RAPSKI ZBORNIK

297

Paousa VEZIe

PRILOG POZNAVANJU TIPOLOSKIH OSOBINA

STAROKRSCANSKIH BAZILIIZA U DALMACIJI
Ovim prilogom bit ce kao zasebna skupina gradevina
opisana nekolicina trobrodnih bazilika s posebnom tipoloskom osobinom. Ta je osobina: i:z;razito prostrana'polukruzna
apsida s unutrasnjim promjerom sirim od raspona sredisnje lade u crkvi.i Neposredan povod za razgovor takvoj
skupini jest njezin izraziti primjer: bazilika sv. Ivana Evandelista na Rabu, a promotrena
u zajednistvu s novijim
rezultatima istrazivanja starokrscanskog graditeljskog nasljeda u Zadru, gdje je i uocena ova arhitektonska
osobina.
Dakle, tu skupinu spomenika cine ove bazilike: Sv. Ivan
Evandelista na Rabu, Sv. Marija u Osoru na Cresu, Sv.
Marija u Novalji na Pagu, Sv. Ivan u Mulinama na Ugljanu
te tri zadarske bazilike: Sv. Petar, tj. zadarska katedrala,
kasnije posvecena Sv. S-tQsiji (Anastaziji), zatim Sv. Stjepan
Prvomucenik,
kasnije posvecen Sv. Simi, i konacno Sv.
Toma Apostol, kasnije posvecen Sv. Silvestru pa Sv. Krizu,
Prije razmatranja pojedinih primjera valja oertati tri
postavljanja apside prema glavnom brodu bazilike. Prema
prvome, apsida je uza od broda a njezini su uglovi odmaknuti od pilastara kolonada prema sredini. Na zaceliu, tako
polozena apsida prepoznaje se po tome sto je uza od zabata
srednje lade nad njom. Prema drugom nacinu, svetiste i
lada jednako su siroki. U takvom slucaiu obli plast apside
razvija se iz pravea, odnosno ravnine kolonade. Na zacelju,
apsida i zabat srednjega broda jednako su siroki. Konacno,
prema trecern nacinu, apsida je sira od lade. Njezini su
ugfovi odmaknuti od pilastara, ali sada od sredista prema
van. Dakle, svetiste se u cjelini siri iza pilastara prema bocnim ladama i prislonjeno je na zacelie, stvaraiuci tako na
jednoj i drugoj strani ramena. Pilastri kolonada na naglasen nacin, pretvoreni u prave pilone, omeduju apsidu koja
iza njih obuhvaca izrazito siroki prostor svetista, Na zacelju, ovako postavljena
apsida sira je od zabata glavnog
broda bazilike. Prvi nacin polaganja apside prema broduvrlo je cest, zastupljen u ran oj krscanskoj arhitekturi
i
kasnije, osobito u romanickoj. Drugi je svojstven upravo
nekim primjerima najstarijih krscanskih bazilika. Treci nacin, medutim, vrlo je rijedak i pojava je koju tek valja ejelovito proturnaciti.
Prvi primjer na kojemu je uocena ova tipoloska osobina jest bazilika Sv. Tome u Zadru. Gradevina je dugo
staiala prekrivena pod zidovima zgrade iz prosloga stoljeca 1,
a tek je nedavno istrazena i dokumentirana opseznim zahvatom sto ga je vodio Zavod za zastitu spomenika kulture u
Zadru+, Crkva je siroka 15,40 m, a duga, od procelja do
zacelja 23,70 m. Srednji je brod sirok 6,90 m, a unutrasnji
je promjer apside 8,00 m. DakIe, rame apside jest 55 em.
Srediste njezina polukruga nije na praveu zacelnog zida,
nego je za 90 em otklonjeno od njega prema van. Time je
apsida stekla dubinu od 4,90 m, a skupa s duzinom pilastra
kolonade cak 6,30 m. Buduci da su njezini zidovi siroki
80 em, ona ukupnim opsegom i volumenom obilato preklapa pi ostor srednje lade. Ostali zidovi bazilike debeli su
60-70
em, a pilastri pred svetistem sirioki 70 em i dugi
140 em. Od njih do pilastara, na unutrasnjem lieu procelja
protezu se ternelji kolonada, izvedeni kao temeljni potez.
Na proceliu su bila tri portala, a u dnu bocnih lada, na zaceliu jos po jedan. Bocna vrata stajala su i na juznom zidu

