Islamska Deklaracija Knjiga o Islamizaciji Muslimana Alija Izetbegovic PDF

ISLAMSKA DEKLARACIJA
ALIJA IZETBEGOVI
Islamska deklaracija
UVOD
Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda
NA CILJ: Islamizacija Muslimana
NAA DEVIZA: Vjerovati i boriti se
BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM!
Deklaracija koju danas predajemo javnosti nije nikakva lektira, koja strancima ili onima koji
sumnjaju treba dokazivati superiornost Islama nad ovim ili onim sistemom, ovom ili onom grupom
ideja.
Ona je upuena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjeaju na kojoj
strani stoje. Za takve ova deklaracija predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome
na to ih ta ljubav i pripadnost obvezuje.
itav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet
poto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on nee vie biti svijet iz prve
polovice ovoga stoljea. Epoha pasivnosti i mirovanja prola je zauvijek.
Ovaj trenutak mijene i kretanja nastoje iskoristiti svi a posebno moni stranci s Istoka i Zapada.
Umjesto svojih armija oni sada ubacuju svoje ideje i svoj kapital, i ovom novom formom utjecaja
nastoje ponovo postii isti cilj: da osiguraju svoju prisutnost i da muslimanske narode odravaju i
dalje u stanju duhovne nemoi i materijalne i politike zavisnosti.
Kina, Rusija i zapadne zemlje prepiru se o tome kojoj od njih i nad kojim dijelom muslimanskog
svijeta pripada patronat. Njihova svaa je bespredmetna. Islamski svijet ne pripada njima, nego
muslimanskim narodima.
Jer, jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog
reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i politikih tradicija i koji je nosilac ive islamske misli,
taj svijet ne moe dugo ostati u poloaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla sprijeiti novu
muslimansku generaciju da ne uini kraj tom nenormalnom stanju.
S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odluili sudbinu
islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.
U ovom pogledu deklaracija ne sadri ideje koje bi se mogle smatrati potpuno novim. Ona je
sinteza ideja koje se sve ee uju na raznim stranama i koje imaju priblino opu vanost u svim
dijelovima muslimanskog svijeta. Ipak, njena novost je u tome to trai da se s ideja i planova pree
na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje.
Borba za nove ciljeve ne poinje danas. Naprotiv, historija ove borbe ve pozna svoje ehide i
ispisane stranice o stradanjima i rtvama. Ipak, to je osobno rtvovanje izrazitih pojedinaca ili
hrabrih malih grupa u sudaru s monim silama dahilijeta. Veliina problema i tekoa, meutim,
zahtijeva organiziranu akciju miliona.
Nau poruku posveujemo uspomeni naih dragih drugova koji su pali za Islam.
Hoemo li da muslimanski narodi izau iz kruga kretanja u krugu, iz zavisnosti, zaostalosti i
siromatva; hoemo li da ponovo sigurnim korakom stupe na stazu dostojanstva i prosvijeenosti i
da postanu gospodari svoje sudbine; hoemo li da ponovo punom snagom izbiju vrela hrabrosti,
genija i vrline; tada jasno ukaimo na put koji vodi do tog cilja:
Ostvarenja Islama na svim poljima u osobnom ivotu pojedinaca, u porodici i drutvu, kroz obnovu
islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.
Ovaj cilj moe izgledati i nevjerovatan i dalek, ali on je realan, jer se samo on nalazi u domenu
mogueg. Naprotiv, svaki neislamski program moe prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali
je on za Islamski svije ista utopija, jer lei u domenu nemogueg.
Historija pokazuje jasnu injenicu: Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi matu
muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Nijedan
drugi ideal, stran Islamu, nije nikada uspio ostvariti blio kakav efekat od znaaja ni na polju kulture
ni na polju drave. U stvari, sve to je u historiji muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena,
stvoreno je pod znamenjem Islama. Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je
Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povue iz Sueza, a udruene vojske arapskih
nacionalistikih reima ve po trei put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja
vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja treerazrednu zemlju, kakvih ima jo
stotinu na svijetu.
Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga ivi i umire za bilo koji
drugi ideal. Nezamislivo je da se Musliman rtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on
zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili ega slinog, jer po najjaem islamskom instinktu on u
ovome prepoznaje jednu vrstu bezbotva i idolatrije. Musliman moe ginuti samo s imenom Allaha
i u slavu Islama ili bjeati sa bojnog polja.
Stoga, periodi pasivnosti i stagnacije u stvari znae odsustvo islamske alternative ili nespremnosti
muslimanske sredine da se uputi ovom uzbrditom stazom. Oni su negativni izraz duhovnog
monopola koji Islam ima nad islamskim svijetom.
Primajui ovo stanje kao izraz Boije volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne moe obnoviti
bez i protiv Islama, Islam i njegove zasade o mjestu ovjeka u svijetu, svrsi ljudskog ivota i
odnosima izmeu ovjeka i Boga i ovjeka i ovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etika, filozofska,
idejna i politika osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljanja stanja muslimanskih
naroda.
Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za
muslimanske narode trea mogunost ne postoji.
I Zaostalost muslimanskih naroda

