Nikola Batui

POVIJEST HRVATSKOGA KAZALITA

Kao i u drugim zemljama zapadne civilizacije, liturgijske drame na latinskom jeziku izvoene
unutar crkvenoga prostora, poeci su kazalinih zbivanja na dananjem tlu Hrvatske. Do nas
su ove drame doprle kao integralni dijelovi crkvenih knjiga i uglavnom su internacionalnog
podrijetla, bez posebnih nacionalnih obiljeja. Sauvane su Uskrsne i Bogojavljenske
liturgijske igre. Takva vrsta drama izvoena je sve do poetka 14. stoljea, tj. do reformiranja
obreda u zagrebakoj Biskupiji.
Kasniji kazalini oblici i dalje se razvijaju u crkvenom okruju. irenje dramskog motiva
"Marijina plaa" dovodi do potpune dramatizacije muke Isusove, to je kazalini vrhunac
srednjovjekovne pasionske tematike. Najouvaniji takav tekst - "Muka spasitelja naega" pronaen je u glagoljskom rukopisu iz 1556. godine, koji potjee iz Hrvatskog primorja.
U 15. stoljeu izvode se "mirakuli" - dramatizacije legenda o svecima. Najpoznatija je "Muka
svete Margarite" (oko 1500), a sauvana je u vie prijepisa, to pretpostavlja i njezinu scensku
rasprostranjenost.
Zanimljivo je da u Dubrovniku (koji ve tada postaje stoerom hrvatskog kazalita) u 14. i 15.
stoljeu scenski dogaaji nose dvostruko obiljeje: kako sredozemnoga improvizatorskog
pukog teatra, tako i srednjoevropske dvorske kulture, to e u narednom stoljeu postati
temeljima renesansnoga kazalita u Dubrovniku.
Renesansa predstavlja posve zaokrueni segment nae glumine povijesti. Svi kazalini
impulsi dolaze iz dva sredita - Dubrovnika i Hvara. Meutim, injenica je da se o tom
kazalitu vie zna zahvaljujui naknadnim teatrolokim analizama i posrednim zakljuivanje,
no brojem neprijepornih podataka. Sauvani tekstovi svjedoe o bogatstvu anrovskih oblika:
u isto vrijeme zamjetljivi su pokuaji organizacije humanistikog teatra (I. Crijevi), zatim
djela pastoralne tematike (Dore Dri, M. Vetranovi, N. Naljekovi), farsina pokladna
scenska improvizacija, poeci komediografskih nastojanja (Naljekovi), te pojava
kompleksnije svjetovne drame medijevalnih scenskih obiljeja (H. Luci).
Na prvom mjestu itave te renesansne literature stoji djelo Marina Dria (1508?-1567).
Svestrano nadaren pisac, u prvom redu komediograf, uspio je u svom djelu pruiti ivu sliku
rodnoga Dubrovnika, odnosei se esto vrlo kritino prema mnogim aspektima dubrovakog
drutvenog ivota. Dri organizira i oito sam reira svoje predstave. Izvoai su vrsto
organizirane druine, uglavnom mlaih mukaraca, tako da oni glume i enske uloge, to je
bilo uobiajeno u tadanjem evropskom teatru vrstog literarnog predloka. Iz strukture
Drievih komedija proizlazi da je primijenio sva dotadanja iskustva renesansne pozornice,
oivivi je odreenim inovacijama, posebno u spoju realnoga svijeta i svijeta dubrovake
pastorale.
U 17. stoljeu u sve evropske zemlje snano prodiru s talijanskih scenskih prostora barokna
obiljeja. Hrvatski kazalini barokni izraz vrlo je brzo, uklapajui se u evropske scenske

