DRVO IVOTA

U poetku svijeta zasaeno je drvo

na svakom od njegova 22 lista Sunce dodiruje
podzemne vode podzemne vatre podzemna neba
svaki njegov cvijet je slika
podzemnih vatri podzemnih voda podzemnih neba
svaka parna latica cvijeta izvire iz tame
i svaka neparna latica uvire u tamu jer
cvijet je vrtlog stvoren da ispuni tamu
U poetku svijeta zasaeno je drvo
njegovo korijenje raste vrcima ilica
njegov izdanak raste cijelim tijelom
Sunce nikako da svojim ljubavnim dodirima
prodre kroz cvijet, da bude podzemna voda
podzemna vatra podzemno nebo u ili stabla
samo plod uva taan oblik Sunevih milovanja
izvlai dugine strune uz koje se uspinje
U poetku svijeta zasaeno je drvo
njegovo korijenje prodire kroz slojeve epoha
i minule epohe uporedo razrastaju
ile mu se razgranavaju kroz svu utrobu Zemlje
da oive pepeo podzemnih vatri
da oive oblake podzemnih voda
i vode podzemnih oblaka
da oive pepeo ugaenih zvijezda
i granama dodirnu zvijezde
U poetku svijeta zasaeno je drvo
plodom u sjemenu uva knjigu ivota
i niko ne smije ubrati taj plod
niko ne smije pojesti taj plod
jer bi tako otkinuo list jedne knjige
jer bi otkinuo knjigu jedne knjige
i drvo bi moralo biti ponovo zasaeno
dola bi zima

NABUKODONOSOR
Iz usta Nabukodonosorovih izae zelena golubica
poletje ka nebu i zapjeva
Neka svaki od graditelja Babilonske kule,
sa spratovima poredanim kao stepenite ka Nebu,
vidi razliit raspored stepenika poput
poloenih struna jedne beskonane harfe;
Neka svaki od graditelja Babilonske kule
mjeri ravnoteu izmeu njenih spratova
da im raspored uskladi sa ritmom zvjezdanih putanja,
sa ritmom otkucaja stotina ivih srca
Jer onaj koji je prvi izgovorio rije Dua
svojim ju je glasonosnim dahom stvorio, i usmrtio,
a potom u tijelo zapisao, da bi je oivio.
Stoga je i ona - otisak pismena,
kao to koa, u vidu starakih bora,
u samoj sebi ostavi trag
Iz stidnice Salomine izae plava golubica
vinu se ka nebu i zapjeva

VODA
Duh Boiji lebdijae nad vodama

U poetku svijet bjee proziran ko voda

i nita sem Boga ne bjee u svijetu.
Onda Bog izae iz vode
a lice Vode postade zrcalo
i Svjetlo se samom sebi oitova.
A nutrina vode bi neprozirna, tama,
a to i ne bi nutrina, no voda sama.
I tako se odvoji Svjetlo od tame.
Jer Voda ne viae samu sebe
no samo Svjetlo
sve dok je Svjetlo ne pogleda
dok se ogleda
(kao to i ti vidi samo sebe
kada se Bog udalji od tebe).
To bijae prvi dan Stvaranja.

GRAA
Bog vaja Adema od blata zemaljskog
na sedmom nebu,
a otpaci ilovae koje odbacuje
zovu se Historija.
Nije Rim pao zbog istroenosti
no da bi se digli Germani i Bizant.
Po Boijoj namjeri do kraja
povijest bedemi izmeu Pakla i Raja.
A na Sudnjem danu,
kada Sunce, sa zapada grane,
povijest e se namiriti sa druge strane
Terazije.

SVJETILJKA U ZIDU
Kuran, XXIV, 35
Plamen sadanjost.
Dim prolost.
Ulje budunost.
Vazduh mogunost.
U jednom dahu Svjetla, zrenje duge
glasnica u grlu Ademove jabuke.
Svjetiljka Svemir u Knjigu pretvara
aptavo treperenje Boanskog govora.

NINIVA
Kroz prozor Croatia Airlinesa gledao sam na Grad
onako kako je Aneo Gospodnji gledao Ninivu
prije nego uini da kraj uzglavlja Junusova izraste tikva,
ogoljene skelete elektrinih piramida
njihove rasprene sfere koje zaklanjaju jedna drugu
potom zaustavljene talase planinskih grebena,
spratove razgrudvanih i raupanih oblaka
supernovu koja se uruava u sebe pod vlastitom teinom.
Plavet neba se mijeala sa rumenilom sunca
du vrtlonih putanja galaktikih cvjetova
i davala okamenjene talase zelenih bregova
ako se prethodno tome doda malo none tame
to je ve boja zemlje kao skladite svih oblika
negdje u prvim danima Stvaranja.

OBEANA ZEMLJA
Ulicom Marala Tita - Isus te vodi za ruku.
Vodi te - kao djeaka kroz Samoposlugu;
I ti si oaran pokretnim stepenicama,
Oaran vonjom u invalidskim kolicima
Kolone mrtvih, kolone neroenih,
Kolone mrtvoroenih, pored vas prolaze I svi su tuitelji, svi su optueni,
Svi su advokati - i svi vas mimoilaze
Isus te vodi kroz zadimljene kafane
Gdje starci-djeaci pleu acid-jazz,
Dok glave osciluju poput atomskih kuglica
Sparene il rasparene, po zakonu estica
Preko pjeakog prijelaza Isus koraa
Odjeven u uniformu vojnog trubaa
Krst raskrsnice sjea na Golgotu
Razapet na laniu izmeu obnaenih grudi
neke djevojke sa Marijinim licem
Isus te doziva: Jahja! Jahja!
Jer ti si proao kroz vatru
I sad se zove Jahja
Njegov tap se pretvara u Zmiju
I Zmija se ponovo pretvara u tap Gleda kako tapom razdvaja dva mora
I probija put kroz radio-talase.

OBLAK
Dua naa od oblaka
nikad ne ostaje jednaka,
dok nas otri vjetri vajaju
spajaju il razdvajaju
oblak il oblaci? I ne zna da li
to si sve ti, ili ostali.
Kad se dua dimom napuni i otea
zgunjava se, postaje svjea,
izliva se, suzama kie,
iz kojih, moda, neka nova bata
zamirie; duu istisjuju kapi kie
dok se tamna sjena, kao koprena
sa lica oblaka ne izbrie.
Dok Zemljom zemljano tijelo hodi
na vrpci oblak, nad glavom, vodi
da li zato da Sunce skriva
ili zato, da Ga otkriva?
Nekad je raspren u mreu bora,
nekad ko rupa naslaganih kora,
od adahe, djeijih lica arabeske,
vuneno perje ispod ljuske nebeske,
sad je sijeda brada, il korice noa
on je ara svih ivotinjskih koa.
U jednom oblaku toliko oblika
mijena neprimjetna za oba oka,
a sve to mi, oblaci, elimo
da se jednom vjeno zaledimo.

LEGENDA O HIDRU
Stigoh u Aleksandriju
nakon godina posta i pustinjatva,
godina utnje to tare jezik
i tare dobrotu koja je bez teine,
bez teine i moi, kao dim ka nebu
te stoga mora biti sama
kako bi samoj sebi bila nagrada.
Itui od Boga mudrost otkrovenja
stekoh mo itanja tuih misli,
ali vidjeh da je mudrih misli malo
no mudrost bjee u njihovom gledanju.
Ovdje, u Biblioteci,
sve su knjige ve zapisane,
moje je samo da podvuem neke retke
i da ih rasporedim u novu knjigu.
Slian posao ovdje zovu Historija
gdje se podvlae upitne reenice.
Jer proljee i zima nisu Historija
ona je ono to se ne opetuje;
Ali sve u svemu: nita novo pod Suncem
samo tehnologija stalno napreduje.

DALEKO OD SINAJA
Pod stablom sedmokrakog svijenjaka
svjetlost je kapala i postajala vosak
vidio sam sedam raznobojnih sunaca
dok je jedno osvitalo drugo je zapadalo
na zapad na istok na sjever na jug
sedmo sunce je bilo zvijezda na mom elu
i nijedno nebo nije zaklanjalo drugo nebo
vidio sam svjetlosne kapije
kao dva lica heruvima jedno spram drugog
izmeu njih stepenice od harfova
nosio sam sedam sunaca kao sveanj balona
kapije kao duga krila ogrtaa
uz koje se pogled podie ali ne dopire do Lica
slapovi pjenuavih galaksija
u talasima zapljuskuju kolijevku koja me ljulja
u ritmu nastajanja i nestajanja
Jo nisam Adem da bih uao u Raj
prei u put kroz sve moje pretke do Adema
sve do asa prije nego je kuao plod zabranjeni,
kao to je korito rijeke tijelo a rijeka dua
pa je tijelo prolost due, sve do ilovae
koja je pepeo ugaenih zvijezda,
tako sam i ja posijan u vlastito truplo
i zato u prei taj put
neprestano umirati i biti sve mlai i mlai
jer sam od milijarde drugih ivota izabrao jedan
jer sam se odrekao svih drugih ivota
svih drugih predaka i ponovo postao Adem,
sve sam ih savio u korijen kime
razgranate kao drvo sa zabranjenim plodom
pod desnim rebrom plodom bez sjemena
Kako u ovakav u Raj
jo nisam dovoljno mrtav da bih ivio
jo nisam dovoljno zemlja da bih raao
jer biti mrtav znai postati vlastiti trag
kao to je trag vatre pepeo
(ali i trag vremenom na sebi ostavi trag
jer biti mrtav znai postepeno oivljavati
kao kad pepeo postaje novo gorivo
kao kad se tama pomijea sa svjetlom

pa se kroz vatru ponovo razdvoje

kroz udisaje izdisaje i otkucaje bila)
Pod goruim grmom sedmokrakog svijenjaka
svjetlost se sliva i postaje vosak
ako je plamen sadanjost
vosak to je gorio ponovo e gorjeti
Onaj koji je prvi izgovorio rije Dua
da li ju je svojim glasonosnim dahom stvorio, i usmrtio,
a potom u tijelo zapisao, da bi je oivio?
Je li i ona - otisak pismena,
kao to koa u vidu starakih bora
u samoj sebi ostavi trag?
Teg na tasu vage izaziva drugi tas
jedan ivot priziva sve druge
jedan Adem priziva sve nas
Pakao jo nije dovren
Pakao jo nije ograen bedemima
i kulama straarama
knjige jo nisu ispisane za Sudnji dan
sve knjige jo mogu biti izbrisane
ja sam izbrisao svoje pretke
jer sam postao Adem
proitao sam knjige svojih predaka
proitao i presudio
Adem nije u Raju Adem je Raj

SVJETIONIAR
Ka svjetlu u noi sve stvari su sjeni.
ejtani su danju crni, a nou vatreni.
Opleo sam mreu, oko puine,
i vuem je, vuem, oima,
vadei sa dna potopljene brodove
da sastavim arene vagone.
Mjesec je nestao. Moda sam ja Mjesec?
Evo, est koraka u jednom koraku.
Jaui, ja krotim i uim svoga konja
i tu se ne vidi: ko je kome vo.
Neko je sad iskljuio ton
i zbog prehlade ne poznajem svoj glas.
Dodirujem zidove tuim rukama.
A kada neto krivo izgovorim,
Mjesec se skrije iza oblaka.
Svjetiljka srca poadila
od prejakog plamena.
Znojem svojim uprljana
no dogorijeva upaljena
svjetiljka srca sjenke sija.
Zatim, izlazim iz tog trena
i posmatram sebe ko krpenu lutku.
Dok svjetioniar pria sam sa sobom.
Vrijeme je spalo, ko lanac na biciklu,
i pedale se okreu uprazno.
Vrata se, sama, ponekad, odkrinu
i tako ostanu
kao na kapiji kue u alosti.