Konzervativci i modernisti
Ideja islamske obnove sa svojim shvaanjem o sposobnosti islama da ne samo odgaja ovjeka nego
i ureuje svijet, imat e uvijek protivnike u dvije vrste ljudi: konzervativci hoe stare obrasce,
modernisti hoe tue obrasce. Prvi Islam vuku u prolost, drugi mu pripremaju tuu budunost.
Bez obzira na velike meusobne razlike, ove dvije kategorije ljudi imaju neto zajedniko: i jedni i
drugi u Islamu vide samo religiju, shvaajui ovaj izraz u europskom znaenju te rijei. Izvjestan
nedostatak smisla za finese jezika i logike, a vie nerazumijevanje biti Islama i njegove uloge u
povijesti i svijetu, navodi ih da islamski din prevode religijom, to je iz jednog naroitog razloga
sasvim pogreno.
Iako predstavlja ponavljanje i potvrivanje fundamentalnih istina o porijeklu i misiji ovjeka,
pristup Islama u jednoj stvari je potpuno nov: u zahtjevu da se ujedini vjera i nauka, moral i
politika, ideal i interes. Priznajui postojanje dva svijeta, prirodnog i unutranjeg, Islam ui da
upravo ovjek predstavlja premoenje ponora izmeu ova dva svijeta. Izvan ovog jedinstva religija
poinje vui u zaostalost (odbacivanje svakog djelatnog ivota), a nauka u ateizam.
Polazei od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zakljuka da Islam ne treba, a
naprednjaci da Islam ne moe, ureivati vanjski svijet. Praktini rezultat je isti.
Glavni, mada ne i jedini, nosilac konzervativnog shvaanja u muslimanskom svijetu danas je stale
hoda i ejhova, koji su se nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju sveenstva u Islamu
organizirali kao poseban stale, koji je za sebe monopolizirao tumaenje Islama i stavio se kao
posrednik izmeu Kurana i ljudi. Kao sveenici oni su teolozi, kao teolozi oni su neizbjeno
dogmatiari i poto je vjera dana jednom zauvijek, ona je po njihovom miljenju jednom zauvijek i
protumaena, i najbolje je sve ostaviti kako je dano i definirano prije hiljadu i vie godina. Po ovoj
neizbjenoj logici dogmatiara, teolozi postaju ljuti neprijatelji svega novog. Daljnja izgradnja
erijata kao zakona u smislu primjene naela Kurana na sve nove i nove situacije koje donosi
razvoj svijeta, izjednaava se s napadom na integritet vjere. Moda u ovome ima i ljubavi prema
Islamu, ali to je patoloka ljubav uskogrudih i nazadnih ljudi, iji je smrtni zagrljaj gotovo uguio
jo uvijek ivu islamsku misao.
Bilo bi, meutim, pogreno misliti da je u rukama teologa Islam ostao zatvorena knjiga. Uvijek sve
vie zatvorena prema nauci i sve vie otvorena prema mistici, teologija je dopustila da se u ovu
knjigu upiu mnoge iracionalne, islamskoj nauci potpuno strane stvari pa ak i jasne praznovjerice.
Tko pozna prirodu teologije bit e mu jasno zato se ona nije mogla oduprijeti iskuenju mitologije
i zato je ak u ovome gledala izvjesno obogaivanje vjerske misli. Monoteizam Kurana, najii i
najsavreniji u povijesti vjerskih uenja, bio je postupno kompromitiran, a u praksi se pojavila
odvratna trgovina vjerom. Oni koji su sebe nazivali tumaima i uvarima vjere, napravili su od nje
zanimanje, uostalom vrlo ugodno i unosno, i bez mnogo grinje savjesti prihvatili stanje u kojem se
njene poruke nisu uope provodile.
Teolozi su tako postali pogreni ljudi na pogrenom mjestu. I sada kada muslimanski svijet
pokazuje sve znake buenja, ovaj stale postaje izraz svega turobnog i sklerotinog u tom svijetu.
On se pokazao potpuno nesposobnim da preuzme bilo kakav konstruktivan korak da se islamski
svijet suoi s nevoljama koje ga pritiu.
to se tie tzv. naprednjaka, zapadnjaka, modernista i kako se sve jo ne zovu, oni svugdje u
muslimanskom svijetu predstavljaju pravu nesreu, jer su prilino brojni i utjecajni, naroito u
vlasti, kolstvu i javnom ivotu uope. Gledajui u hodama i konzervativcima Islam, i uvjeravajui
druge u to, modernisti se frontalno diu protiv svega to predstavlja ovu misao. Ove samozvane
reformatore u dananjim muslimanskim zemljama prepoznat ete po tome to se obino ponose
onim ega bi trebali da se stide, a stide se onoga ime bi trebali da se ponose. U veini su to tatini
sinovi, koji se koluju u Europi i odatle se vraaju s osjeajem duboke inferiornosti prema
bogatom Zapadu i osobite superiornosti prema siromanoj i zaostaloj sredini iz koje su nikli. Bez
islamskog odgoja i bez duhovne i moralne veze s narodom, oni brzo gube elementarne kriterije, pa
umiljaju da e ruenjem domaih shvaanja, obiaja i uvjerenja, a uvoenjem tuih, na tom tlu
preko noi stvoriti Ameriku, kojoj se inae pretjerano dive. Umjesto standarda oni donose kult
standarda, umjesto razvijanja mogunosti toga svijeta oni razvijaju elje i tako utiru put korupciji,
primitivizmu i moralnom kaosu. Njima nije jasno da mo zapadnog svijeta nije u tome kako on ivi,
nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezbotvu, nonim klubovima, rasputenoj
mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti znanju i odgovornosti njegovih ljudi.
Nije, dakle, glavna nevolja u tome to su nai zapadnjaci koristili tue obrasce, nego u tome to ih
nijesu znali koristiti ili bolje reeno to pri tome nijesu razvili dovoljno jak osjeaj za ono to
valja. Oni nijesu preuzeli korisni proizvod, nego tetni, zaguljivi nusprodukt jednog civilizacijskog
procesa.
Meu rekvizitima sumnjive vrijednosti koje na zapadnjak nosi kui, nalaze se obino i razne
revolucionarne ideje, programi reformi i sline spasilake doktrine koje rjeavaju sve
probleme. Meu ovim reformama ima primjera nevjerovatne kratkovidosti i improvizacije.
Tako na primjer, Mustafa Kemal, koji je oigledno bio vei vojskovoa nego kulturni reformator i
ije zasluge za Tursku treba svesti na pravu mjeru, jednom od svojih reformi zabranjuje noenje
fesa. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kapa ne moe izmijeniti ono to je u glavama ili
navikama ljudi, a jo manje ono to ini njihov stvarni poloaj, pa su svi problemi Turaka,
jueranjih u fesu i dananjih u eiru, ostali potpuno isti.
Ve vie od jednog vijeka pred mnoge narode van sfere zapadne civilizacije, postavlja se problem
odnosa prema ovoj civilizaciji. Da li u ovom suoavanju zauzeti stav potpunog odbijanja, opreznog
prilagoavanja ili prihvaanja svih aspekata ove civlizacije bez izbora? Tragedija ili trijumf mnogih
nacija bio je u ovisnosti od toga kako su one odgovorile na ovo sudbonosno pitanje.
Postoje reforme iz kojih zrai mudrost jedne nacije i one koje znae izdajstvo samog sebe. Primjer
Japana i Turske ostaje u ovom pogledu klasian u suvremenoj povijesti.
Krajem prolog i poetkom ovog vijeka ove dvije zemlje pruale su sliku vrlo slinih,
usporedivih zemalja. Obje su bile stare carevine, s vlastitom fizionomijom i svojim mjestom u
povijesti. Ovje su se nalazile na priblino istom stupnju razvoja i sa slavnom prolou, koja je
mogla znaiti i veliki privilegij i veliki teret. Jednom rijeju, one su za budunost imale skoro
podjednake anse.
Zatim su slijedile poznate reforme u obje zemlje. Da bi nastavio ivjeti svoj a ne tui ivot, Japan je
pokuao ujediniti tradicije i progres. Za Tursku su njeni modernisti izabrali suprotan put. Danas je
Turska treerazredna zemlja, a Japan se popeo u sam vrh svjetskih nacija.
Razlika u filozofiji japanskih i turskih reformatora nije moda bila nigdje toliko jasna i
karakteristina kao u pitanju pisma.
5
Dok Turska ukida arapsko pismo, koje po svojoj jednostavnosti i sa svega 28 znakova, spada u
najsavrenija i najrairenija svjetska pisma, Japan odbacuje zahtjev svojih romaja da uvedu
latinicu. On zadrava svoje komplicirano pismo koje nakon reforme, pored 46 znakova, sadri i 880
kineskih ideograma. U Japanu danas nema nepismenih, a u Turskoj je etrdeset godina nakon
uvoenja latinice nepismeno vie od polovine stanovnitva, jedan rezultat od kojeg bi, dakle, i
slijepi trebali da progledaju.
I ne samo to. Ubrzo se pokazalo da nije bilo u pitanju samo pismo kao puko sredstvo registracije.
Pravi razlozi, a zatim i posljedice, mnogo su dublje i znaajnije. Bit sve ljudske civilizacije i
progresa je u nastavljanju, a ne u unitavanju i negiranju. Pismo je nain na koji nacija pamti i
traje u povijesti. Ukidanjem arapskog pisma svo blago prolostim, sauvano u pisanoj rijei, bilo je
za Tursku uglavnom izgubljeno i ona se ovim jednim jedinim potezom srozala do granica
barbarstva. Uz niz drugih paralelnih reformi, nova turska generacija se nala bez duhovnog
oslona i u jednoj vrsti duhovnog vakuuma. Turska je izgubila svoje sjeanje, svoju prolost.
Kome je ovo bilo potrebno?
Zagovornici modernizma u islamskom svijetu nisu, dakle, bili ona vrsta mudrih narodnih ljudi, koji
su znali u izmijenjenim prilikama i na nov nain ostvariti stare ideale i vrijednosti. Oni su ustali
protiv samih vrijednosti i esto sa ledenim cinizmom i zaprepaujuom kratkovidnou gazili
narodne svetinje i unitavali stvarni ivot, da bi na mjesto njega presadili imitaciju ivota. Kao
posljedica ovog divljanja u Turskoj i drugdje stvorile su se, ili su na putu da se stvore, nacijeplagijati: duhovno zbrkane zemlje bez vlastitog lica i bez osjeaja za svoj vlastiti put. U njima je sve
neautentino i umjetno, bez pravog oduevljenja i snage, poput lanog sjaja njihovih europeiziranih
gradova.
Moe li zemlja koja ne zna ta je i odakle vue korijen imati jasnu predstavu o tome kuda ide i
emu treba da stremi?
Primjer nekih Kemalovih reformi moe izgledati drastian, ali, svejedno, ove reforme predstavljaju
obrazac za svaki prilaz zapadnjaka problemima islamskog svijeta i naina na koji oni misle
popravljati ovaj svijet. To je uvijek otuenje, bjeanje od pravih problema, od mukotrpnog rada
na stvarnom moralnom i prosvjetnom uzdizanju naroda i orijentaciji na vanjske, povrne stvari.
to je znaila nezavisnost jedne muslimanske zemlje u kojoj je voenje javnih poslova dolo u ruke
ove vrste ljudi? Kako su oni upotrijebili tu slobodu?
Prihvaanjem stranih idejnih uzora i traenjem politikog oslona kod stranaca, onih na Zapadu ili
onih na Istoku svejedno, svaka od ovih zemalja je dobrovoljno, na usta svojih novih upravljaa,
pristala na ponovno porobljavanje. Stvorila se jedna vrsta duhovne i materjalne zavisnosti, iji je
sadraj: tua filozofija, tui nain ivota, tua pomo, tui kapital, tua potpora. Ove zemlje su
stekle formalnu nezavisnost, ali nisu stekle stvarnu slobodu, jer svaka sloboda je prvenstveno
duhovna sloboda. Nezavisnost naroda koji nije prvo izborio ovu duhovnu slobodu, uskoro e se
svesti na himnu i zastavu, a ove dvije stvari vrlo su malo za stvarnu nezavisnost.
Borba za istinsku nezavisnost muslimanskih naroda mora zato svugdje zapoeti nanovo.
Uzroci nemoi
Ove dvije vrste ljudi konzervativci i modernisti predstavljaju klju za razumijevanje dananjeg
stanja muslimanskih naroda. Ipak, oni nisu pravi i posljednji uzrok ovog stanja. U daljnjoj analizi, i
ono i ovo stanje pokazuje se samo kao izraz i manifestacija jednog dubljeg uzroka: degradacije ili
odbacivanja islamske misli.
Povijest Islama nije samo, pa ak ni svojim veim dijelom, povijest progresivne realizacije Islama u
stvarnom ivotu. Ona je isto toliko i pripovijest o nerazumijevanju, zanemarivanju, izigravanju i
zloupotrebi ove misli. Stoga je i povijest svakog muslimanskog naroda istovremeno i kronologija
blistavih dostignua i pobjeda, koliko i alosnih zabluda i poraza. Svi nai uspjesi i neuspjesi,
politiki kao i moralni, stvarno su samo odraz naeg prihvaanja Islama i njegove primjene u
ivotu. Slabljenje utjecaja Islama u praktinom ivotu naroda bilo je uvijek praeno degradacijom
ljudi i drutvenih i politikih ustanova.
itava povijest Islama, od prvih poetaka do naih dana, razvijala se pod neumoljivim utjecajem
ove koincidencije. U ovom paralelizmu nalazi se neto od neizmjenjive sudbine muslimanskih
naroda i jedan od zakona islamske povijesti.
Dvva karakteristina trenutka iz povijesti Islama jedan iz doba uspona, drugi iz doba dekadencije
mogu vrlo jasno ilustrirati djelovanje ovog zakona.
Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politika vlast
Islama obuhvaala je ogromno podruje od Atlanskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog
jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i
Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., panjolska 710. Godine. Pred
Carigradom Muslimani su 717., a 720. U junoj Francuskoj. Poev od 700. U antungu ve postoje
damije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.
Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne moe usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je
zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u panjolskoj, na Srednjem Istoku
i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuu godina.
to Muslimani znae danas u svijetu?
Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi nain: koliko smo mi Muslimani?
Odgovori na ova pitanja uzajamno su povezani.
Mi smo porobljeni: u jednom trenutku 1919. godine nije postojala ni jedna nezavisna muslimanska
zemlja, stanje koje nije zabiljeeno nikada ni prije ni poslije toga.
Mi smo neprosvijeeni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost izmeu dva velika svjetska rata
nije iznosila vie od 50%. Pakistan je doekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alir sa 80%, a
Nigerija sa svih 90%. (Nasuprot tomu, u islamskoj panjolskoj X i XI vijeka prema Dreperu
nije bilo nepismenih).
Mi smo siromani: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj
240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.).
Udio industrijskog sektora u nacionalnom dohotku veine muslimanskih zemalja kree se izmeu
10 i 20%. Broj kalorija u svakodnevnoj ishrani iznosi u prosjeku 2000 prema 3000-3500 u
zemljama zapadne Europe.
Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude drutvo bez bijede i bez raskoi, muslimansko
drutvo se pretvorilo u svoju suprotnost. Protivno kuranskoj naredbi ...da ova bogatstva (dobra) ne
ostanu u krugu bogatih meu vama (Kuran 39/7), bogatstva su se postupno akumulirala u rukama
malog broja njih. Pred agrarnu reformu u Iraku godine 1958., od 22 milijuna dunuma obradive
zemlje, oko 18 milijuna dunuma ili 82% drali su velikoposjednici. Istovremeno je 1,4 milijuna
seljaka bilo potpuno bez zemlje.
To je ono stanje koje su neki sa svim razlozima nazvali no Islama. U stvari, ta no je poela kao
suton u naim srcima. Sve ono to nam se dogodilo ili nam se danas dogaa, samo je odjek u
ponavljanje onoga to se prije toga odigralo u nama samima (Kuran 13/12).
Jer, mi kao Muslimani ne moemo biti podjarmljeni, neprosvijeeni, zavaeni. Mi to moemo biti
samo kao otpadnici od Islama. Svi nai porazi, od onog prvog na Uhudu pa do ovog posljednjeg na
Sinaju, podjednako potvruju ovaj stav.
Fenomen naputanja Islama, najee izraen u potiskivanju islamske misli iz sfere djelatnog i
budnog ivota u sferu asovitosti i pasivnosti, moe se najjasnije pratiti ba na primjeru Kurana,
kao centralnog fakta islamske ideologije i prakse.
Treba zapaziti kako je svaki uspon islamskih naroda, svako razdoblje dostojanstva, poinjao
afirmacijom Kurana. Ekspanzija ranog Islama, iji smo udesni tijek ovdje spomenuli i koja je u
tijeku dvije generacije dovela Islam do obala Atlanskog oceana na zapadu i na prilaze Kine na
istoku, ne predstavlja jedini, nego samo najslavniji primjer. Sva velika gibanja u tijeku islamske
povijesti potvruju ovaj zakon paralelizma.
Kakav je bio poloaj Kuranaa u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlaenja?
Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktvini, a zadrala iracionalni, mistini
karakter. Kuran je izgubio autoritet zakona, a dobio svetost predmeta. U njegovom istraivanju i
tumaenju mudrost je ustupila mjesto cjepidlaenju, bit formi, a velike misli vjetini recitacije. Pod
stalnim utjecajem teolokog formalizma Kur'n se sve manje itao, a sve vie uio (recitirao), a
naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom rtvovanju, opore i neprijatne naoj inerciji,
rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku uenog kuranskog teksta. Ovo neprirodno stanje
postupno je prihvaeno kao normalno, jer je odgovaralo onoj sve brojnijoj skupini Muslimana, koja
niti je mogla raskinuti s Kuranom, niti je imala snage da svoj ivot preuredi prema njegovim
zahtjevima.
U ovoj injenici treba traiti psiholoko objanjenje pojave pretjeranog recitiranja Kurana. Kuran
recitiraju, tumae pa recitiraju, prouavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuu puta jednju
njegovu reenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. Stvorili su opirnu i pedantnu
znanost o tome kako se Kuran izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u ivot. Na
kraju, Kuran su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadraja.
itava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom izmeu rijei i djela; sa svojim
razvratom, prljavtinom, nepravdom i kukavilukom; sa svojim monumentalnim ali praznim
damijama; s velikim bijelim almama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i
vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturjenosti u
kojoj se naao Kuran i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s
apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksih.
Evo, u ovoj situaciji s Kuranom nalazi se prvi i najvaniji stvarni uzrok nazadovanja i nemoi
muslimanskih naroda. Drugi takav uzrok, koji ima univerzalan znaaj, jest kolstvo, odnosno
odgojni sistem u najirem smislu.
Ve vijekovima nai narodi nemaju kolovanih ljudi. Umjesto njih imaju druge dvije kategorije,
podjednako neopeljne: nekolovane i pogreno kolovane. Ni u jednoj muslimanskoj zemlji mi
nemamo kolstvo koje bi bilo dovoljno razvijeno i koje bi pri tome odgovaralo moralnim
shvaanjima Islama i potrebama naroda. Ovu najosjetljiviju instituciju svakog drutva nai
vlastodrci su ili zanemarili ili su je prepustili strancima. kole kojima su stranci davali novac i
kadar, pa time i program i ideologiju, nisu obrazovale Muslimane, pa ak ni nacionaliste. U njima
se naim buduim intelektualcima ubrizgavaju vrline poslunosti, pokoravanja i divljenja prema
moi i bogatstvu stranaca; u njima strani odgojitelji stvaraju ovu inteligenciju s vazalskim
mentalitetom, koja e ih sutra izvanredno dobro zamijeniti, jer e se i osjeati i ponaati kao pravi
stranac u svojoj vlastitoj zemlji. Bilo bi vrlo pouno utvrditi koliki je broj kola i koleda koje,
direktno ili indirektno, dre stranci, pa se zamisliti nad razlozima ove izvanredne dareljivosti.
Trebalo bi se udubiti u programe ovih institucija, u ono to oni sadre i jo vie u ono to oni ne
sadre. Postalo bi jasno da pravo pitanje i nije u tome da li naa inteligencija hoe i eli da nae put
do svoga naroda, do njegovih pravih tenji i interesa, nego da li ona, ovakva kakva jest, uope moe
nai taj put.. Radi se o skali vrijednosti i ideala, koja joj je nametnuta i o psiholokom jazu koji je
stvoren. Ne trebaju vie eljezni lanci da se nai narodi dre u pokornosti. Istu mo imaju i svilene
niti ove tuinske prosvijeenosti, koja paralizira volju i svijest obrazovanog dijela jednog naroda.
Dok je ovakvo kolstvo, strani vlastodrci i njihovi vazali u muslimanskim zemljama ne trebaju
strahovati za svoje pozicije. Umjesto da bude izvor pobune i otpora protiv njih, ovakvo kolstvo je
njihov najbolji saveznik.
Ovaj tragini jaz izmeu inteligencije i naroda, koji predstavlja jedno od najsumornijih obiljeja
naeg opeg poloaja, produbljava se i s druge strane. Osjeajui tuinski, i neislamski karakter
kole koja im se nudi, narod je instinktivno odbija, pa udaljavanje postaje obostrano. Konstruira se
apsurdna optuba o nesklonosti muslimanske sredine prema koli i prosvjeti. U stvari, jasno je da se
ne radi o odbijanju kole kao takve, nego o odbijanju tue kole, koja je s Islamom i narodom
izgubila svaku duhovnu vezu.
Ravnodunost muslimanskih masa

