Professional Documents
Culture Documents
Danil Harms Slučajevi
Danil Harms Slučajevi
Sluajevi i jo poneto
PORODICA RUNDADAROV
I DRUGE PRIE
(JEDNA MUVA)
(I)
Jedna muva udari u elo gospodina dok je trao, proe mu kroz glavu i izae kroz
potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma zauen: uinilo mu se da mu je u
glavi neto prozvidalo, a na potiljku je prsnula koica i kakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i
pomisli: ta bi to trebalo da znai? Ta posve jasno sam uo zviduk. Nita mi ne pada na
pamet, da mogu da shvatim, o emu se tu radi? U svakom sluaju, oseaj je redak, nalik
na neku bolest glave. Ali neu vie o tome da razmiljam, nastaviu da trim. S tim
mislima gospodin Dernjatin potra dalje, ali ma kako da je trao, to mu nije uspevalo. Na
plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo to ne pade, morao je, tavie, da zamae
rukama u vazduhu. Dobro je da nisam pao pomisli Dernjatin inae bih razbio naoare
i ne bih mogao da vidim smer puta. Dalje je Dernjatin koraao, oslanjajui se na svoju
palicu. Meutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapevao nekakvu
pesmu da raspri svoje loe misli. Pesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin
njome zaneo i zaboravio ak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obino,
automobili ili vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilino je teko od
automobila odskoiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu
uvek ili budno, da ne bi poginuli. Ovde je smrt iekivala peaka na svakom koraku, as
u vidu automobila, as u vidu teretnih kola, a as u vidu taljiga sa kamenim ugljem.
Dernjatin nije uspeo ni da obrie nos, a na njega je ve iao ogromni automobil. Dernjatin
viknu: Umreu! i skoi u stranu. Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlaan
jendek. Automobil ga je s grohotom mimoiao, podigavi iznad krova barjak tekih
situacija. Ljudi u automobilu bili su ubeeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve
sa glave, i dalje su ve gologlavi putovali. Da li ste primetili, pod koje je tokove dospeo
ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje? upita gospodin, odenut u muf, to jest ne u muf,
nego u kapuljau. Meni su esto je obiavao govoriti ovaj gospodin veoma nahlaeni
obrazi i una resica, i stoga sam uvek u kapuljai. Pored gospodina u automobilu je
dama interesantnih usana. Ja sam ree dama uznemirena, da nas ne optue za
ubistvo ovog putnika. ta? ta? upita gospodin, povlaei kapuljau s uva. Dama je
ponovila svoju bojazan. Ne ree gospodin u kapuljai ubistvo se kanjava samo u tim
sluajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nismo. Ali mi nismo. Ali mi nismo krivi
za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umreu! Mi smo samo svedoci njegove neoekivane
smrti. Madam Anet se osmehnu interesantnim usnama i ree u sebi: Antone
Antonoviu, vi tako veto izlazite iz nevolje. A gospodin Dernjatin je leao u vlanom
jendeku, ispruivi ruke i noge. A automobil je ve otiao. Dernjatin je ve shvatio da nije
poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoila. On se podie, rukavom oisti svoje
odelo, ovlai pljuvakom prste i plavetnim putem krene da dostigne vreme. Vreme je
devet i po minuta otilo napred, i Dernjatin je iao, dostiui minute.
(1929-1930)
(PORODICA RUNDADAROV...)
(II)
Porodica Rundadarov ivela je u kui kraj tihe reke Svireke. Otac Rundadarov,
Platon Ilji, voleo je znanja velikih poleta: Matematika, Principi Trojstva, Geografija Raja,
knjige Vintiveka, uenje o smrtnim pobudama i nebeska hijerarhija Dionizija Aeropagita,
bile su najomiljenije nauke Platona Iljia. Vrata kue Rundadarovih bila su otvorena svim
putnicima, koji su obili sveta mesta nae planete. Prie o leteim breuljcima, onim to
odrpancima iz Nikitinskog predgraa donose plodove, nailazie u kui Rundadarovih na
ivost i napregnutu panju. Platon Ilji je uvao duge liste o pojedinostima letenja velikih i
malih breuljaka. Od svih ostalih poletanja, naroito se isticalo poletanje Kupusnog
breuljka. Kao to je poznato, Kupusni breuljak je poletao nou, u 5 asova, iupavi s
korenom kedar. Od uzletita ka nebu breuljak se podizao ne srpastom putanjom, kao svi
ostali breuljci, ve pravom linijom, napravivi male oscilacije jedino na visini od 15-16
kilometara. A vetar je, duvajui u breuljak, proleteo kroz njega, ne terajui ga s puta.
Kao da je breuljak od kremenih slojeva, izgubio svojstvo neprobojnosti. Kroz breuljak je,
na primer, proletela avka. Proletela je, kao kroz oblak. To potvruje nekoliko svedoka.
Ovo je protivureilo zakonima leteih breuljaka, ali injenica je ostajala injenicom, i
Platon Ilji je unese u spisak pojedinosti Kupusnog breuljka. Svakodnevno su se kod
Rundadarovih okupljali ugledni gosti i razmatrali osobine zakona alogikog niza. Meu
uglednim gostima behu: profesor eleznica Mihail Ivanovi Dundukov, iguman Mironos II i
plehariziast Stefan Dernjatin. Gosti su se okupljali u donjoj gostinskoj sobi, i sedali za
predugi sto, na koji se postavljalo korito sa vodom. Gosti su, razgovarajui, povremeno
pljuckali u korito: takav je bio obiaj u porodici Rundadarov. Sam Platon Ilji je sedeo sa
kamdijicom. S vremena na vreme, kvasio ju je u vodi i udarao njome po praznoj stolici.
Ovo se zvalo smetnja na aparatu. U devet asova pojavljivala se ena Platona Iljia, Ana
Maljajevna, i vodila je goste ka stolu. Gosti su jeli tena i vrsta jela, zatim su dopuzili
etvoronoke do Ane Maljajevne, poljubili joj ruicu i sedali da piju aj. Za ajem je
iguman Mironos II pripovedao sluaj, koji se dogodio pre etrnaest godina. Toboe je on,
iguman, sedeo jednom na stepenicama svog doksata i hranio patke. Iznenada je iz kue
izletela muva, neko vreme je kruila i udarila igumana u elo. Udarila u elo, sasvim
prola glavu, izala iz potiljka, i odletela opet u kuu. Iguman je ostao da sedi na doksatu
sa ushienim osmehom, jer je najzad svojim oima video udo. Ostali gosti, sasluavi do
kraja Mironosa II, udarali su se kaiicama po usnama i po jabuici u znak toga da je vee
zavreno. Posle je razgovor primio frivolan karakter. Ana Maljajevna je odlazila iz sobe, a
plehariziast Dernjatin se raspriao na temu ena i cvee. Deavalo se i bez toga, da su
neki od gostiju ostajali da noivaju. Tada se sastavljalo nekoliko ormana, i na njih su
smetali Mirinosa II. Profesor Dundukov je spavao u trpezariji na klaviru, a gospodin
Dernjatin je legao u krevet do Rundadarove slukinje Mae. U veini sluajeva, gosti bi se
razili kuama. Platon Ilji je lino iza njih zakljuavao vrata i iao k Ani Maljajevnoj.
Rekom Svirekom plovili su s pesmama nikitinski ribari. I uz ribarske pesme tonula je u
san porodica Rundadarov.
(1929-1930)
ISTORIJA SDIGR APPR
Andrej Semjonovi: Zdravo, Pea.
Pjotr Pavlovi: Zdravo, zdravo. Guten Morgen. Kuda juri.
Andrej Semjonovi pruio je ruku Pjotru Pavloviu, a Pjotr Pavlovi uhvatili su ruku
Andreja Semjonovia i tako je trgnuli, da je Andrej Semjonovi ostao bez ruke i od straha
je udario u beanje. Pjotr Pavlovi su jurili za Andrejem Semjonoviem i vikali: Ja sam ti,
huljo, ruku otkinuo, a evo saekaj, sustignuu te, tako u ti i glavu otkinuti!
Andrej Semjonovi se neoekivano odrazio i preskoio jarak, a Pjotr Pavlovi nisu
mogli da preskoe jarak i ostali su s druge strane.
Andrej Semjonovi: ta je? Nisi me sustigao?
Pjotr Pavlovi: A ovo si evo video? ( I pokazali su ruku Andreja Semjonovia.)
Andrej Semjonovi: To je moja ruka!
Pjotr Pavlovi: Da-da, ruka je vaa! ime ete da maete?
Andrej Semjonovi: Maramicom.
Pjotr Pavlovi: Lepo, nema ta! Jednu ruku u dep zavukao, a glavu nema ime da
poee.
Andrej Semjonovi: Pea! Hajde ovako: Ja u neto da ti dam, a ti mi vrati moju ruku.
Pjotr Pavlovi: Ne, neu da ti vratim ruku. Bolje je i ne trai. Ali evo, ako eli, poi
emo do profesora Tartarelina on e te izleiti.
Andrej Semjonovi poskoi od radosti i poe do profesora Tartarelina.
Andrej Semjonovi: Potovani profesore, izleite mi ruku. Nju je otkinuo moj prijatelj
Pjotr Pavlovi i ne vraa je nazad.
Pjotr Pavlovi su stajali u profesorovom predsoblju i demonski se kikotali. Pod
njihovom mikom bila je ruka Andreja Semjonovia, koju su oni prezrivo drali, slino
tani.
Pregledavi rame Andreja Semjonovia, profesor zapali cigaretu i izusti:
Ovo je velika ppanica.
Andrej Semjonovi: Izvinite, kako ste rekli?
Profesor: Pranica.
Andrej Semjonovi: Ranica?
Profesor: Da, da, da. Panica. Pa-ni-ca!
Andrej Semjonovi: Dobra ranica, ako ba i ruke nema.
Iz predsoblja se razlee smeh
Profesor: Jao! Ko se to tamo meje?
Andrej Semjonovi: To je tako prosto. Ne obraajte panju.
Profesor: Ho! a zadovoljstvom. elite li, togod da itamo?
Andrej Semjonovi: Ali vi mene leite.
Profesor: Da, da, da. itaemo, a zatim u vas leiti. Sedite.
Obojica sedaju
Profesor: Ako elite, itau vam svoju nauku?
Andrej Semjonovi: Izvolite! Vrlo interesantno.
Profesor: Samo, ja sam je izloio u stihovima.
Andrej Semjonovi: To je strano interesantno.
Profesor: Evo, he-he, itau vam odavde dovde. Ovde je re o unutranjim organima,
a ovde ve o zglobovima.
Pjotr Pavlovi (ulazei u sobu):
Zdigr appr ustr ustr
ja donosim tuu ruku
Pjotr Pavlovi:
Al prevlast situacija
i raskre dogaaja
do danas, sve od iskoni,
nama vlada, ko s detetom,
mui glau u pustinji,
iba u sobi knutom.
Profesor: Tako je, tako je to je razumljivo. Sticaj okolnosti. To je tano. Zakon.
Ovde su se neoekivano Pjotr Pavlovi nagnuli ka profesoru i odgrizli mu uvo. Andrej
Semjonovi je potrao po milicionera, a Pjotr Pavlovi su bacili na pod ruku Andreja
Semjonovia, stavili na sto odgrizeno uvo profesora Tartarelina i neprimetno otili
sporednim stepenitem.
Profesor je leao na podu i stenjao.
Jao-jao-jao, kako boli! stenjao je profesor. Moja rana gori i krvari. Gde e se nai takav
saaljiv ovek, koji e da mi ispere ranu i polije je kolodijem?!
Bilo je arobno vee. Visoke zvezde, rasporeene na nebu utvrenim poloajima,
sijale su nadole. Andrej Semjonovi, diui punim grudima, vukao je dva milicionera ka
domu profesora Tartarelina. Maui svojom jedinom rukom, Andrej Semjonovi je priao o
onome to se zbilo.
Milicioner upita Andreja Semjonovia:
Kako se zove ta protuva?
Andrej Semjonovi nije odao svog druga i, tavie, nije rekao ni njegovo ime.
Tada oba milicionera upitahu Andreja Semjonovia:
Recite nam, da li ga odavno poznajete?
Od malena, kad sam bio jo eto takav ree Andrej Semjonovi.
A kako on izgleda? upitahu milicioneri.
Karakterie ga duga crna brada ree Andrej Semjonovi.
Milicioneri se zaustavie, s naporom pritegnue svoje opasae i, otvorivi usta,
zapevae otegnutim nonim glasovima:
Ah, to je to zanimljivo,
prijatelj je bio mlad,
a porastao je, kad on
poe da ide s bradom.
Vi imate dosta dobre glasove, dozvolite da vam se zahvalim ree Andrej
Semjonovi i prui milicionerima prazan rukav, zato to ruke nije imao.
Mi moemo i o naunim temama da porazgovaramo rekoe milicioneri u horu.
Andrej Semjonovi mahnu praznim rukavom.
Zemlja ima sedam okeana zapoee milicioneri. Fiziari su posmatrali suneve
pege i doli do zakljuka da na planetama nema vodonika i da je tamo nepodesan bilo
kakav zajedniki ivot.
U naoj atmosferi postoji takva taka, koja ozleuje svaki centar.
Engleski krematorijum Albert Ajntajn izumeo je takvu intrigu, kroz koju je svaka pojava relativna.
O mili milicioneri! poe usrdno da moli Andrej Semjonovi. Bre trite, inae e
moj prijatelj da definitivno ubije profesora Tartarelina.
Jedan milicioner se zvao Voloa, a drugi Serjoa. Voloa je uhvatio za ruku Serjou, a
Serjoa je uhvatio Andreja Semjonovia za rukav, i sve troje su potrali.
Gledajte, tre tri insitutkinje! vikae za njima koijai. Jedan je ak zviznuo
Serjou biem po guzici.
Mama napravi saoseajue lice i preko reda nasu sebi drugu aicu, ispi je i ree:
udno.
Tata ne ree nita loe, ali takoe, nasu sebi aicu, ispi je i ustade od stola.
Tata je bio onizak. Za razliku od mame. Mama je bila visoka puna ena, s konjskim glasom, a tata je bio
prosto njen suprug. Kao dodatak svemu ostalom, tata je bio pegav.
Jednim korakom, on prie vratima i upita:
Ko je?
Ja ree glas iza vrata.
Vrata se smesta otvorie, i ue sobarica Nataa, sva smetena i rumena. Kao cvet.
Kao cvet.
Tata je seo.
Mama je ispila jo jednu.
Sobarica Nataa, i druga, kao cvet, zarumenele su se od stida. Tata ih je pogledao i nije rekao nia
loe, ve je ispio jo jednu, isto tako kao i mama.
Da ublai neugodnu garavicu u ustima, tata je otvorio konzervu s rajom patetom.
Svima bi veoma drago, jeli su do jutra. Ali mama je utala, sedei na svome mestu. To je
bilo jako neprijatno.
Kada se tata nakanio da togod otpeva, neto je lupnulo u prozor. Mama skoi od
straha i povie, da jasno vidi, kako je sa ulice neko zavirio kroz prozor. Ostali su uveravali
mamu da je to nemogue, zato to je njihov stan na drugom spratu i niko sa ulice ne moe da gleda
kroz prozor za to je potrebno biti gorostas ili Golijat.
Ali mami je pala na pamet postojana zamisao. Nita na svetu nije moglo da je ubedi da niko nije gledao
kroz prozor.
Da bi je smirili, nasuli su joj jo jednu aicu. Mama je ispi. Tata je, takoe, nasuo sebi i
ispio.
Nataa i sobarica, kao cvet, sedele su, zbunjeno oborivi oi.
Ne mogu da budem vesela, kada nas sa ulice gledaju kroz prozor zavapi mama.
Tata je bio oajan, ne znajui kako da umiri mamu. tavie, otrao je na dvorite,
pokuavajui da odatle zaviri makar u prozor na prvom spratu. Razume se, nije bio u
stanju da ga dosegne. Ali mamu to nije ni najmanje ubedilo. Mama ak nije videla, kako
tata ne moe da dosegne ni do prozora na prvom spratu.
Konano rastrojen svime ovim, tata kao vihor utra u trpezariju i ispi na duak dve
aice, nasuvi aicu i mami. Mama je ispila aicu, ali ree da pije samo u znak toga,
to je ubeena da ju je neko pogledao kroz prozor.
Tata rairi ruke.
Eto ree mami i, priavi prozoru, irom ga otvori.
Kroz prozor je pokuavao da se uvue neki ovek s prljavom kragnom i sa noem u
rukama. Ugledavi ga, tata zalupi prozor i ree:
Nema nikoga.
Ali, ovek s prljavom kragnom je bio spolja i gledao u sobu i, tavie, otvorio je prozor i uao.
Mama je bila strano uznemirena. Pala je u histeriju, ali, ispivi malo onoga to joj je tata ponudio i
zaloivi se gljivicom, umiri se.
Ubrzo je i tata doao k sebi. Ponovo svi sedoe za sto i produie da piju.
Tata je uzeo novine i dugo ih je okretao u rukama, traei, gde je gornji, a gde donji
deo. Ali ma koliko je traio, nita naroito i nije naao, i stoga odloi novine na stranu i
ispi aicu.
Lepo ree tata ali nedostaje krastavaca.
Mama je neprilino zarzala zbog ega su se sobarice jako smele i poele da posmatraju
dezen na stolnjaku.
Tata ispi jo jednu i neoekivano, ugrabivi mamu, smesti je na kredenac.
Mami se protresla seda, bujna i laka frizura, na licu joj izbie crvene fleke, i, uopte, lice joj bee
razdraeno.
Tata je podigao svoje pantalone i zapoeo zdravicu.
Ali ovde, na podu se pojavi otvor, i odatle ispue monah.
11
13
Ali, javila mi se elja da puim. Preostale su mi samo etiri cigarete. Bilo bi dobro
makar dve, ne, tri ostaviti za jutro.
Seo sam na krevet i zapalio.
Molio sam Boga za neko udo.
Da da, potrebno je udo. Svejedno kakvo udo.
Upalio sam lampu i pogledao unaokolo. Sve je bilo kao i pre.
Ali nita i nije trebalo da se promeni u mojoj sobi.
Trebalo se promeniti neto u meni.
Pogledao sam na sat. Tri sata i sedam minuta. Prema tome, treba da spavam barem do jedanaest i trideset.
