Ale Bunta

MAGNETIZAM
GLUPOSTI
Platon, Erazmo Roterdamski,
Alan Ford

Prevela sa slovenskoga
NADEDA AINOVI

Zagreb, prosinac 2012.

Naslov izvornika:
Ale Bunta
MAGNET1ZEM NEUMN0ST1
Platon, Erazem Rotterdamski, Alan Ford
Drutvo za teoretsko psihoanalizo, 2010.
za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2012.
Knjiga je izila uz financijsku pomo Javne agencije za knjigu Republike
Slovenije.
ISBN 978-953-303-553-6 (meki uvez)
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 823860
ISBN 978-953-303-554-3 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 823861

Izdaje
Naklada LJEVAK d.o.o.
Direktorica
PETRA LJEVAK
Urednik
KRISTIJAN VUJII

Sadraj
I. Glupost i filozofija: Od Platona do Erazma
1. Analogija s blatom
2. Privacija
3. Erazmo Roterdamski ili cogito dvorske lude
II. Satira i duh fundamentalizma
1. Lady Alice
2. Dvosmislenost formalnoga statusa Pohvale
3. Potenje
III. Zvuk gluposti
1. Alan Ford i ekspoziture privacije
2. Grunfova pastorala
3. Frieda Boher i artificial stupidity
4. Scene gluposti I (Holbein)
5. Scena gluposti II (Raviolina intervencija)
Bibliografija
Slikovni prilog

I.

Glupost i filozofija:
Od Platona do Erazma1
Nije sluajno to je unutar postmodernizma glupost procvala kao
omiljena tema filozofije, ljubavi spram mudrosti. Moda zbog toga to je
u ova postkartezijanska vremena, kada smo u filozofiji esto u nedoumici s
obzirom na zbiljnost predmeta naih rasprava, pa bilo da se radi o
drutvu, materiji, istini, ljevici ili eni, ugodno govoriti o
neemu ija je oiglednost izvan svake sumnje. Glupost postoji, to
vjerojatno moemo vidjeti dovoljno jasno i razgovijetno - a demon koji
tvrdi neto obratno nije lukav, nego glup.2 Ali nije rije samo o zaigranoj
1

Prvo poglavlje ove knjiice promijenjena je i proirena varijanta predavanja

Magnetizam gluposti odranoga u okviru seminara na temu gluposti na Radnikopankerskom univerzitetu, godine 2003/9. Zahvaljujem se onima koji su zamislili i
organizirali spomenuli seminar, uvjeren kako je izbor teme jedan od najteih i najvanijih
aspekata filozofskoga posla.
2
Moda je u tome sadran error sine qua non Erazmove Pohvale ludosti: ukoliko je
Glupost doista glupa, njezin bi osnovni zakljuak trebao bili njezino vlastito
nepostojanje, budui da je jedna od osnovnih karakteristika glupana svih vrsta, a i razlog
zalo su nam mrski, upravo u lome to uvijek smatraju kako je sve lako lijepo i razumno
sreeno.

prirodi ove teme te ekstimnom karakteru toga cogita, iako znamo koliki
znaaj konceptu igre, ludizmu, daju filozofi poput Deleuzea i Lyotarda, pa
i postmoderni umjetnici tipa Woody Allen, koji u jednom od svojih
filmova svojoj malice prepametnoj curi, intelektualki, savjetuje: You
should meet some stupid people, you'll learn something. Rije je doista i o
neemu drugome. Poloaj u koji je dospio pojam gluposti umnogome je
dobar primjer za takozvani postmoderni zaokret pa i za turobnost njegova
dovrenja.
ini se da je nekada vailo kako je u temelju svih stvari um, a
glupost tek privacija uma, na neki nain otpadanje od toga temelja. Danas
nam se ini gotovo pa samo po sebi razumljivo da je i um nastao (i sve
vrijeme nastaje) iz neega drugog od samoga uma, to e rei, u
posljednjoj instanciji, iz neega ne-umnoga. U temelju stvorenoga i dubini
ljudske due ne nailazimo vie na zajedniku sredinju toku ili formulu
koja bi sve povezala u jedinstvenu smislenu cjelinu, onako kao to je to,
primjerice, oekivao jo i Einstein, ve nailazimo na divergentne procese,
koji u nama unato svojoj kompleksnosti, a dijelom zbog meusobne
nepovezanosti, ostavljaju dojam posvemanje bedastoe.3 Sve je to
znaajna tema ve i za Nietzschea koji u Svitanju, primjerice, pie: Sve
stvari koje dugo ive s vremenom su toliko proete umom da njihovo
podrijetlo u ne-umnome postaje nevjerojatno.4
Odnos se, dakle, potpuno promijenio: um vie nije osnova svega te
ujedno i ekskluzivni pogled u tu osnovu, nego prije neto kao povrinski
uinak koji opetovano nastaje iz svoje proturjenosti, fundamentalne neumnosti, dok se historijski-metafizika konstrukcija Uma esto shvaa kao
prepreka pogledu koji nastoji spoznati kako se ono malo pameti kojom

Takve komplicirano-bedaste mehanizme koji ravnaju drutvom i pojedincima ne

moemo a priori proglaavati glupima. Hegelovski reeno, ne-umnost temelja nije ni
umna ni glupa. Rije je tek o sferi koja je izvanjska umu u smislu da nije utemeljena u
njemu, dok sam um nikada doista ne izlazi iz nje. Ti nam se procesi mogu initi glupima
samo zbog toga to u njima toliko neoekivano susreemo primitivizam, nasilnost i
sljepilo o kojima se ini da ih je um lijekom svojega razvoja davno trebao probavili ali se
odravaju. Parafrazirajui Deleuzea, rekli bismo da se ti procesi stalno odravaju u dubini
svakoga ma kako razumnoga lica. Darwin i Freud, majmun i Ono. Zapravo se u
odreivanju ne-umnoga fundamenta za glupoga skriva odreeni nostalgini
konzervativizam.
4
Friedrich Nietzsche, Morgerte, u Kritische Studienausgabe 3, DTV, Mnchen, izdava:
Colli/Montinari.

raspolaemo stalno plete iz vlakana ne-umnosti.

Ali pribliava li nas taj preokret shvaanju samoga pojma gluposti?
Odnosno, ukoliko izotrimo pitanje: dobro, dakle, dogodila se
emancipacija gluposti, sada je um postao otpadnim proizvodom neke neumne kreacije, no zar zbog toga doista umijemo glupost misliti
drugaije nego kao privaciju (uma, pameti, razuma)?
to je kriterij da neto moemo oznaiti kao glupo? Oito to nije
neki jedinstveni ideal gluposti, budui da je gotovo sigurno nemogue
iznai zajedniki nazivnik za neizmjerno bogatstvo tipova bedastoe, to
do neke mjere nastoji uiniti Alain Roger kada u svojoj inae vrlo
originalnoj i uvjerljivoj knjizi Breviaire de la betise glupost podvrgava
pojmu identiteta.5 Razmotrimo tek dva primjera. Descartes dodue politiki
korektno govori kako je zdrav razum od svih stvari na ovome svijetu
najravnomernije rasporeen i da razliitost naih mnijenja ne proizlazi iz
toga da je netko razumniji od nekoga drugoga, nego iz toga da nam misli
kreu razliitim putevima.6 Ma nemojte! - to od njega, koji je sam samcat
cio svijet iznova utemeljio u jednoj toki i za nagradu jahao najplemenitije
dvorske kobile njegova vremena! Ali Descartes je svakako jedan od
krivaca za to da danas svi misle da misle. Uzmite dosljedni
korelacionizam cum grano salis: to - da mislim da mislim - ne dokazuje
samo to da postojim, nego ak i to da mislim. Cogito ergo sum - kao da
samosvjesni opstanak veine i skromna egzistencija raznoraznih mislitelja
ne svjedoe upravo o suprotnome, ali ne po tome da oni prvi ne postoje:
non cogito, fiam! Kao prvi primjer biram stoga obinoga bedaka koji
svojim postojanjem nepobitno dokazuje kako postoji i dobra stara glupost
nemanja pameti. Bedakov mozak, makar i nije nagrizen luevinama
crne ui jednostavno ne funkcionira. Posve suprotno od toga se istinski
bedak - na drugi primjer - prepoznaje upravo po tomu da sjajno
funkcionira jer je u prvom redu strunjak za pravila igre. Nemate ni
najmanje mogunosti da se mjerite s njim: tamo gdje vas titi cijela duga
najrazliitijih problema, budala-dunosnik vidi samo crno/bijelo,
kupujem/ne kupujem, te na krilima svoje binarne logike i po desnoj i po
lijevoj strani prestie svakoga u lakoi svojega brzoga automobila. Bedaci i
budale mogu biti iste osobe, a obino i jesu: sve budale nisu bedaci, ali
zato su gotovo svi uspjeni ljudi, pa i onda kada imaju neto zdrave
5
6

Usp. Alain Roger. Breviaire de la betise. Gallimard, Pariz 2008.

Rene Descartes. Raspravu o metodi, MH, Zagreb 1951., str. 3.

seljake lukavosti, ujedno i budale.

Tu vidimo koliko je klizav pojam gluposti: moe se pojavljivati
kako u obliku nedostatnoga funkcioniranja mozga, ali moe se
pojavljivati, posve suprotno tomu, i u obliku upravo savrenoga
funkcioniranja ili ak volje za (ogoljelim) funkcioniranjem. Ne bi,
dodue, elio tu analogiju izmeu gluposti i funkcioniranja prenaprezati,
budui da i tamo gdje je na djelu neka pamet nekoliko vijaka mora biti
usklaeno. Vano je neto drugo: iako je istina kako nije nuno da
glupost nastupa kao nedostatak nekoga svojstva (uspjeni bedak
funkcionira ak mnogo bolje od nekih drugih), ipak stoji da glupost, ak i
u sluaju bedaka, uvijek promatramo iz perspektive nekog manjka.
Bedaku, priznajmo to, pripisujemo pomanjkanje irine, uljuenosti,
kulture, osjetljivosti ili neega slinoga, ime se u svojoj uspjenoj
karijeri nije stigao pozabaviti. Funkcionira i previe dobro da bi se bavio
sporednim stvarima. Ostaje, dakle, problem: um je izgubio svoj
fundamentalni primat s obzirom na ono ne-umno (svoj fundament) i na
glupost (od koje se vie ne moe razlikovati) pa ipak glupost, i in
concrete, jo uvijek moemo razlikovati kao privaciju uma, to jest, u
konanoj instanciji je poimamo kao nedostatak njezina vlastitoga
(d)efekta. Jedna od posljedica ove, ukoliko smijem posuditi izraz,
ontoloke nehigijene, je ta da nam - zbog izostanka primjerenog
ontolokog odreenja gluposti, dakle u trenutku odreivanja kriterija
gluposti na osnovu konsenzusa - kriterij onoga to je pametno odreuju
glupani.
U prvom emo se poglavlju ove kratke knjiice vratiti Erazmu
Roterdamskome i nastojati pokazati u emu je filozofska subverzivnost
njegove Pohvale ludosti. Mislim da se to svojstvo ne nalazi u
univerzalnoj prirodi gluposti, ukratko u spoznaji da je upravo glupost (a
ne umnost) ona karakteristika koja vai za sve i koja na neki nain od svih
ini sve. Isto tako, po mojemu miljenju, nije rije ni o tomu da nam je
Erazmo ponudio - iako je to dio njegove strategije - posve novi koncept
gluposti, slobodan od pojma privacije. Uvjeren sam da knjiga uope ne
govori o pojmu gluposti, nego o pojmu istine.
Usto, vratit u se jo mnogo dublje u prolost i nastojat u pokazati
kako problem gluposti, kako ga postavlja Erazmo, prije svega obnavlja i
zaotrava Platonovu poznatu dvojbu pripada li blatu njegova vlastita ideja i
tu dvojbu dovodi do toke kada, smjetena na polje renesansne
problematike gluposti, hotimice ili nehotice rui koncepcije istine shvaene

kao adequatio intelectus et rei, poklapanja uma i stvari. Posredstvom

takvoga vraanja Platonu dotaknut u se i Deleuzeove teze iz Razlike i
ponavljanja, kako se unutar filozofije, praktiki sve od njezina poetka,
dogaalo sudbonosno i vrlo indikativno potiskivanje problema gluposti
odnosno reduciranje gluposti na pogreku. Deleuzeovu u tezu potanko
obrazloiti na primjeru Platonove filozofije, a ujedno u izraziti i neke
svoje prigovore.
1. Analogija s blatom
Kao to je ve reeno, Erazmova satirika idealizacija gluposti - u
tome je polazite moje prve teze - u zaotrenom obliku oivljava mnogo
stariji filozofski problem, naime, Platonov paradoks hipotetike ideje blata.
Paradoks kojim je Platon sam beskompromisno ukazao na slijepu pjegu
svoje teorije ideja.77
Znamo da prema Platonovu uenju o idejama svaku pojedinanu
stvar moemo misliti samo preko njezina udjela u opim idejama: svaka bi
stvar, naime, trebala imati odreen udio u nekoj opoj ideji ili vie ideja,
koje toj stvari utiskuju njezin oblik i tek time iz nje ine ono to ona jest.
Pritom svakako treba uzeli u obzir da neka ideja, primjerice ideja stolice,
po Platonu nije samo zamisao u naoj glavi, nego je nepromjenjiva opa
paradigma ili forma koja opstaje samostalno, izvan subjekta koji misli
kao i izvan stvari kojima po vlastitom uzoru daju oblik, pretvarajui ih,
recimo, u stolice. Ideje su, da se izrazimo na taj nain, postojei bitak
stvari u njihovoj kakvoi (stolica je stolica zbog udjela u ideji stolice,
smea je zbog udjela na ideji smeosti i tako dalje), a mi spoznajemo
stvari samo tako da u njima prepoznajemo otiske tih ideja, to jest tako da u
stolici ugledamo ideju stolice, njezinu smeost itd., koji de facto opstaju
negdje drugdje, na razini ideje.
Iznenada se unutar platonskoga idealizma pojavljuje vrlo neugodno
pitanje zbog kojega uenje o idejama postaje zanimljivo. Naime, o tome
kako je mogue da imamo odreenu opu predodbu o blatu, koje je oito
upravo utjelovljena odsutnost svakog trajno prepoznatljivog oblika pa kako
iz toga slijedi, takoer nema ni udjela u nekoj (vjenoj i nepromjenjivoj)
Za Platonovu samokritiku teorije ideja, kao i specifino o problemu
blata, usporedi takoer: Mladen Dolar, In Parmenidem parvi
commentari u, Razpol 9 (Problemi, br. 7-8), Drutvo za teoretsko
psihoanalizo, Ljubljana 1996.
7

ideji? Drugaije reeno, kako moemo blato prepoznati kao blato ako - a po
svemu se ini da je tako - ne postoji nepromjenjiva ideja blata po kojoj bi
ga mogli prepoznati?
to smjeram? Nije teko primijetiti da bi se u okvirima platonizma na
gotovo jednak nain mogao pojaviti i problem u vezi s glupou, posebice
ako uzmemo u obzir da je, a to emo vidjeti s razliitih motrita, glupost
definitivno znaajna tema za Platona, na to, recimo, upozorava ve i
Lyotard u djelu Ukrtenost. Dakle, ukoliko izvedemo ovo hipotetiko
topoloko premjetanje na polje gluposti - kako moe postojati logos
neega to je upravo djelatna odsutnost svakoga logosa (ideja gluposti koja
zaglupljuje - onako kao to ideja stolice stvara stolicu - morala bi biti
upravo to, neka odsutnost uma, koja djeluje na um i u njemu ostavlja
slijepe pjege). Ukratko, opet se nalazimo unutar, barem na prvi pogled,
problema koji je strukturiran kao i na primjeru blata: kako da doem do
nekoga razumnoga zakljuka o gluposti ako unutar gluposti ne djeluje ba
nita razumno? injenica je da Platon sam u tom kontekstu ne navodi
izriito primjer gluposti i vidjet emo da bi principijelno mogao imali vie
razloga da glupost planski iskljuuje iz te prie. Sve to podupire
Deleuzeovu tezu o filozofskom potiskivanju gluposti. Recimo to ovako:
zalo Platon ne priznaje da glupost uenje o idejama subvertira barem
onoliko uinkovito kao i blato, zato odbacuje tu mogunost?
Pogledajmo tu mogunost poblie. U samome dijalogu Platonov
Parmenid pita tada jo mladoga Sokrata:
Da li si u neprilici i zbog tih stvari, Sokrate, koje mogu ispasti
smijene, na primjer u vezi s dlakom, blatom, prljavtinom ili neim
drugi to je nadasve neasno i nisko - naime, u neprilici, treba li rei da i
za svako takvo postoji posebice oblik koji je neto drugo nego stvari koje
dotiemo rukama, ili pak ne postoji. Nipoto, odgovorio je Sokrat,
mislim da su te zbiljskosti tek ono to vidimo; bit e dosta neprimjereno
pretpostavljati da postoji neka njihova ideja. Jest da me je ponekad
uznemirila pomisao da moda ima neto isto u svim tim stvarima. im
doem do takvoga stava povlaim se plaei se da ne upadnem u isprazno
blebetanje i da se ne zagubim. Mlad si jo, Sokrate, rekao je
Parmenid, pa te se filozofija jo nije dohvatila onako kao to e se jo
dogoditi pa onda nee nita od tih stvari omalovaavati.8
Paradoks blata ugroava filozofiju vie nego to se moda ini na
8

Platon, Parmenid, 130d, 130e.

prvi pogled, budui da se ne radi samo o spoznajno-teorijskom kuriozitetu,

nego o temeljnom ontologijskom problemu. Saet emo najprije, na neto
drugaiji nain, epistemologijski aspekt. Kao to smo vidjeli, unutar
platonskoga idealistikoga sustava de facto istinit objekt miljenja, dakle
ideja, ujedno je ona koja povratno uspostavlja i jami i umnost samoga
uma, koji motri tu ideju. Um je uman samo u sluaju kada susree neku
ve postojeu, ready-made istinu u formi ideje koja ujedno stvarima
dodjeljuje njihovu istinitu formu, a umu daruje njegovu spoznajnu
sposobnost (to se tie tih stvari). to se, dakle, dogaa s umom kada motri
neke istinitosti (a blato je bez sumnje neto istinito, tako da ovdje nipoto
nije rije o pitanju zablude) koje nemaju ideje? Pitanje nastaje samo po
sebi: zar je um onda glup? Platonov tekst u nekom ne odvie strogom
smislu doista podupire taj zakljuak. Podsjetimo se, mladoga Sokrata
uznemiruje misao da ipak i blatu te drugim niskim danostima pripie ideje
- jer kako inae uope misliti o njima - ali od toga ga odvraa neizmjerni
strah da ne padne, kao to sam kae u provaliju brbljanja i tamo se
izgubi. A to taj pad moe znaiti drugo nego da postane glup? Sokrat se,
dakle, boji da postane glup time to bi pripisao ideju stvarima koje tako to
ne zasluuju. Taj se strah moe shvatiti. Kao to znamo, platonski je svijet
ideja hijerarhiziran - u posljednjoj instanciji sve ideje izviru iz ideje Dobra.
Ukratko, bilo bi glupo misliti da blato, a prije svega jo neke druge
nadasve neasne i nedostojne stvari, imaju udio u ideji Dobra. Jo gore,
da postoje ideje spomenutih stvari bili bismo prinueni priznati da postoje i
odreene ideje koje nemaju udjela u ideji Dobra, nego imaju svoj vlastiti
izvor, u krajnjoj instanciji neku anti-ideju loega, nesavrenoga ili Zla.
Sokratovo je rjeenje, kao to smo vidjeli, u tomu da predodbu blata
smjesti na razinu zamiljanja koja zapravo nije pravo miljenje: blato i
druge stvari koje se odupiru formalizaciji su, kao to kae Sokrat, samo to
to eto vidimo, ukratko priroda tih stvari je takva da se znanje o njima
moe ograniiti na golu empiriju osjetila, koja se ne mora (niti joj je
potrebno) uzdignuti na razinu pojma. Ali Platon oito nije posve
zadovoljan tim rjeenjem, stoga i stavlja Parmenidu u usta upozorenje
mladome Sokratu da jednom kada postane pravi filozof nee zanemariti
znaenje nijedne od spomenutih stvari. Problem, dakle, ostaje nedoreen
i ini se da usud Sokratove pameti ostaje uhvaen u nekakvu stupicu,
impasse, iz koje se ne nazire pravi izlaz: ili e blatu i drugim nadasve
neasnim i nedostojnim stvarima pripisati ideju/bitak pa tako, po vlastitim
rijeima, pasti u provaliju brbljanja ili to nee uraditi pa e, kao to mu
je rekao Parmenid, ostati vjeito mlad, ali naalost ne i pametan filozof.

Neto je izvjesno - a Platon je to dobro znao - ako blatu i ne

pripiemo vlastitu ideju, problem neemo izbjei: identitet miljenja i bitka
za koji unutar platonskoga idealizma jami hijerarhija ideja, ipak je naet.
Veliajni sustav ideja koji bi u sebi trebao zahvatiti sve i omoguiti
miljenje (ideje) Svega (to postoji), dakle, reeno na Heideggerov nain,
omoguiti miljenje bistvujuega kao takvoga i u cjelini, poskliznuo se na
hrpici amorfnoga blata, koje zbog nemogunosti idealizacije ostaje izvan
idealistikoga sustava. Na taj se nain problem hipotetike ideje blata iz
spoznajno-teorijskoga pretvara u ontologijski problem. Naravno da bi bilo
posve legitimno kada bi se netko zapitao vrijedi li to i za zlo - ukratko, ne
podlijee li platonistiki sustav sa svojim izvorom u Dobru automatski i
proizvoenju izopaene suprotnosti koja mu o(ne)moguuje totalizaciju.
Vidjet emo da to nije nuno sluaj.
Vratimo se hipotezi gluposti, pomou koje moemo zorno prikazati o
emu se radi. Za glupost se kao i za zlo ini da bismo njezin primjer na
ontologijskoj razini mogli postaviti usporedo s primjerom blata i da Platon
to nekako izbjegava. Sokrat, sada ve pravi Sokrat osloboen mladalakog
neiskustva, na primjer u Filebu pita mladoga sugovornika: Da li da
kaemo, Protarhu, da svima pa i onim emu kaemo 'cjelina' upravlja mo
nerazumnoga (...) ili da, tomu nasuprot (...) kaemo da (njome, to jest
cjelinom) upravlja Um i neka udesna, sreujua Razumnost?9 Protarhov
je odgovor, naravno, posve oekivan: cjelinom upravlja Um, a ne
nerazumnost. No onda se moemo upitati, ukoliko je Um ono to proima
sve i vlada cjelinom svega to postoji, gdje se smjeta spomenuta
nerazumnost, koja postoji upravo kao odsutnost uma? ini se da
nerazumnost upravo svojom iskljuenou iz uma, zabranom da sudjeluje
u njegovim poslovima, sabotira njegovu tendenciju upravljanja cjelinom.
Ili pak nerazumnosti uope ni nema? injenica je, kao to smo djelomino
ve vidjeli, a djelomino jo hoemo, da u Platonovu svijetu ima puno
nerazumnosti, glupavih neutemeljenih mnijenja - dokse, ljudi koji zbog
krivoga razmiljanja upadaju u neku umsku i moralnu nitavost - te
opasnih zabluda koje postavljaju zamke umu.
Najvjerojatnijim odgovorom na tu nezgodu se, naravno, ini - a u
tomu bi se vjerojatno sastojala i Deleuzeova oklada - da po Platonu glupost
u cjelini proizlazi iz zabluda, budui da je na taj nain doista jednostavno
mogue rijeiti problem gluposti. Ukoliko sva ta glupost proizlazi iz
9

Platon, Fileb, 28d.

zablude s obzirom na to to jest istina, dakle iz zablude s obzirom na to to

uistinu jest, onda, da se izrazim pomalo kao Badiou, svaka procedura istine
uinkovito brie glupost zajedno s njezinim podrijetlom u zabludi. Naime,
to je to zabluda? Deleuze kae da je u zabludi dijete koje veli da su sedam
i pet trinaest ili kratkovidna osoba koja pozdravlja Anu iako je mimo nje
prola Lidija te primjeri poput tih.10 Zabluda je uvijek zabluda o nekoj
istini, kao zabluda postoji iskljuivo u odnosu na tu istinu koju krivotvori,
ali izvan nje, na njezinu rubu, smjeta se u poredak reprezentacije. Dakako
da se i zabluda moe istinski dogoditi, ali nikada ne moe biti dijelom
istina, budui da je svako nastupanje istine ko-ekstenzivno nestajanju
njezine istinitosti: svaki uvid istine, umnoga svijeta ideja, automatski ukida
zabludu. Spoznaja da je dva plus dva etiri automatski ukida egzistenciju
petice kao rezultata toga zbrajanja. Pa ako glupost shvaamo samo kao
derivat neke serije zabluda, to je dakako mogue, onda to jo mnogo vie
vrijedi za nju koja je jednostavno drugo-od-drugoga-od-istine, posljedica
nagomilanih krivih reprezentacija istine. Dakako da su ljudi doista glupi,
ali na razini istine nema gluposti ili, drugaije, gluposti uistinu nema.
Glupost je sama neki varljivi magljeni veo koji se posredstvom zablude
skuplja na povrini zbilje, u. naim glavama, nedostojno nekoga
ontologijskog statusa, dok ono to doista postoji u cijelosti ovladava Um
koji je savreno otporan na ne-umnosti, gluposti koja se u susretu s njim,
koji izvire iz postojee istine, gubi u zraku. A neto dosta slino vrijedi i za
zlo, budui da je i nastajanje zla kod Platona mogue vezivati - moda ak
i lake - uz zabludu, na neko neuspjeno ili krivo shvaanje Dobra, na neko
previanje istine. Kod Platona ljudi - primjerice sirakuki tiranin
Dionizije, koji je Platona navodno, kada ga vie nije mogao trpjeti, prodao
u ropstvo - postaju zlima zato to u svojim glavama upadaju u zablude. Da
vide ideju Dobra, istinu, vie ne bi mogli biti zli. Stoga se Platon stalno
vraao na Dionizijev dvor, oekujui preobraenje. Sve to bi bilo
potrebno bilo bi samo to da mu se na trenutak ukae istina. Istina je,
meutim, da netko tko je ve zapao u glupost zla ili zlo gluposti ne moe
tek tako jednostavno ugledati Dobro. U Platonovu sustavu, u kojemu (zato
da bismo mislili) nipoto nije dovoljno da dobro mislimo, ve postoji
trostruki uvjet miljenja: (1) Dobro (2) pa onda da se misli dobro te (3) da
se dobro misli - u tom sustavu mislilac nipoto ne moe biti zloban ili glup.
U tom su smislu donekle u pravu oni koji prije svega oslanjajui se na
Sedmo pismo, tvrde da su kod Platona epistemologija i etika neraskidivo
10

Usp. Gilles Deleuze, Difference et repetition, PUF, Pariz 1968., str. 195.

povezane.11
Ukratko, glupi pa onda i zli postajemo samo u zagubljenosti, izvan
onoga to jesmo. Zapravo smo pak svi dio dobroga uma koji proima sve,
gdje nema mjesta za glupost i zlo. Na taj nain moemo efikasno pojasniti
zato glupost kod Platona ne moe nastupiti kao primjer ravan blatu: za
razliku od gluposti koja je iskljuena iz istine pa je uistinu ni nema, blato to Platon nikada ne dovodi u sumnju - bez sumnje istinito postoji pa je tako
bez sumnje i dio istine. Nijedna procedura istine ne brie postojanje blata,
problem je samo u tomu da je to postojanje, to ga ne supstituira ni jedna
ideja, nekako neopravdano. Njegova je subverzivna mo upravo u
nemogunosti njegova iskljuivanja iz sfere istinitoga pa se nikako ne
moe ukljuili u idealistiki misaoni sustav, dok se glupost ipak ukljuuje
u idealnu cjelinu u obliku svojega poraza odnosno brisanja. U cjelinu se
ukljuuje u obliku svojega iskljuenja iz istine.
*
Izvjesno je da se, ukoliko to interpretiramo na ovaj nain,
Deleuzeovo Veliko zatvaranje gluposti i njezino podreivanje zabludi
koja je neutralizira dogaa, naravno, ve sa samim Platonom i neto od
toga je sigurno tono. Ne naposljetku, ve je oito na prvi pogled da je
Platonova vizija filozofijske megainstitucije zvane Drava utemeljena
na odreivanju uloge i mjesta pojedinaca s obzirom na njihove umske i
drugaije sposobnosti. Zbog toga pojedina djela u veem broju - i to kako
ljepe tako i lake - nastaju tada kada ih pojedinac ini u skladu sa svojom
prirodom...12 Tim rijeima Sokrat poinje svoje izlaganje o kastinskom
ureenju svojega idealnog polisa. Odluka da se nekoga smjesti u klasu
obrtnika, zemljoradnika i trgovaca nije i ne moe biti zasnovana na tome
da se taj pojedinac previe puta zabunio ili previe jako zabunio, nego se
odluka da netko ne pripada vioj klasi uvara oito mora donijeti na
osnovi njegovih skromnijih sposobnosti borca pa i skromnijih
intelektualnih sposobnosti nego to ih Platon oekuje od uvara. Isto je
tako jasno da u klasu filozofa-vladara ne pripada nitko osim najpametnijih.
Ukratko, poetak filozofskoga odgoja, barem s pedagogijskog motrita,
Tu mislim prije svega na predavanje to ga je upravo na temu gluposti u
okviru Radniko-pankerskog univerziteta 12. 2. 2009. odrao Jan-Tadej
Peri.
12
Platon, Drava 370c.
11

ve pretpostavlja prethodnu selekciju i posljedino sustavno iskljuivanje

gluposti. Filozofija je domena pametnih, a ne glupih ljudi. To ne vai za
zabunu. Zabuna je neto, kako kae Deleuze, to se moe dogoditi i unutar
same filozofije, makar uzroci zabune dolazili izvana. Ali onaj koji dobro
promilja Dobro jednostavno ne moe biti glup i zao. Zabluda moe
opstati unutar filozofije zato to nije opasna za istinu; glupost je iskljuena
ve na razini subjekta miljenja koji je sposoban za filozofiranje. Time
je vjerojatno zakamuflirana injenica da apriorno iskljuena glupost, kako
glasi Deleuzeova teza, predstavlja mnogo teu sjenku misli nego
razmjerno neduna zabluda.
Ono to je presudno jest da je s toga motrita iskljuenje gluposti u
najmanju ruhu trostruko: najprije je, poput blata, zbog nemogunosti da se
idealizira, osuena na neko tavorenje bez ideje, na iskljuenost iz umske
cjeline (na tom bi mjestu glupost mogla biti jedna od drugih krajnje
neuglednih stvari to ih navodi Parmenid). Ali pored toga je gluposti, za
razliku od blata, oduzeta i sama mogunost da bi mogla biti iskljuena,
budui da je, ako glupost odredimo kao derivat niza zabluda, svaki uvid
istine koekstenzivan nestajanju njezine vlastite istinitosti (istinitosti njezina
opstanka kao gluposti), a neto ega nema ne moe ni biti predmet
iskljuivanja. Tek je na treem mjestu iskljuivanje o kojemu Deleuze
izriito govori, naime da je glupost, za razliku od zablude, iskljuena ve
na razini samoga subjekta miljenja koji jednostavno ne moe biti glup
ili zao. Ali vidjet emo da postoji i druga strana prie, koja sve to, barem u
nekim pogledima, okree naglavake.
2. Privacija
Bilo bi neozbiljno oekivati da se kasnija filozofija ne pozabavi
problemom blata. Privremeno se rjeenje pojavilo u obliku
aristotelovskoga pojma privacije (grki steresis). Aristotelovska privacija
nije isto kao utjelovljena odsutnost. Utjelovljena odsutnost je, primjerice,
apstinentska kriza, nedostatak nikotina u naim stanicama, koja ima doista
ivu i tjelesnu prisutnost, iako je rije samo o prisutnosti odsutnosti neke
tvari u naemu tijelu ili, ako hoete, za materijalne uinke odreenoga
nita u materiji, nita koje je nastalo u vakuumu uskraenosti. Nasuprot
tomu privacija je manjak koji neko inae prisutno svojstvo razdvaja od
njegove savrene forme koja bi potpuno zadovoljila njegovu bit ili svrhu.
Jednostavan, moda ne i najbolji, primjer privacije je, recimo,
slabovidnost. To jest, netko vidi, ali manjkavo. Vid te osobe postoji, ali

okrnjeno, ne dosee potpunu formu vida. Nije ono to bi trebao biti. Jest
vid, ali ne posve ono to vid ima biti u skladu s njegovom potpunom
konanom svrhom. Privacija dakle nekako oznaava podruje izmeu
nepotpunoga realnog stanja i teleologijskoga zahtjeva. Dobar primjer
privacije doista predstavlja i glupost: jest neki oblik misaonoga truda, ali
takav kojemu jednostavno nedostaje jo neto pameti da bi pamet mogao i
biti. Krunski primjer privacije jest, naravno, upravo zlo. Kao to znamo,
pojam privacije proslavio se upravo zbog toga to je Augustin poimanjem
zla kao privacije (dobroga) naao protuteu manihejstvu i heretikoj
manihejskoj tezi da injenica loega u svijetu pokazuje kako Bog nije
mogao biti stvoritelj svega - Bog koji je dobar nije stvorio zlo - zbog ega
dio stvorenoga valja pripisati avlu. Pojam privacije se na posve isti nain
moe upotrijebiti i za blato: nije vie miljeno kao utjelovljena odsutnost
svake forme, jest dodue neka forma, ali takva kojoj jo nedostaje
odreeni udio onoga to jest da bi mogla biti primjerena svojemu telosu.
Blato se stoga integrira u cjelinu kao njezin najnii dio, kao najmanje
formirana forma.
Mislim da se na toj toki s glupou - dakle prije nego to postane
predmetom neke ozbiljne filozofske refleksije - dogaaju dvije stvari.
Prvo, glupost tek tu dobiva dostatan koncept, dakle koncept koji je moe u
principu odrediti na zadovoljavajui nain te joj na kraju daje istinsko
bivstvo kakvo kod Platona nema. Unutar kranske patristike glupost je,
kao to nam je poznato, doista definirana kao privacija uma, to je njezino
openito prvo i vjerojatno najpermanentnije ontologijsko odreenje.
Zato glupost dobiva dostatan koncept tek privacijom? to se
gluposti tie u posljednjoj instanciji ipak ne moemo rei da je potpuna
odsutnost svake pameti, onako kao to je, uzmemo li primjer iz Platonova
Sofista, neko stanje potpuna odsutnost kretanja. Kada govorimo da se radi
o gluposti, ne mislimo na potpunu odsutnost svake djelatnosti miljenja,
koja bi u posljednjoj instanciji bila osuena na utnju, nego u mislima
imamo ipak neku konkretnu konfiguraciju misli, koja ima i neku svoju
pojavnost, neto izreeno ili uinjeno pa tako, unato svemu, proizvedeno
od nekog intelekta, iako ogranienoga. Samo neka pamet moe biti glupa i
glupost - kako bismo je mogli prepoznati - definitivno zahtijeva neki svoj
pojavni oblik, neku egzistenciju u rijeima ili djelima, ukratko, u nekom
proizvodu minimuma nekoga intelekta. U tomu bi se doista mogao nai
razlog to Platon glupost ne postavlja uz bok blatu: glupost nije nikada
dovoljno glupa da bi mogla poslati utjelovljenom odsutnou pameti na isti

nain na koji je blato za njega utjelovljena odsutnost trajne forme, budui

da samo pamet moe biti glupa. Glupost je uvijek ve zaraena
minimumom pameti i zato ne moe posluiti kao adekvatni primjer njezine
odsutnosti.
Ono drugo to se dogaa uvoenjem privacije jest to da time to
blato i glupost dobivaju dostatan koncept te se ukljuuju u cjelinu ujedno
privremeno gube svoj potencijalno subverzivni karakter. Ako je unutar
platonizma blato zajedno s drugim nitavnostima za sebe trailo svoju
vlastitu ideju, ideju Loega te prijetilo usaditi u Sokratovu duu glupost
zla, to je jo gore, prijetilo da e svojom izuzetou od svake ideje ak
sruiti univerzalistiki domet idealistikoga sistema, sada je blato sigurno
pospremljeno pod tepih univerzalnoga koncepta nesavrenosti, svojega
vlastitog eda. Mogli bismo se ak odvaiti na tezu da se Platonov problem
ideje blata kod Aristotela preoblikuje u univerzalni koncept nesavrenosti u Aristotelovu je svijetu, naime, doista sve nesavreno s obzirom na svoj
konani telos, sve je obiljeeno privacijom, tovie, pojedinane stvari
onakve su kakve jesu upravo zbog toga to se u njima neto, u naelu
materija, odupire totalnom izjednaivanju s njihovom konanom svrhom,
ukratko, nesavrenost stvari ujedno je i njihov princip individuacije.13 Ali
istodobno s tom univerzalizacijom - uzornom pretvorbom u koncept
nesavrenosti odnosno privacije - do tada smrtnonosni problem blata
postaje tek jednim od primjera rjeenja vlastitog problema.
Ako je ikada dolo do potlaivanja gluposti, onda se to u punoj
mjeri dogodilo tek na toj toki, dakle toki kada s Aristotelom glupost tako
rei nehotice dobiva dostatan koncept, dakle na toki kada glupost postaje
pamet, dodue, pamet kojoj jo nedostaje neto pameti kako bi doista
postala pameu, ali ipak... Ukratko, kada postaje dijelom univerzalnoga
koncepta nesavrenosti. Ranije smo, dodue, vidjeli da glupost kod Platona
nije dio istine u kojoj vlada savreni Um pa onda gluposti, kako se ini,
posljedino uistinu uope nema, nego je tek u zabludi i kao derivat
zablude, a to je zajedno sa zabludom povrinski efekt to ga je razmjerno
lako dokinuti. Ali postoji i drugi vidik cijele prie. Glupost kod Platona
moda doista nije dio istine, no nema sumnje da je glupost kao prvo
sastavni dio filozofije, duboko integriran u takozvanu sokratovsku
majeutiku metodu te, kao drugo, jedan od presudnih strukturalnih
O tomu opirnije: Gerard Lebrun, L'envers de la dialectique, Seuil, Pariz
2004., str. 86.
13

elemenata zgrade gotovo svakog Platonova dijaloga. Ukratko, moda je

doista tono da kod Platona uistinu nema gluposti, ali do te istine kojoj
vodi brisanje gluposti nije mogue doprijeti nego pomou vrlo spretnoga
rukovanja tom istom glupou. Mogli bismo ak rei da je glupost
transcendentalni uvjet svojega brisanja.
Platonovi su dijalozi prepuni vie ili manje bistrih budala. Netko bi
mogao prigovoriti da su svi ti bistrii to ih se Sokrat laa svojim
metodama kako bi ih pretvorio u pametne ljude ipak posebno nadareni
mladii, cvijet helenske civilizacije, ukratko, lo primjer gluposti. Ipak,
kao prvo: tko je uope dovoljno glup da slui kao primjer uzorne budale?
Upravo smo vidjeli da je glupost uvijek pomalo nedostatno glupa da bi
mogla dostii svoj ideal. A kao drago, zaboga, tko ne bi ispao glupim da ga
se doepa Sokrat, taj uzorni pedagog, uz kojeg svi ispadaju glupima? U
najmanju ruku moemo rei da je nuan sastavni dio svakoga dijaloga
stanovita asimetrija u pameti. Nije, uostalom, tono ni to da su svi
Sokratovi, da kaemo manje pametni sugovornici prikazani kao iznimni
filozofski talenti. I u Platonovim dijalozima, ne samo kod Konfucija, esto
se pojavljuju doista nepopravljive budale. Na primjer bogobojazni
sveenik Eutifron - onaj koji tui svojega oca zbog ubojstva roba - ovjek
principa koji tijekom cijeloga istoimenog dijaloga ne kui apsolutno
nita od svega onoga to mu Sokrat objanjava pa i na kraju, kada izdahne,
kao to to rade svi Sokratovi sugovornici, svoju reenicu - bit e tako kao
to ti kae, to je prije izraz poraene gluposti kojoj je ponestalo rijei nego
to je to glas nekoga tko je doao pameti. Jo je ljepi primjer ovjek
znamenita imena, Hipokrat, sin Apolodorov i Fajzonov brat, koji smatra da
ga je veliki sofist Protagora otetio zato to je, kako kae Hipokrat,
mudar, a mene nije uinio mudrim.14
Na poetku dijaloga Protagora Hipokrat se nou uulja u Sokralovu
kuu i lijee pod njegov krevet. Sokrat ga primijeti i pita to to zaboga radi.
Doao je Protagora. ree i pristupi mi.
Ve prekjuer, odgovorili, zar si to tek sada saznao?
Tako mi svih bogova, uzvrati, tek sino. Ujedno se provukao
do postelje i sjeo uz moje noge, rekavi: Tako je, sino, kada sam se
vrlo kasno vratio iz Ojnoe. Pobjegao mi je naime rob Satir; htio sam ti
javiti da kreem u lov za njime, ali sam to zbog neega zaboravio. No
kad sam doao pa smo poveerali i mislili krenuti na poinak, brat mi
ree da je doao Protagora. Najprije sam se spremio da odmah krenem
14

