Nenad Ivankovi

pustolov i general
(jedna biografija)

HONOS
Ovo je istinita pripovijest o ivotu generala
Hrvatske vojske Ante Gotovine

Sadraj

Bijeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
Napokon na puini. . . . . . . . . . . . . . . . 6
Amerika! . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

11

U staroj marseilleskoj tvravi . . . . . . . .

14

Stopedesetjednatisuaetristoosam,
na vau zapovijed! . . . . . . . . . . . . . .

18

Pomorski diverzant . . . . . . . . . . . . . .

23

Krv u pustinji . . . . . . . . . . . . . . . .

28

Salata od koje se smije . . . . . . . . . . .

33

Komandos . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

36

Deva i mirage

. . . . . . . . . . . . . . . .

43

Pliana irafa . . . . . . . . . . . . . . . .

46

Na nianu . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

50

Kao udarac tekom akom . . . . . . . . . . . . 54

Poetak novog puta . . . . . . . . . . . . . .

59

Gran Canaria . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
ohari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
Opet u domovini . . . . . . . . . . . . . . . . .71
Srcem protiv elika . . . . . . . . . . . . . . .75
Plavi puch u klopci . . . . . . . . . . . . . . .84

Tenkisti u lisicama . . . . . . . . . . . . . . .89

Skliske izme . . . . . . . . . . . . . . . . . .93
A, vratio si se kui! . . . . . . . . . . . . . .98
Generale, tu je vie od devet
Iljada okorelih ustaa! . . . . . . . . . . . . 103
Maslenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .109
Fuka mi se za Hrvatsku i Bobetka! . . . . . . . 115
Jesi li posjetio i ostale? . . . . . . . . . . .120
Razum i intuicija . . . . . . . . . . . . . . . 124
Fenomenalan materijal, ti Hrvati! . . . . . . . 130
Zima'94 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135
Boi na Dinari . . . . . . . . . . . . . . . . 139
Knin na dlanu . . . . . . . . . . . . . . . . . 142
Tuman: Pa kako je to uspio? . . . . . . . . . .148
To je to! Svi u isto vrijeme! . . . . . . . . . .151
Oluja u kninskoj kotlini . . . . . . . . . . . .153
Takvog pjeaka nitko nema . . . . . . . . . . . 159
Na 23 kilometra od Banjaluke . . . . . . . . . .163
tosad? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167

Bijeg
Negdje oko Uskrsa 1971. Ante i njegov prijatelj Sreko napokon su
bili spremni. Bijeg je bio planiran do u najsitniji detalj. Mjesecima
prije toga radili su na sabunjaru, razmeui i tovarei pijesak. Iako
jo nije imao ni esnaest godina, Ante je taj ubitano teak posao
radio s energijom odrasla ovjeka. Trebao mu je novac i on je
nakanio da ga i zaradi. Od toga ga nije moglo odvratiti nita: ni
nedostatak zraka u kali broda za sparnih i vruih dana, ni mrzla
voda u kojoj je stajao od jutra do mraka, ni mrtvaki umor
naveer. Pred oima mu je bio samo svijet o kojem je sanjao. Amerika
prije svega! Zemlja puna pustolovina i prostrana kao more!
No se potiho spustila na pakotansku luicu, bez mjeseine i
svjetlosti zvijezda. A bura se polako dizala. Momci su ekali
upravo to. Finu buru. Jer samo se po buri moe pobjei, ona je
vjetar slobode, ona nosi u svijet, pa ako ti se neto i dogodi, ve
e nekako doploviti do Italije. Maestral i jugo vraaju kui, oni su
kao policajci: ako ima peh, uhvate te i upropaste planove.
Dok su se prikradali kaiu, u koji su nekoliko dana prije sakrili
bavicu s vodom, suha rebrica, neto pruta i slanih srdela,
osuenu hobotnicu te pogae umotane u najlon, Anti je kroz
svijest proletjelo kako su mu, malo prije negoli se rodio,
zatvorili oca. I on je pokuao pobjei preko mora. S nekoliko
prijatelja i Antinom majkom koja je tada ve bila trudna.
Uhvatili su ih kod Kornata jedne prohladne jesenske noi, ba
kada su se niz buru htjeli spustiti u Italiju. Majku su pustili, a
otac je odleao par mjeseci u zatvoru. Poslije toga vie nije
bjeao, moda i zbog nesree koja je pogodila obitelj. Tada
su ivjeli u Tkonu na Pamanu.
Majka je tog jutra mijesila kruh, a Ante, koji nije imao ni pune
etiri godine, pomalo se dosaivao. Moda i zato to je majka
vie panje posveivala mlaem bratu Borisu i jo mlaoj sestri
Anici. U mjestu, stotinjak metara od rive, gradila se cisterna za
vodu, radnici su minirali stijene i vikali mine, mine! Bio je to
znak ljudima da se sklone, jer slijedi eksplozija. I tog su jutra
tako vikali i to je privuklo Antinu panju.
1

U jedno m trenutku nestao je iz kuhin je i uputi o se u pravcu

glasova. Majka to nije odmah primijetila, no kad je opazila da
maloga nema, istrala je van. Prestravila se vidjevi ga kako
tri prema gradilitu. Uspjela ga je susti i, zgrabiti i baciti
pod sebe. U to m su trenutku eksplodirale mine i jedan ovei
kamen pogodio ju je ravno u glavu. Pala je u teku komu i tu
no umrla.
Ljudi su Antu izvukli ispod njena polumrtvog tijela, neozlijedenog, ali gotovo plavog od teine to ga je pritiskala.
Otac je poslije otiao na rad u Zagreb, a did ime uzeo je djecu
k sebi u Pakotane. Kada su ga djeca kasnije pitala o majci,
samo bi rekao da je ona bila njegova najdraa ki, da je na
nebu, da ih voli i da se moli za njih. I zatim umuknuo. S
vremenom su svi shvatili kako o toj nesrei treba utjeti, a ne
govoriti.
Pakotane su ve spavale kad su se pribliili utu, prvom
veem otoku na putu prema otvorenom moru.
Ako tu ovjek plovi za lijepa dana, ini mu se da i nema mora, nego da
naprosto iz jednog pitomog jezera ulazi u drugo, pa u tree, etvrto. Toliko
ima otoka, otoia i hridi. Ali za loeg vremena, a pogotovo ako je i
no mrkla, taj se dar prirode lako pretvara u okrutnu zamku, u prostor u
kojem se more i vjetar sudaraju kao u kakvoj golemoj sobi.
Bura je sve jae puhala, nije se vie vidio prst pred nosom, pa su bjegunci
odluili potraiti utoite u prvoj uvali i priekati zoru. I zatim nastaviti
prema Velikoj Proversi, uskom kanalu to razdvaja Kornat od Katina. Ta
golema kamena gromada na desnoj strani gotovo dodiruje Dugi otok i
tu tvori Malu Proversu, neto iri kanal opasan mnogim svjetionicima i
obdaren smaragdnom bojom mora. Otuda se ve jasno vide Sestrice
i osjea dah puine. I tek otamo moe se niz buru u Italiju.
U zoru od fine bure nije ostalo nita. Bio je to opasan i snaan
vjetar koji je na mahove poprimao jainu veu i od etrdeset
bofora. Ante i Sreko nisu znali to uiniti. U njima je jo gorjela
vatra bezuvjetnog odlaska, a iskustvo, koje su kao ribari stekli,
opominjalo ih je na opasnost. No nijedan nije imao hrabrosti
izustiti: Odustajemo!
2

U zavjerenikoj utnji isplovili su u Sitski kanal kako bi dohvatili

tu neminovnu Proversu. No tada je more poelo bjesniti. Bura je
udarala poput leteeg malja, diui i kovitlajui morsku pjenu.
Jedva su disali, pokuavajui zakloniti glavu od te hladne i opake
vodene praine, no ona ih je dostizala to god inili. Studen im se
uvlaila u kosti, ruke trnule od grevita dranja za brodicu.
Ante je, kao vjetiji, bio za kormilom, borei se s morem kao da
je kakva pobjenjela kobila. Pustolov u njemu jo je bio iv, ali je
sve manje pruao otpor.
Ako se ne razbijemo o hridi, potopit emo se, proletjelo mu je
kroz glavu. Sreko je bio jednako blijed, uplaen i mokar. Kada
bi vjetar na asak oslabio, gotovo se pritajio, strah i zebnja
dostizali su kulminaciju, jer iza toga je slijedio novi udar, moda
jo jai, moda sudbonosni. Kao da je bura uzimala zalet, stalno
okreui smjer i domiljajui se kako more pretvoriti u pakleno
nita. U posljednjem trenutku dohvatili su zaklonjenu uvalicu na
otoiu Glamo. Bacili sidro i kai vezali za stijenu. utjeli su, ne
osjeajui ak ni sreu to su preivjeli. Rana neuspjeha mnogo je
snanije pekla. Napokon je Sreko istisnuo kroz zube: Ne
moe protiv prirode. Ne moe, odvratio je Ante, i osjetio
se nekako jadnim i nemonim. A onda, kao da se tjei, dodao:
Nismo se ni dobro pripremili, i to je pouka!
Je li strah pobijedio pustolova? Ante u tim trenucima nije znao
odgovor. Istina je, uplaio se, ali se jo vie uplaio neeg
drugog. Bura je bila toliko snana i nepredvidljiva da je poeo
gubiti kontrolu nad situacijom, a taj mu je osjeaj bio jednako
nepodnoljiv, kao to mu je bilo prirodno da uvijek na neki nain
vlada situacijom, da ne gubi orijentaciju. Imao je oko za
uoavanje svakog detalja, vanog za snalaenje u prostoru, pa
mu se katkad inilo da se ne bi mogao izgubiti ni u najveem i
posve nepoznatom gradu. A sada, sada se gotovo izgubio desetak milja od kue, ne dohvativi ni puinu to ju je tolike godine
sanjao.
I bi li ga u takvim okolnostima, kad more njemu odreuje kamo ima
ii i kad ne moe podii jedro i neujno ploviti, lake uhvatila
pomorska policija? I to bi onda bilo? Bi li zavrio u popravnom
domu? I bi li to bio kraj svih njegovih snova o velikom i
primamljivom svijetu koji eka na njega? Takav ishod nije mogao
3

ni zamisliti! Bilo bi gore i od smrti izgubiti drugu ansu.

Dva su dana i dvije noi ekali da bura padne. Imali su dovoljno
hrane i pia i kako se ini dovoljno sree. Ali malo su govorili.
Ante je prikraivao vrijeme dozivajui u pamet prizore i likove iz
Homerove Odiseje i Ilijade. To mu je bila najdraa literatura, to je
itao naduak, zamiljajui as da je vjeti i hrabri Ahilej, as
da je glavom Odisej, koji se nakon toliko godina lutanja vraa u
zagrljaj svojoj Penelopi. Gorina neuspjeha u njemu nije
poljuljala elju da ode u svijet. tovie, bio je sigurniji nego
ikada da e to uiniti i da e kad-tad uspjeti.
Moram se samo bolje pripremiti, ponavljao je i potom tonuo u
snove. Ponekad bi se sjetio dana proveenih bez oca kod djeda
ime, njegove kobile Micke i fijakera koji je s toliko spretnosti i
volje znao pripremiti za vonju. Ah kako je Micka bila lijepa ,
govorio bi u sebi, pogotovo kad je mijenjala dlaku i dobivala
posebnu boju koja je jo bolje isticala njeno miiavo tijelo, a
njenim velikim i tamnim oima davala izraz nevinosti i vjernosti.
Gotovo se topio od radosti prisjeajui se kako ga je znala glavom gurkati u lea ne bi li joj dao jo sijena. A onda, kada bi joj
priao i pogledao je u oi, ona bi malo okrenula glavu kao da
ga moli da na nju priljubi svoje lice. I on je to redovito inio.
Ali neku posebnu nostalgiju za tim danima nije osjeao. Bio je
svim svojim biem okrenut naprijed, gledao je samo u
budunost, eznuo za onim to ima doi. Osjeao je, po nekoj
unutarnjoj logici, da u to jedino ne smije srljati, ali da je taj put
neumitan kao to su to ivot i smrt.
Kad se more smirilo, a surove hridi opet poprimile oblike malih
otoia, dvojica pustolova jednako su tiho isplovili iz uvalice,
kao to su to uinili i prije tri noi. Samo sada njihov cilj nije
bila puina, nego mala pakotanska luica. Usput su se
dogovorili kako nikome nee rei to se zapravo dogodilo, nego
to da su otili loviti ribe pa ih je uhvatilo nevrijeme i sada su,
hvala Bogu, ivi i zdravi, opet doma. Tako je i bilo. Putem su u
more bacili provijant i sve ostalo to bi moglo pobuditi sumnje u
vjerodostojnost njihove pripovijesti.

Otac je sasluao Antu, na asak napravio lice kao da malo sumnja u

sve to, ali nita nije rekao, a ni pitao. Ni djed ime nije zabadao
nos u tu pustolovinu. A ovaj je nastavio ii u prvi razred
elektrotehnike kole u Zadru, uvjereniji nego ikada da e opet
na puinu. U njegovoj enji za svijetom i avanturom nita se nije
promijenilo.
Puina bi i dalje u njemu pobudivala udesan osjeaj slobode,
upravo ga zvala da sa sebe skine nevidljive okove i da zakorai u
ta beskrajna prostranstva. Novost je bila samo u tomu to je sada
na svojoj koi osjetio da puina, ako joj nisi dorastao i ako za nju
nisi spreman, moe postati opasna i surova. Kao u Sitskom kanalu.

Napokon na puini
Miro Gotovina bio je ribar u Tkonu. ivio je teko i naporno
radio, ali je bio prilino snaan i vrst. Srednje visine, naoko
mrav i koat, a zapravo vrlo ilav i izdrljiv. U ono vrijeme to
je bio svojevrsni dar Boji. Neka vrst popusta na opori i
sirotinjski ivot. Kad je doao onaj prvi rat (1941.) i Talijani
okupirali Zadar, Miro je otiao u partizane. Najvie je ratovao
po Primorju i Gorskom kotaru. Jednog proljetnog jutra tamo je i
ranjen, zarobljen i na kraju otpremljen u ustaki logor u Zagreb,
u ciglanu na rnomercu. Putem je izgubio dosta krvi, a onda i
svijest. Kad su ga takvog vidjeli, proglasili su ga mrtvim. Vi jest
je doprla i do Tkona, gdje su za pokoj njegove due zazvonila i
crkvena zvona. No neki lijenik, koji je, iz tko zna kojih razloga,
jo jednom bacio pogled na tog nesudenog mrtvaca, ustanovio je
da ovaj jo die, pa je tako Miro preivio i kasnije se vratio doma, u
Tkon, nastavljajui loviti ribu kao da se nita nije dogodilo.
Sa sinom Milanom esto je odlazio u Biograd i u Pakotane,
gdje su prodavali ribu. Bila je to teka i bijedna nadnica. Ni oni
na kopnu nisu imali novaca. Turizma nije bilo, ivjelo se od
krte zeml je i mora, bez hladnjaka i asfalta. Ljudi su bili
najsretniji kada su neto mogli trampiti.
Jednog toplog jutra Milan je na pakotanskoj ribarnici upoznao
Anu, ki ime Mijoeva, ovjeka koji je bio sve to se u ono doba
moglo biti. Za one prve, predratne Jugoslavije, bio je andar, a
kad se vratio u Pakotane, podjednako teak, ribar, neka vrst
mjesnog suca, pisar i uglednik kojem su u kuu dolazili i oni iz
Zadra. Ljudi su ga cijenili, jer je mnogima pomogao, a pomalo su
ga se i bojali, jer se, za onodobne prilike, otmjeno odijevao i nosio.
Bio je uvijek ist, uredan, poeljan i to je najvie udilo, sve je
stizao, ega se god dohvatio.
Kad je Milan ugledao Anu, bio je siguran da je upravo nju traio.
Bila je jedna od Mijoevih sedam keri, pa je moda i to
pridonijelo da je brzo otila u Tkon, pod Milanov krov. Nekoliko su
godina ivjeli u stisci i ljubavi, rodio im se sin Ante, a zatim i druga
djeca. A onda su one proklete mine ivotu dale drugi pravac.
Milan je otiao na rad u Zagreb, Ante je rastao kod dida ime
6

u Pakotanima, itao o Kolumbu i snatrio o udesnim

karavelama Santa Mar ia, Pinta i Nina .
Kad se Ante onog travanjskog popodneva sa Srekom vratio s
mora, otac Milan nije nita pitao i provjeravao. Poznavao je
svog sina i znao je da na tomu nee ostati. Uhvatio ga je strah da
bi mali mogao zaglaviti u nekoj novoj buri, ili zavriti u zatvoru, kao
i on i njegov otac. Napokon, otkako se vratio iz Zagreba, prodao
kuu u Tkonu i, nedaleko Mijoevih u Pakotanima, izgradio
prilino prostranu i pristojnu katnicu, obitelj se nekako sredila.
Milan se oenio za tetu Milku, jednu od Aninih sestara, koja mu je
rodila jo dvoje djece, pa nije htio nikakve nove nesree.
Ante, rekao je jednog dana, ini mi se da treba paso.
Zatim je dodao kako misli da ga moe pribaviti, premda mu sin
jo nije punoljetan. Ovaj je klimnuo glavom, ne pokazujui
preveliku zahvalnost, a ni sreu. Drao se kao da je to svojim
pothvatom zasluio, dapae da tako mora biti, ako ve postoji
sudbina i ako je sa sobom nosi kao popudbinu.
Krajem svibnja i on i Sreko imali su putovnice. Za Sreka to i
nije bilo toliko udnovato, jer je bio stariji, i kako se ini,
navrio je punih osamnaest godina. Njegov prijatelj, meutim,
nikada nije doznao kako je dobio taj aroban klju za svijet. A
istini za volju, nije si time mnogo ni razbijao glavu.
S dolarima koji su im ostali od prvog bijega, uputili su se za
Trst, pa od tamo u Austriju i za Mnchen. Kad su stigli u bavarsku
prijestolnicu, otili su do nekog hrvatskog sveenika, pokucali
na vrata i rekli: Mi bismo neki posao. Fratar, koji je bio
upnik u tamonjoj hrvatskoj misiji, pogledao ih je kao da vidi
Marsijance, no ipak ih je pozvao da uu. Dao im je neto pojesti
i popiti, a onda im je, ozbiljna i stroga lica, rekao kako u
Njemakoj nema posla, pogotovo ne za takva dva momka, i da
bi najbolje bilo da se vrate doma.
Kad su se ponovno nali na mnchenskom kolodvoru, imali su
neodoljiv poriv da kupe karte za Zrich. No tamo nikada nisu
stigli. U pograninom Buchsu iz vlaka su ih skinuli strogi vicarski
policajci, odveli u jednu malu i neuglednu prostoriju, ispitivali satdva i onda smjestili u neki oblinji hoteli. Drugo jutro bili su
7

ponovno u vlaku, no ovaj put za Maribor. Tu ih je doekala

jugoslavenska milicija i smjesta strpala u zatvor. Ali samo do
dolaska jedne rune i debele spodobe u uniformi, to je bazdila
na alkohol, s vremena na vrijeme se podrigivala i popravljala
hlae, poteui ih medu nogama. Kud ste bjeali, bando
jedna, ha!, procijedio je prijetei. Nikamo, hladno je
odgovorio Ante. Ili smo rodbini u vicarsku, htjeli smo je
posjetiti i usput malo raditi. To je izgovorio mirno i razgovijetno,
kao da daje zapovijed. Milicajac se na trenutak zbunio, nije znao
to bi odgovorio tom balavcu, samo je piljio u nj, a onda, kao da se
dosjetio, otegnuto rekao: Je li? Dva sata kasnije ve su bili u
autobusu za Zadar.
Taj drugi neuspjeh na Sreka je djelovao toliko deprimirajue da je
odluio kako trei put nee pokuavati. Ante je to primio na znanje,
no to ga nimalo nije pogodilo. Dobro, rekao je svatko ide
svojim putem i svatko ima svoj posao. I jo se intenzivnije poeo
pripremati za konani odlazak.
Ako je godina bila dobra, bile su dobre i breskve u dida iminom
vonjaku. Ante je esto s njim iao na Vransko jezero, gdje su bila
polja i vonjaci. Dida je osobito bio ponosan na svoje breskve, to
ih je briljivo njegovao i uivao u njihovu mirisu kada bi dozrjele.
Ponekad se i njegovu unuku inilo da cijelo jezero mirie samo na
njih. Ali tog ljeta mali vie nije imao vremena za didine breskve.
Naao je posao na starom jedrenjaku Mikiju, koji je prevozio
turiste, to su tih godina poeli dolaziti na Jadran. Radio je sve
to se od njega trailo, zaradio je i podosta novaca i doivio prvu
veliku ljubav.
Bila je to Belgijanka, kojoj, ni mnogo godina kasnije, nije zaboravio
ime. Zvala se Martine Dayse, bila je moda dvije godine starija
od njega, smede kose i podjednako lijepa, kao i vatrena. S njom je
proveo dvadeset dana, uglavnom se skrivajui od barbe i njenih
roditelja, ali u svakom sluaju dovoljno da naui kako neke
vatre u ovjeku gore toliko snanije, to ih se vie gasi.
U meuvremenu jedan mu je prijatelj uhvatio vezu s brodarskom
kompanijom Topi, iji su brodovi plovili pod liberijskom zastavom,
dok je sjedite same kompanije bilo u Monaku, u Monte Carlu.
Krajem kolovoza u Pakotane je stigao i brzojav u kojem je
8

stajalo da ga eka mjesto mornara na Jeli Topi, grdosiji od 27.000

bruttoregistarskih tona, duljoj od dvjesto metara, to je prevozila
rasute terete, preteno penicu. Jo je pisalo da u rujnu mora doi u
Bordeaux na ukrcaj.
Premda je imao putovnicu i premda je znao da e u Genovi dobiti
potrebne pomorske papire, Ante se iz Pakotana iskrao gotovo
kao tat. ak se i s ocem diskretno oprostio, bojei se valjda da
neto u posljednji trenutak ne pomrsi raun. Jer nedostajao je jo
samo asak i san e postati java.
Kada je ujutro, posljednjih dana rujna, izaao iz vlaka na bordokom
kolodvoru, Atlantik i grad bili su okovani u magli. Sipila je i sitna kia,
a zrak je mirisao na prostranstva. Polako se uputio u luku, obilazei
dokove kao da je na kakvoj kolskoj ekskurziji. Prvi put je vidio doista
velike prekooceanske brodove i sve ga je to oduevljavalo i u njemu
budilo snove od kojih su ga podilazili topli srsi. Nije mu smetalo
loe vrijeme, nije ga muila nikakva neizvjesnost. Osjeao se kao
ovjek, koji je nakon mnogo vremena provedenih u brdima, siao u
dolinu i odmah nabasao na sajam. Sve mu je izgledalo areno i
blistavo, usprkos dosadnom sivilu i tekoj magli. Nakon sat i po
pronaao je Jelu Topi. Brod je zaista bio prava grdosija, sive boje
kao i vrijeme toga dana, ali sa sjajno bijelim, jednako tako glomaznim,
komandnim mostom i kabinama.
Dobio je malu, ali istu i prilino lijepu kabinu, s okruglim prozorom,
koji bi, za vrijeme tekog i olujnog mora, ponirao tako duboko ispod
povrine, da mu se katkad inilo da nikada nee izroniti. U tim je
trenucima osjeao nelagodu, pa i strah, koji je potencirala upravo
sablasna kripa broda. Kao da je toj elinoj grdosiji pretijesno pa
krgue i kripi, srlja u dubinu i kad izgubi nadu, ona se, kao za
inat, propne i poinje izranjati, kripei i krguui jednako
sablasno i prijetee.
Bio je najmlai od dvadeset i sedam lanova posade, koji su svi bili
njegovi zemljaci. Radio je sve poslove primjerene obinom mornaru,
sluao prie o svijetu i njegovim udima, nou izlazio na palubu i
promatrao brazdu, to ju je brod ostavljao u moru. Nije se mogao
nagledati te beskonanosti, te tmine, to gotovo namjerno skriva
prostranstva, premda zna da e ih uskoro ipak morati otkriti.
9

Nasluati tog huka, to ga stvaraju um mora i brektanje motora, i

odvojiti oi od tog zvjezdanog neba koje je tako daleko i tajanstveno,
i na kojemu je njegova majka koja ga moda upravo sada gleda i
uva. Kad bi ga umorila ta ljepota, vraao se u kabinu, gdje ga je
ekao Kipling ije je pripovijesti gotovo znao napamet i koje su u
njemu rasplamsavale ar za pustolovinom, akcijom, au,
hrabrou i stegom.
Puina je u njemu do kraja oivjela pustolova i sanjara, ali ga, ini se,
nije posve zavela.

10

Amerika!
Samo zaljubljeni u more znaju to je kopno. Zato mu se mornari
raduju kao enama. Kad nakon mnogih jednolinih i od dosade
zamornih dana ugledaju tu tamnu siluetu, vesele joj se kao da su
ponovno vraeni u ivot.
Kad se Jela Topi pribliio Houstonu, za Antu je kopno istodobno
znailo i Ameriku. Zemlju, za koju je vjerovao da ju pomalo i
poznaje, jer ju je toliko sanjao i jer je ona za nj bila isto to i za
pticu zrane visine. Iako su se na horizontu jedva razaznavali
obrisi kontinenta, to mu nije mutilo radost. Bio je na cilju!
Jela Topi je polako uplovio u luku. Do grada je bilo oko
dvadesetak milja. Uzdu tog puta smjestilo se bezbroj barova i
lokala , u prvom redu namijenjenih mornarima. Sve je bilo areno,
a isti takvi bili su i mukarci i ene. Meksiko nije bio daleko i to
se osjealo na svakom koraku.
Ante je odluio da najprije sam ode u grad. Volio je tu vrstu
samoe. Kad god se radilo o neem novom i nepoznatom,
najmirniji je bio ako se s tim mogao suoiti posve sam. Ta vuja
navada bila mu je uroena. Osjeao je da samo na taj nain
moe upoznati stvari i o njima donijeti pravi sud.
Sa sobom je uzeo novac i no. Kao i svi mornari imao je
skakavac koji je s nutarnje strane hlaa, zataknuo za pojas.
Novac je stavio u lijevi dep od koulje, ali ne sav. Ostatak je
zamotao u arapu, koju je u tu svrhu posebno saio, svezavi je
tik ispod koljena. Ako ga napadnu i ukradu mu novac iz depa,
mislio je, ostat e mu barem onaj oko koljena. Tako je i kasnije
radio i nikada nije ostao bez novaca, osim kada bi ga sam
potroio, a to nije bilo rijetko.
U grad se odvezao taksijem. Koliko god su ga privlaili
mornarski barovi i koliko god mu se inilo da u zraku osjea miris
putenosti i avanture, vrsto je odluio da najprije razgleda
Houston. Bio je to ipak najvei grad kojem je iao u susret. Dotad
je od veih gradova upoznao jedino Zagreb, gdje je krae
vrijeme ivio s ocem i iao u Harambaievu kolu, te Mnchen.
11

Taksi ga je doveo do sredita, a kada je izaao iz auta gotovo mu

se zavrtjelo u glavi od nebodera. Nikada nije vidio toliko visokih
zgrada i toliko betona. U prvi mah fasciniralo ga je to udo
modernog graditeljstva! Boe, kako je svijet velik, govorio je,
idui sve dublje u drijelo grada. Cijeli je dan obilazio ulice i
trgove, lako se orijentirajui uz pomo karte. Disao je punim
pluima, gotovo fiziki utei slobodu. Ali bila je to istodobno i
neka udna mjeavina osjeaja. to je dulje hodao tim teksakim gradom, bivao je i pomalo razoaran. Nekako mu je
previe bilo betona i nebodera, a opet ga je sve to
oduevljavalo. Cinilo mu se da se naao u nekoj golemoj
betonskoj kutiji i da ga to sputava. A opet je na kraju bio sretan.
Houston je bio i velianstven i istodobno turoban. Je li to Amerika
o kojoj je sanjao?
Jela Topi je bio vrlo moderan i, u svojoj kategoriji, vrlo lijep brod.
Ali je imao peh. Doivio je malu havariju, koja nije bila bogzna
kako ozbiljna, ali je brod ipak morao na remont. To je bilo
otprilike godinu dana otkako se Ante na nj ukrcao. Remont je bio
na doku u La Speziji, u Italiji. Mornari su imali dovoljno vremena
da potroe novac i energiju, pa je i on uglavnom sam lutao
gradom. Jednom zgodom upoznao je u nekom restoranu
ljubaznog i neto starijeg gospodina. Ovaj mu je pripovijedao o
svemu i svaemu i to na takav nain da je rado s njime provodio
vrijeme. Pripovijedao mu je i o Legiji stranaca, o njenom
glasovitom zapovjedniku Louis-Philippeu, o najslavnijoj bici Legije
u dalekom Meksiku kod mjesta Camerone 1863., kada su svi
legionari, zajedno sa svojim zapovjednikom, kapetanom
Danjouom, u srazu s nadmonim Meksikancima, junaki izginuli,
ali uspjeno izvrili zadatak - osigurali sigurnu odstupnicu glavnini
snaga. I kako je preivio samo jedan legionar, kojeg su
neprijatelji, u znak divljenja i tovanja, pomilovali i darovali mu
ruku mrtvog kapetana Danjoua, koja je otad simbol Legije.
Sve je to sluao, upijao, a ljubazan gospodin o svemu je
pripovijedao kao o bajci i avanturi, potiui u mladom ovjeku
ljubav prema asti i dunosti. ivot na brodu u usporedbi sa
ivotom tih pustolovnih vojnika, izgledao mu je kao dosadna
proza. Plovio je ve godinu dana, stalno na relaciji Europa Amerika, upoznao mnoge luke, ali mu se nekako inilo da
svijeta ipak nije vidio. Doma ga takoder ni ta ni je vuklo, a na
12

brodu mu je postajalo tijesno. Ako ve plovim, onda elim

ploviti na brodu na kojem u ja biti kapetan, govorio je u
trenucima u kojima bi sam sebi otvarao duu. Istodobno je
znao koliko je to nerealno, da nema ansu da to postane, osim
da se vrati doma, nastavi kolovanje na kakvoj pomorskoj koli i
zauvijek izgubi dragocjeno vrijeme.
elim u Legiju, recite mi kako mogu tamo stii, zapitao je
jednog dana ljubaznog gospodina. Ovaj, kao da je to i oekivao,
pokazao je prstom prema Marseilleu, rekavi: Dovoljno je da
stigne na tamonji kolodvor, tamo ti sve pie.
Ante se vratio na brod i rekao kako mora hitno kui, jer ima
nekih problema s obitelji. Barba je iz sefa izvadio putovnicu i oko
dvije tisue dolara utedevine, pruio mu ih i zaelio mu sretan
put.
U Genovi je ubrzo pronaao ljude koji su bili spremni ilegalno
ga prebaciti preko francuske granice, jer je jo uvijek bio
maloljetan i imao putovnicu s kojom, kako je mislio, ne bi
daleko stigao. Za tu je uslugu platio oko tristo dolara, a granicu
je preao iznad dugakog tunela, na putu CourmayeurChamonix, verui se po kozjim stazama na strmim obroncima
Mount Blanca. Bila je no, zapravo pred zoru, kad su ve dobro
zali na francusku stranu. U daljini su se vidjela svjetla Menthona.
U grupi je bilo est-sedam ljudi, no nitko ni sa kime nije
razgovarao, ili govorio kamo ide i zato.
Ante je, kao i obino, novac drao zavezan oko lijevog koljena,
dok je oko desnog imao putovnicu i brodske papire. Na leima je
imao mali ruksak u kojem je nosio istu koulju, nove cipele i
ostale sitnice.
Kad su stigli do nekog planinskog zdenca, tu se osvjeio, obukao
na se istu koulju, obuo nove cipele i lagano se spustio u
Menthon. Ravno na eljezniku stanicu. Tu je kupio kartu za
Marseille. Susret s nepoznatim gradom i sudbinom, za koju je
vjerovao da mu je zapisana, a koju jo ne zna, uzbuivala ga je
do ushita. Iao je otkriti jo jedan svijet.

13

U staroj marseilleskoj tvravi

eljeznika stanica u Marseilleu nalazi se na uzvisini i do nje se
moe samo dugim stepenicama. Isto se tako, samo u obrnutom
smjeru, odlazi i u grad. Kada je Ante iz Menthona stigao u
Marseille, ve je bilo kasno popodne. Bio je umoran, ali ne
toliko da odmah na samoj stanici ne bi zapazio vrlo privlane i
vrlo lijepo uokvirene plakate, to su pozivali u Legiju stranaca. No
pogledao ih je samo ovla, u prolazu. Spustio se niz stepenice i
zakoraio u ulicu, naikanu malim hotelima i pansionima. Uao
je u prvi, koji mu se uinio prikladnim (a to je znailo i jeftinim),
iznajmio istu takvu sobicu, u kojoj je ostao tek toliko, koliko je bilo
potrebno da se osvjei. A onda je krenuo u otkrivanje grada,
ravno prema operi, koja je bila negdje u centru. Nije predugo
lutao, premda ga je no privlaila, nego je sam sebi rekao: Sad
natrag i u krevet, sutra rano ustaje i ide na posao. A zbog toga
si tu!
Potragu za Legijom vrlo je ozbiljno shvatio i zato je htio biti
odmoran, ist, uredan, rijeju: spreman. Ne samo zato to mu
se inilo da jedan budui profesionalni vojnik najelitnijih francuskih
postrojbi mora biti takav, nego i stoga to je nekako slutio da se
okree velika i znaajna stranica u njegovu ivotu. Sve to je
proao i proivio, inilo mu se beznaajnim u odnosu na ono emu
sada ide ususret. Dodue, o tomu nije imao jasnu predodbu, ali je
nekako bio siguran da je tomu tako.
Zbog toga se nije javio ni maloj Francuskinji, koju je upoznao u
vlaku za Marseille, i koja mu je ostavila broj telefona, rekavi: Ako
ostane malo dulje u mom gradu, svakako mi se javi. Iako su za
Antu tada sve djevojke bile na svoj nain privlane, ova mu se
posebno dopala, jer mu se, zbog smede kovrave kose i velikih
oiju, inila lijepa kao andeo. Ipak, posao je bio vaniji.
Cijeli je kolodvor bio u plakatima koji su pozivali u Legiju. Bili su
vrhunski dizajnirani, marketinki savreni, uokvireni, ne preveliki, ali
zato svuda uokolo. Na svim je jezicima pisalo o emu se radi, tu je
bila i adresa Legije, broj telefona, a za one komotnije i obavijest
da se mogu javiti u prvu andarmeriju, koja e se onda za njih pobrinuti. S tih plakata doljake i znatieljnike gledala su snana i
14

suncem opaljena lica legionara, s glasovitom bijelom

legionarskom kapom na glavi i pogledom uperenim u daljinu i,
kako se Anti inilo, pustolovinu. A ispod tog dominantnog lika bile
su poredane brojne sliice, to su prikazivale legionare diljem
svijeta, u najrazliitijim akcijama i situacijama.
Odluio je da sam potrai regrutacijski centar Legije. On se nalazio u
starom dijelu Marseillea i u jednako tako staroj utvrdi Fort St. Nicolas.
Kad je sjeo u taksi i rekao kamo eli, ofer, a bio je to neki
nasmijani Arapin, pogledao ga je s udenjem i istodobno sa
samilou. Ponovio je adresu, ali nekako vie za sebe, kao da eli
biti siguran je li dobro razumio. Na kraju je Anti poelio sreu.
Na ulazu u vojarnu bila su teka i golema drvena vrata, kakva je
mornar s Jele Topi vidio samo u filmovima. Pozvonio je na ovee
zvono na zidu, priekao par trenutaka, a onda su se velika vrata
neujno otvorila. Na njima se pojavio mladi u uniformi, ozbiljna i
suha lica, legionarski oian, zategnut i poravnat, kao da je na
smotri, i sa zelenom beretkom na glavi. Pitao ga je kratko to
hoe, a kada je doljak nekako objasnio ono, to je ovome oito
bilo jasno im ga je spazio, uzeo mu je putovnicu, uveo ga u
predvorje dvorita i naredio mu da eka.
Dok je stajao kraj straarnice, oslonjen o zid, primijetio je nekakve
neobine spodobe kako se kreu dvoritem. Cinilo mu se da
metu, ili tako neto, no na svaki nain djelovale su kao da su iz
drugog svijeta. Na glavama su imale goleme, zapravo prevelike,
crne beretke, a nosile su i isto takve nezgrapne hlae i vojnike
bluze. Vie su nalikovale na cirkusante, negoli na vojnike.
Njihova ozbiljnost i njihovi pokreti, kao u usporenom filmu, prizoru su davali nadrealistiki tih. Taj su dojam osobito pojaala
dvojica vojnih policajaca, to su se pojavili nakon desetak
minuta, u savrenim i vojniki besprijekorno zategnutim
uniformama.
Vojni su policajci Antu otpratili do oblinjeg ureda, gdje ga je primio
doasnik Legije, mladi mukarac tvrda i odluna izgleda, koji je bio
podjednako krt u gestama kao i u govoru. Pravi profesionalac,
pomislio je Ante. ak mu je i taj jedva primjetan osmjeh, nekako
zategnut.
15

No nije mu znao najrazgovjetnije objasniti zato je ovamo

doao, pa ga je ovaj ostavio da eka slijedea dva sata, dok se
nije pojavio neki etrdesetogodinjak, prosjede kose i mrka lica,
ali jo uvijek sjajnog i portskog izgleda, koji je Antu na
hrvatskom pitao: Tko te poslao? Zato si doao? Koliko godina
ima? Ima li kakvih problema? Trai li te netko?
Ante je na svako pitanje mirno odgovorio, a kad je dolo ono o
godinama, samo je rekao: Pa imate moj paso.
etrdesetogodinjak, koji je po govoru mogao biti iz Bosne, sve je
biljeio u jedan formular, a onda je odloio olovku i rekao: Ti
sada ostaje ovdje, izlaz je zabranjen, uzet emo ti sve osobne
stvari, civilno odijelo, ostaje ti jedino novac, ali moramo znati
koliko ga ima. Ako sve bude dobro, za nekoliko dana ide u
regrutni centar. Pustolov je klimnuo glavom, prikrivajui radost
to e uskoro postati legionar.
Ali, stvari nisu bile tako jednostavne. Dodue, dobio je i on onu
smijenu uniformu i nezgrapnu crnu beretku, i to odmah u uredu.
Tu se i presvukao, tu su mu uzeli i civilnu odjeu. Kada se
presvlaio, Bosanac je primijetio da oko koljena ima zavezane
arape, pa se nasmijeio, primijetivi: Ui te ivot, ui! I dodao:
Prilino si snaan, bavi li se portom? Ne, odgovorio je
Ante, to je od ribolova i tekih nadnica. I odmah nadovezao:
Htio bih u ronioce. Polako, polako, ima vremena, odvrati
Bosanac.
Jo mu je kazao da ianje za sada nije obvezatno, da ima
vremena da se predomisli i da moe otii kui sve dok ne ode u
pravi regrutni centar. A mi emo za to vrijeme provjeriti ima
li problema sa zakonom. Zatim je briljivo popisao sve Antine
stvari - no, zlatni lani s kriem, sat, cipele, arape... svaki
papiri, svaku sitnicu. Ovaj je potpisao da je sve ba tako i rekao
kako nema nikakva dodatnih pitanja.
No je proveo u spavaonici na prvom katu, u koju je moglo stati
dvadesetak ljudi. Kreveti su bili jedan iznad drugoga, dobio je
dvije vrlo grube deke tamnozelene boje i dugaak i okrugli jastuk,
ispod kojeg je bila bijela i tvrda platnena vrea, to je sluila
umjesto plahte. U toj se vrei spavalo, dakako, bez pidame,
samo u gaicama i gol do pojasa. Tu no u sobi je bilo desetak
16

momaka, dva crnca, nekolicina Arapa, a ostalo su bili bijelci.

Gotovo i nisu meusobno razgovarali, drali su se nekako
postrani jedan od drugoga. Poput razliitih vrsti ivotinja koje su
dole na isti izvor napiti se vode.
Ujutro ih je sve doekala kia i prohladno vrijeme (bio je ve
kraj listopada). Poslije doruka Ante je zavrio u kuhinji gdje je do
podneva gulio krumpire, jedva ekajui da napokon pone pravi
posao . Ni na to drugo nije mislio. Ni na svoje u Pakotanima,
koji nisu pojma imali gdje je i kamo se otputio. Nije im nita
rekao, jer je mislio da se to, to se s njime deava, vie nikoga
ne tie. Sam je odgovoran za svoj ivot, pa ne bi bilo u redu da
s njime optereuje druge. To vie to je doma bio sasvim drugi
svijet od ovoga u koji je sada zakoraio.
Iako je cijeli dan neto radio, prao prozore, zahode, meo dvorite,
dozlaboga se dosaivao. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije
dolazio, nita mu nisu govorili. Jedino je primijetio da ih stalno
promatraju vojni policajci, kao da ih snimaju. Najgore od svega
je bilo to to su neki momci u crnim beretkama odlazili, a drugi
dolazili, ali nitko nije znao kamo idu i zato. Sve je to trajalo
gotovo mjesec dana. Pomalo je ve gubio nadu, nije vidio nikakvu
svrhu u tom, kako se njemu inilo, besmislenom gubljenju vremena. A postajalo je i sve hladnije.
A onda, jednog jutra, poslije postrojavanja, dolazi Bosanac u
drutvu vieg doasnika, zapovjednika vojne policije (Biroa
sigurnosti), koja je bila u sastavu Prvog puka Legije stranaca,
sa sjeditem u Aubagneu, gradu izmeu Marseillea i Toulona.
Oni, koji su proli ovaj prvi test dosade i neizvjesnosti, prozvani
su i nareeno im je da stanu udesno. Tada im je postavljeno
pitanje: Jesi li promijenio miljenje? Ako je odgovor bio
negativan, a u pravilu je bio, uslijedio je dodatak: Onda ide
dalje. Svi koji su ili dalje, a meu njima je bio i Ante, ukrcali su
se u kamion. Nakon sat i po vonje otvorila se cerada i oni su
mogli vidjeti da su stigli na mjesto gdje je sve bilo drukije
negoli u Fort St. Nicolasu.

17

Stopedesetjednatisuaetristoosam, na vau zapovijed!

U vojarni u Aubagneu vladala je velika uurbanost. Dvorite i poligoni
bili su prepuni legionara u sveanim odorama, s bijelim kapama na
glavi, crvenim epoletama, to su poput gustih pramenova kose padale
na ramena, te plavim platnenim opasaima. Svi su bili zategnuti i
oiani na par milimetara. Jedino su na vrhu glave mogli imati malice
duu kosu. Lica su im bila obrijana poput stakla, bili su isti i uredni.
Bradu su nosili samo inenjerci i to je bila ne samo tradicija, nego i
obveza.
U krugu i na poligonima bilo je i mnogo radnih i borbenih uniformi, a
zrakom su se prolamale kratke i odrijeite zapovjedi. Sve je nekako
djelovalo kao u kakvu akcionu filmu, iju reiju neupueni doljak nije
mogao razumjeti.
Novopridoli su postrojavani udarcima laktom u rebra, a oni koji su
imali problema s orijentacijom, i nogom u stranjicu. Ponavljao se i dio
dosadnih formalnosti, od zapisnika, do skidanja i uskakanja u uniformu
identinu onoj u Fort St. Nicolasu. Zatim su na red doli lijeniki
pregledi, testovi inteligencije, obrazovanja, provjera fizike
kondicije, psiho-testovi. Sve je to trajalo danima, a najgori su
bili psiho-testovi. Ili su do kraja u ovjeka.
Jesi li se kada dirao s djeacima ili kasnije s momcima?,
pitao bi psiholog. Ti si Ante imao sestru, je li? Reci mi kako si se
prema njoj ponaao... A kasnije? Onda bi na red dolazile
fotografije. Neka, na kojoj izbezumljeni mukarac i ena tuku
dijete, to bespomono urlie. Kako ti se to svia? Sto misli
o tomu? Grozno, odgovarao bi Ante. A onda bi pod nos
dobio fotografiju sa zadavljenim psom to je visio o ici. A
ovo? To mi je odvratno, nikada to ne bih uinio ivotinji,
odvratio je urno, samo da ne mora gledati dulje u fotografiju.
Ti psiho-testovi dosta su dugo trajali. Ponekad su psiholozi traili
da se dugo gleda u fotografiju i za to vrijeme biljeili reakcije. Jednom
je Ante morao prilino vremena promatrati fotografiju nekog
masakriranog ovjeka, to ga je rulja, negdje u Aziji, linovala.
Prizor mu je bio odvratan i on je, vie iz protesta, negoli da
opie to osjea, rekao: To nije fer, kad toliko njih idu na
18

jednoga, jer nema ravnotee!

Kad je i to prolo, pojavili su se ljudi iz Biroa sigurnosti i gotovo
tjedan dana unakrsno ispitivali o svemu to se ticalo dotadanjeg
ivota. Jesi li krao? Jesi li se tukao? Kako si se pri tom osjeao?
Jesi li pripadao kakvoj ulinoj bandi, nekim kriminalnim skupinama,
sudjelovao u reketu? to si osjeao kada ti je majka umrla? to si
radio na brodu? Jesi li kome rekao da ide u Legiju? Ne,
nikome nisam rekao, odgovorio je na posljednje pitanje. Sigurno?
Da, ponovio je. Dobro, a jesi li probao drogu, jesi li pio
alkohol? Ante je i na to odgovorio nijeno, dodavi kako se
nekoliko puta opio, ali da mu je alkohol inae odvratan i da ga ne
pije.
Sve to je tih dana i mjeseci inio i govorio, sve se to briljivo
biljeilo i unosilo u njegov dosje, koji ga je pratio poput sjene. Cijeli
njegov dotadanji i aktualni ivot utiskivao se u fascikl, bivao je
analiziran, klasificiran i ocjenjivan. Jo je samo trebao dobiti
novi identitet i potpisati ugovor!
Taj je dan doao poetkom 1973. godine. Nakon mjeseci
provedenih u Fort St. Nicolasu i u administrativnorn centru Prvog
puka Legije stranaca u Aubagneu, poloio je ispit i potpisao ugovor
da pristupa Legiji. Dobio je novo ime i prezime i od sada se zvao
Andrija Grabovac, roden 10. prosinca 1953, u Grabovcu u
Jugoslaviji. Time je postao dvije godine stariji i umjesto
horoskopske vage (stvarno se rodio 12. listopada 1955.) postao
je strijelac.
No, ono najvanije u ugovoru, ipak nije bilo to, ve broj koji je
dobio: 151408. Zapravo, on je od tog trenutka jedino i bio taj
broj. Kada bi se predstavljao ili salutirao samo je smio rei:
Stopedesetjednatisuaetristoosam, na vau zapovjed! To je morao
izrei brzo i odrjeito kao da puca iz automatske puke, jer jedino
se tako obian legionar smio predstavljati. Pritom retpostavljenog
nije smio gledati u oi, jer se to smatralo drskou. Morao je stati
mirno na udaljenosti od otprilike tri metra, izgovoriti svoj
identifikacijski broj i gledati doasnika, ili asnika, malo povie
obrva. Jer nedoputeno je bilo i gledati u zemlju.

