TAMNI VILAJET 2 - Znak Sagite

BALADA O SAFIKADI
eljko Jungi

Za WEB priredio P red rag S up uro vi

S va p rava u m n o avanja i ko p iranja u b ilo ko m o b liku zad rana.

PRIZEMLJENJE
S konao sam m nogo puta.
TAKO TREBA!
Moja krv kaplje sa sudbine pruta.
JES' TAKO MI NEBA!
Ja sam "Star of Live Theatar".
YEAH!
Kad konaan ekae m e krah?
K O ZN A ? PLA A M T E ZA ST R A H .
(Iz pjesme "O jednom glumcu")
N em a to ga ovdje koji ne zna priu o S afikadi. O naj koji to ne zna, ili je sasvim m alo
dijete, ili je kakav doljak, ili je obina fukara. N ae li opet koga d a nije radi sree u
ljubavi palio svijee na S afikadinu grobu, budi siguran da taj niti je kad bio m lad, niti
je ikad volio.
P redanje kae da je bila lijepa, ljepe je ne bi u to doba nadaleko. P ria dalje tvrdi da
se djevojka zagleda u mladog austrijskog oficira dok je ispirala platno na Vrbasu,
dolje na plai pod K astelom , koja je sluila kao pojilo i kam o je on esto dolazio da
napoji drijepca. K au da je ljubav bila nesrena. O n je bio stranac, n evjernik, uz to i
okupator, a ona n ajljepi pupoljak stare i potovan e loze K ahrim anovia, m uselim ova
ki.
N a tvravi bjee top koji je oglaavao podne i pon o; S afikada ne htjed e po pljuvati
sijedu oevu bradu, a ne m ogad e u guiti ni strast to ju je razdirala. S tade n a strm e
zidine K astela i pritisnu grudi na garavo drijelo topa "baljemeza". Tamo gdje je pala,
tu su je i sahranili.
T ako kae legend a, a legende se nerado provjerav aju jer su sve odreda lijepe i
patetine, pune h eroike b ez koje bi ljudim a ostala sam o puka golotinja i sram ota
beskrajnih istorijskih gloenja, m eusobnog razdiranja, m rak a, blata i prim itivizm a.
koliko gradov a im a tvrave i na njim a u brljan zarasle pljesnive topove to nam
priaju prie ljubavi i patnje, nevolje i kosm ike o sam e?...
PRIZEMLJENJE?! - Gotovo!
FOCUS TEMPORAL ?! - Minus pet-jedan-dva po dubini,
prenik dvjesta m ilja. ist k'o suza!
P A N JA !
IDEMO NA TRUPE VON FILIPOVITCHA! PRODOR PREKO SAVE! PRVO
TOTAL IZ ZRAKA? - DA, CIJELU BITKU, A ONDA KADAR PO KADAR
S IM U L T A N O . O V D JE E L IM V I E K A N A L N I Z A P IS . O B R A T I D A L JE P A N JU

N A "M E T E "! JE S T E , S IN H R O N IZ U J S A M N E M O K A M O M ! H O U D A T I
M O M C I IZ G IN U K A K O V A L JA : G R N A L IC U I M N E M O -SNIMKA
ISTOVREMENO. JASNO?!
O.K. SLIKA?! - Ide.
TON?! - Ide.
MNEMOKAM?! - Ide.
AKCIJA!!!
Rez 1.
K od "B uhonija" se te noi nije do kasno ostajalo. Ljudi su bili iscrpljeni i tupi
skoranjim novogodinjim slavljem , praznih depova. S vakako, bilo je i boljih dana.
K ad po gleda okolo sve su to neke fine rib e i dobri frajeri. T u i tam o, im a n a njim a
podosta uvoznog perja, al' jebiga, nekako se vidi d a je to ono najbolje to su izvukli iz
naftalina. S vi se odred a siti dosauju dok se trude da to sporije popiju svoju cugu.
S tarci im kod kue bulje u bankovne izvetaje, otpisuju potroene ekove i sa zebnjom
raunaju koliko im jo ostaje do prvog. Sve sam go kokuz.
V eliku lovu bi ovjek m ogao vidjeti sam o kod kockara i obervercera kao to su ovi
dolje u dnu anka; ii i L ajb a, prilino opak a starija raja. A dem iru se veeras nije
dalo zajebavati sa tim dripcima. Istina, i sam je pripadao istoj bagri prevaranata i
arm antnih gradskih lopu a, pa su se po nekom nepisanom ulinom kodeksu uzajam no
uvaavali.
S am o, ta dvojica vie nisu takva sia. D igli su se i njim a m urija u ovo doba sveopteg
m uvanja i laganja m alo ta m oe. ii K adeni pripali onu svoju usranu lulu i otuni
dim parfimisanog duvana ispuni prostoriju. Ademiru je to bilo dovoljno da se pokupi
odatle. Ionako su mu se gadili ta dva tipa, ta pederska lula i on sam upleten u kolu
ljudi bez prolosti i budunosti, nikogovia i skorojevia.
M ahnu rukom L ori, m om ku koji ve dugo godin a toi za ankom ove jazbine i odavno
je "na ti" sa stalnom klijentelom. Pravo mu je ime malo ko znao, nikoga se ono nije ni
ticalo, kao to je i obiaj. Z vali su ga L o ra, po ono m fudbaleru L orim eru, vabi. Bio je
isto tako ut, buljav i krivonog kao i taj vabo.
- K oliko sam duan L orelaj?
- ta je starac, v e ide?
- Koliko?
- Pe'sto tauzenki. Starih.
A dem ir izvadi novac, stavi ga n a u glaan m etal anka i bez rijei se okrenu .
- Vozdra Adi! - doviknu konobar za njim.
- Vozdra. - prom rm lja A dem ir i izae.
V ani je odjuilo, doeka ga ud ar m lako g vjetra po licu.
udno je vrijem e za to doba godin e. L judi su o ekivali snijeg i m raz, a eto , nije ga
bilo ni prije Nove godine, ni na sam praznik, nema ga ni sad. Starci su kenjkali zbog
"bolesno g vrem ena", grip a, iijasa, tlaka... A dem iru se ono inilo gnjilo i gadljivo kao
trulo lie po parkovim a i sparuena trava, kao p rljave ulice po kojim a je gazio, kao i
sam to je.
Odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu, go re na H isetam a. D rava se trud ila da m u
bude dobra majka, jadna majko. Stariji pitomci Doma, kad su ga htjeli rasplakati,
govorili bi da mu se stara kurva po bijelom svijetu, da se ofucala i propala, da je karaju
crnci i ljakeri dok on ov dje am i u krpam a od C rvenog k rsta i vae drav nu pogau.
P okvareno bi se cerek ali, a on se vritei, obnevidio od suza, nem ono zalijetao u njih,
grebao i ritao. Onda bi ga izbatinali, tek tako, da se zna ko je glavni u Domu. Nekoliko
godina kasnije, kad je odrastao dovoljno da zauzme njihovo mjesto, postao mu je
odvratan taj princip "nov og kolaa", odrastanja i sm jene generacija. D ok je kinjio