erkve, jedna do procelja, a cini.se i druga do zacelja, Iznad

njih, u gornjem dijelu iuznog liea bazilike, protezao se niz
od pet bifora. Sjeverni zid nije sacuvan.
Slime osobine ima i bazilika Sv. Stjepana. Ta je gradevina u proslosti cesto mijenjala izgled, a posve radikalno
u 17. i 18. stoliecu, kad je preuredena za svetiste Sv. Sime,
No, uz sve to, prostorom je sacuvala prepoznatljive omjere
starokrscanske
arhitekture,
po kojima je jos W. Gerber
pretpostavio njezino podrijetlo",
i medu kojima su istrazivanja otkrila sacuvane dijelove i strukturu vrlo rane krscanske bazilike". Njezina je sirina 20,00 m, a duzina 30,90
m. Za razliku od prethodne erkve, u koje je apsida unutrasnjim promjerom izrazito sira od srednjega broda, promjer
je ove apside sarno 40 em veci od raspona lade. No, ta je
malena razlika nadomiestena
stupovima pred svetistem s
obje njegove strane. Stupovi nose slavolucnu stijenu, a
skupa s pilonima suzavaju njezinu sirinu u odnosu prema
apsidi. Inace, srednji je brod sirok 9,80 m, a unutrasnji je
promjer svetista 10,20 m. Srediste njegova polukruga otklonjeno je od pravea zacelja prema van za 1,20 m. Tako
apsida ima dubinu od 6,30 m, a skupa s duzinom pilastra
pred svetistem cak 7,70 m. Debljina oblog zida apside i
zacelnog zida erkve jest 70 em. Procelni zid sirok je u
donjem dijelu 85 em, a u gornjem 65 em. juzni zid je
sirok 60 em, a sjeverni nije sacuvan, Sjevernu kolonadu
cini niz od osam kaneliranih stupova i kapite1a s akantovim
listovima. juzno je pak red od osam glatkih stupova s niskim i vrlo jednostavnim
apitelima koji su oblikom poput
naopako okrenutih baza. Zacijelo, jedan i drugi niz grada
su s neke starije anticke zgrade, dakle, u baziliku sekundarno dospjeli, ali upotrebljeni kao dvije zasebne likovne cjeline. Raspored otvora nije dobro sacuvan. Ocuvao se rasteretni luk glavnoga portala na procelju i bocnih vrata do
procelja na iuznom zidu. Zacijelo su postojala i ostala vrata
uzduz opsega crkve, ali nisu se sacuvali njihovi tragovi.
No, na juznom se lieu, u gornjem dijelu, u vecim ili manjim ostaeima, sacuvao niz od sedam bifora. Dakle, bazilika
Sv. Stjepana omjerom 2 : 3, promjerom apside vecim od
raspona glavne lade, nizom bifora u gornjoj zoni bocnoga
liea i zaeijelo slicnim rasporedom ostalih otvora ponavlja
primjer starokrscanske
bazilike.
Zadarska katedrala slijedi osobine dviju prethodnih
gradevina. Kao starokrscanska bazilika tek je nedavno potvrdena, otkrivanjem polozaia prvotnog procelja, ostataka
njezina juznog zida 5 te dijelova zacelja i oblog plasta sve-

1.
2.

3.
4.
5.

I. Petricioli, Jedan nepoznati arhitektonski spomenik u Zadru,

Radovi Filiozofskog fakulteta u Zadru, sv. 4, Zadar, 1962.
I. Petricioli - P. Veiic, Izviestai 0 istrazivanju i konzervaciji
ostataka bazilike sv. Tome u Zadru, Godisniak zastite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb, 1975.
W. Gerber, Altchristliche Kultbauten Istriens und Dalmatiens,
Dresden, 1912.
P. Vezic, Bazilika otkriva pros lost, Vjesnik, 12. prosinca 1984.
godine, Zagreb.
I. Petricioli, Pros lost Zadra, sv. 2, Zadar, 1976.
P. Vezic, Nadbiskupska palaca u Zadru, Peristil, sv. 22, Zagreb, 1979.

