A.

Nametak
RAMAZANSKE PRIE
Izdava:
BIBLIOTEKA "ALIJA NAMETAK" - knjiga br. 1
Tira:
1500 primjeraka
tampa:
"KALIGRAF"
Sarajevo, Sandaka 12, Tel/Fax: 285-440
Za tampariju:
Hajdar Plakalo

ALIJA NAMETAK

RAMAZANSKE
PRIE

V IZDANJE

SARAJEVO, 1992
3

SADRAJ
1. SADRAJ ............................................................................... 4
2. DOBRI .................................................................................... 5
3. CJEPAR .................................................................................. 9
4. EH JUJO ............................................................................. 14
5. MUSTAFA SARAJLI........................................................ 21
6. OTMJENI PROSJAK ........................................................... 25
7. OBAN DUDUK ALDI.................................................... 31
8. BEDELI ................................................................................ 35
9. NA EFENDIJA ................................................................... 41
10. VAIZ AHMED EFENDIJA ................................................. 52
11. MUJEZIN MUJAGA............................................................ 60
12. TURCI I TURKUE............................................................. 64
13. ZATO SU TURSKI SULTANI GUBILI RATOVE? ........ 68
14. PRAVDA ZA SVE ............................................................... 72
15. MUSAFIRHANA ................................................................. 82
16. RAMAZANSKA PRIA I ................................................... 92
17. RAMAZANSKA PRIA II.................................................. 98
18. TUMA TURCIZMA I PROVINCIJALIZMA ................. 120

DOBRI

Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne moete ni shvatiti da je

kada bilo dobrih. Tako nam je priao Alijaga Karabeg, starac, koji
je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za etrdeset
gadina nije sihodio s Uzaria u Mostar. Kad je doao iza prevrata
prvi put u Mostar, imao je tree zube i, kako je kazivao, vie od
stotinu i deset gadina. A bio je u tijelu jo vrst i svje, pamenja
pouzdana, pa smo se kupili kao djeca ako njega da nam pria togod
iz starog vremena, kada bi daao mojoj strini na sijelo.
Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine
usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, to ne dade svoj
pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo
Uzarie, gdje ostade punih etrdeset godina. Tek kad se vabi u lea
pogledalo, sae on jednog dana u Mostar, ali ne nae vie ni jednog
vrnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili etrdeset gadina mlai
od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, obiaji
postali drukiji, i njemu bilo upravo ao to je remetio svoj ustaljeni
seoski ivot. I njegovu kulu na Uzariima zapljuskivao je val novog
vremena, ali on je za itavih etrdeset godina drao u svijesti Mostar
s niskim kuama kamenih krovova, pun hoda i hadija, pun
ahmedija, akira, duba, silaha i malih puaka za silahima. Nije
zatekao ni onog susretanja i potovanja starijih, kakvo je bilo u
njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim enama, koje su i
u vabino vrijeme ivjele povueno, uvajui kunjega praga, i
nastavile porodini ivot onako kako su ga naslijedile od svojih
matera iz sultanovih vremena.
Tako se on rdao s mojom strinom i ee joj dolazio na
5

sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobono ga sluali.

- Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio
sam tada momuljak, ivio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo
ovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih
prije rekao da je bio dobri. A evo ut ete ta je s njim bilo. Njihova
je kua bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su
jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga to su kmeti
donosili. Ono to su kmetovi donosili i to smo mi svi zvali hak on
je zvao nehakom, jer, biva, nije pravo to oni rade i drugi jedu
plodove njihova rada. Nije nita radio ni kakva zanata uio, a trebalo
je ivjeti. I on je naao najbolje da obilazi hodinske kue, gdje su
mu svakog uoi petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice,
kumupirae ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kui pa s time
heftu ivio. Znalo se desetak kua, na ijim bi vratima on uoi petka
kucnuo halkom, dck mu se ne iznese njegov tain. To su bile
hodinske kuce, bilo to mualima bilo muderrisa. Tako je on dolazio i
u Karabega i kucnuo svakog uoi petka.
I meni se nekad ini da je bio lud, kad se sjetim nekih
njegovih stvari, a opet je imao neto to su imavali samo Dobri.
Nikad on ne bi preao korakom preko stare uprije, nego bi,
kad bi doao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa
pretrao u najveem trku preko uprije. Nitko ne pamti da je kada
korakcm preao preko nje. Kad bi ga pitali, zato tri preko uprije,
on bi odgovorio: ta ja znam, koga ona eka, da se pod njim srui!
Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vaega sokaka, jedna
esma, pa bi svijet toio vodu u ugume i ibrike i nosio kui. Doao
tako on jednu vee a na vodi Mulla-Smail Radi. I on je bio na jednu
vodu, kao i Hindo. Na ti Mehmed najednom skinu gunjac s plea, pa
poe udarati njime Radia. Radiu dojadi pa izlije vodu iz uguma pa
pone mlatiti Hindu ugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotui
Hindi, pa e se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svau
dvojice mahnitova:
ta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da e poginuti
od moga gunjca!
Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada ujte ta u vam
jo rei o njemu, a Bog zna, istina je kao to mene sada gledate.
6

Sijelimo mi jednom uoi petka u rahmetli muftijina oca. Bilo

nas je sedam-osam, to rodbine, to iz komiluka. Kucnu halka na
vratima. Ja kao najmlai skoih da u vidjeti tko je. Ta zna tko je,
veli mi amida. Mahniti Hindo. Iznesi mu ono to su mu enske
spremile! Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko
avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo.
Prije nego mu mogoh dati ono po to sam mislio da je doao, otpoe
on tihim glasom: Nisam ja, Alija, doao danas po pitu. Nego, iv
bio, selam e amidi, neka mi sutra doe na denazu. Ja se
okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i
kaem sijeldijama ta mi je rekao. Tuhaf, uini amida i domalo
poe opet razgovor, o emu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s
uma, kako e ovjek zvati svijet na svoju denazu. U neka doba doe
i komija nam Muslibegovi, pa kae kako je dolazio Hindo, kao to i
obino dolazi uoi petka, ali da nije htio uzeti nita, nego ga pozvao
na denazu. Amida mu ree da je tako i u nas dolazio. Netko ini:
Hajde, Boga ti, mahnit ovjek. Tko zna ta mu se prisnilo! Netko
veli: Nije hrav ovjek; tko zna, moda mu se pokazao nekakav
iaret da e zbilja noas umrijeti. Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh
jo u dvije-tri kue, gdje je on imao obiaj tako dolaziti, u Kajtaza,
Faladia, i on svukud dolazio, nigdje nije nita htio primiti, a sve
zazivao svijet na svoju denazu. Vratim se i kaem im. Svima
zaudo.
Duga zimska no, sijelilo se do neka doba noi uz lojanicu i
svak svojoj kui. Mene zaustavi amida da ostanem na konaiku.
Legao sam i zaspao, ali nisam svu no napravo utvrdio. U neko doba
unie amida u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:
- Ustani, Aldja, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine
kue i vidi ta je s Mehmedom!
Obuem se bre-bolje, obujem postule pa pohitim proko
Tepe, kroz Kujundiluk pa preko stare uprije na Ogradu i Donju
mahalu. Taman ja nadno vaega sokaka, kad odonud ehaga erki.
Jo je mrak i u njega zapaljen fenjer.
- Kud si poao u ovo doba? - pita me kad me prepoznade.
- Poslao me amida da vidim ta je s Mehmedom Hindom, - i
kaem mu sve s kraja na kraj.
7

- Allah rahmet ejle! I meni je doao iza ponoi i zovnuo me

da mu uim Jasin. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu
neto prisnilo, a on jednako da idem s njim kui mu i da ponesem
Kuran. Sjedio sam sve dosad s njim, uio mu, a on kao da zaspa.
Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio arafom.
Svaka se dlaka na meni najeila kad god bih pomislio o
njemu, dok sam se vratio kui. Ja pred nau damiju, a svijet se
iskuplja na sabah. Kaem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan:
Dobri, Allah rahmet ejle!
I, djeco moja, to u vam dalje priati. Hindina je kua bila
ondje pod Humom, kuda sada eljeznica prolazi, pa je oborena. Od
kue do Sevri-hadi-Hasan-damije sve je svijet bio pritisnuo - da se
igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve denaze Mostar ne
pamti.
Stara je u nas rije: Ne moe ovjeka uznati, dok ne pojede
s njim tovar soli. Pa i tako se desi, kad se itav vijek druimo s
nekim, da ne steemo pravi sud o njemu. Vie od pedeset godina je
Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a
on se pred samu smrt pokazao onim to je bio itava ivota: Dobri.

CJEPAR

Stari Ibri nije prosio, a bio je ve prosjak. Kao da jo moe

pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u
lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire kozu, ali je ve
nekoliko godina kako nema snage da prestrue gotovo ni slabovinu, a
kamoli jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pruiti ruku i
iskati sadaku, nego bi unuo kraj Careve uprije, naslonio se na
kozu i strpljivo ekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle ile.
ekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali
kad bi se i pogodio s kupcem i pokuao da se nasadi na utrnule noge,
svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah traio drugoga, jer nitko
nije imao povjerenja u njegove mrave ruke, kljocave noge i koatu
glavu, na kojoj je bila zategnuta ukasta koa s prorijetkom sijedom
bradom.
Poznavao sam ga jo dok mu nije bila iezla svaka snaga.
Kpio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali
ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko
sputao niz strmu ulicu s altom na ramenu. Popriekao je dok je
seljak ubacio i posljednju ccjeplju u dvorite.
- Hoemo li ovo pretrati, efendija? - upitao je polahko,
nenametljivo.
- Trebalo bi. Koliko e traiti?
- Lahko emo! Neemo se uti.
- To je najgora pogodba. Kai ti meni ta trai, pa da vidim...
Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vjeto, ali i
posustavao brzo. Ve su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen
9

ruak, a potom kahva, pa kad je jo i zapalio, razmahao se i nastavio

cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi.
Potom je iscijepana drva sloio s velikom panjom, kao da je to
kakva skupocjena roba u duanskim policama.
Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da
se navrati kad misli da e mi nestati drva i da je red nova kupovati.
I tako je on tri li, etiri li godine cijepao u mene drva, a onda
ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za otpale.
Naem kola drva i potjeram kui. Ibria nema niotkud. Nije
druge, uzmem dvojicu cjepara koji zaas izrezae i iscijepae. Doem
u drvarnicu da vidian kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascjepe
pa bacaju, j sl.
- Krupno je. Ne valja tako.
- Ne moe sitnije. Neu ja cijepati svoje nokte - osijeca se
jedan, a drugi prihvaa:
- Sitno bre gori, pa nije dureno kao kad se ovako cijepa.
Odmahnem rukom, jer znaan da me ni onako ne bi posluali.
Do nekoliko dana doe stari Ibri, ali jo mraviji i blijei
nego to je bio.
- ta je s tobom, Ibrie, po Bogu brate?
- Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a k bearina, pa niko
posluiti. Ali opet, fala Bogu, kad saan ja na noge ustao, pa e se
neto i zaraditi. Ne daj mi, Boe, ruku pruiti!
Pagleda drva i zavrtje glavom.
- Kakvi su ovo helai radili? Ovo je k ni sebi ni drugome.
Kako e im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne ele. A naplatili
su, bezbeli?
- Sigurno.
- Crn im obraz! Kako bi bilo da ja ovo opet iscijepam?
Svakako se ovo drvo moe na troje ja na etvero razbiti. Pa kako su
sloili!
- Ako nema drugog posla, a ti cijepaj.
Najprije je oborio kamaru pa onda poeo cijepati po svom
tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono
kratko vrijeme to sam ga gledao da nema vie snage zamahivati
sjekirorcn koliko je trebalo. Jednom mu se sjekira iskrenu i zamalo
10

ne posijee sve prste na lijevoj ruci.

Kad sam doao na podne kui, on jo ni pola nije svrio.
- Ibrie, ako ne moe, hajde ti kui, pa doi drugi put!
- Mogu ja, efendija, k mladi mladi. Samo sam se neto bio
zamislio, pa me to prevari i zadangubih.
- A o emu si to mislio, Ibrie?
- A nita, besposlice.
- Deder da ujem.
- A eto... ama nita...
- Pa kai mi, majka mu stara - i potkuih mu kutiju.
Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i
dva, otpoe kao da sam sebi kazuje:
- Ja sam ti, efendija, od Ljubukog; ako e pravo, iz
Studenaca. Ako si kad uo, tu moe i pirina biti, tako je tamo zemlja
dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo
nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i
odnijele neto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u
komije nam prvoga, Mate Paina, Bog dao isto tako i u zemlji i u
eljadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvitan odmah u
Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam sihodio u
ariju, govori jedan Ljubuak u kahvani kako se Cvitan nakon
trideset i vie godina vratio kui iz Amerike, pa sad kupuje zemlju.
Pa to kazuje, kako hoe i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u
gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubuak - a i ne zna da
o meni govori - hoe brat da ga, to, biv, mene, proglasi mrtvim, pa
da proda. Ja se uutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao
ko sam ni oklen sam. I rat doo i proo, a ja radio svoj poso. Nisam s
policijom nikada posla imao. Nemam nikakve isprave ni ageta, a sva
arija zna Ibria. Bratu se nikad nisam javljao.
- A to, ako Boga zna?
- Pisati ne znam, a i da znam, ta bih mu pisao? Ako je dobro,
hvala Bogu, a ako i nije, i tako Mu hvala, a ja mu nemam oklen
pomoi. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram.
Hoe me, eto, iva zakopati. Hoe da reknu da me nema, da sam ve
zemlja i da se moje proda. A ja to ne dam. Ali ta u! Da se sad
kaem ko sam, niko mi nee vjerovati. Vie je od trideset godina
11

kako sam otiao ad kue kao golobrad momuljak. A sad sam

grumen zemlje. Da odem kui, niko me poznati nee, ni brat roeni.
- Pa vjerovat e ti. Zna ta si ostavio i gdje si ostavio. Kad
ode u svoje selo i kae koga sve zna, tko je onda bio iv, koja je
ija njiva bila, svi e ti vjerovati. To i sud priznaje.
- A moe li se onda onaj moj dunum prodati?
- Ne moe, ako ti nee da se proda.
- Ja neu nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati,
nego da bude u naoj kui, pa nek sad brat bere to Bog dadne, a iza
njega njegova djeca i unuad.
- I to se moe uraditi.
Uputio sam ga kako e to uvakufiti i pomogao mu da ode
nakon vie od trideset godina kui.
Kad se vratio u najljepem to je imao, iskrpljenu i istu, sav
preporoen kazivao mi je kako je onaj dunum uvakufio, kako e brat
to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubukoj damiji. Brat se zaudio kad ga je vidio, a drago
mu bilo to je iv, i odustao od prodaje onag svog dunuma.
- A ja u, ako Bog da, odraditi za ono to si mi dao da doem
do kue.
- Lako emo za to, Ibrie. Ne prekidaj se ti!
Iza toga jo je dva-tri puta dolazio, i cjepukao kao mrav, da
mi ga je ao bilo iz dna due, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi
svoj kruh.
Ne mogoh ga vie glcdati kako se nemoan pati, pa pozvah
dva snana cjepara, a njemu rekoh da ih nadzire, da im pokazuje
kako ja hou da bude iscijepano, sloeno i ureeno.
Kod Careve uprije sjedio je obino i ekao da tko kupi kola
drva i da se pogodi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na
njega, i oni su mu svaki put dali poneto, ali ne da on cijapa, nego da
e on to novca to od njih dobije odraditi dok se malo oporavi,
osnai.
Ponekad bih ga vidio kako oi hrani toplim somunima, to ih
pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se
nekako zasramio:
- Nemoj, efendija, nisam ja muhta sadaci. Imam ja svoje
12

ruke i svoj alat; ja u, ako Bog da, zaraditi.

- Ja ti to i ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif
jedan. Samo k mislim, lijepi somuni, topli, a i tko zuba nema, nee
se s njima muiti. A ti e ovo, ako Bog da, odraditi, kad se malo
oporavi.
I tako je on primao milostinju ne pruajui ruke i ne ciganei
kao drugi, ali je zato esto ostao i gladan i kao stijena leden.
Posljednji put vidio sam ga prolog Ramazana. Iza iftara
poao sam u ariju. Na uglu kod Careve uprije sjedio je na kozi,
ali nekakav spadnut, kao prazna vrea. Svjetlo kandilja s Careve
damije umivalo mu je blijedo lice i srebrnu bradu.
- Ibrie, kako si? Jesi li mogao iftariti?
Nije odgovarao.
- Bi li ta mogao pojesti? Hoe li kahvu jednu? Hoe li
zadimiti?
Nema glasa. Sagnuh se. Ibria nije bilo meu ivima. Ljudi su
sigurno prolazili kraj njega urei se svojim kuama ili prijateljima
na iftar, a on se, nijem ad danjega posta i nonog gladovanja, osvrtao
za njima ne dajui glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, urili se i ne
osvrtali se na nj. Ulice su zaas zanijemile, sumraak se spustio na
zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao
sam sa svojom gladi. Ali mu je dua bila puna, to sada, dok sjaj
stotina arulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu
mirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i
itavo mjestance s Bojim imenom pristupa skromnoj veeri, dok e
ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i
ista srca, ohlaen, a itava je ivota radio da bude drugima toplo,
poi u prosekturu bolnice, pa onda u ilovau na Bakijama, bez
pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju
vjenosti eka da stupi pred Vjeno svjetlo.

13

EH JUJO

Ili su zbilja bili golemi zato to su takvi bili ili zato to sam ja
bio mali, ali i sada mi lebde pred oirma njihovi krupni likovi u
urkovima i latama, s velikim bijelim ahmedijama i kao snijeg
bijelim bradama.
Posjedali bi po seijama u muftijinoj sobi, njih desetak, a
najmlai je zabacio za sebe sedamdesetu, pa bi govorili nekim
sonim i zvonkim turskim ili perzijskim stihovima, podsjeajui se
vremena kad je grad bio sjedite uleme, uenjak i pjesnik kad su
oni bili djeca, i ponekad bi sumorno uzdahnuli, to Grad ostaje bez
svojih atributa.
Bio sam mali, sasvim mali, za zemlju prirastao. Jedva sam se
vidio iza stola u muftijinoj sobi, jedinog predmeta koji je govorio da
je to ured u kojemu se svravaju slubeni vjerski poslovi, ali u koji bi
doli kadgod ovi divni starci, bijelih brada, bijelih ahmedija, s dugim
ibucima, na koje bi puili blagajski baenjak, iskrian na mravlju
nogu, da uz dim cigarete ili lule i uz kahvu osvjee uspomene na
stara vremena, koja svi ve iz navike nazivamo dobrim.
Kako su svu naobrazbu sticali na arapskom, turskom i
perzijskom jeziku, tako bi u bosanski govor umijeali itavu bujicu
orijentalnog rjenikog blaga, da ih pravo nisam ni razumio, ali sam
osjeao ljepotu njihova kazivanja, onih starih udesnih vremena i
njihove due. Ja sam vjerovao u ljepotu njihovih dua u njihovu
dobrotu, pa kad bi tko kasnije i govorio to nepodobno o njima, ako
ih nisam mogao odbraniti od napadaja, ja sam u dnu due vjerovao da
nedostojni govore o njima nedostojno, da im rue ugled u oima
14

mladih, samo da bi ovi poli stranputicom.

Imn bih im se moda mogao i sjetiti, ali lica svih mi se sada
ine jednaka, gotovo potpuno ista. Bijele i bjelje brade, neduge i
valovite, brci iznad usana podrezani, a sa strane oputeni i s bradom
izmijeani. U nekog tek neto poutjeli od dima. Lica izborana, ali
nrli, svijetla, ela naborana, a ahmedije bijele, samo s malim, sitnim
razlikama u nainu smotavanja finog pamunog platna oko fesa.
Svako odijelo jednako skrojeno, do pod vrat zakopani prsluci, pa
preko njih hrke, a po ovima late ili urkovi. Svi u jednakim irokim
alvarama, u svih bijele vunene arape, pa mestve, a ifte ostavljene
pred muftijinom sobom.
Eto, takve ih pamtim, a i sad, poslije dvadeset i vie godina,
prisjetim se neke zgode, o kojoj su priali i ja je na svoj nain shvatio
i zapamtio. Priali su, naravno, najvie o svojim prethodnicima, o
ulemi Grada, kad je nje bilo dosta, a nije hitjela za slubama i
plaama, jer su svi bili dobro stojei graani, posjednici, age i
begovi. Pa i meu ovima koje sam ja zapamtio bilo je neovisnih koji
su imali dosta vremena za esta razmiljanja i rijetke razgovore, ako i
nisu bili bogatai. Nisu bili ni sirotinja koja trai i prima kakvu bilo
slubu. Nisu to bili sveenici koji provode povuen ivot kurijama ili
samostanskim sobama, nego ljudi ivota, koji su ponekad, svrivi i
najvie vjersko obrazovanje, otvarali duane i prodavali robu, da ne
bi morali ivjeti od prodavanja znanja, koje su radije dijelili bez
trarenja materijalnih nagrada. Bivali su i zemljoposjednici, koji su
ili povremeno u svoja sela, da vide i da nadgledaju to se radi na
njivama, u vinogradiana, na livadama. Oni su se mijeali u vrevu
svagdanjeg ivota kao i njihovi sugraani bez njihove naobrazbe, ali
su vazda umjeli sauvati dostojanstvo neovisna uenjaka, pa bili u
slubama ili ivjeli kao obini vjerski obrazovani graani.
Moda to nisam iz njihova drutva uo, ali sve mi um leti, da
je to zbilja bilo njihovo kazivanje o eh-Juji. Da, taj eh-Jujo. Za
njega sam saznao prvog ramazana, u kojemu sam i ja nekoliko dana
kao dijete dobrovoljno postio.
Obino bi se ilo u damiju Tabaicu da se slua iza ikindije
uenje Kur'ana. Onda je to bilo u ljetu. Ispod samog damijskog poda
tee Radobolja i osvjeiuje hladovinom od posta umorne, gladne i
15

edne vjernike.
Ali uoi samog Bajrama ide se u aria damiju, i kad se
pokloni hatma hair-sahibiji Ibrahim-agi ariu, svatko tko zna itati u
Kur'anu dograbi jedan svezak i sjedei skrtenih nogu, njiui se
cijelim gornjim tijelom, poluglasno ili punim glasom recitira tekst
Kur'ana, pa se uje samo neko zujanje u damiji, kao kad se roj pela
objesi o granu, i onda se pokloni hatma pred duu eh-Juji. On je
pokopan u groblju koje je cesta odijelila od damijskog groblja, u
turbi od est kamenih stupova jednostavnih kapitela, s elipsastom
nezavrenom kupolom, koju mu podie u prvoj poli prolog stoljea
hercegovaki vezir Ali-paa Rizvanbegovi-Stoevi.
O njegovoj uenosti saznah kasnije iz knjiga, ali ono to u
djetinjstvu o njemu sluah, osta mi kao ugodna svojina duevnog
ivota, plemenito saznanje o jednom velikom, umnom ovjeku, kojeg
znani potuju, a i neuki, koji su makar kad to o njemu uli, s
dunom se panjom obaziru na njegov skronni mauzolej plemenitih
linija. ak i djeca, kojoj se ne d uiti, idu za etrdeset jutara pred
Edrelez na njegov grob i prije izlaska sunca ue Jasin, da im se otvori
vidik pred duhovnim oima. I u njegovo vrijeme bilo je obijesne
mladine, koja bi se grubo naalila ak i s ovakvim uenjakom, kojega
je znanje i carski Stambul, izvor uenjaka, cijenio. Pred damijom je,
po obiaju, bilo uvijek nsil, na kojimma se nose mrtva i od kue do
groblja, i teneir, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi
kojsi su zazirali od ovih rekvizita posljednjeg ovjekova puta od kue
do damije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopane mladei, koja je
slobodno lijegala na taneir, koji je stajao obino u jednom uglu
damijskog dvorita, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih
bolesti. Bilo je i takvlih koji bi od obijesti legli na nosila, dok bi ih
drugi pokrili ohom i podigli na ramena, pa nosili po damijskom
dvoritu.
Tako se jedna skupina ovakve mladei skupila u dvoritu
aria damije i zabavljala se i ondje gdje nije mjesto za zabavu.
Opazili su iz daleka eh-Juju, a onda nekom na um pade i predloi
drutvu, da se s njim naale. Pozvat e ga da klanja denazu jednom
od njih, koji e lei na nosila.
I zbilja jedan lee na nosila koja oni podigoe na mejta.
16

Drugi izaoe na ulicu i pozvae eh-Juju u damijsko dvorite.

- Da nam, efendija, klanja denazu naem drugu, evo ovdje, govorili su oni.
- Dobro, dobro, - veli im eh-Jujo. - A kakvu hoete da
klanjam denazu? ivom ili mrtvom?
- Kako to, efendija, ivom ili mrtvom? Tko je vidio ivom
obavljati sprovodni obred?
- Nita, nita. Ja samo pitam.
- Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih na mejta na kojem su bila nosila, leima
okrenuta njima, a oni se za njim poredali, podgurkujui se i
priguujui smijeh da ne provali. On im se onda, po obiaju, okrenuo
samo napola licem i pitao ih:
- Kakva znate ovog ovjeka?
- Dobar, Allah rahmet ejle, - odgovorili su suspreui jedva
smijeh.
- Da mu halalimo! - Halal olsun!
Onda je eh-Jujo najavio da poinje obred sprovoda odraslog
mukarca i nije se vie okretao, dok nije obavio molitvu, a onda je
poao iz dvorita. Sad su svi oni prskali od smijeha, kako su hodu
prevarili, i ekali da im drug skoi s nosil.
Poeli su ga zvati, ali se on nije ni odazivao ni micao.
Podigli su ohu s njega, a on je bio ukoen, mrtav.
Tako su kazivali o eh-Juji, a sam Bog zna pravu istinu.
Jesam li to uo od njih, stare uleme, koja se okupljala kadikad u
muftijinoj sobi, ili od nekih drugih stranaca koji su vjerovali u ehJujinu vidovitost, ne bih se smio zakleti, ali ovo sam uvvao vie
puta od ljudi koji su znali kakvog je nekad uenjaka imao Grad.
U nekoj evropskoj zemlji vladao je neki duka. Neu govoriti o
njegovoj vladavini ni o njegovoj dravi, jer nisam ni od njih uo ime
toga dukta, te zemlje, a ni ime vladara, koga su samo dukm zvali u
svom kazivanju. Imao je jednog sina i ovaj ga je po njegovoj smrti
trebao naslijediti, ali se onda pojavi jo jedan nasljednik, koji je
tvrdio da je nezakoniti sin dukin i da mu pripada pola dukta kojem
je vladao njegov otac. Prvi sin je poricao pravo samozvancu, a ovaj je
opet bio uporan u svome traenju. Koliko god su suci htjeli biti
17

pravedni i po Boijem i po ljudskom pravu presuditi ovaj sluaj, nisu

znali, po emu e ustanoviti, je li ovaj zbilja sin starog duke. Svi
pravnici u Evropi su se bavili ovim sluajem i ostali nemoni kao
pred nedokuivom zagonetkom.
Dvorjanici malog duke su neto znali o tome, da je stari duka
bio od tog posla, da je mogao imati i nezakonite djece, ali je bilo
sumnjivo to se pretendent javio tek po smrti ovjeka, za koga je
tvrdio da mu je otac. I mladi duka, koji nije bio bahat i slavohlepan,
volio bi dati i vie od pola svoga dukta kome god nego da se u
njegovim oima unizi uspomena na oca, na plemenita ovjeka, kakav
mu se uvijek inio. A vrijednost ovjeka, oca, strano bi pala u
njegovim oima da se kako bilo dokae da je bio od tog posla.
Kad u Evropi ne naoe odgovora ovome zakuastom pitanju,
po emu bi se dokazalo, je li varalica ovaj ovjek koji trai nasljee
bez ikakva prava na nj, ili je zaista dukin sin, a onda bi po zakonima
toga dukata imao pravo nasljedstva, sjetie se istoka i istone
mudrosti, koja nekada zaas rijei i ono to se ini zakuasto, da se
nikad ne bi moglo razmrsiti. A kako je mladi duka bio u dobru s
turskom carevinom, posla diplomatskim putem upit na vijee turskih
uenjaka da oni stvar presude po zakonima istonih mudraca.
Je li onda bila i u Stambolu oskudica u uenim ljiudima ili je
moda sudbina htjela da se na Grad proslavi, teko je to sada, nakon
vie od dvjesta godina, dokazati; tek se desilo i to, da je vijee
uenjaka odluilo obavijestiti vezira za vanjske poslove, da ni oni ne
mogu stvar rijeiti, pa neka jave mladom duki njihov odgovor, da se
nije takvo pitanje na Istoku pojavljivalo niti ga je tko od njih nalazio i
uio u moru knjiga pisanih s desna na lijevo.
Onda je nekom starcu izmeu njih palo na um, da ima jedan
ovjek, kojemu su nudili u Stambolu visok poloaj, kad je u carskom
gradu svrio nauke, ali on je volio u svom rodnom Gradu biti muftija
nego u Stambolu, gradu careva i caru gradova, postati vremenom i
ejh-ul-islam. I rekao im je, kad su se udili to nee da ostane u
Stambolu, za koji su se svi otimali, i vojnici, i uenjaci, i trgovci i
rentijeri: Da nije ljubavi za domovinu, opstili bi oni kreviti
krajevi. Jedan starac iz vijea uenjaka sjetio se eh-Juje i rekao da
se poalje upit njemu, pa ako ni on ne znadne, onda zagonetka nema
18

odgonetke.
Neki oholi uenjaci su se protivili da se pita jedan provincijski
hoda (t, da je to vrijedio, ve bi bio u Stambolu!) ali drugi su ga
poznavali i osobno, dok je uio u Stambolu, ili samo po uvenju, dok
su nekima od njih dopirale do ruku i njegove fetve, pa prihvatie
prijedlog da se sastavi upit i da se odmah poalje po najbrem tataru
u Mostar.
Onda je brza pota ila na konjima i nosio ju je tatar na
najboljem konju, a za njim je jahao takoer konjanik - surdija, koji
bi puhao u rog i biem gonio svoga i tatareva konja, pa gdje bi ga
stizao, tu bi ga biem udario, i konja i tatara. U odreenim
razmacima bile su menzilhane, gdje bi ositavljali umorne konje a
zajahavali odmorne, i dalje jurili nosei najvie puta tek jedno vano
pismo.
I tatar je dojurio s Istoka na Zapad, u Bosnu, a onda od
Sarajeva na jug, u Mostar. Raspitivao se za eh-Jujinu kuu, pa kad
ju je naao, rekoe mu da ga nema kod kue, da je otiao u Vrapie
na imanje, ali da e se istoga dana vratiti. On neka se odmori i
prieka.
Tatar se samo raspitivao gdje su Vrapii, a onda, ne
obazirui se na gostoljubive ponude, zajahao vilena ata i okrenuo
putem kojim je doao.
Kod Zalika vidio je da mu u susret ide pjee jedan hoda, pa
pomisli da bi to mogao biti onaj radi koga je on ak iz Stambola
doao ovamo. Zaustavio je konja i istonjaki kieno upitao, da li
ima sreu govoriti s ponosom uenjaka, morem znanja i ovjekom
punim vrlina, sa eh-Jujom.
Skromni ovjek je rekao, da je on Boji rob, siromaan ako ga
Bog ne pomiluje svojim oprostom, glavom Mustafa Ejjubovi, zvani
eh-Jujo.
Tatar je skoio s konja i uz znakove najdubljeg potovanja
izvadio iz njedara savijeni papir, svezan preko sredine crvenam
vrpcom, prinio ga ustima i onda predao uenjaku, koji je unuo kraj
grobljanskog zida, odrijeio vrpcu i proitao upit. Onda se zamislio,
ali ne to ne bi odmah mogao odgovoriti, nego zbog alosnog stanja,
da su u Stambolu ve izumrli uenjaci kojima ne bi bio nikakav
19

problem odgovoriti na ovako pitanje, i da je tamo nauka spala na tako

tanke grane, da moraju ve u zabaenu provinciju slati na rjeenje
ovakvih stvari.
Onda je iza pasa izvadio divit i na poleini istog pisma
napisao:
Raskopat e se grob u koji je zakopan duka i izvaditi e se
jedna njegova kost, moda rebro s lijeve strane prsa, iznad srca, zatim
oprati i staviti u posudu s istom vodam. Iza toga e se iz lijeve ruke
onoga ovjeka koji tvrdi da je dukin sin izvaditi kap krvi i kanuti na
onu vodu, nad kost. Ako mu bude zaista sin, krv e potonuti i
prionuti za kost, a ako mu ne bude dijete, njegova e se krv razliti po
povrini vode.
Mirno je zatim zatvorio divit i stavio ga za gas, pa pruio
smotano pismo tataru i krenuo u Grad, dok su tatar i surudija
pritezali kolane na konjima, udom se udei, kako ovo sve ovako
ukratko bi, radi ega su oni, ne ispadajui gotovo iz sedla, proveli
petnaest dana na putu iz Stambola do eh-Jujina Grada.

