ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI

KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH

INTERAKCIONISTA
Petar Bodlovi, bacc. soc./phil.
Hrvatski studiji, Zagreb
petar.bodlovic@yahoo.com

SAETAK
U radu se eli prikazati i analizirati osnovne odrednice svijesti kod dviju kreativnih
sociologija: fenomenologijske sociologije i simbolikog interakcionizma. Zaokret ka
definicijskoj paradigmi u sociologiji moe se barem na nekoj razini - promatrati kao
ponovno otkrivanje kreativnih potencijala ljudske svijesti i svjesne djelatnosti. Ovo
je, dodue, neto jasnije vidljivo u fenomenologijskoj sociologiji izgraenoj na temeljima filozofijske fenomenologije koja pak nije nita drugo, nego teorija svijesti. Fenomenologija se pita o prirodi predrasuda o svijetu koji nas okruuje, a koje su bilo
apriorne ili steene, konstituensi nae svijesti. U simbolikom interakcionizmu svijest
nema tako izraen ni aprioran znaaj, ali je kao drutveni proces temeljna nit povezivanja pojedinca i poopenog drugog te je kljuna za nastanak osobe kao duhovne jedinke. U oba je sluaja izrazito teorijski relevantna. Jednostavna usporedna
analiza dvaju poimanja, koja ipak nije u prvom planu, dovodi na kraju do zanimljive
spoznaje: razliite perspektive istoga fenomena ne moraju poprimiti formu iskljuivosti uz pretpostavku da razliitost perspektiva proizlazi iz razliitih razina promatranja.
KLJUNE RIJEI: intencionalnost, prirodni stav, transcendentalna subjektivnost, samosvijest, osoba

Uvod
Cilj je ovog rada saeta, ali jezgrovita obrada poimanja svijesti kod fenomenologa i
simbolikih interakcionista. Kako fenomenologijski pokret u sociologiji ima jasne i duboke filozofske korijene prikladnim se nametnulo svijest prikazati u okvirima teorije
Edmunda Husserla. Nakon poetnog definiranja intencionalnosti, koja ini pretpostavku daljnjega razumijevanja, tijek rada prati stupnjevitost spoznaje kakvom je Husserl

BROJ 5, 2011.

53

PETAR BODLOVI

zamilja. Kljuni pojmovi obraeni su kronoloki, ovisno o slijedu pojavljivanja na spoznajnom kontinuumu. Nakon prirodnog stava, ije je razumjevanje nuno za shvaanje
epoche, ukratko je objanjena transcendentalna subjektivnost koja tvori samu osnovu
fenomenologijske ideje. Razmatranje fenomenologije zavrava kratkom notacijom socioloke recepcije originalno filozofskih ideja. Taj bi dio, sudei po tematskom odreenju,
trebao sadravati i analizu koja bi pokazala u kolikoj mjeri sociolozi ostaju vjerni originalnim fenomenologijskim idejama, tj. u kolikoj ih mjeri revidiraju ili moda problematino
reinterpretiraju. Takva je analiza ipak izostala jer svojom zahtjevnou uvelike premauje
realan doseg ovog rada.
Iako i simboliki intarakcionizam ima svoje filozofske korijene (u pragmatizmu), on je
u tom smislu donekle autonomniji nego fenomenologijska sociologija koja se izravnije
prislanja na fenomenologijsku filozofiju.1 Pri tematiziranju svijesti kod simbolikih interakcionista stoga nee biti potrebe vraati se do samih filozofskih izvora, ve e ona
biti prikazana u okvirima teorije Georga Herberta Meada. Obrada drutvenog podrijetla osobe i svijesti posluit e kao uvodna kontekstualizacija za detaljnije razmatranje
potonjega. Pokuat e se pruiti jednostavan argument protiv mogunosti strogoga i
jednoznanoga odreenja svijesti kod Meada. Naposljetku razmotrit e se odnos svijesti i osobe u okviru drutvenoga procesa. Odnos e se pokuati razjasniti osnovnim
terminima tradicionalne metafizike posredstvom pobijanja mogue analogije s Reneom Descartesom. Zakljuak donosi saeti prikaz dvaju shvaanja svijesti kao i njihovu
kratku usporedbu.

1. Svijest u fenomenologiji
Moderna fenomenologija jedan je od najznaajnijih filozofskih pokreta vezanih uz
kraj devetnaestog i itavo dvadeseto stoljee. Kao pokret koji panju usmjerava na
samog subjekta i njegovu svijest daleku osnovu batini iz Descartesova djela, a neto
vremenski blie i svakako izravnije reference pronalaze se u djelima Immanuela Kanta
i klasinih njemakih idealista. Za Edmunda Husserla, prema mnogima najznaajnijeg
mislioca moderne fenomenologije, od velikog su znaaja bile i zamisli Franza Brentana2.
Pragmatizam je filozofska kola prilino antimetafizike orijentacije. Nastoji biti pristup koji e teoretiziranje vratiti onom
dostupnom, opaljivom, konkretnom, praktino korisnom (Kalin, 2006). Osnova pragmatizma sastoji se u ideji da se spoznajni
proces moe smisleno razmatrati jedino u okvirima njegove korisnosti (Halder, 2008., 266). Drugim rijeima, pragmatizam je
specifian epistemoloki pristup koji istinu shvaa (i) konsenzualistiki (istinito je ono vjerovanje oko kojega postoji univerzalni
konsenzus) i/ili (ii) instrumentalistiki (istinito je ono vjerovanje koje je dugorono spoznajno korisno) (uljak, 2003., 9). U oba
je sluaja spoznaja/istina odreena interesima epistemikog subjekta, tj. aktera. Na tragu prethodnog George Ritzer relevanciju
pragmatizma za simboliki interakcionizam saima u trima sredinjim tokama: (i) fokusiranje na interakciju izmeu aktera i svijeta,
(ii) promatranje aktera i svijeta u dinaminom odnosu, (iii) naglaavanje interpretacijskog potencijala aktera (Ritzer, 1997., 180)
2
Franza Brentana (1838-1917) se u literaturi gotovo nezabilazno navodi kao Husserlova uitelja. Temeljni znaaj njegova
1

54

BROJ 5, 2011.