298

VEZI

/ PRILOG

POZNAVANJU

TlPOLOSKIH

OSOBINA

tista 6. Time je potpuno otkrivena tlocrtna rasprostranjenost

bazilike. Siroka je oko 20 m, a duga oko 30 m. Srednji je
brod sirok 10 m, a promjer apside je cak 13 m. Njezino je
rarne siroko 1,50 m, a toliko je i srediste polumjera odmaknuto od pravca zacelja. Apsida je tako duboka 8 m, a skupa
s duzinom pilona pred svetistem vjerojatno i visa od 9,50
m. Sve to ovu apsidu cini najizrazitijim
primjerom
za
tipolosku osobinu koju ovdje posebno pratimo. Inace, bazilika s prostorijom prislonjenom uz juzni zid 7, te krstionicom 8 i konsignatorijem 9 cini cjelinu starokrscanskog katedralnog sklopa u Zadru,
Bazilika Sv. Ivana u Mulinama na Ugljanu dio je
kompleksa kasnoantickih gradevina otkrivenih i istrazenih
u pedesetim godinama nasega vijeka+", Ona je zanimljiv
primjer crkve koja je najprije imala svetiste jednako siroko
kao i glavni brod, a potom je ono prosireno. Vjerojatno tom
kasnijem vremenu odgovara i ovece preuredenje cijele gradevine. No, za nasu temu vazno je utvrditi da novi sloj
zida uokolo prvotne apside nije prislonjen na nju, nego
odvojen od nje, pa se ne moze govoriti 0 eventualnoj statickoj funkciji novoga zida u odnosu prema starome, jednostavno, prvotna je apsida razorena i potom je izgradena
nova, promjerom sira od prethodne i veca od raspona srednje lade. No, u ovom primjeru slavolucna je stijena otvorom
uza od sirine glavnoga broda. To smo vec zapazili na bazilici Sv. Stjepana, u kojoj pred apsidom stoji par stupova.
Na Mulinama se zacijelo radi 0 skromnijem rjesenju slicnog oblika i nacina postavljanja slavoluka pred svetistem.
Taj je nacin svojstven mnogim starokrscanskim
gradevinama u Dalmaciji i na Mediteranu uopee1!, te nekim jednobrodnim crkvana na uzem zadarskom podrucju 12. Inace,
bazilika Sv. Ivana siroka je oko 10 m, a duga oko ] 7 m.
Promjer je apside oko 5,50 m, a rasp on srednje lade oko
4,50 m.
Bazilika Sv. Marije u Novalji na Pagu nedavno je
pretpostavljena otkrivanjem i obavljivanjem vrlo siroke apside sa sacuvanim podnim mozaikom 13. No, buduci da osim
toga dijela zgrade nisu otkriveni i ostali, sa sigurnoscu se
ne moze govoriti 0 drugim osobinama tlocrta. Ipak, prihvacaiuci mogucnost da se radi upravo 0 svetistu krscanske
bazilike, pretpostavljam da je i to primjer tipoloske osobine
o kojoj raspravljam. Naime, unutrasnjim promjerom apsida
je siroka 1],80 m, sto je, nakon svetista katedrale u Zadru,
najprostornija
apsida u ovoj skupini bazilika.
Bazilika Sv. Marije u Osoru na Cresu takoder je nedavnim istrazivanjima
potpuno proucena14.
I ovdje je
ustanovljen trobrodni naos dug 16,50 m i sirok 11,00 m.
Dva reda od po tri zidana pilona dijele ga u tri lade. Glavna je siroka oko 5 m, a unutrasnji je promjer apside oko
5,5 m, sro daje velicinu ramena od oko 25 em. Kao i u
ostalih primjera, srediste polumjera oblog zida svetista odmaknuto je od pravca zacelnoga zida pa je apsida vrlo
duboka.
Bazilika Sv. Ivana na Rabu dugo je predmet proucavanja historicara, ali nazalost ne i obrade konzervatora. Stoga su njezini ostaci, donedavno brojni, najvecim, dijelom
razoreni, a oni sacuvani u vrlo su trosnorn stanju. 0 crkvi
su najprije pisali Eitelberger,
Jackson, Fray i Gerber, a
potom Schleyer, Brusic, Vasic, Krautheimer
i Cambi+".
Prva veca istrazivanja nakon rata obavio je Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, a pod vodstvom M. Preloga.
Rezultati dosad nisu objavljeni. Svi se autori slazu s pretpostavkom da bazilika potjece iz starokrscanskoga vremena,
a neki tom razdoblju pripisuju i deambulatorij u svetistu,
Sumnju u takvu mogucnost izrazili su Krautheimer i Cambi. U ocekivaniu rezultata arheoloskih istrazivanja, priklanjam se pretpostavci 0 starokrscanskom podrijetlu bazilike,
koja je u romanickom razdoblju obilato preuredena. Prema
tako odvojenim slojevima, prvome valja pripisati osnovnu
trobrodnu podjelu gradevine s prostranim svetistem, a dru-

