Prikazi knjiga / Book Reviews

239

Epistemologija. Vodi u teorije znanja, priredili John Greco i Ernest

Sosa, hrvatsko izdanje s dodatkom priredio Borislav Mikuli, Jesenski
i Turk, Zagreb 2004, 656 str.

Vanost injenice da se iznimno uspjean i hvaljen Blackwellov Guide to

Epistemology pojavljuje u hrvatskom prijevodu teko je dovoljno visoko ocijeniti. Za razliku od velike veine slinih zbirki epistemolokih radova objavljenih u posljednjih dvadesetak godina (npr. Ernesta Sose i J. Kima (2000),
S. Berneckera i F. Dretskea (2000) ili neto starije P. Mosera i A. vander
Nata (1987)), Blackwellov Guide sadri izvorne radove znaajnih suvremenih
epistemologa sastavljene u skladu s namjenom i ureivakom koncepcijom
cijelog prirunika. Premda zahtjevni i pisani iz oite autorske, a ne neutralne
udbenike perspektive, lanci su uspjeni u svojoj didaktikoj namjeni pojanjenja nekih osnovnih epistemolokih problema, teorija, smjerova ili sporova. Ovo izvanredno izdanje zasluuje dakle pozornost ne samo studenata
nego i kvalificiranih filozofa. Na hrvatskoj strani ovog iznimnog izdavakog
poduhvata, u prijevodu i prireivakoj opremi, nije meutim ispalo sve tako
dobro, pa pozornost treba pratiti i pojaan oprez pri itanju (najbolje uz izvornik). Na tu u se injenicu osvrnuti u drugom dijelu.

I.
Nemogue je u ovom formatu makar i u najkraim crtama adekvatno prikazati sadraj svih sedamnaest poglavlja. Zainteresiranim je itateljima takav
prikaz na raspolaganju u Uvodu Johna Greca, jednog od urednika ove
zbirke, koji je, prema uobiajenoj i dobroj praksi ureivanja takvih prirunika, za svako od poglavlja dao iscrpan (zapravo, atipino opiran) i
veoma jasan saetak. Moe se ipak neto rei o njihovim opim konkluzijama, koje demonstriraju nekoliko razliitih pristupa epistemolokim problemima.
Knjiga je podijeljena na etiri dijela. Prvi dio, Tradicionalni problemi
epistemologije, obuhvaa problematiku skepticizma, realizma, objektivnosti, definicije i analize znanja te strukture opravdanja. Michael Williams
(Skepticizam) prua kontekstualistiko rjeenje problema skepticizma (antikog i kartezijevskog), prema kojemu je adekvatnost epistemikih razloga
odreena kontekstom, a ne apsolutno, s obzirom na neki povlateni izvor
(percepciju ili introspekciju), to bi ih inilo osjetljivim na globalne skeptike argumente. Nasuprot tome, Paul Moser (Realizam, objektivnost i
skepticizam) implicitno zastupa invarijantistiki pristup problemu znanja u
formi umjerenog realizma (teze da je barem neto naeg znanja objektivno),
usprkos pomanjkanju necirkularne potpore. Polazei od svoje specifine
teorije intelektualnih kreposti kao pouzdanih epistemikih dispozicija s moti-

240

Prolegomena 4 (2/2005)