m lae od sebe, nije m o gao osjetiti bogzna kakvu nadoknadu za ono to m u je

nedostajalo: ljubav, bilo kakvu i bilo iju, barem trunku prave ljubavi i osjeaja da je
nekom potreban. Im a li ita gore nego biti "stari d om ac", kopilan -adolescent? Ima:
Dijete-kopilan, novi kola u D om u, ali i kad to zna, slaba je vajd a...
A dem ir se spusti stepenicam a na pust plato trnice od koje u ove sitne sate svako ivi
zazire. utnu praznu lim enku koja m u se nae pod nogam a onako efeom , po strance i
zabi je m eu prazne gajb e ispod betonskih tezgi. O vo je bila njegova terito rija, nije
osjeao strah. P olusvijet to se sm uca okolo K astela u ovo d oba, bili su mu poznate
face, esto poslodavci: verceri, cigani, lupei, deklasirani m argi- nalci svih fela.
ake nabi duboko u depove traperica, prije e m o sti na C rkvenoj i nastavi dalje
prem a K astelu. N eeljen je doao na ovaj svijet, a bio je lijep m om ak kao to to sam o
kopilani m ogu biti. P rav kao m otka, crnokos, njenog i prozrano g tene k ao u
djevojke, ali vrstih udov a i ilavih m iica. P od skladno svijenim obrvam a im ao je dva
oka pred kojim a je djevojkam a zastajao dah. S ve je im ao i nita im ao n ije: Onoga
asa, kad a bi nanjuile k o je on i odakle je, te iste gradske cu re m aene i p aene,
ostavljale bi ga brzinom kojom su se i lijepile za njega.
P roee ga u godni m arci ispranjenog m jehura d ok je zapiavao grm uz puteljak koji
vodi kroz park trgovita pa sve do zapadno g zida tvrave. Jugovina je n aglo stala, i u
onom vakum u koji obino nastaje iza nje, kad se o sjea da je zrak teak i ulijepljen
kao kakvom sm olom , poela se cijediti neka topla kiica rosulja. A dem iru se uini da
je sam a no prom ijenila svoju boju. O d tog osjeaja m u je neu godno krck alo u bazi
lobanje.
Postojano, hladno svijetlo neona sa ulice nestalo je, a odsjaj na grmu poprimi
treperavu, zagasitokrvav u notu. O tar i zaguljiv dim spaljenog drv eta oinu ga po
nosu. Ademir se okrenu, i kroz suze od ljuta dim a ugled a niz potleuica u plam enu
tam o gdje je m aloas bio skver, veliki restoran i n eboderi u pozadini. S uvoga grla i
razrogaenih oiju, zvjerao je lijevo -desno skam enjen nedokuivim apsurd om . N ije
bilo misli, postojala je sam o velika zabuna u glavi i nevjerica u svoje up aljene oi.
inilo m u se da i ne gled a kroz njih, ve kroz nek u aavu kam eru koja neprestano
venkuje jedan te isti prizor: S keleti kua koje do gorjevaju, gred e koje se o burvavaju u
vatrom etu prteih iskrica, sablasni odsjaj paljevine na vitkom m inaretu dam ije kao
na istegnutom labuem v ratu...
S naporom je disao u ljepljivom vazduhu punom vlage i dima koji se onako pritisnut
tm astim nebom ne vije nago re, nego se unja i vu e po zem lji kao prem laeno pseto.
N eto stade kriti nedaleko od m jesta na kojem je stajao. O djeknu prasak, zatim
hropac! N a ledini pokraj sm rdljive rjeice trzala se ljudska prilika u bijelim suknenim
akiram a i n ekakvom olinjalom ovjem gunju. U sam rtnim m ukam a, ovjek je
grebao zgrenim prstim a po ledini, upajui travu. L ice m u nevidljivo, zaraslo u gustu
bradurinu, znojave i zam azane kose. Iz te um e prljavih vlasi, u odsjaju vatreno ga pira
to je prodirao ariju, p rosijavale su sam o zakolutale beonjae i dva niza iscerenih
zubiju iza kojih su dopirali grozni krkljaji.
A dem ir prestravljeno poskoi, pa potra iz sve snage uz blagu kosu prem a dam iji.
P uka pue jo jednom , zrno gadno prosikta povie njegove glav e, zau se:
- Halt! Halt!!!
Javi se i drugi glas, p rigu en i zasoptao :
- G ospo'n tram etar, ov aj drugi nije od V laja!
- K u bedak ! N o, strijeljaj, strijeljaj, pobjee nam !!! lajao je prvi.
Z adnje to je uo, prije n ego to pretra preko p ad ine, bio je zveket m etala: zatvara
puke u repetau i topot potkovanih cokula po staroj turskoj kaldrm i. D u sokaka se

protezao povisok kameni zid. Ademir uzbaulja uzanj i svali se s druge strane u mrak.
O nda sve utihnu. ulo se sam o potm ulo, udaljeno huanje vatre.
- Dragi te bog...! - opsova.
P ekli su ga o guljeni dlan ovi, a m ukla bol dopirala je iz natuenih stopala. Z agluvio
m onim hukom vlastite krvi u glavi, borio se d a p ovrati dah. P am et m u se polako
bistrila. S a svakim otkucajem u vratnoj ili bivao je sve pribraniji, a crveni krugovi
strave raspli- njav ali su se nekud preko vidnog polja. N e jedanput, d eavalo m u se da
bude u prilici kad se sve ono to im a zeijeg u seb i sakupi i nabije m u se u prkno, pa
ga natjera da klisne odapet kao strijela, ali ovako nikad.
"V rijem e! N eto nije u redu sa vrem enom !" pom isli. "N eko je n eto uradio sa
vrem enom !" A dem ir n asloni vreo obraz na hlad an sedren kam en i zatvori oi. "S utra
u opet biti onaj stari. S am o da svane... S ve e op et biti u redu..."
STOP!
INSTRUKCIJA: OVDJE H O U K R A T A K IS T O R IJS K I P R IK A Z , B R Z O I
EFEKTNO. NIKAKVU SAPUNICU, EDUKACIJU ILI PROKLETU EKONOMSKU
PROPAGANDU! OVO JE SIROVA REALNOST, FAKTI! IDEMO!
Rez 2.
Od surih, razjedenih zidina Kastela, otud od glavne zapadne kapije pa do Ferhadije
nema ni sto koraka. tem elji te drevne utvrde seu do doba kad ovaj kraj osvojie
R im ljani predvoeni germ anikusom , nakon dva vijeka m uka i ratova sa go rdim
M ezejcim a. B jee d eveta, od godina koje po ee tei unaprijed. S agradie L atini svoju
Castru uza samu rijeku, na putu iz S alone za S ervitium . U slijedie zatim stoljea
opadanja i provincijske am otinje. N apokon R im ljani odoe, a C astra ostad e, osta i
rijeka pod njom da se m u ti i bistri, da joj podlokava zidine odnosei vrijem e za
sobom.
D ooe i prooe V uk ii-Hrvatinii, S tjepan K otrom ani. Iza njih osta tek kam en i
zapis na njemu:
K A M E N N A G L A V I P R O K L IN JE R O E N JE ,
KAMEN U GLAVI - MRTAV PRKOS, NI GLADAN
NI JADAN.
Pokri i to zaborav.
Z a T urak a, oko V rb ake gradine nastad e eher. P etstotridesetitree, bosanski sandak beg Sofi Mehmed-paa p rijee iz S arajeva u krajinu i gore podno Jajakih stijena, na
sam om ulazu u klisuru, stade graditi m ahalu. N aspram C arev e dam ije sagradi beg
upriju preko rijek e koja se na tom m jestu irila i m igoljila, izvlaei se iz klanca kao
zm ija iz procjepa. Z a nam jernike i karav ane podie hram i saraj, pa dov ed e trgov ce i
zanatlije. N a desnoj obali od pam tivjeka, iz ive stijene iklja vrua i ljekov ita voda.
N a tem eljim a latinskih term i, napravi on jo i ham am . R aji i gospodi upam et, a sebi na
vjeiti sevap. P edesetak godina poslije njega, zem lja sultanovom voljom i m ilou
postade paaluk, a p rvi begler0beg F erhad -p aa S okolovi obnovi i proiri staru
tvravu, sm jesti u nju vojsku i dizdara, te stade ok o nje dizati grad. N ajblie tvravi
sagradi sahat-kulu, turbe i m ektebu, a m eu njih stavi dm iju: "taj krasan d vorac..." i
"u godno stjecite dobrih ljudi". P otraja tako neto vrem ena carsko ga sjaja i slave, a
onda se poe trpjeti. D o oe "gluhe godin e"...
S a m unjare se zau m uselim i njegov unjkavi, ali snani glas poe d a doziva
pravovjerne na molitvu:
"Alahu akkbar..."
Sa istoka je duboko rumen oblila nebo.
Ademir se probudi iz bolesna sna prepuna more i trzaja za vrijeme kojih se uspavana
svijest, rasuta i nejaka, to liko priblii stvarnosti da joj skoro sagleda lice. To lice