Prevrat koji su modernisti izveli u nizu muslimanskih zemalja bio je skoro po pravilu antijevrejski
orijentiran i voen je pod parolama laicizacije politikog i drutvenog ivota. U ovom pogledu on je
podsjeao na borbu izmeu probuene nacionalne drave i crkve u Europi na pragu Novog vijeka.
Ali ono to je za Zapad moglo znaiti zakonitost i napredak, u islamskom svijetu je predstavljalo
neprirodan proces, koji nije mogao ostvariti nikakve konstruktivne promjene. Laicizam i
nacionalizam nisu ovdje imali nikakav pozitivan sadraj i u stvari su bili samo negacija neeg.
Tuinski po svom porijeklu i sadraju, oni su bili potpuni izraz duhovne bijede koja je vladala.
Njima je praktino otpoeo posljednji in drame muslimanskog svijeta. Po situaciji koja je nastala,
ovaj in bismo mogli nazvati dualnim apsurdom. O emu se radi?
Svaki preporod nastaje kao rezultat stvaralakog dodira, simpatije ili unutranje suglasnosti izmeu
svjesnih, vodeih elemenata jednog drutva i irokih slojeva naroda. Vodea grupa je volja i misao,
a narod srce i krv svakog dubinskog pokreta. Bez sudjelovanja ili barem pristanka obinog ovjeka,
svaka akcija ostaje na povrini i bez prave udarne snage. Tromost masa mogue je savladati ako je
ona posljedica samo prirodnog otpora protiv naprezanja, opasnosti i borbe. Ovu tromost nemogue
je pobijediti ako ona predstavljla odbijanje samog ideala borbe zato to je taj ideal suprotan
najintimnijoj volji i osjeanjima mase.
Upravo ovaj drugi sluaj, u manje ili vie izraenoj formi, vidimo u svim muslimanskim zemljama
u kojima modernisti pokuavaju da sprovedu svoje programe. Oni laskaju i prijete, mole i
prisiljavaju, organiziraju i reorganiziraju, mijenjaju nazive i linosti, ali nailaze na uporno odbijanje
i ravnodunost obinih ljudi, koji ine najvei dio nacije. Habib Burgiba a on se ovdje spominje
samo kao primjer i reprezentant jedne rairene tendencije nosi europsko odijelo, kod kue govori
francuski, izolira Tunis ne samo od islamskog nego i od arapskog svijeta, ograniava vjersku
obuku, poziva da se napusti post uz Ramazan jer post smanjuje produktivnost rada, i sam na
javnom mjestu ispija sok od narane da bi pruio odgovarajui primjer, a odmah nakon svega ovoga
udi se pasivnosti i nedostatku potpore od strane tuniskih masa u njegovim uenim reformama.
Modernisti ne bi bili ono to jesu kada ne bi pokazivali ovu vrstu slijepila.
Muslimanski narodi nee nikada prihvatiti nita to je izriito suprotno Islamu, jer Islam nije ovdje
samo ideja i zakon, Islam je postao ljubav i osjeanje. Tko se digne protiv Islama, nee ponjeti
nita osim mrnje i otpora.
Svojom akcijom modernisti su stvorili stanje unutranjeg sukoba i konfuzije u kojem postaje
nemogu svaki program, jednako islamski kao i strani. Mase hoe islamsku akciju, ali bez svoje
inteligencije ne mogu je povesti. Otuena inteligencija namee svoj program, ali ne nalazi dovoljno
onih koji bi bili spremni dati krv, znoj i oduevljenje za taj papirnati ideal. Dolazi do uzajamnog
potiranja sila, do svojevrsnog stanja nemoi i paralize.
Postoji jedan red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se moe graditi na ovom
tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Europe i Amerike. Ravnodunost
muslimanskih masa nije ravnodunost uope. To je nain na koji se narodni Islam branio od
vanjskih, tuinskih nasrtaja. Gdje god se pokazala i najmanja perspektiva islamske borbe, obian
ovjek je pruio dokaze o svojoj spremnosti da se borim, trpi i strada. To je pokazao primjer Turske
u fazi oslobodilake borbe protiv Grka poslije poraza u prvom svjetskom ratu, junakog otpora u
Libiji protiv talijanske okupacije i skoranji primjeri borbe protiv Engleza u zoni Sueza, rata za
osloboenje Alira, za ouvanje Indonezije i za islamski utjecaj u Pakistanu. Kad god je trebalo
pokrenuti mase koritene su, makar i privremeno, i neiskreno, islamske parole. Gdje ima Islama
nema ravnodunosti.
10
Jasnim osjeanjima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne
moe biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjeanjima. To, dakle,
moe biti samo islamska misao.
Ne postoje nikakvi izgledi da bi se muslimanske mase i njihovo sadanje intelektualno i politiko
rukovodstvo mogli sporazumjeti da netko od njih odbaci svoj ideal, bez obzira na to kako bi dugo
ovo stanje neodlunosti i iekivanja moglo potrajati. U perspektivi se vidi samo jedan izlaz:
stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjea. Ova bi inteligencija zatim
istaknula zastavu islamskog poretka i zajedno s muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo
ostvarenje.
11
II Islamski poredak
Vjera i zakon
Islamski poredak to znai ova rije prevedena na jezik kojim misli, govori i osjea naa
generacij?
Najkraa definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i
interesa, duhovne zajednice i drave, dobrovoljnosti i prisile.
Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko drutvo
i islamsku vlast. Prva je sadrina a druga forma islamskog poretka. Islamsko drutvo bez islamske
vlasti je nedovreno i nemono; islamska vlast bez islamskog drutva je ili utopija ili nasilje.
Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoe da ivi i opstane kao Musliman, on mora
stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili e sam biti izmjenjen. Povijest ne
pozna nijedan istinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politiki pokret. To je stoga to je
Islam vjera, ali istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedan poredak stvari, jedan stil, jedna
atmosfera jednom rijeju, jedan integralan nain ivota. Ne moe se islamski vjerovati, a
neislamski raditi, privreivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesuglasnosti stvorit e ili
licemjerje (oni u damiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti
mogu raskinuti s Kuranom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima ive), ili
jednu vrstu kaluera i osobenjaka (oni se povlae iz svijeta jer svijet nije islamski), ili, konano, one
koji u takvoj dilemi raskidaju s Islamom i prihvaaju ivot i svijet takav kakav jest, odnosno
kakvim su ga drugi napravili.
Islamski poredak je stanje drutva bez ovog konflikta i sistem odnosa u kojima se Musliman nalazi
u potpunom skladu sa svojom sredinom.
Na pitanje: to je muslimansko drutvo, mi odgovaramo: to je zajednica sastavljena od Muslimana, i
smatramo da je time reeno sve ili gotovo sve.
Smisao ove definicije je da ne postoji sistem ustanova, odnosa i zakona, koji bi se mogli odvojiti od
ljudi koji su njihov subjekt i za koje bi se moglo rei: to je islamski sistem. Nijedan sistem nije
islamski ili neislamski po sebi. On je to samo po ljudima koji ga ine.
Europljanin vjeruje da se drutvo ureuje pomou zakona. Jo od Platonove Drave, pa preko
poznatih utopija o idealnom ureenju drutva, sve do najnovije od ovih utopija, marksizma,
europski duh traga za jednim nacrtom, jednom emom u kojoj bi se pukom izmjenom odnosa
izmeu ljudi ili skupina ljudi, konstruiralo idealno drutvo.
Zato se u Kuranu nalazi relativno malo pravih zakona, a mnogo vie vjere i zahtjeva za
praktinim djelovanjem u skladu s ovom vjerom.
Mnotvo zakona i sloenost zakonodavstva obino je pouzdan znak da je u drutvu neto trulo i
da treba prestati donositi zakone a poeti odgajati ljude. Kada iskvarenost sredine pree izvjesnu
granicu, zakoni postaju nemoni. Oni ili dolaze u ruke pokvarenih izvrilaca pravde, ili postaju
predmet otvorenog ili prikrivenog izigravanja od strane iskvarene sredine.
12
Vino, kocka i vraanje tri vrlo rasprostranjena i ukorijenjena poroka na itavom podruju
Srednjeg i Bliskog Istoka, uklonjena su za dugo razdoblje i na ogromnom podruju samo jednim
jedinim ajetom Kurana i s jednim jedinim objanjenjem: da je to Bog zabranio. im je ova vjera
oslabila, opijanje i praznovjerje vratili su se jednakom snagom, a neusporedivo vii kulturni stupanj
sredine nije im inio nikakvu zapreku. Ameriki Prohibition Law (Zakon o zabrani alkohola),
proglaen u ime nauke i vijeka i sprovoen silom jedne od najorganiziranijih zajednica na svijetu,
morao je u etvrtom deceniju ovog vijeka biti konano povuen, nakon 13 godina uzaludnih napora,
ispunjenih nasiljem i zloinima. Pokuaj uvoenja prohibicije u skandinavskim zemljama, zavrio
se jednakim neuspjehom.
Ovaj i mnogi slini primjeri jasno govore da se drutvo moe popravljati samo u ime Boga i
odgojem ovjeka i mi trebamo ii tim jedinim putem koji sigurno vodi do cilja.
Potvrujui naelo duhovnog, unutranjeg pristupa u svakoj svojoj manifestaciji, Islam ipak nije
ostao na tome. On je uinio pokuaj da iz ruku avola otme njegova sredstva. Kada Islam na relaciji
ovjek svijet ne bi polazio od ovjeka, on ne bi bio religija; kada bi ostao na tome, on bi bio samo
religija i predstavljao bi jednostavno ponavljanje Isusovog uenja o idealu i vjenom dijelu
ovjekovog bia. Preko Muhameda a.s. i Kurana Islam se okrenuo stvarnom ovjeku, vanjskom
svijetu, prirodi, da bi postao ulenje o potpunom ovjeku i totalnom ivotu. Vjeri se pridruio zakon,
odgoju sila. Islam je postao poredak.
Islam nije samo religija

