Ne idu u damije iz "vjerskih razloga"

Vie uope nije udno uti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim oima!), nazovimo ih
praktiare (jer u ivotu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama (barem sezonski)
ive u bosanskim arijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od damija, posjeduju
vlastite kue ili stanove, meutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja oblinje damije ne
poznaje iz jednostavnog razloga to ih u damiji nikada nisu ni vidjeli. Ako su ih i viali, to je
bilo nekada davno, prije nego su zakoraili stazom koju smatraju ispravnom, a koja u
stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u oitu zabludu. Bez obzira ta ovakvi govorili ili na koji
nain opravdavali svoje bjeanje od damija, ono to ine je neislamski, neerijatski i
nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i njihove
navodne argumente s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran od strane
istinskih i eminentnih uenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podrao iko od njih,
ve je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi uzeli za
pravo da tumae primarne izvore erijata i shvataju ih na nain kako oni smatraju da treba, ili
od ljudi koji pri sebi imaju osnove erijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i smiju
biti autoriteti za kojima se treba povoditi.
Allahu najdraa mjesta (na Zemlji) su damije (Muslim, Sahih, br. 671, od Ebu Hurejre,
radijallahu anhu) Tvrdnja koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u ovom hadisu,
matematikim rjenikom kazano je aksiom, tj. jasna i neupitna istina koju muslimanima,
upuenim barem u osnove svoje vjere, uope ne treba dokazivati. Svaka graevina na kugli
zemaljskoj koja je podignuta s iskrenim nijjetom da se u njoj obavlja namaz i velia ime
Uzvienog Allaha, Njemu je draa od bilo kojeg drugog objekta na Zemlji, bez obzira koliko
on visoko kotirao na popisu najuvenijih i najmonumentalnijih graevina na svijetu. Tako
istinskom vjerniku odlazak u najobiniju i najskromniju damiju u gradu ili selu u kojem
ivi, donosi veu radost, duevni uitak i na koncu i dunjaluko-ahiretsku korist, od obilaska
bilo koje od mnogobrojnih poznatih i u svijetu arheologije najvrednijih graevina razasutih po
itavom svijetu. Turisti iz svih zemalja svijeta, mjesecima pa ak i godinama planiraju
putovanja u udaljene zemlje kako bi lino posjetili ostatke velikih svjetskih civilizacija i
kultura, i u tu svrhu troe ogromne koliine novca, truda i ivaca, dok iskreni vjernik svaki
svoj odlazak u damiju ubraja u vrstu izleta koji ga u materijalnom smislu ne kota gotovo ni
centa, a u isto vrijeme donosi mu mnogostruke koristi. Hvalei one koji obilaze damije i u
njima Ga hvale i veliaju, Uzvieni Allah kae: U damijama koje se Allahovom voljom

podiu i u kojima se spominje Njegovo ime hvale Njega, ujutro i naveer, ljudi koje
kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju
udjeljuju, i koji strepe od Dana u kojem e srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah
lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i vie dao. A
Allah daje kome hoe, bez rauna. (En-Nur, 36-38) Kako bi shvatili koliki su gubitnici oni
koji bez ikakvog erijatski validnog razloga ne posjeuju damije, ovdje emo navesti samo
mali broj hadisa koji govore o vrijednosti odlaska u damije i nagradama koje oekuju one
koji su redovni damijski posjetitelji.
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: Ko god ujutro ili naveer ode u damiju, Allah mu pripremi mjesto u Dennetu, i to
svaki put kada ujutro ili naveer ode u damiju. (Buhari, Sahih, br. 662, Muslim, Sahih, br.
669)
Isto od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: Onaj ko se oisti u svojoj kui (uzme abdest), a zatim se zaputi u jednu od
Allahovih kua (damija) kako bi u njoj obavio jednu od Allahovih strogih naredbi (farzova),
sa svakim jednim korakom koji napravi brie mu se jedno loe djelo, a sa drugim mu se
podie stepen (u Dennetu). (Muslim, Sahih, br. 666)
Burejde, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: One koji po nonim tminama hode do damija obradujte potpunom svjetlou na
Sudnjem danu. (Ebu Davud, Sunen, br. 561, Tirmizi, Sunen, br. 223. ejh Albani ga je
ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Albani, Sahihul-damia, br. 781)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao:Hoete li da vam ukaem na ono ime Allah brie grijehe i podie stepene (u
Dennetu)? Oni rekoe: Svakako da hoemo, Allahov Poslanie! On ree: Upotpunjavanje
abdesta u tekim uvjetima, mnogo koraka do damije, iekivanje novog namaza nakon
namaza (onog tek obavljenog), a to vam je ribat bdijenje na granicama (na Allahovom
putu), to vam je ribat bdijenje na granicama (na Allahovom putu). (Muslim, Sahih, br.
251.)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: Svako od vas je u namazu sve dok ga samo iekivanje namaza (u damiji), i nita
osim toga, bude spreavalo da se vrati svojoj porodici. (Muslim, Sahih, br. 649)