tokove, osjetio potrebu za glazbom kao jednom od temeljnih pretpostavki za cjelovit scenski
in, to se posebno odnosi na melodramu. Poetak kazalinoga ivota 17. stoljea (izmeu
1606. i 1616) obiljeio je mladi Ivan Gunduli. Njegova su djela izrazito baroknih znaajka i
posve su uklopljena u mitologijsko-arkadijsku tematiku, tj. u tadanje anrovske standarde.
Ipak, sredinje mjesto Gundulieve scenske prakse zauzima izvedba pastorale "Dubravka"
(1628. "Prid Dvorom"), koju slijedi Palmotieva "Atalanta" (1629), najavivi procvat barokne
scene i pojavu njezinu najveega majstora - Junija Palmotia, koji dubrovakom pozornicom
vlada izmeu 1629. i 1652. godine.
Barokno je kazalite u Dubrovniku pretpostavljalo dobro organiziranu druinu s iznimnom
vjetinom prikazivanja. U drugoj polovici 17. stoljea i s poetka 18, u gradu djeluje desetak
skupina ujedinjenih po socijalnom statusu ili po anrovskim opredjeljenjima.
Ubrzo se u dalmatinskim gradovima pojavila potreba za natkritim kazalinim
prostorom. Kazalinu dvoranu prvi je dobio Hvar. Na postojeem Arsenalu 1612. godine
izgraena je dvorana. Po organizacijskom ustrojstvu to je kazalite bilo komunalno, to
pretpostavlja njegovu potpunu otvorenost svim stanovnicima grada. U Dubrovniku je
kazalina dvorana ureena 1682. u Orsanu (takoer arsenal).
Najvitalniji segment kazalinog izraza u Dubrovniku poetkom 18. stoljea nastaje na tzv.
franezarijama, tj. prijevodima, odnosno lokalizacijama i adaptacijama Moliereovih komedija.
Od 34 njegova djela, u Dubrovniku je preraeno njih 23. Osim Molierea, prevode se i Pierre
Corneille, a osobito Pietro Metastasio. Pod utjecajem profesionalnih talijanskih druina
commedie dell'arte, a kasnije i opernih trupa, postupno se gasi hrvatski scenski izraz
utemeljen u vjekovnom amaterizmu, nemoan da se suprotstavi vjetini scenskih
profesionalaca. Istovremeno, barokno kazalite u sjevernoj Hrvatskoj obiljeeno je snanom
isusovakom pedagoko-scenskom aktivnou. Pripadnici toga reda utemeljili su kole, a uz
njih i kolska kazalita. Prva isusovaka predstava zabiljeena je 1607. u Zagrebu (koji
postaje kazalinim sreditem sjeverne Hrvatske), dok se puna ekspanzija jezuitskog teatra
primjeuje tijekom 18. stoljea. Isusovako kazalite djelovalo je u okviru vjerskih gimnazija
sve do 1772. godine, kada ukinuem reda isusovci naputaju Hrvatsku. Jezik njihovih
predstava isprva je latinski, a kasnije se sve ee pojavljuje i hrvatski. Pozornica se oprema u
baroknom stilu, a u predstavama glume iskljuivo aci gimnazija i to u okviru redovite
nastave.
Nakon dvadesetogodinje stanke (uzrokovane odlaskom isusovaca), 1791. u zagrebakom
kaptolskom Sjemenitu poinje djelovati kolsko kazalite, koje na kajkavskom dijalektu,
uglavnom o pokladama, prikazuje prijevode, lokalizacije i adaptacije njemakih pisaca.
Glumci toga teatra, bogoslovi, ostaju uglavnom anonimni, jednako kao i profesori-redatelji.
Ovaj kazalini pokret nije dao znaajnijih izvornih pisaca, a jedini je autohtoni kajkavski
komediograf Titu Brezovaki - njegova je komedija "matija grabancija dijak" izvedena
1804. u Plemikom konviktu. Otricu svoje satire Brezovai je usmjerio protiv praznovjerja i
ostalih mana ondanjeg drutva. Po svojim scenskim odlikama Brezovaki dokazuje ne samo
izuzetno poznavanje komediografske tehnike, ve i vjeru u snagu kazalinog izraza kao
drutveno relevantne pojave. U drugim sjeverno-hrvatskim gradovima javljaju se glumake

druine njemakog govornog izraza koje osvajaju nezaposjednuti kazalini prostor, djelujui u
Zagrebu sve do 1860, a u nekim sredinama i dulje.
U 19. stoljeu sjeverna Hrvatska, tonije grad Zagreb, potvruje se kao nacionalno glumino
sredite. Kazalite vie nee biti skup pojedinanih akcija, niti improviziranih pokuaja, ve
e nastojati to snanije uvrstiti svoje ustrojstvo.
Godine 1834. sagraena je u Zagrebu prva kazalina zgrada za oko 750 gledatelja. U njoj se
postepeno organizira hrvatski kazalini ivot. Prvih est godina tamo nastupaju njemaki
ansambli, a 1840. "Domorodno teatralno drutvo" izvodi prvu profesionalnu predstavu na
hrvatskom jeziku - Kukuljevievu dramu "Juran i Sofija ili Turci kod Siska". Tim dogaajem
zapoinje novije razdoblje hrvatske kazaline umjetnosti.
Od 1860, kada dolazi do demonstracija u kazalitu i prekida s tradicijom njemakog teatra,
kazalite postaje narodna ustanova sa stalnom subvencijom.
U razdoblju moderne, 1894. intendantom postaje Stjepan Mileti koji tijekom etiri sezone
svoje uprave unosi niz umjetnikih i organizacijskih novina. Za vrijeme njegove intendanture
otvara se i nova kazalina zgrada (1895), u kojoj danas djeluje Hrvatsko narodno kazalite.
Mileti izvodi stare hrvatske pisce (Dria i Palmotia), dramatiare 19. stoljea, promie i
moderniste (Iva Vojnovia, Milutina Cihlara Nehajeva, Srana Tucia), a evropeizaciju
scenske slike svoga vremena postie novim inscenacijama Shakespearea, Goldonija,
Molierea, ruskih klasika, Ibsena, Hauptmanna i drugih modernih dramatiara. Predstavnici
nove glumake generacije unosili su u svoje interpretacije duh scenskog realizma, a 1896.
utemeljena je Hrvatska dramatska kola, koja je postala osnovom svih kasnijih glumakoobrazovnih institucija.
Nakon Miletieva povlaenja, uvjetovanoga financijskim nedaama i nesuglasicama s
birokratskom administracijom, dolazi do ukinua Opere, a Drama doivljava svoj procvat
zahvaljujui agilnosti ravnatelja Josipa Bacha i kasnijim redateljskim inovacijama Ive Raia.
Prikazuju se djela suvremenih domaih dramatiara: Vojnovia, Ogrizovia, Galovia,
Begovia, Kosora, kao i gotovo svih evropskih autora moderne. Razdoblje druge polovice 19.
stoljea obiljeeno je i nastojanjima za stabilizacijom kazalinih prilika izvan Zagreba.
Kazaline zgrade dobivaju Dubrovnik (1864), Split (1859), Rijeka (1805), Varadin (1873), a
u Osijeku je 1907. utemeljeno drugo profesionalno kazalite u Hrvatskoj.
Scenska moderna unosi nove evropske impulse, potvrdivi reiju i scenografiju kao
nezaobilazne umjetnike kategorije.
Kazalini ivot izmeu dva svjetska rata snano je obiljeen politikim prilikama - policija
cenzurom zabranjuje itave predstave (npr. Miroslav Krlea: "Galicija" 1920) ili drastino
krati i mijenja tekstove.
Godine 1922, premijerom "Golgote", poinje niz Krleinih praizvedbi, a Branko Gavella
afirmira se kao jedan od najznaajnijih redatelja. Miroslav Krlea (1893-1981) postaje