stvarnosti m eutim , izgleda kao odraz iz sm rskanog o gled ala: K om arno, razlom ljeno
i nerazumljivo.
Jedno prigueno, plaho "ah..." dop re m u do uiju i on ugled a dva velika, crna oka i
prekrasno lice koje djevojka hitro prekri rukama:
- Nemoj me gledati, ne gledaj me molim te!
Z a on aj asak0dva njen e pom etnje, A dem ir se divio skladnom m ladom tijelu u
svilenim alvaram a i kratkom jeleku koji je jedva pokrivao djevojina plea. K oulju
od izbjeljenog i rijetkog pam uno g tkanja pritezao je u struku irok svilen pojas, te se
inilo da e to krhko tijelo presjei nadvoje. N ain na koji se drala u trku, oni
skakutavi djetinji pokreti, kazivali su da je to ljupko stvorenje u onom neo bjanjivom
dobu rano g djevojatva k ad se preob raaj iz m usave djevojice-lutke u predivnu,
elegantnu leptiricu deav a naglo, neuhvatljivo i preko noi.
"Im a esnaest ili sedam n aest." pom isli A dem ir gledajui je kako zam ie za ugao kue.
O vo m jesto u kojem je protekle noi naao sp as, bio je prostran vrt sa pokojim
stablom trenje i sa m notvom fino obrezanih grm ova jasm ina. M alo dalje, A dem ir
prepozna zabat F erhadije na ijem se iljku lom io prvi jutarnji sunev zrak. D esno od
dam ije stajala je kua sa doksatom i strm im etvorovodnim krov om kakve je
ponegdje u gradu viao, onako zaputene i trone. O va je kua bila nova, svjee
okreen a od tem elja do k rova. D rvo od kojega su nainjeni doksat i basam aci je
svijetlo i zdravo. U blizini kue, zaklonjena gustim im irom , provirivala je duguljasta
graevina, zidana istom sedrom bojom sepije kao i dam ija. posvuda uokolo protezao
se visok zid.
D vije ene izaoe iz kue i pooe prem a njem u. Jedna pognuta i zabra en a em ijom
kakvu nose stare m uslim anke, a dru ga uspravna, v itka pod feredom koja je skrivala
lice, ali ne i oi. A dem ir prepozna taj duboki i sneni pogled pa se nespretno nasm ijei.
O sjeao se n esigurno ovako sjedei uza zid m okar i prom rzao od noanje k iice, a
prisustvo stare i na prvi p ogled srdite en e ga je uznem iravalo.
- ta trai ti ovdje? - ree starica.
- S ino sam se tu sklonio, pucali su na m e.
Starica pogleda u njegove ranjave ruke, a onda do uvrh zida pa stade odmahivati
glavom.
- K ako si to obuen, od akle ti to?
Obadvije su ga radoznalo mjerkale od "najki" na nogama, pa do futrovane jakne.
- Iz Tur... - u grize se za jezik prije nego to dovri, svjestan da bi izazvao jo vee
podozrenje.
- A kako se zove? - nestrpljivo e djevojka.
- Ademir.
Njih dvije se zgledae k ao da su oekivale bo g zn a kakav od govo r.
- K 'o da nisi od naih, - ree stara - ali nisi danum ni nji'ov. N ek m i alah oprosti ako
grijeim .
P ozvae ga u ku u, i dok se s m ukom pridizao onako utrnuo i bolnih udova, ona ga
obuhvati preko lea svojom sitnom , neobino ilavom i snanom rukom . m rm ljala je
za sebe neto o "grehoti" i "dananjoj nevolji".
- B arem ti im e zvui poznato, iako si sav nekak av , ih... D a bog sauv a! - dodade ona.
D jevojka je koraala p red njim a. B ijela joj fereda nije onako du gaka do ispod pasa
kakvu nose udate ene, n ego je dopirala tek do pola lea. Ispod nje je provirivala
sjajna, kao zift crna kosa.
U kui da sm jestie na nisku divahnanu, starica po e da p etlja oko njegovih nogu, a
A dem ir nenavikao n a tak vu panju, pro m rsi:"H vala nem ojte" i u ini pokret kao da e
je odbiti.

- N eka n ano, sam e on. Idi ti u ham an, sprem i vodu, a ja u priekati oca.
U djevojinom glasu i uspravnom dranju bilo je neeg tako go rdo g, odlunog i u isti
mah aristokratski profinjenog, da je izazivalo divljenje. A dem iru bi nelago dno to stoji
pred po gledom djevojke m lae od njega, nem o an da drsko uzvrati. N e bi li razbio
m unu tiinu, prozbori:
- Ona ti je majka, je li?
- N e, to je fatm a, odavna je u ovoj kui. O na je... O na m e je othranila.
P reko njenih usta nije m ogla prijei rije "slukinja". F atm a joj je zam ijenila m rtvu
m ajku i bila joj je vie od toga: vaspitaica, savjetnica i prijateljica. N joj je m ogla rei
ono to se roenoj m ajci nikad ne bi usudila. T a n eobrazovana, m udra i pravina ena
uvijek je na sce imala pravi odgovor.
A li eto, jutros joj je preutala da se skoro zaljubila u ovoga stran ca, da se svim svojim
djetinjim srcem zagledala u njegovo lijepo lice koje se toliko razlikuje od lica poznatih
m om aka u ariji, preran o pocrnjelih i utavljenih. N jegov e oi nem aju onaj
m anijaki, udnjom nagren bljesak koji ju je svrdlao i obnaivao dok je prolazila
gradom . M ukarac kojeg je zatekla zorom u bai, kao da nije sa ovo ga svijeta. jedva
je zatomila radost u sebi kad ga je Fatma onako prihvatila, a u njen dar da pronikne u
due ljudi nikad nije posum njala.
- Zovem se Safikada. - ree.
Z ap rep atenje to ga je u gled ala na njegovom licu bilo je ogrom no.
U tom se zaue koraci napolju. U vratim a se pojav i krupan stariji ovjek male,
njegov ane brade proarane sjedinam a. N a glavi je im ao fes uredno obm otan bijelim
platnom kakav nose hode. P ostaja trenutak na p ragu taru i no ge, pa u e. D jevojka
mu se ukloni s puta.
- Selam alejkum djeco.
S afikada m u otpozdravi na isti nain, a A dem ir ustade rek avi "dob ro jutro".
- H ajde ti eri za poslom , pusti nas dvojicu da popriam o. H adi-F ejzo K ah rim anovi
otac S afikadin, bjee ov jek visoka stasa, koat, iroka pam etna ela i blagih oiju.
G ovorio je m irno i prom iljeno, gledaju i sagovo rnika ravno u oi. B udui da je
potjecao iz bogate loze, mnogo je u mladosti putovao. Vidio je svakojaka svijeta i
inilo se da im a m alo stvari na ku gli zem aljskoj koje bi ga m o gle zbuniti ili zapanjiti.
K ur'an i islam sku m udrost izuavao je u C arigrad skoj medresi kako je i bio red u
njegovoj porodici. Rano je stekao dva sina, rano ih je i izgibio. Poginuli su ljetos u
ustanku, negdje oko S arajeva, borei se pod H adi-L ojom , K aukdiem i
M uham edom Jam akoviem koji nisu vidjeli kolika ih sila pritiska. Jedno je carstvo
tonulo, drugo je nastup alo, tako je uvijek bilo i bie, sam o on ostade b ez svoja dva
prvenca, dv a sokola krn a na oca, a srce m u se cijepalo pri pom isli da bi ovaj stranac u
njegovoj kui m o gao dop rinijeti da izgubi i ovo najm lae, najdivnije d ijete.
A ustrijanci su potjedeli dam iju i njegovu kuu, ne znajui valjda za sinove u
S arajevu. S ve ostalo to je im alo veze sa ustanko m zatrli su, a im anja popalili.
- S jedni, sjedni m om e, vidim da ti je teko stajati! A dem ir priek a da hoda prvi
sjedne pa se onda spusti i on.
- Im e ti znam i sve to si ispriao F atm i ve sam uo. sad m i lijepo reci odakle si i od
kojih si?
Ademir se zbuni.
- P a eto, ne znam , do sino je sve bilo u redu, bio sam u svom svijetu, a onda... ini
mi se da... Ne, sad sam naisto da je m jesto ostalo isto, sam o se prom ijenilo vrijem e.
D olazim iz vae sutranjice, ne svojom voljom . N e znam , pokuavam i sam da
shvatim... Ah, vidim, ne vjerujete mi ni slova. - bilo m u je teko otrpjeti H adi-Fejzin
ukoeni po gled. T aj ovjek k ao da nije treptao, na licu m u se nije m oglo proitati ni

