UDK: 398:726.1 ( 497.

5)
Struni lanak

VJERA I SVETITA STARIH HRVATA

NOVI PUTOVI ISTRAIVANJA
Nikola CRNKOVI, Novalja

Kad je svekoliki prolostoljetni napor slavenskih znanstvenika (navlastito zapadnoslavenskih) u rekonstruiranju slavenskog Olimpa - ne bi li se prvotna duhovnost starih Slavena
stavila uz bok mitologiji starih Grka, Rimljana, Kelta i Germana - zavrio skromnim
rezultatima i obeshrabrujuom skepsom, inilo se kako znanstvena spoznaja preputa
podruje slavenske mitologije domiljatosti pjesnika. Povremeno su se na tom zapretanom
ognjitu ipak javljale iskrice koje su budile nadu. U novije doba izvreni su takvi spoznajni
proboji koji izmiu tlo skepsi i nude nove poglede za pristup istraivanju vjere starih Hrvata
na irokim podruiJima. Autor upozorava na te proboje i trasira nove staze istraivakih
napora. Uza sve to se dosada uinilo u toponimijskom prepoznavanju i uoavanju-orografs
ka-hidrografske scenografije poganskih svetita, danas ve postoji i mogunost njihovih
istraivanja na vrlo irokim prostorima, navlastito u temeljima mnogih postojeih ili u
ruevinama kranskih crkvenih graevina. Samim time otvaraju se novi putovi u spoznavanju iskonske vjere i duhovne krepkosti starih Hrvata.
L
O vjeri starih Hrvata i danas se moe rei ono to je prije sedamdesetak godina napisao Ferdo
ii, naime kako taj problem ide u red najteih i najslabije ispitanih<<.' Ipak su od tada
uinjeni neki pomaci, takvi da se ini kako moemo znatno proiriti nekadanju spoznajnu
granicu. Najprije je Jan Peisker utvrdio rasprostranjenost iranske kozmogonije u slavenskim
zemljama izmeu Baltika i Jadrana te u drugim europskim zemljama-' Na temelju toponomastiko-geografskih istraivanja identificirao je ovakvu orografske-hidrografsku scenografiju slavenskih zoroastrikih svetita:
1
2

Ferdo II, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, str. 200, bilj. 63 i d.
Jan PEISKER,Koje su vjere bili stari Slovjeni prije krtenja?, Starohrvatska prosvjeta, nova serija, 2/1928,
Posebni otisak, Zagreb, 1928.

59

lijevo, svetite boga svjetlosti (Bileboh)

vodotok
desno, svetite boga tame (erneboh) 3
U Hrvata su otprije postojale dispozicije za prihvat Peiskerova iznaaa. Od Gaja do Nazora
jo je trajao romantiarski zanos navlastito najstarijom hrvatskom prolou. Dualistiku
prirodnost zoroastrizma najljepe je 1912. godine izrazila Ivana Brli-Maurani deseterakom umjetninom o Svetovidu:
>>( ... )Onda mi se sjajan Svetovide
Preko neba zlatnim kopljem baci.
Gdje je istok podie se koplje
Pa na zapad preko neba sinu
Kuda huji boe ernaboe
I strahovit stranu vue tminu. (... )4
Velianstven prizor pobjede izlazeeg

Sunca nad nonom tminom sadri sve bitne elemente

mitologije. Svetovid je nebeski konjanik: Divan konjanik, a na konju divnom, sjajni

obnovitelj ivota i svakodnevne mijene dana i noi. Naravnost Brlikina iskaza potire sva
stoljea i doarava iskone blistavih duhovnih obzorja naih predaka.'
etvrt stoljea prije toga (1885-1890) Nodilo je izloio svoju opsenu grau o staroj vjeri
Junih Slavena na temelju puke knjievne tvorbenosti. 6 Skoro istodobno, ali i kasnije,

nastavio je o tome pisati Kerubin egvi. 7 U istom smjeru nastavio je Nikola Greti
Gapiev.8

Istraivao je kao i Nodilo na folklornoj batini, ali, naalost, jednako kao i on, s

mnogo indicija, a malo pouzdanih rezultata. Oba ta autora nadahnuo je Gregor Krek,9
potaknut drugim europskim piscima. 10 Slubena hrvatska po\jesnica to ju je kreirala katedra

isto, str. 13-14.

Ivana BRLI-MAURANI, Knjiga omladini, Zagreb, 1923, str. 69-70.
s isto. Slino su postupali i drugi nai knjievnici, navlastito Vladimir NAZOR, Slavenske legende, Zagreb,
1990; Isti, ivana, Zadar, 1902. i dr.
6 Natko NODILO, Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovici pjesama, priCa i govora narodnog, Rad JAZU
1885-1890; reprint pod naslovom Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split, 1981.
7 Kerubin (Cherubin) EGVI, Vjera Vidova, Split, 1898; isti, Die gotische Abstammung der Kroaten,
Nordische Welt, Berlin, br. 9-12/1935, str. 1-56. Usvojivi tezu o gotskom podrijetlu Hrvata, doao je do
shvaanja kako Hrvati )>erana Ariani, come lo erana tutte le razze barbariche discese dalla Polonia: Goti,
Langobardi, dakle da bijahu krani, sljedbenici Arij anstva, Lsti, I Croati, la loro missione starica durante
tredici secoli, Roma, 1941, str. 41.
s Nikola GRETI GAPIEV, O vjeri starih Slovjena, prema pravjeri Arijaca i presemita (Mythologia
comparativa Slavorum) na temelju starih kronista, narodnih obiG'aja, starih pjesama, mjestnoga, linoga i
obiteljskoga nazivlja, L dio, Mostar, 1990.
9 Gregor KREK, Ober die Wichtigkeit der slawischen traditionellen Litteratur als Quelle der Mythologie,
Wien, 1896; ISTI, Einleitung in die slawische Litteraturgeschichte, Graz, 1887.
10
V. prosudbe o toj literaturi u Ivo PILAR, O dualizmu u vjeri starih Slovjana i o njegovu podrijetlu i znaenju,
3

60

nacionalne povijesti na Zagrebakom sveuilitu bila je u svemu tome dosta oprezna i

suzdrana, ali nedvojbeno ipak blagonaklona takvim shvaanjima. ii je izrazio miljenje
da se staro vjerovanje Junih Slovena u sutini podudaralo s onim ostalih Indoevropljana,
dakle da im postanak see natrag u pradavne doba indoevropske zajednice<<." Spominje
svjetlog boga, odnosno Sunce kao boanstvo, ali ne istie dualizam u toj vjeri.
Tako je Peiskerov napor doao u nas na pripremljeno tlo. Njegove je ideje predstavio Ivo
Pilar, onaj koji se proslavio pseudonimima Jurii, Siidland i Lichttriiger 12 i koji je za ovu
tematiku imao odlinu potku, jer je prije toga istraivao bonjake krstjane. 13 Najprije je
preveo Peiskerovo djelo, 14 a zatim je i sam nastavio istraivanja. 15 To je u dva lanka
oduevljeno pozdravio uflaj, 16 a zatim u svojoj sintezi i Josip Horvat. 17 Tako je u razdoblju
izmeu dvaju svjetskih ratova u tumaenju vjere starih Hrvata prevladalo indoeuropskow
arijsko, odnosno Peiskerovo zoroastriko izrazito dualistiko poimanje i tumaenje, a u
vrijeme drugoga svjetskog rata tome se pridruio i Stjepan Krizin Saka. 18
U doba komunistike vlasti, navlastito isprva, bilo je zazorno govoriti o svakoj vjeri, pa i
onoj starih Slavena. Tako je u hibridnoj Historiji naroda Jugoslavije napisana o tome samo
jedna kartica (niti 2000 slovnih znakova), 19 a Nada Klai u svojoj sintezi ranosrednjevjekovne hrvatske povijesti nije spomenula vjeru starih Hrvata niti jednom rijeju. 20
No, za komunistiko razdoblje moda je znakovitiji od te utnje 35-godinji istraivaki
curriculum Miroslava Brandta. 21 Zapoeo je kao marksist i specijalizirao se za crkven~
povijest, navlastito za istraivanje pojavnosti u njoj koje imaju negativne socijalno-politike

Zbornik za narodni ivot i obiaje junih Slavena XXVIII/I 931, str. l-17.
11

12

F, II, nav. dj., str. 200-202.

L. v. SODLAND, Die siidslawiscize Frage und der Weltkrieg, Wien 1917, nakon to je prethodno objavio
pod pseudonimom Dr. JURII, Svjetski rat i Hrvati. Pokus orijentacije hrvatskog narodajo pr(ie sw~\:etka
rata, Zagreb, 1915, i nakon toga pod pseudonimom Florian LICHTTRAGER,JmmerwiederSerbien, Berlin,
1993.

13

L PlLAR, Bogomilstvo kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politiCki problem, Zagreb, 1927.

14

J. PEISKER, nav. dj.

15

L PILAR, O dualizmu, nav. dj., str. 11-23.

16

Milan UFFLAY, OtkriCe velike tajne slavenskog poganstva, znainenita stud(ia profesora Jana Peiskera,
Obzor, 12. rujna 1928, br. 244, str. 2; ISTI, Zaratutra u Crvenoj Hrvatskoj, Croatia sacra, 1/1931, str.
109-114.

17

Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb, 1939, str. 16-27.

l&

19

(l

Stjepan Krizin SAKA,Historijski razvoj imena Hrva/(( od Darija l. do Konstantina Porjirogeneta {522.
pr. Krista do 959. p. Krista) ivot, :X.XIII/1942, br. l, str. 9-25;1STJ, Vjerski simbolizam ukrasnih predmeta
u staroj hrvatskoj umjetnosti, Crkva u svijettt, I/1966, 4, str. 32-37.
Histonja naroda Jugoslav(ie, Zagreb, 1953, str. 75-76.
Nada KLAl, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. Usp. osobito poglavlja Osnovna
pitanja iz crkvene povijesti Hrvatske i Dalmacije (str. 84-89) i Pokrtenje Hrvata i stvaranje Hrvatske
kneevine (str. 191-207).

21

U uvodu svojega zbirnog djela s tom temom Miroslav BRANDT, Izvori zla. Dualisticke teme, Zagreb, 1989,
str. 7, pisac se zabunio za deset vlastitih godina i krivo proraunao da je taj njegov napor trajao samo 25
godina. To ne moe biti,jerje prvi njegov rad s tom tematikom objavljen u Historijskom zborniku VII/1954.

61

korijene, da bi na kraju zalutao u labirintu europskog promiljanja o srednjovjekovnoj

duhovnosti. Domet toga promiljanja zaista je visok, uinjen lege artis u najboljoj maniri
znanstvene misaonosti, tako da bi u nekim drugim vremenima, onima s poetka njegova
djelovanja, bi!>'sigumo proglaen (filozofskim) idealistom i reakcionarom. Danas se na takav
razvoj moe gft-:dati s puno simpatija, ali kriterij za oblikovanje odnosa prema autoru nisu
osobne sklonosti nego objektivna prosudba koliko je on svojim djelom uspio rijeiti neki
problem, odnosno koliko ga je pribliio rjeenju.
S motrita ove teme, Brandt je kasni srednjovjekovni dualizam s hrvatskih tala katapultirao
u svjetsko-povijesne sfere, upozorio na njegovo mjesto i jasnu prepoznatljivost u tim
sferama, ali ga nije ni za milimetar pribliio njegovim vlastitim iskonima. U svojim raspravama ustrajno govori o njemu kao o duhovnom transplantatu s istoka ili zapada na nae tlo. 22
Istina, ponekad se znao nai na samom rubu pomaka s te pozicije, jer je utvrdio kako je
pojava bosanske hereze krstjana starija i potpuno nezavisna od progona i unitenja heretika
u Srbiji u doba Stevana Nemanje, tj. potkraj XII. st., te oni nikako nisu doli u Bosnu u
rezultatu tih progona, nego znatno ranije ... 23 to je jo vanije, on je shvatio duboku
ukorijenjenost te tzv. hereze u Bosni: Bosansku herezu prihvatili su iroki puki slojevi, i
ona je svakako bila u znatnoj mjeri u skladu s njihovim socijalno-ekonomskim interesima.
Ali ona ipak nije djelovala kao faktor nekakve srednjovjekovne revolucionarnosti protiv
feudalnog poretka i drave, za stvaranje nekoga drugog drutvenog ustrojstva. Herezu
bosanskih krstjana usvajali su i veoma uporno branili i mnogi bosanski vladari, banovi i
kraljevi, kao to su i mnogi prvaci toga heretikog pokreta djelovali kao utjecajne linosti u
politikim zbivanjima. Ta okolnost vezana je uz specifine unutranjopolitike i vanjskopolitike odnose u srednjovjekovnoj Bosni. 24 Pa ipak on ne vidi da bi ti duboki korijeni
bosanske crkve mogli sezati dublje od l OlS. godine, od vremena kada je bizantska vojna sila
unitila samostalnu bugarsko-makedonsku dravu. 25
Unato

svemu reenom, valja na kraju ipak spomenuti kako je M. Brandta njegova znanstrazboritost ponukala da u predgovoru svoje knjige (to je svjetlost dana ugledala tek
nakon uginua komunizma) dopusti mogunost, makar samo teorijsku i poeljnu, da je
dualistiki vjerski koncept na vlastiti implantat. Ovako je to izrazio: U naoj je znanosti
ve bilo hipoteza o postojanju dualistikih obiljeja i u vjeri Starih Slavena, no one su
odluno odbaene, u prvom redu u raspravama onih uenjaka koji su branili i nedualistinost
bosansko-hercegovake religioznosti u srednjem vijeku. Dananje znanje o dualistikoj
soluciji zagonetke o podrijetlu zla u ljudskome ivotu, kao gotovo univerzalnom obiljeju
ljudske misli, sugerira da to pitanje bude razmotreno iznova, ali na daleko irim osnovama
nego to se to vrilo do sredine XX. stoljea. Nikako ne moe vie biti dovoljno da se religija
Starih Slavena, pa prema tome i religija slavenskih doseljenika na balkanski prostor, rekonstruira samo na temelju srednjovjekovnih narativnih izvora dosad nepoznatih pisaca. Ona
mora biti rekonstruirana svim sredstvima multidisciplinarnog povijesnog pristupa: rezultativenika

Isto, str. 243-245.

