Supek, R., Prof.

Albert Bazala

uio

me ljudskom dostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

87

PROFESOR ALBERT BAZALA UIO ME

LJUDSKOM DOSTOJANSTVU
RUDI SUPEK
(Zagreb)

IzlaganJL' na ~lInpOLlJU
primljeno: 8.6.1988.

Izgleda da je pedagoka zabluda miljenje kako ovjek vie ui od bliskih ili istomiljenika nego od onih to su udaljeniji i koji misle drugaije, ak i suprotno od
njega. Tako sam se i ja kao student razvijao u protu stavu prema profesoru Albertu
Bazali, jer sam krenuo putom drutvenog revolucionarnog angamana, a profesor
Bazala je za sve nas bio tipini predstavnik graanske misli i one filozofske orijentacije, neokantovske, koju smo mi kao marksisti u najveem svojem dijelu idejnog
opredjeljenja, smatrali obavezom da moramo pobijati. Dodue, kod mene je ta evolucija u toku studija tekla usporenim tempom, pa su moji lini odnosi s profesorom
Bazalom u poetku bili vrlo dobri, da bi se zatim ohlaivali i jednoga dana - mojom
vlastitom krivnjom - pukli. Ipak, ini mi se danas, kad zrelo promiljam taj odnos,
da mu mnogo dugujem, a prije svega odreeno potivanje idejnih protivnika, mislim
na one idejne protivnike ili neistomiljenike koji zasluuju to ime, to jest odreeno
potivanje ljudske linosti i dostojanstva u obrani vlastitih stavova.
elim da ovdje iznesem samo neke line dodire s profesorom Albertom Bazalom
kao i utiske koje o njegovoj linosti do danas nosim u sebi. Tek u treoj godini kao
student doao sam s njime u lini dodir, iako je njegov seminar, to ga je esto vodio
asistent Vladimir Filipovi, bio najivlja i najdinaminija idejna tribina na zagrebakom sveuilitu, a posjeivali su ga ne samo studenti filozofije ili filozofskog
fakulteta ve i mnogi studenti s drugih fakulteta, tako da je dvorana na drugom katu
rektorske zgrade bila uvijek dupkom puna i mnogi bi prostajali seminar pratei esto
burne diskusije izmeu profesora i studenata, ali naroito izmeu samih studenata,
jer su studenti marksistike orijentacije (Veerina, Safet Krupi, Zdenko Vojnovi,
Veljko Kora, Grgo Gamulin, Piljas Pavlovi i drugi) vodili glavnu rije. Ve sama
injenica da profesor koji rukovodi jednim seminarom potie a ne spreava ili gui
istupanje studenata s kojima se nije uvijek slagao, a koji, istini za volju valja rei, nisu
uvijek bili dovoljno akademski raspoloeni za objektivnu diskusiju, jer nadolazilo
je vrijeme faizma, a policijska represija ionako je stalno postojala. Znailo je to
odgoj za graanski smisao tolerantnosti i potivanja tueg miljenja. Bez pretjerivanja mogu rei da je u ono vrijeme filozofski seminar bio prava konica lijeve kritike misli. Nije bilo bitno da student izrazi svoje ideoloko opredjeljenje, ve je bilo
vano, i to jedino vano, da ga zna obrazloiti pravim argumentima pred onima koji
se s njime ne slau ili onima koji ele dobiti to potpuniju obavijest o njemu. Kad sam
i sam postao nastavnik na Filozofskom fakultetu i vodio seminare iz drutvene teorije,

88

Supek, R., Prof. Albert Bazala uio me ljudskom dostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