20

MUSTAFA SARAJLI

Iza eh-Jujina vakta bilo je u Mostaru uleme, ali nikada vie

onakva lima i zta kakav je bio on. Bilo je nekad i dobrih alima, ali
je s ilumom kao i s vatrom u haste: sad skoi, ini ti se izgorjet e
insan, sad spane i hasta doe do sebe.
Tako je i u naem gradu bilo iza eh-Juje sve na tanje, ali kad
doe za muftiju poiteljski kadija, Mustafa-efendija Sarajli, rodom
iz Stoca, opet oivje nauka. Iako se rekne Ulemi je hased mahsus,
ispak je onda bilo u Mostaru uleme koja je uviala da ima i boljih
kandidata za muftiju nego to ih je bilo u Mostaru, pa su pozvali sa
strane alima. Nije to bila ni velika udaljenost, do Stoca nema ni dan
hoda, da bi se moglo rei da je muftija stranac. Nekad su opet u
Mostaru bivala i po dvojnca muftija: jedan za grad na desnoj obali
Neretve, a drugi za lijevu obalu, samo se ovaj drugi zvao blagajski
muftija.
Bio je to uenjak, muderis, poboan, ako se moe rei, i preko
mjere. Malokad se na vaan poloaj postavi mlad ovjek. Kadija
Dubin bi rekao: U nas doe na veliko mjesto ovjek, kad mu se hajs
osijee. I Sarajli bio prilino u godinama kad je postao muftija.
Ljetovao je u Gnojnicama, udajenim dobar sahat pjeakog hoda od
Mostara. Iao bi rano u Mostar da odri ders u medresi i putem uio
mrtvima Jasine i Fatihe, sjeajui se zahvalno svakoga tko mu je
u ivotu bio prirastao srcu, a kad bi doao do eh-Jujina turbeta,
zaustavie bi se i podigao ruke do visine prsa, s dlanovima okrenutim
nebu, da bi prouio Fatihu za duu onoga koji je svojim ilumom
21

proslavio Mostar, kao to ga je proslavio i sultan Sulejman podigavi

mu kameanu upriju preko Neretve.
Hodao je kao pauak: ni mrava ne bi zgazio, a ni za najveeg
blata po sakacima nikad mu nije ni trunak kala pao na ustiju od
postula, a kamoli da bi zablatio mestve. Gledao je preda se, a ljudi
koji su sjedjeli na efencima ili na pragovima kunih vrata, skakali bi
ispred njega na noge i otprimali njegove selame.
esto je vodio svoju telebu iz medrese u Gnojnice na teferi, i
tu se s mladima i sam pomladio, blago se smijeei na njihov veseli
smijeh i bune izraze zadovoljstva u prirodi, u blizini svog voljenog
ustza.
Ako je vidio pauenu ruku, a on imao uza se koju paru, nije
proao da ne bi ta tutnuo na dlan. Nije gledao kakvu tko kapu nosi a
nije ni prosio kome nije bila ljuta nevolja. Nije se jednom desilo da bi
netko tko je prosio bio u dronjcima. On bi ga tada uzeo za ruku,
zaveo ga u prvi sakak koji vodi u Neretvu, brzo skinuo hrku, dugu
anteriju i koulju, pa mu dao koulju sa sebe, a obukao anteriju i
preko nje hrku. Zimi je preko svega toga nosio i dubbu. Kad bi
prola hefta i muftinica vidjela da je vakat da muftija promijeni
amair, dobacila bi mu opranu koulju i gae, a on bi se onda
presvukao i oprao.
- A gdje ti je koulja?
On bi, kao dijete koje ne umije slagati, bezazleno, u po glasa
rekao: Ja dao, a ta sam drugo mogao. Na meni je ostala jo anterija,
a on nije imao ni estite koulje.
Ona se ljutila, ali znala je da joj je daba ljutiti se, jer e to
biti i drugi put, ako on naie na kakva prosjaka, pa bi odmah
makazama ostrigla od trube beza koliko ide u muku koulju i saila.
Takav je on bio, a Hamz-efendija je opet bio drukiji. On bi rekao
eni: Podaj ti sadaku gdje vidi da je mjesto, a ja nekako ne mogu;
ja sam potvrd, pa mi to ne ide od ruke.
Jednom je iao od kue u medresu, gdje je drao ders, a u
dershani je bilo i njegovo sjedite kao muftije. Uvijek je bio
zaokupljen mislima o svojoj talebi, o ilumu, da im ta ne zaboravi
kazati to zna, da im ne ostane ta duan, kako bi on govorio. Jer ne
prenijeti mladima sve svoje znanje, to je kao zaduiti se a ne oduiti
22

dug. On se zaduio kod svoga ustaza, a dug treba vratiti svojoj talebi.
U razmiljanju je prisnijetio pruenu ruku. Bura je puhala od
Porima i s Velea, pa se njemu zavlaila pod dubbu, a pruena je
ruka bila gola. Paljivilje je pogledao: ni ostalo tijelo nije bilo kako
zatieno. Tu ne moe mnogo pomoi ni srebreni gro. Pozvao je
miskina da poe za njim.
Hadi Smail aga Arinovi, koji je u taj mah otvorio avlinska
vrata da izae iz kue i ode u kahvu na Tepi, a znalo se za muftijinu
naviku da e dati i koulju sa sebe, ne moe otrpjeti da ne zovne:
- Muft-efendija! Vidi li ko ti ite sadaku?
- Ja vidim pruenu ruku.
- Ama on je zimmija.
- I njemu je Allah dao duu, a i njega titi islamska drava.
- Vallahi e se on isjan uiniti im mu se prui prilika, a ti ga
pomai, de!
- Bolja je gornja ruka od donje.
Muftija je po starom obiaju skinuo beznu koulju i dao je
golau, pa drhtei dok je obukao anteriju i hrku, a preko svega i
dubbu, ispriavao se siromaku: Nemam nita uza se od para, a da
ti ta vie dam od odjee, ne smijem od ene. Meni je reda s njom
ivjeti pa je ne smijem srditi.
Kad nastupi tenzimat, kad svi graani postadoe ravnopravni,
hriani podigoe crkvu na Suhodolini, pa iako je bila zbog strmine
zemljita na kojemu je sagraena jednom dijelom pod zemljom, ako i
nije imala zvonika, imala je onu preslicu nad vratima u proelju, gdje
je smijeteno zvono. Narod se uzbunio, ne d da se zvono oglasi, a ne
d ni on, muftija, ali Ali-paa dozvolio, jer je sultan tako htio. Moda
sultan i nije dozvolio drage volje, ali su ga prisilili duveli da dadne
vjersku ravnopravnost svima graanima, pa se nije imalo kud nego
dozvoliti. I muftija nije mogao podnijeti zvonjavu, pa se odselio u
Gnojnice. Kome je trebala fetva, trebalo mu je ii u Gnojnice, a tko je
traio iluma, tome nije bilo daleko otii ni za Kavdak. Vasijjet je
uinio da ga, kad mu vakti-sahat doe, zakopaju u seoski harem u
Gnojnicama.
Pa kako je za njegova vakta ponovo oivjela nauka u
Mostaru, tako je bilo uleme sve donedavno. I doe vakat da se ulema
23

prorijedi, da je gotovo i nestane, da hodinskog kijafeta sasvim

nestane, pa sad, ako e alima traiti, trai ga pod francuskom
kapicom, a gdje vidi golem saruk, dobro znaj da tu hode nema!

24

OTMJENI PROSJAK

Sjedio sam na terasi kafane Central. Ljetna je sparina i

rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih arka
sunana zraka. Oni su zakopani, kako se i pristoji ljudima koji se
slue ulicama gradskog sredita, imaju tvrde ovratnike i zategnute
kravate, a cipele su im uske i duge kao ptiiji kljunovi. Bivlo ih je i s
bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih uljeva, ali
ta da graanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio
panju, osobito ako je jo seljak porijeklom, prva generacija nove
graanske porodice koja nipoto ne bi obukla opanke ni hlae od
domaeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, zaas se suio, samo
s jednog kraja, u sjeni hotela Centrala, latio se kao povrina
rijeke, u kojoj se ogldaj obalske peine ili drvee. I tako sam se
zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice,
duboke dva ljudska boja i iroke za dobar troskok, na mekanoj travi,
nad koju su se nagnule grane smokava petrovaa, kojima se kroz cvat
pomalja ukoena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se
mlako vue kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad daak
vjetra uzbiba povrinu njeno i treperavo kao kad se hvata kajmak na
sutlijau.
- Gore glavu! - probudi me iz sanjareaja krepak glas
pjesnikov.
- Da si mi zdrav, pjesnie!
- I ti da si mi veseo! Neto mi se ini snuden.
- Sjedi kod mene, ili prema meni, ako ti nee udarati sunce u
oi.
25

- Pjesnikom me zovu. A to znai meu nama reeno, - spustio

je glas, - da ja ne mogu sjedjeti gdje se plaa za jednu kahvu koliko ja
platim za pet u periferijskim kafanicama, gdje mi je i mjesto.
- Pa kad ja zovem, onda si, makar i u kafani, moj gost.
- Danas primam ast, iako ba po svojoj garderobi ne bih
mogao tu sjedjeti. Ali, nisnno se dugo vidjeli. Daj mi priaj o emu si
tako mislio, u to si se bio onako udubio?
- Besposlica. Zamiljao sam se kraj jedne rijeke u nas. ak
sam gledao u njoj i ribe, a ovaj jadni limun u pivskom buretu, koji
zimi ami u takozvanom zimskom vrtu, zamjenjivao mi je ogromna
stabla smokava nad vodom.
- Priznajem, bujna fantazija, kad ti asfalt moe predstavljati
rijeku. Bojim se, bit e mi konkurent.
- I ostalgija, prijatelju! U ovo doba, kad ne odem u svoj rodni
kraj, i u ranu jenen, kad berai uu u vinograde i kerovi u gajeve, a ja
s pukom ekam na kakvu prolazu ili raskru, prazna mi je itava
zima i itavo proljee. Kad odem dolje, dotaknem se rodnog tla i
udahnem onog naeg seoskog zraka, osjetim da mi se povrati snaga,
koja mi dostaje do slijedeeg ljeta. I sjetim se onog udovita iz
mitologije, koje je Herkul ubijao, kako je dobivalo uvijek novu snagu
kad bi dotaknulo zemlju, pa ga je najposlije Herkul morao izdii, da
bi ga rastavio od zemlje, i tako mu je uspjelo zadaviti ga. Uostalom
nisam ba siguran, je li to bio Herkul ili netko drugi i koga je ubijao.
Nije li se ovaj ubijeni zvao Antej, sin Zemljin? Samo mi lebdi pred
oima slika toga bia, koje nogama lepra po zraku, kako ne moe
dotaknuti zemlju, iz koje mu je dolazila snaga, i kako je zbog toga
jadno...
Dole su kahve i srkali smo ih, mislei svaki svoje misli. On
je istom doao iz Brkog, sigurno na dan-dva, moda e tiskati
zbiricu njenih pjesama, koje e onda s tekom mukom i s mnogo
ponienja prodavati ljudina, koji ih nee, ako ih i kupe, ni prorezati, a
kamoli proitati. A da li e tko osjetiti onu ustreptalu duu, koja
nekad ape, a nekad grmi rijeima, koje u ustima obinih smrtnika
imaju svagdanje, graansko znaenje.
- Malim te, malo vatre!
- Oprosti, evo i cigareta. Ja se neto zanio, zaboravio i da te
26

ponudim.
- Tvoja ne bi davala onaj uitak kao ova moja...
- Jer je hravija?
- Ne, jer je ovo posljednja.
- Za nju si mogao dobiti toliko dima, da bi ti, kad dvije spri,
ostala jo posljednja.
- Ovo je u mene jedan obiaj koji je imao jo samo stari
muezin branski, Dervi Polovina. Kako je on umro, taj obiaj samo
ja podravam.
- Da ujemo te finese.
- Kad sam u najgorem stanju, kad nemam novac za kutiju
cigara, takvih kakve eto i ti pui, kupim najbolju cigaretu, ali samo
jednu, jer mi ne ostane ni za pola druge, i onda je polahko, na tenahne, kako Turin kae, ispijam. Ona mi intenzivnije zamrai vid
nego po duine drugih. A kad nemam ni toliko, ja se strpim, nisam
kao Dervi Polovina. Uostalom moja je manifestacija neimanja
sitnija, drukija, neuoljiva, a i moja funkcija u drutvu nepotrebna,
pa nema onda ni smisla da dajem znaka da sam jo meu ljudima. Prizvuk gorine treperio mu je u glasu.
- Ne, nemoj tako. Pjesnici su svjetlo u tami, harmonija u
ljudskoj vrevi ... Nego, daj mi ispriaj o tom udaku etvrtini.
- Polovina ze zvao, a bio je ovjek i po. Bio je muezin u
damiji koja stoji na uu Brke u Savu, lijepa i zvulna glasa,
istanana sluha, da bi se i drugi, a ne samo muslimani, zaustavljali
kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve to je imao, pored neto
kuice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaa
njegova zna se ve kakva je bila. Da je primao mjeseno kaliko mu je
vakuf plaao godinje, magao bi pristajno kao bear u svojoj kuici
ivjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je kolovao glas,
moda ne bi bio drugi Caruso, ali bi za jedan stupanj nii i opet bio
svjetski pjeva. Ovako je bio samo jednostavni muezin u provinciji,
koji se pet puta penjao uz osamdeset i eitiri stepenice munare i
skladno dozivao prolaznike, koji su onda jo vjerovali da ima Bog, i
poneki se svraali na molitvu u damiju.
Ali jednoga dana zadrhtao mu glas. Kao kad se grlo osui, pa
se vidi samo micanje usana a zvuka nikako nema, dva-tri puta mu
27

izilo usred ezana nekakvo itanje i on jedva dokrajiio. U damiji je

bio nekako posramljen zbog ovaga to se njegovu zvonkom glasu
desilo. Kad je demaat izaao iz damije, on se jedva izvukao na sofe
i s mukam prekljuao vrata.
- Dervi-aga, ta ti ono bi? - pitao ga stari Edhemovi.
- Da te ta ne boli?
On nije odgovarao. Edhemovi ga je pogledao paljivije i,
makar da je suton pao na zemlju, vidio mu na licu da ovjek gladuje.
Izvadio je kesu, razvezao je i dao mu forint.
- ta je ovo? Ja nisam ...
- Proui mi materi Jasin.
I ovjek otiao kui na veeru. Te je veeri Dervi Polovina
opet onim svajim obinim zvonkim glasom dozivao vjerne, da pred
Allahom panu licem k zemlji, a glas mu se razlijegao do na onu
stranu Save, do Gunje. Na izlasku iz damije, kad se suoio s
Edhemoviem, inilo mu se da je prestao biti onaj prijanji moralni
ovjek koji ivi od najskromnijeg redovnog prihoda, to granii s
glau, da je zapravo primio milostinju, da je prosjak. I ta ga pomisao
strano muila, iako on nije tek tako za nita primao novac. On je
Edhemovievoj materi prouio za duu Jasin, ipak je dakle zaradio
novac, makar da je dobio mnogo, mnogo vie nego se za takav trud
darivaju hode.
Kad se stari Edhemovi raspitao u Vakufskom povjerenstvu
kolika je plaa muezinu, zaudio se i zaprepastio:
- Pa ja se ne bih za one pare onoliko puta popeo uz munaru i s
nje siao i bez okuisanja.
- Vjerujemo ti, - rekli su mu u vakufu, - ali ova damija nema
imetka, i ovo je najvie to mu se moe dati.
Dervi Polovina se i dalje penjao uz munaru, okuisao, vrio
revno svoju dunost, dok jednog dana ne doe revizija iz vakufake
uprave iz Sarajeva. Dozvae ga u vakuf.
- Doi ti nama u Sarajevo! U nas se obrali muezini, pa emo
tebe postaviti u Carevu damiju. I imat e plau pet puta veu...
- Iiih! - Uzdahnu on. - Kau da je Sarajevo lijepo, da se svijet
tamo nosi kao cvijet svaki dan, a ja se samo na Bajram zaodijem
kako treba i uvam ono sirotinje.
28

- Preabuemo mi tebe, pa e moi u najljepe drutvo...

- Nemam ja tamo nikog poznata.
- Pa upoznat e se.
- Kau da je veliko Sarajevo.
- Koliko dvadeset ovih kasaba.
- Pa ne moe biti da nemate tamo boljih muezina?
- Ima ih dosta, ali ti bi doista bio prvi.
- Ne mogu ja, brao, ostaviti ovo mjesto. Fala vam koji mene
zovete, ali ja volim ovdje.
- De nam barem. kai, zato voli?
- Eto, ja volim, kad ba velite da mi glas valja, da me i oni
prijeko uju kad ovdje okujiem, i neka vide kakvi su muezini ovamo
pokraj Bosne, pa nek misle kakvi tek moraju biti u Sarajevu, koje je
kolik dvadeset Brkih.
lanovi vakufskag povjerenstva i revizori iz Sarajeva
zagledali se. Poslije, kad je on otiao, gledali su da mu iz kakve bilo
stavke prorauna poveaju plau, ak niodakle nita.
- Nema fajde, ljudi, pomoi mu se mora. Moramo mu izmeu
se redovno skupiti pa mu dati.
- Lijepo, koliko god reknete, ja pristajem, - kae stari
Edhemovi, - samo ja sam vidio na njemu da on ima ponosa, da on
nije prosjak, a ovo je neka vrsta milostinje.
- Neemo mu davati kao milostinju. On je u dvadeset i etiri
sahata zaposlen jedan sahat kao muezin. Neka nam ta bilo radi u
onom ostalom vremenu, pa da mu plaamo rad.
- Nije on ni za kakva posla. Ne bi bio ni za to da ui djecu u
mektebu. Neka nam u dokolici ui mrtvima pred duu, a sebi da
ouva duu, pa emo biti zadovaljni i mi i on.
I na tom ostalo. Svaki ga sutradan naponase pozvao i rekao
mu, da mu togod proui pred duu netko ocu, netko materi, netko
djedu ili nani, i da se navrati kad bude gotov.
Tako je Dervi Polovina sjedio na sofama pred damijom, s
Kuranom u rukama i spominjao mrtve, a onda bi zaredao ispred
duana
Hadimehmedagia,
Hadiselimovia,
Edhemovia,
Kuukalia i jo nekolicine drugih koji su ga darivali.
Jednoga je dana zaredao od duana do duana i svima im
29

rekao:

- Ne moe ovo ovako. Vi imate vazda posla u duanu, pa kad

ja doem, esto me i ne opazite u ovom mom izlizanom odijelu. Kad
ve hoete da mi pomognete, neka vas Allah nagradi iz svojih bolhazana, ja u vam samo kad doem u teko stanje, doi u duan u
svojoj bajramskoj opravi, pa mi onda dajte to vam od srca poe.
Neka znate, kad vam doem u najboljem to imam, onda sam u
najteem stanju, pa...
I tako je on, kad bi plau patroio, kad bi posljednji ruak
pojeo i bez veere legao, pa kad bi sutra osjetio drhat i napuklost u
grlu, doao kui, umio se, obukao beznu koulju sa svilenim
rukavima, ohane alvare, dubu i svilenu utu ahmediju, pa se
proetao kroz ariju jednom i drugi put, a kad bi se vraao prema
damiji, istravali su iz duana preda nj njegovi zatitnici i kriom
mu tutkali u depove krune i forinte, i on bi se uputio pravo kui,
presvukao se opet u svagdanje ruho, penjao se na munaru da javi
svijetu, neka se ne zanosi suvie ovim prolaznim svijetom, neka
ostavi za as svoje svagdanje poslove, neka umije odreene dijelove
tijela, pa kad stane u damiji jedan pored drugoga, pred Boga, oprat
e duu i biti isti i nevini kao istom roena djeca...

30

OBAN DUDUK ALDI

Umihana-hanuma je bila pametna ena, bistra, razgovorna,

caru je mogla devab dati - prv Hercegovika, Mostarka. Dva je
ovjeka izderala, djecu lijepo odgojila, a umjela je govoriti kao da
kazuje iz knjige. U onom vaktu, kad ena nije ni iz mahale u mahalu
ila bez velike spreme, kad se isprtljavalo na selo o Edrelezu, a o
Kasumu sprtljavalo sa sela s ljetinom, ona se udala za Turina, ba
pravog pravcatog Turkuu, Stamboliju, oficira. Bilo je to u onaj
vakat, kao da je, ne budi primijenjeno, otila za drugu vjeru, ali ona
otila, roditelji je dali. Kako je bila zihinli, jo dok joj je ojk sluio u
Mostaru, ona je lijepo nauila turski.
Kad je dola Austrija, ojk joj, turski oflicir, morade u
Stambol, pa i ona ode s njim. ivjeli su rahat, Bog im dao dvije
curice, a ni njoj, uz voljena domaina, nije bilo neobino. Sastajala se
sa enama iz komiluka, s oficirskim enama, - kasnije nam je
kazivala, kako se sluajno upoznala i zapazila s jednom painicom,
pa je ak jednom i u Dvor ulazila, - nauila je turski kao prava Turkinja.
Bila je pobona ena. Drala je do turkovanluka, pa joj nije
nita prolazilo. Orilo-gorilo, namaz joj nije prolazio, nije joj se
ramazan nikad uduljio, nego je i uajluke postila, a pred bajram
skontaj ta ima i ta joj prelazi preko nisaba, pa podijeli zeat. Nikog
nije praznoruka vratila s vrt, ako je doao traiti sadaku.
Kad je ivjela u Stambolu, redovno je ila na vazove. U to
vrijeme je bio jedan uven muderris, Emin-efendija, koji je bio vaiz u
Aja-Sofiji damiji. I ona je stalno ila. ovjek je otprati do damije,
31

pa se kroz jedan sahat navrati po nju i doprati je kui, a stanovali su

blizu medrese Krk-eme.
Emin-efendija je tako lijepo vazio, da ti je uvijek bilo ao kad
zavri vaz i rekne oban duduk aldi, jer si jo eljno oekivao da
iz usta prosisplje devahir, kojim e ljepe okititi duu nego
ikakvom almas-granom prsa.
Ila ja tako, priala je Umihana-hanuma, svakog petka iza
iindije, kad je on enama kazivao vaz. Ali zaudno mi ono njegovo
oban duduk aldi, to bi rekao na kraju.
Ponem ja pitati one ene to su oko mene sjedile, to ono
Emin-efendija svaki put rekne na kraju vaza, ali mi ne znade nijedna
rei. Hele, pitaj jodnog petka, pitaj drugog, treeg, a niko mi ne zna
objasniti. Jednog patka poslije vaza ustanem ja pa pravo pred urs, s
kojega je Emin-efendija vazio.
- Eh, kizim, ima li ta to bi ti trebalo objasniti, to nisi
razumjela?
Ja mu velim: Emin-efendija. Ne znam ta ti znai ono na
kraju: oban duduk aldi.
Malo se osmjehnu, pa e:
- Neka, keri, neka si ba upitala! Sjedite svi da vam ispriam.
Ja sam iz Anadola, seljak. Imao sam dva mlada brata, pa kako
smo bili posiromani, a ostali nejaki iza roditelja, spremimo se da
idemo u Stambol. Sva trojica smo imali veliku volju da uimo. Imali
smo nekoliko groa u sitnu, pa krenemo pjee, od sela do sela, prema
Stambolu. Gdje god smo doli, svijet nas je lijepo primio, nahranio
nas, konak nam dao i ujutro nas ispratio. Ono para smo uvali, ako se
gdje dobro umorimo, a ispadnu nam kakva kola pa moradnemo sjesti
i povesti se kolima.
Jednog dana smo putovali, a mrak se poeo sputati prije nego
smo naili na selo koje smo oekivali. U nas torbe prazne, bez hrane,
a i mrak se napravo spusti. Skontasmo se tu zanoiti, pa to dragi
Allah da. Uto opazismo vatru, a vidjesmo da je i uma blizu.
Zdogovorismo se da krenemo prema vatri, jer gdje je vatre tu ima i
ljudi, pa El-humu lillah.
Doosmo tamo, kadli dvojica obana naloila vatru, a u kotao
nalili mlijeka, pa se ono uzvaruje. Okolo ovce polegle i preivaju.
32

Nazvasmo selam, a oni ga prihvatie i ponudie nas da

sjednemo. Kazasmo se ko smo i kuda smo nakastili, ali nas mrak
pretee. Oni nas hulusi kalbile primie: Evo, to je Bog dao,
veeraemo hljeba i mlijeka, a imademo ta prostrijeti i ime se
pokriti, kad bude vakat spavati.
Kad se mlijeko uzvari, zadrobie hljeba, dadoe nam kaike i
svi se lijepo nahranismo. Oprasmo ruke, a onda uzmemo abdest da
klanjamo akam, pa e brzo i jacija. Lijepo smo se pripremili i
klanjasmo akam, pa nakon kratka razgovora ustadosmo i jaciju
klanjati. Mene kao najstarijeg proturie naprijed da im budem imam.
Klanjali smo i dovu uili, a meni dua nekako puna tu, u
prirodi. U umi je mrkli mrak i tiina, samo ponegdje rekao bi da huji
vjetar, a nigdje se ni granica ne pomie. Miriu jagode u paprati.
Negdje kao da se bulbul pojavi. Nebo je puno zvijezda, samo nema
mjeseca.
Nekakva mi ljepota i dragost napunila srce, pa bih sav svijet
zagrilio.
Kaem: Brao, ovo je krasno mjesto, a mi na hairli putu.
Oduismo se Boijega duga. Kako bi bilo da zaitemo od Rabba da
nam ispuni nae elje, da svaki od nas zaeli jednu stvar to misli da
bi mu bilo najdrae.
Svi to begenisae i u jedan glas rekoe: Dobro! De ti prvi
zaeli! Ti si najstariji.
Ja onda rekoh: Ja sam poao u Stambol na nauke. Ja elim da
mi Allah dadne volju za radom i ustrajnost u uenju, pa da postanem
muderris i da se popnem do asne derede vaiza u Aja-Sofiji.
Oni svi rekoe: Amin.
Onda moj srednji brat, koji je imao velike ambicije, ree: Ja
elim i item ad Boga da svrim nauke i vremenom postanem sadriazam.
Mi svi rekosmo: Amin.
Najmlai brat je bio skromniji i zaelje od Boga da postane
mutesarrif u vilajetu odakle smo bili rodom.
Svi rekosmo: Amin.
Onda jedan oban ree: Ja elim i item od Allaha delle
anuhu, da mi dadne dennet. A odmah i onaj drugi oban isto ree
33

to i njegov arkada i mi svi rekasmo: Amin.

I tako vrijeme po vremenu, mi doosmo u Stambol,
prihvatismo uiti i postigosmo visoke derede. Bog dade te ja dobih
idzet, postadoh muderris u jednoj medresi, pa vremenom i vaiz u
Aja-Sofiji. Srednji mi brat postade veliki vezir, istina zakratko, jer se
u nas sadri-azemi esto mijenjaju, a najmlai ode za mutesarifa u na
vilajet i dugo je devletu hizmet inio, dok mu ne doe vakti-sahat.
Pa sad, eto, razmiljam kako nam je Denabuhak usliao
svima dove, kako smo ih na onom istom mjestu, ista srca zaeljeli,
a bezbeli je tako usliao i dove dvaju obana. Pa koliko su ona dvojica obana bila pametnija od nas, jer su sada u dennetu, ako su
umrli, a Allahu-alemu su umrli, jer evo vidite kako sam ja piru-fn, a
seljaka teak ivot i nevolje otjeraju u grob prije nego graanina.
Tako nam je Umihana-hanuma priala. Kad je prvi put
obudovila, onda je bio na Mostarac Hadi Arif-efendija u Stambolu
na naukama, pa se udade za nj, a kad se on zaelje svog rodnog
mjesta, vratie se oboje u Mostar.
Ona je znala hij k niko iv: sve jednu svri, a drugu
poni, pa smo bili najsretniji kad bi ona nama dola na sijelo, a
sastajali smo se ee, jer su njezina mati i moja nena bile dvije
sestre.

34

BEDELI

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u na eher, gdje je

traio da bude bedel za kakva umrlog bogataa, pa, iako nije nikad
bio sm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi naao bedeluk. On je bio neka vrsta
mekanskog plemia, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se
zatekli pred ramazan ili uz ramazan u naem gradu priznavali kao
nekog starjeinu, a on je imao i nekakvo gospodsko dranje. Bio je
visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno
dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu
opaziti da stri. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazei redovito
desecima godina u nau zemlju i inei usluge naim hadijama koji
su ili posjeivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika
osim onoga koji su usisali s majinim mlijekom i koji su nazivali
bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti ta
hoe da kae, a i on bi dobrim dijelom razumio ta nai ljudi govore.
Odsjeo bi u Moria hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela
politiari, hode i trgovci, plemii i skorojevii. Bilo je dana da je bio
pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije
mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz
iftar.
Bio je odani sultanov podanik i nije volio Haimije, koji su se
odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. ini se da su
Turci zlatom kupovali naklonost arapskih ejhova, srebrom sitne
graane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli
smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao orbu od
35

srebra s udrobljenim rijetkim dukatiem, ali je vazda s oduevljenjem

govorio o sultanu koji je bio i halifa.
Svaku veer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Moria
hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u
zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u
arijskim damijama, ova kahva pretvorila u damiju. Svakako u
njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po seijama i prostrtom
podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, zaas potrnule
cigarete i sklonili findani i ibrici, a po podu se razastrle ovije
koice ili serdade. I imam bi se naao za cio ramazan, pa bi mu se
uoi bajrama skupila lijepa svota novca. Trailo se samo da brzo
klanja, stenografijom, da bi teravija bila as prije gotova, da bi
dematlije mogle to vie sjediti i priati i da ne izdangube u puenju
duhana. Nekad jc duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatraio od kahvedije Hasage Dedia da otvori ekmu na prozoru, a on
bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: - Kome udi dim, nek se
slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da
vidi ima li u drutvu onoga koga on trai, pa nahrupila iz hodnika
svjejija hava, povikali bi odmah neki: Zatvori vrata, utee maka!
Jednog ramazana kad se ve uglavnom znalo tko e ii na
had, a za koga e ii bedel, i kad je ostalo nekoliko Arapa bez
bedeluka, i Sej jid Emin je, to bi se danas reklo, izvisio. U Sarajevu
nije nitko htio slati bedela za svoje nemone starce ili umrle roditelje,
koji su bili bogati i za ivota trebali ii na had. Neki domai ljudi, da
bi pomogli siromane musafire Arape, traili su im pismeno bedeluke
po provinciji.
Kako je bio ramazansiki ttil, i Salih Safvet efendija iz
Nuvaba bio je u svom rodnom mjerstu uz ramazan. Tamo je upravo
bio umro jedan bogat graanin, i Salih-efendnja se sjetio SejjidEmina.
Nagovorio je sinove umrlog da poalju za oca bedela. Pristali
su i odmah je udaren tel Uzeiragi da pronae Sejjid-Emina, da mu
iznajmi auto do Duvna, gdje e biti obavljen ikrar i gdje e se bedelu
dati pare za bedeluk. Uzeir-aga pronaao ofera i auto, a Sejjid Emin
je jedva ckao da dobije kakav bilo bedeluk.
Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih
36

moe samo zamisliti. Pota se prenosila jednom ili dva puta

heftino, a kad zapad snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz
Kupreka vrata, onda sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa
Sarajevom. A te godine je ramazan bio uza zemherije pa, iako nije
bilo velika snijega, bila je suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske
kosti. Na takvom vremenu Uzeir-aga je naao Sejjid-Eminu
automoibil na kojemu su prozori bili od prozirnog kauka, vrata su
titila putnika samo da ne ispadne iz auta, a to se tie promahe, nije
je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni mnogo boljih
automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je itav zimski
dan, a kad su bili na Kuprekim vratima pukla je guma, pa su morali
u akamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se
putnici malo raskravili, a Sejjid Emin je pitao mjetane kako se ovo
mjesto zove.
- Kupres - rekli su mu.
- Kibris? - pitao je zauen Sejjid Emin, koji nije mogao
izgovoriti p, a i vokale je drukije uo i izgovorio.
- Kupres!
- Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris?
- Jah, jah! - potvivali su mu ljudi, dok je on krvio zamrzle
noge kraj pei i pio neku toplu tekuinu koju je kahvedija nazivao
ajem.
Doli su po mraku u uicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio
Salih-Safvet-efendiju koji mu je naao bedeluk. S mnogo patetike i
grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako
se napatio putem, a on je, razumijevajuii oba jezika, pucao od
smijeha. Prevodio je i domainima iz ije e kue ii bedel i svi su se
smijali Sejjid-Eminovu prianju.
Iako je bio veliki doek i zijafet, Sejid-Emin je elio to prije
u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu nali bedelluke, da odmah
krenu u svoju toplu domovinu, nosei bosanske dukate, da kao blaga
plodonosna kia orose suhu arapsku zemlju.
ofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme
promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do uice,
Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je jo bio otvoren put preko Aranog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je
37

nevrijeme da e ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na

brzinu obavljen u damiji ikrar, a u hadijskoj kui iftar, i SejjidEmin se odmah po sehuru, zagrlivi se sa Salih-efendijom i oprostivi
se od domaina, koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa
onda prekosutra ujutro u Sarajevo.
Isprozebao, jedva je ekao iftar, da se mogne lijeiti ajevima,
tamnim i olje slatkim. Po teraviji je ve bio u kahvi, gdje se sakupilo
redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga, dvojica brae Aga, a
kad se kae Aga, zna se da su to industrijalci, koji su imali pilane pa
im nije u drutvu nikad ni trebalo navoditi ni imena, a jo manje
prezimena, doktor, heimbaa, Sejfaga Taakovi i druge sitnije
arijske age, a meu njima ih je bilo koji su se odijevali vie nego
skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao udijeliti i sadaku, a oni
su mogli opini zajmiti para da isplati ajluke svim svojim memurima
na prvog, ako bi opina zapala u takvu priliku da ostane kokuz.
Jedva se saekalo da se sakupi obino drutvo, jer netko
klanja u ovoj, netko u drugoj damiji, a u doktora se doma klanja
dematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Dafer Fakih iz
Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove damije. Njega valja
ponajdulje priekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz
kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon
kraeg zadravanja razie: netko doma, netko u El-Kamer, netko u
ovu a netko u onu kahvu, da malo pokrati no sijelom.
Uzeir-agi su vazda bili dragi zevzekluci, pa bi povukao za
jezik Sejjid-Emina da neto ispria. On bi mahsus, i sam mislei
drukije, naroito isticao tobonje zasluge biveg mekanskog erifa
Husejna, od dinastije Haimija, koga su, nakon to im je uinio
ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka, Englezi
surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom spomenuti
erifa Husejna, pa da skoi kao da su poda nj bacili aku konjskih
muha.
Napokon se sve drutvo okupilo i Sejjid Emin poeo priati o
svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i
napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak
godina doao u Bosnu da trai bedelluk, pa ga jedan aga poveo na
vrelo Bosne. Do Ilide su se dovezli pasaerom, a usput je Asim-aga
38

Lopardija pjevao uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci

na Ilidi, a malo zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su
zadivili Sejjid-Emina, da je uzviknuo: Vallahi, ako vam se Allah ne
smiluje, neete nijedan u denet, jer je u vas denet na ovom svijetu.
- A ta sad veli na ovaj snijeg?
- E, ovaj vas snijeg lijei. Ovo je va dehennem.
Uivali su u njegovoj gestikulaciji, prianju i, uveliavanju
bure i snijega. Ali kad je priao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se
zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza.
- Ima i u nas Kibris - a mislio je na Cipar, kako ga Arapi
izgovaraju - ali je ono dunjaluki dennet. Tamo raste grode,
smokve, masline, ali ovaj va Kibris ...
- Kupres, Kupres - ispravljao ga je Uzeir-aga.
- Jah, jah, Kibris. U ovaj Kibris je trebalo surgunisati erifa
Husejna, a ne u onaj na denjizu...
Opisujui strahote vjetra nije vie nalazio rijei u naem
jeziku da bi i njemu i nama doarale atmosferu kulminacije njegove
razorne snage, pa je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgrun Pdihi.
Nastale su prie o bedelima i njihovu traenju bedeluka.
Sijeldije su prebirale na glas tko je duan ii na had, za koga bi
treblo slati bedela. Obavljali su neku vrstu inventure svaijeg imovnog stanja. Izredali su dosta imena, samo se prisutni nisu uzimali u
obzir, od kojih je malo bilo hadija, a svi su, po imustvenom stanju,
mogli i trebali ii na abu. Spominjali su ovog ili onog, a Arapi,
patencijalni bedeli, sluali su onoliko koliko su razumijevali. Bili bi
oni zadovoljni da se nae i kakav potanak bedeluk, da im se plati
samo putni troak i da im neto malo ostane za porodini ivot,
skroman kako su se odvajkada nauili, ali su bili slabi izgledi.
Samo je ejh-Abdulah naao bedeluk u jednom selu kod
Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su iz
Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili
bio je otiao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa
subesjednicima da trai bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko
selo, dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu ba bili veoma
obazrivi prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, to
39

inae nije adet Rogatiana, nego su mu samo pokazali pravac u

kojemu treba da ide i na sahatu mu pokazali za koliko e vremena
doi do sela. On se uputio u svojoj antariji i tankom kaputiu, a
zemlja je bila smrznuta kao kost. Kad je promrznut doao nadomak
sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci, da ga raznesu. On se saginjao
da uzme kamen s puta da njime otjera pse, ali svaki kamen srastao sa
zemljom. U muci je vikao: Prokleta ova bosanska zemlja! Puste pse
na te, a sveu ti kamenje za zemlju da se ne moe braniti!