sredinja knjievna, a djelomice i kazalina linost, i tu e poziciju zadrati sve do svoje

smrti. Poeo je sa simbolistikim dramama, eksperimentirao s poetikom ekspresionizma, da bi
u dramskom ciklusu o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "U agoniji" i "Leda") ispisao
najbolje stranice ibsenovskog realizma u ovom dijelu Evrope. Teei uvijek za tim da svoje
vrijeme izrazi u itavoj njegovoj kompleksnosti i da njegova rije bude poetski izraz nemira i
traenje epohe, nerijetko je dolazio u sukobe sa svojom okolinom. Njegova sabrana djela
izala su 1985. godine, u 50 svezaka.
Osim Krlee, dramski repertoar obogauje se izvedbama ostalih suvremenika: T. Strozzija, M.
Feldmana, K. Mesaria, J. Kulundia, G. Seneia, M. Matkovia, R. Marinkovia i A.
Cesarca. U tom periodu niz inozemnih druina i pojedinaca gostuje u Zagrebu, te dolazi do
vidljivih utjecaja i to izravnih dodira s Moskovskih hudoestvenim teatrom (na elu sa
Stanislavskim), parikom "Opera-Comique" i "Comedie-Francaise", milanskom Scalom i
bekim Burgtheatrom.
Za vrijeme drugog svjetskog rata, u nezavisnoj dravi Hrvatskoj kazalita djeluju u okviru
tadanjih ideolokih programa, dok je lijeva orijentacija nekih kazalinih umjetnika rezultirala
odlaskom grupe glumaca zagrebakog kazalita u partizane (1942).
Poetak suvremenog razdoblja hrvatskog glumita obiljeen je u svibnju 1945. godine
stvaranjem nove Jugoslavije. Osnovano je niz novih profesionalnih kazalita. Utemeljena je
Akademija za kazalinu umjetnost (1950) - prva visokokolska ustanova za odgoj glumaca i
redatelja. Poetkom pedesetih godina osniva se Zagrebako dramsko kazalite (1953), danas
DK "Gavella". Time je i slubeno omoguen pluralizam kazaline kulture koji e biti vidljiv
u repertoarnim izborima, scenskoj slici i organizacijskim oblicima. Bitnu ulogu u razvitku
hrvatske scenske kulture imale su i Dubrovake ljetne igre (1950) kao mjesto novih scenskih
istraivanja i repertoarnih valoriziranja, posebice starije hrvatske drame.
Poslije rata izvode se djela slijedeih autora: M. Boia, I. Donevia, M. Feldmana, D.
Gervaisa, J. Horvata, S. Kolara, D. Roksandia, P. Budaka, R. Marinkovia, M. Matkovia, F.
Hadia, a M. Krlea doivljava nove interpretacije, scenske valorizacije i praizvedbe.
Javljaju se pisci najraznovrsnijih tematskih opredjeljenja i smionih anrovsko-dramatrukih
obiljeja: I. Bakmaz, I. Brean, N. Fabrio, I. Ivanac, D. Ivanievi, J. Katelan, V. Kljakovi,
J. Kulundi, I. Kuan, I. Raos, I. Supek, A. oljan, S. najder..