UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK: HISTORIJA

REFERAT IZ PREDMETA:
Historija Jugoistone Evrope srednjeg vijeka
Celjski grofovi

STUDENT:

MENTOR:

Taslidi Herman Daniela

dr.sc. Midhat Spahi, doc.

Tuzla, April, 2014. godine

Celjski grofovi
Grofovi Celjski potekli su od plemikog roda ovnekih "slobodnjaka" (njem. Edelfreie)
ije je sjedite bio utvreni grad ovnek (njem. Sanneg) u Savinjskoj dolini. Prvi nama
znani pripadnik ove loze je Gebhard von Soune koji se spominje u jednoj ispravi
Spannheimskih grofova iz 1125. godine. Jo je Franz Krones ustvrdio 1870. godine kako su najraniji
ovneki posjedi proizali iz ostavtine sv. Hemme, ene grofa Vilima od Friesacha i
Zeltschacha. Sama Savinjska dolina od X. do XII. vijeka imala je status pogranine
markgrofovije prema Ugarskoj, te se nazivala i "Ugarskom markom." Spomenuti
Gebhard podigao je utvrdu ovnek 1139. godine, a od 1173. godine loza se poinje nazivati
ovneki. Uzdignuvi se iz anonimnosti nieg plemstva 1341. godine Celjski su u nepunom
jednom vijeku i gotovo meteorskom brzinom dosegli gotovo sam vrh srednjovjekovne
hijerarhije1. Nadalje, kao "internacionalna" obitelj sa viestrukim identitetom i bez oite
"nacionalne" pripadnosti, Celjski su bili rtva romantinih i "nacionalnih" historiografija.
Oznaavani kao neprijatelji Habsburgovaca, maarskog "nacionalnog junaka" Ivana
Hunyadija ili jednostavno kao "stranci i ugnjetavatelji" ini se kao da su se nalazili na "krivoj
strani" uoima gotovo svih historiara. Pored toga, veina ranijih prikaza njihove historije,
zasnivala se na narativnim izvorima iji su sastavljai uglavnom djelovali na dvoru njihovih
neprijatelja.
Imajui to u vidu jo je i vea zasluga Franza Kronesa u objavljivanju Celjske kronike
jednog od rijetkih savremenih djela koje historija Celjskih prikazuju u pozitivnom svijetlu.
Izumiranje grofovske obitelji Heunburg 1322. godine otvorilo je nove mogunosti za uspon
ovnekih budui su i majka i supruga Ulrika II. potjecale iz tog roda.
Kao nasljednici bogatih Heunburkih posjeda sa sjeditem u Celju nastupili su ovneki i
grofovi Pfannberki koji su svoju polovicu Celja 1323. godine zaloili Konradu Auffensteinu.
Fridrik I. ovneki prepoznao je znaaj Celja za daljnje izgraivanje ovneke moi u
Savinjskoj dolini, te vodio dugotrajan rat sa Auffensteinom. Pri tom je bio prisiljen vei dio
svojih posjeda zaloiti svojim saveznicima iz roda Walsee-Graz kako bi namaknuo sredstva za
voenje rata.

Trud

se konano isplatio 1333. godine kada je Konrad Auffenstein prodao Fridriku I. svoju
polovicu Celja ime su ovneki ostvarili potpunu prevlast u podruju izmeu Save i Drave.
Koliko je stjecanje Celja bilo znaajno za ovneke vidimo i na primjeru njihovog grba.
Crveno plavim prugama ovneka pridodali su Heunburke tri zlatne zvijezde na plavoj
1

Robert Kureli, Pregled povijesti grofova Celjskih, Historijski zbornik, 2006. (201. 216. str.)

podlozi, simbol koji je do kraja dinastije 1456. godine ostao sredinjim elementom njihova
grba, a i dan danas slui kao grb grada Celja.

Imali su posjede i u Kranjskoj, koje su proirivali i zaokruivali, stiui ih naroito od