19

Od 120 kandidata u specijalni centar za temeljnu obuku otilo je

samo njih 37! Prije nego li su napustili Aubagne, jo su jednom
temeljito pregledani, no ovog puta u dosje je ula svaka
brazgotina na njihovu tijelu, svaki znaajni made, ili neto
slino, po emu bi kasnije mogli biti identificirani. I tek sada su
postali regruti i smjeli sa sebe skinuti onu nadrealistiku uniformu i
nezgrapnu crnu beretku. Dobili su zelene beretke, kape koje
legionari nose u borbi ili na radu, ali bez ikakvih oznaka, jer jo
nisu bili posve pravi legionari. Jo nisu poloili prisegu.
Bonifacio je gradi na junoj obali Korzike. Po njemu je nazvan i
prolaz izmeu tog francuskog otoka i Sardinije, a u njemu je i
centar Legije za temeljnu obuku. Tek kad se tu doe, postaje se
regrut, dobiva se kompletna oprema: od svih vrsta odore do
poluautomatske puke, bodea i ostalog. Obuka traje etiri
mjeseca i ubitano je naporna. Mnogi je ne zavre, ali su zato
regruti pod stalnom paskom.
Svakih etiri sata mijenja se instruktor. Od regruta se trai
automatizam u vjetinama, da zavezanih oiju, ili u mrklome
mraku, brzo rastavi i sastavi najkompliciranije oruje, da sauva
prisebnost i kontrolu pod kiom pravih metaka. Pri tom nema ni
milosti, a ni njenosti. Udarci lete na sve strane, disciplina i red
moraju biti savreni, ak toliko da se s viskom pregledava je li
oprema u ormaru dovoljno uredno sloena.
U Bonifaciju je instruktor bio i jedan Nijemac. ovjek opasna i
strana pogleda. Oi su mu bile plave i hladne kao led, nikada
nije pokazivao emocije, nikada pokazao samilost, ali je zato
uvijek bio besprijekoran, uredan i ist. Regruti su drhtali pred
njime, a kad bi nekoga pogledao, imali su osjeaj da kroz njih
struji neka opasna hladnoa.
A opet, s druge strane, govorili su da je to pravi vojnik, pravo
ogledalo Legion etrangere, uzor kojemu valja teiti, pravi
profesionalac. Iako je bio visok samo 175 centimetara i ve imao
gotovo pedeset godina, ostavljao je dojam da je u najboljoj
fizikoj formi. Moda i zato to uope nije imao vrat, glava mu je
naprosto urasla u snana leda, pa je djelovao kao paket
zategnutih miia. Uz to je imao male ali mesnate ake s kratkim
i nadasve spretnim prstima. Bio je fenomenalan u baratanju
20

svim moguim orujem, savrena refleksa i uvijek spreman

zadati podmukli i neoekivani udarac.
Regruti su u njegovoj blizini stalno bili napeti kao lukovi, jer tko
nije bio takav, smjesta bi se, od iznenadnog udarca u trbuh, naao
na podu. Njegova je filozofija bila da od tih momaka, meu
kojima je bilo svakojakih karaktera, probisvijeta i ugursuza,
stvori vukove samotnjake koji e moi preivjeti pod svim
okolnostima, ali koji e, kada su u oporu, znati potivati i pravila
kolektivnog ivota.
Taj je opasni Nijemac s momcima izvodio vjebe s bojevom
municijom. Pucao je po njima da se sve prailo, tik iznad njihovih
glava. Neki to nisu mogli podnijeti, pa bi se uurili u rovu, ili u
panici pokuavali golim rukama iskopati jo dublju rupu kako bi
se u nju uvukli. A Nijemac je samo praio i praio iz svih moguih
cijevi.
Ante je takoer bio u rovu i pod kiom metaka, ali ga nije bilo
strah. Za njega je to bila samo vjeba, dapae igra. Bio je
siguran da instruktor nee nikoga pogoditi, da pazi na to, ma kako
inae pucnjava bila neugodna. Zato se i nije osobito zaklanjao,
nego je prilino napadno virio iz rova i sve to promatrao kao da
je u kinu.
Kada je Nijemac primijetio to njegovo neobino ponaanje,
obustavio je paljbu i zagrmio: Ti tamo, smjesta dolazi ovamo!,
pokazavi rukom na Antu. Ovaj je iskoio i krenuo prema njemu,
a kad se pribliio na tridesetak metara, Nijemac je izvadio pitolj
i poeo pucati kao da ga eli pogoditi.
U jednom trenutku Ante je osjetio da je metak proletio tako
blizu njegove desne noge da je njome makinalno trznuo, kao da
eli izbjei zrno. Nijemac je to primijetio i poeo gadati jo blie,
no ovaj nije stao. Iao je uspravno kao da se nita dramatino ne
dogaa. Kada je doao na tri metra od instruktora, stao je,
izgovorio svoj identifiikacijski broj i dodao -na vau zapovijed.
Pritom je gledao Nijemca ravno u elo, iznad obrva. No ovaj mu
se brzo pribliio, unio u lice, prisilivi ga da ga pogleda u oi. U
tom trenutku Ante je imao osjeaj da kroz njegovo bie struji neka
ledena i opasna studen. To je trajalo nekoliko asaka, a onda
21

je
Nijemac
uinio
korak
natrag,
naredio
da
se
stopedesetjednojtisuietristoosam dade snajper i zapovjedio mu
da smjesta gada u mete koje su bile otprilike dvije stotine
metara daleko. Te su mete simulirale leee vojnike, kojima su
se vidjele samo glave i grudi.
Ante je podigao snajper, u kojemu je bilo pet metaka, nekoliko
puta duboko udahnuo i izdahnuo, na kraju napola zadrao dah i
brzo ispucao cijeli okvir. I pogodio u sve mete! Zatim je snajper
spustio uz nogu i resko, ali razgovijetno izgovorio:
Stopedesetjednatisuaetristoosam izvrio zapovijed! jo je
potrajalo nekoliko trenutaka dok Nijemcu nisu dojavili rezultat
gaanja, a onda je uzviknuo: Ha Boljevik! (jer tako ga je zvao
zbog toga to je bio iz ondanje Jugoslavije) i zatim
zapovjedio: Vrati se natrag!
Kasnije je u njegov dosje unio: Otkucaji srca jednaki kao i prije
vjebe, sabranost do kraja.

22

Pomorski diverzant
Na redu je bio dugi {legionarski) mar. Momci su ustali u etiri sata
ujutro i iz Bonifaci ja, u punoj ratnoj opremi, krenuli za Corte,
povijesni gradi u unutranjosti otoka. Put je bio dug 170
kilometara, mariralo se vojnikim korakom, a na leima nosio
ruksak teak oko 25 kilograma. Za tri dana, prolazei iskljuivo
kroz nenaseljene predjele, navopeeni legionari stigli su na
odredite.
Gradi je imao nekoliko tisua stanovnika, a bio je smjeten u
kotlini, koju su okruivala ne previsoka, ali zato prilino
nepristupana brda i vrleti. Ljeti je palila vruina, a zimi grizla
studen. Jo je gore bilo na rubu grada, okrenutog prema
kamenolomima u brdima, gdje se nalazio disciplinski sektor. Bio je
to zatvor Legije stranaca.
Leao je na povrini velikoj, otprilike, kao tri nogometna igralita,
bio opasan zidom i bodljikavom icom. Izvana su se mogle
vidjeti straarnice-osmatranice, sline onima iz ratnih filmova,
sa specijalno obuenim vojnim policajcima. Osim osmatranica tu
su bile jo i drvene barake u kojima su kanjenici uglavnom samo
spavali, te samice. Zidovi tih potonjih bili su od grubog betona, a
sama prostorija veliine metar i pol na metar i pol. Ba toliko da se
kanjenik ne moe ispruiti ni na koji nain,
osim ako stoji. Prozora nije bilo, a za hranu se dva puta na dan
dobivao komad kruha i voda.
U Legiji je, dakako, bilo svakojakih ljudi, pa i onih s
kriminalnom energijom, kadto i psihopata, ali i podosta normalnih
koji su uinili kakav teak disciplinski prekraj i zavrili u zatvoru
u Corteu. Jedan od najteih prekraja bio je bijeg iz Legije. A toga
je bilo, jer mnogi ne bi mogli izdrati eljeznu disciplinu, surovost i
napore legionarskog ivota.
Kad bi takav dospio u disciplinski sektor, kao da je doao u sam
pakao. Tu nisu postojala nikakva prava, tu nisu postojale rijei,
samo udarci, teki rad i kazne. Tu nisi bio ak ni broj.

23

Zatvorenici su bili podvrgnuti iscrpljujuem prisilnom radu u

kamenolomima, u kojima se sve radilo runo, bez strojeva i mina.
A goleme kamene stijene ipak su se drobile, usitnjavale u
tucanik i odvozile na trite na kojemu kupci nisu pojma imali
koliko je svaki grumen, ili kvadar, bio zaliven znojem i krvlju.
Neki ameriki sveuilini profesor, koji je bio oduevljen Legijom
stranaca, i o njoj napisao debelu knjiurinu, objavio je u svome
djelu i jednu ilustraciju, to prikazuje kanjavanje dezertera. To
je dodue bio plakat, u kojem je Liga naroda, negdje izmeu
dva svjetska rata, pozivala na borbu protiv Legije, njenog
militarizma i drakonskog kanjavanja.
Na tom plakatu u prvom je planu prikazan legionar, koji stoji s
pukom u ruci i pogledom uprtim u kanjenika, to lei u praini,
na trbuhu, i kojem su, poput divlje zvijeri, u jednoj toci svezane
ruke i noge. Promatra ga s prezirom i bez ikakve suuti, pa se
ovjeku ini da bi ga svaki as mogao udariti nogom ili
kundakom. A u pozadini druga dvojica, to korbaem tuku nekog
jadnika, koji, za razliku od prvog, lei na leima i to na stolu
visokom oko pola metra, kako bi udarci to bolje sjeli.
Kad su momci iz Bonifacija domarirali do zatvora u Corteu,
nisu ulazili unutra. Instruktori su im ga pokazali samo izvana,
kratko rekavi. To je to. Tek kasnije neki od njih su saznali da
su najtvrdokorniji, oni nepopravljivi, u tom zatvoru zimi
polijevani hladnom vodom, a ljeti, za najgorih ega, dobivali je
samo na zapovijed. I da mnogi nisu preivjeli: nekima je umrla
dua, drugima tijelo, a treima i jedno i drugo. Ali malo ih je tko
alio. Openito je vladalo miljenje da u konanici svatko dobije
ono to zasluuje, a samo rijetki doista imaju peh.
Zatvor u Corteu nije bio krajnji cilj dugog mara. Momci su se
okrenuli i odmarirali na suprotnu stranu grada, u tamonju
vojarnu. Tu su ostali oko tjedan dana, a onda su po njih doli
kamioni i odvezli ih. Ante je, s jo etvoricom (Belgijancem,
Portugalcem, panjolcem i Poljakom), otpremljen u najelitniji puk
Legije stranaca, u 2. R.E.P }. Bio je to padobransko-diverzantski
puk, udarna igla Snaga za brzo djelovanje, iji su pripadnici mnogo
kasnije sudjelovali i u Pustinjskoj oluji, ali i u operacijama u Bosni i
na Kosovu.
24

Sama Legija stranaca bila je tipina kopnena vojska, koja je u

svom sastavu imala sve rodove, a bila je podijeljena na
regimente ili pukove. Brojila je, prema prilikama, izmedu sedam
i osam tisua vojnika, i najee je prva bacana u vatru. U
elitnom 2. R.E.P.-u Ante je bio najmlai legionar. Nije navrio ni
punih osamnaest godina.
Baza padobransko-diverzantskog puka nalazila se na zapadnoj
obali Korzike, u pravom mediteranskom gradiu od nekih etiri
tisue stanovnika - u Calviju. Calvi je bio i turistika meka, jer je
smjeten u prekrasnoj uvali s pjeanim plaama, na ijem
desnom rubu dominira tvrava za koju domoroci dre da je u
njoj, a ne u Genovi, roen Kolumbo. Danas je u toj tvravi, to
lei na stijenama, koje se izdiu iz mora u visinu od nekih
pedesetak metara, asniki klub te prostorije za odmor. Sama
baza je odmah iza prvih kua, kojih tristotinjak metara od mora.
iroka je oko dva, a duboka oko tri i pol kilometra, s poligonom
za skokove iz aviona. Aerodrom takoer nije daleko, tri do
etiri kilometra od baze, u kojoj je obino bilo izmeu tisuu do
tisuu dvjesto ljudi.
Ako je Ante vjerovao da je zavrio s obukom i da napokon
poinje pustolovina, grdno se prevario. Ovdje ga je ekala jo
luda i jo tea obuka, jo brutalnija disciplina, pa mu se katkad
inilo da onaj opasni Nijemac iz Bonifacija nije bio ni tako
straan.
Pripreme za prve padobranske skokove bile su teke i bez
milosti. Momci su skakali s tri i pol metra visine, potom nastavili
trati po tekom pijesku, a onda skok u jamu duboku dva i pol
metra, na ijem je dnu bio opet pijesak, koji je onemoguavao
normalan odraz, pa van iz te jame preko potpuno glatkog
betonskog zida. Tko nije uspio iz prvog pokuaja, uz pomo
zaleta i tempa, muio se s pijeskom, a neki ni nakon mnogih
pokuaja nisu uspjeli izai, Nitko im nije smio pomoi, ostali
bi u tim jamama dok sami nisu nekako izali. Bio je to dobar
dan u 2. R.E.P.-u !
Nakon padobranske obuke i sedam uspjenih skokova, dakle
nakon nekih mjesec dana, Ante je postao punopravni pripadnik
2. K.E.P.-a. Dobio je diplomu, uniformu saivenu po mjeri i
25

znaku pukovnije. Zatim je rasporeen u 3. satniju, a u toj

satniji u 2. pomorskodiverzantski vod. I opet je poela nova
obuka! Ba u trenutku kada je pomislio da je napokon sve
gotovo. Dodue, time to e postati ronilac-diverzant, ispunila mu se
elja iz Fort St. Nicolasa, ali se s druge strane osjeao kao
ovjek koji je u vlasti nekog nepoznatog mehanizma. Poela ga je
pritiskati spoznaja da ne zna i nee nikada saznati to je njegov
slijedei korak, kamo e i to e initi, dok drugi, koji o njemu brinu, to
unaprijed znaju. Nije ga to inilo odve turobnim, vie mu je smetalo.
Kao da ima rupu u cipeli kroz koju ulazi voda, a ne moe ju otkriti.
Mjesec dana je ronio (i do dubine od 70 m), trao kilometre i
kilometre u moru do koljena, uio se borbi pod vodom, plivao na
razdaljinama i do est milja, a onda su ga odvezli u Toulon. Tu se
ukrcao na podmornicu i vjebao izlaske u more kroz otvore za
torpeda, napade na relejne centre i komandna mjesta. U podmornicu
se vraao na isti nain kako je i izaao: kroz, oko tri i pol metra
duge i oko metar iroke, otvore za torpeda. Nauio je rukovati
svim moguim orujem za borbu pod vodorn i iznad nje, postavljati
eksploziv i deaktivirati pomorske mine. I postao napokon ratnik.
Profesionalac i specijalist.
I tek sada imao je pravo na plau. Dodue, plaa mu je ila od dana
potpisivanja ugovora, ali uzeti ju je mogao tek sada. No ne vie od
jednomjesenog iznosa, iznimno dvomjesenog, za to je trebalo
posebno odobrenje. Imao je sve, od zdravstvene legitimacije do iro
rauna, ali je pripadao Legiji.
Ona je odluivala o tomu to smije, a to ne smije, kamo e ii i kada
e ii. Ona mu je uzela ime i dala broj, ona ga je zatvorila u vojarnu u
kojoj je imao kino, kantinu itd., ali nije mogao u grad, ako za to nije
dobio posebnu dozvolu. A i onda, samo ako je bio savreno
zategnut, podrezanih i istih noktiju, ulatenih cipela i izbrijana lica.
Legija je bila kao majka, stroga, ponekad surova, ali pravedna i brina,
a legionari kao djeca koja jo nisu postala punoljetna.
Ugovor kakav je Ante potpisao, i kakav su potpisali ostali
legionari, bio je na pet godina. Tek nakon pet godina, ako si
dogurao dalje od obinog legionara, mogao si dobiti natrag
svoje ime i prezime, stei pravo na obitelj. No to je bio ve novi
ugovor i privilegija doasnika i asnika. Iznimno, to je
26

bila prava rijetkost, do toga se moglo i nakon tri godine, ali za

to je ovjek morao imati vie nego sjajne preporuke.
Ante tada o tomu nita nije znao, a da je i znao, najvjerojatnije se
ne bi time zamarao. Glavna mu je briga bila kad e u prvu akciju.
Uskoro je doao i taj trenutak.

27

Krv u pustinji
Oko Uskrsa 1974. na aerodrom u Djibouti sletio je DC-9. Doletio
je iz Salenzara na Korzici, ali iz njega nisu izali civili, nego
legionari. Pripadali su borbenoj grupi (jaine satnije), a stigli su
kao pojaanje 13. DIBLE, polubrigadi Legije stranaca, stacioniranoj u
zemlji koja se tada zvala Teritorie Affars et Issas, a koja je nakon
neto vie od godine dana dobila ime po svom glavnom gradu.
Teritorij se nalazio izmeu Eritreje i Somalije, a nasuprot Jemenu i
Saudijskoj Arabiji. Francuzi su bili tu jo iz slavnih kolonijalnih
vremena, jer je Djibouti na osobito znaajnom stratekom mjestu: na
samom izlazu iz Crvenog mora u Adenski zaljev. Dakle na vratima
Indijskog oceana.
Tih su mjeseci nemiri u tom podruju poprimili razmjere koji su
ugroavali stabilnost tog frankofonskog podruja, nastanjenog
prije svega plemenima po kojima su Francuzi teritoriju dali i
ime. Nezgoda je bila u tomu to su pripadnici plemena Issas
zapravo bili Somalijci, a Somalija je bila pod apom ondanjeg
Sovjetskog Saveza i njegovih satelita. Dovoljan razlog da
Francuska zatiti svoje nacionalne interese.
Kada je Ante zakoraio iz aviona, Afrika mu je poeljela
dobrodolicu uzavrelim zrakom koji ga je gotovo oprio, te
posebnim mirisom. Mirisom Afrike. Rijei bi ga teko
mogle opisati, ali nos ga je savreno identificirao. U tom
neobinom zadahu nije bilo nieg neugodnog, nieg odbojnog.
Bio je to naprosto miris crnog kontinenta, kojeg je doljak
osjeao jednako kao i suhou pustinjskog zraka. Tomu je bio
prilagoden i vanjski svijet: sve je bilo nekako umrtvljeno, kao u
usporenom filmu, jedino su ljudi mnogo gestikulirali kad bi
govorili.
Djibouti je, ako se izuzme sjever zemlje, najveim dijelom pustinja,
proarana niskim vulkanskim gorjem i isuenim rijenim koritima.
Gorje i te mrtve rijeke doimaju se tamnima zbog crnih i otrih
stijena i razasutih hridi. Tu i tamo, kao da ih je netko
razbacao, ne vodei mnogo rauna o rasporedu, nalaze se
28

oaze. Vee, a to su u pravilu one s vie vode i bujnijim raslinjem,

koje su i nastanjene, te manje, to slue samo za okrjepu.
Izmeu njih prolaze stari karavanski putovi kojima se od
pamtivijeka prevozila sol i hai, ali i roblje za Saudijsku
Arabiju. Sada se tim karavanskim putovima vercalo oruje za
pobunjenike i ustanike u toj nemirnoj regiji.
Antin motoriziran vod patrolirao je po tom uzavrelom terenu,
najee izmedu LacAssala i somalijske granica. Kad bi se ovjek
pribliio tom jezeru, ija je razina bila ispod morske povrine, na
asak bi posumnjao je li jo uope na ovom svijetu. Zabljesnulo
bi ga plavetnilo okrueno humcima, bijelim poput najistijeg
snijega. Kao da se Svevinji naalio i u to arko podneblje
prenio ledeni dekor Sjevernog pola. Pritom su se bjelina i to
plavetnilo slijevali u takav intenzivni sjaj da je doljak imao
osjeaj kao da mu je munja sijevnula u oi. Bez tamnih naoala
Jezero soli, to ga je sunce tako intenzivno isuivalo, da su se u
pliacima sami od sebe stvarali brjegovi te kristalne tvari, nije se
moglo normalno promatrati. A voda je, da udo bude vee,
uvijek bila hladna, ista i prozirna.
Tu je i pustinja bila osobito surova. Nije bilo oaza, ali su
vulkanske hridi i kamenje, poput tamnih pjega, obojili pijesak.
Danju se temperatura penjala preko pedeset stupnjeva Celzijusa,
a nou padala na nulu. Ako nisu svakih pola sata, ili sat, popili
nekoliko gutljaja vode, ljudi nisu mogli govoriti, toliko bi im se
osuilo grlo. Vojnici su redovito uzimali i pilule soli, kako bi odrali
normalnu razinu te dragocjene tvari u tijelu. Bilo je pustinjski
pakleno, a opet nekako arobno. Ante je uivao u tiini koja je
sa suncem padala na uareni pijesak.
Ve je tri mjeseca svakodnevno patrolirao pustinjom. I tog
predveerja njegov se motorizirani vod lagano kretao prema
karavanskom putu, to je od somalijske granice vodio na
Crveno more. Momci su se vozili u dipovima Willis, kojima se
moglo spustiti prednje staklo i koji su bili naoruani mitraljezima
kalibra 12,7 mm. Ti su mitraljezi bili na postoljima i mogli su se
okretati za 360 stupnjeva. Pravo oruje za pustinju!

29

Desetak dipova pratila su i dva kamiona to su prevozila

provijant, opremu i municiju. Nita nije govorilo da e dan biti
drukiji od ostalih. A onda je izvidnica, koja je ve prola kroz
jedan kanjon i izbila na pjeanu istinu, ugledala veliku
karavanu. U karavani je bilo oko pedeset ljudi i oko etrdesetak
teko natovarenih deva. Kamo su ili i to su nosili?
im je stigla dojava da je na horizontu karavana, momci su
smjesta zauzeli borbenu formaciju. Vodom je zapovijedao
vijetnamski veteran po imenu Fanchow, koji je bio stopostotni
vojnik, odlian zapovjednik, ali pomalo udan i svakako povuen.
Nikada nije htio priati o Vijetnamu, ali se s vremenom proulo
da je tamo teko stradao. Prigodom jednog iskakanja iz
helikoptera dohvatio ga je vijetnamski baca plamena i to
ravno medu noge. Momci su kasnije vidjeli oiljke od tih tekih
rana to ih je Fanchow imao po bedri ma, ali ga nitko nikada
nije vidio golog. Neki su bili sigurni da mu je sve izgorjelo. U
svakom sluaju, bio je vrlo ambiciozan, stalno se borio da mu
deki budu najbolji, govorio je francuski s jakim amerikim
naglaskom i od njega se imalo to nauiti.
Ubrzo je karavana bila na dohvat. Vodi, a to je bio domorodac, koji je poznavao ne samo teren nego i sva mogua
lokalna narjeja, pozvao je voe karavane da polegnu deve,
da svi podignu ruke u zrak i dopuste pregled tereta. Odgovor
je uslijedio u obliku bjesomune puane i rafalne vatre.
Ante se smjesta bacio na tlo, potraivi zaklon iza onie
vulkanske stijene. Meci su poput bia parali zrakom, udarali
svuda naokolo, raznosei sitne komadie kamenja na sve
strane. Imao je osjea j da e mu srce iskoiti iz grudi, koliko
mu je snano poelo lupati. Od straha je poeo gubiti zrak,
grlo mu se u hipu osuilo i postalo hrapavo kao da se nagutao
pijeska. Osjeao je da mu tijelo drhti, a iz nogu kao da je neka
sila iiala svu snagu. I vid mu se zamutio.
U jednom djeliu sekunde poeo je gubiti kontrolu, nije vladao
ni sobom ni situacijom. Trudio se da duboko die,
pokuavajui na taj nain ovladati fiziologijom, smiriti srce, to
je u mozak istiskivalo previe krvi, ostavljajui udove i tijelo bez
ivota i snage. No nije ilo. Borio se sa samim sobom, ali se
30

ipak dizao na zapovijed, trao do prvog zaklona, bacao na tlo

i pucao. I opet juriao. To je radio automatski, upravo onako
kako je nauio na dugotrajnoj i mukotrpnoj obuci.
U jednom je trenutku osjetio da ga spopada i bijes, jer ne moe
povratiti kontrolu, jer se uspaniio i do kosti prestraio. Osjetio
je i stid, kroz svijest mu je proletio i onaj prokleti i surovi Nijemac
iz Bonifacija... I tada osjeti da mu se srce smiruje, vraa
bistrina pogleda, da je on ovladao strahom, a ne ovaj njime. Jo
mu je kroz glavu sijevnula misao kako je ionako sve u rukama
sudbine, pa ako mu je odreeno da zauvijek ostane na ovom
pijesku, tako e i biti. uo je glas zapovjednika koji je vikao
momcima da ostanu u liniji, kako ne bi u neredu napredovali i
postali mete jedan drugome. Vratila mu se i snaga i uskoro vie
nije nita osjeao. Bio je ratnik, koncentriran samo na svoju
zadau.
Bitka je trajala nekih pola sata, , a onda je, kao da je netko
spustio zastor, sve utihnulo. uli su se samo povremeni urlici
ivotinja, to su od straha urinirale, jauci ranjenih i hropac
izdiuih. A onda je i to prestalo. Neki teki mir spustio se na
pustinju, pomijean s mirisom krvi i izmeta. Ante je sjeo na
kamen, skinuo kacigu i izmedu nogu poloio svoje automatsko
oruje P.M.9. Vatreno krtenje bilo je iza njega.
Tek je sada primijetio koliko je bio izranjavan od skokova i
bacanja po otrom vulkanskom kamenju. Sav je bridio i gorio
od ogrebotina i razderotina. A onda je osjetio kako ga obuzima
neka ugodna malaksalost, kako se u njega poeo vraati spokoj.
Kao da je u tom boju sve izalo van, pa je sada posve prazan i
miran. Ne, sreu nije osjetio, ali neku tupu pospanost, neku
zagledanost u nita, to da.
Znai bilo je oruje. Da, odgovorio je neki glas i dodao kako
je oruje bilo ruskog podrijetla. A koliko je ovih?
Sedamnaest, odgovorio je isti glas. Ante se okrenuo i vidio
uhienike kako sjede pognutih glava, a onda je prvi glas
zapitao: A ostali? Likvidirani, odgovorio je onaj drugi,
dometnuvi: Ima i neto ranjenih ali ne vjerujem da e
preivjeti. A nai? Samo dvojica ranjenih, nita strano.
31

Ante je tek tada opazio kako Slovencu Sediku pruaju prvu pomo. Taj
mu je momak bio simpatian pa i drag na neki nain, ali neku
posebnu alost nije osjetio. Ni kasnije, kada su momci ginuli, smrt
ga nije okirala. Gledao je na to kao na dio poslovnog rizika.
Ako si bio profesionalni vojnik, ako si iao u rat, jer si to htio, onda je
i ranjavanje, kao i smrt, bilo dio tog posla. Nema tu posebnih
emocija i ne moe ih biti. To nije civilni ivot, pa nema ni
prijateljstva kao tamo. Dodue, legionari su vjerovali u moto koji im je
od poetaka nametnut: Svi za jednoga jedan za sve! To je vrijedilo u
dobru kao i u zlu. Ako bi na nekoj tekoj vjebi jedan pogrijeio, svi bi
zbog njega bili kanjeni. Ali i obrnuto. To je pravilo vrijedilo i u ratu.
Legionar bi za legionara i poginuo, ali to s emocijama nije imalo veze.
To je bila dunost, to je spadalo u profesionalno ponaanje.
S vremenom Anti se sve vie inilo da ivi u dva posve odvojena
svijeta. Biti profesionalni vojnik, znailo je pripadati ozbiljnom i
surovom svijetu, kojem si se morao cijeli predati, ako si htio biti na
visini, ako si htio preivjeti. Tu nije bilo mjesta za intimu srca, i tu
bi pravo i istinsko prijateljstvo bilo izvor opasnosti i pogibelji.
Navikao je utjeti, ak je drao da ne bi bilo fer optereivati nekom
proivljenom dramom momke koji u njoj nisu sudjelovali. A kamoli
osobe koje tom svijetu nisu pripadale. Vjerovao je da bi to naruilo i
ravnoteu izmedu ta dva svijeta, a time i ravnoteu u njemu
samome. Bio je uvjeren da samo na taj nain moe ostati psihiki
stabilan i snaan. I sauvati netaknutim emocije bez ega bi bio
invalid u onom drugom svijetu, koji je za nj bio svijet ljepote, ili jo
jednostavnije, obian normalan ljudski svijet.
Pomijeati to na bilo koji nain s vojnikim ivotom i poslovima,
znailo bi uprljati sve, unititi tu ravnoteu koja ovjeku omoguava da
izdri teak i opasan ivot ratnika, a s druge strane, da ga i dalje
dira pogled djeteta, usreuje toplina i osmjeh ene, potrese
nedunost ivotnje.

32

Salata od koje se smije

Volio je Afriku. Ona je za nj bila avantura i poseban miris. U nju je
dolazio kao vojnik i ratnik. U njoj je iskuavao sebe i otkrivao
zatomljene emocije. Opinjavao ga je njen usporeni ritam, njeni
kontrasti. Nita tu nije bilo rasporeeno s mjerom: ni voda, ni
vegetacija, ni pustinja. I ljudi su bili takvi. Ogrezli u krvi i
okrutnosti, ali i beskrajno blagi i nesebini. Ti su ekstremi ivotu
davali posebnu boju i Ante je u Africi bio nekako vie iv.
Kad jednom upozna Afriku, ona ti nedostaje, znao je rei u
trenucima kada bi predugo ostajao u Francuskoj. Sav taj ivot u
civilizaciji postajao mu je nekako bljutav i beskrvan. Moda su taj
osjeaj pojaavali jednolini vojniki dani, no u svakom sluaju, u
staroj i civiliziranoj Europi vrlo bi se brzo potroio.
Ali kad bi bio u Africi, s vremenom bi se u njemu pojavljivala enja za
Europom, za tim finim svijetom, njegovim rafiniranim mirisima i
ljudima, s kojima je dijelio iste obiaje. Afrika je budila u njemu glad
poslije koje su stara jela bila opet neodoljiva. Zato je volio vojniki
ivot, prihvaao opasnost i surovost. Bila je to cijena za jake
emocije i enje. Za sam ivot.
Iako je sluio u svim frankofonskim dravama zapadne i srednje
Afrike, nigdje se nije osjeao kao u Djiboutiju. Tu je doao
ponovo negdje u lipnju 1975., uoi izbora i formalnog
osamostaljenja te zemlje. Zemlje u kojoj je voda bila vrjednija
od zlata, u kojoj su se na osobit nain mijeali orijent i crna
Afrika i u kojoj su ene bile ljepe no igdje. Bio je ve kaplar,
stari ratnik.
Ali, kad god bi stigao u Djibouti, odlazio bi u tamonju luku i
promatrao brodove. Bile su to mahom ribarske brodice, obojene
u ive boje, u crvenu ili plavu, s jarbolom i karakteristinim
jedrom: u obliku nepravilnog kvadrata. Brodovi i brodice bili su
za svoju duljinu neuobiajeno uski, s vidljivo izdignutom krmom.
Iao je u luku nekako instinktivno, da vidi ribare , kako je
govorio. Kako love, kako im izgledaju mree.

33

Tamo bi se na asak zaboravio, tamo bi se najee sjetio i svoje

male sestrice. Nostalgiju za domom, za Pamanom i Pakotanima
nije osjeao. Nije mu smetalo ni to to se nije javljao pismima,
to nitko od njegovih nije znao gdje je. U Legiji je bio zakon da
se ne pie nikome, to je bilo najstroe zabranjeno, nad time je
bdio Biro sigurnosti.
Ali slika njegove male sestrice Anice, esto mu se vraala u
sjeanje. Kada je odlazio na Jelu Topi, Anica je dugo mahala za
autobusom. Glavu je nagnula u stranu, izgledala je kao da se
smijei, a kada je autobus ve malo odmakao, Anti se uinilo
da se osmijeh stopio s nekim izrazom tuge. Na kraju je vidio
jo samo njenu desnu ruicu kako izvodi pomalo nespretne
pokrete...
Anica je bila mlaa od njega skoro tri godine, ali mu se, moda
zato to je bila jedina curica u obitelji, inila jo mlaom, jo
njenijom. Brata Borisa, polubrata Franu i drugog polubrata
Branimira mnogo se rjee prisjeao. Oni su bili takoder mlai od
njega, no bili su muki, bili su mukarci. Ali Anica, ona je bila
neto drugo. Ona je bila njegov dom, ona je bila njegov mali
aneo. Kao majka koja ga je uvala i na nebu se molila za njega.
Kada su ili u grad, legionari su se oblaili u sveanu tropsku
uniformu. Hlae do koljena, saivene od finog platna boje pijeska.
Imali su istu takvu koulju kratkih rukava, te dokoljenice, takoer
boje pijeska. Nosili su cipele, a na glavi bijelu legionarsku kapu.
Ante je izgledao poput snanoga stepskog vuka.
Bio je srednje visine, kao oba njegova djeda, ali snaniji. Noge su
mu bile osobito snane, to od prirode, to od veslanja, a kasnije i od
ronjenja. Gornji dio trupa doimao se kao vreteno, premda je imao
prilino iroka plea. Ali je bio nekako zbijen, a opet nipoto zdepast.
Glava mu je takoder bila snana, s oima koje su djelovale
staloeno, ali prodorno. ovjeku se ponekad inilo da ga iz tih duplji
zapravo promatra vuk, ispitivalaki i nepopustljivo. No im bi se
nasmijao, nestao bi i taj dojam i opet se doimao kao mladi koji samo
puca od snage i ivotne radosti.

34

Najradije je odlazio na sredinji trg, po imenu Minelic. Grad je

odatle bio jo ljepi i privlaniji. Tu je bilo i puno svijeta, a on je volio
promatrati ljude, prouavati njihovo ponaanje, mimiku. ene su
ga se osobito dojmile. Posebno one iz plemena Af fars. Vrlo ih je
brzo nauio razlikovati od Somalijki. Prepozna ih po ljepoti, govorio bi momcima koji su tek stigli u Djibouti. Svjetlije su, imaju
profinjenije crte lica, a opet djeluju nekako snano. A onda bi
nastavio pripovijedati o njihovim oima, to sjaje kao da u njima
gore tamne eravice, o njihovoj barunastoj puti. Poznaje ih i po
tomu to su njihovi mukarci sitniji, gotovo krljavi. Domeui:
Kao da se Bog saalio pa im je dao barem lijepe i jake ene.
Neke od tih ena Anti bi znale spremiti aj koji se u toj zemlji pio i
koji je on posebno volio. Bio je to vrlo aromatian aj, to se
servirao u poneto uim staklenim aama, a u koje su te lijepe ene
stavljale sjemenke pinije i listove od mentola. Prvi put ga je kuao
nakon jedne veere u Drugoj etvrti Djiboutija, poznatoj po
putenosti i razuzdanim uicima.
Tu je jeo i ranjie od devina mesa. Naruio je i salatu, a konobar mu
je donio cat, to je doista i bila salata. Kad je to pojeo, obuzeo ga je
gotovo ludaki smijeh. Poeo se smijati bez ikakva razloga i smijao
se gotovo puna dva sata. No u tomu nije bio sam. Smijao se cijeli
restoran.
Smijale su se i dame za suprotnim stolom. ak toliko da je sjeo do
njih i poslije dobio aromatini aj. Usput je doznao da kad u
Drugoj etvrti narui salatu, uvijek dobije cat. A cat je bila jedna
vrst droge od koje te spopadne bezrazloni afriki smijeh. Kao to
te ponekad u Europi, za kinih i turobnih dana, spopadnu tuga i oaj.

35

Komandos
Gradi Pau nalazi se s francuske strane Pirineja, u samom
podnoju tog gorskog masiva. Od Biskajskog zaljeva udaljen je
oko stotinjak, a od Bordeauxa oko dvjestotinjak kilometara. U
njemu nema nikakvih umjetnikih ili kulturnih znamenitosti zbog
kojih bi ga netko pamtio. Nije ni osobito lijep. Ali ima kolu za
specijalnu obuku u sklopu Snaga za brzo djelovanje (F.A.R. )
francuske vojske.
kola se zove E.T.A.P." i nalazi se u sastavu elitne 11. padobranske
divizije. Ta divizija tvori kopnene snage EA.R.-a, prva ide u
akcije i obavlja najtee zadae. U sklopu 11. padobranske
divizije nalazi se i 2. R.E.P. (padobransko-diverzantski puk). On je
udarna igla divizije, pripada Legiji stranaca, ali je istodobno i
najelitnija postrojba francuskih oruanih snaga. Tamo gdje nitko
ne moe, tamo idu momci iz 2. R.E.P.-a.
U francuskoj vojsci postoji i neto to je sam vrhunac u
profesionalnoj karijeri vojnika: doi u E.T.A.P. i postati komandos
za obavjetajne i dubinske (diverzantske) akcije. O tomu sanja
svaki asnik francuske vojske, a to je i elja mnogih njihovih
kolega iz Amerike, Velike Britanije, Njemake. Tko proe kroz
E.T.A.PP
taj je doista super-vojnik, taj postaje pripadnik
specijalnog voda (C.R.A.P.), postrojbe ija uniforma vrijedi
vie nego li slava svijeta.
Na razini cijele francuske vojske aktivnih komandosa, to su proli
kroz E.T.A.P., ima samo oko tristotinjak. Obuka je paklena i
jednako tako skupa, a oni koji je zavre vraaju se u svoje
pukove i njihove specijalne vodove, spremni da u svakom
trenutku budu ubaeni u neprijateljsku pozadinu, da napadnu
njegove komandne i druge vitalne centre, da na licu mjesta
navode zrakoplove u udarima na neprijateljske postrojbe ili
objekte. Neki pripovijedaju da su upravo takvi komandosi bili i u
Beogradu i Niu, kada je NATO udarao po tim gradovima!
U kolu u Pau mogu samo asnici i vii doasnici, a iz Legije
stranaca i nii doasnici (ali samo iz 2. R.E.P.-a), jer se openito
dri da in u Legiji vrijedi barem kao dva via ina u ostalim
dijelovima francuske vojske.
36

Kada se Ante po drugi put vratio iz Djiboutija u bazu u Calvi,

poslan je na obuku za nie doasnike. Nakon est mjeseci
mukotrpnog rada postao je narednik i shvatio da Legija stranaca
nije samo rat, avantura, nego i stalno uenje, vjebanje,
usavravanje, ovladavanje najsuvremenijom tehnologijom. Dok
ne dobije uljeve na rukama, nogama i u glavi.
Pukovnik Gupil bio je zapovjednik 2. R.E.P.-a i u najboljim
godinama. Kasnije je postao general, to je gotovo logino kad se
dogura dokle je taj dogurao. Bio je apsolutni vojnik, a svoje je
ljude poznavao u duu. Ne samo kroz njihove dosjee, to su
pratili legionare poput kakva proroanstva, nego i iz osobnih
kontakata. Narednie , rekao je pukovnik jednog jutra,
nekoliko dana prije Boia, kada je Ante, na zapovijed, stigao u
njegovu kancelariju, od danas ste kandidat za E.T.A.P. ! Izvolite to
primiti na znanje, kao i injenicu da od dvanaest kandidata samo
dvojica idu u Pau.
Anti se zavrtjelo u glavi, nije mogao povjerovati svojim uima. Znao
je da je dobar, ali nije znao da je toliko dobar da moe postati
kandidat za kolu, ije se ime jedva usudio izustiti. Je li mogue
da u postati komandos?, prostrujalo mu je kroz glavu, a onda se
u hipu pribrao i gotovo hladno odvratio: Na vau zapovijed!
Poelo je natjecanje u kojem si morao bez ostatka pokazati to
jesi: od psihofizikih sposobnosti, teoretskih vojnih znanja do
besprijekornog baratanja svim pjeakim orujima, ukljuujui tu i
manevarska znanja na taktikoj razini. Bila je to doslovno trka u kojoj
nije bilo dovoljno ispuniti normu, morao si pobijediti, jer su svi bili u
stanju trati bolje od norme.
Tko je htio u Pau, morao je pod punom ratnom opremom otrati
trideset kilometara ispod etiri sata, ali to dakako nije bilo dovoljno
ako na kraju nisi bio i najbri. Tko je htio u Pau, morao se snalaziti
u vodi kao i na kopnu i u zraku.
Bacili bi te iz aviona po mrklom mraku i loem vremenu na
nepoznati teren, a ti si morao pronai zadane toke, pri emu si za
orijentaciju imao onoliko vremena koliko su ti ga dali drugi
kandidati! Ante je to znao, kao i to da druge anse nee biti. I zato,
ako je htio do cilja, nije bilo dovoljno da poznaje put. Morao se s
37

njime stopiti, osjeati ga pod nogama i kad ga ne vidi. Morao je

vjerovati u njega kao i u sebe, morao ga je strastveno voljeti i htjeti
kao to se vole i ele ljubavnici.
Poetkom 1976. dvanaestorica su utrala u cilj. Ante je bio prvi,
idov Gandijaz drugi, i njih dvojica, jedva shvaajui to se
dogodilo, odoe u E.T.A.P. Ali jo nije bilo gotovo. Tamo se cijela
pripovijest ponovila, trajala je dodue samo petnaest dana, ali su
zato te posljednje kvalifikacije bile tako kondenzirane, kao kad
bi netko ovjeka prisilio da u nekoliko dana proivi cijeli ivot.
Ante je i tu uinio isto to i u Calviju: zgrabio je sudbinu za rogove i
nije ju putao ni onda dok su se drugi, umorni od tog hrvanja,
odmarali. I dobio je uljeve po cijelom tijelu.
Ali je uspio! Uvrten je u borbenu skupinu koja je brojila dva
asnika i tri doasnika. Ti su momci cijelo vrijeme bili zajedno.
Spavali su u istoj sobi, zajedno ili na ruak, u isto se vrijeme
odmarali, bili na obuci. Praktiki se nisu razdvajali. Bio je to
princip koji je buduim komandosima omoguavao da se
upoznaju koliko je to maksimalno mogue, kako bi kasnije, u
tekim i opasnim desantno-diverzantskim i obavjetajnim
operacijama, bili toliko naviknuti jedan na drugoga, da
nepredvienih reakcija i poteza ne bi bilo. tovie i visina i fizika
konstitucija morali su biti uskladeni. Nisu smjeli biti vii od 185
centimetara, ali ni nii od 178. Morali su imati izmedu 75 i 84
kilograma. Ne samo zbog opreme i naoruanja, nego i zato to
su momci tih dimenzija i kilae bili najprikladniji za ulogu, to
im je bila namijenjena.
Ante je proveo etiri mjeseca u E.T.A.P.-u, osjeajui se na
momente doista kao superman. Osobito uoi vjebi, kada bi sjedio
u avionu, koji bi njegovu borbenu skupinu odvozio u Pirineje,
izbacujui ih u mrklu no i, u pravilu, po tekom i opasnom
vremenu.
Tada bi zatvorio oi i u sebi, poput glumca u kazalitu, ponavljao
svaki korak budue operacije, sve dok se scenarij ne bi odvrtio
do kraja. Morao je biti siguran da sve tee i slijeva se u jedan
tok, poput rijeke koja se u slapovima obruava u nepoznatu

38

dubinu, ali im opet dotakne korito, tee u istom skladu kao i

prije.
U tim trenucima, kada bi gotovo fiziki osjeao koncentraciju,
kada bi mu se inilo da su se duh i tijelo sastali u jednoj toci,
imao je osjeaj da bi se i najtvra stijena raspuknula, ako bi se
sada u nju zaletio. Znao bi to u mislima i uiniti, i stijena se
doista razletjela u tisuu komadia!
I tog je jutra utio istu snagu. Bilo je hladno i oblano. Letjeli su u
transallu tip C 1 90 , jednom od najboljih transportnih aviona na
svijetu, sposobnom letjeti po svakakvom vremenu, na velikim
visinama i prevoziti jednako uspjeno vojnike, kao i najtee terete.
Njegova borbena skupina trebala je skoiti s visine od 7.500 metara.
Bili su u punoj ratnoj opremi, s kisikom i maskama, bez kojih
skokovi s takve visine nisu mogui. ef borbene skupine, neki
francuski satnik, kako to ve u takvim prigodama biva, tek je u
avionu dobio borbeni plan. U zapeaenoj kuverti zajedno s
plastificiranim kartama. Za vrijeme leta momke je upoznao s
njihovom ulogom u zadai koju je valjalo izvriti, podijelio im karte s
opisom posla koji se svakog pojedinano ticao, sasluao i odgovorio
na njihova pitanja, a onda su svi umuknuli. uli su se samo avionski
motori.
Kad su doletjeli do zadanog mjesta, spustio se zadnji trap letjelice,
pretvarajui se u platformu s koje je samo trebalo zakoraiti u
dubinu. ef borbene skupine skoio je prvi, potom se upalila crvena
aruljica, to je bio znak slijedeem da malo prieka. Na zeleno
svjetlo i zvuk sirene skok je bio slobodan. Ante je bio trei, a iza njega
jo dvojica.
Sve se to odvijalo bez rijei, automatski i prilino brzo. Padobranci su
se u zraku orijentirali prema efu skupine, ali i prema kompasu kojeg
je svaki imao na lijevoj ruci, dok je visinomjer s kronometrom bio
privren na prsima. U pravilu se skakalo tako da se prvih
sedam tisua metara sunovrati u slobodnom padu, a padobran otvori
petsto do etiristo metara iznad zemlje. Iako je pritom brzina oko
dvije stotine kilometara na sat, momci nemaju problema s
usmjeravanjem svoje putanje prema mjestu kamo moraju doskoiti.
ak ni nou, jer ef skupine na obje noge, malo iznad Ahilove
tetive, ima privezane lampe, ija se svjetlost moe vidjeti samo
39

odozgo, dok ostali imaju po jednu i to na desnoj nozi. Uz ostale

instrumente to je sasvim dovoljno da svi doskoe u prostor, ne
vei, od pedeset kvadratnih metara.
Taj put stvari su, meutim, krenule drukije. Slobodan pad bio je
straan, jer su oblaci bili debeli oko tri kilometra, puni malih
kristalia to su se bolno zabadali u obraze i elo poput iglica.
Bilo je i strahovito hladno i momcima su promrzli prsti na
rukama, premda su imali rukavice. A i vidljivost je bila slaba.
No ni to ne bi bilo tako strano i neobino, da se nije dogodila
radarska pogreka (uzroci nikada nisu razjanjeni), zbog koje su
izbaeni na sasvim pogrenu lokaciju. Iznad naseljenog mjesta!
Stotinjak metara iznad zemlje odjednom su ugledali ice od
dalekovoda, to su im jurile u susret. Ante je poeo manevrirati,
a onda opazio ispod sebe nabujalu rijeku. Letio joj je ususret,
poput ptice slomljena krila, pokuavajui posljednjim snagama
svladati snaan vjetar i izbjei bujicu. Uspio je doskoiti na
sprud, tik uz vodu, ali nije odmah otkopao padobran. Otkazali
su mu promrzli prsti! Ni za no nije imao vremena. Padobran se
poeo zanositi prema vodi, on se otimao njegovoj snazi i vjetru, ali
nije mogao nita. Ono to ga je tako sigurno spustilo na sprud,
sada ga je povuklo u hladnu i nabujalu rijeku. Borio se s vodom i
konopcima, ali je uspio otkvaiti samo teret to ga padobranci
nose izmedu nogu. Studen mu je prodirala u kosti, a snaga
nestajala... Onda je ovee drvo, noeno bujicom, jurnulo prema
padobranu, zapetljalo se u njega, povuklo ga naprijed, zateui
konopce. Bio je ponovno na povrini, na trenutak se prepustio
struji, a onda, prikupivi posljednje snage, poeo se vui prema
spasonosnoj olupini. Kad ju je dohvatio, uspio se rijeiti
padobrana i opaziti da se pribliava zavoju. im je dospio do
toke koja je bila najblia obali, zaplivao je, istiskujui u zaveslaje
zadnje atome energije. Ubrzo je osjetio tlo pod nogama, pa se
jo jednom zakoprcao i etveronoke izaao na sprud. Tu je
leao deset, petnaest minuta. Nita nije mislio, nita osjeao, uo
je samo svoje teko i ubrzano disanje.
Iznad njega je proletio helikopter, a zatim se pojavio sanitet. Jesi
li ozlijeen? , zapitao je lijenik. Ne, iscijedio je, a ovaj na
to pomalo nesigurno konstatirao: Znai samo iscrpljen?!
40

Medicinska sestra i bolniar pomogli su mu da se pridigne, dali

mu neku energetsku pilulu i zamotali ga u deku. Onda je
lijenik, kao da razgovor nije ni prekinut, nastavio: Ali imao si
sreu, u svakom sluaju mnogo veu nego onaj to je udario u
zgradu. Tada je uo da je njegov kolega, u pokuaju da
izbjegne dalekovod, udario u oveu zgradu, slomio kuk i
smrskao koljeno. Bio je to Francuz, koji je iz aviona iskoio kao
drugi i iju je sudbinu zauvijek odredila radarska pogreka.
Ponovno je doletio helikopter i Ante je opet bio u zraku. Bacio
je pogled na pobjenjelu rijeku koja mu se sada uinila nekako
svjetlijom i mirnijom. U daljini su bili most i prve gradske kue.
Obuka je trajala jo nekoliko tjedana, a onda je dobio diplomu
s brojem 581. Postao je komandos, najelitniji borac francuskih
oruanih snaga, pripadnik specijalnog voda. Bio je na vrhu!
Kao ronilac-diverzant bio je osposobljen i izvjeban za sve
specijalne zadae zrano-desantnih snaga: bio je specijalist za
minsko-eksplozivna sredstva, snajperist, savreno je rukovao
svim pjeakim orujima, ukljuujui tu i protuoklopna i
protuzrana sredstva, istreniran za blisku borbu u svim
uvjetima, za komuniciranje najsuvremenijim sustavima na
operativno-taktikoj razini, osposobljen za dubinsko izvianje i
diverzije. Broj koji mu je stajao na diplomi kazivao je da su takvi
specijalci bili tek nedavno roeni, da ih je bilo relativno malo i da
su bili rezultat nove vojne doktrine i razvoja tehnologije. Doktrine,
to je teite s velikih vojnih formacija pomicala prema manjim i
fleksibilnijim postrojbama, sposobnim da samostalno obave sve
zadae i da se po potrebi spoje s drugim formacijama. Kao
glasoviti i ubojiti 2. R.E.P.
Ante je obuku u E.T.A.P.-u zavrio kao sedmi u klasi.
biti i bolje plasiran da mu je francuski bio materinski,
njemu ljepe i preciznije izraavao. Ipak, bio je
rezultat ako se uzme u obzir da su obuku te godine
tridesetdvojica, a zavrila dvadesetpetorica.

