BERNARD LEWIS

profesor Povijesti Bliskog i Srednjeg Istoka

na univerzitetu u Londonu

ARAPI U POVIJESTI
KULTURA
Zagreb
1956

Naslov originala
THE ARABS IN HISTORY
by
BERNARD LEWIS
Hutchinson's University Library
London, 1950
Preveo
JOSIP UPANOV

SADRAJ

Predgovor
Uvod
I. Arabija prije islama
II. Muhamed i pojava islama
III. Doba osvajanja
IV. Arapsko kraljevstvo
V. Islamsko carstvo
VI. Pobuna u islamu
VII. Arapi u Evropi
VIII. Islamska civilizacija
IX. Suton arapske moi
X. Utjecaj Zapada
Kronoloka tablica
Vanija bibliografija
Biljeka o piscu
Napomena prevodioca
Pogovor

PREDGOVOR
Ovo nije toliko povijest Arapa, koliko pokuaj da se ona protumai. Umjesto da zbijem
tako golem predmet u goli okvir datuma i dogaaja, nastojao sam da izdvojim i ispitam
neka temeljna pitanja mjesto Arapa u povijesti ovjeanstva, njihova zajednika
svojstva, njihove tekovine i bitne znaajke nekoliko razdoblja njihova razvitka.
U ovakvom djelu nije mogue, a niti je ustvari poeljno naznaiti izvore za svaku
injenicu i za svako tumaenje. Orijentalisti e smjesta opaziti, koliko dugujem
majstorima islamskih studija, ivima i mrtvima. to se tie ostalih, mogu samo openito
izraziti zahvalnost mojim prethodnicima, nastavnicima, kolegama i studentima, koji su
mi svi pomogli, na razliite naine, da stvorim pogled na arapsku povijest, izloen na
ovim stranicama.
Dugujem posebnu zahvalnost profesoru H. A. R. Gibbu, Dr. U. Heydtu i Dr. D. S. Riceu,
to su itali i dali primjedbe na rukopis, kao i gospoici J. Bridges, koja je priredila
Indeks.
B. L.

UVOD
to je to Arapin? Poznato je, da je teko definirati etnike nazive, a meu njima naziv
Arapin nije najlaki. Jedna bi se definicija mogla odmah odbaciti. Arapi su moda nacija,
ali jo nisu nacionalnost u dravnom smislu. Nacionalnost ovjeka, koji se sam naziva
Arapinom, moe biti opisana u njegovoj putnici kao sirijska ili libanonska, palestinska ili
egipatska, iraka ili saudijsko-arabijska, ali ne kao arapska. Postoje arapske drave, pa
ak i Liga arapskih drava, ali jo nema jedinstvene Arapske drave, koje bi svi Arapi bili
dravljani.
Ali ako arapstvo nema dravne sadrine, ono nije nita manje stvarno, i Arapin nije
manje ponosan na svoju arapsku pripadnost i manje svijestan veza, to ga vezuju s
drugim Arapima u prolosti i sadanjosti. Da li je onda jezik inilac, to ujedinjuje da
li je Arapin naprosto onaj, kojem je materinji jezik arapski? To je jednostavan odgovor,
koji na prvi pogled zadovoljava pa ipak tu ima tekoa. Da li je idov iz Iraka ili
Jemena, koji govori arapski, ili kranin iz Egipta i Libanona, koji isto tako govori
arapski, Arapin? Istraiva moe dobiti razliite odgovore od samih tih ljudi i od
njihovih muslimanskih susjeda. Da li je Arapin ak i musliman iz Egipta, koji govori
arapski? Mnogi se smatraju Arapima, ali ne svi, a naziv Arapin jo se uvijek upotrebljava
u svagdanjem govoru: u Egiptu i Iraku jo i zato, da bi se razlikovali beduini iz okolnih
pustinja od domorodakog seljatva iz velikih rijenih dolina. U nekim se krajevima
odbojna rije Arabofon upotrebljava, da bi se razlikovali oni, koji samo govore arapski,
od onih, koji jesu pravi Arapi.
Pred nekoliko je godina jedan skup arapskih voa definirao Arapina ovim rijeima:
Tko god ivi u naoj zemlji, govori naim jezikom, odgojen je u naoj kulturi i ponosi se
naom slavom, on je jedan od nas. S time moemo usporediti definiciju iz vrlo
mjerodavnog zapadnog izvora profesora Gibba iz Oxforda: Arapi su svi oni, za koje
je sredinji dogaaj u povijesti poslanje Muhamedovo i uspomena na Arapsko carstvo i
koji usto njeguju arapski jezik i njegovo kulturno naslijee kao zajedniku batinu.
Primijetit ete, da ni jedna definicija nije posve lingvistika. Obje dodaju kulturna, a
jedna i vjerska obiljeja. Obje moramo tumaiti historijski, jer samo ako upoznamo
povijest narod, koji se zovu Arapi, moemo se nadati, da emo razumjeti znaenje tog
naziva od njegove primitivne ograniene upotrebe u drevnim vremenima do dananjeg
irokog, ali prilino nejasnog znaenja. Kako emo vidjeti, u tom se dugom periodu
znaenje rijei Arapin neprestano mijenjalo, i budui da je ta promjena bila polagana,
2