Hipokratov je sluaj neto posebno. ovjek je vie nego oito glup. I

Sokrat se s njime ophodi kao s glupakom, jer sasvim otvoreno izraava
sumnju u to da je Hipokrat spreman za suoavanje s Protagorom. Sokrat je
zapravo spreman sasluati njegov prosvjed samo zato to, kako kae,
poznaje njegovu muevnost i strastvenost (ma to to znailo); pamet ili
talent za filozofiju svakako se ne spominju. No uz Hipokratovu
nedvojbeno manjkavu inteligenciju valja svakako primijetiti barem jo
dvije stvari. S kakvom istananom lukavou, dostojnom sindikalnog vode,
operira Hipokratova glupost! Jest, bit e tono da sam glup, ali za to ste
krivi vi intelektualni tajkuni, koji ste privatizirali svu pamet ovoga svijeta,
a nas glupane ostavili praznih glava! Ona baraba Protagora je mudar, a
nee mene uiniti mudrim! Hipokrat, koji se ba vratio iz lova na
pobjeglog roba (u tom pogledu mu oito ima posve drugaije stavove od
spomenutoga Eutifrona), pravi je revolucionar s povremeno dekartijanskim
nadahnuem: vi podli sofisti, filozofi, matematici i svi vi drugi
intelektualni kapitalisti, vratite nama, glupacima, nau pamet koju ste
uzurpirali (a koja bi po nekom prirodnom redu trebala bili rasporeena to
pravednije)! Kao prvo, moemo rei da je Hipokratova prituba jasno
svjedoenje o tome da je Platon-dramatiar (ako ne ve i Platon-filozof)
iznimno dobro poznavao onu specifinu lukavost koja je svojstvena glupim
ljudima. Specifinu lukavost, koja svjedoi o lome da glupost, pa makar to
zvualo paradoksalno i neplatonistiki, ima svoju vlastitu, upravo
specifinu pamet, kakvu nema nijedna druga forma inteligencije. A moda
je jo znaajnije neto drugo: ma koliko glupa bila Hipokratova izjava, u
njoj doista progovara znaajan vidik platonskoga programa. Nije ni zadaa
oslobodenika koji se probio iz peine do svjetla istine upravo ta da,
umjesto da se suna u njezinim zrakama, opet uputi natrag u peinu i
pokua spasiti due koje jo uvijek borave u mranom carstvu sjena. Iako
na taj nain riskira svoj ivot, budui da e odviknut od tame u peini biti
dosta izgubljen pa tako medu prijanjim supatnicima izazvati podsmijeh, a
oni bi njegove pozive da napuste peinu - jedini svijet to ga poznaju tebi, pa mi se uinilo da je ve prekasno. No im sam prespavao svoj
umor krenuo sam i evo lako dospio ovamo.
Poznajui njegovu muevnost i strasnost pitao sam ga: Zato ti je
sve to tako vano? Da li Protagora nije neto skrivio?
A on se nasmije i kae: Da, tako mi svih bogova, Sokrate - jer je on sam
mudar, a mene nije uinio mudrim (Platon, Protagora, 310b-310d).

shvatili kao hukanje na opasan poduhvat pa ga, kako govori Sokrat, zbog
toga vjerojatno ak i ubili.15 Moda je usporedba poneto ishitrena, ali ipak
postoji odreena paralela s hipotetiki znaajnim posljedicama: je li
mogue da je Platon nita manje nego svoju deklaraciju Istine povjerio
lukavo-glupoj formulaciji ovjeka koji je oito bedast, ovjeka koji bi
trebao apriori biti iskljuen iz filozofskoga diskursa da bi s njim uope
mogli zapoeti?
Tu su onda jo najrazliitiji Sokratovi neprijatelji tipa Gorgija,
Trazimah i drugi to ih Sokrat bez ikakve sumnje ne prikazuje kao jako
pametne, budui da se obino, nakon nekog ljutitoga uvodnoga govora,
utjeu uvrijeenoj nemonoj utnji ili ak padnu u drijeme, ime pokazuju
svoju glupavo-animalnu prirodu. Da o razliitim robovima to ih Sokrat
uvodi u dijalog zbog njihove tehnike vrijednosti (tako je to bilo tada)
uope i ne govorimo.
Ali ostavimo te Platonove dramaturgijske zahvate koji moda i nisu
uvijek usklaeni s njegovim filozofskim naelima. Platon i inae esto
govori o tomu kako nastaje glupost i de facto - u tomu bi naelno bio prvi
presudni moment - glupost kod njega nije uvijek rezultat neke zablude.
Kada u Filebu izlae jednu od najprofinjenijih verzija svoje spoznajne
teorije (u kojoj, to je zanimljivo, uope ne spominje ideje), onda,
primjerice, govori ovo: Bezgraninost pojedinanih stvari i mnotvenost u
njima uvijek te ini neiskusnim u miljenju, neuglednim, nekim koji se ne
mora uzeti u obzir jer nije ni u emu vodio rauna o broju.16 Precizna
analiza ove reenice i njezina konteksta nadilazi okvir ove rasprave, ali nije
teko vidjeti ovo: spomenuta neuglednost na podruju miljenja (a
doputam si tumaiti je kao glupost) nije rezultat zablude, pogreke u
razmiljanju, budui da je za Platona shvaanje unutarnje bezgraninosti
svega pojedinanoga ak jedan od triju nunih uvjeta da neto uope
Kad bi takav ovjek opet siao i sjeo na isto mjesto, zar mu se oi ne bi
ispunile tamom, da naglo napusti sunce? (...) A da se mora takmiili u
prepoznavanju sjena s onim vjenim zatoenicima, dok sam slabo vidi, dok
mu se oi ne vrate u prijanje stanje - a to prilagodavanje ne bi ilo ba
brzo - zar ne bi izazivao smijeh i zar ne bi govorili o njemu da se dodue
popeo ali se vratio pokvarenoga vida pa se dakle ne isplati penjati? A
onoga koji bi ih elio osloboditi i povesti gore, ubili bi da ga se na neki
nain mogu doepati rukama." (Platon. Drava 516e, 517a).
16
Platon, Filet, 17e.
15

moemo misliti (druga su dva uvjeta miljenja neeg miljenje granice i

broja). Bezgraninost pojedinanih stvari i mnotvenost u njima koje nas
ine neiskusnima u miljenju, ne izriu u krajnjoj instanciji neku
zabludu, nego istinu, zato to su stvari - Platon je tu posve nedvosmislen osim toga to imaju neku granicu i odreeni broj elemenata - jo i
bezgranine - to si naelno, moemo predoiti bilo kao njihovo
sudjelovanje u beskonanom nastajanju (Fileb), bilo kao njihovu
beskonanu unutarnju mnotvenost s limitom u nepostojeem Jednom
(Parmenid), ali to ovdje nije presudno. Ono to jest znaajno je da
primijetimo kako na tom mjestu glupost definitivno nije odreena kao
rezultat neke zablude, nego kao rezultat toga da se preputamo samo
jednom aspektu istine.
Ne tvrdim, naravno, da smo unutar Platonova kraljevstva uma otkrili
onu fundamentalno-ontologijsku glupost koju ne bi bilo mogue svesti
ni na ogranienost subjekta koji misli ni na pogreku u postupku miljenja.
injenica je da je glupost za Platona neprijatelj, kojega valja upoznati
samo onoliko koliko je potrebno da ga porazimo, ali nije neto o emu bi
bilo vrijedno misliti samo po sebi. No injenica je takoer da glupost jest
integrirana u Platonovu filozofiju. Najprije kao polazni poloaj razvijanja
misli u praktiki svim dijalozima koji su veinom zacrtani kao pedagoki
proces - italac se treba nekako smjestiti izmeu mudroga Sokrata koji
nita ne zna i bedasto bistroga uenika te zajedno s njima, pomou
majeutike metode, proi cijelim putem razvoja jedne misli, doivjeti sve
zamke, prekide i mogue zablude, suoiti se s glupavou ispraznoga
mnijenja, dokse, izvjebati kako to mnijenje nadii - i tek kroz sav taj
obavljeni rad, u kojemu je ee nailazio na glupost nego na um, postati
pripravan za doek istine. Ni sam Sokrat ne moe doprijeti do istine bez
toga postupka koji tek deklarativno upravlja s pozicija nekoga vika
znanja, kojeg se stoga i deklarativno odrie. Glupost je pak, kao drugo, jo
uvijek prisutna na razini same istine, ak ako nikada nije njezinim dijelom.
Glupost ostaje pratiljom istine ukoliko se istina promatra tek jednostrano,
to obino znai da, kako kae Platon, u mladalakom poletu vidimo samo
motrite bezgraninosti neega postojeeg i pritom ostavljamo po strani
njegovu ogranienost i broj, koji fiksiraju ta ogranienja.
Kod Aristotela sve to nestaje. U njegovim knjigama, koje vie
nemaju umjetniki oblik dijaloga, nego su napisane suhoparnim
znanstvenim stilom, nema, naravno, vie subjektivne figure bistre budale.
Ve se na polazitu oekuje neka pamet koja je sposobna za razumijevanje,

a ne glupost koju bi stalno valjalo svladavali i nadilaziti. ovjek se od

ivotinje razlikuje umom - nema meustupnja, gluposti, budui da je i glup
ovjek u krajnjoj instanciji uman ovjek, jer je glupost tek podvrsta
pameti, pamet obiljeena privacijom, onako kao to je i blato forma
obiljeena privacijom. U aristotelizmu glupost u paketu s blatom nehotice
dobiva dostatan koncept, bez daljnjega postaje nepotpunom pameu, ali
ujedno i - nestaje. S jedne strane postoji bezumna ivotinja, a s druge
strane vie ili manje pametni ljudi: nigdje nema vie nepopravljive budale.
Ukratko, glupost se pojavljuje samo da bi se, jo prije nego to se o njoj
progovori, utapala u Umu.
3. Erazmo Roterdamski ili cogito dvorske lude
Zato su je izbacili na cestu? Naime, dvorsku ludu. Na kraju krajeva,
to je bio dosta lijep poziv. Zanemarimo sada suvremene ovjekoljubive
argumente tipa pa ne moe se ovjeka toliko poniavan - kao da je
veselim studentima, koji za sitni idu gradom u sendviu ogromnih
reklamnih panoa s natpisom unga-lunga imalo bolje. Izgledaju kao da
neki suvremeni ban Gapar Alapi, pobjednik bitke kod Stubice, provodi
kapitalistike represalije zbog kineske revolucije, nekom kombinacijom
metoda te revolucije i svojih vlastitih metoda. Svaki je rad astan pa evo
vam kralja vaega s krunom i njegova zastavnika, seljaci! Svakako,
velikaa, monika i bogatuna koji bi si danas posve lako mogli priutiti
dvorsku ludu sigurno ne nedostaje, ukus im je lo, a znam ak nekolicinu
koji bi se toga posla latili s oduevljenjem. Biti osobna dvorska luda
Katarine Kresal, na primjer... zvui jako dobro!
Pomislili bismo najprije da se iza nestanka toga drevnoga poziva
skrivaju ove okolnosti: suvremeni vladari, koji su za razliku od nekadanje
nasljedne elite do svojega poloaja doli pomou pameti, jednostavno ne
mogu u svojoj blizini podnositi provokatora koji neprestano svjedoi o
suprotnome. Ne mogu si priutiti tu velikodunost, kao to bi rekao
Nietzsche, velikodunost koja raznim vladarima iz prolosti koji su se
ponosili svojom leernou, nije priinjavala nikakve probleme. Ali zar
uistinu nije upravo obrnuto? Suvremeni vladari, i ne samo oni, uope vie
ne reagiraju na prikaz njihove gluposti. Zapravo, nije im vie ni smijena
ili moda samo jo smijena - onako malo, zabavna na stereotipan nain.
Politiara je mogue diskreditirati svime, samo ne njegovom
glupou. Da ne govorimo o tome da ljudi vole kada politiar ima neto

aljivo. Na kraju krajeva, u posljednje se vrijeme pojavila nekolicina

dravnika koji neprestano koketiraju svojom glupou i to im sjajno polazi
za rukom. Za politiara je danas, i to posve ozbiljno, vea prepreka to da je
pametan, to znai daleko od ljudi, nego to da je otvoreno glup.
Ono to je danas doista traumatino u vezi s glupou nije to da
jadnica nije svjesna same sebe, da si ne moe pomoi. Suprotno, plai to da
dobro zna to je s njom, ali uope vie ne reagira na svoju transparentnost.
Dvorska luda nije nestala kao svjedok vladarove gluposti, morala je nestati
kao svjedok toga nereagiranja na glupost, odnosno kao svjedok te nae
nesposobnosti nereagiranja na glupost. Vjerojatno je morala nestati i zbog
toga to je glupost postala previe dragocjena da bismo je povjerili ludi.
Znam, glup sam, pa to onda, ionako smo svi glupi - to nipoto nije
bio moto dvorske lude. Ni sluajno, luda je znala budali rei da je budala
te je znala iz toga, kao to emo uskoro vidjeti, istisnuti svoj posve
specifian cogito. Nasljedstvo toga, onoliko koliko jo postoji, valja
sauvati, budui da je to stvar ozbiljne politike.
*
Trajalo je jako dugo, sve od patristike do renesanse. inilo se da je
glupost pospremljena na sigurno, ispod tepiha privacije. A onda se
odjednom nala u sreditu dodue satiriki obojene, ali ipak dostatno
ozbiljne teorijske rasprave.
Na kraju krajeva, Erazmo Roterdamski je bio jedan od najuglednijih
uenjaka svojega doba. Bio je osobni znanac monika kao to su engleski
kralj Henrik VIII., Giovanni de'Medici, kasniji papa Leon X., pa ak i
samoga cara Karla V, koji je vjerojatno bio najmoniji ovjek svojega
doba, gospodar Imperija u kojemu sunce nikada ne zalazi, kojemu je
Erazmo takoer posvetio svoj rad Institutio principis christiani (1515.),
viziju ideala humanistikoga vladara. Erazmu su, kada je ve bio odmakao
u godinama, ak ponudili i kardinalski poloaj, to je zbog naetoga
zdravlja odbio. Erazmo je, pored ostaloga, otro polemizirao s Martinom
Lutherom na temu slobodne volje, a kako to navode izvori, upravo je
Erazmovo odbijanje Luthera presudno utjecalo na to da se velik dio
tadanjih europskih intelektualaca opredijelio protiv reformacije.17 Poznato
Usp. Erasmus&Luther, Discourse on Free Will, Continuum,
London&New York, 2005. Moemo vidjeti od kakvoga je znaenja za
17

je takoer kako je Erazmo ve mnogo ranije, tijekom svojega prvog

putovanja u Italiju, odbio poloaj to su mu ga nudili na papinskom dvoru
te da je svojim kritikim primjedbama o Julijevim vojnim pohodima
moda ak izazvao papinu usmenu opomenu u stilu: Dragi moj, ostavite se
visoke politike koju ne shvaate!18 Iako su Erazmu esto predbacivali elju
za uzdizanjem, ini se da je ipak bio dosta principijelan i hrabar ovjek,
budui da je u Pohvali, pod maskom Gluposti, papi skresao tako snano,
da se toga ne bi posramio ni sam Luther, pri emu je moda najvee
iznenaenja velika srodnost argumenata tih dvaju buduih suparnika.19
Manje je poznato da je Erazmo nekim teologijskim doktrinama utjecao na
jo jednoga suvremenika, osnivaa jezuitskoga reda, Ignacija Loyolu. A.
H. T. Levy ak navodi da sadraj znamenitih Duhovnih vjebi, koje su
inae navodno utemeljene na Loyolinu mistikom doivljaju uz rijeku
Cardoner 1522. godine, vjerojatno u cjelini proizlazi upravo iz Erazmova
komentara Evanelja po Mateju.20 Erazmov utjecaj na Loyolu utoliko vie
razvitak europske civilizacije bila rasprava o najveoj od svili moguih
gluposti, kako bi rekao Nietzsche. Erazmo je bio dosljedan u svojoj
vjernosti. Stavio se na stranu slobodne volje. Usp. takoer O svobodni
volji, prev. Primo Simonitti, u Erazmo Rotterdamski, Hvalnica norosti,
Toba miru, O slobodni volji, Studia Humanitatis, Ljubljana 2010.
18
Usp. Antun Sovre, Predgovor u Erazmo Rotterdamski, Hvalnica
norosti, prev. A. Sovre, DZS, Ljubljana 1952., str. 10.
19
U plamenoj ljubavi spram Krista bore se ognjem i maem i prolijevaju
potoke kranske krvi u uvjerenju da na apostolski nain brane Crkvu,
Kristovu nevjestu, ako hrabro unitavaju sve koje nazivaju neprijateljima:
kao da netko moe biti pogubniji neprijatelj Crkve od bezbonih papa koji
utke prihvaaju da svijet zaboravlja na Krista, to su ga okovali u
profiterstvo, izopaujui njegov nauk nategnutim tumaenjima i razvratnim
ivotom! (Autor koristi noviji slovenski prijevod, E. R. Hvalnica norosti,
SH, Ljubljana 2010.: u ovom prijevodu citate smo prilagodili tom
prijevodu uz preteno navoenje hrvatskoga prijevoda Z. Milanovia,
Pohvala ludosti, Zagreb 1999., i konzultiranje prijevoda na druge jezike;
uobiajeno citiranje po postojeem prijevodu na hrvatski jezik oteano je,
na primjer, i odlukom prevoditelja da za razliku od izvornika uvede
poglavlja i obradom olaka razumijevanje. Nap. prev.)
20
Odvanost je iznenaujua budui da je posve jasna aluzija na
Julija II. i njegovo neprestano ratovanje. Vjerojatno je pretjerana poznata
misao da je Luther samo ponjio ono to je Erazmo posijao. U svakom

iznenauje ukoliko uzmemo u obzir da Erazmo nikada nije bio omiljen kod
katolike ortodoksije i da su se njegova djela kasnije nala na znamenitom
popisu Rimskog indeksa zabranjenih knjiga. Dodajmo tomu jo i to da je
Jean-Claude Miller, neosporni autoritet na podruju lingvistike,
psihoanalize i teorije znanosti, nedavno izjavio u jednom intervjuu, da je
Erazmov latinski prijevod Novoga zavjeta radikalno novim pristupom
lingvistikim problemima imao snaan utjecaj na Galilea, a time i na
veliku znanstvenu revoluciju. Ukratko, govorimo o teoretiaru neizmjerno
iroka utjecaja i specifine teine koju se nikako ne smije zanemariti,
iako je tono da je sredinja opruga njegove slave upravo Pohvala ludosti
koja je takorei odmah postala iznimno uspjena posvuda u Europi. U
ovom poglavlju bavit emo se Erazmom vie po duhu nego po slovu,
to u nastojati donekle ispraviti u sljedeem, sustavnije koncipiranom
poglavlju. Ukratko, neke teze koje u postaviti u ovom poglavlju teko
bismo mogli strictu sensu odrediti kao Erazmove, ali svakako su, barem
mislim, sve one ovako ili onako implicitno upisane u Erazmovu misao.
Glavni je razlog za ovaj pomalo divlji pristup u tome da nastojim
istaknuti previeno znaenje to ga ima ili bi barem trebala imati Pohvala
za filozofiju openito, a jo posebno za postmodernu filozofiju, i to onu
najbolju. Mislim, naime, upravo na Deleuzea, koji Erazmovom remekdjelu jamano duguje vie nego to je sam znao ili priznavao. Deleuzeovo
previanje filozofskoga potencijala Pohvale kod toga je filozofa
gluposti, da parafraziram Foucaulta, toliko tee razumljivo, uzmemo li u
obzir da je Deleuzeov heroj Nietzsche (koji nije potovao nikoga) Erazma
spomenuo kao jednoga od rijetkih prethodnika koji su ga dostojni. Doista,
a na to emo stalno upozoravati, kod te dvojice mislilaca postoji nemali
broj paralela, moda i pomalo neoekivanih, a takoer i odreeni misaoni
kontinuitet, koji se u prvom odnosi na Nietzscheovu koncepciju
perspektivnosti istine.21
sluaju ton Erazmove rasprave upozorava na injenicu da je ve i prije
Luthera u sjevernoj Europi rastao snaan otpor zbog nemoralnosti
rimskoga dvora koji je pod geslom pokaimo Velikoj Kurvi doivio
svoj viak u poznatom pustoenju Rima (1527.) to su ga spontano
poveli najamni vojnici cara Karla V. Oni zasigurno nisu svi bili
protestanti. Taj je dogodaj, uostalom, Erazma duboko potresao.
21

O Nietzscheovoj percepciji Erazma opsenije u: Aldo Venturelli, Kunst,

*
Unutar renesanse, glupost, kao i ludost (a tada, naravno, ova dva
pojma nisu dijelili onako strogo kao to to radimo danas) postaje
popularnim predmetom zabavnih razgovora, ali u Pohvali ludosti dogaa
se jo neto drugo - glupost sama progovara o sebi, u prvom licu jednine.
Progovara ak iznenaujui razumno i priopava pokoju istinu. Erazmova
dramaturka odluka da u raspravljanju o gluposti rije da je samoj gospodi
Gluposti, koja izrie istine, barem je toliko znaajna i rjeita koliko je sve
ono to je de facto napisano na stranicama Pohvale gluposti. ini se ak
da je ta gesta prva udaljena naznaka postmodernoga obrata. Postavka
cogita koji treba progovoriti o gluposti (ili fundamentu) nije Um koji o
gluposti govori sa sigurne udaljenosti svoje kritike samoutemeljenosti,
nego naprotiv, um koji se u svakom trenutku promatra u svojemu
nastajanju iz neumnosti, pri emu rui granice izmeu jednoga i drugoga,
a istinska se glupost pokazuje u svojoj sljepoi za glupost. Glup sam na
svaki nain, ali sam ipak malo manje glup znam li da sam malo i glup iako
time to ni najmanje ne prestajem biti. Ili obrnuto, cogito gluposti, glupost
koja sebe promilja i vidi, ustanovi se upravo u onoj toki kada na drugom,
savrenijem primjeru sebe same vidi da istinski ne vidi. Cogito gluposti
nije nikada dovoljno glup da bi u cjelini odgovarao svojemu dislociranom
Egu, sve vrijeme lebdi u njihovu ekscentrinom odnosu, koji na sjajan,
politiki nekorektan nain ukljuuje drugoga, savrenu budalu. Ali ta
usredotoenost na drugoga nije po formuli Boe, kako je taj glup,
formuli zdravoga razuma, koja prikriveno pretpostavlja da nas ve sama
refleksija o gluposti ini pametnima. Ne radi se o takozvanoj logici
suprotnosti, kojom bi mislitelj u kontrastnoj gluposti drugoga zasnivao
svoju pamet: on je glup, ergo, ja koji to vidim sam pametan. Ne, kao to je
ve reeno, ovo miljenje gluposti neprestano rui granicu izmeu pameti i
gluposti i ne stavlja pregradu medu njima. Radi se o gluposti koja sebe
misli kao glupost, radi se o uvjetima toga miljenja, a ne o utemeljivanju
pameti u njezinoj suprotnosti. A to ruenje pregrada izmeu uma i gluposti
opet ne zabranjuje da se budala nazove budalom, ve je, kao to emo
vidjeti, to ak utemeljeno u toj gesti.
Cogito, to ve znamo, posve jednostavno i neosporivo glasi: glupost
postoji. Ali ego ovoga cogila nije on sam, nego onaj koji tvrdi suprotno,
Wissenschaft und Geschichte bei Nietzsche, Waller de Gruyter, Berlin
2003., str. 132.

lukavi demon. Doista je rije o jednoj jedinoj reenici: Cogito glupost

postoji sam odreuje odnosno izdvaja svoj ego, koji je de facto subjektu
miljenja izvanjski, ali ujedno i osovina toga miljenja: ukoliko glupost
postoji ujedno je. jasno da je supstancija gluposti na djelu u onome koji
tvrdi suprotno. Moda i drugdje, ali tu nedvojbeno, budui da u sluaju
uvjerenja da glupost ne postoji nije rije o zabludi ili neznanju. Ovoj
jedinstvenoj reenici vjerojatno doista moe slijediti nova reenica: de
facto smo u fundamentu svi pomalo glupi, budui da nas sve vrijeme
pokreu patoloki, glupi porivi, a ne nekakav Vernunjtswille. Meutim,
unutar te univerzalne egalitarnosti postoji kvalitativna razlika, budui da
postoji savreniji primjer gluposti (mene samoga), cogitov (alter) ego,
glupost koja se ne vidi, a na kojoj ja za sebe shvaam da vidim u najboljem
sluaju to da uistinu ne vidim. Da u meni postoji jo mnogo gluposti koja
se ne vidi pa ne zato to se ne bi promatrala ili znala za sebe, nego zato to
se ne razdvaja od uma, svojega (d)efekta. Ni sluajno, dakle, nije rije o
utemeljenju pameti u njezinoj suprotnosti, gluposti drugoga. Ali tono je
da se glupost ne moe misliti bez susreta s drugim, glupljim. No taj me ne
ini pametnijim, nego me samo pouava o mojoj gluposti to je bez
njega ne bih ni primijetio.
Ekscentrini cogito gluposti ima i svoj ekscentrini historijski
subjekt. Ako je Descartes, koji je rad meditacije obavio u usamljenom
sobiku, na dvorovima samo primao svoj nagradu, njegova je preuena
starija suparnica, dvorska luda, svoj teko steeni novac zaraivala tamo.
Ne udi stoga da je cogito lude ve u polazitu intersubjektivan, satelitski,
hijerahijski, koncentriran na svoj alter ego, vladara, simbol i glavu
razumnoga poretka. Na onoga koji u krajnjoj instanciji, po strukturnoj
prinudi, ne smije priznati fundametalnu prednost neumnosti nad umom.
Potpuno je, naime, jasno, iako to ne primjeujemo uvijek, da Erazmova
Pohvala nije samo hommage dvorskoj ludi, toj heroini prolosti iji
nasljednici, razni komedijai i cirkusanti, predstavljaju tek blijed i
neprirodan odsjaj originala. Pohvala tako rei sve posuuje od dvorske
lude: nadahnue, sredinji lik - utjelovljenu glupost, ali prije svega metodu
miljenja.
Uloga dvorske lude nije jednostavno zabavljanje publike igranjem
vlastite gluposti. Platon dvorsku ludu, kada bi se drao vlastitih pravila, ne
bi prognao iz idealne drave, budui da techne dvorske lude nije mimesis,
oponaanje odnosno reprezentacija zbilje, nego prezentiranje istine.
Zadaa kvalitetne dvorske budale nije toliko u tomu da ispadne smijena

svojim oponaanjem raznih gluposti poznatih ljudi, nego je u prvom redu

koncentrirana u sposobnosti da na licu mjesta uini da smijenim ispadne
netko drugi, prije svega razni jako vani i pametni dvorani. To je njezina
prava vrijednost i obiljeje kvalitete, oponaati moe svatko. A smijenima
ih ini tako da svojim lukavim budalaenjem izazove njihovu isto tako
budalastu reakciju, koja, kao prvo, nije ni sluajno glumljena, a kao drugo,
nije ni sluajno autorefleksivna. Takvom, dakako, moe postati - u tomu je
upravo ludina riskantna zadaa, koja je moe doi glave - ali oito je da
king's jester ima neko znanje (zapravo se radi o tehnikom znanju, a ne o
spoznaji) u vezi s kraljevom glupou, prije nego to e je sam kralj
osvijestiti. Dvorska luda ne oponaa glupost, ona vidi glupost koju se ne
vidi, umije ju izmamiti na povrinu, zna gdje e je pronai i umije govoriti
njezinim jezikom. Tako glupost uplee u igru koja e je na kraju navesti da
i sama progovori pa makar u vidu rjeite glupave utnje. Moemo tek
zamisliti koliko je smrtno opasnih eksperimenata bilo potrebno da bi se taj
cilj postigao, budui da je dvorska luda nedvojbeno upravo to eksperimentator. Ona i alkemiar imaju prvenstvo na tom podruju, koje
danas smatramo uvjetom istinske znanosti. Erazmo je zapravo tek kroniar
tih ranih istraivanja dvorske lude. Njihov je odnos nalik odnosu ranoga
Platona i Sokrata, jedan je na terenu, a drugi zapisuje. Erazmo je vie
zapisniar gluposti nego to je opisuje. Dvorska luda dakle povezuje
meusobno obje niti. obje postavke cogita gluposti. Kao prvo, ona je, da
tako kaemo, utjelovljeni iskaz - glupost postoji budui da je dvorska luda
zamiljena kao postojea reprezentacija postojanja gluposti, to je ono to
treba biti. Ali, kao drugo, dvorska je luda ujedno i najranija nositeljica
spoznaje da se iza svake pameti skriva odreena bezumnost patolokih
poriva. Zna i to da se ta pamet na povrini gluposti ne umije misliti kao
neumnost pa se stoga (pamet) pretvara u glupost viega stupnja. Ta je
spoznaja ne kao zadnja conditio sine qua njezina obrta, razlog njezina
opstanka. Pitanje je tek je li spoznaja o primatu neumnosti tek integrirana u
njezin techne ili pak ima i odreenu refleksivnost. Recimo da je
refleksivnost Erazmov potez.
*
Znamo takoer da si i Foucault u svojoj Povijesti ludila na prvi
pogled postavlja slian cilj kao i Erazmo Roterdamski - napisati knjigu iji
e premet biti samo ludilo, a ne psihijatrijsko znanje o ludilu, koje upravo
oduzima rije ludilu i gura ga u utnju. U Erazmovoj gesti - prepustiti rije