alio sam za onim vremenima iskrene i duboke intelektualne angairanosti svih

uesnika seminara i trudio se da provociram studente na miljenja koja su bila
udaljena od onih ve oficijelnih i idejno otrcanih_ Naravno da svoj studentski
doivljaj seminara, kakav je imao profesor Albert Bazala, nisam mogao vie postii.
Moda se neto slino dogodilo samo one burne 1968. godine, kad se' ponovno
pokrenula lijeva kritika' misao, da bi, naalost, ponovno brzo utonila u nacionalistikom mraku.
Profesor Albert Bazala imao je takav seminar jer je kao graanski liberal i masarikovac smatrao kako je njegova uloga u naoj sredini prije svegaprosvjetiteljska, u
najboljem smislu te rijei. Trebalo je mlade ljude poticati na razmiljanje, makar ono
katkada ilo i putevima pretjerivanja i netolerancije, jer bez stalnog napora da se kritiki misli o svijetu i drutvu u kojem se ivi, teko da moe biti bilo kakva napretka!
To je i bio glavni razlog njegova stila tolerancije, iako je znao estoko kojiput reagirati na stavove koji mu se nisu sviali, jer je dajui drugima slobodu smatrao da ima
pravo da je uzima i za sebe! To prosvjetiteljsko usmjerenje profesora Bazale imao
sam prilike upoznati, i mnogo toga nauiti, i izvan fakultetskih zidova. Imam u vidu,
naprimjer, djelovanje Pukog sveuilita, kojim su rukovodili Albert Bazala, Vale
Vouk i kao tajnik Vladimir Filipovi. Puko sveuilite koje je osnovao Bazala, a iju
smo osamdesetgodinjicu proslavili prole godine, igralo je veoma znaajnu ulogu u
intelektualnom prosvjeivanju grada Zagreba i Hrvatske uope. Treba rei da su u
dvorani na Marulievom trgu predavanja odravana gotovo svakoga dana te da je to
bilo glavno mjesto intelektualnog oLupljanja mladei i odraslih u cilju upoznavanja s
dostignuima znanosti i umjetnosti. U njemu su predavali i najugledniji znanstvenici
iz itavog svijeta, pa sam ja tako imao prilike da sluam predavanje nobelovca Hansa
Driescha, biologa i filozofa, poznatog pristalice vitalizma u biologiji. Njemu je
prvome uspjelo da jaje jeinca (Echinus microtuberculatus) razdvoji na dvije
polovine, pa da se opet iz dviju'polovina razvije cjeloviti organizam, to je za njega
bio dokaz da u ivom svijetu djeluje neka sila slina Aristotelovoj entelehiji. Nije
potrebno rei to takav susret sa svjetski poznatim znanstvenikom znai za mladog
ovjeka. J a sam u to vrijeme izuavao biologiju, pa se i moj prvi referat u Bazalinom
seminaru, koji je te godine vodio Vuk Pavlovi, odnosio na problem vitalizma i mehanicizma. (Profesor iz biologije Vale Vouk nagovarao me da se sasvim posvetim biologiji i pokazivao mi lijepe prostorije Oceanografskog instituta u Splitu koji smo posjetili povodom jednog biolokog izleta, ali sam ja ipak elio prije svega da se
upoznam s problemima ovjeka kao takvoga.) Suprotstavljao sam u to vrijeme materijalista biologa Wilhelma Rouxa Hansu Drieschu, a kasnije sam doznao da je W.
Roux bio Nietzscheov prijatelj te da je mnogo na njega utjecao.
U godini kolskoj 1934/35. dolo je do osnivanja Drutva studenata filozofije.
Bilo je to prvo studentsko filozofsko drutvo osnovano kod nas. Mene su izabrali za
predsjednika. Ja, naime, nisam pripadao bunijim studentima. Kad su mi prilazili
neki kolege i nudili mi da pristupim SKOJ-u, odbijao sam to izgovarajui se da me
politika ne zanima. Pravi je razlog bio za tu politiku rezerviranost to sam tada
radio u tehnici Centralnog komiteta KPJ, a taj je traio najstrou konspirativno st.
Tako sam bio poneto udaljen od onih najangairanijih, ali po idejnom usmjerenju
kao i ostali bio sam marksista. Nije potrebno naglaavati da su najbolji i najutjecajniji