shvatanje, ni uenje, nita. Ip ak, m irnou s kojo m je svetenik prim io ovaj sm uen i
neuvjerljiv odgovo r, A dem ir nije ni u snu oekivao.
- K ae: "p rom ijenilo se vrijem e", je li? R eci onda, im am li se em u nadati i kakva je
ta m oja sutranjica a tvoja jueranjica? Je li ita bolja od ovog jad a danas? - neto
nalik sm jeku preleti preko hodinih usana. A dem ir prihvati igru:
- N em ojte se suvie nad ati. I tam o odakle dolazim ljudi se proganjaju i ub ijaju, samo
jo efikasnije.
- E fikasnije?! ta ti znai ta rije? - hoda nabra obrve.
- Pa to... - A dem ir je rovio po sjeanju traei ekvivalent za odrednicu "efikasno". S igurnije, solidnije, bre!
- Z n ai "bre" i "sigurnije" se ubijaju!? - Ademir osjeti ironiju i nervozno se nasmija.
H adi-Fejzo se nije smijao:
- razum mi govori da ti ne vjerujem, - zapoe on - srce mi, opet, veli suprotno. Ne
izgleda lud iako pria ludosti, nego... Z na li ta raditi?
- Bavio sam se pomalo trgovinom. - odgovori Ademir.
- Hmm... Nisu neka vremena za trgovinu, - stari je zam iljeno gladio bradu - a nisu
vala nizata. N ego, ako h oe, m o gu se raspitati po ariji da te koji trgovac prim i na
nauk i ispom o; m oda kod Jusia ili kod onog vabe... Inae te n e zadrav am .
- N em am ja kuda otii, - tm urno e A dem ir - a ne znam ni kako u.
H oda je nekoliko trenutaka utao i klim ao glavo m kao da vodi neki svoj unutranji
dijalog, ili neto teko u sebi vae, a onda podie p ogled:
- D obro onda. P om ai zasad F atm i, fali nam ovdje m ukih ruku, i presvuci se bolan!
N e m oe takav u ariju. R ei u joj da ti donese neto preobuke... N ego, zam alo
zaboravih, ne ree m i nita o svojim a!? M ora da si ih bacio u brigu, n esreo !
- Ja nemam roditelje, ne pamtim ih.
H adi-Fejzo obori glavu kao da klonu od prevelikog umora. U rukama mu se stvori
duvankesa i on poe s velikom panjom m otati duvan. N enaviknut na tolik o rasipanje
vrem ena i na takvu cerem onijalnu tiinu, A dem ir se jedva suzdravao da n e zatupka
nogom po daanom pod u u nekom svom unutranjem ritm u, neusklaeno m i
neprim jerenom ovom trenutku iste introspekcije. K ao opinjen je gled ao u suvonjave,
predu ge hodine prste to su obraivali gom ilicu utog duvansko g prah a i m alo po
m alo, taj prizor m u obuze itavo vidno polje. udesni neki m ir i povjerenje je izbijalo
iz tog ovjeka, neto to A dem ira ponovo preobrati u m alo i naputeno dijete koje se
zaljubljuje u svoju predstavu oca.
H adi-Fejzo uzdahnu duboko i polako. Iz pojasa izvue ukusno izraen ilibarski
ibuk i utaknu unj sm otanu cigaretu. U izdisaju proita jedno dugo i otegn uto ; "
Jahhh... " kao potvrdu sv ega postojeeg i n epostojeeg n a nebeskom aru.
- B o g je jedini ... ree.
T rud i akm ak je k resao polako i odm jereno. P ripali. P rvi dim povue duboko, sa
slau:
-A doe, tako, v akat kad se i ejtanu valja klanjat'.
B liila se druga godina o kupacije i m ada je do ko nane aneksije im alo dosta vode
prohuati V rb asom , kand e nesite, crno -ute orluine ve su v rsto stezale Bosnu.
U to vrijem e stie iz S arajeva neki W ehler, natpo runik O sw ald R ucke von W ehler, a
pred njim zao glas. P oslali su ga u svojstvu vojnog istraitelja, a po ariji se ve
pronosio avaz da je oko Sarajeva mnoge begluke u crno zavio i begove s glavom
rastavio.
"D o'o nam je i k adija i zaptija i delat!" othukivali su stariji, krili ruke i klim ali se
napred-n azad kao to je o biaj kad je ovjek u velikoj brizi. K ahva bi im ogadila i
postajala nekako gorka i otrovna ako bi se najednom poveo razgovor o tom

austrijancu. D jeca, opet, k'o djeca; prozvae ga R ike-zrike jer je gospodin von Wehler
im ao gad an obiaj d a iz ista m ira zaustavi konja i onako iz sedla zapilji se u
prolaznika. Z urio je tako u jadnika koji je iv prem irao od straha, znojei se i gnjeei
fes u rukam a. inilo se d a bi tako m ogao satim a, ukoen poput zm ije svrdlati
pogledom rtvu okupanu ledenim znojem , a onda bi naglo, iz sam o njem u poznatih
razloga sklanjao po gled, trzao dizginam a i produavao dalje k ao da se nita pod m ilim
bogom nije desilo.
M eutim , nisu se sam o drugi znojili pred njim . Z n ojio se i on sam kao konj. Z audo,
jer bio je kotunjav i tanak, reklo bi se ispijen. Z a arka dana, n a njegovoj
besprijekorno zategnutoj uniformi izbijale su tamne mrlje znoja, najprije pod
pazuhom , a zatim i na leim a. U jednoj ruci staln o je drao nam irisanu bijelu
m aram icu i njom e brisao vrat i elo. N ezdrava, zelenkastouta boja koe i rohavo lice,
kazivalo je da taj ovjek pati od hroninog zatvora, ili od opakog ira i jak e nervoze.
" dere ga n eki hajvan iznutra, nee ni on dugo." sa zluradim zadovoljstvom je
zakljuivala arija.
B ilo je vrelo ljeto. Z vijezda je nem ilice prila bae i ljivike. P ocrnjeo i sparuen list
m litavo je visio na vrelim gran am a. ovjeku je b ilo m uno gledati i kamen na cesti
koji je titrao od jare, a kam oli iva stvora. Z rak se m utio od praine. S toku su izvodili
u planinu i u um e, u protivnom bi lipsavala po stajam a i oborim a. M uhe su pirovale.
N i no nije donosila olakanje. G usta je vrelina leala sv e do pred zoru, kad su
neispavani i razdraljivi ljudi udno udisali svje, ohlaen zrak. A onda sv e iznova.
T eko, teko i statino. S m o je rijeka nekako tekla. T og ljeta je um rla F atm a. T iho,
kao to je i ivjela. N jeno staro srce se u guilo. N a denazi nije bilo puno svijeta, a i
ono to je bilo, gledalo je da se to prije skloni sa sunca. M olitve su se otaljavale.
Ljudi oko groba su zagledali u svoje poluotvorene dlanove u konteplativnom zanosu
islamske molitve da bi vidjeli kapi znoja koje su curkom kapale sa njihovih obraza i
kvasile im ruke. Nekako prebrzo su joj halalili i odvukli se sa groblja.
L udi H am o grobar, ljuto je psovao razbijajui speenu zem lju dok je kopao raku. K ad
su sputali tabut na kojem je F atm a leala, iskren o je i djetinje plakao, a sada je
ponovo kleo zatrpavajui grob od akle se dizao oblak praine i prianjao po n jegovom
znojavom tijelu. ak je i L eon M jeda, poboan i krt jevrejin kod ko ga je A dem ir
egrtovao, zatvarao radnju prije podneva i odlazio sa porodicom na im anje u eh eru.
A dem iru su ti arki dani bili pravi praznici. D o podne je poslovao u m agazi, a onda ga
je gazda M jeda otpravljao kui. L eon M jeda je sebe volio zvati "rabi", a traio je i od
A dem ira da ga tako oslo vljava. Im ao je veliku strast: H odei po radnji, go v orio je
citate iz T alm uda. inio je to kad su on i njegov egrt ostajali sam i. D ru gih ljudi se
klonio.
"S vete rijei se pred sv ak og ne p rostiru" znao je esto napom enuti. Z a njega je A dem ir
bio H adi-F ejzin roak iz B rko g, siroe kom e su pobili roditelje, zahvalan slualac i
tienik koji zasluuje pouku:
"U ahu uitelji nai: K o im a posla sa enam a, ud m u je zla. T ako, na prim jer, zlatari,
grebenari, istai rvnja, torbari, valjari, brijai, perai, putai krvi, sluitelji kupatila
i koari. N i jedno ga od njih ne treba postavljati za kralja ili velikog svetenika. U
em u je razlo g? N e zato to su oni nepodobni, ve to im je zanat prezren."
R abi M jeda je putao da tiina stavlja znake interpunkcije izm eu rijei, pom no
m otrei svoga "uenik a". O vaj je utao zagledan u sebe. P ola od toga nije razum io, a
pola nije ni uo. A dem ir je naprosto bio zaljubljen.
"U ahu uitelji nai: D eset je stvari reeno o putau krvi. H oda n ahero, p rosta duha,
uznosi se kada sjedi, uska je oka i zla je oka, jede mnogo a troi m alo, sum njiv je za
preljub, za pljaku i za prolijevanje krvi."