40

NA EFENDIJA

Ostao je siroe od osme godine nakon oca, a kad mu je bilo

dvanaest, i majka mu se preseli, kako se ono kae, u drugi, bolji
svijet, a da je on ostao na gorem svijetu, nema sumnje kad se zna da
nije imao nikakve blinje rodbine, a ni imetka. Prodavao je tue
perece, posluao kadgod koga, za to bi dobio koju paricu i tako
ivotario s nekom daljnjom tetkom.
Ali ipak nije osjeao kakvih naroitih ivotnih jada, jer ni dok
su mu roditelji bili ivi nije ivio u kakvu zevku, a onda nije bio ni go
ni gladan. I zapjevao bi nekad, a glas mu bijae njean, pa ga poee
akamluari zvati da im ugaa uhu dak im ljivova rosa i druga miva
ugaaju grlu.
Da dijete ne postane nonik, Hafiz Ibrahim efendija Salihagi
uze ga nauavati hifz. Dijete bistro uilo je marljivo, i u etrnaestoj
mu se godini proui hafiska dova. A da u ostalom ne ostane adamija, pobrinu se Hafiz Ibrahim efendija i nekoliko trgovaca iz arije,
sakupie mu neku mraku i poslae ga u eher u medresu. Tamo se
zlopatio, uio sarf i nahv i zadugo nita nije znao ta ui. Uz ramazan
uz mjesne hafize i on uio, kao najzadnji, mukabele iza sehura,
podneva i iindije. Pogdjetko ga pozvao kadgod na iftar, na ruak
nitko. U jednoj damiji muezinio na jaciju, a uoi Bajrama, kad se
dijelio gureba-tefter, i njega neto zapalo. Pojeftino kupio mrtvaku
ohu za dube, a Mehmed-majstora terzije materi prouio hatmu, pa
mu je ovaj saio, i tako prebili jedno za drugo. Za nekolike sadakaifitre naruio ifte, ahmediju oprao i premotao i na Bajram osvanuo
kao cvijet. Ni na hakim-efendija nije doao toga jutra dotjeraniji u
41

damiju.
Uio on tako dvije godine, kroz mozak mu prolijetale filmazije i fil-muzarije, mufredi, muzekkeri, hazuri i gaibi i ostali
gramatiki oblici, koje je tek na kraju druge godine poeo shvaati.
Istom je tada saznao da ima jedna kola gdje se drugaije ui, gdje se
na laki nain predaje i gdje se nauka lake shvaa. Uavi u treu
godinu medrese upisao se i u Darul-muallimin.
Ve u prvim danima nastave osjeti on lahkou u uenju i slast
u nauci. Poe istom shvaati to je prije dvije godine uio. A kad je
ve bio probijen led, prionu kao edan ovjek na bistru izvoru, i poe
itati i uiti to mu je do ruku stizalo.
Pri svretku ponudie mu da se upie u Nuvvab, ali on odbi.
Treba nam, ree, sitnih radnika da odgajaju omladinu po kasabama i
selima i moja je elja da svoje snage tamo upotrijebim. Za Nuvvab e
se nai kandidata meu kadijskim sinovima. Ja bih rado i tamo uio,
ali mi se ini da je teta da moj narod na me eka jo pet godina, kad
ve sad mogu da mu ponudim makar svoje skromne sposobnosti.
Muderisi i drugi nastavnici ga pohvalie i preporuie vakufu
da mu nae kakvo mualimsko mjesto. Poslae ga u nau kasabu i
odredie drugim mualimom s dvadeset i pet forinti plae mjeseno,
preporuivi Vakufskom povjerenstvu da mu dadne jo jedan dihet,
da ga na primjer postavi muezinom u kojoj mahalskoj damiji. Kad
doe u Kasabu i javi se Povjerenstvu, poslovoa sazva sjednicu, a
lanovi mu odredie, po elji Direkcije, muezinsko mjesto u
Begleraginoj damiji sa etiri krune plae mjeseno, da okujie na
svaki vakat, mete damiju, pere cilindre, nalijeva petrolej u lampe a
zejtin u kandilje za ramazana. Kad ga poslovoa sutradan pozva i javi
mu kao s nekom prijateljskom naklonou za novu vazifu, on malo
planu u licu, ali se suzdra:
- Hvala i vama i gospodi lanovima Povjerenstva to ste mi
povjerili muezinsku slubu u tako lijepoj damiji! Meni je osobita
ast vriti ovu funkciju koju je vrio i na pir, Bilal Habeija, i ja u
je vriti savjesno, makar i besplatno. Za te etiri krune izvolite vi nai
ferraa koji e istiti damiju i vriti drugo to je potrebno.
Poslovoa se nae u neprilici:
- Znate, efendija, to je nekako unilo u obiaj da muzeini
42

obavljaju i te funkcije.
- Ja nisam uio ni u medresi ni u Darul-mualliminu kako se
metu damije, iste cilindri i nalijeva petrolej i zejtin, iako su i to
poteni poslovi...
Jo nije ni u ariju izaao, a ve ga doeka njegov kalega,
prvi muallim i upravitelj mekteba, podvita dubbeta na leima, u
potpeenim postulama.
- ta, zar ti nee da bude muezin?
- A tko vam to ree?
- Rekoe nam da si se zahvalio.
- E nisu vam pravo rekli. Bit u muezin, ali neu biti ferra.
- Ama onda nema ajluka.
- I ne treba mi.
- Bogme nisu etiri krune na odmet.
- I nisu, ali treba potovati i funikciju koju ovjek obavlja i
svoju linost i hodinski kijafet.
- Ti si onda neko begovsko dijete, nenaueno na teretan
posao. Samo ne znam otkud ode u hode?
- Kakav beg? Nisam elhamdulillah. Mehmed Sulji, pa beg!
Ha, ha - osmjehnu se.
- Pa dobro, brate. Eto ljudi pokazae dobru volju da ti se d
mrven posla i zarade, a ti zarade nee.
- Ali ne bjeim od posla.
- Vallahi, ja te ne razumijem.
- Ni ja vas. Nosite ulemanski kijafet, a ahmedija vam
potamnila. Dubbe ste podvratili na lea kao torbak, a postule vam
potpeene. Na anteriji vam se vidi ta ste jeli otkad ste je skrojili.
- Ama, dijete - okrenu se prvi muallim hadi Hasan-efendija
oko sebe - ti kao da si se napio, da od mene vidi dvojicu ili vie
ljudi, pa ovaki ste, pa onaki ste, a ja sm, jedan jedini s tobom.
Mehmed efendija Sulji vidje da prvi muallim nije jo saznao
da se jednom ovjeku moe rei vi, kao to se govori i ti, pa se
osmjehnu:
- Allahemanet!
- Allah selamet - odmahnu rukom hadi-Hasan efendija, zae
za oak, unu, a onda doe s lijevom rukom u muhliji od alvara do
43

adrvana pred arijskom damijom i opra ruke. Skide ahmediju s

glave, pogleda niz anteriju, postule. Nema fajde, ba sam se malo
zapustio. Valja sijedoj rei da me pretrese. Ama ako on bude onakav
utanmaz pa svakom bude u oi govorio ono to o njemu misli, slabo
e proi. Nee on svijetu hatme uiti, a od sama ajluka nema ni suha
kruha. Spustit e on durbin, spustiti, jah...
S Begleragine damije zau se ezan. U toplo podne
zauborie nad kasabam u nekim za njih neuvenim arijama rijei
pozivanja na namaz, kraj kojih su obino kao gluhi prolazili ljudi
koje je zauzdao dunjaluki posao. Ljudi poee dizati glave da vide
novog muezina.
- Asli je nekakav Arap doao po bedeluk?
- Moda je kakav eh? Oni onako izvijaju.
- Uutite da ujemo! Bit e to novi muezin.
- Tko? Je li onaj mladi hodica to je juer doao? Pa ojutros
sva kasaba gd da je on odbio da bude muezin.
- Estagfirullah, ljudi, uutite! Ovakve muezine rijetko ujemo.
I tako su po mahalama ene i djevojke u poslu zastajale, na
efencima trgovci i zanatlije oslukivali, dok ezan ne presta.
- Halal mu materino mlijeko to ga je sisao, kad mu je onakav
avaz!
- Vala, da imam abdest, sad bih otiao u onu damiju.
- Pa to je kolajluk. Pred damijom esma, pa se i rashladiti i...
- Ama, ugursuz mu je imam...
- Tebi svak ugursuz, a ti sam evlija. Ti bi da ti okujie s
munare, a da ga ti slua s efenka, ama da se ne ide u damiju. A
moe biti bi volio, da Mujica razvue harmonike, a on da ti zapjeva,
kad potegne.
- De, nije ni tebi mahane.
Tako se na Mehmed-efendija paedstavio Kasabi lijepim
glasom, nonjom, dostojanstvenou, ali kad djeca dooe prvi dan iz
mekteba i poee kazivatbi starijima kako ih efendija svata pita i zapitkuje a ne ue kao do njegova dolaska elif ii ustun en, zabrinue
se kakav je ovo sad taksirat. A kad nakon nekoliko dana ue da je
pitao tko zna kakvu pjesmu zapjevati i kad su djeca pjevala, a on ih
razvrstavao u grupe, odoe vieniji ljudi u Povjerenstvo tuiti se na
44

nj. Pozvae i njega da se pravda, ako mogne. On se odazva.

- Je li istina da tvoja djeca u mektebu pjevaju?
- Jest.
- A zato?
- Tko pjeva zla ne misli.
- Ama, ostavi ti to! Nego ne alju roditelji djecu u mektebe da
pjevaju, nego da ue imanske i islamsske artove. Da mektepski hairsahibija uje njihovu dernjavu, prevrnuo bi se u mezaru.
- Ne bi. Tko se jednom ukoi, ne prevre se vie. A onda, ja
sam kuao djeije glasove, da onu djecu koja imaju sluha izvjebam
da ue salavate na Mevludu, da ih izvjebaim ezan uiti.
- Afv edersun! Mi mislili: nekakve besposlice.
Mehmed efendija predavao u prvom i drugom razredu, hadi
Hasan efendija u treem i vodio kancelariju, to ga je najvie znojilo,
jer nije bio prijatelj peru i dopisivanju, a esto bi mu i lonac i halva
istjerali grake znoja na elo u toj istoj kancelariji, kad bi odluio da
ne ide kui na ruak. U razredu mu je tabla bila vazda ista, a kreda i
suner se tedjeli. Ne znamn koga belaja ovo izumie sada. Hiljadu
godina se uio iman kroz ui, a sad sve hoe i da napisano vide,
rekao bi on. Najvee potovanje ulijevala je debela drenova ipka,
koja je bila vie table. Od njezina se straha utjelo, a kad bi tko glas
pustio, bio je potkovan. I poslije mu se vie nije mililo u mekteb.
Neki dan Haim-aga Paali po obiaju rekao siniu da je
vrijeme ii u mekteb. Mali pokupio sufaru i taiblu pa izaao na sokak.
Ali mu se nije ilo u mekteb. Domalo poao Haim-aga, pa da e
zakoraiti iz avlijskih vrata, kad njegov sin unuo na starinski
binjekta, pa se udara akama u elo i na glas vie: Da sam Bog d'o
Vlah!.
- A to, jadan bio za debelim mesom!
- Da ne idem u mekteb.
- uti objeenjae, ne bio! Hajde sa mnom u mekteb!
- Hou, ako u u drugi sunuf.
- Hajde makar.
Haim-aga odveo dijete u mekteb i rekao upravitelju da je
dijete premlado i da e ga vratiti u drugi sunuf, da utvrdi. Dijete
nije vie bjealo.
45

Mehmed Sulji je ipak nekoliko utjecao na hadi-Hasanefendiju, jer je i on malo vie drao barem do vanjtine, ne
zanemarujui ipak obilne gozbe, u emu on nije mogao ni malo
utjecati na Suljia. Sulji je i nadalje ostao tanak kao trijeska, vjeno
zamiljen, druei se najvie s knjigama i listovima, koje je upravo
eljno oekivao i, to se rekne, gutao, a na koje je troio polu plae.
Da ga nije bilo stid samoga sebe, otiao bi u Povjerenstvo i sad,
nakon godine dana, primio bi se muezinske plae, kad uredno vri
muezinsku slubu, ali to je bilo samo asovito klonue, koje je u dui
opravdavao potrebom nabavke novih knjiga i listova.
- E ja ti se, Mehmed efendija, ne mogu iuditi, koliko si
zaljubljen u te listove! A bogme, nema nita u njima.
- Ne mogu ja bez njih, hadi efendija. Knjige su mi navika. I
jo vie, potreba. Ja bez njih ne mogu kao ni ti bez spavanja iza
ruka.
- U to mi ne diraj! Efdalnije je kad alim spava, nego kad
dahil ibadet ini.
- Neu ti ja u spavanje dirati. (Rano se privikao da mu kae
ti). A trebao bi i ti da malo ita. U svijetu se deava svata. Moda te
mnogoega ne bi zanimalo, ali bi se neto nalo i za te.
- Zna ta? Trebalo bi neto i za te nai! Kakvu lijepu curu, s
neto miraza, pa da i ti ivne. Manje bi sigurno itao, a ne bi
skapavo na bearskoj zahiri.
Mehmed efendija se osmjehnuo. Nije mu bilo mrsko kad se o
tome govorilo, ali se nije ni odluivao da poe u aikovanje, u
zagledanje.
- Ima vremena. Ne valja se eniti meu Bajramima!
Vidi ti njega! Vazda je meu Bajramima. Onda bi to znailo:
nikad se ne eniti. A enidba je, dragi moj, sunnet.
- Znam ja to, Hasan-efendija. Nekome je i farz, ali meni bi
bila haram. Prije svega, nemam ni ja koliko mi treba da ivim kao
ovjek, a kad fukaraluk podijelim na dva eljadeta ...
- uti, netko ide...
Unie Deavi-beg Smailbegovi. Nazva im selam, sjede uvrh
zbornice i izmerhabae meusobno.
- Ja doao, eto, kroz jednu heftu e se navniti godina kako mi
46

je mati umrla, pa k velim, ja nemam kad da joj hatmu prouim, pa

velim, Mehmed efendija e to, a nee mu daba biti.
Hasan-efendija se uzmuio to njemu propade dobra hedija, a
Mehmed-efendija se smre, pa onda razblai:
. - Dragi Dervi bee! Da sam ja varalica, ja bih ti sad rekao:
Dobro prouit u! A ti bi mi dao dva forinta. Ali ja u ti istinu rei:
Kur'an se ne prodaje. Nema tvojoj materi sevaba od onog to u ja
uiti u Kur'anu. Kad ja uim - ako s draga srca uim, sevab je meni.
A zato da mi ti za to daje pare? to je ona ponijela na onaj svijet, to
je njezino.
- Jedna je ulema rekla da se moe... - Hasan efendija se
ponada da e njemu zapasti hedija s hatmom.
- Ja sam sm kao softa uio svijetu hatme, ali poslije sam
nauio, da od toga nema nikom fajde. Nego, tebi je Bog dao zlatna
sina. Daj da ga ja malo vie nauim izvan mektebskog vremena, pa
neka on svojoj neni hatmu ini.
- Tamam, munasib - ree Dervi beg i izae.
- E jesi, e jesi... ona prava... mal' ne rekoh... ahmaina.
- A rekao si eto!
- Dva forinta baciti u havu...
- ta u im ja! ivjet u i bez njih.
Dervi-begov Bakir je bio umiljato i pametno dijete. Lahko je
shvatao i drugo osim strogo mektebskog to mu je Sulji kazivao.
Njegov vidokrag se irio i s njim znatielja rasla.
- Neka te otac dade u kolu.
- Govorio sam ja, pa ne da ni progovoriti. Kae tamo se
ufure djeca.
Uzdahnuo je. Kad on tako misli, ta e onda onaj seljak iz
zabitne planine!
Jednom je pred Dervi-begem poeo navoditi razgovor o
potrebi slanja djece u kolu.
- Zar da se ufure?
- A jesam li ja afir?
- Nisi, ne d'o Bog!
- A eto, i ja sam bio u toj, kako ti kae, afirskoj koli, pa zar
mi je to to naudilo? ak su mi i u Darul-mualliminu bili neki
47

nastavnici inovjernici, pa... ?

- Zna nije djetetu potreba da ui i da se mori. Meni je Bog
dao, pa e i njemu. Bit e mu dosta to u mu ostaviti.
- Nemoj, dragi Dervi-beg, tako misliti. Ono se rekne: Ne
zna se ta nosi dan, a ta nosi no. Sve imanje moe propasti, a
znanje nee nikada pod noge ... On me esto iznenadi svojim
pitanjima, a i odgovorom. Daj ga ti u kolu, pa kad svri, nek ide u
medresu.
- ta, da bude hoda pa da kupa mrtve.
- Ne mora to raditi. Do kupanja mrtvih, hoda ima na hiljade
korisnih poslova, a ni to nije sramota nego Bogom zapovijeen
posao. Eto, vi se svi imuniji ljudi tuite: Kakve su nam hode?
Sramota je! Brzukaju islam! Samo ekaju kad e tko umrijeti da
smotaju ohu i proue hatmu, naravno za pare. Pa kako se nose?
Ahmedije im kao ukuri! A ne upitate se nikad, da li bi se mogli
bolje nositi i vie drati do svoga ljudskog dostojanstva. I onda jo
jedno. Mi se gotovo svi liferujemo izmeu fukare, pa su nam u
najvie sluajeva gladne oi. A zato vi imuniji ne biste djecu
odgajali za hodinski stale, pa da i meu hodama bude jednom
situiranih ljudi, a kad su bogati, oni su i otporni, nesavitljivih kiama.
Dervi beg je utio, a pri polasku rekao:
- Pa jo u razmisliti o tome.
Bio je umoran kad je Dervi beg otiao. Mnogo zr govorio,
pa ga spopade neki suhi kaalj, a onda osjeti neto slano u grlu.
Pljunu u pljuvanicu. Bila je krv.
Najprije se prepao, a onda osmijehnuo. Zar da ali ivot?
Malo je imao zemaljskih uitaka, a mnogo briga i patnja. A onda sm
sebe zaalio. Umrijet e rano. Ono znanja koliko je imao, a nije sebi
utvarao da je neki uenjak, s njim e lei u grob. Nitko se od njega
nee okoristiti. Za dvije godine muallimske slube nauio je dvjesta
djece imanske i islamske artove, uiti u sufari i u Kur'anu, nekolicinu ih je nauio salavatati i mujeziniti. A sve ostalo njegovo
znanje o ivotu ljudskom, o moralu, o ekonomskom i kulturnom
napretku ili nazatku, sve ono to je, gledajui otvoreno u ivot oko
sebe, uoio ili u knjigama naao, sve e to neiskorieno struhnuti.
Knjige e valjda koji hoda na muhallefatu kupiti, novine i asopise
48

kakav mesar ili zelenar, koji e robu u njih zamotavati. I gotovo da

zaplaka nad samim sobom.
Razmiljao je o sebi i o okolini. Vidio je da je suica.
Neizljeiva. Samac, bez kune njege, utrnut e brzo kao svijea meu
vjetrovima. Siromah je. Ne moe se kako treba lijeiti i izlijeiti. Da
mu barem ovo znanja to ima ne propane s njim zajedno. Da ne
struhne!
Odluio je drati vazove u damiji.
Popeo se na urs. Damija je bila puna staraca i prosijedih
sredovjenih ljudi. Tumaio im je: Innemel-hamru vel-mejsiru...
ridsun min ameli-ejtani... Opojna pia i kockanje su avolji
posao. Mlade se odala tim drutvenim zlima. Treba je odvraati od
toga, jer je u tome zlo i za samu dananju generaciju i za potomstvo.
U imecima osiromaujemo. Prodajemo kmetove i begluke... A onda
obaao pogledom po damiji. Starci su drijemali. Vz nije uspio. Pa
da, i sm je uvidio. Onih kojim ga je namijenio, nema tu. A ove je
davno to sve prolo. Ovi su davno tobe uinili, brade zapustili,
svilene ahmedije zavili.
itav dan je bio tuan. Iza veere se malo proetao. Rosila je
kia i lokve se hvatale. Bila je kasna jesen i dobro zahladilo. Proao
je kraj jedne krme. Zvonio je u njoj smijeh, cika, pjesma.
Zastao je i razmiljao. A onda otvorio vrata i uao.
Hasan beg je pjevao zagrlivi dvije pjevaice:
Njih su dvije, a ja sm,
zato sjedim raspasan ...
Onda je najednom sve zamuklo. Proao je uvrh krme i popeo
se na pivsko burence. Ponovio je itav dananji vaz povienim
glasom. Svi su bili zastraeni, zasramljeni, gledajui preda se i
gnjeei cigarete prstima.
Gazda-Marka nije bilo u krmi. Siao je bio u podrum da
iznese veliku pletenku rakije. Prispio je na zavretak vaza. Vidio je
pokolebane goste, zanijemljene pjevaice. Oprezno je spustio
pletenku, primaknuo se Suljiu, dohvatio ga za jaku i ponio kao
maka mia. U jednom kutu je zaorio smijeh.
Prolazei kraj kapele apnuo je: Hifzi-bega! Harmonike su
zajaukale, emaneta zacvilila, bubanj zagrmio, a Mica zapjevala
49

zvekeui defom.
okanji i frtalji su se napunili bez naruivanja.
Turci su bili srbadiju, Hifzi-beg je provodio gaziluke - tako je
Mica pjevala.
Mlade je tamanila rakiju i meze.
Hasan beg je utio, a onda ustao.
- Sjedi, Hasan-bee, kud e ranije?! - uzvrpoljio se
gostioniar.
- Mr, afire jedan - petljao je Hasanbeg jezikom i povodio se
na nogama. - Ti naeg hodu da izbaci... Ti... ti... Upamtit e ti
mene... - a onda se skljokao na stolicu. Glava mu pala na sto.
Odspavao je dui, a onda se prenuo. Prijetio je planim glasom: Ti da izbaci naeg efendiju... Ja u tebi...
Povodei se izaao je iz krme, a onda se zauo vrisak s
izvana. Jedan preko drugoga potrali su na uilicu. Hasan beg je pao
na plonik. Pod njim se crnio drugi ovjek.
- Tko je to?
- Diite ga!
- Diite ih!
- Tko je taj drugi?
- Mehmed efendija!
Hasan-bega su digli, a Mehmed efendija je hropio bez svijeti.
Lice mu je bilo u lokvi krvi.
- Policija, u pomo...
- Ama, kako on...?
- Onaj ga dumanin razbio kad ga je izbacio.
- Vode! ...
- Umij ga!
- Dignite ga! Smrznut e se.
Svi su se muili jer se plonik smrznuo, a u njih noge bile
nesigurne. Progledao je.
- Boli li te ta, Mehmed efendija?
- Lake mi je kad vas vidim na izvanu.
Dozvae fijaker. Dvojica njih odoe do stana mu i poloie ga
u postelju.
Za deset dana kretala se denaza. Sav grad je iao za tabutom.
50

Jagmili su se da podmetnu to vie puta rame pod nosila.

- Eh, jazuka udna, kako kratko poivje!
- Pa ipak. Koliko je uinio u naem mjestu! Gledaj onu
mektebsku djecu! Svako plae. A kad su djeca za hodom plakala?!
- ujem da nema odonda ni pola mlaarije u krmi.
- Da ih Bog podri na pravom putu!
- Pa gledaj, molim te, hadi-Hasan-efendije! Kako se je
pretresao, kao da nije onaj prijanji peksijan. I plae ovjek, na moju
duu.
Dervi beg je vodio Bakir-bega uza se. Dijete je plakalo iz
glasa.
- uti, Bakire! Ne valja plakati. Dat e babo tebe u kolu i u
medresu, pa kad odraste, bit e i ti pravi hoda kao i na Mehmed
efendija. Proui mu, sine, togod za duu, pa e prestati plakati.

51

VAIZ AHMED EFENDIJA

Naoj se Kasabi nije dalo u hodama. Mehmed efendija nam

mlad umrije, a bijae poletan, da je milina. Ono to je iza njega
dolazilo nije se dugo skrasivalo u naem mjestu. Neki budi po
godine, neki ni toliko, a jedva da je jedan izdurao godinu dana.
Nije to da na svijet ne valja, da nee pomoi hodu koliko
moe. Ali naa ti je kasaba mimo ostale. Hoe da ima najboljeg vaiza
ako ne na dunjaluku, a ono svakako u Herceg-Bosni. Mjetani,
naime, misle da ne smije ni vaiz u Gazi Husrevbegovoj damiji u
Sarajevu biti bolji od vaiza glavne damije u naoj kasabi, a to ga
oni ne sluaju, odnosno to ne postupaju onako kako on propovijeda,
to se ne pita. Glavno je da je vaiz slatke rijei, da pametno i sabrano
govori, a, to je najvanije, mjetani hoe da je obrazovan, da ga se
ne postide kad sjedne govoriti s protom ili fratrom, a osobito s
fratrom, jer je on ueniji i od prote.
I imali smo sreu. Poslae nam za dematskog imama i
imama Igbal-paine damije Ahmed-efendiju Hafizovia. Bio je
mlad, svjee vanjtine i, gotovo bi se moglo rei, pomalo kicoki
dotjeran. Na licu plemenitih crta okratka brada, crna, s tek pokojom
sijedam dlakom, brci podrezani nad usnama, a s krajeva usta
pomijeani s bradom. Oi ivahne i vedre, elo visako, a do pole
prekriveno fesom, oko koga se savijala bijela ahmedija, ali ne suvie
pravilno kao da je ispod pegle, nego kao da je namjerno povrno
nabacana, a ipak skladna. Dubbe sa irokim rukavima zimi bilo od
crne ohe, a ljeti od tamno-modrog listera, a ispod njega, kako i treba
da bude, hrka, pa pod njom prsluk od kutnije s dva duboka depa i
52

pod vratom niska bijela jaka, koja je jedva po prsta virila iznad jake
od dubeta. Noge siune kao djeije bile u mestvama i iftama od
parlaka. ak i tetik od mjedi, koji je olakavao skidanje ift, bio je
usjajen kao kahveni takum u tabijatli tirjaije.
Bio nam je ve svojom vanjtinom svima u volji, ali smo se
malne zabrinuli kad saznasmo da trai malo vei stan, jer ima
sedmoro djece. Drali smo, po njegovoj vanjtini, da ima, ako je
oenjen, najvie dvoje ili, s oibzirom da je hoda, troje djece, ali
sedmoro, ito onako mlad, e to nam nije moglo lei u pamet. Naao je
lijep stan, sunan, s velikom avlijom i baom, pa kad doe s
prtljagom i porodicom, nema fajde kriti, svi smo bili znatieljni, ta
e se pomoliti iz kola i auta. Iz kola se isprtljalo dosta prtljage, dosta
dueka i jorgana, ilima i runih sanduka, pa smo odmah vidjeli: ili
mu je domaica mirazaa ili je on iz bogate kue, jer se o vakufskoj
plai ne bi mogao onako skuiti, a nije se moglo na njemu primijetiti
ni da je derra, koji samo jagmi paru, barem u ono nekolko dana to
je doao prije porodice, da preuzme dunost od predasnika i nae
stan. A tek kad poee djeca iz auta izlaziti za materom, koja je bila
duboko zabiuljena u amaki zar, sve jedno drugom do uha, a sve isto
i uredno, makar da su se iz dosta daleka mjesta dovaljali, u autu. Tko
ih je vidio onako iste, zdrave i rumene, mogao je samo rei, da je
na novi hoda, na imam i vaiz, bogata nad bogataima, i mogao
mu je samo zaeljeti od srca: Ej Boe, budi mu na jardumu!
Kako je razgaao plau, s kojom drugi ni s dvoje djece ne bi
izdrao ni pola mjeseoa, to je znatieljnicima iz nae kasabe ostalo
tajna, tek su svi znali da Ahmed efendija ne nosi nita na veresiju, da
ba mnogo ne kupuje, ali kupuje uvijek najbolje, i gotovinom plaa.
I koliko god smo bili zadovoljni s njegovom vanjtinom, s
njegovim daanjem, da bisma ga s ponosom mogli pokazati i strancu
koji bi se interesirao kako izgleda turski hoda, jo nas je vie
zadovoljio njegov vaz u damiji.
Igbal-paina je damija uvijek prvog petka, kad bi doao novi
hoda, bila puna radoznala svideta, pa bi poslije izostajao mnogi od
posjetilaca koji su bili posjetioci Ihmal-paine damije, ali kako doe
Ahmed-efendija i kako poe prvog petka vaziti, svijet je pridolazio
sve vie, da je napunio i mahfil, i tetimme, i hajat, pa ak i dobar dio
53

dvorita. Pa kad bi iz dume htio da vazi, to bi se sve tiskalo jedno

preko drugoga da pobono ga saslua, dok bi on, sjedei na ursu na
koljenima, nekad podigavi ruku, nekad se poduprvi o perde ursa,
nekad upirui ehadet-prstom desne ruke kao da blago prijeti, a
uvijek gledajui slobodno i vedro ako sebe ljudima u oi, glasom
jasnim kao zvono razgovijetno tumaio vjerske istine, koje su
ljudima padale na srce i tu ostajale sve do onog asa, dok ih ne bi
opet ejtan zauzdao u svoje uzde i vodio ih onamo kamo su i prije
ili.
Mi smo grijeili, tako je nae nesretno mjesto, grijeili smo
vie nego se moe dopustiti, a svemu je kriva, ako ete pravo, klima
naega mjesta i kotara, koja je pogodoval voarstvu. Osobito ljiva
poegaa rodi, a svijetu ao sjei mnogo drva da je sui za hoafa ili
da pravi od nje bestilj, nego od davnina udrio u Mirov hoaf, pa to ti
je. Mi smo znali da je sve oo onako kako hoda govori i u damiji i
izvan damije, ali daj se ti odhrvi Iblisu, kad na svakom koraku ima
krma, a ona pusta jeftina, pa kad doe ona eek-dekika, tko bi
smogao snage da se odupre i da se ne svrati u mejhanu.
O njoj je na vaiz Ahmed-efendija najvie govorio, opominjao
nas, korio, dokazivao ajetom, hadisom, da je se okanimo, ali je slabo
u tom uspijevao. Kad bi govorio o pomaganju sirotinje, nae kese su
se drijeile i obilatije davale; kad je govorio o potrebi prosvjete, mi
smo odmah poslali vie djece u kolu nego ikada dotada, ali kad bi o
njoj progovorio, mi bismo se uutjeli. Znali smo da je ono onako
kako on govori, ali Iblis, lanetullahi alejhi, ne da da batalimo adete. I
tek kad poe na vaiz navoditi miljenje evropskih uenjaka o piu,
kad poe donositi u damije neke njihove knjige i itati iz njih neke
statistike, koliko svijeta od onamo nje poludi, koliko posto ih umre u
ludnici, a koliko u koznionici, kakve se bolesti od nje nasljeuju i
kako to utjee na potomstvo, tek onda ponetko izvrne fildan i doe
tobe. to ti je ovaj na svijet tuhaf! Allah ti neto zabranio, a ti Ga ne
slua. Resulullah ti zabranio, a ti i njega ne slua, a kad ti nekakav
jueranji uenjak iz Evrope rekne da ono ne valja to je Allah pred
trinaest i po stotina godina zabranio, onda istom to ostavlja, jer tako
kae onaj, koga je Bog stvorio kao i sitnu muicu.
udnovato je to bilo, kako bi na vaiz poeo propovijedati.
54