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

Na njegovim idejnim i pojmovnim osnovama Husserl utemeljuje svoj program fenomenologije kao stroge znanosti kojeg se esto i ne smatra niim drugim nego teorijom
svijesti. Radi izbjegavanja eventualnih terminolokih nejasnoa, valja spomenuti kako
svijest u Husserlovoj fenomenologiji nije samo ono to se esto u strunoj literaturi naziva fenomenologijskom svijeu. Fenomenologijska svijest se odnosi na individualnu
kvalitetu iskustva (primjerice, osjeaj boli), tj. problem qualia u filozofiji uma (Lormand,
1996., 1). Svijest u fenomenologiji ukljuuje i tako shvaenu fenomenologijsku svijest,
ali sama ima znatno kompleksniju i iru strukturu jer obuhvaa i sve ostale predodbe
(Van Gulick, 2004., 9).
1.1. Poimanje svijesti Edmunda Husserla
Za poetak je vano navesti najopenitiju filozofijsku kvalifikaciju Husserlove fenomenologije: radi se o epistemolokoj teoriji kojoj samim time nije cilj dati ontoloki sud
o postojanju stvari (Marx, 2005., 25). Fenomenologija se ne bavi time to svijet jest, to
ulazi u njegov inventar, je li stvar o sebi postoji i sl. Ona propituje konstitutivne principe svijesti, naine kojima svijest uobliuje zbilju ne ulazei pritom u problematiziranje
realnog, faktinog, zbiljskog, prostorno-vremenskog postojanja predmeta koji stoje kao
korelati intencionalnih akata (Marx, 2005., 24 25). Samim time, to se predmetnosti
tie, ostaje na razini fenomena3. Fokusirajui se na epistemiki aspekt svijesti, njenu
spoznajnu funkciju, Husserl izrauje svoj sloeni program fenomenologije kao stroge
znanosti. Kako bi on u svojoj osnovi bio shvatljiv valja preliminarno definirati kljune
pojmove; prvenstveno intencionalnost kao nunu odrednicu svijesti.
1.1.1. Intencionalnost
Pojam intencionalnosti filozofijski je prisutan ve u skolastici kroz razlikovanje znanja
in intentione recta (predmetnog znanja) i znanja in intentione obliqua (refleksivnog znanja) (Talanga, 1999., 88 89). U istom je razdoblju spominjan prilikom rasprava o odnosu
miljenja i djelovanja, a tek ga je Brentano prilagodio fenomenologijskoj filozofiji (Halder, 2008., 147).
Znaaj intencionalnosti moe se shvatiti samo u kontekstu temeljnoga zadatka fenomenologije: objanjavanja odnosa svijesti (subjekta) i predmetnosti (objektivnosti)
rada je u zahtjevanju stroge znantvenosti u filozofiji ime se suprostavlja klasinim njemakim idealistima. Propagiranjem
takve tenje i ponovnom aktualizacijom intencionalnosti stvorio je osnove za Husserlovu ustru kritiku psihologizma iz
fenomenologijske pozicije (Halder, 2008., 50-1).
3
Tvrdnja se namee ilustrativno plodnom u objanjavanju Kantova doprinosa fenomenologiji, ali takoer i njena odmaka
od cjeline Kantova uenja. Fenomenologija kao varijanta epistemolokoga antirealizma glavnopolazite batini iz Kantove
transcendentalne filozofije, koja je i sama antirealistiki pristup: apriorne forme to konstituiraju svijest subjekta uvjetuju
spoznaju. Pa ipak, fenomenolozi ne posveuju posebnu panju postojanju stvari o sebi koja je jedna od temeljnih (i
najprijepornijih) toaka Kantove filozofije.

BROJ 5, 2011.

55

PETAR BODLOVI

(Werner, 2005., 17). Kljuno je da Husserl ba konceptom intencionalnosti dokida takvu

distinkciju ili ju, ako nita drugo, svodi na teorijsko-analitiki konstrukt. Intencionalnost
naprosto znai da je svijest uvijek svijest o neemu. Svijest, imajui svojstvo intencionalnosti, uvijek i nuno ukljuuje neki predmet. Time se automatski dokida njihova stvarna
odjeljenost, predmet je dan u svijesti. Naravno, ne valja samim time zakljuiti kako predmet kao takav ne postoji ili kako fenomenologija osporava postojanje vanjskog svijeta.
Ontoloke implikacije ostavljene su po strani, a naglaava se nemogunost spoznajnog
odvajanja svijesti i predmeta. Predmeti su nastali u intencionalnim aktovima svijesti, u
njoj su dani kao fenomeni (pojavljuju se na odreeni nain), a pitanje u kojoj mjeri fenomeni korespondiraju sa zbiljskim odredbama predmeta vodi svojevrsnom klupku ontoloko-epistemikih problema.
Uz pojam intencionalnosti znaajan je i pojam korelacije. Svjesni akti, intencionalni
aktovi svijesti, uvijek su u korelaciji s nekim posebnim predmetnim podrujem. Drugim
rijeima, postoji poseban odnos pripadnosti i odgovaranja predmeta jednog podruja i
naina na koji su ba ti predmeti dani u svijesti. Tako su, primjerice. realni predmeti (oni
prostorno-vremenski protegnuti) dani u svijesti pomou osjetilnih akata, dok su idealni
predmeti dani pomou eidetskog zora biti (Marx, 2005., 14).
1.1.2. Spoznajna stupnjevitost
Kad je u osnovi objanjena osnovna komponenta svijesti mogue je lake razumjeti
Husserlovo shvaanje stupnjevitosti znanstvene spoznaje. Svaka je spoznaja utemeljena u svijesti, a poznavajui svojstvo intencionalnosti te ideju korelacije, loginim se ini
kako je stupnjevanje spoznaje nekakav korelat predmetne razliitosti. Znanstveno spoznavanje, prema W. Marxu (2005.), ima tri stupnja s obzirom na tri predmetna podruja:
(i) stupanj empirijskih znanosti, (ii) stupanj eidetske znanosti, (iii) stupanj transcendentalno-fenomenologijske znanosti. U stupnju empirijskih znanosti intencionalni aktovi
svijesti koreliraju injenine predmete. Za stupanj eidetskih znanosti karakteristino je
bavljenje bitima ili, pojednostavljeno reeno, traenje temeljnih slinosti koje odreeni
broj predmeta sabiru u zajedniku regionalnu ontologiju. Regionalna ontologija je odreeno predmetno podruje koje ima svoj opseg i sadraj, a sainjavaju je predmeti zajednike biti (Marx, 2005.). Za svaku regionalnu ontologiju karakteristina je jedinstvena
korelacija: predmeti svake regionalne ontologije bivaju, u skladu sa svojom posebnou,
zahvaeni pripadajuim aktovima svijesti. Koristei jo jedan od kljunih Husserlovih termina: svaka regionalna ontologija ima svoj poseban pripadajui stav. Nakon stupnja
eidetske znanosti, gdje se utvruju biti i regionalne ontologije, slijedi presudan korak u
spoznajnoj evoluciji (epoche) koji vodi do posljednjeg i kljunog stupnja transcenden-