BUSOLA
(sudbina magnetne igle)
Zbog privlaenja suprotnih tenji
izmeu moje i svjetske volje,
iji je smjer nepromijenjen
zbog privlaenja suprotnih sopstvenih
tenji (drei tako svijet na okupu)
saznajem kuda i kamo da idem.
Moja volja izgleda kao jabuka
koja samu sebe jede:
izvire iz mog lica
a ponire u moju sjenu, moja lea
kao latica gvozdenog praha.
Zato vidim samo poleinu Svijeta.
Kad bih mogla da mijenjam svoju volju
(to je nemogue zbog Svjetske volje
koja me ini nepromijenljivom)
tako da je stalno vrtim,
okreem i vraam naopake
Time bih proizvela sopstvenu duu.
Ovako, to mjesto mene ini Svijet.
Neki kau: Dini. Neki: Bog.
Jer dva su istoka i dva zapada
etiri ovjeka, ostalo su ljudi.

LEONARDOV ZAPIS NA CRTEU SRCA

ejtan je u lijevoj komori srca
tu gdje izvire novo gorivo
od oblaka i zemljinih plodova
i stada to ljenari izmeu njih.
Melek je u desnoj komori srca
gdje pristie gare, pepeo i dim
skrene kosti izreenih rijei.
Taj gare on mi baca u oi
i trai da ga od rijeke razdvojim.
ejtan udie, melek izdie.
ejtan apue, melek zapisuje...
Ali i ja, dok ovo biljeim,
Imam na umu da sam roeni ljevak
i da su, moda, u mom sluaju,
ova dvojica, zamijenili mjesta.

HIDR
Pred Tvojom svjetlou, Gospode,
srce mi gori, ko svijea sred dana,
Tvojomj svemoi obasjana.
Kad nam plimom plaa, osekom sna
oi otvara
plamen sunca zvijezde zaklanja.
I ja se stidim svakog svog koraka
pred vrelom Tvoga svevideeg oka
kad ovdje je biti
lea Ti okretati
s Tobom se rastajati
i Tebi se vraati
i zato ja se radujem smrti
jer se bojim da u Tvoj Dah ublatiti
pepelom kojim dini su zastrti.
Kad se razie dimna zavjesa ejtana
i dan se probudi u po noi
kroz prorede safova slova i brojeva
u zrcalu put mi tijelo zaklanja.
Oko Te moje od mene zaklanja!
Al ja gledam, ja Tobom gledam
Tvoj odsjaj na svim tim licima.
I to sam manji u mojim oima
to vie vidim od Tvojih visina.
I stidim se Fleba Fenianina.
Kad u zoru, na glas mujezina,
ustaje iz mrtvih vojska, poredana,
tolike kolone Boe, i svi sa licima!
Sunevim zracima!
I ta, pred Vama, da pokaem
umiven snovima i molitvama,
sem da ime Tvoje apuem travama.
O Boe, ja sam sa Tobom nasamo
dok Ti bdi nad svim svjetovima.
Otkada Svjetlu obratih lice
vie ne pamtim svoje korake.
A pogledaj nevjernike

njihove korake ko rake.

Sa neba vidim cijelog puta trake
pokretno stubite suprotnog smjera:
izlaz iz ovog lazareta
kruno stubite minareta.
Vatra se ova Tebi pokorava
plamen se sada na seddu savija
i dok tinja itava buktinja
ja molim Rabijinim glasom:
Ako te oboavam iz straha od Pakla
spali me u Paklu, Boe moj,
i ako te oboavam iz nade u Raj
istjeraj me iz Raja i prokuni me,
al ako je to samo od enje za Tobom
ne lii me Tvoje Vjene Ljepote.

DEFINICIJA LJUBAVI
Ljubav je volja, za zrenjem, u tuoj koi.
Dokaz:
Kad leei, u travi, zamiri na jedno oko,
i cvjeti zakloni hrpu grbavih brda,
cvjeti sa trnom, kog stado ne jede,
no drhti i mirie samo radi tebe;
dok te povjetarac miluje ko majka
i livada novembrom izatkana tako
da se ne zna ta je vez, a ta podloga,
u gnijezdu, iz jaja, izlijeu oi mjesto ptia
pod nebom naminkanih kapaka.

LINI HOROSKOP
Kada su Turci osvojili Carigrad
nebom je prola Halejeva kometa.
Izumiranje dinosaura.
Izmeu aneksije Bosne i balkanskih ratova
opet je prola Halejeva kometa.
Neronova smrt, propast Jerusalima.
Kada je zadnji put prola
na ekskurziji sam prvi put vidio Sarajevo.

SPORTSKA RUBRIKA
Ponovo sanjam da igram protiv Christiana Vierija,
mada u stvarnosti nisam znalac s loptom,
ne vei od ratnog zloinca Arkana
koji je predvodio navijae Crvene Zvezde
u pohodu na titulu ampiona Evrope 1991.
Stoga nek i ostane u snu ta rajska predstava borbe:
da pobjeda bude stvar vjetine,
kockarske sree i dobre strategije,
uz utvrena pravila i njihovo potovanje,
ravnopravnost protivnika
i suenje na licu mjesta.

U
Za deset minuta kree akcija.
Ne znam otkud mi se toliko spava
dok granate sipaju zemlju u lice.
Kroz otvor pukarnice
vidim: jedno drvo, drugo drvo
- stupovi to dre oblake
i veo magle to uzmie pred okom.
To je veo nad majinim likom.
Hadis veli: Jedna no na strai
vai kao sto godina molitve.
Jer jedna no provedena na strai
tee sporo
kao sto godina iskrene molitve.
Kine kapi ukaju u liu
kao oprezni koraci diverzanata.
Za pet minuta kree akcija.
Jedva gledam, oi mi se same sklapaju.

ROV BROJ 3
U razruenom pogonu
kosturnice automobila,
vojnik vrkom drveta
skida blato sa izama.
Drugi rezbari mutiklu
i malu vodenicu za potok
kojem je kia skrenula tok.
Trei ugarkom po zidu crta
damije i obnaene ene.
Momci su zanijeti ozbiljnim poslom
u kosturnici automobila,
a vani je sunce
doba crvljanja treanja.

GOLO BRDO
Vidio sam, roenim oima,
kad je odletio, na sve strane.
Sanjao je da postane najbolji golman
bjee to Igitina posljednja parada.
Trenutak ranije, smijeio se.
Sutra je trebalo da se sastane sa Indirom
pomiri sa Almirom
vreu drva ponese kui
staroj ubere hajduke trave.
Sutra je trebalo da pusti korijene.
Ne znam ta da osjeam.
I ne mogu da vjerujem
jer za rastanak se nismo pozdravili.
- Otkako je rat, govorio je,
uim da hou to Allah hoe.
I da neu to Allah nee.
U tom je sve umijee.
Ne mogu da vjerujem
jer trebalo je, jo neto, da mi kae.

HOTONJ
Godinama sam gradio tu kuu.
Ona je bila sva moja diploma.
Do grla u kreditima, dugovima,
a djeca gladna po sobi cvrkuu.
Jedna mi je tenkovska granata
poljski klozet, u bati, iskopala.
Za ljiljane nae. I neka je vala.
Druga mezar, odmah, pored vrata.

JEDAN KRUG ZA SARAJEVO

Vozim se tramvajem, po Novom Pazaru,
glavao staklo trucka
(pogreno navijen sat)
jednako dobro kucka
presaeno srce samrtnika.
Iza zavjese, pogreno suflira
prijatelj naen preko oglasa.
Nebo je icama omeeno
ogledalo platom pokriveno.
Prate me krezubi osmijesi,
moj crveni karton stida,
kasarne farme mukaraca,
crkotine crkvita,
starice i kuke sa smetljita.
Na Koevu prazne su rake
zamke
za sluajne prolaznike
za djeaka to se pesnicama
bije u glavu,
i pokazuje pune ake
kose svoje, iupane dlake.
Smijem se liku vrhovnika
jer na istom zidu su
plakate pokojnika.
I oni, kao studenti medicine,
vjebaju, prvo, na leevima.

DNEVNIK
Nastojim da sam zauzet poslom
samo da ne mislim na To.
Gledam da razglabam o sitnicama
o curama, crveno farbane kose
to izazivaju bikove
zanosnim okretom toreadora,
i muhe u tunom konjskom oku
i miris, ouvan u zaboravljenom kaputu.
U miru umiru umirovljenici
otkako je rat, kao da predugo ivim,
kao da je davno bilo vrijeme da umrem,
ali neto se eka,
u kuhinji, oko radija,
kao kraj zgaslog ognjita.

POFALIKA BITKA
Pred kuom etnikog vojvode
nali smo pripremljenu
gajbu pivskih flaa sa benzinom.
Istim tim benzinom
zalili smo i zadili mu kuu.
I danas, kad se toga sjetim,
sjetim se i sestre to je izdahnula
jer nismo imali ni kapi benzina
da je prevezemo do bolnice.

POVRATAK SA STRAE
Na cigar hoda od kasarne
u ruinjacima rastu kukuruzi;
na toku toke, mrtvi trijezni
teturamo putem prema pruzi.
Ruku u gipsu osjea bolom
vie ne osjea tuim dodirom.
I ne primjeuje ruku koja sputa
toplu olju kahve na stol.
Jer no je obasjana eksplozijama
a magla jo na naoarima;
i jedan list u dvoritu
pod kinim kapima, kuca kao srce.

RUAK U ROVU
Ljiljani ko tragovi kokoke u blatu,
stvrdnuo margarin ko perai sapun.
Stojeke on lovi krompire u orbi
mlin za kahvu u futroli pitolja
posluie u borbi.
Prsti uti, ko u ena, to stavljaju kanu.
uma je svukla maskirnu uniformu.
Za dezinfekciju mozga
tri apaurina sa konjakom
i Bosna sva ispeglana dolje do mora.
Na brdu mermerni grobovi ko rasute kosti
oblici ruevine
skulpture u galeriji moderne umjetnosti.