Gluposti samoj - dakako moemo vidjeti neku prethodnicu Foucaultova

pokuaja, dakle, projekt oslobaanja gluposti od jarma Uma. Uma koji, kao
to smo vidjeli, glupost platonistiki iskljuuje ili je pak, aristotelovski,
gura na dno. Nisam, meutim, uvjeren da Erazma doista pokree jednak
motiv kao Foucaulta. Mislim da je kod Erazma doista s jedne strane rije o
pitanju dramaturgije u strogom smislu rijei, dramaturgije koja organizira
satirinost samoga djela, a s druge strane izokrenuto vraanje Platonu i
pitanju istine.
Erazmova se rasprava svakako smjeta na granicu izmeu satire i
filozofije. Ipak, medu njima se ne otvara nepremostiva provalija. Naprotiv,
satirinost koja je na djelu unutar Pohvale ludosti organizirana je
filozofski, a pritom se ujedno radi o satiri koja se na najsuptilnijoj razini
odvija unutar filozofije. tovie, po mojemu je miljenju upravo sama
ekonomija humora najstroe filozofski dio knjige - ovdje, na ovoj se razini
dogaa ista filozofija, platonistika konfrontacija s aristotelovskom
skolastikom, a u prvom redu nekakva unutarplatonistika konfrontacija sa
samim platonistikim Platonom.
Kao prvo, humor koji proima cjelokupno djelo ne moe se svesti na
satiru u uobiajenom smislu rijei, ukratko, na to da si stavimo pred nos
ogledalo gluposti, koje nas, htjeli to ili ne htjeli, sili da se prepoznamo u
budalastim svojstvima osobe u ogledalu. injenica je, kako to drugim
rijeima govori i sama Erazmova Glupost, da je Pohvala nekako smijena i
prije nego to uope poinje, jo prije nastupa konkretnih primjera
gluposti, u kojima bismo se mogli prepoznati i koje bi nas tom glupavou
mogle zabaviti. Ili kako ree Fran Stultia: ... dokaz tomu (je) i to to su
vaa lica odmah zasjala nekom novom i neobinom veselosti, im sam
kanei govoriti stupila pred ovaj mnogobrojni skup.22 Ne radi se samo o
obeanju nepodoptina. Na djelu je nekakav transcendentalni aparat
smijenosti, koji a priori jami neku instanciju humora, jo i prije nego to
se u samom tekstu doista pojavljuje ili izgovara bilo to smijeno. A taj je
humoristini a priori, u skladu s rijeima same Gluposti, nekako istovjetan
njezinu nastupanju u prvom licu jednine. Smijena je sama Erazmova
temeljna dramaturka gesta, preobraaj dvorske lude, utjelovljene
gluposti, u uglednu matronu, majku brojnog narataja, koja, za razliku
od aljivdije koji neprestano galami svojim glupim zvoncima, govori
budalasto i provocira u jeziku gluposti, iznenada progovara u jeziku razuma:
22

Pohvda ludosti, nav. izd., str. 15.

ego cogito. Smijeno je moda ak i to da tim preobraajem u trenutku

shvaamo da je istina ijedno i drugo - naime, da je zabavlja zbilja iznimno
bistar, ak i opasno bistar, budui da manipulira glupou onih koji su
navodno najpametniji. Pa i to da bi mogla biti rije o eni: ak i ako nije
kraljeva konkubina ima o njemu vrlo intimnu spoznaju, koja je
principijelno nedostupna drugim mukarcima. Nije sluajno da su dvorske
lude obino birali izmeu patuljastih, nemukaraca.
Kaimo, dakle, da je sidro i jedna od glavnih osovina humora koji je
na djelu u Pohvali ludosti, satirini lik razumne gluposti. Ali razumna
glupost je ujedno i glavna strateka figura skrivene filozofske razine toga
sijela. Moemo stoga vidjeti da se pojam razumne gluposti suprotstavlja
kako platonizmu tako i aristotelizmu, to je iznimno ueni Erazmo,
naravno, vrlo dobro znao. Tonije, subverzija de facto poinje ve kada
Erazmo pretpostavlja da glupost kao takva doista postoji, tamo gdje svojim
nastupom govori tu sam, postojim. Naime, to to znai s motrita
platonizma?
Vidjeli smo da unutar platonizma, u kojemu caruje svemirski Um
kao istinski uzrok svih stvari, nerazumno u krajnjoj fazi postoji samo kao
povrinski efekt bilo nekoga niza naih zabluda bilo naega jednostranog
promatranja istine - efekt koji se u cjelovitom promatranju istine raspruje
zajedno sa zabludama iz kojih nastaje. Zbog toga ideja gluposti, dakle,
postojanje njezine paradigme kao samostalnoga izvora, nije ni mogua niti
potrebna. Zato nije postavljena uz inae znatno manje opasan primjer blata
koje, za razliku od gluposti, nedvojbeno predstavlja dio zbilje i kao takav
za sebe iznuuje pravo na ideju. Ali ako glupost postoji, ako dakle
zakljuimo da nije tek rezultat zablude, nego da joj ipak pripada stanovit
dio istine, onda iznenada moe preuzeti ulogu blata, mrtve toke
idealistikoga sistema. No to dovodi do radikalne posljedice: po novome
imamo posla s blatom koje govori, ije se motrenje ne moe vie potisnuti
ispod razine miljenja kao to je to mladi Sokrat uinio s uobiajenom,
nerjeitom svinjarijom. Ukoliko glupost zasjedne na poziciju blata (za to
dostaje ve da bude dio zbilje!), za nju vie ne moe vaiti ona vrsta
zaporke kakva je postojala za blato, budui da glupost nije neto to bi se
moglo promatrati samo na razini osjetila, bez intervencije intelekta. Oito
je da je onaj koji primjeuje glupost ipak nekakav um, intelekt, ali takav ne
moe misliti neto to nema udjela u ideji. Odnosi moi se, ukratko reeno,
odjednom mijenjaju: u sluaju blata se sve nekako naginjalo u smjeru
zakljuka da blato nema ideje i da e se taj nedostatak nekako moi

pokrpati odnosno gurnuti ispod praga (miljenja). Nasuprot tomu se

gluposti, kada jednom zasjedne na poziciju blata, gotovo ne moe uskratiti
ideja, bez obzira na mogue posljedice. Erazmo u tom kontekstu vrlo
spretno dokazuje - i to tako da to radi sve vrijeme - da je glupost oito
mogue misliti, to znai da je glupost svakako jedan od objekata moguih
promatranja.
Erazmova se Glupost, dakle, ni sluajno ne da izbaciti iz sfere Uma i
time tjera svoju paradoksalnu, nemoguu ideju. Isto tako ne doputa da je
reduciramo na puko povrinski efekt. Nasuprot Platonu, za koga istinski
uzrok stvari moe biti samo u Umu, Erazmova Glupost brzo nalazi
ilustrativan primjer u kome upravo ona sama nastupa kao temeljni uzrok
ivota. Rije je, naime, o udu koji je izvor ljudskoga plemena, ukratko,
onome organu koji je u slubi razmnoavanja, a kako kae Glupost: Pae,
dio tijela koji predstavlja produetak ljudske vrste tako je glup, tako
smijean, da se ne moe ni spomenuti bez smijanja. On je onaj svet izvor,
odakle sve to postoji crpi ivot i vjerodostojniji je od znamenite
Pitagorine etvorke.23 Opozicija spram Platona, iako ovdje umotana u
humor, posve je oita. Evidentno je da Erazmo tvrdi kako nizu istinskih
uzroka moe pripadati i neto ime ne upravlja ba neki Vernunftswille (uz
pretpostavku da Schwantz moda i nije uzorni primjer djelovanja Kantova
kategorikog imperativa...).
Nita manje oita nije ni suprotnost spram aristotelovski poduprtog
shvaanja gluposti kao puke privacije Uma. lako glupost kao privacija uma
postaje dijelom uma - dodue, najniim, ali ipak - glupost, shvaena kao
privacija razuma, oito nikako ne moe biti razumna glupost, subjekt
nekoga miljenja, cogito. Ukratko, Erazmova i postaristotelovska
koncepcija miljenja su u izravnoj suprotnosti. Erazmo tako nabraja cijelu
seriju primjera u kojima glupost ne samo da ne nastupa kao neka privacija
ili nedostatak nego, upravo obrnuto, nastupa ak kao neto to je po svojoj
biti velika vrijednost i viak. Da opet izaberemo primjer koji lijepo zvui:
za razliku od krajnje pametnih, a vjeito turobnih usukanih uenjaka, koji,
kako kae Glupost, veinom ostare prije no doive mladosti..., te
nastavlja: A moji su budalai naprotiv ugojeni i sjajni, lijepo potkoeni,

Usp. Pohvala ludosti, nav. izd., str. 26. U tom kontekstu valja upozoriti
na originalnu interpretaciju toga ulomka koju je Tadej Troha dao u
predavanju odranom 15. 1. 2009. u okviru DPU-a.
23

pravi, to kau, akarnjanski prasci.24 Jednako se velikom prednou ini i

staraka djetinjastost, o kojoj Glupost kae: Onako kao to bogovi u
pjesmama vole ublaiti umiruima smrt nekom metaforom tako i ja, onako
koliko je u mojoj moi, ovjeka koji se nade pred grobom vraam u
djetinjstvo. Ukratko, Erazmova strategija svakako ide u pravcu prekidanja
trostruke povezanosti gluposti, privacije i zla: glupost nije nuno rezultat
privacije uma, a ne moemo ni rei da je uvijek izvor nekoga zla.
Kljunog je znaaja da u tom dvostrukom odvajanju od Platona i
Aristotela ipak vidimo temeljno vraanje Platonu, to je na kraju krajeva i
jedna od temeljnih gesti renesanse openito. Ne vraanje bilo kojemu
Platonu, nego onome koji je tajnovitiji, koji se u suoavanju s idejom
blata povlai u pozadinu. Onom Platonu koji rijeima iskusnoga
Parmenida mladoga Sokrata nejasno upozorava da nee moi blato uvijek
pospremiti pod tepih. Koja je to misao kojom se Erazmo neprestano
poigrava? Rije je, naime, o preispitivanju onoga to bi se dogodilo kada
bi unutar platonizma ipak probili dvostruku zaporku gluposti (njezina
protjerivanja na povrinu istine i njezine inherentne nesposobnosti za
dobru idealizaciju) i upisali joj neku ideju. to bi se doista dogodilo u tom
sluaju, u kojemu, kao to smo vidjeli, Erazmo neprestano priprema teren dijelom time to glupost, suprotno Platonu, smjeta u red istinskih uzroka,
dijelom time da protiv aristotelovaca dokazuje kako bit gluposti, koja se
esto pokazuje i kao prednost, nije mogue reducirati na privaciju?
De facto bi se najprije dogodilo ovo: ukoliko glupost doista postoji,
ima nekakav udio u istini i kao posljedicu toga svoju vlastitu ideju, to onda
znai da, u skladu s tada valjanim kriterijem istine - usklaenou uma i
promatranog objekta - shvaanje istine o gluposti znai postati glupim. Um,
koji shvaa istinu gluposti - pa zvualo to i te kako skandalozno - morao bi
u skladu s tada opeprihvaenim kriterijem istine de facto biti glup, jer
samo ideja odnosno istinit objekt miljenja povratno jami umnost samoga
uma. Ali iako misliti ideju gluposti - dakle postojeu paradigmu gluposti znai zahtijevati od uma jednu tako rei savrenu, ultimativnu glupost,
prelaenje u apsolutnu suprotnost, poimanje gluposti, koja barem prema
Erazmu predstavlja znaajan dio zbilje, ujedno predstavlja i miljenje neke
istine. Biti slijep za glupost, ne umjeti pojmiti glupost, koja je znaajan dio
kreacije, takoer znai, ako nita drugo, biti ogranien. U jednom smo
trenutku, dakle, glupi obojica, i ja koji razumijem glupost i ja koji je ne
24

Pohvala ludosti, nav. izd., str. 32.

razumijem -ja, koji ostajem pametan samo po cijenu neke lijepodune zaslijepljenosti za cjelovitu sliku zbilje. Ali vidjeli smo da je
upravo Platon nekoga koji istinu promatra jednostrano nazvao
neuglednim u miljenju i takvim koga ne moramo uzimati u obzir.
Erazmova glupost je neprestano u nedoumici treba li onoga koji je
shvaa nazvati pametnim ili glupim. Znala sam da nitko od vas nije tako
pametan ili tako glup - ne radije ipak pametan (ve sam sasvim zbunjena),
da ne bude toga miljenja.25 Postoji ozbiljan razlog za tu zbunjenost,
budui da subjekt miljenja gluposti u tom procesu istodobno postaje
pametan i glup - glup zato to um koji odgovara ideji gluposti moe biti
samo ne-um; pametan zato to istodobno s time to se miljenjem ideje
gluposti utapa u njoj, ipak cjelovitije shvaa stvoreno i iri obzor uma pa
tako postaje pametnijim od onoga koji je slijep za glupost i neuglednim u
miljenju. Reeno na Deleuzeov nain, Erazmova idealizacija Gluposti
otkriva ludilo postajanja u jezgri samoga Uma: to sam blii istini (o ideji
Gluposti), to sam gluplji, ali time to postajem gluplji postajem i
pametniji... To pak opet znai da za subjekt miljenja vrijedi da to
glupljim postaje, dakle - u skladu sa svojim objektom - manje mu odgovara,
budui da time to postaje gluplji postaje i pametniji.
Koncept istine, shvaanje kao podudaranje uma i stvari - time to
smo u njezin mehanizam ubacili zamku postojee gluposti - tako
pobjeuje samoga sebe.
*
Nezahvalno je umjetniko djelo, kakvo predstavlja Pohvala ludosti,
pokuati reducirati najedinstven princip. Ipak, mislim da je rije, barem to
se tie njezine osnovne dramaturke i filozofske strukture, o sintezi,
vjerojatno ak disjunktivnoj sintezi tih dvaju elemenata. Prvi unaprijed
subvertira Descartesa, drugi je konani batinik jedne temeljne
unutarplatonistike konfrontacije. Glupost se, dodue, pokazuje posve
autotransparentnom: jedino je ona pozvana da o sebi zna neto vie (od
toga da je privacija uma), da nas poui o svim svojim aktivnostima i
skrivenim kutovima gdje je ne bismo moda oekivali nai. Ali to je tek
povrina. Njezin skriveni cogito, motor toga miljenja, koji je u svojemu
temelju cogito drugoga, ekstrovertirani cogito, potpuno stran Descartesovu
meditativnom udubljivanju u sebe, zbiljski se uspostavlja kada na drugom,
25

Usp. Hvalnica norosti, str. 42-43, te Pohvala ludosti, str. 27-28.

savrenijem primjeru sebe, budali, vidi da se ne vidi. U tome je takoer

causa essendi historijskoga subjekta toga cogito, dvorske lude. Ona postoji
iskljuivo zbog toga razloga: istinska glupost ne zna za sebe, a ona joj to
pokazuje time da je isprovocira na povrinu. Isti postupak, naravno po
uzoru na ludu, koristi i Erazmo.
Cogito gluposti nikada u cjelini ne odgovara svojemu jastvu, uvijek
zahtijeva minimum intersubjektivnosti: nije posve glup zato to zna da je
malo glup, ukratko, u svakoj situaciji posto/i njegov savreniji, gluplji,
zbiljskiji alterego koji ne zna za sebe iako je to neznanje obino maskirano
iznimnom svijeu o sebi i svojemu znaenju. Unato tome savrena je
budala doista toka refleksije, oko koje je sve zajedno izgraeno. Svakoj je
ludi potreban njezin kralj.
Ukratko, prvo motrite - danas bismo ga mogli nazvati
antikartezijanskim, kojim idemo u stanovitoj mjeri protiv Erazmova teksta,
protiv autoreferentnosti gluposti, a ujedno je i utemeljujemo - fiksira cogito
miljenja gluposti u toki transparentne neautotransparentnosti budale. De
facto ga tom fiksacijom na odreenu toku refleksije tek utemeljujemo kao
cogito. Ovdje, naravno, nema nikakvoga dakle jesam, formulacija cogita
je prije sokratovska nego kartezijanska; postoji budala (toka refleksije)
koja misli da misli - dakle, ne zna o sebi - pa zato ja koji znam da sam
glup, nisam posve glup, nego samo simulacrum istinske budale. Tu se,
naravno, takoer ne radi o nekom dubokom uvidu gluposti o njoj samoj:
jednostavno je rije o diskursu, koji se iri oko te toke, koja je svakako
interna samoj gluposti. Ukratko, rije je o diskursu koji, iako nije glup i
iako nikada u cjelini ne udovoljava kriteriju gluposti, ipak ima sidrite u
samoj gluposti, a ne u nekoj izvanjskoj spoznaji o gluposti.
Drugi vidik, kojim, barem mislim, dosta tono pratim Erazmovu
namjeru, zbrojen je u jednom potezu. Time to Erazmo lik dvorske lude
pretvara u otmjenu matronu, ujedno pretvara filozofski kriterij istine u
izvrsnu operetu kojom dirigira dvorska luda.
to se dogaa ako glupost postoji, ako doista ima ideju? to se
dogaa ako dvorsku ludu, utjelovljenu glupost, shvaamo barem za
nijansu ozbiljnije te je smjestimo u filozofsku raspravu, gestom koja je te
lude dostojna, zato to je upravo dvorska luda eksperimentator, koji se
glupou laa najrazumnijih stvari! U tome je sva umjetnost, sve ostalo
dobiva svoje mjesto samo od sebe, to naravno nimalo ne umanjuje
genijalnost pisca Pohvale ludosti ni njegovo vladanje antikom
filozofijom, koje je bilo potrebno da se suptilno i potajno priredi teren za

glavni udarac, koji moramo uputiti mi sami: ako glupost postoji i ako je
ujedno kriterij istine aedequatio, onda onaj koji misli istinu gluposti ujedno
postaje i gluplji i pametniji... U sreditu Uma, ludost postajanja. Glupost
samo pita: odgovorite! Jesam li pametna ili glupa, pametna? Ne, ipak
glupa? Radije pametna? Jamano glupa?...

II. Satira i duh fundamentalizma

1. Lady Alice
Pohvala ludosti, vjerojatno najznamenitija satira na raun ljudske
gluposti, po rijeima je njezina autora i sama nastala iz jedne male i
pomalo bljutave gluposti. U pismu kritiaru Maartenu van Dorpu,
Roterdamski je Pohvalu predstavio kao lake djelo koje isprva uope nije
ni bilo namijenjeno objavljivanju. Rije je o tako rei privatnom humoru,
razvijenom tijekom debata izmeu Erazma i Thomasa Morea kada su
zajedno prevodili helenistikoga satiriara Lukijana, velikog majstora
satirinih pohvala. Taj literarni anr nije, dakle, neki Erazmov originalni
izum, nego mu se naao pri ruci. Cijela pria u vezi s Pohvalom, kae
Erazmo, nastala je jednostavno zbog slinosti dvaju imena. Latinska
varijanta Moreova imena, Morus, navodi, naime, na grku rije moria
(ludost, glupost) - bilo je tek potrebno osvijestiti slinost tih dviju po
znaenju toliko razliitih rijei i ve smo u duhu satirine grade koja je
dvojicu mueva u tom asu zaokupljala usred prekrasne igre rijei: Vale
disertissime More, et Moriam tuam gnauitur defende.26 Moj More, budi
mi zdrav i hrabro brani svoju Ludost! Tu reenicu, dakako, nije mogue
prevesti na posve primjeren nain. Prijevodom nehotice gubimo iz vida da
ona Moria (glupost, ludost) koje se More treba tako hrabro pridravati
ujedno upuuje i na nekakvo morovstvo, esenciju Thomasa Morea, a
vrlo vjerojatno ukljuuje i Morusovu suprugu (Morus et Morio). Poznato je
da Lady Alice, Morusova druga supruga, dodue dobra majka, ali dosta
neobrazovana ena, nije podnosila njegove pretjerano pametne prijatelje,
posebno Erazma, a teko je zamisliti da bi joj taj samosvjesni i prodorni
ovjek htio ostati duan. Kao i sve Erazmove igre rijei, ta originalno ne
posve neduna igra rijei, koja treba predstaviti uzorak humora to proima
cijelo djelo, ima bogatu i suptilnu pozadinu. Erazmo, naravno, nije htio
rei da je njegov lucidni prijatelj zapravo glupan ili luda. Igru rijei doista
ne moemo razumjeti ne poznajemo li njezinu filozofsku pozadinu,
Platonovu Gozbu. Ficinov je latinski prijevod Gozbe openito bio jedno od
djela koja su se u renesansi najvie itala, po itanosti je navodno
premaila Dravu, a utjecaj toga djela na Pohvalu sadrajna i formalno
Erazmo Roterdamski, Morios Egkomion sive laus stultitiae, u Erasmus von
Rotterdam. Ausgewhlte Schriften: acht Bnde (lateinisch und deutsch) II.
Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Darmstadt, 1995., str. 6.
26

barem je tako velik kao i utjecaj Lukijanovih satira. Jedna od

najznaajnijih teza Gozbe upravo se tie kvocijenta inteligencije
filozofa: filozof upravo per definitionem ne smije biti previe pametan,
budui da je filozof (kao to ve ime kae) utjelovljena ljubav za mudrost.
A volimo, barem tako kae Platon, ono to nam nedostaje. Filozof nije,
dakle, neki mudrac, netko tko sipa iz sebe mudrost, nego ga kao takvoga
karakterizira upravo nedostatak mudrosti, koji je ujedno i pokreta svega
filozofiranja. Vjerojatno je upravo zbog toga izvor konkretne mudrosti,
dakle uvid da je filozofski eras koekstenzivan nedostatku mudrosti,
neutraliziran na takav nain da je smjeten u enska usta i to usta ene s
dosta znakovitim imenom - Diotima (rije idiot je, naravno, takoer
grkoga podrijetla: onaj koji ne slui javnome dobru). S time su, naime,
stvari takve: nijedan od bogova ne filozofira niti eli postati mudrim jer je
ve (mudar); pa ni nitko drugi, ako je mudar, ne filozofira.27 Istina je,
dodue, nastavlja Diotima, u svakom pogledu iskusna ena, da ni doista
glup ovjek ne filozofira, budui da je nevolja s neznanjem upravo ta
da je netko tko nije ni udesno dobar ni razuman, sam sebi dostatan. Za
sada emo ostaviti po strani tu novu spektakularnu Platonovu definiciju
gluposti, koja glupost vezuje uz samodostatnost. Kljuno je ovo: filozof bi
trebao, kako se po svemu ini, biti neto izmeu glupana i mudraca,
svakako blie prvome nego drugome budui da ga mudrost de facto liava
bitka, nedostatka mudrosti, dok ga glupost samo izlae opasnosti
samodostatnosti. Ukratko, odreenu dozu gluposti moemo i podnijeti pa
oito i moramo podnijeti, ako uope elimo filozofirati. Prije svega oito je
da se savreni glupan i savreni bogu krajnjoj instanciji poklapaju u toj
samodostatnosti, koja oznaava potpunu blesavost: boanski idiot koji po
tome to mu je sve jasno samo jo tupo bulji pred sebe, nije nita manje
samodostatan od obine budale koja to radi iz dijametralno suprotnoga
razloga. Ono neto djelatne pameti koja postoji na ovome svijetu po
Platonu se, dakle, doista smjeta tono izmeu, izmeu nje same (mudrosti
koja se zbog samodostatnosti poklapa s glupou) i gluposti kao takve, pri
emu je upravo otklon od mudrosti, ak i prosjene ivome mudrosti, uvjet
za neki jo zdrav minimum te iste mudrosti. To je pozadina Erazmove igre
rijei: slijedimo li dosljedno uenje Gozbe - a rekli smo ve da su svi koji
su u to doba neto znaili taj zimzeleni ljetni hit znali tako rei napamet
- onda je jasno da se filozofu moemo uljudno obratiti tek pozdravom
ostani glup, filozofiraj. Pa kad neki filozof, onako kao Thomas More,
27

Platon, Gozba, 203c, 204a.

peat gluposti tako rei nosi ve u svojemu imenu (ili je pak s njom ak i u
braku), to predstavlja dodatni znak njegove filozofske izvrsnosti. Vale
disertissime More, et Moriam tuam gnauitur defende: uvaj svoju Glupost/
Ludost, dragi More, izbjegavaj dosadno pametne babuskare, kakva je
Diotima, i postat e filozof!
Po tomu je Pohvala nastala iz sinteze sluajnosti i sitne zlobe:
sluajne igre rijei, koja se, opet sluajno, odlino poklapa s formom
Lukijanove satire te sadrajem fragmenta Platonove filozofije, a povrh
toga Erazmu omoguava privatnu dosjetku na raun dame koju nije ba
volio. Ali zar je Pohvala doista, kao to daju naslutiti i neki interpretatori,
dodue bravurozna i puna sadraja, no ipak tek - i samo to - stilska vjeba?
Neplanirani lagani dodatak uz Erazmov ozbiljniji rad? Ve smo spomenuli
da je sam Erazmo dosta pridonio takvu dojmu: naglaavanje da je Pohvala
tako rei tivo za dopust kojim se razonodio vraajui se iz Italije,
ponavljanje iskaza da je knjigu sroio u nekoliko tjedana, gotovo napamet,
a usto jo i bolestan28 (sve to je istinito tek napola), prije svega injenica da
je u Pismu Dorpu ak alio to je uope napisao nesretnu knjiicu koja
je posve nepotrebno podigla toliko praine - sve ukazuje na to da
Erazmo Pohvalu doista nije smatrao jednim od svojih temeljnih djela. Ali
taj dojam vodi u zabludu. Ne mislim na specifino apologetski karakter
Pisma Dorpu, koje je inae najbogatiji izvor Erazmovih vlastitih stavova o
tretiranju rada.29 Radi se o neemu drugome, naime o injenici da je u tom
istom Pismu Dorpu, u kojemu Erazmo ali zbog njezina nastanka, Pohvala
Zdravstvene su tegobe, ini se, bile stvarne. Navodno je bila rije o
bubrenim kamencima. Sam Erazmo je za bolest krivio loe vino kojim ga
je za boravka u Veneciji napola silovao sudrug-humanist Aldus
Menulius.
29
Erazmo je, naime, nastojao svim sredstvima, pa i otvorenim ulagivanjem,
opet pridobiti tog mladoga, ali utjecajnog teologa, nedavnog rektora
monog univerziteta u Louvainu. Ne toliko zbog same Pohvale, nego prije
zbog planiranoga prijevoda Novoga zavjeta s grkoga jezika koji je u
teolokim krugovima oekivano doekan sa snanim protivljenjem. Budui
da su mu pariki skolastici nepovratno okrenuli leda, potreba da zakopa
borbenu sjekiru s Louvainom bila je toliko vea. Erazmu, majstoru
laskanja, poslije nekoliko pisama je na kraju uspjelo pa su Dorp i on postali
toliki prijatelji, da je Erazmo poslije prijateljeve prerane smrti za njega ak
sroio grobni epitaf.
28

ipak posve jasno svrstana u kontinuitet s njegovim ranijim djelima. ak u

iznenaujui jasan kontinuitet. Moda je najneobinija komponenta Pisma
upravo to kolebanje izmeu navodne beznaajnosti Pohvale i vrlo jasne
definicije njezine uloge i znaenja unutar ireg Erazmova opusa. Erazmo,
naime, vrlo jasno naglaava da Pohvala samo drugim (efikasnijim)
sredstvima nastavlja misiju njegova ranijeg teksta Enchiridion militis
christiani (1504.), Prirunik/bode kranskoga ratnika, rada koji je u
cjelini posveen kranskome moralu i u kojemu, moemo zamisliti, nema
ni traga nekakve satire.30 Reeno drugaije, Pohvala kao takva moda nije
bila zamiljena pretjerano ambiciozno, kao nekakav grand ouvrage, ali u
trenutku kada je djelo poelo nastajati - ne mogu rei, moda je bio
potreban samo blagi prezir spram Moreove glupe ene - Pohvala se i te
kako dobro ukljuila u iri Erazmov projekt. Erazmova satira ima Cilj i taj
je cilj bitno ambiciozniji od proizvoenja humora ili u ironiju zavijene
kritike tadanjih drutveno-politikih prilika. Njezina najvea tajna,
njezino udo, ako ve hoete, nije potpuna sluajnost njezina nastanka,
to na kraju krajeva vrijedi za veinu umjetnikih djela, nego injenica da
je njezin autor Pohvalu smatrao prije svega smrtno ozbiljnim djelom s
visokim aspiracijama moralne revolucije. Doista, jedno je od veih
iznenaenja kakva nam prua ta iznimna satira, proeta prvorazrednom
ironijom i ponekad pomalo mranim sarkazmom, u tome da je Pohvala
bila koncipirana kao sredstvo za ozbiljenje ciljeva jednoga u temelju
fundamentalistikoga vjerskog nazora, bode u rukama kranskoga
ratnika. Ako igdje onda je udo upravo u tome da u toj sintezi satire i
projekta fundamentalistike reforme moda uope nema niega sluajnoga.
Erazmovo skrivanje znaenja Pohvale nije toliko pokuaj distanciranja od
otrine rijei lude junakinje toga djela - pa na kraju krajeva se u Pismu
jedva primjetno ograuje od njezine neobuzdane kritike teologa - riego je
prije svega pokuaj da prikrije koliko je sudbonosnu zadau dao u ruke
Enchiridion (ta grka rije moe znaiti i prirunik i bode) inae je
nastao iz vrlo neobinoga razloga. U vrijeme kada je Erazmo ivio u
zamku Turnheim, obratila mu se pobona dama s vrlo neuobiajenom
molbom da joj pomogne nekako izlijeili njezina mua, ogrubjelog
ratnika koji runo postupa s njom, prezire sveenike i openito je lo
kranin. Erazmo se odluio da e joj pomoi i s tom je namjerom sastavio
prirunik u kojemu je nabrojio istinsko oruje kranskoga ratnika:
spoznaju samoga sebe, naine kako izbjegavali grijeh ild. Usp. Johan
Hojzinga, Erazmo, Nolit, Beograd 1957., str. 62.
30

satiri, ili ak moda i pokuaj da prikrije gotovo blasfemino poklapanje

dvaju elemenata, otrovnoga humora i gorljive vjere.
Kada govorimo o fundamentalizmu, to u renesansnom kontekstu ne
znai nuno nazadno, zatucano, fanatino ili ekstremistiki.
Erazmo je, kao i mnogi znaajni evangeliki humanisti, recimo Lutherov
mentor Rudolph
Agricola, Aleksander Hegius, jedan od Erazmovih uitelja, a
djelomino i Nikola Kuzanski i drugi, imao simpatije za pokret devotio
moderna, koji se zauzimao prije svega za ponovno uspostavljanje primata
morala unutar religije: u Bojim se oima ne raunaju apstraktne doktrine
teologa ili savjesno ispunjavanje crkvenih odredbi i obreda, a u konanoj
fazi ak ni gola snaga vjere, nego iskljuivo pojedinevo autonomno
moralno samousavravanje iji je cilj nasljedovanje Krista. Moete biti
ovjek vjernik, moete slijediti prihvaene teoloke dogme, ali ako ste
okorjeli prestupnik koji ne eli iskreno razviti svoj moralni integritet,
gorjet ete u paklu i nikakva vam indulgencija nee pomoi. Radi se,
ukratko, o viziji kranstva koja sa sobom nosi i intimniji, neposredniji
odnos spram Boga, koja implicira postojanje slobodne volje kao pokretaa
moralnoga samousavravanja, a prije svega pokuava teite teolokih
napora prenijeti natrag na prouavanje Novoga zavjeta, ime se ta nova
vizija vjere izravno suprotstavlja skolastikoj teologiji. Ta se, naime, upravo
poetkom 16. stoljea, kada je do kraja prevladao tomizam, koncentrirala
prije svega na Aristotelovu filozofiju. Odnos pripadnika devotio do
skolastika i Aristotela donekle je prijeporan, mogli bismo ga nazvati ak
reakcionarnim. Erazmo je Aristotela u Pohvali nazvao ak privatnim
bogom skolastikih teologa koji svojim previe sloenim, sitniavim, a sa
stajalita vjere neefikasnim umovanjima nisu napravili nita do toga da su
zamaglili beskonanu jasnou apostolskih uenja. Izvjesno je bez ikakve
dvojbe da je jedna od posljedica novoga pogleda na vjeru takoer i odluno
zalaganje za rehabilitaciju antikih poganskih mislilaca koji su zadobili
Boju milost iako nisu bili krani; dakle, jedino na osnovu svoje moralne
vrsnoe. Erazmo se 1522. godine na kolokviju Convivium religiousum, po
uzoru na Ficina, ak zauzeo za izraz Sveti Sokrat, to je u ono doba
posve razumljivo predstavljalo neuven skandal: poganin u drutvu
apostola i svetaca! Odvanost i dalekovidnost te etike, ali i politike teze
doista zapanjuje: ukoliko kranska vjera nije preduvjet odrjeenja, nego je
ono iskljuivo u domeni moralnoga integriteta pojedinca, onda to znai da
Crkvi izmie iz ruku njezino najjae politiko oruje, ekskomunikacija,

dakle, pravo da sudjeluje u odluci o pojedinevu ivotu poslije smrti,

prijetnja izopenja kojom je, kako upozorava ve Anton Sovre, Crkva
stoljeima uzdravala svoj sekularni primat nad sekularnim vlastima.31
Devotio moderna se, dakle, vrlo teko moe smjestiti lijevo ili desno,
ali izvjesno je kako devotio svojim pozivanjem da se prestane s
ispraznom dubokoumnou skolastika i pozivanjem na povratak
temeljima kranstva,
u strogom smislu rijei predstavlja
fundamentalistiki pokret.
Renesansni humanisti, medu njima i pripadnici devotio moderna,
borili su se tako rei u svakom pogledu protiv praznovjerja. Ali bilo bi
posve pogreno misliti da ih je na tu borbu protiv praznovjerja nagnala
prikrivena elja da se drutvo sekularizira, da doe do napretka ili da su
bili vodeni znanstvenim ili tada vrlo aktualnim geografskim otkriima.
Prije upravo obrnuto. Moda bi bilo previe smjelo tvrditi tako neto za
cjelokupni renesansni humanizam, ali posve je izvjesno da za devotio
modema vrijedi ovo: ne samo da je devotio, uza svu naprednost, u temelju
fundamentalistiki pokret nego se i naprednost toga pokreta, barem to se
tie odnosa spram praznovjerja, temelji upravo na njegovom inherentnom
fundamentalizmu.
Razlog da je praznovjerje u renesansi budilo toliki otpor nije, da
kaemo istinu, toliko odbojnost spram gluposti praznovjerja. Humanisti su
praznovjerje promatrali prije svega kao nusproizvod ire urote protiv
temelja kranstva. Praznovjerje za Erazma i druge nije relikt prolosti,
kako ga valjda promatramo danas, nego upravo rezultat iskrivljavanja
prolosti: praznovjerje je rezultat pokvarenosti crkvene institucije koja je
zbog jaanja svoje moi nadomjestila moralni ivot, samu bit kranstva,
kiastim teatrom crkvenih obreda, koje Erazmo, posve kao i Luther, smatra
izravnim izvorom praznovjerja. Ljudi sami po sebi moda i nisu toliko
glupi, nego su umjetno zaraeni glupou, da bi u tom kaosu iracionalizma,
kakav su na primjer irili Pseudogregorijanski dijalozi (spis prepun uda,
potankih opisa ivota poslije smrti i paklenih muka), Crkva lake sauvala
Groteskni izraz papine moi i umiljenosli te carske slabosti i ponienja
Aretinova je freska u gradskoj kui u Sieni gdje se vidi kako car Friedrich
Barbarossa lei nauznak pod nogama pape Aleksandra III. u znak potpune
predanosti i pokoravanja. Anton Sovre. Predgovor u: Erazem
Rotterdamski. Hvalnica Norosti, prev. Anton Sovre, DZS, Ljubljana 1952.,
str. 6.
31

svoj autoritet. Ali istinski cilj humanista nije da osiguraju pobjedu razuma
niti je meta njihove srdbe sam iracionalizam. Istinska meta njihova bijesa
je posrednika uloga izmeu Boga i pojedinca, koju si je Crkva prisvojila
iskoritavanjem praznovjerja, posrednitvo koje pomou indulgencija i
heteronomnih definicija dobroga djela, pojedinca tako rei odvezuje od
neposredne moralne odgovornosti pred Bogom. Rezultat toga je potpuno
unitavanje esencije kranstva, izravan put u propast.
to se toga tie, danas njegujemo moda malo previe
humanistiku sliku renesansnoga humanizma: svjetlo na kraju tame
srednjega vijeka, ope oslobaanje duha, najava kraja crkvenoga tlaenja,
ponovno raanje filozofije, slike golih djevojaka, kipovi golih djeaka,
gotovo pa uvertira u seksualnu revoluciju ili neto slino. Humanistika
moralna revolucija moda je ak u prvom redu uperena upravo protiv
neega to bismo mogli nazvati srednjovjekovnim hedonizmom, a ne protiv
crkvene represije. Jer, zato bi se ljudi muili s neizmjernim bremenom
moralne odgovornosti ako u obliku indulgencije mogu dobiti carte
blanche za svaku vrstu grijeha? U tome da postoji neobina institucija
koja ti je spremna za malu cijenu oprostiti svaki moralni dug na kraju
krajeva zaista ne moemo vidjeti neku stranu represiju. Ali u svemu je
tomu neto jako nemoralno. Moda je najtonije rei: gnjev evangelikih
humanista izazvala je dosta oita injenica da je katolika religija
poetkom esnaestoga stoljea ve prela - posudit u pojam Roberta
Pfallera - u fazu iste interpasivnosti: ja, dodue, jesam vjernik, ali sav e
posao vjerovanja umjesto mene obaviti crkveni automat. U jednom smo
trenutku ve bili blizu danas toliko hvaljenoga i duhovno naprednoga
tibetanskoga budizma: molitveni mlinac i sekularna vlast sveenika.
Indulgencija je samo materijalni simbol te doista prekrasne slobode da
netko drugi moe umjesto mene odivjeti moj religiozni i moralni ivot;
zajedno sa svim njegovim neugodnostima. Ukratko, nemoralno mehaniko
udovite s kojim se bore humanisti na elu s Erazmom ima tri glave: 1)
crkveni autoritet koji nije lo zato to nas progoni ili nas na neto
obvezuju, nego upravo zbog toga jer nas odvezuje od svake izravne
moralne odgovornosti, 2) druga strana, praznovjerje te 3) ugoda ili
leernost kao proizvod povezanosti tih dvaju elemenata i koja da sauva
svoje postojanje podupire svoje podrijetlo. Erazmo je bio, kao to emo
vidjeti, duboko uvjeren da ljudi prije svega ele biti glupi zato to im to
donosi odreeni uitak pa se stoga dragovoljno preputaju zaslijepljenosti
praznovjerja.

