SINE, JA TE NISAM RODILA

Jednog proljetnog jutra je moj petogodišnji sin jurio po vrtu motorčićem na baterije kojeg
mu je tata kupio u Trstu. Nije me slušao. Namjerno je vozio preko neravnina, ubrzavao i
kružio između stabala voćki. Zato je pao. Dotrčala sam do njega. Dignuo se s poda zaprašen
poput štakorčića koji je prokopao polje i pogledao me očima gladnim ljubavi. Izletio mi je
smiješak, iako sam mu htjela očitati bukvicu. Istovremeno je i na njegovim usnama osvanuo
čaroban polumjesec. Nisam se mogla naljutiti na to stvorenje plavih očiju i kovrčave crne
kose. Nešto me posebno vezalo za njega. Naša kemija, iako ga nisam rodila, je bila snažnija
od one koja spaja majku i rođeno dijete.
Primila sam svojeg prljavka u naručje i odnijela ga do kupaonice. Dok se srebrnkasta kada
ispunjavala vodom, izlila sam šampon s aromama breskve u nju. Nakon što se pjena podigla
iznad rubova kade, mali je uskočio unutra. Migoljio se, mahao rukama i cerekao.
- Jakove, smiri se – odglumih strogoću i prođoh nasapunatim dlanom preko njegovog
tjemena.
- Mama, jesam li ikad bio miran?
- Onako – nakrivih usne.
- A u tvom trbuhu? Jesam li bio miran? – spontano me upita, a meni se ruka refleksno skine s
njega. Toga trena nisam znala kako mu reći da ga njegova mama nije nosila u trbuhu već da
ga je usvojila u domu za nezbrinutu djecu kada su mu bila četiri mjeseca jer ga njegova
biološka majka nije željela.
- Uvijek si bio nemiran – izgovorila sam dvosmisleno kako ne bih slagala, ali sam svejedno
osjetila strah u grudima pogledavši ga u oči u kojima se vidjelo da mu se cijela duša smije.
Toga trena se nisam osjećala spremno zapečatiti mu pogled tugom koju će ostatak života
nositi u sebi, iako sam naslutila da se sve više približava dan kada ću ga morati suočiti s
istinom jer ukoliko suprug i ja to ne učinimo, mogla bi djeca iz susjedstva i to na vrlo ružan
način.
- Mama, a jesam li…
- Jakove, nešto ti moram reći – naglo promijenih temu.
- Što, mama? Što?
- Tata je rekao da će ti danas donijeti dvorac.
- Koji dvorac?
- Onaj kojeg si jučer vidio na televiziji. Gdje su vitezovi i gusari – rekoh i progutah pljuvačku.
- To! – živnuo je.
- Kupit će ti ga zato da budeš dobar – privukla sam ga k sebi i pogledala ga u oči osjetivši kako
sve to činim samo zato da mu skrijem istinu. Uočivši odraz sebe što je plutao na površini tog
plavetnila poput nekakve energetske lađe što bi se uskoro mogla potopiti, zatitrala mi je
savjest. Trepnula sam nekoliko puta pa klonula.
Nakon što sam isprala pjenu s njega, pripomogla sam mu da izađe iz kade, obrisala ga
ručnikom i zagrnula ga u narančasti ogrtač. Uzela sam ga u naručje i odnijela do spavaće
sobe. Šutio je dok sam ga odijevala zbog čega sam na tren pomislila da je osjetio kako ga
lažem, no ipak, uvjeravala sam se kako umišljam.
Ostavila sam ga u sobi da crta flomasterima i otišla u dvorište. Hvatala me panika pa sam
nazvala svojeg supruga Dorijana. Rekla sam mu da je mali počeo postavljati prva pitanja o
svojem podrijetlu i zamolila ga da ide u šoping centar kupiti plastični dvorac kojeg smo jučer
vidjeli na televiziji. Muž je rekao da će odmah odgoditi sastanak s klijentom koji je želio
naručiti izgradnju vile preko naše građevinske firme, otići s posla i kupiti malenome ono što
je poželio. Nakon što sam spustila slušalicu, nastavila sam šetati po dvorištu osjećajući se
bespomoćno poput mušice uhvaćene u paukovu mrežu. Zapalila sam cigaretu i prisiljavala se
smislili neko rješenje.
Poslije dvadesetak minuta silovanja mozga, sjetila sam se svoje stare psihijatrice, doktorice
Čelić, kod koje sam išla na psihoterapiju dok sam još pokušavala postati majka na prirodan
način. Bila mi je emocionalna podrška dok sam prolazila kroz različite epruvete koje su mi
trebale omogućiti da rodim, kada sam doživjela dva spontana pobačaja u ranim periodima
trudnoće, ali i onda kada sam se odlučila za usvojenje. Ta se psihijatrica uvijek znala vješto
udružiti sa zdravim djelom moga uma i pobijediti onaj crni. Izvadila sam mobitel i nazvala je.