NAPOMENA
(sav moj ivot)
Prvo se ulo ispaljenje.
Zatim dugi otegnuti zviduk
dok na prste brojim do devetnaest;
svaki prst po jedna godina.
Potom tretei gromovski udar
o zidove moje rodne kue.
Od ruevina sagradiu novu
al ja nikad neu biti itav:
rasturen na sitne komade gvoa,
sjedinjen u prahu sa razrivenim zidovima,
na kojima su od mene cijelog
ostale samo rupe.

RAHMETLI BRZI
Svi snajperi su me promaili.
Jerbo nikad se nisam laktao
da budem u centru panje.
Bog me tako dresirao.
Da kaem ono to svaki ofer zna:
srea je suvie esta da bi bila sluajna.
O tome mislim, dok leim u izmama,
sa kaikarom i pukom na grudima.

INISFRI
Krovovi su nalik na otvorene knjige
da se zabiljei dokle smo stali.
Godine se stapaju u nekoliko lica
u ove sobe ko naete konzerve.
A stali smo
na onom to ashab ree Muhamedu:
Ne govori nijednu mudrost vie,
dok ove koje znam ne sprovedem u djelo.
Zatim u naviku. U ud i sudbinu.
Moja soba je prosta, ko kupe u vozu,
jer nemam ni djecu, ni roditelje kao izliku.
One, kojima nazdravljam u dokolici
moj orkestar, uzeh za moju porotu.
Mada znam: udavie se
koko sa podmetnutim paijim jajima,
i oni e me, do groba, ispratiti samog.
Na stolu je raun, ispod suzne maramice.
Dopola izgriena jabuka
ve tamni zemljanom bojom.
I zato se, ba sada, sjeam
poplave u mom rodnom gradu:
ulicom plove lutke, ormari i stolice
haljine, erpe, kace i police.
Voda je pomijeala nae utrobe
u smee pretvorila nas, i nae sobe.
Popodne
otac kunja, majka uiva plianog medu,
mali ara zadau, sestra igra tenis sa zidom.
Uvee,
svi buljimo u ekran
uz luster, to se do poda rastee.
U kupatilu kominica pjeva:
Zavedi me, da mi ne bude dosadno.
Lice kue je tamo, gdje su vrata.
Ovdje, zajedniki ulaz ko septiki prolaz.
I vidim da sam,
u javnom parku, kolibu podigao
i jednu kravu, za klupu, privezao
udarivi natpis: Inisfri.

MAGLA
Zora je izbrisala grad
i ovdje vie nikog nema
nebo je zakrilio roj leptira.
Ulice, pijace i pse lutalice
sve, sem groblja, zora je pomela.
I moje lice.
Ali nije mlade gospoice,
one od sino etaju kejom
i prepriavaju stare filmove,
detaljno, ko bolesnik svoju bolest.
Ni vonjake, pod njihovim haljinama.
Ni svilenu vodu, pod mostovima.
Zaleen tren aleje kestena
ko blijeda fotografija iz doba deza.
Poto ovdje vie nikog nema
mrtvi su zauzeli naa mjesta.
I ti vidi samo kako otvaram usta
iza stakla. No moje ruke te smiruju.
Kaem, ne brini,jednog dana
ue i ovo to sam rekao.
Jer ptica je poletjela iz dimnog odaka
sa njom sam se skrio u liu
i gledao, nas dvoje, kako odlazimo
ulicom to nie iz naih koraka.

POZIV NA PLES
Nou, kad ih niko ne vidi,
tamburai sviraju po krovovima.
Obojio sam sijalice, u zeleno,
i pleem sa hurijama.
Kad porastem, kad zavrim kolu,
kad se sredim, budem neko i neto,
kad se oenim, kad se obogatim,
kad odem u penziju, bie kasno.
Jo teglim onog sebe od juer
mjesto da ga pojaem i odjezdim!
Pleimo, jer pamet je prolazna
pleimo, ljepota je prelazna.
Pod mostom grad se na rijeci vihori
ko svijea na promahi.
Ono, to pijan trijeznima govori,
umori
vjetar to ledi znoj na licima
pospanim vojnicima.
to to bjeite, kamo odlazite
sjeni djevojake, sjeni moje?
Grane, ko zaleene balerine,
kad vjetar mine,
nude utjehu u svom tijelu.
- Kako to, u ratama,
daje uvijek sebe cijelu?
Za nama kafane, gdje smo samovali,
samo vali.
Zar je neko, nekad, razapet
da bi mi, sad, podrigivali?
Krenimo prvi i svi e za nama.
Svie za nama!
Krzne miris mora u obruu gora
u plavim mahramama.

BELKISA
Zato apue, ovdje nas niko ne uje?
Pustila si da kia pokvasi
tvoje obraze pod korom stabla.
Dok govori, iz usta ti izlazi magla
i, kao sluajno,
breza je stresla mokri snijeg, sa grana,
stali smo da nas razmine sahrana.
Ptica kljuca zaleena sunca.
Vidi li isto to i ja?
Tebi lijepo stoji svaka ulica.
No ove ispucale ruke, to te grle,
tebi previsoko stoje, kao vjeala.

BOINA RAZGLEDNICA
Po snijegu opale zvijezde
park je novogodinja razglednica.
Oi etaa su opale zvijezde,
due mrtvih lepraju sa ica.
Kroz zidove naputenih soba
marira hor asnih sestara.
Novine rasklopljene kao note
pred sviraima orkestra.
Striptizeta, godina lanjska
u tami odbaen oklop raka;
Onaj to hodio je po vodi
bijae lagan, kao slamka.

NEONSKA SEVDALINKA
U etnji, nosim plavi kaput,
onaj u kom sam te, prvi put, sreo.
Jesenje pljesni aptavih ansona
u mokrim dvoritima.
Jedna djevojka, sa tvojom frizurom,
ali suvie plitkim oima
Tek usne u sne sjele sjene gnusne.
Ono, to je ilo u susret,
nije me moglo mimoii.
Neka se sudi samo ono
za im sam grabio svojim kandama.
Vidim te sa peglom i naslaganim rubljem
kako razmjeta ivot u nove ladice.
Tako je kasno da je ve rano,
ree bariton na radiju.
Na ulazu sjenka je progovorila:
- Samo su rtve ive ili mrtve
ostale ini lebde kao kletve
trae svoje ime u klasju nove etve.
Reci joj Mjesee da ne zaboravi se
i da sauva sjaj u zjenama.
Sve boje
u Svjetlu nevidljivo postoje
jer Svjetlo je sfera sve-mogueg
prolo-budueg.
Boe pozdravi nevidljive svjetove.
I poljubi mjesto mene
onu mlau. Koje vie nema.

LIJEK PROTIV SMRTI

Kad je umrla nana
otac je rekao:
naunici jo nisu otkrili
lijek protiv smrti.
Zato sam u mlijeku razmutio
sve lijekove iz mamine vitrine,
so, eer, med i snijeg,
ampon za kosu i kolonjsku vodu.
Nakon toga prvi put sam leao u bolnici.
I danas kad me neto zaboli
kaem: otrovo me lijek protiv smrti.

NAJDALJE NEBO
Ako pogledam najsitniju zvijezdu
Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,
Vidim je onakvu kakva je bila
Prije bilion godina.
Ako na najdaljem nebu stoji Adem
I gleda u mene teleskopom,
Vidi me onakvog kakav sam bio
Dok sam jo bio sa njim, u Edenu.

BOIJA IMENA
Dobro, Pravda, Istina, Svrha, Mo
Ima ih, kau, ukupno, devedeset devet.
Svako od Boijih imena
moe zamijeniti drugim
kako je to uinio pjesnik:
Ljepota je Istina, a Istina je Ljepota.
Ljudska dua ispituje granicu Boijih imena:
to je sada Istina, poslije je la,
to je danas Mo, sutra moe biti slabost
Boija imena, u nama, poriu sama sebe.
I zato stalno spominju
Dobro zla ili istinitost lai:
Bog u nama porie samog sebe
Da bi nam se odazvao.

PASKALOVA TEOREMA
Nijedan naunik nije dokazao
da Bog ne postoji.
No, oni se slau da postoji Svemir,
stoga sudimo im po njihovom sudu.
Vidimo nebo, mjesec i zvijezde
i Zemlju, kao jednu od planeta,
galaksije i uasna prostranstva,
ali nigdje se ne vidi Svemir.
Svemir su oni sami izmislili
da im prui lani osjeaj cjeline.
A Svemir je rjenik govora Boijeg
- Vremena
i nebesa e se smotati kao list papira.

DIE LIEBE
Spustio sam roletne, zakljuao vrata,
I na Sonyu premotao Die Liebe U mom malom kraljevstvu od 36 kvadrata;
Muzika je prizivala Dibrilove trube
I sav se ivot krunio u sitno zrnevlje
Sve je bio samo goli rizom, odvojen od zemlje.
Zatvorio sam oi i vidio (kroz pukotinu neba)
Mlaz Boijeg svjetla kako pada po mom licu
I bio sam sav: blato, neist, i znoj
U jednom trenutku
Htio sam da se zavjetujem na utnju
I da ne govorim iduih sedam godina.
Moda bi me utnja oistila.
Moda bi me utnja preporodila.
Htio sam, da se hitno poloim na rtvu
I da se posvetim postu i molitvi Nakon etrdeset dana u pustinji
Moda bih progovorio na novom jeziku
Potom je neko pozvonio na vrata
I dolo je do disperzije svjetlosti.

KOVEG
Za sve e jednom biti plaeno
za svaku psovku, za svaki progutani vrisak.
I za ono to je izgovoreno,
i za ono to je preueno,
i za ono to nije plaeno,
i za to e jednog dana biti plaeno.
Jer vidio si, u bljesku munje,
crvljivu lobanju pod vjenanim velom,
krvavu kiu i stigme na licima
zatalasane na vodi Jordana.
I za ono to je plaeno nie,
i za ono to je plaeno vie nego je trebalo.
Da svjetlost ne bude vatra kaznena.
Da vatra kaznena bude nam svjetlost.
Pogledaj, kako, uperena u tamu,
ulina lampa osvjetljava samu sebe.
Ovo sredinom je sirat-uprija:
korakom blii Raju,
a stalno na dlaku od Pakla.
Zar da dinare brojim
dok se nebesa otvaraju?
Zar istim ustima da laem i da molitvu kaem?
Izai iz sebe, srea se sree
izvuci glavu iz pijeska pustinjskog
dok klei na seddi
savijen ko u embrionu:
naprijed i natrag su jedno drugom sjenka;
put naprijed i natrag izgleda
kao Svjetlost iz udubine gdje je svjetiljka.

PITAGORIN ZAPIS
Pola ivota utroio sam
traei formulu Pravog puta
ne videi da formula i put su isto.
Zapisah: Pravi put
poinje u samo jednoj taki
najdaljoj, a zavrava se u stopama.
Svako je ime stvar razmjere
zato se prvi i pravi put
poklapaju bez glasa.
Svi smo od istih cigala
samo drukijeg rasporeda.
Ali poznah da volja ovjeija,
to hrli ka nepoznatoj, s one strane jednaine,
ne podnosi formulu, tu tuu volju,
jer je korakom ispisuje.
Zato ni ovo ne itaj ko formulu
jer na Pravom putu nema preice.