A dem ir je volio. elio je produiti tu slatku agoniju kojoj je slutio kraj i sam o zbog
nje je sve ovo podnosio. ekao je da rabi kae on o: "idi sad dijete" i izlijetao napolje u
jaru, ostavljajui tog sm ijenog ovjeuljka sa svojim m udrim i jalovim izrekam a.
ekala ga je sv ako g dana na obali V rbasa, m olo povie gradske uprije. Z a najee
ege skupljala bi ruho po kui i silazila na rijeku, m ole'bo ga da otac ne prim ijeti
kako ga po ko zna koji put prepira i da ga donosi sam o ovla nakvaeno. A dem ir je
dolazio i do veeri bi ostajali na rijeci, zavlaili se po najguim vrbacim a traei
m ale, skrivene tratine ok o vode to bjehu obrasle sonom i bujnom m ahovinom . U
akam , sjene su prekrivale rijeku, a sa d esne obale bi se zauo akam lijski saz i
priguen a, uzvijajua m elodija prosipala se povrh vode:
"D jevojka je svoje oi klela: crne o i, jer ga u gled aste..."
Ni smrt drage starice, ni sva ova nevolja oko njih nije mogla da stia e to su je
osjeali jedno za dru go. G asili su je usnam a, grlili se kao davljenici, jedva
prim jeujui m rak to je dolazio. Z a kasabu su bili roaci, dvoje djece to se lijepo
paze. On joj je nosio rublje, ona hodala uzanj i otpozdravljala po kojem prolazniku.
K asno nou odlazila je u ham am , a onda kradom u njegovu sobu. S vlaila se, lijegala
u postelju koja je sva odisala vonjem m lade ivotinje i tu m u se podavala strau prv e,
oajne djevojake ljubavi, kada strah d a ini neto vrlo runo svom e o cu i strogoj,
dvolinoj ariji koja ne prata, taj oaj sam o pojaava; pretvara ga u inat i podsm jeh
starosti, smrti, zakonu, bogu.
- Safikado, - ree on - neto ti m oram rei, ne m o gu vie ov ako...
- ta to krije od m ene, ljubljeni?
- Safikado, ja te poznajem jo prije nego...
Ona se zakikota:
- Pa, zar to nije divno?
- N e, ne razum ije! V idio sam tvoj grob, bio sam tam o, zna... P ostoji pria o tebi,
tuna pria, a evo m e sad s tobom . G rlim te tako stvarnu, ivu, m oju S afikadu...
B ila je zaprep atena:
- T i se igra sa m nom . N e vjerujem ti ni slova. M a, daj da te ljubim , da zatvorim ta
laljiva usta! - povlaila ga je k sebi. O pirao se:
- N em oj, ek aj, m ora m e sasluati!
O nda joj je ispriao legendu o njoj sam oj. S luala ga je leei na boku, n alaken a, a
kada je zavrio, du go nije davala glasa od seb e. V ani je bio strani, tupi bosanski
m rak. O ko tvrav e su se skupljala i klala paad iji je lave kidao gluhu tiinu na
kom ade. P onekad bi se zauli utrojeni koraci i lupkanje bajoneta o kund ak
manliherice, dolje podno dam ijske kapije. T ada, vie no ikad, im ali su sam o jedno
drugo.
- P ria je prelijepa, - on a konano pro govori - ali kako da povjerujem u nju? Pa to je
sam o jedna divna ljubav na pria o ko zna kom e!? A ko u ja leati u tom buduem
grobu, gdje si onda u svemu tome ti? I ko je taj austrijanac? Ja ne poznajem ni jednoga
i nema toga ko bi me razdvojio od tebe.
- N e znam S afikado, osjeam da sam m no go to ga nekad i nagdje uo i znam da
postoje odgovori, sam o m i neto brani da se svega sjetim. Ponekad mi je u glavi takva
zbrka kao da u poludjeti.
- STOP!
T A R A D I T A J M O M A K T A M O ? U S P O R A V A M I R A D N JU O V JE E ! N E K A
JE I GLAVNI NOSILAC, KO GA JEBE! NEMOJ DA MI PRAVI SAPUNICU! ONI
K R E T E N I IZ P R IP R E M E S U G A L O E K O N D IC IO N IR A L I. P R E B A C I N A
KAZAM A T : S C E N A S T R IJE L JA N JA . T A J B R A N IM IR O V I JE P O T K A Z IV A ,