Brzo da spavam!
Ugasio sam lampu i legao.
Ne, treba da legnem na levu stranu.
Legao sam na levu stranu i poeo da tonem u san.
Gledam u prozor i vidim, kako ista mete ulicu.
Stojim pored istaa i govorim mu, da, pre nego to ma ta napie, treba da zna
rei, koje treba da napie.
Po nozi mi skae buva.
Sklopljenih oiju leim s licem na jastuku i nastojim da zaspim. Ali ujem, kako skae
buva, i motrim za njom. Ako bih se mrdnuo, izgubio bih san.
Ali, evo, moram da dignem ruku i prstom dodirnem elo. Podiem ruku i prstom
dodirujem elo. I san je proao.
elim da se okrenem na desnu stranu, ali moram da leim na levoj.
Sad buva skakuta po leima. Sad e da ujede.
Govorim: Oh, oh...
Sklopljenim oima vidim kako buva skae po aravu, kako se zavlai u boricu i tamo
mirno sedi, kao psetace.
Vidim itavu moju sobu, ali ne sa strane, ni odozgo, nego svu odjednom, u jedan
mah. Svi predmeti su narandasti.
Ne mogu da zaspim. Trudim se da ne mislim ni o emu. Priseam se da je to
nemogue, i nastojim da ne napreem mozak. Neka razmilja o neem prijatnom. Evo, ja
razmiljam o velikoj kaiki i priseam se basne o tatarinu, koji je sanjao kiselj*, ali je
zaboravio da u san ponese kaiku. A zatim je sanjao kaiku, ali je zaboravio... Zaboravio...
Zaboravio... Ovo sam ja zaboravio o emu sam razmiljao. Pa da li spavam? Radi kontrole
sam otvorio oi.
Sada sam se probudio. Kakva teta, ta ve sam tonuo u san i zaboravio ta mi je to
tako potrebno. Moram se opet truditi da zaspim. Koliko napora je uzalud propalo. Zevnuo
sam.
Mrzelo me je da zaspim.
Pred sobom vidim pe. U mraku se ini tamnozelenom. Sklapam oi. Ali nastavljam
da vidim pe. Sasvim je tamnozelena. I svi predmeti u sobi su tamnozeleni. Oi su mi
sklopljene, ali trepem, ne otvarajui ih.
ovek i nastavlja da trepe razmiljam. Jedino ovek koji spava ne trepe.
Vidim svoju sobu i vidim sebe kako leim na krevetu. Pokriven sam ebetom maltene
preko glave. Jedva da viri lice.
U sobi je sve sivog tona.
To nije boja, to je tek shema boje. Stvari su grundirane za bojenje. Ali boje su skinute. No
ovaj arav na stolu premda i siv, vidi se da je u stvarnosti plav. I ova olovka premda je i
siva, u stvarnosti je uta.
Zaspao sam ujem glas.
1931.
15
O POJAVAMA I POSTOJANJU
No 1
Umetnik Mikelanelo seda na gomilu cigala i, poduprevi rukama glavu, poinje da
razmilja. I evo ba prolazi pored petao i promatra umetnika Mikelanela svojim
okruglim, kao zlato sjajnim oima. Promatra i ne trepe. Ovde umetnik Mikelanelo
podie glavu i vidi petla. Petao ne odvraa pogled, ne trepe i repom ne mrda. Umetnik
Mikelanelo obara pogled i opaa da mu neto tipa oi. Umetnik Mikelanelo rukama
trlja oi. A petao zaista vie ne stoji, ne stoji, ve odlazi, odlazi iza upe, iza upe u
ivinarnik, u ivinarnik svojim kokokama.
I umetnik Mikelanelo se podie sa gomile cigala, otresa sa pantalona crvenu
ciglanu prainu, baca u stranu remeni i ide svojoj eni.
A ena umetnika Mikelanela je duga duga, za dve osobe preduga.
Putem umetnik Mikelanelo sree Komarova, hvata ga za ruku i vie: Gledaj!
Komarov gleda i vide loptu.
ta je to? ape Komarov.
A s neba grmi: Ovo je lopta.
Kakva je to lopta? ape Komarov.
A s neba grmi: Lopta ravnoravni!
Komarov i umetnik Mikelanelo sedaju na travu, i sede oni na travi, kao gljive. Oni
dre jedno drugo za ruke i gledaju nebo. A na nebu se jasno pokazuje ogromna kaika.
ta je sad ovo? To niko ne zna. Ljudi bee i zatvaraju se u svoje domove. I zatvaraju
vrata i prozore. Ali zar e to pomoi? Ma kakvi! To nee pomoi.
Seam se, kada se 1884. godine na nebu pojavila obina kometa veliine
parobroda. Bilo je jako strano. A ovde kaika! ta je kometa naspram takve pojave.
Zatvarajte prozore i vrata!
Zar to moe pomoi? Protiv nebeske pojave, daskom se zakloniti nee.
U naoj kui boravi Nikolaj Ivanovi Stupin, koji ima teoriju da je sve dim. A po
mom miljenju, nije sve dim. Moda, dima i uopte nema. Niega, moda, nema. Postoji
samo jedna podela. A moda i podele ba uopte nema. Teko je rei.
Pria se da je neki uveni umetnik posmatrao petla. Posmatro, posmatrao i doao
do ubeenja da petao ne postoji.
Umetnik je o tome rekao svome prijatelju, a prijatelj poe da se smeje. Kako, kae,
ne postoji, kada on, kae, evo ba ovde stoji, i ja ga, kae, jasno vidim.
A veliki umetnik tada spusti glavu, i kako je stajao, tako i sede na gomilu cigala.
To je sve.
18. septembra 1934.
O POJAVAMA I POSTOJANJU
N 2
To je flaa sa votkom, takozvani alkohol. A pored vi vidite Nikolaja Ivanovia
Serpuhova.
Evo iz flae se podiu alkoholne pare. Pogledajte, kako ih Nikolaj Ivanovi Serpuhov
udie. Pogledajte, kako se oblizuje i kako mirka. Oigledno, jako mu je drago, i to
uglavnom stoga, to je u pitanju alkohol.
Ali obratite panju na to da iza lea Nikolaja Ivanovia nema niega. Ne samo to da
tamo nije stajao orman, ili komoda, ili neto slino tome nego uopte niega nema,
tavie, ni vazduha nema. Verovali vi ili ne, ali iza lea Nikolaja Ivanovia nema ak ni
bezvazdunog prostora, ili, kao to se kae, etra. Otvoreno govorei, niega nema.
To je, razume se, nemogue i zamisliti.
Ali ba nas briga za to, nas zanima samo alkohol i Nikolaj Ivanovi Serpuhov.
Evo Nikolaj Ivanovi je uzeo rukom flau sa alkoholom i prinosi je nosu. Nikolaj
Ivanovi mrka i mrda ustima, kao kuni.
Sada je doao trenutak da kaem da ne samo iza lea Nikolaja Ivanovia, nego i
ispred tako rei, pred grudima i uopte, unaokolo, niega nema. Potpuno odsustvo
svakog postojanja, ili, kao to se ponekad kae zbijajui ale: odsustvo svakog prisustva.
Ali, dopustite da se zanimamo samo alkoholom i Nikolajem Ivanoviem.
Zamislite, Nikolaj Ivanovi zaviruje u flau sa alkoholom, zatim je prinosi ustima,
zabacuje flau dnom uvis i ispija, zamislite, sav alkohol.
Ba veto! Nikolaj Ivanovi je ispio alkohol i zatreptao oima. Ba veto! Kako je to
uspeo!
A sad smo, evo, duni da kaemo: istinu govorei, ne samo iza lea Nikolaja
Ivanovia ili spreda i unaokolo tek, nego, takoe, i unutar Nikolaja Ivanovia niega nije
bilo, nita nije postojalo.
Ono je, razume se, moda tako, kako samo to smo rekli, ali sam Nikolaj Ivanovi,
mogao je pri tom da sasvim lepo postoji. Ovo je, naravno, tano. Ali, otvoreno govorei,
cela stvar je u tome da Nikolaj Ivanovi nije postojao i ne postoji. Eto u emu i jeste vic.
Vi upitajte: ali ta je sa flaom alkohola? Pre svega, kud se, eto, denuo alkohol, ako
ga je ispio nepostojei Nikolaj Ivanovi. Flaa se, recimo, sauvala. A gde je pak
alkohol? Samo to je bio, a odjednom ga nema. Ta Nikolaj Ivanovi ne postoji, govorite.
Kako je to mogue?
Ovde se i mi sami gubimo u pretpostavkama.
Ali, uostalom, zato ovo govorimo? Ta mi smo rekli, da kako unutar, tako i izvan
Nikolaja Ivanovia nita ne postoji. A ako ni unutar, ni izvan nita ne postoji, to, znai, i
flaa ne postoji. Zar nije tako?
Ali, s druge strane, obratite panju na sledee: ako govorimo da nita ne postoji ni
unutar, ni izvan, to se pojavljuje pitanje: unutar i izvan ega? Neto, po svoj prilici, ipak
postoji? A moda, i ne postoji. U tom sluaju, zato govorimo unutar i izvan?
Ne, ovde je oigledno orsokak. I mi sami ne znamo ta da kaemo.
Do vienja.
18. septembra 1934.
17
ree Ivan Jakovljevi i naduva obraze. Kao i uvek, kada mu je neto uspevalo ili,
naprotiv, kada nikako nije ilo, Ivan Jakovljevi je uvek govorio ipak razume se, ne
glasno i nipoto radi toga da bi to neko uo, nego tako nekako, za sebe, radi sebe. I eto,
rekavi ipak, Ivan Jakovljevi sede na krevet i prui ruku ka stolici, na kojoj su bile
njegove pantalone, koulja i ostali ve. Ivan Jakovljevi je voleo da nosi prugaste
pantalone. Ali jednom, zaista, nigde se nisu mogle nabaviti prugaste pantalone. Ivan
Jakovljevi je i u Lenjingradodei bio, i u Univermagu, i u Pasau, i u Gostinom
dvoru,* i na Petrovgradskoj strani je obiao sve trgovine. tavie, nekuda je i na Ohtu
otiao, ali prugaste pantalone nigde nije naao. A stare pantalone Ivana Jakovljevia
ve su se do te mere pohabale, da ih vie nije mogao obui. Ivan Jakovljevi ih je
nekoliko puta zaivao, ali, na kraju krajeva, i to je prestalo da pomae. Ivan Jakovljevi
je ponovo obiao sve trgovine i, opet ne naavi nigde prugaste pantalone, reio je,
napokon, da kupi karirane. Ali, nigde nije bilo ni kariranih pantalona. Tada je Ivan
Jakovljevi reio da sebi kupi sive pantalone, ali nigde nije bilo ni sivih. Nigde se nisu
nale ni crne pantalone, podesne rastu Ivana Jakovljevia. Tada je Ivan Jakovljevi
poao da kupuje plave pantalone, ali, dok je on traio crne, svud su nestale i sive i
karirane. I eto, najzad, Ivan Jakovljevi je morao da kupi zelene pantalone sa utim
tufnama. U trgovini se Ivanu Jakovljeviu uinilo da pantalone nisu jako upadljive boje, i
da uta tufna uope ne bode oi. Ali, doavi kui, Ivan Jakovljevi zapazi da jedna
nogavica ba kao da i jeste elegantne nijanse, ali da je zato druga samo tirkizna, a uta
tufna se dreavo sjaji na njoj. Ivan Jakovljevi pokua da prevrne pantalone na drugu
stranu, ali tamo su obe polovine imale tenju da preu u utu boju sa zelenim zrnima, i
imale su takav veseli izgled, da, ini se, iznese li takve pantalone na tribinu posle
bioskopske predstave, nita ti vie nee trebati, publika e se pola sata smejati. Dva
dana se nije Ivan Jakovljevi reavao da obue nove pantalone, ali kada su se stare
pocepale, tako da je izdaleka bilo mogue videti da i njegove dugake muke gae trae
popravku, bio je prinuen da obue nove pantalone. Prvi put je u novim pantalonama
Ivan Jakovljevi izaao veoma oprezno. Pojavivi se iz ulaza, on pogleda prvo na obe
strane i, uverivi se, da nema nikoga u blizini, izae na ulicu i brzo zakoraa u pravcu
svoga posla. Prvo je susreo trgovca jabukama s velikom korpom na glavi. Trgovac nita
ne ree ugledavi Ivana Jakovljevia, i tek kada ga je ovaj mimoiao, zaustavio se, i
kako mu korpa nije dozvolila da okrene glavu, okrenuo se celim telom i pogledao za
Ivanom Jakovljeviem moda, klimnuo bi mu on glavom da ipak nije te korpe na njoj.
Ivan Jakovljevi je bodro iao napred, smatrajui svoj susret sa trgovcem za dobar
predznak. On nije video trgovev postupak i teio se da pantalone ne padaju ba tako u
oi. Sada je u susret Ivanu Jakovljeviu, s torbom pod mikom, iao isti takav slubenik,
kakav je i on sam. Slubenik je iao brzo, ne gledajui bez potrebe sa strane, nego vie
sebi pod noge. Naavi se uporedo sa Ivanom Jakovljeviem, slubenik kliznu pogledom
po njegovim pantalonama i zaustavi se. Ivan Jakovljevi se, takoe, zaustavi. Slubenik
je gledao u Ivana Jakovljevia, a Ivan Jakovljevi u njega.
Oprostite ree slubenik da li mi moete rei, kako da doem do te...
dravne... berze?
Pa, treba da idete kolovozom... mostom... ne, treba da idete tako, a zatim ovako
ree Ivan Jakovljevi.
Slubenik se zahvalio i brzo otiao, a Ivan Jakovljevi naini nekoliko koraka
napred, ali, videvi, da mu sada u susret ide ne slubenik, ve slubenica, obori glavu i
pretra na drugu stranu ulice. Na posao je Ivan Jakovljevi doao sa zakanjenjem i
veoma ljut. Kolege Ivana Jakovljevia, na kraju krajeva, obratile su panju na zelene
pantalone sa nogavicama od razliitih nijansi, ali, vidi se, naslutile su da je to uzrok
njegove ljutnje, i nisu mu dosaivale sa zapitkivanjem. Dve nedelje se Ivan Jakovljevi
patio idui u zelenim pantalonama, dok mu jedan od njegovih kolega, Apolon
Maksimovi Silov, nije ponudio svoje pantalone na prodaju, kao da mu one nisu
potrebne.
(1934-1937)
VITEZ
Aleksej Aleksejevi Aleksejev bio je istinski vitez. Tako, na primer, jedanput je,
ugledavi iz tramvaja, kako se jedna dama spotakla o bankinu i ispustila iz zembilja
stakleni poklopac za stonu lampu, koji se smesta razbio, elei da pomogne toj dami,
reio da se rtvuje i, iskoivi iz tramvaja u punoj brzini, pao je i do krvi rasekao o
kamen celu njuku. Drgi put je, videi, kako se jedna dama, pentrajui se preko ograde,
zakaila suknjom za ekser i ostala tako, da, sedei s gornje strane na ogradi, nije mogla
da se pokrene ni makac, poeo tako da se uzrujava, da je od uzbuenja jezikom sebi
slomio dva prednja zuba. Jednom reju, Aleksej Aleksejevi je bio najistinskiji vitez, pa i
to ne samo u pogledu dama. Sa neuvenom lakoom Aleksej Aleksejevi je mogao
rtvovati svoj ivot za Veru, Cara i Otadbinu, to je i dokazao 14-te godine, poetkom
germanskog rata, bacivi se s uzvikom Za Otadbinu! na ulicu kroz prozor drugog
sprata. Nekakvim udom Aleksej Aleksejevi je ostao iv, izvukavi se sa tek
beznaajnim ozledama, i uskoro kao tako retko revnostan rodoljub, bio je upuen na
front.
Na frontu se Aleksej Aleksejevi odlikovao nevieno uzvienim oseanjima i svaki
put, kada bi izgovarao rei zastava, fanfara ili ak prosto epolete, licem mu je
jurila suza ganua.
16-te godine Aleksej Aleksejevi je bio ranjen u krsta i udaljen sa fronta.
Kao Invalid I kategorije, Aleksej Aleksejevi nije radio i, koristei se slobodnim
vremenom, izlagao je na papiru svoja rodoljubiva oseanja.
Jedanput je, razgovarajui sa Konstantinom Lebeevom, Aleksej Aleksejevi rekao
svoju omiljenu frazu: Ja sam stradao za Otadbinu i upropastio svoja krsta, ali ivim od
snage ubeenja svoje krajnje podsvesti.
Ih budalo! ree mu Konstantin Lebeev. Najveu uslugu otadbini prua samo
LIBERAL.
Zbog neega, te rei su se duboko urezale u duu Alekseja Aleksejevia, i eto, 17te godine on sebe ve proglaava liberalom, sa krstima rtvovanim za otadbinu.
Revoluciju je Aleksej Aleksejevi primio sa zanosom, bez obzira na to to je bio
lien penzije. Izvesno vreme Konstantin Lebeev ga je snabdevao eerom od eerne
trske, okoladom, konzervisanom slaninom i prosom. Ali, kada je Konstantin Lebeev
neoekivano nekud nestao, Aleksej Aleksejevi je bio prinuen da poe na ulicu i da
prosi. Iz poetka je Aleksej Aleksejevi pruao ruku i govorio: Udelite, Hrista radi,
krstima za otadbinu rtvovanim. Ali to nije imalo uspeha. Tada je Aleksej Aleksejevi
re otadbina nadomestio reju revolucija. Ali ni to nije imalo uspeha. Onda je
Aleksej Aleksejevi sastavio revolucionarnu pesmu i, ugledavi na ulici oveka, koji bi
mogao, po njegovom miljenju, da prui milostinju, koraknuo bi napred i, ponosno, sa
dostojanstvom, zabacivi nazad glavu, poeo da peva:
Na barikade
svi poimo!
Za slobodu
se ubogaljimo i umrimo!
I bodro po-poljski trepnuvi petama, Aleksej Aleksejevi bi pruio eir i govorio: Udelite
milostinju, Hrista radi. To je pomagalo, i Aleksej Aleksejevi je retko ostajao bez hrane.