GRAMOFON
Tanana nit igle
klizi niz brazdu zavojnice
koja je nalik vremenu.
Skuplja finu prainu.
Da bi se ostavio trag
mora se orati, a ne
hodati;
kao vreteno vrpca je namotana
vodenica sunanog sata
I evo Vodolija plovi
nebom ko kineski zmaj
dok se konac u ruci odmotava
I zvijezde su sitna zrnca Svjetla
sa zracima malim noicama.

VIOLINSKI KLJU
A kome knjiga bude u desnu ruku predana
Kuran

No je, kad se primiu zidovi,

a ohari gmiu po postelji.
Uz mene dvojica obuenih ko ja
i, kad pruim ruku, pruaju i oni
kasnei, za jedan tren,
da dohvate knjigu, teku ko olovo.
Glava mi je, u saksiji, na prozoru,
i ujem kako govorim iz daljine:
Vrijeme samo ponavlja i razvija melodiju
po taktovima stare Newtonove mehanike
ruka to je krenula da ubere jabuku,
krenula, pa zastala, prije mnogo godina,
ubrae sada, makar moju glavu,
ubrae ovu ruu vjetrova.
A mimohodi otvaraju ruu vjetrova:
od iste ice rastui niz
kao na harfi postrojenih struna,
gdje svaki ton je samo prijelaz,
a koraci klackalica vage
u traenju nekog novog teita.
Traimo pravu talasnu duinu,
u sveglasju sabranu tiinu,
huk rijeke pretvoren u muk
iza bodljikave ice notnih polja.
I kao da se survava, niz liticu,
vidi sve asove, ko crte bez dubine.
I vrijeme vie nije naprijed i nazad
nego desno i lijevo.
(Jer nikad nisi vidio svoje lice
sem u zrcalu, gdje je desno lijevo.)
Zato budui dogaaji vise u zraku
kao plodovi, jo nezreli,
apuu da je Boija volja po namjeri:
kao kad sanja da zvoni na vratima
dok te budi zvono budilnika
i shvata da je iz buenja zaeta
itava pria jednog sna.

ZAGROBNI IVOT
Sjedimo za stolom i govorimo
a to se dozivamo
s kraja na kraj tunela;
pardon, vi ne moete vidjeti
onu rosu sna na ruama u zoru,
jer vi ih vidite u zalasku sunca
na prozoru. Na prozoru
kroz lica na staklu prolaze parovi
namiguju taksiji i noni barovi
Konobar zubima otvara boce
i kroz prozor bljuje poklopce
I ti ljudi, to bi da idu ravno
a kao pijanci zanose lijevo-desno
Pruena ruka osta u zraku
osta u mojoj
kao rukavica koa ake njene
ene voljene
u prolazu viene i zaboravljene

OILJAK
Ovdje si drvo, sred glavne ulice,
da ljudi primijete jesen il proljee
il zimi, u odorama, tvoju nagotu.
Godine se razlikuju po radio hitovima.
Po starevim oglodanim kitovima.
Svezani puzavicama crijeva
spojenih sudova glava
iz fildana budui dani u urbi isprani.
ene potkovane tiklama
gaze po golim srcima.
S lica na lice muhe misli prenose.
Iz aa polijeu leptiri hou-neu
dvorska luda mjesto ma koje karte.
Pod stolom stopalo cupka
ko rezerva fudbaler kraj klupe.
U vrevi tramvaja
jedni od drugih okreemo lica
ka staklu, gdje duga dabe putuje,
ko policajac.
A, za julskih veeri, zatvori se u sobu
i svi pomisle: otiao na more.
ak ako je kui, sigurno
radi neto pametno
sigurno mu je bolje neg nama,
popodnevnim starcima,
to sanjare nad klozetskim oljama.

KIBLA

U sobi 507 hotela Roger Smith u New Yorku

nagaam: u kom pravcu se nalazi Hram u Mekki?
Da li prema prozoru? Ili ka vratima?
Moda prema stonoj lampi?
Ili prema televizoru?
Pitam sobaricu u hodniku
sa koje strane izlazi Sunce?
Gleda me blijedo
kao da sam pao s Marsa
Kip Slobode je, mislim, negdje prema prozoru...
Soba 507 hotela Roger Smith u New Yorku
kroz zastakljenu no
plovi kao splav na Atlantiku.

CESTOM ZA ROCHESTER
Erin Hopkins me vozi cestom za Rochester
osamdeset milja na sat
moje sada i njeno sada, dva metronoma
otkucaji se sudaraju kao ekii u kamenolomu
ponovo uim da gledam
ponovo uim da sluam
Erin Hopkins voli Boba Dylana
oboje smo iz potlaene pjesnike klase
suneva svjetlost sa izvinjenjem dotie
rub njene usne, dok se osmjehuje
u jednom od upravo minulih ivota
Erin je moja ljubavnica
Oko nas protiu
kolone saobraajnih znakova
zabrane i upozorenja
iskrsnu, pa nestanu
izlobe sivih predgraa
krpice drvoreda
turistiki prospekti za trei milenijum
iskrsnu i brzo ieznu
starci sa kaketima okrenutim naopake
u dresovima pobjednikih timova
volim ove ume
u njima nema etnika
Erin Hopkins me vozi 80 milja na sat
cestom za Rochester
ovdje je tako lahko biti neko drugi
u ovoj zemlji Allah je najvei
Erin pie stihove o rimskim ruevinama
jednom davno je putovala u Indiju
ali sada misli da bi vjenost bez Pakla
bila nepravedna
kae Amerikanci su poboni
iz isto praktinih razloga
to je za njih neto poput duhovnog fitnessa
Mimo nas protiu raskrsnice

sunane firme McDonalds restorana

za cirkus posluni indijanski totemi
neznane boginje u doba parenja;
iskrsnu i brzo nestanu
moje zaarane podstanarske sobe
nikadkonane pobjede
i nikadkonani porazi 50% ivota proveo u ekaonici
Pogledam na sat i pomislim
u Sarajevu je pono
neko ko je doputovao avionom
ovdje doslovno ivi u vlastitoj prolosti
Mimo nas protiu vrtovima ograene
grofovije onih to ubiru porez na nae snove
dok jaaju svoje miice
na biciklima iji se tokovi okreu u mjestu
skriveni pod kolektivnim imenima sezonskih bogova
ivimo u postdemokratskom drutvu, kae Erin
njena kosa mirie na jabuke
Pogledaj, Erin
po ovom snijegu niko nije hodao
Jagodicama prstiju pokuavam da naslutim
njenu toplinu u farenhajtima
njenu teinu u funtama
ovdje su druge mjere ak i za Heraklita
Erin Hopkins me vozi 80 milja na sat
cesta za Rochester
razdvaja zemlju na dvije obale.

LEJLINE FOTOGRAFIJE
Vidi, ovo sam ja kad sam bila mala:
svi mi kau da uopte ne liim na sebe
imala sam lokne, pa su se u pubertetu ispravile.
A ovo pored je moj dajida, profesor fizike
taj ti je kvantnu teoriju imao u malom prstu;
da ga probudi u po noi taj ti je mogao
da objasni sve tajne prostora, vremena, Svemira...
Ali nije bio sretan ovjek.
Nije se snalazio u prostim raunima.
A ovo smo ja i Edita ispred Prve gimnazije.
Mi smo ti bile kao stari brani par
zajedno smo trebale pred pismeni iz matematike.
Svake veeri sjedile smo ispred Katedrale
nadgledale frajere, a onda prelazile
istu marrutu od arije do Parkue.
Vidi ovaj upalja? To mi je ona poklonila.
Svaki put kad zapalim cigaretu sjetim se
da mi nedostaje
A ovdje mi fali pola glave
bilo je to pred polazak u Boston;
mama je svo vrijeme gnjavila
te nemoj zaboraviti ovo, te nemoj
zaboraviti ono
A ovo je Alen dok je studirao na Akademiji.
Stalno je slikao neke vanzemaljske pejzae
i govorio kako su te slike dokaz
da ovaj svijet nije jedini
kako je ovo samo jedna od moguih verzija;
bio je luckast dok se nije oenio.
E vidi, to je taj kreten, moj bivi momak.
U tom periodu ja sam bila plavua.
Kad smo se zadnji put sreli
nisam znala da li da ga zagrlim
ili da mu opalim amar
Govorio je da pored mene stalno osjea
prisustvo mojih bivih
Nemam nijednu sliku iz rata.
Neke sam zauvijek izgubila.

MONROE AVENUE
etam Monroe avenijom u Rochesteru,
tragam za mjestom gdje je dozvoljeno dimiti;
Izgledam kao neki ostarjeli lav
upravo pobjegao iz zoolokog vrta.
Neki crnac me zaustavlja
pita odakle sam
jesam li izbjeglica
ta radim ovdje
I am an artist, kaem,
i on se smijei kao da je sve razumio.

POST SCRIPTUM
Prije hiljadu i petsto godina
Indijanci latinoamerikih pustinja
u pijesku su ucrtali
kilometrima duge ljudske figure;
Tek kad je otkriven avion
prvi put je vieno
njihovo umjetniko djelo.

MIROVINA
Nikad me nije bolio
nenamjeran udarac u igri.
Dok slualica visi, u zraku,
ona mete oko stola
uei napamet narednu scenu
i stolice joj povijaju sjenu.
Trenuci kad nisam
ni otac, ni sin. Ni mu, ni kaplar.
Ni zanatlija za grnarskim kolom.
Dijete je zatvoreno u sanduku
na kome sjedim, prekrienih nogu
kada krenem da neto uinim
ono me davi u zagrljaju.
Kao zamku, neko je postavio
telefon na krevetu.
Svak je sauesnik
u zloinu prirodne smrti.
I sjeanje hladan zrak u upljem zubu;
dok me gleda, okaen o zidnom satu
kentaur sa zvonom Pavlova o vratu,
kazaljka uvre ue ome.
Ovdje svi misle isto to i ja
i zato sam tako usamljen.
Autobus, jo stoji, kraj drumske kafane
i drvo je izraslo nasred pruge.
Znam, jo je mart devedeset druge
i da april nikad nee doi.

NONI UVAR
Umio sam se mjeseinom
iz umskog potoka u iblju skrivena
lie uzdie crnom abokreinom
u drveu rebrima s rentgena.
Neostvarene udnje, iza trepavica,
poprimaju oblik djevojakih lica.
To bjehu reetke tamnice
u granama reetke ispovjedaonice.
Za osmijeh jutra biserje
Mlijeni put rasut preko kozijih staza.
Gledaj u lavirintu Ikarovo perje.
Toliko puta minuh kraj izlaza.