41

Mogao je
da se na
to dobar
zapoela

Kad se vratio u Calvi, uao je u C. R . A .P . 2 . R. E . P.- a i

pripadao borbenoj skupini u kojoj su bili Slovenac, Alirac,
Portugalac i Bretonac. Spavali su u zajednikoj sobi i bili nerazdruivi.
Imali su i istu krvnu grupu. Kao da ive jednim ivotom i diu zajednikim
pluima. Ipak mu je najblii bio Alirac. Moda zbog toga to je imao
vrlo slinu narav njegovoj. Tako da mu se ponekad inilo da u tom momku
vidi sebe kao u kakvu zrcalu.

42

Deva i mirage
U Fayi su sve kue sagradene od nekoga tvrdog blata, slinog
glini. I sve su iste boje. Boje pijeska. Pa ipak, taj gradi, koji
lei na junom kraku Sahare, djeluje ivopisno, jer su svi objekti
u afriko-orijentalnom stilu, s mnogo udesnih intarzija na
proeljima i zaobljenim vratima i prozorima. ivost potenciraju i
brojne terase, na kojima ljudi ive kao na trgovima. Sjeverno od
Faye die se gorje Tibesti, kamenito i tvrdo, s vrhovima i preko tri
tisue metara. Tu ad dotie Libiju.
U tim se planinama i kanjonima moe sakriti cijela jedna brigada.
Pogotovo ako se kree samo nou. Tada ostaje jedino zvuk, no
i on je u tim prostorima varljiv saveznik. Planine su okruene
pustinjom, a sve to je u pustinji ona upije. Planine, i zvuk u
njima, sve to pustinja proguta, ne doputajui nikome da ita
zadri za sebe. Jer sve pripada njoj, kao to ivot pripada smrti.
Beduini tu pohlepu prirode koriste na savren nain, pogotovo
ako su do zuba naoruani i ako imaju opasne namjere.
Krajem 1977. situacija u adu opet se zakomplicirala. Gadafi je
tamonje pobunjenike voe privukao na svoju stranu. Izvjebao
im ljude, dao im ubojito pustinjsko oruje - snane dipove 4x4, s
tekim mitraljezima i protuoklopnim i protuzranim sredstvima.
Obavijetajni su podaci kazivali da se pobunjenici prebacuju u ad i
brzo napreduju kroz Tibesti. Na elu im je bio fanatini pustinjski
borac, kojeg su jedni optuivali da je islamski ekstremist, a drugi da je
zadojen komunizmom. Bio je visok, mrav, ali ilav, kovrave i
krepaste kose. Otrih crta lica i tamnih i opasnih oiju. Imao je neko
udno ime i vrstu volju da preuzme vlast u N'Djameni.
Bio je to znak za uzbunu. Specijalci su prebaeni u tu zemlju, sa
zadaom da se i sami ubace u planine Tibestija, da identificiraju i
tono lociraju pobunjenike snage, kako bi ih onda avijacija likvidirala.
Drugog naina nije bilo, nikakva tehnologija nije mogla obaviti taj
posao. Samo su komandosi mogli nadmudriti pustinju i pobunjenike.
Vie borbenih skupina baeno je u tu akalsku jazbinu, no one nisu
bile ni u kakvom kontaktu. Svaka za sebe obavljala je svoj dio
posla i svaka je vodila rauna samo o sebi. Ante se sa svojim
43

suborcima spustio na tono odreeni prostor, s visine od est

tisua metara, usred zvjezdane noi. im su se spustili, smjesta su
se maskirali i od tog trenutka bili su veliko oko i uho. Zadaa im je
bila otkriti pobunjenike, a da sami ne budu otkriveni. U protivnom...
Bilo je jasno da u tom sluaju postoji samo jedan izlaz: boriti se do smrti.
Sve ostalo bilo bi gore od toga. Jer Afrika je okrutna i krvolona.
Pogotovo kad ju izazove bijeli ovjek, koji, po miljenju mnogih
Afrikanaca, ne vrijedi nita, osim ako ga se moe prevariti i iskoristiti.
Jedna skupina komandosa, koja je baena u Tibesti iste noi kada i
Antina, nije imala dovoljno sree. Momci su otkriveni. Dolo je do
okraja u kojem su pobunjenici uspjeli zarobiti nekog bojnika, dok su
se ostali, uz pomo pridolih helikoptera, uspjeli izvui. Taj je jadnik
morao platiti za sve to su komandosi tih dana priinili pobunjenicima, navodei ubojite mirage F 1 na njihove kolone. Kad su
ga doveli u logor, strgnuli su s njega borbenu odoru, bacili ga
na zemlju, a onda, kao da se igraju, poeli mu parati trbuh.
Nekolicina ga je drala za noge i ruke, dok mu je neki suhi
mladi, slabe i rijetke brade, oprezno zabio kamu iznad mjehura,
lagano je poteui prema dijafragmi. Operacija je izvedena s
takvom bestijalnom panjom i koncentracijom, da joj nisu
naudili ni bolni trzaji bojnika, ni njegovi jauci, koje je gorje gutalo
kao to je pustinja odavno progutala surove planine. Tada su
ga privezali ispod deve i prepustili mukama kakve mogu smisliti
samo pustinjski ljudi. Deva, koja inae esto mokri, zalijevala je
nesretnog bojnika po crijevima i utrobi tako esto i toliko obilno
da je ovaj trpio muke kakve nijedno ljudsko bie ne moe dugo
izdrati.
Kad su kasnije pobunjenici, prigodom razmjene, Francuzima
vratili tijelo, na autopsiji je ustanovljeno da nesretnik nije umro
od rana, to su mu ih priinili pobunjenici. Doslovno mu je puklo
srce od bolova, to ih na kraju vie nije mogao podnositi.
Kasnije se sumnjalo da je upravo taj sluaj doveo do relativno
brzog povlaenja komandosa iz Tibestija. Oni su tamo ostali
jedva pet dana, ali su za to vrijeme pobunjenicima priinili grdne
nevolje. Samo je Antina skupina omoguila dvadeset udara iz
zraka na njih.
44

Najee su napadane kolone od po dvadesetak vozila. im bi

doletjeli miragei, sve bi bilo gotovo u sekundi. Raketni sustavi
bili su jednako ubojiti kao i precizni. Zrak bi proparao
naranasti plamen, zatim bi uslijedila strahovita eksplozija i sve
bi se pretvorilo u golemu balu dima i praine. Uskoro bi i to
nestalo, a tamo gdje su jo do prije nekoliko sekundi bili teki
dipovi, naoruani istim takvim orujem, ostale su spaljene
olupine. Leeva nije bilo, ili se barem tako inilo. Je li ih zemlja
progutala prije negoli su se na njih sruile smrtonosne rakete?
Komandosi su te prizore doivljavali kao trijumf vlastitih sposobnosti.
Znali su kad dolaze miragei, znali su tono to e biti, i da oni ispod
njih, koje su promatrali kao iz kakve kazaline galerije, nita ne slute.
A onda ta svjetlost, taj gromoglasni i zagluujui pu f f f... I na kraju
nita, samo velianstvene olupine! Pritom ne bi osjeali nita osim
profesionalnog zadovoljstva, kakvo obuzme ovjeka koji dobro obavi
posao. U njima je bila do sri otjelovljena misao po kojoj rat nije sukob
izmedu pojedinanih ljudi, nego sukob izmedu drava, vojski i
paravojski. Zato suuti i emocijama nije bilo mjesta. Tu su ljudska bia
bila samo sluajne rtve. Kao onaj nesretni bojnik koji je morao
pretrpjeti boli za cijelu jednu satniju. Ili kao pobunjenici koje je jedan pu
f f f u hipu zbrisao s lica zemlje.
Gadafi je u Tibesti poslao oko 1500 do 1700 dobro naoruanih i
izvjebanih pobunjenika. Za zemlju kao to je ad, koja je vie od
dvadeset i pet puta vea od Hrvatske, a ima manje od sedam
milijuna stanovnika, to nije beznaajna, a ni bezopasna sila. To
dokazuju i mnogi vojni udari, kao i granice, koje nitko ne uva i ne
nadzire, jer to nije mogue tamo gdje je bijeli ovjek stvarao drave
olovkom i ravnalom. U samo pet dana, koliko su komandosi bili u
Tibestiju, pobunjenici su do te mjere desetkovani, da je njihov voda
otkrio kako ima boljih gazda od Gadafija i uskoro postao sasvim
pristojan partner Zapadu, a ad neko vrijeme ivio u kakvu-takvu
miru .

45

Pliana irafa
Bilo je etiri sata ujutro. No je polako blijedila, kao to blijedi sok od
borovnice, u koji se stalno dolijeva voda. Kolwezi je spavao, ili se tako
inilo. Samo je teak miris, neka opora mjeavina krvi, fekalija i
alkohola, kruio gradom, irei se do rubova oblinjih savana. A
onda se pojavio zvuk, koji je dolazio izdaleka, kao kad netko stie
mopedom, to se jo ne vidi, ali se vidi praina koju stvara.
Zatim je zvuk postajao sve jai i razgovjetniji, pretvarajui se ubrzo u
grmljavinu. Nebo se zacrnjelo, a onda se i ta crnina spustila na kojih
petstotinjak metara, kao kakav golemi kumulonimbus. Bili su to
herculesi, to su upravo doletjeli iz Kinshase. Letjeli su u stepenastoj
formaciji, njih sedam, jedan iznad drugoga, na razmaku od
pedesetak metara. I isto toliko udaljeni jedan drugome od repa.
Kad su se na tri-etiri kilometra pribliili Kolweziju, iz tih leteih
grdosija poeli su istodobno iskakati padobranci, jedan za drugim,
kao po traci. Njih otprilike etiri stotine.
Oni dolje, premda iznenaeni, trgnuti iz sna, ili otrgnuti od pijanstva,
odgovorili su bjesomunom vatrom. Nebo se zapalilo, ljudi iz zraka su
letjeli, pucali, a im bi dotakli tlo, jurnuli su naprijed kao kakva dobro
uigrana ragbimomad. Zora je zarumenjela, i to se nosom
razabiralo.
Kolwezi je gradi u pokrajini Shaba (Katanga), jednom od najbogatijih
rudnih krajeva na svijetu. Tu ima svega u izobilju, od bakra, kositra,
cinka, urana, do dijamanata, po kojima je Zair moda i najpoznatiji.
Europljani su to odavno otkrili, pa su se nastanili u Kolweziju. Bili
su tu uglavnom inenjeri, to su radili za velike inozemne kompanije,
kao i drugo osoblje. Najveim dijelom Belgijanci, ali bilo je i
Francuza i neto Engleza. Sve u svemu oko tri tisue dua,
zajedno sa enama i djecom, te dobar broj crnake posluge i
radnika.
Krajem travnja 1978. oko tri tisue pobunjenika, predvoeni
Kubancima iz oblinje Angole, pokuali su Shabu podvri svojoj
vlasti. Da su u tomu uspjeli, pao bi i Mobutu u Kinshasi, karte bi se
morale iznova mijeati, a moda bi od svega neto uiarili i Rusi.
Pobunjenici su imali opet svoje interese. Ratovali su lako i
46

beutno, pogotovo ako su imali dovoljno alkohola i haia.

Neki tvrde da su im od toga i oi postale crvene, a due bestijalne. U svakom sluaju, kad su padobranci iskoili iz herculesa,
Kolwezi je ve bio pod vlau pobunjenika. Bila je to kratka ali surova
vlast, kakvu Afrika dobro poznaje. Pobunjenici su podjednako
silovali bjelkinje, kao i crnkinje, ubijali njihovu djecu i mueve.
Bile su to doslovno krvave orgije. Nasilje kao neka iznenadna
epidemija? Oduak? Ili samo druga priroda Afrike?
Dok se Ante sputao padobranom, u Kolweziju je ve bilo
ubijeno tristo sedamdeset civila, meu njima i mnogo djece.
Mobutuovi vojnici su pobjegli, pregovori s pobunjenicima propali.
Francuskoj i Belgiji nije preostalo drugo, nego da same spaavaju
svoje ljude.
Akcija je bila kratka, doslovno Blitzkrieg. U samo 48 sati grad je
osloboen, okolica proeljana, a pobunjenici uniteni. Vie od
tisuu je zarobljeno i predano regularnoj zairskoj vojsci, to je za
mnoge bilo gore nego da su poginuli na licu mjesta. Isto toliko je
ubijeno u okraju, koji je nalikovao gaenju mrava. Jer, im je
zagustilo, Kubanci su se povukli, a pobunjenici su se pretvorili u rulju,
koja je u neredu bjeala, dok su se oni, koji ni to nisu uspjeli, na brzinu
skidali i oblaili u civilnu odjeu.
I na drugoj strani je bilo gubitaka: dvojica ubijena jo u zraku,
devetorica u okrajima, etrdeset ranjeno. Ante je sudjelovao u
unitenju jednog snanog gnijezda, odakle je otpor bio najei.
No, to je brzo i rutinski obavljeno. Cim je uao u grad, opuhnuo
ga je teak miris: zadah rasporenih utroba, osuene krvi i nekog
ustajalog smrada. Kao da ga je proizveo smrtni strah.
Pobunjenici, koji su se uspjeli preobui, trali su prema
pobjednicima, hvatajui ih za ruke i hinei zahvalnost. Ali izdavale
su ih oi, crvene od haia i uzrujane od straha. Kad bi neki
naletio na Antu, on bi ga samo odgurnuo strojnicom i to dovoljno
snano da se stropota na tlo. Pucao u njega nije. Nije ga ni nogom
udario. ak ga nije htio ni pogledati.
Iz kue, u blizini nekog velikog skladita, izala je ena,
ogledavajui se, kao da se boji da e joj neto pasti na glavu.
Oi su odavale strah i nevjericu, ali i neku potisnutu radost, to
47

samo eka da eksplodira. Pod tim pritiskom lice joj se sve vie
grilo, poprimajui izraz kakav imaju luaci, ili ljudi, koje u
posljednji as izbave iz smrti. Za ruku je vukla estogodinju
djevojicu, raupanu i nijemu, koja je grevito drala za vrat
malu plianu irafu. Kad je ena opazila Antu, na trenutak je
zastala, a onda potrala, pustila dijete i bacila mu se oko vrata.
Bog vas je poslao, Bog, samo je on to mogao uiniti, tiho je
zajaukala. Ovaj je stao kao ukopan, nije znao to da uini i kae.
Ostao je tako moda pola minute, a onda se ena odmakla. Jo
je neto govorila, a lice joj poprimilo izraz kao da se istodobno smije
i plae. Tada je pogledao djevojicu, to je i dalje drala svoju
irafu, pogladio je ovla po kosi i uputio se u skladite.
Tu su ve stajali njegovi momci. Na tisue debelih muha letjelo je
svuda naokolo, zujei poput minijaturnih helikoptera. Mnoge su
ljudima, to su izmasakrirani leali na prljavom podu, ulazile u usta
i rasporenu utrobu. Bilo je tu podjednako ena i djece, kao i
mukaraca. Neki su bili ubijeni maetama, neki rafalima, neki
samo napola umoreni i puteni da skonaju u mukama. To se vidjelo
po gru na njihovim licima, zavrnutim rukama i neprirodno savinutim
nogama. Mnogi su imali i nadute trbuhe, plavoljubiaste obraze i
nateene prste na rukama. Sve skupa ezdesetak umorenih.
Tropska klima je inila svoje: leevi su se jednako brzo raspadali, kao
to su i srca prestajala kucati.
ivot je zaista jeftina stvar, istisnuo je neki Antin suborac,
pogledavi ga, kao da trai potvrdu za tu svoju konstataciju.
Svejedno koje si boje,odgovorio je Ante. To je Afrika, tu se
brzo umire i raa. A onda je hitro okrenuo glavu, i jednako
brzo izaao. Za njim je izaao i onaj drugi, a Ante je, nakon
krae stanke, nastavio: Nema smisla to gledati. Dovoljno je
straan taj miris koji ne moe izbjei, taj miris smrti i septikih
jama, kao da si u nekoj ljudskoj klaonici. Onda je izvadio
cigaretu, zapalio ju, udahnuo nekoliko dimova, i kao za sebe,
nastavio: Pravi profesionalac nikad ne gleda vie nego to
mora i nikada ne uini vie od onoga to treba... Sjetio se i
one ene s djetetom i irafom, pomislivi: A to sam joj mogao
rei. Ja sam vojnik, nisam psihijatar. I to je ona meni mogla
rei? To, kroz to je prola?

48

Osjetio je neodoljivu potrebu da nestane iz tog grada, u kojem

je sve bilo runo i nekako bijedno, poput zakrvavljenih
bjeloonica crnih vojnika, to su jo do prije koji sat bili
gospodari smrti, a sada su joj i sami gledali u oi, i to kao da
je prvi put vide. Kinshasa, pomislio je, tamo je drugi ivot,
tamo ima i lijepih bjelkinja.
U Kinshasi je ostao nekih desetak dana. Kad se vratio u bazu u
Calvi, petnaest je dana bio u uobiajenoj karanteni. Nije smio
u grad, lijenici su ga temeljito pregledali, ukljuujui tu i
psihijatrijska promatranja. A zatim je uzeo godinji odmor.
Dobio je i petnaest dana nagradnog, to je sve skupa inilo
punih etrdeset i pet dana! Bio je slobodan, ali na legionarski
nain. To znai da je odmor mogao provesti samo u
legionarskim odmaralitima, kojih je bilo poprilino u
Francuskoj, ali i izvan nje.
Svako jutro, u osam sati, legionar se u tim odmaralitima morao
osobno javiti deurnom doasniku vojne policije. Bila je to mjera
predostronosti protiv dezertiranja, neka vrst disciplinske
karantene. Dodue, ako je legionar i sam bio doasnik, imao
dobre ocjene, ako mu se vjerovalo, toleriralo se da se ujutro
javi samo telefonom, da nou prespava kod kakve prijateljice,
no iz podruja to ga je pokrivao dotini garnizon, nije bilo
doputeno ii.
Pa ipak, momci su se radovali godinjem odmoru, jer su to bili
dani totalnog oputanja, dangubljenja i troenja novca. Ante je
posebno volio otkrivati nove gradove. Ne samo njihov noni ivot,
nego i ljude, njihove obiaje, ponaanje. To ga je odmaralo i
smirivalo. Kao da je odjednom zamijenio uloge. Vie nije bio on
taj, koji je u glavnoj ulozi. Sada su drugi igrali svoju predstavu, a
on je bio u gledalitu i promatrao ih. Zapaao je i najsitnije
detalje, utio fine mirise... Kao da ga civilizacija rekuperira.

49

Na nianu
Bio je poetak ljeta. Sunce je prilo, a zrak je bio pun vlage.
Vruina se zbog toga inila tekom i ljepljivom. Ante je to odmah
osjetio im je izaao iz aviona. Bio je posve sam, odjeven u sivo
laneno odijelo. Imao je sako bez podstave, a ispod njega majicu,
to se zakopavala sa tri gumba. Takoder siva, ali znatno tamnija.
Na nogama je nosio crne mokasine. Sunane naoale nije imao,
premda je dan bio bljetav poput zlata. U poetku svoje vojnike
karijere nije ih nosio, jer se nekako bojao da bi mu mogle ograniiti
vidokrug, a kasnije se na to navikao, tako da je podnosio samo
pustinjske oale. Ali i njih je rijetko nosio, samo kad bi morao.
U Dakru se nije dugo zadrao. Tek toliko koliko je bilo potrebno da
uzme avion za Abidijan. Za nekoliko sati preletio je mnotvo
dravica, to su se nagurale na atlantskoj obali Afrike. Bile su to,
naravno, male zemlje u odnosu na goleme drave u unutranjosti
kontinenta. No, razlikovale su se jo po neemu: tu je mnogo vie
ljudi ivjelo u gradovima. Abidijan, ije je sredite nalikovalo kakvu
europskom gradu, s mnotvom nebodera i modernih poslovnih
zgrada, smjestio se na samu obalu Gvinejskog zaljeva. Nije bio
glavni grad Obale Bijelokosti, ali je svakako bio najvaniji grad te
dravice, ukljetene izmedu Liberije i Gane.
im je izaao iz aviona, osjetio je da neto nije u redu. To mu je
govorilo esto ulo. Naoko je sve bilo normalno, ali opet
nekako drukije. Imao je dojam da izrazi na nekim licima
naprosto ne spadaju u ambijent aerodroma. Ipak je iao
oputeno, kao da ga se sve to nimalo ne tie. U lijevoj je ruci
nosio malu putnu torbu, s najnunijom garderobom, jo jednim
parom cipelama i nekoliko sitnica. Ali instinkt se u njemu budio,
njuio je opasnost.
Taksijem se odvezao u hotel Intercontinental, u samom sreditu
grada, uzeo sobu i smjesta okrenuo broj telefona, to ga je imao sa
sobom. Znao je samo da treba traiti Michaelea, da je taj osoba za
kontakt, i da e od njega dobiti daljnje upute. Ali s druge strane
ice glas je hladno i kratko odgovorio: Michaele je odsutan.
A onda dodao: Nemojte vie zvati, on e se vama javiti. Za
dva dana.
50

Bila je to potvrda da ga nisu izdali instinkti: stvari su oito

krenule loim putem. Sjeo je na krevet, malo razmislio to initi.
Odluio je izai van. Bilo mu je jasno da je ostao posve sam i da
se mora osloniti samo na sebe. Ali je istodobno osjetio potrebu
za ljudima, zapravo za mnotvom, za masom. Jer u masi si
nekako zatieniji, a opet dovoljno sam da moe reagirati.
Trechville je bio takvo mjesto.
U to je doba predsjednik Obale Bjelokosti bio Felix HouphouetBoigny, tipini afriki diktator, koji je dugo vladao i dobro
suraivao sa Zapadom. Nezgoda je bila u tomu to je ve prilino
ostario, a jedna je politika struja to htjela iskoristiti. Bila je to
grupacija u kojoj su znatan utjecaj imali iitski elementi.
Deklasirani Palestinci i Libanonci, to su ivjeli u Obali Bjelokosti.
Dakle, pristae Homeinijeve islamske revolucije. Zapad se
uznemirio i nekolicina komandosa poslana je u specijalnu misiju.
No nisu znali kakvu. Reeno im je samo da u Abidijan moraju
doputovati kao civili, pojedinano, kako ne bi upadali u oi, a
sve ostalo saznat e na licu mjesta. Od svoje kontakt-osobe. Ako
se nita nepredvideno i dramatino ne dogodi.
Ali Anti se ve dogodilo. Dospio je na nian protivnikih
obavjetajnih slubi i to je uskoro saznao. Izaao je iz hotela,
uzeo taksi i ravno u Trechville, tipinu afriku etvrt, to nikad
ne spava. Danju se tu trguje, radi u sitnom obrtu, a nou pije i
luduje, ili sklapaju mutni poslovi. etvrt je veliine zagrebake
Trenjevke i nekako nalik na nju, samo u afrikoj varijanti. Ima i
zgrada u kolonijalnom stilu, ali dominiraju skromne afrike
prizemnice, sagraene od neke mjeavine blata i drveta,
pokrivene latom. Vanjski su zidovi izbueni rupama, promjera
dvadesetak centimetara, razmjetenim tako da zrak moe to
bolje strujati i izvlaiti vlagu iz prostorija. U Trechvilleu i Afrikanci
nekako izgledaju afrikanskije. ene su umotane u tradicionalnu
nonju, a mukarci napadnije gestikuliraju.
Taksi se zaustavio pred diskotekom Bananas, u kojoj je ve prije
bio i koju je dobro poznavao. Imala je dva ulaza, odnosno izlaza,
bila veoma prostrana i u nju je moglo stati nekoliko stotina ljudi.
Sa strane je bio dvadesetak metara dugaki ank, za kojim su
gosti stajali, a nasuprot njemu fotelje s malim stolovima.
51

Naslonio se na ank, nekako postrance, tako da je mogao vidjeti

glavni ulaz, a u zrcalu, iznad anka, i sporedni, koji mu je bio s
lea. Za pojasom je imao no i mali pitolj nalik Dillingeru. To je
uvijek nosio sa sobom. Pitolj je imao dvije cijevi, jednu iznad
druge i samo dva metka. Izvrsno oruje za borbu do pet-est
metara. U dvorani se nakupilo podosta ljudi, veina je plesala, a
drugi razgovarali u polumraku.
A onda su ula dvojica crnih mukaraca! U mlaemu, koji je bio
neto svjetliji, kao da je mulat, odmah je prepoznao egzekutora.
Imao je obrijanu glavu, sportski graeno tijelo, to se maje
njihalo na brzim i elastinim nogama. Hodao je vie na prstima,
negoli stopalima, pa se inilo da svakog trenutka moe munjevito
skoiti. Ali lice mu je bilo profinjeno i lako bi ovjeka prevarilo, da
nije bilo tih oiju: duboko usadenih i nekako sotonski sjajnih. Bio
je visok metar i devedeset, odjeven u europske hlae i laganu
vjetrovku, zavrnutih rukava. Oko vrata je imao debeli zlatni
lanac. Ante je primijetio da na rukama nosi prstene, od kojih je
onaj, na desnoj, bio tako velik da je mogao posluiti i kao
bokser. Drugi, neto stariji, moda izmedu trideset i trideset i pet
godina, ponaao se kao da je samo u pratnji. Naoale koje je
nosio, i poprilian trbuh, bili su u skladu s tim dojmom.
Ili su ravno prema njemu, zaobilazei plesae. Ali nisu urili. On
ih je drao na oku. Kad su se pribliili na est-sedam koraka,
okrenuo se prema stranjem izlazu. Krenuo je van. Znao je
tono kamo ide, jer je ve prije prolazio tim putem. Vrata su
izlazila na uliicu koja je bila dugaka nekih stotinjak metara. U
prvom dijelu, koji je bio dobro osvijetljen, jo su se nalazili
stolovi za kojima su sjedili gosti. A onda je ulica postajala sve
mranija i gotovo posve pusta. Nakon stotinjak metara moglo se
skrenuti lijevo, u drugu ulicu, to je bila obasjana svjetlou
oblinjeg trga, na kojem su se nalazili taksiji. Ali moglo se
produiti i u mrak.
Kad je proao zadnje stolove, osjetio je da ga egzekutor prati, ali
da jo nije toliko blizu da bi morao reagirati. Nije se okretao,
samo je iao, ni prebrzo ni presporo. Intuitivno je osjeao
progonitelja i slutio njegove namjere. Kad su ve dobro zaronili
u mrak i ostali sami, bilo je jo nekoliko koraka do raskra, na
kojem je padala odluka: ili u mrak, ili u svjetlo. Egzekutor je ekao
52

taj trenutak, jer mu je situaci ja pruala ansu za napad i, kako

mu se inilo, sigurni bijeg. No Ante je, koju sekundu prije, malo
usporio, kao da je u dilemi treba li otii ravno ili skrenuti. Pritom je
djelovao kao ovjek koji je zaista zaokupljen tom milju i kojem
nije nita drugo na pameti. Egzekutora je to iznenadilo, pa je i
sam gotovo zastao. Tada se Ante munjevito okrenuo i pogledao
ga u oi. Ovaj je ve bio na dva koraka, ali jo uvijek nekako
nesiguran, a zatim, kao da se trijezni i upravo grabi
koncentraciju, u hipu je izvukao maetu. Za udarac, meutim,
vie nije imao vremena.
Ante je zaas bio u taksiju, pa u hotelu. Tu je uzeo stvari,
rekavi na recepciji: Ako me trai Michaele, recite mu da u mu
se javiti. Zatim se odvezao do jednog restorana, tu se
zadrao nekoliko minuta, uzeo drugi taksi i uputio se na granicu
prema Gani. U klub Mediterranee, koji je takoder otprije poznavao.
Tu je ostao tri dana. Stupio je u kontakt s Michaeleom, s kojim
se zatim naao u Yamoussoukrou. Mjestu u kojem se rodio stari
predsjednik i koje je zbog toga proglasio glavnim gradom.
Za Biro sigurnosti napisao je izvjee o dogadaju u Abidijanu,
potanko navodei sve to mu se dogodilo, zato je i kako
reagirao. Kasnije je doznao da su i drugi komandosi imali
problema, ali na kraju su se ipak nali na okupu i obavili posao:
uvjebali dijelove predsjednike garde i andarmerije za borbu
protiv subverzivnih (islamistikih) elemenata. Kako je vrijeme
pokazalo, veoma uspjeno.

53

Kao udarac tekom akom

Kad divlji psi love antilope po afrikim savanama, onda to ine na
zaudujue promiljen nain. opor se organizira tako, da jedna
grupa provocira, kako bi se stado dalo u bijeg, druga antilopama
presijeca put, ne bi li ih razdvojila, trea se ubacuje sa svjeim
snagama, etvrta zadaje konaan udarac: hvata rtvu. No prije
tog zavrnog ina, smrtonosna igra ima niz meufaza, taktikih
podvarijanti i manevarskih lukavstava. Ali sve se odvija precizno i
proraunato, kao da cijelom akcijom upravlja neka nevidljiva ruka.
U adu je opet dolo do napetosti. Preteno arapski sjever
ponovno je prokljuao. Jesu li krhku ravnoteu zemlje naruili
stanoviti unutarnji razlozi, ili kakva vanjska igra, u Africi je uvijek
dvojbeno. Ima razloga vjerovati da ponekad bive kolonijalne sile
svjesno izazivaju unutarnje sukobe i trvenja, kako bi dole u priliku da
demonstriraju silu i dominaciju.
A opet bilo je situacija kada su to inile druge sile i zainteresirane
strane. Nekada su se sukobi rasplamsavali i po inerciji, hranjeni
etnikim, kulturnim i inim razlikama, interesima i rivalitetima.
Poetkom 1981. francuske snage, to su u sklopu vojne suradnje
bile nazone u adu, u vie su navrata iz zraka udarile po
pobunjenikim kolonama sjeveroistono od Faye. Bile su to dobro
naoruane motorizirane postrojbe, s hrabrim i ilavim pustinjskim
borcima, to su savreno znali koristiti teren u tim rubnim
pustinjskim podrujima.
Avijacija ih je dodue razbila, ali ih nije unitila. Ukotvili su se u crne
pustinjske gudure, ekajui no, kako bi se rasprili i neopaeno
mugnuli dalje. Preko dana ih se iz zraka nije moglo razlikovati od
kamenja i pustinjskog krajobraza, a nou im se nije moglo nauditi, jer
su bili neuhvatljivi poput sjene. Dakle, posao za komandose.
U akciju ienja terena komandosi su krenuli helikopterima iz Faye. U
svakom je bilo po osam specijalaca, a podrku iz zraka pruale su im
dvije gazele. Radi sigurnosti letjeli su oko pedeset metara iznad
zemlje, koristei konfiguraciju terena. to su se vie odmicali od
grada, pustinja je bivala sve kamenitija, puna stijena i gudura,
uzvisina i plitkih strmina. S ponekom krtom oazom i beduinima, to
54

tjeraju svoja mala stada i doimlju se kao bijele toke na kakvom

golemom tartufu.
Kad su doletjeli etrdesetak kilometara sjeveroistono od Faye,
helikopteri su se brzo spustili na tlo, ne gasei motore. Komandosi, s
pustinjskim naoalama i alom preko usta, to su ih titili od
pjeanog kovitlaca, u hipu su iskoili. Kao jedan. Sve u svemu, pet
borbenih skupina plus zapovjednik, sanitet, vezist, asnik iz Biroa
sigurnosti, domoroac prevoditelj...
Oko sedam stotina metara ispred njih, na jednoj gudurastoj uzvisini,
dugakoj moda dvije stotine metara bili su protivnici. Njih oko
etrdesetak, dobro naoruani minobacaima, tekim mitraljezima,
kalanjikovima, snajperima. I jo bolje skriveni. Kao da su srasli s
krajolikom.
Operacijom je zapovijedao satnik koji je imao trideset i tri ili etiri
godine, bio srednjeg rasta, sportskog izgleda i, kao gotovo svi pravi
vojnici, malo govorio. Bio je odrijeit i nevjerojatno brz, hladan i
bez emocija. Ali je pazio na svoje ljude, uvao ih je. Samo mu je
zadaa, to ju je morao obaviti, bila prea. Kasnije je postao
general, to, opet, nije bilo neobino za nekoga tko je tako mlad
zapovijedao takvim vrhunskim borcima, kakvi su komandosi.
im su iskoili iz helikoptera, komandosi su zauzeli borbeni
poloaj. Helikopteri su se povukli na si gurnu razdaljinu, a u
zraku, pazei da ne dou na nian protivnika, ostale su samo
gazele. Na lijevom krilu bile su prva i druga borbena skupina, koje su
imale jurinu zadau. U sredini trea i etvrta, a na desnom krilu
peta, kao neka vrst priuve i s posebnom manevarskom zadaom.
Ante je tada ve bio ef borbene skupine i s momcima je prije
polijetanja do u detalje razradio onaj dio plana to ga je njegova
(trea) skupina dobila u zadau. Cijeli je napad bio tako uvjeban da
se praktiki odvijao bez rijei. Svatko je znao to mu je initi.
Kad su efovi skupina na kratko i resko pitanje zapovjednika Spremni?, redom odgovorili: Jedan, spreman!; Dva,
spreman!; Tri, spreman!; etiri, spreman! ,Pet, spreman!,
uslijedila je zapovijed: Pokret! Od tog trenutka pa nadalje sve se
odvijalo po logici, to ju je diktirala taktika borbe. Prva i druga
borbena skupina ubrzano su napredovale. Dok je prva osvajala
55

teren, petorica komandosa iz druge, ukopani izmedu stijenja,

pruali su joj zatitu. Onda su se uloge promijenile, i tako redom.
Sve se to odvijalo u brzom ritmu. Komandosi su trali prignuti,
skaui as ulijevo, as udesno, a zatim se hitro bacali na tlo, u
zaklon. Prva i druga borbena skupina prodirale su izravno po
lijevom krilu, najkraim moguim putem. Stotinu metara iza njih,
nadirale su trea i etvrta, a peta, koja je zadnja krenula, nakon
kojih stotinjak metara, naglo je skrenula udesno, u pravcu lijevog
boka Cadijaca i njihove mogue odstupnice. S platoa, na kojem su
se nalazili, moglo se uzmaknuti samo po toj strani, jer ispred su bili
komandosi, a nasuprot njih, iza lea, strmina to je mjestimice bila
gotovo posve okomita i duboka dvadesetak metara. Osim toga,
peta je na taj nain titila etvrtoj bok od eventualnog
iznenaenog prodora protivnika.
Sve to pretravanje i razvijanje borbene linije proteklo je u gotovo
sablasnoj tiini. Samo se u pozadini ulo zujanje helikoptera, kao
kakva udaljena, ali prijetea grmljavina. Prva i druga borbena
skupina vrlo su se brzo primakle na sto pedeset metara od protivnika.
Tu su priekale, dok se nisu primakle trea i etvrta, to su ile
duljim putem, vie udesno. Njihova zadana toka u toj fazi bila je na
nekih dvjesto pedeset metara. Neprijatelj je ve zauzeo polukrunu
obranu, ali nije ispalio niti jedan hitac. Pritom su u prvoj liniji bili
borci s kalanjikovima i snajperima, u drugoj, na neto povienom
terenu, teki mitraljezi, a iza njih, u maloj udolini, minobacai kalibra
60 milimetara. I tada je dan znak za treu fazu napada.
Prva i druga borbena skupina naglo se ire u prostoru,
pokuavajui svojim prodorom isprovocirati protivnika. Za to su
vrijeme trea i etvrta ukopane na paljbenim poloajima.
Naoruane ubojitim FAMAS-ima, to su za ovu prigodu opremljeni i
optikom, te snajperima 12,7. I samo ekaju da se otkrije cil j.
Prva i druga prodiru takvom brzinom da adijci nemaj kuda, pa
otvaraju vatru. Ali time odaju i svoj raspored i postaju mete za treu i
etvrtu skupinu, koje djeluju prije svega na jae protivnikove paljbene
toke. Pucnjava s obje strane poprima na intenzitetu i ubrzo se
pretvara u zagluujuu kanonadu. Kao da se pustinja pretvorila u
jedan golemi limeni tanjur na koji se sruila tua. uje se svaki
metak kako fijue i udara u kamenje, to se s praskom lomi i
razlijee na sve strane. A opet sve zajedno djeluje kao zvonka i
reska grmljavina, to mirie na krv i barut.
56

adijci ubrzo poinju tui iz svih oruja, a komandosi ih

hvataju unakrsno, snajperima i FAMAS-ima, koji s optikom
precizno djeluju i na daljini od tri stotine metara. Ta estoka
pucnjava potrajala je punih dvadeset minuta i za to su se
vrijeme komandosi jo opasnije pribliili prvim linijama obrane.
Tada adijci preustrojavaju svoju obranu u obliku otvorenijeg
slova L. Poinju udarati i minobacaima, ali neprecizno. U
svakom sluaju pruaju ilav otpor i prilino se vjeto brane. U
akciju, meutim, munjevito ulazi peta skupina. Desnim
obuhvatom protivniku brzo ulazi u bok i prijeti unitenjem
njihovih minobacakih poloaja i potpunim okruenjem. Ovi to
uoavaju, pa pokuavaju preustrojiti snage i ojaati svoje lijevo
krilo. Ali sada trea i etvrta pojaavaju napade na drugi krak
obrane, tjerajui ih da odustanu od prvotne namjere, nanosei
im istodobno teke gubitke. Bitka traje ve kakvih sat i pol,
komandosi su osamdesetak metara od protivnika, koji se sve
paninije brani. Tempo se ubrzava, kao koraci u argentinskom
tangu. Tri se bre, ali i ee zauzima zaklon.
U trenutku, kad je s jedne stijene iskoraio na drugu, Ante
osjeti strahovit udarac u lijevu stranu glave, malo iznad
sljepoonice. I zatim snaan bljesak. Kao da ga je netko udario
tekom akom. No jo je napravio nekoliko koraka. Zatim se
bljesak pretvorio u golemo svjetlo, to ga je zapljusnulo poput
kakve goleme lopte. Imao je osjeaj da mu je naglo uletjelo u
lice, a onda se jo bre poelo udaljavati. Bivalo je sve manje,
manje i manje. Noge mu postadoe nesigurne, a kroz svijest
mu proleti: Sranje, to mi se to dogaa. Nikakvu bol nije
osjetio, kao da za nju nije bilo vremena. Svjetlost, to se munjevito udaljavala, pretvorila se zaas u malenu toku. I na kraju u
potpuni mrak. Sruio se, ne znajui vie za sebe.
Portugalac Arduso, kojeg su deki u skupini zvali Plejboj, zbog
njegove osobite sklonosti finim mirisima, ali i zbog naoita izgleda,
brzo je dotrao do njega i sklonio ga iza ovee stijene. I nastavio
borbu kao da se samo o kamen spotakao. Zatim je Alirac, Ali Oui,
po uhodanom pravilu preuzeo sustav veze i ulogu efa skupine,
kratko raportirajui zapovjedniku: ef pogoen! Dodavi brzo:
Tee ranjen, jer je vidio da Ante jo uvijek snano trza nogama.
57

U meduvremenu peta borbena skupina protivniku zadaje teak

udarac s boka, unitavajui njegove minobacae i mitraljeska
gnijezda. Zapovjednik istodobno trai udare iz zraka. Gazele nasru,
kao hijene na umiruu ivotinju, i za manje od pola sata
okonavaju krvavi posao. Preivjelo je samo dvanaest
adijaca, to su se u posljednji trenutak predali.
Za to vrijeme stigao je i sanitet. Osim Ante, jo su dvojica komandosa
bili ranjeni, obojica iz prve i druge skupine. Ali on je proao
najgore. Snajper ga je pogodio u glavu, no na sreu samo s vanjske
strane lubanje. Ipak, udarac je bio toliko snaan da mu je pukla
lubanja, a krhotine kosti ule u ranu. Bio je vie od dvadeset etiri
sata u komi. Prvi put je operiran u francuskoj vojnoj bolnici u N'Djameni, a drugi put, nakon nekoliko dana, u Parizu.
Kasnije, kada je doao k sebi, i malo se oporavio, razmiljao je o
tomu je li ga moda spasilo to to na glavi nije imao kacigu? Imao
je samo maskirnu vunenu kapu, zavrnutu iznad uiju. Da je imao
kacigu bi li ju zrno probilo i onda, zbog gubitka probojne snage,
promijenilo putanju i zavrilo u lubanji? Kao ica, gurnuta u glinenu
masu, to se uslijed otpora materije savija i ulazi sve dublje u
sredinu, umjesto van?
Nije nosio naoale, nije nosio kacigu, a i mnogi njegovi kolege isto su
tako postupali. Osjeali su se slobodnije.
Jer kad se jednom naui na kacigu, kasnije ne moe bez nje.
Ima osjeaj da ti je glava nekako tanja i izloenija. Kao na
propuhu i hladnoi. A sve ostalo, ipak je samo Boja volja.

58

Poetak novog puta?

Oporavak je trajao nekoliko mjeseci. Anti su najtee padali brojni
lijeniki pregledi, no podnosio ih je, kao to djeca otrpe ekanje,
ako znadu da e na kraju dobiti eljenu igraku. Rana mu je
zacijelila, poela mu je rasti i kosa, sve vie prikrivajui brazgotinu,
to je poinjala otprilike dva centimetra iznad lijeve sljepoonice,
sputajui se koso prema uhu. Tamo gdje je metak udario, kosti vie
nije bilo, nego samo koa i tkivo, veliine vrha palca.
U poetku je imao jake glavobolje, jer je uslijed snanog udarca
metka pretrpio i teak potres mozga, no bolovi su svakim danom
bivali sve rjei. Poela mu se vraati stara snaga i elja za akcijom.
Na ranjavanje je gledao kao na najprirodniju stvar. Kao to u
slinim situacijama nije osjeao neku posebnu potresenost, ako bi se
to, ili moda i gora stvar, dogodila nekom njegovom kolegi, tako
sada ni sebe nije alio. To je bio dio vojnikog ivota, to se
dogaalo svakodnevno i toka! Metak u glavu, pa to? Jedva je
ekao da se vrati u postrojbu i krene u nove akcije, jer one su
svemu davale smisao.
Bio je ve sedam godina legionar, proavi teku obuku i mnoge
specijalistike teajeve i kole. Kad bi se sve zbrojilo, najmanje je tri
godine proveo samo uei tajne vojnog zanata. Pritom je
dogurao do vrha: postao je komandos! A onda jo i korak
dalje, jer je zaradio i diplomu instructor commandos! Moe li se
uope neto vie? To si pitanje nije postavljao, jer je znao da je
ipak najvie ono to uini u akciji, u konkretnom boju. Tu se
ovjek potvrduje, tu se vidi to zna i to je nauia. Kakav je. Tu
je na kocki ivot, uspjeh i neuspjeh, tu se suoava s protivnicima
koji takoer igraju s maksimalnim ulogom i jednako na sve ili
nita. Tu nema teorije, lijepih rijei i dobrih namjera. Tu vladaju
pravila neke druge istine, tu ovjeka sudbina iskuava, ostavlja
na cjedilu, ili uini miljenikom. Tu si ono to zaista jesi, a ne ono
to misli da jesi, ili to bi htio biti. Tu si do posljednjeg ivca Ante
Gotovina, Ali Uui ili Plejboj.
Lijenici su na kraju poeli govoriti kako ipak nee moi natrag u
specijalni vod, a to znai u borbu, jer bi mu nagle promjene tlaka,
pri skokovima s vehkih visina, ili prigodom ronjenja na vee
59

dubine, mogle koditi. Moda se ne bi nita dogodilo, ali neki mali

postotak rizika je postojao. Legija nije htjela riskirati.
Vjerovao je da su lijenici u krivu. Da ga moda samo
iskuavaju, da vide kako e reagirati? Ili mu jednostavno ne
vjeruju da nije psihiki uzdrman, da ne bi, kad bi netko recimo
bacio grudu snijega, makinalno zaklonio rukama glavu?
Naroito lijevu stranu?
No vrijeme je prolazilo sporije no to je mislio, pa je i on poeo
sve vie razmiljati i o toj mogunosti: da moda ipak nee
natrag u specijalni vod. Ali ni ta ga pomisao nije osobito
pogaala. Nauio je da se sudbini ne valja opirati. Kao to ne
valja trati ispred nje, glupo je i namjerno zaostajati. Stvari imaju
neki svoj tijek. Pakotanski upnik je govorio da je to volja
Boja i da je sav nauk samo u tomu da se to prepozna. Onda
se i lako slijedi i prihvaa, jer nam je Bog garancija da je tako
najbolje. Tada je i tuga manje strana, a ni srea nas ne zavede.
S nekim takvim osjeajem iao je ususret onome to ima doi. .
Napokon, kakav bi vojnik bio, kada bi previe razmiljao i vagao,
zaplitao se u za i protiv? Sanjariti? To je ve neto sasvim drugo!
I ima li ieg ljepeg od vojnikih matarija?
Davao je stvarima vremena i nije se mnogo brinuo. Sluao je
intuiciju. Istu onu koja mu je u Abidijanu doaptavala to ima
initi, kad ga je progonio egzekutor. A ona mu je govorila da ide
dalje.

60

Gran Canaria
etrdesetak kilometara od Las Palmasa protee se Playa d'inglese.
Ta je pjeana plaa dugaka dvanaest kilometara, naikana je
brojnim hotelima i omiljeno je ljetovalite Europljana. Osobito
Nijemci luduju za Gran Canaria i to podjednako zbog panjolske
ljubaznosti, kao i zbog blizine Afrike, iji dah raspaljuje matu i mnogo
bolje od bavarskog piva razbuktava strasti.
Na rubu Playa d'inglese u pijesak se ukopalo mjestace San
Augustin, u kojem je negdanji kapetan duge plovidbe imao kolu
jedrenja. Zvao se Mateo, imao je ezdeset pet godina, ali je bio
neobino brz i spretan na brodu, i za svoje godine veoma snaan.
Prijatelji su ga zvali orao, zbog kukastog i markantnog nosa, koji je
njegovu koatu i preplanulu licu davao pomalo aristokratski izraz.
ene su ga voljele, unato godinama, jer je iz njega zraila neka
zagonetna privlanost.
Bio je mrav i visok, sivih oiju, to su katkad ostavljale dojam kao da
su neko bile plave, ali su, eto, s vremenom izblijedile od jakih
vjetrova. Mateo je oboavao jedrenjake i istodobno mrzio velike
prekooceanske brodove na kojima je proveo cijeli ivot. Drao je
da unitavaju mora, da su udovita, za razliku od jedara, koja
su spoj prirode i onog dobrog u ovjeku. U svakom sluaju bio je
vrhunski skiper.
Kad je Ante doputovao na Gran Canaria i u San Augustinu
iznajmio mali apartman, Mateo i njegova kola postali su mjesto
na koje je najradije zalazio. Potpuno ga je obuzela elja za morem
i tim velianstvenim umijeem. Mateo je bio strog, ali sjajan uitelj,
a vjetrovi na Kanarskim otocima veoma slini maestralu. Jedino
su bili snaniji, kao to je i ocean bio prostraniji. Ante je jedrio
punih est mjeseci, uivajui u moru i uenju nove vjetine, kao
ovjek koji je u sebi otkrio ar stare Ijubavi, pa ga sada
rasplamsava s novom strau.
Jo je uvijek bio na bolovanju, premda se sjajno oporavio. Ulanio
se u tamonji padobranski klub i opet skakao iz aviona, ak je i
ronio, ali mu je bilo posve jasno da je s Legijom gotovo. Znao je da
vie nee moi u operativne postrojbe specijalnih snaga, da je ta
61

pripovijest zavrena, i to zauvijek. I prihvatio ie to vojniki, bez

emocija, bez nekog unutarnjeg naprezanja, ili razgovora sa samim
sobom.
Kad su ga, prije odlaska na Kanarske otoke, pozvali u Aubagne, to
mu jo nisu posve decidirano rekli, ali mu je ipak bilo sve jasno,
jer su mu predloili da pone uiti panjolski. Prihvatio je to kao
da je rije o jo jednom skoku iz aviona. Isprva je mislio da bi
to bilo najbolje u Barceloni, ili Madridu, ali se tamo zadrao
samo nekoliko dana. A onda, kao da su u njemu oivjeli neki
oevi otoni geni, poelio je da ode na kakav otok. I sada je bio tu,
na Gran Canaria, ne mislei ni na to i uivajui ivot kao u
kakvoj Bruegelovoj zemlji Dembeliji.
Tu je upoznao i armanrnu profesoricu, koja je radila na srednjoj
koli u Las Palmasu, i koja mu je pomogla da bre i ugodnije naui
panjolski.
Krajem godine pozvan je u Francusku, u personalnu upravu u
Aubagne. Doekao ga je bojnik Legije stranaca, zapitavi
ga:Kako je bilo, jeste li se dobro oporavili? A jezik? Dobro ste
ga nauili? A onda mu je u ruke gurnuo kuvertu s papirima i, uz
ljubazan smijeak, koji je odavao hladni vojniki zbogom,
dometnuo: Javite se s ti me u Ministarstvo obrane u Parizu!
Bilo mu je jasno da je sada s Legijom i slubeno gotovo i da
mu nude posao u Odjelu za prekomorske zemlje, zaduenom
za vojnu suradnju s frankofonskim dravama, ili dravama koje
su za Pariz na ovaj ili onaj nain vane i zanimljive. Trebao je
raditi kao instruktor specijalaca (komandosa) u zemljama
Srednje i Latinske Amerike, u Guatemali, Kolumbiji,
Paragvaju. I to je prihvatio bez razmiljanja. Napokon, nauio
je panjolski, a tamo jo nikada nije bio.
Krajem 1982. krenuo je na prvi zadatak u Guatemalu, s jo
estoricom kolega od kojih je etvoricu znao otprije. Svi su
dobili konspirativna imena, pa Ante postaje Toni Moremante i
istodobno ef cijele skupine, odgovoran za kontakt u
Guatemali, kao i za put u tu zemlju.