Sve je ilo dobro, ali eto 22-e godine Aleksej Aleksejevi se upoznao s nekim
Ivanom Ivanoviem Puzirjovom, koji je na Senskoj pijaci trgovao suncokretovim uljem.
Puzirjov je pozvao Alekseja Aleksejevia u kafe, poastio ga pravom kafom i mljackajui
19
21
1935.
(JEDNOM MI MAA REE...)
Jednom mi Maa ree da joj u krevet dolazi arik.* Ko je ili ta je taj arik, nisam
uspeo da razjasnim.
Nakon nekoliko dana, taj arik je opet dolazio. Zatim je poeo da dolazi prilino
esto, otprilike jedanput u tri dana.
Nisam bio kod kue. Kada sam doao kui, Maa mi je rekla da me je Sinderjukin
zvao telefonom i raspitivao se za mene. Ja sam vidite li, bio potreban nekakvom
Sinderjukinu!
Marina je kupila jabuke. Pojeli smo posle ruka nekoliko komada i, po svoj prilici, dve
jabuke ostavili za vee. Ali kada sam uvee zaeleo da ih dobijem, tad jabuka nije bilo.
Marina ree da je dolazio Mia konobar i odneo jabuke za salatu. Nije mu bilo potrebno
srce jabuke, i oistio je jabuke u naoj sobi, a srce je bacio u korpu za otpatke.
Razjasnio sam da arik, Sinderjukin i Mia obino ive kod nas u pei. To mi je
malo razumljivo kako su se oni tamo smestili.
Zapitkivao sam Marinu o ariku, Sinderjukinu i Mii. Marina je izbegavala direktne odgovore.
Kada sam izneo svoje bojazni da ta kompanija, moda, nije sasvim potena, Marina me
je ubedila, da su to, u svakom sluaju, zlatna srca.* Vie nisam nita mogao da
saznam od Marine.
S vremenom sam saznao da su zlatna srca stekla nejednako obrazovanje. Tanije, arik je
stekao srednje obrazovanje, a Sinderjukin i Mia nisu stekli nikakvo. arik ima ak
svoje naune radove. I zbog toga se oholo odnosi prema ostalim zlatnim srcima.
Jako me je zanimalo, kakvi su to arikovi nauni radovi. Ali i to mi je ostalo
nepoznato. Marina veli da se on rodio s perom u rukama, ali vie nikakvih detalja ne
iznosi o njegovom naunom radu. Poeo sam da se raspitujem i, napokon, saznao sam
da je on po vokaciji obuar. Ali, ima li to veze s naunim radom, nisam uspeo da doznam.
Jednom sam saznao, da je kod zlatnih srdaca bila veerinka. Oni su se udruili i
kupili marinirane jegulje. A Mia je ak doneo boicu s votkom. Uopte, Mia je voleo da
popije.
arikove izme su napravljene od plute.
Jedne veeri Marina mi ree da me je Sinderjukin nazvao bezobraznikom, jer sam
mu stao na nogu. Ja sam se takoe naljutio i molio sam Marinu da prenese
Sinderjukinu da mi se on vie ne muva pod nogama.
PRISLUKIVANA SVAA ZLATNIH
SRDACA ZBOG BEAMEL-SOSA
Juri voz, kao s gora,
na okna vetri umeli.
23
ena ne moe nita da shvati, trese teglicu, gleda je prema svetlu, ceduljicu je est
puta proitala napokon je shvatila u emu je stvar, i strano se raalostila.
Profesorova ena se jako raalostila, poplakala je tri sata i krenula da pokopa teglicu sa
pepelom. Uvila je teglicu u novine i odnela u park 1. Petoletke, bivi Tavrieski.
Profesorova ena izabrala je zabaeniju alejicu i samo to je htela da zakopa
teglicu neoekivano ide uvar.
Hej! vie uvar. ta tu radi?
Profesorova ena se preplai i veli:
Ta eto, htela sam da nalovim aba u teglicu.
Pa govori uvar to moe, samo pazi, zabranjeno je gaziti po travi.
Kada je otiao uvar, profesorova ena zakopa teglicu u zemlju, utapka je unaokolo
nogom i krene da proeta parkom.
A u parku joj se prilepi nekakav mornar. Idemo, ta, idemo, veli, da spavamo. Ona kae: Zato da
spavamo po danu? A on opet svoje: spavati pa spavati.
I zaista, profesorovoj eni se prispavalo.
Ide ona ulicama i spava joj se. Unaokolo tre nekakvi modri i zeleni ljudi a njoj se sve vie
spava.
Ide ona i spava. I sanja, toboe ide joj u susret Lav Tolstoj i u rukama nosi nokir. Ona ga pita: ta vam
je to? A on joj prstom pokazuje na nokir i veli: Eto kae ovde sam neto napravio, i sada nosim da
pokaem celom svetu. Neka veli svi vide.
Poe profesorova ena takoe da gleda i vidi da, toboe, ovo vie nije Tolstoj, nego
upa, a u upi sedi kokoka.
Poe profesorova ena da lovi kokoku, a kokoka se zavukla pod divan i odatle
sad ve kao kuni izviruje.
Zavue se profesorova ena za kuniem pod divan i probudi se.
Probudila se, gleda: zaista, ona lei pod divanom.
Izvue se profesorova ena ispod divana, i vidi njena vlastita soba. A eno i sto
stoji sa nepopijenom kafom. Na stolu se nalazi ceduljica: To je sve, to je ostalo od Vaeg mua.
Poplakala je profesorova ena jo jedanput i sela da ispije hladnu kafu.
Neoekivano zvonce. ta se dogodilo? Ulaze neki ljudi i govore: Poimo.
Kuda pitala je profesorova ena.
U ludnicu odgovaraju ljudi.
Profesorova ena poe da vriti i da se opire, ali ljudi su je uhvatili i odveli u
ludnicu.
I evo, sasvim normalna, sedi profesorova ena na postelji u ludnici, u rukama dri pecaljku i na podu
lovi nekakve nevidljive ribice.
Ova profesorova ena je samo alostan primer toga, kako je u ivotu mnogo
nesrenika, koji ne zauzimaju ono mesto, koje bi trebali zauzimati.
11, avgusta 1936.
PET NEZAVRENIH PRIA
Dragi Jakove Semjonoviu,
1. Neki ovek je, zaletevi se, sa takvom snagom udario glavom o kovanicu, da je
kova odloio malj na stranu, koji je drao u rukama, skinuo konu pregau i, zalizavi
dlanom kosu, izaao na ulicu da pogleda, ta se desilo. 2. Ovde je kova ugledao oveka
koji je sedeo na zemlji . ovek je sedeo na zemlji i drao se za glavu. 3. ta se desilo?
upita kova. Jaoj! ree ovek. 4. Kova je oveku priao blie. 5. Prekidamo priu o
kovau i nepoznatom oveku i poinjemo novu priu o etiri prijatelja harema. 6. Bila
jednom etiri ljubitelja harema. Smatrali su da je prijatno imati u isti mah po osam ena.
Okupljali su se uvee i raspravljali o haremskom ivotu. Pili su vino; napijali se; padali
pod sto; povraali. Bilo je odvratno gledati ih. Ujedali su jedan drugoga za noge. Nazivali
se runim reima. Puzali na svojim trbusima. 7. Prekidamo priu o njima i poinjemo
novu priu o pivu. 8. Stajae bure sa pivom, a pored je sedeo filozof i razmiljao: Ovo
bure je ispunjeno pivom; pivo previre i jaa. I ja svojim razumom hitam po vrhuncima
iznad zvezda i jaam duhom. Pivo je napitak, koji tee prostorom, ja sam isto napitak
koji tee vremenom. 9. Kada je pivo zatvoreno u buretu, ono nema gde da tee.
Zaustavi li se vreme, i ja u stati. 10. Ali, ne zaustavi li se vreme, i moj tok je nesumnjiv.
11. Ne, pa bolje neka i pivo slobodno tee, budui da je suprotno prirodnim zakonima da
stoji na mestu. I s tim reima filozof otvori slavinu na bavi, i pivo se izli na pod. 12.
Dosta smo ispriali o pivu; sada emo da priamo o bubnju. 13. Filozof je udarao u
bubanj i vikao: Ja pravim filozofsku buku! Ta buka nije potrebna nikome, ona ak svima
smeta. Ali ako ona svima smeta, to, znai, da nije od ovoga sveta. A ako ona nije od
ovoga sveta, tad je od onoga sveta. A ako je od onoga sveta, onda u da je pravim. 14.
Dugo je filozof bubnjao. Ali da mi ostavimo ovu bunu priu i preemo na sledeu tihu
priu o drveu. 15. Filozof je etao ispod kronji drvea i utao, zato to ga je napustilo
nadahnue.
27. marta 1937.
O TOME, KAKO SU ME POSETILI VESNICI
U asovniku neto lupnu i dooe mi vesnici. Nisam odmah shvatio da su mi doli
vesnici. Prvo sam pomislio da se malo pokvario asovnik. Ali tu sam video da asovnik
nastavlja da radi i, po svoj prilici, pokazuje tano vreme. Onda sam izveo zakljuak da je
u sobi promaja. I odjednom se zaudio: kakva je to pojava, kojoj netaan rad asovnika i
promaja u sobi podjednako mogu da slue kao uzrok? Sedeo sam na stolici pored
divana i gledao u asovnik razmiljajui o tom. Minutna kazaljka bila je na devet, a
satna na etiri, prema tome bilo je etvrt do etiri. Ispod asovnika bio je obeen zidni
kalendar, a listovi kalendara su se listali, kao da je u sobi duvao jak vetar. Srce mi je
lupalo, i plaio sam se da se ne onesvestim.
Treba da popijem vode rekoh. Pored mene na stoliu bio je bokal sa vodom. Pruio
sam ruku i uzeo bokal .
Voda moe da pomogne rekoh i poeo sam da gledam u vodu.
Tu sam shvatio da su mi doli vesnici, ali da ne mogu da ih razlikujem od vode. Plaio sam se da pijem
tu vodu, zato to bih zabunom mogao da popijem vesnika. ta to znai? To ne znai
nita. Mogue je popiti samo tenost. A zar su vesnici tenost? Prema tome, mogu
popiti vodu, tu nema ta da se plaim. Ali ne mogu da naem vodu. Hodao sam po sobi
i traio je. Pokuao sam da stavim u usta kai, ali to nije bila voda. Stavio sam u usta
kalendar to takoe nije voda. Digao sam ruke od vode i poeo da traim vesnike. Ali
kako da ih naem? Na ta lie? Setio sam se da ne mogu da ih razlikujem od vode,
dakle, oni su nalik vodi. No na ta je nalik voda? Stajao sam i razmiljao. Ne znam,
koliko sam vremena stajao i razmiljao, no neoekivano sam se trgnuo.
Eno vode! rekoh u sebi.
Ali to nije bila voda, to me je samo poelo svrbeti uvo.
Poeo sam da pipam ispod ormana i ispod kreveta, mislei da u tamo pronai
vodu ili vesnika. Ali ispod ormana, meu prainom, naao sam samo lopticu, koju je
progrizao pas, a ispod kreveta nekakve parie od stakla.
Ispod stolice pronaao sam nepojedeni kotlet. Pojeo sam ga, i bilo mi je lake. Vie nije duvao
vetar, a asovnik je mirno kucao, pokazujui tano vreme: etvrt do etiri.
Pa, znai, vesnici su ve otili rekoh u sebi i poeo sam da se preoblaim da bih
iao u goste.
25
GNUSNA OSOBA
Senjka udari Feku po njuki i sakri se ispod komode.
Feka dohvati Senjku araem ispod komode i otkine mu desno uvo.
Senjka kliznu iz Fekinih ruku i s otkinutim uvom u rukama pojuri k susedima.
Ali Feka sustie Senjku i lupi ga posudom za eer po glavi.
Senjka je pao i, ini se, umro.
Tada je Feka spakovao stvari u kofer i otputovao u Vladivostok.
KAPA
Uzvraa prvi drugome: Nisam ih video. Kako ih nisi video govori drugi kad
sam im kape stavljao? Pa eto veli prvi kape si im stavljao, ali ih nisam video.
Da li je to mogue? kazuje drugi, s dugakim brkovima. Da govori prvi mogue
je i osmehuje se modrim ustima. Tada drugi, koji je sa dugakim brkovima, pristupa
modroustom, da bi mu ovaj objasnio, kako je to mogue kape na ljude staviti, a iste te
ljude ne zapaziti. Ali modrousti odbija da objasni brkatome, klima glavom i osmehuje se
svojim plavim ustima.
Ah, kakav si ti vrag veli mu brkati. Ti mene, stare, zavarava! Odgovori mi i
ne zaluuj me: da li si ih video ili nisi?
Drugi, koji je modrousti, jo jednom se osmehnuo, i neoekivano nestao, samo je
jedna kapa ostala da visi u vazduhu.
Ah, eto ko si ti! ree brkati starac i prui ruku za kapom, a kapa u stranu. Starac
za kapom, a kapa u stranu. Starac za kapom, a kapa od njega, ne dajui se starcu u
ruke. Leti kapa Njekrasovskom ulicom, pored pekare, pored kupatila. Iz pivnice istrava
narod, gleda zaueno u kapu i odlazi natrag u pivnicu. A starac tri za kapom, ruke je
napred ispruio, otvorio usta; stareve oi se zamutie, brkovi se klate, a kosa poput
perja tri na sve strane.
Dotrao je starac do Litejne, a tamo, presecajui mu put, ve juri milicioner i jo
jedan graanin u sivom odelu. Uhvatili su bezumnog starca i poveli ga nekuda.
A kapa je zaokrenula nadesno i poletela u pravcu Neve.
Neki ovek ju je video na uglu Pantalejmonove, a ve na uglu Frutadske, niko je nije
video.
21. jula 1938.
27
kofer u ruku. Prolo je sedam minuta, i trei put me tresnue po leima. Tu sam se
okrenuo i ugledao pred sobom visokog postarijeg oveka u prilino pohabanom, ali jo
uvek valjanom vatiranom kaputu.
ta elite od mene? upitah ga strogim i ak malo otrim glasom.
A to se ti ne okree, kada te zovu? rekao je.
Zamislih se nad sadrinom njegovih rei, kad on opet otvori usta i ree:
ta ti je? Ne prepoznaje me, ta li? Pa ja sam tvoj brat.
Ponovo se zamislih nad njegovim reima, a on iznova otvori usta i ree:
Posluaj der, brate. Za eer mi nedostaju etiri rublje, a da napustim red je
teta. Pozajmi mi ded peticu, a ja u se s tobom zatim pogoditi.
Poeh da razmiljam o tome, zato bratu nedostaju etiri rublje, no on me uhvati
za rukav i ree:
E pa, budui da je tako, hoe li da pozajmi svome bratu malo para? i s tim
reima, on sam raskopa moj vatirani kaput, zavue mi ruku u unutranji dep i uze
novanik.
Eto ree ja u ti uzeti u zajam izvesnu sumu, a novanik, evo gledaj, vratiu ti
natrag u kaput. I on stavi novanik u spoljanji dep mog kaputa.
Bio sam, razume se, iznenaen ovakvim iznenadnim susretom sa svojim bratom.
Neko vreme sam poutao, a zatim ga upitah:
A gde si ti do sada bio?
Tamo odgovori mi brat i nekamo mahnu rukom.
Zamislih se gde je to tamo, no brat me munu u slabinu i ree:
Gledaj: poeli su da putaju u prodavnicu.
Do vrata prodavnice ili smo zajedno, ali u prodavnici sam se obreo sam, bez
brata. Na tren iskoih iz reda i provirih kroz vrata na ulicu. No mog brata nigde ne bee.
Kad htedoh da opet zauzmem svoje mesto u redu, nisu me pustili i, tavie, postepeno me
izgurae na ulicu. Suzdravajui bes zbog runih postupaka, uputih se kui. Kod kue
otkrih da mi je brat iz novanika uzeo sve pare. Tu sam se strano naljutio na njega, i
otada se s njim nikada vie nisam izmirio.
iveo sam sam i primao sam samo one, koji su mi dolazili po savet. A takvih je bilo
mnogo, i dogaalo se to, da ni danju ni nou nisam znao za mir. Katkad sam se toliko
umarao, da sam se sputao na pod i odmarao se. Leao bih na podu dotle, dok mi ne bi
postalo hladno, tada bih se brzo dizao i poeo da trim po sobi da se ugrejem. Zatim bih
opet sedao na klupu i davao savete svim onim koji za njima imaju potrebu.
Ulazili su k meni jedan za drugim, ponekad ak ne otvarajui vrata. Veselilo me je
da gledam njihova bolna lica. Razgovarao sam s njima, ali sam jedva suzdravao smeh.
Jedanput nisam izdrao i zasmejah se. Sa uasom oni udarie u beanje neko na vrata, neko na prozor,
a neko i pravo kroz zid.
Ostavi sam, ustao sam koliko sam dug i irok, otvorio vrata i rekao:
Prin tim pram.
No tu u meni neto prasnu, i otada moete smatrati, da me vie nema.
(1936-1938)
VLAST
Faol ree: Mi greimo i naslepo inimo dobro. Neki se sudski inovnik vozio
biciklom i neoekivano doavi do Kazanskog sabora, nestao. Da li on zna, ta mu je
bilo dato da uini: dobro ili zlo? Ili ovakav sluaj: neki je glumac kupio sebi bundu i
toboe je uinio dobro toj bakici, koja je, oskudevajui, prodala tu bundu, ali je zato
drugoj bakici, i to svojoj majci, koja je ivela kod njega i obino spavala u predsoblju,
29
gde je on veao novu bundu, uinio, kao to izgleda, zlo, budui da se nova bunda toliko
nepodnoljivo oseala na ne zna se kakav formalin i naftalin, da babica, majka tog
glumca, jednom nije bila u stanju da se probudi i umrla je. Ili jo jedan ovakav sluaj:
neki se grafolog nakitio votkom i poinio takve stvari, da tu, po svoj prilici, i sam
pukovnik Dibi ne bi razabrao, ta je dobro, a ta zlo. Greh je od dobra veoma teko
razlikovati.
Miin, zamislivi se nad Faolovim reima, pade sa stolice.
Ho-ho ree, leei na podu e-e.
