Teorija javnog izbora

autorica: Marina Kesner-kreb

izvor: Financijska praksa, 1994, 18 (5), 555-557
Teorija javnog izbora predstavlja granu ekonomske znanosti koja se
bavi nainom na koji drave donose svoje odluke prvenstveno vezane
uz visinu poreza, javnu potronju i transferna davanja. Jednako kako
teorija ponude i potranje obrauje pitanja privatnog izbora, tako
teorija javnog izbora prouava javni izbor, tj. nain na koji drava
odluuje o svojoj gospodarskoj politici. Kako se donose odluke u
javnom sektoru? Rukovodi li dravu ista "nevidljiva ruka" Adama
Smitha koja upravlja i tritem, ili drava u procesu odluivanja ini
greke i ne ispunjava svoju osnovnu gospodarsku funkciju, tj. ne
doprinosi glatkom i uinkovitom funkcioniranju gospodarstva? Iako se
odluke u javnom i privatnom sektoru donose glasanjem, ipak je
iskazivanje toga glasa drugaije za svaki sektor. Na tritu se odluuje
glasakim listiem u obliku novanice kojom sudionici na tritu
glasaju o tome koliko pojedinog proizvoda potrauju. Spremnou da
plate visoku cijenu za potronju nekog proizvoda potroai zapravo
glasaju "za" taj proizvod. U procesu donoenja javnih odluka drava se
ne slui glasakim listiima u obliku novanica, ve su ovdje u
upotrebi pravi glasaki listii koje ispunjavaju stvarni glasai.
Ovim podrujem ekonomske znanosti koje granii s politikim
znanostima, ekonomisti se bave ve dugi niz godina. Pionir teorije
javnog izbora je Joseph Schumpeter sa svojim radom Capitalism,
socialism, and Democracy iz 1942. godine. Antony Downs je svojim
djelom An Economic Theory of Democracy iz 1957. godine prvi
postavio tezu da politiari formuliraju takvu ekonomsku politiku koja
e im u konanici omoguiti da budu ponovno izabrani na svoje
politike dunosti. U svojim istraivanjima James Buchanan i Gordon
Tullock u djelu The Calculus of Consent iz 1959. godine zagovaraju
donoenje odluka jednoglasjem smatrajui da se takvim oblikom
glasovanja provoenje donesene odluke ne mora posebno nametati
svakom pojedincu. Na taj se nain primjenom jednoglasja, odnosno
konsenzusa izbjegavaju trokovi koji bi nastali nametanjem odluka
proizalih iz ostalih sustava glasovanja. Za svoj cjelokupan znanstveni
rad na podruju ekonomije, a u okviru kojeg vei dio pripada i teoriji
javnog izbora, Buchanan je 1986. godine dobio Nobelovu nagradu. Jo
je jedna Nobelova nagrada vezana uz teoriju javnog izbora. Profesor
Stanfordskog sveuilita, Kenneth Arrow dobio je to visoko odlije za
definiranje dobro poznatog Arrowljevog teorema nemogunosti o
kojem e biti vie govora kasnije.

Sudionici u procesu izbora javnih dobara su glasai i politiari koji

zajedno u okviru odreenog politikog, odnosno izbornog sustava
sudjeluju u procesu donoenja vanih javnih odluka. Glasai na
izborima biraju svoje predstavnike u javna tijela za koja oekuju da e
na najbolji mogui nain ispuniti njihova oekivanja. Politiari pak
predstavljaju grupu ljudi koja se ponaa prema glasaima slino kao
to se poduzetnici u trinim gospodarstvima ponaaju prema
potroaima - oni tumae potranju svojih biraa za javnim dobrima,
te pronalaze naine kako da se ta potranja zadovolji. Politiare u
cijelom tom procesu rukovode dva skupa razliitih motivacija:
pragmatizam i ideologija, odnosno s jedne strane elja da preive na
politikoj sceni, a na drugoj strani usaeno vjerovanje u ispravno
rukovoenje nacijom. Neki od njih mijenjaju miljenje u skladu sa
promjenom politikog okruenja, dok drugi tako duboko vjeruju u
svoje ideale da su spremni zbog njih ui u mnoge rizike. Teorija javnog
izbora ipak polazi od jednostavne pretpostavke da se politiari
ponaaju tako da poveavaju izglede za svoj reizbor. Tako se odreena
struktura javnih dobara raa u politikom sustavu u kojem su glavni
sudionici glasai i politiari.
Naravno da je od presudne vanosti vrsta politikog sustava u okviru
kojeg se javne odluke donose. U diktatorskim sustavima problema
javnog izbora ustvari niti nema jer privatne preferencije diktatora
postaju javne preferencije, te javnost nema utjecaja na koliinu i vrstu
javnih dobara koja e joj sluiti. No u demokratskim drutvima koja se
zasnivanju na individualnim vrijednostima i izbornom geslu "jedna
osoba, jedan glas" od velike je vanosti nain na koji e se brojne
individualne preferencije pretoiti u samo jednu javnu odluku. Naime,
u drutvu moe postojati samo jedna odluka o tome graditi nuklearne
centrale, ili zabraniti puenje u javnim prostorijama. Jednom kad je
javna odluka donesena, ona je obvezujua za sve graane neke
drave. Javne odluke su za naciju nedjeljive, tj. na njihovu je provedbu
nuno prisiliti sve pojedince. Za razliku od javnih, privatne su odluke
djeljive. To jest moja odluka da kupim kuu ne obvezuje mog prijatelja
da uini to isto.
Suprotno diktatorskom sustavu odluivanja stoji odluivanje
jednoglasjem ili konsenzusom. Ovaj pristup zahtijeva da se svatko
sloi s donesenom javnom odlukom. Nijedna se odluka ne moe
donijeti bez pristanka svakog pojedinca, to znai da ona poveava
zadovoljstvo svakog glasaa. Tako izborni sustav koji se zasniva na
koncenzusu jami da e sve javne odluke dovesti
doPareto poboljanja u kojem e svima biti bolje, a nikom loije.
Dodatno tome kako se svaki glasa mora sloiti sa svakom odlukom,
to se nikad ne moe dogoditi da je manjina pod prinudom veine. No
ako jednoglasje ima tako poeljna svojstva, zato njegova primjena
nije rairenija? Ono naime trpi od velikih praktinih nedostataka.