22
23

Isto, str. 243.

24

isto, str. 245.

25

isto, str. 243.

62

ma arheologije~ paleontologije~ folkloristike, lingvistike (posebice onomastike, ali i analize

drugih jezinih izraajnih oblika), geografije, povijesti umjetnosti, botanike, simbolologije i
drugih soci o-psiholokih disciplina. U sluaju da takva izuavanja potvrde prisutnost dualistikih misli i u svijesti Starih Slavena, kao to je ona postojala i kod niza drugih naroda, tada
bi prijemljivost dualistike koncepcije svijeta za stanovnitvo naih zemalja dobila svoje
zavrno kauzalno objanjenje.26
Drukije reeno, on je prosudio kako sve to je dosada na tom podruju uinjeno ne daje
dovoljno valjanih razloga za pouzdanije zakljuivanje i tek e neka dalja budunost eventualno potvrditi nazonost dualistikog svjetonazora i vjerskog koncepta u starih Hrvata. Time
je u uvodu dao vrlo nisku ocjenu prinosima svih hrvatskih i svih drugih slavenskih,
njemakih, francuskih i talijanskih autora koji su o tome pisali, a s njima u tekstu svoje knjige
nigdje ne polemizira niti ih spominje. to je bitnije, Brandt niim nije oitovao kako zna za
one istraivae koji su se u najnovije doba prihvatili zadae to, po njegovu miljenju
neizmjerno nadmauje snage pojedinog ovjeka. 27 Jednostavno reeno, s motrita ove
terne, Brandt je cijeli problem postavio tako jednostrano da od tue ume ne vidi drvee u
vlastitu dvoritu.

No, Brandt nije posljednji u nizu onih koji ne bijahu od volje, ili im ne bijae dano, vidjeti
bitne povijesne dimenzije vjerskog i svjetonazornog dualizma na hrvatskirn i drugim junoslavenskim prostorima. Posljednji meu njima je Ivan Mui. Najprije je 1989. objavio knjigu
o podrijetlu Hrvata, a zatim je u drugoj nakladi 1991. godine to djelo naslovom i sadrajem
proirio pravjerom Hrvata. 28
Ta dva umetnuta poglavlja u kojima obrauje prvotnu vjeru starih Hrvata zaostaju za ostalim
sadrajem knjige. Da bi potkrijepio svoju etnogenetiku tezu o autohtonosti Hrvata na tlu
rimske provincije Dalmacije apsolutizirao je vrijednosti sepulkralnih obiljeja i simbola u
kojima dominira Mjesec i promovirao Zemljin satelit u vrhovno boanstvo na ovim prostorima.29 To ini posve nekritiki: od svakoga uzima ono to mu odgovara, a ostalo jednostavno
preuuje ili bez ikakvih argumenata nijee. 30 S Peiskerom se obraunao ovom formulacijom: 0 tobonjem dualizmu u Slavena, u smislu iranske kozmogonije osobito je pisao Jan
Peisker... 31 Poslije toga nabraja i druge autore takvih usmjerenja, te iz toga proistjee da su
svi oni kao i Peisker pisali o tobonjem, a ne stvarnom dualizmu u vjeri starih Slavena.
Budui da mnoge starohrvatske kranske crkvice nose u sebi - kao to e se vidjeti u
daljnjem tekstu- vrlo oite tragove kulta Sunca, on to svojstvo jednostavno proglauje nekim

26

Isto, str. JO-ll.

27

Isto, str. ll.

28

Ivan MUI, Podrijetlo Hrvata, Zagreb, 1989. ISTI, Podrijetlo i pravjera Hrvata, Split, 1991. Mate Sui
je s mnogo razloga napisao afirmativnu recenziju za prvu nakladu, ali bi Mui korektnije postupio da tu
recenziju nije objavio u drugoj nakladi. U njoj, naime, dva nova interpolirana poglavlja o prvotnoj vjeri
Hrvata mijenjaju znaenje djela i neke Suieve prosudbe vie ne stoje.

29

ISTI, Podrijetlo i pravjera, nav. dj., str. J 36-145.

30

Isto. Usp. osobito biljeke na tim str. i autore koje ne spominje u literaturi (str. 324-343).

31

Isto, str. 145, bilj. 104.

63

endemnim rudimentom hrvatskog kranstva: Ova uloga Sunca dokazom je da je ovakva

simbolika uvedena kristijaniziranjem. 32 Tako je somnabulistiki ostao pri svojem lunarnom
monizmu, i tako je upravo onim ime je htio potkrijepiti svoju tezu sam otkrio jednu od
njezinih slabih toaka.

II.
Zbog svega reenog, pojava kobaljeve knjige Obredne gomi/e 33 u pravom je smislu rijei
prijelomni trenutak u ovoj historiografskoj tematici, iako toj knjizi naa slubena znanost
nije priznala opstojnost, uglavnom iz raznih nedolinih razloga. 34
Bitna je novost to on upozorava na iroko rasprostranjene tragove pretkranskih kultova,
na takve tragove u sepulkralnim i sakralnim objektima, upozorava na isprepletenost poganskih obiljeja u arhitektonskim i ukrasnim elementima na kranskim objektima, a sve to
izvire iz injenice to je pokrtavanje Hrvata bilo jako postupno i vrlo sporo te, uzme li se
pokrtenje u znaenju potpunoga poprimanja kranskoga duha i shvaanja, ono jo ni danas
nije u pravom smislu dovreno. 35 Uveavajui na taj nain polje istraivanja u sadrajnom,
prostornom i vremenskom smislu, kobalj je puno jasnije odredio mogue dosege takvih
istraivanja nego svi istraivai prije njega. Onje, dakle, ne samo potkrijepio i uvrstio nego
i znatno obogatio Peiskerovu teoriju, otvorivi put da se istraivanjem vjere starih Hrvata jo
intenzivnije bave strunjaci vrlo razliitih profila i usmjerenosti. Jer, nisu se poganski
elementi intarzirali samo u kranske graevine i umjetnine, nego su stoljeima dugo, poneki
sve do naih dana, ostali ivi nmogi poganski obredi koji su se primanjem kranstva samo
djelomice modificirali, prilagodili se novom kultu, ali su sveudilj zadrali neke svoje ili
barem jasno prepoznatijive prvotne crte.
Drugi veliki proboj iz uskoga kruga istraivanja pravjere Hrvata samo na temelju uvrijeenih
izvora izvrio je Mladen Pejakovi. 36 Polazei od same arhitekture, od njezinih nutarnjih
danosti i kanona, otkrio je iznenaujue bogatstvo duhovnog svijeta graditelja starohrvatskih
sakralnih objekata. Kolik je to skok, najbolje se moe uoiti ako se prisjetimo kako su sve
dosada vrijedile, a u ponekim mozgovima i danas vrijede Karamanove konstatacije da se
starohtvatske crkvice u svojoj cjelini ne povede za oblicima monumentalne arhitekture ni

32

/sto, bilj. 68, str. 136-137.

33

Ante KOBALJ, Obredne gomile, Sv. Kri na iovu 1970.

34

Eksplikacija ovakva motrita zahtijevala bi opsenu knjigu studija raznih autora o stanju hrvatske historiografije pod jugoslavenskim reimima, osobito u komunistikoj Jugoslaviji. U burnim vremenima u kojima
ivimo, slubena hrvatska historiografija ne pokazuje nikakve znake kretanja u smjeru vlastite kritike
samospoznaje, pa se u ovom trenutku i na ovom mjestu ne moemo time baviti. Valja samo znati da je
kobalj klerik, dakle amater i kao arheolog i kao historik te to bijae dovoljnim razlogom da treberski
mozgovi nau dosta valjanih argumenata za svoju {politiki oportunu) znanstveniku ignoranciju njegova
djela.

A. KOBAU, nav. dj., str. 514. Naravno, to bi se, s malim razlikama, podjednako moglo rei za sve
narode.

35

kranske
36

Nenad GATTIN -Mladen PEJAKOVI, Starohrvatska sakralna arhitektura, II. neizmijenjeno izdanje,
Zagreb, 1988, u daljnjem tekstu samo M. PEJAKOVI, jer je Gattin samo fotodokumentarist.

64

zapada ni istoka i da nijesu nastale pod utjecajem nikakve grane izvanjske umjetnosti( ... ),
da su te crkvice grupa neovisna od graditeljstva veih dimenzija( ... ) i da su one djelo malo
vjetih domaih majstora ... 37 Sve to Karaman zakljuuje iz )>primitivne tehnike, neugledne
izvedbe, nepravilnog oblika lukova, uporabe trompica u tih crkvica... 38 Zato on upravo u
pomanjkanju izvanjskih utjecaja vidi glavni uzrok neobinih oblika tih crkvica i nemogunost da se ti oblici shvate i razjasne. 39 Drukije reeno, Karaman je u toj neobinosti, u
neredu, neprepoznatljivosti, neprispodobljivosti vidio sluajne izdanke neukosti, neobuzdanosti, neosmiljenosti, hirovitosti naega puanina. Obeshrabreni Karaman nabio nam je
tako komplekse nae uvrijeene neracionalnosti, grube seljake povrnosti i krajnjeg siromatva, to se sve oituje u patuljastoj dimenziji tih svetita. I nama nije preostalo nita drugo
nego da ih volimo samo iz jednog jedinog razloga, to su te graevine nae, lnvatske, i niije vie.
Pejakovi, po struci arhitekt, vrlo odmjereno pie o naim povjesniarima umjetnosti,
odnosno o njihovu tretmanu starohrvatskih crkvica: Istraivai predromanikih graevina
ove nepravilnosti jednoglasno pripisuju nesposobnosti majstora da pravilno izvedu zamiljeni nacrt. Nije potrebno poimence nabrajati autore koji smatraju da su malene srednjovjekovne
graevine djelo nevjetih mku priuenih zidara koji jedva to znadu izvesti po pravilima
simetrijskog reda. Ovaj evidentni nered pripisuje se poetnim pokuajima graenja u sredini bez
tradicije, u drutvu koje gradi u novoj postojbini s novim dotad nepoznatim materijalom
(kamenom), pripisuje se vremenu koje poinje u praznini. Ako se i dopusti da su crkvice pravilno
zasnovane, jer se neki red ipak dade ustanoviti, ne preostaje drugo nego optuiti izvoa.e radova
za nepravilnosti izvedbe. Historiari, koji se inae rijetko slau, ovdje su bili sloni pa se smatralo
da je pitanje o nepravilnostima u predromanikom graditeljstvu na taj nain rijeeno.40

U tome je s njim posve suglasan I. Mui: >>injenice koje su mijenjale ustaljena gledanja u
historiografiji priznavane su tekom mukom. Zato su i znanstveni autoriteti, kao to su bili
Josip Koroec i Miho Barada, tvrdili da su u gomile, kojih ima mnogo, pokapani samo Iliri.
Tek onda kada je, na poticaj Ante kobalja (koji u to miljenje nije vjerovao), struni institut
sveuilita u Bernu izvrio 1959. analizu starosti kostiju u podrujima Poljica, dokazano je
da su se u stare gomile poljikog primorja pokapali i Hrvati u Xlll. st. Ili, drugi primjer:
graevne nepravilnosti starohrvatskih crkvica svi su tumaili, pa i Ljubo Karaman, neukou
provincijalnih graditelja, sve dok nije Mladen Pejakovi 1987. mjerenjima pokazao da su te
nepravilnosti posljedica svjesne odluke majstora temeljene na savrenom poznavanju
zemljopisno-astronomske (solarne) danosti pojedinoga kultnog mjesta.<<41
to je, zapravo, Pejakovi uinio?
Odgovor je: potrudio se i naao u tim

37

Ja

39

graevinama

neto to nitko prije njega nije uoio,

Ljubo KARAMAN, Iz kolijevke hrvatske prolosti. Historijsko-umjetnike crtice o starohrvatskim spomenicima. Zagreb, 1930, str. 51.
Isto.

Isto.

4(1

M. PEJAKOVI, nav. dj., str. 268.

41

L MUI, Podrijetlo i pravjera, nav. dj., str. 20.