56

BROJ 5, 2011.

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

talno-fenomenologijske znanosti. Na tom se stupnju pokuava razjasniti naelan odnos

transcendentalne subjektivnosti i svijeta.
1.1.3. Prirodni stav
Stav, u interpretaciji W. Marxa (2005.), za Husserla znai specifinost korelacije neke
regionalne ontologije i akata svijesti. Drugim rijeima imajui stav (a neki je uvijek na
snazi) mi prilagoavamo nae shvaanje odreenih predmeta njihovoj naravi i pripadajuoj ontologiji. Stav koji u Husserlovu djelu ima nezaobilaznu ulogu, a izrazito je vaan
i kod fenomenologijskih sociologa, je tzv. prirodni stav. Prirodni stav je, prije svega, nae
matino polazite; to je nain odnoenja prema predmetima prisutan u svakodnevnom
funkcioniranju. Prvenstveno se odnosi na izostanak onog tipa refleksije koji propituje
stvarnu narav predmeta i na subjektivni utjecaj u konstrukciji zbilje. Pojedinac u prirodnom stavu smatra kako je svijet sam po sebi vrhunski ureen, a zanemaruje injenicu
da je ureen uglavnom aktivnou ljudske svijesti (Ritzer, 1997., 217). Prirodni stav tako
trpi istu kritiku kao i tzv. mit o danosti kojim se pretpostavlja neovisno postojanje entiteta i njihova samorodna strukturiranost i time zanemaruje uloga ljudske duhovnosti i
kulturnih potencijala.4 Jo se jedan uz spomenuti mit o danosti u sociologiji prisutan
koncept namee bliskim ideji prirodnog stava. Radi se o konceptu opredmeenja ili postvarenja. On je u svojim razliitim inaicama esto konkretna ilustracija ogoljene forme
prirodnog stava gdje se vlastiti konstrukt shvaa kao samoegzistirajua danost.5
1.1.4. Epoche
Svakodnevno funkcioniranje, ali i funkcioniranje pozitivnih znanosti, odvija se u
prirodnom stavu. Eidetska znanost moe djelovati u prirodnom stavu kad odreuje
regionalne ontologije pozitivnih znanosti, tj. kad razgraniava njihove domene. No,
eidetska znanost moe i nadii okvire prirodnoga stava kad se, kao znanost o bitima,
bavi s biti transcendentalne subjektivnosti koja je od njega oiena pomou epoche (Marx, 2005.). to to tono znai, bit e objanjeno jednostavnim slijedom. Prvi spoznajni stupanj jest bavljenje nekim injenicama, drugi spoznajni stupanj slui utvrivanju srodnosti odreenoga skupa injenica ime se, pojednostavljeno, izbjegava kaos.

Mit o danosti ustvari je blago pogrdan naziv za tradicionalnu, tj. realistiku poziciju u metafizici koja brani stav o
postojanju svijeta bez primjesa mentalnosti, svijeta nezavisnog od uma. Takvo se shvaanje prvenstveno zasniva na
korespodencijskoj teoriji istine koja nalae da je istinitost suda odreena njegovom korespodencijom sa stanjem stvari
koja je neovisna o ljudskim epistemikim potencijalima (Loux, 2010., 293 5).
5
Koncept opredmeenja ili postvaranja pronalazimo, primjerice kod Feuerbachova shvaanja religije, Marxova fetiizma
robe i svijesti, Luckasove reifikacije, Simmelove tragedije kulture itd.
4

BROJ 5, 2011.