Popeo bi se na urs pa bi postavio pitanje: E broo, o emu biste da

danas govorimo? Onda bi se ljudi zgledali, a netko bi stavio neko
pitanje koje je tih dana postalo aktuelno, i na bi Ahmed-efendija za
as o toj temi govorio tako struno, znalaki, a tako jasno, da ga je i
ono najmlae dijete moglo razumjeti. A nije on takvo pitanje
postavljao to bi se htio pred dematlijama razmeati da svata zna i
da o svemu moe govoriti, nego da vidi ta njegove dematlije misle
da je vano da se raspravi.
Prolo je pola godine od njegova dolaska u nae mjesto, kad
ga ne bismo dali iz nae kasabe pa da ga sedam Ulema-medlisa
premjesti, kad nam doe i novi sreski, Sotir Sotirovi. Po
ponaanju bi se prije reklo da je roeni Parianin nego Balkanac iz
neke palanke gdje je jo samo esma s mihrabom kazivala da su tu
nekad Turci vladali, a nedaleko esme neka ravan, zvana
Damite, nijemo govorila da je tu nekad bilo muslimana. Dok je
djed Sotira Sotirovia pamtio Turke, ostaci tih Turaka za vrijeme
Sotirova oca bili su samo Cigani, a poslije kad je Sotir iao u kolu
tko da i pita koje je vjere Ciganin, kad se obino dralo da Ciganin
nije ni ovjek, a kamoli da ima vjeru.
I tako Sotir nije imao prilike vidjeti Turke, osim neke
sdudente u Parizu, ali i ti su nosili eire i ponaali se u drutvu kao
Pariani. Pojmovi Trurin i musliman bili su mu istovjetni kad se
vratio u domovinu kao pravnik. Otiao je u politiku slubu i bio
premijetan iz mjesta u mjesto, iz Banata u Hrvatsko zagorje, iz
avnika na otok Krk, iz Podravske Slatine u nau kasabu. Nama je
doao kad je ve rat zapoeo. Dobio je instrukcije da nae naina
kako da se priblii to je mogue bolje muslimanima, koji su inili
veinu u kotaru, da bude sa svima ugodan, pristupaan, a osobito s
muslimanima, koji su lojalni ako se s njima lijepo postupa, pa, kako
po svoj prilici nee rat mimooii ni ovu zemlju, treba i s njima lijepo,
jer e se bolje boriti za kralja i otadbinu.
I Sotir Sotirovi je doslovice shvatio instrukcije starijih. Ve
prvih dana iao je da se predstavi svakom tko je bio makar kakva
vlast. Otiao u Vakufsko povjerenstvo, pohodio kadiju, pa ak i
dematskog imama, naeg vaiza Ahmed-efendiju. Uputio se u
mahale, ali zamalo nije zabasao. Bilo mu je neobino iza parikih
55

bulevara, ali, priznao je sam sebi, da je opet mnogo ugodnije nego u

avniku ili na Krku, kad bura puhne sa Kvarnera. Upitao suludog
Meana, gdje je kua Ahmed-efendijina, a on mu odgovorio: Gdje
vidi u avliji najvie pelena, ono ti je hodina kua. Sotir se malo
osmjehnuo i onda zbilja po pelenama naao Ahmed-efendijinu bau
i avliju, ali mu tamo rekli da je efendija u kancelariji. Jedno dijete
otilo pred njim do imamata, gdje je Ahmed efendija upravo unosio
podatke o jednom novoroenetu u matice roenih.
Sreski se predstavio, a Ahmed efendija ga lijepo primio,
ponudio ga da sjedne, kahvu mu naruio i poveo s njime razgovor.
Sreski se udio kako to ovaj hoda lijepo vodi, kako su mu u
matinim knjigama sve rubrike kao natampane, kako redovito alje
izvjetaje sredinjem statistikom uredu, upravo se zadivio redu i
uzornoj istoi, to nije mogao ni zamisliti u jednam malom
vjerskom uredu. A Ahmed efendija vidio kako je Sotir ostao
presenen, pa mu sad pokazao ovo, sado, sad onaj izvjetaj, sad drugi
djelovodnik, sad indeks po abecedi, sad matice roenih, vjenanih i
umrlih, a Sotir se samo kaskatio. A kad se nagledao uz kahvu i
ugodan razgovor, ustao i oprostio se od Ahmed-efendije, pozvavi ga
da mu doe na slavu, koja pada kroz koji dan. I Ahmed efendija
obeao doi.
Ahmed efendija se zdogovorio s jo nekoliko arinlija otii
sreskom na slavu. Ne bi on tamo nikad iao, ali s ovako kulturnim
ovjekom treba imati dobre odnose, pogotovu kad je on prvi doao
posjetiti jednog neznatnog hodu u kasabi, a i mnoge arinlije u
duanima, zadravi se sa svima u lijepom razgovoru.
- Med mu tee s usta, - govorio jedan.
- Ovakvi nam nisu prije dolazili.
- Ne bi ni sad da se nije naoblailo oko kue, pa se boje
gromu u svoj krov.
- ta je da je, red je otii mu, kad je i on nas pohodio.
I otili mu na dan slave ispred podneva. Nije ba bilo mnogo
svijeta. Gazda Ilija Samardija, Jovo urija i na kadija sjedjeli su
za stolom i griskali zarudjelu koru s peena janjca, zaliljevajui je
rakijom. Kadija je bio kao i svaki drugi civil u samom fesu, bez
ahmedije, na licu ni brade ni brkova, od dubeta i ostale hodinske
56

nonje nikakva traga, a na ovdi neko obino odijelo malo aiknije

boje. Po pravilu vor neto proarane svilene kravate bio je iskrivljen
u stranu. Sotir je sa enom stajao i dvorio ih. Obratie se novim
gostima i ljubeljlivo ih posadie oko stola, a domaica se blago
ispriavae, to jo nije lijepo uredila stana, nego tek na brzinu,
provizorno, jer joj ni sav namjetaj nije jo doao. Pridoi su se divili
gospoi i hvalili joj ukus, kako je ona sve to krasno udesila, pa dok se
gospoa povue u kuhinju da priredi kahvu, Sotir postavi pred sve
goste rakijske aice i poe im natakati rakiju. I upravo kad mu je
Ahmed efendija htio rei, neka se ne trudi, jer on kao musliman ne
pije rakije; kadija podie aicu i kucnu se s gazda-Ilijom i Jovanom,
pa, pomalo zapetljavajui jezikom, kucnu se sa Sotirom: E pa sretna
ti slava, domaine!
I Ahmed efendija uze aicu i otpi malo s vrha, a mi se
zgledasmo jer ga nikad prije ne vidjesmo u takvom poslu, a uz to smo
znali i kako on grdi pie s ursa. utjeli snno o tom, a Sotir je kao i
svaki domain nutkao ljude da se aste, da se ne srame. A kad
gospoa donese kahvu, popismo po findan i krenusmo, makar da su
nas zaustavljali da jo sjedimo.
Ili smo utei, a Ahmed efendilja je gledao preda se. Nije
nikuda dizao pogleda s ceste. Kad smo bili pred damijom, zau se
ezan. Muezin je dozivao ljude na podne-namaz. Ahmed efendija mi
se nehote okrenu i vidjeh kako mu se zasja suza u oima. Zovnu
starog Haim efendiju Brdaria, koji je uzimao abdest na adrvanu,
pa ga zamoli da proe u mihrab, jer on ne moe, neto mu je udarilo
u glavu, pa, upravo kao da od nekog bjei, ode kui.
Ja nisam o tome nikad ni rijei progovorio, ali mora da je to
netko iz naeg drutva negdje izlanuo, tek za dan dva sazna sva
kasaba, da je i na vaiz Ahmed-efendija pio u sreskoga rakije. I kako
pria nabuja kao proljetna potoina, od onog naprstka rakije izae u
nekih litar, a u nekih ak i dvolitra, pa da je do kue doao or-utuk
pijan. Neki odmah povjerovali, a bilo ih je dosta koji su gorvorili da
ne bi za nj vjerovali, ni da su na svoje oi vidjeli da pije. Tek Ahmed
efendija bio potiten i nije te hefte ulazio ovako serbez u damiju kao
prije, a inilo nam se da je sa zebnjom oekivao petak i vaz iza
dume-namaza.
57

Doe i petak. Proui se hutba, klanja se duma, a iza dove

pope se Ahmed-efendija na urs. Kao da je na dovi dobio snage ili
mu je molbu, da mu primi pokajanje a pred ovim ga svijetom
opravda, odmah Bog usliao, tek smo vidjeli da je opet onako serbez
pogledao po svijetu i glasno postavio pitanje dematu:
- O emu, brao, da vam danas vazim?
- O rakiji ou se iz jedne tetimme glas nekog bezobraznika.
- Peke, ne branim - dodade Ahmed efendija.
Vi znate, a esto sam vam o tome dosad govorio, da je svako
pie koje uzima pamet, Bogom zabranjeno, da je haram...
- A zato si ga ti pio kod sreskoga? - opet se u onaj glas.
Pravo pita na amil aga. Ja u i to rei. Malo odahnu pa
otpoe, a u damiji se nije ulo ama ba nita osim njegova zvonkoga
glasa:
- to je Allah delleanuhu zabranio, svakome je zabranio.
Nije jednu zabranjenu stvar nekome uinio dozvoljenom. Tako ni
pie. Kako je ono tebi haram, onako je i meni. I kada ja vazim o
tome, da ga je Bog prokleo i ljudima zabranio, ja znam da to vrijedi i
za me kao i za svakoga od vas. A sad se svi pitate, zato sam ja pio
kod sreskoga? Nisam ga popio dva litra, kako su neki priali, nisam
ni litar, ni po litra, nego koliko jedan juksuk, ali i to je haram ba kao
da sam ga itavu testiju popio. I jedna kapljica je haram. A zato sam
popio i toliko? Poznato vam je da sam s nekoliko dematlija iao
estitati sreskome slavu. On nama napravio vizite kad je istom doao,
pa je na nama bio red da i mi njega pohodimo. Moglo se to desiti i
kojom drugom zgodom, ali on nas je zazvao ba na slavu. I eto, mi
smo otili: unili amo, lijepo se pozdravili i posjedadi za sto. ovjek
stranac, dok nije doao u nae mjesto nije ni znao da postoje
muslimani, nije znao ta naa vjera zapovijeda ta li zabranjuje, pa
nas ponudio rakijom. Ja bih se zahvalio da sam bio sam i rekao mu
da nama naa vjera zabranjuje piti rakiju, ali, brao, dok je on nas
nudio, ve je kadija bio prilino uejfijo i drao aicu u ruci, i njome
se kucao i zdravio. Recite mi sad vi, kakav bih ja izgledao u oima
sreskoga da sam rekao, da nama naa vjera zabranjuje piti rakiju, a
kadija, koji je na najvei vjerski dostojanstvenik i slubenik u naem
mjestu, pije? ta bi sreski o meni mislio? Rekao bi da sam ja naduti
58

abac, koji hou da vie znam od onoga koji je uio vie vjerskih
kola, koji ima vii i vjerski drutveni poloaj od mene i, napokon,
koji kao takav ima i daleko veu plau od mene. I onda, da ja njemu
u njegovu domu tumaim ta je to halal a ta je haram, pa da mu
kaem, da ja ne smijem piti rakije jer je ona haram muslimanima, a
da on meni onda postavi pitanje: A je li, molim vas, je li i kadija
musliman? A jesu li i svi oni mladii i zreli ljudi to nose fesove i to
su po itave noi u krmama, muslimani, ili su muslimani samo ono
nekoliko staraca koji dou po nekoliko puta na dan u damiju?
Ja sam, da spasim obraz i kadije i onih na alost brojnih
muslimana, redovitih svakodnevnih gostiju gostionica, popio onaj
juksuk rakije, molei unaprijed Boga delleanuhu da i meni i svima
nama oprosti i sve nas uputi na sirati-mustekim.
I podie ruke da uini dovu, a cijela damija zabruja aminima.

59

MUJEZIN MUJAGA

Nije junatvo svaija odlika, a i za strah kau da je dobar

kome ga je Bog dao. A Muji Handiu dao ga je izobilja.
U bitnosti on je bio Mujo, Mujo obini, a u ariji i mahali
zvali su ga Mujagom. Imao je na Baariji meu onim krevetima,
duaniima bez katanca, dok ne izgorjee, i on svoje krpedijsko
mjesto, dakle ipak neko zanimanje, a uz to je bio i mahalski mujezin
u jednoj vratnikoj damiji. Odatle mu onda privezae uz ime agaluk,
Mujaga.
Trebalo je i ljeti i zimi rano ustajati i okujisati na sabah, a u
vee ostati do kasno, da se i na jaciju okuie. Pa kad bi ljeti za kratkih
noi poneki muezin, da ugodi mladoenjama i pospanim poslenicima,
zaokujisao travniku jaciju, na je Mujaga ekao do zadnjih, da se
ne klanja izvan vakta.
Mujaga je bio u volji svojim komijama i u ariji i u mahali,
ali su ga zadirkivall samo zbog njegove velike straljivosti. ta je
zec, ta li aba, to se tie straljivosti!? Zec se moe pritajiti, da
pokraj njega proe, a da ne skoi iz grma; aba de skoiti ispred tebe
u vodu, ali e se onda nasred lokve okrenuti i drsko te gledati. A na
Mujaga se svaki put strekuo i kad bi top uz ramazan u iftar pucao.
Desilo se jednom da mu je kandilj ispao iz ruke, kad ga je izdigao da
ga iznese na vanjsku stranu erefeta, kad je pukao top. Naravno, bilo
je zbog toga zadirkivanja, ali su ga neki uzimali u obranu, da se
uzajifio od posta, pa mu onemoale ruke i iz njih ispao teki kandilj.
Takoer je bilo trke zbog teneira i tabuta, koji su bili sloeni u
damijskon hajatu, a kojima su ga straili obijesni mladii iz mahale.
60

Pa iako je on znao da e umrijeti kad mu vakti-sahat doe, iako se

klonio svega to bi ga teretilo na Sudnjem danu pred Bogom, makar
da je svakog jutra budio ezanom ljude, da je namaz bolji od spavanja,
pozivao ih na molitvu, na spas, ipak nije mogao u svoje srce uliti
hrabrosti, nego je zbog velike straljivosti bio na podsmijeh i prdnju
svojim komijama.
Svi oni bogatiji oko njega dozvaljavali su sebi napakositi mu i
napraviti i bolnu alu, da se u svom umalam ivotu zabave, za to bi
mu dali neku materijalnu odtetu. Poslali bi po njemu lonac i
somune ak gore Pod hrastove, gdje treba da ih prieka, a da e oni
odmah doi, samo dok obore jednu-dvije ljute, pa e se zajedno
poastiti. On se naravno nije svraao, kao mujezin, u krme, da bi
poslije zajedni+o s njima iao, nego bi ih ekao: ekao, a njih nikako
nema. Staknuo bi gore, na zeleni, vatru, primaknuo lonac da se
podgrije, pa kad ih ni do iindije ne bi bilo, odrijeio bi lonac, u
njemu kamenje i stari poderani onovi. I to je najgore, on bi to brzo
zaboravio i opet se dopustio na isti nain prevariti.
Makar da mu je smrt kojega komije donijela vie nego je bio
njegov ajluk za tri mjeseca, on se klonio takva dobitka, jer je valjalo
deverati oko mrtvaca, a to mu nikad nije bilo u volji. Zato su ga i
prepadali zavlaei se u tabute pred damijom lomatajui njima, kad
bi on otvarao damijska vrata na sabah, dok je jo polumrak leao na
zemlji. Njemu je svaki put trebalo u takvoj prilici otii kui i
promijeniti donju preobuku, a dotle bi mu sabah izaao iz vakta.
Ali jednog dana im ni to nije bilo dosta. Kad je demat toga
jutra izaao iz damije, poeli su sve jedan po jedan prilaziti Mehagi
Bilaloviu i izraavati mu taziju. Mujaga je priao i pitao tko je to
umro, jer se nije ulo da je tko u Bilalovia bolestan, a onda rekoe,
da je sijeda hanuma, Mehagina mati, fudaeten umrla. Pozvae
Mujagu da izmjeri mejita pa da ide nai rakare da kopaju mezar.
Kad su doli u Bilalovia avliju, Mujaga odreza veliki prut od
fatmaia i ponese ga u sobu, gdje je leao mejjit.
U sobi je mirisalo na d, a mejjit je na sredini sobe leao na
leima, glavom okrenut zapadu a nogama istoku, pokriven bijelim
arafom preko cijelog tijela. Okolo su bile prosrte koice i ilteta, na
kojima se sjedjelo cijelu no, takatuk je bio pun opuaka, luga i
61

izgorene duhanine iz lule. To su ljudi sjedjeli i sijelili kraj mrtvaca,

pomisli Mujaga.
Onaj to je sjedio sm u sobi, dak su ostali mukarci bili u
damiji, ustade sada i polako se izvue iz sobe, pritvorivi vrata i
zakljukavi ih.
Obazirui se, Mujaga kleknu na desno koljeno i spusti prut
preko mejjita, kad mejjit poe polako dizati glavu, a zatim cijeli
gornji dio tijela. Mujaga bi pa proe. Svaka mu se dlaka na glavi
nadie, a sav nasrhnu u tijelu. Obazrije se po sobi kao da trai od
koga pomo, ali u sobi ba nikoga osim njega i mrtvaca. Vrati se
pogledom na mrtvaca, a ono mrtvac lei kao to i treba da lei.
To mi se prisnilo, pomisli Mujaga u sebi i uze prut, pa ga
poloi preko trbuha i prsa mrtvaca, a vrh mu nadnese tano na tjeme
mrtvaevo. Ali dok je na prutu biljeio dokle doseu noni prsti,
mrtvac opet oivje i podie polako glavu, a onda cijeli trup. Spade s
njega araf, a Mujaga nemade kada vidjeti da to nije ni ena,
akamoli mrtva ena, nego skoi pa na vrata. Zanijemio od straha
grebao je samo prstima oko teke, dok su se vani valjali od smijeha.
Napokon osjeti malo snage u grlu pa vrisnu neartikulisanim
glasom, a i u tijelu mu oivi mrtva snaga, pa odvali bravu i klisnu
preko kamerije na basamake, ali i tu su mu ponovili igru, kao to su i
esto puta prije, da bi na svaku pojedinu stepenicu stavili tespih. Stao
je na najgori basamak, pa odmah na peti odozgor, i u jednom komadu
sletio na hajat, a odatle na avliju, pa na sokak i odmah krenuo strmu
niz Vratnik.
Zaustavio se istom na Baariji i osjetio da opet mora
mijenjati preobuku.
Ali to je bila i posljednja ala na raun Mujage Handia. Od
velika straha i drugih nedaa lgom lee da se vie ne digne. Malo po
malo sabralo se udo bolesti, da je heim, kad ga je pohodio, mogao
samo rei: Sastali se uap i mijena.
Ponetko od njih koji su se cijeloga vijeka alili s njim poslao
mu veeru, netko se raspitivao ima li nade da e ustati, i na taj nain
umirio savjest, to je uvijek mogao, bez bojazni da e kad kome
odgovarati, grubo se naaliti sa siromanim Mujom, Mujagom
Handiem.
62

I jednoga dana kad ga mahaljani snesoe do pred Begovu

damiju i odatle do Baarije, odakle ga prihvatie hamali i rijetka
rodbina, i novine napravie jednu grubu alu. Neki gazetadija koji je
lovio po ariji havadise zapisa u novinama, da je umro ugledni
graanin Mujaga Handi. Ljudi su se pitali, tko je taj ugledni
graanin, a nisu nikako znali. Tek njegove komije, koji su smatrali
da samo njima spada epitet uglednog graanina, malo se
osmjehnue i osjetie nehotinu aoku, kao da se sad mrtvi Mujaga
naruga svima onima, koji su se njemu za cijela njegova ivota rugali.

63

TURCI I TURKUE

U nas uz damiju je dozidana, ima petnaestak godina sobica,

gdje se ljudi sakupe za najhladnijeg vremena da priekaju jaciju, a za
dugih zimskih noi i uz ramazan posijeli se tu do neko doba noi. Po
kamenim ploama je udaren drven pod i uza zidove nainjene seije s
jastucima. Bude tu kadgod i vza, a najvie pria iz svagdanjeg
ivota. Otkako se ta sobica nainila, pomrlo je dosta demata, a
proljetos umrije i Arifaga. Dobar i estit starac bijae. Kao mlad
momak borio se protiv ekije oko Nevesinja i po Popovu polju na
dvije-tri godine pred okupaciju. Nije bio govordija, ali je ponekad
ispriao pokoju stvaricu iz turskoga vakta. Jedno vrijeme je bio
trgovac, ali svakako jedan od posljednjih koji su se sluili raboem.
Biljeio je neke uspravne i kose orte olovkom (okvasivi je najprije
vrhom jezika) po papiru, nekad je pisao neke kruie i vodoravne
crte, pa se jednog dana toliko zapetlja u njima, da morade prebaciti
terezije preko vrta. ivotario je. Bila je to jedna od onih bijednih
egzistencija, za koje se esto pita, od ega moe taj jadnik ivjeti, a
ne sjeti se da i njega upita, bi li mu ta trebalo da malo bolje
proivi.
Sitnim mirkavim oima, nad kojima su visili vodnjikavi
kapci i sitne obrve, gledao je preda se, smotavao cigaretu od slaba
duhana i zapalivi je priao o turskom vremenu i velikom naem
turkovanju. Priao je i ono to je sam doivio, a i ono to je uo od
starijih. Za prve dogaaje vazda bi rekao: Viruj, pobro, tako je to
bilo k da sm gleda, a ako je dogaaj bio iz ranijih vremena koja
on nije zapamtio dodao bi: Tako sam uo, pa ako su meni slagali i ja
64

polagivam.
Meu ove starce koji su dolazili da u pobonosti klanjaju i da
kasnije kraj pei u ovoj sobici skrate dugu no, doao bi ponekad i
koji mladi, i, kolikogod bi im bilo drago da se demat obnavlja,
toliko bi se uznemirili kad bi koji zavrtio glavom na starako prianje
ili ak rekao: Ne moe to tako biti.
A na Vejsil nema dlake na jeziku, pa ako mu svaije prianje
ne moe lei u glavu, on ne samo to e zavrtjeti glavom i rei: ,
nego e izvaliti i to krupnije, svejedno to sjedi na kraju seije,
upravo uza sama vrata.
- Vala, to kazuju da Isi lipo piva u Bajgoria kahvi. Sino su
mu digli gusle iz rk. Mal' to neki nisu ostali bez ruka.
- Bogme bi im danas bio dug dan Ramazan!
- Lipo piva, nejma ta. Ja sam ga sluao. Pivo je od
Klobuka, - kae jedan Arifagin vrnjak.
- Bogme je to pisma i po - veli Arifaga. - Kad ono kae
Alijaga Dadi: Pani, Medo, da uae dedo, a mudro konje klekne
na prva kolina, pa Alijaga uae, pa na Vlahe Turci hrum uine...
Ba mi je ao to ga nisam uo kako piva. A te pjesme nisam uo,
vira i Bog, ima vie od trides godina. Najposlin sam je sluao od
Isaka.
- Dobra je pjesma, samo Bog zna kako je to bilo, - kae
Vejsil.
- Evo kako je bilo. Vlasi se isjan uinili, pa dola zapovis'
Alijagi da ji' zapt uini. Te on povede neto malo vojske iz Mostara,
a usputice mu se pridrui neto junaka iz drugi' mista. U Trebinju
viu uine, te s pomoi Boijom prou prema Klobuku. Crnogorcima
dolo u indat dvades' hijjada Moskova. Na jednog turina bilo je
deset Vlaha, ali kad je Boija pomo s nekim, niko mu naudit ne
mere.
Hele, da vam ne dujim, ondi nee na po puta do Klobuka bio
jedan njihov pop i imao dvi eri k upis. Kae on nima: Obucite se
i opravite se to live morete, pa izaite na put i prodajite turcima
duhana, lula i kremena, ama se ne otimajte ako koji poe da vam
udari na obraz. Kad proe turska vajska, vratite se doma pa ete mi
kazat ta su vam uradili! Odu one tako i izau na put. Kad je Alijaga
65

s vojskom naligao, svaki je turin prida se gledao, ko je ta stio kpit,

kpio je i pare dao, a niko ji nije ni rukom dotakao. Kad proe
vojska, odu one ai i kau mu kako su turci proli i kako nima
dvima niko nita nije naao uradio, a on ree: Aja, bogme, ne vaja
to nita: naa pogibija, a turski dobitak!
I tako je i bilo. Samo je sedam turski' ehita bilo, a svi su
Vlasi hela bili. Moskovi neviti, pa su k hajvan poskakali s nekih
peina u provaliju i tu telef bili.
- Meni to ne moe lei u glavu, Arifaga - kae Vejsil. - Ni
danas mlad ovjek ne bi mogao proi kraj ljepa enska eljadeta, da
mu se barem ne javi, a u ono vrijeme oni azgini, ne bi enska vidjeli
dok se ne bi oenili.
- Nije ni udo to ti ne mere lei u glavu kad je plitka! - esti
se Arifaga. - To su bili onda pravi turci, a nisu turkue. Ja sam na
svoje oi vidio, da je edepsuzluk i dunupluk ns hela uinio na
Vujim dolovima. Nas je bilo vie nego Crnogoraca, pa nas hela
uinie. Samih jedanes' Muhammeda, ito jedinaka, iz samo jedne
mahale, Carine, tu je poginulo, a da ti druge i ne kazujem. I viruj se,
pobro, da nije bilo turkua meu nama, da bismo mi Vlahe i onda
nadbili. Ama dooe pred akam nekakve daltare u taboru, a turkue
nisu bili k oni Alijagini kahrimani. Ujutro dunupi dooe u bitku, a
ako podne su ji obanice klale akijama obienim niz pregau. Uz ni'
i mi nastradasmo, pa se samo bialo, ko je mog'o da iznese ivu
glavu, a Crnogorci za nama nadali dreku: U am, drnjo...
- Ama, brate Arifaga, nisu ni turkee posljednji ljudi. Evo,
vidi, ta oni iza rata poradie. Izgubie Balkanski rat, izgubie
Svjetski rat pa odmah nastavie trei rat i puno jaeg neprijatelja
pobijedie.
- Ne velim ja da oni nisu u svom vatanu dobri, ama za nas
nisu. Oni su jaki, zdravi, svaki k kremi. Evo, e ovo sad sidimo,
ovdi su oni spavali. U damiji se u 'no vrime nije klanalo, nego je bila
u njoj dephana, a ovdi na mermeru spavao je asker. Evo, od ove
do 've grede razapeli bi na najjaoj zimi adorbez, nit bi ta poda se
prostirali nit se ime pokrivali, a nikakav, psto, i ne ozebe. Svakom
ehra puca ad zdravlja. Mi im donesi nevareni' kumpira, a oni ji
onake hrte k itir.
66

- Vi ih tako drali i opet ste htjeli da vas brane?!

Arif aga je otpuhnuo, skoio na noge i bez Allahemanet-a
otiao kui.

67

ZATO SU TURSKI SULTANI GUBILI RATOVE?

Na ruevinama Lipnika logorovala je vojska. Opet su desetine

sjedjele oko vatara, opet su se pripadnici raznih narodnosti
meusobno okupljali i razgovarali, sasvim sigurno da ih drugi nee
razumjeti. Sad je bilo dosta Nevesinjaca, Gaana, Fatniana, Kuljana
i Borana koji su ustro govorili o situaciji. Jedan Nevesinjac je
priao kako je ba ovih dana doao iz Stambola, gdje je zasijedao
parlament, Ibrahim-beg Baagi i priao, kako se u Stambolu svake
veeri sastaju gospoda, pae i veziri, kako se igraju, tvl, a i ne
znaju ta se ovamo radi, u kakvoj smo kai. Pa jednu veer doao sin
Ali-pae Rizvanbegovia, Arif Hikmet-beg, koji tamo ivi vie od
dvadeset godina i koji je turski pjesnik, doao, veli, u tu kiraethanu,
kafanu, ta li je, gdje se sastaju ti veziri i ostali prvaci, pa ih stao
moliti i kumiti sve jednog po jednog, da se osvrnu na nas, da poalju
to vie vojske i municije u Hercegovinu, da se ne dozvoli da nam
Crnogorci otmu Niki, ali oni i ne sluaju, nego igraju tavle.
Baoajnx se zarovi, pucaju pule po tavli, a nitko nita Arif-begu
ne odgovara. Ni crne ni bijele. Onaj glavni vezir, valjda to je nad
svom vojskom, sav se zajapurio jer ga neki drugi vezir nadigrava
stalno, pa i ne slua ta mu Arif Hikmet-beg govori i kako ga moli i
preklinje za pomo Nikiu. A kad mu ve dojadi - a veziri sjede na
iltama po podu, tavle meu njima, pa igraju - primae stranicu
vezirovu uhu pa, s oprotenjem, odadre koliko je ikad mogao. Vezir
se istom okrenu i vidje Arif Hikmet-bega, a on je, po svoj prilici, na
velikoj cijeni kod uenih ljudi u Stambolu, pa pun srdbe i bijesa
povika: ta to, kako to, kakav je to nain, takav neodgoj prema
meni, veziru? a Arif Hikmet beg e njemu: Eto, to je jedini nain
68

da uje, kad si ogluhnuo za 1judski govor. Dobro zapamti, ako u

najkraem vremenu ne poalje pomo Nikiu, on e pasti u
crnogorske ruke, a ako Niki pane, neka zna pala je ukratko i ubrzo
sva Bosna i Hercegovina, pa i sav Balkan.
Svi su netremice sluali Nevesinjca, pa i kad zamue, nitko se
odmah ne projavi.
- Ama, zbilja, je li tako? - nekome se uini da se u Stambolu
ne smije tako govoriti. A onda je nevjerojatno da to uradi ba jedan
Hercegovac, painski sin, meu paama i vezirima.
- Ako Ibrahim-beg lae, ja polagivam.
Sad poee upadati jedan drugom u rije:
- uo sam i ja za Arif Hikmet-bega. Kau da je pravi
Hercegovac.
- Od ta palo na 'no i gledalo.
- Otac mu je bio junak i s jataganom u ruci, a on eto samo
pjesnik.
- Bolje bi bilo da je i on na oca - dobaci jedan mladi.
- Vee mu je junatvo to je tako postupao meu vezirima,
nego da je sabrao desetinu boraca - dobacio je kroz mrak jedan
Korjeni. - Jer ako oni dobace samo jedan tabor vojske i ako se
probijemo s nijime kroz Dugu, a drugi od Trrebinja preko Klobuka i
Grahova spanu u Nikiko polje, pa onda Arnaut od Skadra pritekne
u pomo preko Podgorice i Spua, Niki je spasen.
Samo ako, mislio je Hasan-beg, a nije smio naglas rei. On
je znao da su odmetnici tako brojni, a iz oiju i prividno poniznog
dranja onih koji se nisu odmetnuli vidio da su i oni za istu stvar za
koju se odmetnici bore i ekaju samo povoljan as pa da i oni skoe, i
da su turski oficiri tako nespremni da nikad ne znaju u tajnosti drati
as i pravac pokreta, pa tursku vojsku uvijek presretaju odmetnike
jedinice, koje je zamaraju, putaju joj krv i oduzimaju glavu.
A vrijeme odmie. Moda je grad u takvoj situaciji da mu se
vie ne moe ni pomoi. Moda je i pao? - A onda se trznuo: - Ne,
nije, nee ni pasti, ako Bog da... - I sasvim lagano, najniim stupnjem
bezglasnog apata razgovario se: - T, ulo bi se to. Dumani bi zaas
razglasili po svijetu.
A onda je jedan Muljanin u po glasa ispriao, kako je u njih
69

jedan stari avjek zapjevao, kad je dolo ovo u jednoj godini do

promjene trojice careva, kad su ubili sultana Abdul-Aziza i rekli da je
sam sebi makazama, noicama prerezao ile na ruci, pa daao sultan
Murat, a odmah za njim za kratko vrijeme Abdul-Hamid, da je taj
stari ovjek zapjevao: Sultan. Murat nee drugo durat', sultan Hamit
nee zemlje branit'.
Zatim je Dervo Boranin ispriao kako je uo, da je ovaj
sadanji sultan roen urpavo u asu kad mu se otac kupao u banji.
Datrao je sultanov javer da mu javi radosnu vijest, da mu se rodio
sin, a on u banji go golcat. Ne valja, rekao mu je otac, sultan
Abdul-Medid. Ako, ovo dijete doivi pa zasjedne na prijesto,
ogolie tursko carstvo kao to sam ja sada.
- I ogolit e ga zaista -, ree Hasan-beg Hasan-begovi iz
Avtovca. - Ogolit e ga zaista, kako je zapoeo. A nije ni udo kad ga
je inovjerka rodila.
- Zaboga zar ga je inovjeilka rodila? - sa strahom upita Osman
Dubur.
- Jest; kau da mu je mati ruska princeza.
- Ajak, bogami, nema tu nama spasa! Zato naa vojstka ne
moe nigdje na kraj izii s Moskovom. Ne smiju se generali nigdje
napravo s Rusima boriti, da se ne bi zamjerili carevoj materi.
- Sluavao sam, ljudi - zapoe Ahmed Priganica iz Bilee - da
je jednom u sultana Ahmeda bio kao njegov osobni mamak, neki
adami-oglan, kran mladi, musliman. Bio je porijeklom kranin,
pa ga u djetinjstvu poturilo i nadjelo mu tursko ime Mehmed. I taj
mladi cara dvorio i veoma se sviao caru, pa kad je momku bilo
sedamnaest godina, rekne sultan ejhul-islamu da bi trebalo
Mehmeda eniti. ejhul-islam mu rekne da je jo rano, da treba neko
vrijeme priekati. Car poslua, ali kad proe jedna godina, opet rekne
ejhul-islamu da on hoe da mladia eni. Opet ga je ejhul-islam
odgovarao, a sultan se nije dao odgovoriti. E pa dobro, veli mu
ejhul-islam, ti ga zovni da ti polijeva kad bude abdest uzimao, a ti
prethodno metni kri pod almu, pa kad bude glavu oprao, dignut
e almu, kri e pasti, a ti gledaj ta e tvoj Mehmed uraditi.
Tome njegovu momku bilo je ime Mehmed. Hele nejse, tako i rd.
Kad je sultan uzimao abdest, kad podie almu s glave, pade mu kri
70

u legen. Onaj se mladi zaudi, a sultan mu ree: Nemoj nikom

govoriti ta si vidio. Neu, kae mu onaj tobo.nji Mehmed, pa
ruku u njedra i izvue kri koji mu je na laniu visio. I ja sam to
isto.
Onda to sultan ispria ejhul-islamu, pa ga zapit, otkle je on
znao da je Mehmed prikriveni kranin.
Pa i ja sam to bio, jer sam i ja iz adami-oglana. Ja sam dugo
bio musliman i vrio sve vjerske propise, i na abu iao da obavim
had, pa kad god bi u putu zazvonila zvona na crkvama kad smo
prolazili kroz gradove gdje je bilo krana, meni bi zaigralo srce.
Onda sam, kad smo bili na Areftu, zaiskao od Boga da mi oisti srce
i zavjetovao sam se da u dvadeset puta ii hodoastiti abu, pa kako
sam koji put iao u Meku, svaki put su me manje uzbuivala zvona s
crkava, dok dvadeseti put nisam ostao sasvim miran na zvonjavu
crkvenih zvona kao da ih i nema. Onda sam tek vidio da sam oistio
srce od vjere u kojoj sam bio u djetinjstvu.
I otada je, kau, sultan Ahmed zabranio kupljenje adamioglana od kranske djece, i uzimao je samo muslimansku djecu.