 Takoer, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao:Meleki donose salavat na nekoga od vas sve dok se nalazi na mjestu na kojem
je obavio namaz, i sve tako dok ne izgubi abdest. Meleki govore: Gospodaru, oprosti mu,
Gospodaru, smiluj mu se. (Buhari, Sahih, br. 659)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, rekao: Kada bi ljudi znali ta se sve (od vrijednosti) krije u jaciji i sabah-namazu
(obavljenim u damiji u dematu), oni bi na njih dolazili pa makar puui. (Buhari, Sahih,
br. 721, Muslim, Sahih, br. 437)
Ko ne ide u damije?
Zbog svih navedenih vrijednosti i koristi odlaska u damije i obavljanja zajednikog namaza u
njima, iskreni vjernici su od vremena poslanstva pa do danas, redovno posjeivali damije, a
esto ih ni teka bolest, ni sljepoa, ni gluhoa, ni gubitak udova, nije spreavala da
svakodnevno odlaze u Allahove kue i potpuno besplatno uivaju u blagodatima koje one
nude. Naravno, uvijek je u ummetu bilo i onih koji su se naelno deklarirali kao muslimani,
ali koji damijama nisu pridavali mnogo znaaja niti su ih redovno obilazili. Sagledamo li
islamsku povijest barem povrno, doi emo do zakljuka da je ove ljude, dakle one koji se
zovu muslimanima a koji damije ne posjeuju nikako ili ih posjeuju vrlo rijetko, mogue
svrstati u dvije grupe.
Neznalice i neupueni
U jednom dokumentarnom filmu koji se bavio pitanjem zlata i njegovih najpoznatijih
nalazita na svijetu, iznesen je podatak da je veliku ameriku zlatnu groznicu sredinom
devetnaestog vijeka pokrenuo jedan sasvim neobian dogaaj. Navodno je devetogodinji
djeak, sin jednog od mnogobrojnih evropskih doseljenika na ameriko tlo, u potoku blizu
kue pronaao povelik kamen ukaste boje. Djeaku je kamen bio zanimljiv upravo zbog
svoje specifine boje, te ga je uz mnogo truda (jer je teio desetak kilograma), dokotrljao do
kue. Jedno vrijeme se s kamenom igrao u dvoritu, a kasnije su ga roditelji unijeli u kuu te
im je vie od tri godine sluio kao potporanj za vrata. Porodinom prijatelju koji je djeakovoj
obitelji doao u posjet, za oko je zapeo ovaj kamen i njegova neobina boja, te je posumnjao
da bi se moglo raditi o nekom plemenitom metalu. Sutradan su ga odnijeli u grad do zanatlije
koji se izmeu ostalog bavio i preprodajom zlata, te im je, nakon to ga je pogledao, u
zamjenu za kamen ponudio tadanja tri amerika dolara, na to je djeakov otac

oduevljeno pristao. Prije svega, smatrao je da se radi o sasvim obinom kamenu pa mu je