sloena i opsena, ustanovit emo, da se taj naziv mogao u jedno te isto vrijeme
upotrebljavati u razliitom smislu i da je rijetko kada bilo mogue dati opu standardnu
definiciju njegova sadraja.
Porijeklo rijei Arapin jo uvijek nije jasno, premda su filolozi pruili objanjenja
razliite uvjerljivosti. Neki smatraju, da je ta rije izvedena iz semitskog korijena, koji
znai zapad, i da su je prvi primijenili stanovnici Mezopotamije na narode zapadno od
Eufratske doline. Ta je etimologija sporna ve s lingvistikih razloga i izvrgnuta
prigovoru, da su taj naziv upotrebljavali i sami Arapi, i da nije vjerojatno, da bi ljudi
opisali sami sebe rijeju, koja oznauje njihov poloaj u odnosu na druge. Uspjeniji su
bili pokuaji da se ta rije vee s pojmom nomadstva. To je uinjeno na razne naine:
povezujui je s hebrejskom rijeju Arbh mrana zemlja ili stepska zemlja;
povezujui je s hebrejskom rijeju Ereb to znai izmijean i stoga neorganiziran
ivot kao suprotnost organiziranom i ureenom ivotu u sjedilakim zajednicama, to
su ga nomadi odbacivali i prezirali; s korijenom Abhr kretati se ili prolaziti od
koje je vjerojatno izvedena naa rije Hebrej. Asocijacija s nomadstvom opravdana je
zbog injenice, to su, ini se, sami Arapi upotrebljavali tu rije vrlo rano, da bi
razlikovali beduine od gradskog stanovnitva, koje je govorilo arapski, i seoskih
stanovnika, i to se u stanovitoj mjeri ini sve do danas. Tradicionalna arapska
etimologija, koja izvodi ime iz glagola koji znai izraziti ili izrei, predstavlja gotovo
sigurno preokretanje historijskog procesa. Slian sluaj mogli bismo nai u izvoenju
rijei deutlich od deutsch ova posljednja rije dolazi od germanskog korijena,
koji znai narod.
Najraniji, prikaz Arabije i Arapa, to je dopro do nas, nalazi se u desetom poglavlju
Geneze, gdje su spomenuti po imenu mnogi narodi i oblasti poluotoka. Meutim rije
Arapin ne nalazi se u tom tekstu, ve se prvi put pojavljuje u jednom asirskom natpisu iz
8R3. p n. e., u kojem je kralj Salmanasar III, zabiljeio poraz urote pobunjenikih
knezova, to su im ga nanijele asirske snage; jedan od njih bio je Gindibu Aribi, koji je
po dunosti pridonio 1000 deva snagama saveza. Od tog vremena pa do estog stoljea
p. n. e., esto se spominju u asirskim i babilonskim natpisima Aribi, Arabu i Urbi. U tim
natpisima zabiljeen je primitak danka od aripskih vladara, koji se obino sastojao od
deva i drugih stvari koje upuuju na pustinjsko porijeklo, a tu i tamo govore o vojnim
pohodima u zemlju Aribi. Jedan od kasnijih natpisa popraen je ilustracijama o Aribima i
njihovim devama. Ti pohodi protiv Aribij, dakako, nisu bili osvajaki ratovi, nego
kaznene ekspedicije sraunate na to, da natjeraju lutajue nomade na poslunost, koju
duguju kao asirski vazali. Sluili su glavnoj svrsi da osiguraju asirske pogranine zemlje
i saobraajne linije. Aribi s tih natpisa su nomadska plemena, koja ive na dalekom
sjeveru Arabije, vjerojatno u sirsko-arapskoj pustinji. Oni nisu ukljueni u cvatuu
sjedilaku civilizaciju jugozapadne Arabije, koja se odvojeno spominje u asirskim
zapisima. Mogu se poistovetiti s Arapima iz posljednjih knjiga Staroga zavjeta. Oko 530.
p. n. e. naziv Arabaja poinje se pojavljivati u perzijskim dokumentima pisanim
klinastim pismom
Od klasinih pisaca prvi ih spominje Eshil, koji u Prometeju govori o Arabiji kao
dalekoj zemlji, odakle dolaze ratnici s kopljima otra iljka. Magos Arabos, to se
spominje u Perzijancima kao jedan od zapovjednika u Kserksovoj vojsci, bio je moda
takoer Arapin. Upravo u grkim spisima po prvi put nalazimo geografski naziv Arabija,
obrazovan analogno kao Italija i t. d. Herodot, a za njim i veina drugih grkih i latinskih
pisaca proteu nazive Arabija i Arapin na itav poluotok i sve njegove stanovnike
ukljuujui i june Arape, pa ak i istonu pustinju u Egiptu izmeu Nila i Crvenog mora.
Tako se ini, da u to vrijeme taj naziv obuhvaa sve pustinjske predjele Bliskog i
Srednjeg Istoka naseljene narodima semitskog jezika. I opet se u grkoj literaturi
najprije uobiajio naziv Saracen. Ta se rije prvi put pojavljuje u starim natpisima, i ini
se, da je to ine posebnog pustinjskog plemena na podruju Sinaja. U grkoj, latinskoj i
3