71

PRAVDA ZA SVE

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-paa sjedio na

oku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oi
milinom krajolika: blagim breuljcima, obraslim grmljem i vokama
u beharu, kroz koje se promaljali otri drveni krovovi siromanih
kuica i bogatakih dvorova, nad ijim je stanovnicima predata
njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, sluajui glas srca i
razuma, provodi evo ve sedam godina. I gleda jo strmine Vlaia,
koje e se uskoro ozelenjeti i po njima se razii stada i pastiri. I slua
rijeku kako burno tee, studena i mutna od snijega koji je poeo u
prisojama kopnjeti, i gleda kako okree vitlove mlinova koji ne
prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz koa ito, a brano grne u
hambar. I slua kako vrijedne zanatlije ve ranim jutrom diu
epenke, otvaraju duane, namjetaju izraenu robu i sjedaju da novu
izrauju. Slua on kako eki kucka, slua ranu vrevu u ariji, i
drago mu silno i neobino, jer je sve bilo drukije kad je on godine
1720. godine doao u ovaj daleki kraj, iz divnih palaa s Bospora,
odakle je za nekakav sitni grijeh kanjen bosanskim vezirstvom, a
gdje se on, eto, snaao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on dodue i
rodio, ali iji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je
poeo nanovo uiti kad je nakon vie od etrdeset godina doao u ovu
zemlju. Tuim je jezikom govorio, tuinski mislio, te mu je i sada
trebao tuma ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je
zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godinje
ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s
ljudima ni s krajem.
72

Dobar je ovaj narod, misli vezir, dobar da ne moe

boljega nadaleko nai. Dobar je i dobroduan, samo treba prema
njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica
zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni
Topal nisu vie nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a
ovaj e svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su
i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo.
Jednoga ubie u po bijela dana nasred arije, a ja se mogu etati
koliko hou ne samo kroz grad nego i kroz najzabaenije selo i bez
svite i bez ikakva oruja.
I vezir, razdragan probuenom krajinom i mislima, veselo
trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom elo namriti i srce
ustrepi. Njegov sin Dafer, komu je bilo dvanaest godina kada je
ovamo doao, udomaio se toliko da je neprestano u drutvu mlade
bekadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u aikovanje i
akamluenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je
uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne moe u
svojoj kui sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije
jedinac, koji se rodi poto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje
Dafer, blijedo i tanano dvanaestogodinje dijete, protee se i rairi
da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen,
pametna lica i vitekog dranja da oi s njega ne skine kad jae na
velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami.
Pa opametit e se i on. Doi e godine, doi e i pamet,
misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve to je
potrebno da vezir izie u ariju dolje, do arijske damije, pa e tu
malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat e kroz ulice sa
svojom svitom, a moda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda
malo kroz pazar, jer seljaci siu i dotjeraju svoje proizvode petkom, a
onda usput klanjaju i dumu u damiji, a krani svakako nemaju tu
svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otii e u
damiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti to mu je dao moi i
znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.
Kad je vezir sa svitom prolazio preko arije, iz jedne ulice
istra preda nj ena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetecetom od malo

73

dana u naruju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz pla joj navalie

rijei:
- Aman, pao, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od
tvoga srca...
Abdulah-paa obrati se jednom pratiocu, koji mu prevede
rijei zaplakane ene.
- eno, smiri se, ne grijei due - odgovori joj paa preko
tumaa - ja nisam od takva posla.
- Ja i ne velim da je tvoje, ali jest tvoga sina. Daferovo je, pa
je i tvoje.
- eno, pokrij lice, a onda prii i kazuj redom.
Ono ega se bojao, i suvie bolno izbi, pa se pod njim
posijekoe noge, zadrhta, a pratnja mu pritra i pomoe mu da sjedne
pod lipu na stolicu.
Svijet koji mu je i dosad, u drukijim zgodama, prilazio prie
mu i sada i zamalo se skupi cijela gomila. Pogleda paa blago enu, a
ona mu poe priati, ne susteui se nimalo, da se ona prologa ijeta,
kad se vraala naveer s esme s punim ugumima vode, srela s
njegovim sinom koji se vraao sam s jednoga akamluka, pokraj
ljivika, gdje je ograda bila najslabija, pa kako je on bio jai, a ona
nije smjela dati od sebe glasa zbog sramote a i da ouva dobar glas
sinu naega vezira, koji je narodu i otac i majka, uza sve otimanje
postala je majka. Koji je bio strah od sirotice starice - majke, kojoj
ipak nije mogla sakriti sramotu, koja je bila bojazan od komiluka, od
svijeta, da je morala ii na selo, daleko od grada osam sahata, da
ondje rodi dijete! I sad, kad se ve nita sakriti ne da, daje dijete
djedu i moli ga za utoite, trai za se pravdu.
Paa je oborene glave sluao rijei mlade usplahirene ene i iz
naglasaka i preduivanja razumijevao ih prije nego mu ih je tuma
prevodio.
- Dozovite Dafera! Ti mi, Selime, odgovara svojim ivotom
ako mu dopusti da izmakne. - Paa upro prstom u visoka, kotunjava
kavaza.
Svijet koji je uo ispovijed eninu, i onaj koji je svaki as
pridolazio, zaustavio je dah i gleda starog pau koji oborene glave

74

sjedi i sijedi. Mirno je sve, samo dijete u naruju mlade ene pusti
piskutljiv glas, na to se poblijedjelo paino lice trzne.
- Mehmed-bee - obrati se paa mladom junaku s dubokom
usjeklinom od sablje na visokom elu - hajde, dijete, do kadije i
zamoli ga da i on doe ovamo, ako moe, odmah.
Doao je Dafer. Vidio je enu s djetetom u naruju, kao
munja zablijetio mu je pred duhom as pijanstva i uitka za koji je
bio i zaboravio do, evo, sada. Iznenadio se, izgubio, da naas opet
dobije prisebnost i poljubi oevu desnicu.
- Ahmed-bee - nareduje paa jednom pratiocu - pojai konja
pa hajde u Varoluk. Reci popu Luki, neka odmah iza podneva doe
s narodom ovamo pred damiju, a onda poi u Guiju Goru fra
Marijanu, neka sakupi puka to vie moe, pa neka s njim pohiti
ovamo.
- Danas je ionako sve ivo dolo na pazar. Moda ne bi ni
trebalo ii po narod? - bojaljivo primijeti jedan arilija, ali ga
presijee prijekoran pain pogled. A kako ga paa pogleda, domai ga
poee ruiti: - Budalau jedan, ta upada u rije kad paa govori.
Da si to za vrijeme kojeg drugog pae zucnuo, bio bi barem u falake
vezan i potkovan.
- Bujrunuz, hakim-efendi - skoi paa prema kadiji, koji se
zaudio ovolikom skupu, da je zaboravio i pozdraviti pau.
Kad je kadija sjeo pored vezira i zapitao ga za uzrok ovoga
skupljanja svijeta, ree mu Abdulah-paa.
- Sad e sve uti, pa onda sudi!
- Eh, Dafere, jedini moj sine, je li istina da si ti otac onome
djetetu?
- Da, oe dragi, ali ja se kajem za svoje djelo.
- Lijepo je to da priznaje, a Bogu se moli da primi tvoje
pokajanje. Dakle, kadi-efendi, presudi po Bojem zakonu!
- Paa hazretleri - ape kadija veziru, on je tvoj sin...
- Jest - kae paa mrgodei se - ali je ovjek kao i drugi ljudi,
a zakon je za sve jednak.
- Onda se po erijatu mora pogubiti, ako je oenjen, a ako je
momak, mora mu se udariti stotinu batina...
- Huuu... - odlijee gomilom potmuo apat.
75

- Dobro, on je momak. Dakle, udrit e mu se javno, ovdje

nasred arije, stotinu batina, i to jo danas, odmah iza dume, dok se
iskupe seljaci iz okolnih sela, neka vide i uvjere se da paa ne tedi
ni roenog sina jedinca ako pogazi zakon. Ni ovi to su u gradu, neka
se ne razilaze. Ako nisu ponijeli ruak, dat e im se da ne gladuju dok
to sve bude. A ti - okrene se Daferu - prohodaj do podne po gradu, a
na podne da se naemo ovdje u damiji.
Mladoga je paia oblio znoj kad je na odlasku poljubio oevu
ruku i sam, praen samo znatieljnim oima mnotva, uputio se kroz
mahale. Gledao je pitome bae i surovi kr Vlaia, zahuktalu rijeku
i zaustavljeno vrijeme na bedemima grada. Upijao je u duu svaki
divni izgled sa zebnjom pri pomisli da on to moda nee nikad vie
ivim oima gledati i vidjeti, jer izdrati stotinu udaraca, biem
ispletenim od volovske ile moe samo kamen, a on je ovjek,
bjeloputan i njean koliko god golem i zdrav. Pa i kad bi podnio te
grozne udarce, zar bi mu bilo vie mjesta u ovom kraju, meu ovim
svijetom.
Pobjei! sunu mu u glavu misao. Ne! Zar jo jednu
sramotu ocu naprtiti?
Naiao je kraj esme i napio se vode.
Divna je i nema je pod nebom ovakve. A moda u brzo
zauvijek ugasiti eu? Ona je ovdje nalila vode u ugume, ovuda je
ila, a ja odonud, ovdje, kraj ovih smo se taraba sreli. Da, sad su
nove, popravljene.
ta e biti od djeteta? Boe moj, kakva njega sudbina eka!
Vjeni progoni, pogrde, kao da je ono emu krivo!
S visine, preko ljivika, zagledao se u grad, koji se umiven
vedrim danom i toplim suncem smijeio, dok su mujezini s munara
dozivali pobone. Na dvije munare dva su mujezina u jedan mah zauila, i on se stresao sjetivi se da ovdje svijet vjeruje da e skoro biti
u mjestu mrtvac, ako istovremeno dva mujezina zaue. Smirio se i
poao prema damiji, gdje je na adrvanu uzeo abdest, a onda uniao
unutra.
Bio je miran i molio Boga, ne da mu oprosti, ne ni za oca
svoga ni za majku, ni za dijete svoje ni njegovu majku, nego da mu
dade snage da podnese te beskrajne udarce hrabro, da ne pisne i ne
76

jaukne, da se zadive gledaoci kad bude krv curila iz raspukle koe, a

on stisnutih zuba brojio udarce.
Hoda je u molitvi glasno, jasno i razgovijetno recitirao
Kur'an:
- Hvala Allahu, Gospodaru svjetova...
I on, koji je morao i uiti a ne samo pustahijati se s
vrnjacima, razumijevao je arapski tekst i za sebe ga prevodio, i misli
mu se rojile i natjecale se koja e bre proletjeti kroza svijest i minuti
ispred duhovnog oka. Gdje su ti svjetovi i dokle oni dopiru? Zar ima
neto vie osim ove nae zemlje, naega svijeta, na kojemu se moe
zadovoljno ivjeti? A sad ti tvoj roeni otac prekida radost i alje te
kroz krvnikove ruke u podzemlje ili, ako ipak ostane ivot, u vjenu
sramotu. O, da je nekako nevidljivo izbjei iz ovoga svijeta u neki
drugi, gdje su blai zakoni za prijestupe, gdje moda ovako neto i
nije prijestup i grijeh!
A to bi on uradio s nekim, ko bi obeastio njegovu sestricu
Mislidihanu? Bi li njemu dopustio da se izvue ispod odgovornosti
ili bi ga, kao razjaren ris, unitio prije suda? Da, taj drugi, zamiljeni
mukarac koji se ni na koji nain nije mogao uvui u vezirski konak,
bio bi posjeen, a on misli da su i ibe teka, grozna kazna, ispod
kojih se moda ipak moe iv izvui.
A hoda je nastavio:
- Sveopem dobroinitelju, milostivom...
O, smiluj mi se, Allahu, daj da sad, ovaj as umrem, da
ovdje u damiji, pri molitvi izdahnem, samo da ne bude te sramotne
kazne!
A zar si ti tako dobar, tako plemenit ovjek, da kod Boga
stekne takav stupanj savrenstva, da te sebi uzme izravno s molitve
kad si mu se pokajanjem pribliio? Samo se oni najbolji, izuzetni, ne
diu ivi s molitve, nego, kad panu licem k zemlji, i ostanu tako.
O oe moj ! A ti koji si vladarev namjesnik u ovoj pokrajini,
hoe li ti biti milostivi dobroinitelj u ljudskoj veliini? Milostiv si
narodu, dobroinitelj si i znanu i neznanu, a hoe li danas biti
milostiv svome sinu i izmijeniti odluku?
- Gospodaru Sudnjega dana...

77

Danas je meni Sudnji dan. Pred svim narodom koji dolazi i

koji e doi, a i ovoga to je u gradu ima previe, moj e otac suditi
meni, a izvrit e se javno ponienje njegova sina jedinog da bi se zadovoljila pravda.
A zar sam ja kriv? ta ja znam ta sam bez svijesti, pijan,
uradio? Zar je ovjek odgovoran za ono to ini kad ga mahnitost
svlada?
I zato je otac pitao kadiju kakva je kazna za bludnika? Zar
me nije mogao odmah posjei, odjednom, da se ne patim, ni ja, ni on
gledajui me? Svoga jedinca! On nee nita da sudi na svoju ruku, jer
nije sudac nego vezir. Kadijino je da izrekne presudu, a vezirov e je
ovjek izvriti.
Da mi je sad onu iz prie kapu koja ovjeka ini nevidljivim,
pa da se izvuem iz ovoga svijeta i odlutam nekamo u praumu,
meu medvjede da me rastrgaju, a da me ovaj svijet ne gleda kako e
me bievi rastrgati.
Da, taj bi! Nainjen od bikovskog spolovila cijepat e moju
kou, kao to... I pravo e biti, ali, Gospode moj, opet ti se molim, daj
mi smrt prije kazne, daj mi smrt prije sramote!
- Samo Tebe oboavamo i samo od Tebe pomo traimo.
Naputi nas na pravi put...
Samo to, samo to! Pravi put! Ovaj jo kratki as ivota daj
da budem na pravom putu, pa u imati nade da bar tamo neu previe
ispatati.
Misao mu zastade. Pratio je samo rijei iz Kur'ana i nije im
dodavao nita svoje. Otvorio mu se pred duhovnim oima
nepregledan prostor, neomeen, bez poetka i bez kraja, sjajan i
bljetav, i mir se razli po njegovoj nutrini.
I duga se molitva jedva jednom svri. Svijet izgrnu pred
damiju, gdje nae mnotvo, izilo iz drugih damija, silo sa sela, da
vidi udo nevieno, gdje se pravda vri nad gospodinom, i to vezirovim sinom, sinom onoga koji ovom zemljom upravlja, pa i
neogranieno vlada, jer je car daleko, u Stambolu. Iz konaka
Teftereminovia, suelice damiji, uje se pla. To je Daferova mati
dola, mimo znanja svoga mua, da vidi sina, koji moe tu i duu
ispustiti a da ga kukavna majka i ne vidi. Za muepcima oi ena, na
78

tarabama djeca pilje u gomilu mirnu i sveanu, usred koje, oborene

glave, stoji Dafer.
Pod lipom sjedio Abdulah-paa, pokraj njega kadija, a do njih
odlinici, i svi sa zebnjom oekuju poetak. Predloili bi oni pai da
se naini prijevara, da se uzme stotinu raenih slamki i njima
odjednom udari krivac, ali znaju da on to ne bi dopustio. Nagovorili
su jedino Arnauta koji e udarati batine, da ne udara silovito, jer je za
prijanjih vezira gotovo izgubio ljudski lik skraujui za glavu
nepokorne ljude ili im bacajui gajtan preko vrata, a za vrijeme
Abdulah-paino gotovo je zaboravio svoj zanat, pa e se iskaliti za
sve to mu je izmaklo.
Nasred arije razmakoe kavazi svijet, a Dafer stupi na
osloboen prostor. Arnaut mu stre dolamu, fermen i koulju. On
pokorno kleknu. Na toplom suncu ukazae se bjeloputa jedra lea. U
uima mu brujilo, ali nije znao je li to od krvi koja je navalila u glavu
ili je svijet aputao neto, moda alei ovu bijelu kou koja e sada
ispucati i poprskati se krvlju.
Kadija dade znak i poee padati udarci, ali Abdulah-paa
mahne rukom da se obustave.
- ta ga tedi? Neka su udarci jednaki kao i svakom drugom
zloincu !
Nastavi se udaranje ee i okrutnije. Do etrdesetog udarca
Dafer ne odade niim da je od bia velik bol, a tada prvi put posrnu i
doeka se na lakat.
- Aman, aman - vriti mu s prozora majka koja je ve sebi
dopustila da joj tuin uje glas - aman!
On uti kao mramor, a volovska ila pada po bijeloj koi, po
kojoj skau poilice kao pritke na muepcima i s pedesetim udarcem
pue koa i krv procuri. Tada Dafer i drugi put posrnu i oduprije se
na oba lakta.
Dotra fra Marijan sa nekoliko otresitijih Dolaana i
Guegoraca:
- Molim ti se, carev namjesnie, pomiluj ga! - Srce ga moje
miluje, ali ga zakon jo bije, i ja sam ovdje da pazim radi li se po
zakonu.
Pade jo pet udaraca, a pop Luka doe do pae:
79

- Aman, pao, careva ti hljeba, ne daj ga; ubit e ga krvnik!

- Srce mi ga ne da, a zakon ga trai...
Palo je jo deset udaraca uz vei amor, koji je pomalo rastao
do glasnog negodovanja, kad pritrae plemii, age i begovi, painu
skutu:
- Aman, pao, i otac i majka, reci neka se odgodi ostatak neko
vrijeme!
- Ni on nije uitak polovio ni odgaao.
Pade jo petnaest udaraca, Dafer istom jeknu:
- Vode...
Prinesoe mu ibrik i podigoe ga, a krv iz rascvalih lea sali
se niz akire. u majin pla, koji prepozna u rasplakanoj hiljadi, i
ne moe zadrati suzu koja se otite niz obraz i zadra u otroj bori
usta. Silna e palila mu utrobu, a on popi samo nekoliko kapi.
Ostalo mu se proli po prsima i on kleknu, ali ne moe ostati na
samim koljenima, nego pade i na lakte obih ruku. Okrenu se prema
ocu:
- Oe, oprosti.. .
- Bog neka ti oprosti, dijete moje.
Zaredali su jo preostali udarci, a njegov je pogled bludio
preko gomile, koja je plakala i urlikala, na prozor i muepke, iza
kojih se uo majin jauk.
- Majko...
Dotrala je bosonoga ena s djetetom u naruju. - Aman,
pao, daj mi ga iva djetetu njegovu! On je okrenuo glavu, vidio
svoje dijete, podigao se prema njemu i majci mu i proaptao: - Dijete
moje jedino...
Posljednji udarci pali su po mrtvu tijelu.
- Dugo emo mi, fra Marijane, ekati svoju slobodu, dok
Turin ovako potuje pravo i dok je pravica svakome jednaka - kae
potiho pop Luka na kraju varoi opratajui se sa fra Marijanom.
A on, gledajui u taku pred sobom, zadubljen u misli koje ga
spopanu kad doivljava neto izvanredno, ponavlja samo:
- Dugo, dugo .. .
Zatraio je paa da se dovede njegova nevjenana snaha i
donese njezino i njegova sina dijete njemu u konak. On je naredio da
80

se sve poprtlja, poslao tatara u Stambol s molbom da ga premjeste u

kakav bilo dalek kraj, pokopao je sina sveano, podijelio sirotinji
somune i naredio sinu baluke za grob.
Dola je ena i donijela dijete. Bila je lijepa. Zdrava i jedra.
Paa ju je omjerio, a onda se zagledao u dijete. Sve je na njemu bilo
Daferovo, sve. I onaj osmijeh, koji je proricao golemu strast, i oi
goleme i crne.
- A kako mu je ime?
- Jad... U sramoti noeno, u strahu roeno, sprva ivota ostalo
siroe, kako drukije i da ga zovem?
- Ono je Daferovo, pa neka se i zove Dafer, kad mu je ve
otac umro. Daj ga meni, da imam nekoga od svoga srca, ili hajde i ti
sa mnom, kud mi pukne put...
- Ja imam ovdje majku, ali u je ostaviti da dijete iznesem
odavde, iz ovoga mjesta. - Ti si pravi junak. Tako treba.
- Ali kad je se zaelim, ja u se opet morati vratiti u ovaj kraj
da je vidim.
- I ja u valjda opet doi da prije smrti vidim sinov grob.
I gledali su jo dugo u dijete, koje je istom mirkalo u svijet,
izneseno ispod rodnoga krova mnogo prije nego to je obiaj...

81

MUSAFIRHANA

U Uzeir-efendije je od starine bila kua musafirska. To je

pokazivao i znak na krovu u obliku male drvene munarice, s
visokimm drvenim stubom na vrhu, na kojemu su bila izrezbarena tri
izboenja kao jabuke. Tko je znao itati bosanske krovove znao je i
izdaleka tko u njima ivi. Ako je na lastavici, na sljomenoj gredi,
prikovan drveni kri, kua je kranska ili hrianska, ako je
prikovano temre, onda je muslimanska, a ako je munarica, onda je
hndnsk, musafirska. Ne znai ako je na lastavici prikovan kri,
da ne bi bio primljen i pogoen moda i bolje nego u muslimanskoj,
jer su od starina svi Bonjaci rado doekivali goste. Je li kua
oblijepljena kreom a oko kue zasaeno cvijee, opet je
muslimanska, a ako je samo zabijeljeno oko prozora i meu
prozorima obijeljeni krievi, opet je kranska. Ako je kaldrma
oprana i istrvena avlijska vrata, neka zna da se u njoj uzima abdest i
da se staje na Boiji divan, a ako je u jednom kraju avlije kotac iz
koga se javlja gudin, onda je bezbeli njihova, ali se i oni po svome
zakonu, mole Stvoritelju. A njihovih je kua bilo iih nego naih,
kao na priliku u Vareu.
Uzeir-efendija je imao dosta zemlje, i kmetovske i begluke,
dobar kamad ume, pa je kua bila puna svega, a u ariju se ilo kad
se nabavljala kahva, eer, gaz, so i biber i mehka roba. Zapamtio je
kad se ocu svraalo vie u musafirhanu nego u Tahirovia han, a
dobro se sjea kad je iao u han, odakle je vodio goste da bi doli
njegovu ocu na konak i jemek. Nije njegovu ocu bilo stalo samo da
troi - on je bio nesretan kad nije bilo koga sa strane koji bi sjedio s
82

njim u kahveodaji, priao mu o svemu i svaemu ta ima i ta se

deava u njegovu mjestu i onda kada je na putu prolazio. Doekao bi
gosta rairenih ruku i vedra lica, ponudio ga da sjedne i da odahne, a
onda bi mu najprije pokazao gdje se nalazi hla. Neka ovjek zna ako
mu zalzumi. Pokazao bi mu zatim gdje je kibla, ako hoe ovjek da
klanja, a nije nikom dosaivao napominjujui mu da je, na priliku,
akamski vakat na izmaku, pa, ako mu treba, da promijeni abdest.
Kad bi se sjelo za sofru, nikad nije sam odrezao gostu komad kruha,
nego stavio preda nj i kruh i no, da ovjek sam sebi odree koliko
misli da moe pojesti.
Uzeir-efendija ja zapamtio i to, kad je otac mu jednom
zabrinuto govorio eni: Allah se dragi neto na me rasrdio. Eto
danas deseti dan kako nemamo musafira. Njoj nije bilo ni mrsko, jer
se malo odmorila od vjeitog doekivanja gostiju: pripremanja hrane,
pranja prljava sua, mijenjanja arafa na posteljini. U mesari bi
uvijek kupio mesa i vie nego treba kunoj eljadi. Uvijek je raunao
da moe iznenada izbiti musafir, pa neka se imi ta iznijeti. Rekao bi
da je u njegovoj kupovini uvijek prisutna namjera da se doeka i
poasti musafir, a ako ga sluajno ne bude, sevab je kad to, to je
kupio za musafira, pojedu njegova eljad, upravo kao da su pojeli i
gosti.
Uzeir-efendija je razumijevao oca to se obraduje gostu. Nije
znao ta ima novo u svijetu, pa ga je morao netko o tome
obavjetavati. Nepismen u evropskom pismu, nije itao domae
novine, a one to bi dobivao iz Stambola sliile su kratkim
propovijedima i molitvama za sultana, u ijem se zdravlju i sunce
raa s istoka. Gosti su priali vieno i doivljeno, ali i uveno, a ovo
je uvijek bilo interesantnije jer se tua mata nije mogla obuzdati, a
prenosilac, makar i najistinoljubiviji ovjek, i nehote bi dodavao ili
oduzimao po volji, bojei svojom bojom tua prianja i zbivanja.
U njega se sijelilo i bez musafir. Komije bi dolazile svaku
veer, priale i sluale tua prianja, a ako je bio jo koji musafir sa
strane, onda se pomno slualo, osobito ako je to bio hoda ili dervi,
koji obilazi tekije, a gdje ih nema, ondje pohodi hanedanske kue i
plati svaki zalogaj hrane ili gutljaj kahve priom o kakvom Kulakbabi, Sari-Saltuku, Ajni-dedetu, eh-Ishaku i drugim ztovima.
83

Tako je dervi-Mahmut priao o onom Hindusu, koji je bio

lijepo pogoen u Tenju, pa je svome hanedanu dao tri izuna: za
lijeenje od ujeda otrovne zmije, za lijeenje od ucrvane rane i da se
insan rijei mahluka koji ga nou uznemiruje, kao na priliku stjenica.
Kae: Jednom mi odsjeli u Smailbegovia, pa nakon veere i sijela
polijegali. Prostirka ista, arafi i dueni i jorganski Bog dao:
behar, ali, kad se udunu svijea, pohmilje mahlukat po nama pa ne da
zaspati. Netko ustade, zapali svijeu, kad ono vrvi stjenica - mrak i
oblak! Poeo ovjek gnjaviti gada, a damain, kad se probudi i vidje
ta se radi, samo to ree: Ne bijte ih! Sad emo se mi njih
kutarisati! Uze no, neto napisa na komard ageta koje prostrije po
podu i zabode no u pod. Ne proe dekika, a sve one stjenice krenue
prema nou. Sve do jedne se skupie na agetu oko zabodenog noa,
a on onda iupa no, smota oprezno papir da ne bi koju zgnjavio i
iznese iz kue na avlilju, pa oprezno istrese za cvijee. Mi iza toga
pospasmo rahat kao mala zdrava djeca.
- Halla, halla - ude se i snebivaju sluaoci.
Onda se otpoe pria o zmijama, a prie o zmijama su duge
kao i zmije. Onaj je lijeio ispijukanjem otrova kroz kravlji rog, onaj
lijei fildanom obine vode koju ujedeni popije dok vidar u sebi
zbori neki tekst na nekakvu neobinu jeziku, uvajui ujedenug s dva
prsta za lanke na nozi. Onaj opet ima zmijski korijen, a taj se naao
kad je udario na klupko zmija u ljubavnom gru. One su onda
najee, a kako ih je bilo toliko mnotvo na okupu, on od straha baci
meu njih fes s glave i nagne bjeati. Kad se kasnije vratio istim
putem, nae fes i na njemu nekakav balav korijen, koji najprije baci,
a onda ga ipak uze, jer mora da su ga zmije ostavile. Domiljao se ta
da radi s njim, tim korijenom, a onda ga zatakao za bensilah. Poslije
nekog vremena, kad mu je nevjestu ujela zmija za naplet i poela
noga otjecati, uzeo korijen, malo nastrugao s njega kao praine i
posuo po rani. Zaas nevjesta ozdravila kao da nije nieg ni bilo. I
tako je lijeio dugo vremena ljude, korijen se gotovo istroio, a vie
nikad nije ovarisao na zmijsku svadbu.
Uz treperenje plamena s lojane svijee, uz dim iz lula na
dugim ibucima rasle s rastom noi i prie o zmijama i lijekovima, a
sijedi muderris Lutfullah-efendija, rumena lica kao u djevojke, jer
84

nije nikad kadio smrdana, kako je on zvao duhan, poeo kazivati, s

poetka zamuckujui, kao to i svaki ovjek koji veinom uti
zamuca i zatrtosi kad istom progovori, da svakoj boljki ima lijeka
osim smrti, samo se treba namjeriti na nj. A zmija se ne treba bojati.
Treba serbez meu njih zagaziti uei Selmun l Nhin fillemn.
- Kako to? - netko s nevjericom pita.
- Eto lijepo. Kad se narod obatalio za vrijeme Nuhpejgambera, onda Allah naredio Nuh-pejgamberu da napravi lau u
koju e pokupiti sve mmine, a da od svake ivine uzme po jedan
par. Kad je Nuh-pejgamber izvrio Allahov emer, pozvao je vjernike
da ulaze u lau, a Boijim hikmetom i sav mahlukat poeo je
dolaziti: a onda se svijet u lai prestrai da ih zimije ne izujedaju, pa
da ne izginu. Nuh-alejhisselam im ree: Prouite vi Selamun ala
Nuhin fil-alemin, pa se nita ne bojte! Tako je i bilo. Kad je bio
tufan, sve je bilo telef to je ostalo izvan lae. Bilesi i jedan Nuhov
sin se u moru uduio. A kad se laa oprla na kopno, iza tufana, od
svakog se ifta kasnije namnoilo mahlukata kao da potopa nije ni
bilo. Ama, treba vjera. Treba vrst itikd. Treba vrsto vjerovati, pa
zagaziti meu zmije! - Lutfullah-efendija je to govorio s takim
vrstim vjerovanjem, da si bio siguran da bi on tako uradio, kad bi
naiao na ttavo hovlismo zmija.
- Ja, vala, ne bih smio, a u Allaha vjerujem: topom me ne bi
mogao nitko smetnuti s toga pravca, - zavri bahs o zmijama MulaAtif.
A kad je Uzeir-efendijin babo vefat bio, sin nastavio
doekivati goste kao da se nije nita promijenilo iako se bilo imovno
stanje iz temelja promijenilo. Nastao je rat i odveo svu mlade na
bojna polja. Uzeir-efendiju je obranio od vojske hodaluk. On je
zavrio medresu, ali nije stupio ni u kakvu vjersku slubu, dok ne
poee zvati i malo starija godita u vojsku, pa ga nevolja natjera da
zatrai dekret za imama Jusuf-paine damije. I dobio ga. Damija je
imala mali prihod od jednog memli duana, a i sama je bila memli,
jednom polovicom urasla u zemlju, a korov se uzdigao do polovice
donjih prozora. ovjek se u njoj osjeao kao u zindanu, dok Uzeirefendija ne upregnu muezina da korov oisti, a duner opravi
85

damiju iznutra, pa odmah nestade i onog vonja i, kad se sedade i

halije osuie na suncu, damija procvate ljepotom, samo to joj
demat, osim nekoliko sjedobradih staraca, odvukoe po frontama.
I u Uzeir-efendije je dolazilo musafir, ali je sijelo bivalo
manje, a nije se imalo ni ime doekivati. Kahve nestalo - ni za haste
je nema, pa se prio jeam ili hrastov ir. I eer je brio rijedak gost u
oskudnim fasunzima. Kahva se opet zaslaivala kao i prije vie od
sto godina - medom, ako je i njega bilo. Mjesto aja se pile nekakve
trave, kojima su se pripisivale udotvorne prednosti a za azman-travu
bi u apatu jedan drugome rekli da vraa odumrlu mukost.
Ratom izgladnjeli ljudi su na sijelima priali o jelima koja su
nekad jeli, a kad bi curica Uzeir-efendijina iznijela na kraju sijela
varenih krumpira i aku soli, a ponekad u sahaniu torotana sira,
ljudi su uivali kao i nekada na gozbi. Ako je jo bilo krukova
pekmeza ili bestilja od ljiva poegaa, to im je nadomjetalo
nekadanje halve i baklave. Pa opet, iako gladni i izgladnjeli, nikad
se ne bi zaboravili da pojedu do posljednjeg komada, da sliu
varenim krumpirom pekmezni sahan, nego bi uzimali Boga za
svjedoka da vie ne mogu jesti, da e puknuti od sitine.
Nije bilo pravih musafira, stranaca iz drugih mjesta ili
memleeta, pa su sijelili samo mjetani. Gotovo podjetinjeli, jer i one
sredovjene odvukoe na frontove, starci bi priali ahiretske prie, a
sve su se prie svodile na zijafete koji su se davali na svadbama,
sunetima i kad se tko spremao da obavi had. Posebno bi priali o
ramazanskim iftarima, kad se najprije na sofru iznosio imbur, pa bi
ljudi koji su postili, zadramivi se malo, ustali da klanjaju dematile
akam, da onda na tenhane ponu bogato blagovanje, kad je iza orbe
dolazilo peenje, pa kadaif ili baklava, a bogme nekad i rutava
Arapad, pa zeljanica ili burek, pa dolma, tufahije, bamja ili sarma,
graak ili evab od mladih mohuna, ako je ramazan pao u ljetu, a ako
je zima, onda nk zelen iz turije, pa borovnice ili vinjab, pilav,
hoaf i kiselo mlijeko. A na koncu bi netko najueniji prouio dovu,
iza koje bi se uzeo jo jedan zalogaj, a netko bi u ali rekao da iza
dove treba uzeti etrdeset zalogaja.
Tako se jednom zametnula pria o iftarima, a onda jedan od
gostiju priao hiaju koju je vaktile uo u Gradikoj, kad je iao tamo
86

kad se udavala Eminbegova Ulvija za irkinagia.