62

Na takve se zadatke u pravilu odlazilo u strogoj tajnosti, i

najee pojedinano. No Ante je ovog puta htio da krenu
zajedno. U Guatemali su trebali ostati godinu dana, pa je htio
da se na putu bolje upoznaju, naviknu jedan na drugoga. Osim
toga, ve je bio kraj godine, a to znai da su vjetrovi na
Atlantiku bili povoljni. Mateo je imao pripremljen jedrenjak i tu
priliku nije htio propustiti. Tih pet tisua milja od Las Palmasa
do Cartagene u Kolumbiji!
I tako su se jedne veeri, za umjerena vjetra i blagog mora,
na Scorpion, dugaak sedamdeset i dvije stope, koji je imao
dva snana jarbola, ukrcali stari skiper i sedmorica instruktora
specijalaca. Mateo je mislio da vozi pomalo obijesne europske
studente, koji su skupili dovoljno kurae i novaca za put od
punih dvadeset i dva dana, a ovi, opet, da je posve svejedno kako
e do Guatemale, pogotovo jer su imali dovoljno vremena.
Samo je Ante znao zato ba hoe u Cartagenu, taj tipini mediteranski gradi na obalama June Amerike.
Htio je poto-poto u tu luku, u koju je Kolumbo uplovio prije pola
milenija i gdje jo uvijek stoje utvrde iz onog doba, zajedno sa
starim topovima, to proviruju iz zidina kao kakve mjedene
kubure. A drveni balkoni tipinih panjolskih kua svojim ivim
bojama gradi pretvaraju u udesan akvarel, ispresijecan uskim
uliicama, to se as penju uzbrdo, as sputaju nizbrdo. I iz
njih uje andaluzijska glazba i udarci potpetica zanosnih
plesaica.
Tog je jutra itao neke argentinske novine. S kolegarna se
dogovorio da se u Cartageni rastanu i da se, za nekih
dvadeset i pet dana, koliko su jo imali vremena, nau na
odreditu u Guatemali.

63

ohari
U Guatemali dominiraju Indiosi i mjeanci, ali ima i kreolaca,
bijelaca i crnaca. Slubeni je jezik panjolski, ali Indiosi govore
narjejem Maja. Svi se, meutim, hrane, kukuruzom i riom, to su
uz banane i kavu glavna ratarska kultura. Klima je tropska, pa je
moda i to razlogom da su u toj srednjoamerikoj zemlji ljudi pomalo
drukiji. Kao da je priroda u njih umijesila vie dobra, ali i vie zla,
negoli u Europi ili Africi. Znaju biti nevjerojatno simpatini,
otvoreni i pristupani. Dovoljno je da se nasmijei nekome,
koga si prvi put ugledao, pa da ti on uzvrati prijateljstvom za cijelu
tu veer. Otii e s tobom kamo te noge nose, moete i zajedno
veerati, loviti ene ili se zvjerski opiti. Ujutro, na rastanku, rei e ti
adios, amigo i vie ga nikad nee sresti. Ali e u ovjeku ostati
neka uspomena na sjajnog tipa, kakvog moe sresti samo
izmedu Tihog oceana i Karipskog mora.
No ta je mjeavina rasa i kultura u ljude ucijepila i straan mrak, pa
ako dopuste da njima zavlada, postaju opasni i okrutni. Tada ivot
nema nikakvu cijenu. U odnosu na njih, Europljani i Afrikanci
doimaju se kao puki amateri. Kad Afrikanac pobjesni, kad eli
nanijeti zlo, ili poiniti zloin, tada i ovjek s malo iskustva to
odmah opazi, jer mu lice smjesta poprimi pepeljastu boju, a
oi mu se zacrvene. Ali s ovima u Guatemali, Salvadoru ili
Hondurasu, s njima mora uvijek biti na oprezu. Oni zabadaju
no s osmijehom na licu i izrazom oiju to sugeriraju
bezazlenost, pa ak i neko udno prijateljstvo, gotovo
povezanost sa rtvom.
Ako bi gerilci uhvatili vladina vojnika, ali i obrnuto, muili bi ga na
krajnje svirep nain: zaboli bi mu no u eludac, lagano ga
okreui udesno, ali opisujui krug za samo nekoliko stupnjeva.
Onda bi ga jednako majstorski vratili u prvobitni poloaj. I to
ponavljali vie puta. Na taj bi nain zrak uao u ranu i eludac,
a bolovi, to ih je prouzroio zrak, bili su jednako neopisivi kao
i svirepost koja ih je priinila. Zrtva bi umirala satima u
najstranijim mukama, praena pogledima krvnika u kojima se
zrcalio prezir kakav Svevinji zasigurno nije mogao dati ljudima.

64

Europljani su te strahote upoznali za vrijeme Prvog svjetskog rata,

kada su vojnici obiju zaraenih strana upotrebljavali bajunete,
to su du otrice imale ljebove, koji su pri ubodu omoguavali
ulazak zraka u ranjeno tijelo. Kasnije su zabranjene
meunarodnim konvencijama, ali u dungli su jo bile na cijeni
kao metoda i kao potvrda sotonskih poriva.
Ako bi pak iz uhienika htjeli iscijediti kakvu vanu informaciju,
Guatemalci bi ga vezali i na prsa mu stavili golemog crnog
pauka, kakve dobro poznaje dungla. Ti su pauci veoma
otrovni, a na trbuhu imaju bodlje kojima pri hodanju ranjavaju
rtvu i u te rane isputaju otrov. Osim to djeluju odvratno i
zastraujue, priinjavaju i jaku fiziku bol, ne dajui ni tijelu, a
ni dui ni asak predaha. Iza rtve je krvnik, nasmijeena lica i sa
injekcijom u ruci, to sadri protuotrov. rtva to znade, pa sama
odluuje o ivotu ili smrti, to patnje ini jo nesnosnijim.
Jer, napokon, osim te neljudske boli nita tu nije sigurno. I kad dobije
eljenu informaciju, krvnik se moe okrenuti i otii, preputajui
pauku da dovri zapoeti posao.
Ante se znao pitati to je to u ljudima da se mogu preobraziti u
takva udovita? Ili, kako se ta udovita mogu preobraziti u
ugladene i nasmijane momke, koje sretne negdje u restoranu, i
ni u snu ne pomisli da su moda jo do prije koji sat uskratili
spasonosnu injekciju nekom nesretniku? Ta posve su prijazni,
nasmijani, bez ikakva vidljiva oiljka to ga inae ostavljaju
nesrea i patnja.
S vremenom je na to poeo gledati fatalistiki, govorei si kako je
to neizbjena strana ljudske prirode. Ono mrano i zloinako u
ovjeku jednako je realno i neizbjeno kao i ona svijetla i
plemenita strana ljudske prirode. Bilo bi glupo to nijekati, ili
tvrditi da su ljudi neko davno bili gori ili brutalniji negoli danas.
Naprotiv. Svijet je uvijek isti kad je ri je o koliini dobra i zla.
Razlikuju se samo modeli ivota. Ali mrak u ovjeku ivi i izbija
podjednako u atomskim bombama i psiholokom teroru, kao to
je nekada bio otjelovljen u brutalnosti Atilinih ratnika ili
Normana.

65

Je li ta koliina zla cijena za one predivne proplamsaje dobra,

kad ovjeka gane pogled na nemono dijete ili starca koji
smireno i tiho odlazi u nepoznato? Ante nije znao odgovora, ali
je slutio da ovjek, usprkos svemu, ipak mora potiskivati zlo, da
mora teiti dobru i svjetlu, jer je to ljudski i jer drugog puta
nema. Ali podlei iluziji da je zlo mogue iskorijeniti, bilo bi
jednako kao i vjerovati da je mogue promijeniti samu ljudsku
prirodu. To je nauio ve u Europi, to mu je pokazala Afrika, o
tomu je svjedoio i ovaj svijet tako nasmijan i tako okrutan.
Kadto bi znao rei: Pakao i raj u glavama su ljudi i nigdje
drugdje! A onda bi i njega shrvao pesimizam, koji bi nazivao
svemirskom tugom. Stanje kada mu se inilo da bi umrijeti
znailo osloboditi se svega, tog ljudskog pakla u glavi, te ope
bijede i jada to caruju svijetom, tog ivota koji je samo jedna mora
i jedna nesuvisla i prolazna pripovijest. Ali borac u njemu nije se dao
slomiti. Brzo bi se pribrao i otimao mraku.
Ve je dva mjeseca bio instruktor specijalaca u centru za obuku, to
se nalazio sedamdesetak kilometara od glavnog grada Guatemale,
u umovitu i dobro uvanu predjelu. Nerijetko je odlazio i u
dunglu, na vjebe preivljavanja, forsiranje tamonjih rijeka,
uvjebavanje bliske borbe. Uz francuske instruktore u bazi su bili i
ameriki i britanski instruktori. Njih oko dvadesetak.
Svaka od tih zemalja imala je tamo neke svoje interese, a
Amerikanci posebno. Hladni rat se pribliavao svome drugom
vrhuncu, zapadna politika elita bila je uznemirena zbog
marksistike gerile i opasnosti infiltracije konkurentskog vojnopolitikog bloka. Ante i njegovi momci dobili su samo jedan
zadatak: obuiti i uvjebati tamonje vladine snage za borbu protiv
ekstremista. Pritom su i sami neto profitirali. Nauili su stvari koje
se u Europi nisu mogle nauiti: kako se boriti protiv uboda opasnih
komaraca, otrovnih pauka i zmija, kako postaviti podmukle zamke,
kako napraviti otrov od bezazlenog lia, kako to isto lie
upotrijebiti kao lijek u smrtnim situacijama, kako se izlijeiti od
rana to ih uzrokuju goleme pijavice, kako preivjeti tropsku
groznicu.

66

Nakon ta dva mjeseca, prvi put je otiao u grad, i to u etvrt

kamo obino zalaze vojnici izmueni stegom i naporom. Vrzmao se
po lokalima, a onda je banula policija. Bila je to racija, za koju
nikada nije saznao tko ju je i zato pokrenuo. U svakom sluaju,
uhitili su ga i doveli u policiju. Uzeli su mu papire, novac i sve
ostalo, a onda su ga poeli ispitivati u nekoj podrumskoj
prostoriji.
Kako se zove, odakle si doao, to radi u Guatemali, s kim si u
vezi..., ponavljao je neki brkati policajac, obuen u bijelu
koulju zavrnutih rukava. Ante je odgovarao stalno isto: Zovem
se Toni Moremante, iz Francuske sam, ovdje sam u prolazu i
nikoga ne poznajem. Dok je to govorio, brkati je policajac drvenom
palicom lagano udarao o lijevi dlan, ponavljajui: A, je li, a, je li?
Onda je namignuo drugoj dvojici, to su se poput pantere bacila
na Antu, polegli ga trbuhom na jaku drvenu klupu, tako da mu je
glava visjela u zraku i licem bila okrenuta prema podu, dok su mu
bedra bila priljubljena uz dasku za sjedenje, a potkoljenice
okomito u zraku. U visini glenja noge su mu konopcem vezali za
vrat, a ruke dolje za klupu.
Brkati ga je jo jednom pitao kako se zove, prijetei promijenivi ton
glasa, a kad je ovaj ponovio Toni Moremante, druga dvojica
poela su ga drvenim palicama udarati po tabanima. Bolovi su bili
strani i neprispodobivi. Tri puta je pao u nesvijest. Najprije mu se
uinilo da mu je od snanih udaraca neto puklo u glavi, onda bi
se bol poela iriti prema koljenima, pa kao da je tu nala
utoite, zabola se u kosti poput harpuna. Zatim bi malo jenjala,
pa se brzo irila prema kukovima i odatle u vratne ile. Na kraju
je osjeao tupu i teku bol u potiljku.
Sa svakim udarcem taj bi se put boli ponavljao, tako da je poeo
eznuti za nesvjesticom, jer ona je oslobaala, bila je predah bez
kojeg bi mu, kako mu se inilo, prsnulo srce. Kad se budio iz
nesvjestice, imao je osjeaj kao da lebdi u nekoj dubini, a udarci
po tabanima poprimih bi neku neobinu hladnou koja je umanjivala
njihovu snagu. Onda je sve razgovjetnije uo glasove, pa sve intenzivnije osjeao bol, a kad je postalo neizdrivo, opet bi nestao u
dubini.

67

To je sve skupa trajalo kakvih sat i pol. Zatim su ga odvukli u

podrumsku eliju. Nije mogao stati na noge, vukao ih je za
sobom, dok su ga nosili, drei ga ispod pazuha, kao to ranjena
ivotinja za sobom vue polumrtvo tijelo. Bacili su ga na slamaricu
i tu je ostao dva tjedna. Isprva je bio toliko isprebijan da ni na to
nije mislio, a kad se malice poeo oporavljati, hvatala ga je
zebnja. Nije znao zato je tu, je li rije o zabuni ili kakvoj
svjesnoj i planiranoj odmazdi?
Jo su ga dva puta vodili na ispitivanje, pitali ga zna li netko za
njega, ima li prijatelja. Stalno je ponavljao da je u prolazu, da
nikoga ne poznaje. Traio je da mu dadu teIefon, jer se htio javiti
u bazu, ali to su odbili, rekavi mu neka im kae broj, pa e oni
nazvati umjesto njega. To je odbio, a oni ga bacili ponovno u
eliju.
Neizvjesnost ga je sve vie nagrizala, poeo je i teko disati, a
na momente mu se inilo da e prsnuti poput bombe. elija je
bila mala, a pri vrhu zida imala je otvor, valjda u razini sa
zemljom, iz kojeg je prodirao trak svjetlosti irine petnaestak i
duljine moda ezdesetak centimetara. Osim slamarice nije bilo
niega, samo prljavi zidovi, zamusani krvlju i slinom, a pri vrhu
olieni kreem, to je odisao vlagom i trulei. Pod je bio od
kamena, siv i izlizan. Nasuprot otvoru za svjetlo bila su teka
drvena vrata, sa pijunkom u visini glave, a pri dnu otvor kroz
koji se ubacivala hrana: voda, kruh i neka nerazgovjetna juha
od povra i rijetkih komadia mesa.
Sve ga je ee obuzimao oaj, pa je poeo i glasno govoriti kako
nema sree, kako je mogao jo malo poivjeti i uivati ivot.
Poeli su mu se u najivljim slikama vraati svi oni zanosni prizori
iz ivota. A onda more i jedra. Nou je sanjao da leti nad morskim prostranstvima, to ga je ispunjavalo neopisivom sreom.
Ali je buenje bivalo sve gore, a java sve stranija.
A onda, jednog dana, pogled mu se zaustavio na oharima,
kojih je bilo posvuda i koji su u pravilnom vremenskom razmaku
izlazili iz svojih skrovita i tamo se opet vraali. Anti su se ta
stvorenja uinila nekako prijaznim, ak ljepim i veim negoli
oni koje je zapamtio iz svog djetinjstva. Izgledali su zdravije.
68

On ih je gledao s dobrohotnou, pa su i oni poeli njega

doivljavati na poseban nain. Ubrzo je bio siguran u njihovu
naklonost, poeo ih je gurkati prstom, kojeta im pripovijedati,
a oni su, kao da se s njim solidariziraju, na sve to reagirali nekem vrstorn slinog gurkanja, gotovo se mazei.
Tri su se ohara pokazala posebno privrenim. Dobro ih je
raspoznavao po veliini i po ponaanju. S vremenom su se svi
skupa toliko sprijateljili da ih je mogao potaknuti i na utrke.
Sa zida bi ostrugao malo krea, koji je uz pomo pljuvake
pretvorio u bijelu boju, a onda je u tu smjesu umoio slamicu.
Zatim je s njom obiljeavao ohare. Jednu ili dvije toke na
leda, ve prema prilikama. Potom bi na metar udaljenosti
povukao crtu na podu i dao znak za start. Momci su trali iz
petnih ila, a najee je pobjedivao onaj najvei. Ante ih je
hvalio, davao im jesti, a kad bi se svi dobro umorili, trkai su
se vratili u skrovita, a on bre zaspao, s osjeajem da lake
die. Drugi bi dan opet doli, samo s neto bljedirn tokicama
na ledima.
Nakon petnaest dana, kad se ve prilino oporavio, straari su
doli po njega, rekavi mu: Odlazi! Podigao se sa
slamarice, krenuo prema vratima, a onda zastao, pogledao u
pravcu svojih malih prijatelja, dobacivi im: Adios, i pazite da
vas ovi ovdje ne zgaze! Straari su pomislili da je malo enuo
od duge samoe, pa su ga brzo odveli pod tu. Vratili su mu i
njegove stvari: sat, zlatni lani s kriem i novac. Oko tisuu
dolara, tono polovicu od sume koju je imao prigodom uhienja.
Zatim su ga odveli el coronellu, jednoj antipatinoj debeloj njuki od
kojih sto trideset kila, utonuloj poput mjeine u neku polukrunu
fotelju, s nogama prebaenim preko stola, kako bi olakala
disanje.
Ipak, dahtao je poput psa na vruini, mirkajui sitnim praseim
oima iz kojih je zraila zloestoa, unato elji da ju umota u
himbenu prijaznost. Signore, pa to nam niste rekli tko ste i to
radite u naoj zemlji. Zato ste to skrivali kad znadete da mi sve
na kraju saznamo, izdahtao je coronello kad je Ante uao. Onda
se lukavo nasmijao, ponudio ga cigaretom koju je ovaj odbio,
nastavivi: To kroz to si sada proao, bilo je runo, ali ja ti elim
ugodan boravak u naoj lijepoj zemlji i siguran sam da e imati
69

mnogo lijepih i sretnih trenutaka. Ante na to nije rekao nita, samo

je zatraio au vode. Kad je popio vodu, coronello mu je dao znak
da moe otii, dobacivi: Ako neto zatrebate, ja sam tu,
samo se javite. Nadam se da se vie neemo sresti, odvratio je s
nekom ironijom u glasu. Ovome je to zazvualo i kao daleka
prijetnja na koju je odgovorio smijehom ovjeka koji savreno
razumije nevolju.

70

Opet u domovini
U Antinu ivotu promijenilo se sve, ali i nita. No i dalje je ostao
profesionalni vojnik: instruktor specijalaca. Odlazio je na duge
mjesece u Afriku, u Srednjoafriku Republiku i Gabon, pa se opet
vraao nakratko u Kolumbiju i na posao u Paragvaj.
Sredinom osamdesetih, u Abidijanu, uz koji su ga vezivale
najrazliitije uspomene, upoznao je i jednog krepkog staria, koji je
na njega ostavio ugodan dojam. Naravno, u Africi ovjek nikad nije
siguran koliko je netko star. To se na Afrikancima slabo vidi,
pogotovo ako su vitalni. Jednako se teko prodire i u karakter.
O tom se starcu nadaleko pripovijedalo da je krvolok i diktator, a
imao je izrazito dobroudne crte lica, ivahne i znatieljne oi, to su
prije odavale inteligenciju, negoli okrutnost. Moda je i njegov nizak
rast pridonosio takvu dojmu, jer teko je zamisliti da bi netko tako
malen mogao u sebi sabrati toliko kriminalne energije, koliko se tom
ovjeku pripisivalo. Ono to je svakako bila istina, jest to, da se taj,
sada ve ostarjeli pukovnik, nakon to.je u Srednjoafrikoj Republici
sredinom ezdesetih puem doao na vlast, dao proglasiti carem
po uzoru na Napoleona. Je li to napravio iz ludosti, ili zbog
pretjerane sklonosti najslavnijem francuskom vojskovodi, nije uvijek
bilo jasno. U svakom sluaju, ovjek je bio na zlu glasu, to su ga
osobito raspirivale multinacionalne kompanije, ali je imao
dobroudno lice i zvao se Jean Bedel Bokassa.
Sjedio je u drutvu nekog francuskog asnika u prestinom
afrikom restoranu po imenu Tomat, u samom sreditu Abidijana.
U tom se restoranu jelo sve, od afrikih do europskih
specijaliteta, a zalazili su ministri i sva ona gospoda dubljeg
depa i jaih drutvenih veza. Bokassa je ve bio nekoliko godina
u egzilu, pa je pomalo iz dosade, a svakako i zbog svoje uroene
otvorenosti, lako i rado sklapao prijateljstva. Pogotovo s
vojnicima, jer, ako se izuzmu ene i jo pokoja ljudska slabost,
nije bilo nieg, to bi toliko cijenio, kao pravog vojnika. Napokon,
i sam je bio vojnik i kao takav svrgnuo je, na samu Novu godinu
1966., legalno izabranog predsjednika drave Davida Dacka.

71

Vaa ekscelencijo, kako se osjeate?, izgovorio je Ante kad su

ga predstavili starom diktatoru. A kako se moe osjeati starac
poput mene?, odgovorio je Bokassa, nasmijavi se na nain
koji je govorio da ba i ne misli ozbiljno to to kae. I uzvratio:
A kako vojniki ivot? Kako drugi hoe, odvratio je
doljak.
Onda su popili zajedno pie, razmijenili vizit-karte i od tog
trenutka prijateljevali puna dva mjeseca. Anti je Bokassa bio
zanimljiv i zbog toga, to je kroz njega mogao upoznati i onaj
dio Afrike koji je obino skriven vojnikim oima. Bio je zaista
prava enciklopedija.
Znao je sve o ondanjim afrikim dravnicima i intelektualcima i
zato ga je rado sluao. A ovaj je opet bio zadovoljan da jedan
bijeli vojnik pozorno i sa simpatijama slua Afrikanca kako
pripovijeda o slobodi svoje zemlje, o elji da Afrika sa sebe skine
sve kolonijalne i neokolonijalne lance, o afrikoj demokraciji, o
dobrom momku Sengoru i istom takvom predsjedniku Obale
Bjelokosti. Dakako, i o svim onim pakostima, to ih je zbog toga morao
otrpjeti, ukljuujui tu i priu kako je opljakao zemlju prigodorn
bijega, odnijevi sa sobom brdo dijamanata.
Katkad bi Bokassa rekao: Ma nisi ti pravi tubabu, ne nisi! I,
doista, Ante se kadto i nije ponaao kao pravi bijelac, kao tubabu,
nego je u intimnijim prigodama znao nositi i delabu i uklopiti se u
atmosferu oputenog uivanja, kakva je vladala u hotelu Stop, kamo
su obojica esto zalazila. I gdje nisu samo uivali u gozbama hladnog
egzotinog voa, to su podsjeale na rimske bakanalije. Bili su
to dani u kojima je ostarjeli i naputeni afriki diktator nostalgiju
potiskivao upravo mladenakom neodmjerenou, a Ante u toj
prolaznosti nasluivao ljepotu i dra ovoga svijeta.
Paragvaj je zemlja s praumom na tromedi s Brazilom i Argentinom te
gotovo teksakim prerijama na sjeveru. Antu su osobito oduevili
velianstveni vodopadi Kataratas, koji su drugi po veliini na
svijetu, odmah iza onih Nijagarinih, a tvore ih rijeke Parana i
Paraguaya, blizu Resistencije i Corrientesa. Tu je proveo naporne, ali
ugodne godine, sve do povratka u Hrvatsku 1991. Odlazei u

72

Bogotu kad god je mogao. Ante je nauio indijanski jezik Guarana,

kojim govori osamdeset posto stanovnitva, premda je panjolski
slubeni.
Dodue ne savreno, ali toliko da se mogao sporazumjeti. Zapravo,
bilo bi tonije rei da je nauio pjevuiti pri govoru, jer od tog kako
pjevui zavisi i znaenje rijei. Zato se na tom jeziku s malo rijei
moe puno kazati, samo treba znati mijenjati intonaciju.
Iz Paragvaja je esto odlazio i u Argentinu, osobito u pokrajinu
Misiones, odmah uz granicu i u gradi Iguacu. Tu je znao sjediti
u ugodnoj kavani uz rijeku, itati novine i uivati u samoi.
Negdje, koncem osamdesetih, opet je bio u toj simpatinoj
kavani, kojoj nikada nije zapazio ime. I opet je bezbrino sjedio
i itao novine. A onda je sluajno podigao glavu i ugledao
plou s natpisom: El cato Branko. Maak Branko, ponovio je
poluglasno, kao da eli biti siguran da je dobro vidio. Okrenuo
se lijevo i desno, ne bi li moda pronaao svjedoka, pomislivi:
Zar je mogue da i u toj zabiti ima naih ljudi?
Pola sata kasnije u kavanu su ula tri starija gospodina od kojih
je jedan imao tap. Bili su odjeveni u svijetla i prozrana
odijela s istim takvim eirima na glavi. Djelovali su uljudeno i
dobrostojei, a govorili su na nekom jeziku koji je dopirao do
Ante kao kakva nejasna melodija, ali u kojoj bi tu i tamo, tako mu
se inilo, prepoznao poneki ton. To je u njemu pobudilo
znatielju, poeo je pozornije sluati i gotovo se prenerazio.
Stara gospoda govorila su jezikom njegova djetinjstva, dodue
nekom starijom inaicom dalmatinskog dijalekta, kakav se jo
moe uti u starim otonim kalama, ali jezikom koji je dobro
razumio. I to ovdje u pokrajini Misiones, Bogu za leima. O,
Boe!
Onaj sa tapom, Stipe, podrijetlom s Braa, primijetio je da
ovaj u njih zuri kao u svjetska uda, pa ga je na panjolskom
upitao: Gospodine, jeste li odavde? Ante je rekao da nije, da
je iz Europe, a onda je Stipe zapitao: A jeste li na? Jesam,
odvratio je, poevi razgovor na svom materinskom jeziku,
pomalo nesigurno, ali ispunjen nekom sreom i zadovoljstvom.
73

Kao ovjek koji je sluajno pronaao davno zagubljenu

novanicu. Poslije su zajedno ruali, pripovijedali o kojekakvim
zgodama iz domovine, jer je Ante, premda ve vie od petnaest
godina nije bio doma, za njih imao svjee vijesti, s obzirom da oni
nisu bili u Hrvatskoj vie od pedeset-ezdeset godina. Svi su ti
stari momci bili oenjeni Argentinkama i o domovini pripovijedali
vie kao o zemlji oeva i djedova. Ali, govorili su jezikom koji su
nauili u djetinjstvu i zbog kojeg je Ante jo mnogo puta bio kod
Stipe na farmi, u pokrajini Misiones, toj zabiti izmeu Paragvaja s
jedne, i Brazila s druge strane.
Tu ga je sustigla i vijest o masakru hrvatskih policajaca u Borovu
Selu u proljee 1991. I premda je ve dvadeset godina ivio izvan
domovine, i premda ga politika nije osobito zanimala, ipak ga je ta
vijest pogodila u srce. Kao da mu je stradao netko poznat, kome
se dugo nije javljao, moda i prekinuo kontakte, ali sad, kada mu
se to dogodilo, nije neka bezimena osoba, nego poznato i drago
ime i prezime. Poeo je jo pozornije pratiti vijesti na CNN-u, itati
novine i pitati se: Ako se tamo sprema rat, a ja sam vojnik,
profesionalac, smijem li ostati po strani? Rei da me se to ne
tie? U njemu se sve vie rasplamsavala elja za povratkom, da
barem vidi situaciju.Tamo je grob moje matere, tamo su mi
otac, sestra Anica i braa, barem da njih vidim, govorio je sam
sebi.
Prvi je put osjetio potrebu da se povee s Hrvatima u Argentini
kako bi neto vie saznao o dogaajima u Hrvatskoj. ak je
odlazio u Buenos Aires, u hrvatske iseljenike organizacije. Tu su
mu govorili da e se Jugoslavija raspasti, da dogaaji idu u pravcu
finalnog obrauna i stvaranja neovisne hrvatske drave. Prvi put je
poeo politiki osjeati, razmiljati o neemu to nije samo
pustolovina i vojni zanat. To mu se usvrdlalo u glavu i sve ga vie
zaokupljalo, pritiskalo i tjeralo da ode barem vidjeti to se
dogaa.
Vrijeme je letjelo, a on je stigao jo samo srediti papire. Iz Buenos
Airesa poletio je za Amsterdam, pa otuda za Zagreb. Ratnik je
opet stigao u grad u kojem je neko davno nakratko iao u
osnovnu kolu. Bio je poetak lipnja 1991, ulice su mirisale
na lipe, a u zraku se osje ao pritisak, kao pred eksploziju.
74

Srcem protiv elika

S aerodroma Pleso Ante je u Zagreb stigao taksijem. S taksistom
nije razgovarao, samo ga je pitao za neki bolji hotel. Ovaj mu je
preporuio Palace i on se, nakon malo vie od pola sata vonje,
naao na Zrinjevcu. Izaao je iz automobila s oskudnom prtljagom i
bez iega to bi moglo upuivati na to da je profesionalni vojnik.
Pogledao je prema Jelai placu, ali se nije zadrao na ploniku.
Brzo je uao u hotel, ostavljajui za sobom vedar i topao dan. Ali i
sparinu koja je odisala nekom teinom i opom zabrinutou, to se
gotovo mogla opipati rukama.
Ve je na aerodromu primjetio neobinu atmosferu. Nije bilo one
oputene vedrine, to obino vlada na takvim mjestima. Zebnja se
uvukla u ljude i kao da se sa znojem iz njih isparavala, tvorei s
toplim i vlanim zrakom teku nebesku kapu to je pritiskala grad i
njegove stanovnike. Hrvatskom se irila srpska pobuna, a JNA ju je
uklijetila poput oraha kojeg eli slomiti. Svijet je od svega okretao
glavu: diplomati su govorili da sve to izmiljaju novinari, da zapravo
nieg nema, i da valja spasiti Jugoslaviju.
Ali u ljudima je tinjala i neka nada da do najgoreg moda nee doi,
da e na kraju netko moan i dobar, ili barem pravedan, pomoi,
kao to dobar div pomae u bajci, kad nevolja preraste snagu
pravednika. Ta je nada tjeskobu drala na uzdi, pa su ljudi
djelovali nekako utonulo u sebe, ali nipoto izgubljeno ili
demoralizirano. Prije kao netko, tko, dodue, eli izbjei nevolju,
jer znade da joj se nee lako othrvati, ali zbog toga ne mijenja
put kojim je krenuo. Sve se to uskovitlalo u tom zagrebakom
danu, u tom pritisku, u toj tekoj sparini, to ju je udahnuo,
uavi u Palace. Ali je ipak bio sretan da je ponovno tu, u
domovini.
Prve dane provodio je u hotelu, u etnjama gradom i u itanju
novina. Sluao je vijesti, snimao situaciju. I navikavao se na
vlastiti jezik, kojim godinama nije govorio, kojeg nije sluao,
nego ga je samo nosio u sebi, kao to putnik nosi
neraspakiranu prtljagu.

75

A onda je jednog dana otiao u Vukovarsku, u MUP, prijavio se

kao dragovoljac, i u formulare, to ih je dobio, upisao:
profesionalni vojnik. To ga je dovelo u Sabor, do Josipa
Perkovia i Gojka uka.
Prvi ga je primio s osmjehom i nekako prijateljski, a drugi je bio
namrgoen,
utljiv
i
hladan.
S
nakostrijeenim
i
karakteristinim obrvama te dubokim borama na licu, to su na
prvi pogled bile u skladu s opim dojmom, no ako bi ovjek
paljivije zagledao, opazio bi u njima neku priguenu duevnost,
moda i suspregnutu emociju, poput zvuka koji putuje iz daljine,
dolazi, ali ne stie. Kad je uo da se radi o profesionalcu, uak
je kratko rekao Perkoviu: Ovog ne u Kumrovec, nego Luciu.
To je znailo da Ante nee u postrojbe Zrinski, odnosno, Frankopan, u koje su dotad ili profesionalni vojnici, nego u 1. brigadu
Zbora narodne garde, koja je bila u formiranju i ije je
zapovjednitvo bilo na Sljemenu, sa zapovjednikom Josipom
Luciem.
Odmah je imenovan naelnikom za operativno-nastavne
poslove 1. brigade, to je zapravo znailo da treba u njenu
sklopu stvoriti jednu izvidniko-diverzantsku postrojbu, jaine
satnije. Ali s kim? I s im? Od opreme nije bilo gotovo nieg, jedva
najoskudnije pjeadijsko naoruanje, s neto malo protuoklopnih
sredstava, kao to su to bile zolje i ose, ali bez ureaja za nono
promatranje, sustava veze i mnotva drugih stvari to tvore
opremu pripadnika takvih snaga.
Tek momci! Bili su to dragovoljci iz svih drutvenih slojeva, jedno
areno drutvo koje o ratovanju nije imalo pojma, razliito kao i
odjea u kojoj su doli. Zajednika im je bila samo elja da brane
domovinu. Pa makar i ne bili svjesni to to zapravo znai. Luci je
dao suglasnost, a Ante je poeo mijesiti to tijesto bez germe. Na
Sljemenu, u Domu sindikata i u Tomislavcu, samo petstotinjak metara zrane linije od postrojbi JNA, koje su tada jo bile
stacionirane u blizini televizijskog odailjaa.

76

Pokraj sindikalnog doma izgradio je improvizirani poligon za obuku,

koji je bio jednako smijean u odnosu na prave takve poligone, kroz
koje je sam proao, i kasnije na njima obuavao druge, kao to je to
bila situacija u kojoj se naao. U vremenu, za koje nije znao koliko
ga ima, morao je stvoriti izvidnike-diverzante, koji nee imati svu
potrebnu opremu i naoruanje, ali e se, im na to prisile prilike,
morati suprotstaviti do zuba naoruanoj armiji, s profesionalnim
kadrom i nesvakidanjim potencijalom brutalne odlunosti.
Prvi put pred sobom nije imao sve to je potrebno, prvi put su pred
njim stajali mladii, nedorasli zadai to ih je ekala. To ga je
brinulo, to je u njegovu svakodnevicu unosilo nemir. Zato se
odluio na dril bez predaha, da se u roku, koji moe biti ve sutra,
neto napravi od tih hrvatskih boraca. Da se naue orijentirati na
terenu, kretati u napadu i obrani, danju i nou, obaviti diverzantske
zadae, i da izgledaju kao vojnici. Oiani, zategnuti, tvrda i
ozbiljna lica. Neki to nisu izdrali, drugi su odlazili, ali je na
Sljemenu sve stalno bilo u pogonu. Tu se jedan udesni kolektivni
entuzijazam utiskivao u vojnu vjetinu, poput smjese za ukraavanje
licitarskih srca: takorei jednim potezom.
Snage Banjalukog korpusa, ojaane 63. padobranskom brigadom iz
Nia, zapravo srpskim specijalcima, te dijelom vojne policije,
koncentrirale su se izmedu lijeve obale Save i kanala Strug, na
potezu Stara Gradika - Nova Varo. Taj je teren dijelom movaran i
lako se brani i kontrolira zbog strmih obala kanala, koji je prirodna zapreka i istodobno dobra zatita. Od lijeve obale prostire se gusta
slavonska uma, po imenu Pranik, u dubinu od kakvih desetak
kilometara, sve do autoputa Zagreb - Lipovac.
General Milan Uzelac, koji je zapovijedao Banjalukim korpusom,
imao je namjeru izvesti napad du komunikacije Stara Gradika Okuani, kako bi presjekao autoput Zagreb - Lipovac te se spojio s
dijelovima oklopnih snaga Bjelovarskog garnizona, kojima je
zapovijedao pukovnik Milan eleketi, a koje su zauzele poloaje u
podruju Pakraca i Okuana. Time bi se stvorile pretpostavke za
prodor u pravcu Virovitice i presijecanje Hrvatske na dva dijela. Tako
je planirano u Beogradu, a posao je trebala olakati i injenica da je
lokalno srpsko puanstvo, tijekom povlaenja JNA iz Slovenije, bilo
naoruano do zuba i eljno borbe.
77

Krajem kolovoza 1. brigada dobiva zapovijed da se prebaci u to krizno

podruje, kako bi se ojaala obrana lokalnih hrvatskih snaga i policije
te osujetio planirani udar Banjalukog korpusa. Nakon izvianja
terena, ljudstvo i oprema prebaeni su u Novu Gradiku. Tu se
uglavnom i smjestila veina snaga, ekajui uvoenje na poloaje, to
je takoer trebalo uiniti diskretno i uz sve mjere opreza i sigurnosti.
Ali jedan dio brigade, jaine bojne, smjestio se u Motel, uz sam
autoput. Momcima se inilo da su imali sreu, jer komfor je za ratne
uvjete bio solidan, bilo je vode i WC-i su radili, a Pranik je bio na
dohvat ruke.
A onda se sve odigralo u tren oka. Rano ujutro drugog dana, dva
su miga doletjela jednako brzo kao to su i ispustila smrtonosan
teret. Jedna je bomba pogodila u samo ljudsko meso. Svitao je
vedar i sunan dan, s poneto zaostale magle, koju je eksplozija
raznijela kao i prozore, to su zajedno s okvirima letjeli zrakom. Tu
strahovitu lomljavu, to je u hipu proparala ui i zatim jednako brzo
nestala, nadomjestio je smrtni hropac i jauk ranjenika. Momci su
umirali poput muha koje nisu imale ansu ni poletjeti. Pedeset dua
izbaeno je iz stroja, a s njima i zapovjednik bojne. Kasnije se govorilo
da su to bila vremena kada se hrabrost plaala neiskustvom.
Unato tomu 1. se brigada, pod okriljem ume i noi, uspjeno
razmjestila na poloaje du linije Nova Gradika - naplatne kuice
Nova Varo, te na crti Bogievci - uma Pranik - Nova Varo. A
onda su se izvidai-diverzanti poeli danonono ubacivati u neprijateljsku zonu, ometajui snage generala Uzelca u pripremama za
odluujui napad.
Ante je sudjelovao u tim akcijama. Kada su ruili most na Strugu
vodio je sedamnaest diverzanata, najbolje izvjebane borce sa
Sljemena, to su sa sobom teglili sto i pedeset kilograma eksploziva.
Cilj je bio jedan od mostova na kanalu, kako bi se onemoguio
prodor neprijateljskih tenkova i pjeadije. Ili su kroz umu, po
tekom terenu, punom jaraka i vododerina. Ante je namjerno izabrao
loe vrijeme: kiu i izmaglicu, kada je najloija vidljivost, a neprijatelj
trom od sivila i pospanosti. Imali su i vodia, domaeg ovjeka, bez
kojeg bi na tom tekom terenu s mukom pronali put.

78

Bio je to neki lokalni Seljak, ali i krivolovac, pa je poput divljai

poznavao svaku stopu terena. A tako je nekako i izgledao. Sa
svojih pedesetak godina djelovao je ilavo i istrenirano, bio brz i
spretan, i to se vidjelo po nainu na koji se kretao. Ali i utljiv i precizan, kao da ga vodi instinkt. Njegova dva sina bili su borci u
3. gardi jskoj brigadi. Jedan je i teko ranjen, ostavi invalid.
Za njim je iao Ante, a u borbenom rasporedu i ostali. Kad su
doli do mosta, koji se nalazio izmeu Nove Varoi i Stare
Gradike, brzo su postavili eksploziv, a onda je uslijedila
eksplozija, pa tutnjava, prasak vode i neko olakanje u dui.
Prevelike sree nije bilo, jer svi su ti uspjesi u to doba bili pod
loim znakom hrvatske inferiornosti srpskom oklopu i tehnici.
Ipak, otimalo se vrijeme, odgaalo najgore. Rujan se ve
razmahao, a iz jo tople slavonske zemlje isparavala se vlaga,
pa su ume mirisale po nekoj blaenoj zapari. Za takvog jednog
dana snage 1. brigade, to su ih tvorile 3. satnija 2. bojne te
satnija za posebne namjene (Antini izviai-diverzanti), s nekoliko
domaih vodia, krenule su u napad na pontonski most, koji je bio
malo blie od onog sruenog. Iz pravca sela Pivare kroz umu
Pranik. Napad je, prema planu, koji je nainjen u kriznom
tabu u Novoj Gradiki, trebao uslijediti u est sati naveer.
Ante i Jozo Milievi sa svojim su snagama sat vremena prije
poetka napada stigli na nekih sedamdeset metara od kanala, u
borbenom rasporedu iz tri pravca. U nakani da priekaju jedan
sat i da se onda iznenada i svom silinom srue na neprijatelja.
U tom trenutku odnekud je medu neprijateljske vojnike doletio
njihov oficir i zaderao se kao da ga je uhvatio histerian napad:
Spremaj se brzo, u est sati dolaze ustae da vas pobiju,
dometnuvi jo bjesnije, majku im ustaku.
Te su se posljednje rijei izgubile u amoru to je prostrujao
kanalom, onda su se zauli motori tenkova i zveket pjeadijskog
oruja. Trenutak iza toga uslijedila je i vatra iz topova. Netko je
u hrvatskim redovima viknuo izdaja, poslije ega je
zapoelo ubrzano povlaenje. Kada su odmakli dovoljno
daleko, zaula se i teka psovka, pa gotovo s nevjericom
prosiktano: Mogli smo svi izginuti, da se onaj nije onako
derao!
79

Kasnije se ustanovilo da je jedan Hrvat u Kriznom tabu u

Novoj Gradiki Srbima dojavio vrijeme napada. Kad su ga
uhitili, doznalo se i to da je u Okuanima imao brata, koji je bio
oficir JNA.
Anti su jo u Zagrebu rekli da se mora uvati, paziti kamo ide i to
radi, jer da su KOS i UDB-a i te kako aktivni. Sabor je dodue
25. lipnja proglasio nezavisnost, ali je Hrvatska, pod pritiskom
Zapada, bila u nekom zamrznutom stanju, s JNA na leima, s
Mesiem i Markoviem u Beogradu, a s KOS-om i UDB-om u Zagrebu. Saznao je i za aferu pegelj i da se taj hrvatski general
morao u vlastitoj zemlji skrivati pred neprijateljskom vojnom
policijom.
I uzeo je to ozbiljno. ak do te mjere da nikome nije rekao da
je iz Pakotana, nego je govorio da je iz Korule. Zbog toga se nije
javljao ocu i brai, bojei se da ih ne izloi opasnosti. Mislio je
da za to uvijek ima vremena i da su sada prei poslovi pred
njim.
Ali da e doivjeti takvu izdaju, to nije slutio ni u primisli. Bilo mu je
jasno da ih je spasio sluaj, jer da nisu uli zapovijed onog
srpskog oficira, mogli su za samo nekoliko minuta svi izginuti,
kao zeevi natjerani na lovake puke.
Rat u Hrvatskoj u tim danima nije poznavao pravila. I on je to
brzo shvatio. Otada je akcije, to su u Kriznom stoeru
planirane za jutro, izvodio, bez da je to itko znao, uveer, dvanaest
sati ranije. Na taj je nain oslobodio selo Gredane. Tu je
zarobljeno dosta neprijateljskih vojnika, a jedan od njih, neki
asnik, star oko trideset godina, koji je bio ranjen, ali se drao
vojniki, zabezeknuto je priznao: A mi smo vas oekivali u est
sati ujutro! ? Jednako je tako osloboen i ovac.
Punih petnaestak dana bojite je na tom prostoru vrilo poput
vode u loncu. im bi jedan mjehuri izronio na povrinu,
nestajui u vruoj pari, ve bi na njegovo mjesto dolazio drugi. To
je generala Uzelca nerviralo i usporavalo, ali nije moglo iscrpiti
snagu njegovih postrojbi.

80

Petnaestog rujna, u kasnijim popodnevnim satima, zapoeo je

napad iz smjera Stare Gradike. Topovi su cijelu no estoko
tukli po crti hrvatske obrane, koja se nalazila na pravcu Nova
Gradika - Bogievci - Pivare - Pranik - Nova Varo - Gredani ovac. Borce je to iscrpljivalo, jer ih je draio u stalnoj napetosti
i budne. Bilo je ranjenih i mrtvih, a najgore je bilo to se nije imalo
ime uzvratiti. Osim minobacakih bitnica i neto protuoklopnih
sredstava za blisku borbu, hrvatski borci drugo nisu imali.
Ante je slutio da se neto sprema i da najgore tek dolazi. Pred
zoru ti su se napadi pojaali. Svanuo je tmuran i maglovit dan, a s
njime i tenkovi i srpska pjeadija. Hrvatske su se snage oajniki
branile, nastojei zaustaviti sav taj elik to se na njih sruio.
Gubici su strani, ranjenike se iznosi na rukama, jer nema
sanitetskih vozila, posvuda krv, jauci, psovke i zastraujue
brektanje tenkovskih motora.
A onda, kad je taj srpski Golijat svoju teku apu pritisnuo
hrvatskom Davidu na prsa, s lea ga je dohvatio pukovnik
eleketi, udarajui iz pravca Okuana. Prva brigada, zajedno s
lokalnim postrojbama, nala se u poluokruenju, iscrpljena,
izranjavana i u smrtnoj opasnosti. Bitka je bila izgubljena.
Jedini izlaz da se brigada spasi, bila je uma Pranik, pa
odatle u Novu Gradiku. General Uzelac uoava taj manevar i
tamo alje Nilije, srpske specijalce. I tada poinje borba
prsa o prsa, ovjek na ovjeka. Ante i momci sa Sljemena
protiv elitnih nikih padobranaca. Za to vrijeme hrvatske se
postrojbe izvlae, nosei sa sobom ranjene i mrtve. Borba je
krvava, gine se s jedne i druge strane. Niki specijalci postaju
oprezniji, jer su ih iznenadili ti golobradi momci iz 1. brigade.
Dobiva se na vremenu, a spas je na dohvatu. U kasnim
veernjirn satima Pranik su napustili i posljednji hrvatski
borci. Ostali su samo mrtvi, koje se nije moglo iznijeti. Pala je
tiha no na ranjenu slavonsku zemlju.
General Uzelac bio je zadovoljan, jer je uspio svoje snage
povezati sa snagama pukovnika eleketia i presjei autoput
Zagreb - Lipovac na pravcu Stara Gradika - Okuani. Ali za
tu operaciju mu je trebalo mnogo vie vremena nego je
planirao.
81

Punih sedamnaest dana za samo deset kilometara osvojenog

prostora! To ga je grizlo, to mu nije dalo da se osjea dokraja
pobjednikom. Poeo je i sumnjati da neto ipak nije u redu kad
ga je ta, gotovo goloruka Hrvatska, toliko zadrala.
Nakon dva dana Ante se, zajedno sa svim zapovjednicima 1.
brigade, te diverzantima, ponovo vratio u Pranik. uma je bila
pod potpunom kontrolom neprijatelja, ali u njoj su leali i mrtvi
hrvatski borci. Doli su po te mladie, kao to su prije toga obili
ranjene u Novoj Gradiki. Bio je to moralni imperativ; tako
razumljiv i tako prirodan, da nikakva opasnost nije od njega
mogla odvratiti. Bio je to i nain da se ne bude poraen, nego
samo estoko udaren. Jer tko riskira ivot za mrtve, toga ne
moe pobijediti nikakva sila. On i njegovi suborci to su
osjeali, kao to ovjek, kad se uspravi, osjea da lake die.
Uz stari slavonski hrast, to je oko sebe prosuo bezbroj irova,
licem utonulim u lie i humus, leao je i mladi koji se prije
dvije noi junaki borio sa srpskim specijalcima. Ali nije pao od
njihove ruke. Pogodila ga je krhotina projektila tono izmedu
vrata i lijeve lopatice.
Leao je s tom tekom i dubokom ranom, kao da je srastao
sa zemljom. Bio je jedan od najboljih na Sljemenu, porijeklom
Hercegovac, ali je ivio u Zagrebu, negdje preko Save. Bio je
lud za motorima i brzinom, volio je ivot i to se vidjelo po
njegovu razvezanom osmjehu, njegovim velikim crnim oima. I
godinama: jedva je navrio dvadesetu. Ante ga je odmah
prepoznao i nekako mu se uinio jo mlaim no to je bio,
gotovo kao dijete. A kroz glavu mu je proletjelo: Nije dospio
poteno ni zakoraiti u ivot.
Na izmaku ljeta, kad se rat u Hrvatskoj zahuktavao, a europski
diplomati u Bruxellesu i Londonu smiljali nemogue planova za
mirno rjeenje krize, premo JNA i lokalnih etnika u odnosu na
hrvatske snage bila je enormna. Novogradiko bojite to je
zorno pokazalo. Topniki i raketni udari, podrka iz zraka,
tenkovi i oklopna vozila ruili su i razarali sve pred sobom.
Hrvatski branitelji pruali su otpor, branei se oajniki i
nerazumljivo hrabro.
82

Antu je to, kao profesionalnog vojnika, iznenadilo i fasciniralo.