STAROKRSCANSKIH

BAZILIKA

gome interpolaciju
deambulatorija
u apsidi i novog reda
stupova na naosu. Bazilika je siroka oko 14 m i duga oko
25 m. Glavna je lada siroka oko 6 m, a svetiste ima unutrasnji promjer oko 8 m. Takva dispozicija upucuje na
pomisao da je i ovaj primjer poput zadarske bazilike, s
velicinom ramena od oko 1 m. No, zasad ostaju nepoznate
pojedinosti, mjere i oblik njezinih pilona pred apsidom, a
takoder broj i oblik stupova u prvotnom rasporedu kolonada.
Na koncu, motreci osnovne podatke koje nam nudi
ova skupina gradevina, valja kazati da u njoj imamo bazilike
u gradu i izvan grada, zatim parohijalne i cemeterijalne,
velike i malene. Dakle, prema lokaciji, dimenzijama i funkciji te su bazilike razlicite. Ipak, prema tipu, one su gradene prema nacinu podizanja uobicaienih
kongregacijskih
crkava-bazilika,
a ne memorijalnih,
obiteljskih ili slicnih
kapela. Stoga im, uz opisanu zajednicku tipolosku osobinu,
vezanu zacijelo za odredena liturgijska pravila, valja pripisati narav okupliacke crkve koja pripada cijeloj krscansko]
opcini, za zaiednicke obrede vjernika.
Gledaiuci posebno osobinu prema kojoj je okupljena
ova skupina spomenika, valja kazati da je ona podrijetlom
anticka, te sigurno ni u iednom od navedenih primjera
nije posljedica neke kulturne epohe mlade od kasnoantickoga razdoblja. Tragaiuci za analogijama, u meni dostupnoj
literaturi, naisao sam na primjere rirnskih gradskih bazilika
s istovjetnim prostornim
odnosom eksedre prema naosu.
6.

Tjemeni dio zida apside otkrila je K. Radulic istrazivanjern 1972.