Nema nikakve sumnje da je Erazmo i Pohvalu, tu knjigu jo

posebno, vidio u tom kontekstu borbe protiv praznovjerja,
fundamentalistike borbe za povratak istinskome kranstvu, iji je goli
opstanak evidentno ugroen - kako bi rekao Nietzsche - pasivnim
nihilizmom automatizma vjere. Povran bi bio zakljuak da je Pohvala
jednostavno kritika gluposti praznovjerja i gluposti onih koji bi se
praznovjerju morali suprotstaviti, a nee ili ne umiju, to jest teologa. Iza
svega toga stoji vrlo precizan nacrt, kompleksna operacija, oslonjena na
vrlo profinjenu manipulaciju s uitkom. Najrjeitiji opis cilja Pohvale i
njezinih aspiracija Erazmo daje u ulomku koji slijedi:
Vidio sam kako su obini ljudi na svakom koraku svojega ivota
iskvareni najglupljim moguim vrstama mnijenja. Vie sam udio za
time da otkrijem odgovarajui lijek no to sam se nadao da u u tome
doista uspjeti. A onda sam odjednom povjerovao da sam ipak naao
mogunost da se nekako prokrijumarim u te prezaduene due i da ih
ozdravim tako da im pruim uitak32
Cilj Pohvale je, dakle, lijeenje, lijeenje ljudske gluposti. Lijeenje
pomou medikamenta koji je i sam dio bolesti, uitka te pomou lijenika
koji sam nosi ime bolesti - Ludosti/ Gluposti. Ni izdaleka, dakle, nije rije
tek o kritici tadanjih prilika. Erazmo je i previe bio svjestan uzaludnosti
pokuaja kritike, budui da ve njegov Enchiridion (rad s istim ciljem!),
kako se ini, nije postigao eljeni uinak (vrli nepoznati vitez vjerojatno je
i dalje tukao svoju enu). Tri sloja oklopa nemoralnoga udovita,
zaslijepljenost, autoritet koji oprata i uitak koji se na njih oslanja i
podupire ih jednostavno nije mogui probiti uobiajenim balistikim
sredstvima. Netko tko eli biti glup, a u tome ima potporu sa strane
vrhovnoga autoriteta i jo i uiva, nee reagirati na upozorenje da je glup.
Praznovjerje je oito jedna od onih podmuklih bolesti koje prvo pogaaju
upravo stanine receptore za jedini lijek koji bolest moe izlijeiti, Himera
nije prijemiva za mo Istine Evanelja.
Na nekoj je toki Erazmu postalo jasno da je jedini nain na koji se
moe unititi mo mehanikoga udovita taj da mu se oduzme gorivo koje
ga pokree: uitak u izravnoj povezanosti s glupou. Shvatio je da bi
Himeru mogao moda svladali samo tako da pomou umjetnikoga djela,
koje bi koristilo ista sredstva kao i njegov protivnik, na neki nain stvori
pilulu s genetskim kodom, koji bi drastino promijenio samu ekonomiju
32

Letter to Martin van Dorp, nav. izd., str. 143., kurziv A. B.

ljudskoga uitka odnosno odnos spram gluposti. Tako se Glupost ponovno

rodila, ovaj puta ne samo kao literarna figura nego kao lijek za samu sebe.
2. Dvosmislenost formalnoga statusa Pohvale
Otklon od helenistikih satira, koje su inae Erazmu bile uzorom,
nije samo sadrajni, nego takoer i formalni, pri emu su oba vidika tijesno
povezana. To djelomino moemo zapaziti ve po tomu to Pohvala nije
samo jedna u nizu satira koje za svoje namjere samo posuuju oblik
pohvale, nego je, barem djelomino, doista ono to tvrdi za sebe (to bi
trebala biti samo fasada), dakle pohvala gluposti. Kada Erazmova
Ludost/Glupost primjerice tvrdi za sebe da je upravo ona, Glupost, najvei
dobrotvor ovjeanstva, ta se izjava najprije ita kao predmet ironinog
podsmijevanja - pa kako bi ta runa slabost mogla biti ovjekova najvea
vrlina. No ipak ne moemo zanemariti injenicu da su pojedini argumenti
to ih Ludost navodi u svoju korist posve istiniti, kako god ih okretali. Ne
moemo posve zanijekati istinitost iskaza da je starosna zaglupljenost i s
time povezano stanje smanjene svijesti jo najbolje to se moe dogoditi
ovjeku koji umire.33 Ili kad je rije o argumentu da je i sam temelj
ivota, zaetak djeteta, vezan u ne ba neglupo ponaanje i ne ba neglupi
organ.34 Ti su argumenti jamano sarkastini, ali sarkazam je tako rei
neodvojiv od injenice da sadri i zrno istine. Htjeli-ne htjeli, istina je: ne
bih htio nazoiti tome da me smjeste medu izgubljene sluajeve, a ako se
morfiju pridrui jo dobra mjera senilnosti, jo bolje. Pa i Schwantz, to
orue ivota - bit e tako - esto se ponaa dosta nepromiljeno: die se
kada nije vrijeme, a onda kada bi trebao doista rasturati, esto se snudi, o
emu na kraju krajeva moemo itati i kod Hegela. Ukratko, ono to
Ludost govori o svojim plemenitim poslovima barem je djelomino
tono, da je u skladu s time i njezina samohvala, iako pomalo nepristojna,
u krajnjoj instanciji posve opravdana! Barem u smislu da je autorizira
istina njezinih rijei - ostavimo za sada po strani moralne konotacije
njezinih mudrosti - rije je doista o istinskoj pohvali gluposti, pohvali
potkrijepljenoj istinom. Naravno da Erazmo taj trik ponekad podvaja: kada
...kao to bogovi kod pjesnika pomau umiruima nekom
metamorfozom, tako i ja koliko god je mogue prizivam k djetinjstvu one
koji su posve blizu groba. Zato ljudi ne bez razloga kau za starce da su
podjetinjili. Pohvala, nav izd., str. 29
34
lbid, str. 26.
33

Ludost tvrdi da je upravo ona jedini razlog da su ljudi spremni krenuti u

rat, koji je izvor i etva svih hvalevrijednih djela,35 to je nesumnjivo
tono, ali to jo nije razlog da je Erazmo, uvjereni pacifist, proglasi
majkom svega Dobroga, upravo suprotno. Ukratko, povremena tonost
onoga to ona govori nije nuna osnova istinitosti njezina opega i
provokativnoga iskaza, da je glupost prednost, a ne slabost. A to ne mijenja
sudbonosnu injenicu da je Pohvala, i to ne samo formalno, bez ikakve
sumnje i jedno i drugo, kako satira koja se samo pretvara da je pohvala,
kao i pohvala koja se tek pravi da je samo satira.
Pohvala ludosti jest, naravno, satira, ija je maska pohvala, ali takva
maska koja je na neki nain i sama zamaskirana, iako se nalazi na
najistaknutijem moguem mjestu, na poloaju izvanjske forme
cjelokupnoga djela. Upravo time to se Pohvala, knjievno djelo, u funkciji
satirinosti pretvara da je pohvala, ime upravo implicira da to nije,
sakriva kako jest upravo to to glumi, dakle, pohvala. Pretvaranje je, dakle,
vrlo neuobiajeno, Pohvala skriva injenicu da jest takoer i pohvala,
upravo pretvaranjem da je pohvala. Na neki nain podsjea na udaka koji
se sve vrijeme pretvara da je bolestan samo zato da bi cio svijet uvjerio
kako je umiljeni bolesnik i tako u sumnjiavom pogledu Drugoga od
samoga sebe sakrio svoj posve zbiljski strah od bolesti. Takav anti-Tartuffe
nema nikakvu namjeru da se materijalno okoristi svojim bolestima.
Zapravo je doista bolestan, uhvatilo ga je ludilo neizmjernoga straha od
bolesti - optuuje svaki djeli svojega tijela da ga eli ubiti. Strategija
takvog udaka (a nisu tako rijetki) je u tome da svojim neprestanim
tubalicama svoju okolinu, a po mogunosti i nekoga lijenika navede na
izjave tipa takvi koje se neprestano tue doive i stotu ili tebi jo oito
nije jasno da si tipini umiljeni bolesnik odnosno osoba s
psihosomatskim poremeajem, ukratko, takav ovjek (koji samome sebi,
naravno, ne moe vjerovati jer je rtva vlastite urote) nastoji posredstvom
manipulacije autoriteta Drugoga uvjeriti samoga sebe da je moda ipak
"A nije li rat izvor i etva svih hvalevrijednih djela? Jer to je lue nego
poduzimati takav sukob u ime stvari, ne znani kojih, gdje i jedna i druga
strana uvijek izvlae vie tete nego koristi... Tu su potrebni krni i jaki
ljudi sa to veom drskou i to manjom pameu, osim ako netko ne bi htio
kao vojnika Demostena koji je slijedei Arhilohov savjet odbacio tit i
pobjegao im je vidio neprijatelja: toliko nesposoban kao vojnik koliko i
mudar govornik. Pohvala, nav. izd., str. 47,48.
35

zdrav. Gotovo jednak manevar je na djelu i u Erazmovoj Pohvali: Pohvala

injenicu da je takoer i pohvala ne prikriva jednostavno tako da se
pretvara da je neto drugo, nego, poput naega umiljenog bolesnika, na
nain da se evidentno pretvara da je pohvala i tako u nama budi sumnju da
je zapravo neto drugo, sve drugo osim pohvale.
Makarada je kljuni element toga djela. Ne samo u smislu da
Erazmo svoja otra stajalita skriva platem Ludosti/ Gluposti. I sama se
Ludost neprestano preoblai, jednom je u ruhu dvorske lude, drugi put
stroge uiteljice, a trei put strogo ozbiljnoga teologa. Svaki put kada se
preobue mijenja i glas, kada je dvorska luda glas joj je zaigran, kada
postane teolog glas joj se uozbilji itd. Nije udno da ju je znameniti
slikar Hans Holbein ml. u jednoj od svojih ilustracija Pohvale naslikao kao
stvorenje sa stotinu glava, stisnutih u gotovo jedinstvenu cjelinu, koje
izrastaju iz jednoga tijela. Zapravo karneval i s njime povezana igra
odgonetanja tko se skriva iza maske - a prije svega to je maska ega? zapoinje ve na razini formalnoga statusa cjelokupnoga djela: Pohvala?
Satira? Ipak takoer i pohvala? Satira koja se pretvara da je pohvala?
Pohvala koja se pretvara da je satira? Sama Ludost izravno progovara o toj
dvojbi. Mogli bismo rei da je dvojba o formalnome statusu djela dio
njegova sadraja, moda ak i kljuni dio: Krivo postupa svatko, tko se
ne zna prilagoditi stvarima (...) i zahtijeva da komedija ne bi bila
komedija.36 jer tako misli Ludost, moralo bi biti pametno zakljuiti da
komedija ako je doista prava komedija, upravo nikada nije samo komedija.
Komedija, dostojna toga imena, a to prije svega vai za satiru, nije samo
vesela igra namijenjena zabavi publike, nego mora u toj formi pruiti neku
istinu, koja je gotovo u pravilu dosta gorka. Istinu koja se ne prilagoava
stvarima kakve jesu. Ali ta druga konstitutivna, nekomina strana
komedije ipak mora - a to je drugi uvjet satirinosti - u nekom smislu
uvijek ostati prikrivena: ma koliko gorka bila istina, ona mora biti izraena
u veseloj formi. tovie, moda je ak rije o tipu istine kojoj unato
gorini moe pristajati samo zabavni komad. Ukratko, satira je ve sama
po sebi uvijek maska (koja nije nuno samo maska, ali jamano je takoer
i to), vesela igra o turobnoj istini. Pohvala sadri mnogo te slatko-gorke
komponente; ve najosnovnija poruka Ludosti - da je glupanima na ovome
svijetu u pravilu bolje nego pametnim ljudima - pripada nizu istina koje su
Hvalnica Norosti. nav. izd., str. 61-62, kurziv A. B.; hrvatski prijevod,
nav. izd., str. 57-58.
36

prije turobne - naravno, ovisno o perspektivi. Ipak, ono to predstavlja

specifinost Pohvale nije gorka pozadina kakva je zapravo openito
karakteristina za anr satire. Oito je da Pohvala ima jo neku drugu
lenu stranu, treu stranu medalje, koja, barem prividno, uope nije
skrivena, budui da sama predstavlja onu najuoljiviju povrinu
cjelokupnoga djela, njegovu fasadu - formu pohvale. Bit e tono da
moda upravo forma pohvale vezuje gorku jezgru sa slatkim dodatnim
okusom: turobnu ivotnu istinu da uistinu nije pretjerano pametno biti
pametan i inae kominu, a s tom istinom duboko povezanu burlesku
prividno apsurdnog hvaljenja gluposti.
Zato je znaajno ustrajati na dualizmu formalnoga statusa Podvale
(satira koja se pretvara da je pohvala i ujedno pohvala koja se pretvara da
je satira)? Ne udaljavala li nas to pozivanje na makaradu, igru maski, na
kraju krajeva od pretpostavke da je knjigu ipak nuno promatrati kao dio
Erazmova ireg projekta, usmjerenoga na ozbiljni cilj moralne reforme
kranstva? Kako bi iskrena pohvala gluposti mogla djelatno pripomoi
izljeenju od praznovjerja koje u Pismu Dorpu Erazmo toliko ambiciozno
najavljuje? Ima vie razloga ali prvi je svakako taj da je upravo ustrajanje
na neodredivosti formalnoga statusa Pohvale od presudnoga znaenja za
shvaanje homogenosti cjelokupnoga djela.
Pohvalu obino dijele na tri glavna dijela.37 U prvome
Ludost/Glupost nastupa in personam i izlae svoju tezu da ona,
utjelovljena glupost, nipoto nije slabost, nego najvea dobrobit
ovjeanstva, a taj bi dio trebao posluiti kao laki retoriki uvod u drugi,
sadrajno znaajniji dio, kada ton rasprave postaje ozbiljniji te Erazmo
doista zapoinje s nepomirljivom kritikom praznovjerja i lane mudrosti
teologa. Prema tom uobiajenome tumaenju, moralni projekt ulazi u
Pohvalu tek u drugome dijelu i to u vidu izravne kritike konkretnih oblika
gluposti, dok se prvi dio obino proglaava retorikim remek-djelom, ali
takvim koje na razini dublje poruke nema prave povezanosti s ostatkom
teksta. Teko bismo se mogli usprotiviti tome tumaenju da dragome
dijelu, ve prema kraju knjiice, ne slijedi i trei, koji je po tonu jo malo
ozbiljniji od drugoga. Upravo taj, zadnji odjeljak Pohvale, u kojemu
Erazmo konano progovara o istinskome kranstvu i njegovu odnosu
spram gluposti, obino dovodi do velike zbunjenosti.
Usp. Wendelin Schmidt-Dengler, Einleitung u: Erasmus von
Rotterdam Ausgewhltt Schriften 2, str. XIX.
37

Zatim, u svetim se spisima esto spominju jeleni, srndai i jaganjci;

dodaj tome da Krist svoje uenike naziva ovcama predodreenima za ivot
vjeni, a od njih pak nema glupljih ivotinja, o emu svjedoi i
Aristotelova izreka ovja narav koja napominje da se po gluposti ove
stoke obiava nazivati glupe i lijene ljude. I Krist priznaje da je pastir
ovoga stada; to ime ga ak i veseli, jer tako ga naziva Ivan: Evo Jaganjca
Bojega (...) kranska vjera ima neku povezanost s Ludou, ali nikako
ne pristaje uz glupost.38
Zanemarit emo ovdje pitanje u kojoj je mjeri Erazmov satiriki
stroj, kada je jednom pokrenut, u mlin ironije nezaustavljivo povukao
samoga naruitelja satire, Erazmovo kransko uvjerenje. Ni sada
citirane reenice nisu bez sarkastinoga prizvuka, a posve je izvjesno da ni
tu nije mogue odvojiti sarkazam od istine. Kranstvo, istinsko kranstvo
apostola, intervenira na strani pohvale i nepovratno zapeauje
nemogunost odreivanja formalnoga statusa. Ako se na poetku forma
pohvale inila samo retorikom figurom, maskom satire, sada je jasno kako
je Pohvala i jedno i drugo, i pohvala i satira. A prije svega pokazuje jo
neto drugo, moda ak i znaajnije. S obzirom na injenicu da se po
Erazmovim rijeima u samim temeljima kranstva nalazi neka vrsta nepameti i na injenicu da je Erazmo prije svega vatreni kranin, postaje
oitim da ontoloka podloga projekta moralne reforme ne moe biti
jednostavno utemeljena u subjektivnoj figuri kritike relacije prema
gluposti, koju, na primjer, nudi Um. Kranin se oito ne moe smjestiti na
pijedestal Uma pa s te uzviene pozicije - koju Erazmo pripisuje upravo
neprijateljima istinskoga kranstva, skolastikim uenjacima - kritizirati
glupost drugih. Ustrajanje na formi pohvale je, dakle, paradoksalno, u
prvom redu stvar morala. Sa sadrajnoga, a prije svega moralnoga
stajalita, nije, dakle, problematian prvi, premalo ozbiljan odjeljak,
nego drugi, manifestno moralistiki odjeljak, kada Erazmo poinje
kritizirati lanu mudrost.
3. Potenje
Makarada: Erazmo se sve vrijeme igra s nekakvim udvostruenjem
izgleda koje se poklapa s njegovim ukidanjem. Iznenauje koliko je ta
spontana ontologija umjetnikoga djela udaljena od stereotipnog (i
Pohvala ludosti, nav. izd., str. 156, 158. Slovenski prijevod poneto
odstupa od ove varijante.
38

stereotipiziranog) metafizikoga odnosa privida i biti, a koliko je bliska

mnogo kasnijoj Nietzscheovoj doktrini perspektivinosti istine, pa
prema tome i Deleuzeovoj teoriji simulakra.39
Pohvala, dakle, (prividno) lae o svojemu identitetu, nije ono to o
njoj govori njezino ime. U polazitu stoga na prvi pogled pratimo
stereotipnu metafiziku shemu: kako bismo se dokopali istine/biti, moramo
prekoraiti njezin vanjski privid, u konkretnome primjeru, formu pohvale.
U tomu bi bila prva spoznaja s obzirom na njezin formalni status, koji,
meutim, jo nita ne govori o specifinosti Pohvale, budui da je
uzimanje forme pohvale, kako je ve reeno, dosta uobiajena satirina
taktika. Sam Erazmo u predgovoru nabraja brojne primjere koji su mu
navodno posluili kao uzor. Ali tomu slijedi drugo saznanje, da su, naime,
brojni
argumenti,
kojima
Ludost/Glupost
potkrepljuje
svoje
samohvalisanje, toni, to dokazuje kako je Pohvala ujedno i to to ne bi
trebala biti, dakle, istinska pohvala gluposti. Ta dva saznanja su oito u
proturjenosti, ali ipak nije mogue izabrati jednu ili drugu stranu. Oba
argumenta imaju potporu istine, no budui da su u negativnome odnosu,
ini se kako smo se nali u jednom od onih logikih proturjenosti, na
osnovu kojih su interpretatori poput A. E. Douglasa Erazmovo djelo
optuili za temeljnu inkoherentnost zbog koje se valja uditi da je
Pohvala ludosti ikada40 mogla vaiti kao literarno remek-djelo.
Ta bliskost kao i injenica da se Nietzsche dosta esto pozivao na
Erazma - jednoga od maloga broja onih koje je cijenio - moe nas dovesti
do toga da se dosta zaudimo lomu da je Gilles Deleuze, veliki
interpretator Nietzschea i filozof gluposti posve previdio znaenje
Pohvale. Slino vrijedi i za njegovog nasljednika u prouavanju gluposti,
Alaine Rogera.
40
A. E. Douglas, Erasmus as a Salirisl, u: Erasmus, ur. T. A. Dorey, Paul
Kegan, London 1970., str. 45 te 49. Ne samo da je taj prigovor nepravedan,
zato to - kako je opravdano prigovorila Zoja Pavloskis - oito previda da
je prividna inkoherentnosi argumenata Gluposti upravo nuni uvjet njezine
konzistentnosti kao Gluposti. Bilo bi doista dola neuvjerljivo kada bi
argumenti utjelovljene gluposti (!) uvijek bili posve koherentni, ali taj
prigovor ve u polazitu previda moda ak i najvaniju komponentu loga
Erazmova djela, naime, njegovu suptilnu spontanu ontologiju, vezanu uz
revolucionarno novo shvaanje gluposti. Usp. Zoja Pavloskis, The Praise of
Folly. Structure and Irony. Brill, Leiden 1983., str. 2.
39

Satira ili pohvala? I jedno i drugo je istina a i nije; i jedno i drugo je

ujedno i privid, ali ne metafiziki privid, gola (nebitna) vanjtina biti ili
Kantov transcendentalni privid, maska nitavila, nego su oba elementa
takorei maska jednoga za drugoga, Janusova glava. Istina je da i jedna i
druga strana neto skriva, ali ono to uistinu skrivaju u formi drugoga
jednostavno je istina njihove stranje strane. Forma pohvale, koja je
nedvojbeno (takoer i) maska, ne prikriva toliko to da je uistinu satira (jer
to oito jest), nego u prvom redu prikriva to da je pohvala. Ne prikriva ono
drugo nego posredstvom intervencije drugoga (satire koja implicira da je
forma pohvale samo maska) prikriva samu sebe. Tako i satira, koja je u
nekom smislu takoer maska, ne prikriva toliko pohvalu (pa ona je na
kraju krajeva formalna forma djela) koliko injenicu da satira nije sama po
sebi nikada samo satira, nego postoji jedino ako ima i svoju drugu,
nesatiriku stranu. A vidjeli smo da se ta druga, moralna strana Pohvale
paradoksalno u nju upisuje upravo kroz formu pohvale. Prije svega je
znaajan nain kako satira i pohvala prikrivaju svoju stranju stranu: ne
svojom lanou ili prijetvornou, koje karakteriziraju privid, nego
svojom istinitou. Ono to nam onemoguuje da jednim jedinim pogledom
obuhvatimo cjelokupnu istinu s obzirom na formalni status nije metafizika
ili neizbjeni transcendentalni privid, nego sama prava istina. Upravo
shvaanjem istine da je forma pohvale tek izvanjski privid satire sami sebi
skrivamo od oiju njezinu stranju stranu, naime injenicu da je Pohvala
ujedno takoer i pohvala te s time povezanu dublju spoznaju, da satira
uope ne moe biti satira ako je samo satira/komedija. U polju Erazmove
satire sama Istina ima dvije strane: sve to je istinito pripada u vrstu fasade,
ali ujedno vrijedi i to da je svaka fasada uvijek samo fasada vlastite fasade,
svaki privid samo prividni privid.
To skrivanje na povrini tek prividno prividne fasade od presudnoga
je znaenja za sam Erazmov humor. To potvruje ve samo izvorni
primjer, dosjetka na raun Moreova imena, koja, po Erazmu, slui kao
paradigma za cjelokupno djelo. Dosjetka je, kao to smo vidjeli,
sastavljena od tri elementa: 1) igra rijei, golo povezivanje Moreova imena
s grkom rijei za glupost, moria, 2) potajno namigivanje da bi ta Moria
mogla biti Moreova glupa ena, Lady Alice (dovoljno jasno namigivanje
koje se sakriva iza injenice da bi tek pokvaren ovjek pomislio na tako
neto),"41 3) filozofska pozadina Platonove Gozbe: filozofski talent se ne
41

U vezi s time da je Erazmo takav pokvarenjak usp. ulomak o vitalnim

mjeri stopama pameti, nego negativnim brojkama odstupanja od mudrosti,

blizu je tome da bismo ga mogli vagati u kilogramima gluposti - tu nam
mogunost kvari samo postojanje glupana koji je toliko glup da vie ne
filozofira.
Samo je prvi element, igra rijei, doista utemeljen u materijalnosti
znaka. Ostala dva nisu izravno upisana u sam tekst, a ipak su, s jedne
strane, transcendentalni uvjeti nastanka humora, koji ih odraava, a s
druge strane u meusobnoj interakciji tvore tako rei sav sadraj dosjetke.
Naravno da je Erazmo to imao na umu, ne zaboravimo da se u prvome
redu radi o privatnome humoru ueg kruga ljudi, o njihovu najdraem
tivu i o oitoj injenici - naravno da su svi znali o emu je rije.
Sofisticirani humor dosjetke zbiljski e zaivjeti samo pod uvjetom da
istodobno imamo na umu sva tri elementa. Bez dopunskih, nezapisanih
transcendentalnih uvjeta, da Erazmo znak nije smjestio u tono
promiljenu korelaciju s onim to nije napisano, ostali bismo na razini vrlo
neerazmovskog banalnog humora.
Izmeu tri elementa u nekom smislu izvjesno vlada crescendo
sofisticiranosti. Ve u pukom stupidnom vezivanju imena Morus i Moria
ima neega elementarno kominoga: na jednome mjestu gdje bismo prema uvrijeenoj normi posveta - oekivali pohvalu Moreova
neprocjenjivog intelekta, u igru ulazi njegova suprotnost, glupost.
Napoleon jae na drvenom konjiu. Taj prvi, banalni i dosta bezobrazni
komini dojam - Moreovo ime asocira na glupost - odmah se jo pojaava
s neizreenim namigivanjem da je More, ovjek proslavljene pameti,
zapravo ovjek u kojemu je utjelovljena glupost. No onda se taj dojam
grubosti odmah ublaava, ala postaje suptilnom. Shvatimo li pouku Gozbe
ozbiljno, filozofa i ne moemo koliko toliko uljudno osloviti drugaije
nego s: Budi glup! Na tom mjestu ve postaje jasno da Erazmo,
damama srednjih godina: Ali ima neto to je ak i milije, ako je netko
ikada promatrao iznemogle bakice, hodajue leeve, koje kao da su se
vratile iz podzemnoga svijeta; ipak je i njima uvijek na ustima 'blaeni
ivot!' i ponaaju se kao kuke, ili kako Grci kau, kao 'previna', za veliku
nagradu dovode kakvoga fauna, neprestano mau lice rumenilom, stalno su
kod ogledala, odstranjuju dlake sa stidnih mjesta, pokazuju suhonjave i
smeurane sise. drhtavim pjevom potiu uspavanu udnju, piju, mijeaju se
u ples s djevojkama, piu ljubavna pisma. Pohvala ludosti, nav. izd., str.
63.

doslovno ex stultitia, ni iz ega, iz puke gluposti - samo time postavlja

toku gdje treba - uspijeva razviti elegantni luk duhovitosti, koji na kraju
isto tako spretno neutralizira pomalo bljutav prizvuk cijele ale.
U nekom se smislu izmeu tri elementa doista odvija stupnjevanje
sofisticiranosti, ali pritom se nijedan od uh elemenata ne ukida, nijedan
se ne utapa u vioj, sofisticiranoj spoznaji. Platonski obrat (pamet
vaemo teinom njezine gluposti) uistinu zapravo ne mijenja injenicu da
je Lady Alice glupa niti povlai uvredu: polupismena Lady Alice na kraju
krajeva doista nije filozof za kojega bi vrijedila Diotimina dijalektika koja
granii s koincidencijom suprotnosti. Platonski obrat samo preusmjerava
nau panju, uvreda je prije zamaskirana nego zanijekana. Zapravo, prije
je potencirana nego ublaena, budui da u nekom smislu nesretnoj Lady
Alice upravo oduzima upravo onaj oslonac na koji se dosjetka poziva
(hrabro uvaj svoju Ludost): More jest filozof pa iako je njegova
esencija Moria, ta ga zapravo ini tek jo pametnijim, dok Lady Alice, koja
ne pripada toj dijalektici, sada ostaje posve sama. Erazmov je sarkazam
zapravo jo mnogo perfidniji nego to se ini na prvi pogled: Moreu nalae
da uva svoju suprugu (Moriam tuam gnauitur defende), dok sama logika
filozofskoga argumenta koja alu treba uiniti benevolentnom, to uvanje
ini nemoguim, budui da otvara provaliju izmeu suprunika, posve
osamljuje Lady Alice i baca je u drutvo onoga potpunoga glupana koji
prijei uspon Diotimine dijalektike.
Stupnjevanje sofisticiranosti nas, dakle, na neki nain zavarava:
upravo u trenutku kada se inilo da je izvorna glupost dosjetke
(nenapisano, ali oito bezobrazno upuivanje na Lady Alice) ve ukroena
na nain da se gluposti kao takvoj dodjeljuje sofisticirani dijalektiki znaaj,
u samom srcu te spasonosne dijalektike, u toki njezine nemogunosti opet
nailazimo na nju, u najbezobzirnijem vidu. Lady Alice, ono realno
Diotimine dijalektike, ista, nepobjediva glupost, koju ne moe ukaljati
nikakva dijalektika koincidencije suprotnosti. Tako ponovno nailazimo na
isti uzorak kao i na razini formalnoga statusa Pohvale: upravo onaj izmeu
dvaju elemenata koji se isprva ini samo povrinom ili fasadom neega
dubljeg, skrivenoga i sofisticiranijeg znaenja, koje se na kraju pokazuje
kao subverzivnije od dviju komponenata. Na razini formalnoga statusa, po
intervenciji apostola i samoga Boga, otkrivamo da forma pohvale, koja se
isprva inila samo vanjskom fasadom satire, predstavlja i te kako vaan dio
cjelokupnoga djela: golo ironiziranje gluposti nije samo sterilno, nego za
vatrenoga kranina Erazmova kova ak i moralno dvojbeno, budui da

pretpostavlja uzvieni pijedestal Uma (na kojemu ve sjede omrznuti

skolastici). Na primjeru dosjetke s Moreovim imenom uviamo da
Erazmov cilj nipoto nije sublimacija gluposti, njezina integracija u pamet,
to je Erazmu djelomino predbacivao Jean Paul, nego na osnovi toga
primjera, ako nita drugo, shvaamo da njegov humor obino dosee
vrhunac na mjestu gdje neka banalna glupost, kada se ve ini svladanom,
u svojoj najtvroj varijanti ponovno nastupa u samom sreditu sofisticirane
sile to ju je trebala ukrotiti.
Ali kakve veze sve to ima s fundamentalizmom? Erazmova ironija sa
svojom spontanom ontologijom oito stvara gotovo savren satiriki
univerzum koji se ini smjetenim u potpunu suprotnost sa svakim
fundamentalistikim idealom. Nita nije samo ono kakvim se prezentira,
sve ima svoju skrivenu poleinu, koja nije ni manje ni vie istinita od
povrine. Prije bismo mogli rei kako ta dvoslojnost tvori unutarnju
strukturu same istine, odnosno da se ironija na neki nain temelji na
raskrivanju te dvoslojnosti istine.42 Kako sve ima i svoju stranju stranu,
svaka izjava pak niz dostatnih znaenja koja se meusobno iskljuuju nijedno znaenje ne moe vaiti kao ono temeljno ili konano. im
pomislimo da je bit dosjetke u vezi s Moreovim imenom dobronamjerni
platonski obrat koji ublaava zlou, odjednom se pokazuje da je ono
realno toga humora ipak nesretna Lady Alice koja se upravo svojom
imunou na svaki dijalektiki obrat do savrenstva uklapa u temeljnu
nedoumicu Gozbe. Sve je fasada, fasada fasade, to se u najiem obliku
istie upravo kao ona potresno tanka crta kada se ak i najbanalnija datost
cjelokupnoga djela, puka forma pohvale, razotkriva kao vlastita koprena.
Dakle, na onoj tankoj crti preokretanja perspektive, kada forma pohvale
prestaje skrivati da je Pohvala satira, nego upravo obratno, skriva samo jo to
da jest pohvala - mjesto iste transparentnosti dvoslojnosti istine - iza
koprene nema vie niega drugog. Sama pak koprena, identina s onim to
skriva, jo uvijek ustraje kao element istine, predikat njezine biti, skrivanja
U tom pogledu valja upozoriti na Schellingovu postavku zajednikoga
izvora ironije i (Sokratove) Filozofije to istie i Vladimir Jankelevitch:
'Dionizijsko bie' Sokrat Parmenidovom monizmu ne suprotstavlja se
neposredno, sa protuteom, nego se sistematski izruguje tom 'nezasitnom
jedinstvu koje pritie veselu raznolikost razlika'. Vladimir Jankelevitsch,
Ironija, Izdvaka knjinica Zorana Slojanovia, Sremski Karlovci, 1989.,
str. 10, 11.
42

na povrini. Nije previe pametno biti previe pametan: puki bitak, koja je
koprena svoje suprotnosti - to je slabo mjesto oklopa, tu ironija zabada svoj
bode.
Ali istodobno s postavljanjem toga idealnoga satirikoga svijeta, koji
je krajnje stran fundamentalislikim idealima, dogaa se jo neto drugo:
iskorjenjivanje ontolokoga temelja lai. Sve je tek privid, ali ujedno nita
nije samo privid: sve to se isprva ini tek prividom vraa se u formi istine
ili pak nestaje. Sve je fasada/privid, ali samo fasada vlastite fasade, ako je
X fasada Y, i Y je fasada X, to znai da ni jedan ni drugi nisu uistinu
samo fasada (metafiziki privid), nego tek poleina vlastite poleine.
Nemogue je dohvatiti se nekoga nepopravljivog privida, privida kao
privida, koji bi predstavljao, ako moemo to tako rei, podlogu
konzistentnosti lai. im la nastupi ona je izolirana i lako se eliminira.
Na jednome mjestu koje je iz niza razloga presudno, Ludost, koja
svoj identitet inae skriva beskonanim brojem maski, o sebi kae:
Ali zar je to trebalo rei, kao da mi na licu ili na elu (kako kau)
jasno ne pie tko sam?! Ili, ako bi netko tvrdio da sam Minerva ili
Mudrost, ne bi li se smjesta, samo da me pogleda, moglo dokazati
greku? ak i da ne kaem ni rijei, moj odraz u ogledalu ne lae. Nema
kod mene mjesta maskiranju, ne pokazujem prema vani jedno a da u
srcu nosim drugo. Sama sam sebi uvijek jednaka, k tomu me ne mogu
prikriti ni oni koji si uzimaju masku i titulu mudrosti, koji kao majmuni
eu u grimizu ili kao magarci u lavljoj koi.43
Ne samo da Ludost/Glupost nikada ne lae, iako esto navodi na
krivi put, ali kao to smo vidjeli, njezine rijei uvijek ostaju u stanovitom
dodiru s istinom. U pitanju je mnogo vie od toga. Glupost, realna glupost,
ne doputa la, djeluje kao serum istine. im bi netko htio glupost
podvaliti kao mudrost, njegova e la postati oitom, razoruanom,
razotkrivenom. Sve to Ludost/Glupost nosi u srcu, pokazuje i izvanjski,
nema tajni, savreno nita ne skriva niti je nju samu mogue sakriti. Ma
koliko je skrivali, uvijek e umjeti nai svoj put na povrinu. U tom
satirikom svijetu gdje sve ima i svoju lenu stranu i gdje nam Istina sama
onemoguuje sagledavanje cjelokupne Istine, svejedno postoji jo neto
to je u cjelini, bez ostatka, razotkriveno u svojoj prezentnosti - glupost.
Glupost dakako moe posluiti kao efikasna maska - ako smo imalo bistri,
sigurno smo se ve barem malo pravili glupima. Ali nju samu, glupost,
43

Pohvala ludosti, nav. izd., str. 19, 20.

nikakva maska ne moe prikriti. Glupan nikada ne moe prikriti svoju

pravu prirodu i u tomu je odreeno potenje. Potenje koje, naravno, ne
pripada glupanu koji je skriva, nego samoj gluposti koju maska razotkriva.
Ako je
Istina uvijek prekrivena koprenama privida koji ne moemo
dokinuti i openito naginje skrivanju, obratno, svaki se privid koji zaklanja
glupost ve na poetku topi u njezinu usijanju ili, bolje, pokazuje se kao
forma nje same - uope je krajnje glupo nastojati prikriti glupost koja
svaku masku pretvara tek u jedno od svojih mnogobrojnih lica.
Razlog zbog ega je nemogue odrediti bitak gluposti nije taj - to
vai za druge stvari - da nam neki segment gluposti uvijek ostaje skriven, a
ni u tome - kako danas ele vjerovati - da je glupost jednostavno previe
diverzificiran pojam da bismo je uope mogli ugurati pod jedan krov.
Naprotiv, razlog da glupost nije mogue definirati jest upravo u tome da je
glupost bezgranina. Bit gluposti, kako kae sama Ludost/ Glupost, nije
mogue definirati ili ralaniti, zato to uope nema niega to ne bi bilo
tek maska gluposti, niega to bi bilo izvanjsko gluposti, niega to bi
omoguivalo da izvana ograniimo odnosno odredimo njezinu bit: I neka
nitko ne oekuje od mene da u po navadi tih svakidanjih govornika
izloiti svoju vlastitu definiciju, a jo manje primijeniti podjelu. I jedno i
drugo od ovoga je pod loim znakom, bilo da me netko hoe odrediti
nekim granicama, mene iji se boanski utjecaj protee po cijelom svijetu,
bilo da me hoe dijeliti, mene na iji kult sav ljudski red tako polae?44 Pa
onda nastavlja: Kakva bi napokon bila svrha predstavljati kroz definiciju
svoju sjenu i lik, kada me ovdje prisutni gledate prisutnu osobno?45
emu, dakle, makarada, bezbroj preoblaenja, razliitih glasova i
maski? S obzirom na to da ni jedna maska ne moe uspjeno prekriti njezin
lik, svrha makarade evidentno nije skrivanje identiteta Ludosti/Gluposti,
ona se valjda skriva u njezinoj savrenoj neskrivenosti, nema vanjtine
kojom bismo je mogli definirati. Upravo suprotno, svrha makarade je
razotkrivanje identiteta, ali ne nje same, Ludosti, jer ona ionako nita ne
skriva, nego istinskoga identiteta njezinih maski, koje se pretvaraju da
predstavljaju njezinu suprotnost, razotkrivanje maski lane mudrosti.
Razlog da se istina gluposti ne moe otkriti u krajnjoj je instanciji
jednostavan: glupost je Istina. Lena strana svega, koju nita ne moe
44
45

Pohvala ludosti, nav. izd., str. 19.