Supek, R., Prof. Albert Bazala

uio

me ljudskom dostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

89

studenti bili marksistike orijentacije, te da su davali ton svemu to se dogaalo na

filozofskoj grupi. Ta injenica nije nimalo remetila dobre odnose izmeu studenata i
nastavnika, pa je, naprimjer Zdenko Vojnovi bio naroito omiljen kod svojih
nastavnika i obavljao dobrovoljno funkciju knjiniara. (U ono vrijeme jo nismo bili
toliko bogati da bismo mogli plaati profesionalnog knjiniara!) Uloga knjiniara
nije bila beznaajna, jer se tada nije moglo studirati na naem jeziku. Osim Bazaline
Povijesti filozofije sva ostala literatura, kao ispitno i obrazovno gradivo, bila je na
stranom jeziku. Razumije se da je to za nas u Zagrebu bio njemaki. Bez poznavanja
stranog jezika nije se moglo studirati i polagati ispite. Zato je i uvjet upisa na filozofiju bio poznavanje latinskog i stranog ivog jezika.
Kao predsjednik studentskog Filozofskog drutva imao sam priliku da ee posBazalu u vezi s pitanjima koja su se ticala djelovanja drutva. Sjeam se da
smo organizirali ciklus javnih predavanja u okviru Pukog sveuilita o problemima
dijalektike u drutvenim i prirodnim znanostima. Tako je poznati kemiar Fran Bubanovi govorio o dijalektici u prirodi (o emu je objavio i jednu brouru). U okviru
naih predavanja nastupio je prvi put u Zagrebu i profesor Dinko Tomai, koji je
doao iz SAD na socioloku katedru na Pravnom fakultetu. Ja sam ga lino posjetio
u Esplanadi im je stigao u Zagreb. Bio je u to vrijeme lijevo orijentiran, ali se vezao
naroito uz djelovanje Hrvatske seljake stranke radei na problemima seljatva i seljake kulture. Bazalu sam posjeivao u njegovom stanu na Marulievom trgu.
Govorio mi je jednom kako priprema referat za Jugoslavensku akademiju. A u to
vrijeme dogodio se zanimljiv dogaaj koji mi je ostao u sjeanju. Bazala je pozvao
nas nekolicinu studenata na jedno predavanje u Jugoslavensku akademiju, gdje je bio
proelnik za drutvene znanosti, a predavanje je drao profesor teologije Stjepan
Zimmerman. Predmet njegova predavanja bila je upravo kritika filozofije Alberta
Bazale. Kaem predavanje, a radilo se, zapravo, o pravoj skolastikoj egzekuciji
Bazalinog novokantijanstva pred punom dvoranom u kojoj je bilo vjerojatno vie
Zimmermanovih istomiljenika nego Bazalinih. Bazala se mogao, ini mi se, osjeati
prilino usamljen pred jednom klerikaino agresivnom i jednom marksistiki indiferentnom publikom.

jeujem

Da bi bila neto razumljivija ova situacija i ponaanje Alberta Bazale, potrebno

je poznavati tadanje odnose u hrvatskoj inteligenciji. Najvanije sveuiline
poloaje zauzimala je inteligencija koja se veinom kolovala u Pragu, Beu, Brnu i
Njemakoj, i koja je bila liberalno orijentirana. To je bilo vidljivo i iz glavnih dnevnih
listova to su tada oblikovali u Zagrebu javno mnijenje, iz novina kao to su bile
Novosti, Jutarnji list (jedan od vlasnika toga lista bio je i otac Vuka Pavlovia),
te Demanov Obzor. Tipino stranaki listovi, kao to su bili haesesovaki Dom
ili klerikaina Hrvatska straa imali su vie utjecaja na uu stranaku publiku nego
na javno mnijenje, i kao takvi bili marginalne pojave u stvaranju svakodnevnog
javnog mnijenja. Ipak se na Sveuilitu vodila borba izmeu liberalno orijentiranih,
s jedne strane, i klerikaino orijentiranih, s druge strane. Ali u svemu, valja rei, da
je atmosfera na Sveuilitu u to vrijeme odgovarala vie liberalno-demokratskom
duhu, bez obzira na jo uvijek prisutni autoritarni monarhistiki reim u Beogradu,
koji se uostalom nalazio u punoj krizi. Tako i ovo istupanje Stjepana Zimmermana
protiv Alberta Bazale valja shvatiti kao jednu od epizoda borbe za utjecaj u drutvu