57

PETAR BODLOVI

Ono to tada slijedi jest tzv. epoche, postupak kojim se osporava shvaanje injenica
i predmeta kao samoegzistirajuih. Epoche radi odmak od prirodnoga stava: njome se
oslobaamo naivne zaljubljenosti u predmete, mita o danosti, njome precrtavamo ili
stavljamo u zagrade svijet bitkujue predmetnosti. To je proces koji jednim udarcem
potapa svijet, univerzalnu vjeru da svijet jest (Marx, 2005., 24). Dakle, dok na razini
svakodnevlja, pozitivnih znanosti i donekle eidetske znanosti operiramo s injenicama
(koliko god moda ulazili u njihove sloene meuodnose), nakon izvrene epoche i dokidanja svake samoegzistirajue injeninosti i empirije temeljni predmet analize postaje
svijest.
Treba ponovno naglasiti da epoche kao fenomenologijski postupak ima epistemoloku konotaciju. Njome se ne dokida bitak, ne tvrdi se odjednom kako vanjski injenini
svijet ne postoji. Sam Husserl smatra kako on i mora na neki nain postojati jer kako ga
inae zanijekati ili ita o njemu tvrditi (Husserl, 2007., 65).6 Epoche nema ontoloke implikacije: ona je tek metodoloki postupak, neto na tragu Descartesove hiperbolizirane
sumnje, kojim se prilikom zaklanjanja pogleda s empirijskog otvara prostor svijesti u
koju se ne moe sumnjati.7 Preciznije reeno, epoche otvara prostor transcendentalnofenomenologijskoj znanosti i analizi transcendentalne subjektivnosti.
1.1.5. Transcendentalna subjektivnost
Kad je izvrena epoche predmeti su prema Husserlu oieni pokrova koji im prijanja u
prirodnom stavu (Marx, 2005., 31). Oni se sada javljaju kao isti fenomeni svijesti. Dolo
je do promjene stava. Dok se u prirodnom stavu predmeti javljaju u kategorijama svakodnevlja i empirije, u stavu transcendentalne subjektivnosti predmeti se javljaju u svijesti isti, onakvi kakvi su originalno dati (ali ne kakvi jesu u ontolokom smislu). Iz takve
spoznaje slijedi zakljuak kako je cjelokupna zbilja a priori konstrukt nae svijesti, te da
transcendentalna subjektivnost konstituira smisao, znaenje, osmiljava bitak te na taj nain tvori temelj svih partikularnih ontologija. Moda se moe rei kako je posredstvom
transcendentalne subjektivnosti svaka objektivnost a priori subjektivna, jer bez obzira na
Ova Husserlova teza intrigantna je s barem tri isprepletena filozofijska aspekta: epistemolokoga aspekta, aspekta
filozofije jezika te ontolokoga aspekta. Nekako po logici stvari epistemologija i filozofija jezika moraju pronai ontoloko
utemeljenje: znanje i spoznaja odnose se na neto to jest (propozicijsko znanje), a i smisleno je tvrenje povezano s
denotiranjem neega to jest. Husserl kao fenomenolog ne eli ulaziti previe u problem ontolokoga temelja, no ne
zatvara oi pred injenicom da se on prirodno namee. Njegovo usputno rjeenje podsjea na staru Parmenidovu tezu
kako se o onome to nije, ne moe nita ni misliti ni govoriti. Jedno suvremeno rjeenje u slinom duhu nalazimo kod W.
O. Quinea i njegova shvaanja ontoloke obveze u znamenitom lanku O onome to jest: moramo biti spremni na neki
modus postojanja svega to tvrdimo; naim se tvrdnjama obvezujemo odreenim ontologijama. Reeno u terminima
predikatske logike: biti ne znai vie nego biti vrijednost varijable kvantificiranog iskaza.
7
Vano je spomenuti kako izmeu fenomenologijske epoche i Descartesova radikalnoga skepticizma nema ekvivalencije.
Iako openito dijele slinu formu (sumnjom u ono inae pretpostavljeno i dokidanjem istoga doi do temelja), dvije se
metode razlikuju u funkciji i rezultatima: epoche je postupak koji vodi uvianju iskljuivo epistemolokih prvotnosti, dok
Descartesova sumnja rezultira i postuliranjem ontolokih temelja.

58

BROJ 5, 2011.

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

ontoloku strukturu zbilje kada subjekt biva aficiran njegova svijest automatski uobliuje i
osmiljava objekt spoznaje. Zato, reeno u terminima Kantove transcendentalne filozofije,
uvijek vidimo fenomene (pojave) a ne stvari o sebi. O jednom fenomenu svijesti se moe
smisleno govoriti samo kao o cogitatumu jednog ego cogito (Marx, 2005., 31).
Transcendentalna subjektivnost predstavlja tako sferu iste svijesti koja oblikuje smisao. No, ne bi bilo ispravno tvrditi kako fenomenologija ovdje upada u zamku privatne,
individualne pristranosti. Transcendentalna subjektivnost ne znai puku osobnu subjektivnost prosudbe s interesnim konotacijama ili pak kulturnu stereotipizaciju. Ona je
prije ope-ovjeanska. Njome se misli na ope spoznajne pretpostavke pojedinanih
subjekata ili na, prema Ritzeru, opis ope strukture subjektivnih orijentacija8 (Ritzer,
1997., 217).
Analiza transcendentalne subjektivnosti sr je cjelokupne fenomenologije. Spoznajni
stupanj transcendentalno-fenomenologijske znanosti iako najvii, ne mora biti i krajnji.
Mogua je, naime, i neka vrst eidetske metaanalize biti same transcendentalne subjektivnosti. No, ono to je kljuno krajnja je konkluzija Husserlove fenomenologije, to je tvrdnja
kako se cjelokupni smisao koji pridajemo predmetima (pa tako i onima socijalnoga karaktera) pronalazi u naoj svijesti, tj. naoj spoznajnoj moi. itava konstitucija stvarnosti
je plod subjekta, koliko god da je ponekad temeljena na onom nesvjesnom (primjerice,
internaliziranosti pogleda kulturne sredine). Tvrdnja o naoj svijesti koja u svojim intencionalnim aktovima kako zahvaa (biva aficirana) tako i konstituira zbilju, bila je vrlo primamljiva, tzv. kreativnim sociologijama9. Fenomenologijska sociologija, koja svoje uporite
ima direktno u Husserlu, takvo je razmiljanje posebno promovirala kroz pojam tipizacije.
1.2. Fenomenologijska sociologija i tipizacije
Tenja fenomenologijske sociologije jest to bolje i adekvatnije primjeniti koncepte filozofijske fenomenologije na drutvo. Samim tim metodologija ove kreativne sociologije
nema empirijski karakter, ve je temeljena preteno na teoretiziranju i misaonim eksperimentima (Ritzer, 1997., 214). Glavni je fokus na razmatranju definicija socijalne zbilje od strane aktera te promatranju na koji nain te definicije utjeu na drutvenu interakciju. U tome
se jasno zrcali osnovna misao filozofijske fenomenologije kako svijest konstituira znaenje,
a znaenja uvjetuju zbiljsko djelovanje. Glavni predstavnik fenomenologijske sociologije je
Alfred Schutz, a izniman doprinos dali su Petar L. Berger i Thomas Luckmann svojim djelom
Moe se rei da je i ovdje, dodue u epistemikom smislu, vidljiva jedna preokupacija ljudske misli jo od Jonjana i
Heraklita: potraga za opim u pojedinanom, jedinstvom u mnotvu, istom u razliitom. Tenja za razrijeenjem ovog
fenomenologijskog pitanja svojstvena je i Kantu te klasinim njemakim idealistima.
9
U kreativne sociologije, esto nazvane i sociologijama svakodnevnoga ivota ili definicionistiim sociologijama, u
prvom redu spadaju simboliki interakcionizam, fenomenologijska sociologija i etnometodologija. Na slinim idejnim
osnovama lee i dramatrurki pristup Ervinga Goffmana, sociologija drutvenih pokreta Allana Toureainea ili primjerice
Michael de Certeau sa svojim anonimnim junakom koji kreira svakodnevicu (Spasi, 2004., 217)

BROJ 5, 2011.