akvilejske i krke crkve te stupajui u rodbinske veze s uglednim i monim obiteljima.
Proirivanje moi i posjeda ovnekih (Celjskih) zapoeo je u XIII. vijeku Konrad I. Ulrik I.
(oko 1330. 1368.), sin Fridrika I., i njegov brat Herman I. (umro 1385.), oenjen od oko
1361. Katarinom, keri bosanskog bana Stjepana II. Kotromania, uestvuju 1345. godine u
borbi kod Zadra kao vitezovi, najamnici ugarskog kralja Ludovika. Obojica 1354. godine
prate Karla IV. Luksemburgovca u vojnom pohodu na Rim, gdje se posljednji kruni carem.
Ulrikov sin Vilim (oenjen Anom, kerkom poljskog kralja Kazimira III. Velikog iz dinastije
Pjastovii; njihova ki Ana od 1401. godine udata za poljskog kralja Vladislava I. Jagelovia)
uestvuje s kraljem igmundom 1392. u vojni protiv Osmanlija. Na povratku iz te vojne
Vilim umire. Luksemburgovac Karlo IV 1362. ponovno potvruje grofovsku titulu Ulriku I.,
Hermanu I. i Vilimu (1372.). Herman II. nakon Vilimove smrti postaje senior porodice i uz
Fridrika I. graditelj je velike moi Celjskih. Nastavljajui se oslanjati na Luksemburgovce,
kralja i cara igmunda, te udaje za njega ker Barbaru (1392. 1451.) Za Hermana II., Celjski
proiruju svoje posjede na Varadin, veliki dio Hrvatskog Zagorja, na Meimurje s
akovcem, a nakon izumiranja grofova Ortenburkih (1418.), prema meusobnom
nasljednom ugovoru, stiu njihove velike posjede u Korukoj i Kranjskoj.

Godine 1423. Celjskima uspijeva da se nadvojvoda Austrije

Ernst Habsburg odrekne feudalnog gospodstva nad njima;
1427. bosanski kralj Tvrtko II. Kotromani zakljuuje s
Celjskima takoer ugovor o meusobnom nasljeivanju ako
ne bi imali potomke mukog roda. U promijenjenom odnosu
snaga poslije Tvrtkove smrti 1443. tu pogodbu onemoguuju
Hunyadi i s njim povezana bosanska vlastela. Godine 1429.
Herman se eni unuku Ulrika II. Katarinu, keri srpskog
despota ura Brankovia.
Grof Herman II. Celjski

Dolazi do rata s izmjeninim uspjesima; ali Celjski, koji se istovremeno bore i s Hunjadijem,
ne uspijevaju zauzeti Ljubljanu i Novo Mesto te 1443. sklapaju nagodbu o uzajamnom
nasljeivanju mukih nasljednika, a Habsburgovci im priznaju ast dravnih knezova.
Hermanov sin Fridrik II. oenio se Elizabetom, keri Stjepana I. Frankopana. Ulrik II.
posveuje svu svoju panju ugarskim prilikama i sukobljava se s tenjama plemstva
predvoenog Hunyadijem, koji onemoguuje Celjske da dou do bosanske krune. Godine
1451. sklapa se izmeu njih nagodba o braku izmeu Ulrikove keri Elizabete i Hunjadijeva
sina Matije, to privremeno smiruje suprotnosti. Elizabeta umire 1455., a naredne godine i
Hunyadi, te Ulrik II. postie u Ugarskoj svoj vrhunac kad je imenovan kraljevskim
namjesnikom. Nedugo iza toga Ladislav Hunyadi ga ubija u beogradskoj tvravi, to je kraj
Celjskih, ije posjede preuzimaju Habsburgovci. Porijeklo Celjskih moe se pratiti od XII.
vijeka kada su bili vlasnici posjeda u Savinjskoj dolini kada se kao ovneki 1130. spominje
Gebhard I. U prvoj polovici XIV. vijeka u vlasnitvo dobivaju Celje iji e pridjev nositi sve
do izumiranja loze 1456. godine. Ubrzani drutveni i materijalni uspon Celjski doivljavaju u
vrijeme Hermana II. (1360. 1435.) koji je nakon bitke kod Nikopolja 1396. spasio ivot
hrvatsko ugarskom kralju igmundu Luksemburkom (1368. 1437.), a 1401. ga je i
oslobodio iz zatoenitva. Nakon toga porodica Celjski dobiva brojne posjede i vladarske
povlastice, a Hermann II. je 1406. postao i banom. Radi istaknutih zasluga, igmund
Luksemburki je 1397. Hermanu II. darovao Varadin, zajedno sa svim poreznim prihodima.
U tom je trenutku slobodni i kraljevski grad Varadin postao feudalni posjed, a Varadinci
koji su do tog trenutka imali slobodu kreiranja vlastite komunalne politike podvrgnuti su
plemiu koji moda nikada nije ni bio u gradu. Naime, do danas se nisu sauvali dokumenti
koji potvruju da je Hermann II. ikada posjetio Varadin. Novi Hrvatsko ugarski vladar
4

Ladislav V. Postum (1444. - 1457.) nakon smrti posljednjeg Celjskog, njegovu udovicu
Katarinu Brankovi upozorava da mora potivati prava graana Varadina. Prema Katarini se
odnosi kao prema feudalnom vlasniku Varadina. S druge strane, godinu dana kasnije na
Hrvatsko ugarsko prijestolje je doao Matija Korvin (1458. 1490.) koji je pak Varadin
nazvao svojim gradom. Problem u historiografiji je taj to je na temelju postojeih
dokumenata teko odrediti kakav je tono bio pravni odnos izmeu grofova celjskih
(Hermana II. i njegovih nasljednika do posljednjeg lana) i grada Varadina, te to su Celjski
materijalno dobivali, a to vladar.