svaka cijena bila prihvatljiva, ali i zbog toga to je dolar u tom vremenu bio daleko vredniji od
dananjeg. Naravno, vrijednost tog kamena bila je nemjerljivo puta vea jer se radilo o
istom zlatu! Obini zanatlija je munjevito postao novopeeni bogata, a djeakova porodica
je nakon spoznaje da su deset kilograma zlata prodali za tri dolara, od muke, jada i emera,
grizla vlastite prste. Vijest se brzo proula itavim krajem pa su desetine hiljada ljudi iz
okolnih mjesta pohrlile na to podruje to je i bio poetak dugogodinje takozvane zlatne
groznice, tj. opsesivnog i fanatinog traganja za zlatom kojem su svoje ivote, najee
uzalud, posvetile desetine, a moda i stotine hiljada ljudi iz cijeloga svijeta. Vijest o tom
kamenu stigla je i do Evrope, to je i bio jedan od povoda da hiljade avanturista krene put
obeane zemlje Amerike u kojoj se zlato iz rijeka i potoka vadi lopatama i grabljama, kako
su naivno mislili mnogi. Ovaj sluaj najbolje pokazuje koliko neznanje moe biti pogubno za
ovjeka i koliku mu tetu moe nanijeti. Da je djeakova porodica (prepo)znala da je kamen
ukaste boje ustvari velika gromada istog zlata, preko noi bi postala jedna od najbogatijih
porodica u Sjevernoj Americi, ali na putu do ostvarenja tog sna, isprijeilo se samo
neznanje i ostavilo ih u siromatvu u kojem su ivjeli i do tada. U ovom sluaju ipak se radi
samo o materijalnoj teti koja je na neki nain nadoknadiva, meutim, ukoliko ovjek ne
poznaje ono ime ga je zaduio njegov Uzvieni Stvoritelj, posljedice te vrste neznanja su
daleko pogubnije i vode u istinsku propast na oba svijeta. Kako da damiju posjeuju oni koji
ne poznaju njene vrijednosti i oni koji ne znaju nita o koristima namaza obavljenog u njoj?
Kako da se pozivu mujezina odazove onaj ije je srce, u nedostatku znanja i spoznaje, i gluho
i slijepo i koje ne vidi nita osim bljetavila ovog prolaznog svijeta, niti uje ita drugo do
zveket gvozdenog i ukanje papirnog novca? Ovakvi su poput onih ije je oi, njihovim ili
tuim nemarom, zapahnula velika koliina praine te su privremeno oslijepili. Oni lutaju
uokolo, nanose povrede i tetu i sebi i drugima, i hitno im je potreban neko ko e im pomoi
da ponovno progledaju. Ovakvima treba ukazati na Pravi put i pouiti ih i to na lijep i
pristojan nain, ba onako kako nam je to naredio Uzvieni Gospodar: Na put Gospodara
svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepi nain raspravljaj! (EnNahl, 125), a svojom praksom nebrojeno puta potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem. Ko zna, moda bi oni koji danas ne dolaze u damije i Uzvienom Allahu ne padaju
na seddu pa im zbog toga esto i zamjeramo, u damijama bili redovniji od nas, i pred
Allahom ponizniji, skromniji i bogobojazniji, samo da znaju sve ono to mi znamo.
Znaju, al ne haju

Za drugu kategoriju muslimana koji ne dolaze u damije ne moe se rei da su neznalice,

