovoljstva vlastitim vremenom, zbog koga nam se sve proslo u
kazuje u ljepsim bojama od sadasnjice? Uto je stigao i do zupanijske zgrade i pop
eo se stubama do dozupanova ureda. Pleic ga je odmah primio i pozdravio kao star
og prijatelja, trudeci se pokazati kako unatoc polozaju ne pati ni od kakvih for
malnosti, ponudio ga da sjedne i odmah pozvao tajnicu zatrazivsi od njega da nes
to naruci. Samo reci! Za tebe tu ima sve sto zazelis. Na trenutak je izgledalo k
ao da se nista medu njima nije promijenilo od onog vremena kad su bili bliski. P
a i uvertira u razgovor je bila nalik onima kad su slobodno izmjenjivali misli.
Kao da su se opet sastala dva stara prijatelja, koji se davno nisu vidjeli. No D
unat je znao da je sve to sad samo jedna od onih krhotina Pleiceve razdrobljene
osobe, privremeno lice koje je u uporabi samo u ovoj situaciji i na ograniceno v
rijeme, i koje ce nestati cim se za njim izgubi potreba. Zato, da bi sto vise od
godio taj trenutak, pokusa zapodjeti s njim razgovor privatne naravi, kakav su n
ekad znali voditi: Zasto ne pustis kcer da ide svojim putem, nego joj se petljas
u zivot? Ona se petlja u moj. Ako sam ja, koji je hranim, u poziciji da moram p
reuzeti neke obveze, koje mi nisu drage, onda se i ona ima ponasati u skladu s t
im. Zar u to spada i odlazenje na mise? Pa tko joj je dao ateisticki odgoj, nego
bas ti? Vremena su se promijenila, to znas i sam, a ja vise nisam slobodni stri
jelac. Znaci, ako ti pravis salto i obrces se oko sebe, to mora ciniti i ona? Mo
ra, jer mi inace podmece klip o koji cu se spotaknuti. Onda je barem pusti da st
udira sto zeli! Bogati, jos i to! Ako ja cinim ovu zrtvu za obitelj, mora nesto
i ona zrtvovati. U violini nema buducnosti. Moras biti ili Tonko Ninic, ili si n
itko i nista; kavanska sviracica kojoj lijepe novcanice na celo... Ali pustimo o
vo sto se tebe ionako ne tice. Ovdje si da porazgovaramo o necem sto se izravno
odnosi na tebe. Znao je da sad dolazi ono cega se pribojavao; razgovor s onom dr
ugom osobom u njemu. I doista, stanka je potrajala jos samo toliko koliko je tre
balo da tajnica donese viski sa sodom koji je Dunat narucio i da se povuce. Pogl
edavsi na sat, kako bi mu stavio na znanje da mu je vrijeme ograniceno, Pleic za
pocne tonom koji je bio neka kombinacija sluzbenog i prijateljskog. Meni je vrlo
neugodno sto ti to moram reci, ali na proslom sastanku Zupanijskog odbora nase
stranke bilo je rijeci o Muzeju i tebi. Postoje neki vrlo ozbiljni prigovori, ko
ji idu cak i do zahtjeva da te se smijeni. Sve to samo po sebi ne bi imalo vazno
sti, jer je rijec o posve nekompetentnim ljudima, ali je nezgoda u tome sto su t
i ljudi mahom visoki duznosnici u stranci i veliki domoljubi.
Tako! A kakve to domoljubne primjedbe imaju na mene? Kao prvo... naravno, svi zn
aju da je to bio zahtjev onoga vremena i da se onda nije moglo izbjeci otvaranje
Odjela revolucije. Ali sad ti se ozbiljno zamjera sto si taj odjel ostavio sve
do danas i sto nisi iz Muzeja uklonio onu komunisticku ikonografiju. A da ja teb
e nesto pitam! Zar nije ta ikonografija isto tako dio povijesti ovog naroda kao
i sve ono prije nje? Po cemu je ona vece zlo od, recimo, mletackoga lava? I onda
, to su sve stvari koje su nekad pripadale borcima protiv okupatora. I ti borci
onda nisu bili nista manji domoljubi od ovih sad, jer su isli u borbu ne zbog ko
munizma, nego da tog okupatora izbace odavde. Samo mirno, molim te, nisam jos go
tov... Prije dva mjeseca napravio si u Muzeju izlozbu crkvene umjetnosti iz 17.
stoljeca i medu eksponatima je bilo nekoliko pravoslavnih ikona... Te ikone nisu
bile izlozene kao svete slike u funkciji vjere, nego kao umjetnine iz 17. stolj
eca, koje su u stalnom vlasnistvu Muzeja. A umjetnost se, koliko ja znam, ne dij
eli na pravoslavnu i katolicku. Ja to i ne tvrdim, ja ti samo prenosim. Zatim, z
amjera ti se sto katalog Muzeja na engleskom jeziku jos uvijek ima u natpisu Sibe
nik Jugoslavija. I taj se katalog daje strancima. To je i bila drzava u kojoj smo
ziyjeli kad je katalog tiskan. A ako hocete drugi katalog ili reprint istog s d
rugim natpisom, dajte mi za njega sredstva, pa cete ga imati istoga trena... Ma
o cemu mi ovo razgovaramo, za ime Bozje! I je li moguce da sve to ja od tebe slu
sam? Ja, naravno, ne dijelim to misljenje, ali situacija je takva da sve to moze
izazvati neke vrlo nezgodne politicke posljedice. Kakve nezgodne posljedice? Pa
eto... medu ljudima se vec pronosi glas da je Muzej ostao leglo jugoslavenstva
i boljsevizma. A sto ti mislis, je li on to ili nije? Naravno da nije, ali ja to
njima ne mogu dokazati... I sto onda predlazes, sto mi je ciniti? Pa... u inter
esu toga da se stvar smiri i takvi glasovi usutkaju, mislim ia bi najbolje ucini
o kad bi podnio ostavku. To bi bilo korisno u prvom redu za Muzej sam... A sto a
ko necu? Onda ja nikakvim nacinom ne mogu sprijeciti da te smijene. Tako! E, pa
onda slusaj sad ti mene! Ja znam odakle svi ti glasovi pot;ecu, iako mi ti to ne
ces reci. I zato upamti: Ja podnijeti ostavku necu. Dapace, ja cu natjerati one
koji su pokrenuli ovu svinjariju da je daju. Ili cu im ja uru:iti otkaz. S tim s
mo svrsili. Cekaj, ne nagli! Ako das ostavku, posao u Muzeju ti je zajamcen, a a
ko te smijene...
Rekao sam dosta! Ne zelim vise o tome. Konte Lauro, ma koliko bio necovjecan u s
vom postupku, barem je umro uspravno kao osoba, za razliku od tebe. I nije bio m
otiviran samo sitnom osobnom koriscu. Sto to govoris, za ime Bozje? Kakav konte
Lauro? Nista, nista! To ja nesto onako... fantaziram. Zbogom! Nije ni cudo, misl
io je izlazeci od njega, sto mu se povijest ukazuje kroz onakve prizore, kad je
cak i kuga u njoj imala gotovo neku crtu herojske tragike u odnosu na ovu sadasn
ju posast. Pleic mu je to sad vrlo jasno pokazao. Ona je dolazila kao stihija, p
rema kojoj su ljudi bili nemocni, poput potresa, poplave i dragih prirodnih nepo
goda, a ovo je njihova potpuna svjesna razgradnja vlastite osobe. Zatim, kod kug
e su bili vidljivi i simptomi i tragovi haranja; razarala je samo covjekov fizic
ki organizam. A ovo je nesto sto ga razara iznutra, rastace mu dusu, postupno, n
evidljivo, dok mu vanjstinu ostavlja netaknutom, tako da se sve doima normalnim.