vacijskom komponentom, Linda Zagzebski (to je znanje?) prua novu

definiciju znanja kao vjerovanja koje potjee iz in intelektualne kreposti,
koja je prema njezinoj ocjeni otporna na gettierovske protuprimjere. Laurence BonJour (Dijalektika fundacionalizma i koherentizma), nekadanji
istaknuti koherentist, pokazuje sada da koherentistiko rjeenje problema
epistemikog regresa, koje se poziva na ideju uzajamne potpore i koherencije unutar skupa vjerovanja, ne rjeava problem empirijskog unosa pa jedino
zadovoljavajue internalistiko rjeenje za BonJourea ostaje fundacionalizam, ideja da se epistemiki regres zaustavlja u nekim temeljnim vjerovanjima.
Drugi dio, Narav epistemikog vrednovanja, obuhvaa tematiku internalizma i eksternalizma, naturalizma i kontekstualizma. Tako Ernest Sosa (Skepticizam i podjela na interno-eksterno) odbacuje internalizam (tezu da je opravdanje stvar interno dostupnih razloga) na primjeru njegove
deontoloke verzije (prema kojoj je opravdanje funkcija vrenja epistemike
dunosti) i brani svoju verziju eksternalizma u liku epistemologije kreposti
(virtue epistemology), prema kojoj je opravdanje/znanje primarno funkcija
pouzdanih vjerovateljevih spoznajnih moi. Hilary Kornblith (U obranu
naturalizirane epistemologije) argumentira da je naturalizirana epistemologija, koja, umjesto pojmovne analize znanja, primjenjuje empirijski opis i
kauzalno objanjenje znanja kao prirodne pojave, plodniji istraivaki program i vie obeava od tradicionalne kartezijevske epistemologije. Nasuprot
tome, Richard Feldman (Metodoloki naturalizam) pokazuje da pojmovna analiza (npr. reliabilistika definicija znanja) i ustanovljenje epistemikih
naela prethodi odnosno lei u osnovi naturalistikog programa, pa je empirijsko istraivanje samo produetak tradicionalnog normativnog bavljenja
problemom znanja. Keith DeRose (Kontekstualizam: objanjenje i obrana) predstavlja tzv. kontekstualizam pripisivaa znanja, koji, umjesto analize
znanja te pozivanja na kontekst subjekta znanja, pomou semantike analize
pripisivanja znanja te pokazujui da su standardi za to pripisivanje kontekstualno ovisni donosi, po DeRoseovu sudu, rjeenje problema skepticizma. Keith Lehrer (Racionalnost), sa svog koherentistikog stajalita, ispituje racionalnost kao normativno svojstvo naih preferencija, prihvaanja,
zakljuivanja i djelovanja, koje se prema njegovu sudu zasniva na racionalnosti osobe, a ova je pak prvenstveno funkcija njegove socijalne racionalnosti, tj. dispozicij za preferiranje, prihvaanje, zakljuivanje i vlastitu promjenu kao reakciju na zahtjeve drutvenog okolia.
Trei dio, Vrste spoznaje [tj. znanja], sadri radove o vrstama znanja
(zamjedbenom odnosno perceptivnom, a priori, moralnom i religijskom).
William Alston (Perceptivno znanje [a ne opaajna spoznaja, kako stoji
u prijevodu; vidi II. dio]) u svojoj analizi epistemike funkcije percepcije i
perceptivnog znanja, a u suprotnosti spram nekih drugih realistikih i antirealistikih teorija, brani direktni realizam, teoriju prema kojoj je percepcija i
perceptivno znanje funkcija izravne svjesnosti fizikih predmeta. George

