Ane Frank ("Dnevnik Ane Frank")

Ana Frank je bila devojica iz bogate jevrejske porodice koja dve godine ivela u tajnom sklonitu krijui se od
surovih i nemilosrdnih nemakih vojnika. Boravei u zatvorenom prostoru u neizvesnosti i neprekidnom strahu za
svoj ivot i ivot svoje porodice Ana je pronala utehu u svom dnevniku. On joj je bio jedini pravi prijatelj i uvao
je sve njene tajne.
itajui dnevnik Ane Frank, njene misli i oseanja zapisane na stanicama, moemo da zakljuimo da je Ana
bila devojica puna vrlina. Volela je da ita i pie. Bila je pametna, dobroduna i plemenita devojica koja je esto
razmiljala o drugim ljudima iji je ivot bio tei od njenog ivota. Skrivena od spoljanjeg sveta mislila je da se
nalazi na bezbednom mestu i oseala je griu savesti prema onima ljudima i koje su Nemci muili i progonili. U
njenim mislima i velikom plemenitom srcu mesto su nale mnoge jevrejske devojice i deaci. Iako joj je bilo
svega trinaest godina, razmiljala je kao zrela i odrasla osoba. Svojim nevinim deijim oima videla je sve
strahote rata i trudila se da na najbolji nain razume sve to se oko nje dogaa i to napie na stranicama svoga
dnevnika.. Njen sposobnost da iskreno opie svoja oseanja i na papir prenese razmiljanja o surovom svetu koji
je okruuje neobina je za trinaestogodinju devojicu, ali Ana je bila sve samo ne jedna obina devojica.
Hrabra, ponekad previe radoznala, pomalo tvrdoglava i svojeglava, uporna, izdrljiva i vrlo vredna. Takva je bila
Ana. Nije se alila na staru odeu koju nosi. Nije se alila na teke poslove koje obavlja. elela je da se rat zavri,
da se vrati svojoj kui i ponovo krene u kolu.
Iako je bila o izolovana od spoljanjeg sveta, bez slobode i normalnog ivota, Ana nije klonula duhom. Njene
misli su putovale daleko, a njena matanja i rukom ispisane stranice dnevnika su joj pomagale da prebrodi sve
prepreke i ivotne tekoe. Ali, nemake zveri su bila jae od Ane. Umrla je tiho, u logoru smrti. a njen dnevnik
nam je ostao kao opomena i svedoanstvo zla koje se ne tako davno deavalo devojicama i deacima naeg
uzrasta samo zbog toga to su se drugaije zvali.

Boske
Ana Frank je postala poznata posle smrti u koncentracionom logoru zahvaljujui objavljivanju njenog dnevnika. U
njemu je opisala svoj ivot u skrovitu u kui u Amsterdamu za vreme nacistike okupacije tokom Drugog
svetskog rata.
Anin otac Oto Frank, jedini je preiveo rat. Vratio se u Amsterdam gde je pronaao dnevnik svoje keri.
Njegovim zalaganjem dnevnik je objavljen 1947. u originalnoj i delimino skraenoj verziji na holandskom jeziku.
Dnevnik obuhvata Anin ivot od 12. juna 1942. do 1. avgusta 1944.

Ve sam bio krenuo van iz gradske knjinice kad mi za oko zapade raskupusani "Dnevnik
Anne Frank". Do tada to nisam bio proitao. Anne Frank je za mene bila samo simbol. Sada
se ne sjeam je li bila obvezni dio kolske lektire mog doba, a ako jeste, onda me je
zasigurno injenica da gotovo nitko nita ne proita od te lektire sauvala od mogue
subverzije toga djela. Vjerojatnije je ipak da nikome nije bilo jasno da se to moe itati i kao
britka, buntovna ispovijed nesuene nekonformistkinje, a ne samo u sklopu antifaistike
povijesti; sada kada se prisjetim, kolska je nastava izgledala kao da rat nije ni zavren, kao
da osma ofanziva samo to nije. Anne Frank je bila simbol; prekinuta mladost, dirljivi dnevnik
i tako to. I nije doekala slobodu. Ne sjeam da je itko pomenuo bilo kakav detalj iz te knjige.
Tek kada sam ju proitao, postalo mi je jasno zato. Sjeam se da nam je prenesena ideja
kako je umrla od gladi prije prvih proplamsaja slobode, ili tako neto, tamo gdje se i skrivala.
U meuvremenu sam u novinama naletio na "skandalozno isitavanje seksualnosti" iz tog
dnevnika kao i o moguoj cenzuri ... Iz iste dosade, tek da popunim jo jednu bibliografsku
prazninu, poeo sam je listati.
"Nekim ljudima nisu dosta njihova vlastita deca, pa moraju i tuu odgajati!". Naletio sam
odmah na tu reenicu. To je bio zapis poslije sukoba s tetom Augustom van Pels koja je
kritizirala Anninu izbirljivost za stolom. Naime, Anne Frank izmeu "povra" i "krumpira" neto
nije voljela. Ne sjeam se sada ta. Obitelj van Pels je s Frankovima bila u skrovitu, i Anni je
ta Augusta zvocala i preporuivala da se "drui" s njenim sinom Peterom, na ta je ona
reagirala u stilu "ma to ona misli, s tim glupanom da se druim?". Anni je izgledalo
neprikladno to se suprunici van Pels svaaju pred drugima, pa odmah dodaje: "A moji
roditelji uope nisu takvi!"; bila je i jedna svaa sa sestrom, sjeam se, nakon koje je,
grekom (?), Annino pero, koje je prevedeno kao "stilo" zavrilo u peki. Stekao sam dojam -