nego ba naprotiv, oni vrlo dobro poznaju erijatske tekstove koji govore o vrijednosti
damija i odlaska u njih. Pohaali su mektebe, erijatske kurseve i seminare, odgojeni su u
porodicama u kojima se dralo do namaza i u kojima je damija bila destinacija koju su sami,
ili u drutvu svojih oeva, brae i roaka posjeivali gotovo svakodnevno i to vie puta na
dan. Meutim, damija im je odjednom isparila iz prsa, i to najee zbog vreline grijeha
kojoj su uporno i dugo (ne)svjesno izlagali svoja srca. Umjesto damijom, prostor u njihovim
srcima sada je u najblaoj varijanti ispunjen Facebookom, TV-om i danononim praenjem
sportskih natjecanja, gledanjem filmova i raznih istonih i zapadnih sapunica, ili jo gore od
toga, kafanama, disko-klubovima, kladionicama i razliitim vrstama poroka i grijeha.
Naalost, u ovoj skupini nerijetko se moe pronai i odreeni broj onih koji su zavrili srednje
islamske kole ili ak islamske fakultete, i koji ponekad obnaaju dunost imama ili
vjerouitelja, meutim, i pored toga oni u damije svraaju vrlo rijetko, najee samo
slubeno. Pretpostavljam da e mnogi pomisliti kako ti ljudi za svoje distanciranje od damija
vjerovatno imaju erijatsko opravdanje i da nije nae da tragamo za razlozima njihovog
nedolaska na namaz u dematu, meutim, ukoliko se radi o osobama koje se godinama
ogluuju na ezan, a sjede na terasama oblinjih slastiarni ili ak kafia koji su od damije
udaljeni samo nekoliko desetina metara, onda je sasvim jasno da nije posrijedi opravdan
razlog ve definitivno manjak bogobojaznosti i stida pomijean sa vikom bahatosti i
bezobzirnosti. Da li je ovdje posrijedier-ran hra grijeha koja je prekrila ovakva srca? Ebu
Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
kazao: Kada vjernik uini grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna taka. Ukoliko se
pokaje, sustegne (od vraanja grijehu) i (od Allaha) zatrai oprost, njegovo srce se ulati (i
crna mrlja bude uklonjena), meutim, ukoliko nastavi grijeiti do te mjere da mu srce bude
prekriveno (crnim takama), u tom sluaju to je er-ran, hra grijeha koju je Uzvieni Allah
spomenuo u Kuranu: Ono to su radili prekrilo je (hrom) srca njihova (El-Mutaffifun,
14). (Ahmed, Musned, 2/297) Ovoj vrsti osoba vrlo je teko prii i s njima na temu islama
ikako razgovarati, a o upuivanju iskrenog savjeta ili konstruktivne kritike glede spomenutih
propusta, da i ne govorimo. Poznato je da je zabluda nakon znanja i Upute mnogo dublja i
gora od zablude koja je utemeljena na neznanju i neupuenosti, pa je ova skupina ljudi koji ne
dolaze u damije sigurno kritinija od prve koju smo spomenuli. Meutim, i prema njima se
treba lijepo ophoditi i na najljepi ih nain, i rijeima i djelom, pozivati da se vrate u Allahove
kue i napomenuti ih da su oni najprei da budu meu prvima koji e se odazvati ezanu i
pohitati u damije. Ukoliko, pak, ustraju u svom izbjegavanju damija i bestidnom etanju i