I napokon, ono najvaznije: Kuga je pogadala samo onoga tko je obolio. A kod ovo
ga sad oboljeli nije uopce pogoden; stovise, ide mu sve bolje u zivotu, a tijelo
mu se deblja i buja u sitosti i zadovoljstvu, dok stradaju oni zdravi, koji su
iznutra uspjeli izbjeci razaranju i koliko toliko sacuvati svoj moralni lik. Kad
je sutradan, nakon neprospavane noci dosao u Muzej, nije znao cega bi se latio;
stalno mu se vrzmao po glavi jucerasnji razgovor. Pred njim je stajao tekst ned
ovrsene rasprave. Ima li smisla sad uopce raditi vise na njemu, pitao se. Tko zn
a hoce li mu oni u Zadru, ako ovdje dode do skandala, to uopce htjeti vise objav
iti. No, ipak, pomisli, mozda ce ga pisanje rasteretiti, pa ce mu stvari postati
bistrije. Pisati radi pisanja samog. Uostalom, zasto ne? I to je neka vrsta kat
arze. Kuga koja je zahvatila Sibenik 1637. bila je malih razmjera prema ovoj iz
1649. vjerojatno i zato sto su tada vladali mir i sredene prilike, pa su mnogi n
a vrijeme izbjegli iz grada u svoje kuce i nastambe u okolici Hi na otocima. Nap
rotiv, 1649. bili su ne samo grad nego i sva okolina prenapuceni pribjeglim stan
ovnistvom, pa se nije pazilo na kretanje zaraznih bolesti i nisu se donijeli pot
rebni propisi, koji su u ono vrijeme npr. vrijedili u Splitu, u kojemu je jos od
god. 1592. postojao suvremeno ureden lazaret, gdjeje morala uci svaka roba dove
zena iz Turske i tu biti podvrgnuta raskuzivanju, a ljudstvo karanteni. Takav ho
spicij sv. Lazara za kuzne bolesti postojao je i u Sibeniku jos od 15. stoljeca
na podrucju Mandoline, ali dok se grad snasao od prvih vijesti o zarazi, kuga je
uzela toliko maha da lazaret ni izdaleka nije dostojao za izoliranje bolesnih i
sumnjivih da su okuzeni. K tome, sirenje kuge pojacavalo je i skupljanje u crkv
ama, gdje su se ljudi, ne znajuci za doista djelujuce lijekove i preventivne mje
re, molili Bogu i svecima, a osobito zastitniku protiv kuge sv. Roku, jer su cvr
sto vjerovali da ce molitvama i zavjetovanjima ishoditi Bozju pomoc. Tako je bol
est harala i svakim danom uzimala svoj danak u gradu i u okolici. Uvukla se i u
vojsku i nemilice kosila vojnike vise negoli ijedan neprijatelj na bojnom polju.
Zahvatila je i samostane, muske i zenske, i unatoc svim zaklinjanjima, u njima
ostavljola pustos. Knez i gradska uprava pobjegli su glavom bez obzira, a
po plemickim palacama gnijezdili su se stakori. Grad je opustio i citav obamro,
zastrasen, okuzen, gladan i zedan, zatvoren prema ostalom svijetu, koji ljude i
'vari s njegova podrucja nije htio ni smio primati... Hej, sto je ovo? prekine na
trenutak rad i zagleda se u ono sto je napisao. Pa ja sam se tu zahuktao kao da i
ne pisem vise o onoj situaciji onda, nego o necem sto sam prozivljavam. Je li o
vo doista povijest, ili neka moja vi:ija buducnosti? Vrag ce ga znati, mozda i n
esvjesno, pisuci o posljedicama one rvuge, unosim u to neko svoje alegorijsko vi
denje onoga sto nas ceka ako se ova sadasnja ne zaustavi. I to na mnogo sirem pr
ostoru no sto je Sibenik. Pa sto jnda ako je i tako! Idemo dalje! Uostalom, star
a je istina da se samo iz povijerti moze procitati buducnost. U takvoj situaciji
Mletacka vlada je poslala u Sibenik jednog providura za zdravstvo. Taj je dosao,
izdao neke naredbe i ostavio svog pomocnika, Paola Do^atija, koji se nastanio u
tvrdavi sv. Nikole i poceo, prema svojim mogucnostiHOJ provoditi neke mjere da
se posast ugusi... Odjednom zastane i osluhne. Ucini mu se da je do njega doprlo
pjevanje mnostva glasova. Prekinuo je pisanje, prisao prozoru i otvorio ga. I z
aista, nije mu se priculo; jasno se razaznavalo skladno pjevanje, koje je dopira
lo iz obliznje katedrale. U drugim prilikama Dunat ne bi na to obracao nikakvu p
ozornost. Prestao je odlaziti u crkvu jos od svoje osamnaeste godine, ne zato st
o bi se okrenuo ateizmu, nego zato sto je shvatio da se ljudi u njoj odnose prem
a 3ogu kao prema nekom zemaljskom vlastodrscu: Iskazuj mu duzno stovanje i slusa
j ga, pa ces biti nagraden; u protivnom, slijedi ti kazna. Ali ako Bog jest a da
li jest ili nije, to Dunat nije znao i drzao je da je to izvan mogucnosti -juds
kog poimanja on ocito mora biti jedan visi um od ljudskog, kojemu ni^ako ne moze
odgovarati ovakav odnos kakav vlada izmedu zemaljskih vladara i njihovih podani
ka. Tko zna, cesto je znao misliti, mozda je to sto se kod nas prakticira kao vj
era zapravo obicno bogohuljenje? Zbog ovih dvojbi Dunat je osjecao odbojnost pre
ma svim crkvenim obredima i svetkovinama. No ovo sto je sada slusao bilo je nest
o posve drugo. Nije to oilo uobicajeno zborno pjevanje uz misu; doimalo se vise
kao nekakav vapaj za pomoc koji dolazi iz dubine duse. I jos nesto; to nije bila
ni jedna od pjesama rioje se sada pjevaju u crkvi, nego nesto staro, prastaro,
nalik na srednjovjeiovni koral, sto spada u daleku glazbenu povijest i sto danas
koncertno izvode samo za to specijalizirani zborovi ili orkestri. Mozda takav j
edan zbor gostuje gradu pa je u katedrali priredio koncert, pomisli, i odluci iz
ici provjeriti to, ;r su ga takve stvari uvijek uzbudivale; ta nije mu daleko, ka
tedrala je svega par koraka od Muzeja. P r e d ulazom ga doceka neobican prizor.
Grupa od nekolicine ljudi pokusavala je uci u katedralu, ali su ih u tome sprec
avala dva strazara u prsnom oklopu gurajuci ih helebardama dalje od vrata. Ti lj
udi su bili umotani u debele ogrtace, ali su se svejedno tresli od hladnoce; Dun
at zapazi na njima, uz tu groznicavu tresnju, i druge simptome opake bolesti: pr
ljava usta, pjege po lieu i otekline na vratu. Strazari
su se razmahivali helebardama drzeci ih tako na odstojanju i neprekidno im govor
ili: Dalje! Dalje odavde! Razidite se! Pusti nas barem blizu vrata rece jedan od
njih. I mi se zelimo obratiti Bozjoj milosti. Sto hocete, da se svi zarazimo? I
dite kucama, doci ce vam vec svecenik. On ce vas povezati s Bogom. Uto Dunat zap
azi kako iz glavne gradske ulice uzurbanim korakom dolazi na trg pred katedralu
cudan covjek, odjeven u pohabanu halju, koja mu je sezala do poda, s dugackom za
pustenom bradom i kosom, nalik na Isusa kad su ga vodili na Golgotu. On se zaust
avi pored jednog od oboljelih, koji je, odvojen od ostalih, nemocno lezao na kam
enoj klupi uz sam zid zgrade, jer se bolest u njemu ocito vec dobrano razgorjela
. Neprimjecen od ostalih pa i od strazara, pridoslica kratkim pokretom strgne s
bolesnika ogrtac, smota ga pod ruku i krene prema ulazu. Strazari mu se s duboki
m postovanjem odmaknu napravivsi mu prolaz i ne primijetivsi sto nosi pod rukom.