INTELEKTUALCI
Poziraju u spaljenoj biblioteci.
Oni su tu neophodni
kao evnusi u haremu;
nemaju gdje da parkiraju
svoje raskupusane mozgove.
Tu su i manekenke
pristojno zadignutih suknjica;
- vraa se moda iz pedesetih
ali bez historijske simbolike.
Oni tjeraju individualnu modu
sa frizurom pusti me da vrisnem
sjede, oboreni flaom konjaka
ali to je davno izalo iz mode.
Oni se nikad ne skidaju goli
ispod uniforme je uniforma nova
istetovirana
sazvijea vojnikih inova.

DOM
Semina je ve velika cura:
momci na ulici se okreu za njom.
Ona vie ne skuplja salvete,
sa usnice brie mlade okolade.
Behar posipa kao na vjenanju,
skriva se cvijet sunca u kronji trenje,
i um talasa nebeskih se sliva
u pehar sutona, il dva profila.
Tai, tai, tanana,
ringe, ringe, raja.
Sljedee godine poi e na kole
u veliki grad, u veliki grad.
U daleki, tui, veliki grad.
Majka sve vie postaje vidovita
prilazei blinjima
kao neznancima.

REKLAMA
iletom je, sebi, prerezala ile
i krv je lila, po ploicama kupatila.
Nikad je, niko, nije razumio,
usamljenu, bez prijatelja.
Na prozoru veeri je provodila
bez ikog svog da se izjada.
ivjela je, sama, u dnu predgraa
i kola su joj bila u kvaru.
A malo je trebalo.
Trebalo je samo pozvati
Rudiju Bihorca, automehaniara.

PROLJENA SEVDALINKA
Pljusak je razigrao uline prodavce
konobare u batama arenih peurki,
ekam je u sjeni slamnatog eira
u kolskoj kapiji
kako se koija niz kaldrmu smanjuje
tako se iz trena u tren podmlaujem.
Kad se zavrti enski kiobran
i mnogi cvjetii budu jedan cvijet,
poznau je, po majinom kaputu,
i po minuama, mome poklonu.
I priau joj, opet o Bodleru.
Samo njoj mogu priati o Bodleru.
Zatim u je pratiti do kue
da se ne bi sama izgubila.
Ako proemo ispod duge,
bojim se postau djevojka.
Jer kapi to je dre
padaju, padaju
kapi je jedna drugoj dodaju
kipovima slika ivot filma udahnjuju.
Dolazi ljeto a dani kraaju!
Ona kae elim biti sama,
a odlazi u igru sa malom djeicom.

PROMENADA
Poslijepraznina tiina jutra
neki uas od mene krije
preuuje miris narande u parku
iz otvorenog prozora lahor klavira.
Dvije po dvije kao trenje
na klupama sljubljene glave.
Oi etaica po trgu me raznose
Dok pozdravljam nepoznate ljude
volim im gledati u zbunjena lica.
Ne, nije mi poznata ova ulica
znamo se samo slubeno, iz vienja.
Doleti lopta i zabrzali koraci
zatim glasi: iko dobaci!
Promukli grom kalja
kiu donijee u ajnik zahrali
Crni mercedes, tana i mana
u redu pred pozoritem
ti ljudi su vjealice za odijela
uredno u stranu okrenuti licem.

PREDZNAK
Trebalo bi svakog jutra itati Plutarha
da bi se usudio izai van
tamo gdje ne vai zakon entropije
uzdam se u crne pukotine izmeu Saturnovih prstenova
Ova naelektrisanja to me dre na okupu
ova sjedinjenja u pogrenom srazmjeru
kad se dvostruki heliks DNK rascijepi
i svaka nit sklopi po jednog svog dvojnika
znau da sam zapeo na estoj decimali
ako je to razlomaka crta ispod koje se skrivam
iznad koje su svi neroeni sinovi mog oca
ako je to razlomaka crta ispod koje se skrivam
kao ona maka u zatvorenoj kutiji
to je istovremeno i mrtva i iva
sve dok se kutija ne otvori
Kako pobjei od televizije
sa koje mi se ruga kez ratnog profitera
dok laktom pridrava vrata novog BMW-a
uz slogan: ivot nema reprizu. I Paris Hilton
dok promovira svoj novi porno film
Jedna no u Parizu
u znak sjeanja na rtve 11. septembra,
da se ne zaboravi
Trebalo bi svakog jutra itati Plutarha
da bi se usudio izai u svijet
gdje se Bog oituje u svojoj negaciji
jer da nije tako ne bi bio Bog
dok zbraja male predznake Sudnjeg dana
Dok zbraja velike predznake Sudnjeg dana
jer Isa nije razapet
njegovo mjesto upranjeno na kriu
trai dobrovoljca, da kae onom mladiu:
Ti e ekati dok ja ne doem.

U ZNAKU VAGE
ak i dok hodam ulicom i pjevuim neku melodiju
ak i dok listam TV prilog u Dnevnom avazu
moja svijest je tek drhtavi jeziak vage to mjeri
stvarnost eljama, elje strahovima
proputeno doputenim, uinjeno neuinjenim
vodu u krvi vodom u morima
vatru u krvi vatrom u paklovima
zemlju pod koom zemljom u grobovima
ak i dok hodam ulicom i pjevuim neku melodiju
moji koraci su tasovi vage, i moj tap
se pretvara u zmiju po Hegelovom taktu;
trebalo bi da se smijem, plaem, vritim, reim, skaem
istovremeno
trebalo bi da pleem
da odrim ravnoteu.

TRISTIA
Hodala je ogrnuta gruzijskim vjetrom
u kom su treperili glasovi svih mobilnih telefona
sudarale se slike satelitskih tv programa
plemenski ritmovi sa lokalnih radio stanica
pozivi na molitvu, na ljubav, u rat
ili na kupovinu osjetljivih tamponskih uloaka
Hodala je ogrnuta gruzijskim vjetrom
i raznosila stranice notnog papira
ispisane i neispisane, nikad proitane
brisanjem izguvane, poderane, zaprljane
grad se talasasto uvijao u njenom oku
kao u staklastoj vodi lakromatorija.

ZULEJHA
Koveg na alu kog otvaraju valovi
pleui po ianom stepenitu oborene harfe
kao da trae nevidljivo teite Terazije
okaene o daleko sazvijee Vodolije
sa klackalicom od dlanova pruenih i na njima
ucrtanim putevima koji se ravaju i mimoilaze,
prizivali su tebe, keri Izidina!
Tvoj korak pratili su zvuci harfe i bubnjeva
izmeu oiju nosila si otisak poljupca Mikailova
Neko je otkupio sve moje grijehe
Neko je iskupio sve moje patnje
jednim tvojim pogledom, keri Izidina.
Gromovi nek izgovore snagu sastanaka i rastanaka
ja kada bih znao tajni jezik na kom govori u snu
rekao bih je rijeima na tom jeziku
jer ono to se nee vratiti nikada vie
vraa se ponovo samo da kae
da se nee vratiti nikad i nikad vie,
ali to su nove rijei i novi rastanak
Konci neizatkani ponovo se raspredaju
rijei neizgovorene u svom asu slau se u nove retke
sve ono to niko ne vidje osim On
svi jecaji i vapaji u tami koje niko ne u osim On
dolaze u valovima, prizivaju jedan drugi, prizivaju
Sud, ako je ovo posjeeno nek bude i ono
ako je ovo iupano nek se iupa i ono
gledao sam iz nosiljke put koji sam preao u okovima
dok sam meu sunevim nitima traio izgubljenu zraku
u praznom kovegu kojeg preturaju vjetrovi
u praznom kovegu kog prevru valovi Nila

ZARATUSTRINO SJEME
Ahura Mazda jeste, Ahriman nije.
Onaj koji jeste sebe imenuje:
Ja sam Ahura Mazda, nisam Ahriman.
A ime Ahura Mazda znai
Onaj koji je svemoan da moe
biti i Ahura Mazda i Ahriman
a da je istodobno
Ahura Mazda, a ne Ahriman.
Tako u znanju Ahura Mazde Pakao je
ono izmeu Ahrimana i Ahura Mazde
gdje Ahriman postaje Ahura Mazda,
i gdje Ahura Mazda jeste
Ahriman i Ahura Mazda istodobno
a da pri tome nije Ahriman
nego Ahura Mazda.
Tu je bie Ahrimana oivljeno
tako to je usmreno.

MEKKA
Ima jedno djeviansko mjesto u meni,
odasvud poploano bijelim mermerom;
vidljivo samo kroz
zasljepljujuu istotu sunevog svjetla
Prijatelje prepoznajem
kad lica okreu
ka tom mjestu u meni.
Dotiem ga bosim stopalima.
Osjeam njegovu toplinu
pod povrinom bijelog pekira
to prekriva moju golotinju upija moj znoj i vodu Zemzema
Tu su redovi poredani
Indoneani, Iranci, Turci, Sudanci
svijaju krugove latica
oko istoka, zapada, sjevera, juga
I ujem um kolanja zajednike krvi,
i hiljade glasova tuih u mome glasu,
i moj glas opet budi hiljade tuih glasova
I ti si taj koji zastupa sve njih
i svi oni zastupaju tebe
Usnama dotie grumen zemlje
to ga je Adem donio iz denneta
I svi su ovdje mladi
i svi su ovdje istih godina
Kraj esme te pozdravlja djevojka
sa stopalima najnjenijim
sa oima crnim, po danu zvjezdanim
Uzimam liru i sviram
mada nikad nisam znao da znam da sviram
Ovdje, na mjestu mog stida
spominjem se svega
nepovratno izgubljenog
dok se sjeam onog tamo, sadanjeg.

SARAJEVO NOU

1.
Teko se navikavam na semafore, mada je od kraja rata Zemlja ve dva puta prepriala
svoju revoluciju oko Sunca. Nedavno me je jedna gospoa, u sportskoj vindjakni,
zamolila na engleskom da je fotografiem ispred poznate sarajevske ruevine. Njen
namjeteni poluosmjeh nad neonskim svjetlima Prijestonice noas me prati niz ulicu, dok
glave etaa nadolaze u talasima, voene nevidljivim znacima umskog (ili kakvog
drugog) saobraaja. U parku ispred Svjetlosti mlade se okuplja oko spomenika
multikulturnom ovjeku. Od novopodignutog spomenika vidi se metalna statua Atlasa,
koji kao da pokuava da se iupa iz pauinaste mree meridijana. Lii na nekog ko se
trudi da iznutra zagrli svijet. Da, ali spomenik se podie onom ko vie nije meu ivima.
Pod ulinom rasvjetom udvajaju se sjene prolaznika: spreda se izduuju, a ozadi
(zakaene kao mamuze za potpetice) postaju sve manje, da bi se potom zamijenile. Otre
ivice njihovih izgaenih silueta ine da ljudi nalie na hodajue asovnike ije su
kazaljke izgubile orijentaciju. Ulica ih odnosi kao flae na fabrikoj traci.
Jedna sjena upravo zastaje, ogleda se pred lutkama u izlogu. Lutke su nepokretne, kao
drevni idoli, nalik na preparirane filmske dive. Jedna od njih me gleda pravo u oi, kao da
me moli da joj udahnem ivot.
Primjeujem grafit na uglu: ivot kako to luksuzno zvui!
Bacam opuak na plakat Kraj igre, smeuran u lokvi. Traim ulicu u kojoj nisam nikad
bio. Skreem u prvu lijevo, usku i mranu, pustu kao da je niko osim mene ne vidi.
Negdje u malom mozgu ujem kako zavija glas Davida Byrnea: I zrak moe povrijediti, i
zrak moe povrijediti... U zraku lebde due ubijenih, a ovo je ivot koji krademo od njih.
Prolazim kraj mranog haustora na ijem stubitu dvojica mladia razmjenjuju zamotanu
cigaretu. Sjeam se kako sam jednom tako prelazio ulicu satima i satima, ali nikako
nisam mogao da stignem do suprotne obale. Bilo je to u nekom od prolih ivota. Od tada
vie ne duvam.