H U L JA I L O P O V , U Z T O JE I K U K A V IC A . T A K O JE U S L O V L JE N , T A K O E I
D A K R E P A . K A O P A S ! E L IM D A T O O S JE T IM ! ID E M O !!!
Rez 3.
C ik zore. U nutar K astela je ovee zem ljano uzvienje; ledina obrasla sitno m travom
ljutikom na kojoj se obino postrojavaju satnije za egzercir. S tvarano je vijekovim a.
K ako je koja vojska osvajala grad i nanovo utvrivala zidine, tako su kopali nove i
proirivali stare katakom be koje su tvorile itavu m reu crvotoine pod tem eljima
tvrave. G om ila zem lje je vrem enom rasla i zarastala travom , pa je stvoren o pravo
brdo u samom srcu Kastela kao da je tu oduvijek bilo. Sa njega je pucao vidik na cijeli
grad.
U golubinjem svjetlu svitanja i izm aglici to se dizala sa rijek e prev aljuju i se preko
junog bedem a, stoji dvadesetak vojnika u kru g s naperenim pukam a, a un utar tog
obrua pet go rtaka vezanih ruku. P ored njih pop. Ispovjed a ih. K ako s kojim zavri,
ovaj m u ljbi ruku. P rilazi tum a kod suda. ita presudu. N ajprije na njem akom , a
onda prevodi. K azana je "m uketanje" - p rah i olo vo. V lasi ute, skam enjeni. Jedan od
njih poinje da se previja od straha i da zapom ae.
- Jeste li razumjeli osudu? - pita tum a.
O suenici ne pokazae ni da su ga ili.
- Kojim jezikom govorite?! - prie onom e to je stenjao i cvilio. - Hrvatskim?
V lah se zvao B ranim irov i. B io je zdepast, sav nekako kvrgav, m asn e, pep eljastoute
kose i lica iznakaenog runim oiljcim a preleanih boginja. O suen je zb og niza
razbojstava i nasilnih ubistava, m eu ko jim i zadnje, kad je odveo u um u, silovao a
zatim objesio m ladu kom ijinu enu. N a esra nav aljivanja m u se grozila da e ga
prijaviti vlastim a u gradu , a i sam a je jadnica znala da je rat, m ua joj gone po um i i
njenu ast brani jo sam o boja vlast na nebu. T a vlast je bila jo dalje od one u gradu.
N a pitanje tum aa, B ranim irovi sam o odm ahnu glavom .
- Srpskim? - upita ga vojnik ponovo.
- Jok!
- Kranjskim?
- Jok ja! - otrese glavom B ranim irovi.
- Turskim?
- Ma ne znam ja turski, evo ovako se krstim.
- P a kako onda govori? - iznervirano e tum a.
- Tako, ko ti i oni. - pokaza razbojnik na svoje jatake.
- Jel'to bonjaki?
- E , bie da je tako.
T um a zastade m alo u neprilici, pa zapita:
- Jesi li onda razumio presudu?
O suenik poe op et cviljeti i m oliti, a kada tum a odstupi, te im prie vojnik da
vezuje oi, poee stenjati i ostali. N aredie im da kleknu. K ru g se otvori sa jedne
strane i pretvori u potkivicu. D vadeset puaka pu e u isti m ah. P o etiri u jednog
strijeljanog, kako n alae vojni propis. P ogoeni ljudi se poizvaljae po ledini.
B ranim irovi tresnu licem o zem lju. N a potiljku m u je nedostajao kom ad kosti velik
skoro kao dlan. Iz razjapljene ran e cijedila se crvenkastosiva m odina. K rv se puila.
N ajednom kosa na leu p oe da otpad a, odjea m u njevito struli i od B ranim irovia
ostade sam o nakazan kostur probuene lobanje. Isto se dogodi i sa ostalim
strijeljanim a, a pade i nekoliko vojnika. tala u kojoj je pukovnija drala teglee konje
i m arvu za klanje, planu sam a od sebe i od nje n e ostade nita. D io junog bedem a se
urui...

- C E N T R A L A ! Z O V E M C E N T R A L U !!! IM A M O P O T R E S U S A M O J I I,
Z A JE B A N O L E P R A ! D IL A T A C IJA V R E M E N A P O X - 71,05 Y- 320, TAU
V R E M E N S K O N E M O E M O ...
- OSTAVI SE TOGA SCHVAN, IMAM PARAMETRE PRED SOBOM. MI
K R P IM O K A N A L , A T I IM A D O L JE E K IP U I R A D I S V O J P O S A O . D R I S E
IS T O R IJS K O G P R E D L O K A I D O V E D I T O D O K R A JA .
- ALI FOKUS?...
- O S T A JE N A S V O M M JE S T U , N E B R IN I. A K O B A Z A G U S T I, P O K U P I R U L JU
N A S R E D T E R U E V IN E I D I E M O V A S ! U REDU?!
- T IM A , T I S I E F .
- 'AJDE!...
...B ark arola... M m m m , k ako sam o zvui ta rije!... R uke nam ne drhte od teka
prstenja, nego od strah a, strasti i saaljenja... - Da li je bilo od "straha" ili... E jebiga,
znao sam to nekad. B ark arola... anan a... N a, n a... N oas se m oje elo ari, noas se
m oje vjee pote, i m oje m isli san ozari... H m , upek'o zvizgan, zato m i se elo ari...
B ark a... ta sad?!!! A dem ir izroni iz ljubavnog zanosa. U vidokru g m u up adoe prvo
prednja kopita, zatim vitke noge, a malo povie p rsa i vrata n apeto g kao lu k, sjajna,
uredno potkresana griva po vojniki. O nda ugleda i cijelu glavu alata s drhtavom ,
vlanom gubicom i dva p am etna konjska oka. N a elu zvijezda. B ijela.
S podoba u zelenoj uniform i, jaha, bila je veom a runa. U koena. I odbojna...
Ademir ustuknu. Stvarnost mu opali pljusku: Nogu pred nogu, ruku za ruku, on i
S afikada su doetali sa rijeke tam an do ku e i prav o pred no ge glavnom policajcu u
gradu. Stajali su nasred puta: Lijevo od njih Ferhadija i sahat-kula, desno na istoj
udaljenosti stoji K astel, m raan i prijetei. R avno ispred, drum se lom i i blago n aginje
dolje prem a bezistanu, a na drum u natporunik W ehler sa dv a vojnika za sobom .
D rsko i napadno sijeva o im a.
A dem ir postaja asak, a onda povue S afikadu u stranu kao da e produiti dalje.
- Eines Moment, gospodo! - austrijanev izgovor glasova "s" i "t" bio je rafal elinih
igala, "g" je liilo na "k ", a itava fraza sijevnu kao otrica noa.
- Im ali bism o poneto razgovarati. - nagnu se u sedlu naprijed, pa dodad e toboe
zavjereniki: S lubeno. A dem ir s naporom ostad e m iran. S tegnuta grla prozbori:
- N e znam o em u, gospo dine?
- O da, da, im am o o em u m ein braver jun ger M ann, im am o: O ovoj vaoj buni, ili... tu farisejski prevrnu o im a kao da se p rem ilja - O neem u v eselijem : o fam iliji, o
brai na p rim jer... V on w ehler se znaajno zagled a u S afikadu i isceri. L ice m u
poprim i izraz odrane lisije lobanje.
A dem iru se neto zgri u stom aku. N a nadlanici o sjeti nokte koje m u je S afikada u
strahu zarila do kosti. Kao i uvijek u prilici kad je bivao stisnut uza zid, u njemu
prokljua instinktivna drskost:
- M ora da tvrdo k aki im se tako fino kesi, a? Izgleda da ste u toj vaoj vapskoj
akademiji i srali na komandu! - sad se Ademir usiljeno naceri.
- Hurensohn!!! - v risnu oficir i m ahnu rukom . D v ojica vojnika skoie na A dem ira.
P rvoga, koji je trei skidao puku s ram en a, po godi "picom " m eu no ge. Jo jednim
zam ahom iste noge, grifo m kojega je izbrusio u m nogim ulinim tuam a, zahvati ga
pod eljust. ovjek se ispravi, a potom svali na k aldrm u. A ustrijanev kon j se prope,
sablja siknu iz kanija i tresnu pljotim ice o A dem irova lea; jednom , dvap ut, a onda
m u tresnu kundak u glav u i sve m u se sm rai.
S vijest m u se povrati, a prvo to je do nje dop rlo bila je hladnoa. M ran a, vlana,
grobn a hladnoa, ali je prijala. G asila je strahovitu vatru to ju je osjeao po ubojim a.
O svrnuvi se s m ukom oko sebe, ne im ade m no go toga za vidjeti: K roz otvor na

okovanim vratim a, ne vei od pedlja, prodirao je traak tinjav e svjetlosti karbitue i