Ibid.

zadrati ispod povrine, sila koja tijekom svojega neprestanog vrenja na

povrinu, na trenutak - valja znati uhvatiti taj trenutak i to vjerojatno moe
samo veseo igrokaz - okree eludac Stvorenoga i ne razotkriva sve ono
to je moda ve stoljeima stisnuto iza povrine maski, potisnutu Istinu
(ta je kao to smo ve vidjeli uvijek ve na putu na povrinu), nego
razotkriva tek istinitu prirodu samih maski, glupost lane mudrosti.
Svaki oblik maskiranja gluposti ve je ona sama. I u tome je pobjeda Istine
nad lai, trijumf potenja.
Sredinje svojstvo Pohvale jamano je subjektivni preokret,
premjetanje utjelovljene gluposti s uobiajene pozicije objekta satire na
poziciju njezina subjekta, njezina ludog cogito, Ja, Glupost, govorim, a to
to govorim cijela je istina! Ali taj subjektivni obrat, koji tvori
specifinost literarnoga djela, ima svoju osnovu u promatranju jedne posve
objektivne karakteristike realne gluposti - bia bez vanjtine i
skrivenosti, skrivenog u najboljem sluaju u svojoj potpunoj neskrivenosti,
odnosno bezgraninosti. Mogli bismo ak rei da Erazmo kao svoje
polazite uzima Platonovu teoriju subjektivne predispozicije filozofa,
vezanu uz nuan otklon od mudrosti, koju dopunjuje teorijom gluposti kao
istoga objekta filozofskoga motrenja. Jedino je glupost ono s ime se
filozof suoava posve neposredno, bez nekakve (nemogue) definicije ili
deduktivnoga izvoda, oi u oi. Naravno da i ta teorija jo uvijek ostaje
dio satire, u sebi uva ambivalentnost ozbiljnosti i humora, kakvu ve
otpoetka nalae dualizam satire i pohvale. Ali tono je da upravo glupost,
kao krajnja poleina svih poleina, poleina bez poleine, poleina koja je
uvijek ve na povrini, predstavlja onu toku ili polugu kojom Erazmo
uope moe poduprijeti sredinji, drutveno kritiki dio Pohvale, bez
oslanjanja na nekranski autoritet Uma. Toku na kojoj je moda ak
mogue izgraditi projekt moralne reforme otkrio je, dakle, unutar samoga
objekta satire.

III. Zvuk gluposti

1. Alan Ford i ekspoziture privacije
Glas je pak zvuk bia s duom.46 Ima neto to bih s motrita ove
slavne Aristotelove definicije radije nazvao istim zvukom gluposti nego
glasom. U emu je znaenje ove tvrdnje koju u u nastavku pokuati
obrazloiti? Sa stajalita znanstvenosti u najirem znaenju rijei (recimo
da neto malo znanstvenosti sadri i filozofija) temeljna je pretpostavka
Pohvale - govori glupost kao takva - barem na prvi pogled apsurdna. To ne
znai da u pola sata ne moemo uti cijelu hrpu gluposti, problem je u
tomu da glupost nije ona koja ih izrie. Glupost je ipak prije neko svojstvo
nego subjektivna figura, kakva sebi moe dopustiti nastup u satiri. Osobina
ili efekt razuma, kojemu, dosta paradoksalno, jedinome pripada privilegij
gluposti. Kamenje ne moe biti glupo, samo jedna inteligencija moe biti
glupa. To da netko kae glupost (efekt) o tom subjektu govori dvoje: prvo
da je vjerojatno glup (svojstvo), a drugo da je, u tom sluaju bez ikakve
sumnje, razumno bie (temeljna postavka).
Glupost je stoga moda najlake prepoznatljiv dokaz razuma,
mogue ju je izgovoriti, ali ne govori, nema vlastiti glas. Osobine mogu
biti rjeite ali ne govore. Pa i kada je glupost izgovorena, toliko prije trai
oslonac u okviru racionalnosti. Za razliku od ludosti koja se moda doista
moe artikulirati u potpunom raspadanju racionalnoga diskursa, izgovorena
se glupost, glupa procjena, uvijek ak i poziva na racionalnost, na opi
konsenzus, na zdravi razum. Ako je glupost evidentan dokaz razuma, onda
je, s druge strane, kao to je rekao ve i Deleuze, pozivanje na zdrav razum
znaajan indikator gluposti. Nasuprot ludosti, koja bui rupu u razum,
glupost se sve vrijeme ne moe odvojiti od razuma. Iskljuivo je razum taj
koji moe izgovarati gluposti, glupost nema pravo na subjektivitet u jezgri
svojega govornog polja koja je istrgnuta i poloena u krilo njezine
suprotnosti. Moda je u tome njezin temeljni paradoks. Ali ako u sluaju
ludosti moemo opravdano govoriti o zatvaranju, oduzimanju rijei
(Foucault) ili ukrtenosti (Lyotard), budui da ludost ima svoj glas, ali
on joj je nasilno oduzet, glupost se iz svojega jajeta ve izvlai kao
bezglava koko, to meutim, po svemu sudei, nimalo nije na tetu
uspjenosti njezine vrste. Jedna od tragedija demokracije upravo je u tome
Aristotel, O dui 420 b 5. Za potanku analizu usp. Mladen Dolar, A voice
and nothing more, MIT Press, Cambridge, MA, 2006., str. 23-26.
46

da se broji svaki glas gluposti i to upravo zbog toga to ga nije mogue

brojiti kao glas gluposti. Pravo je pitanje, dakle - a u tome se na neki nain
skriva klju Pohvale - kako glupost, puka osobina i afekt, tako rei bez
rijei moe ovladati podlogom svojega izricanja, sazdanom od njezine
suprotnosti?
Alain Roger opravdano naglaava da glupost nipoto nije forma
iracionalizma. Glupost se ne samo voli sakrivati iza razuma nego je i doista
skrivena u njemu. Moda se i zbog toga Erazmova Glupost, taj
prestupniki entitet, sve vrijeme preoblai u umnike: zapravo se ne
preoblai, nego svlai, odbacuje velove, govori sve razumnije pa nas tako
usmjerava prema svojemu istinskom izvoru, koji za sebe tvrdi da je njezina
suprotnost. Zamaskirana je samo na poetku, kada jo nije preobuena pa
prividno govori vlastitim glasom, dok su navodne maske krutih likova
razuma (uitelj, teolog) njezina istinska lica koja se sve vie razotkrivaju.
Ali ovaj put se ne radi vie o skidanju maski lane mudrosti ili o otkriu,
da je ak i u samoj jezgri razuma mogue naii na ludost. Gotovo pa
obrnuto, rije je o ontolokom uvidu da glupost parazitira na bitku svoje
suprotnosti, uvidu u njezin fundamentalni nedostatak sredita, bitku koji
gravitira prema mjestu svojega prividnoga nestajanja. O toj nemogunosti
razdvajanja govori pisac Witold Gombrowicz, govorei da su glupost i
razum konsupstancijalni. O tomu govori i koncept privacije, koji, barem sa
stajalita konsupstancijalnosti, nije lo koncept: glupost postoji samo kao
unutarnje ogranienje razuma, nema vlastitoga bitka/ideje ni pripadajue
lokacije, pripada poretku prezencije nepostojeega - predstavlja ono neto
(odsutne) pameti koja pameti nedostaje da bude pamet. To je takoer nain
na koji se moe tumaiti njezinu fenomenalnu datost koja unitava ivce:
vidimo i sluamo je posvuda, a nikada ne moemo doista uvjerljivo
pokazati na nju.
*
Po svemu se, dakle, ini da glupost kao takva ne moe imati glas,
budui da je, iako je glupost izreena, onaj tko je izgovara razum koji joj
tako oduzima lano djevianstvo i neslavno gubi ast svojega imena. Pa
ipak, ponavljam kako uz razvikani glas razuma postoji i isti zvuk
gluposti. Tonije reeno, postoji umjetniki anr koji je u stanju proizvesti
takav ist, nekontaminiran zvuk gluposti. Iznenauje pak to da taj anr
nema nikakve veze s glazbom ili proizvoenjem zvukova openito i da
nikada ne moemo uti ist zvuk gluposti, iako postoji. Ali moemo ga
vidjeti. Strip. Ljubiteljima Alana Forda vrlo e brzo biti jasno o emu je

rije. Bjeimo odavde! U brojanoj su nadmoi! Njih su dvojica, a nas dva

smo sami! Glupost u svojemu najboljem, virtuoznom obliku, koji, usput
budi reeno, snano dovodi u sumnju, barem po mojemu miljenju,
Rogerovu dosta stereotipnu postmodernistiku teoriju da je glupost, na
ovaj ili onaj nain, uvijek vezana uz logiku formu tautologije, odnosno na
koncept identiteta (svi tipovi izgovorenih gluposti su varijacije na temu
idov uvijek ostaje idov ili one poznate oferske fraze Naravno,
baba!, A = A)47. Nema nikakve sumnje da tautologijski tip gluposti o
kojemu govori Alain Roger, doista postoji. S druge strane ne iznenauje da
se Rogerovi inae iznimno bogati citati literarnih gluposti zavravaju
zakljuno s krajem devetnaestoga stoljea, tako rei na vrhuncu
petparakoga literarnog antisemitizma te u ale zavijenoga, visoko
literarnoga mukog ovinizma, koji podupiru njegovu teoriju. Glupi
subjekt ranije navedenoga citata (njih su dvojica, a nas dva smo sami)
posve oito ne potiskuje bogatstvo razlika u korist neke rudimentarne
tautologije (kao to sugerira Rogerova teza). Njegova gesta nipoto nije u
tomu da iz dvoga uini Jedno, nego je glupost u konkretnom sluaju
striktno korelativna misaonom poduhvatu koji doslovno iz dvojice stvara
Dva (njih dvojica/nas dva); ukratko, konkretni primjer gluposti odgovora
odreenoj misli, koja spontano detektira jednu, za suvremenu filozofiju
upravo kljunu ontoloku diferenciju (izmeu dvojice, dviju jedinki i
figure Dvoga), a pritom uspijeva ostati upravo kraljevski glupa. To je
zanimljivo polazite i za Badiouove scene Dvoga, ali sada neemo imati
vremena da se koncentriramo na potanku kritiku Rogera pa ni na
tradicionalno plodan odnos gluposti i ljubavi o kojemu govori spomenuti
Badiouov koncept.
Popis svojstava junaka toga stripovskog remek-djela Luciana Seccija
alias Maxa Bunkera te Roberta Raviole, s umjetnikim imenom Magnus,
bez tekoa nam prua pravi mali leksikon tipologije ljudskih (i
ivotinjskih) gluposti. Naivni idealist Alan, to ga ivot nije nita nauio
iako ga neprestano okruuju oaj i bijeda. Njegova suprotnost, Bob
Rock malenoga rasta, nipoto nije naivan, zapravo je street-wise, ali ipak
uvije iznova upada u strane bedastoe. Veliki ef, Broj Jedan, ve je u
vrijeme Custera bio prestar da sudjeluje u borbi protiv Indijanaca (ali je
zato Cezaru pomagao prei Rubikon); djeda je (po potrebi) u skladu sa
svojim godinama senilan, ali unato senilnosti, kojom se slui prije svega
47

Alain Roger. Breviaire de la betise, str. 53, 54.

kao maskom, neizmjerno lukav. Pas Nosonja, inae vrlo glupa ivotinja,
uvijek postigne to eli upravo pomou gluposti, u skladu s izrekom
pametniji/onaj drugi poputa. A na kraju je tu jo i iskusni njemaki
pilotski as i izumitelj Grunf koji je - teko bismo ga opisali bilo kako
drugaije - jednostavno kvintesencijalno bedast. U Alanu Fordu vjerojatno
upravo Grunf predstavlja onaj realni av (ne)mogunosti Diotimine
dijalektike. Jedina dvojica koja moda doista nisu glupi, kleptomanski su
plemi sir Oliver i papiga Klodovik. Tono je, dakako, da je osnovna
strategija lopovskih poduhvata sir Olivera upravo simuliranje gluposti:
najede se do sita u najskupljem restoranu, a onda se bez daljnjega
napuhano udalji, jer se tako znamenitim osobama i ne moe ispostavljati
raun: Englez koji se pravi Francuzom. Ukratko, jedina koja nije ni
glupa niti taktizira s glupou glupa je ptiurina.48 Ali ne radi se samo o
podjeli junaka na one koji su unato pameti glupi (Bob, Alan, Klodovik) i
na one koji pomou simulirane ili nesimulirane gluposti ispadaju (pa
donekle i jesu) pametniji od pametnih (pas, starac, sir Oliver, ef).
Kako bismo mogli na najuinkovitiji nain opisati taj strip? Ukoliko
smo u prijanjem poglavlju na primjeru Pohvale i problemu pohvale na
jako foucaultovski nain utvrdili da je povrina uvijek subverzivnija od
svega to se prividno skriva u pozadini, onda bismo mogli, iako se u
nekom smislu radi o varijaciji istoga, za Alana Forda, naprotiv, rei da je
cijelo dogaanje u prvom planu tamo samo zato da osvijetli prividno
irelevantne detalje pozadine (i likovne i diskurzivne): stareva invalidska
kolica koja se raspadaju, na kojima je s jedne strane privrena
automobilska guma s otpada, odjea s bezbroj zakrpa, cipele s kojih
otpadaju potplati, pravnika knjiga naslova Pravo i krivo, neprirodni
poloaj ruku, klimave drvene kolibe, neponovljiva lupeka lica i nita
manje lupeki dijalozi epizodnih likova itd. Kao da je autorima cilj
sustavno rijeiti zagonetku, na koju se oslanja sudbina Sokratove pameti
- kako koncipirati ideju/bitak svih onih smijeno nesavrenih stvari koje
gravitiraju blatu i svinjarijama (ako im Sokrat dodijeli bitak, past e u
Papiga Klodovik odlino zna latinski, a osim toga govori jo devetnaest
jezika i openito je najobrazovaniji lan grupe TNT. To zapravo ne udi jer
je ve dugo na ovome svijetu. Njegovoj visosti, Broju Jedan, koji je ve u
vrijeme pohoda Pira iz Epira bio star kao zemlja, pticu je, naime, poklonio
djed. Usp. Alan Ford, Nestanak Kipa slobode, Strip-agent, Zagreb, broj
103, str. 4 i str. 8.
48

bezdan blebetanja, ako nee, ostat e po Parmenidovim rijeima vjeito

mlad i glup). U komunalnoj upravi u Los Angelesu, gdje se privremeno
zapoljava gospodin Milogled Bluff, nazvan takoer i Superhik (o toj emo
spodobi mnogo govoriti u nastavku), stavili su kao moralni poticaj
zaposlenim istaima pano s udarnikim geslom: U blatu je istina.49
Usuujem se rei da nije tek rije o sluajnosti. Svaka epizoda serijala
dodue sadri zaplet, ali taj je i po rijeima autora manje relevantan.
Istinska su pria uvijek oni sporedni detalji u pozadini, koji oslikavaju neki
(nad)realni svijet beskonane bijede, rasula i stagnacije u kojemu su ljudi
jednostavno previe glupi da bi oajavali. Alan Ford nije socijalna drama.
Zasigurno je drutvena satira, ali najzanimljivije je upravo u svojoj strogoj
ontolokoj dimenziji: cijelo dogaanje u tom stripu je jedna jedina
gigantska ekspozicija privacije. Ne jednostavno slika stvari obiljeenih
privacijom, realizam, nego ekspozicija privacije kao takve, njezin prelazak
u poredak postojeega. Nedostatci s konceptom privacije kod Aristotela
dodue doista postaju jedan od univerzalnih principa individuacije (stvari
su to to jesu takoer i zbog svojih nedostataka), ali ujedno ostaju stisnuti
na dno svojih suprotnosti, definirani kao vrsta nepostojeega. U Alanu
Fordu ti nedostatci nalaze svoju grotesknu tekstualnovizualnu Ideju i te
kako su neto postojee. Gotovo bismo mogli rei da je strip u cjelini
naslonjen na ovom prelaenju privacije iz poretka onoga to se ne vidi i ne
postoji (ono to vidu nedostaje da bude otri vid) u poredak ili ak temelj
postojeega, odnosno, rekli bismo da je cilj stripa upravo uiniti vidljivom
privaciju kao takvu. U nekom je smislu Alan Ford slikovnica specifinoga
tipa nitavila, portret nihil privalivum, koji istodobno u cjelini izokree
perspektivu i provodi transsupstancijaciju nepostojeega u postojee: ako
je kod Aristotela privacija nepostojee suodredenje postojeega, koje kao
takvo postoji u najboljem sluaju transcendentalno, dakle kao deducirani
nuni uvjet postojeega u njegovoj kakvoi, a inae je privativno
odreenje, raspreno u (na razini primarne ousie) nepostojei teleoloki
futur od kojega se odbrojava, onda je u Alanu Fordu, gotovo obrnuto, sve
prikazano postojee postavljeno u funkciju ekspozicije privacije iz poretka
nepostojeega u sam temelj prezencije. ak i sam naslovni lik, Alan Ford,
svojom je mladou, ljepotom i idealistikom naivnou smjeten u strip
samo kao kontrast turobno-bizarnoj atmosferi tih postojeih ekspozitura
privacije, koje bulje u nas iz pozadine/podloge; to je zlatna zraka sunca
koja nam omoguuje da se suoimo s mranim kutovima i mranjacima to
49

Alan Ford. Ralje, Vjesnik, Zagreb 1979., br. 119, str. 4.

ue u tami. Osoba Alana Forda na neki je nain protuprincip ontologiji

Alana Forda. To isto vrijedi i za sve one zamamne ljepotice (Margot,
Shirley, Linda, Brenda...) koje, budui da velik broj nastupajuih likova ne
moemo zamisliti u nekom erotskom odnosu (Jeremija? Debeli ef?
Grunf?...) djeluju nekako neparno, nerealno, kao posjet s drugoga
planeta. Kada se Alan ipak uspije dokopati jednoga od tih privlanih bia,
cura mu se doslovno raspadne u rukama - pokae se da je rije o runoj
babuskari, napumpanoj botoksom, s protezom, ak umjetnim okom itd.50
Ukratko, trostruki, unutarnje isprepleteni, likovno-tekstualno-temporalni
preokret. Mogli bismo rei - a u tomu doista ima neto holbajnovskoga - da
Alan Ford u prvom redu izokree na glavu osnovnu logiku slike kao takve
(po kojoj je na slici neto prikazano, postavljeno pred neku pozadinu, koja
prikazano istie): ono to je kod Alana Forda u prvom planu (vidjet emo
upravo doslovno) tek je pozadina pozadine, gdje se dogaaju presudne
stvari. Isto to bismo nekako poput Lyotarda mogli rei i o odnosu sredinje
prie i prividno marginalnih igara rijeima. Ujedno s time Alan Ford - u
tome je njegov veliki narativ - izokree ili barem drastino zaotrava i
samu logiku aristotelovske privacije: privacija nije vie nepostojee
suodreenje postojeega, nego se prikazano postojee (onoga to je
prikazano u prvom planu) pretvara u pododreenje odnosno postaje causa
cognoscenti ontolokoga primata privacije (detalja pozadine), premjetene
iz teleologijskoga futura u temelj neke vjeite prezencije (koja je u stripu
nazvana krovnim imenom Broj Jedan). Prvi pokreta je bogalj - to je
poruka Alana Forda, u tome je njegovo osnovno izokretanje Aristotela,
njegovo bizarno, pomalo cigansko rjeenje problema (a)teizma. Bog?
Postoji, nema nikakve dvojbe, ivi u skrovitu u podzemnoj eljeznici, ali
tako je otrcan i nevaan stari jebivetar da neka mu bog pomogne. S tom
Taj se motiv esto ponavlja. Njegova je rtva i sam bijesni Roland, neak
Karla Velikoga, jednog od starevih poznanika. Legenda kae: budui da
je Orlando neprestano zaljubljen pa tako i jako bijesan, lijenici su mu dali
lijekove zbog kojih se smirio, ali ujedno su djelovali lako da su mu se sve
ene inile strano lijepima, pa i one najrunije, zbog ega je bio stalno
zaljubljen, bijesan i potrebni su mu bili lijekovi koji su ga, dodue, smirili,
ali su... To je nekako u stilu he was drinking because he was nervous, and he
ended up nervous because he was drinking. Usp. Max Bunker, Alan Ford
Special. Prie Broja 1., Borgis, Zagreb, str. 77. i Alan Ford Special, Tri
muketira, Korpus, Zagreb, str. 119. Bob u ulozi D'Artagnana i Bepa Jozef
u ulozi (zamaskirane) Constanze.
50

teolokom konzekvencijom obrata povezana je i temeljna, mogli bismo

rei gotovo aksiomatska zakonitost specifine ontologije toga stripa: bitak,
bijeda i privacija u Alanu Fordu su sinonimi.
O tome nam nitko ne govori onoliko koliko ve spomenuti udnovati
superheroj Superhik kojemu su nai junaci stalno za petama.51 Superhikov
moto, dodue, glasi: Uzimaj siromanim i daj bogatim, ali nema razloga
da prebrzo osudimo tu pripitu potenjainu. Jedino je Superhiku jasno:
samo bijeda doista postoji, bogatima uistinu nije mogue nita oduzeti.
Stvari ne napreduju prema konanome telosu, ve se bez ikakve svrhe rue,
stare, stagniraju, samo je privacija, domena siromaha, vjeita. Superhik je
vei egalitarist od Robina Hooda; time to bogatima da je ono jedino ime
siromani raspolau, bijedu, dakle ono jedino to uope jest, bogatima
jami barem neki minimum konzistentnosti njihova osiromaenog bitka.52
Nije nikakvo udo da se gledajui Superhika, toga tunoga rudara istine,
raznjeimo.53
Prava lektira za postkrizna vremena. Sadistiki doktor Crack
savjetuje svojim pacijentima: Ne gubite nadu! Imajte na umu da moe biti
Lik Superhika, bivega ulinoga istaa, siromaha koji mrzi siromahe
koji ostavljaju smee na ulici, a cijeni ureene i iste bogatae, zapravo je
spasitelj Magnusov-a i Bunkerova projekta, budui da je Alan Ford
(poetak izdavanja datiran je 1969. godinom) na poetku imao razmjerno
skromnu nakladu i bio je pred ukidanjem. Prijelomnim se pokazalo ba 26.
izdanje, u kojemu se prvi put pojavljuje Superhik. Od tada Alan Ford
uspijeva i na tritu, kako u Italiji tako i prije svega, zaslugom prevoditelja
Nenada Brixyja, u itavoj tadanjoj Jugoslaviji, u kojoj je strip postao tako
rei narodnom umjetnou.
52
Na naslovnoj strani epizode alosna pria o mladom bogatau, Alan,
ovdje mladi bogata, obuen je dodue u najfiniju, luksuznu odjeu, ali
ako pogledamo bolje, vidimo kako ima, unato bogatstvu, poderane
arape. U tome pomou jo jednoga perifernoga detalja jo bolje moemo
vidjeti da bijeda u Alanu Fordu nije socijalna kategorija, nego
univerzalna ontoloka kategorija, simbol ontolokoga primala privacije.
Privacija nije samo nepostojee suodreenje postojeega, nego temelj
prezencije, koja ponekad zasja kroz svoje ekspoziture u poretku
postojeega, kroz detalje bijede u pozadini.
53
Usp. slikovni prilog br. 1: Veliki Superhik, branitelj bogatih, equilibrium
entis.
51

jo mnogo, mnogo gore!54 Dno bez dna. Iako je grupa TNT, kojoj
pripadaju glavni junaci, u principu uspjena detektivska organizacija sa
znaajnim vezama na visokim poloajima, stvari se za njezine lanove
nikada ne okreu nabolje, stalno tonu sve nie. Ne samo sa stajalita
materijalnih dobara (svi ive nagurani u bankrotiranoj cvjearici i sve
vrijeme skupljaju novce za juhu), i oni sami stagniraju. ef koji je u
prvim epizodama imao razmjerno vanu ulogu (bio je ef), s vremenom se
pretvara u pravi pravcati ljudski fikus koji, kao neki od glavnih Sokratovih
protivnika u Platonovim dijalozima, tupo drijema tijekom veine
dogaanja.55 Ali unato tomu to zajedno s nerazdvojnim
lafkameradom, profesionalnim bolesnikom Jeremijom, barem na razini
rijei i djela gotovo nisu nazoni, njihova je prisutnost, tonije ta stalna
prezencija kopnjenja njihove (mentalne) prisutnosti, apsolutno neophodna.
Alana Forda bih, da pravo kaem, lake mogao zamisliti bez Alana Forda
nego bez tih dviju mumija, koje tek rijetko budi iz drijemea.
Ne radi se jednostavno o tome da bi ta dva druga bila gluplja od
ostalih, naprotiv, zapravo su jedini dovoljno pametni pa su u ovome
svijetu, gdje moe jedino izgubiti, jednostavno odustali, svjesno, rame uz
rame, izgubili se u carstvu snova. Nietzsche (posebno Deleuzeov
Nietzsche) vjerojatno bi ih odredio kao pasivne nihiliste, posljednju fazu
ovjeanstva. Ali upravo je njihovo postupno gubljenje ovjenosti,
pasivizacija, muslimanstvo, preobrazba u tek jedan od detalja blaene
bijede u pozadini, zapravo sredinji in dogaanja cjelokupnoga stripa,
mjesto dvostrukoga prelaenja pozadine u prvi plan i prvog plana u
pozadine, prelaenje detalja iz pozadine u konfiguraciju subjekta, njihovo
usuglaavanje. Kaimo to ovako: time to se ef i Jeremija postupno
stapaju s detaljima pozadine, tim detaljima, ekspoziturama privacije,
ujedno daju ljudski lik, odnosno otvaraju im mjesto u poretku subjekata
Magnus&rBunker, Broj 1, u: Alan Ford, Strip-agent, Zagreb, br. 11,
str. 12. Dr. Crack ubrzo demonstrira na to misli. Pacijent se ali: Joj,
kako me boli eludac. Dr. Crack: Gle, gle, to se sve nakupilo. Odsijecite
mu nogu! Bolniar: Ali rekao je da ga boli eludac... Dr. Crack: U
redu, onda mu odsijecite eludac.
55
Slubeno predstavljanje lika Debeloga efa: Zamjenik Broja Jedan, koji
s vremenom postaje sve vie lijen, dane provodi bilo spavanjem bilo u
svai s pomonikom koga zovu Jeremija. Max Bunker, Odmor bez
odmora, Alan Ford special, Korpus d.o.o., Zagreb, str. 123.
54

koji govore, posuuju im svoj glas.56 Nije sluajno da efa (na poloaju
ovjeka Rijei) zamjenjuje Veliki ef, Broj Jedan, ljudska ruina, bjegunac
iz arheolokoga muzeja, bogalj koji neprestano blebee beskonano
tupave prie o svojim glupim slavnim poznanicima (Cezaru, Napoleonu,
Davyju Crockettu itd.) pa zapravo gotovo i nije vie ovjek: izuzet je
pravilima vremena, starenja, a ujedno se ve i rodio u najveoj moguoj
starosti: neizmjerno je krt, a ni sam (ini se) nema niega - vjeita
prezencija privacije.57 Takoer nije sluajno da je fraza koja je moda
najvie ula u opi govor, Jeremijino mehaniko mantranje hou u
bolnicu, prije nekakav pozadinski zvuk nego ljudski zvuk koji ulazi u
pozadinu. Upravo se u tu zonu sumraka - gdje iz gubitka ovjenosti
junaka kroz prozore detalja bijede u pozadini stupa glas istinskoga
subjekta te stripovske kompozicije, kukac iz Sokratova bezdana
brbljanja - smjeta i onaj element to ga traimo, neujni zvuk gluposti.58

Usp. slikovni prilog 2, Detalji iz pozadine, ibid., slr.3.

Usp. slikovni prilog 3: Nadovjek, Alan Ford, Broj l,br. 11, str. 76.
58
efov gubitak ovjenosti (dosta paradoksalna sintagma...) koji u krajnjoj
instanciji kulminira u nastanak Velikoga efa, vjeite prezencije privacije
(... postaje razumljiv) - je, naime, barem po mojemu miljenju, sredinji,
najpermanentniji dogaaj toga tipa, dogaaj koji tek pretvara Alana Forda
u Alana Forda. Ali ne i jedini. Zapravo se slini dogaaji subjektivizacije
pozadine pojavljuju kao po tekuoj traci. Sam je Superhik ve izvedba
takve sage: anonimnog istaa iznenada (uz obilnu pomo alkohola)
opsjedne duh Superhika. ovjek se pretvara u svima poznati strah i trepet
siromaha (kakav je on sam) te dobroinitelja i branitelja bogatih, koji
mu, pored ostaloga, u znak zahvalnosti postavljaju ak i spomenik. Usput
budi reeno, umjetnik koji je taj spomenik izradio, traio je dosta velik
honorar, a Supcrhik, koji je to vidio, doekao je prestupnika na
usamljenom mjestu a novac se ubrzo opet naao meu onima koji ga imaju
najvie. Dosljednost koja nema premca. U nastavku (na veliko olakanje
agenata grupe TNT) Superhika prodire ogroman morski pas, koji se.
meutim, nekako zarazio Superhikovom supstancijom, budui da mediji
ubrzo poinju izvjetavati o morskom psu koji govori, a od mornara
zahtijeva da mu u drijelo ulijevaju cijele bave ruma i kiseloga vina. Za tu
senzaciju douje milijarder Rick Klap koji objavljuje milijunsku nagradu
onome koji mu zvijer dovede ivu i zdravu. Doista, betiju uhvate (autor
toga podviga nije nitko drugi nego sir Oliver, koji bi htio zaraditi neto sa
56
57

2. Grunfova pastorala
Kako bismo na definitivan nain locirali zvuk gluposti, moramo
uvesti jo jednu komponentu. Ali najprije moramo, kako bismo izbjegli
pretjerano dramatinost, malo usporiti. Nije presudan samo zvuk gluposti u
svojemu konkretnom zapisivanju (iako ne bjeim pred odgovornou pa u
u nastavku predloiti svojega kandidata). Zapravo nije od presudnoga
znaenja odaziva li se zvuk gluposti na bik-bok ili gulp. Situacija slii
na onu - ako mogu nastaviti s citiranjem infantilne grade - u Vodiu kroz
galaksiju za autostopere, u kojemu je, dodue, Velika tajna ivota,
Svemira i uope svega broj 42, na to moemo samo jo slegnuti
ramenima: Da, i to onda? Neto je drugo znaajnije: nain kako Alan
Ford gluposti, koja kao puka osobina, odnosno uinak svoje suprotnosti,
intelekta, nema glas, ipak omoguuje da iz sebe istisne - ako nita drugo barem jedan nekontaminirani zvuk, i to tako da je doista ne izuzima iz
koncepta privacije (razuma) ili taj koncept definira na posve nov nain.
Neto ve moemo naslutiti. Ontoloku podlogu toga ozvuenja
gluposti
predstavlja,
vidjeli
smo,
najprije
ope
premjetanje/transubstancijacija privacije (koncepta gluposti) iz poretka
nepostojeega futura u temelj vjeite prezencije, a usporedno s time - kao
mjesto toga dogaaja - utapanje efa i Jeremije medu detalje
pozadine/ekspoziture privacije, koji na taj nain, kroz usta ostataka efa, koji
je po novome jedan od detalja, ipak dolaze do Rijei, kojom e u konanoj
fazi ovladati (do tada nevidljivi) Broj Jedan, objavljeni Bog-bogalj, vjeita
prezencija privacije, koji neprestano melje svoje glupe prie o slavnim
ljudima. U tom dvostrukom obratu rtvovanja dvaju pijuna za kraljicu
nastaje istinski govor Alana Forda, govor detalja pozadinske bijede, olo iz
Sokratovog bezdana brbljanja i od toga je asa mogue rei da privacija
govori. A zajedno s njome i sve to je prije bilo zapeaeno u nedostatku
ideolokoga futura, u krajnjoj instanciji (a moda i najoitije) takoer i

strane). No morski pas pijanica brzo ugiba u Klapovu bazenu, a iz njega

iznova iskae Superhik, koji odmah i s jo vie revnosti kree u junaki boj
za zasluena prava bogatih.
Usp. Alan Ford, Morski pas koji govori Romani i stripovi,
Vjesnik, Zagreb 1981. Usp. i: Alan Ford, Superhik, razbijena boca,
Vjesnik, Zagreb 1985.

glupost.59 No od samoga zvuka gluposti odvaja nas jo jedan korak.