To ga je vezalo uz suborce na nain koji dotad nije upoznao. Iako
mu je u svakom trenutku bilo jasno u kakvom su stranom i
inferiornom poloaju, ta hrabrost i taj zanos, ta nesalomljiva
volja da se prui otpor i tamo gdje bi to s isto vojnog gledita
bilo besmisleno, u njemu je stvarala udesno raspoloenje,
optimizam i elan koji ga je cijelog proimao.
Kao da se naao u nekoj velianstvenoj avanturi u kojoj
romantini ratnici, noeni nekom ludom vjerom i pravdom, vode
bitku na ivot i smrt protiv nadmone i strane vojne mainerije,
bez osjeaja i emocija, spremne da sve pred sobom spali i da
pritom ni okom ne trepne. Bili su to mjeseci u kojima se posvuda
u Hrvatskoj ginulo kao nikad poslije, sve do pada Vukovara i kraja
te krvave i herojske 1991.
Osjeao je da je i njega, koji je ve dva desetljea bio profesionalni vojnik, navikao na sve to donosi i odnosi rat, obuzela
ta, kako je znao rei, pozitivna ludost, to zraenje energije,
to je zemlju i ljude pretvaralo u jednu volju i jedno raspoloenje.
Bez te romantike, bez te ludosti, nitko se nebi usudio suprotstaviti toj
udovinoj moi JNA. Ponekad mu se inilo da se u to umijeala i
neka via sila, jer kako inae objasniti tu vjeru da se moe
pobijediti jedna takva sila, kad je razum govorio da su anse,
pogotovo u tim prvim danima, bile ravne nuli? Kako objasniti tu
neunitivu romantiku i posiije toliko izgubljenih bitaka? Poslije
okupacije jedne treine zemlje? Tu vjeru da si ipak pobijedio, ako
si etnike i JNA samo zadrao koji dan due, negoli su
planirali? Kako objasniti injenicu da su u danima, kad se
ginulo takorei iz sata u sat, na bojinicu pristizali stalno novi
dragovoljci, s vedrinom i zanosom koji je morao preneraziti i
najtvreg neprijatelja? A to se s vremenom poelo i dogaati.
Ta snaga srca u taj je neprijateljski elik unosila sve vei nemir,
da bi ga s vremenom i impresionirala i poela plaiti. Ante je
to osjeao i to mu je davalo snagu kakvu nikada i nigdje nije
osjetio. Ni na jednom ratitu svijeta. I zato nije razmiljao o
upravo apsurdno neuravnoteenom odnosu snaga na bojinici,
o svijetu koji je Hrvatskoj nametnuo embargo na kupnju oruja, o
diplomatima koji su sanjali da se sve im prije okona, pa da
opet bude mir, makar to bio samo mir hrvatskih grobita. Ne, bio
je pozit ivno lud kao i njegovi suborci.
83

Plavi puch u klopci

Nakon to su JNA i lokalni Srbi presjekli autoput kod Nove
Gradike, udari na Novsku bili su svakim danom sve jai. Dijelovi 1.
brigade ZNG-a, s tamonjim lokalnim snagama, branili su taj grad,
udaljen samo stotinjak kilometara od Zagreba, kako su znali i
umjeli. Hrvatska vojska bila je tek u nastajanju i u tim danima
djelovala je, u odnosu na monu JNA, kao malo bolje izvjebano
lovako drutvo. Cilj Beograda je bio da se Novska zauzme po
svaku cijenu, ime bi se otvorio put prema Kutini. Zagreb bi tada
bio na dohvat ruke i na dometu dalekometne artiljerije. Zbog toga
je, kad je bojinica uzavrela do biti ili ne biti, i predsjednik Tuman
doao u Novsku. U ratnoj odori, sa svojim generalima i lanovima
vlade, kako bi borcima digao moral i nedvosmisleno dao znati naciji
da se upravo tu brani srce Hrvatske.
Ali stanje je bilo loe, jer su hrvatske snage bile pod stalnom
topnikom vatrom neprijatelja; dodatno iscrpljivane i uestalim
prodorima oklopnih snaga i pjeadije. Gubici su bili veliki,
koordinacija i ustroj slabi, a stanje na bojinici najveim je dijelom
zavisilo od sposobnosti, ili nesposobnosti zapovjednika manjih
formacija. Jedina svijetla toka u tom krvavom i dramatinom
hrvatskom rujnu i listopadu bila je ta, to srpski pjeak, premda je
iza sebe imao zastraujui oklop i topniko-raketnu podrku, nije
bio dovoljno efikasan. Kao da su ga paralizirali entuzijazam i
herojstvo hrvatskih lovakih drutava! etvrta vojna sila u Europi
imala je svoju Ahilovu petu.
Krajem listopada Ante s dijelovima 1. brigade odlazi u Novsku.
Zadaa mu je bila da preuzme zapovjednitvo u zoni
odgovornosti od samog grada do sela Broica i Jasenovca.
Dijelovi 1. brigade, to su tamo ve bili, zajedno s priuvnim
postrojbama i lokalnom policijom, bili su toliko iscrpljeni i na
izmaku snaga da su popustili i disciplina i organizacija. Kao u
ovjeka, koji cijelu no vozi auto i pred zoru otupi, izgubivi
osjeaj za prostor i distancu.

84

Kad je doao u zapovjednitvo u Novsku, predoena mu je karta

s ucrtanom linijom hrvatske obrane, rasporedom i brojanim
stanjem postrojbi. Bila je to klasina primopredaja, to se obino
obavlja u jutro, kako bi novi zapovjednik jo istoga dana mogao
na terenu provjeriti i obii ono to je vidio na zemljovidu. I,
dakako, upoznati se s konfiguracijom zemljita i svim ostalim
detaljima vanim za raspored snaga i organizaciju bojinice.
Jesen je ve zakoraila u Slavoniju, dani su bili krai i sivi, kia je
esto padala, a zemlja razmekana i teka za hodanje. Novi
zapovjednik je htio jo,za istog dana obii bojinicu, pa nije
gubio vrijeme. im je izaao iz zapovjednitva, odmah je sa
sobom uzeo Gavrana, diverzanta Ruicu i Matuzana, te jednog
lokalnog vodia. Gavran (Damir Tomljanovi) je tada bio
zapovjednik u Broicama i prvi put je s Antom iao u jednu
akciju. Drao je vaan nadvonjak u blizini sela, pa je stoga i sam
bio zainteresiran da vidi raspored i jainu snaga na bojinici.
Ukrcali su se u dip koji je i sam bio legenda.
Bio je to plavi policijski puch, onaj isti koji je stradao u Osijeku kad
je JNA izala iz vojarne i tenkovima projurila gradom. Jedan je
tenk tada najprije zgnjeio fiu, to su uhvatile i televizijske
kamere, a zatim je topovsku cijev zario i u karoseriju toga plavog
policijskog pucha, bacivi ga u jarak kao stare gae. Ali motor je
ostao netaknut, pa kad je puch stigao u Zagreb, Ante mu je dao
odrezati gornji dio karoserije, jer se nije mogla popraviti. Ostalo
je samo prednje staklo, za iji je okvir bila zavarena eljezna ploa,
to ju je sa stranje strane pridravao jedan nosa. Na tu je plou
montiran pjeadijski mitraljez, pa je dip izgledao kao oni pustinjski
4x4. Za ondanje prilike solidno vozilo.
S momcima je u obilazak krenuo oko pola devet ujutro, a u pola
dva poslije podne bio je pri kraju: kod eIjeznikog mosta, to
se nadvio iznad kanala Strug, kojeg je ve upoznao na
novogradikoj bojinici. Negdje izmedu sela Broice i Jasenovca.

85

Tu je bila jedna satnija zagrebakih deki, koja je izdrala estoke

udare, ali je ostala na nogama. Momci, tamo iza mosta nalazi se
jo jedna naa postrojba, je li?, zapitao je Ante, tonom koji vie
konstatira, negoli trai odgovor. Napokon, tako je bilo ucrtano
na karti i tako mu je reeno prigodom primopredaje. I mi smo
tako uli, ali nikoga ve odavno nismo vidjeli, odgovorio je neki
momak, napravivi lice kao da eli rei: Tako je to danas tu, to
moe.
Ante, koji je bio za volanom, polako je krenuo dalje, dobacivi
O.K.. Ali neto mu je bilo udno. Kao da ga je neto spopalo,
to mu je, negdje u podsvijesti, eprkalo po mozgu. Vozio je
oko pedeset kilometara na sat i bio napetiji nego li obino. Pred
njim je Jasenovac, a sa strane uz cestu gusto ipraje i tamni
grmovi kakvi prilie kasnolistopadskom slavonskom sivilu i blatu.
U jednom trenutku, na udaljenosti od oko stotinjak metara,
uinilo mu se da je, s lijeve strane puta, primijetio neku plavu
sjenu kako se pomakla, ili ak mugnula u grm. Ili je to moda
bio samo privid? Halucinacija kakva spopadne sasvim zdrave
ljude kad su odve napeti?
No, ono svrdlo u mozgu, to ga je cijelo vrijeme muilo, nije
imalo nikakvu dilemu: munjevito mu se sunovratilo u nogu i on
gotovo na mjestu zakoi. Istog trenutka ulo se komeanje i
amor meu Srbima. Zasjeda je propala. U istoj sekundi prema
puchu je doletjela vatrena kugla koja je pala metar ispred
haube.
Bila je to kumulativna mina ispaljena iz runog bacaa. Ona ne
ubija rapnelima, nego oko sebe ari i pali poput pakla.
Smjesta van, zaderao se, skoivi iz dipa. Za njim su kao
udarene teniske loptice skoili i ostali. Ravno u jarak. Srbi su
zapucali iz svih cijevi, meci su poput bia parali zrak, a druga
tromblonska mina proletjela je kroz otvor za prozor na lijevim
vratima sablasno naputenog pucha. Istog trenutka oko tridesetak
Srba krenulo je u na pad, pokuavajui opkoliti pet hrvatskih
boraca.

86

Poinje borba make i mia. Ante daje nareenje da se povlae

prema Broicama, i to kroz ikaru koja je jedini spas, ako ga
uope ima. Sva petorica ostaju zajedno, kako bi se lake branili.
Prvi su Srbi ve prilino blizu, na nekih dvadeset do trideset
metara. Nareuje da se bacaju rune bombe. Srbi takoer
uzvraaju runim bombama, a onda na udaljenosti od deset do
petnaest metara dolazi do borbe prsa u prsa. Prvi napad je
odbijen.
Srbi imaju gubitke, trebaju neto vremena za novi udar. Za to
vrijeme progonjeni puu kroz ikaru koja ih bode i dere poput
bodljikave ice. Pa opet ustaju i bore se. Srbi se opasno
pribliavaju. Viu: Tu su! Imamo ih! Opkolite ih, majku im
ustaku! Evo, evo, drite ih! Pucaj, sad pucaj !
Ante osjea da nee moi predugo izdrati, jer Srbi navaljuju u
valovima. Jedina je srea da im teak teren i gusta ikara ne
omoguavaju da napadnu frontalno, nego u grupama, kako se
uspijevaju probiti. Do kanala Strug je oko tristo metara i on daje
zapovijed da se povlae u torn pravcu. Ako se dokopaju kanala
onda su spaeni, jer s druge su strane obale hrvatske postrojbe.
Tada Srbi pokuavaju boni prodor s lijeve strane. Hrvati uzvraaju
kratkim rafalima i bacaju drugu seriju od po dvije rune bombe. uju
se jauci i psovke, Srbi su opet na asak odbaeni. I opet puzanje,
kao kroz krhotine stakla, pa skokovi i borba, pa puzanje... To traje
ve dobrih sat i pol. A onda, kao da im neto nije jasno, Srbi su stali.
Pauza nije trajala predugo, ali dovoljno da Ante, Gavran, Ruica,
Matuzan i vodi predahnu i opet povjeruju da jo ima nade. I dovuku
se do kanala. U trenutku kad su se poeli prebacivati preko
nasipa, s hrvatske strane bojinice, s udaljenosti od dvjesto do
tristo metara, zatektali su snajperi.
Ve se prouo glas da je zapovjednik Gotovina, zajedno s momcima,
upao u zasjedu, da je likvidiran ili zarobljen, pa su hrvatski
snajperisti bili uvjereni da se to etnici prebacuju preko nasipa.
Tada s momcima skae u kanal i bjei podjednako od Srba kao i od
svojih, kojima ne moe javiti o emu se radi, jer je za vrijeme
borbe izgubia opremu za vezu.
87

Sve bacaju u vodu, ostavljaju samo dva okvira municije i

automatsko oruje. Plivaju, pa hodaju po dubokom i tekom
mulju, pa opet plivaju u pravcu Broica. Voda je hladna, a s jedne i
druge strane nasipa snajperisti ekaju da netko prerano izae
van. Oko osam sati naveer, poput promrzlih poljskih mieva,
izlaze iz vode.
Broice su sablasno prazne, ali i bezopasne. Neprijatelj je s onu
stranu eljeznikog mosta, broji ranjene i mrtve i psuje idiota koje je
bezrazlono zaustavio plavi puch stotinu metara prerano. Onda
ispaljuje dvije tenkovske granate, od ije detonacije Gavranu puca
bubnji. Osim to su bili izgrebeni i izderani poput prasadi kad proe
kroz trnje, bila je to jedina ozbiljnija ozljeda to su je zadobili u
tom boju sa etnicima. udo od kojeg je vee bilo samo
iznenadenje
kad
je
zapovjednik
Gotovina
banuo
u
zapovjednitvo u Novskoj.
Tamo je ve bio Marijan Marekovi, koji je doletio iz
Lipovljana, gdje je obnaao dunost zapovjednika operativne
grupe 1. brigade. Evo ga, tu je, uzviknuo je zabezeknuto
Marekovi, s oitim olakanjem pri dui. Tamo, prema
Jasenovcu, nema naih, kako je ucrtano na karti, dometnuo je
umjesto odgovora mrzovoljno Ante, znajui da tu informaciju
nisu imali u zapovjednitvu, jer su priuvne postrojbe, koje su
trebale drati taj dio bojinice, samoinicijativno napustile
poloaje. I dodao: Tako je to, na alost!
Iste noi, oko tri sata ujutro, nekoliko hrvatskih momaka
neprimjetno je prelo preko onog istog mosta. Plavi puch jo je
stajao na cesti, pornalo ranjen od pucnjave, ali iv. Pod okriljem
magle to se potiho sputala i on je vraen na hrvatsku stranu.

88

Tenkisti u lisicama
Ako se Zagreb branio u Novskoj, Novska se branila u Starom
Grabovcu. To je tipino slavonsko selo, koje bi u Dalmaciji
svakako bilo pristojan gradi, no ovdje to nije tako. Dvije do tri
tisue stanovnika, to su prije rata ivjele u kuama s jedne i
druge strane ceste, takorei do prvih dvorita u Novskoj, nisu
marili za to.
Selo lei na jedinom tenkoprohodnom putu za Novsku i Kutinu, to
u vojnoj terminologiji znai: na cesti preko koje moe proi
oklop, tenkovi i sve ostalo. Pogotovo u jesen, kad je zemlja
raskvaena i nalikuje tijestu, pa sve to na nju zae, u njoj i
ostaje. Bilo preduboki trag, bilo snaga i energija. Zbog toga je
JNA stalno tukla i granatirala Stari Grabovac, nasrtala na prvu
crtu obrane i na svaki nain pokuala ovladati tim prostorom.
Izvela je i etiri velika i odluna udara u kojima je, uz
pjeadiju, to je nadirala iz pravca Donji i Gornji Rajii - Kriko
brdo, sudjelovala i po jedna tenkovska satnija. S desetak
tenkova tipa T-55 i T-34. Nakon to bi srpsko topnitvo cijelu
no mrcvarilo hrvatske snage, rano ujutro, kad magla nije
pregusta, ali je jo ima dovoljno da prua neku vrst zaklona, u
napad bi obino krenule dvije do tri srpske pjeadijske satnije,
rairene u prostoru lijevo i desno od tenkova, to su, stvarajui
zaglunu i zastraujuu buku, nadirali cestom. Pjeadija bi
tenkovima titila bokove, a ovi pjeadiji otvarali put, ruei i unitavajui sve pred sobom.
Ante je obranu postavio tako da je ispred prve crte prostor osigurao
protupjeakim i protuoklopnim minama, a uz cestu, nasuprot
tenkovima, postavio najhrabrije i najbolje zapovjednike. Neto dublje u
selu bile su rasporeene priuvne snage, sa spretnim i brzim
borcima, ija je zadaa bila da munjevito uskau, ako bi negdje poele
pucati hrvatske linije, nasrui na neprijatelja lijevim ili desnim
obuhvatom. No bit obrane bila je u tomu da se odmah na poetku, to
je bre mogue, pogode prvi i zadnji tenk.

89

Zato su tu i bili najsposobniji zapovjednici desetine, voda i satnije. Jer

ako bi to uspjelo, ostali bi se tenkovi zaglavili, ne bi mogli brzo ni
naprijed ni natrag, i tada bi, ako bi posade imale slabe ivce,
nastajala panika. Poput zeeva, to su uli lave lovakih pasa,
tenkisti bi poeii bjeati, ostavljajui obezglavljeni elik, kao to zmija
ostavlja staru kou.
Taj prizor, koji su hrvatski borci svaki put uspjeli upriliiti, izazivao bi
paniku i medu pjeatvom. Gubici su znali biti veliki na obje strane,
ali Stari Grabovac nikada nije pao. Usprkos jo uvijek velikoj
nadmoi JNA i lokalnih etnika u tehnici, oklopu i artiljeriji. Hrvatske
postrojbe bile su bolje naoruane osanza i zoljama, te ostalim
protuoklopnirn sredstvima, logistika i ustroj bili su takoer bolji,
negoli na novogradikom ratitu, to je, uz sve veu izvjebanost,
igralo znaajnu ulogu. U ratu se brzo uilo i snalazilo, uoavala
slabost neprijatelja, pogotovo ako su ti deficiti bili psiholoke naravi.
Prigodom jednog takvog odluujueg napada, hrvatski su branitelji
uspjeli pogoditi dva jurina tenka. Zadnji nije uniten, ali je svejedno
nastala panika medu neprijateljskim vojnicima, pad morala, i na kraju
je i ta bitka dobivena. Kad su, zatim, zavirili u spaljenu utrobu tog
elika ruskog podrijetla, branitelji Grabovca nisu mogli povjerovati
vlastitim oima: voza tenka i cilja bili su lisicama vezani za upravlja
i top! Koliko su njihovi asnici vjerovali u te jadnike, njihovu hrabrost i
motivaciju.
Rat je ulazio u svoj najkrvaviji mjesec, Svi Sveti su proli, a s njime i
ansa da se odre jugoslavija i vojska, iji su asnici svoje vlastite ljude
slali u bitku u lisicama. Vukovar je krvario i bio na izdisaju, Dubrovnik
bombardiran. Grobovi su pokrili Hrvatsku, ali je nadolazei Boi
obasjavao nadom i vjerom ljude to su sve to izdrali i izdravali.
Sve to ovjeka ne ubije, uini ga snanijim. Tako je i s vojskom.
Dijelovi prve brigade, to su s ostalim postrojbama drali bojinicu
od Novske do Broice, sve su vie iz obrane prelazili u napad.
Nadolazea zima usporavala je JNA, a i u pozadini se lake disalo.
Srpski snajperisti, koji su iz nebodera u Novskoj tukli po Antinim
borcima, kad bi JNA sprijeda udarala svom estinom na Stari Grabovac, bili su osujeeni. Moglo se mirnije prema Krikom brdu,
jednom gustom umovitom predjelu, visokom moda esto do
sedamsto metara.
90

Vojskovoe kau da tko dominira visinom, dominira i nizinom. Ante

je to znao i zato je poduzeo sve da iz tog tekog i hladnog kraja, gdje je
zimi uvijek puno snijega, istjera etnike. Samo se pjeak mogao
probiti po tom terenu, oklop tu nije imao to traiti, i to je bila velika
prednost. Tu je ovjek dolazio do izraaja, njegova snaga i motivacija,
njegov ratniki karakter.
Hrvatske postrojbe brzo su ovladale tom uzvisinom i time stekle
znatnu taktiku prednost. Neprijatelj nikada nije znao na koju e
se stranu sruiti, u kojem e pravcu izvesti udar. A to je velika
psiholoka prednost, jer protivnik je u stalnom iekivanju, a ti
bira vrijeme i mjesto, zatien gustom umom, jarcima i visillom.
Aktivnost hrvatskih snaga svakim je danom sve vie rasla,
prepadi na neprijateljsku logistiku i snabdijevanje bili su sve
uspjeniji. A Ante osjeao da su stvoreni nuni preduvjeti za prve
ozbiljnije ofenzivne akcije.
Snage 1. brigade udaraju u pravcu Donjih i Gornjih Rajia prema
Okuanima i Pakracu i do poetka prosinca oslobaaju sela
Bair, Popovac, Donje i Gornje Krike, Livadane, Brezovec i Korita.
ime je stvorena jedinstvena crta obrane Novska-Pakrac. Teite
hrvatske ofenzive sada se prenosi u pravcu sela Bijele Stijene,
nedaleko Okuana.
Ali cijena u ljudskoj patnji nije bila mala. Uoi napada na Donje
i Gornje Krike, Ante je u izvianje poslao trojicu svojih momaka,
kako bi dobio Informacije potrebne za planiranje operacije. Meu
njima bio je i jedan sedamnaestogodinji momak iz Bosanske
Posavine, koji je proao izvidako-diverzantsku obuku na
Sljemenu. Bio je sitan rastom i djelovao prilino slabano, ali je u
stvarnosti bio veoma ilav i izdrljiv. Kao dobar odrasli
mukarac. Jedino ga je odavalo gotovo djeako lice iz kojeg su
izbijale prve dlaice brade.
Budui da se dugo nisu vraali, Ante je odmah naredio ienje
terena. Pronali su ih oko dva kilometar od baze na Krikom
brdu. Mladi je leao razapet na jednom trupcu, vezan i
iznakaen kao da su na nj nasrtale divlje i gladne zvijeri.

91

Odrezana nosa i jezika, iupanih genitalija, rasporena trbuha i

iznakaenih udova. Cijelo mu je tijelo bilo u ranama, kao da su
ga gaali kopljima. Bilo je oito da su ga, za razliku od druge
dvojice, uhvatili iva i na njemu se upravo sotonski iivljavali.
Odveite ga, naredio je kratko Ante i onda osjetio vlastito srce,
kao da se u njemu neto prevrnulo, kao neki neodreeni
pritisak, to se zatim brzo pretoio u nepok olebljivu volju da se
smjesta djeluje, da se svojim vojnicima pokae da na ovom
svijetu jo ima pravde, da ubojice i krvnici takvog kova ne mogu
ostati nekanjeni.
Uzeo je sa sobom diverzante i jo se istog dana ubacio u
neprijateljsku pozadinu, osam do devet kilometara od hrvatske
crte. Pothvat je bio rizian i zato je osobno htio zapovijedati
akcijom. Cilj je bio ruenje mosta izmeu Donjih i Gornjih Rajia
i pravca Rajii - Bijele Stijene.
Taj je most za Srbe bio veoma vaan, jer je preko njega ila
logistika i snabdijevanje upravo onih punktova koji su bili na
nianu skorih hrvatskih ofenziva. U toj je akciji sudjelovao i
Werner Ili, Hrvat koji je doao iz Amerike. Imao je tada oko sto i
dvadeset kila, teko je podnosio brze mareve, jer je bio ne
samo preteak nego i veoma visok i korpulentan. Noge su mu
bile pune krvavih uljeva, ali je sve to stoiki izdrao i kasnije
postao jedan od najboljih boraca.
U trenutku kad je Ante zapovjedio da se aktivira eksploziv, na
most se dokoturala i manja kolona vozila. Nekoliko sati kasnije,
srpski su izvori javili da je s mostom u zrak odletjelo i vie
njihovih vojnika, te jedan visoki asnik. Stari ratnik je na tu vijest
samo uzdahnuo, kao ovjek koji je doivio satisfakciju, ali tugu
nije prealio.

92

Skliske izme
Hrvatska ofenziva u zapadnoj Slavoniji bila je sve uspjenija, pa je u
Zagrebu donijeta odluka da se teite operacija prenese prema
Bijelim Stijenama, selu iznad Okuana. Ante se pripremao za
napad s utvrenih pozicija na Krikom brdu. U Lipovljanima, gdje je
bilo zapovjednitvo operativne grupe, obeali su mu topniku
podrku i jedan vod tenkova. Ali kad je 11. prosinca, u ranim
jutarnjim satima, po gustoj magli i studeni, zapoeo napad, od
voda tenkova ostao je na raspolaganju samo jedan T-55, dok su se
druga dva pokvarila i ostala neupotrebljena. Ni topnitvo nije uinilo
bogzna to, bilo je vie psiholoka, negoli stvarna potpora. Bila su to
vremena kad je Hrvatska vojska svoje redove tek poela
popunjavati oklopom, ali je sve to bilo jo u nekoj romantiarskoj
fazi, nedovoljno logistiki uvezano i integrirano, s momcima koji
su tek pekli zanat. No i taj jedan tenk bio je vie nego nijedan.
Hrvatski pjeak, koji je nosio glavni teret borbe, sada je imao
osjeaj da nije posve gol i nezatien. Kao kad u snjenoj meavi
ovjek dobije kapu, ali ne i rukavice.
Od Krikog brda do sela Rajii, koji su na pravcu prema Bijelim
Stijenama, ima oko deset kilometara. Ante je sa svoje etiri
pjeadijske satnije prodirao kroz taj gusto umovit teren,
razvijajui snage u prostoru kao to guska, kad napada, iri krila i
istee vrat.
Oko deset sati ujutro prve linije neprijatelja ve su probijene.
JNA i etnici kaotino se povlae, a on ih goni prema
Rajiima, ne dajui im ni trenutak da predahnu.
U tom naletu, poput kakvog gorostasa, koji u trku ramenima
rui sve to mu je na putu, ulazi u Rajie i oslobada ih.
To je selo bilo strateki vano, jer je otvaralo put prema Bijelim
Stijenama, dok je s druge strane omoguavalo dominaciju nad
selima razbacanim du pravca Donji i Gornji Rajii - Okuani.
U tim okrajima, u kojima je hrvatski pjeak pokazao sav svoj
velianstveni potencijal, istakli su se kasnije legendarni
zapovjednici u 1. brigadi: Tomo Medvjed, koji je dva puta ranjen,
Gavran koji je mnogo kasnije poginuo te Ivica Perkovi.
93

Svi su oni bili zapovjednici satnija, to su svojom snagom i

spretnou, taktikom i manevrom u prostoru, mrvile srpske
postrojbe. Pogotovo tamo gdje oklop i avijacija ne bi mogli doi
do izraaja, a topnitvo obaviti svoj ubitani posao.
Srpske snage u neredu su naputale prostor oko Rajia i u
trenutku kad su bile pred definitivnom kapitulacijom, stiglo je
pojaanje. Oko jedan sat popodne helikopteri JNA izveli su
desant, ubacujui priuvne snage u hrvatsku pozadinu i na desni
bok. S namjerom da zaustave daljnje hrvatsko prodiranje prema
Bijelim Stijenama. Iz helikoptera su iskoili mladii iji je izgled
govorio da su posebno izvjebani borci. Svi odreda snani i gipki,
mnogi sa ubarama na glavi na kojima je bio veliki znak bijelog
orla. Neki su imali i bradu, tradicionalnu oznaku etnitva.
Kao konj, to juri kroz umu i odjednom osjeti da se pribliavaju
vukovi, Ante je smjesta reagirao. Njegove su se snage ionako
odve rastegnule, jer su velikom brzinom osvajale teren. Ve su
izale iz Rajia, gonei neprijatelja. Pritom im je donekle bio
siguran samo lijevi bok. A i no se pribliavala, pa je bilo
vano zauzeti sigurnu poziciju. Zato daje zapovijed za
povlaenje na plato, jednu uzvisinu na rubu sela, gdje se moglo
dobro utvrditi i sigurno prenoiti. Kad su se hrvatske snage
poele vraati, Perkovi je sa svojom satnijom udario na neprijatelja, koji je ugroavao hrvatski desni bok. U tom krvavom
obraunu dobio je rafal u trbuh, teko je krvario i svakako bi
zaglavio da ga njegovi suborci nisu uspjeli brzo izvui, prebaciti
hitno na Kriko brdo, pa otuda u Kutinu i Zagreb.
Taj, za hrvatske snage spasonosni, manevar brzo uoava
neprijatelj, pa u pozadinu, u jednu gustu umicu ispred platoa,
kojeg je Ante htio dosei, ubacuje dvadesetak Belih orlova. Bili su to
sve odreda dubro naoruani i izvjebani specijalci, koji su trebali
zadrati hrvatske snage dok ne dode pojaanje. A to je znailo
smrtnu opasnost. Jer izmedu te umice i mjesta na kojem su se
gomilali hrvatski borci, bila je istina, doslovno brisani prostor,
dugaak kakvih sedamdeset-osamdeset metara.

94

Dok su Beli orlovi bili u umarku, povlaenje hrvatskih snaga

du jedinog umskog puta, desno od njih, nije bilo ni sigurno ni
mogue. Ali ni dulje ostati na sadanjem mjestu nije se moglo,
jer su Srbi poeli tui topovima i minobacaima. Situacija
postaje kritina kao u ahu, u kojem igra lako dobiva partiju, a
onda protivnik povue potez koji odjednom sve dovodi u pitanje.
U Anti se u tom trenutku probudio instinkt ratnika, onaj osjeaj
koji ti govori da nema vee opasnosti od oklijevanja ili ekanja,
i da je svojevaljni skok u pakao manje straan od pakla u koji te
drugi baci.
Negdje je oko dva sata poslije podne. Ve se sluti magla, a za
njom i skori mrak. To se mora izbjei po svaku cijenu, jer u magli i
noi, u ovakvim uvjetima, postrojbe mogu zaglaviti. I on donosi
odluku. Izabire dvadeset najboljih boraca iz izvidako-diverzantske
satnije, desetoricu rasporeduje sa svoje lijeve, a drugu desetoricu
s desne strane. Kratko im objanjava to valja initi, a onda daje
zapovijed za juri.
Preko brisanog prostora ravno na Bele orlove u umarku. Tre u
pognutom poloaju i tuku iz automatskog oruja, posebno
prilagodenog za blisku borbu. Beli orlovi uzvraaju snajperima i
kratkim rafalima. Meci lete na sve strane, od praska se ne uje
prasak. Neki hrvatski borci ve su pogoeni i lee s duom na
ustima na prokletoj pustopoljani, ali ostali tre dalje, skau i bacaju
se poput divljih maaka, pucaju. Ve su na kakvih dvadeset pet
metara od Belih orlova.
Anti se na putu gotovo isprijeilo sanitetsko vozilo. Bilo je uniteno, a
na otvorenim lijevim vratima visio je, nekako zaglavljen, ranjeni
hrvatski borac. Vie puta pogoen, pa se nije mogao pomaknuti,
baciti na tlo i tako se zakloniti. Pomozi mi da se zaklonim, zaurlao je
mladi, kad se ovaj u trku pribliio. Ne zaustavljajui se, Ante u lijevu
ruku premjeta F.A.L., jedno ubojito automatsko oruje, i nastavlja
pucati u pravcu Belih orlova, a desnom grabi momka i baca ga na
zemlju. Pri tom se, zbog zamaha, za osminu kruga okrenuo na
desnu stranu. U tom trenutku metak ga pogaa u izloeni bok, ali
tik iza kosti, u samu stranjicu.

95

Zrno je prolo kroz debelo meso na lijevoj, a izalo van na desnoj

strani, milimetar od debelog crijeva. Iz etiri rane, to ih je to jedno
zrno prouzroilo, potekla je krv. Od udarca metka naao se na podu.
Kao da ga je netko udario toljagom. Noge su mu poele trnuti, a
onda i lea. Sama rana ga nije boljela, a i da je, za bol ne bi imao
vremena. Brzo okree F.A.L. u pravcu protivnika, koji puca na njega i
na momka iz sanitetskog vozila, i rafalom ga pogada u grui. Za
nekoliko minuta okraj je bio okonan. Svi Beli orlovi iz umarka
su likvidirani, njih dvadeset i jedan, dok je na hrvatskoj strani palo
devet boraca.
Uskoro je na brisani prostor stigao i onaj ispravni tenk. Ranjeni
zapovjednik se pridigao i pridravajui se za nj lagano krenuo u
pravcu platoa. Borba je jo potrajala neko vrijeme, hrvatske snage
ovladale su terenom i zaposjele predvidenu crtu za utvrivanje, spojivi
se istodobno s ostatkom snaga na Krikom brdu.
Oko esnaest sati poziva k sebe sve zapovjednike, daje posljednje
upute i naredbe. Tada osjeti slabost, to ga je i prije spopadala, ali
sada nekako vie iznutra, kao da e se uruiti. Poput stropa oronule
kue, to ju je prodrmusao potres. Daj mi cigaretu, rekao je
tonom u kojem se osjeala sva ta nemo i malaksalost. Pritom
se, kao da uva snagu, nikome posebno nije obratio. Samo je ispruio drhtavu ruku, primakao cigaretu ustima, saekao da mu je
netko zapali, a onda polako i duboko udahnuo prvi dim. U tom mu
se trenutku smrailo pred oima. U onom djeliu sekunde, prije
nego li je utonuo u posvemanji mrak, osjeti da mu se u izmama
nekako sklie, pa se tomu malo i zaudio.
Kad su ga izuli i ukrcali u sanitetsko vozilo, u izmama je bilo krvi za
jednu dobru transfuziju. Iz Kutine je prebaen na Rebro u Zagreb.
Tu je ostao tri dana, a onda je, na vlastiti zahtjev, otiao na
daljnje lijeenje u stacionar u Vrapu. Sedamnaest dana leao je
na trbuhu prikovan za krevet, s drenom u ranama.

96

Na novsko-pakrakoj bojinici, poslije njegova ranjavanja, intenzitet

djelovanja hrvatskih snaga se smanjio, pa su na tim poloajima
poetkom 1992. doekane i snage UN-a. Ante je pak diplomatsko
priznaje Hrvatske proslavio na takama. Hrvatska je bila u
nezapamenoj euforiji, jer je san svih snova bio ostvaren:
zemlja je obranjena u jednom neravnopravnom i krvavom ratu i
jo k tomu meunarodno priznata kao drava! A on se, pak, nakon
dugo vremena mogao opustiti i odmoriti. Prostrijeljene stranjice,
ali inae sasvim dobro.
Jednog jutra, uz pomo taka, vukao se hodnikom stacionara u
Vrapu. Iao je na telefon, htio se javiti zapovjedniku Luciu.
Kad je doao do jedne klupe, na kojoj su sjedila etiri prilino
krupna momka, netko mu je dobacio: Bok, Ante. Letimino ih
je pogledao i jednako uzvratio: Bok, momci. Mislio je da su to
deki koji su s njime ratovali u Slavoniji, pa sada nekog ekaju.
Otepesao je na telefon, a kad se vraao, oni s klupe opet su
ponovili: Bok, Ante. Htio je opet uzvratiti sa: Bok, momci, ali je
prije toga malice bolje pogledao. Jedno lice mu se uinilo nekako
poznatim. Sve je odgovaralo, samo je bilo mnogo vee, nasaeno na
snaan vrat i tijelo kao u mladog bivola. Jo je jednom pogledao, a
onda, kao da to netko drugi umjesto njega kae, upitao: Jesi li to ti
Boro? Ovaj se nasmijao i, pridiui se, odvratio: A tko bi bio!?
Onda je, onako krupan, dohvatio Antu u zagrljaj, a i ovaj njega
skupa sa takama.
Bio je to susret brae nakon punih dvadeset godina. Izmeu
njih, za svo to vrijeme, bila je samo jedna razglednica napisana iz
Legije stranaca i ono to su nosili u srcima. Boro je bio takoer vojnik
i nekako je douo da mu je brat, ne samo u Hrvatskoj, nego i
ranjen na slavonskom ratitu. S trojicom starih Antinih prijatelja
doao je u Zagreb, da vidi starijeg brata, o kojem se u kui
govorilo, s nekom pritajenom nadom, kako e se jednog dana
svakako vratiti. Kad ga pustolovine umore. Ostali su zajedno dva
sata, gledajui se, kao to djeca gledaju drage osobe, i
pripovijedajui jedan drugome o stvarima koje ljudi, iz iste obitelji,
obino dobro znaju.

97

A, vratio si se kui!
Ako u sijenju u Maksimiru ima malo dulje snijega, onda je gotovo
sigurno da e veljaa biti hladna i sunana. Zagreb se sa Sljemena
tada doima kao da ga je naslikao de Cirico: nekako nepomian u
svojoj udaljenosti, gotovo usamljen i kristalno sjajan. Kao da je hladno
sunce palo na Savu i mutnu vodu pretvorilo u zlatno-utu koprenu,
to iz dubine obasjava grad, poput kakve goleme kazaline
pozornice bez glumaca. No im se ovjek spusti, pa kod Sestinskog
lagvia uroni u promet, ima osjeaj da je grad odjednom nestao, a
ostali samo prolaznici, tramvaj na Mihaljevcu i drvored starih lipa to
pada prema Zvijezdi. Veljaa tada izgleda kao obina siva zima bez
snijega.
Ali tih je dana bilo drukije. Ljude je obasjavala nada i obuzimalo
uvjerenje s kojima se mogao mjeriti samo ponos ovjeka koji je
uinio veliku stvar. Zemlja je bila obranjena i premda je treina
teritorija ostala pod okupacijom, nitko nije sumnjao da je rat ipak
dobiven. Napokon, nije se dogodilo ono to se proteklih mjeseci
moglo itati u velikim europskim novinama: da e Hrvatska za
nekoliko tjedana biti zgaena, a srpski tenkovi usred Zagreba.
Dodue, general Bobetko, koji je po stasu nalikovao Napoleonu, i
imao gromovitu narav, galamio je radi izdaje u Kostajnici i zbog
102. brigade, koja je, kako je govorio, nepotrebno zaglavila na
Kupi. A Vukovarci oajavali, jer je pao njihov grad, za koji su
bili uvjereni da se mogao odrati. Strasti su kljuale, emocije se
uspaljivale, a na povrinu izbijali sukobljeni interesi. No sve se
to gubilo u taktovima Danke Deutschland. Vanceov plan i
diplomatsko priznanje drave stvorili su predah, to je vraao
snagu i budio nove nade. Kao u boksaa koji se jedva odrao
na nogama, ali je onda doao k sebi i sad s novim elanom i
zagrienou ulazi u nastavak okraja.

98

Ante se posve oporavio od ranjavanja i poetkom veljae postao

zamjenikom zapovjednika specijalnih snaga Glavnog stoera.
Nadreeni mu je bio njegov stari prijatelj iz Legije stranaca,
general Ante Roso, koji je bio neto stariji od njega i s kojim je
pet godina zajedno ratovao po Africi. Roso je u Legiji bio na glasu
kao izvrstan poznavalac sustava za protuoklopnu borbu, a suborci
su ga voljeli zbog njegova vrsta karaktera, besprijekornog
vojnikog dranja i vedre i oputene naravi.
Njih su dvojica imali zadau da u Glavnom stoeru bolje
organiziraju i usklade razliite postrojbe specijalaca, koje su
tijekom rata nastajale na razliite naine i u razliitim uvjetima.
Bilo je to areno drutvo koje je trebalo unificirati, podvri istom
tipu discipline i zapta, izvjebati za posebne zadae. Najgore je
prolo, ali rat ni izdaleka nije bio zavren. Bio je samo odgoen i
premjeten. Dubrovnik je ostao u klijetima Crnogoraca i etnika
iz Trebinja; a Hercegovina ugroena od Kninskog korpusa, kojim
je zapovijedao zloglaeni general Mladi, te napadnuta iznutra od
tamonje JNA i bosanskih Srba. Ploe su se nale u zoni
ivotne opasnosti, a i udar prema Splitu nije se mogao
iskljuiti. Vrilo je kao u loncu, u kojem jo nema dovoljno pare
da podigne poklopac, ali se ve jasno uje njegovo podrhtavanje.
Ante je negdje do travnja ostao u Glavnom stoeru, a onda, kad je kod
Livna situacija uzavrela toliko da je u zrak mogao odletjeti i
poklopac, otiao u taj hercegovaki gradi. General Bobetko
osobno ga je imenovao zapovjednikom snaga HVO-a Opinskog
stoera, sa zadaom obrane ireg prostora Livna, od surih dinarskih
vrleti pa do sela Malovani. Bobetko se spremao na oslobaanje
Dubrovnika i Prevlake, pa je na ovim prostorima valjalo po svaku
cijenu osujetiti pokuaje neprijatelja da probiju bojinicu u pravcu
Vaganj-Sinj i na drugoj strani Buko jezero pravac Trilj, a onda i dalje
prema Splitu. U protivnom bi ofenziva na jugu bila ugroena, jer bi
neprijatelj mogao Hrvatsku ucjenjivati izravnim topnikim udarima po
Splitu.
S druge strane, stari general je bio uvjeren da prijeti i druga opasnost:
ako bi Kninski korpus zauzeo Livno, s lakoom bi izbio u ire
podruje Neretve i odsjekao hrvatske snage. Tada bi jug Hrvatske
bio izgubljen, a zemlja presjeena u svom mekom trbuhu.
99

Na putu za Livno Ante se odluio skoiti do Pakotana. Otkako se

vratio u Hrvatsku, tamo jo nije odlazio. Nije se javio ni ocu, ni djedu
i baki u Tkonu, ni brai i sestri Anici. Jedino se u Zagrebu vidio s
bratom Borisom, a neto kasnije i sa starim prijateljem iz djetinjstva,
eljkom Kurtovom, kojeg su svi zvali Bu, a koji ga je takoer pronaao
u Vrapu. Ni njega nije vidio punih dvadeset godina i nije mu se
javljao, premda su nekad bili nerazdvojni.
Bu je imao vrlo prgavu i arogantnu narav, volio se tui, a i znao se
tui, jer je bio prava gromada ve kao momak i dovoljno vrele krvi da
je i za najmanju sitnicu znao eksplodirati. Smirio bi se tek kada bi
nekome dobro naravnao rebra, ili sam dobio po glavi. Ali s druge
strane, bio je i ostao vjeno dijete. U dubini due dobriina i pomalo
naivan. No nipoto glup. Zato je i dogurao do zapovjednika bojne u
zadarskom zaleu i pokazao se kao dobar vojnik. Antu to nije
iznenadilo, jer je u tom divljem stvorenju uvijek vidio i onu drugu
stranu njegove prirode, stranu koja ga je tjerala da voli cvijee, da se
njime bavi i kasnije od toga i ivi.
Bu mu je nekako na poseban nain donio Pakotane u Zagreb. Kao
kad po mirisu neijih prstiju znade da je pojeo okoladu.
Dogaaji iz djetinstva uskrsnuli su u najivljim bojama, a saznao je i za
traginu sudbinu Sreka.
Nakon to je otplovio u svijet na Jeli Topi, i Sreku se ponovno
vratila stara kuraa i elja za pustolovinama, pa je i on otiao u
mornare. Plovio je na nekom starom teretnjaku, koji je, kako se
govorilo, potonuo pod neobinim okolnostima. Ta ga je vijest
pogodila, ali vie od tuge za starim prijateljem, osjetio je neku
nelagodu zbog, kako mu se uinilo, neobjanjive, a opet neumitne,
sudbine.

100

Kad ovjek s magistrale dolazi u Pakotane, mora skrenuti desno na

asfaltirani put koji je s jedne i druge strane ureen tipinim
mediteranskim drvoredom. Ubrzo mu se s lijeve strane ukae
nogometno igralite lokalnog kluba, onda skree lijevo, pa nakon
kratke vonje desno i ve je u samom sreditu mjesta, nadomak rivi. Tu
je, malo povie, i kua djeda ime, a nie, vie ulijevo, oeva kua, to
ju je sagradio po povratku iz Zagreba. Ta se kua danas doima kao
mediteranska vila, ne ba prve kategorije, vidljivo dograivana, ali s
lijepim vrtom i viestoljetnom crnikom, koja svojom kronjom pravi hlad
ispred ulaza, koji je gotovo sakriven s lijeve strane, tako da se
proelje s polukrunim balkonom doima reprezentativnije.
Ante je uao u Pakotane s osjeajem momka koji se s
djevojkom rastao prije mnogo godina, pa joj se sada vraa kao
zreloj eni. Sve je bilo isto kao i onog dana kad je prije dva
desetljea autobusom krenuo za Zadar, a opet je sve bilo
drukije. Prijatelji su postali odrasli mukarci, sagraena je nova
riva i lukobran, ali su mirisi borova i pogled na more ostali isti. Isti je
ostao i otac, koji je jednako malo govorio kao i prije i jednako
prikrivao emocije.
A, vratio si se kui! Eto, vidi, rekao je otac, kad je ovaj uao u
kuu. Odmah je shvatio da mu otac eli rei kako je to tako, da
se svatko uvijek vraa doma, jer to je kao zakon. Nema veze
to te nema pola ili etvrt stoljea, ali kad se vrati, vratio si se
doma. I vratio si se zato, jer je to tako. Bio je to susret dvojice
mukaraca, kao to je i njihov davni rastanak to takoer bio.
Bez mnogo rijei, bez sentimenata, ali s nekom slinom
vibracijom u dui.
Otiao je i do djeda i bake na Paman, posjetio brau, ali nekako mu
je posebno vano bilo da ode mami na grob. Da se pomoli za nju, koja
je svoj ivot dala za njegov, koja ga je moda svojim zagovorom svo
to vrijeme uvala, i koja je u njemu uvijek ostala iva, premda je se
jedva sjeao.
Zbog nje je vjerojatno toliko volio i svoju sestru, koja je sad ve
bila odrasla ena i imala troje djece. Dva sina i jednu ker, ba
kako su to imali i njihovi roditelji. Najstarijem je sinu dala ime

101

Ante, po bratu, koji se sada pojavio i kojeg, kad je doao k

njoj u Zadar, gdje je ivjela, od suza nije mogla dobro ni
vidjeti. Samo ga je zagrlila, jecajui poput preplaenog djeteta,
koje dodue znade da vie nema razloga za strah, ali se ne moe
smiriti. A njemu se ta odrasla ena uinila gotovo istom kakvu ju je
ostavio na autobusnom kolodvoru, kad je nespretno mahala
rukom. Bile su to one iste crte lica, ona ista blagost, one iste
mamine oi, to su ga susretale na puini, u dungli i u pustinji.

102

Generale, tu je vie od devet iljada okorelih ustaa!

Prilike na livanjskom bojitu bile su veoma dramatine. Hrvatske
su snage na Kupresu doivjele teak i moda nepotreban poraz.
Stradalo je mnogo vukovarskih boraca, koji su poslije pada svoga
grada doli ovamo kao dragovoljci. U Mostaru je takoer bilo
dramatino. Uz to, neprijatelj je pokuavao ovladati dolinom
Neretve i udariti u pravcu itluka te na Metkovi i Ploe. To je
prisililo generala Bobetka da u iri prostor sela Slipii prebaci
jednu bojnu 4. brigade ZNG-a, jer je dobio podatke da je pukovnik
Perak, ije je zapovjednitvo bilo u itluku, u dosluhu s KOS-om.
On je, u trenutku udara, neprijatelju trebao prepustiti taj prostor to
bi imalo dramatine, a moda i nepopravljive posljedice po jug
Hrvatske. Stari general je oprezno izveo operaciju premjetanja, ali
je Perak osjetio da neto nije u redu i jednostavno je nestao.
Kasnije se prialo da ivi negdje u Beogradu.
Bili su to svakako teki dani za zapadnu Hercegovinu. Sedma
oklopno-motorizirana brigada, pod zapovjednitvom zloglasnog
pukovnika Lisice, nakon to je poinila masakr na Kupresu,
udarala je svom silinom na hrvatske snage to su drale livanjsku
bojinicu. Iza njega je bila mona ruka generala Mladia, koji je,
kao zapovjednik kninskog korpusa, bio mozak operacija u tom
prostoru. Srbi su bili nadmoni u tehnici i opijeni uspjesima, a Hrvati
pomalo demoralizirani i dezorganizirani. Naroito poslije tragedije
na Kupresu. Svaki teak poraz u ratu djeluje na psihu i moral poput
udarca maljem. Pogotovo ako je neprijatelj u naletu, kao to su to bili
JNA i etnici. S druge strane, gubitak Livna nanio bi nepopravljivu tetu, jer bi Split doao pod izravni topnikoraketni udar, a
snage kninskog korpusa lako bi se spojile s onima u dolini Neretve,
pa bi pritisak u pravcu Ploa postao neizdriv i po ivot opasan
za hrvatski jug. Bojinica u Livnu morala se stoga odrati po
svaku cijenu.