59

PETAR BODLOVI

Socijalna konstrukcija zbilje u kojem pokuavaju oformiti novu sociologiju spoznaje.

Jedan od kljunih pojmova u fenomenologijskoj sociologiji, preuzet od Husserla, koji
oslikava osnovnu poantu o relevantnosti svijesti za osmiljavanje i djelovanje jest pojam
tipizacije. Husserl tipizaciju shvaa kao proces u kojem spoznajni subjekt neki predmet
nikad ne zahvaa tek kao predmet, kao neko nedefinirljivo bie, ve uvijek s jednim
momentom poznatosti (Marx, 2005., 50). U prirodnom stavu, na planu svakodnevlja,
teko bi funkcionirali kad ba nigdje ne bi oekivali nita tipino. Bilo bi teko djelovati,
odrediti racionalan cilj i sredstvo, bez neke induktivno steene predodbe o tome to se
moe oekivati. U kontekstu fenomenologijske sociologije tipizacije se definiraju kao socijalizacijski usvojeni recepti za djelovanje u kulturi kao cjelini (Ritzer, 1997., 225). Shodno tome, osnovni zadaci tipizacije su sposobnost intersubjektivnog tipinog razumijevanja i mogunost posrednog doivljavanja ne-nazonog Drugog (Pavi, 1994., 22).
Tako, primjerice, nae svakodnevno znanje o osobama, nije tek znanje o pukim osobama. Mi na nesvjesnoj osnovi uvijek neto prediciramo. Rijetko vidimo istu osobu, prije
odreeni tip osobe, primjerice vozaa, profesora, boema, seljaka, majku, sportaa i sl.
ak smo i skloni u sluaju izostanka konkretnih predikata osobu jednostavno okarakterizirati kao bezlinu. Vano je istaknuti kako se tipizacije na osobnoj razini mogu relativno
lako promjeniti, dok su one kulturne znatno dugotrajnije i otpornije (Ritzer, 1997., 226).

2. Svijest u simbolikom interakcionizmu

Simboliki interakcionizam jedan je od osnovnih mikrosociolokih pristupa, jedna od
kreativnih sociologija ili prema pojmovlju Georga Ritzera (1997.) jedna komponenta paradigme socijalne definicije. Ovaj mikrosocioloki pravac za razliku od fenomenologijske
sociologije ne stavlja primaran naglasak na konstituciju svijesti, ve se fokusira na znaenjske simbole, jezik, kao osnovu interakcije i stvaranja znaenja. Time to svijest naelno nije
u prvom planu ne znai kako je njena uloga beznaajna. Ona shvaena kao socijalni proces ima temeljnu ulogu u konstituciji osobe kao bia viih duhovnih sposobnosti. Takva je
ideja posebno eksplicirana u djelu Georga Herberta Meada kojeg se esto smatra idejnim
zaetnikom simbolikoga interakcionizma. Iako njegovo shvaanje svijesti prilino nalikuje shvaanju filozofskih pragmatista, a ne valja zanemariti ni utjecaj psihologijskog biheviorizma, nisam vidio potrebu previe ulaziti u spomenute korijene. Razlog tomu je to se
simboliki interakcionizam u pogledu svijesti namee kao vidno autonomniji pristup nego
to je sluaj s fenomenologijskom sociologijom. U daljnjoj raspravi shvaanje svijesti kod
simbolikih interakcionista bit e prikazano u okvirima Meadove teorije.

60

BROJ 5, 2011..