65

naao je jasne tragove reda u naim predromanikim graevinama. Iako su one najee vrlo
nepravilne, bilo da su kvadratine, krine, krune, esterolisne ili paetvorinaste, iako su
nesimetralne njihove cjeline, nepravilno rasporeeni dijelovi i deformirani dijelovi sami, one
odraavaju suvislost, misaonost, duhovnost. U tom kaosu nepravilnih geometrijskih likova
i oblika Pejakovi je otkrio astralni, kozmiki red. 42
Te su crkvice sunani satovi, geoastronomski opservatoriji, orijentiri u prostoru i vremenu,
kalendari i rokovnici za poljodjelske radove, za mjesne blagdane i obiaje, za ivotnu
svakodnevicu i, posljednje ali ne najmanje vano, za ope i mjesne bogotovne ine. To je
tako i upravo zato su te crkvice nepravilne, jer su te nepravilnosti organizirane prema
zakonima geografsko-astronomske mehanike,43 organizirane kao mjerni senzor te mehanike. Sve nutarnje i vanjske dimenzije, plohe i oblici, sav prostorni raspored, sve je odreeno
gnomonom, sjenom to s njega pada od izlaska do zalaska Sunca u dane ljetnog i zimskog
solsticija, proljetnog ili jesenskog ekvinocija, u dane titulara pojedine crkve i izmeu svih
tih vremenskih tennina. Svi prorauni i grafike predodbe jutarnjih, podnevnih i veernjih
ozraja i sjena pokazuju konstrukcijsku zakonomjernost tih zgrada, njihovu osmiljenu
programsku danost, njihovu zadanu tlocrtnu i nacrtnu dispoziciju. Iz svega je oito kako su
predromaniki osnivai crkvica tono poznavali geoastronomske zakonitosti, vrijednosti
azimuta i kutne visine sunca u tranzitu kroz mjesni meridijan.44
Sve to pokazuje da su starohrvatske kranske bogomolje imale posve drukije duhovne i
spoznajne predloke, da nisu nastale iz graditeljske tradicije Atene i Rima, niti su je slijedile,
da polazite u njihovoj gradnji nisu bili idealni oblici Euklidove geometrije, niti monumentalnost graevina to je nastala iz potrebe krana da se pri bogosluju svi mjetani nau pod
jednim krovom. Starohrvatske kranske crkve su, zapravo, modificirana, novim teolokim
sadrajem obogaena stara poganska svetita, nikla iz posve samosvojnih spoznajnih kodova, iz specifinih duhovnih potreba i tradicija, iz vlastite graditeljske iskustvenosti (steene
poglavito obradbom drva?), estetskog doivljavanja prirodnih i umjetnih prostora, napokon
iz osebujnih kultnih i magij skih poimanja.
Pejakovi ovako rezonira: Graevine su mitogrami. Transpozicije su ivotnih potreba.
Nikada neemo otkriti svu povijest i sve kontigentne okolnosti koje su stvorile oblik. Ali to
nije razlog da ne istraujemo nain na koji su pojedini oblici prostornih partitura sloeni.
Povijest je ve izvan forme, jer je sada forma povijest. Graevine treba tumaiti iz njih samih.
Njihov je smisao u tome kako su smiljene.

Predromanike graevine pokazuju vezu prostora i vremena, krajolika i zgrade. Krajolik je

ustrojena sredina. U crkvici se krajolik prepoznaje. Orijentacija prenosi u strukturu lokalni
uvjet. Poloaji geografskih strana, otkloni sunca na horizontu, nagibi zraka i njihovi kutovi,
prevedeni su u cjelokupni oblik i rasporede elemenata. Crkvena se zgrada obazire na
geografsko-astronomske injenice pojedinog mjesta. Okolina ukljuuje crkveni sklop u

42

M. PEJAKOVI, nav. dj., str. 267-296.

43

Isto, str. 283.

44

Isto, str. 289.

66

kozmiku mehaniku mjesta na kojem je objekt sagraen. Treba sasvim egzaktno utvrditi
singularno znaenje orijentacije, da bi se stiglo do smisla oblika ... <~ 5

Na temelju izloenog, s pravom se moe rei kako je starohrvatska crkvica tvarna sveza
pretkranske Hrvatske s kranskom Hrvatskom. Ona je precizan kameni sekstant,
jednako skulptura koliko i arhitektura, oevidnik visokih spoznajnih dosega naih predaka,
spomenik umjenosti, praktinosti, esteticizma i duhovnosti. Tako shvaena starohrvatska
crkva bitan je upornjak za prevladavanje frustrirana odnosa prema vlastitoj batini i povijesnoj zbilji. Ona je monumentum aere perennius hrvatske kulture, izravni tvarni dokaz kako
glagoljica i rana knjievna tvorbenost nisu neki izolirani i sluajni kulturni supstrati na
hrvatskim prostorima. Sve su to meuse uvjetovani elementi zaokruene cjelovitosti kulture
starih Hrvata, a ona se mogla razviti samo na dolinoj civilizacijskoj razini drevnoga
hrvatskog drutva i njegovih instituta. U poticajnu ozraju takvih shvaanja valja oekivati
da e se pristupiti istraivanju korijena glagoljice s puno vie vjere nego dosada u ono to
Hrvati bijahu bili sposobni stvarati i to dosegoe. Jer izvan je svake logike da bi dva Grka
-kojih svetost, uenost i radinost doista zasluuje tovanje i divljenje- koji znaju toliko
jezika i pisama, da bi ta dva brata u urbi priprema za svoje vjerovjesniko poslanstvo imali
vremena izmiljati novo pismo i upravo njime ovjekovjeiti vlastite prevoditeljske umjetnine koje nikad poslije ne bijahu nadmaene i koje nije mogue nadmaiti. 46
Iz svih navedenih razloga starohrvatske su crkvice jednako toliko glavna uporina toka za
shvaanje pretkranske i kranske duhovnosti i vjerozakona Hrvata koliko i za otvaranje
novih obzorja u poimanju Hrvata kao povijesnog entiteta. No, te su crkvice sveudilj knjiga
kojoj smo uspjeli proitati tek nekoliko rijei na prvoj stranici. 47

45

isto, str. 298.

46

Ve je odavna vrijeme da taj problem, koga sve slavistike katedre -tako ustrajno oponaajui vlastite
autoritete -nisu sposobne rijeiti, preuzmu druge katedre i instituti, i to upravo nae hrvatske katedre i
instituti, jer nitko drugi osim nas nije zainteresiran za njegovo Ijeenje. Neka nam kao uzor poslui djelo
uena Maara, sveuilinog profesora u SDA, koji je za hrvatsku medievistiku uinio vie od itave
generacije naih znanstvenika. Evo to pie Imre BOBA, Novi pogledi na povijest Moravie, Preispitivanje
povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventopo\ku, i sv. brai iri lu i Metodu, Split l986,str. l 04-105:
Ovih nekoliko primjera iz dalmatinsko-hrvatskih izvora i iz papinskih dokumenata prua nam oit dokaz
za ilirike podrijetlo slavenskog jezika u liturgiji. Kako nema dokaza suprotna izvjetajima da se slavenski
jezik upotrebljavao u liturgiji na podruju Bosne prije razlaza Metodovih uenika iz Morave, i kako nijedan
ozbiljan izvor nikad nije povezivao slavenski jezik i glagoljicu (onako) kako se upotrebljavaju u Katolikoj
crkvi na podrujima izvan Ilirika, mora se konstatirati kao neizbjeiv zak(jU(.'ak: da je slavenska liturgija
nastala na podntCju Ilirika. (potcrtao N. C.). A slino se na str. 131-132 odreuje prema glagoljici. Isp. o
tome Anton BAUER, Armensko-kavkaska antiCko podrijetlo starohrvatske umjetnosti, glago(jice i glagolja5tva, Tko su i odakle Hrvati? Revija etnogeneze, Zagreb 1994, str. 65-68.

47

Moramo se pouri ti u itanju te knjige, zbog njezine vrijednosti, zbog katastrofina uruavanja objekata,
zato to nai stari tu knjigu nama namijenie, jer bi nam se moglo dogoditi da to drugi uine prije nas, na
sramotu i tetu nau. Neka nam kao poticajni memento slui djelo o jednom od (u ovom smislu) najbogatijih
i najosjetljivijih hrvatskih prostora, o otoku Cresu. To je hvale vrijedan rad dvojice vrsnih talijanskih
strunjaka, odlino opremljen i ilustriran: Matteo FILLINI e Luigi TOMAZ, Le chiese minori di Cherso,
Padova 1988, str. 1-285, ali oni su tako daleko od shvaanja smisla i sadraja tc arhitekture.

67

Ill.
Reeno je knjiga, a zapravo je rije o knjinici. Jer nije slovo o nekoliko desetaka ouvanih
jo neuruenih dragocjenosti nae kulturne batine, nego o pravom obilju mogunosti to ih
prua velik broj crkvenih objekata, zidanih tijekom stoljea na prvotnim poganskim kulturnim mjestima i na ruevinama poganskih kultnih graevina, a zatim i na ruevinama samih
kranskih supstituta podignutih na ili uz drevna poganska svetita.
Oito ovakvom milju ulazimo u problem kristijanizacije Hrvata, bolje reeno ne samo u
enigmu poetka nego, jo vie, u enigmu svretka toga procesa. Ve smo naprijed vidjeli
kako o tome rasuuje kobalj, a onje sveenik i dobro zna vrijednost termina kojima se slui.
Evo kako to razlae: Otkriva nam se zanimljiva injenica, da u Polj ikom primorju ive
istodobno i krani i staroslavenski pogani i da gotovo na istome mjestu obavljaju svoje
obrede, kao to se i sada dogaa u mnogim misijskim krajevima. Ova nam injenica donekle
osvjetljuje ta stara i nejasna razdoblja hrvatske povijesti i dokazuje nam, da Hrvati nisu
pokrteni 'masovno', ujedanput, pa ni u vie navrata, kako se to obiava dokazati, nego su
pokrteni postupno dugim misionarskim propovijedanjem, odgajanjem i trudnim radom, koji
je trajao vie stoljea, a moemo rei, da traje jo i danas. 48 Zakljuimo, dakle, s njim:
Pokrtenje Hrvata trajalo je dugo vremena, moemo slobodno rei vie stoljea, 49 i
dodajmo, ali su se u nekim nepristupanim sredinama i poslije toga ouvali poganski i kultni
obiaji u sirovu nemodificiranom obliku.

kobalj je mnogostran i opiran u tim opisima,S0 ali vrijedi uti i druge autore. Pilar opisuje
folkloristike zanimljivosti koje svjedoe o drevnosti i ustrajnosti odreenih kultumopovijesnih nasada: >>Na Pagu bio je do prije 50 godina obiaj da se hodoasti sv. Juri na jedan vrh
na sjevernoj strani otoka. 51 Tu bi se osimdrugoga svijeta skupili mladii i djevojke i igrali
kolo. (... )Onamo idu osobito mlade nevjeste koje nemaju poroda, na zavjet. Djevojke za to
bolji uspjeh zavjeta penju se i potrate oko dva dana, vrsto odluivi, da dadu svoj tribut ne
branei tvrdoglavo svoje djevianstvo. Pria se, da u tim danima, na tim vrhuncima vlada
seksualna anarhija. (Pismo iz Paga, 10. januara l929.).52 Istovrsno je Pilarovo izvjee o
obiajima na Biokovu. 53
Svjedoanstvo vrlo slino Pilarovu, kad je rije o otoku Pagu, ostavio je za sobom pok. Ante
onje. 54 Napisao je studiju o Svetovidu, namijenjenu jo neobjavljenu Pakom zborniku."

~ A. KOBALJ, nav. dj., str. 169.

Isto, str. 514.

Isto, str. 438-452,514-522 i drugdje.
51 Pilar nije bio na Pagu paje pogreno geografski odredio poloaj crkvice sv. Jurja. Ona se nalazi na junom
dijelu otoka, ali sjeverno od grada Paga.
52
I. PILAR, nav. dj., str. 50. Moda je upravo zbog ovoga Pi!arova opisa. J. HORVAT, nav. dj., str. 20-21,
ime otoka i grada Paga izveo od lat. Insula Paganorum, odnosno tal. isola pagana.
53 Isto. Pae, Pilar ne razluuje jasno obiaje na Pagu od onih na Biokovu, nego pie sumama za oba lokaliteta,
te nije posve pouzdano da se cijeli gornji citat odnosi na obiaje u Pagu. V. bilj. 55.
s4 Valja istaknuti kako onje u svom napisu nigdje ne spominje L Pilara, to jamano znai da za njega niti
ne zna, to u ovom sluaju ima osobitu vrijednost, jer su tako neovisno jedan od drugoga uoili i zabiljeili
49

50

68

u njoj

stoji: >>Godine 1947. uo sam neobinu priu od sedamdesetogodinje Pere Tiak,

udate u Novalji, a rodom iz Kolana koji se nalazi sa zapadne strane brda Sv. Vida. Ona je u
svojoj mladosti, prije udaje, u drutvu s nekoliko enskih osoba obilazila Sv. Vid kod

ruevina spomenute crkvice, u cilju da obavi zavjet starohrvatskom bogu Svetovidu.