U ovoj taki, koja oznaava istinsku prekretnicu u evoluciji vjerskih uenja, Islam se razlikuje od
svih drugih religija, doktrina i filozofija ivota. U pitanju je jedna nova toka promatranja i jedan
poseban pristup u kojem se ogleda aspekt potpuno originalne filozofije Islama. Okosnica ove
filozofije je zahtjev da se istovremeno ivi unutranji i vanjski, moralni i drutveni i fiziki ivot,
ili, tonije reeno, da se svjesno i voljno prihvate ova dva vida ivota kao ljudsko odreenje i
smisao ovjekovog ivota na zemlji (Kuran 28/77). Prevodei ovaj zahtjev na jezik svakodnevnog
ivota, mogli bismo rei: onaj tko vjeruje da ivot treba ureivati ne samo vjerom i molitvom, nego
i radom i naukom, ija slika svijeta ne samo doputa nego i trai da jedna pored druge stoje i
bogomolja i tvornica, tko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakavati i unapreivati
njihov ivot na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja rtvuju jedan drugome
taj pripada Islamu.
Uz vjeru u Boga u ovome je sadrana glavna poruka Kurana i u njoj je itav Islam. Sve drugo je
samo njena razrada i objaenjenje. Ovaj aspekt Islama, pored toga to sadri sam princip islamskog
poretka, kao jedinstva vjere i politike, vodi i drugim vanim zakljucima, iji je naelni i praktini
znaaj ogroman.
Prvi i najvaniji takav zakljuak svakako je zakljuak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema.
Nema mira ni koegzistencije izmeu islamske vjere i neislamskih drutvenih i politikih
institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost reima u muslimanskim zemljama, koja
se manifestira u estima promjenama i dravnim udarima, najee je posljedica njihove apriorne
opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodeem osjeaju naroda u ovim zemljama.
Polaui pravo da sam ureuje svoj svijet, Islam jasno iskljuuje pravo i mogunost djelovanja bilo
koje strane ideologije na svom podruju. Nema, dakle, laikog principa, a drava treba da bude
izraz i da podrava moralne koncepte religije.
Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima
ostvaruje poruke Islama.
13
Postoje nepromjenjivi islamski principi koji odreuju odnose meu ljudima, ali ne postoji nikakav
nepromjenjivi islamski privredni, drutveni ili politiku sustav.
Ovo je samo prvi i najvaniji zakljuak iz prilaza Islamu kao integralnom poretku. Ostala tri isto
tako vana ali manje iskljuiva zakljuka su:
Prvo, samim tim to se izjasnio za ovaj svijet, Islam se izjasnio za najbolje ureen svijet. Nita to
ini da svijet bude bolji, ne moe biti a priori odbaeno kao neislamsko;
Drugo, otvorenost prema prirodi znai otvorenost prema nauci. Svako rjeenje da bi bilo islamsko
mora ispunjavati dva uvjeta: mora biti maksimalno efikasno i maksimalno humano. Ono mora,
dakle, biti najvii izraz usaglaenih stavova vjere i nauke; i
Tree, ukazujui na jedan oblik povezanosti izmeu vjere i nauke, morala i politike, individualnog i
kolektivnog, duhovnog i materijalnog, na kojim pitanjima se duhovno podijelilo dananji svijet,
Islam ponovo dobiva ulogu posrednike misli a islamski svijet ulogu posrednike nacije u
podijeljenom svijetu. Predstavljajui obeanje religije bez mistike i nauke bez ateizma Islam
moe podjednako interesirati sve ljude bez razlike.
Islamska Deklaracija - Islamski poredak naeg doba - Teze
( Alija Izetbegovi )
Postoje nepromjenjivi islamski principi koji odreuju odnose izmeu ovjeka i ovjeka i ovjeka i
zajednice, ali ne postoji nikakav nepromjenjivi islamski privredni, drutveni ili politiki sustav, koji
bi bio unaprijed dan za sva vremena. Islamski izvori ne sadre opis takvog sistema. Nain na koji e
Muslimani privreivati, organizirati drutvo i vladati u budunosti, razlikovat e se, dakle od naina
na koji su oni privreivali, organizirali drutvo i vladali u prolosti. Pred svakim vremenom i
svakom generacijom stoji zadatak da pronae nove oblike i sredstva da osnovne poruke Islama,
koje su vjene i nepromjenjive, ostvari u jednom svijetu, koji nije vjean i koji je podloan stalnoj
mijeni.
I naa generacija mora prihvatiti rizik i uiniti taj pokuaj.
Svjesni neizbjene nesavrenosti definicija ove vrste i ograniavajui se na naela za koja nam se
ini da u ovom trenutku imaju vei znaaj, mi ih iznosmo ovim redom:
1. ovjek i zajednica
Islamsko drutvo je organizirana zajednica vjernika. Nema isto naunog, revolucionarnog,
socijalistikog ili bilo kakvog drugog iskljuivo vanjskog spasenja za ovjeka i drutvo. Spasenje
koje ne znai i unutranje obraenje, izmjenu ovjeka, njegov unutranji preporod a ovog nema
bez Boga lano je.
Islamsko drutvo se ne moe zasnivati samo na socijalnom ili ekonomskom interesu, ili bilo kojem
drugom vanjskom, tehnikom faktoru povezivanja. Kao zajednica vjernika, ono u svojoj osnovi
sadri jedan religiozni, emocionalni momenat pripadnosti. Ovaj elemenat je najjasnije vidljiv i
sadran u demaatu, kao osnovnoj jedinici islamskog drutva.
14
Za razliku od drutva koje je apstraktna zajednica sa izvanjskim odnosom lanova, demaat je
unutranja, konkretna zajednica, koja se zasniva na duhovnoj pripadnosti i gdje se veza izmeu ljudi
odrava neposrednim, linim kontaktom i poznavanjem. U njemu se nalazi ovjek prema ovjeku, a
ne anonimni lan drutva prema isto takvom lanu drutva. Kao faktor prepoznavanja i zblienja
ljudi, demaat doprinosi solidarnosti i unutranjoj harmoniji drutva i pomae razagnavanju duha
osamljenosti i otuenja, koji nam donosi tehnika i rastua urbanizacija.
Pored toga, ovakav demaat stvara jednu vrstu javnog miljenja koje djeluje bez nasilja, ali ipak
vrlo efikasno, protiv potencijalnih prekrilaca drutvenih i moralnih normi. U demaatu nitko nije
sam i to u dvojakom smislu: nije sam da moe raditi ta hoe, niti je sam, preputen sam sebi, da bi
mu izostala moralna i materijalna potpora. Ako Musliman ne osjea prisutnost drugih, muslimansko
drutvo nije uspjelo.
Islam hoe da ovjek ovjeku neposredno prua ruku. Nita u pravom smislu nije uinjeno dok se to
ne postigne. Islam ne pristaje da se ovjekovjei stanje u kojem e drava morati silom da posreduje
i brani ljude jedne od drugih. Ovo stanje Islam moe prihvatiti samo uvjetno i privremeno. Sila i
zakon samo su sredstva pravde. Sama pravda nalazi se u ljudskim srcima, ili ona ne postoji.
2. Jednakost ljudi
Dvije injenice magistralnog znaaja jedinstvo Boije i jednakost svih ljudi utvrene su
Kuranom na takav jasan i izriit nain, da doputaju samo jedno jedino, doslovno tumaenje: nema
boanstva osim jednog Boga; nema izabranog naroda, izabrane rase ili izabrane klase svi ljudi su
jednaki.
Islam ne moe prihvatiti podjelu i grupiranje ljudi prema vanjskom objektivnom mjerilu kakvo je
klasno. Za njega kao vjersko-moralni pokret neprihvatljivo je svako razlikovanje ljudi koje ne
ukljuuje moralne kriterije. Ljudi se moraju razlikovati ako se ve razlikuju prije svega prema
onome to oni stvarno jesu, to znai po svojoj duhovnoj i etikoj vrijednosti (Kuran, sure 49/13).
Svi ispravni ljudi, bez obzira kako u toku dana zarauju svoj kruh, pripadaju istoj zajednici, kao to
hulje i pokvarenjaci svih vrsta pripadaju istoj klasi, bez obzira na njihovo politiko opredjeljenje i
mjesto u procesu rada.
Klasno podvajanje jednako je nepravedno i moralno i ljudski neprihvatljivo, kao i nacionalno i
razno podvajanje i razlikovanje ljudi.
3. Bratstvo Muslimana
Muslimani su braa (Kuran, 49/10). Ovom porukom Kuran je oznaio cilj, koji zbog svoje
udaljenosti moe biti izvor inspiracije za stalno kretanje naprijed. Ogromne promjene u ljudima i
van njih treba da budu ostvarene, da bi se smanjila udaljenost na putu do proklamiranog bratstva.
U ovom naelu mi vidimo ovlatenje i obavezu za islamsku zajednicu da stvara odgovarajue
ustanove i sprovodi konkretne mjere da bi odnos izmeu Muslimana u stvarnom ivotu imali sve
vie i vie elemenata i obiljeja bratstva. Broj i vrste mjera, inicijativa i zakona, koje bi istinska
islamska vlast mogla donositi pozivajui se na naelo bratstva svih Muslimana, praktino je
neogranien.
Spomenimo ovdje velike imovinske i drutvene razlike i feudalizam kao najdrastiniji sluaj. Odnos
izmeu kmeta i feudalca nije odnos bratstva, nego odnos potinjenosti i zavisnosti i, kao takav, u
direktnoj je suprotnosti sa Kuranom i ovim naelom.
15
4. Jedinstvo Muslimana
Islam sadri princip ummeta, tj. tenju za ujedinjenjem svih Muslimana u jedinstvenu zajednicu
vjersku, kulturnu i politiku. Islam nije nacionalnost, ali jeste nadnacionalnost ove zajednice.
Sve to razdvaja ljude u ovoj zajednici, bilo da se radi o idejnim stvarima (sekte, mezhebi, politike
stranke i dr.) ili o materijalnim (velike imovinske razlike, drutveni rangovi i sl.), suprotno je ovom
principu jedinstva i kao takvo mora biti ograniavano i otklanjano.
Islam je prva, a panislamizam druga toka, kojom se definira granina linija izmeu islamskih i
neislamskih tendencija u dananjem muslimanskom svijetu. Jedna zajednica utoliko je islamskija,
to Islam vie odreuje njene unutranje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena
ideologija, a panislamizam njena politika.
5. Svojina
Iako Islam priznaje privatnu svojinu, novo islamsko drutvo morat e jasno izjaviti da e svi krupni
izvori drutvenog bogatstva, a posebno prirodni izvori, morati biti u svojini zajednice i sluiti dobru
svih njenih lanova. Drutveni nadzor nad izvorima bogatstva neophodan je da bi se, s jedne strane,
sprijeilo neopravdano bogaenje i mo pojedinaca, a s druge strane, da bi se osigurala materijalna
osnova za realiziranje programa razvoja u razliitim oblastima ivota, koje e poduzimati zajednica
u skladu sa sve veom ulogom organiziranog drutva u ivotu naroda. Mada je razliito postavljeno
i sprovedeno, uee drutva u rjeavanju sve veeg broja zajednikih poslova, jednako je veliko u
USA, Sovjetskom Savezu ili vedskoj, to pokazuje da se ne radi o pitanju idejnog ili politikog
pristupa, nego o neophodnosti koja izvire iz uvjeta ivota ljudskih zajednica u suvremenom svijetu.
Privatna svojina podvrgnuta je jo jednom ogranienju na osnovu izriite odredbe Kurana
obavezi njene upotrebe u ope korisne svrhe (Kuran, 49/34). U Islamu nema, dakle, privatne
svojine u smislu koncepta rimskog prava. U odnosu na rimsku, erijatska privatna svojima ima
jedno ovlatenje manje (ius abutendi pravo zloupotrebe) i jednu obavezu vie (obavezu upotrebe
za ope dobro). Za istinsku islamsku vlast, praktine posljedice ove razlike su dalekosene. Na
osnovu nje i citirane odredbe Kurana, legalne su sve zakonske i praktine mjere protiv razliitih
oblika neupotrebe i zloupotrebe privatne svojine. Eliminiranje nepravde, nejednakosti, a naroito
raskoi i rasipanja usred bijede, kao pojave koje razbijaju zajednicu i razdvajaju ljude, postavit e se
u jednom trenutku pred islamski poredak kao pitanje njegovog opstanka i kao probni kamen stvarne
vrijednosti etikih i drutvenih stavova koje on predstavlja.
6. Zekjat i kamata
Meu islamskim propisima koji imaju izrazit socijalni naboj, posebno mjesto zauzimaju jedna
naredba i jedna zabrana: naredba zekjata i zabrana kamate.
U zekjatu mi vidimo utvren princip uzajamne odgovornosti i staranja ljudi za sudbinu jedni drugih.
Ovaj princip, jednom proklamiran, moe postati osnova za nove razliite oblike staranja u skladu sa
razvojem, potrebama i mogunostima drutva.
U dananjem muslimanskom svijetu zekjat je privatna stvar svakog pojedinca i, kod postojeeg
stanja drutvene i vjerske svijesti, on je potpuno van funkcije. Odsutnost zekjata vidljiva je na
svakom koraku. Zekjat je javnopravna ustanova islamskog poretka, ije se funkcioniranje mora
osigurati na svaki nain, ukljuujui upotrebu sile.
16
Zabranom kamate (Kuran, 278/279) ustanovljena je trajna norma javnog poretka islamskog
drutva, koja znai zabranu i stavljanje van zakona svake vrste rente i svih oblika gotovanskog
ivljenja, tj. prisvajanja dobara na osnovu golog posjeda, kao pojava suprotnih moralnim
shvaanjima i osnovama na kojima poiva islamski javni poredak.
7. Republikanski princip
Osim u imovinskim stvarima, Islam ne priznaje nikakav princip nasljeivanja, niti bilo koju vlast s
apsolutnim prerogativima. Priznavanje apsolutne vlasti Allaha, znai apsolutno nepriznavanje svake
druge svemone vlasti (Kuran, 7/3, 12/40). Nedozvoljeno je svako pokoravanje stvorenju, koje
ukljuuje nepokoravanje Stvoritelju (Muhamed a.s.). U historiji prvog i moda do sada jedinog
autentinog islamskog poretka razdoblje prve etvorice halifa mi jasno vidimo tri bitna aspekta
republikanskog principa vlasti:
(1) Izbornost efa drave,
(2) Odgovornost efa drave narodu i
(3) Obavezu zajednikog rjeavanja opih i drutvenih poslova.
Ovo posljednje izriito nalae i Kuran (3/159, 42/38). Prva etvorica vladara u islamskoj povijesti
nisu bili nikakvi kraljevi carevi. Oni su bili izabrani od strane naroda. Nasljedni alifat predstavlja
naputanje izbornog principa koji se afirmirao kao jasna islamska politika institucija.
8. Nema boanstva osim Boga
U mjeri u kojoj smatramo da je ostvarenje islamskog poretka nepovrediv cilj, koji ne moe biti
predmet nikakvog nadglasavanja, utoliko jasnije odbacujemo nepovredivost linosti, bez obzira na
njene zasluge i poloaj koji zauzima. U ovom smislu, islamski poredak je sinteza apsolutnog
autoriteta (u odnosu na program) i apsolutne demokracije (u odnosu na linost).
U Islamu nema premudrih, sveznajuih, nepogreivih i besmrtnih. Sam Muhamed je bio pogreiv i
kao takav bio je ukoren (Kuran 80/1-12). U ovom pogledu, Kuran je realistika, skoro
antiherojska knjiga. Fenomen slavljenja linosti, vrlo est na Istoku kao i na Zapadu, danas kao i u
prolosti, izriito je stran Islamu i zato to predstavlja jednu vrstu idolatrije (Kuran, 9/31). Mjerilo
stvarne vrijednosti svakog ovjeka je njegov lini ivot i odnos izmeu onoga to daje zajednici i
to od nje prima. Sva slava i hvala pripada samo Bogu, a stvarne zasluge ljudi samo Bog moe
oocijeniti.
9. Odgoj
Poto je vjera osnova islamskog drutva, odgoj nije samo jedna njegova funkcija, nego stanje
njegove egzistencije. To je prije svega vjerski i moralni odgoj kroz porodicu, a zatim kroz sve
stupnjeve kola.
Poseban zadatak islamskog poretka je efikasna borba za eliminiranje svih oblika antiodgoja. Islam
je zabranio, a islamski poredak e konkretnim mjerama onemoguiti:
-
sve oblike alkoholiziranja naroda

javnu i tajnu prostituciju
pornografiju u rijei, slici, na filmu i televiziji
kockarnice, none i dansing klubove i druge oblike zabave, koji su nespojivi sa moralnim
shvaanjem Islama.
17
10. Obrazovanje
Sastavni dio ovog integralnog odgoja je kolovanje nove generacije, stvaranje radnih navika i
obuka. Uz jedinstvo, obrazovanje je drugi odluni faktor brze emancipacije muslimanskog svijeta iz
sadanjeg inferiornog poloaja. Muslimanske zemlje nemaju dovoljno kapitala, pa kad je to tako,
tada ono to imaju treba da uloe u investiciju koja je rentabilnija od svih drugih: u obrazovanje.
Nema istinske nezavisnosti bez sposobnosti da sami primjenjujemo i koristimo tekovine nauke i da
ove tekovine dalje unapreujemo. U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda priao
razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanjaa koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zato
bi se Islam dananjice drulije odnosio prema tekovinama euro-amerike civilizacije s kojom se
dodiruje na tako dugakoj liniji.
Nije, dakle, pitanje u tome da li emo ili neemo prihvatiti nauku i tehniku jer emo ih morati
prihvatiti ako hoemo da opstanemo nego da li emo to uiniti stvaralaki ili mehaniki, s
dostojanstvom ili s inferiornou. Pitanje je, dakle da li emo se u ovom neizbjenom razvoju
izgubiti, ili emo sauvati svoju individualnost, svoju kulturu i svoje vrijednosti.
S obzirom na ove injenice, moemo sa sigurnou izjaviti da je kolstvo u dananjem
muslimanskom svijetu institucija koja zahtijeva najhitnije i najradikalnije kvalitativne i
kvantitativne promjene. Kvalitativne da bi se kolstvo oslobodilo duhovne, a u nekim sluajevima
i materijalne zavisnosti od stranaca i poelo sluiti odgoju Muslimana kao ljudi i kao lanova
islamske zajednice. Kvantitativne da bi se uklonila kronina nedovoljnost u ovom pogledu i u
najkreem roku stvorili uvjeti da se kolovanjem i obukom obuhvati kompletan podmladak i svi
slojevi naroda. U poetnom stadiju, damija se moe ponovo koristiti kao kola. Ako u programima
obrazovanja ne doivimo neuspjeh, ne postoji polje na kojem bismo mogli biti poraeni.
11. Sloboda savjesti
Odgoj naroda, a noroito sredstva masovnog utjecaja tampa, radio, televizija i film treba da
budu u rukama ljudi iji je islamski moralni intelektualni autoritet neosporan. Ne treba dozvoliti da
se ovih sredstava to je gotovo pravilo dokopaju izopaeni i degenerirani ljudi da bi preko njih
besmisao i prazninu vlastitog ivota prenosili na druge. to moemo oekivati ako sa damije i
televizijskog tornja dolaze narodu sasvim oprene poruke?
Meutim, ovo nikako ne znai da se od islamskog poretka moe stvoriti stanje duhovne diktature, u
kojoj e istine proglaavati vlast i gdje e podizati uniformiran i bezlian podmladak. Ovo samo
znai da postoje neki elementarni stavovi i neka osnovna pravila ponaanja, koja e u svim
prilikama morati biti respektirana. U Islamu, s obzirom na proklamirani princip slobode vjere
(Kuran, 2/266), svaka prisila, fizika i psiholoka u pitanjima savjesti i opredjeljenja je izriito
nedoputena, a s obzirom na princip idme konsensusa, i nepotrebna. (Moj narod se ne moe
sloiti u zabludi Muhamed a.s.). Koliko god je moralno puritanski, islam je zbog svoje
otvorenosti prirodi i radostima slobodouman, i o tome svjedoi itava islamska povijest. Poto
priznaje Boga, ali ne priznaje nikakve dogme i hijerarhiju, Islam se ne moe pretvoriti u diktaturu i
svaki oblik inkvizicije i duhovnog terora je onemoguen.
Islamski preporod ne moe zapoeti bez vjerske, ali se ne moe uspjeno nastaviti i dovriti bez
politike revolucije.
Na put ne polazi od osvajanja vlasti, nego od osvajanja ljudi.
18
12. Islam i nezavisnost