talmudistikoj literaturi ono se upotrebljava openito za nomade, a kasnije se u Bizantu

i na srednjovjekovnom Zapadu pridjeva svim muslimanskim narodima.
Arapi su prvi put upotrebili tu rije u starim natpisima iz june Arabije, koji su ostaci
napredne civilizacije, to ju je u Jemenu osnovala juna grana arapskih naroda i koja
potjee iz pretkranskih i prvih kranskih stoljea. U tim natpisima naziv Arapin
oznauje beduina, esto i pljakaa, i primjenjuje se na nomadsko stanovnitvo za
razliku od sjedilakog. Na sjeveru se prvi put susree u ranom etvrtom stoljeu u
Namara epitafu, jednom od najstarijih sauvanih zapisa na sjeveroarapskom jeziku, koji
je kasnije postao klasini arapski. Taj natpis pisan arapski, ali nabatejsko-aramejskim
pismom, biljei smrt i dostignua Imr ul Kajsa, kralja svih Arapa, rijeima, koje
upuuju, da njegova suverenost nije ila dalje od nomada sjeverne i srednje Arabije.
I sve do pojave Islama rano u sedmom stoljeu nemamo nikakve pouzdane vijesti, da
se ta rije upotrebljavala u srednjoj i sjevernoj Arabiji. Za Muhameda i njegove
suvremenike Arapi su bili pustinjski Beduini, i u Kuranu se ta rije upotrebljava jedino u
tom smislu, a nikada za gradsko stanovnitvo Meke, Medine i ostalih gradova. 5 druge
strane jezik tih gradova i samog Kurana opisuje se kao arapski. Ve tu nalazimo zametke
ideje, koja e prevladavati u kasnije doba, da je najistiji oblik arapskog jezika jezik
Beduina, koji su vjernije od svih drugih sauvali prvobitni arapski nain ivota i govora.
Veliki valovi osvajanja poslije Muhamedove smrti i uspostave kalifata, to su ga uveli
njegovi nasljednici na vodstvu nove islamske zajednice, zapisali su arapsko ime diljem
triju kontinenata Azije, Afrike i Evrope, i upisali ga na zaglavak jednog veoma vanog
premda ne dugotrajnog poglavlja u povijesti ljudske misli i nastojanja. Narodi arapskog
jezika iz Arabije, nomadi kao i sjedilaki ivalj, osnovali su golemo carstvo, koje se
prostiralo od Srednje Azije preko Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike do Atlantika. S
Islamom kao svojom nacionalnom religijom i bojnim pokliem, i s novim carstvom kao
sa svojim plijenom, Arapi su se obreli meu mnogovrsnim narodima, od kojih su se
razlikovali rasom, jezikom i religijom, i meu njima su sainjavali vladajuu manjinu