Fridrik II. Celjski kao pretendent na bosansko prijestolje

Posljedice enidbene veze dinastije Kotromania s velikakom porodicom Celjski,
uspostavljene su jo 1361. udajom Katarine, keri bosanskog bana Stjepana II. Kotromania
za Hermana I. Celjskog. Ta udaja nije nagovjetavala da bi se mogla razlikovati od drugih
slinih kojima je rjeavan status nekog lana dinastije ili velikake porodice, jer njome
nije utvrivan nikakav politiki odnos izmeu dviju strana kome bi sklopljeni brak
trebao biti jamac i talac njegove nepromjenljivosti i trajnosti. ak ni roenje potomaka, Ivana,
koji je umro 1372. i Hermana, nije najavljivalo nikakvu promjenu u tom pogledu.
Ipak, kako su se postupno mijenjale politike prilike tako su aktualizirane rodbinske veze
izmeu Kotromania i Celjskih2. Tako je zapoelo njihovo pribliavanje u nepovoljnim
okolnostima po bosansku dinastiju koja se stala suoavati sa sve veom turskom opasnou i
mijeanjem Turaka u odnose meu njezinim podanicima te sve veim utjecajem i moi
Celjskih knezova iji su se posjedi u prvoj polovici XV. vijeka protezali od austrijskih i
slovenskih zemalja, preko hrvatsko-ugarskog teritorija do Bosne. Podlogu za ostvarenje te
ideje pruale su Hermanu II. zasluge steene na strani kralja Sigismunda. Prvo je spasio kralja
u bitki kraj Nikopola 1396. u kojoj je kranska vojska bila teko potuena, a Sigismund
dopao u ivotnu pogibelj iz koje ga je knez Herman II. spasio. Drugi put je zasluge stekao
1402. u vezi s oslobaanjem zatoenog hrvatsko-ugarskog kralja koga su nezadovoljni
plemii zatvorili u Siklsu (Maarska). Za te usluge kralj je 14. augusta 1397. poklonio
Hermanu II. grad Varadin, a 9. septembra 1398. potvrdio tu svoju darovnicu te 27. januara
1399.
2

Pejo okovi, Fridrik II. Celjski kao pretendent na bosansko prijestolje, Institut za istoriju u Sarajevu, Prilozi 35, Sarajevo, 2006.

Zagorje, koje je ulo u njihov naslov te su se otada nazivali knezovi Celjski i Zagorski.
Poloaj Hermana II. jo se vie uvrstio, a posjedi poveali kad je nakon zaruka
devetogodinje keri Barbare za kralja Sigismunda 1405., dobio od njega Meimurje s
gradom akovcem. Tako su Celjski knezovi postajali sve moniji i utjecajniji na ugarskom
dvoru i u dravi, dok se istodobno bosanska dinastija suoavala sa sve snanijim vanjskim
pritiscima, branei zemlju najprije od ugarskih presizanja, ak i uz pomo turskih eta, a
potom pokuavajui se zatititi od rastue opasnosti doskoranjih saveznika i njihova
prekomjernog mijeanja u unutranje odnose meu bosanskim podanicima.
Pouzdano se moe rei da su Celjski nakon smrti Tvrtka II. doista poduzimali neke korake u
namjeri da se domognu bosanske krune i prijestolja, ali se ni danas zbog oskudice izvornih
podataka ne moe rei u emu su se sve njihovi nastupi sastojali i koliku su stvarnu opasnost
predstavljali po novoizabranoga kralja, koji se zbog toga alio caru Fridriku III., iji
su podanici bili. Ugovor o nasljeivanju bosanskog prijestolja i krune sklopljen 2. sempembra
1427. izmeu kralja Tvrtka II. i kneza Hermana II. Celjskog odavna je poznat u
historiografskoj literaturi i spominju ga gotovo svi pregledi historije srednjovjekovne
bosanske drave. Isto je tako dobro poznata promjena na prijestolju nakon smrti Tvrtka
II. kojom je na vlast doao kralj Toma Ostoji. U vezi s tim gotovo je potpuno zanemarivano
pitanje kako su se prema tim dogaajima drali Celjski knezovi, tonije Hermanov sin i
nasljednik Fridrik II.

Literatura

Pejo okovi, Fridrik II. Celjski kao pretendent na bosansko prijestolje, Institut za
istoriju u Sarajevu, Prilozi 35, Sarajevo, 2006.

Robert Kureli, Pregled povijesti grofova Celjskih, Historijski zbornik, 2006.