Nema islamskog poretka bez nezavisnosti i slobode. I obrnuto: nema nezavisnosti i slobode bez
Islama. Ovaj posljednji stav ima dvojak smisao: prvo, nezavisnost je istinska i trajna samo ako je
rezultat osvojene duhovne, idejne nezavisnosti, ako je, dakle, znak da je jedan narod naao sebe,
otkrio svoje unutranje sile, bez kojih steenu nezavisnost ne moe ispuniti sadrajem niti dugo
sauvati. U afirmaciji islamske misli u praktinom ivotu, svaki muslimanski narod doivljava ovo
poistovjeenje sa samim sobom, svoje duhovno osloboenje, kao uvjet drutvenog i politikog
osloboenja.
Drugo, stvarna potpora koju jedan muslimanski narod prua reimu vlasti, u direktnoj je proporciji
sa islamskim karakterom te vlasti. Ona je, dakle, sve manja to je reim dalji od Islama. Neislamski
reimi ostaju gotovo potpuno lieni ove podrke i utoliko moraju vie htjeli ili ne htjeli traiti
oslonac kod stranaca. Zavisnost u koju oni padaju pokazuje se kao direktna posljedica njihove
neislamske orijentacije.
Ovim injenicima odreen je i karakter islamskog poretka kao demokracije, ne demokracije kao
forme, nego demokracije kao sutine, kao konsensusa. Ova vrsta demokracije postoji tamo gdje
vlast pretvara u misao i akciju ono to narod osjea, gdje ona djeluje kao neposredni izraz ove volje.
Uspostavljanje islamskog poretka pokazuje se kao vrhunski akt demokracije, jer znai ostvarenje
najdubljih tenji muslimanskih naroda i obinog ovjeka. Jedno je sigurno: bez obzira to hoe
jedan dio bogataa i inteligencije, obian ovjek hoe Islam i ivot u svojoj islamskoj zajednici.
Demokracija ovdje ne potjee iz naela i proklamacija, nego iz injenica. Islamski poredak ne
primjenjuje nasilje jednostavno stoga to nema potrebe za njim. Obrnuto, neislamski poredak,
osjeajui stalni otpor i neprijateljstvo naroda, nalazi jedini izlaz u pribjegavanju nasilju. Njegovo
pretvaranje u diktaturu je jedna vrsta zakonitosti, kob koju on ne moe izbjei.
13. Rad i borba
Islamsko drutvo mora preuzeti na sebe zadatak mobilizacije ljudskih i prirodnih izvora i da svojim
mjerama potie rad i aktivnost. Opstanak, mo ili slabost islamskog drutva podvrgnuta je istim
zakonima rada i borbe kao i druge zajednice i u ovom pogledu nae drutvo ne uiva kod Boga
nikakve privilegije (Kuran, 5/57).
Iz psihologije naeg javnog miljenja treba eliminirati dvije stvari: vjeru u uda i oekivanje tue
pomoi.
uda ne postoje, osim onih koja stvaraju ljudi radom i znanjem. Nema nikakvog mehdije koji e
udotvornim putem otjerati neprijatelje, ukloniti bijedu i posijati prosvjetu i blagostanje. Mehdija je
ime za nau lijenost, ili jo vie, za lanu nadu, koja raste iz osjeaja nae nemoi u situaciji kada je
veliina tekoa i problema u potpunom nesrazmjeru s mogunostima i sredstvima borbe.
Pouzdavanje u tuu pomo drugi je oblik sujevjerja. Ulo nam je u naviku da meu pojedinim
neislamskim zemljama traimo i nalazimo ili nesebine prijatelje ili zaklete neprijatelje, i to smo
nazvali naom vanjskom politikom. Kada shvatimo da u stvari nema ni pravih prijatelja ni pravih
neprijatelja i kada za svoje nedae budemo vie krivili sebe, a manje paklene planove neprijatelja,
bit e to znak da je poela naa zrelost i da dolazi doba s manje nevolja i razoaranja. Uostalom, ak
i kada bi bilo onih koji bi bili spremni da daju pomo bez nesrazmjernih politikih i materijalnih
protuusluga, to ne bi moglo bitno izmijeniti na poloaj. Jer bogatstvo se ne moe uvesti u jednu
zemlju. Ono se mora stvoriti u njoj samoj na bazi vlastitog rada. Ono to elimo postii, moramo
uraditi sami. Nitko to nee i ne moe uiniti mjesto vas.
19
Ovaj program rada i aktivnosti ima podlogu koja moe biti izvor izvanrednog ohrabrenja. Prirodna
bogatstva i mogunosti islamskog svijeta su ogromna samo jedan dio tog svijeta, Indonezija
predstavlja, poslije USA i Sovjetskog Saveza, trei po redu najbogatiji kompaktni teritorij na
svijetu. Islamski svijet uzet kao cjelina, stoji u ovom pogledu na prvom mjestu.
Najavljujui preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i
iskuenja. Suvie je mnogo stvari koje mole za svojim ruiocima. Zato to nee biti dani blagostanja
nego dani dostojanstva. Narod koji spava moe se probuditi samo udarcima. Tko eli dobro naoj
zajednici, ne treba da je poteuje naprezanja, opasnosti i nedaa. Naprotiv, on treba uiniti sve da
ta zajednica to prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogunosti, da preuzme rizik,
jednom rijeju da ne spava nego da ivi. Samo budna i aktivna, moe ona nai sebe i svoj put.
14. ena i porodica
Poloaj ene u muslimanskom drutvu mora se svugdje promijeniti u skladu s njenim zadatkom
majke i prirodnog odgojitelja podmlatka. Neobrazovana, zaputena i nesretna majka ne moe podii
i odgojiti sinove i keri, koji su kadri pokrenuti i uspjeno voditi preporod muslimanskih naroda.
Islam treba povesti inicijativu da se majinstvu prizna rang drutvene funkcije. Haremi se imaju
dokinuti. Nitko nema pravo da se poziva na Islam da bi odrao bespravlje ene i zloupotrebi ove
vrste mora se uiniti kraj.
Ovi stavovi nisu nikakav feminizam zapadnjakog kova, koji je izraavao tenju da se drutvu
nametnu mjerila, hirovi i gospodarenje iskvarenog sloja enskog roda. To nije ni ravnopravnost u
europskom smislu. To je isticanje jednake vrijednosti mukaraca i ene, zajedno s isticanjem
njihove razliitosti koja treba biti sauvana. A princip jednake vrijednosti direktna je posljedica
pravila jednakih vjerskih i moralnih obveza, koja su na vie mjesta na izriit nain izloena u
Kuranu (posebno ajet 33/55).
Civilizacija je od ene napravila objekt koji se koristi ili kojem se robuje, ali je eni oduzela linost,
koja jedina moe biti nosilac vrijednosti i potovanja. Zanemarujui majinstvo, ona je enu liila
njene osnovne i nezamjenjive funkcije.
U ovo doba kada porodica prolazi kroz ozbiljnu krizu i kada je njena vrijednost stavljena pod znak
pitanja, Islam ponovo potvruje svoju privrenost ovom obliku ljudskog ivota. Doprinosei
sigurnosti porodinog gnijezda i otklanjajui vanjske i unutranje faktore koji ga razaraju (alkohol,
nemoral, neodgovornost), Islam praktino zatiuje najvii stvarni interes zdrave i normalne ene.
Umjesto apstraktne ravnopravnosti, on eni osigurava ljubav brak i djecu, sa svim onim to za enu
znae ove tri stvari.
Porodino i brano pravo koje je formulirano u prvim vijekovima Islama, bit e potrebno preispitati
u skladu sa sadanjim potrebama i stupnjem razvoja ljudske i drutvene svijesti s tendencijom da se
ide na to vee suavanje poligamije i u pravcu njenog postepenog eliminiranja iz prakktinog
ivota, kao i u smislu ograniavanja razvoda braka i djelotvorne materijalne zatite ene i djece u
ovim sluajevima.
20
15. Cilj ne opravdava sredstvo
U borbi za islamski poredak dozvoljena je upotreba svih sredstava, svih osim jednog osim
zloina. Nitko nema pravo lijepo ime Islama i ove borbe okaljati nekontroliranom i suvinom
primjenom nasilja. Islamska zajednica treba jo jedanput potvrditi da pravda predstavlja jedan od
njenih temelja. Kuran nam nije naredio da ljubimo neprijatelje, ali nam je izriito naredio da
budemo pravedni i da pratamo (Kuran, 4/135 i 16/126). Upotreba sile mora biti u skladu sa ovim
naelom.
Formula: cilj opravdava sredstvo, postala je uzrokom bezbrojnih zloina. Uzvieni cilj ne moe
posvetiti nedostojno sredstvo, ali zato upotreba nedostojnog sredstva moe smanjiti i
kompromitirati svaki cilj. to budemo moralno jai, sve manje e nam biti potrebna sila, koja je u
pitanjima opredjeljenja oruje slabih a ne jakih. Ono to ne moe sila, moe velikodunost,
dosljednost, hrabro dranje, (Kuran, 16/125, 26/34-35).
16. Manjine
Islamski poredak moe se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju veinu
stanovnitva. Bez ove veine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat
islamsko drutvo) i moe se pretvoriti u nasilje.
Nemuslimanske manjine u sastavu islamske drave, uz uvjet lojalnosti, uivaju vjerske slobode i
svu zatitu.
Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancija vjerskih sloboda i
normalnog ivota i razvoja, lojalne su i dune su izvravati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev
onih koji tete Islamu i Muslimanu.
Poloaj muslimanskih manjina u neislamskim zajednicama uvijek e se realno nalaziti u ovisnosti
od snage i ugleda svjetske Islamske zajednice.
17. Odnos prema drugim zajednicama
Odnos islamske zajednice prema drugim zajednicama u svijetu poiva na principima:
1. Slobode vjerskog opredjeljenja (Kuran, 2/256);
2. Snage i odlune i aktivne obrane (Kuran, 8/61-62, 42/39-42, 2/190-192);
3. Zabrane napadakog rata i zloina (Kuran, 2/190-192, 42/42);
4. Meusobne suradnje i upoznavanja naroda izmeu sebe (Kuran, 49/13);
5. Potovanja preuzetih obveza ugovora (Kuran, 9/4) i
6. Uzajamnosti reciprociteta (Kuran 9/8).
21
III Problemi islamskog poretka danas