Zvonilo je tridesetak sekundi, što mi se tada činilo predugo. Baš kada sam htjela poklopiti,
začula sam njezin šarmantni alt.
- Oh, pa odakle Vi Marija?
- Doktorice. Kako ste?
- Savršeno – odgovorila je istom riječju i na isti energičan način kao i svakog puta kada bi je
netko upitao o njenom stanju. – A Vi?
- Ja i nisam baš savršeno – prozborih gotovo uplakano.
- Što se dogodilo?
- Doktorice, moram Vas hitno vidjeti. Još danas, ukoliko je moguće.
- Marija, ja nisam u Hrvatskoj. Javila sam se isključivo jer ste Vi u pitanju. Vraćam se tek za tri
tjedna. U čemu je problem?
- Doktorice, moj Jakov je počeo postavljati pitanja o svojem podrijetlu. Pitao me je li bio
miran dok mi je bio u trbuhu, a ja mu nisam mogla odgovoriti. Ne znam što učiniti. Želim mu
reći, ali ne znam kako.
- Hah, mislim da i nije strašno koliko Vam se čini. No, o tome ćemo na terapiji kad se vratim.
Vaš problem je kao gordijski čvor. Čini se kompliciran, a samo ga treba prerezati.
- Kako to mislite? Ne razumijem?
- Malome svakako treba reći istinu dok je još mali kako bi s njom mogao odrasti i prihvatiti je
kao sastavni dio sebe. To vas ne treba plašiti. Problem je to što vi još niste prihvatili njegovu
realnost, a kao takvi, niste je spremni prenijeti na njega. Nije to ništa strašno, no treba vas
pripremiti.
- Ja nisam prihvatila njegovu realnost? – uzrujah se još više.
- Tako je. U vašem umu postoji kočnica. Ukoliko je ne olabavite, mogla bi izazvati
saobraćajnu nesreću u Vašem životu. Vidite, ne trebate sina previše maziti jer ga, eto, niste
nosili u sebi. Ne trebate osjećati grizodušje ako viknete na njega jer, eto, krvno nije vaš. U
biti, pretjeranom dobrotom mu samo dajete do znanja kako ga ne smatrate svojim. Morate
biti prirodni i nipošto se ne smijete kriviti jer ga niste rodili. Ako je zločest, isprašite ga po
guzici. Slobodno ga stavite u kaznu. Ne morate mu kupovati previše poklona da bi mu
dokazali ljubav. Nemojte se siliti biti njegova majka. Jednostavno, budite to.
- U pravu ste – odgovorih poslije nekoliko trenutaka promišljanja i predahnuh.
- Hajde, samo se opustite. To će se sve lako riješiti. Prolazili ste vi puno gore stvari, a iz svake
krize ste izašli puno jači. Ne plašim se ja za Vas.
- Hvala Vam najljepša.
- Rekla sam Vam kako postupati. Glede ostaloga, nemojte ništa činiti na svoju ruku.
Pričekajte dok se ne vratim. Dogovoreno?
- Dogovoreno – promrmljala sam.
- Vidimo se uskoro. Srdačan pozdrav.
- Pozdrav.
Usprkos hipnotički opuštajućem glasu i čeličnoj čvrstoći njenih argumenata, ja ipak i dalje
nisam imala mira. Otišla sam do sobe svojeg mališana. Ugledavši pobacane flomastere i
papire, prisilila sam se namrštiti lice. Približila sam se, spremna mu očitati bukvicu, kako mi je
psihijatrica savjetovala, ali su mi se glasnice sledile kada sam ugledala crtež. Naškrabao je
otok okružen morskim psima. Jednom stranom otoka se prostirao proplanak usred kojeg je
bio sagrađen dvorac. Pred dvorcem su stajali kralj i kraljica što su se držali za ruke. Druga
strana otoka, odijeljena brdašcem, bila je pješčana. Ondje je stajala kućica, a pored nje
usamljeni dječačić.
Okrenula sam se bez riječi i otišla, ostavivši ga da nastavi ukrašavati svoj rad flomasterima.
Legla sam na kauč u dnevnom boravku. Osjećala sam se poniženo. Sve sam više sumnjala
kako moj Jakov duboko u sebi zna da ga ja nisam rodila. Sjetila sam se i jedne knjige u kojoj
sam pročitala da djeca proživljavaju sve ono što proživljava i njihova majka dok su u njenom
trbuhu, da emocionalno doživljavaju i svijet oko sebe dok su još male bebe te da se sve
traume mogu nataložiti u njihovu podsvijest tijekom najranijih dana, usprkos tome što ih
tada racionalno ne mogu spoznati. Doživjela sam Jakovljev crtež kao proizvod njegove
podsvijesti u kojoj mu Dorijan i ja nismo roditelji. Usprkos tome što ipak nisam bila sigurna
jesam li realna ili umišljam, sve sam bila uvjerenija da više nema smisla tajiti.