plesao po m em ljivim ostacim a slam e na zem ljano m podu. O roeni kam eni zidovi
izrastali su iz zem lje i gubili se gore u m rklom m raku. L eao je kao zguvana arapa,
otupio od boli, nem oan i da se uplai. V rijem e je nekud izhlapjelo. Zapadao je u
dubok i tup san, budio se, tonuo... S anjao je neke udne zabave; v elike i bogato
ukraene dvo rane, m notvo svijeta je cialo, plesalo i zabavljalo se. L jepojke su m u se
unosile u lice i neto nerazum ljivo aputale. B io je nekako u centru svega toga, sve se
oko njega vrtjelo. O nda je sanjao bijelu sobu i u njoj itavu zbrku aparata, n eke
nasm ijane ljude u bijelom . N eto m u polako gov ore, glas im je kao m uzika, a njem u je
ugodno i tlo m u bjei ispod nogu... Z atim su tu ljudi obueni u neto to lii na letake
kom binezone i on je m eu njim a. ovjek govori, neto objanjava, povrem eno upire
prstom u njega. P otom sv i kreu prem a zidu od iste tm ine. Jedan po jedan nestaje u
njoj. T m ina ga vue hipn otikom snagom k sebi, sve je blie i blie, staje na rub i
onda propada u tunel. Juri kroz njega brzinom ekspresnog voza, a tunel je od
najm rklijeg m raka, tunel je od najsvjetlijeg svjetla, tunel je ni od ega...
T eki koraci se ue i jek nue arke n a vratim a. P rovali svjetlo u tam nicu, crveno
svjetlo i toplo, ali ga od njega zaboljee one duplje. N eko kao d a ree:
"Kako si spav'o?"
T e rijei ga razgalie onako bunovnog i jadno g. P om isli: "T am niari su, al'su ljudi."
N akalja se i ree:
- L oe, sve m e boli.
Tren ili dva zavlada muk, a onda se prolomi:
- Spremaj tooo!!!
U darac u slabine ga p resavi i izbi m u dah. K rkljajui i borei se za vazduh, shvati da
se grdno zajebao, da je jo sanjao kad su oni uli i da m u valja skupljati slam u po podu
ako ne eli da ga ovdje umlate kao psa. Grabio je trulu slamu, bauljao, a u sebi cvilio
od jeda, straha i ponienja.
G rube ga ruke podigoe kao m rtvu stvar i izvukoe u hodnik. P ronesoe ga pokraj
jednih vrata, pokraj dru gih, zavie u drugi hodnik, otvorie trea v rata i ub acie unutra.
A dem ir zatetura, no ge ga ne odrae i on se sru i na daani pod.
- A lso, m ein G eliebter, v rijem e je da se n as dvojica ispriam o! - v rh naglan cane izm e
zavue m u se pod obraz i trzajem m u odigne glavu od poda.
- D u go ek am da se p rob ud i, vjeruj m i. - von W ehler unu po red njega i zagleda m u
se u oi - Predugo!
A dem ir nije znao ni rijei njem ako g, ali zbog naina na koji m u ovaj gov orae, zvuka
njegovo g glasa i udno g izraza u oim a, nagonski osjeti gaenje.
- Nosi se u pizdu materinu - prom uklo opsova. Jo nije ni zatvorio usta, kad ga
austrijanac zgrabi za glav u i strasno poljubi. Z apah nu ga kisela trule njego vog dah a.
Iznena enje i odvratnost ga p aralisae. N atporu nik je drhtao cijelim tijelom , ustade
teko dahui i m ucaju i. K ao po do govoru, prisk oie dvojica m asnih tam niara
rokui od priguen a sm ijeha. S urovo ga trgnue s poda i nabacie potrbuke na teki
hrastov sto. P ritisnue m u plea svom teinom . H lae m u bie strgnute nad olje,
Ademir osjeti vrele i znojave ruke na svojim slabinam a, a onda ga ukoi strahovita bol
otpozadi. A ustrijanev tvrdi i pulsirajui penis cijepao m u je m ar. V ritao je bez
glasa, u sebi, elio je da se onesvijesti, zaspi, da ga nem a. T ada n eto prepu e u njem u
i uini m u se da stoji po strani i o kree glavu od prizora u toj odurnoj soburini. " ta to
rade od ovjeka, gadovi?!" pro e m u kroz glavu. "T rebalo bi ih pobiti, to se ne radi, to
je suludo, gadno, bolje je da ga ubiju!"
G ospodin natporunik O sw ald plem eniti W ehler, tresao se kao u vruici: zamumlja of
slasti, izvi se, pa se ukoi. Z ablenu se razjapljenih eljusti kao m rtvac nekoliko asaka,

onda se strese. N aglim trzajem iupa crven ud iz A dem irove stranjice i brzo ga strpa
u hlae.
- Nastavite sad, ljudi! - zadihano proita. O na dv ojica se zgled ae.
- N e zam jer'te gospo 'n n atporunik, ali m i bi da uzberem o onaj cvijet sa... S a
drukijim m irisom . - bojaljivo e jedan od njih. O ficir se zakikota kao hijena:
- Hi, hi, hi, hiiii... Geschmack ist Geschmack! Ne branim. - zavjereniki im namignu: Razvratnici!
"R azvratnici" ispustie A dem ira koji se strovali po d sto. Z au se kucanje na vratim a.
Tiho i nesigurno.
- Herrrein!!!
V rata se odk rinue tam an toliko da proviri jedna vojnika glava sitnih, kiljavih oica
i pjegavih obraza:
- He, he... Puca je tun, gospon. Nismo niti morali ijti po nju.
Von Wehler zasopta:
- to, to ti tu m eni?... M aaarsch hinaus!!! I ui kao vojnik N jegovo g carsk og i
kraljevsko g visoanstva!
V rata se hitro zalupie. P roe nekoliko trenutak a pa ponovo zakuca i ue zdepasta
figura u zelenoj uniformi. Salutira:
- P rosim lepo... O u re, pokorno javljam gospon natporunik...
- U redu, u redu. Ne stoj tu kao kreten, uvedi je! - nervozno odbrusi austrijanac pa
promrmlja sebi u bradu:
- Kroatisch Esel.
Zakukuljen a u teki kam garni zar, ue S afikad a. O tkri glavu i njen a ljepota zasja,
uinivi prizor i ta lica oko sebe jo nakaznijim . N aizgled, bila je m irna i suzdrana.
- N apolju je no, djevojk o. - ree policajac. - T reb alo je hrabrosti da se do e ovam o.
Safikada preleti pogledo m po sobi: A dem iru sklupanom na podu, dvojici zablenutih
tam niara, p a ga prikov a za austrijanca kojem je i sam om nekud izvjetrila nadm enost.
- D ola sam da v am se p onudim u zam jenu za oca i... - tu zastade i udahnu duboko
prisilivi se da ne pogleda u Ademira. Samo klimnu glavom u njegovom pravcu i
proapta:
- Njega.
D rala je plat iznutra ru kam a skupljenim kao u m olitvu. V on W ehler se nasm ija:
- A ko sam dobro razum io, znai li to da m i se stavlja na raspolaganje kao nalonica,
eine Matresse, no?
D jevojka obori po gled i proapta slom ljeno:
- inite sa m nom to vas je volja.
N a to policajac n apui usne, uzdie obrve i prope se na prste drei ruke za leim a.
- Also! Ovako stoje stvari: Rat je. Ja sam pobjednik, a pobjednici ine to ih je volja. tu se na petam a ok renu A dem iru. U glovi tankih usana m u se nep rirodno uzvie
nagore. - S to ga n alazim da tvoj gest, gnadige F raulein, nije gest hrabrosti ve
neprom iljenost oajnice.
Safikada koraknu prema austrijancu. U njenim oim a se itala odlunost.
- U pravu si, vabo ! Ja sam oajna, a o ajnici ne vladaju svojom voljom !
V on W ehler razro gai oi. S hvatio je, ali kasno: Ispod zara sijevnu krivo sjeivo i
S afikada m u ga objem a rukam a sjuri u stom ak. ov jek zakrklja:
- H u... H hhundin... Izgledali su kao par stravinih plesaa zaustavljen u n ekom
grotesknom plesu: M uk arac p ropet na p rste i nagnut naprijed s rukam a rairenim kao
da e zakriviti svoju dam u. O na, vrsto priljubljen a uz njega, iz sve snage p ara
handarom nagore. V on W ehler zasm re, om litavi i sroza se kao krpa podn o njenih
nogu. Iz njega su dopirali neki mljackavi, klokotavi zvuci.