godine, a ostale P. Vezic 1982. godine.
7.
P. Veiic, Ranosrednjovjekovna
cisterna episkopalnog kompleksa
u Zadru, Diadora, sv. 9, Zadar 1980.
8.
P. Veiic, Krstionica u Zadru (u tisku).
9.
Konsignatorij starokrscanskog episkopalnog kompleksa danas
je sakristija katedrale. Istrazivanja iz 1982. godine pokazala su
da niezina apsida s vanjske strane ima poligonalno lomljen
plast,
'
10. M. Suic, Arheoloska istrazivanja u Mulinama na otoku Ugljanu, Ljetopis JAZU, sv. 64, Zagreb, 1967.
Anticki grad na istocnorn Iadranu, Zagreb, 1975.
Proslost Zadra, sv. 1, Zadar, 1981.
11. R. Krautheimer , W. Frankl, S. Corbett, Corpus basilicarum
christianorum Romae, sv. 2 - fas. 1. (Le basiliche paleocristiane di Roma), Citta di Vaticano, 1962.
R. Krautheimer, Eary Christian and Byzantine architecture, Penguin Books 1965.
A. Grabar, L'eta d'oro di Giustiniano, Milano, 1966.
12. I. Petricioli, Gradevni i urnietnicki spomenici srednjeg vijeka
na zadarskim otocima, Zadarsko otocie, Zadar, 1974.
Ostaci starokrscanske gradevine kod Brbinja, Diadora, sv. 2.
Zadar, 1962.
B. Ilakooac, Vranska regija u rimsko doba, Radovi Instituta
JAZU u Zadru, sv. 18, Zadar, 1971.
13. B. Ilakouac, Apsidni mozaik starokrscanske bazilike u Novalji,
Materijali, sv. 18, Bitola, 1978.
14. A. Mohorooidc, Problemi tipoloske klasifikacije objekata srednjovjekovne arhitekture na podruciu Istre i Kvarnera, Lietopis Jugoslavenske akademije, sv. 62, Zagreb, 1957.
15. R. Eitelberger, Die mittelalterlichen
Kunstdenkmaler
Dalmatiens, Bee 1861.
T. G. Jackson, Dalmatia, the Quarnero and Istria, Oxford, 1887.
D. Fray, San Giovanni Battista in Arbe, [arbuch fur Denkrnalpfl.ege, sv. 5, Bee, 1911.
W. Gerber, Altercristliche Kultbauten Istrien und Dalmatiens,
Dresden, 1912.
W. Schleyer, Arbe, Stadt und Insel, Wiesbaden, 1914.
V. Brusic, Otok Rab
M. M. Vasic, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji, Beograd, 1922.
A. Mohorovicic, n. dj.
I. Ostojic, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1963.
R. Krautheimer, Mensa-Coemeterium-Martyrium,
Studies in
Early Christian, Medieval and Renaissance Art, New York, 1969.
N. Cambi, Problemi starokrscanske arheologije na istocnoi jadranskoj obali, Materijali, sv. 12, Zadar, 1976.

RAP SKI ZBORNIK

Mozda je najrazvijeniji takav oblik u bazilici Ulpiji naTrajanovu forumu u Rimu 16. Manje je razvijen, ali vrlo
ilustrativan primjer stari]i slo] bazilike na forumu u Augstu
(Augusta Raurica, u Svicarskoi)!" . Slicna je bila i bazilika
u Aspadosu u Maloj Aziji (juzna Turska) 18. Sve one imaju
donekle plicu eksedru u odnosu prema njezinoj sirini, nego
li je to slucai s apsidama nasih bazilika.
Medu krscanskim bazilikama, zasad bi jedini primjeri
relevantni za usporedbu bile crkve maloazijskih samostana
u Umm-es-Surabu"? i Urnm-el-Kattenu-? u Siriji, te
prostrana eksedra pred atrijem bazilike u Meriamliku u
Tursko+']. Primjeri su zanimljivi jer je unutrasnii promjer
apside siri od raspona srednjega broda. No, oblikovanjem
pilona pred svetistem oni su jednostavniji od nasih bazilika.
Sve ove maloazijske gradevine nastale su u 5. stoliecu.
Zasad bi, bez opseznijega proucavanja, bilo tesko sa
sigurnoscu odgovoriti na pitanje pod kojim je utjecajima
nastala tipoloska osobina koja objedinjuje nasu skupinu
bazilika. Da li je tome pridonijelo neposredno ugledanje na
slicne oblike eventualnih rimskih gradevina, ili su utjecaji
posredno primljeni preko liturgiiski uvjetovanih formi krscanstva s Orijenta? U vezi s prvom mogucnoscu, duznost
je spomenuti hipotezu 0 tzv.. bazilici juliji na zadarskom
forumu ,22 na mjestu gdje je kasniie podignuta ~scanska
bazilika Sv. Petra. Medutim, arheologija dosad nije potvrdila takvu mogucnost. Obli zid svetista crkve graden je
tehnikom kasnoantickih struktura, a ne onih iz ranoga
Carstva ; i dubina obuhvacenog prostora vise govori 0 apsidi
crkve nego li 0 eksedri rimske bazilike. Stoga bi, bez sustavnog istrazivania, olako bilo prihvatiti spomenutu hipotezu,
a dakako, i prema njoj tumaciti ovu pojavu. No, i bez te
teze, povezivanje opisane pojave s oblicima k1asi'~e rimske
arhitekture, posredno ili neposredno, namece se samo od
sebe, Ti rani uzori i spomenute analogije upucuju i na rani
nastanak tako formirane bazilike pa cijelu skupinu valja
dovoditi u vezu s prilikama u 4. i 5. stoliecu u Dalmaciji,
a ne s kasnijim epohama. Dakle, ocito je da to nije samonikla, a niti samo dalmatinska pojava, ali je takva forma
u Zadru nasla snazno uporiste i dalje se iz njega prenosila
na prostor pod njegovim kulturnim utjecajima. 0 tome
dovoljno zorno govore tri monumentalne bazilike u Jaderu
i cetvrta na rubu njegova otockoga posjeda odnosno agera.
Preostale dvije, ili cak tri bazilike, nalaze se na putu neposrednih veza ovoga grada sa svijetom. U krugu tog
kulturnog prostora tih sest ili sedam gradevina vjerojatno
nisu jedini primjeri bazilika s opisanom tipoloskom osobinom.