U emu je ve spomenuta druga komponenta?
Za sam je strip karakteristina zvuna kulisa, na neki nain
neobino u likovno-tekstualnom anru. Zapisi zvukova koji prate
dogaanje izravno su upisani u samu likovnu strukturu, a ne u oblaie
namijenjene rijeima. Medu njima su najei takozvani zvukovi akcije,
sounds of action, neizostavni bang-bang, kripa kotaa, zvui udaranja
pesnicama, razbijanje stakla i tako dalje. Ukoliko se strip dijeli na likovni i
tekstualni dio, zvui tipa sounds of action smjeteni su u nekakav presjek:
jesu tekst koji je prije dio likovnoga nego tekstualnoga konteksta. Mogli
bismo rei da je to zvuk koji bjei svojoj ulozi nositelja glasa i pretvara
se u reprezentativni oslonac same likovne konstrukcije.
Alan Ford dodaje toj zvunoj kulisi jo posve nov element. Nazvat
u ga semireprezentabilnim subpsiholokim zvukom. To je zvuk koji
oznauje odreena rubna psihika stanja, uvijek je nekako prilijepljen na
fizis i tek granii s moguim reprezentacijama realnih zvukova, na neki
nain izreeno je i nije, ponekad se upisuje u oblaie, a ponekad ne. To je
zvuk koji, mogli bismo rei, dolazi izravno iz glave (iako nema nuno
svoje podrijetlo u njoj) pa nekako preskae fazu glasa odnosno tu fazu
nadomjeta.60
Jedna od osnovnih karakteristika pria Broja Jedan je ta da su sva velika
dostignua znamenitih mueva prikazana kao rezultat njihove neizmjerne
gluposti, a do neke mjere i kao rezultat njegova vlastitoga manipuliranja
tom glupou. Te manipulacije, opet, uglavnom temelje se na njegovu
simuliranju gluposti. U bili je efekt bilo kakvog dodira s Njegovom
Visosti, Brojem Jedan, da ispadne glup. Slinost sa Sokratom je upravo
nevjerojatna i doista smo u iskuenju rei kako je Broj Jedan (a datum
njegova roenja pada nekako u to vrijeme) upravo Sokrat koji je upao u
svoj bezdan.
60
Na neki nain bih mogao istaknuti paralelu s onom neobinom
kripom ili grohotom to ih, u slavnom zapisu Ive Andria, proizvodi
ljudsko tijelo kada ga se struno nabija na kolac. Zvuk koji nipoto nije,
kao to je rekao Andri, ljudski glas (sama procedura zbog gra rtvi
brzo oduzima glas, ne moe urlati, samo jo mehaniki kripi i grohoe
se), iako je taj zvuk cijepanja na dvoje moda ak intimniji, tjelesniji.
vie reduktivan. vie individuirajui od glasa to ga supstituira. Najblii
su mogli uti kako ovjek udara elom o dasku i pored toga jedan drugi
59

Puf-pant: soptanje koje nipoto nije samo to, ve prije sam zvuk
napora koji vlada tijelom. Zvukovi iznenadnoga oka: bik bok, eh hik,
tik tok, dum dum. Bu-bu- -bu (naslov jedne od epizoda stripa).
Najslavnije od svih gulp: gutanje sline, a opet ne samo to. Bob iznenada
shvaa da se zaletio u krivom trenutku, da je napravio stranu glupost,
starac se ve mrti, Bob zna da e nastupiti neugodne posljedice - slijedi
gulp, duboko gutanje, koje je ujedno i zvuk gluposti koju su uhvatili na
djelu. Budui da je veina nas, lokalnoga itateljstva, Alana Forda itala
na hrvatskome jeziku, efekt je toga gulp koji se upravo nevjerojatno fino
slae s glup, jo dodatno naglaen. Ali to nije presudno.
to je zajedniko svim Lim udnim rijeima? Recimo ovako: sve
se prezentiraju kao zvui i shodno tome reprezentiraju kao reprezentacije
(sugeriraju da barem djelomino oponaaju zvukove iz realnoga ivota,
gutanje, soptanje), iako zvukovi oka kao to su bik bok ili dum
dum ne reprezentiraju ba nikakav realni zvuk pa su strogo uzeto
reprezentacije nepostojeega. Ako, naime, prihvatimo logiku
reprezentacije, to je na neki nain nuno, budui da je zvuk kao takav
paradigmatiki entitet odnosno ak i osnova govora, usmenoga izraavanja
(zvuk nije neto to nastaje na razini zapisa, nego ga je mogue zapisati tek
a posteriori), onda postaje jasno da za sve te zvukove tipa gulp, puf
pant ili bik-bok vrijedi da ih u potpunoj suprotnosti s naslovom
poznatoga filma Izgubljeni u prijevodu moemo nai jedino i iskljuivo u
prijevodu (iz nepostojeeg zvuka u zapis). Iako su nepostojei zvui,
postoje samo u prijevodu u zapis, ili drugaije reeno, zapisi su izmiljenih
zvukova, koji dobivaju svoj minimum znaenja samo unutar likovnotekstualnoga konteksta u koji su prevedeni.
neobian zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni ropac. ni ma koji ljudski
glas, nego je elo to rastegnuto i mueno telo irilo od sebe neku kripu i
grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Nabijanje na kolac - u tomu
je na kraju krajeva krvolona namjera - rtvi doslovno ne doputa da
ispusti duu, ve posljednji dah, zadnju osnovu ovjenosti nadomjeta
do kraja poniavajuim, prolongiranim mehanikim grohotom. Kao da
se genij okrutnosti latio tijela i prinudio ga da ga uveseljava smijehom u
suoenju s okrutnim usudom. Mislim na vrlo slinu supstituciju glasa sa
zvukom ili mehanikim grohotom, koji stupa na mjesto ljudskoga glasa,
kada govorim o islom zvuku gluposti. Usp. Ivo Andri, Na Drini uprija,
izd. Zagreb 2004., str. 42.

Otkud autorima bizarna ideja zapisivanja subpsiholokih zvukova

koje nitko ne izgovara i nisu namijenjeni nikome? Nipoto se ne radi tek o
nekom manje znaajnom detalju, povrinskom dodatku. Naprotiv, mislim
da upravo taj neujni subpsiholoki zvuk, koji postoji samo na razini
zapisa, predstavlja samu bit govora Alana Forda, odnosno kuu
njegovog bitka.
Kako bismo to formulirali? Ukradeni ljudski glas koji prisvaja
osnova/pozadina, nalazi svoju materijalnost u krai puke osnove glasa.
Kako bi govorile ekspoziture privacije (automobilska guma na starevim
kolicima, prazna vrea Moka kave u koju je jednom prilikom obuen Bob,
nadgrobni natpis tu lei jedan to je umro), kako bi progovorio jedini
zub u Jeremijinim desnima, kako bi progovorila Grunfova bedastoa,
ukratko kako bi progovorio taj utjelovljeni bezdan bez dna, odnosno
transsupstancirano nitavilo iz kojega se generira istinski subjekt stripa?
lako si ekspoziture prisvajaju ljudski glas, ipak im nije doputeno govoriti
na nain posve jednak onome na koji govore ljudi pa iako gubitkom
ovjenosti efa i Jeremije ekspoziture prelaze u konfiguraciju subjekta,
njihovo govorenje ipak mora sauvati neku singularnost odnosno
specifinost koja ih odvaja od ljudi. Kako zajamiti ovu singularnost
govorenja bitka/Bijede/privacije, koja treba dovriti proces subjektivacije
detalja iz pozadine? To je ono kljuno pitanje koje je tako rei opsjedalo
oba autora, a subpsiholoki zvuk, ukradena osnova glasa, koja resupstituira
ljudski glas, neujni zvuk, koji se iri niotkuda, to ga nitko ne izgovara,
zvuk koji realno postoji samo kao reprezentacija nepostojeega, njihov je,
ne dodue jedini, ali sredinji odgovor na to pitanje.
Kako bi sve to (trebalo) izgledati u praksi?
Izumitelj Grunf (onaj poznat po svojoj bistrini), ulazi u
cvjearnicu, glavni stan grupe TNT:61
Grunf: Zdravo mladii! Stigao sam i elim vam predoiti svoj
novi izum!
Sir Oliver: Hm...o emu se radi?!
Grunf: Ultrazvuna zvidalica! uje se na neizmjernoj daljini.
Kad se neki lan nae u neprilici, zazvidi...
Glas iz pozadine (u prvom planu): ... i umre zvidajui.
Magnus&Bunker, Broj 1 u: Alan Ford, br. 11, str. 60-64. Vidi takoer
slikovni prilog 4: Grunfova zvidaljka.
61

Grunf: A sad ujte! Zazvidat u punim pluima, a vi neete uti

nita!
Alan: A emu onda slui zvidalica?
Grunf se raesti zbog tako eklatantnoga nerazumijevanja osnova
suvremene znanosti, ali se na nagovor efa (koji je u to vrijeme jo ovjek
i ef) ipak laa demonstracije.
Grunf/ultrazvuna zvidalica: SQUIIIOOOOOO - pakleno snaan
zvuni udarac neujne zvidaljke to ga slijedimo pogledom najprije uz
zvuk crask razbija stakla prozora cvjearnice, a onda se pogled vraa na
strahovite posljedice opasnoga eksperimenta u samom prostoru. Prizor koji
slijedi jedan je od najslavnijih Alana Forda. Prvo to moemo primijetiti je
to da je pozadina potpuno nestala, crte pokazuje samo lica naih junaka
koji su okrueni mjehuriima od sapunice i nekim udnim rijeima. Sva tri
elementa, lica, mjehurii i rijei, spljoteni su u jedinstvenu povrinu,
mogli bismo rei da pripadaju istome registru, odnosno da Grunfov
zviduk ima nekakav univoni uinak. Alan ne govori nita, ali njegovo je
lice rjeito. Izgleda kao Eol, bog vjetra, kosa mu leti na sve strane, dok on
sam, napuenih usnica, fanatino bulji ravno kroz nas. ef se dri za obraz,
stisnuo je zube, a usta su mu otvorena i iskrivljena. Iz njegove se glave,
iako oito uti, uje neobian zvuk eh hik. Jeremijina mu se lubanja sa
iroko otvorenim ustima i smrvljenim naoalama pridruuje zvukom bik
bok. Neobrijano, majklkejnovsko lice sir Olivera jo je malo vie lupeko
nego obino, polucilindar mu je pao na oi, a iz njegovih se zatvorenih
usta uje tik tok. Prizor dopunjuje Bob, ije se oi nekontrolirano
okreu, a primjereno svojoj novoj afro frizuri sve skupa daje ritam pomou
zvuka dum dum. Cijela se sekvencija zavrava tako da uvijek simpatini
Alan Ford tjei nesretnoga Grunfa, koji je uvjeren da je na oltaru znanosti
rtvovan jo jedan genijalni umotvor. Samimo Alanov argument: sama
zvidaljka moda doista nije neujna, ali onaj koji ju je jednom uo,
izvjesno nee uti vie nita drugo pa e se, ukratko, na kraju ipak postii
eljeni uinak neujnosti. Drugi su tom stvari manje zadovoljni. Nakon
toga lanovi grupe TNT odlaze da se prvi put sretnu s Njegovom Visosti,
Brojem Jedan.
Grunf je bio u krivu, njegov je eksperiment, a da to taj osobenjak
uope ne zna, i te kako dobro uspio. Njegova je ultrazvuna zvidaljka,
unato svojoj nesnosnoj glasnoi, uspjela proizvesti neujni, neizgovoreni
zvuk. Nita manje nego na traeni neujni isti zvuk gluposti. Naravno da

se ne radi samo o tome da je Grunf glup pa da bismo njegov zviduk (koji

je oito bio dovoljno glasan) mogli proglasiti tim neujnim zvukom
gluposti kao takve.
Tko je zapravo Grunf? Grunf takoer ima, slino kao i Superhik i
ef, u svojemu rukavu skriven poseban adut. Openito bismo mogli rei da
u Alanu Fordu u pravilu vrijedi: to je junak gluplji, to su njegove tajne
dublje. A od svih je, bez ikakve dvojbe, najgluplji upravo Grunf. Nema
sumnje u to da je Grunf glupan. Ali istodobno je doista i genijalni
izumitelj, a pritom je njegova genijalnost praktiki nerazdvojno povezana s
njegovom nenadmanom glupou. Kao prvo, Grunfov dobro skriveni
talent ne moemo shvatiti dok ga promatramo kroz prizmu svrhovitosti,
uinka pa ih u skladu s time jednostavno shvaamo kao manjkave i
neuporabive. Grunf je, dodue, tehnolog, ali njegova istraivanja vie
pripadaju metafizici nego fizici. Naravno da su empirijski rezultati
njegovih ideja (biciklobus, bomba bumerang, bicikl na raketni
pogon i slino) blago reeno manjkavi i potpuno nesvrhoviti, jer ne slue
apsolutno ni za to, a usto se u prosjeku raspadaju za pet sekundi i 24
stotinke. No Grunfovi umotvori ipak nisu rezultat manjkavih, nesavrenih
zamisli/ Ideja, Grunfovi su izumi gotovo savreni modeli same nemogue
Ideje nesavrenosti. Recimo, bomba bumerang (koja se vraa onome tko
ju je bacio) nije neuspjean rezultat nekoga slabo promiljenoga projekta,
nego upravo odlino zamiljena sinteza modela Ideje proturjenosti i
modela Ideje neupotrebljivosti. Isto vrijedi i za neujnu zvidaljku sa
stravinim zvukom i tome slino.
Kada govorimo o filozofiji kao izokretanju ili pervertiranju
platonizma (Deleuze, Foucault), ne bismo smjeli zanemariti Grunfa.
Grunf je evidentno sve ono to po Platonu filozof ne smije biti: tehniar, a
pored toga jo i glup. Grunf bi imao tekoe da ga prime u klasu
obrtnika, a kamoli u klasu filozofa-vladara. U njegovu, na glavu
postavljenom svijetu, u kojemu su Ideje predmet modeliranja
(sastavljanja), a ne zrenja, nesavrenost ne samo da je ukljuena u poredak
Ideja nego je nemogua Ideja nesavrenosti ak postavljena kao najvia
Ideja, supstitut Dobroga. No upravo kao takva propalica Grunf je ujedno i
sve ono to je Sokratu, po Parmenidovim rijeima, donijela filozofska
zrelost: mislilac proturjenosti u samom poretku Ideja.62 Grunf je, dakle,
Moemo primijetiti da je rije o posve jednakom crescendu kao u
Parmenidu, gdje isprva jo savladiva opasnost paradoksa entiteta, koje nije
62

topos unutarnje proturjenosti platonizma, on sam je Sokratov teleoloki

futur, dokaz da e Sokrat na putu do zrelosti morati riskirati skok u
bezdan blebetanja i jo neto. Njegovo trostruko postupanje modeliranje Ideje manjkavosti, tehnologija razvijanja proturjenih ideja te
izokretanje hijerarhije svih Ideja, na ije se elo postavlja nemogua Ideja
nesavrenosti - u krajnjoj je instanciji tona kopija postupanja samih autora
stripa. Nije li Alan Ford praktiki u cjelini zamiljen upravo kao tehnoloki
proces neprestanoga proizvoenja ne nesavrenih ideja, nego gotovo
savrenih modela Ideje nesavrenosti? Zar ono to govori nije gotovo u
cjelini organizirano oko planski glupavih proturjenosti, koje meutim, na
neki tajnovit nain, uvijek uspijevaju sauvati odreenu relaciju s Istinom?
Nije li, u konanoj fazi, temeljna autorska gesta Alana Forda upravo to da
Magnus i Bunker proturjenu ideju manjkavosti - upravo utoliko ukoliko
(unutar platonovskoga univerzuma) uope ne bi ni smjela postojati aksiomatski postavljaju kao bitak cijeloga stripa? Postoji samo ono to ima
udjela u Ideji nesvrenosti ili Ideji bijede: U blatu je istina, pa ju je
mogao otkriti samo ista ulica Superhik. Sve ostalo, zajedno s bogataima
i ljepoticama, unutar realnosti stripa nema prave opstojnosti. Grunf je,
dakle, nekakav metafiziki tehnolog, a kao takav i mjesto gdje se zbiljski
postupak nastajanja stripa upisuje u sam strip. On je skriveni potpis autora,
refleksija stripa o svojemu nastanku, u strip upisana ispovijest autora, u
skladu s kojom je tip miljenja koje je na djelu pri nastajanju toga stripa
posve nemogue odvojiti od ekstremne forme gluposti.
Ako je Superhik neka vrsta Isusa, koji je uspjenu karijeru smetlara
rtvovao egalitaristikome cilju ouvanja osiromaenog bitka bogataa,
Grunf je Demiurg ekspoziture privacije.
Ekspoziture privacije nisu samo, kao to je ve bilo reeno, stvari
obiljeene privacijom, nego mjesta na kojima privacija kao takva postaje
vidljivom i transparentnom. Budui da su termini bitak, privacija i bijeda u
alternativnoj ontologiji Alana Forda sinonimi, moda bih se ak mogao
odvaiti na izjavu da su ekspoziture privacije mjesta razotkrivenosti bitka
kao bitka. Grunfovi su izumi dodue kratkotrajni, ali traju: u vrijeme one
tri sekunde, koje su potrebne biciklu na raketni pogon da se raspadne na
prafaktore, stvari se, barem na trenutak, ipak postavljaju na svoje pravo

mogue supsumirati pod Ideju, prerasla u mnogo opasniju mogunost

postojanja paradoksalnosti Ideja samih.

mjesto, privacija je zorno premjetena u samo sredite prezencije.63

Grunfov zviduk, dakle sam po sebi nije zviduk gluposti, nego prije
nekakav misteriozni signal bitka-stripa. Na neki bismo ga nain, cum
grano salis, mogli ak postaviti uz bok onoj tihoj savjesti koja u Bitku i
vremenu
prekida
krugotok
vladavine
bezlinoga
sebstva,
nesamosvojnoga modusa bitka, i tubitak otvara za njegovu samosvojnu
mogunost bitka-ka-smrti. I za Grunfov je zviduk karakteristino da
izvire iz polja neudomaenosti (u njegovu sluaju radikalne gluposti,
raspadanja svake svrhe), da takoer evidentno, barem na trenutak,
proizvede drastino prekidanje uobiajenoga i da u skladu s naom
interpretacijom, u bljesku, otvori dimenziju bitka kao bitka. U tu presudnu
razliku da u suprotnosti s Heideggerovom tihom svijeu o (uvijek mojoj)
smrti, koja, reeno na posve elementaran nain, tubitku, izgubljenome u
svakidanjem svijetu brige vraa upojedinaeno, u nitavilo baeno
sebstvo,64 Grunfov zviduk ne rezultira u upojedinaenosti onoga
kome se govori, nego naprotiv u samoj jezgri sebstva budi neki radikalno
heterogeni, neivi i shodno tome i besmrtni element te ga ujedno i
sljubljuje sa sebstvom, sve to toke njihove potpune nerazdvojivosti.
to je, naime, izravni, trenutni uinak zviduka neujne zvidaljke?
Zapravo je uinak dvostruk. Kao prvo, nestanak pozadine, koja zapravo
nije nestala, nego stupa u prvi plan, u centar dogaanja: mjehurii od
sapunice koji lebde izmeu glava junaka. I, kao, pojavljivanje
neizgovorenih zvukova, koji nadomjetaju ljudske glasove i za koje nije
posve jasno pripadaju li okiranim ljudskim glavama ili tim mjehuriima
Usp. slikovni prilog 5: Privacija u sreditu prezencije,
Magnus&Bunker, Broj 1 u Alan Ford, broj 11, str. 101.
64
Marlin Heidegger, Sein und Zeit, Max Niemayer Verlag. Tbingen,
1967. (11.nepr. izdanje), str. 277. Onaj tko zove nepoznat je svakidanjem
bezlinom sebstvu - lako neto kao tui glas. to bi moglo onome se,
izgubljenome u brinome, mnogostrukome 'svijetu' bili vie ludo od u
zastraujuemu u sebi upojedinaeno, u nitavilo baeno sebstvo? 'Ono'
zove a ipak ne daje brinome radoznalome uhu nita uti, to bi eljelo bili
preneseno i javno izgovoreno. A to bi tu-bitak trebao izvjetavati iz neudomaenosti svojega baenoga bitka? (Ibid., str. 277, prijevod N. .)
Bunta citira prema slovenskome prijevodu, Bit in as, Slovenska matica,
Ljubljana 1997., str. 377.
63

od sapunice, koji plutaju medu njima - iako to pitanje nema nikakvu

relevantnost, budui da je univonost Grunfova zviduka, zajedno s
dijalektikom unutarnjega i vanjskoga, dokinula takoer i svaku razliku
izmeu ljudskoga i neljudskoga. Zapravo je Grunfov zviduk ve preludij
za sredinji dogaaj stripa, pad Debeloga efa (ovjeka) i uspon Velikoga
efa, Broja Jedan (utjelovljene privacije), konane i permanentne
subjektivizacije pozadine. Ne na kraju, kako smo ve upozorili, odmah
poslije dogaanja vezanih uz Grunfov eksperiment, lanovi grupe TNT
prvi put susreu Njegovu Visost. Mogli bismo ak rei da je epizoda
Grunfova zvidanja proces raanja besmrtnoga starca.
Grunfov zviduk, sam po sebi, nije, dakle, zvuk gluposti. U nekom
bismo to smislu, meutim, mogli rei za zvukove tipa bik bok, eh hik
i tako dalje, kojim se odazivaju lubanje junaka izloenih zvunom udarcu.
Subpsiholoki zvuci (bik bok, tik tok) su, kao to je ve reeno, ukradena
osnova glasa, koji slui kao osnova glasu osnove. Pri samom nastanku tih
zvukova nema niega misterioznog, upravo suprotno, nastanak je nadasve
banalan. Grunfov zviduk, ako smijemo tako rei, posve mehaniki
resetira mozgove prisutnih i tako ne postie toku ekscesa gluposti nad
razumom, nego upravo toku njihove apsolutne konsupstaneijalnosti
odnosno nemogunosti razdvajanja, koja prethodi njihovu uzajamnome
razlikovanju. Ipak su ti zvukovi, unato svojoj banalnosti, ujedno i ono
najblie bitku, misli u neposrednome dodiru s nagovorom
bitka/privacije. Zvuk gluposti se, dakle, u Alanu Fordu ne postie time to
se glupost uspjeno izolira od razuma i uz nju priije glas, nego prije na taj
nain da uz pomo Grunfa, kroniara refleksije o nastanku stripa, u samoj
podlozi misaonih postupaka stripa, koji nose imena kao to su sam Grunf,
ef ili Superhik, otkrijemo njihove osnovne sastavnice, subpsiholoke
zvuke, toke dodira miljenja i bitka/privacije, koji prethode razdvajanju
na razum i glupost pa su utoliko, ako nita drugo, neumni. Primat razuma
nad
glupou
prevladan
je
miljenjem
njihove
apsolutne
kosupstancijalnosti. Ostaje, naravno, veliko pitanje, je li tu fundamentalnu
glupost, glupost fundamenta, doista mogue staviti na isti razinu s onom
konkretnom glupou, za kakvu je sposoban jedino razum, i to obino ba
u trenutku kada se oajniki eli ograditi od nje. A upravo to pitanje stvara
jednu od osnovnih istraivakih pobuda Raviolina sljedeega velikog
stripa.
3. Frieda Boher i artificial stupidity
Likovni stvaralac Alana Forda, Roberto Raviola (lik Boba Rocka

njegova je karikatura, ali ovjek je imao jo velike nieanske brkove),

koncem sedamdesetih, na vrhuncu slave, iz nikada do kraja pojanjenih
razloga, prestao je suraivati u profitabilnom projektu Alan Ford i
poetkom osamdesetih poeo objavljivati opskurnu stripovsku publikaciju
Necron, koja - ve zbog svojeg specifinoga sadraja - nikada nije postigla
veliku popularnost njegova najpoznatijeg remek-djela.
Necron je i stilistiki i sadrajno posve drugaiji strip od Alana
Forda. To je pornografski, sadistiki, pomalo rasistiki, stilski dotjeran i na
svoj nain vrlo realistian triler. Ono to je u osnovi zajedniko s Alanom
Fordom jedino je crni humor. Po rijeima Maksa Modica, koji je o tom
stripu neto pisao ve poetkom devedesetih, Necron je lektira namijenjena
samo posebnim sladokuscima. Svakako valja priznati da toliko tvrdih i
brutalnih prizora na kakve moete naii u Necronu neete nai ni u jednom
pornografskom filmu, ukljuujui i one specijalizirane. Istina je i to da se
sam Raviola vrlo jasno ogradio od oznake pornografski. U jednom je
intervjuu na zanimljiv nain objasnio to Necron, unato ekstremnoj
seksualnoj eksplicitnosti, odvaja od uobiajene pornografije. Situacijski je
(Necron), naravno, pornografski, ali porno ima jednu dosta specifinu
karakteristiku: igrai se mijenjaju, pria ostaje ista. U tomu je trik
pornografije. Za razliko od toga su u Necronu igrai uvijek isti, a pria se
neprestano razvija.65 Bilo kako bilo, pornografski ili ne, Necron je u
svakom sluaju iznimno bogata literatura, koja se, vjerojatno jo izravnije
nego Alan Ford, laa problema gluposti.
Razlika izmeu dvaju stripova evidentna je ve na prvi pogled.
Groteskne nadrealistike slike njujorkih rupaga, ambijent koji po svojoj
rasutosti jo najvie podsjea na nekadanju Jugoslaviju (openito velika
inspiracija Alana Forda), zamijenjeno je sterilnom okolinom
visokotehnolokoga Berlinskog instituta za patologiju. Osobenjake,
simpatine karikirane likove, uvijek u odrpanoj odjei, zamijenili su
paljivo ureeni istraivai s pomalo nadutim i karakteristino
elaboriranim licima priznatih strunjaka. Karikiranje likova je, dodue, jo
uvijek prisutno, ali obino se jedva primjeuje, suptilnije je, skriveno u
detaljima: smijeku, pogledu. Tek rijetko odstupa od realizma, prije se
poklapa s dosta naglaenim realizmom: europarlamentarac, koji se
spavaim kolima vozi iz Pariza u Bruxelles, karikiran je iskljuivo na nain
da izgleda tono onako kao to izgledaju europarlamentarci: dosadan
65

Pristupano na http://www.ubcfumetti.com/magnus/Italiano/necron.htm

ovjek bez ikakva izraza, ima oale. Jo prije nego to se eksplicitno kae
da je rije o europarlamentarcu, to nam je ve odavno jasno, pa iako nema
nikakvih posebnosti. Jugoslavenska prostitutka karikirana je tek utoliko to
tono odgovara naoj predodbi Jugoslavenke: dosta privlano tamno bie,
dvije bradavice na licu, malo previe dlaka na spolovilu itd.
Glavna junakinja, Frieda Boher, talentirana je mlada znanstvenica,
doktorica biologije, lanica istraivakoga tima profesora Bleibera,
vodeeg strunjaka na podruju uvanja i transplantacije organa. Ne
moemo ba rei da je Frieda lijepa ena, ali nesumnjivo je atraktivna,
dobro graena, no dosta suzdrana, previe stroga za svoje godine.66 Medu
njezinim kolegama zbog njezine hladnoe i ustrajnoga odbijanja njihovih
prijedloga vlada uvjerenje da je lezbijka. Ali Frieda nije lezbijka (barem ne
iskljuivo), Frieda se zaposlila na institutu za patologiju zbog posve
specifinoga seksualnog poriva. Frieda Boher je nekrofil. Uzbuuju je
iskljuivo mrtvaci, muki i enski. Smrt je bitak seksualnoga ivota Friede
Boher. Ali to nije sve. Frieda ve nekoliko godina priprema svoj tajni
projekt: nou iz instituta krade dijelove tijela i u kunom laboratoriju
sastavlja svoju verziju Frankensteinova stvorenja. Dugo je ekala na
najvaniji dio, a i ta joj se elja ispunila kada su na institut jednoga dana
dopremili tijelo suhonjava starca koji je bolovao od gigantizma penisa.
Kada su konano bili sastavljeni svi dijelovi zajedno s questo pezzo
meravilioso!, to je njezin komentar najnovije nabave, ledena Frieda to
stvorenje doista uspjeno budi u ivot i s njim se predaje krajnje divljem
razvratu, koji postupno, zbog stjecaja okolnosti koje emo kasnije
razjasniti, prerastaju u pravu sadovsku orgiju.
Postoji presudna razlika izmeu Frankensteinova projekta i
znanstvenog podviga Friede Boher, oni su gotovo dijametralna suprotnost.
Istina je, dodue, da se Frieda jako ponosi svojim talentom za znanost, ali
poriv koji je vodi pri sastavljanju stvora u prvome je redu seksualan. eli
stvoriti mukarca koji e biti mrtav, bez vlastite pameti i volje, to joj se
(osim ivota) najvie gadi kod ivih ljudi, a ujedno e takav mukarac biti i
sjajan ljubavnik. Ukoliko je cijela tragedija Brooksove filmske parodije
Frankensteina u tome da genijalni profesor u svoje stvorenje grekom
ugradi mozak zaostaloga zloinca, Frieda Boher svojemu Necronu planski
usauje mozak idiota, cervello di un tip sub-humano, mozak pisca
Usp. slikovni prilog 6: Frieda Boher, u Magnus, Necron, La
fabbricante di mostri, Shaiulud 2001.. str. 13.
66

stripovanih trilera, koji po Friedinu miljenju pripada najnioj kasti

kvazirazumnih bia openito.67 ovjek kojega u stvoriti mora imati
tono takav mozak, dodaje Frieda. Ukratko, to to Frieda eli stvoriti nije
neka artificial intelligence ili umjetni ivot, koji je opsjedao prof.
Frankensteina, nego upravo jedna neiva artificial stupidity. Kreatura bez
vlastite pameti koja ima dovoljno mozga da moe u skladu s njezinim
eljama upravljati vjeito ukruenim udom gigantskih razmjera. I upravo je
po tome njezin projekt - iako uspijeva mnogo bolje od Frankensteinova,
budui da Frieda zadrava kontrolu nad svojim stvorenjem - barem na prvi
pogled osuen na neuspjeh: Necron s jedne strane mora oivjeti da bi
mogao ispuniti svoju ulogu poslunoga ljubavnika, ali upravo time to
postaje ivahnim ljubavnikom, postaje premalo mrtav pa ne moe u
potpunosti ispuniti Friedine nekrofilske potrebe. Uspjeh (znanstvenoga)
projekta poklapa se s njegovim (seksualnim) neuspjehom, to e ga
neukrotiva Frieda - i to je kljuno - unato nekim tekoama, uspjeti
krajnje lukavo prevladati.
Zaplet kulminira u presudnom trenutku koji mijenja odvijanje
cjelokupnoga stripa i koji se, to je za nas jo vanije, vrlo tono preklapa s
paradoksom nemoguega glasa inae neizmjerno bune gluposti.
Stvorenje, Necron, artificial stupidity, na samom poetku serijala ne
govori, isputa samo neartikulirane zvukove. Zvuk gluposti je ovaj puta,
dakle, postavljen na samo polazite. Ali ve u prvoj epizodi dogaa se
neto neoekivano. Jednom prilikom Frieda nareuje Necronu da je
zadovolji oralno, ena doivi klimaks, ali stvorenje koje se u tom procesu
jako uzbudilo ne odustaje i eli je zajaiti. Frieda ga ljutito odgurne i
zapovjedi mu da se vrati u svoj kavez. U tom trenutku Necron izrie svoj
nnooo!, ukratko, progovara prvi put u cijelom serijalu. Kljuna nije
toliko sama injenica da Necron pone govoriti (to e nastaviti u skladu sa
svojim nerazvijenim mozgom pisca stripovanih trilera), ni to da se njegov
govor rada iz odreenoga dvostrukog odbijanja ili jednostavnije reeno silovanja. Znaajnija je Friedina paradoksalna reakcija na njegovo
govorenje. Na sljedeoj slici (silovanu) Friedu prvi puta vidimo nasmijanu,
gotovo ljupku: Hai parlato! (Progovorio si!) Moj je eksperiment ak
uspjeniji nego to sam planirala!68 Velika je znanstvenica postigla moda
najvie dostignue u povijesti znanosti, stvorila je umjetnoga ovjeka,
67
68

Ibid., str. 37, 38.

Usp. slikovni prilog 7: Hai parlato. Magnus. Necron, str. 70.

subjekt-s- -glasom. Ali ve se u sljedeem prizoru Friedino raspoloenje

(na to je upuivao ve onaj viak prvotne namjere) dramatino mijenja:
Necron je postao posesivan, govori samoj sebi vraajui se na institut.
Vrijeme je da napravim brata. Ukratko, iako Frieda u trenutku progovara
kao Necron i tako postaje istinskom umjetnom inteligencijom, ostvaruje
Frankensteinove snove (to je, dakako, razumljivo ini ponosnom), njezina
je reakcija ambivalentna: njezin istinski projekt, ista artificial stupidity,
nije uspio, govorenje ga kvari. I doista se Necronova uloga od trenutka
kada progovara drastino mijenja. Necron se pretvara vie u Friedina slugu
i partnera u zloinskim poduhvatima nego u glavni objekt njezine strasti.
Frieda s njim jo uvijek opi, ali vie usput, silom prilika. Njegova
neprestana pouda joj dosauje. Seks je prije sredstvo kojim ga dri pod
kontrolom, iako, valja rei, Frieda i ne pati previe u openju s njime.
Ubrzo nakon tog (ne)prijatnog dogaaja, Frieda nareuje Necronu da otme
muevnoga suradnika s instituta - toga je mukarca, koji se zove Karl,
Frieda ve ranije promatrala kako se tuira. Morala je sama sebi priznati:
Non e mica male come fustaccio, ne bih rekla ne da je mrtav. Odluna
ovaj put ne ponoviti pogreku, svojemu cijenjenom kolegi, nakon to ga
ubije, presauje modane stanice orangutana.69
I u nastavku stripovske serije Necronova je zadaa manje uloga
ljubavnika nego ubojice, koji na Friedinu zapovijed davi stasite crnce kako
bi se perverzna ena mogla naslaivati njihovim udovima, kada ih svlada
rigor mortis (dok se Necronu za zahvalu obino nudi straga). Frieda je,
dakle, u svakom pogledu zadovoljena ena, ali Necron nije vie sredinji
predmet njezine udnje, nego prije njezin idelani suprug, provider, njezin
backdoorman. Ono to Frieda poeli, Necron nabavi. U biti Necron i
Frieda poinju ivjeti gotovo idilian ivot suprunika.
*
Dno bez dna dolo je do svojega dna. Zato smo se morali spustiti
toliko nisko, odnosno, pitanje je, zato se Roberto Raviola, tada ve priznat
i razmjerno imuan umjetnik, morao spustiti na razinu jeftinoga anra
pornografske stripovske strave?
Mislim da je odgovor u svojemu polazitu povezan s nekim opim
problemima koji se tiu tako rei svih oblika pisanja o gluposti. Svako
pisanje o gluposti, bilo ono filozofsko, prozaino, poetiko pa ak i
pornografsko, zapada u tri mogue opasnosti.
69

Usp. slikovni prilog 8: Dr. Karl, u Magnus, Necron, str. 98.