90

Supek, R., Prof. Albert Bazala

uio

me ljudskom dostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

izmeu

klerikaino i liberalno-graanski orijentiranih intelektualaca. Istina je,

dodue, da je tada ve klerikalizam, naroito onaj Hrvatske strae krenuo putem
faizacije, i doskora postao mozak i pesnica frankovakog, odnosno kasnije ustakog
pokreta. Promatrao sam Bazalu, koji je predsjedavao referatu Zimmermana, i oe
kivao da e to biti nesmiljena kritika njegove filozofije, jer je Zimmerman bio poznat
protivnik Kanta i kantovaca. On je bio takoer i pisac jedne duhovno-znanstvene psihologije, napadao Ramira Bujasa kao materijalista i pozitivista, pa se ak i po
sudovima s njime sporio, a psihologija je bila tada dio filozofske katedre. Znai, pod
patronatom Bazalinim. Iako Zimmerman u svojem izlaganju nije tedio na otrini,
cinizmu pa i posprdnosti, kao da je rije ne samo o nekoj filozofskoj zabludi koja
granii gotovo s glupou i s ime treba to prije dokrajiti, Bazala je strpljivo sluao
njegova izlaganja i argumente, sjedei odmah do njega, ali na neto povienom
mjestu. Lice mu je ostalo potpuno mirno, iako se oekivalo da e buknuti protiv intelektualnog poniavanja, ak mu ni brk nije ni jednom zadrhtao. Drao se mirno, kao
da se nalazi u izlogu votanih lutaka, a ne u Akademijinoj dvorani, dodue tamo gdje
se susreu ljudi s najviim znanstvenim priznanjima, ali ipak samo ljudi, sa svojim
ambicijama i strastima. Nas, koji smo navikli na borbu miljenja, pa i s profesorom
Bazalom, iznenadila je ova mirnoa, iako smo je tumaili kao obavezni stil jednog
akademika! Na koncu predavanja Bazala je s nekoliko rijei zakljuio sjednicu, ustao
i otiao. A na isto tako mirni nain razili su se i prisutni u dvorani. Nije bHo povika
niti odobravanja niti pokude. Da li je ta suspregnutost i mirnoa bila neko oitovanje
dostojanstva ljudskog duha? Moda. Znam da ni nakon toga predavanja Bazala nije
reagirao nekim lankom u tampi ili drugdje.
elim ispriati kako sam i ja lino doao u sukob s profesorom Bazalom i kakvu
sam pouku iz toga izvukao. Nakon toliko godina i iz takve vremenske udaljenosti
mislim da se neu mnogo prevariti u ocjeni toga dogaaja. Rekao sam da su moji
odnosi s Bazalom bili korektni i ini mi se da je ak gajio neku simpatiju prema meni.
No, u toku etvrte godine studija na jednom seminaru istupio sam otro protiv njega
i odbrusio dosta bezobrazno na neke njegove prigovore. Ne bih mogao nikako danas
da se sjetim o kakvom je to pitanju bio spor. To sam sasvim zaboravio. Ali se sjeam
da sam od toga dana odluio da vie ne dolazim na seminar i tako sam prekinuo normalni studentski odnos sa svojim profesorom. Dodue, vrsto su mi ostale usjeene
u pamenju neke druge okolnosti pod kojima se to dogodilo, a te su za mene tada bile
daleko vanije nego bilo kakav studij filozofije ili bilo ega drugoga. Iznimka je ostao
odnos nas nekoliko studenata s Vukom Pavloviem, jer je imao obiaj da s nekolicinom nas nakon predavanja satima ee po gradu i diskutira. Bila je to prava peripatetika kola. Vuk Pavlovi, za razliku od Bazale koji je uvijek drao distancu
prema studentima, odnosio se prema njima gotovo kao prorok prema vlastitim ue
nicima. Tako je bilo sasvim razumljivo da je jednom, kad se razbolio Safet Krupi,
posjetio ovoga u bolnici i donio mu kolae koje su, uzgred reeno, obojica voljeli jesti
i uzimati kod Rukavinke.
U to vrijeme imali smo dosta posla u ilegalnom radu, a bilo je i provala u tehnici,
jer su neke pokrajinske tehnike padale. Bio je to period kojemu je prethodio 7.
kongres Kominterne posveen strategiji Puke fronte, pa je glavni referat odrao
.Dimitrov, a ne Staljin. Mi smo u obliku broure s tog kongresa dobivali stotine kilo-