Hodoasnici su sredinom mjeseca lipnja polazili rano ujutro prije raanja sunca i vraali bi
se u predveerje prije zalaska sunca. Sobom se nosilo jelo koje se blagovalo tek oko podne.
Prije podne se postila i obavljale molitve, poslije podne se slavilo. Spomenuta starica je
priala da se u starija vremena na Sv. Vid ilo na zavjet grupno, muki i enske zajedno. Prve
dane provodili bi u molitvi, postu i tiini. No posljednji dan je bilo veselo: jelo se i pilo,
plesalo narodni ples tanac uz svirku frula, dipla i mijeha ...
Kod spomenutih zavjeta Sv. Vidu nije bilo nikakvih ispada, sve se odvijalo u duhu vjerskog
osjeanja. 56 Zavjetni cima je glavni cilj da se ispuni neka elja: pojedinci su ili radi dobra
uroda ljetine, drugi radi zdravlja i slinih razloga, a najee za sretnu udaju i enidbu mlaeg
svijeta, porod nerotkinja i sretnu oplodnju stoke. Ti zavjeti nisu bili vezani uz kult nekoga
kranskog sveca premda su se odvijali kod ruevina crkvice Sv. Vida. 57 Ta se hodoaa
nisu mogla zabraniti, o njima se znalo, no ipak su se obavljala u tajnosti. Starica nije rado
priala o spomenutim hodoaima na Sv. Vid. Bojala se da se o tome ne bi prialo, da ne bi
zbog toga bila ismijavana od dmgih osoba i ukorena od mjesnog upnika. Te nepoeljne
posljedice osobito je naglaavala mojoj majci, njenoj prijateljici, koja ju je tekom mukom
nagovorila neka pria o pohaanju Kolanjaca na Sv. Vid.<<
U daljnjem tekstu onje opisuje kako je izgledao stoasti Svetovidov rtvenik uz crkvicu Sv.
Vida, no, nije red to ovdje otkrivati prije objavljivanja njegove studije.

Poslije ovih ilustracija ustrajnosti poganstva na uskom otonom prostoru otoka Paga,
ilustracija kakvih se moe nai i u mnogim drugim otonim, ali isto tako i u kontinentalnim
okmjima, moemo samo potvrditi valjanost kobaljevih zakljuaka o dugim procesima
kristijanizacije, procesima meusobna suivota i proimanja kranstva s poganstvom, a sve
to govori koliko sveudilj folkloristika moe biti bogato podruje istraivanja vjere starih
Hrvata. Pritom valja imati na umu kako su i jedna i druga strana, kranstvo i poganstvo,
navlastito u razdoblju nakon otrih opreka srazova i zatomikih ina, morale nai naina da
trpe svojega suparnika na duhovnom planu, morale se prilagoivati, morale, makar toboe
samo privremeno, prihvaati elemente njoj oprena i strana kulta da bi zadrale i ustraj ale u

iste pojavnosti na otoku Pagu.

55

Pisac ovoga prinosa dobio je 1989. godine rukopis dr. Ante ONJE, Starohrvatski bog Svetovid. Rukopis
je poslala Ljubica onje, ud. pok. Ante. Naalost, taj rukopis, zajedno s drugima to bijahu namijenjeni
spomenutoj ediciji, jo eka nakladnika.

56

Ovo se ini vjerodostojnim, barem sudei po iznimno malom broju izvanbrane djece diljem otoka Paga u
prolim stoljeima. Tako je u svojim referatima na znanstvenim skupovima u Rabu i Pagu izvijestio Goran
Crnkovi u srpnju i listopadu 1993. godine.

51

Crkvica sv. Vida na najviem otonom vrhu ne moe se nazvati ruevinom,jersujoouvani vanjski zidovi,
apsida i dio bavasta svoda. Ipak postoji pogibelj da e se sadanje stanje vrlo brzopogorati,jerje potkopan
sredinj~ dio junog zida te se nagnuo i ozbiljno prijeti da cijela konstrukcija nepovratno nestane. Isp. Ivo
PALIC, Spasiti crkvicu sv. Vida, Veernji list, 12. 4. 1994, str. 13.

69

onima koje su drale svojim bitnim svojstvima. Oito je kranstvo i u nas, kao i u drugim
zemljama uporno ustrajavalo na svojoj teologiji, doputajui poganske obiaje, duboko
ukorijenjene poglavito zbog njihove ivotne funkcionalnosti, samo onoliko i ondje gdje ne
tangiraju bitne kranske bogotovne sadraje. Oito je takoer da starohrvatski poganski
Olimp ne bijae tako vrsto strukturiran da bi mogao odoljeti kranstvu. Jamano nije jo
bila dovrena personifikacija teolokih kategorija. Stoga se ini da je kranstvo starim
Hrvatima prije bila korisna i uvjerljiva teoloka nadgradnja nad njihovim sustavom obogotvorenih prirodnih sila, nego religija koja bi se suprotstavljala duhovnosti njihove iskonske
prirodnosti. 58
hipotetina komplementarnost dvaju bogotovnih sustava nazire poglavito u
kako u Hrvata nema izrazitih tragova otrih opreka i nasilnitva u suzbijanju
poganstva i irenju kranstva, nema izvora koji bi potvrdili masovnu kristijanizaciju i
represivno ruenje simbola prvotne vjere kao u Germana. Takva se komplementarnost nazire
- moe se ak rei pouzdano potvruje - navlastito u dugom i ustrajnom meusobnom
proimanju, u mnogostoljetnom paralelizmu i suopstojnosti, u meusobnoj snoljivosti, a
pogotovo u injenici da se na takvoj osnovi u Hrvata oblikovao osebujan vjerski i
svjetonazorni sustav, poznat pod imenom Crkva bosanska, koji je, zapravo, sloen od
pretkranskih i kranskih elemenata to su se ondanjem hrvatskom ovjeku inili najuvjerljivijima i najvjerodostojnijima.

Takva se
injenici

Istraivanju vjere starih Hrvata otvara se tako irok put, jer e se jednostavnom tehnikom
izljuivanja kranskih sadraja iz teolokog sustava Crkve bosanske oblikovati prvotna
jezgra njihova prvotnog kulta. Naravno, ta jezgra nee biti cjelovita, jer je kompilacijom
dvaju vjerskih sustava sigurno moralo iz svakoga od njih neto otpasti. Sigurno je takoer da
takva tehnika nee biti jedini oblik istraivanja.

IV.
Openito se moe rei kako su postojale zemlje lakeg i teeg irenja kranstva. Ako se
apstrahiraju karakteroloki elementi nekih etnikih zajednica, kao imbenici njihove
ustrajnosti u odreenoj pretkranskoj pobonosti, preostaje da otpornost i dugotrajnost
poganskih religija na nekom podruju tumaimo poglavito njihovom (tih religija) teolokom
i kultnom valjanou, stopljenou imaginacije sa stvarnou, ivotnom uporabljivou
teolokih predodbi, sroenou i sraslou tih oblika duhovnosti navlastito s bitnom egzistencijalnom djelatnou agrarnih drutava. To se, u punom smislu rijei, odnosi na vjeru
starih Hrvata. Pilar tumai kako se Slaveni u povijesti javljaju poglavito kao poljodjelci >>zato
to su bili zaratutrovci, i zato to je u toj vjeri poljodjelstvo bilo ne samo vjerska zapovijest,
nego uope osnova vjerske i socijalne organizacije. 59

ss Glavno je hrvatsko pogansko boanstvo u najmanju ruku bilo suvie polivalentan, mu!tinominalan, a to
ujedno znai multipersonalan lik, ne uvijek istorodan i istoznaan, ne uvijek jednako vrijedan. Stoga je
kranski Bog kao najvii ideal, kao apsolutna konstanta, neporeciva Dobrota, Ljubav i Razlog opstojnosti,
lako mogao nadvladati meteoroloki nestalni lik Svetovidov.
S9 I. PILAR, nav. dj., str. 82-83.

70

Po vidicima to nam ih je otkrio Pejakovi, starohrvatska kultna sfera imala je visok

civilizacijski doseg, autentian i svojevrstan. Ono to je Hrvatima nudila zapadna civilizacija
zajedno s kranstvom mogla je imati tek poneku prednost pred onim to su ve sami imali.
Takvim prednostima pripada i ono to se danas u svim postkomunistikim zemljama
postavlja kao zahtjev vremena: pravna drava, podrazumijevajui pod tim terminom u
starini, naravno, posve drukiji sadraj nego danas. Tako je, primjerice, primjena rimskog
prava mogla samo koristiti poretku hrvatske drave. No, plodove zapada trebalo je primiti
U paketu, Hrvati su morali pristati na to, ali su pritom ustrajno pokuavali Katoliku crkvu
modificirati hrvatskim jezikom i glagoljicom u obredu. Tako je hrvatska drava u doba
narodnih vladara, navlastito do Zvonimira, stalno djelovala kao neki osebujan, neprilagoen
dio zapadnog svijeta.
Za razliku od hrvatskih nastojanja, svekoliki je ranosrednjovjekovni zapadni svijet, njegove
vladajue civilizacijske strukture, bez znatnijega otpora prihvatio latinsku liturgiju, temelj
univerzalizma i homogenosti kranstva. I nije tako bilo samo u romanskim zemljama, nego
podjednako i u gennanskim. Proi e gotovo tisuljee dok Germani ne zatrae i odluno
uvedu svoju germansku misu. A tu je na jadranskim obalama, u neposrednoj blizini Rima,
stajala hrvatska drava, skromna u odnosu na onodobna svjetska carstva, ali virtuelna i
hirovita, koja se snano odupire upravo tom bitnom sredstvu crkvena jedinstva.

Bilo bi pretenciozno i jednostrano tumaiti dugotrajan otpor Hrvata latinskoj liturgiji samo
svojstvima njihove duhovnosti i kulturne samodovoljnosti iz pretkranskih vremena. Crkva
je imala razloga da u odreenim trenucima s razumijevanem i naklonou gleda na hrvatsku
ustrajnost u svojem jeziku i svojem pismu. Jer, gledano iz Rima, iza Hrvata to tako vrsto
dre jadransku obalu i otoke stoje svi ostali slavenski narodi i upravo Hrvati nuaju dobar
predloak za njihovu kristijanizaciju.
Trei imbenik koji utjee na smekavanje rimskog imperativa u latinskoj liturgiji na
hrvatskim prostorima jest sukob izmeu istonog i zapadnog kranstva koji u raznim
stupnjevima intenziteta traje stoljeima prije crkvenog raskola l 054. godine. Taj kompleks
sadri ove bitne elemente:

a) izravni doticaj Hrvatske s Bizantom, navlastito preko romanskih gradova u bizantskoj

Dalmaciji, koji, uz vrlo osjetljive meudravne odnose, ukljuuje i pokuaje penetracije
istonoga kranstva (carigradske ekleziologije) na hrvatske prostore, jer, za cijelo vrijeme
postojanja hrvatske drave od sredine 7. stoljea - hrvatski anfibijski pokuaj invazije
talijanske obale s mnotvom brodova (Sipont 642. godine) -do kraja hrvatske dravne
samostalnosti na Jadranu postoji dvovlae, pri emu je za Bizant bitno da osigura uzduni
plovni put do svojih uporita na sjevernim obalama Jadranskog mora, a Venecija je u to doba
uglavnom tek eksponent takve bizantske politike, eksponent koji to umjeno koristi poradi
vlastitih probitaka;
b) razliit odnos dviju kranskih crkava Uurisdikcija) prema, uvjetno reeno, nacionalnim
crkvama pretvara granine takve crkve u poligon na kojem one iskuavaju svoju snagu i
mo utjecaja; dalmatinski gradovi pod bizantskim vrhovnitvom inkrustirani su u tkivo
hrvatske drave, djeluju isprva kao etniki i kulturoloki strana tijela, te Hrvati koji dre sve
poprene trase izmeu kopna i otoka, upravo preko tih gradova komuniciraju sa svijetom;

71

stoga je granina crta posve osobita i vrlo osjetljiva, a njezino zraenje izvanredno polikromatino;
izmeu istonoga i zapadnoga kranstva sveerno na opreke dvaju
eklezijalnih univerzalizama ili na kulturoloko civilizacijsku razliku izmeu grke i latinske

e) ako sve razlike

mise, moemo vidjeti kako je ranosrednjovjekovna Hrvatska u doba narodnih vladara teko
mogla biti izoliran dravno-politiki ili crkveno-politiki subjekt. No, glagoljaka je misa
tome subjektu sigurno davala samopouzdanost i nutarnju stabilnost koja ga je u oba svojstva
inila

osebujnim i samosvjesnim.

Sada nam pak Pejakovievo otkrie govori kako glagoljaka misa nipoto nije bila jedina
vertikala hrvatske duhovnosti, jedino uporite svijesti Hrvata o sebi. Njegovo itat\ie
starohrvatskih arhitektonskih umjetnina nuka nas da shvatimo kako je snaga iskonske
hrvatske kulture bila vrlo sloena, iako u sebi cjelovita, bila vieslojna i vieznana. I bila je
vrlo otporna i ustrajna. injenica da se u gradnji crkava, navlastito onih na otvorenim
ruralnim prostorima, jo stoljeima nakon gubitka dravne samostalnosti osjea hrvatski
graevinski tradicionalizam, govori o uvrijeenosti odreenih civilizacijskih i kulturnih
mona

nasada, a ne samo o magijskom tradicionalizmu, kako to vidi kobalj. 60

Ako se krene od samoniklosti sakralne arhitekture hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, budui

da nije nastala ni po rimskim niti po bizantskim predlocima, namee se pitanje to je prije

nje bilo. Naalost, takvo e pitanje na sadanjem stupnju istraivanja ostati bez odgovora, jer
jo nismo stigli dotle da znamo

uoavati

itati

rijetke preostale tragove starohrvatskih

poganskih svetita, a samim time ni njihove sigurne tragove u kranskim crkvenim graevi
nama. Zato je sada razboritije postaviti pitanje gdje su bila ta poganska svetita ili, jo bolje,
gdje ih se sve moe traiti.