sijeljenju u njihovoj blizini dok se u njima obavlja zajedniki namaz, neka znaju da su im srca
postala gluha i slijepa, i da je samo pitanje vremena kada e ih Uzvieni Allah javno
osramotiti, i kada e meu ljudima nestati i zadnja mrvica potovanja koju su prema njima
neko osjeali. Imajui u vidu da nikome od nas Dennet nije zagarantiran i da niko nije
siguran da jednog dana nee skrenuti sa Pravoga puta, pronicljivi vjernici vrlo esto ue
sljedeu kuransku dovu: Gospodaru na, ne dopusti srcima naim da skrenu, kada si
nam ve na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo
daruje! (Ali Imran, 8), kao i dovu koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo esto
upuivao Allahu: O Ti koji prevre (ljudska) srca, uvrsti moje srce u Svojoj
vjeri. (Tirmizi, Sunen, br. 2140)
Kome je odlazak u damije grijeh?
Obje skupine koje smo spomenuli, u manjem ili veem procentu, u ummetu egzistiraju od
vremena Objave, tako da one i nisu neto to e vjernike mnogo uditi niti neto nad im e se
mnogo ibretiti. Meutim, pojava tree skupine koja u dananjem zemanu ne zalazi u damije
neto je sasvim novo i originalno, te se moe smatrati fenomenom koji vjerovatno do dana
dananjeg, u historiji islama nikada nije ni zabiljeen. Naime, meu muslimanima dananjice
su se tu i tamo poeli javljati pojedinci, a ponekad jo uvijek, hvala Allahu, relativno
malobrojne grupe sa vrlo udnim idejama i stavovima koje u damije ne idu iz navodne
bogobojaznosti i vjerskih razloga. Ovakvi su ubijeeni da je namaz obavljen u dananjim
damijama, ili barem u ogromnoj veini njih, neispravan, ili u najmanju ruku sumnjive
validnosti, pa je stoga iste obaveza zaobilaziti i u njima ne klanjati! U cijeloj stvari ne bi bilo
nita mnogo udno niti intrigantno da se pobornici ovakvih ideja ne smatraju istinskim
sljedbenicima sunneta i autentinim nosiocima zastave tevhida, a vrlo esto i jedinim
ispravnim interpretatorima univerzalne islamske poruke i tradicije Muhammeda, sallallahu
alejhi ve sellem. Vie uope nije udno uti za muslimane (ili ih vidjeti vlastitim oima!),
nazovimo ih praktiare (jer u ivotu prakticiraju islam i islamske propise) koji godinama
(barem sezonski) ive u bosanskim arijama u kojima, na relativno maloj udaljenosti od
damija, posjeduju vlastite kue ili stanove, meutim, ovakve niko od redovnih posjetitelja
oblinje damije ne poznaje iz jednostavnog razloga to ih u damiji nikada nisu ni vidjeli.
Ako su ih i viali, to je bilo nekada davno, prije nego su zakoraili stazom koju smatraju
ispravnom, a koja u stvarnosti ne vodi nigdje drugo do u oitu zabludu. Bez obzira ta ovakvi
govorili ili na koji nain opravdavali svoje bjeanje od damija, ono to ine je neislamski,
neerijatski i nesunnetski, i u to ne sumnja niko ko iole poznaje islamsku doktrinu s jedne, i

njihove navodne argumente s druge strane. Ovaj, nazovimo ga suludi trend, nije fabriciran
od strane istinskih i eminentnih uenjaka islamskog ummeta niti ga je kao takvog podrao iko
od njih, ve je on uglavnom proizvod plasiran od strane ili totalnih neznalica koji su sami sebi
uzeli za pravo da tumae primarne izvore erijata i shvataju ih na nain kako oni smatraju da
treba, ili od ljudi koji pri sebi imaju osnove erijatskog znanja, ali su daleko od toga da mogu i
smiju biti autoriteti za kojima se treba povoditi. Najjai adut u rukama ovih propovjednika uz
pomo kojeg omasovljuju svoje pristalice koji umjesto da hrle u damije, oni od njih bjee
kao od kuge, jeste njihova rjeitost, gorljivost i sposobnost da svojom priom jednostavno
hipnotiziraju mase, bez obzira o emu priali i u to druge pozivali. Drugi, nita manje bitan
faktor zahvaljujui kojem spomenuti misionari za svoje ideje lahko pronalaze plodno tlo,
svakako je ogranienost, neinformiranost i povodljivost publike kojoj se obraaju, a primjera
koji tome svjedoe ima napretek. Iskreno se nadamo da e ovom, u historiji islama nikad
vienom trendu, uskoro doi kraj i da e se naa islamska braa koja ga slijede to prije vratiti
u damijske saffove. Isto tako se nadamo da e glavni promotori ovakvih ideja konano
posluati savjete koje im godinama, direktno ili indirektno, iz svih dijelova islamskog svijeta
upuuju oni koji su od njih ueniji, znaniji i iskusniji. U suprotnom, neka budu spremni da na
Sudnjem danu ponesu teret odgovornosti za ono to su inili njihovi sljedbenici, oni koji su
bjeali od damija Allahu najdraih mjesta na Zemlji, i vjerovali da ine dobro i Allahu
drago djelo.