Supek, R., Prof. Albert Bazala

uio

me ljudskom dostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

91

grama materijala koji je trebalo razaslati po svim krajevima Jugoslavije, ukljuujui

i Albaniju. Razumije se da su nas te provale stavljale u stanje napetosti, jer nikad
nismo znali da li e policija otkriti i na trag. Osim toga, doivljavao sam i prvu
pukotinu u mladenakoj estokoj ljubavi. Tko zna koji su sve razlozi bili u tome, ali
sasvim sigurno bilo je moje neiskustvo. Jednom prilikom rekao sam joj da mi je revolucionarni rad vaniji od nje, a ona je odgovorila: Nemoj nikad rei eni da ti je
neto vanije od nje. Znao sam da mi nije nita drae od nje, ali postojala je i
obaveza. Znao sam dobro da ni ona sama ne bi mogla ivjeti s nekim malogra
aninom koji bi ivio samo za nju. Tako smo se oboje nali u procijepu. ivjela je u
krugu komunista u malom mjestancu na Uni, s Pepom, Tomom, Ninom, kasnije,
narodnim herojem i znalo se da je to njeno drutvo, prekinula je sa mnom, udal~ se
i, usprkos dvoje male djece koje je rodila, ustae su je ubili u sisakom logoru. U svim
tim i nekim drugim okolnostima meni, naravno, nije bilo mnogo stalo do filozofskog
seminara. Ali sam ujesen izaao na klauzuru, na posljednji diplomski ispit. Dobio
sam tri teme, a jedna meu njima odnosila se na Marksa. Pisao sam o Marksu. Ali
kako? Godine 1932. pojavio se u izdanju Kroner Verlaga, a u redakciji Landshuta i
Meyera Marxov Der historische Materialismus. Dakle, prvi puta rani Marxovi
radovi. Razumije se da smo to g'utali i da mi je to otvorilo sasvim drugu, za mene lino
vanu, antropoloku perspektivu na Marxa. Jasno da sam pisao klauzuru u skladu sa
tim tekstovima, onako kako sam ih tada shvaao. A par dana kasnije na ploi se
pojavila vijest da sam pao na klauzuri. Bila je to neka vrsta senzacije meu studentima, jer sam do tada sve ispite polagao s odlinim. Mislilo se da je to neka osveta
Bazale za moje ponaanje u seminaru. (Vladimir Filipovi mi je priao mnogo kasnije
da je Bazala tada izjavio da sam ja najbezobrazniji student kojega je susreo u
ivotu!) Meutim, koliko se god Bazala razoarao u meni, mislim da nije bila u
pitanju neka osvetoljubivost s njegove strane. Preko oglasne ploe pozvan sam u
predavaonicu da mi se proita ocjena klauzure. Poao sam i uao kroz zadnja vrata
dvorane. Na podijumu je stajala itava filozofska katedra: redovni profesor Albert
Bazala, docent Vuk Pavlovi, asistent Vladimir Filipovi. Zaustavio sam se u dnu
dvorane, a Bazala je uzeo moju klauzurnu radnju i poeo itati ocjenu. (Pisalo se
samo na jednoj polovini arka, tako da je na drugoj ostalo dovoljno mjesta za ocjenu
koja se protegla na dvije strane.) U poetku ocjene Bazala je odmah naglasio da mi
je tu temu predloio - meu ostale tri - jer mu je bila poznata moja marksistika orijentacija. Tu ogradu stavio je u sluaju ako bih ga tuio sveuilinom savjetu da me
je isprovocirao s temom. Zatim je slijedila analiza mojeg teksta koja se sastojala u
nizu primjedaba, a koje su sve potjecale iz Langeove Historije materijalizma, gdje
se Marx uglavnom prikazuje kao ekonomski determinist. Razumije se da moj tekst s
Langeovom interpretacijom nije imao nita zajednikog i da se lako moglo zakljuiti
kako nisam razumio osnovne stvari kod Marxa.
Ja sam mirno sasluao ocjenu i bez rijei napustio dvoranu. O tome iduih dana
vie nisam mnogo vodio brigu, jer je nakon nekoliko sedmica zaista dolo do provale
u tehniku Centralnog komiteta KPJ, najveu u naoj predratnoj povijesti, jer je palo
i legalno rukovodstvo radnike partije s Adijom i Mladenom Ivekoviem. Ja sam
otiao u ilegalnost, ali me moja veza, crvenokosi Stanko, nije provalio. Pala je moja
itava marksistika, legalna i ilegalna, biblioteka. Specijalist za progon komunista,
zloglasni opreg, dao je da se ta moja lina hiblioteka oblavi u Jutarniem listu, kao
ak