Prikazi knjiga / Book Reviews

241

Bealer (Znanje a priori ili u prijevodu Apriorna spoznaja) nasuprot radikalnom empirizmu rehabilitira postojanje znanja a priori kao vjerovanja
koje se zasniva na intuicijskoj dokaznoj grai, koja ima odreen stupanj
pouzdanosti iako nije i nepogreiva. Slino Robert Audi (Moralna spoznaja
[moralno znanje] i etiki pluralizam) brani mogunost moralnog znanja u
formi moralnog intuicionizma, koji pretpostavlja pluralizam etikih naela,
postojanje osnova tih naela, iz kojih pak proizlaze dunosti i obveze, te mogunost intuitivnog (neempirijskog) znanja moralnih naela. Nicholas Wolterstoff (Epistemologija religije) brani ujedno i koherentnost religijske
epistemologije i mogunost religijskog znanja kao njezina predmeta, pozivajui
se na humeovsko-reidovsku, u osnovi naturalistiku, ideju da je pouzdanost
spoznajnih mehanizama ionako nedostupna vjerovateljima dok izvode svoje indukcije na osnovi iskustva ili svjedoanstva pa stoga ni religijska vjerovanja nemaju bitno loiji epistemiki status od vjerovanja o vanjskom svijetu.
etvrti i posljednji dio ove antologije, Novi pravci, sastoji se od poglavlja o feministikoj, socijalnoj, proceduralnoj i kontinentalnoj epistemologiji. Helen E. Longino (Feministika epistemologija) predstavlja socijalnu i kontekstualistiku verziju epistemologije, prema kojoj su za epistemiki status vjerovanja presudni standardi zadani socijalnim kontekstom,
izmeu ostalih, i standardi koji se zasnivaju na stanovitoj rodnoj pristranosti
(gender bias). Frederick Schmitt (Socijalna epistemologija) brani socijalizam, gledite da su uvjeti znanja i epistemikog opravdanja drutveni, a protiv individualizma (teze da su obiljeja pojedinanog vjerovatelja odreujui
imbenici epistemikog statusa vjerovanja), iz ega proizlazi i njegov specifian socijalni eksternalizam, odnosno reliabilizam u pogledu testimonijskog
opravdanja i kolektivnog znanja, iji epistemiki status ovisi o drutvenim
mehanizmima njihova proizvoenja. John L. Pollock (Proceduralna epistemologija) pokazuje da se epistemologija moe povezati s umjetnom inteligencijom, zamjenom humanog spoznajnog initelja raunalom, koje moe
bolje primjenjivati tradicionalnu metodu protuprimjera u epistemolokoj
analizi, te ujedno postavlja neke epistemike norme za epistemikog initelja za ponitivo obrazloenje auriranja percepcije. U posljednjem poglavlju (Hermeneutika kao epistemologija), kao svojevrsnom ustupku tzv.
kontinentalnoj, heideggerovski orijentiranoj epistemologiji, Merold Westphal pokazuje da je heideggerovska hermeneutika zapravo jedna verzija
holistiko-koherentistike epistemologije jer istrauje narav i doseg ljudskog
znanja u terminima hermeneutikog kruga razumijevanja.
Antologija sadri i odabranu epistemoloku literaturu razvrstanu po temama koje su u njoj obraene.

II.
Hrvatsko izdanje, koje je priredio Borislav Mikuli, sadri jo i Napomenu
prireivaa hrvatskog izdanja i dva dodatka, pogovor Znalac i laljivac:

242

Prolegomena 4 (2/2005)

Semiotiziranje spoznaje te Bibliografiju literature na hrvatskom, srpskom

i slovenskom. Koliko god napor uloen u taj posao zasluuje svaku pohvalu, ostaje dvojbeno kakvi su njegovi stvarni uinci na itatelja. Moj je dojam,
koji ovdje ne mogu detaljnije braniti, da je prireivaev pogovor, zajedno s
bibliografijom literature (!) na (nama valjda kulturno bliskim) jezicima
neprikladan kao dodatak epistemolokom priruniku i jako komplicira snalaenje hrvatskim nestrunjacima. To je posebno upadljivo nakon to se
proita dovoljno instruktivan Grecov Uvod i uzme na znanje izvorno preporuena literatura. Mikulievo proirenje epistemologije na gotovo sve to
je napisano u filozofiji i izvan nje, a to ima ikakvih dodirnih toaka sa znanjem i spoznajom (od metafizike preko semantike i filozofije jezika do psihoanalize, od Parmenida preko Tarskoga do Lacana, ili od fizike, preko povijesti i filozofije znanosti do sociologije, antropologije i teorije kulture, mediologije i sl.), loa je usluga samoj epistemologiji i sigurno nije u skladu s intencijama i filozofskom kulturom na kojima je zasnovan ovaj Vodi. Proklamirana interdisciplinarnost ili, ako se hoe, otvorenost, nije ipak isto to i
konfuzija i potpuno brisanje svih disciplinarnih i predmetnih razlika. Rjeita
su ilustracija za to zbunjujui meunaslovi u prireivaevu pogovoru: Govor bitka i brbljivi subjekt i Istina kao locus prevare subjekta-koji-zna:
Tarski i Kripke s Lacanom (sam tekst, naalost, ide i dalje u svojim prilino
ekstravagantnim analizama). O perspektivi iz koje je pisan pogovor moda
jo vie govori popis preporuene literature, u koji ulaze i radovi kao to su
Epistemoloki temelji dojma prizornog kontinuiteta na montanom prelazu ili
Praksa, vrijeme, svijet: uza sve potovanje prema nominalnoj slinosti naslova
s podrujem o kojem se ovdje radi, prvi je ipak disertacija iz teorije filma, dok
je drugi jednostavno demonstracija tzv. kreativnog marksizma, koji je po svojem intelektualnom profilu i dosegu ista negacija filozofske racionalnosti
koju prezentira Vodi. Sam prireiva Borislav Mikuli u svojoj Napomeni
jednoznano kvalificira Vodi kao jedan od zbornika iz analitike epistemologije, pa su njegov pristup i selekcija literature time jo udniji. (Bilo bi
zgodno urednike izvornika suoiti s takvom recepcijom i kontekstualizacijom analitike epistemologije i njihova Vodia. No vjerojatno bi daleko zanimljivije bilo uti to jedan od preporuenih hrvatskih autora, koji je dosta
svoje polemike energije utroio na javno diskvalificiranje i vrijeanje analitiara, kae na to da mu je glavna knjiga uvrtena u literaturu jednog
analitiarskog zbornika. Ili smo sad svi analitiari?)
Dok se pogovor, bez obzira na dobre namjere prireivaa, ipak moe
lako zaobii, s prijevodom se to ne moe izvesti. Nepravedno je, naravno,
prijevod suditi samo po pogrekama, pogotovo jer je on rezultat velikog
truda i veinom vjerojatno korektan (to, naalost, za veliku veinu mjesta
nisam uspio provjeriti). No neke od pogreaka dovoljno su teke i sustavne
da ih treba spomenuti. Relativno benigna, ali indikativna pogreka pojavljuje se ve u prijevodu naslova: Blackwells Guide to Epistemology preveden je kao Epistemologija. Vodi u teorije znanja. Epistemologija dodue