Faol nastavi: Uzmimo ljubav. Moda je dobro, a moda ne i zlo. S jedne strane,
reeno je: zavoli, a s druge: ne bludnii. Moda je bolje uope ne ljubiti? Ali reeno je:
zavoli. A zavoli li razmazi se. ta da se radi? Moda ljubiti, ali ne tako? U tom
sluaju, zato se pak u celom svetu jednom te istom reju zaljubiti izraava i jedno i
drugo? Eto, neki je glumac voleo svoju majku i jednu mlaahnu debeljukastu devojku. I
voleo ih je na razliite naine. Devojci je davao vei deo svoje plate. Majka je poesto
gladovala, a devojka je pila i jela za trojicu. Glumeva majka je ivela u predsoblju na
podu, a devojka je raspolagala sa dve velike sobe. Devojka je imala etiri kaputa, a
majka jedan, i eto, glumac je svojoj majci uzeo taj jedini kaput i od njega devojci saio
suknju. Na kraju krajeva, s devojkom se glumac zabavljao, a sa svojom majkom nije i
ljubio ju je istom ljubavlju. Ali, glumac se pribojavao majine smrti, a za smrt devojke
nije. I kada je majka umrla, glumac nije plakao i naao je sebi drugu devojku. Dakle,
majka se ceni kao unikat, poput retke marke, koja se ne moe zameniti drugom.
o-o ree Miin, leei na podu ho-ho.
Faol nastavi: I to se zove ista ljubav! Da li je dobra takva ljubav? A ako nije, onda
kako voleti? Neka je majka volela svoje dete. Detetu je bilo dve i po godine. Majka ga je
vodila u vrt i smetala na pesak. Tamo su svoju decu dovodile i druge majke. Katkad se
na pesku skupljalo do etrdeset maliana. I eto, jedanput je u taj vrt banulo besno
pseto, bacilo se pravo na decu i poelo da ih ujeda. Majke su s kricima pojurile svojoj
deci, meu njima i naa majka. Ona je rtvujui se, priskoila psu, i iupala mu iz
eljusti, kako joj se inilo, svoje dete. Ali, iupavi dete, videla je da to nije njeno dete, i
bacila ga je natrag psu da bi ugrabila i od smrti spasla svoje dete, koje je tu lealo. Ko
e da mi odgovori: da li je ona zgreila ili uinila dobro?
Sju-sju ree Miin, vrtei se na podu.
Faol nastavi: Da li kamen grei? Grei li drvo? Grei li ivotinja? Ili grei samo
ovek?
Mljam-mljam ree Miin, oslukivajui Faolove rei up-up.
Faol nastavi: Ako grei samo ovek, to znai, svi gresi sveta nalaze se u samom
oveku. Greh ne ulazi u oveka, nego samo izlazi iz njega. Slino hrani: ovek jede
dobro, a izbacuje iz sebe loe. U svetu nema nieg loeg, jedino ono, to je prolo kroz
oveka, moe da postane loe.
Umnjaf ree Miin, nastojei da se podigne sa poda.
Faol nastavi: Eto, govorio sam o ljubavi, govorio sam o onim naim stanjima, koje
zovu jednom reju ljubav. Da li je to jezika greka, ili su sva ta stanja zajednika?
Ljubav majke prema detetu, ljubav sina prema majci i ljubav mukarca i ene moda je sve to
ista ljubav?
Nesumnjivo ree Miin, klimajui glavom.
Faol ree: Da, ja mislim da se bit ljubavi ne menja od toga, ko koga ljubi. Svakom
oveku dozvoljena je izvesna dimenzija ljubavi. I svaki ovek trai, u kom pravcu da je
iskoristi, suvie se ne razbacujui. Otkrie tajni manevrisanja i sitnih svojstava nae
due, nalik daku pilovine...
Dosta! povie Miin, brzo se podiui sa poda. Nestani!
I Faol se rasu, kao lo eer.
29. septembra 1940.
MIINOVA POBEDA
Miinu rekoe:
Hej, Miine, ustaj!
Miin ree:
Neu i nastavi da lei na podu.
Tad Miinu prie Kalugin i ree:
Ako ti, Miine, ne ustane, ja u te naterati na to.
Nee - ree Miin, nastavljajui da lei na podu.
Miinu prie Seliznjeva i ree:
Vi se, Miine, veito valjate na podu u hodniku i smetate nam da se tamo-amo
kreemo.
Smetao sam i smetau ree Miin.
E pa, znate ree Korunov, ali mu Kalugin upade u re i ree:
Ma ta se tu toliko raspravljamo! Zovite miliciju.
Zvali su miliciju i pozvali milicionera.
Kroz pola sata doao je milicioner sa domarom.
ta se ovde deava? upita milicioner.
Pogledajte ree Korunov, ali mu Kalugin upade u re i ree:
Evo. Ovaj graanin sve vreme lei ovde na podu i smeta nam da prolazimo hodnikom. Mi
smo ga i tako i ovako...
Ali tu Kaluginu upade Seliznjeva u re i ree:
Molili smo ga da ode, ali on ne odlazi!
Da ree Korunov.
Milicioner prie Miinu.
Vi, graanine, zato leite ovde? upita milicioner.
Odmaram se ree Miin.
Ovde, graanine, ne treba da se odmarate ree milicioner. Gde vi, graanine,
ivite?
Ovde? ree Miin.
Gde je vaa soba? upita milicioner
Prijavljen je u naem stanu, ali sobe nema ree Kalugin.
Saekajte, graanine ree miliciner sada ja razgovaram s njim. Graanine, gde
vi spavate?
Ovde? ree Miin.
Molim vas ree Korunov, ali mu Kalugin upade u re i ree:
On ak kreveta nema i valja se javno na golom podu.
Ve dugo vremena oni se ale na njega ree domar.
Potpuno je nemogue prolaziti hodnikom ree Seliznjeva ne mogu veito da
prekoraujem mukarca. A on namerno protegne noge, pa ruke isprui, pa na leima
lei i promatra. Ja dolazim umorna s posla, potreban mi je odmor.
Da dodam ree Korunov, ali mu Kalugin upade u re i ree:
On i nou ovde lei. O njega se u mraku svi spotiu. Zbog njega sam pocepao
svoje ebe.
Seliznjeva ree:
Iz depa mu veito ispadaju nekakvi ekseri. Nemogue je hodnikom ii bos, ide i
gleda da ne ozledi nogu.
Pre neki dan nameravali su da ga zapale petrolejem ree domar.
Polili smo ga petrolejem ree Korunov, ali mu Kalugin upade u re i ree:
Polili smo ga petrolejem samo da bi ga zaplaili, ali nismo nameravali da ga zapalimo.
Ma ja ne bih dopustila da u mom prisustvu spale ivog oveka ree Seliznjeva.
A zato ovaj graanin lei u hodniku? neoekivano upita milicioner.
31
SLUAJEVI
Preveo: Duan Pati
PLAVA SVESKA No 10
Bio jednom jedan rii ovek, koji nije imao ni oi ni ui. Ni kosu on nije imao, tako
da su ga riim uslovno zvali.
33
Da govori, nije mogao, jer nije imao usta. A nos, takoe, nije imao.
Nije imao ak ni ruke ni noge. Ni stomak nije imao, ni lea nije imao, ni kime, niti
bilo kakvih unutranjih organa. Nita nije imao! Tako da je nejasno o kome je re.
Pa, bilo bi bolje da o njemu vie ni ne govorimo.
(1937)
SLUAJEVI
Jednoga dana Orlov se prejeo pirea od graka i umro. A Krilov, doznavi za to,
takoe umre. A Spiridonov nehotice umre. A Spiridonovljeva ena tresnu s kredenca i
takoe umre. A deca Spiridonova utopie se u ribnjaku. A Spiridonovljeva baba se
propila i krenula stranputicom. A Mihajlov prestade da se elja i oboli od uge. A
Kruglov je nacrtao damu s kamdijom u rukama i poludeo. A Perekrestov telegrafski
dobi 400 rubalja i toliko se uobrazio da su ga izbacili sa posla.
Dobri ljudi, a ne umeju sebe da izvedu na sigurni put.
(1933)
STARICE KOJE ISPADAJU
Jedna se starica od preterane znatielje nagnula kroz prozor, pala i razbila se.
Kroz prozor se promolila druga starica i poela da gleda dole na onu koja se
razbila, ali se od preterane znatielje takoe izvrnula kroz prozor, pala i razbila se.
Zatim je kroz prozor ispala trea starica, zatim etvrta, pa peta.
Kada ispade i esta starica, dojadi mi da ih gledam, te pooh na Maljcevsku pijacu,
gde su, pria se, jednom slepcu poklonili pleteni al.
SONET
Desio mi se neobian sluaj: neoekivano sam zaboravio, ta ide prvo, 7 ili 8.
Odoh sam do komija i upitah ih, ta oni misle o tome.
Kakvo je bilo samo njihovo i moje iznenaenje, kada su iznenada otkrili, da ni oni ne
mogu da se sete redosleda brojeva. 1,2,3,4,5, i 6 su pamtili a dalje su zaboravili.
Poli smo svi u trgovaku radnju Gastronom, na uglu Znamenske i Besejne ulice,
i upitali kasirku o naoj nedoumici. Kasirka se tuno nasmejala, izvadila iz usta mali
eki i, malo mrdnuvi nosom, rekla: Po meni, 7 ide posle 8 u tom sluaju, kada 8 ide
posle 7.
Zahvalili smo kasirki i razdragano istrali iz radnje. Ali tada, zamislivi se nad
kasirkinim reima, ponovo se pokunjismo, budui da su nam se njene rei pokazale
lienim svakog smisla. ta nam je preostalo da radimo? Poli smo u Letnju batu i poeli
tamo da brojimo drvee. Ali, izbrojavi do 6, zastadosmo i zapoesmo prepirku: po
miljenju jednih, dalje je sledilo 7, a po miljenju drugih 8.
Prepirali bismo se mi vrlo dugo da se, na sreu, tu sa klupe nije strovalilo nekakvo
dete i polomilo obe vilice. To nas udalji od nae prepirke.
A zatim se raziosmo kuama.
(1935)
35
Eh! ree stolar, ustade, poe u apoteku, kupi flaster i zalepi ga sebi na elo.
Ali, kada je izaao na ulicu i napravio nekoliko koraka, opet se pokliznuo, pao i razbio nos.
Fuj! ree stolar, poe u apoteku, kupi flaster i zalepi ga sebi na nos.
Potom opet izae na ulicu, opet se poklizne, pade i razbije obraz.
Morao je opet da poe u apoteku i da flasterom zalepi sebi obraz
Eto ti ga sad ree stolaru apotekar vi tako esto padate i razbijate se da vam
savetujem da kupite nekoliko rolni flastera.
Ne ree stolar vie neu padati!
Ali, kada je izaao na ulicu, opet se pokliznuo, pao i razbio bradu.
ugave li poledice! povie stolar i ponovo otra u apoteku.
Pa eto vidite ree apotekar. Eto, opet ste pali.
Ne! povika stolar. Ne elim nita da ujem! Bre, dajte flaster!
Apotekar mu dade flaster; stolar ga zalepi sebi na bradu i otra kui.
A kod kue ga nisu prepoznali, i nisu ga pustili u stan.
Ja sam stolar Kuakov! vikao je stolar.
Priaj nam priu! odgovorili su iz stana i zakljuali vrata rezom i lancem.
Stolar Kuakov je malo postojao na stepenitu, pljunuo i poao na ulicu.
SANDUK
ovek tankog vrata zavukao se u sanduk, zatvorio za sobom poklopac i poeo da
se gui.
Eto govorio je, guei se, ovek tankog vrata guim se u sanduku zato to
imam tanak vrat. Poklopac sanduka je zatvoren i ne proputa mi vazduh. Ja u se guiti,
ali poklopac sanduka, svejedno, neu otvoriti. Postepeno u umirati. Videu borbu
ivota i smrti. Doi e do neprirodne borbe, s jednakim ansama, zato to je prirodno da
pobeuje smrt, a ivot e se, osuen na smrt, samo besplodno boriti s neprijateljem, do
poslednjeg trenutka, ne gubei uzaludnu nadu. U ovoj borbi, koja e se ovog asa
odigrati, ivot e znati da nae nain da pobedi: radi toga, potrebno je da ivot primora
moje ruke da otvore poklopac sanduka. Pa da vidimo: ko e koga? Jedino to se, eto,
uasno osea na naftalin. Ako pobedi ivot, stvari u u sanduku zasuti krdom... Eto,
poelo je: ne mogu vie da diem. Nastradau, to je jasno! Nema mi vie spasa. I nieg
uzvienog nema u mojoj glavi. Guim se!...
Jao! ta je sad ovo? Maloas se neto dogodilo, ali ne mogu da razumem, zapravo
ta. Neto sam video ili sam neto uo!
Jao! Opet se neto dogodilo! Boe moj! Nemam vie vazduha. ini mi se da
umirem...
A ta je sad pa ovo? Zato pevam? Izgleda da me boli vrat... Ali, gde je sanduk? Zato vidim sve to se
nalazi u mojoj sobi? Izgleda kao da leim na podu? A gde je, pak, sanduk?
ovek tankog vrata ustade sa poda i pogleda oko sebe. Sanduka nigde nije bilo. Na
stolicama i na krevetu leale su stvari izvaene iz sanduka, ali sanduka nigde nije bilo.
ovek tankog vrata ree:
Dakle, ivot je pobedio smrt na meni nepoznati nain.
SLUAJ PETRAKOV
Jedanput je, eto, Petrakov eleo da legne i spava, ali je legao pored kreveta. Tako je tresnuo o pod, da
eto sada, lei na njemu i ne moe da se podigne.
Petrakov je, eto, skupio poslednje snage i stao etvoronoke. Ali, snage su ga
napustile, i on opet pade na stomak i lei.
Leao je Petrakov na podu pet asova. Prvo je jednostavno tako leao, a zatim je
zaspao.
San je potkrepio Petrakova. Probudio se potpuno zdrav, ustao, proetao po sobi i
legao oprezno na krevet. Pa razmilja sada u da odspavam. Ali, da spava ba
vie i ne eli. Prevre se Petrakov s boka na bok i ne moe nikako da zaspi.
I to je, zapravo, sve.
SLUAJ ONIH KOJI SE TUKU
Aleksej Aleksejevi je pod sobom prignjeio Andreja Karlovia i, razbivi mu njuku,
pustio ga.
Andrej Karlovi, bled od besa, skoi na Alekseja Aleksejevia i udari ga po zubima.
Aleksej Aleksejevi, ne oekujui tako brz napad pade na pod, a Andrej Karlovi ga
uzjaha, izvadi iz svojih usta vetaku vilicu i tako njome udesi Alekseja Aleksejevia, da
se Aleksej Aleksejevi podigao s poda sa potpuno unakaenim licem i pocepanom
nozdrvom. Drei se rukama za lice, Aleksej Aleksejevi pobee.
A Andrej Karlovi obrisa svoju vetaku vilicu, stavi je u usta, kljocnu zubima i,
uverivi se da je vilica dola na svoje mesto, pogleda unaokolo i, ne videvi Alekseja
Aleksejevia, poe da ga trai.
(1936)
SAN
Kalugin je zaspao i usnio, toboe, sedi on u bunju, a pored bunja prolazi milicioner.
Kalugin se probudio, poeao usta i opet zaspao, i opet usnio, toboe, ide on pored
bunja, a u bunju se pritajio i sedi milicioner.
Kalugin se probudio, stavio pod glavu novine, da ne uslinavi jastuk, i opet je zaspao, i opet usnio,
toboe, sedi on u bunju, a pored bunja prolazi milicioner.
Kalugin se probudio, promenio novine, legao i opet zaspao. Zaspao je i opet usnio, toboe, ide on pored
bunja, a u bunju sedi milicioner.
Ovde se Kalugin probudio i reio da vie ne spava, ali je momentalno zaspao i usnio, toboe, sedi on iza
milicionera, a pored prolazi bunje.
Kalugin vrisnu i uskomea se na krevetu, ali vie nije mogao da se probudi.
Kalugin je uzastopce spavao etiri dana i etiri noi, a petog dana se probudio
toliko omraveo, da je izme podvezivao za noge uzicom, da mu ne bi spadale. U
pekari, gde je Kalugin uvek kupovao penini hleb, nisu ga prepoznali i podvalili su mu
poluraani.
A Sanitarna komisija je, idui po stanovima i ugledavi Kalugina, nala da je on
nesanitaran i nepotreban, pa je naredila Stambenoj upravi da Kalugina izbaci zajedno
sa ubretom.
Kalugina su presavili na dva dela i izbacili ga kao ubre.
MATEMATIAR I ANDREJ SEMJONOVI
Matematiar
(izvadivi iz glave kuglu):
Izvadio sam iz glave kuglu.
37
da
da
da
da
je
je
je
je
stavim!
stavim!
stavim!
stavim!
Andrej Semjonovi:
Pa i ne mora da je stavi.
Pa i ne mora da je stavi.
Pa i ne mora da je stavi.
Matematiar:
Ba i neu da je stavim.
Ba i neu da je stavim.
Ba i neu da je stavim.
Andrej Semjonovi:
E ba lepo.
E ba lepo.
E ba lepo.
Matematiar:
Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
Andrej Semjonovi: Pa pobedio si, i sad se smiri!
Matematiar:
Ne, neu da se smirim!
Ne, neu da se smirim!
Ne, neu da se smirim!
Andrej Semjonovi: Ma iako si matematiar, asna re, ti si glup.
Matematiar:
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Andrej Semjonovi: Mnogo da, ali sve same gluposti.
Matematiar:
Ne, nisu to gluposti!
Ne, nisu to gluposti!
39
No 3.
Makarov: Ovde, u ovoj knjizi, pie sve o naim eljama i njihovim ispunjenjima. Proitaj ovu
knjigu, i shvatie kako su tate elje nae. Isto tako, shvatie kako se lako ostvaruju
tue elje, i kako je teko ispuniti svoje.
Petersen: Neto si mnogo poeo sveano da mi govori. Tako govore indijanske
poglavice.
Makarov: Ova je knjiga takva da o njoj i treba govoriti uzvieno. tavie, i kad razmiljam o njoj, ja
skidam kapu.
Petersen: A pere li ruke, pre nego to dodirne tu knjigu.
Makarov: Da, i ruke je potrebno oprati.
Petersen: Ti i noge, za svaki sluaj, operi!