Islamski preporod - vjerska ili politika revolucija?
Islamski poredak je jedinstvo vjere i drutveno politikog sistema. Dalek put do njega vodi kroz
vjersku obnovu ili politiku revoluciju?
Odgvoor na ovo pitanje glasi: Islamski preporod ne moe zapoeti bez vjerske, ali se ne moe
uspjeno nastaviti i dovrtiti bez politike revolucije.
Ovaj odgovor, koji islamski preporod definira kao dvostruki prevrat moralni i drutveni, ali koji
prioritet jasno daje vjerskoj obnovi, slijedi iz principa i prirode Islama, ali i iz nekih sumornih
injenica, kojima je obiljeena stvarnost dananjeg muslimanskog svijeta.
Ove injenice govore o tekoj moralnoj situaciji u muslimanskom svijetu, o iskvarenosti naravi,
vlasti korupcije i praznovjerja, lijenosti i licemjerju, carevanju neislamskih obiaja i navika,
okorjelom materijalizmu i zabrinjavajuoj odsutnosti oduevljenja i nade. Moe li u ovakvom stanju
neposredno zapoeti bilo kakav drutveni i politiki preobraaj?
Svaki narod, prije nego to je bio pozvan da izvri svoju ulogu u povijesti, morao je doivjeti
razdoblje unutranjeg oienja i praktinog prihvatanja nekih temeljnih moralnih stavova. Svaka
mo u svijetu poinje kao moralna vrstina. Svaki poraz poinje kao moralno zakazivanje. Sve to
se eli ostvariti, mora se prvo ostvariti u duama ljudi.
to znai vjerska obnova kao preduvjet islamskog poretka? Ona prije svega znai dvije stvari: novu
svijest i novu volju.
Vjerska obnova je jasna svijest o pravom cilju ivota, o tome za to se ivi i zato treba da se ivit.
Je li taj cilj osobni ili zajedniki standard, slava ili veliina moje rase ili nacije, afirmacija vlastite
linosti ili vlast Boijih zakona na zemlji? U naem sluaju vjerska obnova praktino znai
islamizaciju ljudi koji sebe nazivaju Muslimanima, ili koje drugi obino nazivaju tim imenom.
Polazna toka ove islamizacije je vrsta vjera u Boga i striktna i iskrena islamskih vjerskih i
moralnih normi od strane Muslimana.
Druga komponenta vjerske obnove je spremnost da se izvrava imperativ koji namee svjest o cilju.
Zato je vjerska obnova jedan kvalitet moralne unesenosti i oduevljenja, jedna psihoza nadmoi
duha nad stvarima, jedno stanje doivljenog i praktinog idealizma u kojem obini ljudi postaju
sposobni za izvanredna djela hrabrosti i portvovanja. Ona je jedan novi kvalitet vjere i volje u
kojem svakodnevna mjerila mogueg prestaju vrijediti i u kojem se pojedinac i itave skupine
neoekivano uzdiu do stupnja rtvovanja za svoj ideal.
Bez ovog novog stanja duha i osjeanja nemogue je postii bilo kakvu istinsku promjenu u
dananjem muslimanskom svijetu.
Kod ovih razmatranja uvijek e se makar na as, pojaviti dilema da bi krai put do islamskog
poretka vodio preko osvajanja vlasti, koja bi zatim stvorila odgovarajue ustanove i sprovela
sistematsko vjersko, moralno i kulturno odgajanje naroda, kao preduvjet za izgradnju islamskog
drutva.
Ova dilema je samo iskuenje. Povjest ne poznaje nijedan istinski prevrat koji je doao od vlasti.
Svaki je zapoeo od odgoja i u svojoj biti znaio je moralni poziv.
22
Osim toga, formula koja uspostavljanje islamskog poretka povjerava nekakvoj vlasti i njenim
ustanovama ne odgovara na pitanje od kuda sama ta vlast. Tko e je uspostaviti i vriti i od kakvih
ljudi e ona i njene ustanove biti sastavljene? Tko e, najzad, kontrolirati ponaanje same te vlasti i
kako osigurati daa se ona ne izrodi i ne pone sluiti sebi umjesto cilju u ime kojeg je
uspostavljena?
Mogue je jednu grupu na vlasti zamijeniti drugom, i to se svakodnevno dogaa. Mogue je tiraniju
jednih zamjeniti tiranijom drugih i izvriti izmjenu vlasnika nad dobrima ovog svijeta. Mogue je
promijeniti nazive, zastave, himne i parole u ime kojih se sve to ini. Ali, ovim nije mogue uiniti
ni jedan jedini korak blie islamskom poretku, kao jednom novom osjeanju svijeta i drugaijem
odnostu ovjeka prema sebi, ljudima i svijetu.
Misao da se svugdje pozove upomo nekakva sila ili nekakva vlast, ima korijen u priroenoj tenji
ovjeka da izbjegne i najteu fazu dihada borbu protiv samu sebe. Teko je odgajati ljude, a jo
tee sebe. Vjerska obnova, ve po svojoj definiciji podrazumijeva poinjanje od samoga sebe, od
vlastitog ivota. Obrnuto, sila ima uvijek u vidu drugog. U tome je zavodljivost ove ideje.
Zato pokret, koji e kao svoj glavni cilj istaknuti islamski poredak, mora prije svega biti moralni
pokret. On mora moralno uzbuivati ljude i predstavljati jednu moralnu funkciju, koja ljude uzdie i
ini boljima. U tome je razlika izmeu islamskog pokreta i politike stranke, koja pretpostavlja
jednakost miljenja i interesa, ali ne ukljuuje etika mjerila, niti moralno angaira ljude.
Stav o prioritetu vjerske obnove ima, pored ostalog, jasan oslonac u islamskim izvorima.
Prvo, Kuran kae da je unutranji preporod preduvjet svake izmjene i poboljanja stanja jednog
naroda (Kuran, 13/12).
Ovaj zakon se afirmirao i u praksi ranog islama i borbi Muhameda a.s. za uspostavljanje prvog
islamskog poretka u povijesti. Na ovo ukazuje injenica da je Kuran u toku prvih trinaest godina
nastavio raspravljati i naglaavati iskljuivo pitanja vjerovanja i odgovornosti i da za ovih trinaest
godina nije priao razmatranju bilo kojeg drutvenog ili politikog problema ili formuliranju bilo
kojega zakona drutva zasnovanog na Islamu.
Od vjerske obnove oekujemo jo tri vane stvari:
1. Samo vjerska obnova moe stvoriti odlunost da se odredbe Kurana, posebno one koje su
uperene protiv ukorijenjenih socijalnih zala ili su neugodne za dritelje vlasti i bogatstva,
primjenjuju bez kolebanja i kompromisa. Vjerska obnova moe uiniti da se one sprovedu bez
nasilja i mrnje, jer e ih svi, ili ogromna veina preporoenog drutva, shvatiti i prihvatiti kao
sprovoenje Boijih odredaba i kao stvar pravde.
2. Islamski preporod ne moe se zamisliti ne samo bez ljudi spremnih na ogromne osobne i
materijalne rtve, nego i bez velikog stupnja uzajamnog povjerenja i lojalne suradnje. to moe
osigurati da napori, samoprijegor i rtve jednih ne budu iskoritene da bi se ostvarilo gospodstvo i
ambicija drugih? to moe sprijeiti da se tragedija moralnog zakazivanja, tako esta u novijoj
islamskoj povijesti ne ponovi? Svaki poredak, pa i islamski, uvijek e vie sliiti na ljude koji ga
stvaraju i sprovode nego na naela koja oni proklamiraju.
23
3. Zbog ogromne zaostalosti, islamski svijet e morati prihvatiti veoma brz tempo obrazovanja i
industrijalizacije. Ubrzani razvoj je svugdje bremenit takvim popratnim pojavama, kao to su:
despotizam, korupcija, razaranje porodice, brzo i neopravdano bogaenje, izbijanje u prvi plan
snalaljivih i beskrupuloznih pojedinaca, brza urbanizacija sa kidanjem tradicija, vulgarizacijom
drutvenih odnosa, irenjem alkoholizma, droga i prostitucije. Brana protiv ove poplave nekulture i
primitivizma moe biti samo ista i vrsta vjera u Boga i praksa vjerskih propisa od strane svih
slojeva naroda. Samo vjera moe osigurati da civilizacija ne uniti kulturu. Goli materijalni i
tehniki progres, kao to to neki sluajevi jasno pokazuju, moe se pretvoriti u otvoreni povratak u
barbarstvo.
Islamska vlast
Naglaavanje prioriteta vjersko-moralne obnove me zmai niti se moe tumaiti da znai da se
islamski poredak moe ostvariti bez islamske vlasti. Ovaj stav znai samo da na put ne polazi od
osvajanja vlasti, nego od osvajanja ljudi, i da je islamski preporod prvo prevrat u oblasti odgoja, tek
zatim u oblasti politike.
Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naa sredstva su osobni primjer, knjiga,
rije. Kada e se ovim sredstvima pridruiti i sila?
Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se moe postaviti jedno
ope pravilo: islamski pokret treba i moe prii preuzimanju vlasti im je moralno i brojno toliko
snaan da moe ne samo sruiti postojeu neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo
razlikovanje je vano, jer ruenje i graenje ne zahtijeva podjednak stupanj psiholoke i materijalne
pripremljenosti.
Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.
Osvojiti vlast na osnovu sretnog sticaja okolnosti, bez dovoljne moralne i psiholoke pripreme i bez
neophodnog minimuma vrstih i izgraenih kadrova, znai ostvariti jo jedan dravni udar, a ne
islamsku revoluciju (a dravni udar je nastavak neislamske politike od strane druge grupe ljudi ili u
ime drugih naela). Zakasniti s preuzimanjem vlasti, znai liiti se jednog monog sredstva za
ostvarenje ciljeva islamskog poretka i neislamskoj vlasti pruiti mogunost da nanese udarac
pokretu i razreuje njegove kadrove. Za ovo posljednje, nedavna povijest prua dovoljno traginih i
pounih primjera.
Mi ignoriramo realizam koji muslimanske narode osuuje na inferioran poloaj i ne ostavlja
mjesta nikakvoj nadi.
Povijest je ne samo pripovijest o stalnoj mijeni, nego i o neprekidnom ostvarivanju nemogueg i
neoekivanog.
Pakistan - Islamska republika