Dunatu se njegovo lice ucini poznato. Pa da, to je Beus, novopeceni kustos Beus
; zbog brade i kose nije ga odmah prepoznao. Sto on tu radi i sto namjerava s ti
m ogrtacem? Koristeci se svojom nevidljivoscu, Dunat ude za njim u katedralu. Ci
o prostor crkve bio je prepun svijeta; ljudi su stajali zbijeni u mnostvu, tako
da je sakristan, koji je skupljao milodare, imao muke dok se probijao izmedu nji
h. Dunat se osvrne za Beusom, ali ga vise nigdje nije vidio. Nasao se u gomili v
rlo sarolika sastava: bilo je tu trgovaca, obrtnika, tezaka, vojnika, redovnika
i redovnica raznih redovao. Svi su pjevali drzeci upaljene svijece u rukama i sv
ima se na lieu moglo procitati isto: nada da ce odnekud s neba doci nekakav spas
. Prva dva reda u crkvi bila su malko izdvojena i tu su, pogruzeni u dubokoj mol
itvi, klecali plemici. Na koru oko oltara sjediU su brojni crkveni dostojanstven
ici. Ubrzo nakon sto Dunat ude pjevanje zavrsi i svecenik koji je vodio obred po
penje se na propovjedaonicu, a onda pracen stotinama pogleda, koji su se upili u
njega puni ocekivanja, zapocne: Neka je slava Bogu na visinama! Braco moja, gri
jesili smo mnogo i sad imamo to sto smo zasiuzili. Mozda ce se mnogi od vas upit
ati: Zasto je Bog nezadovoljan s nama? Stovali smo ga, isli smo redovito na mise
, pa ako smo negdje sto i pogrijesih, ispovijedali smo se i iza toga primali sve
ti sakrament, a Bog nam je svejedno poslao ovu kaznu. Ali zavirite malo u svoje
sree, u najskrovitiji kutak svoje duse i upitajte se: Koliko je u svemu tome bil
o iskrenog kajanja i obracanja Bogu? Bog ocito ne trazi od vas da mu samo na rij
ecima iskazujete svoju privrzenost i cinite pokoru, nakon koje cete opet nastavi
ti po starom. On zeli da mu se predate cijelom svojom dusom. 1 zato, braco
moja, pozivam vas da se pokajete, ali ne tako sto cete poput farizeja namjestiti
pokajnicki izgled na svoju vanjstinu, udarati se u prsa i padati nicice, nego u
cinite to u dubini svoga srca... Odjednom svecenika prekine neki glas, koji na d
osta neuobicajen nacin narusi poboznu tisinu povikavsi: Stanite, braco! Na vrh stu
ba koje vode prema glavnome oltaru popenje se mlad coyjek, tako da je -tajao izm
edu propovjedaonice i mase, iznad glava yjernika, ali nepo>redno ispod svecenika
. Bio je vrlo elegantno odjeven po venecijan>koj modi, tamnoputa i njegovana lic
a, tako da je po opcem dojmu djelovao kao da dolazi iz sredine superiornije onoj
kojoj su pripadali cak i plemici iz prvih crkvenih redova. Sve oci okrenu se pr
ema nje u, a on nastavi: Ovo nije Bozja kazna, nego Bozje iskusenje. Od onog tren
utka kad dodemo na ovaj svijet, mi smo stalno na Bozjoj kusnji; sve vrijeme on n
am stavlja na put brojne zapreke u vidu raznih nesreca i opa>nosti koje moramo s
vladavati da bismo prezivjeli. I ovo sad je jedna od njih. On hoce vidjeti kolik
o je tko medu nama vrijedan da nosi najveci dar koji nam je podario: zivot. I za
to, ako se uhvatimo u kostac s ovim zlom, a jos vise izidemo li iz toga kao pobj
ednici, pokazat cemo da ga uistinu stujemo i stajat cemo mu blize. U crkvi nasta
ne potpuni tajac. Iz reakcija koje su u prvi mah uslidile Dunat zakljuci da mlad
ica nitko ne poznaje, jer su se svi medusobno pogledavali u cudu i upucivali jed
ni drugima pitanje: Tko je ovo? Da se doista radi o strancu, to ce potvrditi i sve
cenik, koji ce mladica izravno pozvati na red sto mu se uplice u posao: Tko si t
i koji se usudujes ovako prekidati sveti obred? Ja sam doktor Paolo Donati odgov
ori mladic i upravo sam stigao iz Venecije s providurom za zdravstvo, koji me po
stavio tu da vam pomognem i dao mi u torn smislu sve ovlasti. Bog vam nije posla
o ovo zlo zato da ga mirno podnosite i umirete, nego da vidi koliko ste jaki da
mu se oduprete. Stoga mu necete ugoditi time sto se ovako okupljate i pomazete z
arazi da se siri, pa makar mu se pri torn i molili, nego da cinite sve kako bi s
e ona zaustavila. Sva masovna okupIjanja, pa i ova svetoga sadrzaja, teba prekin
uti i zabraniti, mrtve pokupiti i spaliti, a bolesne i sumnjive izolirati... Laz
! Sve je to laz! Te ideje posijao je Sotona zagrmi odjednom u crkvi neki novi gl
as. Tko je to rekao? upita Donati. Ja! odgovori glas i pored Donatija se stvori
Beus. Ja, isposnik Ambrozije! Crkvom prode val uzbudenja i zacuje se poneki sapa
t: Ambrozije, pustinjak! Ambrozije, sveti coyjek s planine! Donati je na trenutak
bio zbunjen, jer ga je iznenadila i pojava i rijeci cudna coyjeka, a ovaj :o isk
oristi i nastavi:
Ne dajte se zavesti, braco! Ovaj tu vas hoce povesti putevima pakla. Nocas mi se
Bog objavio i rekao mi: Ambrozije, ovo sto vas je snaslo nije nikakvo zlo, nego
znak najvece milosti koju sam vam mogao pruziti. Na vama je da ga prepoznate i
krenete za njim. Zato primite strpljivo svoju sudbinu i ne opirite se, jer ce va
s samo tako obasjati svjetlost vjecnosti. Ne bojte se bolesti, braco! Oni koji s
u oboljeli, sretni su; to im je poziv i jamstvo da ce uskoro ugledati Bozje lice
. I zato, evo tu on pokaze ogrtac koji je skinuo s onog umiruceg, a onda se stan
e u njega umatati ovo je plast jednog od bolesnih. Ja ga dragovoljno stavljam na
sebe. Samo patnjom moze se doci do spasenja. Blazeni oni koji obole; uskoro ce
se naci u Carstvu nebeskom! Ne slusajte ga, to je ludak! uspije se napokon snaci
Donati Propovjednik smrti! I varalica. Siguran sam da sve ovo cini zato sto zna
kako ne moze oboljeti. Bog ne trazi od vas da umrete, nego da zivite. Zato ne t
razite smrt mimo njega i prije negoli on to odredi. Ima li netko medu vama tko j
e vec prebolio kugu? Neka se javi, da mi pomogne u svladavanju ove posasti! Neko
liko ruku se podigne, a jedan se mladi covjek izdvoji iz mase i stane pored Dona
tija izrazavajuci mu time podrsku; bio je to Markantonije. No vecina je ipak ost
ala u nekoj nedoumici, ne znajuci kome bi yjerovala od svih onih sto su se tu u
crkvi oglasili. Dunat podigne glavu prema propoyjedaonici, da vidi kako na sve t
o reagira svecenik, no njega tamo vise nije bilo... Za malom govornicom na mjest
u gdje su trenutak prije stajali Donati, Markantonije i Ambrozije, ispred samog