103

Posebnu tekou predstavljala je injenica da je Ante preuzeo

zapovjednitvo u zoni odgovornosti dugakoj ak sedamdeset i pet
kilometara: od vrhova Dinare Veliki i Mali Sokolac, do sela u
Livanjskom polju - Donji Rujani i Celebi - pa dalje u pravcu uzvisine
Koriina, planina Cincar i sela Donji Malovani. Na tom tekom i
vrlo razliitom terenu, s jednako promjenljivim i tekim klimatskim
uvjetima, na raspolaganju je imao neto lokalnih snaga, dvije
dragovoljake bojne i bojnu iz 4. brigade. Sve u svemu oko etiri
tisue sedamsto ljudi, bez ikakva oklopa i sa oskudnim
topnitvom. I jo k tomu slabo uvezanih i neujednaenih.
Dodue, general Roso je zapoeo s pripremama za bolju
organizaciju obrane, ali ju do Antina dolaska nije dospio uspostaviti.
im je stigao obiao je teren, upoznao se s konfiguracijom,
ljudima, logistikom, orujem, a onda cijelu zonu obrane podijelio
u est sektora i to prema karakteristikama zemljita. Budui da su
teren i klima bili veoma teki i zahtjevni, bilo je potrebno esto
odmarati postrojbe, to je moglo naruiti stabilnosti obrane. Jer kad
dou svjee snage s novim zapovjednicima, dok se ne upoznaju s
terenom i svim zamkama koje sa sobom nosi, moe ve biti prekasno.
Pogotovo na tako dugakoj bojinici, gdje neprijatelj stalno nasre
diverzantima ili pjeako-oklopnim snagama. Zato je odredio da svaki
sektor ima svoje stalno zapovjednitvo, koje se ne mijenja, s
najvrsnijim zapovjednicima, to savreno poznaju prilike u svojoj zoni
odgovornosti. Kad na crtu dou svjee snage, doeka ih stara
zapovjedna struktura, to obrani daje potrebnu stabilnost. U Livnu je,
naravno, bilo zapovjednitvo za cijelu crtu obrane, dakle, za svih est
sektora. Tu su bili on i Davor Domazet Loo.
Evo, to ti je moja obrana, rekao je, nakon petnaest dana otkako
su doli u Livno, pruajui Domazetu kartu s ucrtanim sektorima i
zapovjednim punktovima. to misli o tomu? Domazet je uzeo kartu,
malo se zadubio, a onda kao iz topa odgovorio:To je modularni sistem
sektorskog tipa! Hvala, odgovorio je Ante i kroz smijeh dodao:Sad
mi je jasno to sam napravio. No Domazet je bio uvjeren da je u pravu,
da je doista rije o sustavu obrane koji istodobno omoguava
fleksibilnost, a zadrava stabilnost na dugakoj i tekoj bojinici. Fenomenalno, to je uistinu stabilna obrana, dometnuo je, pomalo
se udei Antinu smijehu.
104

A onda, kao da se neeg vanog dosjetio, zapitao: A kako bi ti to

nazvao? Modularni sistem sektorskog tipa, a kako drukije,
odgovorio je ovaj, ne trepnuvi okom.
Neprijatelj je udarao iz dva glavna pravca: iz pravca D. Rujani - elebi
- Livno, te iz pravca Koriina - Livno. U etiri mjeseca, koliko je Ante bio
tu, postrojbe pukovnika Lisice izvele su tri jaka napada s oklopnopjeadijskim snagama. Uz to, redovito su ubacivali svoje diverzante
u sve sektore obrane, jakim topnitvom i raketnim sustavima tukli po
Livnu i okolnim mjestima, te po crti hrvatske obrane.
Nakon to je uspostavio vrstu obranu, za Antu je bilo presudno
preuzeti inicijativu na bojinici. Jer, ako se samo brani i trpi
gubitke, to loe djeluje na ljude, a neprijatelja potie na jo ee
napade. Osim toga, smanjuje ti mogunost manevra u prostoru,
zauzimanje povoljnijih toaka obrane. Zbog toga je odluio ustrojiti
interventnu bojnu, pod svojim izravnim zapovjednitvom, s najboljim
borcima iz svih postrojbi, ukljuujui tu i one iz muslimanske bojne, to
je inae branila sektor u podruju planine Cincar. To su bili dodatno
izvjebani momci koji su se ubacivali u neprijateljsku pozadinu, kako
bi obuhvatnim udarima rasteretili sektor koji se naao u kritinoj
situaciji.
Najbolji borci iz interventne bojne tvorili su izvidakodiverzantsku
satniju, iji su se dijelovi nou i danju ubacivali u neprijateljske
redove, nanosei mu stalne i iznenadne gubitke na cijeloj bojinice.
Bila je to takva animacija, da se ve nakon mjesec i pol dana
psiholoka situacija bitno promijenila.
No u prvim danima, pukovnik Lisica je stalno slao svoje diverzante u
hrvatsku pozadinu, koji su tamo svako malo nekog ubili, zaklali i sijali
strah. Ante u poetku nije znao kako da zaustavi tu poast. Strah i
tjeskoba uvlaili su se u njegove ljude, linija obrane jo nije bila do
kraja konsolidirana, a inicijativa u rukama neprijatelja. Kako je raspolagao s oskudnim sredstvima, dosjetio se da bi mogao ispred crte
obrane postaviti zamke. I tako bi. Oko tristotinjak ih je postavljeno
na nekih pet kilometara ispred najugroenijeg sektora. Bile su tako
dobro prekrivene liem, raslinjem i granama da ih ni najizvjebanije
oko nije moglo otkriti.

105

S izmakom dana, etniki su diverzanti krenuli na uobiajen

pohod smrti. No jednog je dohvatila zamka i taj je tako
zaurlikao da su se ostali razbjeali, ne usudujui se vie
kroiti ni koraka naprijed. im se to dogodilo, preko mobitela
099, za koji je bilo sigurno da ga KOS prislukuje, iskusni ratnik
je, pazei da djeluje pomalo zagonetno, a opet ne preteko za dei
friranje, javljao svojim postrojbama neka se paze, jer da je
postavljeno na tisue takvih zamki ispred svih sektora obrane.
Navodno je nekog etnika zgrabila neman, pa sad urlie da su
to i nai uli , govorio je u mobitel. Pazite da te zvijeri i vas ne
zaskoe, jer ima ih na tisue, a nema anse da ih vidi. Poslije
toga, srpski diverzanti nikada vie nisu uli u hrvatske linije, nikada
vie nisu na prepad nekog ubili, prerezali mu vrat, ili mu sasuli
rafal u trbuh.
Domazet, kojeg general Bobetko nije osobito volio i kojeg je u
Livno poslao da se tamo dokae i iskupi, pokazao se kao dobar
asnik i vrlo spretan obavjetajac. Organizirao je elektronsku
pijunau i obavjetajni rad koji je omoguio kontrolu nakana
neprijatelja, a time i daleko efikasniju obranu i preuzimanje
inicijative na bojinici, s taktikim pomacima koji su osiguravali
povoljniji poloaj i aktivniju obranu.
Uz sve to Ante je osobitu panju posvetio i specijalnom ratu.
Znao je da je ponekad vanije zavarati, ili prevariti neprijatelja,
negoli pokazati ne znam kakvu hrabrost i umijee, pogotovo
ako si inferiorniji. Zato je nou slao prazne autobuse u raznim
pravcima, znajui da e to prebacivanje snaga registrirati
protivnika obavjetajna sluba. Kad je mogao, plasirao je i vijesti
u medije, koje su zbunjivale neprijatelja, a njemu omoguile da
na nekom dijelu bojinice izvede iznenadni protuudar.
Treba tog vrajeg Lisicu nekako uvjeriti da smo jai nego to
jesmo. To je jedini nain da postane suzdraniji, a mi doemo do
daha, rekao je jednog dana Domazetu i dodao: Odsad emo
kuhati hranu za devet tisua vojnika i to na tri razliita mjesta.

106

Dvostruko vie nego to nam treba, dometnuo je Domazet kao

da ponavlja Antine misli te zapitao: A to emo s vie od etiri
tisue porcija? E, vidi, odgovorio je ovaj tonom kao da je samo
ekao to pitanje, ti e se za to pobrinuti. Uzmi najpovjerljivije
momke i neka nou bacaju viak u skrovite krape! Dodavi,
razgovijetno izgovarajui svaku rije: To mora ostati najstroa
tajna!
Otada su proli tjedni i tjedni tekih borbi. Pukovnik Lisica nije
uspio slomiti hrvatski otpor. Livanjska bojinica je izdrala, a
general Bobetko, koji je na junom bojitu vodio uspjene operacije
oslobaanja Dubrovnika i Prevlake u svoj ratni dnevnik je zapisao:
Zadravanje tih snaga u livanjskom prostoru stvorilo nam je to
nuno kratko vrijeme za izvrenje tako delikatnih zadataka.
Iako je ljeto bilo u svom punom zamahu, Domazet je puhnuo u
ruke kao da ih eli zagrijati. Ali lice je odavalo ovjeka kojemu je na
umu neto sasvim drugo. I to bi u prvi mah htio prikriti kako bi
iznenaenje ispalo vee. Nakon to je za sobom zatvorio vrata i
malice neodluno zastao, poput vrsnog plesaa priao je stolu i
Anti pod nos gurnuo fonogram razgovora to su ga njegovi momci
netom uhvatili.
General Mladi urlao je na pukovnika Lisicu: Ti si nesposoban
kreten! Nita ne moe da napravi kako treba. Pun mi te je... koliko
si nesposoban. I dobro me uj! Ima da ispravi to to si usr'o. Pa jesi
li ti ovee svestan da te pobedila aica ustaa? Pukovnik Lisica,
koji je oito sve to mirno sasluao, odgovorio je: Gospodine
generale, nije to nikakva aica ustaa, tu je vie od devet iljada
okorelih ustaa! Dajte mi pojaanje, jer ovako jednostavno ne
ide. Kako devet hiljada?, upitao je Mladi, kao da ne vjeruje
vlastitim uima. Da, gospodine generale, devet iljada, toliko i
porcija svaki dan kuhaju. Imam sigurne podatke, ponovio je
Lisica. Dobro, videt emo kad doem do tebe, zavrio je
Mladi.
Poalji to generalu Bobetku, rekao je kratko kad je proitao
fonogram. I pazi da Mladi ne dozna da mu je Lisica priao
bajke, dodao je, nasmijavi se. Na zapovijed, odvratio je
Domazet, suspreui se da i on ne prasne u smijeh.
107

Piui mnogo kasnije o tim danima, general Bobetko je u Svim

mojim bitkama, zabiljeio: Na tom prostoru i u itavoj toj
organizaciji izrasli su i pokazali svoju odgovornost ljudi koje sam
tamo prvi put u ivotu vidio i upoznao. Prvi je, tada pukovnik, a
sada general, Ante Gotovina, koji je vrlo racionalno i
disciplinirano izvravao dobivene zadatke, uio i bio svjestan
da za funkciju koju je dobio, njegovo osobno znanje nije bilo
dovoljno. Ponaao se uvijek vrlo paljivo i svakog je dana
napravio korak naprijed. Poto smo suraivali od tada do 15.
srpnja 1995. godine, izrastao je u sposobnog zapovjednika,
koji daljnjim kolovanjem moe preuzeti i najodgovornije funkcije
u Hrvatskoj vojsci.

108

Maslenica
Rano u jutro, malo prije svanua, general Roso uputio se u
zapovjednitvo francuskog bataljuna UNPROFOR-a, koji je bio
rasporeen od Biograda do Zadra, osobito u selima Crno i
Murvice. Roso je bio u Legiji stranaca, odlino je govorio
francuski i bio je kao roen za zadau koju mu je povjerio naelnik
Glavnog stoera Hrvatske vojske, general Bobetko.
Otii tamo i reci im da za jedan sat kreemo u akciju. Neka se
povuku, kako sluajno ne bi bili izloeni vatri, rekao je stari
general, dodavi, kako mu je predsjednik Tuman zbog
delikatne politike situacije i odnosa s meunarodnom
zajednicom naredio da tako postupi. Bobetko je tu posljednju
reenicu izgovorio tonom koji je jasno govorio da to ostaje meu
nama. A onda je zavrtio glavom kao da prihvaa neto s ime se
ne slae, jer odavati bilo kome vrijeme napada, neto je to
svakako ne spada u normalne okolnosti, a jo manje u poslove zapovjednika. Eto u kakvoj smo situaciji, dometnuo je i dalje vrtei
glavom, oslobaa zemlju, a mora paziti na takve stvari. Ah, to
e!? Roso nije odgovorio nita, nije pokazao niim to o tomu misli,
ali se u dui posve slagao a starim generalom. No zapovijed je
zapovijed, pomislio je, sjedajui u dip.
Kad je uao u zapovjednitvo francuskog bataljuna, doekao ga
je nasmijani asnik, koji ga je otprije znao. Pokazao je rukom da
sjedne, no ovaj je smjesta rekao kako ih je doao obavijestiti o
hrvatskoj operaciji, koja samo to nije poela, pa neka izvole to
primiti k znanju i povui svoje ljude, kako ne bi stradali. Kad je to
uo, Francuz je napravio zabezeknuto lice, a onda se, nakon to
je doao k sebi, poeo smijati, govorei kako se ovaj izvrsno ali,
ali da on to ne vjeruje, jer mi znamo u kakvom je stanju vaa
vojska. Nemojte se uvrijediti, ali to je tako, vi nemate tih snaga ni
tih mogunosti.
No Roso je bio neumoljiv, njegov izraz lica je govorio da se ne ali:
Gospodine, slubeno vas obavjetavam o tomu i traim od vas
na pismeno da sam vas obavijestio, kako sutra to ne bi bio
sporan moment. Francuz se i dalje smijao, ali je potvrdu ipak
napisao, klatei glavom kao da se sam sebi udi to se upustio
u taj teatar apsurda.
109

Za jedan sat operacija Maslenica je startala. Hrvatske snage sruile

su se svom silinom na srpsku paravojsku koja je bila ukopana u
Ravnim kotarima, u utvrama to su ostale jo iz Drugog svjetskog
rata, a koje su izgradili Talijani. Srbi su ostali zateeni, ne vjerujui
da su u bici koju sami nisu zapoeli. Svjetski diplomati su
protestirali i prijetili, jer Hrvati remete mir i ravnoteu.
No sve je bilo prekasno, zrak u irem podruju Zadra i Velebita
zgusnuo se od dima i baruta, Hrvatska je zaigrala ruski rulet u kojem
nije bilo tree mogunosti: ili pobjeda i ivot, ili katastrofa i smrt. Na
srpskoj strani bila je oita nadmo i u ljudstvu i u tehnici. Na
Hrvatskoj, samo neprispodobivi elan, dobro izvjebana 4. gardijska
brigada i 1. gardijski zdrug, a ostalo slabo uvezane, neujednaene
domobranske postrojbe. Sve u svemu oko sedam tisua petsto
hrvatskih boraca nasuprot dvostruko vie ukopanih Srba.
Ante je u listopadu 1992. imenovan zapovjednikom 6. operativne
zone Split, koja je kasnijom reorganizacijom pretvorena u Zborno
podruje. Unaprijeden je u in brigadira, zbog uspjeha na
livanjskom bojitu, a general Bobetko nekako u isto vrijeme
imenovan je naelnikom Glavnog stoera HV a. Tuman se odluio
za operaciju, jer je zemlja bila u nemoguoj situaciji: praktiki
presjeena, tako da se do Zadra i juga Hrvatske moglo samo
preko otoka Paga. Osim toga Srbi su stalno pod kontrolom imali
Zadar, ibenik i druga mjesta, pa je bilo samo pitanje trenutka
kada e se odluiti na posljednji udar i definitivno amputirati taj dio
obale od matice zemlje.
Gospodo pripremite akciju im prije, jer nam poslije okolnosti nee
ii na ruku, rekao je Predsjednik poetkom sijenja 1993. svojim
generalima. Dodavi: Cilj je jasan. Deblokada Zadra i
oslobaanje ireg podruja Maslenice.
Ante je odmah pristupio pripremama, a jedna od kljunih je bila da
zapovjednitvo iz Splita premjesti u Zadar. Pritom je najvanija stvar
bila da se sve skupa dri u apsolutnoj tajnosti, da UNPROFOR, koji je
pokrio svaki vaniji punkt na terenu, ne primijeti nikakve pokrete
hrvatskih snaga, razmjetaj tekog oruja i slino. Samo apsolutno
iznenaenje moglo je biti odluujua prednost na hrvatskoj strani.
Jer samo je ono moglo prouzroiti trenutanu psiholoku paralizu
uvara mira i pobunjenih Srba, i poput vjetra, prije no to se zatvore
prozori, proletjeti kroz sobu i pomesti sve sa stola.
110

Bila je to prva intergranska operacija, dakle, operacija u kojoj su uz

kopnenu vojsku sudjelovali mornarica i zrakoplovstvo, ali je jo
vanije bilo njeno politiko znaenje. Ne samo zbog
postavljenog cilja - spajanja hrvatskog sjevera i juga, nego i
zbog psiholokih uinaka na naciju, na narod koji je ve pune
tri godine trpio ponienja i torturu, genocid i kulturocid. Srbi su
gaali gradove na obali, kada i koliko su htjeli, bez gotovo
ikakvih posljedica. Zemlja je bila u nekoj vrsti vjenog aha.
Zbog toga je general Bobetko osobno htio zapovijedati operacijom
i zbog toga je doao u Zadar i svih tih dana, od 22. do 25.
sijenja, koliko je bitka za Maslenicu trajala, bio na licu mjesta.
Bila je to teka i krvava bitaka u kojoj je bilo kritinih momenata,
kada se sve moglo okrenuti naopako, ali je na sreu sve ispalo
dobro.
Iznenaenje je posve uspjelo, 4. gardijska brigada i 1. gardijski
zdrug odraivali su svoj posao prema planu, no snage koje su
napredovale prema Crnom, pravac Zemunik-kabrnja,
zaostajale su i poele opasno gubiti korak. Bile su to
domobranske postrojbe, neujednaene, nedovoljno izvjebane,
onakve kakve je u to vrijeme imala Hrvatska vojska na tom
prostoru. U kritinom momentu, kada je zaprijetila opasnost da bi
hrvatske snage na udarnim pravcima mogle ostati gole na
bokovima, Bobetko je naredio Anti da osobno preuzme
zapovijedanje na liniji prema Zemuniku i kabrnji.
Zapelo se kod Crnog, jer je tu etnika linija obrane bila
strahovito jaka. Iz dva su bunkera kontrolirali cestu, to iz
pravca Zadra vodi prema Maslenici, te desno prema Zemuniku.
Istodobno su pod savrenom kontrolom imali polja lijevo i desno
od ceste, dugaka kojih tisuu metara. Ta su polja mjestimino
obrasla niskim raslinjem, tako da zaklona zapravo nije ni bilo.
Juri je zbog toga bio krajnje rizian, jer pretrati tu razdaljinu
pod estokom neprijateljskom paljbom iz dobro zatienih
bunkera, bilo bi ravno avanturi.

111

Ante je dodue imao na raspolaganju raketni sustav Milan, ali

njegovi momci jo nisu bili dobro izvjebani, pa je postojala
opasnost da promae i pogode zapovjednitvo UNPROFOR-a, koje je
bilo lijevo od bunkera i veoma blizu. Kad je bitka poela Francuzi su se
sakrili u podrurn, pa je svaka nepreciznost mogla dovesti do
katastrofe. Tada se Ante sjetio Rose, koji je s generalom Bobetkom
bio u zapovjednitvu u Zadru. Jedino je on znao kakav je ovaj
raketni strunjak.
uj, ovdje imam posao za tebe. Ne moemo dalje, etnici su
vraje ukopani u bunkerima, a izmedu nas je brisani prostor,
nekih tisuu metara. Da, da, tu od Vodovoda pa tamo do njih u
Crnom. Ti zna onaj sustav Milan? Molim?, Da!, naravno, sve je
O.K., ali uz bunkere su oni plavci, preopasno za moje deke. Nisu biii
u Legiji, pa ba nisu kao ti, objanjavao je Ante. Roso se na te
zadnje rijei nasmijao, rekao neku nedovrenu reenicu i: Kreem
odmah.
im je stigao, namjestio je Milan, malo iskosa i s udalje
nosti od nekih tisuu i sto metara, precizno, kao da baca loptu u
ko, pogodio oba etnika bunkera. Zatim je pogledao starog
prijatelja, jedva se primjetno nasmijao i zapitao: Treba jo
neto? Ne, zasad je dovoljna ova praina, odgovorio je ovaj s
jednako jedva vidljivim osmjehom.
Kad se praina slegla, bunkera vie nije bilo, a Srbi nisu mogli
povjerovati da im se tako neto dogodilo. Obuzela ih je panika i
njihov otpor vie nije bio onako odluan kao dotad. Borba je jo
potrajala, ali je bitka bila odluena. Ante je uao u Crno i nita ga
vie nije moglo zaustaviti do Zemunika.
Kad neto krene nizbrdo, onda ti je to lanana reakcija. U ratu
nema fuliranja. Ljudi odmah osjete da je negdje zapelo, da linija
nije probijena na vrijeme, da je netko zakasnio. Vojnici i asnici
poinju se osjeati kao goli, jer nisu vie sigurni da imaju zatitu s
lijeve i desne strane, nisu sigurni to se dogada iza njihovih lea,
pa onda i sami, ako su dotad dobro napredovali, poinju oklijevati i
zaostajati. Otprilike kao kad ti se u trku razveu cipele, pa mora
usporiti, na kraju i posve stati, ako ih ne eli izgubiti, govorio
je kasnije o onome to se tada dogaalo na maslenikom bojitu.
112

Zato mora sve to lijepo uvezati, stvoriti vrstu zapovjednu

strukturu s najbaljim asnicima, organizirati logistiku i sve ostalo
da funkcionira besprijekorno. I onda korak po korak napredovati,
ne dozvoliti da bilo tko zaostaje, kao valovi na moru, valja se i
valja, ali si uvijek tu, cijelo more. To ljudima vraa samopouzdanje i
povjerenje u sustav, i od borca koji stoji i ne zna to e, dobije
momka koji juria i osvaja prostor. Eto, to se tamo dogodilo.
Hrvatske su snage zadobile takvu inicijativu da je, takorei usput
i(prvobitno) neplanirano, osloboena i brana Perua. Izveli su to
diverzanti koje su vodili Ante Kotromanovi i Vladimir Benac,
jednako noeni hrabrou, entuzijazmom i eljom da sebi i svijetu
pokau kako hrvatski vojnik nije na koljenima, da je spreman za
neoekivane podvige i na tako tekom terenu i u tako tekim
okolnostima, i iz tako inferiorne pozicije, kao to su to inili borci na
irem podruju Zadra.
Dvadeset i petog sijenja l devet sati ujutro predsjednik Tuman
pozvao je k sebi na Pantovak ministra Suka, generala Bobetka i
brigadira Gotovinu. Kratko im je priopio da je operacija zavrena,
da moraju stati tu gdje jesu, jer su glavni ciljevi ostvareni. Zadar je
deblokiran, Novsko drilo je osloboeno, sjever i jug su opet spojeni.
Osim toga, pritisak meunarodne zajednice je takav da bi bilo
kontraproduktivno nastaviti operaciju. Tuman je znao da su
hrvatske snage jo uvijek u ofenzivi, da bi mogle osloboditi
Obrovac, ali je svejedno odluio zaustaviti operaciju. Jo je dodao:
Dajte mi prijedloge za pohvale i promaknua.
Bobetku je naredio da se vrati u Glavni stoer, a Anti da sauva
postignuto, pobolja poloaje i sigurnost u prostoru. Na
zapovijed, kratko je odgovorio brigadir Gotovina, promatrajui
vrhovnog zapovjednika, kao da ga studira. Tuman mu je djelovao
kao ovjek koji je posve siguran u sebe, koji tono zna to radi,
koji je energian i jasan i s kime nema rasprave. Nasuprot
njemu, Bobetko je bio zabrinut, jer su se hrvatske snage na
bojinici odve rastegnule i mogle postati lakim plijenom ako bi u
takvu stanju doekale srpski protuudar. A bilo je jasnih znakova da
Srbi dovlae pojaanja sa svih strana, da dolaze Arkan i kapetan
Dragan sa svojim specijalcima, da su bijesni i eljni osvete, da ih
gubitak boja pee kao najstranije ponienje.
113

aljem ti tamo jednu bojnu 3. gardijske brigade, samo ona moe

spasiti situaciju, rekao je stari general Anti. Ovome je pak bilo
savreno jasno da je Bobetko u pravu, i da je sada samo rije o tomu
kako brzo iz Slavonije, gdje je ta bojna bila, moe u Zadar.
Helikopterima, rekao je Bobetko. I tako je prvi put Hrvatska
vojska u prebacivanju svjeih snaga izvela zrani desant. Za tri sata
bojna je bila u Zadru, 4. gardijska mogla je predahnuti, a brigadir
Gotovina konsolidirati obranu.

114

Fuka mi se za Hrvatsku i Bobetka!

Srbi su bili izvan sebe zbog gubitka Maslenice. Ne samo zato jer je
njihov san o izlazu na tri mora bio raspren, nego i zato to nisu
vjerovali da je Hrvatska vojska uope bila u stanju izvesti jednu
takvu operaciju. Zato su na bojinicu dovlaili snage iz Bosne,
pojaanja iz Srbije, sve to im je stajalo na raspolaganju. Htjeli su
poto-poto anulirati poraz, povratiti izgubljeno. Izveli su osam ozbiljnih protunapada i bezbroj provokacija i diverzantskih akcija. Hrvatske
snage nale su se u tekoj situaciji, moda u teoj negoli za vrijeme
same operacije, ali su ipak izdrale. Stigla su pojaanja,'Ante je
bojinicu organizirao tako da ju je podijelio na tri operativne grupe
(Zadar, ibenik, Sinj), a unutar svakog od tih podruja uspostavio
je modularni sistem sektorskog tipa, kakav je primijenio na livanjskom
ratitu. To je obranu uinilo stabilnom i aktivnom, a svaki je sektor
dobio zadau da pobolja svoje poloaje i sigurnost u prostoru.
Cijela crta, od nekih dvije stotine i pedeset kilometara, ivnula je.
Unato nedostacima koji su uoeni za vrijeme same operacije,
kao i onima poslije nje, hrvatska je obrana svakim danom bila sve
jaa.
Taj hrvatski uspjeh na neki neobjanjivi nain pekao je i
stanovite vrlo utjecajne i mone meunarodne krugove, koji su se
iz petnih ila trudili da Tumana prisile na uzmak. Bit te zamisli
bila je u sporazumu koji je UNPROFOR nametnuo, a koji je
predviao da jedna i druga strana povuku svoje snage dva
kilometra od bojinice, a teko naoruanje dvadeset i pet
kilometara. Time bi se stvorila tampon zona koju bi kontrolirao
UNPROFOR, to bi, u konanici, za Hrvatsku znailo vraanje
na situaciju prije Maslenice.
Tuman je lavirao u svom starom dobrom stilu. inio je
onoliko ustupaka koliko je bilo nuno, pazei da se ne ugroze
temeljni rezultati operacije. U tomu su mu donekle pomagali i
Srbi, koji su jo vjerovali da mogu silom vratiti izgubljeno, pa su
pokazivali jo manje volje da postupe po, inae, potpisanom
sporazumu. Bio je to svojevrsni raomon u kojem je najudnije
bilo ponaanje predstavnika meunarodne zajednice. Kadto se
inilo da se ponaaju kao da su osobno izgubili bitku, da im je
Hrvatska vojska pomrsila raune.
115

Iako je bio vojnik, i strogo luio politiku od posla koji ga je dopao,

Ante je osjeao taj, upravo fizioloki, poriv da se Hrvate sredi.
Osobito kod jednog visokog asnika, nekog Belgijanca, inae
zaduenog za provedbu sporazuma o razdvajanju snaga. Taj je
general, koji je na sastanke dolazio iz Knina, gdje je imao ured,
jedva susprezao svoju nadutost i antipatiju. Hrvati su ga nervirali,
a njihov vojni uspjeh pekao kao osobna rana. Ante je nanjuio
da je to moda prilika za dobru kartu.
Nakon nekoliko dana, iao je s generalom Bobetkom na jo
jedan dramatian sastanak, na kojem je UNPROFOR od
hrvatske strane ultimativno kanio traiti povlaenje s
Maslenice. Koji sat prije toga, Bobetku je dao audio-kasetu,
koju je stari general odmah presluao. Pritom se zacrvenio, ali
brzo suspregnuo bijes, pa ponovno uzeo kasetu, stavio je u
dep, udarivi jo jednom dlanom po njoj, kao da hoe biti
siguran da je stvar na svom mjestu.
Kad su doli na sastanak, Bobetko je odsluao nekoliko
reenica ispaljenih s visoka, ali tekih poput granata, a onda
rekao: Gospodo, imam neto za vas. Budite ljubazni pa to
posluajte. Zatim je izvadio kasetu na kojoj se uo onaj
Belgijanac, kako sono psuje i Hrvatsku i starog generala,
govorei kako mu se fuka za Hrvatsku te da e Bobetko ve
vidjeti kako e proi kad se snage budu povukle. Prisutni su
ostali zakocenjeni, a s njima i taj general, a Bobetko je samo
hladno zapitao: Gospodo, to to znai? Konsternacija je bila
potpuna, nadutost asnika UNPROFOR-a pretvorila se u hipu u
neugodu i izmotavanja, s nesuvislim pitanjima odakle vam to?
i na kraju s isprikom. Stvar je ostala u sobi za sastanke, a
UNPROFOR se odluio na druge solucije. Nije vie insistirao na
razdvajanju snaga i stvaranju tampon zone. Svakako i zato to je
i Boutros Boutros-Ghali upoznat sa sluajem. Svibanj je ve
bio na izmaku, a Hrvatska je mogla odahnuti i s te strane.

116

Rat je na poseban nain iscrpljivao ljude i stvarao situacije koje u

normalnim ratnim prilikama ne bi bile mogue. Ante je to mnogo
puta doivio, osobito poslije maslenike operacije, kad je ratite jo
vrilo, a hrvatskim snagama nedostajalo i oruja i odmora. Ljudi su
u najboljoj namjeri inili stvari koje moda na njih nisu spadale. I
tako su nastajale neprilike. Pukovnik Ante kori, bivi pripadnik
specijalnih snaga JNA, koji je zarana preao u Hrvatsku vojsku i u
svakom se pogledu pokazao kao dobar operativac, pokuao je,
pomalo na svoju ruku, nabaviti opremu za specijalni informacijski
sustav. Sastao se s nekim gospodarstvenicima u Splitu, traei od
njih pomo.
SIS (vojna obavjetajna sluba) je nekako doznao za taj
sastanak i sastavio izvjee koje je uputio generalu Bobetku.
Sadraj je bio takav da je ovaj smjesta od Ante
zatraio da neasno otpusti koria. No, kad je Ante iz
pouzdanih izvora doznao o emu je rije, bio je siguran da je
general krivo informiran, pa mu je javio da stvari nisu ba
onakve, da e ga preciznije informirati i da stoga ne moe izvriti
zapovijed.
Ne, smjesta izvri zapovijed, grmio je ponovno nakon nekoliko
dana Bobetko. Gospodine generale, ako je stvar ve dotle
dola, onda traim da prvo ja, kao pretpostavljeni i
najodgovorniji, idem pred vojni sud. AIi traim da se tamo pozovu
svjedoci, pa neka se pokae to je istina, odgovorio je Ante,
vidjevi da vie nema kud. Bobetko, koji je po naravi bio
eksplozivan, ali je bio i osjetljiv na vojnike geste, malo je
zastao, ne skrivajui iznenaenje, a onda, kao da se iznenada
prisjetio sadraja najnovije informacije to ju je netom dobio,
rekao: Vidim da stoji iza svojih ljudi. To je dobro. Tako postupa pravi zapovjednik i tako se stvara autoritet. Uostalom,
mislim da si u pravu. Stvarno je ono izvjee bilo
prenapuhano.
Malo se promekoljio, pa kao da eli rijeima dati teinu,
napravio kratku stanku i dometnuo: I da zna, cijenim to! Tako
bih i ja u toj situaciji postupio! Zatim je uzdahnuo i rekao:
Sredi to sam s tim koriem!

117

Bojnik Zulu imao je neto vie od etrdeset godina, bio je mrav,

srednjeg rasta i snanih crta lica. Bio je u Legiji stranaca i prije
nego to se ukljuio u Domovinski rat, dosta je toga prevalio
preko leda. Za vrijeme Maslenice, poteno je odradio svoj
posao, a tako je nastavio i poslije operacije. Bio je stalno na
terenu, pod stalnim pritiskom kakav poznaju samo zapovjednici
postrojbi na prvoj crti.
Bio je ve pornalo iznuren i iscrpljen, jer odmaranja su bila rijetka, a
napori i napetosti stalni. Nije to bio onaj vojniki kruh na kakav je bio
nauen u Legiji. I tamo je bilo tekih, pa i pretekih situacija, ali su iza
toga dolazile faze odmora i razonode, punjenje ve ispranjenih
akumulatora i istodobno pranjenje. I opet su momci znali poludjeti i
puknuti. A ovdje? Ovdje se ratovalo iz drugih razloga, tu se nije traila
ni oekivala nagrada. Ako je grmjelo, ostajao si na crti koliko je
trebalo. Tu se ratovalo duom, tu je nagrada bila pobjeda, ili izdrati
napad. Ali ljudi su i tu bili samo ljudi. Dogaalo se da se neto prevrne
u njima, da neto pukne, ili im sune u glavu, a da ni sami nisu znali
zato.
Zulu je bio siguran da je na njegovoj crti sve u redu, da su momci
sabrani i disciplinirani, da se nita nepredvieno ne moe i nee
dogoditi. etnici su se primirili, dosta su ludovali tih dana, a on se
osjeao nekako udno, neto ga je svrbilo iznutra i istodobno
uznemiravalo. Poput ovjeka koji vie ne podnosi namjetaj u sobi, pa
mora brzo van, kako bi mogao udahnuti punim pluima.
Negdje iz biogradskog zalea, Zulu je kolima krenuo u pravcu
ibenika, da u nekoj gostionici, koja mu se putern uini prikladnom,
popije aicu - dvije, zapali cigaretu za ankom, osjeti civilnu
atmosferu, taj ivot, to mu se sada inio kao rijeka to tee, ne
marei za one na obali. Negdje kod Pirovca Zulua je sasvim sluajno
vidio ovjek, koji se takoer vozio u automobilu. Bio je to njegov
zapovjednik.

118

Zulu je skrenuo s ceste, pa u gostionicu, ne slutei da ga je brigadir

Gotovina prepoznao, da je krenuo za njim, da vidi kamo on to ide.
Sto radi tu?, zapitao je strogo vojniki, kad je uao u gostionicu.
Zulu je puio i pio neko pie, no im je spazio Antu, vojniki se
ispravio i kao da hoe popraviti situaciju, gotovo neprimjetno odloio
au. Pa nita, odgovorio je, a onda bre dodao: Tamo je sve
u redu, odmah se vraam, samo sam doao na pie.
Ti si vojnik, zna to si uinio i to treba napraviti. Javi se sutra
ujutro na prijavak u zapovjednitvo, nadovezao je hladno Ante i
otiao. Drugo jutro, u tono zakazano vrijeme, Zulu se pojavio
u zapovjednitvu u Zadru. Doao je spreman za zatvor i to se
odmah vidjelo.
Vidim da ti je sve jasno, da zna to si uinio i kakve su
posljedice. I sad idi, rekao je Ante, a ovaj odvratio na
zapovijed i ravno u zatvor.
Neki su kasnije priali da je Zulu sam sebe zatvorio, no istina je
jedino da je u zatvoru ostao trideset dana. Njegov je
zapovjednik dobro razumio razloge zbog kojih je taj bojnik
samovoljno napustio crtu. Bilo je to ljudski, ali se nije smjelo
tolerirati. U ratu je disciplina sve i ona je definirana nagradom i
kaznom. Ako samo jednom napravi presedan, sustav se rui
kao kula od karata. Pogotovo u uvjetima kakvi su vladali poslije
Maslenice, kad su mnogi pucali, ali su ostajali na crti, kad su
nadljudski napori i odricanja bili svakodnevni imperativ. Disciplina
nije bila sama sebi svrha, ona je bila jamstvo sigurnosti, jer ako
vojnik ili asnik uini kakav propust, cijela postrojba moe doi u
pitanje.
Zulu je bio pravi vojnik i znao je to je uinio. Zato je onako
doao na prijavak. Kasnije je pokazao svoje vojnike
sposobnosti i imao zasluge. Zato je dobio in pukovnika,
govorio je Ante, kad bi ga pitali je li istina da mu se jedan asnik
sam zatvorio i ostao predugo u zatvoru, jer je on na nj
zaboravio. A onda bi, kao da odmahuje rukom, dodao:
Zaboravio? Kojeta!

119

Jesi li posjetio i ostale?

Maslenica je za hrvatsku stranu, uz sve ostalo, bila i velika
psiholoka pobjeda. Dokaz da krajinski pobunjenici, premda do
zuba naoruani, nisu neranjivi i nepobjedivi. Za jednu vojsku, kao
to je to bila hrvatska, to je vrijedilo vie negoli stotinu
najmodernijih tenkova. To je onaj osjeaj koji krijepi
samouvjerenost i stvara pobjedniki mentalitet, bez kojega nita
nije dovoljno dobro i odluujue. Zato su Srbi poduzimali brojne,
vee i manje, ofenzive, udarajui na hrvatsku crtu obrane,
ubacujui diverzante u hrvatsku pozadinu, granatirajui Zadar,
ibenik, Sinj...
Tjedan dana nakon Maslenice, iz baze 3. gardijske brigade, preko
Islama Grkog i Latinskog, za Kai je krenuo kamion. U njemu
su bili gardisti, to su ili na prvu crtu. Za leima im je ostajao
Zadar, a lijevo je bio srueni Masleniki most. Bili su u punoj
ratnoj opremi, ali zbijeni poput sardina i s orujem izmeu
nogu. Mogli su taj put i propjeaiti, ili barem izai iz kamiona
prije samog odredita i nastaviti dalje u borbenoj formaciji. No,
vozili su se, ne mislei ni na to, moda jedino na to da im prije
stignu na odredite, zauzmu poloaje i zadre ih dok ne doe
nova smjena. Bili su to sve odreda prekaljeni ratnici, ali
premoreni od stalnog ratovanja, pa stoga moda i previe
oputeni i sigurni u sebe. I tada, kad su ulazili u Kai, pred
njima su se stvorili srpski diverzanti. Gardisti nisu imali ni
vremena ni anse: bili su zaas razbijeni i u raljama neprijatelja.
Njih petnaestorica. Prije nego to se iz zraka ispario zloslutni
zadah sudbine, Srbi su ih bacili pred zid, zauli su se hici i tupi
udarci, svaki put u paru, kao smrt i dua. Bili su likvidirani, svi
do jednoga, na nain na koji krvnik ubija rtvu. Bez mnogo rijei
i pokreta, brzo i precizno.

120

Samo tri dana kasnije, srpski diverzanti ponovno su uli u Kai i

na samoj bojinici, u tekoj i krvavoj borbi prsa u prsa, u kojoj su i
sami imali gubitke, ubili osam gardista iz iste brigade. Bila je to
tragedija te postrojbe, kakvu sudbina obino naplauje pobjedniku,
koji je dobar, ali jo ne i toliko da moe diktirati razvoj situacije na
terenu, i svoj vlastiti uspjeh iskovati u dominaciju koja neprijatelju
daje samo toliko prostora i vremena da misli na vlastitu obranu i
rezervne poloaje. Maslenica je bila sjajna pobjeda, ali rtve nisu
bile male, sve u svemu oko stotinu palih hrvatskih boraca u samoj
operaciji i u mjesecima poslije nje.
Proljee u Dalmaciji je kao um valova to najavljuju buru. U
njemu se sluti ljeto sa egom i pinijama, to miriu na smolu,
gotovo suho i trpko, a opet opojno. U travnju ili svibnju, kad
puhne povjetarac, osjeti kao da odnekud donosi taj srpanjski i
kolovoki parfem i da ga pritom malo raspuhava, kako bi ga
omekao i uinio jo zanosnijim. Ali tog proljea u zraku se
osjeala i neka tjeskoba, koja je kvarila tu udesnu sinesteziju.
Jedne takve veeri, negdje blizu ponoi, tridesetpetgodinji
domobran vraao se s poloaja na Vranskom jezeru. Upravo je
razmjestio svjee snage na oblinjim brdima. Bio je sam u dipu i
pomalo pjevuio, jer je po prirodi bio veseo i duhovit ovjek. I
rjeit, pa se volio nadmetati i rijeima. Imao je poneto grubi
glas, to od puenja, to od prirode, no savreno je pristajao uz
njegovu spodobu: bio je prava gromada od ovjeka, ali ne toliko
visok, koliko snaan i krupan. Ljudi su ga voljeli zbog tih
njegovih osobina, a mnogi ga cijenili i zbog zdravog razuma koji
mu nije nedostajao. Vozio se prema Pakotanima, mislei na
enu, koja se silno brinula za njega, ali ga je uvijek ispraala
s osmjehom, kao da odlazi na ribarnicu.
Odjednom je tiinu, to ju je remetio samo um motora,
proparao rafal ispaljen iz kalanjikova. Meci su udarali u lim,
zvonei kao sitno kamenje prosuto po krovu. A onda ovjek za
volanom osjeti otar udarac u desnu nogu, tik ispod koljena.

121

Metak mu je probio kost i rastrgao miie i tetive, tako da mu se

potkoljenica okrenula za devedeset stupnjeva. Bol mu je istog
trenutka udarila u mali mozak i zatim munjevito nestala. Moda i
zato, jer ga je drugi hitac pogodio u desnu ruku, malo ispod
pazuha, izazvavi obilno krvarenje. Zatim se tijelo i trei put
zgrilo. Metak se zario u list lijeve noge, bolno poput udarca
korbaem. A onda i etvrti put, u lea,u samu lopaticu. Izgledao
je kao grogirani boksa.
Jo je vozio, ak je uspio ugasiti i svjetla, ali je jedva znao za
sebe. Bol mu je paralizirala mozak i tijelo, a zatim je u hipu
nestala, pa se opet vraala i opet nestajala. Na trenutke mu se
inilo kao da sve to samo sanja, da mu se zapravo nita i nije
dogodilo. A onda bi ga ponovno spopala malaksalost i svijest mu
se poela mutiti. Borio se da zadri jasnou vida i da pobjegne to
dalje od tih prokletih kalanjikova. Znao je da je upao u zasjedu
srpskih diverzanata. Auto, koji je stenjao kao i on, stao je nakon
dva kilometra. Bio je izreeten poput starog lonca, iz kojeg su
iscurili i voda i benzin.
Voza se izvukao, legao u stranu i kao da ga sve to jo i zabavlja
promrsio: Hvala Bogu da je netko veeras dobio vie metaka od
mene. Onda mu je postalo ugodno, nita ga vie nije boljelo,
samo mu se spavalo. Slatko i neodoljivo, kao zov dobrih vila.
Volja, koju je jo do malo prije osjeao u naporu da se odri za
volanom, sad se pretvorila u neku udnu teinu, to ga je
pritiskala uz zemlju, ne dajui mu da se pomakne. Kao da se na
nj spustilo samo nebo. Gubio je krv, tlak mu je padao, oi su
mu postale teke. Htio je umrijeti.
A onda, kao da mu je netko ario debelu iglu u meso, podbola
ga je misao: A to e biti s mojom enom ako zaspim i odem?
Hoe li se morati nasmijati svakom probisvijetu koji e joj
nacijepati drva? To ga je trgnulo i u njemu probudilo snage
koje samo takav paket miia moe imati nakon toliko
izgubljene krvi i tako dubokih rana. Poeo je puzati poput divlje
zvijeri kroz ikaru i makiju, dovukavi se do neke strmine. Tu je
skupio posljednje snage, pustivi se u dubinu, kao to drvosjee
kotrljaju trupce. Dolje su ga doekali njegovi, koji su uli pucnjavu
i krenuli da vide to se dogaa. Bio je spaen, ali s duom gotovo
pred Bogom.
122

Imao je vrlo rijetku krvnu grupu, B(negativno), pa za njega nije

odmah bilo te spasonosne tekuine. Gotovo je iskrvario,
nedostajalo je moda samo deset minuta. Lijenici su se udili da je
poslije svega ipak ostao iv, govorei kako ga nije spasila samo
bikovska fizika snaga, nego i psiha koja mu nije dala da zaspi, kad
bi svatko zaspao.
Vijest da je taj mornak skoro poginuo brzo se proirila
zadarskim podrujem. Ljudi su poeli govoriti: Jesi li uo da je
ranjen brat brigadira Ante? Da, onog Ante Gotovine to je
zapovijedao Maslenicoml A onda bi dometnuli: Ma zamisli, brat
mu je ranjen, a on ga nije odmah posjetio, nego je prije obilazio
druge. Kakav ovjek, Boe moj!?
Kad je saznao da mu je brat Boro ranjen, da je u ivotnoj
opasnosti, Ante je osjetio pritisak u srcu kakav je osjeao kad bi
se sjetio svoje umrle majke. Bio je to njegov mlai brat kojeg je
volio, ali o tim osjeajima nikada nije mnogo razmiljao, a niti se
trudio da ih pokae. No sada, kad je Boro ranjen, osjetio je dubok
nemir i zabrinutost. Ali nije mogao odmah otrati bratu u bolnicu,
jer i drugi su bili ranjeni, a on je svima jednako zapovjednik.
Bili su to teki dani kad se plaao danak u krvi zbog
maslenike operacije. Srbi su udarali posvuda, a iz osvete,
nekoliko su granata poslali i na Pakotane. Bio je uvjeren da
mora obii i ostale ranjenike, dapae, da njih mora obii prve,
kako bi pokazao da mu je svaki vojnik jednako vaan, da nema
iznimaka i privilegija. ak ni u takvim trenucima kad mu brat lei
na intenzivnoj njezi, izbuen rafalima kao vicarski sir. I tako je
uinio. Na kraju je otiao i Bori. Kad je doao, ta nasmijana
gromada od ovjeka zapitala ga je: Jesi li posjetio i ostale?
Ante je klimnuo glavom, a ovaj dometnuo: Pa kako si, onda?