Kada je rije o islamskoj vlasti, primjer Pakistana, kao danas jedine deklarirane islamske republike,
ne moe se mimoii. Mi pozdravljamo Pakistan, bez obzira na izvjesne neuspjehe i tekoe, jer je
on plod ove tenje za uspostavljanje islamskog poretka i jer su oni koji su ga zamislili, kao i oni
koji su ga ostvarili, bili rukovoeni jasnom islamskom milju. Pakistan je generalna proba uvoenja
islamskog poretka u suvremenim uvjetima i na dananjem stupnju razvoja. Na primjeru Pakistana,
protagonisti Islama trebaju i mogu uiti kako treba i kako ne treba raditi.
24
Negativno iskustvo Pakistana a negativna iskustva su uvijek vanija moemo saeti u ove dvije
take:
1. Nedovoljna jedinstvenost i izgraenost osnovne organizirane snage koja je oivotvorila
Ikbalovu zamisao o Paksitanu. Uskoro, poto je Pakistan stvoren, pokazalo se da je
Muslimanska Liga okupljala vrlo nejednake elemente, koji nisu imali ujednaene poglede na
temeljna pitanja ureenja drutva i organizaciju drave. Sa te strane Liga je bila jedva neto vie
od politike stranke klasinog tipa i, pred velikim dilemama pred kojima se naao Pakistanm
ona nije mogla odrati svoje jedinstvo.
2. Formalistiki i dogmatski prilaz realizaciji islamskih postavki u praksi Pakistana. Mislioci i
pravnici Paksitana, umjesto da se okrenu goruim pitanjima prosvjete, iscrpljivali su svoju
energiju i konano se podijelili na pitanjima o manje ili vie striktnoj primjeni erijatskog
krivinog i branog prava. Dok su oni vodili beskonane rasprave o tome da li kradljivcu
odsjei ruku ili ga jednostavno poslati u zatvo, jedan poseban vid krae korupcija, uzela je
nezapamene razmjere i dovela do krize, koja je potresla temelje Pakistana kao drave. Pouke iz
dvadesetogodinjeg postojanja Pakistana jasne su. One glase: Prvo, borbu za islamski poredak i
temeljitu rekonstrukciju muslimanskog drutva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i
izgraeni pojedinci, svrstani u vrstu i homogenu organizaciju. Ova organizacija nije nikakva
politika stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj
ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Drugo, borba za islamski
poredak danas je borba da se ostvari bit Islama, a ovo znai da se u praksi osigura vjerski i
moralni odgoj naroda i osnovni elementi drutvene pravde. Forme u ovome trenutku imaju
sekundarni znaaj; i Tree, funkcija islamske republike nije prvenstveno da deklarira jednakost
ljudi i bratstvo svih Muslimana, nego da se bori da ostvari neto od ovih visokih naela u praksi.
Probueni Islam treba da u svakoj sredini uzme u svoje ruke zastavu za pravedniji drutveni
poredak i da jasno istakne da s borbom za Islam poinje i rat protiv neznanja, nepravde i
siromatva, rat u kojem nee biti kompromisa i uzmicanja. Ako to ne uini, tu zastavu e uzeti
demagozi i lalani spasioci drutva, da bi ostvarili svoje licemjerne ciljeve. Ove poruke imaju
okus gorine. Mi ipak ostajemo vjerovati u Pakistan i u njegovu misiju u slubi svjetskog
Islama. Jer nema muslimanskog srca koje nee zatreptati pri spomenu neeg tako dragog kao to
je Paksitan, mada ova ljubav, kao i svaka druga, zna za svoje strahove i zebnje. Pakistan je naa
velika nada, puna iskuenja.
Panislamizam i nacionalizam
U jednoj od teza za islamski poredak dananjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog
poretka tenja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U dananjim
prilikama ova tenja znai borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije,
od tropske Afrike do centralne Azije.
Nama je dobro poznato kako spominjanje ove vizije nervira jednu vrstu ljudi u naoj sredini, koji
sebe nazivaju ili smatraju realistima, i mu utoliko jasnije i glasnije istiemo ovaj cilj. Mi ignoriramo
ovaj realizam koji muslimanske narode osuuje na trajno inferioran poloaj i ne ostavlja mjesta
nikakvom nastojanju i nikakvoj nadi. Taj realizam, koji ima izvor u malodunosti i respektu prema
monima u svijetu, znai da gospodari ostaju gospodari, a najamnici najamnici. Meutim, povijest
je ne samo pripovijest o stalnoj mijeni, nego i u neprekidnom ostvarivanju nemogueg i
neoekivanog. Gotovo sve to ini stvarnost suvremenog svijeta izgledalo je nemogue prije
pedeset godina.
25
Postoje oigledno dva realizma: na i naih malodunika i slabia. Nama se ini da nema nita
prirodnije, pa prema tome ni realnije, od zahtjeva da Muslimani ostvare razne forme jedinstva radi
rjeavanja zajednikih problema i da postupno pristupe stvaranju odreenih supranacionalnih
struktura ekonomskih, kulturnih i politikih radi koordiniranog i zajednikog djelovanja u
nekim vanim oblastima. Naim realistima (itaj: slabiima) ova zamisao se ini nerealnom. Oni
sankcioniraju postojee tanje, koje opet, za nae shvaanje realizma, predstavlja primjer neeg
vapijue neprirodnog i ak apsurdnog. Za nas je, na primjer, apsolutno neprihvatljivo i nerealno da
u dananje doba koncentracije i udruivanja, jedan narod arapski bude razbijen na trinaest
dravnih zajednica; da u nizu vanih svjetskih pitanja muslimanske zemlje stoje na suprotnim
stranama; da se muslimanskog Egipta ne tie stradanje Muslimana u Etiopiji ili Kamiru; da u
vrijeme najotrije konfrontacije arapskih zemalja s Izraelom, muslimanska Perzija odrava
prijateljske odnose s napadaem, itd. itd. Ako, dakle, postoji neto to nije realno, onda to nije
jedinstvo Muslimana, nego odsustvo oovog jedinstva, upravo dananje stanje razjedinjenosti i
nesloge.
Ne postoji povijesni cilj osim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim injenicama koji
ljudi zajednikom voljom i zajednikim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za
koju se radi, prestaje biti utopija. A nai slabii niti mogu vjerovati, niti hoe raditi, i u tome treba
traiti objanjenje njihovog degradirajueg realizma. Kada oni kau da je jedinstvo Muslimana
san koji se ne moe ostvariiti, oni u stvari samo izraavaju nemo koju sami osjeaju. Ta
nemogunost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije niiji
izum, niti je lijepa elja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kuran
poznatom devizom Muslimani su braa, a Islam neprekidno odravao i obnavljao u svijesti ljudi
kroz zajedniki post, hodoae Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno sredite, stvarajui na ovaj
nain jedno stalno i istovjetno osjeanje pripadnosti i zajednitva irom muslimanskog svijeta. Tko
je ikada nakon kakve nesree koja je zadesila neki udaljeni muslimanski narod siao meu obine
ljude, mogao se uvjeriti kakv naboj imaju ova osjeanja suuti i solidarnosti.
Kako se dogaa da ovaj narodni panislamizam, nesumnjivo prisutan u vidu snanih osjeanja
masa, ostaje bez mnogo utjecaja na stvarni ivot i praktinu politiku muslimanskih zemalja? Zato
on ostaje smao u stanju osjeanja i ne uzdie se do prave svijesti o zajednikoj sudbini? Kako
objasniti injenicu da vijest o stradanju Muslimana, onih u Palestini ili onih na Krimu, Sinkjangu,
Kamiru, Etiopiji, izazivaju svugdje osjeanje potitenosti i jednodune osude, a da istoovremeno
akcija uvijek izostane ili je ona u potpunom nesrazmjeru s onim to se osjea?
Odgovor na ovo pitanje nalazi se u injenici to je nasuprot osjeanju obinog naroda, svjesno
djelovanje vodeih krugova, kolovanih na Zapadu ili pod utjecajem Zapada, bilo ne panislamsko
nego nacionalistiko. Instinkt i svijest muslimanskih naroda bili su podijeljeni i suprotstvaljeni, i u
ovom stanju svaka znaajna akcija bila je i ostat e nemogua.
Suvremeni panislamizam je stog prvenstveno nastojanje da se svijest uskladi s osjeanjima, da
bismo htjeli ono to jesmo i da neemo ono to nismo.
Ovo stanje opredjeljuje i karakter i sudbinu nacionalizma u dananjem muslimanskom svijetu.
Dok je svugdje u svijetu nacionalizam imao obiljeje irokog narodnog pokreta, jer je predstavljao
afirmaciju narodnih tenji (melosa, folklora, a posebno jezika), u muslimanskim zemljama se po
pravilu susree jedan zakrljali oblik nacionalizma, ili ak jedna vrsta nenarodnog, nacionalnog
nacionalizma. Objanjenje ove injenice treba traiti s jedne strane u injenici to je narodna
osjeanja apsorbirao panislamizam, a s druge strane, to je ovdje nacionalizam zamiljen ka
zamjena Islamu i kao takav od poetka predstavljao antiislamski pokret.
26
Nalazei se u prirodnom sukobu s prolou i tradicijama naroda jer su ove tradicijeuvijek i samo
islamske nacionalistiki pokreti u nizu muslimanskih zemalja dolaze u situaciju da sprovedu
jednu vrstu denacionalizacije, veoma slinu onoj njihovih kolonijalistikih prethodnika. Poloaj
arapskog jezika, na primjer, u nekim arapskim zemljama bar to se tie stava nacionalistike
administracije nije mnogo povoljniji nego za vrijeme anglo-francuske okupacije. Ako se u ovom
pogledu neto i ini, to je bez pravog oduevljenja, ili je djelo snaga koje se nisu odrodile (usporedi:
idovi su u Izraelu uveli skoro zaboravljeni hebrejski jezik). Razlog za ovakav stav prema
arapskom jeziku jest jednostavan: ovaj jezik kao jezik Kurana i islamske civilizacije, vie je
instrument islamskih nego arapskih, panarapskih, uope nacionalistikih osjeanja. Protagonisti
nacionalizma tono zapaaju ovu injenicu (ili je vie instinktivno osjeaju) i nalaze izlaz bez
presedana: oni i njihova administracija govore jezikom ranijih okupatora(!). U muslimanskom
svijetu bez Islama nema ni patriotizma.
Ove zakljuke na svoj nain potvruje i injenica da su nacionalistike ideje u muslimanskom
svijetu neislamske i po svom porijeklu. Ovo je najoiglednije na Srednjem Istoku, gdje su pioniri
nacionalizma sirijski intelektualci i kranski Libanci, kolovani na Amerikom institutu
(prvoobitno: Sirijski protestantski koled) i na Univerzitetu Sv.Jurja u Bejrutu. Ispitivanje duhovnih
i povijesnih korijena Kemaloovog pokreta u Turskoj, Sukarnovih pana ila u Indoneziji, stranke
BAAS u nekim arapskimm zemljama (posebno nekih njenih struja) i itavog niza nacionalistikih i
revolucionarnih grupa irom muslimanskog svijeta, potvruje ovu konstataciju. Panislamizam je
uvijek izvirao iz samog srca muslimanskog naroda, nacionalizam je uvijek bio uvozna roba.
Mulimanski narodi nemaju, dakle, dara za nacionalizam. Da li treba da se aloste nad ovom
injenicom?
ak i kada bismo za as zanemarili jasnu istinu da je princip duhovne zajednice superiorniji od
principa nacije, morali bismo, s obzirom na trenutak kad piemo ovu poruku, savjetovati naim
narodima da se i ne trude da ovladaju ovom sposobnou. I od naroda koji vijekovima ive u
nacionalnim zajednicama budunost trai da se postupno privikavaju novim formama zajednikog
ivota, koje omoguavaju okupljanje na iroj osnovi. Dalekovidni ljudi u dananjoj Francuskoj i
Njemakoj savjetuju svojim sugraanima da se manje osjeaju Francuzima ili Nijemcima, a vie
Europljanima. Stvaranje Europske Ekonomske Zajednice mada ovo tvrenje moe na prvi pogled
izgledati neprihvatljivo predstavlja najkonstruktivniji dogaaj europske povijesti XX vijeka. A
stvaranje ove nadnacionalne strukture je prva stvarna pobjeda europskih naroda nad
nacionalizmom. Nacionalizam postaje luksuz, preskup za male, pa ak i za srednje velike nacije.
Suvremeni svijet nalazi se pred razvojem, koji je u izvjesnom pogledu bez usporedbe u povijesti. Sa
svojim nevjerovatno skupim programima obrazovanja, istraivanja, privrede, obrane i dr., ovaj
razvoj zahtijeva dosad nezapamenu i nesluenu koncentraciju ljudi i sredstava i objektivno daje
ansu samo velikim nacijama, ili, jo tonije, savezima nacija. Svijetom trenutno vladaju dvije unije
amerika i sovjetska a trea u procesu nastajanja europska, sve jasnije najavljuje svoje
stupanje na scenu. Zajednica koja ne moe okupiti 200 milijuna stanovnika i stvoriti 200 milijardi
dolara nacionalnog dohotka a ove veliine imaju tendenciju porasta ne moe odrati korak u
ovom kretanju i morat e se pomiriti s podreenim poloajem. Ona ne moe reflektirati ne da vlada
drugima, nego ni da vlada sama sobom. Stupanj razvijenosti prestaje biti odluan faktor. Njega
zamjenjuju ove apsolutne veliine. Kina po svom razvoju stoji znatno iza Francuske ili Engleske, ali
zahvaljujui ogromnoj koncentraciji ljudi i sredstava, ona u tekuoj utakmici pokazuje izrazitu
nadmo. Ova situacija predstavlja ansu za muslimanski svijet, koji nije razvije, ali je velik.
Postoji jo jedna stvar koja alarmantno poziva na okupljanje i udruene napore muslimanskih
zemalja.
27
Privrednu i kulturnu zaostalost muslimanskih zemalja iz dana u dan pogorava pojava nadlog
porasta stanovnitva. Dvije muslimanske zemlje Egipat i Pakistan dre trenutno dva prva mjesta
na ljestvici nataliteta u svijetu. Prema nekim proraunima, svake godine na svijet dolazi 20 milijuna
Muslimana, i ako se porast nastavi ovim tempom, muslimanski svijet e se u postojeim granicama
udvostruiti do kraja ovog vijeka. Moemo li primiti, ishraniti, kolovati i otvoriti radna mjesta za
tolike milijune koji ekaju da se rode? Ovaj dramatski demografski razvoj, ako ne bi bio praen isto
tako brzim ekonomskim i drutvenim razvojem, pun je potencijalnih opasnosti i neizvjesnosti. Za
proteklih 20 godina ova demografska inflacija uglavnom je apsorbirala sav porast proizvodnje,
tako da je u veini muslimanskih zemalja nacionalni dohodak po glavi danas manji nego prije dva
desetljea. Tako porast stanovnitva, umjesto da bude faktor moi u ujedinjenom muslimanskom
svijetu, postaje izvor kriza i oajanja za razjedinjene muslimanske zemlje.
Jasno je da muslimanske zemlje ne mogu pojedinano izai na kraj s ovim problemom. Suoiti se s
ovom situacijom i istovremeno nadoknaditi izgubljene decenije zaostajanja i stagnacije moemo
samo posredstvom novog kvaliteta jedinstva. Ono to ne mogu rijeiti sami Arapi, Turci,
Perzijanci ili Pakistanci, mogu rijeiti Muslimani u jednom naporu koji e biti zajedniki i
koordiniran.
Svaka muslimanska zemlja moe graditi svoju slobodu i blagostanje samo ako time gradi slobodu i
blagostanje svih Muslimana. Bogati Kuvajt i Libija ne mogu opstati kao otoci blagostanja u moru
bijede. Ako ne budu stvarale islamsku solidarnost i pomagale susjedne muslimanske zemlje, ako se
budu rukovodile sebinou, zar nee ove zemlje uputiti na slino ponaanje? A ovo bi vodilo
stanju mrnje i kaosa, koje prieljkuju neprijatelji. Vrei svoju islamsku dunost, bogate
muslimanske zemlje izvrit e i ono to trai njihov najvii interes.
Alternativa pred svakom muslimanskom zemljom je jasna: ili ujedinjena s drugim muslimanskim
zemljama osigurati opstanak, napredak i snagu da se suoi sa svakim iskuenjem, ili iz dana u dan
sve vie zaostajati i padati u zavisnost od bogatih stranaca. Suvremeni povijesni trenutak daje ovom
jedinstvu novu dimenziju: ono nije vie samo lijepa elja idealista i vizionara; jedinstvo je postalo
neophodnost, nuda, zakon opstanka i uvjet dostojanstva u dananjem svijetu. Oni koji iz bilo kojih
razloga i motiva podravaju sadanju rascjepkanost, praktino su na strani neprijatelja.