Prikazi knjiga / Book Reviews

243

tradicionalno jest teorija znanja (engl. theory of knowledge), ali kad se u suvremenom epistemolokom argonu upotrebljava plural teorije znanja, onda se misli samo na dio epistemologije (analiza znanja), jer unutar epistemologije postoje i druge teorije (teorije vjerovanja, opravdanja, njihovih izvora, epistemike ocjene, epistemikog pripisivanja, metaepistemoloke teorije i dr.), koje nisu automatski i teorije znanja. Neke od takvih teorija predstavljene su i u Vodiu, pa naslov prijevoda ne odgovara onome to knjiga
stvarno sadri.
S time je usko vezano neobjanjivo i neopravdano variranje prijevoda
glavnog epistemolokog termina knowledge, koji se prevodi as kao znanje, a as kao spoznaja, iako je jedini korektan prijevod znanje. Ukoliko se ipak eljelo upotrebljavati uvrijeeni hrvatski filozofski termin spoznaja (koji, pojednostavljeno, oznaava proces/e stjecanja znanja, pa vie
odgovara engleskom terminu cognition), bojim se da je epistemologija
trebala prepustiti mjesto spoznajnoj teoriji (to prireiva i prevoditelji
ponegdje i ine) ili jo starijoj gnoseologiji. Bilo koja solucija iziskivala bi
meutim konstantnu upotrebu jednog termina jer je i u izvorniku tehniki
termin knowledge jednako tako konstantan, bez obzira na povremene
promjene znaenja, ovisne o kontekstu upotrebe i teoriji unutar koje se pojavljuje. Variranje kljunog termina sugeriralo bi i razdvojenost na dva pojma, a ova pak na to da teorije znanja/spoznaje nemaju isti predmet. No to,
ini mi se, nije sluaj ak ni kod naturalistikih i kontekstualistikih teorija,
koje, iako se bitno razlikuju od tradicionalnih teorija po svom pristupu problemu znanja, insistiraju na pojmovnom i predmetnom kontinuitetu. Prijevod Uvoda za takvu je prevodilaku nedosljednost reprezentativan: na str.
1 doznajemo da je epistemologija, suprotno sugestiji podnaslova knjige,
zapravo teorija spoznaje (theory of knowledge u izvorniku), ali da je
pokreu dva glavna pitanja: to je znanje? i to moemo znati? (!). Na
str. 2 doznajemo da Platon razmatra tezu o znanju kao istinitom vjerovanju
koje se moe poduprijeti nekim obrazloenjem ili objanjenjem, dok je na
str. 5 rije o kontekstualistikoj teoriji spoznaje i opravdanja; definicija
znanja kao istinitog vjerovanja zasnovanog na dobrim razlozima (str. 8)
ve na sljedeoj stranici postaje definicija spoznaje; Descartes (str. 15)
odgovara pak na pitanje to je spoznaja?, a u H. Kornblitha to je
znanje? postaje pitanjem o naravi spoznaje kao prirodnog fenomena (str.
16, moj kurziv). U svakom od tih sluajeva pojavljuje se samo termin knowledge, ali prijevod nije osjetljiv na tu uniformnost. U ovom posljednjem
sluaju to je osobito loe jer ispada da naturalizam u Kornblithovoj verziji
problem znanja zamjenjuje jednim drugim problemom. Istina je ipak da za
njega znanje i dalje ostaje problem, iako se mijenja njegov status (nije vie
pojam, nego prirodan fenomen) i njegovo istraivanje (opis zamjenjuje pojmovnu analizu).
Ima i nekih isto kolskih pogreaka, koje umanjuju i pedagoku, a ne
samo strunu vrijednost ovog prijevoda. Jedna je takva u Uvodu, ali i