obrednog stola, stajao je mlad svecenik u bijeloj misnoj halji, kratko podsisan
i u naocalima, a crkvom je odjekivao njegov monotoni glas.Citanje svetog Evandelj
a po Mateju... Dunat nije slusao sto on govori niti ga je zanimalo koji odlomak c
ita. Vise mu je paznju zaokupljala potpuna bezizrazajnost njegova glasa. Sve rij
eci izgovarao je u istoj tonskoj razini, nekim bespolnim ni muskim ni zenskim gl
asom, bez imalo uzbudenja, kao da se trudi, tko zna uime cega, valjda radi posti
zanja nekog umjetnog dojma svetosti, oduzeti rijecima svaku njihovu emotivnu vri
jednost. Kao da cita referat na nekom sindikalnom sastanku. Crkva je bila polupr
azna; u klupama su se uglavnom vidjele neke stare zene u crnini, a od ljudi u zr
elim godinama veliki broj onih koje je Dunat poznavao kao nekadasnje gorljive at
eiste. Bilo je i nesto mladezi, ali ta se, po svemu sudeci, debelo dosadivala, j
er su se momci i cure stalno nesto dosaptavali i smijali. Na sjedistima kora, li
jevo i desno od obrednog stola, bili su gradski prvaci: zupan, dozupan Pleic, gr
adonacelnik, dogradonacelnik i celnici vladajuce stranke, medu kojima je bio i B
eus. Na licima im se vidjela posvemasnja odsutnost duha; kao da svi jedva cekaju
svrsetak mise. Tek na kraju citanja Evandelja kao da su malo zivnuli, i to samo
zato sto su u odredenim trenucima morali vrsiti neke obredom predvidene radnje:
krizati se, ustajati, ponovo sjedati i odgovarati sveceniku s Moli za nas! Amen! il
i se busati sakom u prsa izgovarajuci Moj grijeh, moj grijeh, moj
preveliki grijeh! No i to su radili samo mehanicki, jer se po svim znacima vidjel
o da su im misli negdje daleko. Na kraju, kad je misa bila gotova, svi su se sta
li medusobno rukovati, i to svatko sa svakim, kao da se upoznaju na nekom sluzbe
nom prijemu. A onda su se svi svrstali u red da bi od svecenika primili u usta h
ostiju, kao da kupuje karte za nogometnu utakmicu, koja samo sto nije pocela. Pa
ovdje Boga vise uopce nema, pomisli Dunat. Definitivno i ni u kom obliku. Bez o
bzira ima li ga po sebi ili ne. Jer, ako ga nekim slucajem i ima, onda ga je naj
manje tu, gdje bi ga najvise trebalo biti. Crkva je postala poligon na kome se p
oliticari utrkuju tko ce sebi osigurati vecu prednost. Zato i rade sve ovo kao n
avijene lutke, onako po navici, rutinski, kako obavljaju i druge svakodnevne pos
love, ustajanje, dorucak, odlazak na posao, pa sve do lijeganja na pocinak. Nigd
je traga kakvu osjecanju. U onom prije bilo je barem nekakve iskrene strasti, ma
kar joj u osnovi bio atavisticki strah od neke vise i nedokucive sile. Ljudi su
doista vjerovali da ce ih obasjati Bozja milost. A u ovome sad vise nema niceg s
to se moze vezati za Boga: ni nade, ni straha, ni ljubavi, ni yjere, ni bilo kak
va emotivna odnosa; moralna kuga poharala je sve. Pobjegao je prije nego je obre
d posve zavrsio; nije zelio da netko od njih vidi kako je bio tu. Odluka je u nj
emu sazrela. Paolo Donati mu je pokazao put. S kugom se treba uhvatiti u kostac.
Otisao je odmah u Muzej, i to ravno u ured tajnice Jadranke, a onda joj odmah s
vrata i bez ikakva uvoda rece: Jadranka, pisite smjesta otkaze za Beusa, Radica
i MaLesal Je li to ozbiljno, gospodine ravnatelju? Zar vam izgledam kao netko t
ko bi s tim zbijao sale? Za stalno? Otkad su se otkazi davali za privremeno? Ali
vi znate kakve bi mogle biti posljedice... Posljedice? Po koga posljedice? Zar
to ne spada sada, po novome, u ovlasti ravnatelja? Nema vise samoupravljanja. A
razlozi? Nesposobnost, neprofesionalnost u poslu, nenamjensko trosenje sredstava
, obmanjivanje javnosti, trovanje meduljudskih odnosa... Ali necemo onda imati v
ise ni jednog kustosa. Zato cete istog trena kad to napisete sastaviti tekst nat
jecaja za tri nova radna mjesta kustosa. Uvjete znate, propise isto tako. Idemo,
idemo, nemamo sto cekati! Grospe moja, ovo ce izazvati strasan skandal. Cini se
da se kod nas vise nista dobra ne moze napraviti bez skandala. Pa sto onda! Nek
a bude skandal! Bolje i skandal, nego da ovako tiho umiremo daveci se u blatu. J
adranka se doduse odmah htjela latiti posla, ali kao da nije znala od cega bi na
jprije pocela, stala je vaditi iz ladice nekakve knjige propisa, ostavljala to
i lacala se drugih dokumenata; ocito ju je naredba posve zbunila, pa ni sama vis
e nije znala sto trazi. Uocivsi to, Dunat odluci uzeti stvar u svoje ruke. Dobro
, dobro, ostavite! rece joj Sjednite za strqj, ja cu vam diktirati. Kako je u gl
avi vec odavno imao sve pripremljeno, diktiranje je islo brzo i glatko i u tren
oka svi su akti bili gotovi, to vise sto je Jadranka bila vjesta i brza u takvim
poslovima gdje ne treba mnogo naprezati glavu. A sad postupite po svim propisim
a! rece joj prije nego sto ce izici Otkaze urucite svoj trojici osobno, a natjec
aj posaljite u sve novine! Vratio se u svoj ured i vise da bi u sebi nekako prig
usio uzbudenje i napetost od iscekivanja oluje koja se sprema, lati se ponovo st
udije. Pisao je, premda se tesko mogao koncentrirati. Bojao se da se upustio u n
eravnopravnu borbu, koja ne samo da ne moze donijeti nista dobra, nego stovise,
moze samo posluziti ovim korumpiranim stakorima da jos vise ucvrste svoju pozici
ju: Donati je poceo sprovoditi sue mjere zaustavljanja zaraze, ali njegoua inter
vencija je stigla prekasno. Citave ekipe skupljale su mrtvace po ulicama i izvla
cile ih iz kuca te ih donosile na obalu, odakle su se prebacivali na drugu stran
u zaljeva na predio zvani Paklena i tu spaljivali. Pokusao je osposobiti i lazar
et u Mandalini i u njega smjestiti one koji su sumnjivi, da se vidi hoce li se k
od njih pokazati simptomi zaraze, a ako bi se pokazali, njih bi zajedno s ostali
m oboljelima slao na otoke, ponajvise na Lupac, koji se pretvorio u pravo umiral
iste. No sve te mjere zarazu nisu zaustavile pa cak ni usporile. Bolest je i dal
je napredovala i morila bez milosti. Bilo je obitelji koje su brojile i po 10 cl
anova, od kojih na kraju nije preostao nitko. Sibenik je bio zatvoren i opkoljen
, gotovo sasvim prepusten strahovitoj sudbini. Propadao je neumoljivo i sigurno,