Makarov: Ovo je neduhovito i drsko.
Petersen: Je li, pa kakva je to knjiga?
Makarov: Naslov joj je zagonetan...
Petersen: Hi-hi-hi!
Makarov: Ta knjiga se zove MALGIL.
Petersen nestaje.
Makarov: Gospode Boe! ta je sad ovo? Petersene!
Petersenov glas: ta se desilo? Makarove! Gde sam?
Makarov: Gde si? Ne vidim te!
Petersenov glas: A gde si ti? Ni ja tebe ne vidim! Kakve su ovo lopte?
Makarov: ta da se radi? Petersene, uje li me?
Petersenov glas: ujem! Ali, ta se to desilo? I kakve su ovo lopte?
Makarov: Moe li da se kree?
Petersenov glas: Makarove! Vidi li ti ove lopte?
Makarov: Kakve lopte?
Petersenov glas: Pustite! Pustite me! Makarove!
Tiina. Makarov stoji uasnut, a zatim uzima knjigu i otvara je.
Makarov (iita): ...Postepeno, ovek gubi svoj oblik i postaje lopta. A, postavi lopta,
ovek gubi sve svoje elje.
Zavesa.
(1934)
SUD LINA
Petrov uzjaha konja, i obraajui se gomili, dri govor, o tome, ta e biti, ako na
mestu gde se nalazi javni park, izgrade ameriki neboder. Gomila slua i, kako izgleda,
odobrava. Petrov neto zapisuje u notes. Iz gomile se izdvaja ovek srednjeg rasta i pita
Petrova ta je zapisao u svoj notes. Petrov odgovara da je to njegova lina stvar. ovek
srednjeg rasta insistira. Re po re, i poinje prepirka. Gomila staje na stranu oveka
srednjeg rasta, i Petrov, spasavajui ivot, goni konja i nestaje iza ugla. Gomila je
uznemirena i, u nedostatku druge rtve, hvata oveka srednjeg rasta i otkida mu glavu.
Otkinuta glava kotrlja se kolovozom i zastaje u otvoru slivnika. Gomila se, zadovoljivi strasti razilazi.
41
SUSRET
Eto, jednom neki ovek poao na posao, i usput sreo drugog oveka, koji je, kupivi
veknu poljskog hleba, iao svojoj kui.
I to je, zapravo, sve.
NEUSPELA PREDSTAVA
Na scenu izlazi Petrakov Gorbunov, eleo bi neto da kae, ali tuca. Poinje da
povraa. Odlazi.
Izlazi Pritikin.
Pritikin: Potovani Petrakov Gorbunov trebalo je da vam saop... (Povraa, i odlazi trei.)
Izlazi Makarov.
Makarov: Jegor... (Makarov povraa. Odlazi trei.)
Izlazi Serpuhov.
Serpuhov: Da ne bi bilo... (Povraa, odlazi trei.)
Izlazi Kurova.
Kurova: Ja bih bila... (Povraa, odlazi trei.)
Izlazi mala devojica.
Mala devojica: Tata me je zamolio da vam prenesem da se pozorite zatvara. Svima
nam je muka!
Zavesa.
TOK
Leto. Pisai sto. Desno su vrata. Na zidu slika. Na slici nacrtan konj, a u konjskim
zubima Ciganin. Olga Petrovna cepa drva. Pri svakom udarcu, s nosa Olge Petrovne
spadne cviker. Jevdokim Osipovi sedi u fotelji i pui.
Olga Petrovna (udara sekirinom po cepanici, koja, meutim, nee nimalo da se
rascepi).
Jevdokim Osipovi: Tok!
Olga Petrovna (nametajui cvikere, udara po cepanici).
Jevdokim Osipovi: Tok!
Olga Petrovna (nametajui cvikere, udara po cepanici).
Jevdokim Osipovi: Tok!
Olga Petrovna (nametajui cvikere, udara po cepanici).
Jevdokim Osipovi: Tok!
Olga Petrovna (nametajui cvikere): Jevdokime Osipoviu! Molim vas, da ne govorite
tu re tok.
Jevdokim Osipovi: Dobro, dobro.
Olga Petrovna (udara sekirinom po cepanici).
43
45
gazdu vr. Vr prozvidi kraj gazdine glave, izlete kroz prozor na dvorite i mazne po
zubima poput orla sedeeg Ivana Ivanovia. Ivan Ivanovi se uhvati rukom za obraz i
pade na bok.
Tu, s desne strane, iz staje istra aran i, preskoivi korito, u kojem je usred
pomija leala svinja, s krikom potra k vratima. Iz krme se pomoli gazda. ta se
dere? upita arana.
Ali aran, nita ne odgovarajui, pobee.
Gazda izae na dvorite i ugleda Susanjina, kako nepomino lei na zemlji. Gazda
mu se priblii jo blie i zaviri mu u lice. Susanjin je netremice gledao u gazdu. Da li si iv?
upita ga gazda. iv sam, samo se bojim da me jo neto ne udari ree Susanjin. Nee
ree gazda ne boj se. Boljar Vregub te je umalo ubio, ali sada je otiao E, hvala ti,
boe! ree Ivan Susanjin, podiui se sa zemlje. Ja sam hrabar ovek, ali jedino svoj
ivot badava ne volim da poklonim. Eto, priljubio sam se uz zemlju i ekao: ta e dalje
da bude? Na prvi znak bih, na stomaku, do samog Eldirinog naselja otpuzao... Evo, gle
kako mi je obraz raznelo. Boe sveti! Pola brade mi je otkinulo! To ti je jo i ranije
tako bilo ree gazda. Kako to ranije? povika rodoljub Susanjin. ta, po tebi, ja
sam tako s iupanom bradom iao? Da ree gazda. Ah ti, mufljuze izgovori
Ivan Susanjin. Gazda zamuri i, zamahnuvi, iz sve snage lupi Susanjina po uhu. Rodoljub Susanjin se srui
na zemlji i obamre.
Eto ti! Sam si mufljuz! ree gazda i otide u krmu.
Nekoliko trenutaka Susanjin je leao na zemlji i oslukivao, ali, ne ujui nita
sumnjivog, oprezno je podigao glavu i pogledao unaokolo. Na dvoritu nije bilo nikoga,
ako se ne rauna svinja, koja se, ispavi iz korita, sada valjala u blatnjavoj lokvi.
Obazirui se, Ivan Susanjin se priunja vratima. Vrata su, na sreu, bila otvorena, i
rodoljub Ivan Susanjin, izvijajui se po zemlji kao crv, poe da puzi u pravcu Eldirinog
naselja.
To je bila epizoda iz ivota uvene istorijske linosti, koja je dala svoj ivot za cara i
zatim bila opevana u Glinkinoj operi.
1939.
FEA DAVIDOVI
Fea se dugo prikradao posudi za puter i najzad, uvrebavi trenutak, kada se ena
sagnula da podree nokat na nozi, brzo, jednim pokretom izvadi prstom iz posude sav
puter i stavi ga sebi u usta. Zatvarajui posudu, Fea sluajno zazvecka poklopcem.
ena se momentalno ispravila i, ugledavi praznu posudu, pokazala makazama na nju i strogo rekla:
U posudi nema putera. Gde je?
Fea napravi zauen izraz i, isteglivi vrat, zaviri u posudu.
Puter ti je u ustima ree ena, pokazujui makazama na Feu.
Fea odreno zavrte glavom.
Aha ree ena. uti i vrti glavom, zato to su ti usta puna putera.
Fea je izbeio oi i zamahao rukama na enu, kao da bi da kae: ta ti je, ta ti
je, to uopte nije tano! Ali ena ree:
Lae, otvori usta.
Mm ree Fea.
Otvori usta ponovi ena.
Fea rairi prste i zamumla, kao da bi da kae: Ah da, potpuno sam zaboravio;
odmah u da doem i ustade, nameravajui da izae iz sobe.
Stoj povika ena.
Ali Fea ubrza korak i nestade iza vrata. ena je bila pojurila za njim, ali se do vrata
zaustavila, jer je bila gola pa takva nije mogla da izae u hodnik, gde su se kretali i
47
pomuenog mleka i jurio k reci da se kupa. Okupavi se u reci, Pukin bi legao na travu i
spavao do ruka. Posle ruka, Pukin bi spavao u viseoj mrei. Pri susretu sa smrdljivim
seljacima, Pukin bi im klimao glavom i zapuavao pri tom prstima nos. A smrdljivi
seljaci bi se klanjali i govorili: To se moe podneti.
6.
Pukin je voleo da baca kamenje. Kako ugleda kamenje, tako pone da ga baca.
Ponekad se tako zanese, da stoji sav crven, odmahuje, baca kamenje, zaista uas!
7.
Pukin je imao etiri sina, i sva etvorica su bili idioti. Jedan ak nije znao da sedi
na stolici i sve vreme je padao. Upravo i sam Pukin je prilino loe sedeo na stolici.
Deavalo se da pukne od smeha: sede oni za stolom; na jednom kraju Pukin sve
vreme pada sa stolice, a na drugom kraju njegov sin. Zaista, da te bog sauva!
POETAK VEOMA LEPOG LETNJEG DANA
Simfonija
Tek to je zakukurikao petao, Timofej je iskoio kroz prozori na krov preplaivi
sve koji su u to vreme prolazili ulicom. Seljak Hariton se zaustavio, podigao kamen i
bacio ga na Timofeja. Timofej nekuda nestade. Gle prevejanca! povika ljudsko
stado, a neki Zubov se zalete i iz sve snage udari glavom o zid. Eh! vrisnu ena sa
oteklim desnima. Ali, Kamarov toj eni zvekne amarinu, i ena sa kuknjavom pobee
u kapiju. Pored je prolazio Feteljuin i smekao se. Prie mu Kamarov i ree: Hej ti,
debela svinjo! i udari ga u stomak. Feteljuin se naslonio na zid i poeo da tuca.
Romakin je pljuckao odozgo kroz prozor, nastojei da pogodi Feteljuina. Nedaleko
odavde, nosata ena je tukla koritom svoje dete. A mlada, debeljukasta majka, trljala
je lice lepukaste devojice o zid od cigala. Maleno psetance, slomivi svoju tanunu
noicu, valjalo se na ploniku. Neki malian je iz pljuvaonice jeo nekakvu bljuvotinu. Kod
bakalnice dugaak red za eer. ene su se glasno svaale i gurale jedna drugu
korpama. Seljak Hariton, napivi se denaturisanog piritusa, stajao je pred enama sa
raskopanim pantalonama i izgovarao rune rei.
Na taj nain otpoe jedan dobar letnji dan.
PAKIN I RAKUKIN
Hej ti, nemoj toliko da frke! ree Pakin Rakukinu.
Rakukin nabora nos i neprijateljski pogleda Pakina.
ta gleda? Nisi me prepoznao? upita Pakin.
Rakukin mljacne usnama i, s gnevom se okrenuvi na svojoj pokretnoj fotelji, poe da gleda na
drugu stranu. Pakin zabubnja prstima po kolenu i ree:
Gle budale! Bilo bi dobro lupiti ga motkom po potiljku.
Rakukin ustade i poe iz sobe, ali Pakin brzo skoi, sustie Rakukina i ree:
Stani! Kud si pojurio? Bolje sedi, a ja u ti neto pokazati.
Rakukin zastade i podozrivo pogleda Pakina.
ta, ne veruje? upita Pakin.
Verujem ree Rakukin.
Onda sedi, evo ovde, u ovu fotelju ree Pakin.
I Rakukin sede nazad u svoju pokretnu fotelju.
Ta eto ree Pakin zato sedi u fotelji kao budala?
STARICA
Preveo: Dejan Mihailovi
I meu njima se odvijao
ovakav razgovor.
K. Hamsun.
U dvoritu stoji starica i rukama dri zidni asovnik. Prolazim pored starice, zastajem i pitam
je: Koliko je sati?
Pogledajte kae mi starica. Gledam i vidim da na asovniku nema kazaljki.
Pa tu nema kazaljki kaem.
Starica gleda na brojanik i kae mi:
Sad je etvrt do tri.
A, tako. Hvala lepo kaem i odlazim. Starica mi neto dovikuje, ali ja idem ne
osvrui se. Izlazim na ulicu i idem sunanom stranom. Proleno sunce veoma prija.
Koraam, mirkam i puim lulu. Na uglu Sadove ulice naleem na Sakerdona
Mihajlovia. Pozdravljamo se, zastajemo i dugo razgovaramo. Dodijava mi to stojim na
ulici, pa pozivam Sakerdona Mihajlovia u podrume. Pijemo votku, mezetimo haringu i
tvrdo kuvana jaja, zatim se opratamo i ja onda sam odlazim dalje.
49
Odjednom se priseam da sam kod kue zaboravio da iskljuim elektrinu pe. Jako
se ljutim. Dan je tako lepo poeo, a eto ti prve nevolje. Nije trebalo da izlazim napolje.
Stiem kui, skidam jaknu, vadim iz depova na prsluku sat i kaim ga o eksere,
zatim zakljuavam vrata i leem na otoman. Leau i trudiu se da zaspim.
Spolja dopire odvratna dreka deaka. Leim i smiljam kako bih mogao da ih
kaznim. Najvie bi mi se dopalo kad bih mogao neto da uradim pa da se svi ukoe i da
ne mogu da mrdnu. Roditelji ih odvlae kuama. Ovi lee u svojim krevetima, ne mogu
ak ni da jedu jer ne mogu da otvore usta. Hrane ih vetaki. Posle nedelju dana
ukoenost prolazi, ali su deca toliko iscrpljena da moraju jo ceo mesec da ostanu u
postelji. Zatim polako poinju da prezdravljaju, ali ja po drugi put uinim neto da se svi
ukoe, i oni svi pocrkaju.
Leim na otomanu otvorenih oiju i ne mogu da zaspim. Priseam se starice sa
asovnikom koju sam danas video u dvoritu i godi mi to na asovniku nije bilo
kazaljki. Ba onomad video sam u komisionu odvratan kuhinjski sat ije su kazaljke bile
u obliku noa i viljuke.
Boe moj! Pa ja jo nisam iskljuio pe! Skaem i iskljuujem je, zatim opet leem
na otoman i pokuavam da zaspim. Sklapam oi. Spava mi se. Kroz prozor me obasjava
proleno sunce. Postaje mi vrue. Ustajem i sedam u fotelju kraj prozora.
Sad mi se spava, ali neu da spavam. Uzeu hartiju i pero i pisau. Oseam u sebi
stranu mo. Jo jue sam sve smislio. Bie to pria o udotvorcu koji ivi u nae vreme
i ne ini uda. On zna da je udotvorac i da moe da napravi bilo kakvo udo, ali nee.
Izbacuju ga iz stana; on zna da treba samo da mrdne prstom pa da zadri stan, ali nee,
ve posluno naputa stan i odlazi da ivi u upi na periferiji. On tu upu moe da
preobrati u prekrasnu kuu od opeke, ali nee, ve nastavlja da ivi u upi i na kraju
krajeva umire, ne uinivi za ivota nijedno udo.
Sedim i od radosti trljam ruke. Sakerdon Mihajlovi e da pukne od zavisti. On misli
da ja vie nisam u stanju da napiem genijalnu stvar... Na posao! Dole spavanje i
lenarenje! Pisau osamnaest sati bez prestanka!
Sav drhtim od nestrpljenja. Pojma nemam ta mi je: trebalo je da uzmem pero i hartiju, a ja sam grabio
sve druge predmete samo ne one koji su mi bili potrebni. Jurio sam po sobi: od prozora do stola, od stola do
pei, od pei do stola, zatim do kaua i opet do prozora. Guio sam se od vatre koja mi
je buktala u grudima. Sada je tek pet sati. Preda mnom su ceo dan i vee i cela no...
Stojim nasred sobe. O emu li mislim? Ve je pet i dvadeset. Treba pisati. Primiem
sto prozoru i sedam. Preda mnom je hartija na kocke, u ruci pero.
Srce mi i dalje prejako lupa, a ruka drhti. ekam da se malo smirim. Odlaem pero
i punim lulu. Sunce mi bije pravo u oi. mirkam i pripaljujem lulu.
Evo i vrana prolee kraj prozora. Gledam s prozora na ulicu i vidim kako trotoarom
ide ovek s mehanikom nogom. Glasno lupa nogom i tapom.
Eh, da... kaem sebi, i dalje gledajui kroz prozor.
Sunce se sakriva za dimnjak kue preko puta. Senka dimnjaka klizi po krovu,
prelee ulicu i sputa mi se na lice. Treba iskoristiti tu senku i napisati nekoliko rei o
udotvorcu. Grabim pero i piem:
udotvorac je bio visok.
Vie nita nisam u stanju da napiem. Sedim sve dok ne ponem da oseam glad.
Onda ustajem i odlazim do ormaria u kojem drim hranu. Preturam po njemu, ali nita
ne nalazim. Pare eera i nita vie. Neko kuca na vrata.
Ko je?
Niko ne odgovara. Otvaram vrata i vidim pred sobom staricu koja je jutros stajala
sa asovnikom u dvoritu. Zapanjen sam i ne mogu da prozborim ni re.
Evo i mene kae starica i ulazi u sobu.
Stojim kraj vrata i ne znam ta da preduzmem: da isteram staricu ili, naprotiv, da joj ponudim da sedne?
Ali starica sama ide prema fotelji pored prozora i seda.
Zatvori vrata i zakljuaj ih kae mi starica.
Zatvaram i zakljuavam vrata.
Klekni kae starica. I ja se sputam na kolena. Ali tad poinjem da uviam svu
besmislenost svog poloaja. Zato kleim tu pred nekom staricom? I ta e ova starica u
mojoj sobi, i zato sedi u mojoj fotelji? Zato je nisam najurio?
Sluajte vi kaem otkud vam pravo da se razbakarite po mojoj sobi i da mi
jo i nareujete? Ja uopte neu da kleim.
I ne treba kae starica sad mora da legne na stomak i zabije lice u pod.
Smesta sam izvrio nareenje...