U prijanja vremena su ljudi pozivali uz ramazan komije,
roake, beare i siromahe na iftar. To se radi i danas, ali se prije vie
pozivalo, a bio je obiaj da se u svaku kuku, iz koje se zove domain
ili neki drugi lan porodice, dadne jedan somun kunoj eljadi.
Jedan je ovjek vrlo esto pozivao ljude na iftar, nahranio ih,
klanjali bi dematile akam, a kasnije otili u damiju na teraviju,
poslije ega bi sijelili kod domaina ili u kafani, hanu ili, u ljetna
vremena, u bai i razgovarali o svemu i svaemu. Jednoga dana je
taj ovjek pozvao deset ljudi na iftar. Po obiaju, njegov je sin nosio
deset somuna, ali je zaboravio pozvati deset ljudi, nego ih je pozvao
samo devet i dao u njihove kue po somun. Tako mu je ostao jedan
somun. Kako ga je put nanio kroz groblje, a kui se nije mogao
vratiti s nepredatim somunom, on ostavi onaj somun na jedan baluk
i rekne: Poselamio te moj babo, da doe na iftar! Tako je on
govorio i u svim ostalim kuama iz kojih je pozivao damaine na
iftar.
Kad se primaklo vrijeme iftaru, na nekoliko dekika prije
zalaska sunca, poee se iskupljati uzvanici, a meu njima i jedan
stranac, koji im je bio nepoznat. Kad su se iskupili u odaji gdje e se
iftariti, svi su se pogledali meu se, kao da bi se htjeli upitati Tko je
ovaj ovjek? ali bi to bilo nepristojno, pa su o tome utjeli.
Naikon to su se iftarili, akam klanjali i kahvu popili, ustane
nepoznati ovjek i ree domainu: Fala ti to si me zovnuo! Doi i ti
meni sutra naveer, na iftar!
Domain ga isprati iz kue, a on kao da u zemlju propade.
Kad je on otiao i domain se vrati u odaju, salete ga
pitanjima:
Tko je ovaj ovjek, ovaj jabandija?
Ni sm ne znam, odgovori domain.
Tko ti je dijelio somune?
Sin mi.
Zovnue dijete u odaju, a kad doe, poe odmah plakati.
Ne boj se, rekoe mu, samo nam ti kai kome si dao
somun!
On se poe u neprilici izmotavati, ali onda ree, kako mu je
87

pretekao jedan somun, kako je zaboravio koga desetog treba pozvati

na iftar, pa je onaj deseti somun metnuo na baluk i rekao da onaj iz
kabura doe na iftar.
Kako je meu deset uzvanika bio i mahalski hoda, rekne
domainu: Mora se i ti njemu odazvati...
Sutradan domain se lijepo okupa, obue se to je ljepe
mogao i pred iftar ode u groblje. Stane pred mezar za koji mu je
dijete reklo da je pozvalo njegova sahibiju na iftar, a mezar se otvori i
iz njega onaj njegov sinonji gost ree: Bujrum!
To je bila golema odaja, pravi dennetski oak, pun svega to
insan moe zamisliti, a kroz prozor se vidjela zelen i tekuice vode,
bae sa svakovrsnim voem.
Kad su jeli, ugleda ovaj zemaljski gost za vratima oka jednu
maku i psa. Reali su jedno na drugo. Upita kabur-sahibiju: ta je
ono?
Ono su, brate, moja ena i mati.
Pa zato su onakve, u onom suretu?
Ja sam imao obiaj, dok sam bio na dunjaluku, pozivati
siromahe na ruak ili veeru, a drago mi je bilo pozvati uz ramazan
goste i na iftar. One su to mrzile, i kad god mi doe neko, one su
okretale glavu od njega i puhale.
Gostu se saali na njih, pa ree kabur-sahibiji:
Brate, nnoemo li ta uiniti da one postanu ono to su i bile:
ene?
On ree: Da zaitemo od Allaha delle anuhu! Ja u uiti
dovu, a ti vii amin!
Tako i uradie, a kuja i maka se pretvorie u ene.
Kad su ene ugledale toga stranca da je doao, okrenue glave
od njega i poee neto puhati.
Kabur-sahibija ree: Eto vidi, brate! Vidi kakve su i kako
sam ja deverao, a i sad deveram s njima.
Sjedjeli su njih dvojica jedno vrijeme i razgovarali, a njih
dvije su vazda neto otpuhivale.
Kad je gost htio da ide ree kabur-sahibiji: Brate, zaista si na
velikom azabu od njih. De, brate, ti sad amin, a ja u dovu, da one
budu kao to su i bile!
88

Dok on proui dovu, a one opet postadoe kuja i maka.

Kad je iziao iz kabura, vidje na zemlji i u mjestu veliku
promjenu. Drukije kue, drukije prosjeene ulice, pa jedva nabasa
na mjesto gdje je nekada stajala njegova kua. Ali je i ona bila iz
temelja promijenjena. U kui ga niko ne poznade. Pitao ih je tko su i
kako se zovu, a oni mu rekoe dodue njegovo prezime, samo ni
njegov unuk nijedan nije bio iv. Domain je bio etvrto koljeno
njegovo. I priao je da je nekad prije stotinu i vie godina njegov
pradjed otiao u groblje na iftar i da se nije otuda vratio.
Onda se on kaza, da je on taj ovjek koji je iao na iftar, ali da
se njemu uinnlo da je te veeri, a ne prije stotinu godina, otiao na
iftar.
Ostao je kod svoje eljadi kratko vrijeme, a onda otiao
onamo gdje svi ljudi idu i gdje ga je sigurno ekala Boija nagrada za
njegova dobra dunjaluka djela.
I svi su oni nakon prie othukivali nekakvo jah ili jata,
moj brate, a neki bi uzdahnuo: Eh, ama ona vremena!
A iza onih vremena dola su ova vremena, u kojima su ljudi
bili vie gladni nego siti, gdje su najzdraviji ekali smrt u dekunzima
i telunzima, gdje su ene ile po pozivu u opinu, gdje bi se
pojedinoj reklo da je njezin ojk dao ivot za cara i domovinu, a njoj
car i domovina dali neku crkavicu od penzije, od koje se nije moglo
ni ivjeti ni umrijeti. A u fasungu se dobivalo dvadesetak deka brana
dnevno po osobi, ali se dobivalo za novac, a ne na polklon, a nekad
se nije nita dobivalo, pa se morala jesti kojekakva bujad, korijenje
divljih trava i svata drugo osim brana.
Poeli su dolaziti i mlai s fronta. Govorilo se da su dolazili
bez dozvole svojih starjeina, da su donosili i puke i municiju, da su
bjeali od dendara i dandari od njih, ali su s njihovim dolaskom
oivjele njihove ene i prie, da ovo ovako nee dugo trajati, da je
rat haman gotov, ali da vie nee biti ni aga ni kmetova.
Nikad ih ne bilo! uzviknula je Muratovica Husika, nek je
on meni iv i zdrav do'o, da se ja sama ne sklupavam u dueku da
bih se zagrijala, pa kad bismo drugi dan ruali.
U Uzeir-efendijinu se musafirhanu jo uvijek ponetko
svraao, a jedne veeri upadoe trojica hoda iz Sarajeva, koji su ili
89

nekakvim poslom ak u Be, pa su na povratku prekinuli putovanje i

svratili se svome poznaniku na konak. Usput su raunali na kakvo
takvo pogoenje, jer od Bea nisu nita drugo okusili do bijele
kahve, da ih Lutorani ne bi opoganili paetinom. Poeljeli su togod
slano i toplo, a znali su da je Uzeir-begova musafirhana jo otvorena,
uza sve ogranienje u fasunzima.
Beg-efendija im se obradova, jer je znao da su izdaleka i da e
znati togod novo kazati, ali hanuma se namrgodila, jer zaista nije
znala ta bi im iznijela na veeru. Osim vrua jemena kruha, to ga
je maloprije izvadila ispod zemljane peke, u kui nije bilo nita: da
draom povue, ne bi nita zapelo. Uzeir-beg se strano prepao, ne
to se nema ta iznijeti veeri, nego to je njegova sijeda pokazala na
ehri da se nije obradovala gostu. I ne samo da se nije obradovala,
nego se oneraspoloila, a to e, mislio je on u sebi, izazvati srdbu
Allahovu na nj i njegov dom, koji je vazda bio dokan.
Ali njegova jedinica Belkisa nije mislila kao mati joj, nego je
strkala u ahar i iz jasala izvukla ispod kokoi koju je danas nasadila,
petnaestoro jaja. Sabralo se neto malo kajmaka, pa se na tome
ispekla jaja i pogostili gladni gosti. Hadi-Hasan-efendija je hvalio
Uzeir-begovu domaicu, jer nije nikad pojeo takva imbura u ivotu,
a pogotovu kako je iz vlake zemlje, iz Bea, gladan poao, a u
prepunim vlakovima vojnici i civili rezali blijeli hljeb i prismakali u
jo bjelji safun, posut crvenom paprikom, da je morao stalno
gledati kroz prozor, kako odmie maarska ravnica.
Kako su u Beu nali prave kahve, odcrpali su jednu pregrt
Uzeir-begovici da je popri, pa su onda oko mangale sijelili do neka
doba noi i sladili se kahvom.
I priali su kako je sve krenulo naopako odkako je stari car
umro, da e ovo, Allahu alemu, sve telef biti, ali makar, gore nam
nee biti nego je pod njim bilo.
A Uzeir-beg je stalno zebao, iako je bila tu pred njim
razjarena erava i vrua kahva, a bio je i sita eluca. On je stalno
mislio na eninu ehru, kako se ona smrknula na goste, a toga dosad
nije nikad bilo. Barem on je nije vidio smrknutu. To nikako ne sluti
na dobro, i da Bog d da izdobri!
Te jeseni je nestalo Austrije, nestalo je i kmetova. Kmetovima
90

je ostala zemlja, begovima i agama su ostale samo titule, a Uzeir-beg,

Beg-efendnja, nije mogao nikako shvatiti da je to historijska
neminovnost. Nestanak kmetova i zatvaranje musafirhane on je
dovodio u vezu s namrgoenim licem svoje ene, kad su mu se
pomolili gosti.

91

RAMAZANSKA PRIA I

Neku veer kae Muan Glavanovi u punoj kahvi naroda:

Fli se mati sa mnom: nisam je ima hefta dana turnuo niz
basamake! Eto kakav je zeman nastao. Pa onda hadi Memi-aga
Avdi nema ta rei svome Osmanu, koji je sasvim drugaijega kova
i od Glavanovia, a i od njega, svoga oca. Osman je bio jedinac meu
sedam sestara, pa se nekad i u pjesmi pjevao: Osman jedan a sestra
sedam. Ali ipak ga otac nije tetoio kao to ima sada otaca, kojima
su djeca kao da su im na zenice ispala. Koliko je umio, odgajao ga,
mimo svu djeeu kolovao ga, i sad je Osman poreznik, sm u kui,
jer su se sestre poudale. I on se oenio, ima curicu Ranku, a njegova
ena, Almas-hanuma, lijepo je pazila hadi-Memiagu. Kad je
mogao, starac je izlazio u ariju, u kahvu, a kad je bilo bure ili kie,
ostajao je u kui, u halvatu, kraj pei, grijao se, ispijao crnu kahvu,
puio i pomalo se zabavljao s Rankom.
Nije jednom prekorio sina to joj nadjenu to ime:
- Ama, moj sine, nije to nae! To neka oni nadijevaju svojoj
djeci, a mi imamo ljepih naih imena.
- Kad ti nisi meni nadio nacionalno ime, barem nek je u moga
djeteta.
- Ja ti to ne znam, samo otkako je ovo na toprak i otkako smo
mi u dini-mubinu, mi smo se pod ovim imenima bili za vatan i uvali
rz i obraz, a kakvi e biti ovi Slobodani, Zorani i Lutorani, to ne
znam. Da Bog d da budu i bolji, samo, po ovima dosad, ini mi se
da nee valjati, a po jutru se dan poznaje.
92

- Bogu je svejedno, bila ona Sabaha ili Ranka, kad je rano

izjutra roena. Glavno je da bude dobra muslimanka.
- I ja mislim da je tako, samo se u nas prije u sto godina jedna
muslimanka zvala Ranka, a i to zato to je roena u petom mjesecu
po materinoj udaji.
Ali ipak ostalo je na Osmanovu, jer je u ahiri-zemanu pile
pametnije od kokoi.
Za ramazana mu dozvolio Osman da okuplja drutvo svojih
vrnjaka u halvat da sijele i prikrauju duge ramazanske noi. ak
mu prenio i radio-aparat iz svoje spavae sobe u halvat i nauio ga
baratati njime. Pokazao mu sve stanice gdje se pjeva turijat. Kako
je hadi-Memiaga pod mladost uio u medresi i doao do MulaDamije, a poslije toga iao na had i druio se s Arapima, koji su
dolazili po bedeluk u na kr, koji je za njih bio plodniji od ravnog
Misira, to je on razumio i dobar dio vijesti raznih stanica koje se
otimlju o prijateljstvo islamskih naroda.
Tako se eto sijelilo svaku no iza teravije, ispijala se crna
kahva, a puila ekija. Sluale se pjesme i govori, tumaio hadiMemiaga situaciju u svijetu, a ponekad se potezala iz pamenja koja
dogodovtina, raspredala, komentarisala.
- Ne moe ti, brate, ovoj mladei svata ni priati. Ne vjeruje
ti. Pa nema vie ni onog starog stida. Ako ne moe sve da legne u
njihovu pamet, odmah ti u lice reknu: To nije istina, ili To je
obina izmiljotina, pa ak bi ti poneki rekao da je to i la.
Hadija je iao na had, vidio dosta svijeta i umio lijepo
priati. Priao im o devletu - sultanovoj Turskoj, amu, Bagdadu,
Hidazu, a naroito o Misiru. Zaliha njegovih pria bila je neiscrpna,
pa i veeras im poe na tenhane priati ta je nekad davno uo o
jednom naem hadiji. Doao taj na ovjek, koji je bio i uen a ne
obini hadija koji zaori u svijet kao ovca, doao taj ovjek u Misir i
poao iz Skenderije u Kahiru. Onda se ilo na devama ili jelenuama
Nilom, sve ponajlak od mjesta do mjesta, od konaka do konaka.
Hele, nejse, ta u vam priati, poao on da zijaret uini jedno turbe.
A bio je sm. Kazali mu fellahi put i doao do jednog rukava Nila.
Akam na zemlju, a on ne mogne prijeko. Daleko mu i natrag u selo.
Ugleda ga jedan fellah s one strane vode te ga vikne, kuda e. On mu
93

rekne da je poao zijareti turbe nekakva Dobrog, ali ne moe, nema

lae. Fellah ree, da e ga on prenijeti na sebi. I, vjeruj se, prepliva
vodu, ukrkai ga na ramena i prenese ga na onu stranu. Tu bilo jedno
seoce od nekoliko kuica pleterua. Fellah mu ree da je do turbeta
daleko, a i mrak je ve pao na zemlju, te ga pozva da bude njegov
musafir. Na hadija primi ast, a fellah zovnu jo nekoliko komija
te im iznese aja i malo samljevena prena pirina. To veeraju i
pou na poinak. Fellah uvede hadiju u kuicu, a tamam se ou
cvrka djeteta. Bog dao, jko se rodilo. Fellah provede hadiju u
pregradak, skide sa sebe anteriju i pokri ga, te se vrati eni.
Hadija je tu no prenoio i sutra podranio. Domain ga izveo
izvan sela i pokazao mu put prema tome turbetu. Na rastanku mu
kae domain: Imao sam dvije elje u ivotu i noas su mi se
ispunile. Bog mi je dao sina i tebe kao prvog musafira u ivotu.
Da vam ne duljim, na ti hadija otiao u Meku i Medinu,
had d uinio i opet se vrnuo istim putem. Sluaj htjede da pane na
odmor u isto selo, gdje ga je onaj fellah pogostio konakom. Svrati se
kahvu, a ono sjedi nekoliko fellaha i jedan ovjek vrlo vien meu
njima, uvrh kahve. Uini mu se plaho poznat. Taj ovjek mu nasu i
odmah aj, mubareleisa mu had i poe ga pitati za zdravlje. Na
hadija se zagledao u nj, pa mu veli: -Ama, bee, ti mi se ini vrlo
poznat, a ne znam odakle. Onda e mu on rei: Ja sam onaj fellah,
koji te je, kad si iao na had, prenio preko Nili-mubareka na
leima. Pa, veli mu hadija, kako je to sad? Ondanji tvoj hal
bio je teak, a sad... Jest, veli njemu Arap, ima pravo. Moje
stanje se promijenilo. Kad sam ja tebe ispratio iz sela i pokazao ti put
prema turbetu, vratio sam se kui. Na putu sam naao kesu punu
dukata. Podigao sam je, a na njoj je pisalo Hz rizkuke. To e rei,
biva, dodaje hadi Memiaga radi onih koji nisu uili do MulaDamije, ovo je tvoja nafaka. Pa ti reci sad da se dobro ne vraa
dobrim i na dunjaluku, a baka ti ahiret. Ali daj ti to mlaariji dokai.
U nje su samo noge na zemlji, a glava pod oblacima.
- Jah - dodade Selim aga - to bi njima jo nekako i leglo u
njihovu vodenu pamet. Te rekli bi: Netko izgubio kesu dukata, a
fellah je naao. Ili bi rekli: Opljakao fellah nekakva bogataa pa
troio njegovu gotovinu. Ali to sam ja sluao od rahmetli hadi94

Hasanage Pilava, ne bih, na moju duu, smio ni pred jednim

zelenjkom ispriati, jer bi mi rekli da je to tampazina, ja san.
- E, a ta je to bilo?
- Ono o Hadi-Pimiu. Ama ne mere biti da niste uli.
- Nisam vala nikad.
- Ja jesam nekad neto davno u djetinjstvu uo, ali de ti nama,
Selim-aga, ispriaj ! Ti si najstariji, pa si bezbeli dobro upamitio.
- To i jest ona muka to sam najstariji, pa sam poeo matuiti.
Dina mi, ne znam, da me zakolje, ta sam veeras iftario, akamoli
ta sam prije sedamdeset godina sluao.
- Ama nisi ti, Selim aga, matuh, ne d Bog. A biva to nama
svakom da se bolje sjeamo ta, je bilo prije pedeset godina nego
prije pedeset sahata. Nego, kazuj nam o tome Hadi-Pimiu.
- E, eto, biva, ja sam ovako sluao, a Bogu je mlm kako je
bilo. Poao je neki Skiki na had. I bilo je onda dosta Mostaraca s
njim, te oni dou u Meku i lijepo obave had. Te, drago moje, onda
odu u Medinu, te e preko Misira, pa na denjiz. Ama se je onda
putovalo trinaest mjeseci. Od ove godine hadije otii na had, a
lanjske se jo nisu vratile, nego se susretnu u putu negdje ja u
Stambolu, ja u Sofiji, ja ovamo oko Kosova. Hele, da ne duljim, oni
ti raspau u Kahiri i tu se na Skiki razboli. A uz to i para ponestalo.
Drutvo k drutvo. Sluavao sam, a nije mi nasib bilo da had ed
uinim, kad se ide do Meke zaboravi se i kua i djeca i poso, ama
sve, samo se misli na Boiji farz, a kad se had obavi, da insan moe,
prekoraio bi odjednom kuu. Tako ti i nae drutvo ostavi Skikia u
tuem vilajetu i sama, i bolesna i s malo para. Kad je malo prizdravio
izae jednog dana iz hana i ode u damiju na sabah. Kad je izaao iz
damije stane pred vratima, jer nije znao kud e i ta e. Uto izae
preda nj jedan dedo, ama nurli ehre, i upita ga, ko je i ta je. On mu
kaza svoj hal i ahval, a onaj mu dedo ree: Stani mi na noge! On
mu stane na noge. Zamiri! veli mu on. Hadija zamiri. Otvori
oi! veli mu onaj, dedo. Skiki otvori oi. A morebit, Boga mi, da se
i nije zvao Skiki. Morebit je bio i evro. Znam da je s kuom bio na
Ogradi. Hele nejse, on otvori oi, kad podno jednog brda, a dolje
velik, velik grad, kue su, damije, rijeka tee. Zna li koje je ovo
mjesto? upilta onaj Skikia. On se malo razabra pa kae: Znam,
95

Sarajevo. A moe li odavlen sam u Mostar? Mogu, veli on.

Eh, Alahemanet, i onaj dedo gajb bi. Na ti Skiki onda polahko
niz Trebevi, pa u Sarajevo. A za ono vrijeme dok ga je onaj dedo na
nogama drao, kazivao je on, samo je uo k nekakav vjetar. Te se
on malo zadri u Sarajevu, pa onda u Mostar, haj mi ti maj, i na
koliko vremena prije ostalih hadija. Jo druge hadije nisu bile otile
na had. A zna ti nae Mostarce. Odmah iznesu: te Skikki nije ni
iao na had, te vratio se iz Stambola, te bogme izdiju mu ime HadiPimi. Biva, popimanio se od hada, poo na abu pa se s puta
vratio. On utio, nije imao kud, dok nisu dole one hadije s kojima
je on iz Mostara otiao i tamo bio sve do povratka iz Misira. Kad su
dole hadije, kau sve kako su ga ostavili u Kahiri i da je biva had
ed uinio, ama i onda neko te neko nije mogao vjerovati, pa su
poneki za nj govorili Hadi-Pimi.
- Jah, moj brate, Boji kudret.
- Daj ti to kome mlaem priaj! Dina mi, bi ti se u brk
nasmijao, ako ti se i ta gore ne bi desilo.
- A to? - veli hadi Memiaga i otvori radio. Iz Kahire je
dopiralo skladno uenje Kur'ana. - Eto, sad nekakav hafiz u Kahiri
ui Kelamu-Kadim, a mi ga evo ovdje sluamo. U isti as kad on
tamo zine, ovdje se avaz uje. Pa zar nije i to kudret Boji kao i ono
Skikievo putovanje?
- Jah, tako je. Samo to njima ne moe lei u pamet. Ovo im
odmah legne, jer je vabo izumio.
Da ih Allah hidajet uini!
- Jah.
- Eto tako - othukuju, premiljaju i zabrinuti su.
- Da je ii - javlja se Nur-efendija.
- Bogme je vakat - vele i drugi.
- Sjedite, ljudi, - zastavlja ih hadi Memiaga. - Duga je no.
Do sehura se moemo i naspavati i mlae probuditi da zgotove ruak.
- De vala da zapalimo jo po jednu Ebu Dehelu pred duu, pa
da idemo ponajlak.
I palahko pue, polahko se pomiu i smjetaju. Stare kosti
kripe, dok se spremaju starci kuama.
- Pa doite, brao, bujrum svaku no. K u svoju kuu.
96

- Ne zamjeri, hadija, ako je ta bilo...

- Estagfirullah.
- Ejsahatile i Allahemanet!

97

RAMAZANSKA PRIA II

Oni su u svoje vrijeme, dok su bili mladi i objesni, govorili o

starcima s visoka i bez imalo potovanja. ta oni znaju? Preivjele
kreature koje se samo sjeaju kako je nekad bilo; kad govore o starim
vremenima - sve je bilo kako moe biti najbolje, poevi od nonje i
pozdrava pri susretima, do razilaska sa sijela i dobrih elja za miran
san.
A sad, kad su i oni zali u godine, kad su postali penzioneri ili
se primakli tim godinama, kad su i sami postali preivjele kreature
upavcima, poeli su se s nostalgijom sjeati onih vremena, u kojima
nisu odaval+li osobito potovanje vrnjacima svojih sadanjih
godina. Poeli su se sastajati sa sebi ravnim da izmijene miljenje, jer
ih ova nova generacija, to su ni hodom ueni ni popom krteni, i ne
priznaju da su ivi, a kad ovi mladi edepsuzi na ulici zauzimaju itav
plonik, nijedan se ne bi pomakao da propusti starijeg ovjeka da
proe s mirom.
Ni ovi stari nisu bili u mladim godinama jedno drutvo.
Decenijama su pojedinci prolazili jedan mimo drugog, da se ne bi ni
pozdravili, jer nisu imali nikakvih zajednikih poslova: netko je bio
negdje zaposlen, drugi drugdje, netko se vozio tramvajem, drugi
pjeaio do svog radnog mjesta, netko je zavrio visoku kolu, drugi
iao dvije godine u osnovnu kolu i to mu je bilo sve kolovanje,
netko bio zanatlija, a drugi trgovac ili pretrga, pa se nisu ni
upoznavali, ako ba nisu bili prve komije. A sad se, pod starost,
98

nekako poeli pribliavati jedan drugom. Najprije bi se poeli na

ulici pozdravljati. etrdeset, pedeset godina se susreu na ulicama
grada, na denazama zajednikih poznanika, na bajram-namazu u
damiji, na ispraaju i doeku hadija na eljeznikoj stanici, pa su
osjetili da su postali toliko poznati jedni drugima, da bi ak i
razgovor zaporvrgli. Pozdrav je bio sprva bez rijei: najprije kao
sluajno podizanje ruke do kape, pa poslije, kad se zna da ovjek nije
ba bez osjeaja za vjeru, kad ga ve vidi ponekad i u damiji, onda
jedno beznaajno i poluglasno Ejvala, koje e u daljim susretima
narasti u Sabah hajr olsun ili Akam hajrola, ve prema doba
dana, a kad se uvjeri da tvoj davnanji poznanik odzdravlja sa
Allah raziolsun, onda prelazi na Mehraba i Selam alejk.
Pri daljiam susretima e i progovoriti s njim neko
neodreeno Kako je? a odgovor e biti: Hvala, dobro! da se pri
novim susretima zaustavi i upita se za zdravlje. Najprije e to biti
kao neko ispitivanje sklonosti ovjeka, pa e poeti razgovor: Kako
ste? Kako su vai? a poto je susretnik ve sklon razgovoru, prijei
ete i na tikanje. to e ti, brate, to vi? Pa mi se poznamo itavih
etrdeset godina. Ama kakvih etrdeset godina? Aio se ti osjea
toliko starim, ja bogme ne osjeam. Meni proljetos bilo dvadeset i pet
godina... ...otkako si postao dedo. Iza osmijeha, ako ne odmah i
grlata smijeha, ve ste postali prisni poznanici, pa ako se ne
susretnete svaki dan, neobino vam je i odmah istraujete: gdje li je
ovo moj ahbab?
Onda pronaete da jo ima takvih vrnjaka, s kojima biste se
ee i radije susretali nego i sa svojom kunom eljadi. Napokon, ne
smije sinu rei da barem abdest uzme, pa makar i ne klanjao, jer je u
njega prva stvar ujutro obui arape, a ne oprati nage. Nevjesta e ti
najprije lakirati nokte, koji vie i nisu nokti nego orlove pande,
firizuru zaeljati i nabrzinu kahvu saliti niz grlo pa othitjeti s
ovjekam u posao, a bezbeli su osvanuli dunupi pa i ne pomiljaju
da se okupaju i klanjaju i tek onda da idu izvan kue. Tebi i tvom
halalu e ostaviti djecu, pa mjesto da pod starost rahat sjedne sa
svojom domaicom i promijeni koju besjedu, bit ete zaposleni u
domaim jaslicama i obdanitu kao uvari.
Na prvog ete se kao sluajno nai kod glavne pote u doba
99

kad listonoe izlaze da vidite je li dola penzija. Ako bude dola i ako
ti je listonoa htjedne isplatiti, a njemu je teko kvariti red u sloenim
ekovima, onda ete se svratiti u kafanu i popiti po devzu kahve i
napriati se kao da se niste vidjeli godinu dana.
Do ramazana ste se ve toliko sprijateljili, da ne moete jedni
bez drugih. Istraujete se i nalazite u damiji na mukabeli.
Zdogovorite se da ete po teraviji sijeliti u kahvi u Kraulama ili
Oprkanju, ali vam je ve prvu no skoilo sijelo na nos. Ne moete se
naviknuti na onaj ljuti i gusti duhanski dim, gdje svak misli da mora
puiti i jednu o drugu kalemiti dok traje cigareta u kutiji, pa ste se
zdogovorili da sijelite kod kue, svaku no u drugoga.
Poeli ste u Odobaia. I lijepo vam je bilo. Posjedali ste po
kauima i foteljama. Njegova nevjesta vam je iznijela limunadu, pa
poslije kahvu. Bila je i devza mlijeka, jer netko voli uz ramazan
malo i zabijeliti kahvu. U sobi je bio i televizor, pa se moglo i
pogledati. Ali vam je prisjelo sijelo, jer je i enskinje zasjelo i gledalo
program. Ni p jada da je samo gledalo, nego i prialo. Onaj slii na
ii-Mehu, a onaj je isti kao Nikola, teki radnik. Oduevljavale
su se i baletom, a hadi-hoda se ibretio kako ona rospija moe
onoliko podigmuti nogu, a da se ne raskrei. Sad ja znam to u
mene u damiji nema demata na jaciji. Tko god nabavi televizor,
nema ga vie u damiju. ejtan ga je obuzdo, pa sad mora vidjeti
dnevnik, sad je ona emisija, sad druga, pa mu ao ostaviti da ne vidi.
Ja u mihrabu, a za mnom dva-tri vrnjaka koji jo nisu kupili onaj
ejtanski posao, pa dokle li kako li.
A kad se program svrio, kad ste vi pomislili da je upravo
nastupilo vrijeme da ponete razgovor, onda je Odobai predloio
da se prijee u kuhinju, jer to je ustvari spavaa soba njegova sina i
nevjeste, pa oni moraju ujutro raniti na posao. U kuhinji ste upravo
sjeli, makar vam je bilo i potijesno, a onda ste se svi sjetili da
Odobai nema druge prostorije za spavanje nego tu kuhinju. Da je
on sam, mogli biste sijeliti i do sehura, ali njegova domaica nije
znala kud e sa sobom, jer je u onom ganjiu, meu izuvenim
cipelama i mokrim kiobranima, poela toliko kihati, da joj je i
proteza iz usta izletjela. Rekli ste da vam je vrijeme ii kui i razili
ste se, a svi ste znali da jo nije ono pravo vrijeme, da bi sad tek
100

trebale da nastanu one prie, koje ni sam ne zna kako nastaju, a sve
jedna drugu vue, da dok jednu pria ve za drugu kaparu daje, da
je ne bi zaboravio ispriati.
Sutra naveer ste sijelili kod Zaimagia. I u njega je bio lijep
doek. U njega je ostala jedna starinska soba. Bio je to nekad golem
ardak sa zemljanom pei, koja je mogla dobro zagrijati prostorije,
uza sve obilje prozora. Ali sad niti ima majstora koji umiju prezidati
pe, niti se isplati drva loiti ni kad bi pe bila nanovo ozidana, pa je
pred zemljanu pe nasaena druga, u kojoj je naloen umur. Da bi
se soba zagrijala za sijela, trebalo je pe naloiti u podne, a tome se
nisu dosjetili. Sjedilo se po minderima u zimskim kaputima, noge su
se morale podaviti poda se, a ruke se najveim dijelom drale u
depovima. Kad progovori, para ti se vidi iz usta. Studeno, pa
odmah nije ni za sijela. Grijalo se ajevima, a kad se pe razgrijala,
bilo je vrijeme raskidu sijela.
Onda je doao na red ovrk. On je bio od najsitnije
inovnike hijerarhije, pa je dogurao do penzije. Bio je od onih
Sarajlija kojima se otudanji rugaju da kroz dam umau u sir, ali on
je znao u koju nogu hramlje, iako su mu obje bile zdrave. Nikakvu
vojsku nije sluio, sa svakim je bio lijepo, a kroz dva rata je proao
bez gubitaka. Pod mladost je i bekrijao, zanemarivao bi i porodicu,
ponekad se, dak je bio u ejfu, rugao eni kad bi je zatekao da klanja,
ali kad je otiao u penziju, otiao je i na had. Poeo je redovmo ii u
damiju. Vratio se na ono staro, kako je esto ponavljao, jer se imao
na to i vratiti. Bila je tu podloga iz djetinjstva: mekteb, rudija,
dvije-tri hatme, sluanje mukabela, klanjanje teravija u damiji, i
ubrzo je nadoao na ono staro, kao da nije nikad ni prekidao
turkovanluk.
On nije pozvao samo na sijelo nego i na iftar. Iza iftara se
malo posijelilo, pa onda otilo u Miinu damiju na teraviju, a onda
natrag ovrku na ramazansko sijelo. U hadije je sin lijenik, ali ne
stanuje s ocem. Starinska kua ne odgovara mladima, ali njegov je
Braco volio ddu i esto bivao kod njega. I on je pomalo urpavac,
all ima razumijevanja za starije. Studira filozofiju, slavistiku, pa kao
seminarski rad pie o starom sarajevskom akcentu. Otac mu je kupio
i magnetofon, pa se s njim uvue meu starije ljude, a posebno ene,
101

i pusti ga u pogon.
Tako se i veeras naao u poslu, kod dde, da mu pomogne
pogostiti ljude, iznijeti im kahvu, ponuditi im cigaretu, istresti
pepeljaru opuaka i ne mijeati se u govor. Gosti su pomalo i
pri!ovarali sebi u sebi, kako su pogreno drali da su svi mladii, sav
dananji i mlai narataj, protuhe i probisvijeti, a evo ima i estitih
mladia. Jo da mu je ime kako treba, da se ne stidi to je
Demaluddin, - a dedo mu je tako ime dao jer je prije nego se poeo
skitati naroito cijenio reisa Demaluddina, koji je za svakog imao
razumijevanja i nije lomio tap ni nad onakvim kakav je nekad ovrk
bio, - ne bi bilo nadaleko takvog mladia. Ni otac mu nije otpadan.
ak se jedno vrijeme odazivao kad ga je njegov Demaluddin zvao
babo, ali je jednom na plai u Ulcinju postao tata i takav ostao. Tada
je i Braco dobio ime na koje se odaziva u koli i na ulici. Samo je
dedi svome ostao Demaluddin.
Posjedali su po minderima, ali i oko stola. Uz jedan zid bez
prozora naslonjen je ogroman starinski kredenac, pa se Braco najvie
nalazio u njegovoj blizini. Gosti, davei se prianjem i otimajui
jedan drugom rije, ak i preko zalogaja, nisu se ni obzirali na Bracu,
koji je mikrofon kao nemarno naslonio na neku starinsku napuklu
vazu, a s vremena na vrijeme prevrtao trake ili ih skidao. Ujedno je
nudio gostima podvorenje, da se ne dosjete ta on zapravo radi. Svi
su gosti znali ta je magnetofon jer su bili kolovani, pa koliko toliko,
a malo koji da nije ponekad i progovorio pred mikrofonom. Nu sad
ga nisu primjeivali. Braco je ponekad i izlazio iz sobe i svaki put
poneto donosio: poneku voku, turiju, kahvu. U neko doba je unio
semaver i postavio ga na sto pred njih, da se ne bi sluajno obazirali
prema magnetofonu.
Zapoeli su o iftaru i o umjetnosti domaice koja zna prirediti
takva jela da ovjek moe podosta pojesti a da mu se hrana ne svali
kao kamen u eludac, kao to to ponekad biva.
Onda su govorili o mukabelama:
- Obrale se, Boga mi, hode i u Sarajevu! A kako ti je, jadna
majko, u provinciji?
- A kako? Ue gledajui u musaf, - dodaje drugi.
- Spalo na nekoliko hafiza, pa jedni zaponu uiti u Carevoj i
102