mislio sam da itam izmeu redaka - da se to dogodilo namjerno, da je to bila sestrina

pakost. Tek tada sam u stvari saznao prave detalje Annine smrti. To da je ona umrle "poslije
osloboenja" i to "samo" (naravno to je moja zabluda, uzimao sam simbole i glasine zdravo
za gotovo) od posljedica gladi, iscrpljenosti i tifusa, dok je ivot u skrovitu djelovalo je na
prvi pogled nedovoljno teak ...
Taj njihov ivot mi se tada inio previe lagodan, jer su nam prenosili samo tu famu i simbol,
a ne stvarni sadraj dnevnika. Da, ali tko nam je branio da sami to proitamo? Knjiga je bila
dostupna. Ali, eto, kao i mnoge stvari u ivotu i ovo se otkrije sluajno. Mi smo uili o
partizanima koji su jeli koru s drvea ... Potpuno je logino zato "stvarni sadraj" dnevnika
Anne Franki poslije tako indoktrinirajueg kolskog gradiva kojem smo bili izloeni djeluje
nekako "pogreno". Ne znam zapravo to sam to oekivao. Upravo suoen s tim dnevnikom,
palo mi je na pamet kako je nastava povijesti u osnovnoj koli prava strava i uas; drugarica
uiteljica je pominjala i da su Nijemci bacali partizane u vatru, ali (valjda glupi kao u naim
ratnim filmovima) nisu se sjetili skinuti bombe kragujevke s opasaa mrtvih partizana pa su
bombe eksplodrale, a Nijemci u strohopotovanju rekoe (valjda oni preivjeli, i valjda na
njemakom, pa je to neko zabiljeio?!) - "Eh ti partizani, i mrtvi nas ubijaju!".
Sjeam se jedne TV drame "s temom iz NOB-a", koja se zavravala tako to glumac Bora
Todorovi, opkoljen u nekoj umi izvrava samoubojstvo tako to bombu stavlja pod trbuh,
pa opet uiteljiinih pria o partizanima pod obruem (valjda Neretva?). Trebalo je biti
neujan, pa su majke borkinje davile svoju djecu koja su plakala, da ne bi okupatoru otkrili
nae poloaje. A tek Igmanski mar, i prie o amputacijama smrznutih stopala bez
anestezije, pa "Crna braa" France Bevka i muenje eu mladih zavjerenika uz pomo
slanih girica ... Da, i Bata ivojinovi u "Kozari". Najmanje to je dijete moglo da osjeti poslije
takve nastave jeste da je neadakvatno; u svakom sluaju bili smo pripremljeni za val horror
serijala No Vetica i Petak trinaesti. (Kasnije sam ipak saznao da su Nijemci doista palili
ljude za vrijeme Drugog svjetskog rata, znali su ih ive saigati, a saznao sam i nekoliko
istinitih pria o davljenju djece u ratno vrijeme u Europi)
Ali, tada, itajui dnevnik Anne Frank godine 1990., svo vrijeme sam imao osjeaj kako "ne
postoji potreban nivo patnje" u odnosu na famu o toj knjizi i herojski otpor naih naroda i
narodnosti. Relativno komforni uvjeti, redovita prehrana i odravanje higijene (a uvene
vake u djelima Mihaila Lalia ...?!?), meusobni sukobi, kritiko razmiljanje o
neprikosnovenim odraslim stanarima ukljuujui i oca i majku ("uiteljici i starijima ne smije
odgovarati", "Ne kae se 'lae' ve 'nije istina'" itd.), i odsustvo oekivane refleksije o ratu;
nekako sam oekivao da na svakoj stranici proitam "pucajte, faisti!" i slino. Pored stranih
pria iz rata, dio naeg odgoja bio je i problem gladi u svijetu.
"Svake minute ..." nastavnik bi znaajno pokazao na svoj runi sat, "... 80-ero djece umre od
gladi. To trebate imati na umu svaki puta kada sjednete za stol!". (Tog nastavnika sam par
dana poslije tog pounog predavanja provociranog time to je netko bacio koru od narane
na pod umjesto u koaru za smee, dakle vidio sam ga kako u vrtu kavane u neposrednoj
blizini moje kole slasno dere janjetinu i jo punim ustima otpija gemit. Priao sam i pitao
ga: "Drue nastavnie, da li i Vi sada mislite da svake minute u svijetu od gladi umre
osamdesetoro djece?". Rezultat: navodno nenajavljeni posjet prosvjetne djelatnice, "da se
vide uvjeti u kojima ivim"). ak i knjiga Edmonda de Amicisa "Srce" (koju sam inae dobio
kao poklon s posvetom "nepoznatog druga iz neke kole iz BiH kao nagradu za uspjeh i
dobro vladanje") sadravala je gore opise siromatva i stranije primere stradanja u ratu od
dnevnika Anne Frank.