Odgovor je: slobodno se moe rei kako je veina sadanjih crkava podignuta na prvotnim
kultnim mjestima poganskih Hrvata.

Veinu

tih objekata i njihove okolice valja uvrstiti u

programe pomnog istraivanja vjere starih Hrvata. Jer, na hrvatskim je prostorima kranstvo
prodiralo korak po korak. Na mjestu veine poganskih svetita trebalo je dignuti kransku
bogomolju i njome potisnuti poganski kult. >>To je razlog zato mi imamo mnogo starih
crkvica na vrhuncima brda i zato su se ouvali mnogi stari obiaji, gozbe i brgulje, koje su
u stvari bile stare poganske rtve<<, zakljuuje kobalj. 61
Na sadanjem stupnju istraivanja nije

mogue odreenije predoavanje

starohrvatskih

pretkranskih
graene

svetita. Openito se samo moe rei: ako su najstarije starohrvatske crkvice

s onom sumom znanja kako matematikom tonou dokazuje Pejakovi, to je

znanje moglo biti steeno jedino pri gradnji njihovih poganskih pretea. Istina, SaxiJ
Grammaticus (oko 1150-1208) ostavio je opis glavnoga Svetovidova svetita u Arkoni, tj.
Urkanu na sjeveru otoka Rujane (Riigena) na Baltikom moru. 62 No, ta drevna graevina iju

" A. KO BALJ, nav. <ij., str. 6!!-<\!8.lsp. M. PEJAKOVI, v. bilj. 45.

61

A. KOBALJ, nav. <Jj., str. 515.

62

Saxo GRAMMATICUS, Historia Danica (Gesta Danorum) objavio je najprije P. E. MOLLER (1839-

72

su opstojnost dokazala arheoloka iskopavanja, ne moe biti predlokom za ikakvo sigurnije

zakljuivanje. Ni etveroglavi kip Svetovidov, nadnaravne veliine, to je stajao u tom
svetitu, a nije se ouvao, nema u nas, kao ni u drugim zapadnoslavenskim i junoslavenskim
zemljama, ouvana prispodobna parnjaka.
Preostaje, zasad, da o pretkranskim svetitima starih Hrvata sudimo jedino po njihovim
neto mlaim kranskim batinicama. Mnotvo oblika starohrvatskih crkvica upuuje na to
da je jednaka mnogo linost mogla biti i u njihovih poganskih svetita. Ono to je jamano u
toj mnotvenosti bilo zajedniko bijahu astronomske odrednice, a ne njihovi vanjski oblici.
Zbog razliitosti lokaliteta na kojima bijahu podignuta, i boanstva (od kojih neka jamano
imaahu vie oblija) kojima svetita bijahu posveena, njihove astronomske odrednice
davale su vjerojatno svakom pretkranskom sakralnom objektu posebnost koju i kranske
crkvice u Hrvata imaju zbog razliitosti mjesta i titulara. Tako dobivamo - istina, sveudilj
hipotetiki- fantastian uzorak ostvarivanja pune slobode umjetnike tvorbenosti na temelju
vrstih kanona prirodoznanstvenih i duhovnih dispozicija, dispozicija koje su toliko ateolake da su mogle nai arhitektonsku primjenu i u uvjetima posve razliitih vjersko-dogmatskih, ekleziolokih i ritualnih zahtjeva.
Zbog svega toga se namee pitanje koliko je starohrvatska kranska bogomolja svojom
graevinskom izvedbom bila poganska, odnosno koliko je simbolizirala prvotnu i mjestimice dugo odravanu stop ljenost kranstva s pretkranskim kultom. Nije li i ona, kao na
svoj nain i glagoljica, bila svojevrsni konzervans starih kultnih tradicija?

v.
Prvi prepoznatljiv trag da je na mjestu sadanjega sakralnog objekta nekad eventualno bilo
pogansko svetite moe biti njegova orijentacija. Pejakovi pie kako smjerovi zraka izlazeeg sunca na blagdan titulara crkve >~vrlo esto odreuju orijentaciju objekta.63 To bi
trebalo znaiti da orijentacija takvih crkava moe odstupiti od mjesnog istoka najvie do
toke izlazeeg sunca na dan zimskog ili ljetnog solsticija, odnosno da bi se orijentacija
takvih crkava trebala kretati u azimutu (idealno) od 67,SO do 113,5, a u planinskim krajevima
u odgovarajuem rasponu u kojem mjesni istok u te dane ima otklon od pravog istoka.
Meutim, sondanim istraivanjem orijentacije crkvenih objekata na priobalnom podruju i
dijelu otoka od Zadra do Plomina, ukupno 157 graevina, ustanovljena je velika razliitost
i naizgledna izonost ikakva reda u njihovoj orijentaciji.
U spomenutu rasponu azimuta usmjerena je jedva treina crkava, a to znai da velika veina,

1858), a zatim HOLDER (1886), a preveo na njemaki H. JANTZEN, Die ersten neuer BUcher des
diinischen Geschichtsschreibers des Saxo Grammaticus 189911900. Saxov zapis o Arkoni tretirali su, meu
inim, Lubor NIEDERLE, tivat starych S/avanu, Praha, 1911-1925, sv. II, str. 289; ISTI, Slovenske starine,
Novi Sad, 1954, str. 104-105, JosefSTRZYGOWSKI, Die altslawische Kunst, Wien, 1929, str. 32; Karl
SCHUCHARDT,Arcona, Rhetra, Vineta, 2. izdanje, Berlin, 1926, str. 18; isp.jootome Lj. KARAMAN,
nav. dj., str. 33-49, Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zagreb, 1939, str. 16-27~ Stjepan
PANTELI, Najstarija povijest Hrvata, Mainz, 1993, str. 20-21.
" M. PEJAKOVI, nav. dj., str. 284.

73

dvije treine odstupa od takva pravila. Zato su prva mjerenja upuivala na posve anarhino,
stanje, koje ne moe biti upomjakom za ikakvo promiljanje. Potrebno je,
stoga, objasniti koja bijahu polazita, tehnike i druge mogunosti te kakva su i kolika
mjerenja izvrena prije pokuaja izlaganja dosegnutih i moguih rezultata.
obeshrabrujue

ovjek se najee ne pita na koju stranu svijeta je usmjerena neka crkva, osobito ne ako je
takva graevina situirana u zbijenim gradskim etvrtima, meu profanim objektima, gdje su
je poglavito uvjetovali urbanistiki razlozi i okolnosti. No, neke crkve upravo nameu
promatrau takvo pitanje. Tada se najprije sjeti besmislica napisanih o orijentaciji crkava u
starim vojnim priruni cima. Ako pak pokua nai neto suvislije napisano o tome, nai e se
u udu, jer teko da e gdje neto odreenije nai.

A problem zna biti intrigantan i nametljiv, navlastito u sluajevima gdje se crkve nalaze u
neposrednoj blizini jedna drugoj, te se nazori ce vidi njihov poloaj i meuodnos u prostoru.
Na otoku Pagu dva su takva lokaliteta. U Lunu starija crkvica Anela uvara ima otklon od
sjevera 135, a odmah uz nju podignuta je na jednako tako otvorenu prostoru novija crkva s
azimutom 60. Drugi podobni takav sluaj jest u Staroj Novalji, na lokalitetu Kumi (crkva
sv. Marije), gdje je do prije neto vie od sedam i pol stoljea bilo naselje Novalja, od kojeg
su se na povrini zemlje ouvala samo dva sakralna objekta: prije nekoliko godina obnovljena crkvica sv. Marije iz XV. stoljea 64 i zidine znatno starije crkvice sv. Kria. Posljednja
ima otklon od sjevera 60, a crkva sv. Marije punih 165. Jednako je s crkvama u Raancu:
upna crkva Gospe od luzara stoji u azimutu 25, a tik do nje crkvica Gospe od zdravlja 110.
Prispodobne su relacije crkava u Brseu, koje imaju azimute: Crkva sv. Jurja 115, sv. Kria
347, sv. Magdalene S0 i sv. Stjepana 20; u Plominu sv. Jurja 120 i upna crkva Presveta
srca Isusova 230 te grobljanska crkvica S0; u Grobniku . e. sv. Filipa i Jakova S0, sv.
Trojstva 170 i sv. Kria 120. Sline su relacije meu crkvama u Kastvu, Veprincu, Novom
Vinodolskom, Crikvenici i, kao to se iz priloenog pregleda vidi, u drugim mjestima, ali su
manje zorne. Upravo te situacije bijahu vaan poticaj piscu ovoga priloga da se bavi ovom
temom.
Iako su mjerenja izvrena nedovoljnim instrumentarijem65 te na geografski vrlo uskom
podruju, 66 iako se ni na takvu prostoru ne moe ponuditi potpuna slika svih sakralnih
objekata,'' ipak dajemo pregled njihove orijentacije kao ilustraciju rezultata takva prvog

64

Obnovu je 1985-1988. godine velikim osobnim marom i trudom izvrio tadanji novaljski upnik Anton
Toljani, uza svesrdnu potporu i prinos svih upljana. Naalost, pri tome nisu bili konzultirani strunjaci,
pa su uinjene pogreke.

65

U mjerenju je koriten iskljuivo mali runi kompas Morin 2000, br. 618 SN 505847, tvrtke Vion, Paris.

66

U ovom trenutku nije mogue predvidjeti dokle bi trebalo ii s takvim (naravno, znatno preciznijim)
mjerenjem. Grubi orijentiri i realna radna pretpostavka mogu biti toponimi s korijenom Hrvat No, vanije
je odrediti odakle treba poeti. Svakako najprije valja vrlo temeljito obraditi jadranski prostor i njegovo
zalee, odnosno sadanji junohrvatski prostor, a zatim ii u svim smjerovima koji budu davali pozitivne
rezultate. Nema nikakve dvojbe da bi prvi koraci morali biti na svekolikom hrvatskom otonom prostoru i
u Istri, a odatle zrakasto u unutranjost.

67

U sadanjem trenutku, u ratnim okolnostima, u ogranienim mogunostima kretanja, s umirovljenikim

prihodima, nije se moglo vie uiniti.

74

pokuaja na veoj geografskoj povrini, kao zanimljiv oevidnik stanja koji moe biti
primjenjiv u razliite svrhe, kao mogui poticaj za tumaenja i objanjenja koja su autoru
promakla. Pritom je vano upozoriti kako e preciznijim mjerenjem jamano svi ovdje
upisani azimuti varirati nekoliko stupnjeva zbog razlike magnetnog i geografskog pola te
zbog injenice da su azimuti zaokrueni na brojni niz od pet stupnjeva, naime na 5, 10, 15
itd.
Pregled orijentacije crkava u priobalnom podruju od Zadra do Plomina68
Zadar
Koino
Zaton
Nin

Vrsi
Poljica
Raanac
Dinjika
Vlaii

Povljana
Gorica
Pag

Crkva sv. Stoije

n
sv. ime
n
sv. Lovre
H
sv. Mihovila
H
svih Svetih
" sv, Nikole
" sv. Anzelma i Marcele
l!
sv. Kria
u
sv. Ambroza
" sv. Mihovila
" sv. Mihovila
Gospe od luzarija
Gospe od zdravlja
sv. Mavara
sv. Jerolima
sv. Jurja
sv. Nikole
sv. Martina (St Povljana)
sv. Ante
n Uznesenja B. D. Marije
(katedralna crkva)
Navjeenja B. D. Marije69

135
135
135
50
130
60
135
135

" sv. Jurja (u gradu)

u
sv. JUija (na vrhuncu sjeverno od grada)
Nekadanja crkva dominik.
samost.

145

105
135
60
25
l 0
130
85
120
80
50
120

135
140

6s Iz razloga navedenih u prijanjoj biljeci ovo usko primorsko podruje nije u cijelosti

69

obuhvaeno. Izostao
je cijeli potez uz jadransku magistralu od Zadra do Senja, na kojem su osobito zanimljive crkvene graevine
u Posedarju, Rovanjskoj, Paklenikom Starigradu, Karlobagu i Jablancu, ali i u svim ostalim usputnim
mjestima. !sputeni su, naalost, i u dostupnim krajevima neki objekti na otvorenim prostorima, primjerice
u Vinodolu, dakle oni koji bi za tezu ovoga rada mogli biti vrlo zanimljivi, pae indikativni. Jednako se
moe govoriti o crkvama na Krku, Cresu, Loinju i Rabu.
Samostanska crkva asnih sestara Benediktinka graena je u azimutu 130. Kada je probijanjem vrata s
uline strane i gradn}om zatvorenog galerijskog prostora po uzoru na Crkvu sv. MarUe u Zadru otvorena za
javnost, tada je promijenjena njezina orijentacija za etvrtinu kruga, pa je utvrena sadanja njezina
usmjerenost.