odmah bjee da nastave u Begovoj, pa poneki u ekrekijinoj

damiji, u Baarijskoj, u uria mahali...
- Ovo im ne valja to su mukabelu okrenuli prije iindije.
Hiljadu godina se mukabea uila iza iindije, a sad pred iindiju.
- Pa hazimi idu na denaze iza iindije.
- Od mrtvih i ive. Ili od porodica mrtvakih. Zna ti, da je
jedan stariji poduavao poetnika: Dri ti njega dok plae! Biva,
kad je parodica u najveoj alosti, onda se onom od familije tko
devera oko denaze prilijepi kao flaster i napominji mu i druge sve
trokave osim efina, kupanja mejita i klanjanja denaze, jer je to
obavezno! Napominji mu sallu, uae na kaburu, zijareti-kabur,
hatme i tehvide prvi dan, o sedmini, eterestini, na pola godine da se
nita ne zaboravi!
- Pa samo kako ue na kaburima! Kad je denaza kome
zgodnu, koliko ih se okupi i ui! A tek dova? Kad tko bogat umre,
odulji se dova bez obzira to otrnu noge uei. A kad umre fukara ili
jabandija bez poznanika, onda mu dovu smandrljaju kao da se, ne
budi primijenjeno, zakopa krepana ivina.
- to ti veli na ovo, hadi-hoda? Ali najprije oprosti, ako
smo te uvrijedill ovim naim govorom!
- Estagfirullah! Ja sam kaem: Ne daj Boe, da je i u
provinciji kao u Sarajevu meu onima koji misle da su ulema. Da
ustane Resulullah iz kabura, otjerao bi ih veinu kandijom s kabur i
mevlud.
- Sj am se rahmetli hadi-Mujage. Kad bi se iza denazenamaza, ako su bile dvije-tri denaze, krenulo iz harema Begove
damije na razna greblja, on bi uvijek krenuo za denazom gdje je
bilo najmanje ljudi u pratnji.
- A obrali su se i ljudi koji sluaju mukabelu. Bude ih
spoetka pokoja desetina, pa prema kraju sve manje i manje. .
- Nije ni udo. Studeno, brate, otpadoe noge od leda. Ne
znam je li u svakaga, ali meni dojadi studen. Prsti mi noni da
otpanu!
- Gledao sam danas, pa ni jedan jedini musaf nije rasklopljen
da se prati mukabela. Nigdje nijednog djeteta da gleda u musaf!
- Ih, kolilko ti sam dobio seksera to bih prosjedio na
103

koljenima, a stari hadija Makovi dri mi musaf, a ja udetom

pokazujem kako koju rije Hafiz ui.
- Danas je ovoj generaciji arapski hurufat kao i hijeroglifi.
- I ja sam ga bio zaboravio. A i ne zaboravio, kakav sam bio!
Pa malo pomalo, ha-ha, ha-ha, i, uur Allahu, uporavih kao i u
djetinjstvu. Ama, to 'no netko maloprije ree: imao se ovjek na to
vratiti!
- Ama, ako emo pravo, ima i meu mladei lijepa svijeta.
Dobrih mladia, potenih, estitih...
- I dobro odgojenih djevojaka. Eno doktora Mehmedalije.
Sinu mu dolazi hoda i poduava ga, keri mu dolazi bla. Bog zna
koliko su hatmi uinili! A kako se pristojno ponaaju, kako su
odgojeni!
- Boe mi oprosti, a meni se sve ini da e oni biti nesretni u
ivotu to su svojim odgojem usamljeni.
- Ti si, Boga mi, roeni pesimista. Ti si kao ona cura to je
sjedjela na avliji pod krovom, pa se zamislila da se udala. I da joj se
dijete rodilo i da je prohodalo i nalo se pod strehom, upravo pod
kapnicom, pa se ozgor saak otisnuo i ubio dijete, a ona poela
plakati, ta e otac djetetov rei kad vidi dijete mrtvo. Pa joj se i mati
rasplakala kad joj je ki kazala svoje sanjarije. A kad joj je otac
uniao u dvorite i vidio ih obje da plau...
- Znamo, znamo, - zagrajali su svi.
- Tko li e se ovog ramazana zatvoriti u itiaf?
- Tko god e, nee onaj koji bi trebao.
- A to to, hadi-hoda?
- Evo zato. Mnoge su ustanove bile najbolje zamiljene, ali
su se do naeg vremena izvitoperile. Eto, da uzmemo samo itiaf. U
prvim vremenima islama najodgovorniji faktori u vjerskom ivotu
povukli bi se u apsolutnu tiinu, izvan svjetske vreve, da razmiljaju
o najvitalnijim problemima svoje zajednice i da sroe programatski
govor koji e odrati prvo jutro Bajrama, prije bajram-namaza. I ve
se dosta davno to profanisalo. Nasljedne halife su voljele provoditi
dane i noi u svojim raskonim dvorcima, muftije i kadije u kuama,
mjesto u damijama, u kojima bi trebali, da sastavljaju govor za
Bajram. Pogotovo su to izbjegavali odgovorni ljudi za hladnih
104

zimskih dana, kad bi ramazan padao u zimu, a mjesto sebe bi nali

pobone starije ljude, da ue u Kur'anu ili da illau uz tespih cijelo
vrijeme, osim kad spavaju, jedu i piju o iftaru i ruku ili kad na as
moraju izai iz damije da obave prirodnu potrebu i da ponovo uzmu
abdest. I tako sada mutekif provede deset dana i noi u damiji,
poboni muslimani mu alju iftar i ruak, vakuf mu osigura nekakav
ogrijev, prostirku i pokrivku, a oni koji dijele gureba - tefter predvide
i za nj neku hediju. A, to je glavno, narod ostane prikraen za jedan
kvalitetan bajramski vaz.
- Jah, moj brate, - othukuju svi i premiljaju, kako bi se to
moglo izbjei, a onda opet preskau na drugu temu.
- Vala, ljudi, nama nedostaje tampa. Koliko smo prije rata
imali novina i asopisa, a ta imamo sad? Sad smo openito
pismeniji. Nema onog ogromnog, upravo sramotnog broja
analfabeta... A onda ovo sadanje pisanje. Ja kad itam, ni treu ne
razumijem. Ono, kad ita vidi da su to haman sve rijei iz naeg
jezika, ali opet ne zna znaenja. Treba se dobro zamisliti da
odgonetne ta je pisac htio rei, a, kad pjesme ita, vidi da ni on ne
zna ta je mislio, ako je uope mislio, kad je pisao.
- Tako je jednom muderis Mehmed-efendija doao na bajram
u Carevu damiju da izmeu sabaha i bajram-namaza odri vaz.
Kau da je on bio ulema bez premca, ali bi opet nekad toliko
naubacivao turskih i arapskh rijei, da bi ga jedva i ueni razumjeli.
Hele, popeo se on na urs i prouio ajet koji je poinjao rijeju ve.
Onda poeo razgledati kad je ve veznik, kad zakletva, ta znai
leksiki, gramatiki, stilistiki. Poeo cijepati dlaku na etvero. U
njega je ponekad bivao i poremeen um, a nekad su mu opet dolazila
lucida intervala. Sluaoci, obine arinlije, bez ikakva veeg
kolovanja, sluaju, a nita ne razumijevaju. Ali sluaju iz potovanja
prema Mehmed-efendiji. U neka doba njemu doe svijest. Pogleda
oko sebe i vidje kakva ga publika slua. I to pobono slua kao da mu
razumije svaku rije. Zatvori itab, sae s ursa i poe niz damiju
govorei: Kazivati inninu lezzet od dima bes je.
- Eto sad i ti pretjera. Ja razumijem sam ono: kazivati, od, je.
Hadi-hoda, molim te, prevedi nam.
Hadi-hoda se sramio kao djevojka, iako je izrodio est
105

djevojaka, pa gotovo proapta: Besmislica je od roenja

impotentnam ovjeku priati o slasti koitusa.
ovrka su zalile suze, a sreom Brace nije bilo
u sobi. Otiao je po aj da pusti semaver u pogon.
- Vala, brao, silna se fukara namnoila pa pruila ruku. Proi
ne moe od njihove vike i dernjave.
- Da je milicija na mjestu, ne bi ih nikako ni bilo na ulici.
Njima nije daiz dati. Oni ne prose za se nego za poduzetnike. Ima,
kau, jedan Ciganin koji je podigao vilu na Vracama, s
najluksuznijim komforom. Vozi se u Mercedesu. Izjutra rano pokupi
onu odrpanu djeurliju, odveze ih autom do njihova radnog mjesta pred Begovu damiju, a u danu ih po nekolilko puta prebere i pokupi
im ono to naprose, ostavivi im samo poneku paru. Uveer ih opet
odbaci do njihovih baraka.
- Drukije je to bilo prije. Ruku je pruao samo onaj kome je
bila ljuta nevolja. Svatko je znao kako mu tko u komiluku ivi, pa
je, prema mogunosti, a nekad i preko svojih mogunosti, pomagao
potrebne.
- E, ba to ree Salih-aga, sjeam se kako se u Mostaru prije
ivjelo i kako se prialo o jo starijem ivotu. Kau kad bi doao
ramazan, pa se ljudi prepisivali da znaju ta e i koliko e dati zeata,
da su bivali u neprilici - ne bi znali kome da dadu. Na Carini su
stanovali age i begorvi, trgovci i sahibije kua koji su davali stanove
pod kiriju, a, prialo bi se, nije u itavoj mahali stanovalo vie od
dvojice ljudi kojima se mogla dati sadaka i zeat. Pa znalo se, kako
se zeat obino dijelio uz ramazan, a age su uglavnom imale pune
hambarove ita a manje gotovine, onda bi se nekako diskretno
poruilo onim miskinima da ne zakljuavaju avlijska vrata do iza
teravije. Aginski momci bi po akamu, da nitko ne vidi a da i onaj
fukara ne bude ponien, jer ipak je ponienje primati sa.daku,
polako podigli mandal na vratima, otvorili ih i za vrata spustili vreu
ili harar ita. Sluavao sam da bi se toliko nakupilo ita u one dvojice
siromaha, da bi jedan od njih kad bi doao u damiju, u akam ili
jaciju, javno rekao da ga svi uju: Brao, meni je doneseno toliko
ita, da sam gotovo i ja duan dati zeat. Netko mi je sino ostavio
dva harara ita. Ko je donio neka i odnese! Vrata e biti otk1juana
106

do iza jacije, pa eto... Tako je to nekad bilo, a jedno vrijeme iza

prvog svjetskog rata, prilike su se tako izmijenile, da nisu ostale ni
dvije kue koje su dune bile zeat dati, a nije gotovo bilo kue koja
ga ne bi primila, kad bi joj ga tko dao.
- Danas, vala, nema kome dati ni sadake ni zeata. Eto, ja
sam u stanju da dadnem koliko-toliko, pa preberem u mislima cijelu
mahalu, i nema nitko da mu je potrebna sadaka. Danas djeca vie
pojedu narani nego smo mi jeli krompira. Kad pogleda, sve je na
radni dan odjeveno kao prije na Bajram. Nitko vie ne nosi
zakrpljenu ni odjeu, ni obuu nego, kad se malo uhara, odmah
uzima novo. Za nekog ti se ini da bi mu se mogla dati sadaka, a ono
vidi da u njega ima i ono za to je tebi ao potroiti paru. Tako sam
ja nekoliko puta pomislio da dadem sadaku jednom starcu koji je
redovno dolazio u Begovu damiju. Nosio je staru bosansku nonju.
Bio je mrav kao grana, a nekako ut u licu da se inilo kao da je
izgladnio. Sve je na njemu bilo itavo i isto, a sve je opet bilo
nekakvo vehdo. Bio je i on ist, oko fesa lijepa uta ahmedija, ali
vazda neobrijan. Nikad nisam znao ili nosi okratku bradu ili je
neobrijan. ta puta sam ve i ruku uvukao u dep da mu dadnem koju
paru, i uvijek bih povukao praznu ruku. Kad jednog dana ja u Begovu
damiju, a njemu se ui hadijska dova.
- Tako sam i ja zapazio jednu sirotu enu. uo sam da
samotuje u jednoj sobici, a kako se ovo sada ene ne pokrivaju, nego
im se vidi lice, primijeti se i da je neuhranjena. Nije mi se svidjelo to
pokriva od po glave kosu kao kakva mladica, a ima joj preko
ezdesset. Ali, mislim, to je njezina stvar. Spustim joj u aku koliko
sam mogao, halal olsun! Mogla je podmiriti kuu svime za jedan
mjesec. Do dva dana iza toga ide ona prema meni, a obojila je kosu i
udarila, kako ono reknu, hladnu. Na nogama svilene arape, tanke
kao pauina...
- Vidi ti njega, vidi! Zgled se eni u noge.
- Ama, Bog je ne ubio, da je barem uzela vunene arape!
Nego joj se kroz onu pauinu vide nabreknute vene! Da se nahranila
kako treba, hajde de, nego ondulirala kosu.
- U mene je rahmetli strina imala kovrdastu kosu od prirode,
pa ta nije radila da je ugladi! Nije onda bilo pomada. Ama jest, i bilo
107

je, samo su ih kupovale vabice. Nae su ene mazale kosu mladim

maslom ili zejtinom, pa raeljaj na pravi razdjeljak, a spleti kose u
pletenice. Pa bi se ona muila dok bi raspravila kose i splela ih u
pletenice, a ono istom ponu one neposlune kovrdave dlake da se
izvlae iz pletenica kao ive. Pa bi se ona udarila po glavi i rekla:
Bog ih ubio, kakve su mi, kao u ciganure! A sad ene dadnu silne
pare da od svoje roene kose naprave cigansku.
- Ne treba prigovarati za ono to se , dadne.
- Ja i ne prigovaram. Ali, ako emo pravo, umio sam i ja
potroiti u besposlicu. A zato da to radim? Ja razumijem kad se
djevojka dotjeruje i oblai po posljednjoj modi, kad se mlada udovica
ili puenica dogoni i nosi ekstravagantne boje i upadne krojeve, da
bi istakla to vie enskost. To joj je, ako emo pravo, i poziv. I onaj
svijetnjak u ljeto, kad su najkrae noi, osvijetli stranjicu kao znak
da eli da se pari, pa hoe da privue panju mujaka da je oplodi.
Ali to e staroj babi boja i ondulacija? Znam da i starica treba da je
uredna, ali to da ona od sebe pravi hakaru!
- Kad sam bio profesor u Beranama, vidio sam sirotinje kakve
se kod nas ne moe ni zamisliti. I tamo se posti, i jo kako! A ima
sela i u njima seljaka koji zaposte rasolom i kukurzom, o omrse se
kukurzom i rasolom. Ono je post! Ono su div-junaci! Vjere mi,
najsevabnije bi bilo u njihova sela slati zeat i sadaku, ako su i sad
onakva kakva su bila u vrijeme dok sam tamo slubovao, kad u nas
nemamo kome davati.
- Ima se i kod nas kome dati. Mehmed-efendija se namjerio na
enu koja je uredna, koja voli potroiti na svoju vanjtinu nego na
zalogaj, ali ima se i u nas kome dati. Zar nema porodica gdje samo
jedan lan radi ili prima penziju, a puna kua eljadi. Pa jo kad djeca
idu u kolu i treba im za knjige, za pribor, a nikakve stipendije. Eto
mjesta gdje se moe dati zeat i sadaka.
- A kad sam bio tamo, upoznao sam se s jednim muftijom.
Bilo mu je ime, ah, vela havle, sad mi pobjee s jezika.
- Roza, roza...
- Beli vala skleroza. Eto, da me ubije, ne bih se mogao sjetiti.
- Pa nije vano ime. ta si htio o njemu rei?
- Ama krivo mi je to sam mu ime zaboravio. A dobro smo se
108

bili spijateljili. I dolazio bi mi kui, a i ja sam njemu iao. Hele nejse,

kad sam mu prvi put doao, posluio nas je njegov stariji sin. Ama, to
je bio stidan mladi koji gleda preda se, a crveni se u licu kad s kim
govori. Mladi mu sin bio kalpozan. Ni po em se ne bi reklo da su ta
dva brata od jednog oca i jedne matere. Abdullatif-efendija... Eto
vidi, sad mu se sjetih imena ...
- E nije skleroza.. .
- A jata je nego skleroza! Abdullatif-efendija je svrio
kolovanje u Stambolu, ali je bio jedno vrijeme seoski hoda, pa
doao u grad u mekteb, pa u rudiju za nastavnika i, dosta mlad,
postao je i muftija. Dok je bio seoski hoda, plaao ga je narod, a kad
je postao muftija, primao je ajluk od drave. On bi u ali rekao, a
vjerovao je da je to stvarno tako, da mu je stariji sin uljudan zato, to
mu je dohodak bio ad halal-mala, a mlai mu se sin rodio nakon to
je postao muftija i poeo brati ajluk iz dravne kase. Rekao bi drava
otima od naroda, vri haram-rabotu, pa onda ad toga harama isplauje
inovnike. Zato u inovnikim plaama nema berieta. A i ja sam se
beli najeo zahire koju sam kupovao haramom, pa se od harama nije
ni moglo zametnuti neto kako treba.
- Dina ti, kako si se osjeao tamo?
- Dina mi lijepo! Mladu i zdravu ovjeku svugdje je lijepo.
Eh, onda, je ovjek bio sretan da dobije slubu gdje bilo! Nije bila
ala biti dravni inovnik. Da te je postavilo u Glamo ili Surdulicu,
trkom bi iao da polae zakletvu i nastupi u slubu. Ovo sad ljudi
zaprdivaju kad trae slubu. Jednostavno biraju: ovdje hou, ondje
neu! Ovdje je bolji dohodak, ondje se esto dijeli viak. Tamo nisu
imali svojih intelektualaca, pa kad bi im doao netko sa strane,
prigrlili bi ga objeruke. Najgore je bilo to je bio mnogo sirotinje.
Po selima je bila veoma razvijena svijest pripadanja zajednici, ali
kako da je dokae kad joj samo srcem pripada. Uzeli bi na selu
hodu za ramazan da im klanja teraviju, pa bi nastalo pogaanje
koliko mu se moe dati, a koliko on ite. Priali su mi tako za jedno
selo da se pogodilo s hodom da ga hrane uz ramazan i na bajram da
mu dadnu trista dinara, a on da im klanja teraviju. Klanjao hoda
kako je znao, a na bajram mu dali samo stotinu i pedeset dinara. Nisu
mogli vie skupiti. Hoda otiao svojoj kui u susjedno selo i uvijek
109

im poruivao da mu plate dug, ali nije bio fajde. Slao bi im ponekad

svog poznanika da ih opomene na red, ali nikad nije donio ni banke
od duga. Vidio hoda da mu je daba trud, pa im jednog dana porui,
da im je klanjao teraviju bez abdesta. Onaj hadin poznanik koji im
je prenio tu hodinu poruku, naao je veinu dematlija na jednom
mjestu i tako im rekao, oekujui da ih vidi sve zaprepatene, a oni,
kao da su ba to oekivali od svog hode, zagrajaju: A mi za njim, i
ono dalje nije za kazivanje!
- Takvih pria priaju, a bezbeli izmiljaju, o mnogim naim
selima i seljacima. A ja velim da su seljaci najbolji ljudi i kamo sree
da je u naih graana onako razvijena svijest kao kod seljaka. Mi
graani smo imali vakufske objekte i prihodima od kirija plaali
vjerske slubenike, a seljaci nisu imali vakufa, nego su oduvijek
plaali hode svojim proizvodima. Tako i sada rade, dok mi oeku+jemo da nam se vrate iezli vakufi, a dotle da ne doprinosimo nita.
- Ti pretjera hvalei seljake. Evo ta sam ja uo o Dedi
Sabljaru i nekom sarajevskom trgovcu. Naili oni negdje u jednom
selu kraj groblja, pa se onaj trgovac zaustavi i podigne ruke da proui
fatihu umrlima, a Dedo ga potegne za ruku: ta e to? Prouiti
Fatihu mrtvima. Pa to su seljaci. Ama su muslimani! I ovjek
proui Fatihu. Taj trgovac se, to se ono rekne, vladao sa seljacima,
pa im prodavao robu na veresiju, a davao bi im i volove na izor i
drao kod nekoga i kravu napola. Hele nejse, jednog dana doe mu
na duan jedan seljak kojemu je taj trgovac dao kravu napola, pa mu
kae da mu je vuk zaklao tu kravu i da ju je morao zakopati. Trgovac
rekne samo: El-hamdulillah! O njezinu glavu! i je mla, tu je i
zijana! - Seljak ode s duana, a uto Dedo na duan: ta ti je ono
govorio onaj seljak? Kae da mu je vuk zaklao onu kravu to sam
mu je dao napola. Lae! Hodi da vidi! Trgovac upoprijei metlu
prako efenka, pa za Dedom na Varo. U koari zaiska Dedo da im
trgovac razastre kou od one krave to ju je maloprije kupio od
seljaka. Kad ono, zbilja, koa ad trgoveve krave. On joj poznao
odmah boju dlake i aru, a vidjelo se lijepo kako je zaklana. Nigdje
na koi nikakva traga od vuije deraine. Hoe li odsad uiti
seljacima Fatihu? upita ga Dedo.
Aif ustade i zaiska izun od domaina da ide.
110

- Kud e ranije? Istom je sijelo nastalo!

- Hvala na doeku i na iramima! Doite i vi meni na sijelo, a
ja moram ii. Imam jedan neodgodiv posao.
- Nemoj, dobar oje, raskidati sijelo! Kakav ti je neodgodiv
posao u ovo doba?
- E ba se u ovo doba svravaju neodgodivi poslovi, - netko
dobaci kroza smijeh, ali ostade usamljen.
Domain ga isprati, a kad se vrati, svi poee kuditi
subjesednika.
- On je vrlo osjetljiv. Ako spomene seljaka, Aif odmah
misli da se o njemu govori, to je seljakog podrijetla. Pa veina nas
je manje-vie seljaka, bilo po roenju bilo po navikama.
- Ih, Boga mi, nije mi ni na kraj pameti bilo da reknem bilo
kakvu uvredu i na bilo iji raun. Idem i ja da zatraim da mi oprosti,
ako sam ga uvrijedio.
- Ne bi ga stigao. Odjurio je kao vjetar. Sutra ga iza mukabele
potrai! - dodade domain. Nastade pauza, a Braco je ve punio
aice ajem, tamnim i miriljivim.
Pili su aj utke, a nisu znali kako da prijeu na drugu temu.
Da se opet tkogod ne nae uvrijeen tuim priama? Mislili su:
najgore ti je cenzurirati svoje vlastite misli i jezik.
Nasih je pravnik, u mirovini. Dobar ovjek, samo je malo
nagluh. Radi njega se mora govoriti malo jae, i inae oko uha savije
aku i stalno se okree prema onome tko govori. On najvei dio
vremena provodi u itanju. Dok je bio aktivan u slubi, itao je samo
zakone, pravne propise i slubene listove. Sad se vratio literaturi i
nadoknauje proputeno. A propustio je mnogo. Prolo je vie od
etrdeset godina od mature, otkad je proitao posljednji roman. Sad
proita i poneku pjesmu, pripovijesti, romane, domae i prevedene.
- I pitam sam sebe: Zato ja to itam? Zato sama sebe
otrovom nalijevam, kad me nitko na to ne nagoni.
- Pa ta to ti ita da se srdi? Ja bogme itam neka djela i
tako se njima oduevljavam, tako mi itanje nekad ispuni duu, da
dobijam saznanje da bih za itav ivot bio siromaniji kad to ne bih
proitao.
- Ne znam koji je to avo, ali u ovo etrdeset i vie godina
111

otkako ja nisam itao toliko je otrova izljeveno na papir, toliko se

ui izlilo na islam, muslimane, Turke, da bi se ovjek koji nije nikad
uo za Turke, koji ne pozna Turke, a to e esto puta rei nas
bosanske muslimane, upitao, pa je li ikad ita taj jadni musliman
napravio da je vrijedno spomena? Je li on ikad ita uradio osim to je
raju nabijao na kolac, to je prostituirao kranske cure i ene, to je
lovio zvjerku i ljude, to je pljakao i palio, maltretirao popove i
fratre, a o kmetovima da i ne govorimo, ukratko to je bio najgori
sadist...
- Svak lake vjeruje kad se o drugome pie runo, mjesto
istine. Tano ti je to to kae, Nasih-efendija. Mene neki dan pita
unuk: Je li dedo, istina da su stari turci, bv muslimani (a pomalo se
i stidi kad to govori) samo prostiturali kranke i Jevrejke, kako je on
to naao u nekoj knjizi, koja valjda spada i u kolsku lektiru, jer djeca
i ne itaju to ne moraju. A ja onda njemu ispriam to je meni
vaktile kazivao Mujaga Guzin u Mostaru. Doao mu ja u taphanu s
jednim historikom i etnografom, a on nam pokazuje kakav je bio
proces izraivanja koe, kakve su bile esnafske uredbe, radionice,
sirovine, itav prostor. Taphana je bila smjetena u nekadanjem
jeniarskom odaku. U njoj je bilo po osamdeset tabaka zaposleno. U
jednom zidu prema Neretvi bila su takozvana Mala vrata. Kad bi neki
egrt ili kalfa, pa ak i majstor, pogrijeio protiv etiikih principa i
javnog morala, sastala bi se londa i odluila da kazne prestupnika.
Najvea je kazna bila rasporiti grijeniku jaku za vratom i istjerati ga
na Mala vrata. Time su mu bila zauvijek zatvorena vrata od taphane.
On je na sebi nosio do smtrti ig sramote. I onda nam je priao za
jedan sluaj koji se desio meu tabacima, kad je on bio miladi, a kad
nam je ovo priao, bilo mu je oko devedeset godina. Kae, jedna
grupa egrta izvlaila je iz hambae na Radobolji ukiseljenu kou.
Uto naila cestom kraj Radobolje jedna seljanka zadignute koulje i
nogavica, da su joj se vidjeli noni listovi. Jedan egrt, neki Hasan
Maci, obazre se za onom seljankom i rekne: Plahi' noga u one
Latinke! Nije prolo ni pola sahata, sastala se londa i izvijeala.
Svi smo se okupili kraj Malih vrata, a ehaja Mujaga Dogan noem
raspori Maciu jaku na koparanu i iera ga na Mala vrata.
- Unuk ti je to povjerovao jer ti i inae vjeruje. Ali previe se
112

naitao i nasluao otrova, pa je sigurno s nevjericom primio.

- Pa da. Neki misle da je korisnije ponavljati lai, jer kad se
la mnogo ponavlja, pone u nju vjerovati i onaj koji ju je izmislio, a
pogotovo oni koji je sluaju. Ili itaju. Tko se od vas ne sjea pjesme
sa stihom Iskopae ti oi, lepa sliko! Kako sugestivno djeluje
pjesnika vizija nonog prikradanja Arnauta, s noem u ruci, koji
kopa oi na freski u crkvi. Kad smo poslije mature obilazili
Jugoslaviju, bili smo i u Deanima. Iako smo u gimnaziji do mature
uili vjeronauku, a na je hoda bio veoma obrazovan i irokih
vidika, i mi, muslimani u ovoj ekskurziji, bili smo zadivljeni
vanrednom crkvom, arhitekturom, slikama i mnogoim to je bilo
tipino hriansko. Ranije smo, kao djeca, bili pouavani da se
divimo samo svome, muslimanskom, da samo nae volimo, a tu smo
se divili i upravo bili zapanjeni ljepotom neega to nije bilo
muslimansko. Jedan mlad kaluer, plave dugake kose, pod
kamilavkom i panom, objanjavao nam je da je, zahvaljujui uvanju
Arnauta muslimana u ovom selu sauvana crkva i zdanja oko nje, do
naih dana. Pokazivao nam je i oteene freske, ali je ta oteenja
objanjavao tako prirodno, da nam je to odmah postajalo shvatljivo.
Pri oteivanju ove freske uhvaena je jedna primitivna seljanka,
hrianka. Bojala se da ne oslijepi. Ona je vjerovala da e opet dobro
vidjeti, ako nastrue boje s oiju na freski svetog arhanela i njome
pomae svoje bolesne oi. Tako su muslimani uvali sveti hram, a
hrianka je iz sujevjerja unitavala ove besprimjerne freske. I da je
bila jedina! Na stotine drugih je unitavalo freske na onim dijelovima
tijela koja su njih boljela, da bi prahom s freske mazali svoje bolesne
dijelove tijela.
- Ama rijetki su takvi koji e rei kako je bilo!
- Kad bi se, recimo, isticalo i neije ljudstvo kad ga je bilo, uz
neljudstvo o kojem se obino samo govori i pie, onda bi se vidjelo
da ljudi nisu samo ejtani ni samo melei. Ljudi su ljudi, i uvijek je
bilo ljudi i ljudstva pri ljudima, a nekad se i kod najboljeg ovjeka
pojavi neto zaudno ravo, emu se ne bismo nikad nadali... Bijae
u Mostaru jorgandija Ibraga abanac. Bio je majstor u svom poslu, a
imao je od starine kuu i zemlje u urmancima. Ljetovalo se u stara
vremena dugo, pa tako i Ibraga. Ali opet morao je kadgod i u Mostar
113

otii da vidi ta mu se radi u duanu, da prinazori, da posvrava

poslove, pa nazad na selo. Ovo to nam je nekoliko puta priao desilo
se jo za vrijeme turske vladavine. Bio je on mlad ovjek, oko
trideset, trideset i pet godina, kad mu se ovo desilo. Nije onda bilo
ceste od urmanaca do Mostara, ni eljeznike pruge, nego je valjalo
dobru pjeaku pjeaiti tri sahata. Jednom rekne eni da e u nedjelju
na obdan ii u Mostar da obie duan i kuu, pa e se pred mrak
vratiti na selo. uje to i njegova kmetica Mandarika pa ga zamoli da
joj odvede ker Maru u Mostar na misu i da je vrati na selo. Mara je
bila cura od osamnaest godina. Majka je nije smjela pustiti samu, da
joj tko ne bi na obraz udario. Nejse, priao bi rahmetli Ibraga, ja
pred njom, ona za mnom, a poli smo po hladu, dok i sunce ne osvoji
i mi se dobro ugrijasmo dok doosmo do Mostara. Odvedem je ja do
crkve, pa joj prikriim da se ne smije s momadijom zabavljati i
nadgovarati, nego kad im se to u crkvi svri, da me prieka pred
crkvom dok ja ne naiem... Do podne ja odem u duan, prinazorim
ta se radi i naredim ta jo da se uradi, odem kui da vidim da nema
kakva zijana. Prazna kua, k kad nema eljadi, uzmem iz torbe to
sam ponio za ruka, prezalogajim malo hljeba i sira, zakljuam kuu,
pa prema crkvi. Svijet se gotovo raziao, vidim pokoju hrpicu ljudi
kako sjede u hladu i ljudikaju, a moje Mare nema. ta u jadan od
ivota! Meni je povjerila njezina mati na obraz, a ja je tako upustio!
Obilazim one grupice, pitam, a nitko ne zna za Maru Mandaria.
Obiem oko crkve kad onamo gdje je sada samostan bijae jedna
kua fraterska, a za kuom stoji Mara i jedan momak, Zagrlili se i
ljube se, pasja para! - ta je to, Mare, crn ti obraz! - viknem ja, a ona
k da se nije nita desilo, samo se odlijepi od njega, pa prie meni, a
on na drugu stranu. Ja kipim od bijesa, ne znam ta u od sebe. Bih li
je oamario, ta li bih, ni sam ne znam. Poem onako ljut k zmaj, a
ona za mnom: nit' romori nit' govori. Mene k da vile nose, a i ona
sve u stopu za mnom. Kad smo izali navrh Nimake, stadoh da malo
oduim, a i ona stade. Ne znam kakav sam ja bio, ali znam da je ona
bila crvena ko aspurlija, a gleda me kao da nije nita bilo. Ne znam
ta bih, pa je tek onako upitah: ta ti je on pa da se s njim ljubi?
A moj aga, ta mi nije? Kmine kme divrni pastorak! I uvijek bi
se Ibraga nasmijao kad bi dovde doao u svom prianju i dodao bi:
114

Jest joj ba debeli rod! Te jeseni se i udala za kumine kume

divernog pastorka.
- A sad kad se pie o Turcima, sve su kranke upropastili,
svakoj su po volji na obraz udarili i kad god im se prohtjelo. Uzimao
se hara koliko se kome sakupljau prohtjelo, a uz hara obavezno je
bilo i na nocu naobred djevojku.
- Jest matrak! K da ljudi nisu u Boga vjerovali, nego svak
radio ta je htio. Neki dan mi pria jedan historik kako je pronaena
pismena potvrda o drobnjakom harau za jednu godinu, ini mi se
hiljadu osam stotina i esnaestu. I na njoj je potpisan pop oko, koji
je donio itav hara za tu godinu i predao ga Smail-agi engiu, a
ovaj ga odnio i predao u Mostar, vallahi ne znam kome. Je li onda bio
u Mostaru mutesarrif ili se nekako drukije zvao. Vazda sam u koli
najslabiji bio iz povijesti. Mijeali su mi se godine po glavi, pa i
itava stoljea, a nisu mi ni sad jasni neki pojmovi: paa, vezir...
- Dobro, dobro, - presijee ga Ismet, - koliko je bio taj hara?
- ta biste rekli?
- ta bih rekao! Tko zna koliki je? - Hajde, pogaajte!
- Ako bismo po Mauranievu epu, morao je biti barem
hiljadu dukata ! - ree doktor Vejsil. - Moda nije vie od dvije-tri
hiljade groa!
- Hajde, reci nam! ta emo pogaati! Nije nikakva licitacija.
- Liru i po!
- Pa to nije nita!
- Pa i nije! To je samo simbolian iznos, da se potvrdi
suverenitet sultanov nad tim krajem.
- ta li se je moglo kupiti za liru i po? Koliko bi to bio iznos u
sadanjem novcu?
- To bi trebalo vidjeti prema ondanjim povijesnim izvorima i
arhivskim dokumentima. Lira je bezbeli bila zlatna, pa neka je bila ne
znam koliki dukat, nije bila koliko konjska potkova.
- A, Boga, mi, nemamo rata raspitivati! Nema fajde.
Mauraniev ep je majstorsko pjesniko djelo i uit e ga i budue
generacije kao to ga ui i dananja i kao to smo ga i mi uili.
- Nego, brao, hora je sada postiti. Ako ovjek ustane na
ruak ujutro i ako ta pojede, nema kad ogladniti do iftara.
115