92

Supek, R., Prof Albert Bazala

uio

me ljudskom i1ostojanstvu, Prilozi 27-28 (1988), str. 87-92

dobra lovina, a garnirao ju je S nekoliko revolvera i runih bombi, kako bi uplaio

naeg malograanina, da vidi S kakvim opasnim materijalom, duhovnim i materijalnim, rukuju komunisti. Kad je istraga zavrena, vratio sam se u legalnost, pristupio
slijedeem roku diplomskog ispita, pisao na neku neutralnu temu i diplomirao.
Ali time nije zavrena pria o mojoj klauzuri! Kad sam se nakon rata vratio iz
konclogora Buchenwald u Zagreb, morao sam ekati neko est mjeseci na englesku
vizu za Pariz. (Italija je bila okupirana engleskom vojskom. Tada su mi donijeli moju
klauzuru, koju su pronali na fakultetu, i rekli da bi bilo dobro da napadnem Bazalu,
koga su htjeli protjerati sa sveuilita, iako je bio predsjednik drutva prijatelja Sovjetskog Saveza, a za vrijeme rata bio suspendiran kao i mnogi drugi liberalni graani.
Odbio sam tu ponudu s obrazloenjem da se takvim metodama idejne borbe ne
bavim. Vratili su tu moju klauzuru u arhivu fakulteta, a alim do danas da je nisam
sauvao, jer je sigurno propala. Meutim, dvije godine kasnije u Parizu dobio sam
pismo Zorana Bujasa, koji mi je pisao kako jedna grupa lijevih radikalnih studenata
trai protjerivanje njegova oca, Ramira Bujasa, koji je takoer za vrijeme rata bio
suspendiran od ustaa. Odgovorio sam mu da osuujem takve metode idejne borbe
i da sam sasvim solidaran s njegovim stavom i osjeajima. Mislim da je taj moj stav
bio u skladu s onim Bazalinim shvaanjem uloge ljudskoga duha, kad je svoje prvo
predavanje nakon osloboenja zapoeo rijeima da nee oslovljavati studente sa
drugovi ve sa gospoda i nairoko zatim obrazloio zato upotrebljava ovu rije.
Danas, kad se spremamo da proslavimo 200-godinjicu francuske revolucije, jasno mi
je da je taj gospodin onaj suvereni, racionalni i nezavisni pojedinac, kojega je ve
Hobbes stavio u korijen moderne demokracije, te da je Bazala, nakon iskustva s
faizmom i svim ponienjima koja je proivio, imao mnogo prava da brani taj pojam,
za koji marksisti u to vrijeme nisu sll!tili da e postati jedna od aktualnih parola u vidu
zahtjeva da se uspostavi civilno drutvo, odnosno osiguraju prava ovjeka. (Uzgred
reeno, jedan od tih radikalnih studenata jo me je nedavno proglasio nepopravljenim staljinistom, iako me moja istinska revolucionarna djelatnost nije navela da
zaboravim neka naela ljudske tolerancije, koju mi je demonstrirao i sam Bazala.)
Sve u svemu, danas mogu rei, iz perspektiva ve navrenih punih pet decenija
intelektualnog ivota, da me je profesor Albert Bazala uio ljudskom dostojanstvu,
i da su njegove profesorske lekcije za mene bile vie plod linog habitusa nego nekog
idejnog sklada. A to je moda u ljudskom poduavanju i najvanije. Ali bih lagao kad
bih rekao da nita nisam idejno ponio s njegovih predavanja, jer samo ako mislim na
metalogiki korijen filozofije koji je tumaio u okviru badenske kole, znam da
lino mnogo dugujem Diltheyu, Nikolaju Hartmannu i Maxu Scheleru u mojim analizama modernizma, jer sam upravo traio to je to ono metalogiko u ljudskoj.
spoznaji i izraavanju, umjetnikom i znanstvenom.