75

10

Po predaji, to je najstarijaloinjskacrkva. Njezin izvorni titular je sv. Nikola i graena je izvorno s otklonom
od sjevera 218. Kasnije je >)Okrenuta za 180, tako da joj je na apsidijalnom prostoru dograeno proelje,
a na proelju dograena apsida. Jamano je tada dobila i drugog titulara, a svakako i sadanju orijentaciju
38

76

Senj

"

Novi Vinodolski

"
"
"

Bribir

Drivenik

"
"
"
"
"

Belgrad
Kostelj
Tribalj

"
"
"

Griane
Krii na
Barci

"
"

Zagori

"
"

Crikvenica

"
"

Selca
Dramalj
Sv. Jakov (Jadranovo)
Bakar
Bakarac
Kraljevica
Kriie

Hreljin
Praputnjak
Krasica
Sv. Kuzma
Suaka Draga

"
"
"
"
"
"

"
"
"
"

"

Rijeka

"
"

Uznesenja B. D.
Marije
Navjetenja B. D. Marije
sv. Filipa i Jakova
sv. Mikule
sv. Trojice
sv. Ivana
sv. Petra i Pavla
sv. Antona
sv. Martina (Podskoi)
sv. Roka (Podgori)
sv. Dujma
sv. Stipana
Majke Boje Snjene
sv. Kria
Bezgrena zaea B. D.
Marije
sv. Martina
sv. Ane
sv. Roka
sv. Ane
sv. Lucije
sv. Fabijana (raskre za
Bribir)
sv. Antona
Uznesenja B. D. Marije
sv. Katarine
sv. Josipa
sv. Jelene
sv. Jakova
sv. Margarite
Majke Boje
sv. Andreja
sv. Petra i Pavla
sv. Nikole
sv. Katarine
Presvetog Srca Isusova
sv. Jurja
sv. Jwja (Stari grad)
sv. Josipa
Majke Boje Karmelske
sv. Kuzma i Damjana
sv. Ante Pustinjaka
sv. Jakova
Uznesenja B. D. Marije
sv. Vida
Presvetog Srca Isusova
(Zamet)

16S 0
16S 0
130
30
12S 0
4S 0
8S 0
8S 0
11S 0
6S 0
liS"
130
30
1S0
13S 0

so

S0
SS 0
140
9S 0

120
2S 0
12S 0
S0
60
13S 0
14S 0
130
100
12S 0
110
11S 0
120
S0
S0
11S 0

so

4S 0
70
14S 0
120
110
30
100

77

Rijeka

Donje Jelenje
Grobnik
Cernik
Kastav

Klana

Opatija
Volosko
Ju ii
Breca
ejane
Zvonee

Mune

Veli Brgud
~ipa

Skalnica
Breza
Lisac
Rukavac
Puev Breg

Lovran
Liganj
Veprinac

Poljane

Crkva Majke Boje Karmelske (D. Drenova)

sv, Jurja (G, Drenova)
Majke Boje (G, Dre"
nova, na brdu)
sv.
Mateja (Vikova)
"
Majke Boje Trsatske
(Suak)
sv, Kria (Suak)
sv. Mihovila Arkanela
"
sv. Filipa i Jakova
sv. Trojstva
sv. Kria
"
sv. Bartula Apostola
sv. Jelene
"
sv. Sebastijana
sv. Trojice
sv. Lucije
"
Crkvina
Crkva sv. Roka
sv. Jerolima
"
sv. Mihovila
"
sv. Jakova
"
sv. Roka
" Majke Boje od zdravlja
sv. Josipa
sv, Andrije
sv. Antona
"
sv. Magdalene
sv. Kria
"
sv. Kuzme i Damjana
sv. Jelene
sv, Vinka
"
Majke Boje
sv. Jurja
"
sv. Luke
sv. Ane
"
sv. Mikule
sv. Roka
"
sv. Marka
sv. Ane
"
sv. Marije
"
sv. Ane

"

Moenice

Sv. Jelena

78

"
"
"

sv. Petra

sv. Andrije
sv. Sebastijana
sv. Bartula
sv. Martina
sv. Jelene

60
310
320
325
65
30
190
80
170
120
115
65
80 o
75
170
360
120
290
80
120
65
190
55
105
65
190
75
150
130
60
160
130
45
60
115
65
110
130
140
90
15
95
225
230
65
85

Golovik
Brse

Crkva sv. Mikule

11
sv. Jurja71

"
"
Zagorje
Plomin

sv. Kria
sv. Magdalene
sv. Stjepana
sv. Katarine
sv. Jurja
Presvetog Srca Isusova
Grobljanska crkvica

85
115
345
80
20
25
120
230
80

Iz ovoga pregleda oita je terenska partikularnost uzorka te dislociranost bogomolja i unutar

gradskih jezgara, i na slobodnim ruralnim prostorima. No, bitno je istaknuti kako su
obuhvaene crkve iz svih razdoblja, od ranokranskih do onih koje su zidane u najnovije
vrijeme, prve kao komparativni element, a druge kao mogunost da je na tome istom mjestu
moda bilo pogansko svetite. U iduem pomnijem, sveobuhvatnom i tehniki meritomijem
istraivanju morat e se postupiti vjerojatno na isti nain, tj. jednakim mjernim tretmanom
svih crkvenih graevina na podruju istraivanja, kako bi se dobio a) opi pregled stanja; b)
da pri eventualnom sumiranju i zakljuivanju nema tereta nepotpunosti; e) da se u poetnoj
fazi istraivanja izbjegne svaka nepromiljena i neutemeljena selektivnost u smislu odabira
i izostavljanja nekih objekata. Tek e potpunost istraivanja i singularni pristup svakom
objektu (istraivanje povijesti gradnje i onoga to je bilo prije nje) dati potrebnu sigurnost za
takav postupak.
Iz istih je razloga bilo uputno navesti sve u ovoj prigodi posjeene objekte, kako bi se dobio
uzorak stanja (makar i nepotpun) na odreenom podruju, koji moe potaknuti daljnji
istraivaki napor. Zbog takvih svojstava uzorka moraju se u ovoj prigodi izostaviti zanimljive razlike u orijentaciji crkava istih titulara, primjerice sv. Mihovila u Vrsima, Poljicama,
Novalji (kuncini stani) i Klani. Sline prispodobe mogue su s crkvama sv. Jurja, sv. Vida,
sv. Jelene, sv. Nikole i mnoge druge. No, bez opsenijeg istraivanja nije uputno nita
odreenije rei, jedino da put takvih komparativnih istraivanja jamano vodi jasnijem
odreenju problema, a time i putu za njegovo rjeenje.

Vl.
Postavlja se pitanje to je uope pokazalo izvreno mjerenje?
Doista, na prvi pogled ini se kako na temelju izloena pregleda orijentacije crkava nije
mogue nita pouzdanije zapaziti. Ipak valja pokuati sustavno predoiti rezultate mjerenja.

71

Ovaj e crkva jamano doivjela sline preinake kao i one u Pagu i Velom Loinju (v. dvije prethodne bilj.).
Vjerojatno je njezina izvorna orijentacija bila 30.

79

U tu svrhu e posluiti ovaj

Sumarni pregled orijentacije crkava
Aztmut
l -10
ll -20
21 -30
31 -40
41 -50
51 -60
61 -70
71 -80
81 -90
91 -100
101 -110
111 -120
121 -130
131-140
141 -150
151 -160
161-170
171-180
ve a

BrOJ crkava

2
8
4
15
15
13
12
10
6
6
16
12
13
7
l
5

Aztmut
181 -190
191 -200
201 -210
211-220
221 -230
231 -240
241 -250
251 -260
261 -270
271-280
281 -290
291 -300
301-310
311-320
321 -330
331-340
341 -350
351 -360

Brot crkava
3

Ukupno je sondanim istraivanjem obuhvaeno 157 crkava. Oito je iz gornjeg pregleda

kako su objekti orijentirani u azimutu od 181-360 iznimke, koje, koliko god mogu biti
zanimljive, ne mogu ui u krug onih u kojima se zasada moe prepoznati ili naslutiti neto
zajedniko. Pae, takvima jo treba pribrojiti i crkvene graevine usmjerene u azimutu od l 0
- 40 te od 151- 180. To znai da se zasada, po ovom mjerenju, za eventualne radne
hipoteze uzimaju samo crkve orijentirane u azimutu od 41-150, gdje je njihova glavnina,
odnosno njih 125 ili 73 posto, tj. gotovo tri etvrtine sakralnih objekata to su usmjerene
prema nepunoj treini horizonta, gotovo ravnomjerno s obje strane geografskog istoka.
U toj glavnoj aglomeraciji crkava dvije su karakteristine skupine. Prvu tvori 65 kojih se
orijentacija kree u azimutu od 41-90, i kojih je vie od 41 posto. Orijentacija druge brojne
skupine od 48 crkava (30,6 posto) kree se u azimutu od Ill 0 - 150. K tome, znakovito je
kako vrlo malo crkava ima orijentaciju prema geografskom istoku, to bi trebao biti kanon,
pa ako se pribroje i orijentacije prema mjesnom istoku u ravnodnevnici, njihov broj ne dosee
ni 8 posto. Upravo zbog toga mali broj crkava u azimutu 91- ll 0 nije ukljuen u jednu od
navedenih skupina, jer, sada barem teorijski, prije tvori razdjelnicu, nego sastavnicu njihovu.

l
ll

Spomenuti broj uzoraka na razmjerno uskom priobalnom podruju, ukljuujui od otoka

samo Pag te neznatan dio Cresa i Loinja, budui da mjerenja bijahu tek informativna i
nedovoljno precizna, ne daje mogunost za pouzdanije zakljuivanje, ali doputa pretpost80

avku da e se zbog geoastronomskih funkcija koje su imala starohrvatska poganska svetita

i njihovi kasniji kranski batinici mjesni istok ee nalaziti ujednoj od dijagonala objekta,
a rjee u njegovoj uzdunoj osi. Da jedna solucija ne iskljuuje drugu, pokazuje crkvena
graevina s prozoriem na sredini apside. Takav smjetaj prozoria (nerijetko jedinog na
objektu) sugerira mjesni istok u uzdunoj osi graevine, primjerice na crkvici sv. Vida (75)
na najviem vrhu otoka Paga. 72 Meutim, bez pomnijih mjerenja, kalendarski ugoenih, nee
se moi ustanoviti prava funkcija toga prozoria, osobito zato to niti njegove bone strane
ne sugeriraju simetralu objekta, niti klupica, nagnuta unutra preko 30 sugerira samo zraku
izlazeeg sunca. Meu drugim slinim crkvicama to imaju prispodobni prozoi"i na apsidi,
na Pagu, navlastito na njegovoj junoj polovici, valja istaknuti crkvicu sv. Martina u Staroj
Povljani, koja svojim poloajem u azimutu od 50 nikako ne doputa da je zraka izlazeeg
sunca u njezinoj simetrali, nego jamano u nekoj njezinoj dijagonali.
Dvije spomenute skupine crkvica svojim otklonom od pravoga pa i od mjesnoga istoka
najzomije pokazuju kako orijentaciju sakralne graevine treba tretirati kao ozbiljnu uputnicu
u mogunost da je na istom lokalitetu bilo nekada pogansko svetite. Naravno, ne uvijek i ne
svugdje, jer meu njima ima i onih koje su tako orijentirane zbog pokuaja da ih se usmjeri
prema Jeruzalemu ili Rimu, nerijetko pogrena ili neprecizna pokuaja. Zato tu injenicu za
neki sakralni objekt, injenicu daje ona arhitektonski batinik prijanjeg poganskog svetita,
valja svaki put utvrivati pojedinano, svestrano i multidisciplinarno.
Pri tome, dvije skupine crkvenih objekata sa spomenutim otklonom od geografskog i
mjesnog istoka upozoravaju kako razlike u orijentaciji nastaju vie zbog toga to se zraka
izlazeeg sunca nije uzimala za odreivanje uzdune osi objekta, nego, kako je reeno, za
odrednicu neke njegove dijagonale ili druge mjerne vrijednosti u tlocrtu, u konstrukciji ili
pak u bogotovnom programu objekta, kako kae Pejakovi. 73 U novijim crkvama u kojima
se od svega toga ouvala eventualno samo orijentacija prvotnog objekta, a vjerojatno niti
jedna druga izvorna dimenzija prvotne starohrvatske graevine, predoene razlike unutar
dviju navedenih skupina ovise jamano poglavito o tome bijae li polazni lik (lik tlocrtne
jezgre na kojem se odreuje dijagonala) kvadrat ili paetvorina, tj. kakav bijae odnos meu
stranicama u paetvorinama. to duljina paetvorine bijae vea u odnosu prema njezinoj
irini, to je otklon od mjesnog istoka na dan titulara crkve vjerojatno bio manji, i obratno.
Najvei otklon orijentacije objekta od mjesnog istoka omoguuje dijagonala kvadratne
tlocrtne osnovice.
Takva dispozicija stavlja pred istraivaa velik broj postojeih sakralnih objekata. Postavlja
se pitanje emu istraivati sve te crkvene graevine, kad se za mnoge zna vrijeme i nain
postanja te kad nema vidljivih tragova o nekim prijanjim poganskim svetitima na takvim
mjestima. Valja odgovoriti kako je u naim prilikama bolje poi od pretpostavke duge,
donedavne opstojnosti poganskih kultnih i magijskih mjesta te da je najvei broj sadanjih

n Rijetko koja crkva kao ova sugerira svoju geoastronomsku opservatorijsku funkciju. Graena je od lijepo
tesana kvadratna kamena, ima na sebi samo jedan prozor, okrenut na klimatoloki najnepovoljniju stranu,
prema buri.
73 M. PEJAKOVI, nav. dj., str. 268-296.