O tada, sve se d eav alo kom arnom brzinom : D vojica tam niara skau n a d jevojku,
grabe je za kosu, za ruke i uz odvratne psovke izvlae je n ekuda n apolje. ok za
okom koji je pretrpio, u A dem irovoj glavi kidaju um jetno izazvanu am neziju i
uslovljene konstrukcije scenarija. Sav apsurdni cinizam projekta u kojem je akter,
pue m u pred o im a i on poe da se p revija u n apadim a histerinog sm ijeha. D ovue
se do austrijanca koji se cijedio i s ga enjem m u otkopa futroju um azanu sadrajem
njegovih prosutih crijev a. Izvue teki m auzer, otkoi ga i jednako se sm ijui ispali u
leinu. S vaki put kad povue obara, m rtvo tijelo se estoko potrese pod ud arom
snanog devetm ilim etarskog zrna. N a kraju, zavu e cijev pitolja m eu au strijaneve
skvrene no ge i jo jednom opali.
- Egal! - prom uklo ree i izleti van.
SJAJNO! IZVRSNO!!! SCHWAN, OVO JE PRAVA FRESKA, EPSKA DRAMA!
VRLO SAM ZADOVOLJAN, MOMCI. IDEMO NA FINALE! SCHWAN,
S K U P L JA J E K IP U , S V U T E H N IK U A L JI N A Z A V R N U S C E N U ! I
S P R E M A JT E S E , P O IN JE O D B R O JA V A N JE Z A P O V R A T A K ! 'A JM O , A K C IJA !
Rez 4.
N a bedem im a K astela go re baklje otkrivaju i m uan prizor: D vojica grm alja, gadnih i
jakih, dre djevojku na korak od topovske cijevi. O na se nem ono uvija u njihovom
vrstom stisku. B aklje trepere i iskrivljuju sjene te se ini da e djevojin vitki torzo
jednostavno otpasti od njenih raspetih ruku za koje su je ona dvojica d rali. K ao nona
leptirica raskidan a ruk am a djeak a nesvjesno g svo je surovosti. F itilj na zadnjaku topa
dogorijeva.
U scenu upad a m ladi teturajui se prem a njim a. P rilazi na desetak korak a u viajui
da je zakasnio. Djevojka prestaje da se bori, uspravlja se i pogledom trai oi m ladia.
U tom pogledu se o gled ao strah, m olba i pratanje. M om ak slom ljenim glasom
zajauka, podie oruje i opali. N etom za jedan otkucaj srca grunu i top. Iz oblaka
barutnoga dim a izlaze dvojica drei svaki po jedn u okrvavljenu ljudsku ruk u. Tad
planue reflektori, zagrm e m egafon: " R E Z ! R E E E Z !!! G O T O V O , H V A L A !"
N astade m ete, odnekud izronie ljudi u kom binezonim a, grle se i estitaju jedni
drugim a. Z idine su osvijetljene jasno kao da je d an . S ve bi to liilo na pravu
pozornicu, na teatar, d a n ije okolo lealo prosuto prave ljudske krvi, suza i m esa.
O vako, bila je to arena s gladijatorim a. D jevojke nigdje nem a. K arte ju je rasuo tam o
negdje u gustu tamu iza grudobrana.
"P O IN JE O D B R O JA V A N JE Z A P O V R A T A K ! M IN U S D E V E T , O S A M ,
SEDAM..." - prolam alo se tvravom .
D vojica ljudi sa svojim jezivim trofejim a prilaze skam enjenom m ladiu. O n podie
ruku u kojoj dri pitolj i puca ravno u njihove iroke osm jehe.
- EPILOG - V raaj m e nazad, V ito de S olvi! - starinski m auzer je davao teinu njego v im rjeim a.
- V raaj u rikverc m ajku ti jebem ili nikad vie nee snim iti ni jednu od svojih
pizdarija!
Dvorana vremenskog translatora GLOBAL-NETWORK-a bila je tiha kao grobnica,
iako je u njoj stajalo najmanje pedeset ljudi. Ekstravagan- tno odjeven, dem ekast
ovjek s krive stran e rev olverske cijevi, razrogaeno je gledao A d em ira. P reneraen,
ispod glasa promuca:
- L judi, pa on je poludio! S chw an, za boga m iloga, uini neto! T o je tvoj ovjek!
P lavokosi, ustri urednik S chw an, sa svojim vjeitim kozm etikim osm jehom koji
nikad nita nije znaio, zakorai n aprijed uzdignutih ruku kao na pozdrav:
- H ej, A di m om e, uj...

Cijev mauzera se otkloni koji stepen u stranu i planu. Schwan se presavi i odleti
odakle je i poao, kao am ater kojega je u pleksus nabila pesnica profesionalca
superteke kategorije.
- V raaj, V ito! P okreni tu svoju m aineriju i pazi da dobro uica vrijem e! H ou da je
zateknem ivu i zdravu i netaknutu tvojim prljavim reiserskim apam a!
S lavnom reiseru "ive televizije" podrhtavala je jarea bradica, to od straha, to od
nem ona bijesa:
- P a dobro ovjee, zar si zaboravio ko si?! T i si m ega-star, m ake se rue u kom u kad
te samo opaze na kilometar...
- Ne seri, Vito!
- N e, ozbiljno, to e ti sve to? C ura je m rtva ve pet vijekova, istorija ju je pokopala,
shvati! Im e joj se vue u nekakvoj polulegendi i sad sm o to iskopali, napravili
fantastinu storiju, gledanost e...
- Napravio si govno, Vito de Solvo!
- N em oj da vrije a...
- M ar! Jest m oj genijaln i m aestro, naprav io si sranje! Jo jedan od tvojih sm rdljivih
orbuljaka koje e m ilioni tvojih sitih i lijenih savrem enika halapljivo pro gu tati! K rvi,
rasutih crijeva, sodom ije i jada, eto toga e se nagutati otrovali se dabo gda! P rikopae
se na tvoje ice i m am uzae svo ju krepanu m atu itui strasti, sm rtnoga straha, boli i
opaine. T o e im i dati V ito! N ita dru go do li instant-govna, direkt u vene! Ti si tu
"polulegendu " opo ganio. T o je bila ljubavna pria V ito!
- I ti si uestvovao, A dem ire, za velike pare si igrao!
- Jesam . S am o ste m u prethodno oljutili m ozak kao luk!
- Z a deb elu lovu, m om e! D aj se dozovi jeb'o te b og! A m a to je sam o "m otion
pictures", cirkus, jeba!
- To je "live pictures" stari majmune!!!
A dem ir lagano poe p rem a vrem enskom translatoru. K v adrat iste tm ine kao da je
zraio m astilo.
- Z n a li kuda ide, A dem ire?! - zavika de Solvi. Ademir zastade, pa se povrati.
T ekim korakom je priao kom andnom pultu. L judi uokolo se razioe. O n pritisnu
tipku "R E S E T " i nule se sm rznue na displeju. Z atim otkuca "AUTO MODE". Na
pokazivau se m unjevito poee sm jenjivati crv en e brojke. B roja je generisao
sluajne kom binacije. V elika m agija nasum inosti je pokrenuta.
- U redu, - prozbori - M rtvi m rtvim a. P rvi put, to je sudbina, dru gi put su avolska
posla.
Ademir se okrenu prema zanijemelim ljudima. Vito de Solvi je bio vrlo, vrlo ljubazan.
- A ti sada ide sa m nom ! - A dem ir ga zgrabi za ram ena. T reim korakom , gurao je
vriteeg ovjeuljka pred sobom . T unel ih je ek ao obadvojicu.
Oreska BBS je O nL ine b ib lio teka naune fantastike, fantastike i ho ro ra. Z ah valjujui sarad nji sa
najp o znatijim ju go slo venskim izd avaim a, fo rm irana je o va p rva jugo slo venska elek tro nsk a b ib lio tek a
ko ja p o stoji jo od 1 99 2 . go d ine.