Panislamski instinkt muslimanskih masa savreno se podudara s ovim imperativnom povijesne
situacije. I ovdje su naprednjaci oni koji sa svojim nacionalizmom ne vide nita.
Kranstvo i idovstvo
S obzirom na prostor, nije u ovom tekstu mogue iznijeti odnos Islama prema svim vanijim
doktrinama i sistemima izvan sfere Islam. Ipak, neophodno je iznijeti taj odnos prema dvije
najvanije religije: kranstvu i idovstvu i prema dva vladajua svjetska sistema: kapitalizmu i
socijalizmu. U pitanju odnosa prema kranstvu mi razlikujemo Kristovu nauku od Crkve. U prvoj
gledamo Boju objavu, u izvjesnim tokama deformiranu, a u drugoj jednu organizaciju, koja je
svojom neizbjenom hijerarhijom, politikom, bogatstvom i interesima, postala neto ne samo
neislamsko, nego i antikristovsko. Svatko tko treba da odredi svoj stav prema kranstvu, trai da
mu se definira: da li je rije o Kristovoj nauci ili o inkviziciji, a crkva se u svom povijesnom
ivljenju stalno klatila izmeu ova dva pola. to je crkva vie izraz i tuma etikih uenja
Evanelja, ona je dalje od inkvizicije, i , samim tim, blia Islamu. Nove tendencije u crkvi, koje je
deklarirao posljednji Vatikanski koncil, mi pozdravljamo jer ih ocjenjujemo kao izvjesno
pribliavanje prvobitnim osnovicama kranstva. Ako to krani budu htjeli, budunost moe
pruiti primjer razumijevanja i suradnje dviju velikih religija za dobrobit svih ljudi i ovjeanstva,
onako kako je prolost bila poprite njihove besmislene netrpeljivosti i trvenja. Na slinom principu
poiva stav Islama prema idovstvu.
28
Sa idovima smo stoljeima ivjeli zajedno i ak stvorili kulturu, tako da se u nekim sluajevima ne
moe pouzdano razluiti to je u toj kulturi islamsko, a to idovsko. Meutim, pod vostvom
cionista, idovi su u Palestini zapoeli akciju koja je jednako nehumana i bezobzirna, koliko i
kratkovida i avanturistika. Ova politika uzima u raun samo trenutno i privremeno stanje odnosa, a
gubi iz vida trajne faktore i opi odnos snaga izmeu idova i Muslimana u svijetu. Ona je u
Palestini bacila izazov svim Muslimanima svijeta. Jeruzalem nije samo pitanje Palestinaca, niti
samo pitanje Arapa. To je pitanje muslimanskih naroda. Da bi zadrali Jeruzalem, idovi bi morali
pobijediti Islam i Muslimane, a to se hvala Bogu nalazi izvan njihove moi. Mi bismo hjeli
razlikovati idove od cionista, ako sami idovi nau snage da povuku ovu razliku. Nadajmo se da
im vojne pobjede, koje su zabiljeili prootiv zavaenih arapskih reima (ne protiv Arapa i ne protiv
Muslimana), nee potpuno pomutiti razum i da e pristupiti eliminiranju konfrontacije koju su sami
stvorili, kako bi se otvorio put zajednikom ivotu na tlu Palestine. Ako oni ipak nastave putem na
okji ih gura njihova oholost, to za sada izgleda vjerojatnije, za islamski pokret i sve Muslimane u
svijetu postoji samo jedno rjeenje: nastaviti botbu, proirivati je i produavati je, iz dana u dan, iz
godine u godinu, bez obzira na rtve i vrijeme koliko bi ona mogla potrajati, sve dok oni ne budu
prisiljeni vratiti svaki pedalj otete zemlje. Bilo kakvo pogaanje ili kompromisi, koji mogu dovesti
u pitanje ova elementarna prava nae brae u Palestini, predstavlja izdajstvo, koje moe razoriti i
sam moralni sistem na kojem poiva na svijet. Ovi stavovi nisu izraz nikakve nove politike Islama
prema kranima i idovima, koja bi bila dikktirana trenutnim prilikama. Oni su stvarno samo
praktian zakljuak izveden iz islamskog naela o priznavanju kranstva i idovstva i potiu skoro
doslovno iz Kurana (Kuran 29/45, 2/136, 5/47-49).
Kapitalizam i socijalizam
U kakvim strukturalnim formama i politikim oblicima e se manifestirati i ostvarivati islamski
preporod naeg doba? Da li neki oblici organizacije i drutva, karakteristini za podruje zapadne
civilizacije predstavnika demokracija, kapitalizam, socijalizam vrijede i za islamsko drutvo, i
da li e i nae drutvo morati obavezno proi kroz ove i sline forme?
U posljednja dva vijeka u svijetu se bilo ustalilo uvjerenje da svaka zemlja mora doivjeti prevrat k
predstavnikoj demokraciji. Najnoviji razvoj, a posebno izmeu dva velika rata, afirmirao je neke
suprotne injenice i pokazao da klasina demokracija nije neizbjean stadij u evoluciji drutvenih i
politikih zajednica. Na slian nain, neki danas pokuavajui dokazati da je socijalizam nuan
smjer, kojim se htjela ili ne htjela kreu ljudska drutva. Suvremeni razvoj tzv. kapitalistikih
zemalja u Europi i Americi, meutim, demantiraju prilino jasno ove propovjednike povijesne
nunosti i pokazuju na neke neoekivane pravce razvoja. Na drugom kraju svijeta, u Japanu, iz
feudalne ekonomije se izravno prelo u ono to bi u Europi nazvali viim oblikom monopolnog
kapitalizma. eme koje su stvorili ljudi da bi sistematizirali povijesni razvoj pokazale su se vrlo
relativnim, a zakonitosti u razvoju drutva, iako postoje, oigledno nisu takve prirode kakvu su im
pripisivali europski mislioci XVIII i XIX vijeka.
Ovaj izmiljeni determinizam pritiskivao je savjest posljednjih generacija, a pored toga eksploatiran
je i kao mono psiholoko sredstvo za irenje ideja. U stvari, sustav utjee na stanej jedne zemlje
samo utoliko to s manje ili vie uspjeha potie ili direkktno organizira rad, koji je stvarni izvor
svega bogatstva.
Osloboeni psihoze povijesne nunosti i zahvaljujui srednjoj poziciji koju Islam zauzima, mi
moemo bez predrasuda razmotriti dobre i loe strane postojeih sustava, ne vie kao kapitalizma i
socijalizma, nego kao odreene prakse suvremenih drutava u dananjem svijetu.
29
isti oblici kapitalizma i socijalizma vie nigdje ne postoje. Ubrzani razvoj nakon drugog svjetskog
rata ostavio ih je daleko za sobom. Samo okamenjena marksistika politika ekonomija, koja je sve
manje nauka a sve vie slukinja politike, nastavlja ponavljati prvobitne konstatacije, kao da se u
svijetu u posljednjih 50 godina nije nita doogodilo. Sudei po mnogim vanim simptomima,
klasina mjerila kapitalistikog i socijalistikog uskoro e postati apsolutno neadekvatna za
oznaavanje ekonomskih i drutvenih pojava u fazi razvoja koja neposredno slijedi.
Ne povodei se, dakle, za parolama i nazivima i uzimajui u obzir samo injenice kako ih u svijetu
vidimo, mi moramo priznati izvanrednu evoluciju kapitalistikog svijeta posljednjih trideset godina,
njegov dinamizam, sposobnost da pokree ekonomiju i nauku i osigurava visok stupanj politikih
sloboda i pravne sigurnosti, kao to ne moemo ignorirati dostignua socijalistikog sistema,
posebno u oblasti mobilizacije materijalnih izvora, na polju obrazovanja i u eliminiranju klasinih
oblika siromatva.
Isto tako, mi ne moemo izgubiti iz vida tamne i neprihvatljive strane njihovog napretka i duboke
krize koje povremeno potresaju oba ova sistema.
Pragmatina otvorenost Islama u rjeavanju pitanja ureenja svijeta, to danas znai prednost da se
bez predrasuda proue i korisna pozitivna i negativna iskustva drugihm prije svega USA, SSSR i
Japana. Ove tri zemlje predstavljaju, naelno i praktiki, tri razliita pristupa rjeavanju osnovnih
pitanja blagostanja i moi.
Razvoj kapitalizma posljednjih 30 godina pokazao je netonost nekih osnovnih postavki
marksizma. Spomenimo ovdje tri:
1. Protivrjenost izmeu proizvodnih snaga i produkcionih odnosa nije se pokazala u kapitalizmu
nunom. Kapitalizam je ne samo savladao ovu protivrjenost, nego je omoguio dotle nevien
razvoj i polet proizvodnje, znanosti i produktivnosti rada;
2. Radnika klasa u glavnim kapitalistikim zemljama nije pola revolucionarnim putem; i
3. Odnos izmeu bia i svijesti, baze i nadgradnje, nije onakav kako je to tvrdio Marx. Mi
imamo kapitalizam u vedskoj i kapitalizam u Argentini. Razlike u bazi u ovim zemljama su
razlike u stupnju (obje su kapitalistike); razlike u njihovim nadgradnjama (oblici polit. Vlasti,
zakonima, religiji, vladajuoj filozofiji, umjetnosti i sl.) su razlike u biti.
Na osnovu svega ovoga, razvoj u svijetu nije krenuo putem koji je trasirao Marx. Napredne zemlje
su zadrale i dalje razvile kapitalizam, a socijalizam je pobijedio u nizu nerazvijenih zemalja, to je
sa stanovita marksizma neobjanjiva anomalija.
ime treba tumaiti interes nerazvijenih zemalja za izvjesne oblike socijalistike ekonomije?
Prije svega, ovaj oblik privreivanja pokazuje se korisniji za organiziranje ekstenzivne privrede, na
koju su upuene zemlje koje nemaju nikakve osnove, u tom smislu to nemaju kapitala, strunih
kadrova, razvijenih radnih navika i sl.; Drugo, zaostalija sredina lake se pomiruje s razliitim
ogranienjima (smanjenjem osobne slobode, centralizmom, jakom vlau i dr.) koja uvijek prate
izvjesne tipove socijalizma; i
Tree, iako je prevladan kao znanost, socijalizam je ostao iv kao mit i avantura. Ovaj veoma vaan
oblik socijalizma ne objanjava samo razloge njegovog izrazito veeg utjecaja u katolikim i
romanskim u usporedbi s protestantskim i germanskim zemljama.
Naprotiv, pragmatiki duh kapitalizma bolje odgovara racionalizmu razvijenog drutva.
30
Pokazalo se da razvijene forme kapitalistike privrede uspjeno funkcioniraju u drutvu sa
demokratskim oblicima vlasti, visokim kulturnim nivoom sredine i visokim stupnjem osobnih i
politikih sloboda. Uz ove uvjete mogu se ak u znaajnoj mjeri neutralizirati neki nehumani
aspekti kapitalistike ekonomije, bez bitnog umanjenja njene efikasnosti.
Nema, dakle, nipta od izmiljene neminovnosti ovog ili onog sistema. Ono to je uistinu
neminovno, to je neprekidno kretanje privrede, zasnovano na stalnom napretku nauke i tehnike.
Usavravanje orua i procesa rada jest, ini se, jedina aktivnost u ovoj domeni, koju ljudi moraju
raditi.
Stoga, pred Islam, kao ni pred svijet uope, ne postavlja se dilema: kapitalizam ili socijalizam
takva dilema je izmiljena i umjetna nego pitanje izbora i stalnog usavravanja jednog sistema
odnosa svojine i proizvodnje, koji e efikasno i u skladu s islamskim shvaanjima drutvene pravde,
na najbolji mogui nain stimulirati rad i aktivnost i rjeavati probleme, to ih neizbjeivi razvoj
proizvodnje i tehnike namee.
31
Z A K LJ U A K
To su neke od glavnih ideja i bitnih dilema islamskog preporoda, koji u svijesti ljudi sve vie
dobiva znaenje opeg preobraaja muslimanskih naroda moralnog, kulturnog i politikog. Usred
svih poraza i razoaranja islamski preporod je ime za nadu i izlaz na jednom irokom podruju
svijeta. Nijedan Musliman za koga pripadnost Islamu nije puka sluajnost, nego program i obveza,
ne moe odbaciti ovu viziju, ali mnogi e u nedoumici upitati: gdje su sile koje e tu viziju
ostvariti? Odgovarajui na ovo neizbjeno pitanje, mi pokazujemo na novu islamsku generaciju,
koja stasava ovih godina. Ova generacija od sto milijuna mladia i djevojaka, roena u Islamu,
odrasla u gorini poraza i ponienja, ujedinjena u novom islamskom patriotizmu, koja e odbiti
ivjeti od stare slave i tue pomoi i koja e se okupiti oko ciljeva to znae istinu, ivot i
dostojanstvo nosi u sebi snagu koja moe ostvariti ovaj nemogui pothvat i suoiti se sa svakim
iskuenjem. Ova generacija nije se mogla pojaviti ranije. Trebalo je da se do kraja iivi epoha
iluzija i zabluda, da se pokae nemo lanih bogova, raznih otaca domovine i spasilaca drutva,
kraljeva i mehdija, da nas potuku na Sinaju, da ugroze Indoneziju, da uzdrmaju Pakistan, da mnogo
priaju o slobodi, blagostanju i progresu, a da ostvare samo tiraniju siromatvo i korupciju sve je
ovo bilo potrebno da bi dolo vrijeme otrenjenja i da bi se rodila generacija kojoj je jasno da je sve
bilo isprazno lutanje i da za islamski svijet postoji samo jedan izlaz: okrenuti se vlastitim duhovnim
i materijalnim izvorima, to znai Islamu i Muslimanima. Dananji islamski svijet je izvanredno
arenilo masa, rasa, zakona i utjecaja, ali ima jedna stvar koja se u svakom kutu toga svijeta susree
s jednakim potovanjem i odanou: Kuran, i jedno osjeanje koje je jednako na Javi, u Indiji,
Aliru ili Nigeriji: osjeanje pripadnosti opoj islamskoj zajednici. Ove dvije odanosti u stanju
elementarnih osjeanja milijuna obinih ljudi sadre rezerve mirujue energije i predstavljaju ono
to je isto i jednako u dananjem muslimanskom svijetu. Po njima je muslimanski svijet ve sada
stvarna emocionalna zajednica svjetskih razmjera, moda jedina vienacionalna emocijalna (ne i
organizirana) zajednica u svijetu. Kao sastavni dio ovih osjeanja i kao rezultat dugog utjecaja
islamske etike, mi svugdje u ovom svijetu, u vidu narodne mudrosti, nalazimo ive pojmove o
jednakosti ljudi, drutvenoj pravdi, trpeljivosti i merhametu prema svemu to ivi. Ove injenice ne
znae same po sebi bolji i humaniji svijet, ali znae obeanje boljeg i humanijeg svijeta. Osjeanja o
kojima je rije, pokazuju da je muslimanski svijet iv, jer tamo gdje je ljubav i suosjeanje, nije
smrt nego ivot. Islamski svijet nije pustinja; on je neuzorana ledina koja eka svoje orae.
Zahvaljujui ovim injenicama, na zadatak postaje realan i moogu. On se sastoji u tome da ova
osjeanja, koja su sada potencijalne sile, pretvorimo u aktivne sile. Odanost prema Kuranu treba
prerasti u odlunost da se on primijeni; emocionalna islamska zajednica treba da se pretvori u
organiziranu, svjesnu zajednicu, a narodni humanizam u jasne ideje, koje e postati moralni i
socijalni sadraj buduih zakona i institucija. Tko i kako e izvriti ovu transformaciju? Svako
djelovanje na dogaaje jest drutveno djelovanje. Svaka uspjena borba jest samo zajednika,
organizirana borba. Mlada generacija e moi izvriti svoj zadatak preobraaja samo ako njene
tenje i idealizam budu pretoene u organizirani pokret, u kojem e oduevljenje i osobna vrijednost
pojedinaca biti udrueni s metodama koordiniranog i zajednikog djelovanja. Stvaranje ovog
pokreta s jedinstvenim osnovnim ciljem i programom, pokazuje se kao neopoziv uvjet i polazna
toka preporoda u svakoj muslimanskoj zemlji. Ovaj pokret e okupljati izgraene, odgajati
neizgraene, podizati i pozivati, definirati ciljeve i nalaziti puteve do njih. On e svugdje unositi
ivot, misao i akciju. On e postati savjest i volja jednog svijeta nakon dugog i dubokog sna.
Upuujui ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno istiemo da nema obeane zemlje,
udotvoraca ni mehdija. Postoji samo put rada, borbe i rtve. U trenucima iskuenja imajmo uvijek
na umu dvije stvari: iza nas stoji blagoslov Boiji i pristanak naeg naroda.
32

Islamska Deklaracija Knjiga o Islamizaciji Muslimana Alija Izetbegovic PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Islamska Deklaracija Knjiga o Islamizaciji Muslimana Alija Izetbegovic PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ISLAMSKA DEKLARACIJA

I Zaostalost muslimanskih naroda

Ravnodunost muslimanskih masa

Islam nije samo religija

sve oblike alkoholiziranja naroda

12. Islam i nezavisnost

III Problemi islamskog poretka danas

Pakistan - Islamska republika

You might also like