a njegovo stanovnistvo je umiralo velikom brzinom ne samo od bolesti nego i od
gladi. Hrane vise nije bilo, a nije bilo ni mogucnosti da se ona kupi. Djeca su
ostajala bez hranitelja, stari roditelji bez djece, zbog nestasice radne snage z
atvorene su i solane, a ono soli sto se jos nalazilo u skladistima nije se moglo
prodati,jer je nitko nije htio kupiti iz straha daje zarazena. Ali Donati je bi
o uporan; odlucio je slomiti kugu posto poto, pa makar i po cijenu da joj sam po
dlegne... Odjednom ga zabljesne nesto od prozora. Podigne pogled i na trenutak m
u se ucini da je vani vidio vrsak nekakva plamena. Je li to doista negdje nesto
gori, ili je to bio samo blijesak zalazeceg sunca? Prekine rad, ustane i pride p
rozoru da bi to provjerio. I zaista, nije se radilo o suncu; tamo prijeko, na dr
ugoj strani zaljeva, na Pakleni, dizala se u nebo golema vatra, a neki ljudi su
se oko nje kretali i nesto radili. Na samoj obali, tocno pred Muzejom Dunat ugle
da neobican prizor. Tu je na m o m stajala golema splav, napravljena od balvana,
uz koju su sa sve cetiri strane bile privezane prazne drvene bacve, ocito da bi
mogla ponijeti sto vise tereta. Neki ljudi su pored nje iz zapreznih kola izvla
cili leseve i tovarili ih na nju, slazuci ih kao zidari opeke, pazljivo jedan po
red drugoga, kako bi ih
moglo sto vise stati. U blizini splavi bio je golemi camac s osam vesala i neki
ljudi u njemu; ocito je to bio tegljac koji je trebao odvuci splav la drugu stra
nu zaljeva. Ne odoljevsi znatizelji, Dunat izide iz Muzeja i dode na obalu da zb
liza vidi sve. Splav je bila dosta prostrana, otprilike 4x4 metra, i [esevi su z
auzimali cijelu njezinu povrsinu, a bila je vec i dobrano natovarena, jer je gom
ila na njoj sezala cak i do dva metra u visinu. Prisor je djelovao kao kakva ale
gorija iz Apokalipse. Tu na hrpi, pomijesani jedni s drugima, s glavama, rukama
i nogama u cudnom kolopletu lezali su pripadnici svih staleza koji su ziyjeli u
gradu: tezaci, pucani, Vlasi, vojnici, fratri, plemici... Kao da je kuga izbrisa
la sve raelike medu njima, cak i one koje postoje nakon smrti u ispracaju na ^je
cni pocinak, i uspostavila neku biblijsku pomirbu i jedinstvo za vjecnost. Neki
su imali sirom otvorene oci, staklaste i izbuljene, kao ia su zgranuti nad tim g
dje su dospjeli, pa jos uvijek ne mogu vjero/ati da se to doista zbiva. Kako je
gomila vec dosegla visinu iznad ljudske, oni koji su tovarili obavljali su to he
lebardama; jednostavno tri naboli les i prebacili ga na splav. Sa strane je staj
ao Donati i nadrirao cio posao. Kad je i zadnji les bio natovaren, jedan od radn
ika nu pride: Gotovo je, vasa milosti. Mozete krenuti. Gdje je Markantonije! upi
ta Donati. Opet kasni odgovori jedan od veslaca Sigurno jos uvijek trazi kontesu
. Evo ga, upravo dolazi! upozori drugi veslac. I doista, od katedrale je laganim
koracima sav p o g r u z e n prilazio iamcu Markantonije. Djelovao je potpuno s
krseno. Cim im se priblizi, Donati ga zabrinuto upita: Onda? Sto je? Pretrazio s
am ponovo svu palacu. Nigdje nikoga. I nikakva tra;a gdje bi mogla biti. Jesi li
pogledao na drugim mjestima kamo je obicavala ici? Svugdje. Cak i izvan grada.
Nitko je nije vidio. Bojim se da je mo najgore, vasa milosti. Je li u zadnje vri
jeme pokazivala neke znakove bolesti? Kad smo zadnji put, prije tri dana, bili z
ajedno, jedino je bila nesto potistena i zaogrtala se plastem kao da joj je hlad
no, inace nista drugo. Ne brini, sve ce biti u redu. Da je bolesna, ne bi se mic
ala iz taice. Bojim se da upravo u torn slucaju bi, vasa milosti. Sigurno ne li
nikako zeljela da je vidim kako se muci u bolovima. Mozda se sklonila u ljetniko
vac na Prvicu?
nuo ih je od sebe, a onda poletio ravno prema lomaci. Nitko ga vise nije mogao z
austaviti. Bacio se u samo srce ognja da bi dohvatio Katarinu, a kad ju je dohva
tio, zagrlio ju je i stisnuo cvrsto uza se. Kao da u torn trenutku nije uopce os
jecao vatru, koja je vec pocela zahvacati njegovu odjecu i kosu. Gorio je u zagr
ljaju zajedno sa svojom dragom. Sad se vise nitko nije usudivao intervenirati; s
vi pa i Donati samo su ukoceno stajali i bespomocno gledali puni nijeme sucuti.
Drama nije trajala dugo; samo jos par sekundi Markantonije je pokazivao znakove
zivota, a onda je i on nepomican klonuo pored Katarine nestajuci u ognju zajedno
s njom i svim ostalim lesevima. Dunat je zatvorio oci da ne gleda dalje. Barba
Mirko, sta radite tu u torn kaicu? zacuje negdje iznad sebe neki zenski glas. Du
nat se prene; sjedio je na pramcu jedne brodice privezane za rivu u luci, a da n
i sam nije znao kako je tu dospio. Iznad njega stajala je Katica Pleiceva, odjev
ena ljetnje lagano, u majicu i traperice. A nista... tako! odogovori Sjedim i ra
zmisljam. Ili bolje, pokusavam u masti zamisliti neke povijesne prizore iz grada
. Ne mozes pisati o povijesti ako nisi u stanju sebi docarati kako je u stvarnos
ti izgledao zivot nekog proslog vremena. Pa tu u kaicu? Zar ne bi bilo bolje uz
kavu negdi u kavani? Pustimo mene! skrene Dunat razgovor Ima li kakvih novosti u
vezi s tvojom stipendijom? To sam vam upravo tila reci. Jutros su mi javili da
sam polozila ispit i da sam je dobila. Studirat cu u Budimpesti kod jednog profe
sora syjetskog glasa. Jesi li vec rekla ocu? Nisam jos. Poludit ce kad cuje, jer
mi je postavija ultimatum: Ili pravo ili u cinovnice! Znam da sam ga razocarala
, ali sta mogu; ovo je moj put i ja moram ovako. Ako mu nije pravo, nek mi ne sa
lje solde. Ja imam od cega ziviti. Dobro cinis! A sto se njega tice, ne brini. P
rije ili kasnije i on ce uvidjeti da je tako najbolje i pomiriti se s tim. Nego
kako ces s Markantonijem? S kirn to? Oprostite, nisam vas razumila. Nista, nista
. Malo sam se pomeo. Mislio sam reci sto ce ti momak na to sto odlazis tako dale
ko? Koji momak? Nemam ja nikakvog momka, sjor Mirko. Kako to? A stalno te vidam.
.. Ma to je samo drustvo za izaci i zabaviti se. Simpaticni su decki, ali daleko
im lipa kuca! Pa vidite i sami... sve je to bez suga. Imas pravo! Samo bojim se
da ces tesko igdje naci nekoga tko je spreman poci za tobom i u vatru.