Iz mraka polagano svitanje nekog enskog lica. Kao na slikarskom platnu javljaju se
obrisi - djevojaka kosa se stapa sa tamom, tako da ju je teko razmrsiti od gustog nonog
neba.
Oni koji su veeras kod kue ugodno su zabavljeni svojim daljinskim upravljaima.
Mada su nas kao djecu uili da je nepristojno viriti kroz kljuaonicu, staklo ekrana
sugerira iluziju boanskog posmatranja izvana. Ali nekima je jo uvijek, makar radi
uvjerljivosti, potrebno i da dodirnu svijet. Takvi se zapuuju sa mnom u jedan klub,
smjeten u podrumu, na nadmorskoj visini onih koji poivaju u grobovima.

***
Na zidu kluba je slika Mona Lize, koja u ruci dri upaljen doint preko koga je stavljen
znak zabrane. Pa ipak, uveni okondin osmjeh nije bez razloga dvosmislen... Zidovi se
tresu od preglasne muzike, dok Pepeljuga u uglu, pod tuem crvene svjetlosti, pokuava
prepraviti oiljke razmazane minke na licu. Uskoro e napraviti zavrni potez papirnom
maramicom, da bi nastavila svoje mrdanje u ritmu Lennya Kravitza.
Njena prijateljica upravo zakljuuje da njen budui momak mora voziti makar ferrarija,
iako sama, svojom figurom, podsjea na slupanog fiu.
Za zadimljenim ankom klate se dvije ispijene spodobe u dinsu i koi. Oni su kafanski
mislioci looserskog opredjeljenja, spremni da vam u svakom trenutku odre predavanje
iz ivota, da vas podue na svojim grekama, ili da vas priom o uzalud straenim
godinama upute ka izvjesnim univerzalijama. Moete razgovarati o svemu, osim o ratu,
jer se pokazivanje oiljaka smatra nepristojnim.
Tek u asu kada bend, sastavljen od olinjalih i neambicioznih veterana, u skuenom
prostoru uz ank zapone sa svirkom, zaguljivi zrak zasien alkoholnim isparenjima
ispuni se spleenom. Prasak bubnjeva, praen raskalanim gitarskim rifovima, ini da krv
sirena nasukanih za ankom uzavri ispod debelih naslaga pudera.
Muzika stvara novi raspored stvari u kosmosu: ak se i sjeanja niu po nekom novom
redoslijedu vanosti. Pjesme su poznate, a njihov novi aranman djeluje kao uporno
vraanje stare, ve zaboravljene bolesti, nepotrebno raivanje ve zaraslih rana; ponovno
podsjeanje da se svaki dogaaj, mjeren vjenou, nikada ne zavrava.

Ali pjesme, kao ni ene, nikada ne mogu ponovno ostaviti prvi dojam. Pepeljuga sjeda na
klupu i naslanja se laktovima na svoja koljena, zatim zagleda u vrh mojih vojnikih
izama. Blues koji prokinjava iz zvunika baca ljubiastu sjenu na njene obraze. Njena
glava se ritmiki pomjera naprijed-nazad, tako da snopovi obojene svjetlosti etaju po
njenom licu, crtajui lane osmjehe i pokrete neizgovorenih rijei. To nisi prava ti,
prizivam tebe, jer ta koja gleda u vrh mojih izama nisi prava ti, govorim joj iz trbuha,
znajui da e joj dini prenijeti moje rijei. Ona podie pogled ka meni, oi su joj sanjive
kao da se tek probudila, smijei se i kae Teko je hodati po ucrtanom tragu, a da se ne
posumnja da je tu. Svijet je ionako uokviren linim zamjenicama. Zalutao si u moje
djetinjstvo, ali mene tamo nema, zato vrati se! Pepeljuga zatim ustaje i plee kao da pliva
u zraku, noena nekom naizmjeninom strujom oklijevanja. Na licu su joj vidljivi
simptomi djevojakog ludila i jedva primjetni oiljci od pretjeranog sanjarenja. Plei,
samo plei, nek se ne razilazi ova ruiasta magla... Sve oi su uprte u tebe, ali samo ja
znam da je ovo taka koju izvodi za mene. Plei, jer ti si samo biljka, i jedino to moe
je da igra na vjetru...
Konobar u plavobijelom kaketu sve se tee snalazi sa praznim aama, limenkama,
pepeljarama i vakaim gumama tvrdo prilijepljenim o njihove ivice. Prostor je ve
dupke pun, stalno se ulazi, izlazi i prolazi, kao u tramvaju. Amerika je tamo negdje, u
Jarmushovim filmovima. Sa strane dopiru odlomci uene rasprave o tibetanskom
misticizmu, diplomatsko maevanje rijeima...
Misli mi lebde u zraku kao mjehuri sapunice, zakae ponekog u prolazu, a onda se
rasprsnu.
Bubanj: kolanje zajednike krvi. Razapeti izmeu dvosobnih roditeljskih stanova, hladnih
kolskih radijatora i gospoe Televizije. ujem kako mi glas mutira u agor gomile.
Bend svira posljednju stvar za veeras i krigle piva se ve odlunije ispijaju. Moj
najvei problem je taj da to vie pijem, sve sam trezniji, kae jedan tip. Tek toliko da
se za trenutak zaboravi rutina sumorne svakodnevnice, neugodno stijenjene meu
kazaljkama navijenog budilnika.
Ali, kao to i pjesma kae, poslije ponoi padaju maske, arolije nestaju, a Pepeljuga se
mora vratiti... Neki uvijek povraaju poslije pijanstva... Znam da pada kia i da nemam
kiobran uza se... Zeleni pjeak po asfaltu razliven: sad krvari ukipljen. Dok pljusak

raznosi poroajne krike i apate bolesnike... gugutanje zaljubljenih parova i bijelu ergu
uline lampe... Tramvaj raskopava ulicu, kao rajsferlus ensku haljinu...

2.
Subotom uvee ne prepoznajem ovaj grad, kao da sam tek doputovao. Ili kao da se
budim, nakon mnogo godina, pa mi se ini da sam se u isti mah podmladio i ostario.
Dreavi natpisi reklamnih panoa najavljuju na svakom koraku kako jedino novcem
moe ovaj svijet zamijeniti za drugi. Zgrade i ulice se izduuju i rasteu, kao tijelo raka
dok presvlai staru ljuturu. Udaljeni zvuci nekog evergreena u sudaru sa trepetom
tramvaja. Mrani uglovi preturaju otiske nedovrenih poljubaca. Razmazana sjeanja
daju metalan odsjaj zguvanim rubovima ceste. Trotoarom hoda mnotvo djevojaka, ali
nema Jedne djevojke. Vampiri otre svoje onjake. Subotom uvee ovo je njihov grad.
Izmeu gradskog porodilita i groblja smjenjuje se niz bolnica kao metafora neijeg
ivotnog puta. Godita roenja i smrti stoje kao registarske tablice na parkingu. Lica
prolaznika remete raspored poznatih u modanim arhivima. Time no biva razdjeviena, i
neki novi, jo nenaseljen svijet, nadire iz te otvorene rane. Sluajni sudar pogleda u
prolazu ponekad podsjea na saobraajni udes. Iz mrasnih pasaa nasru sakati prosjaci.
Mladi parovi na klupama ne primjeuiju nikog. Jedna djevojka je zaepila ui slualicama
i uzdie za nepoznatim mrtvim. Ispod neijih sputenih zastora titraju zrake upaljenog
televizora. Ne znam zato, ali to me potie da zamiljam Walta Disneya kako lei zaleen
u svom zamrzivau. Pokuavam da po hodu odmjerim teinu due svakog prolaznika
(iako znam da je svaki korak novo odmjeravanje). Nisam siguran kod onih koji hodaju
udvoje. enske potpetice ponekad stvaraju zakrivljenja u prostoru i vremenu. Subotom
uvee ponedjeljak i petak izmiruju svoje raune, kao pokerai za kockarskim stolom.
itav grad ali zbog izgubljenih sati i sada uri da sve nadoknadi. Iz neke daleke

kljuaonice curi neija mladost i mijea se sa mojom, tvojom, njegovom, a potom otie u
Miljacku i ponire pod mostom u hrpu krhotina razbijenog ogledala.

***
Subotom uvee volim preglasnu muziku. Prosto osjetim da se neko drugi budi u meni kao
u mrtvakom kovegu. I onda hou da zagluim njegove krike i grebanje noktiju. Tada
zamiljam Johna Coltraina kako trubi kroz svoje raskrvavljene desni.
U Kuku je preglasno, idem tamo. Tano osjeti kako bas-bubanj probija iz grudi. Iz
daljine osjeam kako prozore trese reski Jarvisov vokal: Ti nikad nee biti kao obini
ljudi, upoznati osjeaj razoarenja /plesati, piti, kao obini ljudi / kojima je jedino to
preostalo... U dvoritu, jedna djevojka sjedi na ivici betonske ograde i rukama grli svoja
koljena. Kosa joj se rasula nad pognutim licem, od kog je ostao vidljiv samo grumen
mlijenobijelih obraza. Nosi kariranu koulju zavezanu oko struka. Iz nje zrai neka
stoidljiva ulnost, onaj sputani eros uplaene Lolite. Ukratko, njena je ljepota nepomina,
kao da jo ne zna za sebe. Plaevni gr na napuenim usnama budi u meni roditelja. Ona
je tabula rasa , koju su ve ikrabale ruke nepismenih momaka.
Probijam se kroz gomilu vijetnamki, zihernadli i minua u nosu... Iz jewdnog ugla me
motri par ljubiastih i par narandastih oiju; histerina igra obojene svjetlosti pretvara
iluziju u stvarnost. Tek sada opaam bijele takice na mojoj koulji za koju sam mislio da
je posve crna. Vidim gomilu mladih ljudi kako lebdi u zraku mlatarajui rukama. Niko od
njih nije u stanju da se prizemlji, kao da su se nali u besteinskopm stanju kosmikog
broda. Imam osjeaj da su njihovi roditelji stavljeni iza reetaka u drugu prostoriju
ograenu stubovima, odakle, sa izrazima nijemog uasa, prate svaki pokret svojih
neprilagoenih dekia i curica.
Osvrem se naokolo kao da nekog traim. U rukama jedne djevojke krvari hamburger
zamotan u papir. Njena prijateljica nosi klupko zmija oko vrata. U treteoj grmljavini iz
zvunika odzvanja ludilo gradskog saobraaja. Dotiem u tami hladne kapke onih koji
upravo sanjaju da su sada ovdje. Oni koji pleu nalik su na mjeseare koji se bude sa
zadnjim taktom pjesme. Ritmovi se smjenjuju i za svaku pjesmu znam da je moja: i ona
koja kae da je Lucy edna princeza, ali i ona u kojoj je Lucy obina rospija. Ne brini