123

Razum i intuicija
Rat je na neki nain poput matematike. Ako eli biti uspjean,
mora znati rjeavati jednadbe s jednom ili vie nepoznanica. Zato
dobar zapovjednik prije svega mora biti u stanju procijeniti
protivnika. Snagu i raspored njegovih postrojbi, moral i bojnu
spremnost, te s kakvom tehnikom raspolae. To ne moe bez jake
obavjetajne organizacije, koja ukljuuje sustave za prislukivanje,
bespilotne letjelice, izvide. Drugo, mora biti sposoban dobro
procijeniti svoje vlastite snage: s ime doista raspolae. S kakvim
vojnikom, na kakvu se paljbenu mo moe osloniti, kakav mu je
oklop, lako naoruanje. Tada vae svoju i protivnikovu snagu, trai
slabosti i prednosti. Kad taj odnos razbistri u glavi, onda, shodno
rezultatu do kojeg je doao, planira kako postii cilj. Cilj, naravno,
postavlja politiar, on daje zeleno svjetlo za ovu ili onu operaciju,
ali je vojnik taj, koji to realizira.
Zamisao operacije odreuje taktiku, ona je neka vrst idejnog
nacrta. I kao to glavni arhitekt daje zamisao graevine, a njegovi
pomonici to razrauju u brojnim izvedbenim nacrtima, tako i
zapovjednik daje tu zamisao operacije, a njegov stoer ju tehniki
razrauje. Iz te razrade proizlazi organizacija, kao to iz
izvedbenog nacrta proizlazi trokovnik graevine. Dakle, koliko
ega treba, od materijala do ljudstva. No, razlika spram
arhitekta je u tomu, to dobar zapovjednik uvijek ima i rezervni, to
jest, tajni plan. To je plan za koji nitko ne zna i koji zapovjednik
moe, i najee tako i ini, primijeniti kad zapone bitka. Tada,
u odnosu na oficijelni plan, moe promijeniti pravac napada,
odrediti da na nekom drugom mjestu bude glavni udar, uvesti
priuvu u bitku tu, a ne tamo, kako je inae planirano.
Ante je i sam tako postupao i uvijek je imao tajni plan. Ne samo
zato to je to bio najsigurniji nain da neprijatelj ne sazna to mu
se sprema, nego i zato to je to proizlazilo i iz same prirode
ratovanja. Rat ipak nije znanost, pa nikakav unaprijed smiljen
plan ne moe do kraja odrediti tijek bitke i biti toliko savren da ne
bi ostavljao stanovite dvojbe. Dapae, dileme i muke,
neprospavane noi i pitanja: to ako se dogodi to i to? to ako
neprijatelj uini ono?, Ante je dobro upoznao.
124

Osim toga, moe sve savreno isplanirati, a onda, kad krene u

napad, doeka te gusta magla i ne moe upotrijebiti topnitvo.
Ili, cijelu no pada jaka kia, raskvasi teren i ne moe s
tehnikom i oklopom kako si planirao. I to onda? Ponekad je
samo nekoliko sati prije poetka napada poeo duboko
sumnjati u sve to je zamislio. inilo mu se da je plan glup, da
postoje bolje i uinkovitije ideje. Znojio se i prevrtao u
krevetu, grizla ga je sumnja i muila neizvjesnost. A onda bi ga
sama pomisao, da uvijek moe sve promijeniti, ako loe krene,
umirivala, davala mu snagu i vraala mu sigurnost.
Ta trema prije boja, ta vruica koja nagriza samouvjerenost,
muila je i najvee vojskovode. Iskustvo Napoleona, iskustvo
Napoleona, govorio bi tada sam sebi. A onda bi u mislima
ponavljao razgovor to ga je taj vojskovoa, prije velikih bojeva,
vodio sa svojim savjetnicima. Htio je imati najbolje zapovjednike i
zato je pred svaku bitku pitao tko bi bio najprimjereniji za ovu, a tko
za onu zadau. Kad bi vie savjetnika, koji su u pravilu caru i
vojskovoi dolazili pojedinano, spomenuli isto ime, Napoleon bi
zapitao: Dobro, a sada, koju je postrojbu taj zadnji put vodio? Kad bi
uo odgovor, pitao je dalje: A je Ii pobijedio, izgubio ili izvukao
nerijeeno? A ha, dometnuo je. A kako je isplanirao operaciju i
koliko je pritom imao sree? Nakon to bi mu i to rekli, Napoleon je
uzvratio: Kada bih izdao zapovijed za poetak boja, planovi mojih
najboljih generala gotovo nikada nita ne bi znaili. Ali i takvi kakvi su bili,
bili su mi potrebni da bih se pripremio za boj i da bih ga dobio.
Takva filozofija ratovanja Anti je bila bliska, on je u njoj vidio dvije
nerazdvojne stvari, bez kojih nema ni velikih bojeva, ni velikih pobjeda:
analitiki i intuitivni pristup. Prvi je vaan prije bitke, a drugi kad bitka
krene, kad se zrak zgusne od baruta, a krv u ovjeku uzavre i uspali
mozak u samo jednom smjeru: u smjeru pobjede ili smrti.
Bitka se priprema razumom, a vodi intuicijom, govorio bi, kada bi ga
poslije boja pitali zato je uinio ovo, a ne ono, kako je bilo planirano. I
nastavio: E moj gospodine, to moe napraviti s planom koji si
zamislio, ako ti se dogodi da u trenutku kad boj zapone, neka
postrojba, iz tko zna kojih razloga, moda ak i opravdanih, krene s
negativnom energijom, tromo i bez prave volje? Bez onog elana i
oduevljenja s kojim je stotinu puta ila u bitke i s ime si raunao?
125

Vidi, tada mora brzo reagirati, mora osjetiti tu situaciju, brzo

promijeniti plan, jer neprijatelj te nee ekati. A onda, ako si to
dobro uinio, i Bog te nagradi, pa se dogodi da se ona postrojba s
negativnom energijom sabere, rijei nekako svoj problem i na kraju
ispadne moda i najbolja. U ratu nita ne vrijedi kao ta pozitivna
energija, ta vjera da e pobijediti, ta psihologija pobjednika. Nju
prenijeti na svoje zapovjednike, na svoje postrojbe, u tomu ti je
veliina vojskovoe. A i to je intuicija, a ne nekakvo himbeno
hvastanje i napuhavanje. Ta vjera, ta sigurnost to ti je kao svjetlo,
koje obasjava put u mraku neizvjesnosti, to ga svaka bitka
sa sobom nosi. A nakon bitke? Tada je najvanija potena
analiza. Vidjeti to je bilo dobro, a to loe, u emu se uspjelo,
a u emu nije. Jer samo se iz tog negativnog iskustva moe
nauiti, profitirati i postati bolji.
Maslenica je bila prva velika vojna operacija, u kojoj su uz kopnene,
sudjelovale pomorske i zrane snage i koja je nedvojbeno pokazala
potencijal Hrvatske vojske. Ona je bila politilci i psiholoki
apsolutni uspjeh, ali u vojnom smislu to nije bila sto posto. Ante je
toga bio posve svjestan.
Predsjednik Tuman je naredio da se oslobodi Novsko drilo i
deblokira Zadar i to je uinjeno. Ali gdje e se pritom za ustaviti
hrvatske snage, koje e pozicije zauzeti, to nije mogao odrediti
vrhovnik, nego to diktira teren na kojem se vodi bitka. I upravo
u toj toci nije postignut optimum. Hrvatske postrojbe nisu
uspjele zaposjesti najpovoljnije toke na Velebitu i oko Krueva.
To s hrabrou i entuzijazmom nije imalo veze, jer toga nije nedostajalo u ovom ratu. To je bilo povezano sa znanjem i
vjetinom. Zapovjednici manjih postrojbi, od grupe do voda i
satnije, naprosto nisu raspolagali svim onim znanjem koje je
potrebno da bi se na toj taktikomanevarskoj razini mogao do
kraja provesti plan operacije. Ti su se nedostaci donekle
pokazivali i poslije glavne operacije i oni su govorili da bez
apsolutne
profesionalizacije
i
vrhunske
osposobljenosti
doasnikog kadra, a dobrim dijelom i asnikog, velikih uspjeha
nee biti. Jer samo ti ljudi mogu, ako doista raspolau znanjem i
vojnom vjetinom, to prenijeti na obinog vojnika.

126

U sluaju Hrvatske vojske, osposobljavanje vojnika bilo je jo

vanije, negoli u nekim drugim vojskama. Ba zbog toga to je
tehnika bila nedostatna i zastarjela, snaan oslonac na ljude bio
je neminovan. Kad Amerikanci svojom ubitanom tehnikom sve
spale i sravne sa zemljom, onda se njihov marinac moe relativno
lako uetati u taj prostor, zaposjesti ga. Tu nije potreban ni
preveliki entuzijazam ni prevelika vjetina, jer nadmo u tehnici
pokriva sve eventualne nedostatke. Ali ako sve to nema, onda ti
je jedino blago tvoj doasnik i njegov vojnik. Pjeak koji je
ovladao vojnom vjetinom, i koji ima taj vraji manevar u
prostoru, govorio bi Ante. I onda dometnuo: Ali ono to je
naa prednost, to mi imamo, to je da su svi ti ljudi ve proli
vatreno krtenje, da su se prekalili u ratu, da su puni
entuzijazma i vie nego odvani. Jedino ih sada treba pripremiti
za napadna djelovanja, za ofenzivu i pobjedu.
Iz svog dugogodinjeg iskustva je znao da je to mogue samo
ako se stvori pravi obuni centar, onakav kakve imaju velike
vojske svijeta, kroz koje je i sam proao i u kakvim je bio
instruktor. Ta ga je ideja poela progoniti kao to rasnog pisca
progoni pripovijest prije negoli ju napie. Jer kad kroz takav
jedan centar proe armija hrvatskih doasnika i asnika, kad
ovladaju svim potrebnim znanjima i vjetinama, steknu zvjersku
kondiciju i izdrljivost, naviknu se na disciplinu koja ne priznaje
emocije i slabost, nego samo volju da se izvri zadaa, onda e
i onaj vojnik u njihovoj postrojbi biti isto takav. Znat e ratovati po
pravilima zanata i moi obaviti svaki posao, bez ega sve velike
ideje i planovi ostaju u najbolju ruku samo dobre zamisli.
U mislima je ve traio lokaciju za jedan takav centar, gradio
poligone, sanjao dan kad e do toga doi. To vie to su mu i
Francuzi signalizirali, i to po vrlo ozbiljnoj liniji, da bi mogli
pomoi, dapae da bi to rado uinili. Recimo, dali bi svoje
instruktore, koji bi obuili prvu generaciju doasnika i asnika,
a takoer i prvu generaciju hrvatskih instruktora. Bez njih,
centar bi bio kao nogometna momad bez trenera. Malo bolje
vjebalite za malo bolje amatere.

127

Najvanije je bilo s idejom upoznati kljune ljude: ministra

obrane Gojka uka i generala Janka Bobetka, koji je u to
vrijeme bio naelnik Gavnog stoera. Pritom je znao da mora biti
taktian, poput trgovca koji prodaje robu. Dakle, ponaati se tako
da kupac ne stvori dojam da mu je bilo to nametnuto ili
sugerirano, nego da je posve sam izabrao, takorei doao na
ideju da kupi ba to, to mu je inae neprimjetno donijeto iz
skladita. Suak je odmah shvatio o emu se radi i jo je istog
dana o tomu obavijestio Miroslava Tumana, ondanjeg efa HISa. Radilo se ipak o strancima i stvar nije mogla ii mimo njega.
Naveer je odran sastanak, na kojem su bili prisutni sva
etvorica. Bobetko je odrao uvodno slovo, a onda je Ante
govorio o detaljima. O tomu da bi valjalo izgraditi jedno sredite
za obuku specijalaca, s poligoalima i poletno-sletnom stazom,
svim simulacijskim sredstvima, te za godinu dana osposobiti
nekoliko stotina vrhunskih zapovjednika.
Mlai Tuman je preuzeo na sebe da sredi stvar s Francuzima.
Negdje krajem svibnja 1993. u ulici Fra Filipa Grabovca u Zagrebu
odran je sastanak i s francuskom delegacijom iz Ministarstva
obrane. Gotovina je traio dvadeset instruktora, a ef francuske
delegacije, neki ugladeni asnik, mu je odvratio: Kolega, drago mi je
da smo se sreli, ali moemo vam dati samo petnaest instruktora.
Ovaj s vie nije ni raunao, pa je mirno odgovorio: Kad ne moe
vie i to e biti dovoljno. I tako su roene epurine. Tvornica
profesionalnih doasnika i asnika, inkubator modernog hrvatskog
vojnog duha i velikih pobjeda.
Za samo trideset dana u epurinama su izgraeni svi objekti, a za
tri mjeseca i poletno-sletna pista. Werner Ili je postao prvim
zapovjednikom, a francuski instruktori dobili su u ruke najprije
stotinu momaka od kojih su pedeset najboljih otili u drugu
fazu: na teajeve za pomonike instruktora. A od tih pedeset,
dvadeset najboljih kolovalo se za instruktore. Kasnije su
osposobljeni vrhunski instruktori za sve vrste specijalnosti,
kroz kakve je Ante proao u Legiji stranaca.

128

Gardijske brigade slale su najbolje deke u epurine, svaka po

dvadeset i pet, ali je tamo ostajalo tek petnaest najboljih.
Selekcija je bila strana, kao i sama obuka. Hrvatska vojska
zadobivala je novu, nezapamenu dimenziju. Dakako, u tiini i
daleko od oiju javnosti .

129

Fenomenalan materijal, ti Hrvati!

Damir Tomljanovi Gavran bio je olienje hrvatskog vojnika poniklog u
Domovinskom ratu. Mlad, poletan, hrabar, eljan znanja i vjetine,
discipliniran, sudionik brojnih i tekih bitaka. Poeo je kao pripadnik
specijalnih snaga policije, a onda je otiao u 1. brigadu ZNG-a. Od
obinog gardiste uzdigao se do diverzanta, a zatim i do
zapovjednika gardijske bojne, s inom pukovnika. Ali je ipak htio u
epurine, u tu paklenu kovanicu hrvatskog gardijskog desantnog
pjeatva. Sanjao je o tomu da bude prvi na teaju, da preskoi i tu
posljednju preponu, poslije koje ti se smijei Glorija. Jer si za nju
stasao, jer si postao specijalist, kakvima se die i najvee armije
svijeta. Ali Gavran nije imao sreu. Poginuo je mjesec dana prije
poetka proljea 1994. na Velebitu.
Obilazio je liniju u svojoj zoni odgovornosti, na isturenoj toki Tulove
grede, gdje se velebitske stijene u obliku golemih stupova rue u
dubinu. Pokosio ga je srpski mitraljez PK.T., kojim se jednako
puca na pjeake kao i na zrakoplove i helikoptere. Metak, kalibra
12,7 mm, pogodio ga je u sljepoonicu. Umro je za dvadeset
minuta, ni ne znajui da je pogoen. Nakon smrti njegova je majka
izjavila: Nisam ni znala da moj sin u Hrvatskoj vojsci ima takav
autoritet i da ga toliko ljudi voli!
Nekoliko mjeseci kasnije, kad su prvi momci dolazili u epurine,
na ulazu ih je doekao veliki natpis s Gavranovim imenom i
prezimenom. Gardijsko sredite za specijalistiku obuku doasnika
prozvano je po njemu, pa je duh toga hrvatskog borca dobio
konaite, kao to mudra misao zadobiva vjeni ivot ako je
zapisana.

130

Ante je dugo razmiljao o lokaciji, a onda se ipak odluio za taj

bivi raketni centar JNA. epurine su se iz mnogo razloga
pokazale bez konkurencije. Sam je centar, veliine 1x2
kilometra, s jugozapadne strane okruen morem, a sa
sjeveroistone Velebitom. Dakle ima sve, i more i kopno, i
planinu i zrak. Neto poput baze 2. R.E.P.-a u Calviju. Na dva ga
dijela presijeca poletno sletna staza, duga dvije tisue metara.
Izgraena je u rekordnom roku, za samo tri mjeseca. O njenoj
kvaliteti govori i to da su je Amerikanci koristili za svoje zrakoplove, osobito za bespilotne letjelice, tijekom rata u Bosni, a i
kasnije.
Lijevo od piste nalaze se hangari s kompletnom tehnikom za
zrane desante i stajankom, a neto dalje su objekti za smjetaj i
zapovjednitvo. Desno, dakle onaj dio prema moru, rezerviran
je za streljanu za pjeadijsko naoruanje i protuoklopna
sredstva. Tu su i poligoni, s ukupno ezdeset sedam prepreka i
objekata, ukljuujui i poligon rizika, te podvodni poligon dugaak
oko 150 metara.
Na jednom drvenom objektu, visokom oko deset metara, na kojem
se vjeba borba u urbanim sredinama, velikim je slovima
ispisano: Znoj tedi krv! I doista, u epurinama znoja nikada nije
manjkalo. Momci su svakog dana, pod punom ratnom
opremom, morali pretrati osam kilometara, a onda, kao da tek
poinju, bez predaha nastaviti na objektima i poligonima.
Popeti se sedam-osam metara po konopcirna na objekt za
bliske borbe, zatim svladati niz tekih prepreka, pa se opet penjati, skoiti u betonsku jamu dublju od dva metra, s pijeskom na
dnu, i iz nje izai bez iije pomoi. Sve do poligona rizika. Taj
se poligon naziva i poligon za komandose. Visok je deset metara, a
iznutra je u obliku dimnjaka, ali dovoljno irok da moe u nj ui
ovjek. Kroz taj dimnjak budui se komandos mora popeti deset
metara u visinu, odupirui se samo rukama i nogama o betonske
stjenke. Kad dode na vrh, jo uvijek u punoj ratnoj opremi,
skae na jedan eljezni stup, udaljen od objekta vie od jedan
metar. Zatim se po njemu sputa u dubinu. Onda opet gore,
deset metara u zrak, po jednom tanjem stupu priljubljenom uz
vanjski zid dimnjaka, pa zatim skok na drugi eljezni stup,
udaljen vie od metar i pol od zida.
131

I opet gore, bez prestanka i predaha. Zati m na elinu sajlu,

pa na rukama niz tu sajlu, kakvih stotinjak metara do mora.
Onda poput dupina u more, pa sto i pedeset metara pod morem
kroz razne prepreke i tek si onda za taj dan gotov. I tako dva
do tri mjeseca bez prestanka, ve prema tomu kakav se teaj
polazi. Bez izlazaka u grad, bez tople vode, bez grijanja.
I po najveoj zimi i po najveem suncu, momci su spavali u
drvenim barakama, zbijenim od tankih dasaka, bez ikakve
izolacije, osim eventualno novinskog papira ili najlona, da ba
za olujnog vrernena ne bi prodirala kia. Sve je to moralo biti
tako da deki ovrsnu, da postanu tvrdi kao i sam dalmatinski
kamen, izvjebani poput Schwarzenegera i neumitni poput usuda.
Hrvatski vojnik vrijedi onoliko koliko je knjiga proitao, rekao je
jednom general Roso, i to je svakako vrijedilo i za momke u
epurinama. Tu se radilo mozgom kao i tijelom, uilo i stjecalo
znanje. Duh je tu bio prisutan na onaj najudesniji nain:
preobraavajui. Tko je proao kroz epurine, vie nije bio ono to je
bio prije epurina. Tu se kalio novi duh, novi mentalni sklop, tu
je posijano sjeme buduih Bljeskova i Oluja.
Tradicionalne hrvatske vojne vrline tu su se slile s dostignuima
novog vremena na nain koji nije ostavljao hladnim ni najstroe
inozemne strunjake. To je pravi materijal, uzviknuo je jedan
ameriki asnik, oduevljen onim to je vidio. Napokon, nijedna
vojska na svijetu nema tako dugi mar kao to ga imaju momci iz
epurina. Dvjesto pedeset kilometara pod punom ratnom
opremom, za samo pet dana. Legija stranaca ima mar dugaak
170 kilometra, druge armije jo manje. Inozemni vojni izaslanici
koji su sve to promatrali, poetak obuke, njen tijek i napokon
sam mar, u svoje su izvjetaje unosili isto to i onaj Amerikanac:
Naprosto fenomenalno, s kakvirn materijalom ti Hrvati raspolau! I
sam je predsjednik Tuman bio jednako oduevljen. Kad je prvi put
doao u epurine, ba je vod buduih zapovjednika izveo
padobranski desant. Savreno i upeatljivo. Okrenuo se Anti i na
svoj tipian nain, kao da ga radost iznutra pritie i nekako mu
ne da oputeno govoriti, procijedio: To! To je to! Samo tako
nastavite!

132

epurine su imale i posebno psiholoko znaenje: veselile su

hrvatske prijatelje, oduevljavale hrvatski puk, a straile neprijatelja.
One nisu bile medijski blef kakvim su pukovnik Dragan i Arkan
zavaravali srpsku javnost. Mali poligon, nekoliko zastraujuih
boraca i brdo novinara i fotoreportera. Ne, epurine su bile sadraj i
rezultat! Kroz njih je prolo izmedu 900 i 1000 doasnika, meu
njima i jedan Jasen Drnain, koji je doao kao obian izvidnik,
zavrio specijalnu obuku za komandose i kasnije otiao u glasoviti
West Point. Ali i asnici, pa i oni s viim inovima, poput kasnijeg
generala Damira Krstievia.
Ili bojnik i kasniji stopostotni invalid Vladimir Benac. Diplomirani
inenjer, koji je bio mali rastom, gotovo siuan u odnosu na
gorostase kakvi su obino dolazili u epurine, ali srcem i
inteligencijom ispred mnogih. Zavrio je specijalistike teajeve,
baratao svim vrstama oruja poput Jamesa Bonda i bio bez
konkurencije u vjebama preivljavanja. Tri dana na pustom
otoku, bez iega, samo sa ibicama i noem, te orujem bez
municije, za njega nije bio nikakav problem. U epurine je
doao s reputacijom ovjeka, koji je neposredno poslije Maslenice prvi uao u hidrocentralu Perua, kad je ona bila minirana,
kad je mogla svakog asa eksplodirati i kad se to nitko drugi nije
usudio. Kasnije, nakon to su epurine ve bile iza njega, teko je
stradao u Drvaru. Zasigurno bi poginuo da ga nije spasio onaj
ratniki instinkt, koji imaju samo rijetki, koji se ne da nigdje
nauiti, i za kojega moe samo Bogu zahvaliti.
To je instinkt roenih ratnika i zato se samo oni stvarno bore,
zapravo, jedini i znadu boriti. Moe se mobilizirati dvjesto - tristo
tisua ljudi, moe i milijun, ali do kosti se bori samo ta posebna
sorta ljudi, tih trideset ili pedeset tisua. Od njih, i prije svega od
njih ovise pobjeda i poraz, uspjeh i neuspjeh u ratu. To su
uvijek isti, oni kojima je u krvi ta teka vjetina, koji imaju prirodni
autoritet, to poput rendgenskih zraka prodire u psihu suboraca
i nagoni ih da ih slijede i da i m se pokoravaju. Kao u vujem
oporu, u kojem alfa vuk predvodi i dominira, jer mu je priroda
dala snagu, instinkt i duevnu energiju od kojih zavisi sudbina
zajednice.

133

Benac je iao u izvianje, u dipu. U jednom je trenutku osjetio

da neto nije u redu. Nita nije vidio, nita uo, samo ga je
spopala neka udna slutnja, kao svrbe, koji ne moe tono
locirati, ali svakog trenutka postaje sve nesnosniji. A onda se u
njemu neto zgrilo, pa odapelo poput strijele, i on iskoi iz
dipa, kao da skae u bazen. Ali srea ga nije htjela. Noga mu
je zapela. Ostao je privezan, s tijelom na tlu i nogom u
dipu. U istom trenutku, s velike udaljenosti, doletjela je
maljutka, jedna vrst protuoklopne rakete: ravno u dip. Auto je
izgorio, a s njime i Beneva noga. Dodatna je nesrea bila u
tomu to je tog dana bila i gusta magla, pa se do njega nije
moglo helikopterom. Morao je u takvu stanju ekati vie od dva
sata, borei se protiv bolova i neodoljive pospanosti. Preko
m o t o r o l e , sustava za vezu, s njim je neko vrijeme razgovarao
i Ante, hrabrei ga da izdri, da ne zaspi, da bude vrst, jer
evo nas po tebe. A ovaj, kakav je ve bio, sve je okrenuo na
zafrkanciju, rekavi kako je imao sreu, jer da je moglo
izgorjeti i neto drugo, a to bi ve bilo puno gore od obine
noge.

134

Zima '94.
Na Dan dravnosti 1994. Ante je promaknut u generalbojnika. Ali
obian vojnik u njemu je i dalje bio iv. A s njime i instinkti koje
nita ne moe prevariti. Nema tog vojnika koji prije bitke ne osjeti
je li njegov zapovjednik siguran u sebe, koleba li se, mue li ga
neodlunost i neizvjesnost. To vojnici naprosto naslute kao to
dobar karta namirie blef u pokeru. I ako se to dogodi, onda je s
postrojbom kao da ju je napala kuga. Pola bitke je izgubljeno
ve prije prvog pucnja. Ali i obrnuto. Ako zapovjednik zrai pozitivnu
energiju, ako ju znade i moe prenijeti na podreene, a ovi na
vojnike, onda je pola bitke ve dobiveno. Tako ti je to, govorio bi
Ante, u ratu nema blefiranja, tu je sve golo, kao od majke
roeno. I strah i hrabrost, i sigurnost i kolebljivost. Ljudi to naprosto
osjete. Znam ja vojnika, znam. Onda bi zautio i pomislio:
Boe, to ti je ovjek, po zvuku detonacija osjeti da ti
topnitvo krivo udara, dade to provjeriti i vidi da si u pravu. To ti
je taj osjeaj, pa sad prevari vojnika!?
Tog jutra, 29. studenog 1994. Dinara i Livanjsko polje bili su u
debelom snijegu i gustoj magli. Topnitvo nije moglo precizno
udarati, a zbog tekog terena ni s tehnikom se nije moglo
napredovati. Iako je planirao topniku potporu, Ante se brzo
odluio za promjenu plana. Gospodo, ovi klimatski uvjeti, ova
magla i ovaj snijeg nai su saveznici, a njihovi neprijatelji,
rekao je okupljenim zapovjednicima, s uvjerljivou koja je njegovim rijeima davala neupitnu samorazumljivost. I shvatite, od
vas se trai da iskoristite sve te prednosti. Onda e pothvat
uspjeti, a gubici biti minimalni.
Tada je naredio da se neprijatelja iznenadi ubacivanjem jakih, ali
vrlo mobilnih izvidako-diverzantskih skupina. Ti prodori u
neprijateljsku pozadinu bili su bolni i iznenadni poput uboda igle
u stranjicu. etnici, koji su spavali u naputenim kuama po
razbacanim dinarskim selima, kao i oni u Livanjskom polju, nisu
ni u snu mislili da e netko biti tako lud i po takvu vremenu
napasti. Spavali su kraj toplih pei, vjerujui da ih tite ia
zima i to pasje vrijeme.

135

A onda ok: kao da su pali s neba, diverzanti, jaine dviju

bojni, razletjeli su se Dinarom i Livanjskim poljem poput
biljarskih kugli. etnici se nisu dospjeli pravo ni probuditi, a
ve su panino bjeali, ostavljajui za sobom i topove i oklop, a
mnogi i izme. Iznenadenje je bilo potpuno, a s njime i psiholoka
prednost u tim prvim satima operacije Zima '94.
Gospodine generale, moje su snage iscrpljene i jedva
izdravaju, zato ne biste u vatru bacili priuvne snage, 4.
gardijsku brigadu?, izdahtao je Anti iscrpljen i iznerviran
zapovjednik jednog od najteih pravaca napada, onog prema
Vjeti gori. Bili su to prvi sati napada, kad je sve bilo na pjeaku i
njegovu oruju, jer tehnika nije mogla zbog magle i snijega, kad
se ljudi troe poput zapaljene svijee. U takvim trenucima dolazi
do napetosti i eksplozije, pa i do ovakvog zadiranja u
ingerencije glavnog zapovjednika. No general je sve to znao i
zato je mirno sasluao svog uzrujanog asnika, da bi mu zatim,
govorei polako, kao da imaju vremena na pretek, objasnio
zato su mu te snage u priuvi bitne. Dometnuvi: uj me
dobro, ja znadem u kakvoj si ti situaciji, ali i ti i tvoji ljudi
upravo ste za takve napore i izvjebani. Napokon, zato ste bili
u epurinama? Ha? Pa ne valjda zato da prvog dana
pokleknete? Osim toga, ti si izabrao da bude ratnik, nitko te
nije na to silio, pa se tako i ponaaj. A to se tie zamjene, ona
e sigurno doi i to u pravo vrijeme, i to e nas voditi cilju koji
moramo ostvariti.
Onda je na asak zautio, pogledao u asnika koji je ve
djelovao smirenije, pa nastavio: Zato se ba sada buni? Zar te
nije uvijek smetalo kad se gardiste forsiralo? Evo, sad ima
priliku dokazati da si jednako dobar kao i oni. Pokai da su
domobrani, kad su izvjebani, jednako dobri kao i gardisti!
asnik je poslije tih rijei djelovao kao ovjek koji se oslobodio
teka tereta, nasmijao se, kratko rekao na zapovijed i vratio
se na bojinicu. Kasnije se pokazao kao jedan od najboljih
zapovjednika, to ih je Hrvatska vojska iznjedrila. ak toliko
dobar da je postao zapovjednik upravo one 4. gardijske
brigade!

136

U studenom te iste godine, u operaciji Cincar, snage HVO-a su

oslobodile Kupres. Ministar Suak je tamo popio kavu, ali se
uvjerio i u to da jednostavno nije mogue tu stati, ako se Kupres
eli zadrati. Srbi su koncentrirali jake snage u tom podruju, pa
je pod hitno valjalo zauzeti uzvisine s jedne i druge strane Kupresa,
prema rijeci Vrbas i prema planini Cincar, kako bi se grad mogao
braniti. Osim toga, iz taktiko-stratekih razloga bojinicu je trebalo
proiriti Livanjskim poljem sve do Dinare ne bi li se neprijateljske
snage razvukle i time oslabio njihov pritisak na Kupres. Povrh
toga, bosanski i hrvatski Srbi, udrueni sa snagama Fikreta
Abdia, krajem studenog zapoeli su ofenzivu na Biha, s
namjerom da unite tamonji 5. korpus Armije BiH i snage HVOa, koje su branile taj grad. Da im je to uspjelo, SAO Krajina i
Republika Srpska spojile bi se i fiziki, a to bi za Hrvatsku bila
smrtna opasnost. Zbog toga je uak u Trilju, u hotelu Sv. Mihovil,
organizirao sastanak na kojem su bili naelnik Glavnog stoera
HVO-a, general Blaki, naelnik Glavnog stoera HV-a, general
Janko Bobetko, i general Gotovina kao zapovjednik Zbornog
podruja Split. Odmah se vidjelo da za takvu iru operaciju HVO
nema dovoljno snaga i zato je pala odluka da snage Zbornog
podruja Split odrade veliki dio posla na Dinari i u Livanjskom
polju. Ta se odluka kasnije pokazala od vitalnog strategijskog
znaenja, jer je olakala oslobaanje Knina, a zatim i Bihaa te
omoguila operacije Maestral i Juni potez.
Ante je od Bobetka dobio zadau da razradi razne mogunosti
kako se uvezati snage HV-a i one HVO-a oko Kupresa i
zajednikim pritiskom preko Dinare i Livanjskog polja oslabi
ofenziva na Biha te stvori povoljniji operativno-strategijski
prostor. Budui da je dobro poznavao taj teren jo iz 1992., da je
poznavao tamonje postrojbe i zapovjednike, za tjedan dana
ponovno je bio u Trilju, na sastanku koji je takoer sazvao ministar
uak.
General Blakii je iznio svoj dio plana, iza njega i Ante, a onda
je Suak, nakon to je pozorno sasluao pitanja to ih je
Bobetko postavljao, zapitao: Onda Bobetko, slae li se s
time? to se tie HV-a, stojim iza toga, kratko je odgovorio
stari general. uak se tada promekoljio u fotelji, kao da ga
svrbi cijelo tijelo, rekavi: U redu, budite spremni, dat u vam
znak za operaciju.
137

Ante je, pripremajui se za tu napadajnu operaciju, veoma

diskretno premjestio glavninu zapovjednitva iz Zadra u Sinj, pa
onda u Livno, zbog prikladnijeg sustava veze. Jednako je
diskretno premjestio i postrojbe na Dinaru i u Livanjsko polje. No
usprkos prvotnih uspjeha, posebno kad su u borbu uvedene 4. i 5.
gardijska brigada, oko 10. prosinca stvar je zapela na desnoj strani Livanjskog polja, gdje je nastupao HVO pod zapovjednitvom generala
Blakia. Snage na Dinari i na lijevoj strani Livanjskog polja ile su
veoma brzo i ubojito, odbacujui neprijatelja takvom snagom i preciznou, da ovaj nije znao kako bi na tu silinu odgovorio.
No HVO je zapeo i time ugrozio desni bok tim snagama, a to je moglo
biti vrlo opasno. Magla i loe vrijeme spaavali su, dodue, stvar, no
da je neprijatelj nanjuio tu slabu toku, mogao je lijevim obuhvatom
udariti Antu u bok i ugroziti postrojbe i na samoj Dinari. Zato je hitno
traio sastanak s Blakiem, a onda se i sam Bobetko osvjedoio o
stanju na terenu.
Iza toga odran je sastanak sa ukom u ujici, poslije kojeg je Ante
pod svoje zapovjednitvo uzeo sve snage, i one na desnoj strani
Livanjskog polja. Otada iznenaenja vie nije bilo, hrvatske snage bile
su nezadrive, bile su bolje opremljene, raspolagale brojnijim oklopom
i topnitvom, ali i ljudstvom. Nakon dvadeset i sedam dana, koliko je
trajala operacija, osloboden je teritorij od 200 kvadratnih kilometara
(glavnina Livanjskog polja, s Velikom i Malom Golijom te vane toke
na Dinari).
No pobjede u ratu tek su onda pobjede, ako se osvojeni teren i zadri.
Na Dinari i Livanjskom polju to nimalo nije bilo lako, zbog tekog
terena i ubitane klime. Hladnoa i vjetrovi znaju biti takvi da ljudi
jednostavno ne mogu izdrati. Osim toga, stalni nasrtaji poraenih
Srba sa sobom su nosili mogunost ranjavanja, a onda i iskrvarenja.
Jer silazak s Dinare traje satima. Tu je logistika sve. A nje nema ako
inenjerija ne uini svoje, ne probije putove, kako bi po njima mogla
tehnika, smjene, provijant, sanitet, streljivo. Vidi, to smo mi napravili
na Dinari, sedamdeset i pet kilometara putova po kojima su mogli i
tenkovi, rekao je general Gotovina mnogo kasnije jednom
novinaru, kad ga je ovaj pitao kako su preivjeli zimu u tim
vrletima.

138

Boi na Dinari
Ako pustinja ubija egom i pjeanim olujama, Dinara ubija
snijegom i mrzlim vjetrovima. Ta planina nije osobito visoka, ali je
okrutna: teko priputa ljude na svoje vrhove, no jo ih tee puta
da odu. Visoki smetovi iz ovjeka iscijede snagu, a vjetrovi, od
kojih se ledi sr u kostima, izmode duu. A kad se sve smiri,
kad se ovjeku uini da je stalo i vrijeme i zrak, kad snjena bjelina
zablista u vedrim noima poput dijamanta, tada je Dinara
najopasnija.
Te tihe, vedre i studene noi vojnika nekako umire, pa ako se uvue
dobro u sebe i u uniformu, te osjeti toplinu vlastitog tijela kako od
pojasa struji prema grudima, uini mu se kao da je uronio u
nirvanu. Hladnoa ga poput mramornog kamena dodiruje po
obrazima i on, malo po malo, naslanja glavu na tu studen, obuzet
unutarnjom toplinom i tom snjenom meta fizikom. Kad ga pronau
tako usnulog, na licu mu je jo uvijek onaj osmijeh s kojim je
napustio javu, a prsti na rukama i nogama toliko promrzli da se
ne mogu odvojiti od arapa i rukavica. Ako je imao sreu, ostao je
iv, nerijetko bez ake ili stopala. Takvih je sluajeva bilo
dvadesetak na Dinari, za vrijeme operacije Zima '94., ali i kasnije.
Dodue, zapovjednici su momke na prvoj crti redovito obilazili, i to
ee nego je uobiajeno, ali se ipak dogaalo. Dinara nikome
nije opratala ako bi je podcijenio.
Na sam Badnjak operacija Zima '94. bila je okonana. Kao i dotada,
Ante je odluio da tu no provede sa svojim vojnicima. Nije tu bilo
nieg proraunatog, ve naprosto prirodna elja da se bude s
momcima. Jer vojska je obitelj, znao je govoriti, u kojoj smo svi
mi vojnici bez razlike, samo u razliitim ulogama. U obinim danima
zapovjednik radi svoje poslove koji ga udaljavaju od tih momaka na
prvoj crti, ali u dane Boia, Uskrsa, Nove godine, e tada si s njima.
Nema te katedrale na svijetu u kojoj moe bolje osjetiti otajstveni
smisao tih dana, ili aroliju novogodinjeg iekivanja. Prva crta, to je
u ratu mjesto gdje se na Badnjak okuplja obitelj i gdje ima biti.

139

Bilo je oko jedanaest sati naveer, no je bila vedra, hladna i s

puno snijega. Ante se, zajedno sa mjesnim zapovjednicima, uputio
na Vjeti goru, koju su njegove snage proteklih tjedana zauzele.
Deki, iz jedne bojne 4. gardijske brigade, okupili su se oko vatre.
Neprijatelj vatru nije mogao vidjeti, premda je grijala dvanaestak ljudi.
Neki su stajali, neki sjedili, uo se amor, pokoja tiha pjesma i
komadi peka kako cvre na plamenu. Neki momak, koji se upravo
vratio s prve linije, bio je bijesan kao pas.
Glasno je psovao, ljutio se na sve i svakoga. Moda ga je studen
iscijedila, pa je uz vatru dobio neoekivanu energiju s kojom nije znao
to bi? Moda ga je uzrujala sama injenica da ve mjesecima nije
bio kod kue, a nije ni na ovaj dan, kad je sav pristojan svijet sa
svojim enama i djecom? Tko bi ga znao. Momak je psovao, pa
gunao, onda bi opet nekome neto dokazivao. Kad se Ante pribliio
vatri, ovaj ga nije primijetio, a ni ostali ga nisu odmah zamijetili. Vatra
je takvo okupljalite na kojem koncentracija poputa, jer stalno
netko dolazi i odlazi, pa to oni koji ostaju vie i ne primjeuju.
Ma ta? Mater im njihovu. Smrzo sam se ko guzica, i ko zna
kako e to dugo trajati. Ma j...ja sve njih, i uka i Gotovinu i
Tumana.. .
Momak je palio, Ante ga je mirno sluao, a neki oko vatre, kad
su napokon shvatili da je tu njihov general, poeli su kolegi
mimikom signalizirati da malo uspori. No ovaj se jo vie
estio, to je druge zabavljalo dok, napokon, i njemu nije
postalo neto sumnjivo. Kao da je publika promijenila
ponaanje, pa se vie ne cereka prostaki i od srca, nego pravi
fine izraze lica, a komad je sve gori.
Onda se okrenuo, pa kad je spazio generala kako stoji iza
njega, u hipu se uozbiljio, jednako brzo uzvrpoljio i napokon
nasmijao, promucavi: Zapovjednie, podijelite s nama neto,
evo ima peka i mesni narezak, a i kruh je prepeen! Hej, daj
taj tap!, dometnuo je pokazujui na jednoga koji je upravo iz
vatre vadio svoj komad. Ante se pribliio vatri, unuo, uzeo
komad kruha i slanine, pa prije no to je zagrizao, pogledao je
psovaa, koji je uao do njega, upitavi ga: Je li ti jako teko
kad si tako ljut? Onda, prije nego je ovaj uspio odgovoriti,
nastavio: A mora da je. Znam kako je to. Nego reci, bi li ti
bilo lake kada bih vam nabavio neke cure da vas malo ovdje
raspoloe kad se vratite s crte?
140

Kad je to izgovorio, ovaj se toliko oduevio da je jedva uspio

istisnuti: E kad bi to bilo, ostali bi mi ovdje do proljea.
Hm, do proljea veli? , dometnuo je Ante, a onda tihim i
mir nim glasom nastavio: Eto vidi, ti bi zbog cura ostao
ovdje jo koji mjesec, a zbog domovine ti je teko pa mora
tako psovati. Ili se varam?
Momak nije odmah odgovorio, sagnuo je glavu, a onda je
polako podigao i gotovo sveanim tonom odvratio: Zapovjednie, znadete da nije tako, eto, samo mi je dolo,
pa znate kako je to kad ovjeku skoe ivci. Ante nije vie nita rekao,
a drugi su bre poeli ispitivati kada e pokret, hoe li uskoro nova
ofenziva, kad e odmor...
Ostao je jo neko vrijeme, osjeajui kako je ovaj Badnjak nekako
poseban na tim vrhovima Dinare, meu tim momcima koji su
razliiti poput kamenia na plai, a opet svi nekako isti. Vojnici kao i
on.
Jo je iste noi obiao i druga isturena mjesta na bojinici, a u ranim
jutarnjim satima ve je bio na Velebitu, na njegovu vrhu prema
Tulovim gredama. Do kraja Boia obiao je cijelu crtu, osjeajui
svaki put ispoetka kako u ratu ovjek na neki poseban nain
prepoznaje onog drugog, kako tu nema prenemaganja, tu si ono
to doista jesi. Zato i utnja oko vatre moe biti jednako rjeita i bogata kao i najduhovnija pjesma ili propovijed u katedrali.
Tek drugi dan kasno naveer, ostao je sam sa sobom. Kranski
blagdani za njega su uvijek bili neto posebno. Tada bi se prisjeao
svoje majke, zamiljao kako ga blago gleda i smijei mu se. Osobito
na Boi. Tada je majku doivljavao iz djeake perspektive. To mu je
nekako ilo uz taj dan. A za Uskrs, majka mu se inila nekako vie
nebeska, poput anela koji bdije nad njime i govori mu kako e sve
biti dobro, jer tako Bog hoe.

141

Knin na dlanu
Rat je poput pokretnih stepenica u velikim robnim kuama. Kad
stane na prvu stepenicu mora do vrha. Inae riskira da
polomi noge. Ni poslije najveih bitaka i najsjajnijih pobjeda
nema pasivnog predaha ni mirnog ivota. im osvoji jednu
kotu ili vrh, ve mora razmiljati o slijedeim. Inicijativa je
zakon i bez nje nema pobjede. Onaj tko bi se na as zadovoljio
postignutim, ije bi misli bile okrenute tomu kako da ostane tu
gdje je, kako da si ivot uini lakim i udobnijim, riskirao bi da
polomi noge. Zato je aktivna obrana predvorje pobjede, njen
spiritus movens. Ona neprijatelja tjera u defenzivu, podvrgava ga
tuoj volji i time mu odreuje sudbinu. To nije samo stvar
vojne snage i nadmoi, to je prije svega stvar psihologije, pa i
same filozofije ratovanja. I jedini nain da se, poslije tekih, pa i
uspjenih bitaka, vlastite postrojbe odre u potrebnoj napetosti i
borbenoj gotovosti. Jer surova ratna stvarnost euforiju zaas
pretvori u apatiju, a pobjedniki zanos u gubitniki mentalitet.
Ante je toga bio i te kako svjestan. Zato je stalno ponavljao
svojim asnicima da nikada ne smiju postrojbama, koje ih dou
zamijeniti, ostaviti ono to su sami zatekli. Jer ako je vojnik
prije petnaest dana napustio ovaj rov, p a se ponovo vrati o u
njega, na to ga on podsjea? Na proivljeni stres, strah,
egu i hladnou. Njemu se vraa film za koji je mislio da se
zauvijek odvrtio i to ga melje, unitava u njemu ratnika,
pretvarajui ga u ivo i bezvoljno meso. Ali ako dode u posve novu
situaciju, ako vidi da su se poloaji pomakli, da se bojinica
bolje konsolidirala, e, to je ve neto drugo. To u njemu potie
elan, ambiciju i borbenost. Zato dobar zapovjednik mora teiti
da svaki dan izvede neto kako bi napakostio neprijatelju, ne
dajui mu ni malo mira. To, i samo to, vojniku daje snagu i u
njemu rasplamsava pobjedniki mentalitet.
Nakon tih rijei, to ih je ponavljao poput kakve pokvarene
gramofonske ploe, na trenutak bi zautio, a onda, kao da iz
sebe izvlai samu kvintesenciju, dodao: I da znadete, nita ne
vrijedi zapovijed - Po cijenu ivota ne odstupiti od te toke! - nego
samo ona koja nalae - Po cijenu ivota mora dalje od te
toke!
142

I to je postalo pravilo. Kada bi Krstievi, legendarni zapovjednik

4. gardijske brigade, naputao poloaje, znao bi s ponosom i
nekom prgavou u glasu, kakva je priliila momku od dvadeset
i neto godina, rei: Vidite, kakvu crtu naputamo! , aludirajui
na pomake i poboljanja to ih je uinio sa svojim momcima.
Onda bi doao jednako legendarni Korade, zapovjednik mlae, ali
nita manje slavne 7. gardijske brigade. Onako utljiv i tvrd, ali
astan i ponosit, kakvi ve znadu biti kajkavci, samo bi sijevnuo
oima i po cijenu vlastita ivota uinio barem isto toliko koliko i
vatreni Krstievi i njegovi Dalmatinci. Rivalitet, koji je Ante
poticao, bio je zarazan poput smijeha. U njemu nije bilo nikakva
suparnitva, samo bratskog dokazivanja u predanosti. Kao kad
ljudi sluaju glazbu pa poneseni njenom melodijom i ritmom
poinju u taktu udarati nogom o pod.
Nakon Zime '94. bilo je kljuno da se postrojbe odre ba u
takvoj aktivnosti, to vie to su uvjeti bili teki, gotovo nadljudski.
Velebit je suroviji i na neki nain tei, ali Dinara je divlja i
opasnija, ak i onda kad se ini pitomom. Ante se zato odluio
na Skok 1, akciju koja je imala gotovo iskljuivo taktiki karakter:
animirati vlastite postrojbe. Bili su to kratki napadi - zapravo
skokovi s kote na kotu - kako bi se zauzeli povoljniji poloaji u podruju Zelenog brda i Crvene grede, pribliilo neprijateljskim
uporitima u podruju Unita i Cetine, te osujetili neprijateljski
napad iz smjera Kijevo - Unita. Akcija je izvedena 6. travnja
1995., trajala je jedan dan, a osloboen je prostor veliine 75
etvornih kilometara.
Skok 2, koji je uslijedio gotovo dva mjeseca kasnije (4.do 11.
lipnja 1995.) bila je mnogo ozbiljnija operacija, u kojoj su
sudjelovale znatno vee snage, s jakom topnikom potporom,
logistikom i sanitetom. Strateki cilj bio je ovladati uzvienjima s
kojih se moglo u cijelosti nadzirati Livanjsko polje. Ante, koji je i
tu zapovijedao Hrvatskim snagama, dakle i snagama HVO-a, u
tomu je posve uspio, pa je po prvi put u tom podruju zadobio
potpunu slobodu manevra. Izbijanjem na Mali i Veliki ator pod
kontrolu je stavljeno i Glamoko polje, a time i putni smjer
Glamo - Bosansko Grahovo. Oslobodeno je novih 450 etvornih
kilometara i stvorene pretpostavke za operaciju Ljeto '95., uvertiru
u Oluju i oslobadanje okupiranih hrvatskih podruja, ukljuujui tu
i sam Knin, epicentar srpske pobune.
143

Klju lei na Dinari!, govorio je general Bobetko, dodajui: tko

hoe ovladati Kninom prije toga mora vladati tom udljivom
planinom. U to je bio uvjeren do te mjere da je jednog dana, dok
su jo etnici drali Dinaru i druge vane visove, rekao Anti: Evo,
proui ovu knjigu! Bila je to Kninska operacija u kojoj je
opisana bitka za Knin u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su
partizani imali strane gubitke, jer su na taj grad udarili s juga,
frontalno. Ante je knjigu savakao poput dobre kije, osjetivi u njoj
psihologiju neprijatelja i nanjuivi njegovu filozofiju obrane.
Napokon, ta je knjiga imala Titov imprimatur i na njoj su se
kolovale generacije oficira JNA!
Zaista, tko ovlada Dinarom, Velebitom, Marinovim brdom i ator
planinom, taj ima Knin na dlanu, ponavljao je svaki put kad bi
se inilo da est i pol mjeseci ratovanja po Dinari i Livanjskom
polju, koliko su trajale operacije Zima '94., Skok 1 i Skok 2, donose
jedino krv, znoj i studen. Trebalo je zauzeti sve kljune vrhove da
bi se iz te pustoi razaznala sloboda, odnosno, dobio Knin na
dlanu.
Mjesec i pol kasnije Ante je imao Knin na dlanu. Stajao je na
krajnjoj toci hrvatske crte na Dinari, na nekih tisuu metara
nadmorske visine. Dan je bio sunan i Dinara se inila
zavodljivom poput nimfe. Do njega su stajali ameriki asnici
koji su se upravo spustili helikopterom. Doveo ih je vojni atae
amerike ambasade u Zagrebu kako bi vidjeli udo kojeg se
nisu mogli nagledati. S te visine Knin je zaista bio na dlanu i ti su
profesionalni vojnici odmah shvatili da je pria zapravo ve na
kraju.
No nije ih samo zaprepastilo to hrvatsko strateko lukavstvo, ta
ideja da se Knin odree s bosanske strane, nego i injenica,
da su na toj visini, u tim u ma ma i ikarama ugledali i vod
tenkova, meu kojima je bio i, za to vrijeme vrlo moderni, M-84.
Gotovo su imali potrebu da tenkove dotaknu prstima koliko su
bili iznenadeni.

144

 Oklop na toj visi ni i u tim uvjeti ma, pa to je fan tastino,

zabezeknuto je konstatirao jedan od njih, okreui se oko sebe
kao da trai gigantske dizalice koje su te eline grdosije
spustile u ovu planinsku zabit. Nakon nekoliko sekundi, dotiui
makinalno naoale i zaustavljajui pogled na Antinom licu, koje
je imalo izraz sitog i zadovoljnog vuka, zapitao je: I vi ste
izdrali preko sedam mjeseci u tim uvjetima i probili tolike kilometre putova? Pritom se i dalje okretao oko samoga sebe kao
da ne vjeruje ni onome to vidi, a ni onome to uje.
Bio je petak, pretposljednji dan srpnja. Operacija Ljeto '95. bila je
uspjeno zavrena. Dvadeset i drugog srpnja, tri dana prije
njenog poetka, u Splitu su Tuman i Izetbegovi, u prisutnosti
jake amerike delegacije, potpisali Deklaraciju o zajednikoj
obrani od srpske agresije, koja je omoguila koordinirane
operacije Armije BiH i Hrvatskih snaga (HV i HVO) na teritoriju
Bosne i Hercegovine. U tu svrhu ustrojeno je i zajedniko
koordinacijsko zapovjednitvo te operativna zapovjednitva za
provedbu operacije. Snagama Armije BiH zapovijedao je general
Karaveli, a Hrvatskim snagama general Gotovina.
Zadaa je bila naoko jednostavna: udariti na sjever u pravcu
Bihaa kako bi se oslabila srpska ofenziva na tu enklavu koja je
tjednima trajala i u kojoj su sudjelovali ne samo bosanski Srbi,
nego i pobunjeni Srbi iz Hrvatske te muslimanske snage pod
zapovjednitvom odmetnutog Fikreta Abdia. Jer situacija je
bila toliko kritina da se svakog asa mogao oekivati pad
enklave, a time i spajanje srpskih snaga s dalekosenim i
katastrofalnim posljedicama ne samo za Hrvate i Muslimane u
Bosni i Hercegovini, nego i za samu Hrvatsku. No postojao je jo
jedan cilj, koji je za Hrvatske snage bio mnogo vaniji: dovesti
Knin u poluokruenje.
Za nas je najvanije da uvjerimo neprijatelja kako je teite
akcije na sjevernom pravcu, dakle onome prema Bihau. On
mora povjerovati da je na glavni, pa i jedini cilj, spajanje sa
snagama HVO-a i 5. korpusa Armije BiH, koji brane bihaku
enklavu. Dodue, to i je na cilj, ali Srbi moraju povjerovati da je
on i jedini na cilj. Drugi na cilj, koji nam je vaniji i koji ne smije
biti proitan, jest napad u pravcu Bosanskog Grahova. To moramo
izvesti tako da
145

neprijatelj pomisli da ga tim napadom zavaravamo, a da u stvarnosti

napad izvedemo posve uspjeno. Na te Antine rijei zapovjednici
nisu nita odgovorili. Bilo im je sve jasno. ekali su samo da u pet
sati ujutro, na dan napada, zagrme topovi.
Prije toga pobrinuo se za sve potrebne simulacije kako bi neprijatelj
povjerovao da je udar prema tom gradu i svim najvanijim visovima,
ukljuujui tu i one na Staroj Dinari, Marinovo brdo, Prijevoj Derala,
zapravo varka. Zato je i otpor na smjeru prema Glamou bio
mnogo snaniji: etnici su osobito tvrdokorno branili poloaje na
Golom brdu i na Talijanovom vrhu.
Bila je to neka vrst ruleta, ali ruleta koji je imao manje veze sa sreom,
a mnogo vie s procjenom i taktikom. Ante je bio svjestan rizika u koji
se uputa, ali mu je neto govorilo da je to rizik koji donosi pobjedu.
Pretpostavio je da etnici nee povjerovati da je toliko lud i da e
se upustiti u bitku na nain na koji se upustio, pa da zato u
kritinom trenutku nee odgovoriti na pravi nain. S druge strane,
vjerovao je da su 4. i 7. gardijska toliko uigrane da praktiki
funkcioniraju kao dva tijela s jednom duom. Bio je uvjeren da ako
krene po zlu, da e i Krstievi i Korade na vrijeme izvriti nune
korekcije i spasiti stvar. Ali, svejedno, opasnost se nije mogla
iskljuiti.
Iao je posve svjesno protiv vojne teorije, inio neto zbog ega bi pao
na ispitu na vojnoj akademiji. Dok je o tomu razmiljao, znao se
uhvatiti kako se znoji, kako mu je ovratnik koulje posve mokar, a
vrat hladan, kako mu je aka lijeve ruke stisnuta, a on sav ukoen
kao da se sprema primiti udarac. Onda bi se opustio, duboko
udahnuo dim cigarete i u mislima vraao na istu situaciju. No neto
mu je stalno govorilo da ipak to uini, da udari na dva operativna
pravca i to u isto vrijeme. Sedmom i 4. gardijskom brigadom te
ostalim prateim postrojbama na podruje Bosanskog Grahova, i
desno, u pravcu Glamoa, ostalim gardijskim brigadama HVO-a i
HV-a. Na taj je nain u jednom trenutku nastala kritina situacije, jer su se u pici napada Hrvatske snage razdvojile, tvorei
po dubini formaciju u obliku slova V.