25
Ma i ne triba mi takav, jerbo ja ne mislim goriti. Samo da vidim da ima nesto u
sebi... ne znam kako bi vam rekla... da nije skroz prazne glave. I da mi se, nar
avno, svida. Kad je iduce jutro Dunat dosao u Muzej, pred vratima ureda su ga ve
c cekala sva trojica, Beus, Radic i Males. Zatekao ih je kako drze u rukama svat
ko svoj otkaz i nesto se dosaptavaju pokazujuci jedan drugome ono sto tamo pise;
ocito su se dogovarali sto ce reci na koju od stavki sto su tamo navedene kao r
azlog otkazu. Dunat ude u ured i ne osvrnuvsi se na njih te sjedne, ponasajuci s
e kao da ih nema, premda su oni usli za njim i namjestili se tocno pred njegovim
stolom cekajuci da im se obrati. No kako on i dalje nije dizao pogled, rijec uz
me Beus, kako se cinilo, uime sve trojice: Ne zelimo komentirati sam cin; vase j
e pravo dati otkaz kome god zelite i kad god zelite. Ali bi nas ipak zanimali od
govori na neka pitanja. Sto znaci ovo nestrucnosti i neprofesionalnost? Kakav bist
e drugi izraz vi upotrijebili za arheologa koji od smetlista vidi rimske terme?
Ne bi li se taj izraz primjerenije uporabio za nekoga tko donosi kvalikfikaciju
da se radi o smetlistu, a struka mu uopce nije arheologija, nego povijest? Bile
su terme, to vam ja jamcim svojom casnom rijecju znanstvenika, bez obzira na pod
metnuti bojler. A sad nakon ovoga vise i ne sumnjam tko ga je podmetnuo. Mislite
da sam to bio ja? A tko bi drugi? Samo ste vi mogli biti zavidni na uspjeh koji
cemo postici. Ovo je krajnja drskost. Hocete li da dovedem strucnjake iz Zagreb
a, pa da oni stvar procijene? Nemam nista protiv. Ali ne one koje cete vi izabra
ti, jer cete opet namjestiti stvari u svoju korist. Neka se nama prepusti izbor
strucnjaka. Dajem vam rijec da necemo dovesti bilo koga, nego imena od formata.
Ne sumnjam da imate veza i u tim krugovima. To me i navodi na pomisao da se mozd
a i ne radi toliko o nestrucnosti, koliko o unaprijed pripremljenom i dobro smis
ljenom planu kako bez muke doci do mnogo novca. Hocete reci da smo mi otudili sr
edstva koja je dalo Ministarstvo? Da ste u lazaretu u Mandalini, karantena bi to
brzo pokazala. Gdje to da smo? Kakva karantena? Gospodin ravnatelj zeli reci up
adne Males da bi nas trebalo strpati u zatvor. No, krasno! Za ovo bi gospodin ra
vnatelj mogao snositi ozbiljne posljedice nastavi Beus ako ne nade neke cvrste d
okaze za svoje tvrdnje. Bit cete sluzeni, i to odmah! Dunat telefonom pozove sef
icu racunovodstva da donese knjigu rashoda. Nastanu trenuci mucnog iscekivanja d
ok je ona dosla, postavila knjigu na stol
i otisla, a onda dok je nakon toga Dunat u knjizi pronasao ono sto mu je trebalo
. Evo, pogledajte! pozove ih da pridu blize i pokaze im nesto u knjizi golema sv
ota novca potrosena je na nabavku nekakvih dasaka. Cemu je to imalo sluziti? To
je trebalo za ogradu kojom su se iskopine imale zastiti od moguce devastacije...
naravno, da vi niste prekinuli radove. A drvo je skupo, to znate i sami. Tako!
Sad, na stranu to sto se oko takvih iskopina ne podizu plotovi nego se samo vrpc
om markiraju. Recite mi gdje su te daske? Tamo u Skradinu. Leze onako... Mislite
da sam ja propustio ici provjeriti? Niti ih tamo ima niti ih je itko vidio. A n
ije to samar drva, skinut s magarca, da se moze zagubiti. To bi morala biti gole
ma hrpa. Zelite li reci da daske uopce ne postoje, nego da smo im uzeli novae iz
banke bez djelatnog pokrica? Ja zasad nista ne tvrdim. Samo iznosim cinjenice.
Idemo dalje! Tko je ovaj Sime Jakas, kome je isplacena enormno visoka svota? Cov
jek koji je nabavljao radnike i isplacivao im dnevnice. Volio bih porazgovarati
s njim. Da ga nazovemo telefonom? Nema telefona. Zanimljivo! A nema ni adrese. B
arem tu nije upisana. I ima jos jedna cudna stvar. U Skradinu nikad nitko nije c
uo za njega. Sto ima veze je li tko tamo cuo za njega. Vazno je da ja znam gdje
je i kako se do njega moze doci. Pa lijepo! Spojite me onda s njim! I hocu! Ali
ne sada i ne ovdje. Srest cete se s njim na sudu. Tamo cemo obojica, i vi i ja,
poloziti racune, pa ce onda sve izici na vidjelo. Niste valjda mislili da bi ovo
moglo zavrsiti samo ovakvim jednim oprostajnim razgovorom. Izvrsno! Jedva cekam
taj trenutak izlaska pred sud. I nemojte misliti da ja ne znam s koje strane vj
etar puse. Varna smeta hrvatska drzava. Niste znali kako cete je drukcije destab
ilizirati, pa ste se sjetili da nas, drzavotvorne, koji radimo u njezinu interes
u, proglasite kradljivcima na temelju iskonstruiranih dokaza... Van! drekne Duna
t takvom silnom snagom da se cio muzej potresao. Van, i to istoga trena! Ovo je
bilo tako rezulutno receno, da su sva trojica jednostavno zanijemili, u cudu se
pogledali, a onda se bez ijedne rijeci okrenuli i pokupili. Ovaj razgovor je Dun
ata toliko uzrujao da se dugo nicega nije mogao latiti; samo je setao sobom uzdu
z i poprijeko. Jos jednom se zaustavi nad knjigom rashoda. Gospode, s kakvim to
ovdje ljudima ima posla! Nisu se ni potrudili malo vjestije prikriti to sto rade
. 10.000 kuna za neke zastavice za markiranje! Drze li to oni mene za idiota, ili
su sigurni da im nitko nista ne moze? Pogled mu i neho-
tice padne na drugu knjigu, koja je stajala otvorena do te; bila je to ona iz ko
je je vadio podatke za svoju studiju... Kada se svim ovim nevoljama doda jos jed
na, koja je bila i te kako velika, dobit cemo pravu sliku Sibenika te 1649. godi
ne. Bila je to pljacka, u prvom redu od strane vojnika kojih je grad bio pun. On
i su najvise pljackali kuce, kojih su gospodari pobjegli iz grada, zatim one u k
ojima su svi pomrli. Cesto su silom oduzimali nakit, novae, srebro, zlato, drago
kamenje, pokucstvo sve sto su mogli, a onda su pljackali i zalagaonice i fontik
. Pljackalo se nemilice, a pljackasi se nimalo nisu obazirali na bilo koju vlast
, ni gradsku ni drzavnu. Sibenik je tako tavorio u bezvlascu, izoliran od sveg o
stalog svijeta, i polako umirao... Eto, mislio je Dunat, tu smo i mi sad. Samo c
ini se da sve to ne ostaje iskljucivo u sibenskim granicama, nego se proteze i n
a cijelu drzavu, kad je Beus tako siguran da ce naci sebi potporu i u sudstvu, i
u najvisim znanstvenim krugovima, i u ministarstvu. Svi su znaci da smo pred sv
eopcim kolapsom i da ce nas to dovesti u potpunu medunarodnu izolaciju, bas kao
i Sibenik onda. Ali ovo u 17. stoljecu je ipak bilo nesto cisce. Pljackasi su bi
li pljackasi, tako su se nazivali, otvoreno su radili i nisu se maskirali nikakv
im plemenitim ciljevima, kao ovi sad, koji mane pokusavaju pretvoriti u vrline,
pa pljacku nazivaju drzavotvornim radom i kriju se iza mitologije i domoljubne r
etorike. Nekad je i u pljacki bilo vise dostojanstva. Ni sam ne zna kako se odje
dnom nasao na obali pored Muzeja, u blizini mjesta gdje je kojih dvadesetak meta
ra od kraja bio ukotvljen mletacki galijun. Na jarbolu mu se vijala zastava s gr
bom svetog Marka, u kome su se vidjeli lav i otvorena knjiga. Bez obzira sto je
Dunat znao kako ce zavrsiti Donatijeva misija, jer je o tome vec sve proucio, ip
ak ga se prizor koji se ovoga trenutka odvijao pred njima dosta neugodno dojmio.