81

crkvenih objekata nastao na njima u blioj ili daljoj prolosti upravo zato da se nadvlada
njihov utjecaj, potare njihova mo. Napokon, ne treba li u iroko rasprostranjenom
glagoljatvu diljem hrvatskih (i slovenskih!) prostora sve do reforme Crkve u tijeku XVII. i
XVIII. stoljea vidjeti u odreenom smislu konzervatora drevnih pukih tradicija, pogotovo
dok ne bijae glagoljakih sveenikih uilita?
Ukorijenjenost
ree

posveenih

mjesta na istim lokalitetima tolika je i takva (prije dvije godine

mi jedan Kolanjac kako je svojedobno bio nakanio posaditi masline na svom panjaku

u neposrednoj blizini ruevne crkvice, ali je odjednom izgubio snagu i nije mogao to
uiniti) da nove graevine nerijetko slijede i prostornu orijentaciju prvotnih. Dosta je samo
uzeti primjere obnove crkvenih objekata poslije drugoga svjetskog mta (npr. nova crkva u
ejanama), a sigurno e tako biti i poslije ovoga rata. I nije rije samo o imovno-pravnim ili
nekim drugim olakicama vezanim uz nekadanju graevinu, nego poglavito o duhovnoj
potrebi da se na istom mjestu digne isti, prvotni objekt, makar u nekoj svojoj emanaciji.
Moda je najbolja ilustracija stapanja staroga svetita s novim Svetovidov sunani lik uz
Otkupiteljev razapeti lik kao ravnopravni znamen na proelju ponad vrata crkvice sv. Jelene
u istoimenom naselju kod drevnih Moenica u istarskoj Liburniji. Da nam je samo doznati
koliko je slinih simbola skinuto s crkava poslije Tridentinskog koncila!

vu.
Ako se cijeli ovaj napis shvati kao mogui poticaj za budua istraivanja svetita, vjere,
duhovnosti i civilizacijskih dosega starih Hrvata, onda jo togod valja dometnuti. Nema
nikakvih dokaza da bi dualizam bio opa svugdjevrijedea vjerska praksa u drevnih Hrvata,
barem ne u tom smislu da su sva njihova svetita uvijek i obvezatno bila sukladna Peiskerovoj teoriji, odnosno scenografskoj shemi. Stoga. naravno, nije uputno u svakom objektu
vidjeti ili pokuati prepoznati elemente Peiskerove scenografije tih svetita. Valja, naime,
poi od toga da je dugo tinj anje poganskih kultova na naim prostorima znailo troenje
njihova sadraja u vremenu, znailo blijeenje kultnih i teolokih ina i poimanja, znailo
siromaenje, preinaku i zbrku prvotnih vrijednosti u korist magijskih sadraja, to je moralo
imati odraza i u dualistikom konceptu takvih svetita.
Uostalom, napredujue pobjedniko kranstvo potiskivalo je vjeru drevnih Hrvata tako da
se ona morala povlaiti s istaknutih geografskih poloaja na kojima bijahu njezina svetita
na sve zabitnije lokalitete, gdje je njihova scenografija sve tee prepoznatljiva i napokon u
ona mjesta gdje takve scenografije uope nema. Svetilini dualizam mogao je u nekim
krajevima, pa i na irokim prostorima biti zametnut, zaboravljen, ili navla maskiran. Nije li
strani i moni Daeva na irokom europskom prostoru pretvoren u krhku djevojku koja branei ljudsko dostojanstvo, integritet, ljubav i krepost -pred nasilnitvom odlazi u smrt
(Djevin skok, Skoidjevojka, Jungfemsprung)? Tako valja pretpostaviti da se i pogansko
svetite naposljetku moralo skrasiti u neprepoznatljivu ambijentu, moda ak u obmutoj
scenskoj izvedbi.
Trenutni stupanj istraenosti ne doputa ikakav pojedinani popis sadanjih crkvenih zgrada
koje su podignute na poganskim supstratima, a pogotovo ne opis njihova nekadanjeg
kultnog znaenja. Sada to nije mogue, niti je uputno initi, ali neke naznake ipak mogu biti
poticajne. U tom smislu ve je dosta uinio I. Pilar,74 ali, naalost, do sada ne bijae rezonance
na njegove poticaje. Osobito se bavio Grobniinom. No, svakako valja istaknuti crkvicu

82

sv. Kria, zanimljivu zbog njezine starine i glagoljskog inskripta, a za ovu temu pogotovo
zbog njezina smjetaja i orijentacije, koji sugeriraju da je tu nekada moglo biti Bjelbogovo
svetite. Naime, idealno se uklapa u Peiskerovu scenografiju: stoji s lijeve strane Rjeine, a
na suprotnoj desnoj strani, na jednako istaknutoj toki iznad Drenove, podignuta je u novije
vrijeme kapelica, orijentirana gotovo prema sjeveru (320), koja bi idealno mogla odgovarati
kao nekadanje tovalite Crnboga. Na podruju Grobniine mogue su i druge hipotetske
verzije za budua istraivanja, navlastito na relaciji crkava sv. Trojstva i sv. Filipa i Jakova,
te na relaciji s crkvama u Cerniku i Donjem Jelenju.
U ovoj prigodi valja takoer spomenuti rijekog sv. Vida. Sam naziv toga svetita kranski
je supstitut za starohrvatskog Svetovida. Vjerojatno e se upravo taj gradski lokalitet
pokazati kao najstariji i najstameniji dokaz hrvatstva Rijeke nakon unitenja liburnsko-rimske Tarsaticae. Sv. Vid, Svetovidov nadomjestak samo zbog slinosti imena (s. Vito -sv.
Vid), patron je grada Rijeke. Njegov hram ima indikativnu orijentaciju (30) na koju, s
obzirom na to da je zgrada na posve otvorenu prostoru gradskog Trga, nisu utjecale druge
zgrade ili drugi urbanistiki imperativi. to je vrlo znaajno, nalazi se na trgu koji je danas
obiljeen imenom Grivica, a izvorno se taj lokalitet vjerojatno morao zvati samo Glavica. 75
Naime, veina lokaliteta na kojima se nalaze crkvice posveene sv. Vidu su vrhunci planina
ili manjih uzviica. Postojali su teoloki i kultni razlozi da se Svetovidovo svetite smjeta
na glavice, jer on ne bijae samo bogom svjetla, nego ujedno bogom ivotne energije,
stvaranja, rasta, bogom plodnosti.
Scenografija rijekoga Svetovidova svetita podrazumijeva da ono ima pranjaka oprene
boje. Po Peiskerovoj shemi, trebalo bi se nalaziti s druge strane Rjeine, na Trsatu ili, moda,
jo prije na Suaku, na mjestu crkvice sv. Kria, koja ima istu orijentaciju (30) kao i rijeka
crkva sv. Vida. Budui da je lijeva strana rijeke odreena za Bjelboga, znai da je njegovo
stanite i svetite prvotno bilo na Suaku, a da je na rijekoj Glavici bilo svetite Crnboga, a
ne Bjelboga, odnosno Svetovida. Sad nije mogue pouzdano rei kako je dolo do te
inverzije. No, ako se prisjetimo da je na podruju Rijeke izvrena jo jedna toponomastika
inverzija, da se ime antike Tarsaticae preselilo s desne obale na uu Rjeine i popelo na
hrvatski Trsat, onda smo jamano ve blizu rjeenja. K tome, valja pripomenuti kako jo ima
primjera istovrsne inverzije Bjelbogovih i Cmbogovih svetita, ali i to daje, osim navedene,
mogua i posve drukija scenografija starohrvatskih poganskih svetita na podruju Rijeke. 76
U arealu ove sonde ima jo mnogo mjesta ije crkve sugeriraju takvu scenografiju nekadanjih poganskih svetita. Meu njima je osobito znakovit Senj, s obje svoje glavne crkve
posveene Bogorodici. Prvi tome bi crkva Majke Boje na Artu bila na mjestu nekadanjeg
Bjelbogova oltara, a senjska katedrala na mjestu Crnbogova oltara. Simptomatino je da obje
crkve imaju potpuno istu orijentaciju, naime 165. Slino je u Novom Vinodolskom, gdje je

74

I. PILAR, nav. dj., str. 28-30.

15

Kako je od rijeke Glavice nastala Ori vica rijeit e jezikoslovci, a moda jo prije rijeki historiari i! i

arhivisti.
76

Tako je, primjerice, mogue traiti nekadanje Bjelbogovo svetite s druge strane danas ulicom pokrivena
potoka iza katedrale sv. Vida, negdje na poloaju Kalvarije. Ali postoje i druge mogunosti.

83

sadanja Upna crkva vjerojatno daleki batinik nekadanjega Bjelbogova svetita, a prispodobno tome se moe govoriti o nekadanjoj pavlinskoj crkvi u Crikvenici. Jednako se
hipotetiki mogu prepoznavati iskoni crkava diljem cijeloga Vinodola, zatim u Kastvu,
Moenicama i Brseu te na mnogim drugim lokalitetima.

Na otoku Pagu ima vie takvih mjesta. Pilar i onje su ve pisali o sv. Vidu, dualistikom
svetitu na najviem otonom vrhuncu.77 Vjerojatno se na isti nain moe govoriti o relaciji
nekadanjih kultnih tovalita u starom i suvremenom gradu Pagu, o relaciji crkvice sv. Jurja
u Caski prema impozantnom krakom ponoru koji nosi vrlo signifikantno ime lvajama (to
je moglo nastati od Daeva > Diva > Iva, a to znai da je prvotno oznaivalo Daevin,
odnosno Cmbogov brlog), te u Novalji o relaciji crkve na Rtiu to s jugozapada zatvara
Novaljsku dragu s mjesnom upnom crkvom sv. Katarine. Ovo zasluuje neto ire
obrazloenje. Arheoloki su nalazi dokazali da je kasnoantika K.isa na tlu dananje Novalje
u doba selidbe naroda bila sruena, to se oituje u ostacima ranokranske basilicae
urbanae. 78 Na istu prostoru podignuta je poslije znatno manja crkva, skoro iste usmjerenosti
i posveena istom titularu, Majci Bojoj. 79 U meuvremenu, novi su gospodari podigli
poganska svetita na mjestu dananje crkve sv. Katarine i spomenute crkve impozantnih
dimenzija na Rtiu, u starom groblju kod Jaza,80 posveene rimskim muenicima, brai sv.
Ivanu i Pavlu. 81 Kada je kranstvo konano prevl~dalo, nakon to je obnovljena crkva Majke
Boje, ali znatno manjega gabarita od velebne prethodnice," trebalo je nadvladati poganske
kultove. U samom gradu, na mjestu Crnbogova svetita, podignuta je crkva mudroj krans
koj kreposnici i junakinji Katarini, a izvan mjesta na Rtiu, na Bjelbogovu tovalitu,
podignuta je druga crkva. Jamano, njezina veliina odraava ne samo mo krana u to
doba, nego i jaku ukorijenjenost poganskog kulta koji se njome trebalo potrli.

71

I. PILAR, nav. dj., str. 49-50. pie kako nije bio na Pagu, nego da je svetite otkrio kartografski( ... ), a
ostale podatke pribavio sebi pismeno. O djelu A. ONJE v. bilj. 52.

78

Boris ILAKOVAC, Apsidni mozaik starokranske bazilike u Novalji, materijali, XVIII, Bitola, 1978, str.
127-135.

79

ISTI, Unbekannte Funde aus NovalJa, Atti de! IX. Congresso Internazionale di Archeologia Christiana
(Roma, 21-28 settembre 1975), Roma 1979, str. 333; Anelko BADURINA, Ranokranski relikvijar iz
Novalje, Materijali, 12, Zadar, 1976, str. 283 i d.

so Jaz je nasip izmeu poluotoka Rtia (koji se na zemljopisnim kartama posve pogreno oznauje tenninima
Vrtli ili Vrti) to s june i jugozapadne strane zatvara Novaljsku dragu i nekadanjeg otoia uz samu
nutarnju obalu Rtia. Otoi je time pretvoren u poluotoi, poznat pod nazivom Puntina. Jaz je sada sinonim
za cijeli taj lokalitet, naime za Puntinu, za peteljku koja je vee s otonim kopnom i za samo oblinje kopno
na kojem je do prije tridesetak godina bilo staro novaljsko groblje.
st A. ONJE,Altchristliche Basiliken in Novalja (auf der ln..ve!Pag}, Akten des VII intemationalen Kongresses

fur christliche Archiiologie, Trier, 1965, str. 697-700, navodi kako su dimenzije te graevine 32,35 x 12,50
m.
82

B. ILAKOVAC, Apsidni mozaik, str. 127, utvrdio je samo promjer apside gradske bazilike u nekadanjoj

Kisi, koja je imala promjer 1305 cm, paje logino pretpostaviti daje to ujedno bila irina srednjega broda.
Posve je pouzdano utvrdeno da je bazilika imala dva pobona broda, jer je na podruju desnog pronaen
podni mozaik koji je, naalost, uniten (v. o tome N. CRNKOVI, Zato propadaju paki arheoloki
dragulji, Vjesnik, 15. i 16. prosinca 1993). Na temelju toga moe se aproksimativno procijeniti daje kisanska
(novaljska) gradska bazilika bila iroka 25-30 m, a duga 50--60 m. Odnos pak kasnoantike i starohrvatske
crkve oituje se na fotografiji i na crteu to ih je izradio i objavio B. Ilakovac na navedenu mjestu.