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

2.1. Drutveno porijeklo osobe i svijesti

Iako predstavnik mikrosociologije, Mead je u svojoj analizi postavio stvari na nain da
je osuen polaziti od drutva. On ga dodue na shvaa kao neku iru, stabilnu strukturu,
ali je drutvo ipak uzrono znaajan kontekst svih interaktivnih odnosa. Ono je okvir u
kojem nastaju osoba i svijest ili preciznije opi interaktivni obrazac (Ritzer, 1997., 188).
Bez obzira to koncept drutva u Meadovoj teoriji ima moda i najvie manjkavosti, to
po sebi ne znai kako je drutvo kod Meada rezidualnoga karaktera. Njegova analiza
moda nije Meadov primarni interes no, sagledano u okvirima teorije, postojanje drutva kao kategorijalnoga fakta nuno je za stvaranje svijesti, a onda i osobe kao dispozicijskoga svojstva biolokog organizma. U tom se smislu Ritzerova kvalifikacija Meadovog
drutva kao reziduuma ini prilino prijepornom.
Osnovni je cilj Meada dokazati drutveno porijeklo osobe i svijesti (Morris, 2003., 9).
Kako bi teza bila odriva i dobila na ozbiljnosti Mead je eksplicirao kojim mehanizmom
drutvo stvara osobu i svijest. Radi se o jeziku kao skupu simbola, glasovnoj gesti i neprijepornom elementu interakcije10(Mead, 2003., 53-62). On je neminovno drutvenog podrijetla, univerzalan je i kulturno zajedniki skup simbola te omoguuje da u individui
njene vlastite geste pobude stavove i uloge drugih koji sudjeluju u zajednikoj drutvenoj aktivnosti (Morris, 2003., 12). Iz ovog se Morrisovog tumaenja izravno iitava
drutvena geneza svijesti i osobe: jezik kao drutveni fenomen omoguava da individua
odgovori sebi kao poopeni drugi, to je proces koji Mead naziva (samo)svijeu. A
kad nastupa (samo)svijest u tom smislu, dolazi do konstitucije osobe kao oduhovljene
bioloke jedinke.11
Za daljnje shvaanje valja napomenuti kako se osoba konstituira kroz dvije faze: fazu
igranja gdje je akter sposoban preuzeti stavove neke konkretne linosti i s te pozicije
propitati svoje reakcije i fazu igre gdje akter preuzima stavove cijele grupe, poopenog drugog i s te pozicije usklauje svoje reakcije (Mead, 2003., 147 157). Sada ve
konstituiranu osobu u vladanju obiljeavaju dva razliita aspekta: Ja (reakcija osobe na
Ideju drutvenoga podrijetla svijesti i time neopravdanosti njena individualiziranja, moe se, naravno, pronai i
prije Meada. U djelu Radosna znanost Friedrich Nietzsche zagovara tezu da svijest nastaje iz ljudske potrebe za
priopavanjem koju sa sobom donose ivotne nedae. Ljudi ele rijeiti svoje probleme te razvijaju sposobnost
priopavanja istih drugima ne bi li u tome lake uspjeli. Razvijanjem te sposobnosti, razvija se i svijest (Nietzsche, 2003.).
Ona je mogua samo kroz drutvene odnose te je eto jo jedne slinosti s Meadom - sljubljena uz jezik. Nietzsche
naposljetku zakljuuje: nai postupci mogu biti indivudualni, ali prijevod u svijest vodi gubljenju takva odreenja. Slian
odnos u kojem kod Nietzschea stoje individualni postupak i svijest, ustvruje kasnije Wittgenstein izmeu indivudualnih
mentalnih predodbi i karaktera jezika. Wittgensteinov argument o nepostojanju privatnoga jezika vee se, u Kripkeovoj
interpretaciji, uz injenicu da koritenjem jezika za nae privatne misli i senzacije iste objektiviziramo i inimo
intersubjektivno shvatljivima. Ono privatno je na unutarnji predodbeni tok, ali jezina forma artikulacije to vie ne moe
biti. Znaenje rijei, kao jezine jedinice, uvjetovana je drutvenim shvaanjima, a njena upotreba slijeenjem drutveno
definiranih pravila. Kako ideja stvaranja vlastitih privatnih pravila za koritenje privatnoga jezika nije koherentna jezik
po svojoj prirodi mora biti drutven (Dancy, 2001.).
11
Osoba kod Meada kao u etici, ali i drugim granama filozofije predstavlja vrijednosnu varijantu bioloke jedinke.

10

BROJ 5, 2011.

61

PETAR BODLOVI

stavove drugih; nesvjesni dio akcije; prostor slobode) i Mene (organizirani skup stavova poopenog drugog koji je internaliziran od strane osobe; analitiki okvir za biranje
reakcije) (Mead, 2003., 166 170).
ini se kako je Meadova teorija zbog nunosti drutva u stvaranju svijesti i konstituiranju osobe (pogotovo kroz Mene) prilino deterministika sugerirajui kako je osoba,
naposljetku, tek drutvo u malom. Mada postoje tendencije koje u poetku navode na
takvo tumaenje, spomenutu kritiku svakako treba dovesti u pitanje jer, kako sam Mead
novodi, mi nismo samo ono zajedniko svima: svaka osoba se razlikuje od druge; ali
mora postojati takva zajednika struktura ... da bismo uope mogli biti lanovi neke zajednice (Mead, 2003., 156). Iz spomenutog je citata jasno kako unato nezanemarivom
djelovanju drutvenih silnica Mead ostavlja prostor za individualnost i slobodu aktera.
2.2. Odrednice svijesti
U djelu Um, osoba i drutvo Mead eksplicira razliku izmeu svijesti i samosvijesti.
Pod svijesti misli na individualnu kvalitetu iskustva (qualia), a pod samosvijesti na refleksivnu svijest kojom se svjesni subjekt prikazuje sebi kao predmet (Mead, 2003., 158 9).
Iako je uveo takvo razlikovanje u djelu ga nije posebno potovao vjerojatno iz razloga
to svijest, shvaena na prethodni nain nije zanimljiva u prouavanju ljudske interakcije. Ona bi postojala i u ambijentu socijalnoga atomizma. Sukladno tome kad Mead
dalje govori o svijesti, govori o onome to bi se u strogom smislu okarakteriziralo kao
samosvijest.
Svijest u Meadovoj teoriji poprima karakter drutvenoga procesa. Ona nije supstancija, nije entitet, nije neto statino i u tom smislu sadrajno je nije mogue definirati. Ona
se moe, samim time to kao drutveni proces pretpostavlja postojanje relacije, promatrati u formalnom smislu kao odreena vrsta komunikacijskoga, interaktivnoga kanala.
U tom kontekstu svijest je proces u kojem akter i drutvo stupaju u relaciju na nain da
se akter kroz analitiki okvir Mene i uporabu znaenjskih simbola stavlja u poziciju poopenog drugog te bira prikladnu reakciju s obzirom na situaciju. Elegantnije reeno
svijest je odnos izmeu aktera i situacije posredovane cjelinom simbola (Ritzer, 1997.,
187). Utjecaj drutva na nastanak svijesti najjasnije je vidljiv kroz nunost jezika i Mene
kao komponentu osobe. U neto jednostavnijem smislu, ali na istom tragu svijest se
definira i kao mogunost igranja uloga, preuzimanja uloge drugog, ali i kao razgovor
sa samim sobom. Znaajna je injenica kako u ovom posljednjem smislu takoer nije
iskljuen utjecaj drutva, jer dok razmiljamo ponovno to radimo u okvirima jezika i konzultirajui Mene.12
Samim time tradicionalno pojmljena introspekcija kao neposredno poniranje u vlastitu mentalnost nije mogua, kao
to nije mogue ni strogo rezoniranje u okvirima novovjekovnoga shvaanja analitike metode.

12

62

BROJ 5, 2011.