146

Da je neprijatelj to mogao predvidjeti, ili da je brzo reagirao i u tu

prazninu ubacio svoje jake snage, zabio bi se poput klina u tu
izazovnu i opasnu dubinu. Udarni vrhovi hrvatskih snaga bili bi
odsjeeni od matice i najvjerojatnije izgubljeni, kao i sama
bitka. Ali Ante se oslonio na malo sree i puno intuicije. I dobio
igru.
Kad su njegove snage izbile na Staru Dinaru, Marinovo brdo i
druge visove, pobunjeni Srbi u Kninu nisu mogli vjerovati da se to
dogodilo. Jednostavno nisu raunali s time da e Hrvati izabrati
tako teak pravac, odrati se na n je mu tako dugo kao to su
se odrali i na kraju ih zaskoiti s lea. I istodobno ostvariti
jednako briljantnu pobjedu na drugoj strani, onoj prema
Glamou.
Takvo razdvajanje snaga nije praktino, a ni preporuljivo, no
ovog je puta funkcioniralo, govorio je kasnije Ante, dodajui:
I moralo je funkcionirati!
Oslobaanje Bosanskog Grahova i Glamoa u hrvatskim je
medijima proslavljeno kao velika i znaajna pobjeda, iako je
oslobaanje tih gradova s vojnog stajalita bilo posve
beznaajno. Ali nitko tada nije mogao, a ni htio objanjavati to
je znaila bitka za visove na Staroj Dinari, Marinovom brdu, pa i
tamo na ator planini i u pravcu Vitoroga. Rat ima logiku koju
ponekad bolje razumiju orlovi negoli nedovoljno upueni ljudi. Za
samo pet dana osloboeno je podruje veliine 1600
kvadratnih kilometara, spaen Biha te stvorene pretpostavke
za oslobaanje okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine te onih u
Hrvatskoj.

147

Tuman: Pa kako je to uspio?

Daleko od bojinice bio je sasvim drugi svijet. Iako je zemlja bila
u stalnom i latentnom ratu i premda su pobunjeni Srbi povremeno
terorizirali hrvatske gradove i sela, ljudi su ivjeli bitno drukije nego
1991. Kao da rata vie nema. O njemu se tu i tamo italo u
novinama, poneto pokazalo na televiziji, ali stvarno stanje i prilike
na bojinici jedva da su dopirali do prosjene graanske svijesti.
Ako je prije etiri godine takorei cijeli narod ratovao, sada su to
inili iskljuivo vojnici. Hrvatska je ivjela dva ivota, koji su,
dodue, bili povezani pupanom vrpcom, ali nisu imali gotovo
nita zajedniko. U Zagrebu je ivot odreivalo radno vrijeme i
guve u prometu, a na bojinici konfiguracija terena i neki
unutarnji ritam rata. Razlika je bila u tomu to u Zagrebu nisi morao
ni na posao, ni u tramvaj, ako ba nisi htio, a na bojinici nisi ni bio
u iskuenju da neto nee. Tamo je ovjek bio posve u vlasti
dogaaja, pa makar ih i sam kreirao. Ako je privatni ivot i postojao,
doimao se kao pukotine u kakvu golemu zidu. Moglo se tu i tamo
mugnuti u neku od njih i na trenutak zaboraviti kako zapravo i ne
postoji za samog sebe. I tada bi se dogodio lom, ili ljubav.
Iste veeri, kad je okonana operacija Ljeto '95., Ante je oko
ponoi sjeo u dip i krenuo za Zagreb. Znao je da ima najvie
dvadeset i etiri ili etrdeset i osam sati. Ujutro je bio u
glavnom gradu, a u jedanaest sati u Gornjogradskoj vijenici.
Tamo ga je u pratnji svog kuma, ministra Gojka uka, ekala
pukovnica Dunja Zloi. Mlada i temperamentna ena,
bademastih oiju, koje kao da su skrivale neku potisnutu
dobrotu. Anti se svidjela od prvog dana kad ju je ugledao. Bilo
je to u Zadru, prije godinu dana. Oboje su bili u Hrvatskoj
vojsci, oboje mediteranske due, a Ante je uz to odavno
raistio i s prolou. Bilo bi lijepo ako bismo jednog dana
otili na veeru, rekao je Dunji, osmjehujui se na nain koji je
pomalo prikrivao ozbiljnost njegovih namjera. Nakon tjedan
dana, situacija na bojinici dopustila mu je da ukrade nekoliko
sati, da s Dunjom ode na veeru i zapeati svoje srce.

148

Sada je sa svojim kumom i starim prijateljem, generalom

Rosom, stajao pred matiarom na Gornjem gradu. Bilo je to
kratko vjenanje, kao plotun iz haubice. Poslije je njih etvero
otilo na ruak u Intercontinental, ali ni tu nisu ostali dugo.
Moramo se malo pouriti, eka nas helikopter, rekao je
uak, dodajui: idemo za Pulu, a onda na Brijune kod
predsjednika. uo je da se eni. Nije mu bilo jasno kako si to
stigao. Doslovno me pitao: 'Pa kako je to uspio?', na to sam
mu odgovorio: znao je da i ma vremena samo u subotu, zato
se urio da zavri operaciju do petka naveer! Na to se
nasmijao i rekao'neka doe'.
Dunja i Ante proveli su tu veer s Tumanom koji je bio
posebno raspoloen zbog uspjeha operacije Ljeto '95. Bio je
oputen i razgovorljiv. A i drutvo je bilo takvo, povee i
prilino areno. Kad je odlazio u krevet, Anti su se u mislima
vratila sva ona lica, koja su se tu veer, na svaku
predsjednikovu rije, nekako neobino smijala. To ga je
bocnulo, a onda je jedva primjetno zavrtio glavom, promrsivi:
to e, takav je svijet. Drugo jutro ponovno je bio u
helikopteru. Vraao se na zapovjedno mjesto u Bosnu,
pripremajui se za novu operaciju: Oluju!
Za razliku od Velebita, Dinara je s june strane sva u gustoj umi.
Tu se stoljetna stabla propinju u visinu, ali je dokraja ne
dostiu. Jer na svojim vrhovima planina je gola, poput kamene
pustinje. Tu brije bura, esto i bre od sto kilometara na sat.
Ljudi se tada ne mogu odrati na nogama, izdre samo vukovi i
ilava i rijetka planinska trava. Takav je i Troglav, najvii vrh. Suri i
sa sjeverozapadne strane strm, kao da je iskoio iz zemlje.
Jedino je Vjeti gora drukija.
Posve obrasla gustom umom, do samog vrha ,, zatiena od
najgorih vjetrova, a opet urasla u nebo. ovjeku se ini da je
Dinara, poput briljive majke, zaklonila tu svoju oazu. Sada,
kad je nakon tolikog stresa ponovno bio u helikopteru, osjeao
se nekako blaenim. Odmarao ga je pogled na tu golemu planinu
koju je istodobno volio, divio joj se i respektirao je. Privlaio ga
je taj spoj divljine i pitomosti. Zimi; kada bi snijeg napadao do
pojasa, inilo mu se da prolazi kroz beskonane bijele tunele,
toliko je bilo snijega na kronjama i granama drvea.
149

A onda, ako bi zasjalo sunce ti su tuneli svjetlucali poput krijesnica

ili siunih dijamanata. Ta udesna mjeavina gotovo blaene
ljepote i podmukle surovosti nigdje nije bila tako upeatljiva kao
na Vjeti gori.
Tu je bio smjeten vrlo suvremen kirurki centar, i gotovo sva
logistika, od streljiva do hrane. Jer stabla su toliko debela i visoka
da se ovjeku ini da se ni daak vjetra ne moe uskovitlati, da
je i sama hladnoa u tom zabaenom svijetu nekako manje
studena.
Tu se uvijek osjeao oputeno i nekako zatieno, a tako su se
osjeali i drugi. Ali i tu bi Dinara znala iznenaditi, opiti ovjeka
tom prividnom sigurnou i onda ga, a da to i ne primijeti, uzeti
zauvijek k sebi.
Gledao je tu planinu uarenu od kolovokog sunca,
pribliavajui se Rujanima, bosanskom selu, u kojem je bilo
njegovo zapovjedno mjesto. Sjetio se i jednog amerikog
asnika s kojim je nedavno, tu na Dinari, razgovarao o lovu i
kojem je rekao: Ako sretne vuka, nikad ne pucaj u njega. To
je plemenita ivotinja. Ona je najslinija nama vojnicima. Znade
opstati sama, ali kad je u oporu, potuje hijerarhiju. Onda je
uzdahnuo, i kao da eli odagnati sentimente, dobacio pilotu:
Evo nas, ve smo tu!

150

To je to! Svi u isto vrijeme!

Gospodo, to je, dakle, politika situacija, zavrio je Tuman
svoj kratki ekspoze, a onda dometnuo: Europa i Amerika oito nisu
u stanju, takve kakve jesu, rijeiti problem u Bosni, a ni u
Hrvatskoj. Vidite to Srbi rade! Mi smo uinili sve da na miran
nain rijeimo problem, no sada je toga dosta. Oni od Bihaa nee
odustati, a to izravno ugroava nae nacionalne interese. A Zapad
nee uiniti nita, kao to je utke gledao pad Srebrenice i
masakr koji je tamo izvrio general Mladi. Mi vie ne moemo
trpjeti okupaciju i ponienja. Sad je trenutak, jer ovi na Zapadu
nemaju kamo, a mi imamo snage i pameti da sami rijeimo nau
situaciju. I da time i njima pomognemo. Uostalom, drugog izlaza i
nemamo. Tuman je to izgovorio samouvjereno i mirno. A onda je
pogledao prema naelniku Glavnog stoera HV a i rekao: A sad
da vidim planove!
Za velikim ovalnim stolom, u brijunskoj dvorani za sastanke, sjedili
su najvii zapovjednici, ministri unutarnjih i vanjskih poslova,
ministar obrane, efovi obavjetajnih slubi... Bio je tu i general
Gotovina, kao zapovjednik Hrvatskih snaga, u pratnji dvojice
asnika, od kojih je jedan bio iz HVO-a. Desno od njih, ali tako
da svi mogu vidjeti, stajala je ovea ploa. General ervenko,
koji je ba u ti m dani ma na elnom mjestu Hrvatske vojske
zamijenio Bobetka, glavom je dao znak da se na plou objesi
radna karta. Onda je u glavnim crtama objasnio osnovnu ideju
koja se svodila na to da oslobaanje okupiranih podruja treba
izvesti u dvije faze. U prvoj bi se udarilo svom silinom na tzv.
sjeverni sektor, a onda, ovisno o razvitku dogaaja, operacija bi
se proirila i na juni. Na kraju bi se ilo na Knin.
Tuman je paljivo sluao i poput kopca, koji se sprema
zaskoiti plijen, promatrao kartu i ucrtane pravce napada.
Istodobno je ministru uku dobacivao poglede na koje je ovaj
reagirao jednako neodreeno. Na kraju je uslijedilo jedno ahaa,
pa odluno: Dajte mi plan za juni sektor!

151

Na ploi je bilo jo toliko mjesta da je Ante mogao svoju radnu

kartu objesiti ispod one sjevernog sektora. Zatim je u glavnim
crtama oslikao odnos snaga, osobito istiui strateku nadmo
koju je donijelo Ljeto '95. Evo, to je glavni pravac djelovanja, pri
emu Srbima ostaje otvoren koridor prema Bosanskom Petrovcu
za izvlaenje njihovih snaga. Time se izbjegavaju nepotrebne
rtve, rekao je na kraju, a onda kratko pogledao vrhovnika koji
je jo dvadesetak, tridesetak sekundi gledao u karte, koncentrirano poput ovjeka koji trai izgubljeni i dragi predmet.
To je to! Svi u isto vrijeme!, uzviknuo je Tuman, priguujui
pomalo glas. Bilo je jasno da je nekadanji Titov general smjesta
shvatio kako je Antina ideja da se odmah, ve prvog dana
operacije, svom silinom udari na Knin, na najtvrdokorniju utvrdu
srpske paradrave i leglo pobune. I da je to i vojno i politiki
najpametnije.
Dakle, to je to, a sada mi dajte sve o njihovim snagama,
raspored tu u Hrvatskoj i u Bosni, nastavio je, pa kad je i to uo,
zapitao je: Koliko vremena trebate za cijelu operaciju
oslobaanja? Generali su odgovorili: Osam dana, a on kao iz
topa ispalio: Ne! Dosta su etiri! To moete napraviti za etiri
dana, vidjet ete! Hitro domeui: To je zapovijed!
U tom trenutku nitko nije znao kad se kree u bitku. To Tuman
nije rekao. Samo je, sporo se podiui sa stolice, u istom
zapovjednom tonu dodao: Izvolite izvriti sve pripreme, budite
spremni, jer rije je o nacionalnoj zadai, o oslobaanju
domovine. Sada morate biti na visini, pokazati da ste u ovom
ratu zaista stasali i sazreli. Takvu priliku vie neete imati!
Dvadeset etiri sata kasnije pred zapovjednitvom u Rujanima
zaustavio se dip iz kojeg je iskoio neki zdepast momak. Sa
sobom je imao utu zapeaenu kuvertu koju je donio iz Zagreba.
im ju je uzeo u ruke, Ante je znao to je u njoj: zapovijed za
poetak operacije! To ga nije nimalo iznenadilo, prije bi se moglo
rei da je tako neto slutio. Mogla je stii moda i koji dan
kasnije, ali je bio siguran da je dan-D tu. Napokon, sve je ve bilo
spremno za pokret, pa je to iekivanje bilo najgore. Uvijek je tako
pred bitku. Najgori su ti posljednji trenuci, a pogotovo oni izmeu
zapovijedi i poetka boja. I sada je bilo tako.
152

Zapovijed je dobio 3. kolovoza ujutro i u njoj je turim vojnikim

jezikom bilo reeno da je pokret 4., dan kasnije.
Naveer, na redovitom brifingu, svoje je zapovjednike
obavijestio o poetku operacije. Taj sastanak nije dugo trajao:
kratka pitanja i jednako kratki odgovori. Neto vie vremena
posveeno je provjeri topnitva i snagama za ubacivanje, jer oni
udaraju i kreu prvi.
Dan je bio vedar kako prilii kolovozu, pa je Ante bio siguran da
e tako biti i sutradan u zoru. Dakle, nee biti problema s
topnitvom. No unato tomu, pa i optimizmu koji je nalagala
situacija, nije mogao posve odagnati nervozu. To je bilo redovito
stanje prije bitke: Samo da jednom pone, ponavljao je u sebi
stotinu puta. Ti su mu sati bili beskonani, nije mogao spavati,
stalno se budio, a kroz glavu su mu letjele svakakve misli: Je
li ovo u redu? Je li ono uinjeno kako treba? Hoe li sve timati?
A u tri ujutro ve je bio na nogama, provjeravao vezu. Dok
napokon nije kratko zapitao svakog od svojih zapovjednika:
Spreman?, pa kad je uo jednako kratak odgovor:
Spreman!, zapovjedio je: Pokret! Tek je tada nestalo
nervoze i on se pretvorio u ratnika koji ni na to drugo nije mislio
nego samo na zadau koju ima izvriti.

153

Oluja u kninskoj kotlini

No se potiho pretvarala u dan. Da nije bilo grmljavine topova, prizor
bi djelovao idilino. Od krajnjih toaka Dinare i Marinovog brda do
Knina nema vie od sedam do deset kilometara, pa se grad doima
kao kakav bijeli sprud u dolini proaranoj krtim panjacima i
gotovo plavim brdima. Jedva primjetna izmaglica panorami je
davala nekakav pospani sfumato: kao da cijela kotlina mirno i
slatko spava, ne marei za grmljavinu iz vedra neba. No svaki put
kad bi pala granata, srpskim bi rovovima prostrujala kletva i s njom
pomijeano: Samo da jednom te ustae krenu!
Sedma i 4. gardijska brigada bile su napete i koncentrirane poput
trkaa na sto metara, uoi pucnja za start. One su imale samo
jednu zadau: s Dinare i Marinovog brda spustiti se u pravcu
poligona Crvena zemlja, s jedne, i Strmice, s druge strane, te,
takorei u trku pregaziti etniku crtu obrane. Pritom su im
postrojbe HVO-a osiguravale desni bok, tako da Korade i Krstievi
ni na to nisu morali misliti, nego samo na cilj pred sobom. Ta
oputenost, ta neoptereenost onim to se dogaa u pozadini, ta
sigurnost da nee biti nikakvih iznenaenja na bokovima, bili su
uvjet da se zadaa obavi brzo, precizno i ubojito. etvrta i 7.
krenule su zajedno poput snjene lavine. Napredovale su u
formi binoma: dok je jedna osvajala prostor, druga joj je titila
bokove, i obrnuto.
Bitka je bila kratka, ali krvava, jer su etnici ogoreno branili
prvu i istodobno zadnju crtu obrane, znajui da ako ona padne,
Kninu nema spasa. U tim trenucima cijela se kninska kotlina
pretvorila u prasak bez poetka i kraja, u kovitlac dima pomijean
s vedrinom nadolazeeg dana, u zagluujuu i zastraujuu
tutnjavu tekog oklopa. Na nekim tokama otpor je bio toliko
snaan da se crta mogla probiti samo borbom prsa u prsa.
Hrvatski su se ratnici borili poput lavova to nasru na bivole,
nepopustljivo i neustraivo, kao da su noeni nekom unutarnjom
silom, koja ih pretvara u jednu vol ju i jednu duu. Pa se inilo
da tako i ginu: s jedva ujnim krikom na ustima. Kao da u tom
meteu krvi i slobode ostavljaju samo tijelo.
154

Do jedanaest sati 4. i 7. gardijska brigada raznijele su etniku

obranu i bile su pred Kninom. Za samo est sati borbe! U sam
grad ula je, meutim, samo 7. gardijska, dok ga je 4. zaobila,
gotovo ga dodirujui. Ante je to svjesno uinio, i to teka srca. Za
njega je 4. gardijska bila udarna, dragocjeni eksploziv u njegovim
rukama. Znao je koliko momci ele ui u Knin, ali je znao i to da
praktiki u toj brigadi nije bilo ni jednog borca kojemu etnici nekoga nisu ubili, zapalili kuu, unitili imovinu. Iako su to sve bili
vrhunski borci i profesionalci, nije htio u tim trenucima nita
riskirati. Prije je bio spreman podnijeti bijes svojih Dalmatinaca,
nego prihvatiti i najmanju mogunost da netko uini neto, to bi
kasnije moglo baciti sjenu na ovu povijesnu bitku i pobjedu. Ali je
zato jo istoga dana, kad je Korade na kninskoj tvravi podigao
hrvatski barjak, naredio i njemu i Krstieviu da zajedno podignu
zastave svojih brigada. Tako su se na kninskoj tvravi ve prvog
dana Oluje , uz nacionalnu, zavijorile i zastave 4. i 7. gardijske
brigade.
Desetak sati prije negoli je Hrvarska vojska ula u Knin, topnitvo je
odraivalo svoj nenadomjestiv posao. Cijelu je no tuklo ciljeve
oko grada kako bi psiholoki iscrpilo neprijatelja. Na udaru su
bile etnike oklopne snage, raketni sustavi, topnike bitnice te
same postrojbe na borbenim pozicijama. U isto vrijeme, u .junom
Iogoru, negdanjoj vojarni JNA, smjetenoj u samom Kninu, u
podrumima i zaklonima bili su pripadnici UNCRO-a kao i ostali
pripadnici meunarodne zajednice, te oni srpski civili, koji nisu,
kao veina drugih, ve prije napustili grad.
Kad god bi pokraj grada pala granata, ona bi najprije izazvala
uobiajenu eksploziju, a onda bi se ta detonacija proirila
kotlinom kao opetovana jeka, stvarajui dojam kao da je
istodobno palo nekoliko granata, a ne jedna, te da e se od siline
udara raspuknuti i sama zemlja. Britanski obavjetajac, koji je bio
u ulozi glasnogovornika UNCRO-a, i koji je jednako uao u
Junom logoru kao i ostali, svaki put bi brojio sve te stvarne i
nestvarne udare. Gospodo, ovi Hrvati su sravnili grad sa zemljom!
ujete li vi to, taj uas?! Jo bi mogli i nas pogoditi!, govorio
je uzrujanim glasom i pogledavao lijevo i desno, kao da u prostoriji
trai potvrdu za svoje rijei.
155

Kad je bitka za Knin okonana i kad je iza podneva taj britanski

asnik, zajedno s ostalim kolegama izaao iz svog skrovita, nije
mogao vjerovati vlastitim oima. Grad je bio cijel, bez znaajnih
oteenja. Tragovi topnikih udara vidjeli su se samo na vojnim
skladitima, na mijestima topnikih bitnica i na prilazima gdje su
u pokretu uhvaene etnike motorizirane snage. ekaj, pa to
nije mogue...<<, gotovo je zavapio. Kasnije je ipak pripovijedao
kako je Knin pretjerano tuklo hrvatsko topnitvo.
Tog istog popodneva, kad je britanski asnik s nevjericom
promatrao svijet oko sebe i rukama trljao oi, Ante je na trenutak
iz Rujana dojurio u Knin. Samo da vidi grad, da dotakne tu
toliko sanjanu javu. U njemu nije mogao ostati, jer nisu
obavljene sve pripreme -za premjetanje zapovjednitva, a ni
bitka jo ni izdaleka nije bila zavrena.
S Velebita je iao drugi pravac udara i tu su stvari u poetku
zapinjale, pa se odluio za helikopterski desant u irem prostoru
Obrovca. Dobro izvjebani 1. HGZ, koji je bio u priuvi, ubaen
je u taj prostor, ime je tijek bitke na cijelom junom sektoru - od
zadarskog zalea, preko ibenika do ireg prostora Sinja - bio
konsolidiran. Ante je iz sata u sat osjeao da njegov orkestar
svira sve ujednaenije, da se huk bitke sve vie pretvara u
skladnu glazbu i da on samo treba u istom ritmu i taktu nastaviti
goniti neprijatelja i istiti teren do Dvora na Uni, dokle je
dopirala zona njegove ratne odgovornosti.
Petoga ujutro, opet je bio u Kninu. Imao je sastanak sa zapovjednicima UNCRO-a, s ljudima koje je otprije dobro
poznavao, i s kojima je sada trebao dogovoriti kako
najuinkovitije pomoi civilima koji su ostali u gradu, kako
uspostaviti sustav sigurnosti i sve ostalo to takva poratna
situacija namee. I dok je na kninskoj tvravi ekao na
sastanak, osvrnuo se oko sebe, na sav taj prostor koji je sada
osloboen. Osjetio je kako ga ispunjava ponos, ali i neka
neobjanjiva tupost. Toliko je sanjao o tom trenutku da mu se
sada inio nekako bljedim, normalnijim, gotovo svakodnevnim.

156

Je li se sve odve brzo dogodilo, ili se potroio u snovima? Nije

znao odgovoriti, ali ushienje koje bi bilo primjereno njegovim
snovima i eljama, nije osjeao. Moda i zato, jer je jo bio
usred boja, koncentriran na posao koji mora odraditi? Tek
mnogo kasnije, postao je do kraja svjestan povijesne dimenzije tih
kolovokih dana.
Kad su oko pola deset ujutro stigla gospoda iz UNCRO-a, Ante ih
je doekao savreno obrijan, zategnut i preplanuo od sunca, kao
u najboljim mladenakim danima. Bio je u isto takvoj
besprijekornoj ratnoj odori, s poneto suzdranim osmjehom i
dranjem kakvo dolikuje pobjedniku koji mije nadut, ali koji je
svjestan da odsada vrijede druga pravila. Gospodo, drago mi
je da vas mogu pozdraviti ovdje u Kninu. Vama to nije nita
novo, jer vi ste tu ve dugo, ali meni je ta injenica posebno
zadovoljstvo. Nadam se da to razumijete..., rekao je,
pokazujui svojim starim znancima da uu u prostoriju za radni
sastanak.
Odmah iza toga, na tom istom mjestu imao je i redoviti bri fing sa
svojim zapovjednicima. Nakon to su raspravljena pitanja vezana
za daljnji tijek operacije, Ante je s osobitim tonom u glasu rekao:
Budite budni, pravedni i strogi. Ne samo zato jer to nalae ratno
pravo, nego i radi sigurnosti naih vlastitih vojnika. Vojska je
pobijedila, ljudi su u euforiji, ali i emocionalno ispranjeni, pa
brzo moe doi do oputanja, a onda i do nesree. U okolici je jo
dosta razbijenih, ali naoruanih, etnikih skupina, a one nisu
bezopasne. Zato vae zapovjedi moraju biti stroge i jasne,
disciplina savrena. Bitka jo nije zavrena, neprijatelj se
pregrupira u Bosni i sprema na protuudare.
Zatim je povukao nekoliko dimova cigarete, ustao sa stolice i
nastavio: Prostor za koji ste odgovorni morate uvati, nema
ruenja i palea, a prema civilima, bez obzira o kome se radi,
morate humano postupati. Jer vi ste pobjednika vojska! A
pobjednicima takvi postupci dolikuju.

157

Jer ako nema pravdu pod kontrolom, sam e na kraju zbog

toga stradati. Onda je na as zautio, pa s poneto utianim
glasom nastavio: Zato sam uvijek, kad god je to bilo mogue,
zvao sveenike, a jednom i biskupa, da vam govore, da vam
kau svoju rije? Zato da shvatite da vas Bog nije stvorio kao
robove koji se predaju, nego kao slobodne ljude koji se bore
za svoju obitelj i za svoju domovinu. To je Boja zapovjed, ali
su i pravila, koja pritom morate potivati, Boja! To znai da
svaki zapovjednik mora paziti da ni onaj najmanji vojnik ne
uprlja ruke, da ne izgubi svoje dostojanstvo, da se ne
upropasti. Kad zarobl jenik digne ruke u zrak, ma to mislili o
njemu, ma kako bili ljuti na njega, ne poniavajte ga, postupajte
s njime kao s ovjekom, zatitite njegovu enu i djecu, jer
time od sebe ini te velikog ratnika i pravog pobjednika! To
ne mora nitko znati, s time se ne morate hvaliti. Dovoljno je
da sami znadete da ste tako postupili. Jer to je ono po emu
ste veliki ne samo izvana, nego i iznutra.

158

Takvog pjeaka nitko nema

Dva dana nakon to je 7. gardijska ula u Knin, u Zvonimirov grad
stigao je i predsjednik Tuman. Doekale su ga kue i ulice na
kojima se gotovo uope nisu vidjeli tragovi tek prohujale bitke.
Vrijeme je bilo upravo kraljevsko: blistavo vedro i kolovoki
sunano. Cijela zemlja je bila u euforiji, a Tuman je na kninskoj
tvravi poljubio zastavu, digao obje ruke u zrak i stisnutih aka
izrazio ono to je svaka hrvatska dua u tim trenucima osjeala.
Kad se pozdravljao s Antom, stisnuo mu je ruku, pa kao da
mu puno toga odjednom hoe rei, malo zastao, a onda
odsjeeno istisnuo: Zavrili smo to, pobijedili smo! Ovaj je
osjetio svu emotivnost, svu radost i sav ponos to su bili
sublimirani u toj gotovo sirovoj reenici. Pa se samo nasmijao,
klimniavi lagano glavom svom vrhovnom zapovjedniku. Za
nekoliko sati bio je ponovno usred bitke. Protivnik je bio
poraen, ali ga se nije smjelo podcijeniti. I on to nikad nije
inio.
Znao je da je JNA troma i birokratizirana, da je sputana
staromodnom vojnom doktrinom, ali unato tomu nije podcjenjivao
njene asnike. Jer ti ljudi, ma kakvi bili, u vojsku su odlazili zbog
toga to ih je taj zanat zanimao. A kad ovjeka neto zanima,
onda se, u pravilu, i trudi oko toga. Tako su i ti asnici, ili
barem veina njih, uili, usavravali se, prouavali doktrine
drugih vojski. Ovladali su strukom i to se nije smjelo zanemariti.
Tatina i umiljenost u ratu su najgori saveznici. On je to u mnogim prilikama ponavljao, tvrdei da je svaki zapovjednik
onoliko sposoban koliko sposobnih asnika ima u svom
zapovjednitvu i koliko to znade iskoristiti. Mora se okruiti
sposobnim ljudima, jer ne moe sve sam najbolje znati: i
topnitvo, i zrakoplovstvo i mornaricu...<, Pritom je imao i tu
sretnu okolnost da je suraivao s ljudima koji su zanat nauili u
JNA i kasnije, kao visoki, i vrlo sposobni, asnici preli u Hrvatsku
vosku. Ti su ljudi izvanredno dobro poznavali psihologiju
protivnika, jer su nerijetko i osobno poznavali neprijateljske
zapovjednike, kao i nain razmiljanja u samoj JNA.
159

A to je bilo od kapitalne koristi. Jer samo je na taj nain mogao

saznati kako e protivnik reagirati, kako e se braniti, koje su
mu jae, a koje slabije strane.
Evo to je naa zadaa. To trebamo uiniti. To je moja zamisao i
moj plan. Sto misli o tomu ?, pitao bi Ante Domazeta, dajui
mu kartu s ucrtanim smjerovima napada. Onda bi s njime
raspravljao o svakom detalju, s posebnim naglaskom na
strategijsko-obavjetajnu komponentu, za to je ovaj zaista bio
strunjak. Zatim bi pozvao Ademija, postavio mu ista pitanja, ali s
naglaskom na raspored i zadau topnitva, pa s Rakiem koji
je bio izvrstan za operativnu razinu, ili ankom, pa inenjercem
Jerieviem...
Pozorno ih je sluao, postavljao pitanja i potpitanja, i iz njihovih
ideja i sugestija zakljuivao ne samo o tomu to bi sam trebao
uiniti, koliko ima vremena za operaciju, nego i kako e se
najvjerojatnije ponaati protivnik: kako e pastaviti svoju obranu,
kako e rasporediti snage u priuvi, kako eventualno izvesti
protuofenzivu. Naravno da su tu znaajnu ulogu igrali i
obavjetajni podaci, ali bez te svojevrsne psihoanalize protivnika,
to ju je dobivao od vlastitih asnika, bilo bi mnogo tee sastaviti
mozaik budue operacije.
Tek kad sve to dobije, pa pusti da se dobro skuha, tek onda
zna s kime ima posla, tko te eka na protivnikoj strani, u
emu je jak, to mu je specijalnost, gdje i kako ga moe udariti
bono i s lea. I kako iznenaditi. E, vidi, to ti je filozofija
stvaranja plana operacije!, govorio je, dodajui kako to nije sve.
Jednako tako mora poznavati i vlastite snage: Ako eli udariti
neprijatelja u glavu, probiti mu linije na najkritinijem mjestu, onda
se zna: tu se alju Dalmatinci - 4. gardijska brigada. Ili Hercegovci 1., 2. ili 3. gardijska brigada HVO-a. To su junjaci, prgavi, emotivni, eksplozivni, nezadrivi. Naprosto raznose sve pred sobom,
kao bomba. Nema tog ljudskog materijala koji moe u tako
kratkom vremenu osloboditi tu koliinu energije, angairati takvu
koliinu volje, pa i lude hrabrosti, kao to to mogu te brigade.

160

Ali, im obave tu zadau, mora ih odmah zamijeniti, jer tenzija

jednako brzo pada kao to je i narasla. Ako to ne uini, sami e
rei: 'E, dosta je, mi smo se naradili, sad je red na druge'. Zato
alje odmah 7. gardijsku, tu su Zagorci, Podravci, Meimurci.
Oni su nekako stabilniji, nema te emotivne oscilacije, toga
naglog pranjenja. Pedantniji su, pa i zaguljeniji. A ako izgube
ovjeka, nekako to drukije podnesu. Ne padnu u kolektivnu
krizu, kao to se to deava junjacima.
Isto tako, kad u akciju alje Slavonce (3. i 5. gardijska), onda
mora znati da su svi oni izvanredni ratnici, ali im treba malo
vie vremena da se pokrenu. Oni su kao lavina, koja treba uvjete
i temperaturu kako bi se aktivirala, ali kad krene, nema te sile koja
je moe zadrati. Takvi su, idu do kraja i nitko ih ne moe
zaustaviti dok ne dou do cilja.
Onda bi Ante malo zastao, spomenuo tvrde i otporne Liane,
koji su uz to i nekako meusobno povezaniji (9. gardijska), pa kao
da se neeg dosjetio, nastavio: Eto, zato ti je na hrvatski pjeak
najbolji na svijetu. Ja sam posvuda ratovao, upoznao sam
mnoge vojske, ali ni jedna nema pjeaka kao to je hrvatski.
Zato? Zbog te razlikosti u temperamentima i mentalitetima. Pa i u
toj sviklosti na svakovrsna podneblja: od olujne bure, snjene
Vijavice, tekih kia i debelog blata, do paklenih vruina, tvrdog
kamena i otrog ipraja. To nemaju ni Njemaka, ni Francuska,
ni Amerika. Nitko nema tu eksplozivnost , tu udarnu snagu , tu
pedantnost, tu ustrajnost, tu tvrdou i otpornost, sav taj potencijal.
To ima samo Hrvatska! To je i ovaj rat dokazao.
Ali zato s junjacima ne moe postupati kao sa Zagorcima, jer
e inae imati tri tisue puaka, ali ni jednog vojnika. No s
druge strane, kad junjak shvati da je neto vano, da se radi
o sudbinskim stvarima, e, onda ga ima sto posto. Tada je kao
najbolja eksplozivna naprava. Sve te vrline i razlike meusobno
se nadopunjuju i tvore ansambl hrvatskog pjeatva, jedinstven i
nenadmaan. To ti je, ako ba hoe, apsolutni pjeak.
Hrvatski pjeak.

161

Ali imamo mi jo neto, to nema nitko, osim Izraela. Zapovjednike

koji su stasali u ratu i to kao pobjednici. Koji su doslovno
stvarani. Koji su rezultat analize to nije valjalo u svim tim prvim
godinama, to je trebalo promijeniti i nauiti da bi se osposobili i
postali spremni za finalne bitke pobjede. To je to iskustvo
domovinskog rata, to je taj kapital koji je u ljudima, udo
Hrvatske vojske, koja je u samo pet godina od niega postala
najjaa, najsposobnija i najprofesionalnija vojska na ovim
prostorima.

162

Na dvadeset i tri kilometra od Banjaluke

Tono etiri dana nakon poetka operacije, Hrvatska je vojska
izbila na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Oluja je uspjeno
zavrena, a sjeverna Dalmacija osloboena. Od kninske
paradrave nije ostalo nita. Samo izbjegliki val. Srpski civili,
zajedno s razbijenom krajinskom paravojskom, probijali su se u
pravcu Dvora na Uni te prema Drvaru. Taj je egzodus poeo uoi
same Oluje, kao neka vrst indirektnog priznanja kolektivne krivnje,
ili barem odgovornosti, za sve one godine pobune i zloina. Oni
to nisu otili sami od sebe, bili su natjerani od Martia i
njegovih. Svijet se uzbudio zbog te humanitarne katastrofe,
etniki voe likovali, a Miloevi se nije dao fascinirati. ekao
je svoju priliku. Karadi je prijetio odmazdom i novim obraunima.
Jer Oluja je unitila njegov ve zapoeti plan fizikog ujedinjavanja
s krajinom u Hrvatskoj. Razbijene Martieve postrojbe zbog toga su
se odmah prikljuivale Mladievim snagama i pripremale za
protuudare, kako bi se pokazalo da nita nije gotovo, da narod
nije izgubljen, a vojska poraena.
Hrvatske snage, pod Antinim zapovjednitvom
odgovorile novom velikom operacijom: Maestralom.

na

to

su

Tono mjesec dana nakon Oluje, zajedno sa snagama HVO-a i

Armije BiH (5. i 7. korpusom), koje su napredovale prema
Prijedoru i Sanskom mostu, otvorile su bojinicu dugaku sto
kilometara i to u pravcu ipova, Jajca i Drvara. Bila je to jedna
od najteih bitaka, koja je trajala tjedan dana i u kojoj su se Srbi
oajniki branili i na kraju bili poraeni.

163

Zbog tekog terena i prostranog podruja, operacija je izvedena u

tri faze, s prenoenjem teita napada s jednog na drugi pravac.
Glavne udarne snage bile su 4. i 7. gardijska brigada, gardijske
brigade HVO-a, 1. HGZ te 81. gb., a osloboen je prostor
veliine 3500 kvadratnih kilometara, te gradovi Jajce, Drvar i
ipovo. Uhodanost Hrvatskih snaga bila je fascinantna, pa su
Arnerikanci, premda to nikada nisu javno priznali, odjednom u
njima otkrili saveznika u pritiscima na Beograd i bosanske Srbe. I
zato su mirno i hladno promatrali poteze te snane vojne
mainerije. Ali Maestral nije bio dovoljan da dokraja slomi
Karadia i Mladia, a niti da Holbrooke u Beogradu udobrovolji
Miloevia.
Petnaestog listopada startala je nova operacija -Juni potez.
Hrvatske su snage udarile na posljednju crtu obrane Banjaluke:
Mrkonji Grad - hidrocentrala Jajce 3 (Boac) - planina Manjaa s
istoimenim vojnim poligonom. Bitka je poela u loim
vremenskim
uvjetima,
s
odgodenim
topniko-raketnim
udarima, ali je bila uspjena i za nekoliko dana Ante je sa svojim
snagama bio na samo dvadeset i tri kilometra od Banjaluke. Srbi su
bili potpuno razbijeni, ali ne i bezopasni. Dobro im je funkcioniralo topnitvo, a teren im je omoguavao da iznenada
napadaju u malim skupinama. U jednom takvom napadu, na
prilazima Mrkonji Gradu poginuo je i legendarni zapovjednik iz 4.
gardijske brigade, Andrija Matija Pauk. Slino kao i Gavrana, i
njega je dohvatio metak tekog mitraljeza.
Kad je Ante s Male Manjae bacio pogled prema Banjaluci,
imao je slian osjeaj kao i onda kad je s Dinare gledao Knin.
Ali ovog puta na tomu je i ostalo. Dalje nije smio. Iz Zagreba je
stigla zapovijed da smjesta stane, ukopa svoje snage i hitno s
radnom kartom doe u Ministarstvo obrane. Tamo su ga ekali
ministar uak, ameriki ministar obrane Perry i ef zdruenog
stoera amerike vojske. im su bacili pogled na kartu svima je
bilo jasno da mu je otvoren put u Banjaluku, da u svojim rukama
dri gotovo cijeli energetski sustav bosanskih Srba i da su oni
pred potpunim vojnim slomom.

164

Ali situaciju je komplicirala i injenica da su Banjaluku poeli

naputati civili i da je taj novi izbjegliki val narastao na
sedamdeset i pet kilometara dugu kolonu. Postojao je strah da
bi potpuni slom bosanskih Srba mogao dovesti do muslimanske
osvete nad civilima. Tuman to nije htio riskirati i zato je
zaustavio Antu. Osim toga, Washington je od Holbrookea dobio
signale da je Miloevi, pod pritiskom razvoja dogaaja u podruju Banjaluke, na putu da prihvati mirovne pregovore. Na
ruku mu je, naime, ila posve izgubljena situacija u kojoj su se
nali Karadi i Mladi, ali ne i njihov potpuni poraz. Jer samo se
tako mogao pojaviti u ulozi spasitelja svojih sunarodnjaka.
Znadete, jako cijenim vae oruane snage, ak sam bio veliki
oboavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama
prije nekoliko godina, rekao je zapovjednik NATO-a, general
Clarke, kad je 1998. posjetio Zagreb i ukova nasljednika
Hebranga. I time zapravo priznao da je do mirovne inicijative SAD-a
kao i samog Daytonskog sporazuma (potpisan 22. studenog
1995.) dolo, i moglo doi, tek nakon to je Hrvatska svojim
vojnim uspjesima promijenila strateke odnose na tlu bive
Jugoslavije.
Napokon, u operacijama koje je Ante vodio, od Z im e ' 94 .
do Junog poteza, osloboen je teritorij veliine deset tisua
kvadratnih kilometara! I palo 136 hrvatskih vojnika, lake i tee
ranjeno 664 te troje nestalo.
Pritom Srbi uope nisu bili slab protivnik i neoganizirana rulja.
Naravno, bilo je tu etni kih hordi, ali i pravih vojnika i vrsnih
ratnika. Ljudi koji su iskreno vjerovali u ideju Velike Srbije, pa su
zato i ratovali s tim idealima u srcu, govorio bi Ante, nastavljajui:
Na njih nikada nisam gledao s mrnjom, nego kao na protivnika s
kojim se moram sukobiti i biti pobjednik ili poraen. Jer to je bilo
biti ili ne biti. Ne govorim o hordama ubojica, nego o tim ljudima,
vojnicima, koji su bili korak do ponora, a opet su se borili do kraja.

165

Ti su ljudi bili pravi ratnici, ako se izuzme ono emu su sluili,

spremni dati svoj ivot. To sam kao vojnik respektirao i respektiram
i danas. Vidio sam mnoge u situaciji kada su se morali predati,
ali su sauvali i vojniko dostojanstvo i vojniku ast. Pobijediti
takve vojnike, znailo je imati pravog protivnika i neprijatelja.

166

to sad?
Tog oujskog jutra General se nekako neobino osjeao. Kao da mu
je nedostajalo zraka. Podigao se od stola, ostavljajui cigaretu u
pepeljari, zatim se protegnuo i priao prozoru. Nije ga otvorio, samo
je pogledao van. Tako je ostao nekoliko trenutaka, a onda je
pogledao u nebo, pa kao da s nekim razgovara, poeo jedva
primjetno micati usnicama. Zatim je opet spustio glavu, duboko
uzdahnuo i lagano se vratio za stol. Povukao dim ve skoro
dogorjele cigarere, uzeo papir i ministru uku napisao kratko
pismo. Vojniki turo i slubeno u kojem je molio da ga se otpusti iz
djelatne vojne slube i omogui mu prelazak u civilni ivot.
Rat je bio zavren, provedena je demobilizacija, a on je sjedio u Kninu
gdje je sada bilo zapovjednitvo 3. zbornog podruja. Bio je ispunjen
ponosom i zadovoljstvom zbog svih tih dobivenih bitaka, zbog
osloboenja zemlje, ali istodobno i nekako prazan. Naprosto je
osjeao kako ga vojniki ivot vie ne privlai, jer to se jo moe
dogoditi? Cijeli sam ivot u izmama, od svoje sedamnaeste
godine, postigao sam sve o emu jedan vojnik sanja i sad je vrijeme
da sredim svoj privatni ivot. Pa jedva da sam ga i imao ovih
zadnjih godina, ponavljao je u sebi. Onda se sjetio svojih prvih
koraka u Legiji stranaca, svih onih snova i avantura, pa kao da
nekog uvjerava, gotovo poluglasno izgovorio: Ima li vee i
Ijepe avanture od ove? Postati generalom i zapovjednikom i to
u pobjednikoj vojsci? Uiniti neto za svoj narod? Ali im bi
pogledao oko sebe, im bi se suoio sa stolom i kancelarijom, s
prozorom i ovom 1996. godinom, osjetio bi neku tjeskobu.
Poput glumca u kazalitu koji je odigrao svoju ulogu, ali je i dalje
ostao na pozornici, premda se zastor spustio, a publika odavno
razila.
Za dva dana ve je bio u Zagrebu. uak ga je pozvao na
razgovor. Kad je uao u prostranu ministrovu kancelariju, ovaj je
ve bio u fotelji ispred svoga velikog pisaeg stola. Sjedni, rekao
je, a onda ga hladno zapitao: to se s tobom dogaa? to znai
to pismo?, pokazujui rukom na svoj pisai stol. Mirno i gotovo
leerno Ante je odvratio da ga vojniki ivot vie ne privlai, da je taj
dio njegova ivota zavren i da se nada da e ga ministar razumjeti.
167

Suak ga je sluao koncentrirano, kao ovjek koji ba ne uzima

zdravo za gotovo ono to uje, pa se trudi dokuiti skrivene
razloge. A kad u tomu nije uspio, onako krt na rijeima kakav je
bio, samo je odrezao: Jesi li ti pao na glavu?
Jo ga je nekoliko trenutak promatrao, pa ga nastavio
uvjeravati kako na sve to treba drukije gledati. Jer sada treba
preustrojiti vojsku iz ratne u mirnodopsku, a tu su takvi kao ti
neophodni. Ovaj je odvratio da to razumije, ali da ima mnogo
mladih i sposobnih ljudi s golemim ratnim iskustvom koji su u stanju
stvoriti takvu vojsku. to se mene tie, ja zaista elim otii. Pa
ja sam vojnik ve skoro dvadeset i pet godina!
Dobro, ne elim ti sada drati predavanja. Otii negdje sedam dana
na odmor, odbrusio je uak ljutito, a onda s jedva primjetnim
smijekom dobacio: Uostalom, na to ima pravo. To ti je onih sedam
dana to ih nisi iskoristio kad si se enio. Kad zavri s tim, javi se
pa emo razgovarati.
Ante je s Kreimirova trga otiao kao ptica koja je konano putena
iz krletke. A sad ravno doma, na more, promrsio je i pritom
jedva primjetno poskoio.
Ali uak se ba i nije previe trudio da odri dogovor, pa je
predsjednik Tuman ve nakon etiri dana zatraio da smjesta
dou k njemu u ured. Kad su uli, ovaj je bio smrknut na svoj
tipiaii nain. Jedva da je rekao sjedi i, obraajui se Anti,
odmah nadovezao: Zna li ti koliko ja imam godina? Mogao bih ti
biti otac, a moda i djed. A radim esnaest sati dnevno. I subotom i
nedjeljom, a kao to vidi radim i danas!
Ve pomalo crven u licu, na as je zastao, pa nastavio: A ti kae
da je rat zavren, nema to raditi, dosadno ti je! A to je s
Podunavljem? S izgradnjom Oruanih snaga? One su garancija nae
nacionalne sigurnosti. I zato svi vi, a to znai i ti, svi vi koji ste sve
ovo proli, koji ste pobijedili u ratu, sudjelovat ete u tomu. A ti e
biti na mjestu koje sam ti odredio. Bit e glavni inspektor Hrvatske
vojske!

168

Tuman je to izgovorio tvrdo i bespogovorno. I pritom gledao Antu

kao da ga eli hipnotizirati. Ovaj nije znao to bi rekao, inilo mu se
da protiv takve logike ne pale nikakvi argumenti. Osjeao se i
glupo i na neki nain bespomono. Na kraju je klimnuo glavom,
dajui znak kako nema kud. I vratio se u svijet iz kojega nije ni
otiao.
Godinu i pol dana kasnije rodio mu se sin. Dunja mu je dala ime
Ante, to je na neki nain bilo u skladu s obiteljskom tradicijom,
ba kao i injenica da je mali ve s nepune dvije godine zajahao
konja. *
_____________________________________________________
* Iako ovo ne spada u priu, kako ju je autor prvobitno zamislio, spada u
biografiju, jer se u meuvremenu dogodilo. Predsjednik Mesi 29.rujna 2000.
naprasno je smijenio general pukovnika Antu Gotovinu s dunosti glavnog
inspektora Hrvatske vojske.
Zajedno s jo estoricom generala, jer su, s drugim visokim asnicima, uputili
otvoreno pismo hrvatskoj javnosti, u kojem su stali u obranu vrijednosti
Domovinskog rata.

169