Prva opasnost je - o njoj govori Deleuze, pripisujui je openito

kategorijalnome miljenju - u tome da glupost unaprijed podredimo
diskvalifikaciji odnosno da je shvaamo kao ono to miljenje mora a
priori odbaciti ili sprijeiti da se stvore uvjeti pogodni za njegovo
nastajanje. Osim uobiajene geste odmahivanja rukom, kao, to je obina
glupost, toj se tendenciji pridruuje i prividno suprotna tenja za
definiranjem gluposti, njezinu ograniavanju, koje treba omoguiti da se
glupost smjesti na mjesto koje joj je posebno namijenjeno i tako rastereti
prostor (pametnoga) razmiljanja od svoje prisutnosti. Svaki takav
postupak smjetanja u iskljuenost ranije ili kasnije vodi u previanje
kosupstancijalnosti obaju elemenata (ne samo da je glupost nuan efekt
razuma, nego je i sama pamet i te kako prepletena nitima gluposti).70
Druga opasnost, koja je vie karakteristina za umjetnike anrove,
jest u ovom: glupost je ukljuena u kontemplaciju, nije predmet apriorne
diskvalifikacije, postaje, meutim, predmet ili izvor podsmijeha, cinizma,
to gotovo uvijek vodi jednakom rezultatu - upravo se nae podsmijevanje
gluposti pokazuje kao njezina najvie nereflektirana forma. To je uvid na
koji se oslanjaju, dodue na dijametralno suprotstavljene naine, kako
Aristotelova kritika komedije tako i Erazmova satira.
Na kraju je moda najskrivenija pa tako i najpodmuklija od svih triju
zamki: ako uspjeno izbjegnemo kako Scilu apriorne diskvalifikacije tako i
Haribdu podsmijeha, onda se, mislei da je opasnost prola, razbijemo na
grebenu simpatije.
to time elim rei? Moemo li navesti jednu jedinu uspjelu i
duhovitu literarnu figuru utjelovljene gluposti koja ne bi barem u maloj
mjeri budila simpatiju? ak je i Chaplinova karikatura Hitlera, diktator
Hinkel, na svoj nain simpatian lik, i to ne najmanje upravo zbog svoje
gluposti, iako je ta glupost ujedno i prikazana kao izvor
antisemitskoga zla koji se iri dravom. Ili da se vratim nama poznatom
primjeru. Cilj Erazmove Pohvale je postupak lijeenja gluposti, koja je, na
kraju krajeva po njezinim vlastitim rijeima, izvor svih ratova, najgorih
zala. Pa ipak je konani dojam to ga dobivamo o Gluposti, da je to vesela,
To je opasnost koju ima u vidu Deleuzeova kritika sljepoe
kategorijalnoga miljenja i njegov poziv filozofu, koji je neprestano -loe
volje, da se mora sustavno i planski sputali u blato gluposti, tj. obavljali
Grunfov poziv: proizvodili neuspjele kopije neuspjelih Ideja, nadajui se
nemoguemu - nastanku savrene Ideje nesavrenosti.
70

simpatina gospoda, koja esto mijenja spol i odjeu. Nekakva mudra i

iskusna dragqueen, prema kojoj ne smijemo iskazivati netrpeljivost ako ne
elimo ispasti neuljuenim ovcama. Pojedinani primjeri ljudskih gluposti
jesu, dodue, predmet najotrije satirike kritike, ali sam je lik utjelovljene
Gluposti okruen aurom duhovitosti i gotovo svetakim sjajem
bogougodnosti. Na slian je nain i slika utjelovljene gluposti koju u Alanu
Fordu zastupa Grunf, nekako izrazito simpatina, dobroudna figura (do te
mjere da nam uope ne smeta skriveno upuivanje na to da je Grunf moda
odbjegli nacist, koji je svoje izvorno ime, Grunt, promijenio u Grunf). A
da ne govorimo o Superhiku, tlaitelju siromanih i poasnom lanu
drutva iskoritavatelja i krvopija: ve sama njegova' pojava nas
raznjei. Kako Alan Ford tako i Pohvala majstorski prelaze prve dvije
prepreke. ini se, meutim - a da to nije presudno za ta dva remek-djela da su se na neki nain nasukali na treu prepreku, onu simpatije. Upravo
na tom podruju Ravioli s Necronom uspijeva izniman preokret. Izbjegavi
obje prve stupice (diskvalifikacije, podsmijeha), a ne gubei momentum
duhovitosti, Raviola umjesto figure utjelovljene gluposti, kakva i unato
volji svojih autora na neki nain uvijek iznova izaziva simpatije, stvara
jednu scenu gluposti, kojom vlada ledeno hladna, umorstvima sklona,
iznimno pametna, sadistika, zajebana bitch.
Moda se to na prvi pogled i ne ini nekim posebnim dostignuem,
ali zar nije jedina slaba strana Pohvale upravo taj nedostatak inverznoga
lika simpatine figure Gluposti? Zar podjela na odvratnost pojedinih oblika
ljudske gluposti i simpatine Gluposti kao takve ipak nije malo previe
nespretna slika onoga to Erazmo inae jamano eli postii - neke vrste
miljenja gluposti s one strane Dobra i Zla. Raviolina Frieda Boher
smjeta se upravo u tu toku inverzije.
4. Scene gluposti I (Holbein)
Prije nego to u cjelini razvijemo argument povezan s Friedom
Boher, htio bih se jo jednom vratiti Pohvali ludosti i dvjema Holbeinovim
ilustracijama Pohvale.
I u Pohvali nailazimo na specifian tip zvuka gluposti.
Rekli smo da je Roterdamski u Pismu Dorpu svoju satiru odredio
kao postupak lijeenja gluposti pomou uitka. Isto smo tako rekli da se to
lijeenje moe shvatiti bilo u jaem bilo u slabijem smislu. U slabijem
smislu uitak je tek pomono sredstvo lijeenja, koji pomae da se istinski

ljekovit uinak, istina Evanelja, vezuje uz bolesne stanice.

Najjednostavnije reeno, Pohvala je lagana lektira, koja privlai i one
itatelje to se inae nerado uputaju u zahtjevnu teoloku i etiku
problematiku pa im tako rei usput servira i neto znaajnih moralnih
Istina, upozorava na grijehe i razotkriva umiljenost skolastikoga uma.
Kao to je ve reeno, lijeenje pomou uitka mogue je shvatiti i u jaem
smislu, ne kao dodatak lijeenju, nego kao radikalnu preobrazbu same
ekonomije ljudskoga uitka. I doista, Erazmova Pohvala, ako nita drugo,
predstavlja sudbonosni i istodobno singularni prijelom na razini ekonomije
uitka, kojim operira komina umjetnika vrsta.
Aristotel je objekt komedije oznaio pridjevom phaulos, koji je
mogue prevoditi kao nisko, runo, uobiajeno, prosto, zlurado, manjkavo
ili, najbolje, sve to zajedno. Phaulos nema, dodue, posve tono znaenje
gluposti kako ga shvaamo danas, ali empirijski je dosta jasno da je upravo
glupost legitimacijska iskaznica pravoga faulastoga junaka komedije.
Niskost, zluradost i obinost nisu dostatne: phaulos nije mogue biti ako
nisi uz svu snalaljivost i elementarnu lukavost, kakve esto prate glupe
ljude, jo i barem malo ogranien. Upravo je takav antijunak stereotipne
komedije: lukav, ali ipak i dosta ogranien stari pohotni lisac, koji na kraju
krajeva pada u stupicu to ju je sam postavio, a isprva namijenjenoj nekoj
mladoj gospoici. Sve od Aristofana, Lukijana i Plauta, preko Cervantesa,
Shakespearea i Molierea, Linhartove Gradonaelnikove Micke pa do
dananjih politikih satira na raun Berlusconija ili Georgea Busha ml.,
upravo se glupost ini glavnom metom smijeha, odnosno osoba ili sustav
koji je utjelovljuju.
Zapravo nije teko shvatiti zato. Glupost (a ne na primjer podlost ili
primitivizam) ono je svojstvo kojim je mogue podlaca izloiti javnome
ruglu ili ga ak, kako se dogaa Tartuffeu, Falstaffu ili Tulpenheimu,
namamiti u stupicu. Oklada brojnih komedija i satira je, dakle, u tome da
glupost shvaaju kao onu negativnu osobinu koju je mogue kroz humor
okrenuti protiv nje same i drugih negativnih osobina predmeta kritike:
zloestoe, niskosti, fanatizma, primitivizma itd., koje same po sebi bude
prije strah nego podsmijeh. No ako razotkrijemo glupost zloestoe,
glupost niskosti i glupost primitivizma, te osobine odjednom postaju
smijene, ranjive (i shodno tomu malo i previe simpatine). Glupost:
slabost slabosti, koja je ujedno i slabost kritike intencije usmjerene protiv
nje, slabost neplaniranoga buenja simpatije.
Erazmova tvrdnja da je njegova satira postupak lijeenja gluposti,

moda je malo neobina. Ali postoji teorija prema kojoj je ba svaka

komedija sastavni dio ako ne lijeenja, onda preventivne sanitarne mjere
protiv gluposti. U sedamnaestom stoljeu, neto vie od stotinu godina
nakon nastanka Pohvale, jo je jedan klasini filolog, Jean de Santeul, pod
geslom ridendi castigat mores, otkrio etiku dimenziju komedije:
komedija smijehom razotkriva loe navike. Ta je znamenita sintagma
navela Alaina Rogera na hipotezu da podrijetlo komedije moda uope ne
valja traiti u proizvodnji komine grade nego u nekakvom ritualnom
kanjavanju odbaenoga kominog objekta. To kanjavanje, poput katarze
unutar klasine tragedije, proiava drutveno tijelo, s tom razlikom to
katarza, u skladu s Aristotelovom definicijom, drutvo oslobaa straha i
suuti, dok komedija kroz smijeh izbacuje glupost iz zdrave drutvene
jezgre.71 Komini smijeh po toj teoriji nije toliko spontano reagiranje na
neto smijeno, nego vie priueni refleks propisanoga preziranja glupoga
objekta, detektor/projektor gluposti, s funkcijom uspostavljanja otre
hijerarhijske odvojenosti izmeu nas, koji svojim smijehom dokazujemo
da je na razum u slanju detektirati i odbaciti glupost, te njega, koji mora
ostati glup da bismo mi preko naega suenja grenome jarcu mogli
dokazivati svoju razumnost na organizirani nain.
Osnovni preokret Pohvale gluposti, kako god da ga promatramo,
oito se tie upravo ovoga dvostrukog dispozitiva kominog smijeha kao
granice uma i ne-uma odnosno utjelovljene gluposti kao privilegiranog
objekta satire. Ve je Aristotel tvrdio - u tome je i razlog njegova
decidirano niskoga miljenja o komediji - da je onaj koji se ruga nekome
tko je phaulos, jamano i sam phaulos. Podsmjehivanje, forma zluradosti,
jedna je od karakteristika niskoga ovjeka kojemu se po propisima
komedije rugamo. Ali ako se unutar uobiajene satire ili komedije mi
pametni smijemo zadrtoj budali Falstaffove vrste i tim se smijehom
himbeno distanciramo od njega (pa makar u njemu i susreli neke od svojih
osobina), u Pohvali se, naprotiv, Glupost ruga samoj sebi, utjelovljenoj u
Roger se pritom oslanja i na Nietzscheovu interpretaciju Aristotela:
Aristotel je vidio, kao to znamo, suut kao bolesno i opasno stanje koje
je dobro s vrenena na vrijeme oistiti nekim purgativom: tragediju je
shvaao kao purgativ. Friedrich Nietzsche, Antikrist prokletstvo nad
kranstvom, u: Nietzsche. Krittsche Studienausgabe, izdava:
Colli/Montinari DTV, Bd. XV. str. 7, prijevod N. . Autor citira slovenski
prijevod.
71

nama. Pored ostaloga, ako ne i u prvom redu, takoer i zato jer se upravo
nae ruganje gluposti pokazuje moda kao jedina doista smijena forma
gluposti. Kako je glupo misliti da je glupost glupa(!), ruga nam se Glupost,
kada je posve oito da glupost uvijek iznova pobjeuje um, ije je navodno
pomanjkanje. Koliko je tek glupo smijati se gluposti kada je evidentno
jasno da je jedino to je doista smijeno i doista glupo upravo taj glupavi
smijeh sam, koji o sebi tvrdi da postavlja vrst zid izmeu pameti i ludosti!
U Pohvali ludosti na djelu je sve vrijeme, nazovimo to tako,
dvostruka optika varka. Unato tome to Erazmo utjelovljenu glupost
premjeta s tradicionalne pozicije objekta satire na poziciju subjekta,
pripovjedaa prie, i u Pohvali se, i to ne samo na prvi pogled, jo uvijek
smijemo Gluposti i njezinoj veseloj prii o njezinim pratiljama
Samoljubnosti,
Ulizivanju,
Zaboravu,
Naslaivanju
i
Lakomislenosti, koje, slino kao i u uobiajenim komedijama,
utjelovljuju raznorazni niski pojedinci (na visokim poloajima). O tome
nema dvojbe: ono to je smijeno, ono emu se smijemo, sigurno je upravo
duhovitost Erazmove junakinje, Gluposti. Zapravo nas Glupost svojim
dosjetkama ak prisiljava da se stavimo u poziciju stereotipnoga
kominoga dispozitiva i priznamo: istina je, smijemo se Gluposti. Osnovna
je funkcija premjetanja upravo moda to iznueno formalno priznanje. Ali
odmah ispod prividno mirne povrine ve se dogaa neto bitno
uzbudljivije: na smijeh, koji je dodue jo uvijek smijeh namijenjen
Gluposti, uistinu je samo udaljeni odjek njezina vlastitoga smijeha naemu
podsmijehu. Nae glupavo i himbeno smijanje Gluposti, govori nam
Glupost, i samo je smjeteno na fundamentalno glup temelj: na uvjerenju
da je Glupost, majka svega to je u ivotu korisno i ugodno, glupa. Ako
je, po Aristotelu, glupo smijati se gluposti, zato to nas ruganje ini
identinima predmetu podsmijeha, u krajnjoj instanciji dakle, iz nekog
etikog razloga, kod Erazma je u prvom planu epistemoloka situacija:
podsmijeh gluposti oslanja se na glupu postavku da je glupost glupa.
Ako smo dosljedni, Glupost nigdje ne tvrdi da nije glupa, u biti je,
kako sama kae, zaboravila kakav je status njezine pameti, ponekad
joj se ini da je glupa, ponekad da je dosta pametna - ali vie je nego oito
da pitanje njezinoga IQ-a ne utjee bitno, ili uope ne utjee, na vrstinu
njezinoga uvjerenja kako je nae uvjerenje da je glupost glupa moda ak i
najvee profesionalno dostignue njezine karijere, sve otkada se nekoliko
godina prije nastanka Svijeta zaposlila kao boica gluposti. U biti ve sama
injenica da je prevarila Razum i uspjela nas uvjerili da je glupa (neto

tako glupo moe uraditi samo Glupost!) predstavlja krunskog svjedoka

gluposti uvjerenja da je Glupost gluplja od razuma.
U Pohvali, uzeto openito, moemo razabrati tri glavna kriterija koje
razuman uvid da je Glupost glupa odreuju kao glup, i to posve neovisno o
zbiljskom statusu njezine pameti.
Prvi kriterij nazvat emo kriterijem korisnosti. Nije sluajno da
Glupost najvie raspravlja o njemu, budui da je doista strano glup, ali
istodobno se preklapa s najsuptilnijim elementom Pohvale, njezinom
filozofskom podlogom u Diotiminoj dijalektici. Mogli bismo ak rei da
kriterij korisnosti dopunjava na neki nain tu dijalektiku, budui da u nju,
kao njezin sredinji element, ukljuuje i onu savrenu budalu, ije je
iskljuenje za Diotimu dijalektiki konstitutivno. Kriterij korisnosti stvara
jednu, recimo tako, pragmatinu gradaciju pameti, oslanja se na spontani
uvid svakoga pa ga moemo primjereno definirati formulom puke
mudrosti: dovoljno sam pametan da znam kako je ipak pametnije
(korisnije) biti barem malo glup nego pretjerano pametan.72 Ukratko, ne
kae se da je pametno biti glup, nije rije o susretanju suprotnosti koje bi
kulminiralo u pseudohegelovskoj spoznaji da se najvia pamet i najvia
glupost moraju poklapati. Nisam nesvjesna kako je ludost na loem glasu
i u najluih ljudi, govori Ludost/Glupost.73 Nositelj kriterija gluposti u
svakom je sluaju upravo to, nepopravljiva budala, s tipinom osobinom
svoje vrste - vrlo izrazitim osjeajem za preivljavanje, koji se na kraju
krajeva izraava ve u njegovom pragmatinom cogito: nisam ba previe
bistar, ali ono to ipak znam jest to da je tako bolje nego da jesam. Svaka
budala, dakle, zna da biti glup nije previe pametno, ali ipak je to jo
uvijek pametnije (gradacija) nego bili pametan. Glupost i pamet se, dakle,
nikada do kraja ne poklapaju: reeno deleuzeovski, onaj koji je glup je - a
da pritom ni na kakav nain prestaje biti glupim ili postaje pametnim istodobno i gluplji i pametniji od onoga koji je pametan.
Mogli bismo to rei i ovako: postoje situacije - Glupost ih nabraja
znatan broj - kada je evidentno pametnije biti glup nego pametan. A to,
ako nita drugo, stavlja u neobino svjetlo uvjerenje Razuma da Glupost u
ini se da je Erazmo tu puku mudrost ve vrlo rano doivio na
vlastitoj koi. Dijete iz kojega govori razum odrasloga svakomu se gadi
kao izrod i odvratna nakaza. To potvruje i ljudska mudrost koja govori:
mrzim starmalo dijeta. Pohvala, nav. izd., str. 24
73
Pohvala, nav. izd., str. 15
72

skladu sa svojom biti (ako puka privacija Razuma uope ima tako neto)
moe biti jedino i iskljuivo glupa, dok on sam, Razum, moe u skladu sa
svojom biti, dodue, pogrijeiti, biti ponekad i manjkav, ali svakako je za
razliku od Gluposti razuman. Moe zapoeti smijeh Gluposti, pa i njezina
Pohvala. Kriterij korisnosti sa svojim upuivanjem na to to svatko zna po
zdravom razumu je, dakle, ujedno i trascendentalni uvjet njezina poetka
to ga strictu sensu postavlja upravo taj uzajamni podsmijeh ne Razuma i
Gluposti (jer to bi to uope bilo, Glupost?), nego Razuma i zdravoga
razuma, koji jedan drugoga u trenutku prepoznaju kao glupe. Pragmatiki
cogito zdravoga razuma pamet odmah prepoznaje kao vanjski limit one
pameti koju je (za razliku od pameti) moda doista pametno imati, dakle
pameti koju se moe koristiti, ivotne pameti. A podjednako i Razum
odmah spoznaje da je njegov sugovornik prosti glupan, koji pamet
podreuje korisnome i ugodnome, ali nikako ne moe sprijeiti da ga ta
spodoba ipak i dalje ne iritira svojom odvratnom malom istinom maloga
ovjeka, koju nije mogue jednostavno ukinuti kao jo jednu od
irelevantnih gluposti. Djelomino zbog toga to ionako sama za sebe tvrdi
da je upravo to, glupost, a djelomino stoga to Razum opet nije toliko
glup da ne vidi svijet oko sebe.
Drugi kriterij, koji onaj prvi dodue samo dopunjuje, ali argument
drastino izotrava, nazvat emo ga kriterijem razumnosti, naprotiv, tvori
nekakva negativna gradacija unutar same gluposti: Glupost, koja je Razum
uvjerila da je glupa, oito je manje glupa od Razuma, koji je iskljuivo po
njezinoj zasluzi vidi kao takvu. Ponavljamo: ne kae se da je glupost
pametna, ali definitivno je manje glupa (gradacija) od Razuma kojim je
ovladala time to ga je uvjerila u svoju glupost. Kriterij razumnosti, dakle,
dokazuje da glupost nije ni suprotnost ni puka privacija Razuma, nego
naprotiv, da je istinska glupost, glupost uvjerenja da je glupost glupa,
inherentna djelovanju samoga uma. Tko kae da je Glupost glupa?
Naravno glupost, ali glupost koja se jo uvijek oslanja na kategorije
Razuma. Razum dakako ne moe biti gluplji od privacije Razuma; Glupost
dakako ne moe biti pametnija od svoje suprotnosti, pameti.
Trei kriterij, koji se, dodue, javlja tek u treem, zadnjem dijelu
Pohvale, mogli bismo nazvati kriterijem Svetoga pisma, odnosno
egzegetskim kriterijem, jer se oslanja na ve nekoliko puta spomenutu
oitu sklonost to je gluposti (za razliku od pameti) pokazuju Bog i

apostoli, posebice sv. Pavao.74 Mogli bismo rei i ovako: iako Bog ne tvrdi
da Glupost nije glupa, krajnje je nepametno misliti da je neto ugodno
Bogu glupo ili vrijedno podsmijeha. Opet, dakle: nije reeno da glupost
nije glupa, ali definitivno je glupo misliti da jest glupa.
Kaimo, dakle, ovako: budui da se nae ruganje gluposti temelji na
beskonano glupom uvjerenju da je glupost (oito korisnija, Bogu ugodnija
i manje glupa od Razuma) glupa, na je smijeh na raun gluposti, uistinu
smijeh same Gluposti. Na podsmijeh gluposti je samo pratei zvuk
gluposti, zvuk zvonia koji najavljuje dolazak svemogue kraljeve
dvorske lude, ekstimnoga cogita, koji je u nama naiao na svoju osovinu
nereflektirane gluposti, onoga cogita Gluposti koji na primjeru drugoga
(dakle nas) vidi da se ne vidi, njegova pervertiranoga uvida o vlastitoj
gluposti, njegova samoosvjeivanja. Moda tek na ovoj toki doista
primjeujemo koliko je jako taj cogito dvorske lude doista daleko od
nezgrapnoga pokuaja da se razum utemelji u kontrastu gluposti drugoga
(onaj tamo je bedast, zato ja koji to primjeujem nisam). De facto je kod
Erazma upravo taj pokuaj samoutemeljivanja razuma na temelju
iskljuenja gluposti ona nereflektirana podloga refleksije nereflektirane
gluposti, u kojoj nastaje cogito Erazmove Gluposti, utemeljen u toki
nemogueg osporavanja njezina postojanja te izveden na temelju drevne
techne dvorske lude (onoga koji postoji zato to vidi da se glupost ne vidi).
Nitko drugi nije ovaj sredinji moment Pohvale ludosti, zajedno s
njegovom skrivenom paranoinom komponentom, pogodio onoliko dobro
kao njezin prvi ilustrator, Hans Holbein ml., pored ostaloga i Erazmov
portretist i dvorski slikar Henrika VIII., autor proslavljenih Ambasadora
te likovnoga koncepta anamorfoze, na kojega se poziva ve i Lacan.
Vjerojatno nije ak ni dovoljno ako kaemo da je Holbein iznimno
tono pogodio elementarni preokret to ga Pohvala, izvjesno i avant la
lettre, unosi na polje komedije, tonije, na polje stereotipnoga odnosa
izmeu phaulosa, glupoga kominoga objekta, i pametnoga gledatelja,
koji se pravedniki tom objektu ruga i smijehom gradi zid izmeu njega i
sebe. Osim karakteristike Erazmova satirinoga preokreta, njegove satire,
koja je ujedno satira satire, ironija na raun naivnosti satiriarova uvjerenja
da je glupost slabost slabosti, potrebno je primijetiti jo jedan gotovo
Ima bezbroj citata na koje upuuje Erazmo: Bog: Unitit u mudrost
mudrih i odbaciti razumnost razumnih. Pavao Bog odabrae ono to je
na svijetu lieno pameti. Pohvala, nav. izd., str. 155.
74

nevidljiv satirini podton u odnosu spram samoga Erazma odnosno

njegova pristupa u Pohvali - satirini podton, koji je i sam tako izrazito
erazmovski, da bismo se mogli odvaiti na tvrdnju kako je sama Erazmova
gesta najbolje opisana upravo u ovom sitnom podsmijehu na raun
Erazma.
Dvije od Holbeinovih ilustracija imaju jednak motiv, mogli bismo ga
nazvati jednostavno motiv lutkara. Kompozicija obiju slika je zrcalna,
svaki crte sastoji se od dviju figura koje su suoene: lutkar i lutka
nataknuta na njegovu ruku, koja svojom karakteristinom odjeom dvorske
lude, kapom, zvoniima i arenim trakama evidentno simbolizira glupost
odnosno phaulos, glupi objekt komedije. Ukratko, na prvi pogled pred
oima imamo formu (razmjerno ravnomjerne) interakcije razuma
(lutkara) i gluposti (lutke), stereotipan komini dispozitiv.
Kod prve varijante75 i sam je lutkar obuen poput dvorske lude, dok
je lutka namjerno nacrtana tako nejasno da njezino pokrivalo lude pod
odreenim kutom sumnjivo nalikuje kraljevskoj kruni. Silna, nevidljiva
minijatura anamorfoze iznimno subverzivna uinka. Ali, tome emo se
vratiti kasnije.
Na drugome je crteu odnos lutkara i lutke intenzivniji.76 Lutkarovo
srdito, natmureno lice i stisnuta aka desne ruke, kojom prijeti lutki (dakle,
svojoj lijevoj ruci), pa jezik to mu ga lutka zlurado pokazuje - sve to jasno
svjedoi o tomu da se lutka otela kontroli. Jedino to ostaje nejasno jest to
koliki je dio lutkara lutka (ludost/glupost) koja je oivjela odnijela sa
sobom: samo njegovu lijevu ruku, koja ga oito vie ne slua ili pak cijelu
njegovu zdravu pamet. Na kraju krajeva bismo o nekome tko se srdito
posvaao sa svojom vlastitom rukom teko mogli rei da je posve
normalan. U suvremenoj psihijatriji ak postoji toan izraz za taj tip
psihike neuroloke bolesti: apotemnofilija odnosno body integrity identity
disorder. Pacijenti koji pate zbog te rijetke bolesti ne pokazuju, dodue u
svojemu ponaanju znakove psihikoga oboljenja, obino ive potpuno
normalan ivot, uspjeno obavljaju svoj poziv. Bolest se pokazuje samo
u tomu da bolesnici jedan od svojih ekstremiteta (obino je rije o jednoj
nozi ili o objema nogama) doivljavaju kao strano tijelo, koje se po
njihovu pripovijedanju toliko uplee u njihov ivot, da to vie ne mogu
podnijeti. Jedan pacijent - a zanimljivo, po pozivu je psihoanalitiar 75
76

Usp. slikovni prilog 9: Dvije dvorske lude.

Usp. slikovni prilog 10: Apolemnofiliar s lutkom.

ovako je opisao svoje stanje: Ima to strano tijelo i jednostavno ga se

mora rijeiti.77
Prvi moment koji valja naglasiti, moment aprioran samoj konkretnoj
analizi dviju slika, bio bi sljedei. Holbeinu je bilo (slino kao i Ravioli)
oito na neki nain jasno neto vrlo presudno. Naime to da Glupost kao
takvu nije mogue naslikati u obliku samostalne figure. Glupost moda
moe nastupati kao rjeita diskurzivna figura, ali nije dovoljno da
jednostavno nacrtamo neku kiljavu karikaturu pa onda to proglasimo
Glupou. Moemo, naravno, ali uinkovitost je takvoga postupanja, kao
to je Holbein dobro znao, vrlo upitna. Polazite Holbeinove ironije do
njegova lutkara (utemeljeno na Erazmovoj definiciji nemogunosti
definiranja gluposti) doista je upravo/ve u tome da je lutkar oito uvjeren
u to da je glupost mogue upredmetiti, naslikati, staviti na njoj posebno
pripremljeno mjesto (poziciju phaulosa), uspostaviti odgovarajuu
distanciju spram nje, a ujedno je drati i pod nadzorom, upravljati njome,
manipulirati, upotrijebiti je za vlastitu korist i zabavu. Lutkar ve u tom
smislu zastupa stereotipni komini dispozitiv, to ga Erazmo postavlja na
glavu. Holbein je, nasuprot tome, znao, da slika na kojoj se glupost nee
Apotemnofilija se obino definira kao neuroloki uvjetovana smetnja,
koja izaziva nesavladivu elju za amputiranjem. Toj se elji esto pripisuju
i seksualni porivi, jer navodno kod dijela pacijenata ve i sama pomisao na
amputaciju izaziva orgazam. Nasuprot tomu njujorki psihoanalitiar
Gregg Furth, i sam apotemnofiliar, tvrdi upravo obrnuto: Radi se o tome
da postane cijelim, ne invalidom. Ima to strano tijelo i jednostavno ga se
mora rijeiti. Najtraginija strana apotemnofilije je u tome da se pacijenti
toliko odluno ele oslobodili stranoga tijela da su esto spremni sami
preuzeli inicijativu, a razumljivo je da takvi operativni zahvati sa strane
pacijenta (najee je orue vlak) obino zavravaju pacijentovom smru.
Moda najvie iznenauje injenica da se pacijenti koju su se na ovaj ili
onaj nain uspjeli rijeili mrskoga ekstremiteta u veini sluajeva doista
osjeaju bolje. Utoliko su u nekim dravama (SAD, kotska) neko vrijeme
doputali legalnu mogunost da se u sluaju neizljeivosti na elju pacijenta
doista kirurki odstrani inae zdrav ekstremitet. kotski je lijenik dr.
Robert Smith obavio est takvih operacija, ali vlast je, zbog etike
kontroverznosti toga oblika lijeenja, takvo postupanje kasnije zabranila.
Vidi: http//salon.com/health/feature/2000/08/29 amputation/indeks.html.
77

odmah doista utjeloviti, nego tek na nekom mjestu procesa njezina

promatranja, mora kao svoje polazite uzeti scenu sastavljenu od dvaju
elemenata, gluposti i razuma, koji e u procesu promatranja nekoliko
puta i na razliite naine zamijeniti svoju poziciju. Prvi kljuni element
lutkara bio bi, dakle, u ovomu: Holbein, prvi interaktivni likovni
umjetnik, shvatio je da je glupost doista efektno mogue naslikati samo
posredno, preko njezine kosupstancijalnosti s razumom, dakle pomou
jedne - ovoga puta moemo s pravom koristiti ovaj Badiouov izraz -scene
dvostrukosti.
Temelj Holbeinova slikanja gluposti je, dakle, neko Dvoje (lutkar i
lutka) koje nije rezultat zbrajanja dvaju razliitih samostalnih entiteta niti
ga je ikada mogue u cjelini reducirati na jedan jedini entitet, unato tomu
to je razlika izmeu obaju elemenata scene tako rei nitavna odnosno
razlika istoga.78 Zapravo je upravo ova minimalna diferencija unutar
istoga istinski drugi element slike, zbog koje je Dvoje uope Dvoje i ne
Jedno. Dvoje, u strogom smislu, nisu lutkar i njegova lutka za ruku, koje je
ipak samo lutka, u krajnjoj instanciji dakle lutkarova ruka (dio njega
smoga, on sam). Prvi korak koji moramo poduzeti da bismo shvatili poentu
slike, tono je, dakle, taj da shvatimo da su lutkar i lutka ipak Jedno, a
upravo ne Dvoje, lako se lutka lutkaru suprotstavlja, to naravno ne znai
(osim ako pristanemo na motrite ludoga apotemnofiliara) da je lutka
doista samostalni entitet, nego njezina pobuna samo svjedoi o unutarnjem
rascjepu samoga lutkara/razuma, dakle, o razlici unutar istoga, koja je u
subjektivnoj figuri lutkara. Lutkina pobuna, prividna razlika izmeu
lutkara (razuma) i upravo taj nevidljivi unutarnji rascjep, koji je unato
nevidljivosti upisan u prizor kao nuna posljedica vidljivoga rascjepa
izmeu lutkara i lutke, drugi je element scene Dvoje. Odnosno, reeno
drugaije, na objema je slikama samo lutkar (razum), ali naslikan je kao
Dvoje, koje je isprva sadrano u nekoj vanjskoj dvojnosti (dvije lude,
lutkar i njegova lijeva ruka), no ve se u sljedeem koraku, to zahtijeva
odreeno gledateljevo misaono posredovanje, pretvara u razliku unutar
samoga elementa, nevidljivu razliku istoga. Mogli bismo rei i ovako:
Holbein nastoji stvoriti sliku gluposti pomou rascjepa samoga razuma,
koji pak ne rezultira jednostavno u ponovnoj podjeli na razum i glupost
(koji se ne mogu naslikati), nego u toki njihova rascjepa izlae element
njihove kosupstancijalnosti. Odmah emo vidjeti zato.
78

Alain Badiou, Stoljee, Izdanja Antibarbarus. Zagreb 2009.