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

2.2.1. Problematinost Meadove svijesti

Neto detaljniji uvid nalae kako Meadovo shvaanje svijesti pati od stanovitih potekoa. Ako i zanemarimo injenicu da Mead esto koristi svijest kad misli na samosvijest, kao osnovna potekoa namee se preiroko odreenje pojma svijesti, koja se u
mnogim sluajevima moe ispravno jednaiti s duhom openito, smislenim simbolom,
osobom, sebstvom itd. Meadova svijest takoer ako se shvati kao proces konzultiranja
Mene i usklaivanja reakcije jednako opisuje odnos aktera i vanjske situacije, kao i
unutarnji razgovor aktera sa samim sobom. Sumiranje tih dvaju aspekata pod zajednikim pojmom ne mora biti problematino, no Mead nije uao u dublju analizu razliitosti
onog to fenomenolozi nazivaju transcendentnim i imanentnim aktovima svijesti. Sljedei prigovor mogao bi biti prigovor cirkularnosti i praznoga definiranja. Mead u jednoj
od svojih definicija svijesti tvrdi kako ona slui da bismo se stavili na mjesta drugih i
tako bili u stanju interpretirati njihove misli i akcije (Ritzer, 1997., 186). Svijest time nije
nita drugo doli proces preuzimanja uloga. Problem pak nastaje kada Mead proces preuzimanja uloga definira kao proces u kojem nastaju osobe kao bia koja su postala svjesna sebe (Morris, 2003., 19). Dakle, svijest je preuzimanje uloga, a preuzimanje uloga je
proces nastanka svjesnih bia. Svijest je time ni manje ni vie nego nastanak svjesnih
bia. Ispada kako je svijest tek vlastiti nastanak. Ovaj donekle isprovocirani problem cirkularnosti neki Meadov apologet moe legitimno izbjei tvrdnjom kako se pod svijeu
u definiciji preuzimanja uloga ne misli na onu procesnu svijest o kojoj je bilo govora.
Svijest u formulaciji osoba kao bie koje je postalo svjesno sebe vie upuuje na neko
znanje o vlastitom identitetu, nego na proces kojim je ta vlastitost stvorena. Time bi se
izbjegla cirkularnost, ali i iznio dodatni argument u prilog tezi o Meadovom preirokom
shvaanju svijesti. Ona bi i ovom prilikom bila ambivalentna podrazumijevajui proces
kojim nastaje osoba i znanje bia o tome da jest osoba. ini se kako je prilino izazovno
unutar Meadovog djela govoriti o svijesti u strogom smislu.
2.2.2. Odnos svijesti i osobe
Ako zanemarimo injenicu kako je u Meadovoj teoriji svijest prilino vieznana (proces
preuzimanja uloga, razgovor aktera i situacije, razgovor aktera sa samim sobom, individualna kvaliteta iskustva, znanje bia o sebi itd.) i shvatimo je samo kao proces preuzimanja
uloga drugoga s ciljem odabira reakcije, vrijedilo bi ukratko propitati odnos svijesti i osobe.
Iz dosadanjeg tijeka rada jasno je kako drutvo (jezik) prethodi svijesti, a svijest prethodi osobi. Iz toga se na neki nain namee kako je svijest samim time to je prisutna
uvijek kad je prisutna osoba nuan atribut osobe. Iz postojanja svijesti moe se zakljuiti
na postojanje osobe na slian nain kao to je Descartes svojevremeno s nespornog co-

BROJ 5, 2011.

63

PETAR BODLOVI

gitatio (miljenje/modusi miljenja) zakljuio na res cogitans (mislea supstancija/mislei

subjekt). To je odnos svijesti i osobe koji se, u terminima tradicionalne metafizike, moda
intuitivno u poetku namee. No, stvari nisu tako jednostavne. Analogija s Descartesom
jednostavno ne stoji. Dok se u tom sluaju sa svijesti (cogitatio) zakljuuje na res cogitans
koja je ontoloka prvotnost, kod Meada se sa svijesti zakljuuje na osobu koja nema tako
jasan ontoloki status. Naime, ne stvara prvotno osoba svijest, nego svijest osobu, dok
kod Descartesa res cogitans uvijek stvara cogitatio.13 Teko svijest moe u tradicionalnom
smislu biti atribut osobe ako joj uzrono i logiki prethodi. Obino ono to uzrono prethodi ima vii ontoloki status (primjerice, Platonov svijet ideja), kao i ono to prethodi
logiki (primjerice, subjekt prethodi predikatu). Kako svijest uzrono i logiki prethodi
osobi teko ona moe biti nuni atribut osobe, iako je neosporno nuni uvjet za njezin
nastanak.

Zakljuak
Svijest je u suvremenoj fenomenologiji temeljni predmet prouavanja. Njena nuna
odrednica je intencionalnost, to znai da je svijest uvijek svijest o neemu. Time se u
epistemikom smislu dokida razdvojenost dvaju polova spoznajne relacije objekt je
uvijek dan u svijesti subjekta to naravno ne implicira kako vanjski predmetni svijet
ontoloki ne postoji. Svijest je intencionalna prema razliitim predmetnim podrujima, a
spoznajno stupnjevanje prema Husserlu je analogno razliitim tipovima korelacije intendirajuih akata svijesti i skupova predmeta. Prvi spoznajni stupanj je stupanj empirijskih
znanosti gdje aktovima svijesti koreliraju injenice. U drugom stupnju spoznaje aktovi
svijesti koreliraju biti temeljem kojih eidetska znanost ustvruje regionalne ontologije.
Empirijske znanosti, a dijelom i one eidetske, odvijaju se u prirodnom stavu. To znai
da predmete uzimaju kao postojee neovisno o subjektu i svijesti te da shvaaju svijet
kao ureen sam po sebi. Kako bi se dolo do treega spoznajnog stupnja valja izvriti
epoche, postupak kojim se izlazi iz prirodnog stava i koji posreduje premjetanje fokusa
analize na polje iste svijesti. Na stupnju transcendentalne subjektivnosti uvia se kako
su sva znaenja i svi smisaoni sadraji, koji se u prirodnom stavu nameu kao samostalno egzistirajui, ustvari plod raznih aktivnih i pasivnih sinteza nae svijesti. Samim time,
svi su objektivni sadraji uvijek subjektivno dani. Jedan od znaajnih pojmova filozofske
Descartesova je filozofija naelno optereena supstancijalnou, dok Mead ve samoj svijesti, koja se prema analizi
namee kao ontoloki prvotnija od osobe, odrie ikakva supstancijalnost. Analogija Descartesova zakljuivanja s nunog
atributa na supstanciju s Meadovim shvaanjima tako se u zaetku suoaava s problemima: Meadova supstancija (osoba)
ontoloki je nia od atributa (svijest) iako ni on sam nema nikakve supstancijalnosti!