244

Prolegomena 4 (2/2005)

drugdje u tekstu (str. 7 odnosno 8892), gdje se govori o tome da umjerenom realizmu Paula Mosera nedostaje necirkularna potpora (moderate realism cannot be given non-questionbegging support), tj. da se svako opravdanje umjerenog realizma zapravo zasniva na pretpostavci istinitosti umjerenog realizma. U prijevodu meutim stoji da se umjerenom realizmu ne
moe pruiti ne-neispitana potpora. Prevedenica ne-neispitana potpora,
osim to je oita besmislica, pokazuje da prijevod na tom mjestu ne prepoznaje jedan od temeljnih problema u ovoj antologiji, tj. problem cirkularnog odnosno necirkularnog opravdanja, kao ni jednu elementarnu pogreku
u zakljuivanju (begging the question = petitio principii). O tome svjedoi i
natuknica u kazalu neispitani realizam (question-begging realism), a koju bi
trebalo prevesti otprilike kao realizam koji pretpostavlja svoju istinitost
(pri osporavanju skepticizma) ili jednostavnije cirkularni realizam.
Ne ulazei vie u detalje pojedinih dijelova prijevoda, moe se sumarno
istaknuti da su i neki drugi kljuni epistemoloki i ostali filozofski termini i
fraze krivo prevoeni. Jedan dio tih krivih prijevoda jednostavno nastavlja
nau uvrijeenu lou praksu pa krivica nije samo na prevoditeljima Vodia.
Tako se ovdje termin falsity redovito krivo prevodi kao la, dakle svjesna ili namjerna neistina (engl. lie), iako bi je trebalo prevoditi terminom
neistinitost kao to bi i false trebalo prevoditi kao neistinit, a ne kao
laan budui da se radi o objektivnom semantikom svojstvu vjerovanja
ili propozicija, koje je neovisno o intencijama vjerovatelja ili govornika. No
neke su druge pogreke rezultat vlastitog manjkavog osjeaja za filozofsko
znaenje. Tako je, primjerice, DeRoseova fraza (koja reproducira pragmatistiku verziju definicije istinitosti) warranted assertibility maneuver reducirano prevedena kao manevar zajamenog tvrenja, iako bi je trebalo
prevesti doslovce i u izvornom duhu kao manevar zajamene ustvrdivosti
(jer se u ovom sluaju radi o jednom semantikom svojstvu pripisivanja
znanja, a ne o inu njihova tvrenja). Slino, tehniki termin evidence
(passim) postaje u prijevodu dokaz, ali bi trebalo stajati dokazni materijal ili dokazna graa (po uzoru na njegovu izvornu pravnu upotrebu), jer
se radi o razlozima i/ili iskustvenim stanjima koji su graa ili premise
opravdanja (konkluzivnog ili inkonkluzivnog) i eventualno dokaza, ali nipoto cjelovit formalan dokaz (engl. proof), koji je u pravilu deduktivan
(tj. konkluzivan). Truth-conditional analysis (str. 119, 123, 130) nije, naalost, analiza uvjeta istinitosti, kako stoji u prijevodu i u kazalu, budui da
se taj posao obavlja u polju semantike, nego se radi o jednom tipu odnosno
metodi epistemoloke analize, koji inzistira na [nunim i dostatnim] uvjetima istinitosti za definiciju znanja, dakle radi se o metodi istinitosnouvjetne analize znanja. Jedan od kljunih termina, perception, prevodi se
i kao zamjedba (tj. neurofizioloko ili mentalno stanje primanja osjetilnih
informacija iz okolia), to je tono, ali i kao opaaj (rije koja treba stajati
za engl. observation, a koja znai sustavno, uglavnom znanstveno promatranje ili njegov rezultat), to je krivo. Posljedica je te pogreke krivo katego-