Kaem, ne znam ni ja ta sam oekivao, i to je iskljuivo moj problem to sam bio (pa i
pozitivno) iznenaen tom knjigom. Samo jo jedan primjer "traumatine nostalgije" punkgeneracije. Dnevnik Anne Frank me tada uope nije podstaknuo na razmiljanja u stilu dolje
njemaki faisti, ve na razmiljanje o emancipaciji adolescencije i o naem "dravnom
odgoju". Tuce godina kasnije, kada sam prevodei jedan politiki esej s danskog, naiao na
antipolitike eseje Dubravke Ugrei (koje je Danac djelomice ukljuio u svoj tekst) i kada je
Ugreika kritizirajui dnevnik Zlate Filipovi kao docirani uas prilagoen povrnom
zapadnjakom konzumentu (ili tako nekako), sjetio sam se zato je Dnevnik Anne Frank
mogao biti tako iroko prihvaen simbol, a zapravo odvojen od svoga stvarnoga sadraja.
Zato to on ne opisuje patnju izravnu, to nije okrutni zapis iz samog logora od kojeg opisa bi
veina itatelja okrenula glavu. A i logino je da takav dnevnik ne bi ni mogao biti napisan u
takvim uvjetimaa. ime?! Moe li ovjek bez odjee i polusvjestan od gladi u samici pisati
dnevnik u kojima prkosi roditeljima? Sjetimo se, dalje, filma "Pijanist" Romana Polanskog.
Wladyslaw Szpilman je knjigu napisao poslije svega, istina neposredno nakon rata, ali dok je
preivljavao, nije mu padalo na pamet o tome pisati. Iz onih svjedoenja o mukama
preivljavanja koje sam do sada proitao, mogao bih zakljuiti da ovjek tada misli iskljuivo
o hrani. Pisati o tome, o holokaustu, moe se samo poslije; ako se preivi. O nekim stvarima
se moe pisati samo uz naknadnu refleksiju. A o nekim se stvarime ne moe pisati.
Dnevnik Anne Frank je simbol nacistikih zloina. A u njemu se najmanje radi o tome. To je
dnevnik superiorno inteligentne, kak' bi rekli, "neprilagoene" djevojice koja postaje
djevojka. Ona sustavno dovodi u pitanje autoritet roditelja i odraslih uope, sumnjalica je,
staromodnim rjenikom ona je "neposluna". Obrazovni sustav moje generacije bi ju tretirao
kao "problematino i svojeglavo dijete koje previe razmilja". Taj "sloj" tog dnevnika
desetljeima je bio tabu jer bi njegovo promiljanje bilo shvaeno kao revizija antinacistikog
simbola. Upravo su nebrojene uiteljice i lani moralisti moje generacije mogli biti meta tih
biljeka, ali to je i dvostruka ironija: pretvorivi dnevnik u simbol, onemoguili su njegovo
integralno itanje. Ovo bi se moglo varirati na jo mnogo stranica, ali samo u jo neto rei
o onoj reenici koju sam sluajno prvu proitao kada sam konano taj dnevnik uzeo u ruke.
"Nekim roditeljima nisu dovoljna njihova vlastita deca, ve moraju i tuu odgajati!".