Vidim pred sobom pravilno iscrtane kvadrate. Bol u ramenu i desnom rebru
primorava me da promenim poloaj. Leao sam niice, a sad se uz veliki napor podiem
na kolena. Svi su mi zglobovi otekli i jedva se savijaju. Obazirem se i vidim da sam u
svojoj sobi i da kleim na podu. Polako dolazim svesti i priseam se. Jo jednom se
obazirem po sobi i vidim, ini mi se, kako u fotelji kraj prozora neko sedi. U sobi nije
ba svetlo jer je, po svoj prilici, bila no. Uporno posmatram. Gospode! Nije valjda da ta
starica jo uvek sedi u mojoj fotelji? Isteem vrat i gledam. Da, naravno, to starica sedi, a glava joj klonula na
grudi. Mora da je zaspala.
Pridiem se i prilazim joj epajui. Stariina glava je oputena na grudima, a ruke
vise niz fotelju. elim da zgrabim staricu i da je izbacim kroz vrata.
Sluajte kaem vi se nalazite u mojoj sobi. Ja treba da radim. Molim vas da odete.
Starica se ne mie. Naginjem se i zagledam staricu u lice. Usta su joj poluotvorena,
a iz usta tri vetaka vilica koja je iskoila. I najednom, sve mi postaje jasno: starica je
umrla.
Obuzima me straan jad. Zato je umrla u mojoj sobi? Ne mogu da podnesem
pokojnike. I hajde sad baki se s mrcinom, idi razgovaraj s nastojnikom kunog saveta,
objanjavaj im kako se neka starica nala u mojoj sobi. S mrnjom sam pogledao
staricu. A moda i nije umrla? Pipam joj elo. elo je hladno. Ruka takoe. I ta sad da
radim?
Pripaljujem lulu i sedam na otoman. Sav kiptim od srdbe.
Uh, gadno! kaem naglas.
Mrtva starica sedi kao vrea u mojoj fotelji. Zubi joj tre iz usta. Podsea me na
lipsalog konja.
Odvratan prizor kaem, ali se ne usuujem da staricu prekrijem novinama jer se
ne zna ta sve pod novinama moe da se dogodi.
uje se neko pomeranje iza zida: to ustaje moj sused, mainovoa. Samo jo treba
da on nanjui kako u mojoj sobi lei mrtva starica! Oslukujem njegove korake. ta li
eka? Ve je pola est. Ve je odavno trebalo da ode. Boe moj! Pa on se sprema da pije
aj! ujem kako mu iti primus. Eh, kad bi bar prokleti mainovoa to pre otiao!
Penjem se na otoman i leim. Prolazi osam minuta, ali susedov aj jo nije gotov i
primus jo piti. Sklapam oi i dremam.
Sanjam kako sused odlazi, a ja zajedno s njim izlazim na stepenite, zalupivi za sobom vrata sa
automatskom bravom. Nemam klju i ne mogu da se vratim u stan. Treba zvoniti i
buditi druge stanare, to nikako nije dobro. Stojim na odmoritu i razmiljam ta da
radim, i odjednom primeujem da nemam ruke, i primeujem da mi umesto ruku s
jedne strane tri no, a s druge viljuka.
Evo kaem Sakerdonu Mihajloviu, koji se tu odnekud stvori i sedi na stolici na
rasklapanje. Evo, pogledajte kaem mu kakve su mi ruke.
A Sakerdon Mihajlovi sedi utke, i ja vidim da to nije pravi Sakerdon Mihajlovi,
ve glineni.
Tada se budim i odmah shvatam da leim na otomanu u svojoj sobi, gde u fotelji kraj prozora sedi mrtva
starica.
Brzo okreem glavu prema njoj. Starice nema u fotelji. Posmatram praznu fotelju
ispunjen bezmernom radou. Znai, sve je bio san. Samo, kada je poeo? Da li je
starica danas ulazila u moju sobu? Moda je i to bio san? Vratio sam se danas kui jer
sam bio zaboravio da iskljuim elektrinu pe. Ali, moda je i to bio san? U svakom
sluaju, dobro je to u mojoj sobi nema mrtve starice, pa tako ne moram da idem kod
51
53
55
duan etrdeset osam kopejki za hleb. Imam sjajan izgovor da je traim. Votka koju sam
popio jo uvek je inila svoje, pa je izgledalo da se sve slae prosto i jednostavno.
Kod fontane sam priao kiosku i za sitninu koja mi je ostala popio veliku kriglu
peninog kvasa. Kvas je bio lo i ukisao, i ja sam nastavio put s gadnim ukusom u
ustima.
Na uglu Litejne ulice nekakav pijanac se zateturao i gurnuo me. Dobro je to nemam revolver: ubio bih
ga na licu mesta.
Do same kue iao sam lica verovatno iskrivljenog od besa. U svakom sluaju,
skoro svi prolaznici su se okretali za mnom.
Uao sam u prijavnicu. Na stolu je sedelo onisko, prljavo, prasto, jednooko i plavuno
devoje i, gledajui se u depno ogledalo, mazalo usne karminom.
Gde je nastojnik? upitao sam. Devoje je utalo, nastavljajui da mae usne.
Gde je nastojnik? ponovio sam otro.
Bie sutra, a ne danas odgovorilo je runo, prasto, jednooko i plavuno
devoje.
Izaao sam napolje. Suprotnom stranom ulice iao je invalid s mehanikom nogom
i glasno lupao nogom i tapom. est deaka tralo je za invalidom podraavajui njegov
hod.
Skrenuo sam u svoju kapiju i poeo da se penjem stepenicama. Na drugom spratu
sam zastao; kroz glavu mi je prola grozna misao starica mora da je poela da truli.
Nisam bio zatvorio prozor, a kau, pri otvorenom prozoru pokojnici bre trule. Kako sam
mogao da budem tako glup! A prokleti predsednik kunog saveta tek e sutra biti tu!
Stajao sam u nedoumici nekoliko minuta i nastavio da se penjem.
Opet sam zastao pred vratima stana. Da poem do pekare i tamo saekam
simpatinu gospoicu? Molio bih je da me primi na dve-tri noi. Ali sad se seam da je
ona danas ve kupila hleb i da, znai, u pekaru vie nee dolaziti. A i tako od toga nita
ne bi ispalo.
Otkljuao sam vrata i uao u hodnik. Na kraju hodnika je gorelo svetlo i Marija
Vasiljevna je drala u rukama neke krpe i trljala ih jednu o drugu. Spazivi me, Marija Vasiljevna je
povikala:
Pitao je neki tara a va!
Kakav starac? rekoh.
Ne nam odgovori Marija Vasiljevna.
Kada je to bilo? upitah.
Ito ne nam ree Marija Vasiljevna.
Vi ste razgovarali sa starcem? upitah Mariju Vasiljevnu.
Ja odgovori Marija Vasiljevna.
Pa kako onda ne znate kada je to bilo? rekoh.
Pre dva ata ree Marija Vasiljevna i ode u kuhinju.
Uputih se u svoju sobu.
A ta ako je, pomislih, starica iezla . Uem u sobu starice nema. Boe moj! Pa
zar se uda ne deavaju?!
Otkljuao sam vrata i poeo polako da ih otvaram. Moda mi se to samo priinilo,
ali iznutra je udario odvratan miris truljenja. Provirio sam kroz poluotvorena vrata i
zastao kao ukopan. Starica je polako etvoronoke puzala prema meni.
S krikom zalupih vrata, okrenuh klju u bravi i odskoih prema suprotnom zidu.
U hodniku se stvori Marija Vasiljevna.
vali te me? upita. Tako sam se tresao da nita nisam mogao da odgovorim, samo sam
odreno vrteo glavom. Marija Vasiljevna mi se priblii.
nekim te priali? ree. Ponovo odmahnuh glavom.
avim poludeo ree Marija Vasiljevna i vrati se u kuhinju, osvrnuvi se nekoliko
puta.
Ne treba ovako da stojim. Ne treba ovako da stojim ponavljao sam u sebi. Ta se fraza sama od sebe
stvorila negde u meni. Uporno sam je ponavljao sve dok mi nije doprla do svesti.
Da, ne treba ovako da stojim rekao sam sebi, ali sam i dalje stajao kao paralisan. Dogodilo se neto
uasno, ali je trebalo da se dogodi neto moda jo stranije. Vihor misli uskovitlao mi se
u glavi, i ja sam video zlobne oi mtve starice koja mi se polako, etvoronoke,
pribliavala.
Uleteti u sobu i zdrobiti starici lobanju. Eto ta treba uiniti! ak sam se osvrnuo
oko sebe i obradovao se kad sam ugledao tap za kriket koji je, ko zna za zato, ve
godinama poivao u jednom kutku hodnika. Zgrabiti tap, uleteti u sobu i tres!
Drhatvica me jo nije prola. Stajao sam ramena podignutih od unutranje jeze. Misli su lutale,
osvajajui nove oblasti, a ja sam stajao i oslukivao ih, kao da sam bio nekako odvojen
od njih, kao da nisam mogao da ih usmeravam
Pokojnici su govorile su mi sopstvene misli lo svet. Zalud ih nazivaju pokojnicima, oni
su pre nespokojnici. Na njih treba strogo paziti. Pitajte bilo kog uvara u mrtvanici. ta
vi mislite, zato su oni tamo postavljeni? Samo zbog jednog: da paze da se pokojnici ne
razmile. U tom smislu, ima zabavnih sluajeva. Jedan pokojnik, dok se uvar po
nareenju uprave prao u parnom kupatilu, izmileo je iz mtrvanice, uvukao se u komoru
za dezinfekciju i pojeo gomilu rublja. Radnici iz Dezinfekcije svojski su izmlatili
pokojnika, ali su za uniteno rublje morali da plate iz svog depa. A drugi pokojnik se
uvukao u porodilite i tamo tako prestravio sve prisutne da je jedna porodilja pobacila, a
pokojnik se okomio na mrtvoroene i stao da ga prodire kao ala. A kada je jedna
hrabra bolniarka udarila pokojnika hoklicom po leima, on je bolniarku ujeo za nogu i
ona je ubrzo umrla od trovanja krvi izazvanog otrovnim ujedom lea. Da, pokojnici su
lo svet i s njima treba biti oprezan.
Stoj! rekao sam svojim mislima. Priate kojeta. Pokojnici su nepomini.
Dobro rekle su mi moje misli onda ui u svoju sobu gde se nalazi jedan, kako
kae, nepomini pokojnik.
I ui u! rekao sam odluno svojim mislima.
Pokuaj! rekle su mi podsmeljivo moje misli.
Ta podsmeljivost me je konano razbesnela. Zgrabio sam tap za kriket i jurnuo prema
vratima.
Saekaj! povikale su moje misli. Ali ja sam ve bio okrenuo klju i otvorio vrata.
Starica je leala uz prag licem zabijenim u pod. Stajao sam spreman, s podignutom palicom. Starica se
nije micala. Drhtavica bee prola i misli su tekle jasno i razgovetno. Mogao sam da ih kontroliem.
Pre svega, zatvori vrata! zapovedi sam sebi.
Izvukao sam klju iz spoljne strane brave i stavio ga u unutranju. To sam uinio
levom rukom, a u desnoj sam drao palicu za kriket, ne skidajui oka sa starice.
Zakljuao sam vrata, oprezno preskoio staricu i stao nasred sobe.
E, sada emo da se obraunamo rekao sam. Rodio mi se bio plan kojem obino
pribegavaju ubice iz kriminalistikih romana ili novinskih rubrika. Hteo sam jednostavno
da spakujem staricu u kofer, odnesem je van grada i bacim u movaru. Znao sam za
jedno takvo mesto.
Kofer mi je stajao pod kauem. Izvukao sam ga i otvorio. U njemu su bile neke
stvari: nekoliko knjiga, jedan stari filcani eir i poderano rublje. Izvadio sam sve to i
stavio na kau.
Utom se glasno zalupie spoljna vrata i meni se uini da se starica trgla.
Momentalno sam skoio i zgrabio palicu za kriket.
Starica mirno lei. Stojim i oslukujem. To se mainovoa vratio, ujem kako hoda
u svojoj sobi. Evo, sad se upuuje hodnikom u kuhinju. Nee biti dobro ako mu Marija
Vasiljevna kae da sam sasvim poludeo. avolska posla! Trebalo bi da i ja poem u
kuhinju i umirim ih svojim izgledom.
Opet sam preskoio staricu i spustio palicu kraj samih vrata, kako bih, kada se
budem vraao, mogao da je uzmem pre no to uem u sobu. Izaao sam u hodnik. Iz
kuhinje su dopirali glasovi, ali rei nisu mogle da se razberu. Pritvorio sam vrata i
oprezno poao u kuhinju: hteo sam da saznam o emu priaju Marija Vasiljevna i
mainovoa. Brzo sam proao kroz hodnik i pred kuhinjom usporio korak. Govorio je
57
bio visok.
Pogledao sam kroz prozor. Ulicom je iao invalid sa mehanikom nogom i glasno
lupao nogom i tapom. Dva radnika i jedna starica, podboeni, kikotali su se smenom
invalidovom hodu.
Ustao sam. Vreme je! Vreme da se poe! Vreme je da se starica odnese do
movare! Samo jo da pozajmim pare od mainovoe.
Izaao sam u hodnik i priao njegovim vratima.
Matveju Filipoviu, jeste li tu? upitah.
Tu sam odgovori mainovoa.
Onda izvinite, Matveju Filipoviu, ali da niste pri parama? Prekosutra vam
vraam. Moete li da mi pozajmite trideset rubalja?
Mogu ree mainovoa. Zauo sam zveckanje kljueva i otvaranje nekog
sandueta. Onda je otvorio vrata i pruio mi novu crvenu novanicu od trideset rubalja.
Najlepe hvala, Matveju Filipoviu rekoh.
Nita, nita ree mainovoa. Stavio sam pare u dep i vratio se u svoju sobu.
Kofer je mirno stajao na svom mestu.
A sad na put bez odugovlaenja rekoh sebi.
Uzeo sam kofer i izaao iz sobe. Marija Vasiljevna me primeti sa koferom i uzviknu.
Kud vi to?
Tetki rekoh.
Skoro se vraate? upita Marija Vasiljevna.
Da rekoh. Moram da odnesem tetki neki ve. A vraam se moda jo danas.
Izaao sam na ulicu. Do tramvaja sam stigao sreno, nosei kofer as u desnoj, as
u levoj ruci.
Uao sam na prednja vrata u prikolicu tramvaja i poeo da maem kondukterki da
doe i naplati kartu. Nisam hteo da kroz cela kola aljem novanicu od trideset rubalja,
jedinu koju sam imao, niti sam smeo da ostavim kofer i odem do kondukterke sam.
Kondukterka je dola do mene i izjavila da nema sitno. Na prvoj stanici sam morao da
izaem.
Stajao sam besan i ekao sledei tamvaj. Oseao sam laku drhtavicu u nogama i
bol u stomaku. I odjednom sam spazio moju simpatinu gospoicu: prelazila je ulicu, ne
gledajui u mom pravcu.
Dohvatio sam kofer i pojurio za njom. Nisam znao kako se zove, pa nisam mogao
da je pozovem. Kofer mi je strano smetao: nosio sam ga ispred sebe obema rukama i
podupirao ga kolenima i stomakom. Simpatina gospoica ila je prilino brzo i ja sam
bio mokar od znoja, a snaga me je naputala. Simpatina gospoica je skrenula u
sporednu ulicu. Kad sam se dovukao do ugla nje nigde nije bilo.
Prokleta starica! prosiktao sam, bacajui kofer na zemlju.
Rukavi moje jakne bili su skroz mokri od znoja i lepili su mi se za ruke. Seo sam na
kofer, izvadio maramicu i obrisao vrat i lice. Dva deaka su se zaustavila preda mnom i
poela da me posmatraju. Napravio sam hladnokrvan izraz lica i uporno gledao u
najbliu kapiju, kao da nekoga oekujem. Maliani su se saaptavali i pokazivali na
mene prstima. Guio sam se od neobuzdanog gneva. Ah, da mogu onako da ih ukoim.
I, eto, zbog tih ugavih deaka ustajem, podiem kofer, prilazim prvoj kapiji i
zavirujem unutra. Pravim drven izraz lica, vadim sat i slaem ramenima. Maliani me poizdalje posmatraju.
Jo jednom sleem ramenima i zavirujem u kapiju.
udno kaem glasno, hvatam kofer i teglim ga prema tramvajskoj stanici. Na
elezniku stanicu stiem u pet do sedam. Uzimam povratnu kartu do Lisiijeg Nosa i
sedam u voz.
Osim mene, u vagonu su jo dvojica: jedan, oigledno radnik koji se premorio,
spava sa kaketom namaknutim preko oiju. Drugi, jo mlad momak, odeven kao
seoski ilko: ispod kaputa ruiasta koulja, a ispod kaketa viri kovrdasta uba. Pui
cigaretu uvuenu u jarkozelenu plastinu mutiklu.
Stavljam kofer izmeu klupa i sedam. U stomaku mi tako zavija da stiskam pesnice
59
JELIZAVETA BAM
Preveo: Zoran eri
Malena soba, plitka, jednostavna.
/1/
61
/2/
DRUGI: Kako to, nemamo savesti? Pjotre Nikolajeviu, ona kae da mi nemamo
savesti.
JELIZAVETA BAM: Vi, Ivane Ivanoviu, nemate savesti ni malice. Vi ste, naprosto,
hulja.
DRUGI: Ko je hulja? Zar ja? Zar sam ja hulja?
PRVI: No, priekajte, Ivane Ivanoviu, Jelizaveta Bam, nareujem...
DRUGI: Ne, Pjotre Nikolajeviu, jesam li ja hulja?
PRVI: Ma prestanite da se vreate. Jelizaveta Bam, nare...
DRUGI: Ne, priekajte, Pjotre Nikolajeviu, kaite mi, zar sam ja hulja?
PRVI: Ma, ostavite se gnjavae.
DRUGI: Tako znai, ja sam, po vaem miljenju, hulja?
PRVI: Da, hulja!!!
DRUGI: Ah, tako dakle, mislite da sam hulja? Tako ste rekli?
Jelizaveta Bam tri scenom.
PRVI: Kupite se napolje! Kakav tavan!! A jo se prihvatio odgovornog zadatka.
Pomahnitali ste, tek zbog jedne rei koja vam je upuena. ta e biti posle toga?
Naprosto idiot!
DRUGI: A vi ste arlatan.
PRVI: Napolje!
JELIZAVETA BAM: Ivan Ivanovi hulja!
DRUGI: To vam neu oprostiti!
PRVI: Sad u vas gurnuti niz stubite.