mamice, zavriu fakultet, biu neko i neto, udau se za nekog skorojevia, ali me sad
pusti da budem niko i nita jer ja jo tragam za svojom linom kartom,, u protivnom
zatvoriu se u kupatilu dok mladost ne proe... Svoje povrno poznavanje engleskog
nadopunjujem vlastitim tekstom.
Osjeam se kao u komuni propalih revolucionara. I ne pokuavam da stupim sa nekim u
kontakt, jer iz matematike vrlo dobro znam da plus puta minus daje uvijek minus, te da je
stoga svaka vrsta dijaloga na ovakvom mjestu izlina; jer ono to za ovu djecu moda jo
ima dra istinskog otkria, za mene je tek puko prevakavanje otrcanih fraza.
Razuzdana rezignacija. Prizori tupih pogleda fiksiranih u jednu taku, ili obezvoljenih
pusti me da umrem poza ojaenosti... Ovdje se niko ne smije, nema razgovora, ak ni
ukrtenih pogleda; sve je svedeno na poze hladne samodostatnosti. To je prvi nivo u igri
odrastanja: nauiti lekciju o beskorisnosti odrastanja...
Jednas Lolita mi trai upalja i pita odakle sam ovdje zalutao. Zar je tako oito da sam
zalutao?
Tako se rijetko deava da se dvoje ljudi sretnu, jedno uvijek kasni, kae.
Ne znam. Kako da joj objasnim, da u ivotu jednom doe trenutak kada iznenada shvati
da su sve igre ve odigrane, i da ovjeku onda preostaje da se nadalje samo pretvara i
glumi prema ve oprobanim scenarijima? No moda je to jedini nain da se izbriu
suvini snimci na vrpci sjeanja.
***
Neko te je napustio na raskru i sada se dugo osvre. Dok posmatra kolone prolaznika,
pita se, kao i obino, zato ti je od toliko ivota dodijeljen samo jedan; a i taj jedan te
stalno nadivljava.
A gore je Svemir, vlasnitvo astronauta.
Jedna djevojka zastaje pored kioska i saginje se da popravi kopu na cipeli. U crnobijelom je kostimu, kao ahovska kraljica. Neki momci sa tramvajske stanice dobacuju za
njom, dok ona rukom ovla stresa njihove psee poglede. Zatim posre na svojim
tiklama u mrak... Tamo se uje usna harmonika. Tako se mrak udvara: apue joj svoja
lana obeanja.

Poinje padati kia: sitne kapi bockaju crne takice po ploniku. Na klupi u parku kisnu
Lolitine uspomene, zatim dotravaju pod moj kiobran. ute apati, sve tii, kao da se
neije usne nevidljivo udaljavaju, mada sve blii... Kao dijete sam se pitao zato je kia
svuda ravnomjerno rasporeena. Onda sam u neijoj pjesmi naao da kia simbolizira
Boansku milost.
Lica na ulici se pretapaju i rastvaraju u druga lica. U kafeu Senator sve djevojke izgledaju
kao mletake gospoice. Ovdje love svoje budue mueve. Sve mirie na poutjele
srednjokolske spomenare. Lakovani osmjesi, skupe toalete i poze iz jeftinih holivudskih
sapunica; sve je spremno za iznenadnu sveanost. Ovdje niko ne dolazi u patikama.
Manekenke partaju gore-dole, kao na pisti. Zrak je pun napetog iekivanja, kao da e
uskoro sletjeti svemirski brod sa vijestima o nekom novom poetku.
Jedna manekenka me je upravo pogledala. Bilo je to kao neminovni dolazak slijedee
note u melodiji koja slijedi takt mojih krvnih zrnaca. Ah, ve je otila, ali vratie se opet...
Izniknue na nekom tuem licu, kao refren proputenog vremena. Ali sada je ve
obrauje neki vlasnik porea, i ona shvata da je sav njen minuli ivot bio tek priprema
za taj trenutak... Njegov sanjalaki pogled kae: moramo razbiti neto da ne
zaboravimo ovaj as. Pridrava joj kaput, i dok izlaze vani, sve govori da je ovo njihova
praznina no, obasjana meu ostalim noima, i da e ivot samo za njih veeras
promijeniti svoja pravila...
Izlazim na ulicu i udiem no, oslukujem zvidukanje usamljenih kauboja. Iz ugaenih
prozora prokinjavaju neiji snovi i mijeaju se sa mojim, tvojim, njegovim. Jedna
djevojka, sa oima kao badem, pronosi kroz tamu rumenilo svitanja.

3.
Proljee se budi kao silovana zarunica.
Kroz razapeti ve na ici zalazee sunce lagano otie u aht, da bi ponirui u na kal
izronilo negdje na Tihom okeanu. U ahtu je kinica sprala mnoge zvijezde, itava

sazvijea po kojima sada curi zalazee sunce nad Sarajevom. Na balkonu nervozno
udiem duhan, kao posljednju elju pred smaknue na elektrinoj stolici. Sa neke od
Iforovih radio-stanica dopire glas ostarjele gospoe Fitzgerald: svaki put kad kaemo do
vienja, umre po jedan dio mene. Dole na ulici komunalci postavljaju saobraajne znake
za vjetrove, ili mi se tako ini. ekam da lakmus-papir na horizontu potamni, pa da sa
balkona skoim u no i pustim da me vjetar raznese po ulicama.
U mojoj esnaestoj godini svaki veernji izlazak bio je obiljeen nadom da e se ba te
veeri desiti neka premijera, da u iz neijih usta uti rijei otkrovenja, ili da u najzad
upoznati enu svog ivota. Pripreme pred ogledalom mojih sestara predstavljale su
pravi ritual u naoj kui. Kasnije sam negdje proitao da je nagon za parenjem uvijek
zaodjenut u ruho traganja za uzvienim - za onim istim plodom besmrtnosti koji je nae
pretke prognao iz Raja. A onda su izlasci bili prosto navika, tek da se upotpuni sedmini
ritam kolanja krvi u ilama. Na kraju krajeva, ovjek moe imati potrebu da pria naglas
sa samim sobom, a to je mogue jedino dok razgovara sa drugima.
Izlazim sa Aldinim alom oko vrata i mislim o tome kako u susjednim zgradama ivi
toliko ljudi koje nikada neu imati vremena da upoznam. Iza reda parkiranih automobila
u dvoritu neki momci igraju basket, ispod koa okaenog za ulinu svjetiljku. uno se
prepiru, kao da je rije o parama, a ne o igri. Na okrunjenim zidovima iskriani su eljini
navijaki grafiti.
Na jednom mjestu stoji: zdravlje je bolesno. Neto malo dalje, opet: I hate myself and I
want to die. Nigdje da ovjek pobjegne iz svog raja tuge.
Platon, meutim, kae da je svako saznanje zapravo podsjeanje. To je moda razlog da
se Raj moe doivjeti samo kao obeanje Raja. Ispred jednog kafia, recimo, pie:
paradise lost. Ulazim, sa svojim titonoom, u nadi da u za ankom sresti Johna
Miltona.
Sreem neke tipove koje nisam elio da sretnem.
Izlazim urno, kao da sam unutra ostavio tempiranu bombu.

4.
Kada u sobi upalim svjetlo, prozori postaju prozirna zrcala. To ini glavnu razliku izmeu
moje noi i mog dana. arulja izgleda kao kap zaustavljena u padu, a kako se nad
Sarajevom sputa no, betonski ogrizak nebodera na oknu sve vie blijedi i postaje
privatni nered moje sobe. Tamna pozadina izbuena je mozaikim oima tuih prozora.
Na starim razglednicama Sarajevo nou sa olimpijskim kruiima u gornjem desnom
uglu, grad izgleda poput dinovskog luna-parka ije su ulice sveano ukraene
raznobojnim trakama rasprene svjetlosti. Efekat se dobija pomicanjem foto-aparata, kao
kad u mraku zatresete upaljeno palidrvce, tako da vam pred oima bljesnu neuhvatljive
svjetlosne zastavice. Zagledan u razglednice metropola, kao djeak sam vjerovao da
veliki gradovi nou zaista lie na dinovske disco-klubove, i da su ulice u njima kao piste
za svemirske letjelice. Slutio sam da se u takvoj noi ne mogu vidjeti zvijezde, zbog
neprestanog sijevanja ovih elektrinih munja. Ali, kako su godine prolazile nona svjetla
su se mutila, grad je postajao skueniji, poput iznoenog kaputa, a uporedo je i moja dua
postala pretijesna za njegovu saobraajnu guvu. Odakle god da zakorai, ini se da
Sarajevo zavrava tek to pone, a sredite grada stalno premjetaju, tako da danas mnogi
misle kako je pravo Sarajevo ratrkano negdje izmeu Aljaske i Meksika. U ratu sam
nekog stranca uo da kae kako je cijeli ovaj grad periferija, iji arhitektonski sklop ini
niz lanih nagovjetaja centra. Tako je, pretpostavljam, morao izgledati nekom
anonimnom posmatrau iz Plavog tramvaja (koji se u vrijeme kada su svi tramvaji bili
crveni nije zaustavljao na redovnim stajalitima, nego je sluio za turistika
razgledavanja). Pa ipak, ako se u nekom od sarajevskih nebodera naslonim na ogradu
stubita i zagledam u spiralne vijuge nanizanih spratova (koje lie na snimke udaljenih
galaksija), mogu, makar u donjem predjelu kime, da naslutim to beskonano traganje za
centrom, onim to mistici zovu nepokretnim sreditem toka. Ali ne znam je li to ono to
je stranac htio rei: da grad uvijek izmie svojoj slici. Kao to, recimo, postoje mjesta u
Sarajevu u kojima Sarajevo ne lii na sebe.
Takav je novootvoreni kafe u jednoj uliici Starog grada, sa enterijerom koji podjea na
wagon-restaurant u vozu za Budimpetu.