16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.

L. Crema, L'architettura romana, Enciclopedia classica, sv,

12/1, Torino, 1959.
L. Crema, n. dj.
L. Crema, n. dj.
R. Krautheimer, Eary Christian and Byzantine architecture,
Penguin Books, 1965.
L. Grassi,Storia e cultura dei Monumenti, Milano, 1960.
R. Krautheimer, n. dj.
M. Suit, Anticki grad . n. di.
Proslost Zadra :.., n. dj.
0

299

300

VEZle / PRILOG

POZNA VANJU

TIPOLOSKIH

OSOBINA

Pavusa Ve+ic
DIE ALTCHRISTLICHE

BASILIKA

AUF RAB

Zusammenfassung
Mit dieser Arbeit wird eine charakteristische Gruppe
der altchristlichen Basiliken in Dalmatien zusammenfassend behandelt.
Sie charakterisiert eine geraumige Apsis derer innerer
Durchmesser breiter als die Spannweite des Hauptschiffes
ist. Deswegen ist die Apsis an der Hinterfront breiter als
die Giebel des Hauptschiffes uber sie und im Innenraum
vor ihr, statt der ublichen Pilaster stehen machtige Pylonen.
Auf sie stutzen sich die Seitenkolonnaden aber auch die
Konstruktion der triumphbogenartigen
Wand.
Bisher sind insgesamt 7 solcher Bauten bekannt. Die
drei befinden sich in Zadar und vier auf dem Gebiet seines
Kultureinflusses. Die erste Basilika bei der eine solche
Charakteristik bemerkbar wurde, ist die Kirche des St.
Torno in Zadar. Die Forschungen haben diese Eigenschaften auch im Dom in Zadar, der ehemaligen Basilika St.
Petar und in der Basilika St. Stjepan bestatigt. Es ist
auch das Exempel der Kirche des St. Ivan in Muline auf
der Insel Ugljan interessant. Dart war die Apsis gleich
breit wie das Hauptschiff ausgebaut und dann wurde sie
durch eine breitere ersetzt. Die Basilikas St. Maria in
Novalja auf der Insel Pag ist durch eine ausdriicklich breite
Apsis bekannt, die bisher der einzige erforschte Teil des
Baus ist. Die Kirche der St. Maria in Osor hat nur ein
wenig breitere Apsis und der Dom in Zadar viel breitere
vom Hauptschiff. Ihre Kultstatte ist im Durchmesser sogar
13 Meter und das Hauptschiff 10 Meter breit. So betonter
Verhaltnis der Apsis zur Zelle hat auch die Basilika St.
Ivan in der Stadt Rab. Die Pylonen ihrer Kultstatte sind
nohc nicht erforscht.
Der Ursprung dieser interessanten typologischen Eigenschaft soli in eine Verbindung mit den ahnlichen r aumlichen Verhltnissen der Exedre zu den Raumen mancher
romischen Basiliken, jener in AUgEt in der Schweiz oder
Aspados in der Turkei gebracht werden.
Ahnliche Eigenschaften haben auch einzelne Kirchen
der kleinasiatischen Kloster aus dem 5. Jh., wie z. B. in
Umm-es-surab und Umm-el-Karren. All das weist darauf
hin, dass auch die Gruppe dieser dalmatinischen Basiliken
in die friihe Zeit der christlichen Architektur datiert werden
soil und an die Bedingungen, die im Gange des 4. und 5.
Jahrhunderts an der Adria vorherrschten, anknupfen,

STAROKRSeANSKIH

BAZILIKA