84

VIIL
Na nedavno odranom znanstvenom skupu o gradu i otoku Pagu83 s osobitim sam zanimanjem sluao referat o bizantskim utvrdama na tome prostoru te terenska razlaganja naeg
vodeeg strunjaka za pretpovijesnu arheologiju o gradinskim naseljima i refugijima na
junom dijelu otoka. U oba izlaganja, a i u raspravi, bio je istaknut sv. Juraj, lokalitet s
istoimenom crkvicom spomenut u ve citiranu Pilarovu tekstu. Kako oba arheologa, usmjereni svojom specijalnou, nisu spomenuli arheoloke tragove iz starohrvatskog razdoblja na
tome lokalitetu, odluio sam, potaknut upravo Pilarovim kazivanjem, pohoditi taj spomeniki kompleks.
Za mene nije bilo nikakve dvojbe da na njemu postoje tragovi starohrvatske arhitekture, jer
to govori samo njegovo ime. Sv. Juraj, oklopljeni kranski konjanik koji kopljem probada
zmaja, uz sv. Vida koji je imenom toliko nalik starohrvatskom Svetovidu, najei je
kranski supstitut na razvalinama svetita poganskih kultova, jer on je simbol bojovnike
pobjede nad poganstvom. 84 Valjalo je, dakle, pohoditi to mjesto. Tako sam se, zajedno sa
svojim pakim prijateljima, prof. Ivom Fabijaniem i novinarom Ivom Paliem, popeo na
vrhunac to se tako jasno istie u kamenoj istoi pakog krajobraza.
Utvreno stanite sv. Juraj

nalazi se sjeverno od grada Paga, s blagim otklonom prema istoku.

Smjeteno je na onom poluotoku (cijeli ovaj otok sastoji se od poluotoka te je zbroj njihove
povrine vei od temeljne otone mase) to s jugoistone strane zatvara Paki zaljev i suava
ulaz u njega kroz Paka vrata. Nalazi se gotovo u geometrijskom sreditu toga trokutastog
poluotoka te je s drugih strana, navlastito zbog strmih i nepristupanih obala na burnoj strani,
gotovo nedostupno. Opisivanje tvrave izvan je teme ovoga napisa. Zadovoljimo se stoga
konstatacijom da ima povrinu vie od 2000 m2, da su joj bure i posolica, ljetna jara i tutanj
svih vremenskih nepogoda posve erodirali zidine te nad povrinom stoje tek neznatni njihovi
ostaci, a sve ostalo su teko razaznatljivi tragovi temelja.
Kome atribuirati njezinu gradnju?
Ne uputajui se u mogue pretpovijesne poticaje za nastanak gradinskog naselja na tome
mjestu, ovjek se mora zapitati zato bi Bizant na njemu gradio tvravu? Ako se krene od
prethrvatskog doba, od Justinijana, moe se samo jedno rei: zvui posve nevjerojatno,
apsurdno, da bi taj car koji, poradi ponovnog posvoja Rimskog Carstva vodi i pokree velike
vojne pothvate od Perzije do Tunisa te od Italije do panjolske, na nedostupnim kamenim
pustolinama kvarnerskih i dalmatinskih otoka gradio skupe obrambene objekte s kojih se ne
vide plovni putovi, s kojih se na njih nikako ne moe utjecati, a kamoli ih tititi. l ne samo
tada, nego nikada poslije nije ta tvrava mogla biti branom bizantskog dravnog ili gospo-

83

84

Znanstveni skup u povodu 550. obljetnice poetka gradnje novoga (dananjeg) grada Paga, pod naslovom
Pag u prolosti i sadanjosti prireen je pod pokroviteljstvom HAZU, u organizaciji Filozofskog fakulteta
u Zadru, a odranje 21 -23.1istopada 1993. godine.
Uza sv. Jurja, valja takoer u toj funkciji spomenuti podjednako este starohrvatske kranske titulare: sv.
Martina, sveca ratnika i sv. Mihovila, duhovnog bojovnika.

85

darskog interesa na ovim prostorima. 85 Nasuprot tome, kada Bizant gradi Palacol i Vrgadu,
to je jasno i razumljivo, jer te tvrave stoje na longitudinalnom plovnom putu po Jadranu za
koji je Bizant ivotno zainteresiran i titi ga. Bizant, dakle, kao pomorska velevlast u
razdoblju od Vl. do kraja XII. stoljea ne moe imati motive za gradnju fortifikacijskog
objekta na nedostupnoj pakoj vrleti, za gradnju sv. Jurja ponad dananjega grada Paga ... Iz
istih razloga nije to mogla biti ni Venecija u kasnijim stoljeima.
Preostaje da graditelje sv. Jurja, tvrave i crkvice u njoj, vidimo samo u Hrvatima. Reeno
je kako na to, navlastito u okviru ove teme, upuuje ve ime. No, odmah se postavlja pitanje:
zato bi graevina koja je za dravni ili gospodarski interes Bizanta i Mletaka bila nesuvisla,
mogla Hrvatima biti logina, korisna i potrebna? Jednostavno, Hrvati brane svoje tlo i
teritorijalne vode oko njega, ali ne mogu - a nemaju ni dugoronog interesa - zaprijeiti
meunarodnu komunikaciju kroz njega. U karama takvih opreka oni su u estoj pogibelji.
Zato sv, Juraj nije napadaka, nego krajnja obrambena toka, pribjeite u sluaju opasnosti,
refugij poglavito za nejako i nevojako iteljstvo. Zato je smjeten na klisurasti vrhunac
iznad kamenjarske pustoline. I ini se daje u davnim, povijesno tamnim vremenima vie puta
sluio svrsi, jer zato bi se inae tako dugo odrao kao kultno mjesto?
Valja ipak jo vidjeti to o hrvatskoj provenijenciji cijeloga
Jurja govori sakralni objekt na njemu istoga imena.

graevinskog

kompleksa sv.

Prije 50 godina istraio ga je na poznati povjesnik umjetnosti Ivo Petricioli. Od petnaestak

starohrvatskih crkvica na Pagu, koje je on tada opisao, sv. Juraj mu se ini najstarijim. Pie:
>>Crkva je jednobrodna s dubokom potkovastom apsidom. Po odnosu irine (cca 3 m) prema
duini (cca 7 m) i dub. apside (cca 3 m) djeluje kao hodnik.( ... ) Ta crkvica bez sumnje ide
u red naih preromanikih i ranoromanikih crkvica slobodnih oblika. To potvruje njen
originalni i nepravilni tlocrt, slijepi lukovi i pilastri bez imposta i rustino zidanje... 86 Ako
takav opis oplemenimo Pejakovievim prosudbama o starohrvatskom sakralnom graditeljstvu, o
pakoj crkvici sv. Jurja zaista moemo govoriti kao o, zasada, najstarijem svjedoku hrvatske
arhitekture na otoku Pagu. Tako zaista dobivamo poetnu toku za istraivanje drevnoga
hrvatstva na otoku te na irim kvarnerskim, dalmatinskim, otonim i priobalnim prostorima.
Ipak valja rei kako Petrici olijeva rekonstrukcija tlocrta te crkvice iz jo jednog odreenog
razloga nuka na vrlo zanimljiva razmiljanja, navlastito zbog oblika i veliine (duljine)
apside. Osobito je upravo nevjerojatan odnos apside prema brodu crkve 7:3, tj. apsida

ss Miljenje opreno ovome izrazio je eljko TOMII, koji je na navedenom skupu, umjesto najavljene teme
Ranobizantske utvrde otoka Paga, cijelo svoje izlaganje sveo na lokalitet utvrdenog refugija na sv. Jmju,
na upravo onaj fortifikacijski objekt koji se nikakvom logikom ne moe atribuirati Bizantu. Slino miljenje
izrazio je u svom prikazu Anton UUI, Umjetnost na istonoj obali Jadrana u kontekstu europske
tradicije, Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Opatiji 1992. godine, Rijeki teoloki asopis, god. 2, br.
111994, str. 146. Na tom skupu Tomiieva tema bijae Tragovima ranobizantskog vojnog graditeljstva na
sjevernom hrvatskom primmju, a ulji je to prokomentirao: Neke njegove postavke lako bi se dale
osporiti, no to e biti posao nekih drugih znanstvenih radova{(.
86
Ivo PETRICIOLI, Spomenici srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu (Zapaianja pri topografskom
rekognosciranju), Starohrvatska prosvjeta, 2/1952, str. 106-107.

86

zauzimlje skoro treinu ukupne duljine crkvice. Ako se ponovnim, jo temelj itijim i pomnijim istraivanjem to pokaie tonim, na otoku Pagu emo dobiti prvi kranski objekt koji je
u sebi moda mogao imati kao dio svoga inventara ne samo sav potreban kranski pribor i
namjetaj, nego je, u njegovoj apsidi moglo stajati i hrvatsko pogansko svetite, rtvenik na
kojem su se o ljetnoj dugodnevnici prikazivali i prinosili darovi poganskim boanstvima.
Istina, taj rtvenik mogao je stajati i iza apside, na teko dostupnu rubu visoke hridi, ili bono
od nje na sjeveroistonoj strani crkvice. U tom sluaju, dobio bi se razlog za naglaenu
uskou graevine te za njezin smjetaj uza sam zapadni rub litice, ali je tada prilino teko
objasniti kako se taj rtvenik naao na mjestu gdje sada lei utuen, ulomljen, ponien,
nepoznat i zaboravljen. A znamenje iskonske hrvatske misaonosti i duhovnosti!
Kameni stup, proitan kao starohrvatski poganski rtvenik, visok je 82 crn, promjera
podnoja i glavice 46 cm, a promjera stupa 37 cm u sredini te po 34 cm na krajevima. Glavica
je s gornje strane udubljena te tvori zdjelicu promjera u dnu 24 cm, a duboka je 9 cm. Stup
je antikog poslanja, izraen je od uvozna kamena visoke kakvoe, kakav su Hrvati mogli
zatei u nekoj od villa rustica u Pakom zaljevu, poglavito u dananjoj Caski, gdje su svoj
ljetnikovac imali rimski uglednici Pizoni. Ne znamo koliko je taj stupi falusna oblika
cjelovit, je li imao jo dijelova i na kakvu je postolju eventualno stajao. Ne znamo kako je
izgledao prvotni izvorni oblik stupa od kojeg je naknadno izmodeliran rtvenik, je li to bio
antiki stup ili samo fragment (tambur) nekog stupa. Ne znamo kako su se prinosile rtve i
kako se s vremenom mijenjao i gubio prvotni obredni ceremonijal. Iz spomenuta onjeva
zapisa znamo tek daje slian >>unur stajao uz crkvicu sv. Vida na najviem vrhu Paga, u
blizini sela Kolana, te da je pred prvi svjetski rat, na poticaj mjesnog sveenika, sruen i
baen niza stijene. Tako se jamano dogodilo i poganskom rtveniku na sv. Jurju. Zato,
sudei po Pilarovu citatu,87 ve vie od sto godina lei u podnoju hridine na kojoj je crkvica,
gdje se otkotrljao kad gaje oko 1880. kranska revnost zbacila s nje, te ni danas nitko nije
naao razloga da ga dolino pohrani i uva kao kulturno-povijesnu umjetninu.
Nije mi poznato nalazi li se u fundusima naih arheolokih ili etnografskih muzeja jo koji
starohrvatski poganski rtvenik, jer u literaturi o tome nisam naao spomena. NO, ako,
moda, i nije jedini, ovaj rtvenik s otoka Paga, koji je pronaen zahvaljujui prof. Ivi
Fabijaniu, svakako zasluuje multidisciplinarni interes i temeljito istraivanje i njega samog
i cijeloga arheolokoga kompleksa sv. Jurja ponad grada Paga. To bi mogao biti prvi vei
prinos arheologije i povijesti umjetnosti irenju naih spoznaja o vjeri i svetitima starih
Hrvata.

87

v. bilj. 50.

87

Pejakoviev prikaz astralne zadanosti temeljnih kontura graevine sv. Kria u Ninu.

88

 ""!'

a:~:j

A_

SVEt~

~EbiN

\ILA :Z.

89

Autor teksta i prof Ivo Fabijani pod hridinom sv. Jurja i sruen Svetovidov rtvenik u
pakom kamenjaru. Snimio l. Pali.

ZUSAMMENFASSUNG
Im vergangenen Jahrhundert haben sich vie/e slavische Wissenschaftler (vor al/em westslavische) sehr bem.iiht, einen slavischen Olymp zu rekonstruieren. Dadurch wollten sie zeigen,
dass die slavische Religion und Mytho/ogie mit den Mythologien der Griechen, der ROmer,
der Ke/ten und der Germanen vergleichbar ist. Als alle Bemiihungen scheiterten, hat sich
eine grosse Skepsis verbreitet. Es schien so, als ob man alles nur den Mutmassungen der
Dichter iiberlassen musste. Nur gelegentlich sind dann einige Funken aus der verschiitteten
Glut aufgesprungen. In der neueren Zeit gab es doch Durchbriiche, die for die Skepsis immer
weniger Platz fassen. ln der Erforschung der Religion bei den a/ten Kroaten hat man schon
neue Wege eingeschlagen. Der Autor weist auf diese Durchbriiche hin und versucht, neue
Forschungsrichtungen zu erO!fnen. Heutzutage gibt es viel mehr Mtiglichkeiten for die
Entdeckung der a/ten heidnischen Heiligtiimer, besonders bei den Fundamenten oder bei
den Ruinen der christ/ichen Bauten. Dadurch o.ffoen sich neue Wegefiir die Eiforschung der
Urre/igion, der Denkweisen und Spiritualitiit bei den a/ten Kroaten.
(iibrs. 1 TOMLJENOVI)

90