P r e m a galijunu je isla povorka ljudi, usred koje su dvojica ne nosiljci nos
ili bolesna Donatija. Rucke nosiljke bile su dugacke oko dva m e t r a kako bi n
osaci bili sto dalje od bolesnika. U pratnji, koja se takoder drzala na distanci
, Dunat prepozna veslace sto su prevozili leseve u Paklenu. Dosavsi do mjesta na
obali, gdje je Donatija trebalo prebaciti na galiju, povorka se zaustavi i nosa
ci poloze svoj teret na tlo, a s galijuna se uputi camac koji je krenuo po boles
nika. Bilo je to nesto nalik na plovecu kabinu, jer je Donati ocito odmah, vec p
o ukreaju u camac morao u karantenu. Sada, neposredno uoci rastanka, on se pridi
gne na nosilima da bi se oprostio od svojih suradnika. Premda je bio iscrpljen b
olescu i posiyjela lica, nije se doimao posve bespomocno, jer je jos uvijek imao
snage da se svima obrati: Eto, prijatelji, Bog je htio da sve ovako zavrsi. Ali
ne brinite, preboljet cu, osjecam to. Radeci s vama, stekao sam dovoljno otporn
osti. No ne pogada me toliko bolest koliko to sto je sav nas trud bio uzaludan.
Ne samo da nismo zaustavili kugu, nego joj i sami poci-
njemo podlijegati. Evo, vidite, unijesto ja nju, ona je otjerala mene. Otjerala
i rastavila od vas mozda zauvijek. Ali to ne znaci da vi sada trebate dici ruke
od svega. Makar i bez mene, morate nastaviti, cak i ako znate da joj ne mozete s
tati na kraj. Uvijek ima smisla boriti se. Ako nista, barem cete drugima ublazit
i posljedice njezina haranja. A posast ce jednom nestati. Mora nestati, jer svak
o zlo nosi u sebi i svoje unistenje. Uto stigne i ona ploveca kabina u koju odma
h prebace Donatija, a kad je plovilo doslo do galijuna, tamo su ga mornari dizal
icama podigli na pramac; ocito je Donatiju bilo odredeno da tako zatvoren i u iz
olaciji plovi dalje. Uskoro se na galijunu razapnu jedra, a na bokovima mu iz ru
pa s jedne i druge strane proviri bezbroj vesala te on stane plaziti polako popu
t stonoge prema kanalu kojim se iz sibenske luke izlazilo van... Da, gospodine Do
nati, mislio je Dunat, vasa borba je uistinu imala nekog smisla, jer je bez obzira
sto kugu nije zaustavila, imala i neke blagotvorne ucinke; ako nista pruzala je
ljudima bar neku utjehu da netko o njima brine. A. k tome, svi su znali da posa
st jednom, prije ili kasnije, mora stati. No, ova moja je cisti juris na vjetren
jace; niti moze ista promijeniti niti pruziti kome kakvu utjehu ili nadu. U svij
etu bez nacela imati nacela i kretati u bitku uime njih, doista je ravno Don Qui
joteovim pothvatima. Da bih se mogao ravnopravno nositi s duhom ovog vremena, mo
rao bih mu po snazi biti dorastao, a to znaci pogaziti i sam sva nacela i sluzit
i se sredstvima onih protiv kojih se borim. Morao bih i sam oboljeti od moraine
kuge. Ali dogodi li se to, za sto bih se onda uopce imao boriti? Ako je istina d
a sredstva borbe daju karakter i ci[ju, onda me takva borba moze uciniti samo je
dnim od sudionika u sveopcem zlu. Nekoliko dana nije se pojavljivao u Muzeju jer
mu doista nije bilo dobro. Nije bio fizicki bolestan, ali je osjecao kako mu je
sva snaga klonula. Ni za sto nije imao volje, ni za pisanje rasprave ni za bilo
koji drugi rad. Cega god bi se latio, odmah bi mu se javilo pitanje cemu uopce t
o i zasto, pa kako nije nalazio sdgovora, istog trena bi i odustajao. Pa i ono s
to je poduzeo protiv one trojice, sad mu se cinilo besmislenim. Sto je uopce tim
e postigao? Cak i pod pretpostavkom da uspije, da mu pode za rukom ukloniti ih i
z Muzeja i umjesto njih dovesti neke cestite ljude? Moze li u ovom moru prljavst
ine i trulezi jedan mali provincijski muzej postojati kao nekakav bastion cistoc
e? Ne mozes se u njemu izolirati i biti imun na sve sto se oko tebe dogada. Kad
se trecega dana pojavio u uredu, shvatio je da su sva njegova razmis[janja o uza
ludnosti borbe bila i te kako zasnovana. Docekao ga je akt o smjenjivanju s mjes
ta ravnatelja Muzeja. Gradsko vijece donijelo je odluku da ga se smijeni, a na n
jegovo mjesto postavi Marijofil Beus. Eto, gospodine Donati, pomisli, koliko u nase
m vremenu vrijedi vasa maksima. Ali da ne bih poslije sebi morao predbacivati ka
ko nisam ucinio sve sto sam mogao, pokusat cu, u duhu poruke koju ste vi ostavil
i svojim suradnicima, boriti se, makar i bez iz-
gleda. Onako kako smo nekad Pleic i ja, dok je on jos koliko toliko slicio na co
vjeka, kretali u unaprijed izgubljene bitke na sjednicama nastavnickog vijeca. T
ek toliko da umirim sayjest. Ako nikako drukcije, a ono tako sto cu, gledajuci i
m svima u oci, nazvati stvari njihovim pravim imenima. Uputio se najprije Pleicu;
on bi to morao najbolje razumjeti, mislio je. No cim ga je ovaj ugledao na vrat
ima svoga ureda, izletio je odatle kao iz topa ispaljen i usput mu sve onako u h
odu, toboze u velikoj zurbi, dobacio: Oprosti stari, sad nemam vremena. Hitno mo
ram na jedan sastanak. Dodi iduci tjedan... eto... tako... recimo u utorak... Ne
, u utorak sam u Zagrebu... u petak... Ne, taj dan imam kolegij... Ma dodi kad g
od te volja. Znao je da to drugim rijecima znaci: Najbolje ces uciniti ako uopce
ne dodes. Otisao je potom zupanu, ali mu je njegova tajnica rekla da je na putu
. A vidio je njegova kola parkirana dolje pred zgradom. Ocito je vec primila por
uku Pleiceve tajnice. Isto je bilo i kod gradonacelnika i kod svih drugih. Na kr
aju shvati da cak ni ovo sto je kanio nema nikakva smisla. Jer, sto reci tim lju
dima ako ih i nade? Pa oni zapravo to vec znaju, jer ne bi inace od njega bjezal
i i skrivali se. Drugim rijecima, ako ih nade i kaze im to sto zeli, kao da im n
ista nije rekao. Potpuni promasaj. Hitac u prazno. Kad je sutradan ponovo dosao
u Muzej, postalo mu je jasno vec na ulazu da je posve otpisan. Vratar, naime, ko
ji je uvijek ustajao kad je pored njega prolazio pozdravljajuci ga s Dobar dan, g
ospodine sefe! sad se nije ni pomakao sa sjedista i tek na njegov pozdrav samo mu
je salutirao s dva prsta kao da pozdravlja kolegu po rangu. Gore ga je cekalo j
os vece iznenadenje. Nije mogao u svoju sobu, jer su iz nje vec sve iznijeli i n
eki su radnici licili zidove; pripremala se za novog ravnatelja koji se tu ima u
seliti. Kod tajnice Jadranke ga je cekao jos jedan akt; bio je to ukaz novog rav
natelja o raskidu radnog odnosa s njim s obrazlozenjem da njegova kvalifikacija
povjesnicara ne odgovara opisu ni jednog radnog mjesta u Muzeju. Tu kod tajnice
bile su i druge njegove stvari, knjige, neki osobni predmeti i tekst rasprave ko
ju nije zavrsio. Sjeti se da tijekom rada na njoj nikada nije pogledao koliko je
zrtava onda kuga uzela i kako je zavrsila, pa otvori knjigu u kojoj su se nalaz
ili ti podaci. Ne biste li to radili na nekom drugom mjestu prekine ga tajnica O
vdje smetate, a ja imam mnogo posla. Zacudo, to ga nije ni najmanje pogodilo. Ka
o da mu se ucinilo posve normalnim sto je tu suvisan. Pokupio je svoje stvari, o
tisao na obalu i tu sjeo na jednu od klupa, a onda otvorio knjigu. Zaustavio se
na raspravi Dr. Grge Novaka Sibenik u razdoblju mletacke vladavine 1412-1797. god
ine* i u njoj procitao ovaj tekst: Prema pisanju Farlatija, u sedam mjeseci posas
ti poginulo je u Sibeniku i okolici 10.000 gradana, vojnika i seljaka oko grada,
dok Franjo Difnico biljezi da ih je bilo cak oko 12.000.