Dovest jednu veliku grupu ljudi do konsenzusa o nekom problemu

zahtjeva mnogo vremena i veliku energiju. Samo jedan tvrdoglavi
graanin moe svojim vetom blokirati izgradnju nekog autoputa iji
promet remeti mir njegova dvorita. Drave koje odaberu pravilo
jednoglasja konano nee moi ostvariti nikakve pomake unaprijed, a
kamoli Paretopoboljanja koja bi im prema teoriji jednoglasja trebala
biti osigurana. One su osuene na status quo.
Kako ne bi bile blokirane u donoenju odluka veina drava se ipak
odluuje za veinski izborni sustav. Naelo jednostavne veine smatra
da je odluka donesena kada za nju glasa vie od polovine glasaa. No
u veinskom izbornom sustavu moe doi do tiranije veina nad
manjinom. Naime, odluka koju je veina donijela, dovodi do loijeg
poloaja manjine. Pravilo veine moe dovesti do toga da veina
putem diskriminacije, preraspodjele dohotka, ili ugnjetavalakih
zakona namee svoje politike odluke manjini. Da bi se to izbjeglo
prilo se sustavu dvotreinske veine koji zahtjeva da se odluka
smatra donesenom tek kada za nju glasa vie od dvije treine
glasaa. Kako dravni proraun predstavlja osnovni dokument u kojem
su sabrana sva dravna troenja na javna dobra to se obino smatra
da bi se on trebao donositi dvotreinskom veinom.
No i veinsko odluivanje ima takoer svoje nedostatke, tj. moe doi
do glasakog paradoksa ili ciklino glasanja. Kratki primjer pojasnit e
o emu se radi:
Glasake preferencije
Glasa kola

portski tereni

Kazalite

Ivan

Marko

Hrvoje

Svaki glasa postavlja razliite vrste troenja prema svojim

sklonostima i mogunostima. Tako Ivan najvie vrednuje izgradnju
kazalita, zatim izgradnju kole, pa ureenje portskih terena. Marko
je pak prvo porta, pa zatim ljubitelj kulture, a na posljednjem mjestu
vrednuje izgradnju kole. Hrvoje je ljubitelj djece pa mu je na prvom
mjestu izgradnja kole, zatim ureenje portskih terena, a konano
izgradnja kazalita. Kada se glasuje o novim programima potronje
kola pobjeuje portske terene s 2 naprema 1, portske terene s 2
naprema 1, portski tereni pobjeuju kazalite s 2 naprema 1, a
kazalite pobjeuje kolu s 2 naprama 1. Kao to pas tri za svojim
repom tako pravilo veinskog glasanja krui u nedogled. Glasaki
paradoks zato se naziva jo i ciklikim glasanjem jer se glasanje vrti u

beskonanom krugu.
Mnogi su se teoretiari trudili pronai nain da izbjegnu zamku
ciklinog glasanja. No profesor Kenneth Arrow, prouavajui ovaj
problem, doao je do zakljuka da nema takvog veinskog glasanja
koje osigurava uinkovitost, potuje individualne preferencije, te je
neovisno o redu glasanja. tovie, Arrow je pokazao da se do njega i
ne moe doi, to je izrazio u svojem dobro poznatom teoremu
nemogunosti. Tako je pomou teorije javnog izbora pokazano da
politike snage imaju snaan upliv na gospodarsku politiku.
Nesavrene demokracije ne mogu dovesti do uinkovite opskrbe
javnim dobrima, pa tako jednako kao i trini neuspjesi postoje i
dravni neuspjesi.

Literatura:

Arrow, K., 1963. Social Choice and Individual Values, 2nd ed. New
York: Wiley.
Samuelson, A. P. and Nordhaus, D. W., 1992. Economicst. New
York: McGrow-Hill.
Stiglitz, J. E., 1988. Economics of the Public Sector. New York: W. W:
Norton & Company, New York.