Začuvši zvonjavu kućnog zvona, naglo sam ustala. Začuo se suprugov glas s druge strane
vrata.
- Stižu gusari! – živahno je povikao, nakon čega je odjeknuo Jakovljev stampedo.
Ustala sam i otišla do vrata, a Jakov je već bio tamo. Otvorila sam svojem mužu. Spustio je
paket u kojem je bio zapakiran dvorac. Mali je nasrnuo na poklon, a suprug me poljubio u
usta.
Otac i sin su proveli popodne igrajući se u dnevnom boravku. Njihovo cerekanje i djetinjasti
urlici su odjekivali po cijeloj kući. Unatoč strahu i brizi, ipak sam bila sretna što imam
živahnog sina i supruga koji je izvan kuće veliki gospodin, a doma jedno veliko dijete.
U večernjim satima, nakon što smo maloga otpremili na spavanje, ja sam se prva okupala pa
se zavukla u krevet. Ubrzo je i Dorijan završio s kupanjem. Došao je u sobu odjeven u usku
pidžamu tamno plave boje i namirisan parfemom od mošusa. Ni svjetlo nije ugasio. Prišao mi
je romantično kao da želi voditi ljubav. Zagrlio me i krenuo me ljubiti po obrazima, no ja sam
se odmaknula.
- Stani – podigla sam ruku.
- Što nije u redu? – zbunjeno će on.
- Ne mogu se opustiti. Oprosti.
- Dobro, a zašto? – šarmantno se osmjehne.
- Zar si zaboravio ono o čemu smo danas pričali?
- Srce, to je samo faza.
- Dorijane, moramo malom reći istinu.
- I hoćemo, ali još nije vrijeme.
- Gledaj, bolje je da mu mi to kažemo nego da sazna od drugih. Bolje da sazna sada i odraste
s tim nego da mu se to, tijekom odrastanja, zapetlja oko nogu i sruši ga.
- I reći ćemo mu, ali moramo se pripremiti.
- Ja sam spremna. Zapravo, nisam spremna više živjeti ovako. Duša mi gori dok ga gledam.
Ne mogu ovako više ni dan. Njegova podsvijest zna da nije naš po krvi. Vidim to u njegovim
crtežima. U svakoj njegovoj rečenici je trag napuštene duše. On možda nije svjestan toga, ali
duboko u sebi osjeća. Želim srezati laž i to odmah u početku.
- Mislim da si preosjetljiva i da paničariš.
- Ne mogu si pomoći. Proganja me. Ludim. Nakon što mu to kažem, neće biti lako, ali on me
puno voli i s vremenom će prihvatiti. Zapravo, meni je ova laž teža od istine. Nakon što
savladamo ovu prepreku, mi smo na čisto.
- I to što kažeš, ali…
- Gledaj, još kada smo se odlučili za usvajanje, znali smo da će doći dan kada ćemo mu morati
to reći. Ja sam majka i osjećam da je taj dan došao, a majčinski osjećaj nikada ne vara.
Učinimo to. Dosta je bilo straha. Vrijeme je da se riješimo toga tereta. Učinimo to jer
nemamo što za izgubiti, molim te.
- U redu. Ti si mama. Ti znaš bolje od mene – popustljivo je prihvatio.
Ja sam se osmjehnula osjetivši da imam njegovu podršku, primila ga za ruku i čvrsto je
stisnula baš kao kada smo bili svježe zaljubljeni par.
- Ujutro se idi igrati s njime, a ja ću doći i opušteno mu reći istinu. Nećemo praviti cirkus i
dramu oko toga. Prirodno i ljubazno ćemo mu reći. Važi?
- Dobro. Tako ćemo učiniti – s predahom će, ostavivši dojam kako i protiv svoje volje, ipak
prihvaća.

Nakon ovog razgovora, meni je napokon malčice laknulo. Moj majčinski instinkt je za mene
bio snažniji od savjeta svake psihijatrice. Osjećala sam kako se glas u mojem srcu slaže s
njenim savjetom da kažem istinu, ali se nije mogao složiti s preporukom da još nekoliko
tjedana gledam mališana u oči i lažem ga dok me ona priprema za istinu. Stisnula sam se uz
Dorijana i ubrzo zaspala pod upaljenim svjetlom.
Ujutro nas je, kao i obično, probudio Jakovljev ranojutarnji cirkus. Skakutao je oko našeg
kreveta, čupao svoga oca za ruku dobacujući mu da nastave igru od jučer. Suprug je, bez
puno migoljenja, ustao te otišao u toalet i za nekoliko minuta se vratio. Odveo je Jakova u
dnevni boravak.