IVAN IVANOVI: Samo probajte!
PJOTR NIKOLAJEVI: Gurnuu, gurnuu, gurnuu, gurnuu vas.
Jelizaveta Bam otvara vrata. Ivan Ivanovi je na takama, a Pjotr Nikolajevi sedi
na stolici, s podvezanim obrazom.
JELIZAVETA BAM: Kratke su vam ruke!
PJOTR NIKOLAJEVI: Zar su moje ruke kratke?
IVAN IVANOVI: Jesu, jesu. Kaite, jesu li njegove? (Ivan Ivanovi pokazuje na
Pjotra Nikolajevia.)
JELIZAVETA BAM: Njegove su.
PJOTR NIKOLAJEVI: Jelizaveta Bam, ne smete tako da govorite.
JELIZAVETA BAM: Zato?
PJOTR NIKOLAJEVI: Zato to ste lieni prava glasa. Vi ste izvrilac gnusnog zloina.
Nemate prava da mi govorite drskosti. Vi ste zlikovka.
JELIZAVETA BAM: A zato?
PJOTR NIKOLAJEVI: ta zato?
JELIZAVETA BAM: Zato sam ja zlikovka?
PJOTR NIKOLAJEVI: Zato to ste lieni prava glasa.
IVAN IVANOVI: Lieni prava glasa.
JELIZAVETA BAM: Nisam liena. Moete proveriti na asovniku.
/3/
Dekoracija odlazi sa scene, proputajui prema vratima Ivana Ivanovia i Pjotra
Nikolajevia.
PJOTR NIKOLAJEVI: Do toga nee doi. Kraj vrata sam postavio strau, i pri
najmanjem dodiru Ivan Ivanovi e tucnuti u stranu.
JELIZAVETA BAM: Pokaite. Molim vas da pokaete.
PJOTR NIKOLAJEVI: Evo, gledajte, predlaem da se zavrtimo. Jen', dva, tri (udara u postolje.)
Pjotr Nikolajevi ide na proscenijum, Ivan Ivanovi ide za njim.
Ivan Ivanovi glasno tucne, obori postolje.
JELIZAVETA BAM: Jo jednom. Molim vas.
Pauza. Ivan Ivanovi tucne jo jednom.
JELIZAVETA BAM: Kako to izvodite?
Ponavljaju. Pjotr Nikolajevi ponovo gurne postolje, a Ivan Ivanovi ponovo tucne.
PJOTR NIKOLAJEVI: Vrlo je jednostavno. Ivane Ivanoviu, pokaite.
IVAN IVANOVI: Sa zadovoljstvom.
Postavlja se na sve etiri i podie jednu nogu (kao pas).
JELIZAVETA BAM: Da, draesno je koliko i dobro. (Vie.) Mama! Doi ovamo! Stigli su
cirkusanti! Odmah e doi moja mama. Upoznajte se, Pjotr Nikolajevi, Ivan Ivanovi.
Neto ete nam pokazati?
IVAN IVANOVI: Sa zadovoljstvom.
PJOTR NIKOLAJEVI: Ho la hop!
Ivan Ivanovi pokuava da dubi na glavi, ali pada.
JELIZAVETA BAM: Skupa, skupa.
IVAN IVANOVI: Tu nema gde da se oduprem. (Sede na podu.)
JELIZAVETA BAM: elite li, moda, pekir? (Koketira)
Na scenu izlaze TATICA i MAMICA, sedaju i gledaju.
IVAN IVANOVI: Zbog ega?
JELIZAVETA BAM: Prosto tako. Hi-hi-hi-hi...
IVAN IVANOVI: Vi ste naroito prijatne spoljanosti.
JELIZAVETA BAM: Ma nemojte? A zato?
IVAN IVANOVI: Hi-i-i-ik, zato to ste vi spomenak. (Glasno tuca.)
JELIZAVETA BAM: Ja spomenak? Uistinu! A vi ste tulipan. (Tulipan kroz nos.)
IVAN IVANOVI: Kako?
JELIZAVETA BAM: Tulipan.
IVAN IVANOVI (u nedoumici): Ulagujete mi...
JELIZAVETA BAM (kroz nos): Dozvolite da vas uberem.
OTAC (basom): Jelizaveta, ne ludiraj se.
JELIZAVETA BAM (ocu): Ja, tatice, odmah u prestati. (Ivanu Ivanoviu, kroz nos,
sevi i podboivi se.) Kleknite etvoronoke.
IVAN IVANOVI: Ako dozvolite, Jelizaveta Bubavabna, najbolje je da krenem kui.
eka me ena, kod kue. Ona ima puno deice, Jelizaveta Bubavabna. Oprostite mi, na
dosaivanju. I ne zaboravite me. Ja sam od onih koga svi gone. Zbog ega, pitate se.
Kao da sam lopov, ta li? Ta nisam! Jelizaveta Eduardovna, estit sam ovek. Kod kue
me eka ena. ena sa puno deice. Deica su dobra. Svako je u stanju u zubima kutiju
ibica da dri. Ve ete mi oprostiti. Ja, Jelizaveta Mihajlovna, poao bih kui.
63
Pjotr Nikolajevi prilazi Tatici i Mamici. Mamica, zbog neeg nezadovoljna, ide ka
proscenijumu. Ivan Ivanovi odeva bundu i odlazi. Jelizaveta Bam privezuje ue, jednim
krajem za mamiinu nogu, a drugim za stolicu. Svi ute.
MAMICA (peva uz muziku):
Evo planulo je jutro,
Rumeni se voda,
Nad jezerom brzi galeb leti...itd.
Mamica okonava pevanje i ide na svoje mesto, vukui stolicu za sobom.
PJOTR NIKOLAJEVI: E, pa stigli smo.
TATICA: Slava tebi, Boe. (Udaljava se.)
/4/
JELIZAVETA BAM: A ti, mama, zar nee poi da se proeta?
MAMICA: A tebi se eta?
JELIZAVETA BAM: Jezivo!
MAMICA: Ne, neu poi.
JELIZAVETA BAM: Poimo, ha-aj-de.
MAMICA: U redu, poimo, poimo. (Udaljavaju se.)
Prazna scena.
/5/
IVAN IVANOVI i PJOTR NIKOLAJEVI: (utravajui):
Gd je, gd je, gd
Jelizavta Bam,
Jelizavta Bam,
Jelizavta Bam.
PJOTR NIKOLAJEVI: Tu je, tu, tu.
IVAN IVANOVI: Tamo, tamo, tamo je.
PJOTR NIKOLAJEVI: Gde smo se to zatekli, Ivane Ivanoviu?
IVAN IVANOVI: Pjotre Nikolajeviu, mi smo zatvoreni.
PJOTR NIKOLAJEVI: To je bezobrazluk. Molim da me ne zaje...
IVAN IVANOVI: Evo vam funta, basta pet je do pet.
PJOTR NIKOLAJEVI (pevljivo): Gde je Jelizaveta Bam?
IVAN IVANOVI (pevljivo): Zato onda treba vam?
PJOTR NIKOLAJEVI: Da je ubijem!
IVAN IVANOVI:
Hm, Jelizaveta Bam,
Na klupi sedi tamo.
PJOTR NIKOLAJEVI: Beimo onda, dok nas noge nose.
Tre u mestu. Na proscenijum iznose cepanicu i dok Pjotr Nikolajevi i Ivan
Ivanovi tre, cepaju je.
Hopa, hopa,
nogama,
zalazi za
gorama.
Rozim oblacima
Puh, puh,
(Udarac!)
a vozovima
huk, huk,
buljina,
panjina
istesterisana!
/6/
Pomie se kulisa, a iza kulise sedi JELIZAVETA BAM.
JELIZAVETA BAM: Traite li mene? (Ustaje i odlazi.)
PJOTR NIKOLAJEVI: Vas, Vanjka, ovde je.
IVAN IVANOVI: Gde je, gde? Gde!
PJOTR NIKOLAJEVI: Tu, pod dvokrilcem.
Ulazi SIROMAAK.
IVAN IVANOVI: Izvuci je napolje.
PJOTR NIKOLAJEVI: Otima se.
SIROMAAK (Jelizaveti Bam): Drue, pomozite.
IVAN IVANOVI (zamuckujui): Eto, sledeeg puta imau vie iskustva. Ba sam sve
zapazio.
JELIZAVETA BAM (siromaku): Nemam ba nita.
SIROMAAK: Zar ni kopejkicu.
JELIZAVETA BAM: Pitaj, evo, ovog ujkicu. (Pokazuje na Pjotra Nikolajevia.)
PJOTR NIKOLAJEVI (Ivanu Ivanoviu, zamuckujui): Ti, pazi ta radi.
Na scenu izlazi sto. Jelizaveta Bam primie mu stolicu i sedne.
IVAN IVANOVI: Ja iskopavam korenje.
SIROMAAK: Pomagajte, drugovi.
PJOTR NIKOLAJEVI (siromaku): Daj, tamo se zavuci.
IVAN IVANOVI: Rukama se odupri o kamenie.
PJOTR NIKOLAJEVI: Nita, zna on kako e.
Siromaak se zavlai pod kulisu.
JELIZAVETA BAM: Sedite i vi. ta to gledate?
Pauza.
IVAN IVANOVI: Blagodarim.
PJOTR NIKOLAJEVI: Posedajmo. (Sedaju.)
ute. Jedu supu.
JELIZAVETA BAM: Zato li mog mua nema. Gde li se to zadrao.
PJOTR NIKOLAJEVI: Doi e. (Poskoi i stane da tri po sceni.) ur - ura!
IVAN IVANOVI: Ha-ha-ha. (Tri za Pjotrom Nikolajeviem.) Gde je kua?
JELIZAVETA BAM: Evo, tu iza te crtice.
PJOTR NIKOLAJEVI (lupne Ivana Ivanovia.): Ti si uga!
Na scenu izlazi TATICA s perom u ruci.
JELIZAVETA BAM: Ivane Ivanoviu, beite ovamo!
65
67
69
VIOLINA:
Na-na-ni-na
na-na-ni-na
PJOTR NIKOLAJEVI:
Osam minuta
projurie neprimetno.
VIOLINA:
Na-na-ni-na
na-na-ni-na
PJOTR NIKOLAJEVI:
Doao je va trenutak,
pripremite se,
vod ili etu
odnee mitraljez.
BUBANJ:
II
II
IIII
PJOTR NIKOLAJEVI:
Komadii su leteli
sedam dana u nedelji.
SIRENA I BUBANJ:
Via-a bum, bum,
Via-a bum.
PJOTR NIKOLAJEVI:
Kapetanov dar za alu
nevesta nije zapazila.
Svetlo se postepeno pojaava.
SIRENA: Via, via, via, via.
PJOTR NIKOLAJEVI:
Pomozite, odmah pomozite,
progone me salata i vodica.
Puna svetlost.
VIOLINA:
Pa-pa-pi-pa
pa-pa-pi-pa
Kulisa unosi IVANA IVANOVIA.
/14/
IVAN IVANOVI:
Kaite, Pjotre Nikolajeviu,
Da li ste bili na toj planini?
PJOTR NIKOLAJEVI:
Ba sam otuda.
Tamo je predivno
Cvee raste. Drvee umori.
Stoji kolibica drvena kuica
U kolibici svetluca vatrica.
Na vatricu sleu leptirice,
Udaraju u prozor noni komarci.
Ponekad mugne i prhne ispod krova
Stari razbojnik kozomuz.
Pas lancem ljulja vazduh
I laje u pusto ispred sebe,
A njemu u odgovor nevidljivi vilini konjici
Zabruje zaveru sasvim skladno.
IVAN IVANOVI:
A u toj kuici, koja je drvena,
Koja se i kolibicom zove,
U kojoj vatrica sja i treperi,
Ko u toj kuici boravi?
PJOTR NIKOLAJEVI:
Nikog u njoj da boravi,
I vrata da raskrili,
U njoj samo mievi preturaju apicima
po branu,
U njoj samo lampa svetli kao ruzmarin
I po ceo dan, kao pustinja, sedi na
pei bubavaba.
IVAN IVANOVI:
A ko, onda, lampu pali?
PJOTR NIKOLAJEVI:
Niko. Ona gori sama od sebe.
IVAN IVANOVI:
Ali tako neto nije mogue!
PJOTR NIKOLAJEVI:
Prazne, glupe rei!
Postoji beskonano kretanje,
Disanje lakih elemenata.
Planetne putanje, zemljino okretanje,
aljiva smena dana i noi,
Spojevi potmule prirode,
Zveri dremljivih gnev i sila
I pokoreni ovekom
Svetlosni zakoni i talasi.
IVAN IVANOVI (kresnuvi ibicu):
71
IVAN IVANOVI:
Dvoboj dvojice vitezova!
Tekst Imanuil Krasdajtejrik.
Muzika Veliopag, holandski pastir.
Koreografija nepoznatog putnika.
Zvono e objaviti poetak.
Na scenu iznose dva stoia.
GLASOVI IZ RAZLIITIH KRAJEVA SALE:
dvoboj dvojice vitezova!
tekst Imanuila Krasdajtejrika!
muzika Veliopaga, holandskog pastira!
koreografija nepoznatog putnika!
zvono e objaviti poetak!
ZVONO:
Bum, bum, bum, bum.
PJOTR NIKOLAJEVI:
Kurbir daramur
dindiri,
(Udarac!)
slakatir pakaradagu
da ki iri kiri kiri
zandudila habakula
he-e-el.
Hanu ana kudi
stum i na lakudi
para vi na lijtena
he-e-el.
apu, aapali
apatali mar
nabaloina
he-e-el.
(Podie ruku.)
TATICA:
Neka se na sunce zaleti
Krilati papagaj,
Neka potamni zlatni
Dnevni sjaj.
Neka jekne kroz umarak
Kopita topot i zvon,
I preokrene u jarak
Ovaj sudbonosni tron.
A vitez, koji i za stolom
Ma svoj trza,
Podigne au i potom
Zdravicu neku zbrza:
Ja prinosim ovu au
Usnama koje obasipa sram,
Da pijem za najlepu
Jelizavetu Bam.
iju nenu ruku
73
Usamljena bubavaba.
uje li kako zvoni
Na krovu bum i bam,
Oprosti mi i izvini,
Jelizaveta Bam.
Zvoni zvono.
IVAN IVANOVI:
Dvoboj dvojice vitezova
Okonan je.
Pjotra Nikolajevia iznose.
/16/
JELIZAVETA BAM (ulazei):
Ah, tatice, ovde si. Radujem se.
Upravo stiem iz kooperative.
Tek to sam kupila bombone.
Htela sam neki slatki uz aj.
TATICA (isteui vrat):
Uf, kako sam se umorio.
JELIZAVETA BAM:
A ta si to radio?
TATICA:
Da... drva sam cepao
I strano se umorio.
JELIZAVETA BAM:
Ivane Ivanoviu, skoknite do pivnice
I donesite nam flau piva i graak.
IVAN IVANOVI:
Aha, graak i pola flae piva,
Skoknuu do pivnice, pa nazad.
JELIZAVETA BAM:
Ne pola flae, ve flau punu,
I ne u pivnicu, ve poi u graak.
IVAN IVANOVI:
Odmah u bundu u polupivnici da skinem,
A sam u na glavu staviti polugraak.
JELIZAVETA BAM:
Ah, ne, nije potrebno, samo pourite,
Jer su mog taticu zamorile cepanice.
TATICA:
O, kakve ene, nita ne shvataju,
U glavama im vetrovi duvaju.
75
/17/
MAMICA (ulazei): Drugovi. Moga sina ova gadura je ukokala
GLASOVI: Koja, koja?
Iza kulisa izviruju dve glave.
MAMICA: Evo ova, s onim usnama.
JELIZAVETA BAM: Mama, mama, ta to pria.
Ivan Ivanovi kree ibicu.
MAMICA: Sve je ovo zbog tebe, kraj je, u ovom ivotu, nereen.
JELIZAVETA BAM: Daj kai mi, o kome to govori?
MAMICA (s hladnim izrazom lica): Iih, iih, iih,
JELIZAVETA BAM: Ona je poludela.
Tatica vadi maramicu i igra u mestu.
MAMICA: Ja sam sipa.
Umesto dekora pejzaa vraa se dekor sobe. Kulise gutaju Taticu i Mamicu.
JELIZAVETA BAM: Samo to nisu stigli, ta sam to uradila.
MAMICA: 3 x 27 = 81.
Scena je ista, kao na poetku.
/18/
JELIZAVETA BAM: Oni e, obavezno, da uu, kako bi me uhvatili i zbrisali s lica
zemlje. Beati. Treba beati. Ali, gde da pobegnem? Ova vrata vode na stepenite, a na
stepenitu u sresti njih. Kroz prozor? (Gleda kroz prozor.) O-o-o-oh. Ne bih mogla da
skoim. Vrlo je visoko. Pa, ta da radim? Eh, neiji koraci. To su oni. Zakljuau vrata. I
neu otvarati. Neka lupaju, koliko im je volja. (Zakljuava vrata.)
Lupnjava na vratima, potom glasovi:
Jelizaveta Bam, u ime zakona, nareujem vam otvorite vrata!
utanje.
DRUGI GLAS (tiho): Dajte da razvalimo vrata.
PRVI GLAS: Jelizaveta Bam, otvorite vrata, inae emo sami da ih razvalimo.
JELIZAVETA BAM: ta nameravate sa mnom da uinite?
PRVI GLAS: Vi podleete stranoj kazni.
JELIZAVETA BAM: Zbog ega? Zato mi ne kaete ta sam to uinila?
PRVI GLAS: Optueni ste za ubistvo Pjotra Nikolajevi Krupernaka.
DRUGI GLAS: I za to ete odgovarati
JELIZAVETA BAM: Ali ja nikog nisam ubila.
PRVI GLAS: To e odluiti sud.
JELIZAVETA BAM: U vaoj sam vlasti.
Jelizaveta Bam otvara vrata. Ulaze Pjotr Nikolajevi i Ivan Ivanovi, preobueni u
vatrogasce.
NAPOMENA
JELIZAVETU BAM Harms je napisao po zadatku pozorine sekcije Oberiu. Predstava je
pripremana decembra 1927. godine, a pred gledaocima igrana 24. januara 1928.
godine, na veeri Oberuita.