Zrak je u njemu teak od ljubavnih neodaziva, a prazni stolovi i stolice djeluju otuno
kao otkazana predstava slute odsutnost blinjih i daju vam za trenutak priliku da se
stavite u kou brinog vlasnika lokala, tako da zagledani u konkavne pepeljare na kraju
pomiljate da sjedite u pogrenom vagonu. Na suprotnom zidu pleu sazvijea malih
ukrasnih sijalica okaenih za vorove dinovske paukove mree kao kiasta rasko
plastine jelke u stanu vaeg komije. U njima pokuavam proitati nepostojee znake
zodijaka. Paukova mrea, za razliku od ovjekove, ima svoje sredite, iako se na ovom
zidu jasno ne vidi. Naime, na sredini mree je plakat sa natpisom NO FUTURE. Na
desnoj strani je prozor sa metalnim ipkama iji desni rub presijeca runu kariku mladog
para na trotoaru, koji poljupcima dodiruje odraz mog lica na staklu. Iza mladog para
namiguje parkirani uti taxi, pored koga prolazi pas lutalica, nosei meu zubima dvije
svjee rue (sigurno je poao na groblje, inae broj rua ne bi bio paran). Volim ovaj dio
grada, jer sam tu, jednom davno, doivio susret nakon kojeg je vrijeme stalo tako da sada
jo uvijek imam osamnaest godina. To je zbog toga to se prolost preobraava, kao kad
svijeu okrene nadolje, a zatim slijedi trag stvrdnutog voska (koji ima koru zgruane
krvi na zarasloj rani).
Dva ogledala postavljena jedno naspram drugog, u prostoru iza anka, ine da slika
izvrnutih flaa beskonano uvire u samu sebe. To je slino kao kada zaronimo u zjenice
svog sugovornika i u njima vidimo svoj lik, u ijim je oima (znamo, mada ne vidimo)
opet lik naeg sugovornika, tako da smo oi u oi beskonano isprepleteni i ulanani
jedan drugim, poput zavojnice molekula DNK.
Ovaj u stih namijeniti prvoj djevojci koja me pogleda ravno u oi.
Razmiljam o svijetleem natpisu ija boja meu automobilima signalizira znak
skretanja: SAVREMENO MODERNO ZAPADU PRILAGOENO... Razmiljam jo o
kojeemu, ali nijednu misao ne domiljam do kraja, ime zapravo naputam samog sebe,
kako bih ostao u stanju nelagodnog samoiekivanja.
Jedan mladi u uglu naruuje kolu i vadi iz ruksaka naeti somun sa evapima. Prisjeam
se jednog umjetnikog performansa: mladi umjetnici su donijeli velike peene evape u
obliku ljudskih figura i poredali ih na novinsku hartiju razastrtu po ploniku. Zatim su
hartiju zapalili, a od ovjekolikih evapa napravili sendvie. Nakon svega, i ja sam pojeo

tog malog ovjeka od goveeg mesa ali mi to nije pomoglo da shvatim ta su umjetnici
time htjeli da kau.
Konobar N., stari poznanik, koji se od rata naovamo naglo podmladio udvostruivi svoj
apetit za ivotom, pria kako ga je ostavila djevojka: rekla mu je da je suvie dobar za
nju i da tako vie nema smisla. Tako je to sa ovim post-generacijama, kae. Mislim o
tome kako je ensko meunoje mrana uma puna divljih zvjeri i vampirskih udovita
koja sisaju muku krv. Od toga i sami neprimjetno postajemo vampiri, bolujemo od
nesanice u toploj tiini naih mrtvakih kovega. Sino sam je upratio kako izlazi iz
Marqueea sa nekim tipom skratila kosu, smrala, izblijedila, kao biva, nije vie ona
stara. Postala, atro, intelektualka! A ovamo, pati zbog krivih nogu i broji mitisere, gleda
MTV i fura se na techno... I ona mi, ko fol neto, intelektualka! Pa ovjee, ja sam u ratu
itao Umberta Eca, dok je njoj Sheldon bio ista metafizika! Kaem mu da se ne sekira,
jer se nijedan dogaaj ne zbiva do kraja, nego se uvijek nastavlja u nekoj drugoj formi.
Na vratima se pojavljuje crvenokosa Kaliopa u tamnoj benetton jakni, pod ijim se
potpeticama mermer pretvara u tanko mikroskopsko staklo, tako da ve vidim naprsline
od kojih e cijela kafana propasti u bezdan podzemnog svijeta. Pred naim pogledima ona
oblai preko odjee svoju duu, tako da postaje svjesna svakog milimetra na svom tijelu.
Kaliopa, u ledenom oklopu pudera, zastaje pored mog stola, gleda me proirenim
zjenicama, kao da kae: Da li sam ja ona koju ekate?

***
Kaliopa je suvie mlada, pred njom je sve to joj nedostaje. Trudi se da pokae kako je
definitivno odrasla, i da nee vie ni rasti, niti se smanjivati. Poto smo za stolom, uz
gusti sok od jagode, potroili sve teme za konverzaciju, od horoskopa pa do Alme
Lazarevske (rijei su nam se ukrtale kao na novinskoj ukrtenici, tako da sam bio as
vodoravan, a as uspravan), i nakon to sam uspjeno poloio sve njene testove za
vonju aviona, zapuujemo se u diskoteku Labirint, jer je tamo najvea guva. U guvi
je najlake odbaciti svoje suvino ja, ili ga ponovno zadobiti, ako je nuno. I Labirint je
jedno od onih mjesta u kojima Sarajevo ne lii na sebe: prilika da se otputuje iz sumorne

atrovake svakodnevnice. Unutranjost podsjea na futuristike hramove iz filmova o

dobu poslije Apokalipse. Scenografija kao iz Blade Runnera.
Techno je muzika koja nikako da pone, kae jedan moj prijatelj. Stepenice koje se
penju ka polukrunoj galeriji nalie na hodnike egipatskih grobnica, tako da itav prostor
odozgo podsjea na iupanu utrobu balzamiranog faraona. Faraoni su u svojim
piramidama gomilali zlato i dragocjenosti, umnoavali dakle svoju fiktivnu budunost.
Ali to nema veze sa nama, jer mi smo nakon rata prevazili smrt. We are a victims of the
dance, kako kau momci iz Toxedo Moon. Dole, u prostoru oko anka, vrzmaju se tipovi
sa mobitelima odjeveni kao policajci u civilu, dok ih sa pristojne udaljenosti odmjeravaju
skuckane udavae. One, naravno, nisu ovdje samo radi plesa. Kako guva postaje vea,
vidljiviji su i trokutovi glava rasporeenih po principu progonilac rtva spasilac.
Ali, sve je to varka, kae mi moj aneo uvar.
Naziv mjesta ini da se osjeam kao Tezej, koji u ruci vrsto stee Arijadnin konac. U
mome sluaju, to je Kaliopina ruica. Kaliopa plee kao da se goloruka bori sa
krvoednim tigrovima. Zapravo, prije kao srna koja oklijeva da li da se da u bijeg ili da
nastavi borbu. Njeni pokreti odaju postojanost ove neodlunosti, dok se ja samo
premjetam sa noge na nogu. Po diktatu bas-bubnja njeni se prsti ovla pripijaju uz
treperave obline njenog tijela, kao da prizivaju moje ruke. Ritam nas sjedinjava u plesu i
to je hemijski proces, kao kod povratnih reakcija sa dvije mimoilazee strijele umjesto
znaka jednakosti. Ali, ples pokretu oduzima uobiajeno znaenje, tako da se zanosna igra
udvaranja svodi na ritualno uivanje muzike. Zato uzimam Kaliopinu ruku i oslukujem
njenim dlanom otkucaje svog srca. Kao Nicholas Cage u onom filmu od prije sedam
godina.
Iz ugla nas posmatra jedan bucmasti mladi u invalidskim kolicima. Ovaj prizor izaziva u
meni nelagodu, tako da okolinu nesvjesno poinjem posmatrati njegovim oima.
Iz zvunika nadire tretei lave refrena Pod nama su pucali kreveti... Prisjeam se da
Borges na jednom mjestu navodi kako nam muzika otkriva osobnu prolost za koju do
tog trenutka nismo znali, i da nas podstie na oplakivanje grijeha koje nismo poinili. To
je za muziku lahko, jer su u njoj, kao i u sjeanjima, forma i sadrina gotovo identine:
ono to je bilo postaje ono to je moglo biti. Otuda razumijem horski odjek iz stotine grla
mladih srednjokolaca.

Pokuavam se identificirati sa gomilom adolescenata, koja se nakon ratnog puberteta

od frustracija brani cinizmom, reklamirajui pravo na odsustvo stajalita. Oni se ne
optereuju vikom identiteta, niti ele da ga formiraju u otporu prema neemu, ve se
ponaaju adaptivno, kao da ele izbjei zamkama jednoznanih recepata. Oni mijeaju
sve sa svim, u atmosferi razuzdane rezignacije i nove nepreglednosti. Nova
nepreglednost: pluralizam stilova, supermarket ideja... Budimo sretni u konfuziji, kako
kau Bruckner i Finkielkraut. Da, budimo sretni u svojoj krilatoj nestalnosti i prepustimo
se erotici trenutka, okuajmo strah i tjeskobu kojom su zastakljeni prizori naeg ulnog
sjeanja, usredsredimo se na svoja vitalna mjesta iza zakopanih liceva, izmeu fekalija
i urina, gdje poiva naa hrabrost i mo. U elektrinoj groznici bubnjeva, iji tutanj
podsjea na kardiografsko kloparanje tokova niz ine, neka nas prome to suglasno
trzanje naih razapetih ivaca, neka se na nabildani ego raspe u vrisak te nezaustavljive
maine, u ijem briuem letu ivot samo promie kraj nas, i onda, ponavljajmo, sretni:
ivot nas je nadivio, ivot nas je nadivio.

***
Izgleda kao kao kauboj i naunik istovremeno, a to je smijena kombinacija, kae mi
Kaliopa, dok za ankom, oznojeni, ispijamo colu iz limenke. Uzimamo jakne u garderobi
i onda je pratim do tramvajske stanice, jer ona sutra rani u kolu, a profesorica
matematike je maltretira zbog preuskih rolki koje suvie istiu ono to na profesorskom
tijelu fali. Istovremeno kaemo ao, i u toj sluajnoj podudarnosti vidim znak Boijeg
blagoslova. Nazvau te, dobacujem za njom. Neiji pogled, sa strane, ini da se odjednom
osjeam kao zloinac uhvaen na djelu, u besramnom zavoenju maloljetnice. Na
mjestu gdje je stajala jo vidim nevidljivu dugu kako se spaja sa betonskim plonikom.
Kada u sobi upalim svjetlo, moj lik na prozoru polahko blijedi u mutno sarajevsko
svitanje, pretvarajui se u niz balkona, uredno poredanih kao ladice u ormaru. Mislim na
eherzadinu priu o bakrenom gradu, ili gradu od mjedi, u kome je sve okamenjeno
tiinom ivih kipova, zaustavljenih u nekom davnom trenutku zajednikog sagrjeenja.

Moj lik na prozoru polako blijedi, kao kad neprimjetno ispusti knjigu, tonui u san.
Neosjetno skrene u neki areni hodnik, i ne znajui da si skrenuo. Spojen, konano, sa
svojom jedinom sjenom.