Ja sam ostala još malo u krevetu. Nakon što sam skupila hrabrosti ustati, otišla sam do
kupaonice. Dok su se oni igrali, ja sam nervozno četkala zube. Osjećala sam blagu
vrtoglavicu. Iz slavine sam popila malo vode koja mi je teško pala na želudac. Isprala sam lice,
pljesnula se po njemu dva puta, obrisala ga pa složila na njemu smiješak i otišla do dnevnog
boravka.
Gotovo su mi suze proklizile iz očiju ugledavši sina kako se igra s čovjekom kojeg za samo par
minuta možda više neće smatrati ocem, no ipak, nisam im dopuštala da poteku, a ni obarala
osmijeh. Sjela sam na fotelju.
- Jakove… - dozvala sam ga.
Okrenuo se.
- Mama, igram se – odgovorio je.
- Sine, pusti sada igru. Mama ti nešto mora reći – toplim će glasom Dorijan.
- A što sada? – sin me pogleda slatkasto namršten.
- Moramo razgovarati – sjetno izgovorih.
- Što je bilo?
- Ništa strašno. Samo me poslušaj. Može?
- Može.
- Jakove, želim da znaš da te tata i ja volimo najviše na svijetu, zato nemoj uzeti previše k
srcu to što ću ti sada kazati – rekla sam mu kao da se opravdavam, iako sam željela izbjeći
takvu atmosferu.
- Dobro mama.
- Sine, tvoja mama tebe nije rodila, ali te voli puno više nego da je. Tebe je rodila jedna druga
žena koja je otišla od tebe kad si bio jako mali – uspjela sam reći bez jecaja, iako su mi
gotovo izletjeli tijekom izgovaranja tih riječi.
Njegovo se lice rastužilo. Okrenuo se prema dvorcu i zagledao se u njega.
- A zašto je otišla? – upita nakon nekoliko sekundi tišine, a mene obuzme osjećaj krivnje.
- Sine, nije te imala čime hraniti – nadoveže se Dorijan.
- A za sebe je imala? – upita Jakov.
- Srce moje, tata se zabunio – uletjela sam. – Imala je za hraniti te. Ona te jednostavno nije
željela.
- Kako to?
- Jednostavno, nije. Ona je bila takva. Ali zato smo tata i ja tu. Mi te nikad ne bi nikome dali.
Uvijek ćemo biti uz tebe, dijete naše. Mi smo tvoji pravi mama i tata. Dođi – ustala sam i
krenula ga zagrliti, ali me on silovito odgurnuo od sebe i otrčao prema izlazu iz kuće.
Dorijan je refleksno ustao, ali se spotaknuo o dvorac kojeg mu je kupio i tresnuo laktom na
pločice prekrivene tepihom. Usprkos njemu, ja sam potrčala za Jakovom.
Nakon što sam projurila kroz otvorena vrata, ugledala sam izbezumljenog Jakova kako
pretrčava cestu ispred dvorišta i jureći kamion što je išao ravno na njega. Vrisak mi je počeo
izlijetati iz grla, ali je ipak ostao zatočen unutra. Uto, škripanje guma je prostrujalo kroz moje
kosti. Vozilo nije uspjelo zakočiti. Samo je proklizilo preko Jakova.
U šoku sam dotrčala do ceste osjećajući u grudima udare snažnije nego ikada prije. Vozač
kamiona je izašao van i uspaničeno dovikivao riječi koje toga trena nisam mogla razumjeti,
koje sam čula kroz nekakvo zujanje. Spustila sam glavu pored ogromnog kotača i uočila ruke
svoga djeteta što su se, otkinute do lakta, tresle. Okrvavljeni dlanovi su bili otvoreni prema
meni. Mutilo mi se u glavi. Ukipila sam se piljeći u četiri najizraženije crte na dlanovima. Na
lijevom dlanu je prva stajala crta nalik obrnutom slovu V, a druga nalik slovu I. Na desnom
dlanu sam vidjela iste crte, ali suprotnog redoslijeda. Netom mi se još više zavrtjelo u glavi.
Izgubila sam svijest i samo pala.
Na žalost, nisam ostala zatočena u svijetu tame. Nekoliko sati kasnije sam se probudila u
bolnici gdje su mi rekli da si je suprug presjekao žile kada je vidio mrtvog sina i mene
onesviještenu, ali da ga je vozač kamiona spasio. Rečeno mi je i da je on u istoj bolnici u kojoj
sam ja, ali da će nakon oporavka biti prebačen na psihijatriju. Sve sam to ravnodušno slušala
opijena konjskim dozama sedativa. Na neki način, bilo mi je svejedno. Ionako mi živjeti više
nije imalo smisla.

Kraj