Mainopisani tekst razdelio je autor, koji je istovremeno i reirao komad, na
devetnaest epizoda (komada, kako ih je nazvao Harms), koji su oznaavali nain
izvoenja. Epizode su u ovom izdanju oznaene ciframa u zagradama. Nazivi epizoda
(komada), koje je Harms uneo na svoj tekst kao roditeljsko-dramaturke napomene, ili
tek kao izvesna zapaanja, pojanjenja, manje su literarna a vie scenska dopuna tekstu
JELIZAVETE BAM.
/1/ Komad realist. melodrama. S aliteracijskim zvuenjem tj. s ponavljajuom
kripom razvaljivanja vrata. Mogue je da su vrata zvuala kao muziki instrument. U
JELIZAVETI BAM je bilo mnogo muzike. Izvodile su se uvertire, serenade, romanse.
Glumci su stupali u dijalog sa instrumentima. Zvuala su zvona i bubnjevi. Zvukovnoj
paleti predstave doprineli su i borba sa rapirima. kripa vratima, testerisanje. arenilu
muzike pratnje odgovaralo je i stilsko arenilo glumakih replika (proza, ritmika proza,
poezija, zaumne rei).
/2/ anr realistiki, komedija.
/3/ Besmislen komino-naivni (anr).
/4/ Realistiki. anr svakodnevne komike.
/5/ Ritmiki Radiks. Radiks ( od lat. radix koren) pozorini kolektiv koji su osnovali
1926. godine studenti pozorinog odeljenja Instituta istorije umetnosti. Radiks je veliki
znaaj pridavao ritmikom izvoenju stihova.
/6/ Svakodnevni Radiks.
/7/ Sveana melodrama, naglaena Radiksom.
77
ARHIMEDOVA KADA
(stihovi, molitve, pesme, arolije)
Izabrao i preveo: Duan Pati
STIH PETRA JAKINA
Jurili smo na hvatove
na poslednje ratovanje
koplja nam se istupie
sedeli smo kraj vatre
reke venue pod nogom
vikali smo: mi stiemo!
plea su ludo visoka
njuka bela iljata
al put nije maramica
i puku nee iscediti
bacali smo poglede da
1
vrste brze brojimo
nebo je k'o veo padalo
sputalo se iza ume
na aov skakae kami
mesec suncu nije par
koliko vremena ne znam
gonismo teki tovar
ARHIMEDOVA KADA
Ej, Mahmet,
brbljanja dosta,
sapun amo daj, Mahmet,
viknu drmajui bedra
u kadi sede' Arhimed.
Izvol'te, Arhimede,
vau suvorovsku mast.
Kad se uspne, zgodno je,
oglasi se Arhimed.
Pod okno pope se Mahmet,
elja kosu u punu,
a obeenjak Arhimed,
paljivo cvike skinu.
Tu Mahmet poskoi.
Mama!
vrisnu mokri Arhimed.
Pravo s visine goleme
u kadu pljusnu se Mahmet.
Vreme nae pitanja nema,
svak' pitanje je sebi,
kaza mudrac nosa prasta,
k'o pas sede' u kadi.
Na primeru istraujem
ja nauna svojstva sva,
u razmiljanjima lebdim,
po tri i po pet dana,
godinu svu glas ne ujem,
otro ree Arhimed,
de, dodao je, pomiluj
zatiljak moj i hrbat.
Uostalom da, kaza potom,
i u umetnosti, da,
tamo u umetnosti toj,
zanesem se katkada.
Nekako usred obeda,
proitah u kalendaru
u decembru il' januaru,
prikazae se na sceni
Arhimedova kada,
Arhimed sumorno ree,
i bradu je pleo. Da
79
81
Zar ti ne zna?
Bio jednom jedan starac. Njegov sin ra-
83
Zar ti ne zna?
Starac je itao knjigu. Zatim je ibicom obeleio knjigu i zaloio pe.
Drva je on nosio u savijenoj levoj
ruci i nosei ih mislio: od drva e se
brzo otetiti rukav sakoa.
ZEMLJAK A ta je to agam?
VLAST
Zar ti ne zna?
Na nebu su etiri zvezde Labuda. To
je severni krst. Nedavno se izmeu
njih pojavila nova zvezda Labud Agam.
Ko tu zvezdu otme, taj e moi da ne sanja
snove.
drite?
ZEMLAJK
(kikotajui se).
Od haha sam i od hiha
ja od hoha i od heha
k nebu idem k'o orliha
iezavam kao rupa.
UTJUGOV
(mlatarajui novinom).
Ja menjam svoj stambeni prostor
za vei!
Bap bop u inat!
Za vei!
Zapamtite kokon, fokon, zoken, moken.
ZEMLJAK
N.I.
(uzdahnuvi).
Ili orbu. Znate li, da bi spravili
85
IVINARNIK
U ivinarniku je jako vonjalo. U uglu je sedela malena devojica i jela zemljane lepinje.
Devojica je bila veoma prljava i zaputena. Na asfaltnom podu bile su rupe, a u rupama bare.
Starac u predugom crnom kaputu iao je po barama i postrance pazio na ptice.
Odaju je delila pregrada visine jednog arina. Iza pregrade etale su gore-dole krupne ptice. Pelikani su sedeli okolo
87
S MARIJOM IVANOVNOM
ANEO KOPUSTA Odlino! Samo, bilo bi interesantno znati, da li Vi imate ulaznicu?
MARIJA IVANOVNA Ha ha ha, kakve budalatine! Pa ja sam urka!
ANEO KOPUSTA Ne moete Vi tako razgovarati sa mnom. Ja sam aneo.
MARIJA IVANOVNA Zato?
ANEO KOPUSTA Zato to imam krila.
MARIJA IVANOVNA Ha ha hoau! Pa i kuske i jarepice takoe imaju krila!
ANEO KOMPUSTA Vi rasuujete kao profesor Permjakov. On i uvar Fadej po tom osnovu
su me i smestili u ovaj ivinarnik.
Marija Ivanovna zeva i tone u san.
Aneo Koptusta je budi.
ANEO PANTOSTA Marija Ivanovna, probudite se, ispriau Vam do kraja svoju zamisao o
osama.
MARIJA IVANOVNA IZ SNA
Golubiu, golubia, golubiu. Ne dotii se takvih pitanja.
Ja iveti hou.
ANEO HARTRASTA Ali, zaista, Marija Ivanovna, veliki sam ljubitelj prosene prekrupe.
Znate, ona se sree ak u stajnjaku. ak u stajnjaku, asna re!
MARIJA IVANOVNA IZ SNA E ne, to ne! Fuj fuj! ubre i prosena kaa!
ANEO HOLBASTA Nita-nita, Marija Ivanovna. Mada svakako treba gledati iji je stajnjak.
Najbolji je konjski. U njemu, znate, ovoga je veoma malo, a najvie neeg poput slame. Kravlja
balega, to je takoe nita. Premda je ona, znate, veoma lepljiva. A psei fuj! Znam sam to je
gad! I prosene prekrupe takoe uopte nema. Ali jedemo je. Zaista, ve je jedemo. A to se tie...
MARIJA IVANOVNA (zapuila je ui) Nema se to rei, anele! ta sve samo ne derete!
Recite, vi moda i bljuvotinu jedete.
Kako da Vam kaem, bio je zapoeo Aneo Hlampusta, ali Marija Ivanovna poela je tako
dizati galamu i psovati, da je Aneo Hlempista to pre uutkao rukom svoja usta, no od hitrine
kretnji nije se odrao na nogama i seo je na pod.
Andrej je pak pojeo salomu-salamu i s nipodotavanjem je pljunuo psujui i mea culpa fafanaf tos
palmandeub.
glAvoSlog*
Mah __________ leapije
mamah
leapije gaje
mamamah
leapije gaje u
V.* _________
moji
voji
koji
vedi
duji
buji
veje
aje
hije
seo
puje
pljaje
kljoje
poko
pljije
pljoje
fljuje
moje
foje
toje
njunja
tjupja
kjojo
pjojo
fjuju
juju
pljao
kljao
kljas
kljapafeo
peljsipao
guljdigreja
pjanj
foken, poken, zoken, moken
---------------------------------Na taj nain se zemljak ponovo pojavio na zemlji.
UTJUGOV (maui primusom).
Bap bop u inat!
Obed je uspeno proao.
Ja pojeo sam tanjir supe
s koprom, s lukom i s mladicom.
I do grla sam krompir s hrenom
mile Tanje vetinu
jeo. Odoh sa naklonom
van tajei sutinu.
Kada hrana vrenjem uzavri
grmi u grobu trbuha
krv po ilama prolazi
tkanjem tela ivena
rumenom obraze gori
pulsa pao puo po
penjdi punjdi govori
k uhu bubnji po po po
ja ujem pak fijukanje
s neba na moje okno
to vetrova je drhtanje
svetom stvoreno davno.
Teskoba. Pobegnimo.
K nebu odleteemo.
(mae primusom).
89
ZEMLJAK
A kako on izgleda?
UTJUGOV
ZEMLJAK
Galopirao je na olovci?
91
UTJUGOV
E pa da da da, jeste to je on! Ah, zato ga niste zaustavili! Prav mu je put
za G.P.U.* On... bolje je da preutim. Mada neu, moram rei. Razumete li? duan sam to izrei.
On, taj jaha, moe oteti nebo.
ZEMLJAK Nebo? Ha ha ha! zar! e! m.m.m. Jo jo jo! Gi gi gi. Nebo oteti! A? Oteti nebo! Jo jo jo!
To je nemogue. Nebo se gi gi gi, ne moe oteti. Nebo ima straara koji ga danonono osmatra.
Evo ga! Gromobran. Ko se odvai nebo oteti, tog e straar probosti. Razumeti li?
UTJUGOV A ta to vi drite pod mikom?
ZEMLJAK To je ptiica. Ulovio sam je u nebeskim visinama.
UTJUGOV
Stanite, pa to je deo neba!
Straa! Bap bop u inat!
Momci, drite ga!
Na Utjugovljev poziv ve su jurili Nikolaj Ivanovi i Amenhotep. Ibis u rukama Nikolaja
Ivanovia osetio je olakanje to mu niko nije posmatrao podizanje pod repom, i naslaivao se
oseanjem kretanja u prostoru, jer je Nikolaj Ivanovi trao dovoljno brzo. Ibis je zamurio i
poudno gutao usputno strujanje vazduha.
ta se desilo? Gde? Zato? vikao je Nikolaj Ivanovi.
Ma evo, vikao je Utjugov, ovaj graanin ukrao je deo neba i tvrdi da pticu nosi.
Gde je ptia? ta ptia? komeao se Nikolaj Ivanovi. Gle ptica! vikao je gurajui ibisa
Utjugovu u lice.
Zemljak se pak nalazio kraj zida vrsto rukama zagrlivi Labuda i pogledom traei kuda bi se
sakrio.
Dopustite, rekao je Amenhotep, smesta u sve uraditi. Gde je lopov? Pa ve je vreme. A?
Malo-malo pa uje da je onamo skandal, ovde nestaica proizvoda, onamo cigareta nema. Ja sam,
znate li, putovao za Lahti; zaista, onamo daniki u umi sede, i pravo rei, sramno je to se tamo
ini. Neprekidni blud.
Koken foken zoken moken! nije se zaustavljao Utjugov. ta da radimo s lopovom? Hajde da ga prilepimo za
zid. Imamo li lepka?
A to se s njim enirati, rekao je mimo prolazei stolar sezonac, srkajui usput kolonjsku
vodu. Takve treba mlatiti.
Udri! Udri! Bap bop u inat! viknuo je Utjugov.
Amenhotep i Nikolaj Ivanovi krenuli su na zemljaka.
VLAST Kvoc krotki vabihuljo.
Spusti agama k nogama!
(Pauza). Tiina. Zaustavlja se svetlo. Svi koji su spavali-bude se. Izmeu ostalih budi se
sovjetski inovnik Podhelukov. (Na licu mu je pedantna bradica bez brkova). Podhelukov gleda kroz
prozor. Na ulici prodavac petroleja zvidi u gorionik.
PODHELUKOV Nemogue je spavati. Ove godine najezda je stenica. Pogledaj, kako su mi
slabine izujedale.
PODHELUKOVLJEVA ENA (brzo prebrojavi koliko ima u ustima zuba, sa piskom govori).
uiskisealilou mi se.*
PODHELUKOV Zbog ega si vesela?
PODHELUKOVLJEVA ENA (grlei Amenhotepa).
Evo mog ljubavnika!
PODHELUKOV Fuj, kakva gadost! On je samo u gaicama. (Promislivi).
I znojav je.
93
95
HNJU
Posveeno P.I. Sokolovu.*
Hnju* je iz ume peke ila,
nogama je gazila ritove i gline.
Hnju se koreniem hranila
rogom vrane-maline,
ili je izdanke upala
veselog hmelja, domoroca gajeva.
Bogovi su taljigama putovali.
Jasno se oseala snaga
bogova, ispunjenih sokom aloja i lijana,
a misao je u elu uzvienom leala sva okamenjena.
Zubima kljocajui mahovinu,
grudi na stegove isprsivi,
putnici su kuvali orbu,
letele su nage poletue,
veajui se u nekim trenucima za granice
strmoglavce,*
zaas su se odmarale, te, diui leleke strane
ka kotlu sa i su se ustremile,
grabei meso crvenom eljusti,
sad zimovke su letele na hrpu peenja,
sad medved, sedei na drvetu i zarivi kande u koru,
da pao ne bi,
razmiljao je o pravosuu cvraka,
sad Bog je u grmu negovao larvu leptira,
igrae se murke dva kurjaka
takvo stanje bi nonog svedrhtala,*
gde Hnju je urno promicala
i razmiljala, brojei udarce sranog kucanja.
Asket* je u pustinji vlastelin,
bomba u vazduhu gospodarica,
oboje skupa najbolji su dokaz ljudskog
genija;
neka se kometa u zemlju zabija,
pretei da narui beg nae matere,
i, kad pena, prijateljica vatre, na crnom krateru
pusti muve s nebeskim krabotinama na apicama,
mi gordo gledaemo na vulkan
i na mapama
zemaljskih dela
rukom zapisujui astronomski dogaaj,
sposobni da zaspemo drednot* laticama sremza,
preobratiemo svet u narodno zabavljanje
i posvuda poveati gustinu naseljavanja.
Jo nedavno gore vrhom leteo je Jupiter,
u 422. godine jednom praznujui svoj imendan,*
dokle god aljiva kometa nije projurila u vidu zdele
u kristalnom stomaku Glafira.
Zvezdani diskovi su brzo iezli,
97
i u potvreno verovati,
hiljadu puta ponovo itati knjige, shvatljive
logikim pravilima,
ugodno se ulagivati nejasnim uglovima nauka,
initi zabavna zapaanja,
i na pitanje: postoji li Bog? podie se hiljadu ruku,
spremnih da smatraju, da Bog je pronalazak.
Spremni smo, spremni unititi
iroko platno nauka.
Za protivnika smatrali smo Galileja,*
koji je dao nova reenja.
A danas pet oberiuta,*
moraju da se potucaju izmeu kua
zbog naruavanja uobiajenih pravila razmiljanja o
smislovima.*
Gledaj, da se sauva kapa,
da ne bi od ela postalo drvo*
tu mrtvi je lav snaniji od ivahnog psa,*
i, zaista, treba da kaem, moju izbu
ne poseuju gosti.
Hnju je, odmorivi se, zamahnula snanim kostima
i krenula napred.
Voda se posluno razdvojila.
Primicale su ribe. Hladilo je.
Hnju se, gledajui u rupicu, molila,
doivevi logiku granice.*
Mene ve vie ne brine
zemlja, koja vodi besedu
o prestanku topline
aptala je Hnju svome susedu,
mene ve vie ne napadaju
putevi kukca-kuckara,
i klinci vie ne kukaju
u velikim rukama grobara,
i kada bi sve pele, izletevi iz kofera, na me
uperile svoja tupa ala,
onda i tada, poverujte rei, od straha uopte ne
bih drhtala.
U pravu si, moja golubice, saputnik joj odgovara,no zemlja je gluva cevica
puna ej-ej zvukova.
Hnju odgovori: Ja ludom
roena da sedim na stogu,
dane punih klavijatura
zvuke da ujem ne mogu.
I ako su leptiri sposobni da uju praskanje klica
u ilama iaka,
i ako kukci nose u svojim torbama note
biljnih glasova,
i ako vodeni pauii znaju ime, domovinu onog to se
odbranio od dobrovoljaca pitolja,
onda treba priznati, da sam ja prosto glupa curica.
Upravo tako, ree joj saputnik,
uvek se najvia istota kategorija
nalazi u punom neznanju sredine.
I to mi se, pravo da kaem, strano svia.
23. aprila 1931. godine.
99
(NOTE VIDIM...)
Note vidim
vidim mrak
vidim ljiljana ludak
srce je kokos
ipak ne
svet nije fokus
ipak da.
(jul? 1933.)
101
DRUGARICA
Na licu tvom, drugarice,
dva su kuckara-kukca
nacrtali sto dva kruga,
ifru sedam i slovo K.
Nad tobom je godina hod,
hladna su usta pozelenela,
prsnu vid od vremena zlog,
nozdrvama vetar zazvonio.
ta ti se zbiva u dui,
ne znam. Iznenada tek
moe se praskom raspui
misli tvojih velik sanduk.
I tada smesta razumljiv
svim bie tvoj slatki san.
I tvoj e duh, ba kao plin,
iz grudi pobei van.
ta eka? Smutnju planeta?
Il' mnotva zvezda kretnju?
Il' eka sudbe zapleta,
oslonjena rukom na stub?
STRANA SMRT
Jednom je jedan ovek, oseajui glad,
sedeo za stolom i jeo kotlete,
A pored je stajala njegova supruga i neprekidno govorila
o tome da je u kotletima malo svinjetine.
Ali, on je jeo, i jeo, i jeo, i jeo, i jeo, dokle god
nije osetio negde u elucu
smrtonosnu teinu.
Tada, odmahnuvi podmuklu hranu,
zadrhtao je i zaplakao.
U depu njegov zlatni sat prestao je kucati.
Kosa mu je iznenada posedela, pogled
se smirio.
Ui su mu pale na pod,
kao to u jesen s topola otpadaju uti
listovi,
I on je naprasno umro.
1935.
103