Prikazi knjiga / Book Reviews

245

riziranje zamjedbenog ili perceptivnog znanja (perceptual knowledge) kao

opaajne spoznaje (str. 2224 i passim), pa tako i cijelo jedno poglavlje
nosi potpuno promaen naslov Opaajna spoznaja. To postaje velik problem kad se doe do epistemologije znanstvenog znanja, u kojoj su pojmovi
opaanja i opaljivosti kljuan dio analitikog aparata i prema kojoj su percepcija i opaanje znaajno razliiti procesi stjecanja odnosno izvori znanja.
Takoer, jedan od kljunih termina, reasoning (zakljuivanje ili obrazloenje, dakle iznoenje premisa ili razloga za stanovitu konkluziju odnosno
vjerovanje), koji je zapravo esto sinoniman s opravdanjem, prevodi se ponekad kao rasuivanje (to je meutim doslovce i po smislu adekvat za
englesku rije judging, koja oznaava prosudbu odnosno procjenu, dakle
jednu posve drugaiju vrstu epistemikog postupka).
Manjkavosti prijevoda mogu se tako jo nabrajati, no ovdje se ipak moram zaustaviti. Spomenut u jo samo dva manja izdavaka propusta pri
kvalificiranju sudionika ovog izdavakog projekta. Johnu Grecu i Ernestu
Sosi pripisuje se tako isti status prireivaa kao i njihovom hrvatskom kolegi
Borislavu Mikuliu. Ovaj potonji doista je priredio hrvatsko izdanje Vodia,
koji su meutim prva dvojica, za englesko i sva ostala govorna podruja, u
cijelosti uredili (engl. edited). To znai da su koncipirali i organizirali njegovu
izradu te tekst opremili kritikim aparatom, a ne samo priredili za objavljivanje neto to je netko prije njih ve zgotovio. Kao eer na kraju, na
koricama stoji da su John Greco i Borislav Mikuli izvanredni profesori,
dok za Ernestu Sosu pie da je poasni (!) profesor prirodne teologije i filozofije na sveuilitima Brown i Rutgers (neto kao professor honoris causa?). No biti Romeo Elton Professor of Natural Theology and Professor of
Philosophy at Brown University and Distinguished Visiting Professor at
Rutgers University (prema podacima s korica izvornika te najnovijim podacima sa Sosine web-stranice) znai imati puni angaman redovitog sveuilinog profesora najvieg ranga, to je daleko od puke poasti (titula Romeo Elton Professor znai jednostavno to da je osnivanje dotine filozofske katedre na Brownu svojom donacijom omoguio stanoviti Romeo Elton,
inae ameriki pastor iz 18. st., a Distinguished Visiting Professor da je
Sosa, zbog svojih iznimnih filozofskih zasluga, ujedno i gostujui profesor na
dotinom sveuilitu).
Sve u svemu, Guide to Epistemology Johna Greca i Ernesta Sose zasluio je bolji tretman u Hrvatskoj. Neovisno o tome, vjerujem da e njegovo
pojavljivanje imati znatan utjecaj na razvitak nae filozofske kulture, a naroito same epistemologije (ili kako god filozofski strunjaci tu disciplinu
ve budu zvali).
Zvonimir uljak
Institut za filozofiju
Ulica grada Vukovara 54, HR-10000 Zagreb
culjak@ifzg.hr