13

64

BROJ 5, 2011.

ELEMENTARNE ODREDNICE SVIJESTI KOD FENOMENOLOGA I SIMBOLIKIH INTERAKCIONISTA

fenomenologije, a tako i fenomenologijske sociologije, jest pojam tipizacije. Tipizacije

predstavljaju odreene socijalizacijski usvojene principe koji omoguuju funkcioniranje
u dotinoj kulturi. One su posljedica toga to naa svijest nikad predmet ne registrira tek
kao predmet, ve u njemu uvijek pronalazi neto tipino.
Polazina toka simbolikoga interakcionizma nije svijest kao takva, ve jezik kao
skup znaenjskih simbola i drutveni element koji odreuje interakciju. Ipak, u teoriji
G.H. Meada, svijest ima znaajnu ulogu kao drutveni proces. Dakle, dok fenomenolozi kreu od svijesti da bi doli do drutvenih znaenja, simboliki interakcionisti svijest
smatraju drutvenim fenomenom. Dapae, fenomenolozi smatraju kako svijest konstituira znaenje, dok simboliki interakcionisti dre kako znaenje u mnogim sluajevima
prethodi svijesti. Saeto reeno svijest bi bila drutveni proces u kojem se akter stavlja
u poziciju poopenog drugog da bi u datoj situaciji odabrao prikladnu reakciju. Ona se
moe izjednaiti s procesom preuzimanja uloga drugog koji potom vodi konstituiranju
osobe. U odreenim kontekstima ona znai i znanje o tome da je bie postalo osoba.
Odnos osobe i svijesti nije jednostavan, no ini se kako se svijest moe okarakterizirati
nunim uvjetom nastanka osobe, ali ne i njenim nunim atributom.
Znaajno je na kraju istaknuti kako razliita shvaanja svijesti ne impliciraju nunost
meusobnoga dokidanja. Fenomenolozi i simboliki interakcionisti govorei o istome
gotovo i ne stupaju u kontakt: prvi se bave odnosom svijesti i predmetnosti te transcendentalnim uvjetima svake spoznaje, drugi daju jednu interpretaciju geneze svijesti
u drutvenim okvirima. Potonji se uope ne zamaraju transcendentalnim, dok je fenomenolozima empirijska svijest metodoloko polazite, ono to se tek na razini naelnog
stava, pristupa stvarima, mora razjasniti kako bi se u konanici uspelo do transcendentalnog.

Literatura
! uljak, Z. (2003) Vjerovanje, opravdanje i znanje. Suvremene teorije znanja i
epistemikog opravdanja. Zagreb: Ibis grafika.
! Dancy, J. (2001) Uvod u suvremenu epistemologiju. Zagreb: Hrvatski studiji.
! Halder, A. (2008) Filozofijski rjenik. Zagreb: Naklada Juri.
! Husserl, E. (2007) Ideje za istu fenomenologiju i fenomenologijsku filozofiju. Zagreb:
Naklada Breza.
! Kalin, B. (2006) Povijest filozofije. Zagreb: K.
! Loramad, E. (1996)
Consciousness, Routledge Encyclopedia of Philosophy,
Version 1.0. London: Routledge.
! Loux, M.J. (2010) Metafizika. Suvremen uvod. Zagreb: Hrvatski studiji.

BROJ 5, 2011.

65

PETAR BODLOVI

! Marx, W. (2005) Fenomenologija Edmunda Husserla. Zagreb: Naklada Breza.

! Mead, G.H. (2003) Um, osoba i drutvo. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
! Morris, C.W. (2003) Uvod: George H. Mead kao socijalni psiholog i socijalni filozof. U:
Mead, G.H. Um, osoba i drutvo. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
! Nietzsche, F. (2003) Radosna znanost. Zagreb: Demetra.
! Pavi, . (1994) Fenomenologija i sociologija: uvod u refleksivnu sociologiju.
U: Drutvena istraivanja, Vol. 3 No. 2-3 (10-11), 263-278 str.
! Ritzer, G. (1997) Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Globus.
! Spasi, I. (2004) Sociologije svakodnevnog ivota. Beograd: Societas.
! Talanga, J. (1999) Etika. Zagreb: Hrvatski studiji.
! Van Gulick, R. (2004) Consciousness, Stanford Encyclopedia of Philosophy
http://plato.stanford.edu/entries/consciousness/ 23.4.2010
ABSTRACT
The main intent of the article is to give simple description of elementary determinations of consciousness considering two creative sociologies: phenomenological sociology and symbolic interactionism. A turn to the paradigm of social definitions, that
happend in sociology, can be seen on some level as relevance of consciousness and
its creative potential being reborn. Its slightly easier to notice that in the scope of phenomenological sociology becouse of her being grounded in phenomenological philosophy (phenomenology) which is, basically, a theory of consciousness. Phenomenology
agues about the nature of preconceptions that are our forms of seeing the world and
constitutive parts of our consciousness, no matter of them being a priori or learned during the life. In symbolic interactionism consciousness doesnt have such a significant or
a priori relevance, but she is, as a social process, a linking fibre between individual and
generalized other. Consciousness is, in that sense, necessary for individual to develop
the spiritual stage of person. In both cases consciousness plays theoretically significant
role. Simple comparation of these two views, that wasnt the main intent, leads to an interesting point in the end: different views of the same phenomena dont have to exclude
themselves if these different viewes also represent different levels of seeing.
KEYWORDS: intentionality, natural attitude, transcendental subject, self-consciousness, person

66

BROJ 5, 2011..