- Vala, ima edepsuza, pa i na ovakom danu ne poste, nego

aiare mrse. E, grom ga ubio, ako ve ne posti, to se ne skloni, pa
negdje gdje ga nitko ne vidi neka dere i pui. E beli mi nema nita
mre, nego kad aiare pui. Kao da e krepati od gladi i kao da je
duhan neophodan za ivot.
- Vidi se da nisi nikad puio! A koja je on uga, opisat' se ne
moe.
- Ja sam vala zapamtio, kad bi rahmetli Junuzaga Madarevi
u Merhametu vezao u falake i potikivao besposlenjake, koji bi javno
mrsili u sarajevskoj ariji. I nikad se nije desilo da bi onaj istabanani
prijavio policiji da je bio b'jen.
- Ja sam zapamtio kad je ramazan padao u ljeto, kad su
najdnulji dani i najvee vruine, pa su ljudi postili, jer se znalo da to
mora tako biti. A i to sam zapamtio, u nas je bila mijeana arija pa
sve dva-tri duana muslimanska, pa jedan-dva pravoslavnih trgovaca
ili zanatlija, pa opet dva-tri katolika. I nikad se ne bi desilo da bi
koji kranin javno zapalio pred duanom, da ne bi onoga muslimana
komiju fier potegao. Ruak bi im dolazio od kue, jer se u ona
prijanja vremena nisu duani zatvarali preko podne, pa bi se svi
zavukli u duane i tamo ruavali, da ne bi bilo neugodno komijama
muslimanima koji su zbog vruine sjedjeli pred duanima i ekali
muterije.
- Plaho je za djecu koja sad zapoinju postiti. Jo desetak
godina e u nas padati ramazan za hladovine i kratkih dana. A kad
bude ramazan uz petrovske vruine, onda valja junak biti pa ispostiti.
- Pravi musliman e postiti i kad bude dan dug.
- U nas je bio jedan mazlum, - priao je Ismet, - a i ena mu je
taka bila. U kahvi su ljudi razgovarali o postu, o duljini dana, o
tegobi da se isposti, pa netko kazivao ovo, netko ono to radi i kako
prikrauje dan. Netko legne izmeu podne i iindije, pa je odspava,
netko se zabavi oko cvijea, netko posjedi u hladu u bai ili zalijeva
bostan, a kad onog mazluma upitae kako on provede dan, on, kakav
je bio bez pameti, ispria kako svaki dan na podne obavi onu rabotu
sa svojim halalom, pa se okupaju i naspavaju u hladovini, i tako im
vrijeme zaas proleti. Bio tu u drutvu i jedan hoda, pa buktisa na nj,
kako e to raditi i da mu je time pokvaren post, a jedan u drutvu
116

doeka: ta mu kazuje, Murteza-efendija, kad su oboje bez pameti,

pa im nije farz ni postiti. Neka teferie kao i dosad!
Hadi-hoda se crvnio i kao usput rekao Ismetu da se okani fuhu-besjeda u ovim mubarek danima.
- U nas je u epu bio jedan bogat ovjek, bogat ali i duevan.
Mula-Atif-efendija Mufti, sanduk-emin. U prvoj polovini prologa
vijeka ivio je u epu neki Tufegdi, katolik. Imao je enu i
nekoliko djece, pa ih je jednoga dana sve ostavio i otiao iz epa, da
se nikad nije saznalao ta je s njim bilo. ena je bila i sretna zbog
toga, jer je bio neradnik, pijanica i nesrea, pa kad nije kui nita
privreivao, nije ga ni alila. I dotad je sama zaraivala za djeije i
svoje izdravanje. Upravo taj nestanak mua joj svrati panju arije
na nju i ljudi opazie da joj je teko izdravati djecu. Da bi joj
olakao ivljenje, Mula-Atif-efendija Mufti uze joj sina Antu u
svoju kuu, gdje ga je njegovao i pazio kao svoju roenu djecu, s
kojom se Anto zajedno igrao, jeo i u istoj sabi spavao. Mula-Atif ga
je odijevao kao i svoju djecu, a svakog Boia mu je krojio novo
odijelo kao to je i svojoj djeci na Bajram. Svakog svetka ga je slao u
crkvu i materi, ali se Anto od matere brzo vraao svome zatitniku.
Svijet je zaboravio i njegovo prezime, pa su ga zvali Anto MulaAtifov. Poodrastao je, ali se enskinje u Mula-Atifovoj kui nije od
njega krilo. Pa i kasnije kad se oenio ulazio je slobodno u MulaAtifovu kuu.
- Bilo je u nas i prije ljudstva i bratske saosjeajnosti, bilo,
nego ta! Ali nisu ni nai stari bili vazda melei. Kad bi se izmijenila
vanjska situacija i u zemlji se raja poela dizati na ustanak, bezbeli
nisu ni Turci skrtenih ruku... Nego, ljudi, vrijeme je kui. Mi se
zapriali, a vrijeme leti.
Poeli su vaditi satove:
- Ohoh, bogme je vrijeme lei i malo pospavati do sehura.
- Sad bih se kladio da meu mladom generacijom nema ni
jedan od stotine koji bi znao ta je to sehur.
- Gube se turcizmi. Priao mi je rahmetli Hamdi-efendija, da
su jednom u cijelom razredu medrese, od etrdesetak taliba, samo
dvojica znala ta je divit, a stalno su se susretali s tom rijei u
narodnim pjesmama, koje su itali kao lektiru: pa on uze divit i
117

kalema i hartije, knjige bez jazije. I priao mi je, sutra je ponio svojoj
talebi divit, pokazao im ga i objasnio da je to nekadanje, recimo,
naliv-pero.
- Eh, da se je razilaziti!
- Pa nemojte, ljudi! Ima vremena da jo malo posijelimo.
- Da sad pucaju topovi na ruak, ve bi prvi top pukao.
- Eh, da smo barem neto zabiljeili od ovoga to smo
govorili, neto kao nekakav plan rada, - kae Brko, koji bi se mogao
zvati i Obrvaa, jer si, gledajui ga, dobivao dojam, da ima ili dvoje
brkove ili dvoje obrve, oboje sijedo, oboje oputeno, ali i jednako
gusto.
- Mi obino puno govorimo, a slabo ili nikako ne zapisujemo
da se, kad se otrijeznimo od prevelika govorenja, sjetimo ta bismo
trebali uraditi.
Poeli su se podizati, protezati noge i zdogovarati se, gdje da
se sutra sijeli.
Braco je u meuvremenu premotao vrpcu i, dok su gosti ustali
i poeli oblaiti kapute u predsoblju, iz sobe je pojurio oblak dima i
glasovi s magnetofonske vrpce.
- Ah, pazi, eno Ismet govori.
- Ama otkuda sad ovo?
Svi su se vratili i s nogu sluali prianje. Poznavali su svoje
glasove:
- Ono sam ja, ali mi nekakav glas kao iz dubine, - smijeei se
govori Mehmed-efendija. - Nema fajde; biljei sve to se rekne. Eto,
to ono ree maloprije Brko, da bi trebalo zabiljeiti to se govori.
Zabiljeena je svaka rije. Eno i Ismetov kaalj se uje. Samo to jo
nema aparata da zabiljei to se zamisli.
- Ne boj se, kurisae oni i to, - dodade hadi-hoda. - Eto
vidite! Prije su hode govorile o Kiramen-katibinima koji piu sva
naa djela, i dobra i hrava, pa netko vjeovao i uvao se hravila a
nekom jedna u uho, a sitotinu mimo uho. A eto vidi, zar ne biljee
nevidljivi Kiramen-katibini na okakvim ili slinim, nevidljivim i jo
savrenijim, aparatima naa djela. Pa na Rozi-maheru izae insan
pred svoga Rabba, in-iplak a meleki postavili uza nj njegove vrpce,
pune djela, rijei i misli. E, moj robe, ti si tad i tad to i to rek'o i
118

uradio! Nisam, moj Stvoritelju, dre onaj bijedni Boiji stvor, a

najednom se na onom nekakvom magnetofonu okojasi ona vrpca i
pusti se da govori. Moebit e se vidjeti i slika tvoja i prizor i
pozornica tvog grijeha. ta onda? Bezbeli oborit oi i iskati afva i
magfireta.
- Boga mi, ti nama, hadi-hada, odra usput i vazu-nasihat.
- Boga mi smo, brao, ostarili. Dok uenjaci alju rakete na
mjesec, dok se po kosmosu etaju kozmonauti, mi se zaahurili u
probleme koji moda nisu ni za koga bitni, pa ni za nas.
Svi su ga preuli, jer je no odmakla, pa im se urilo kuama.
- Da pohitimo! A u koga emo sutra?
- Opet u mene, pa emo sluati ta smo veeras govorili.
Razili su se, sve po dva, po tri u raznim pravcima.
Sutra je hadi-hoda kazivao vaz o mognetofonu i Kiramenkatibinima. Kao ilustraciju pustio je komadi vrpce na magnetofonu
iz Mevluda to ga je uio jedan hafiz kojega su gotovo svi sluaoci
dobro poznavali i iji su glas prepoznali, a zatim je proirio sinonje
svoje kazivanje s nogu u ovrkovu ardaku, kad su se spremali
doma.
Na veer Ismet nije doao hadiji na sijelo. Bojao se da ne
uje svoj govor, jer kad je doao kui i ruao, nikako mu se nije dalo
zaspati. Pokuao je i u mislima rekonstruisati svoje nevezano prianje
i sve mu se inilo da se je pomalo i bezobrzao.

119

TUMA TURCIZMA I PROVINCIJALIZMA

A
bdest - ritualno umivanje
pred namaz (molitvu)
ik - otvoren
det - obiaj
admija - neuk
admi-oglan neuk djeak
mladi; oglani su kranski
mladii od kojih je bila
formirana elitna turska
vojska, janiari
afv - oprost af(v)dersin oprosti!
hbb - prijetelj
hiret - drugi, zagrobni svijet i
ivot
hiri-zemn

potonje
vrijeme
hmaina - budala
hmak - budala
ahmedija - fino bijelo platno,

omotano oko fesa, znak

teoloke uenosti, saruk,
turban
jn - prvak, velika
jet - stih iz Kur'ana
jluk - mjesena plaa
kam - veer, zalaz sunca,
molitva po zalasku sunca
Akam hajr la - Dobra
veer!
akmlur
uivalac
alkoholnih pia u veer
akmlunje - pijenje rakije
u vrijeme akama (oko
zalaska sunca)
liun - Ilindan po starom
kalendaru, 2. kolovoza (u
ovom stoljeu)
lim, mn. ulema - uenjak.
Mnoina mj. jednine se
upotrebljava za nekoga za
koga se hoe rei da je
120

veliki
uenjak,
bez
premca.
Allh emnet - Allahu te
(vas) preporuujem.
Allh rhmet ejle - Bog mu
(joj, im) se smilovao!
Allhrzi lsun - Neka Bog
bude zadovoljan (tvojim
poslom, pastupkom)!
Allh selmet - Allah (te)
spasio! (esto je to uzvik
saaljenja
za
ovjeka
kojemu se ne moe
pomoi.)
Allhu lemu - Bog zna
mida - stric
min - usliaj (Boe)
antrija, anterija - gornja
koulja, duga haljina
rkad - drug
sli - sigurno, zbilja, doista,
moda
asprlija - orven veo
ire - javno
vz, vaz - glas
avizati se - dosjetiti se
zb - patnja
zgin - obijestan, silovit
zman - neutuen ovan ili
jarac, neukopljen, prz
B
bahs - poglavlje
baenjk - kvalitetan duhan
koji raste u baama

(vrtovima)
bka - posebno
bluk - nadgrobni kamen
batliti - kvariti
br - neenja, berina
(pejorativno)
bdel - zamjenik (obino
zamjenik koji ide na had hodoae, mjesto nekog
drugog)
bedeluk - zamjena, putovanje
na had u ime druge osobe
begenisati - svidjeti se, Svi to
begenisae - Svima se to
svidje
begluk - slobodna zemlja na
koju kmet nije imao prava
suvlasnitva
behr - evat vobke
belj - nesrea, muka, napast,
zlo
blli, beli - sigurno, zaista,
tako je
bensilh v. silah pod 2.
berber - brija, vidar, narodni
lijenik, kirurg
beriet - blagoslov
bz - pamuno platno domae
izrade
bezn - od pamunog platna
bezbli, bezblli - svakako
bilesi - ak
binjekta - kamen s kojega se
uzjahuje na konja
bv - dakle, to e rei
bgaz - klanac, grlo
121

bl-hzna - obilna,
blagajna
bjrun(uz) - izvoli(te)!

puna

dorbez - atorsko platno,

atorsko krilo
kija - noi
amir - rublje, preobuka
arilija - trgovac ili obrtnik
koji ima duan u ariji
hra - lice
kma - prozorsko krilo koje
se die i sputa
ifte, - - mekane \ visoke
cipele i kone kaloe
imbur - prena jaja
in-iplak - go golcat
ban dduk ldi - Pastir je
odsvirao na sviralu (Pastir
je znao ta mu treba).

fir - nevjernik
fenak, penak - duanska
vrata koja se otvaraju
dizanjem jednog krila
vrata gore, a drugog
sputanjem dolje, tako da
donje krilo slui i kao
mjesto za sjedenje, a na
gornje se vjea izraena
roba
ehja - starjeina esnafa

(ceha)
jf - raspoloenje (pjansko)
emne, -eta - violina
itir, kitir - preni kukuruz
(kokice)
r-tuk - (pijan kao) slijepi
panj
ak - brid, kut, ugao, 2)
soba na katu, s ispustom
(erkerom) na ulicu
furiti se izgubiti vjeru,
prestati biti musliman
prija - most
rs - propovjedaonica
D
Drul-mualimn - uiteljska
kola za muslimanske
vjeroubitelje
dkung - zaklon (na bojnom
polju)
dnjiz - more
derda - stupanj, stepen
drs - predavanje, lekcija
drshana - predavaonica
drv - pripadnik jednog reda
ili pravca u muslimanskim
samostanskim
redovima;
poboan
i
povuen ovjek
devrati - trpjeti, probijati se s
mukom kroz ivot
dvlet - drava (Turska
drava), car, sreca, zadovoljstvo
122

dn - vjera; dna ti - vjere ti

dni mbn - jasna vjera
(islam)
divn, Boiji divan, v. namaz
dva - blagoslov, molitva
dka - knez
dner - graditelj, zidarski
majstor
dunjluk - (ovaj) svijet
dunjluki - ovosvjetski
dveli - drave (evropske
velevlasti,
protivnice
Turske)
D
dba - 1) uzalud, 2)
besplatno
dhil - neznalica
diz - dozvoljeno
dltara - bludnica
dm - staklo
dehnem - pakao
demat, dmt - skupina,
drutvo, zajednica, ljudi
koji
pripadaju
jednoj
damiji
dlle nuh - neka je
slavljeno
Njegovo
uzvieno bie
dmtle - zajedniki, u
zajednici
Denbu-hk - istiniti Bog
denza - sprovod; klnjati
denzu
obaviti
sprovodni obred (molitvu)

dnnet - raj
dephna - municija
drr putujui hoda,
vjet pobira materijalnih
dobara od vjernika
dvb - odgovor
devhir - dragulji, nakit
dihet - sluba
dba, dbba, -e, dbbe,ta - gornji dugi kaput
posebnog kroja (sastavni
dio prijanje hodinske
nonje)
dma - podnevna zajednika
muslimanska molitva u
damiji u petak
dunup neist (stanje poslije
spolnog akta, ejakulacije
ili polucije, dok se ovjek
ne okupa)
dunpluk - stanje u kojemu
se ovjek nalazi poslije
spolnog openja dok se ne
okupa

j - toboe
vda - trup
de - komadi koe ili papira
kojim se pokazuje rije po
rije u Kur'anu
gum - vei bakreni sud za
vodu
E
123

d uiniti - obaviti
Ebu-Dhel
zakleti
neprijatelj islama u doba
Muhamedovo. Njemu se
ne moe prouiti Fatiha za
duu, zato se ironino
rekne da mu se popui
jedna cigareta za duu.
edpsuz
neodgojen,
neotesanac
edepszluk - neodgovornost
Edrilez - Jurjevdan, po starom
kalendaru, 6. svibnja u XX
st.
efdlnij - bolje
Elhmdu lillh - Hvala
Allahu
El-hmu lillh - Kako bude
Bog odredio, onako e i
biti.
lif i stun en - starinski
nain sricanja arapskih
slova
Estgfirullh - Kajem se,
Allahu
snfski - cehovski
ek-dekka
magarea
minuta
ekja - 1) odmetnici od
zakonite
vlasti,
2)
krijumareni duhan
evlja - dobri, Boiji ugodnik,
sveti ovjek
zn - mujezinov pjev
(dozivanje) na molitvu

F
fjda - korist
flake jednostavna sprava za
vezanje delikvenata radi
lakeg ibanja po tabanima
frz - stroga Boija zapovijed
fsung - racionirani obrok
ivotnih namirnca (koji se
dijelio
za
novac,
stanovnicima
Austrougarske
monarhije
u
vrijeme prvog svjetskog
rata). Iz tog vremena je
ova
rije
ostala
u
svagdanjoj upotrebi.
Ftiha - prvo poglavlje
Kur'ana
ftmai - pitomi ljez
(Althaea rosea)
fllh - (misirski) seljak
frmen - prsluk, sukneni
plebnjak
frr - istilac, pometa
ftva - pismeno rjeenje
muftijino o pojedinom
pravnom vjerskom pitanju
fer - elja
fl-mzija - prolo glagolsko
vrijeme
fl-muzrija
sadanje
glagolsko vrijeme
fudeten - naprasno
fhu bsjede - sramotan
govor
124

fukra - sirotinja
fukarluk - siramatvo
G
gib - odsutan
gjb biti - ieznuti
gazetdija - novinar
gzluk - jumatvo
gdn - krmak
gurb-tefter - dobrovoljni
prilozi za, hafize koji u
damijama
recitiraju
Kur'an i za garibe koji se
zatvore u itiaf
H
habrdija - vjesnik
hds
Muhamedpejgamberove rijei, djela
ili preutno odobravanje
tuih djela
hd - hodoae
hfisk dva - sveani in
proglaenja novog hafiza
hfiz - musliman koji zna
itav
tekst
Kur'ana
napamet
harli, hajrli - dobar
hir-shbija
javni
dobrotvor,
osniva
zadubine
hjt (damijski) - predvorje,
v. sofe
hjs - menstruacija; kad se

hajs osijee - kad spolno

odumre
hk - prvo
hakra - grdilo, rugoba
hkim-efendi - gospodine
sue (kadijo)!
hl - stanje
hla - zahod
hll - 1) ono to je Boijim
zakonom dozvoljeno, 2)
brani drug, 3) halal mu
bilo - Prosto mu bilo
hll-ml - poteno zaraeni
imetak
halliti - oprostiti
Hlal lsun! Neka (mu) je
prosto!
halfa - kalif, vladar islamake
drave i vjerski poglavica
hlla - uzvik uenja
hlvat - prizemna, dnevna
soba
hman - skoro, gotovo
hn - javno konaite,
primitivan hotel
hmbaa - tabako drveno
korito
hnedn
gostoljubiv
domain
hrm - Bogom zabranjeno,
prokleto
hrr - vrea od kositrij eti
hrem - groblje
hsed - zavist
hsta - bolesnik
htb - govornik, pro125

povjednik
htmu prouiti - proitati
tekst cijelog Kur'ana na
arapskom jeziku
htmu pokloniti - obaviti
posebnu dovu (molitvu) da
Bog primi izvreno itanje
Kur'ana kao dobro djelo, a
nagradu dadne dui onoga
za koga se Kur'an uio
(itao)
hva - zrak
havdis - vijest
hzur - spreman; gramatiki
izraz (prisutan)
himbaa - glavni lijenik
hedja - dar
hfta - tjedan, sedmica
hftino - sedmino
hl - nesretnik, propalica;
hl uiniti - upropastiti
hle (ele, elem) - tako, da li je
tako
hle njse - bilo kako bilo; a
propos
hija - pria
himet - mudrost
hidjet - pravi put;
hidjet uiniti - uputiti na
pravi put
hifz - znanje Kur'ana napamet
hzmet - sluba;
hzmet initi - sluiti
haf - 1) suho voe, 2)
kompot; Mitrov hoaf rakija

hovlsmo - splet
hrka - kaput, u kojemu je
izmeu lica i postave
naloen pamuk i proiven
hulsi kalble - ista srca
hurft - slova
I
ibdet
bogosluje,
pobonost,
obavljanje
obrednih molitava
Iblz - sotona, Lucifer
ibretiti se - uditi se,
iuavati se
ibrk - bakreni sud za vodu ili
za kahvu
idzet - diploma veniam
legendi
indija - popodnevna molitva
(izmeu dva do etiri sata
popodne,
zavisno
od
godinjeg doba)
irm - doek, pogoenje
ftr - ramazanska veera u
akam kojom se prekida
dnevni post
iftriti se - omrsiti se,
prekinuti post po isteku
dana
Ihml-paina
damija
damija lijenog pae. Kae
se za one koji ne vole ii u
damiju da su posjetioci
Ihmal-paine damije
krr - javno oitavanje,
126

odluka
(da
e
se
hodoastiti aba)
ilum - znanje
mm - prvak, predvodnik
zajednikih
molitava
muslimana (sinonim za
hoda)
mnski - vjerski, islamski
ndt - pomo
Innemel hamru... (Jedan ajet
iz Kur'ana, kojim se, pored
drugih stvari, zabranjuju
alkohalna pia).
nsn - ovjek
nsnski - ljudski
sjn se uiniti - odmetnuti se
od postojeeg dravnog
poretka
iret - znak
itif - dobrovoljan zatvor u
damiji, u kojemu jedan
poboan ovjek provede
posljednjih deset dana
Ramazana
u
vrenju
vjerskih obreda
izmerhbati - pozdraviti se
meusobno
rijeju
Merhaba
izun - dozvola, koju znalac
neke magijske moi daje
drugoj osobi
J
jabndija - stranac
jcija - posljednja od pet

dnevnih molitava, oko dva

sata po zalasku sunca
jgrz - konj crnomanjastokestenjaste dlake
jrdum - pomo
Jsn - 36. poglavlje Kur'ana
jver - autant
jzuk - teta
jelnua - jedrenjak
jmek - jelo
jksuk - naprstak
K
kabur - grob;
kabur-shibija - stanovnik
groba
Khira - Kairo
kahrmn - junak
khva - 1) kafa, 2) kafana
kjmak - skorup, vrhnje
kalpzan - nestanik
kmara - sloena drva
kamerja - doksat
kndlj - kandilo
kasba - gradi
kskatiti se - snebivati se od
uda
Ksum - Mitrovdan, 8.
studenoga (u XX stoljeu)
kvz - straar, oruan
pratilac velikodostojnika
Kavdk - planina na kraju
svijeta (po narodnom
vjerovanju)
Kelmu-Kdim
Boiji
127

govor (Kur'an)
kibla - smjer u pravcu hrama
Kabe (abe) u Meki, kamo
se muslimani okreu pri
namazu
kijfet - nonja
kirethna - itaonica
Kirmen-ktibn - aneli koji
stalno prate ovjeka i
biljee njegova djela
krija - najamnina
kzim - dijete moje, keri moja
kkuz - bez novca
koljluk - lahkoa
komiluk - susjedstvo
konak - 1) prenoite, 2) dan
hoda, 3) dvor, vezirski
dvorac
kopran, kopran - vrsta
kratkog kaputa od ohe ili,
u seljaka, od sukna
kdret - mo
krisati - namjestiti, napraviti
ktnija - prutasto pamuno ili
svileno platno
L
lnetllhi alejhi - Neka je od
Allaha proklet
lata - dugi hodinski kaput
bez postave, kakav se
nosio ljeti
len - lavor
M

magfiret - oprotenje
mhala - dio grada s
damijom ili crkvom kao
sreditem, dio sela
mahna - mna
mhfil - galerija (kor) u
damiji
mhlk, mahlkt - ivo
stvorenje, ivina
mhss - naroito
mlm - poznato
mangala - gvozdeni bakarni
ili zemljani sud za eravu,
uz koju se dre dezve s
kahvom i mlijekom
mth - senilan
mtiti zaboravljati od
starosti
mtrak - batina
medrsa - teoloka kola
mjta - mrtvaki kamen,
zidi na koji se poloi
mrtvac kad mu se klanja
denaza
memle(t) - drava
mmli, nmli - vlaan
mmur - inovnik
mrhab - (islamski pozdrav)
Doao si na prostrano
mjesto, meu prijatelje.
mvld - 1) Roendan
Muhameda a. s., 2) spjev u
slavu Muhamedova a.s.
roenja;
mvld uiti - pjevati ili
128

recitirati spjev u slavu

roenja Muhameda
mezr - grob
mze - prismok uz rakiju
mhrb - udubljenje u
damijskom zidu u pravcu
kible, gdje imam stoji kad
predvodi skupni namaz
mnder - v. seija
mskn - siromaak, najvei
bijednik
mva - voe, jelo
mraka - sitnica, svotica novca
mrvn - malo
mullim - uitelj u mektebu,
poetnoj vjeerskoj koli,
vjerouitelj
mubrek - blagoslovljen
mubrelisati - estitati
mudris - profesor teologije
mfred - oznaka za glagolski
oblik (jednina)
muhallft
posmrtna
rasprodaja
mhlija - prorez u hlaama
(akirama, alvarama)
mht - potreban Nisam ja
muhta sadaci - Nije mi
potrebna
sadaka
(milostinja).
mujzin, muzin - damijski
slubenik,
koji
okujisanjem
doziva
vjernike na namaz
mujezniti - vriti muezinsku
dunost u damiji ili

drugdje gdje se obavlja

zajedniki namaz
mukbla
recitiranje
Kur'ana u damiji (u
mjesecu Ramazanu)
Mlla Dmija - pisac
komentara djela iz sintakse
El-Kafi
munra, minre - toranj uz
damiju
munsib - zgodno (je)
msf, mshaf - knjiga,
ispisan tekst Kur'ana
musfir - gost
musfirhna - gostinjska
kua, gostinjac
mebak - mrea od drvenih
prutova,
koso
upoprijeenih na prozoru
mutkif - ovjek koji bude
deset posljednjih dana u
itiafu
mutesrrif - okrunik
muzkker - oznaka za
glagolski oblik (muko)
N
nafka - opskrba
nahv - nauka o reenici,
sintaksa
nkastiti - naumiti
nmz - obredna molitva,
klanjanje
nna - baba, oeva i materina
mati
129

nsb - sueno
nna - v. nana
Nli-mubrek - blagoslovljeni
Nil
nsb - odreena koliina
zlata, srebra, stoke ili
novca, preko ijeg vika je
musliman duan davati
zekat
nrli - svijetlo
Nvvb - visoka teolokopravna kola, eriatska
sudaka kola
O
okjisnje - uenje (pjevanje)
ezana
na
munari,
mujezinovo dozivanje na
molitvu
okjisati - uiti (pjevati) ezan
na munari
lje, jje - malo, mrviak
ovrisati - naii na nekoga,
uputiti se pravo

peksijn - prljavac
prde - naslon
pr - kronoloki prvak u
nekom poslu ili zanatu.
Bilal Habeija je prvi
muezin u islamu, dakle, on
je muezinski pir.
pru fn - stari starac
pmi - ovjek koji se
popimani od izvjesne
odluke, koji odustane da
izvri
naumljeni
ili
zapoeti posao
postule - plitke ivene cipele,
starinska graanska obua
polica - modar trag udaranja
ibom ili biem na ljudskoj
koi
R
Rabb - Gospodar
rhat - zadovoljan, miran
Rzi-mher Sudnji dan
rz - potenje, ast, obraz

pna - crni veo preko

kamilavke
koji
nose
pravoslavni kalueri i
vladike
prlak - vrsta koe, lak
pa-hazretlri - preuzvieni
pao
pke - dobro

sabah hajr lsun - Dobro

jutro
sak - ploa ili crijep strehe
to prelazi preko zida
sadka - milostinja
sadaki-fitra - milostinja koju
situirani muslimani dijele
posljednjih deset dana
130

ramazana
siromanim
muslimanima da mogu bez
brige provesti ramazanski
Bajram
sadri-zam - predsjednik
vlade
shibija - vlasnik
salvt - posebna molitva na
arapskom jeziku kojom se
ite Boiji blagoslov na
Muhameda a. s.
salavtati - pjevati salavate,
slavopojke
u
ast
Muhameda a. s.
slla - uenje mujezina na
munari kao oglaenje
neije smrti
snduk-emin

uvar
pupilarne mase
sarf - oblici rijei i njihovo
izvoenje, gramatika
sruk - v. ahmedija
sija - drvena iroka klupa
uza zid u sobi, po kojoj se
prostru madraci i ilimi
(slui za sjedenje, a i za
spavanje), vrsta kaua
shr - ruak u mjesecu
Ramazanu, vrijeme dokad
se smije jesti prije nego se
zaposti, zora
seiriti - uivati gledajui
slm - pozdrav; nazvati
selam - pozdraviti se;
selam e amidi pozdravit e strica

Selmun l Nhin fillemn - Neka je spas i

lijep spomen Nuhu meu
svim narodima i vjerama!
srbez - slobodan, slobodno
serdda - ilimak za molitvu
skser - austrijski kovani
novac od nikla
svb - Boija nagrada za
dobro djelo. Sevab ti je Dobit e od Boga
nagradu.
silh, sllh - 1) oruje, 2)
koni pas za koji se
zadijevalo oruje (male
puke i veliki no),
duhanski pribor i druge
sitnice
sirti-mustkm - pravi put
Sknderija - Aleksandrija
skntati - smisliti, sraunati
smrdan - duhan
sfe - predvorje damije, v.
hajat
sofra - sto, prostrt sto za jelo
sfta - uenik medrese,
bogoslov
skk - ulica
smn - vrsta kruha u kvas
Subhnallh - Samo je Allah
dostojan da se spominje;
Slava Bogu!
sufara - poetnica, za uenje
arapskag pisma
sner - spuva
snnet - 1) Muhamedove a. s.
131

rijei, djela ili odobravanje

utnjom, 2) obrezivanje
mukaraca (circumcisio)
snuf - razred
sret - slika, lik
surgnisati - protjerati
stlij - ria kuhana na
mlijeku

adrvn - vodoskok
lvare
iroke
hlae
(hodinska nonja)
rt - uvjet
eh - pripadnik (i starjeina)
nekog drutvenog reda
ehdet-prst - kaiprst
her - grad
jhul-islm najvei vjerski
funkeioner u Stambolu u
doba vladanja sultana
erfe - galerija na munari,
odakle muezin okujie
(poziva na namaz)
erat

muslimanski
vjerozakon,
islamski
propis
rf - vladar nieg ranga
tlung - poloaj, vojni
poloaj na bojitu
ur - hvala
T
tbjt, tabat - ud, urednost

tbijtli - uredan
tbut, tbt mrtvaki
sanduk, lijes
tin - obrok
takatuk - velika pepeonica
taksrt - nesrea kao
posljedica nekog grijenog
djela poiniteljeva
tkum - pribor;
kahveni tkum - pribor za
kahvu (devza, ibrik)
talba - uenici
tlib (talilbul-ilmi) - uenik
(onaj koji trai znanje)
tmm - upravo, tako, istom
to
tampzna - bulanjenje
tphana - koara, tvornica
koe
tslak - drveni dio obue, zv.
nalune
ttar - skorotea, teklac
ttl - ferije
tvla - vrsta igre s kockom
tzja - suut, saaljenje,
sauee u alosti
tl - 1) ica, 2) brzojav
tlef biti - propasti
tenr - sto na kojemu se
kupaju mrtvaci
tenhne - osama, tiina,
palagano
tenzmt

spasonosne
uredbe, reformacija u
turskoj upravi (od 1839.
g.)
132

tervija - posebna obredna

nona molitva, uz jaciju, u
mjesecu Ramazanu
trs - osobenjak
trzija - kroja
tstija - zemljeni vr
ttik - pero, opruga, feder
tetmma

dopunska
prostorija, pokrajna laa
u damiji
tvhd - grupno uenje
pobonih izreka i Boijih
imena
tirjija - uivalac
tba, tvba - pokajanje
tprak - tlo, zemlja, domovina
tortan - nemasni sir
tfn - vremenska nepogoda,
potop
thaf - udnovato
turba, e, turbe, - eta grobnica
Trin - (vrlo esto u govoru
znai) musliman
turjt - orijentalne melodije
turkovnluk - obavljanje
islamskih propisa
Turkua - Turin, Osmanlija,
kojemu je turski jezik
materimski
U
jlci - tri mjeseca islamske
lunarne godine: Redeb,
aban, Ramazan

ejfiti - biti u (pjanskom)

rospoloenju
d - istonjaki miomiris
ugrsuz - nesrea, nesretnik
ulma - uenjaci (ali i
uenjak), teolog
ulemnsk - hodinski
Ulmi je hsed mhss Naroito
su
uenjaci
zavidni.
stz - uitelj
stija - gornji dio obue
utnmaz - 1) koji se ne stidi,
2) koji govori drugom
istinu u lice
vakufiti - zavjetati, dati
svoju imovinu u vakuf
(ope, zajedniko islamsko
dobro)
uzjifiti
se
oslabiti,
onemoati
V
vakat - vrijeme
vkif - dobrotvor, osniva
nekog
javnog
dobra,
zaklade, namijenjene za
islamske
bogatae
ili
prosvjetne svrhe
vaktle - u svoje vrijeme
vakti-sahat - umrli as, as
smrti
vkuf - 1) islamska zadubina
za ope svrhe, 2) prostorije
vakufske
uprave
ili
133

povjerenstva
i
samo
povjerenstvo
Vllhi, rada ruzgrun
pdihi - Allaha mi,
onamo je car vjetrova!
vasjjet - oporuka
vtan - domovina
vz - propovijed, tumaenje
vjerskih istina
vazfa - 1) sluba; 2) plaa za
slubu
vziti - propovijedati
vzu nashat - propovijed sa
savjetovanjem
vft biti - umrijeti
vhdo - staro (za odjeu)
Vl hvle... Nema preinake
(osim Boijom voljom)
vzr - ministar
viljet - provincija
vinjb - vrsta kompota od
vianja ili drijena
Z
zdramiti se sasvim malo
utiati glad
zahra - hrana
zalzumiti - ustrebati

znt - obrt
zpt - stega;
zpt uiniti disciplinirati
zr - kocka (u igri tavla)
zt - osoba, linost
zt - islamska imovinska
dunost; vjerska obaveza
bogatih muslimana da daju
2,5% od dohotka za ope
islamske
svrhe
ili
pobonim
siromasima
muslimanima
zjten, zjtin - ulje
zemhrije - najstudeniji dani
zime (u sijenju)
zvak - uitak, uivanje
zevzkluk - grublja ala
zihnli
bistar,
dobra
pamenja
zijfet - gozba
zijn - teta, kvar
zijretiti, zijret uiniti pohoditi
zijreti-kabur - pohadanje
groba
zimmija

nemusliman
podanik islamske drave
zindn - tamnica

134

135