Osnovna poenta obiju Holbeinovih ilustracija tono prati Erazmovu

a bila bi, kako smo ve dali naslutiti, u ovom: razum (lutkar) misli da se
moe poigravati s glupou (lutkom), ali zapravo je u tom cijelom procesu
njegova vlastita glupost ona koja se poigrava s njim, budui da nita nije
tako glupo, Stultia dixit, nego taj oholi pokuaj postavljanja distance od
gluposti, kojom se pokuava utemeljiti razum. Stoga razum, posredstvom
preokreta upisanoga u sliku, postaje predmetom podsmijeha vlastite
gluposti. U biti je u jednom tonijem smislu na objema slikama prikazan
prizor upravo toga preokreta podsmijeha gluposti u smijeh (zvuk) Gluposti
same.
Drugi bi kljuni moment bio ovaj: glupost, prava glupost, ne ulazi u
prizor kao jedna od dviju figura, kao neiva lutka, nego kao subjektivna
gesta zauzimanja distance od (svoje projekcije) gluposti u kojoj se
nastoji utemeljiti razum. Zato bismo mogli rei da je upravo ova prostorna
distanca izmeu dviju figura prva prava slika gluposti. I zbog toga
moemo rei da je toka rascjepa unutar samoga razuma, u koju se smjeta
ta prostorna distanca, zbiljsko polje kosupstancijalnosti obaju elemenata,
gluposti i razuma. Razum je, htio ili ne, prinuen uzeti na sebe glupost,
koja je na prvoj slici isprva prostrta izmeu njega i gluposti.
Na prvoj slici (dviju dvorskih luda) taj je momentum obiljeen
ovako: to paljivije promatramo sliku to nam postaje jasnije da namjerno
nejasno nacrtana lutka ne predstavlja samo dvorsku ludu, nego i kralja,
dakle, neko Dvoje koji nije mogue odvojiti, koje je nerazdvojivo.
Izvanjski odmak izmeu obiju figura tako se opet smjeta u unutarnji
rascjep jedne od dviju figure (u tom sluaju lutke, objekta), odnosno
nadomjeten je uvoenjem nulte diferencije istoga (isti je lik kako luda
tako i kralj). Istodobno, istim potezom, Holbein postie i zamjenu polaznih
pozicija razuma i gluposti: ako se na poetku inilo da lutkar (razum)
upravlja lutkom, sada postaje oito da je upravo razum (vladar) postavljen
u poziciju nemone lutke, phaulosa, kojom se ludost poigrava. Podsmijeh
gluposti postaje smijeh Gluposti.
Moemo primijetiti odreeni zrcalni odnos izmeu dvaju crtea. Na
prvoj slici (dvije dvorske lude) izvanjski se odmak izmeu figura
premjeta u nultu diferenciju unutar huke same (isti je lik kako luda tako i
kralj). Rezultat tog primarnoga premjetanja je, kako je ve reeno,
zamjena mjesta razuma i gluposti, okretanje stereotipnoga kominog
dispozitiva: lutka, dodue, ostaje na poziciji phaulosa, ali sam je phaulos
napustio pozornicu i pridruio se publici koja se smije - Holbein

minijaturnom anamorfozom postie da se na njegovu mjestu iznenada nade

rascijepljeni razum (vladar), koji se isprva, barem se tako inilo, nalazio na
mjestu subjekta.
Na drugoj slici (lutkar i pobunjena ljevica) se pak, suprotno,
izvanjska diferencija (sukob izmeu lutkara i lutke) interiorizira u rascjep
unutar same figure lutkara (subjekta). Njegov sukob s lutkom/vlastitom
lijevom rukom oito je spor unutar samoga razuma. Ovdje se, dakle,
zamjenjuje i sama lokacija phaulosa: razum ostaje na svojoj poziciji
subjekta, ali ovaj put je on sam phaulos kojemu se ruga lutka (objekt), a
zajedno s njom valjda i svi mi. Ako u prvom sluaju izvanjski rascjep pada
u polje lutke/objekta, koji ustraje u poziciji phaulosa, ali se pomou
anamorfoze transupstancionira u razum, u drugom sluaju rascjep pada u
polje subjekta, koji pak kao takav zauzima poziciju phaulosa (predmeta
podsmijeha).
Mijenja li se tim preokretom bitno poenta slike? Na prvi pogled ne. I
u sluaju druge slike (lutkara i njegove ruke) u temelju je rije o rascjepu
unutar samoga razuma, za sublimaciju distance izmeu razuma i gluposti,
koja je sama glupa, ukratko, za prizor gluposti samoga razuma. I ovaj se
put, moda jo oiglednije (lutka se doista smije lutkaru), pokazuje
cirkularna struktura naega podsmijeha gluposti koji je uistinu smijeh
Gluposti, na raun gluposti naega podsmijeha gluposti; ekstimni cogito,
koji je utemeljen u naoj nereflektiranoj gluposti. Ali druga slika ipak
sadri element vie s obzirom na prvu, jednu toku, koja, ako nita drugo,
predstavlja odreeni unutarnji limit gluposti.
Iako drugi lutkar izgleda jo ludim od prvoga (koji je u konanoj fazi
dvorska luda, dakle, i pristaje mu biti lud), ipak ima minimalnu mogunost
ozdravljenja. U prvom redu zbog toga to je jedan dio njegova tijela de
facto ve zdrav. Da kaemo ovako: da je - kako moemo opravdano
pretpostaviti - pacijent doista apotemnofiliar (opsesija odvajanja od
ludosti na kraju krajeva jest nekakva apotemnofilija), doista bismo ga
mogli izlijeiti. Ali ne tako da bismo odrezali ruku od tijela, nego tako da
odreemo tijelo od ruke, jedinoga zdravoga dijela tijela. Moda je u
fizikome smislu postupak jednak, ali nipoto nije tako u metafizikom
smislu. Lutka, koja se raga gluposti njegova postupanja, posve je izvjesno
glupa (ako nita drugo, glupom je ini njezin podsmijeh lutkarovoj
gluposti), ali ipak je manje glupa od samoga lutkara, budui da uzrok
njezina podsmijeha nije toliko sam lutkar, nego njegov podsmijeh na
njezin raun. U biti je upravo apotemnofiliarova ruka onaj ekstimni cogito

na temelju kojega razum vidi da se ne vidi. Ukratko, razum time to shvaa

da je lutka ipak samo lutka ukida razliku. Kada, dakle, interiorizira glupost,
ujedno s glupou ipak interiorizira i minimalnu refleksiju, koja ga ne
ini nuno neglupim, ali ipak mu omoguuje neku misaonu formu gluposti.
Na kraju bi se psihoanalitiko lijeenje apotemnofilije pod krilaticom ja
sam, dakle, ono moralo odvijali nekako u tom pravcu: ne, nisam izgubio
kontrolu samo nad rukom, potpuno sam izgubio kontrolu nad razumom
(koji eli odrezati vlastitu raku), a upravo ruka, koja se pobunila protiv
mene, jest, dodue, povod mojemu bjesnilu, ali vjerojatno je takoer i
jedini ostatak razuma koji uope jo imam. Naalost, kako pokazuje sluaj
spomenutoga psihoanalitiara Gregga Furtha, stvar u klinikom smislu
oito ne funkcionira tako dobro, ali taj problem s veseljem ostavljam
njegovim kolegama ili pak kirurgu dr. Robertu Smithu.
5. Scena gluposti II (Raviolina intervencija)
Upravo na tom mjestu elio bih se vratiti jo jednoj strunjakinji za
rukovanje skalpelom, Friedi Boher, tonije, jo jednoj sceni za dvoje naslovnici prvoga broja Necrona s naslovom La fabbricante di mostri,
Proizvoaka monstruma. To je slika koju sam posudio za naslovnicu
slovenskog izdanja knjige. Na prvi se pogled lako moe initi da je rije o
jo jednoj, suvremenoj varijanti Holbeinovih lutkara. Prizor na slici,
Necronovo roenje, roenje artificial stupidity, naime pokazuje Friedu i
Necrona, koji je elektrinim vodovima prikljuen uz maineriju kojom
upravlja Frieda. injenica da je Necron samo Friedina lutka dodatno je
naglaena detaljem smijene male arulje na Necronovoj glavi, koju Frieda
pali pomou udaljenog prekidaa. Necronovo lice posve oekivano ne
pokazuje veliku mudrost (jezik mu visi iz usta i razrok je), Frieda ga strogo
gleda kako ve gledaju ludi znanstvenici. ini se da je sve postavljeno
praktiki u isti polazni poloaj kao kod lutkara (razum koji hoe
ovladati glupou, ponovno je stvoriti; lutkar(ica) i njezin ne-ivi lutak
koji e ne-zaivjeti), ali logika skrivena u Raviolinoj slici potpuno je
drugaija od logike lutkara. Time ne elim rei da nastavnica Necrona
izokree poentu same Pohvale ludosti. Prije bih rekao da na neki nain
razotkriva treu stranu novia, otvara pogled na Pohvalu ludosti koji
pogaa neto to ve jest prisutno u samoj Erazmovoj satiri, ali po nekoj
unutarnjoj logici toga djela, barem na figurativnoj razini, ostaje prikriveno.
Moda ak kao rtva jednoga drugog naglaska koji i kao ljudi i kao filozofi
radije primjeujemo. Upravo nam Raviolina slika u punoj jasnoi

razotkriva taj prikriveni element Pohvale.

Jamano i Raviolin Necron povremeno gradi svoj humor na onoj
pervertiranoj logici ludosti postojanja u srcu uma, utemeljenoj na
spoznaji svakidanjeg ovjeka, a u skladu s kojom je obino pametnije biti
glup nego pametan. Logici koja shodno tomu dokazuje postojanje jedne
specifine pameti same gluposti i koja je, kao uvjet (kvaziracionalnoga)
diskursa Gluposti/Ludosti, kao dokaz njezina cogita, ujedno i
transcendentalni uvjet poetka Pohvale, razlog oivljavanja
apotemnofiliarove lutke. Nema sumnje da je ta logika stalno na djelu i
u Necronu. Na kraju krajeva, jedini koji uspije nadmudriti Friedu Boher je
plemenski voda Lumimba Dada, primitivni ljudoder, karikatura Idija
Amina koji je Friedu (uvjerenu da e s tim glupanom lako izai na kraj)
obeanjem dijamanata namamio na slikovitu gozbu: dr. Boher je bila kako moete i zamisliti - nemalo iznenaena kada joj je ef kuhinje za
aperitiv u stranjicu ugurao sedam struaka enjaka i uljudno najavio da
e joj, po najnovijoj parikoj modi, kou oguliti tek kada bude do pola
kuhana. Frieda se uistinu u zadnji as spasila iz toga lonca, budui da je
Lumimbin vjetac Dai-Dai stranoga Necrona lukavo zaokupio vjeniem
dugonogih crnkinja.79 Ukratko, i u Necronu je na djelu, jednako kao i u
Pohvali i Alanu Fordu, demonstracija postojanja i moi one posve
specifine inteligencije kojom raspolau iskljuivo glupi ljudi, specifine
inteligencije budala, koja barem po lukavosti esto nadmauje svaku pamet
i tako rui doktrinu privacije (te nudi objanjenje za postojei svjetski
poredak). Vidjeli smo da ak i sam Platon u Protagori pomou Fajzonova
brata Hipokrata (onoga to je Protagoru optuio da si divlje prisvaja pamet)
koristi taj tip lukavosti za svoj sofistiki napad na sofiste. Ali u Necronu se
radi jo o neemu posve drugaijem, originalnijem.
Negdje sredinom ovoga poglavlja postavili smo hipotezu da upravo
Frieda Boher i Necron predstavljaju inverziju neizbjeno simpatine figure
utjelovljene gluposti i da shodno tomu Raviola sa Necronom nadvisuje
jednu nimalo nevanu nevolju svih tipova diskursa o gluposti, koji se - ako
izbjegnu Scilu apriorne diskvalifikacije i Haridbu poruge - praktiki uvijek
nasuu na pliacima simpatije. Pomislimo samo na karikaturalne
humoreske tipa Spitting Image ili Hri-bar. Zar nije jedina tekoa ovih
inae vrlo uspjenih serijala upravo u tomu da glupost karikiranih
Usp. Magnus, Necron, Le Roi des Cannibales, Albin Michel, br. 5 (na
francuskom), str. 40, 41, 42.
79

politiara okruuju i jednom aureolom simpatinosti, koja vjerojatno

proizlazi iz njihove gluposti? Takoer, zar glupost, bez obzira na politiku
intenciju autora, ne vue neku vrstu uravnilovke medu njima (svi su oni na
neki nain simpatino glupi), koju je mogue korigirati samo naknadnim
intervencijama, koje meutim nikada do kraja ne popravljaju dojam da
smo svi politike ivotinje napravljene iz istoga tijesta? Ukratko,
ukoliko je naa teza tona, Raviolin se Necron, u cijeloj svojoj niskosti,
ipak smjeta na razmjerno vano mjesto na ljestvici dostignua kominoga
uma.
Barem se u Pohvali moe dosta precizno locirati jedan segment
ovoga tajnovitog izvora nezaustavljive simpatije. To je segment simpatije
koji Pohvala nehotice sama proizvodi. Erazmo je jamano vrlo dobro znao
za postojanje toga problema, budui da je nedvojbeno htio postii upravo
to: narugati se ne samo naemu podsmijehu gluposti nego i naoj
nesvjesnoj simpatiji za glupost. To je bio Erazmov cilj. Na kraju krajeva,
Pohvala upravo poinje uvoenjem refleksije te dvostrukosti podsmijeha i
simpatije, koja u biti korelira s dualizmu pohvale i satire. S jedne je strane
Glupost koja zna na kojoj je cijeni Ludost i kod najveih glupana, a s
druge strane njezino zapaanje: Tek to sam stupila pred vas koji ste se
okupili u velikom broju, (ve je) na vaim licima zasjala neka nova,
neobina vedrina. Nije nuno da ljubav koju gajimo prema njoj izvire
iz same injenice da nas Glupost zabavlja svojom aljivou: neizmjerna
naklonost koju ljudi osjeaju za glupu djecu, razumijevanje koje imamo za
senilne starce ili, ako preemo na tvrde primjere, tupa strast za lov ili ak i
ratovanje - svi ti sluajevi ljubavi za glupost to ih navodi Stultitia zbilja
se ne mogu svesti samo na obeanje zabavnih prizora. I doista, jedan je od
efekata Pohvale, jedan od njezinih seruma istine, upravo to da nas
neumitno suoava sa spoznajom da nam je Glupost/Ludost bez ikakva
suzdravanja stavila pod nos praktiki sve svoje grijehe, ukljuujui i strast za
ubijanjem, a na kraju nam je knjige postala ak i simpatinija nego ranije.
Gotovo bismo mogli rei da Erazmo rauna na neki cankarovski uinak
frustracije suoavanja s nemoi borbe protiv neodoljivog magnetizma
gluposti, zbog kojeg bismo se nekako morali otrijezniti od opijenosti
glupou. Ali moda lik apotemnofiliara s lutkom ipak nije samo neka
slika bolesti koju valja izlijeiti, nego i rezultat lijeenja koji je bolesnika
doveo do osvjeivanja nesvjesne simpatije za glupost, koja se samo skriva
iza vanjskog izgleda prezira i koje se nikada neemo u potpunosti rijeiti.
Jedino to moemo jest osvijestiti se i spram gluposti zauzeti neki etiki

stav, koji pak mora sadravati svijest o naoj vlastitoj gluposti i ukloniti
umiljenost uma.
Ali sve to ne mijenja injenicu da sama struktura Erazmove ironije
de facto ne moe proizvesti inverziju simpatinoga lika Gluposti i da
konceptualni aparat te ironije nuno ostaje uhvaen u pomalo nespretan
dispozitiv gnusnosti pojedinih sluajeva gluposti s jedne strane i
simpatinoga lika Gluposti s druge strane. Razlog tomu jest ovo: unato
sarkazmu koji proima djelo, sam temeljni refleksivni preokret (oznaen i
Holbeinovim crteima) jo uvijek je blizak ili ak previe blizak onoj
znamenitoj sintagmi o pogledu: zlo je uvijek u pogledu koji vidi zlo. Sama
Glupost je s onu stranu odvajanja pameti/nepameti; doista je glup samo
razum, koji suoen s njezinom oitom premoi, tvrdi da je glupost glupa.
To, naravno, ne znai da je Erazmo mislio kako je glupost uvijek skrivena
u pogledu koji vidi glupost (ili u pokuaju distanciranja od gluposti),
jamano ne. Na kraju krajeva, kao to smo vidjeli, u Pismu Dorpu tvrdi da
ga je na pisanje Pohvale navelo upravo zapaanje kako su ljudi na
svakom koraku svojega ivota iskvareni najrazliitijim glupima vrstama
mnijenja (a uvjeravam vas da Erazmo samoga sebe nije smatrao glupim).
Sam unutarnji mehanizam Pohvale djeluje na srodan nain kao sintagma o
zlu: glupost, zajedno s moralnom odgovornou za glupost, uvijek pada u
polje razuma, dok se persona Gluposti postavlja u neko polje imunosti na
uinke njezina djelovanja. Da, naravno da je razum odgovoran za svoju
glupost, ali zar je Glupost doista neduna? U tome bi bila Holbeinova
ironija spram samoga Erazma: ovjek se ipak trudio da ovjeanstvo
izlijei od gluposti, a na kraju je kao nuspojavu lijeenja proizveo
nepobjediv lik Gluposti, ovjenan neunitivom aurom simpatije.
Apotemnofiliar s lutkom koja je oivjela na kraju krajeva jest
Erazmo sam. Istina, moda nema ljepe vrste osvete nego da objekt
svojega neprijateljstva pretvori u temelj svoje besmrtne slave - a to se
nedvojbeno dogodilo Erazmu: cio se ivot osjeao kao rtva urote glupih
ljudi, podnosio paranoju pa se odluio jednom zauvijek obraunati s
glupou i izlijeili ovjeanstvo, a onda ga je upravo ta Glupost uzdigla u
najistaknutijeg intelektualca njegova doba (to je dosta ublailo njegovu
paranoju). Ipak, ostaje vrlo upitno bi li Erazmo bio doista oduevljen
dananjom percepcijom svoje knjige koju - posebice zato to su razlozi
njegove srdbe zbog pojedinih tipova gluposti koje tretira stoljeima
prilino izblijedjeli - da kaemo pravo, obino doista itamo kao zaigranu
pohvalu nedune Gluposti, uz nekoliko kritikih otrica na raun autoriteta

iz nekoga davnoga doba.

Tvrdimo, dakle, da Raviola s Friedom i Necronom radi upravo to stvara scenu gluposti, koja, ne gubei humoristini naboj, gluposti (ovaj
put doista) oduzima lanu nedunost, stvara inverziju aljive Gluposti koja
vlada Pohvalom i tako na neki nain dovrava Erazmovo djelo, dodavi mu
neto to mu u biti ionako ve pripada, ali mu neprestano izmie.
Raviola problem simpatije, naravno, ne rjeava jednostavno tako da
glupost prikae kao zlo, dakle, tako da izloi svoj lik utjelovljene gluposti,
to jest da svoju figuru utjelovljene gluposti, Necrona, neposredno uplete u
zloine koje je Glupost u Pohvali posredovala samo posredno, pri emu je
odgovornost za njih, unato tomu to je zloine priznavala uz smijeh,
uvijek pripala razumu. Upravo obrnuto, Raviolina strategija ide u
obrnutom smjeru. Njegov je prvi korak taj da erazmovski cinizam s
obzirom na nau nesposobnost da ne volimo glupost odvede jo korak
dalje. ak i Necron, artificial stupidity, ubojica, silovatelj i kanibal, koji je
pored toga obian mrtvac, nita vie iv nego kakav kamen, svojom
glupou, htjeli mi to ili ne budi u nama postupno ako ne ve simpatije
onda ne posve nesklon podsmijeh, neko malo veselje. Sam Raviola rekao
je da je njegov cilj bio lik Necrona razviti tako da unato krvolonosti i
ubijanju ispadne kao un pochino buffo, malo smijean/trapav. Necron
takoer ima neto od dvorske lude. Magnetizam gluposti ne moe se
zaustaviti, a Raviola nam, slino kao i Erazmo, pomou sustavnih
provokacija dokazuje da glupost nije nipoto samo slabost slabosti, nego
(ako zanemarimo irelevantno moralistiko zgraavanje) takoer i udesni
napitak imunosti na negativne osjeaje. Ako je u Alanu Fordu taj vidik,
dodue, prisutan, ali ipak na pomalo prikriveni nain (Grunf dodue uvijek
salutira nacistikim pozdravom, ali nikada ne izrie Heil Hitler;
Superhik, progonitelj siromanih, dri se pravila da nikoga ne ubije),
Raviola u Necronu igra posve otvorenih karata. Necron straga jebe mladu
crnku pa joj u navali strasti grekom otkine glavu, a unato stravinosti
te scene - zbog svoje glupe smotanosti - ostaje nekako simpatino zbunjen,
neduan.80 Ukratko, sam lik Necrona, umjetne gluposti, doista ne
utjelovljuje samo glupost, nego i onu neunitivu simpatiju to je glupost
izaziva. Necron sam po sebi nikako nije oruje koje bi onesposobilo
magnetizam gluposti.
Tu je, naravno, jo i Frieda. Prvi problem u vezi s Friedom Boher - u
80

Ibid.. str. 30.

tome je i prva temeljna razlika spram Holbeinovih prizora - jest u lomu da

Frieda nipoto nije glupa pa nikada, ni u kojemu trenutku, ne postaje
glupom: Frieda nije onaj tip razuma kao kod Holbeinova lutkara, koji se
upravo gestom zauzimanja distance od gluposti pokazuje glupljim od
gluposti same. O Friedi moemo misliti to hoemo - da je luda, da je,
naprotiv, proraunata ubojica, koja iznimno hladnokrvno zadovoljava
potrebe svojega uitka - ali nikako i ni na kakav nain ne moemo tvrditi
da je glupa. Frieda je ekstremno pametna i njezino vrsto uvjerenje da je
Necron bedasti le, a ona pak genijalna znanstvenica, ne ini je manje
pametnom. Stultitia konano nailazi na odgovarajuu suparnicu. Na koji
se, dakle, nain Frieda uope smjeta u scenu gluposti?
Oito se to ne dogaa na nain na koji se u scenu gluposti smjeta
razum Holbeinovih lutkara. Rekli smo da je scena gluposti lutkara
de facto scena rascjepa samoga razuma (bilo lutke koju anamorfoza
pretvara u razum premjeten na poziciju phaulosa, bilo subjektivnoga lika
lutkara iji sukob s vlastitom rukom svjedoi o rascijepljenosti njegova
razuma). Slika razuma koju utjelovljuje Frieda Boher, naprotiv, nije
rascijepljena i to je od apsolutno presudnoga znaenja. Razlog to Frieda
pak ne izaziva nau simpatiju, nego u najboljem sluaju neizmjerno
frustrira, tono je u tome, da Frieda predstavlja, gotovo bismo mogli rei,
paradoksalni lik nerascijepljenoga subjekta: njezin uitak doista u cjelini, bez
ostatka, slui njezinu uitku. injenica da je nekrofil, koja bi za mnoge bilo
vrlo nezgodna, bilo zbog eventualnih moralnih skrupula bilo zbog
faktinoga problema susreta s odgovarajuim ljubavnicima, Friedu Boher
ni sluajno ne ometa. Naprotiv, Frieda Boher tu nezgodu u cjelini okree u
prednost. Zapoljava se u institutu za patologiju, specijaliziranom za trajno
ouvanje mrtvaca, stvara Necrona, koji joj je sve vrijeme na raspolaganju,
bilo sam bilo tako da joj nabavlja tijelo eljene osobe. Na prvi se pogled
dodue ini da je njezin nedostatak upravo Necron, objekt njezine opsesije
mrtvim tijelima, ali ako je Necron doista Friedin nedostatak, onda je to
potpuno ukroeni nedostatak, koji se za razliku od lutkarove lutke ni malo
ne odupire njezinim eljama, nego ih, samo kada mu se doputa,
neizmjernim arom ispunjava. Ukoliko Frieda ipak ima kakav nedostatak
(a ini se da njezina zdrava seksualna potreba to ipak pokazuje), najprije ga
pretvara u produetak svojega uitka koji joj je uvijek na raspolaganju i pri
ruci, a onda ga degradira na dobavljaa mrtvih tijela, u idealnoga mua.
Slino kao na Venecijanskom karnevalu, nedostatak (gospodar uitka)
promijenjen je u slugu svojega sluge, u nekakav aufgehobenes Nichts. U

Friedi Bohrer nema ni najmanjega unutarnjeg konflikta, nikakve podjele na

id, ego i superego, svjesno i nesvjesno, nikakvog nedostatka koji se ne bi
sam pobrinuo za svoje zadovoljenje/dokinue. Frieda Boher je savreno
jedno.
Raviola s Friedom dobiva u svoje ruke ilo kojim e probosti mjehur
simpatije. Objasnit emo kako se to dogaa. Ali najprije o samom
oruu. Nije rije o antipatiji. Mislim da Raviola ni Friedu nije htio
uiniti antipatinom. Kakva hardcore sekcija ultramilitantnih feministkinja
Friedu Boher bi opravdano mogla slaviti na svoju borbenu zastavu: klima
na institutu je, iza vanjske fasade sterilnosti, upravo opipljivo maistika,
Friedine kolege hvatanje za stranjicu, seksualno iznuivanje pa ak i
pokuaje silovanja smatraju svojim prirodnim pravom, tako da se Friedu
barem u prvom dijelu serijala moe shvatiti i kao neku vrstu anela osvete.
ena svoj uitak uzima u svoje vlastite ruke, dosadne tipove koje sline za
njom pretvara u upotrebljive leeve i slino. Kod
Friede Boher, to jest nelagode koju izaziva, ne radi se u biti
jednostavno o antipatiji zbog njezine zloestoe pa ni samo o seksualnoj
frustraciji koju budi u mukom dijelu itateljstva: ako vam nije dui od 25
centimetara ionako ne pripadate njezinoj ligi, ako pak jest ubit e vas. Ali
kako sve ne bi ispalo previe diskriminatorno, ak i ako ne zadovoljavate
njezine kriterije, opet e vas ubiti, jer naruavate prosjek i jer ste joj ionako
odvratni. No kao to je ve reeno, nije toliko presudna frustracija koju
osjeaju mukarci, Frieda na kraju krajeva veselo ubija i post festum koristi
i ene. Rije je o neemu univerzalnijem. Kljuna je nemogunost bilo
kakve identifikacije - njezina elja koja nije elja Drugoga; njezin uitak
koji nema druge svrhe nego da joj je uitak. Necron, iako je mrtav,
stostruki ubojica i silovatelj, nama (ljudima) manje je tud od atraktivnoga
monolitnog subjekta iste Jednosti, fantazme vjeitoga, nenaetoga uitka.
U emu je, dakle, unutarnji odnos dvaju likova? Frieda sama je
Jedno, nedjeljivo, nju nije mogue nikako rascijepiti. Necron je doista
rascijepljen, i to tako da u scenu gluposti uvlai i Friedu i samoga
Raviolu. U biti raspored uloga prati ove tri vertikale:
1) Necron je utjelovljena glupost, takoer i utjelovljena neunitivost
simpatije za glupost. Frieda je razum koji je posve neprijemiv za glupost,
monolitni element otuenoga istog uitka, izvor frustracije. Na toj toki
odnos je jo uvijek posve izvanjski, nema uzajamnoga posredovanja.
Frieda (razum) gospodari Necronu (gluposti) i taj se odnos nikada nee do
kraja izokrenuti, svakako ne na nain koji se dogaa u Pohvali, gdje se

igranje s glupou prije ili kasnije pokae kao glupa igra.

2) Necron je i sam autor stripa - ne zaboravimo da je Frieda stavila u
Necronovu glavu mozak pisca stripovskih trilera, jedini tip mozga koji
zadovoljava njezin kriterij potpunoga idiota i shodno je tomu podoban za
procesora njezine artificial stupidity. Ukratko, Frieda, dodue, stvara
Necrona, ali zapravo Necron (autor) stvara Friedu. U krajnjoj instanciji
Frieda je (a kako i ne bi bila) posve u pravu: onaj tko je stvorio Friedu
Boher moe biti samo un cervello di un tippo subumanno. Necron i Frieda
nisu samo brat i sestra (djeca istoga autora), nego i djeca jedno drugoga.
Pozicije razuma i gluposti na ovome mjestu jo uvijek ostaju u vanjskom
odnosu, ali ipak se u toj spoznaji o neoekivanim srodstvenim
povezanostima, dostojnima neke telenovele ili Rata zvijezda dogaa neto
bitno: istina, Frieda je ona pametna i takva e i ostati, ali misao izvire iz
Necrona. ak i najvei um (ili upravo najvei um) u osnovi je utemeljen na
krajnje glupim idejama pa radilo se o Friedi, opsjednutoj idejom umjetne
gluposti (koju je stvorio takav um, pun glupih ideja) ili o Ravioli (koji
stvara na temelju tako niskih ideja kakva je Frieda).
Konano, autor stripa jamano jest i Frieda Boher. Tonije, Frieda
Boher je, kao i Grunf, ime autorskoga postupka Roberta Raviole. Ne samo
u Necronu. U prvom redu radi se o Raviolinoj refleksiji o nastanku
njegova velikoga umjetnikog djela, Alana Forda: to to Frieda Boher radi
u Necronu tono odgovara jedinstvenoj gesti kojom Magnus i Bunker de
facto tek aposteriori stvaraju Alana Forda. Moda bismo u tom kontekstu
ak mogli rei kako se tek na ovoj toki pokazuje da je i umjetnik Roberto
Raviola kreacija Friede Boher, svoje najpodlije ideje, a i imena metode
njegova stvaranja koje je iz njega stvorila velikoga Magnusa. Prije svega
presudno je to da Frieda na taj nain, preko Raviolina stupanja u vlastitu
sliku, postaje uistinu unutarnji element samoga Necrona.
Ne radi se samo o tomu da Raviola, Secci i Frieda Boher u biti imaju
isti cilj: ne stvaranje jedne umjetne inteligencije (subjekta s glasom), nego
upravo jedne artificial stupidity (opremljene zvukom koji supstituira
ljudski glas). Presudna je metoda toga postupka. Jamano valja dio
genijalnosti autora Alana Forda traiti u sposobnosti stvaranja
izvanrednih, plastinih likova. No iako obino opravdano govorimo o tome
da je majstorstvo umjetnika sadrano upravo u sposobnosti da svojim
likovima udahne ivot, da izmisli njihov glas, u sluaju Magnusa i
Bunkera upravo je suprotno: njihova je sredinja operacija upravo u tome
da dva od svojih kljunih junaka (efa i Jeremiju) potpuno lie

ovjenosti, da im ukradu duu, njihov glas pretvore u obian zvuk i tako

omogue da kroz njihova usta progovori neljudska, neiva pozadina
ekspoziture privacije, zvuk iz koje e se u rijei pretvoriti Broj Jedan,
krovni lik cijeloga stripa, vjeita prezencija privacije. Upravo to (iako iz
razliitih poriva) radi i Frieda Boher: ne samo da oivljava neivo, njezin
je tehnoloki postupak takoer sve vrijeme isti. Najprije u Necrona
ukomponira mozak idiota. Budui da govorenje kvari taj prvi pokuaj
stvaranja umjetne gluposti, ide korak dalje i u novi prototip, u tijelo
uglednoga suradnika s instituta, mukarca koji se zove Karl, smjeta
mozak orangutana. U nastavku se ta tenja za stvaranjem savrene umjetne
gluposti, montiranja ljudskoga tijela iz kojega e progovoriti neto
bestijalno, neljudsko, pretvara u istinsku opsesiju ubijanja.81 Dakako da je
Friedina okrutnost dio anra porno-trilera, ali ujedno je i refleksija
centralne operacije Alana Forda: izmisliti ljudski lik i degradirati ga na
razinu samo jo jednoga od detalja pozadine, ime se sami detalji pozadine
pridruuju nizu govoreih subjekata; poinju emitirati udne
(subpsiholoke) zvukove, tajnovite signale privacije, koja je ovladala
jezgrom bitka.
U emu je, dakle, Raviolin preokret, inverzija simpatinoga lika
gluposti? Na koji nain moemo meusobno povezati sve tri vertikale?
Temeljna razlika u odnosu spram Holbeinovih lutkara je u ovom: ako se
Holbeinove scene u oba sluaja temelje na rascjepu razuma, Raviolin
Friedina najomiljenija metoda usmrivanja je ta da u ovjeka injektira
genetski mulirane dominantne kromosome najprimitivnijih oblika ivota
(meduza, insekala) koje se iznimno brzo razmnoavaju pa postupno
osvajaju ovjekovo tijelo. Tako se jednom Friedi ukae prilika da otme
mlad i imuan par norvekih lezbijki. Frieda je u velikom iskuenju da
djevojke ubije, ali bi htjela i novce za otkupninu. Kao uvijek njezin brzi
um dolazi do solomonskoga rjeenja. U enu koja ima neto vie
djeakih poteza lica injektira esenciju samice pauka, dok njezinoj neto
feminilnijoj prijateljici daje muki kromosom. Na kraju krajeva dobro je
da se stvari uravnotee, komentira svoj in. Budui da mlade ene isprva
izgledaju normalno, njihova rodbina plaa otkupninu. Nakon nekoliko
dana iz ljuture njihovih tijela izlaze dva ogromna pauka. Ljubav uvijek
pobjeuje, simpatija medu njima se sauvala. Ali znamo kako je s
parenjem paukova: samica prodire samca. Usp. Magnus, Necron, Le
Donne Ragnio, Shailud 2001., br. 4.
81

prizor s naslovnice u prvom redu daje sliku rascjepa same gluposti.

Necron, utjelovljena glupost, ujedno je i autor stripa, a autorica stripa je
istodobno i Frieda Boher, preko koje je tehnologija nastajanja stripa,
metoda Magnus, upisana u sam strip. Necron je, dakle, ujedno on sam,
utjelovljena glupost, Raviola i Frieda Boher, troje u jednome. Ali Frieda
svojim premjetanjem u unutranjost Necrona, unutranjost gluposti - ne
gubei nijednu od svojih ostalih karakteristika - mijenja svoju primarnu
kvalitetu i postaje specifina inteligencija same gluposti, podla inteligencija
gluposti, pomou koje ju je Raviola uope i stvorio. Specifina pamet
Gluposti, koja u Pohvali namjerno ili nenamjerno ispada simpatina i
duhovita, iako ni Stultitia niti njezin alter-ego, Erazmo, ne bjee pred
niskim postupcima, u formi Friede Boher konano pokazuje i svoje drugo
lice. Uope nije pretjerano duhovita (Raviola je neprestano naglaavao da
Alan Ford uope nije ni najmanje smijean strip), krajnje je beskrupulozna,
iznimno inteligentna, dosta seksepilna, svatko bi je poelio, ali bira samo
pojedine leeve i prije svega je iznimno podla. Potreban joj je njezin
Necron. Prosudite sami koje je od tih dvaju lica ono pravo.

Bibliografija
Andri, Ivo, Na Drini uprija, Beograd/Sarajevo 1958.; vie izdanja.
Aristotel, O dui, Naprijed, Zagreb 1996., drugo izdanje.
Badiou, Alain, Stoljee, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008.
Bunker, Max, Alan Ford (strip), Vjesnik i drugi izdavai, Zagreb
Deleuze, Gilles, Difference el repetition, PUF, Pariz 1968.
Descartes, Rene, Rasprava o metodi, MH, Zagreb 1951.
Dolar, Mladen, A Voice and nothing more, MIT Press, 2006.; In
Parmenidem parvi commentari, u: Problemi, br. 7-8, Drutvo za teoretsko
psihoanalizo, Ljubljana 1996.
Douglas, A. E., Erasmus as a Satirist, u: Erasmus, ur. T. A. Dorey,
London 1970.
Erazmo Roterdamski, Morias Egkdmion sive laus stultitiae, Erasmus von
Rotterdam, Ausgewahlte Schriften: acht Bnde (lateinisch und deutsch), 2.
zvezak; Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1995.
Erazmo Rotterdamski, Hvalnica norosti, Studia humanitatis, Ljubljana 2010.
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti, prijevod i obrada Zvonimir
Milanovi, CID-NOVA, Zagreb 1999.
Erasmus&Luther, Discourse on Free Will, Continuum, London &New York
2005.
Foucauk, Michel, Aesthetics, Metoda and Epistemoiogy, Penguin Books,
1998.
Foucault /Derrida, Dvom in novost, Analecta, Ljubljana 1990.
Heidegger, Martin, Bit in as. Slovenska matica, Ljubljana 1997 (izv. Sein
und Zeit, hrv. prijevod Bitak i vrijeme. Naprijed, Zagreb 1988.).
Huizingam, Johan, Erazmo, Nolit, Beograd 1980.
Jankelevitch, Vladimir, Ironija, Izdavaka knjinjica Zorana Stojanovia,
Sremski Karlovci 1989.
Lebrun, Gerard, L'envers de la dialectique, Seuil, Pariz 2004.
Levy, A. T. H., Introduction, u: Desiderius Erasmus, Praise of Folly and
Letter to Maarten Dorp, Penguin Books, London 1993.
Magnus, Necron (strip), dostupno na Internetu, Shaiulud, 2001.
Nietzsche, Friedrich, Svitanje, Antikrist, Sumrak idola, Sluaj Wagner, Ecce
homo, Ljudsko odvie ljudsko, razliita izdanja.

Pavloskis, Zoja, The Praise of Folly. Structure and Irony. Brill, Leiden 1983.
Platon, Dijalozi, razliita izdanja.
Roger, Alain, Breviaire de la betise, Gallimard, Pariz 2008.
Schmidt-Dengler, Wendelin, Einleitung, u: Erasmus von Rotterdam,
Ausgewhlte Schriften, 2. Bd., Wissenschaftliche Buchgesellschaft,
Darmstadt 1995.
Sovre, Anton, Predgovor, u: Erazem Rotterdamski, Hvalnica norosti,
DZS, Ljubljana 1952.
Venturelli, Aldo, Kunst, Wissenschajt und Geschichte bei Nietzsche, Walter de
Gruyter, Berlin 2003.
Zupani, Alenka, The Odd One In. On Comedy, MIT Press, Cambridge
(MA) 2008.
(Bibliografija je prilagoena hrvatskom itatelju)

Slikovni prilog

Slikovni prilog 1
Veliki Superhik, branitelj bogatih, equilibrium entis

Slikovni prilog 2
Detalji iz pozadine

Slikovni prilog 3
Nadovjek

Slikovni prilog 4
Grunfova zvidaljka

Slikovni prilog 5
Privacija u sreditu prezencije

Slikovni prilog 6
Frieda Boher

Slikovni prilog 8
Dr. Karl

Slikovni prilog 9
Dvije dvorske lude

Slikovni prilog 10
Apotemnofiliar s lutkom

Ale Bunta
MAGNETIZAM GLUPOSTI
Izdava
Naklada LJEVAK d.o.o.
Kopaevski put 1c, Zagreb
Za izdavaa
PETRA LJEVAK
Lektura i korektura
JAKOV LOVRI
Dizajn naslovnice
BOJAN KANIAJ
Grafika priprema
Mi, d.o.o., Zagreb
Tisak
FEROPROMS, Zagreb
ISBN 978-953-303-553-6 (meki uvez)
ISBN 978-953-303-554-3 (tvrdi uvez)
www.ljevak.hr