A od ove sadasnje posasti, pomisli, jos nitko nije poginuo i nece. Naravno, fizi
cki. Ali zato danomice umire u covjeku nesto iznutra i taj je pomor postigao vec
neslucene razmjere, kakve nije imala nijedna od drevnih epidemija. Malo nize na
sao je zapisano: Nakon odlaska Donatija brigu za unistavanje bolesti preuzeo je
sam generalni providur za Dalmaciju Foscolo. Da li je to sto pomoglo, Hi je sue
ucinila sama priroda, tesko je reci: svakako u prosincu je kuga prestala harati.
Ali ova nece tako skoro i pitanje je hoce li uopce ikada, ili ce u buducnosti u
zimati sve vise maha. Zaraza vec sada napreduje nevidenom brzinom i svakim danom
broj okuzenih raste geometrijskom progresijom, tako da je vec dosegla nacionaln
e razmjere. Svijecom bi morao traziti covjeka koji joj je odolio i sacuvao neka
nacela te ih slijedi bez obzira sto mu to donosi, korist ili stetu. Ovom narodu
ne preostaje drugo nego cekati nekakvog svog Foscola, bez obzira sto nije posve
jasno je li Foscolo zaustavio kugu ili je ona, izgubivsi na svojoj snazi, nestal
a sama od sebe. No to nije u krajnjem slucaju ni vazno; u povijesti je Foscolovo
ime ostalo zabiljezeno uz njezin prestanak. Uostalom, i s drugim povijesnim dog
adajima je tako; cini se da ih je pokrenuo pojedinac, a oni su zapravo rezultat
nekih drugih sila koje ravnaju masama, dok je njega samo slucajan stjecaj okolno
sti izbacio na vrh. Kako ova kuga ne pokazuje nikakvih naznaka da bi mogla sama
od sebe prestati, ne mozemo se nadati niti takvom Foscolu koji ce makar i simbol
icki svojom pojavom oznaciti njezin kraj. Medu papirima svoje rasprave nade razg
lednicu. Cini se da je upravo jutros stigla pa ju je netko stavio na njegov stol
. Bila je iz Budimpeste i poslala ju je Katica. Sretna je i zadovoljna, jer je v
ec pocela pohadati satove violine. Bravo mala! Uklonila si se zarazi i nasla uto
ciste u svijetu unutrasnjeg zdravIja i ljepote u glazbi. A sto njemu preostaje?
Da i on ode u neku drugu zemlju, gdje vladaju stroge mjere prevencije, koje spre
cavaju zarazu, i pocne sve iznova? Ima li uopce takve zemlje i nije li malo prek
asno za to? Na ledima mu je dobar teret godina. A i sto bi mogao zapoceti hrvats
ki povjesnicar u nekom drugom svijetu u kome je povijest isla posve drukcijim ti
jekovima? Otici svakako treba, ali ne u neki drugi prostor, nego u drugo vrijeme
. Kod kuce za tako nesto ima vremeplov i potrebno je samo sjesti u njega, zamisl
iti u koje ces stoljece i pokrenuti ga. Tako je! To treba uciniti! Odluka je pal
a. Papire sa svojom raspravom istrga i baci u kos za smece; to ionako vise nicem
u ne moze posluziti. A i kad di moglo, sad bi to posve drukcije zamislio i napis
ao. Prikazao bi kugu kao zlo koje je imalo i svoju dobru stranu. Ako nista, proc
istila je ovaj grad od brojnog olosa koji se u njemu nakupio, a oni koji su prez
ivjeli izisli su iz nje kao cvrsci znacajevi no sto su bili. No ni to ne bi imal
o svrhe, jer mu tako nesto nitko ne bi objavio. Stigao je kuci i odlucio odmah o
tploviti u vremenu. Koje bi mu povijesno razdoblje najvise odgovaralo? Mozda bas
ovo o kome je pisao, sredina 17. stojeca? Ne, to nije za njega; nema vise snage
hvatati se u kostac cak ni s takvom vrstom kuge koja je znatno bezazlenija od o
ve danasnje. Treba mu neko doba
31
stvaralastva, u kome su ljude pokretale velike zamisli. a oni ih pretvarali u dj
elo. U Sibeniku je to bila sredina 15. stoljeca, kad se pocela graditi katedrala
. Ucini mu se vrlo privlacnim prisustvovati tome cinu, kad je majstor Juraj polo
zio kamen temeljac, a onda pratiti kako malo po malo ni iz cega nice ova velebna
gradevina. Gledao bi majstore klesare kako pored cetiri bunara filigranskom pre
ciznoscu ugraduju u kamen sve ono bogatstvo raznovrsnih oblika, koji i sada kras
e unutrasnjost crkve. Spustio se u prizemlje svoje kuce, gdje je u garazi imao s
premljen vremeplov. Najprije je dobro zatvorio sva vrata i prozore, kako niotkud
a ne bi bilo pritjecanja zraka, udobno se zavalio u sjediste svoga stroja te ga
u mislima precizno programirao na datum 22. lipnja 1441. godine, kad je pocela g
radnja katedrale. Potom je vremeplov stavio u pogon okrenuvsi kljuc u bravi i mo
tor je poceo raditi, a iz ispusne cijevi stao je izlaziti dim, koji je malo poma
lo poceo puniti cio prostor. Dunat osjeti kako ga sve vise hvata pospanost i oci
mu se sklapaju, pa mu na pamet padnu Shakespeareovi stihovi: I usnuvsi dokoncat
srca bol i prirodnih jos tisuc potresa sto bastina su tijelu. Usnut, pa i sniva
t mozda... Putovanje u proslost nece trajati dugo; potrebno je svega desetak min
uta da bi prevalio razdoblje duze od 500 godina. Ali zato kad se probudi, bit ce
u jednom boljem svijetu, u kome se Ijudski um i ruke angaziraju na stvaranju lj
epote. Cim stigne, zaputit ce se odmah na obalu, gdje je zapocela gradnja katedr
ale, potrazit ce majstora Jurja i zamoliti ga da ga uposli, pa makar samo kao po
sluzitelja koji ce klesarima nositi hranu i pice.