osvajaa i gospodara. Etnike razlike izmeu plemena, te drutvene razlike izmeu
gradskog i pustinjskog ivlja postale su uskoro manje vane nego razlike izmeu
gospodara novog carstva i raznovrsnih pokorenih naroda. U tom prvom periodu
islamske povijesti, kad je Islam bio strogo arapska religija, a kalifat arapsko kraljevstvo,
naziv Arapin poeo se upotrebljavati za one, koji su govorili arapski, koji su bili po
porijeklu pravi pripadnici nekog arapskog plemena, i koji su, osobno ili po svojim
pretcima, potjecali iz Arabije. Taj je naziv sluio tome, da se oni izdvoje iz mase
Perzijanaca, Siraca, Egipana i drugih, koje su velika osvajanja dovela pod arapsku vlast,
i kao pogodna oznaka novog imperijalnog naroda meu drugim narodima izvan Kue
Islama. Rani klasini arapski rjenici daju nam dva oblika rijei Arapin 'Arab i
'Arb i kau nam, da posljednja rije znai Beduin, dok se prva upotrebljavala u
irem, gore oznaenom smislu. Ako je to razlikovanje autentino a u ranim rjenicima
ima mnogo toga, to je leksikografski vrijedno, mora da potjee iz tog perioda. Nema
nikakvih znakova, da bi potjecalo iz ranijeg perioda, i ini se, da se nije dugo odralo.
Od osmog stoljea kalifat se postepeno pretvarao iz Arapskog u Islamsko carstvo, u
kojem je o pripadnitvu vladajuoj klasi vie odluivala vjera nego porijeklo. Budui da
se sve vee mnotvo pokorenih naroda obraalo na Islam, religija je prestala da bude
nacionalni ili plemenski kult arapskih osvajaa te je dobila opi znaaj, koji je odonda
zadrala. Razvitak ekonomskog ivota i prestanak osvajakih ratova, koji su
predstavljali glavnu proizvodnu djelatnost Arapa, stvorio je novu upravljaku klasu
inovnika i trgovaca, raznorodnu po rasi i jeziku, i ona je istjerala arapsku vojnu
aristokraciju, to je bila stvorena u osvajanjima. Ta se promjena odrazila u organizaciji i
linom sastavu vlasti.
Arapski je ostao jedini slubeni jezik u administraciji, trgovini i kulturi. Bogata i
raznovrsna civilizacija kalifata, to su je stvorili ljudi razliitih narodnosti i
4

vjeroispovijesti, bila je arapska po jeziku, a u velikoj mjeri i po duhu. Upotrebi pridjeva

arapski, da bi se opisali razliiti aspekti te civilizacije, esto se prigovaralo zato, to su
Arapi po porijeklu razmjerno malo pridonijeli Arapskoj medicini, Arapskoj filozofiji
i t. d. Kritizirala se ak i upotreba rijei muslimanski, jer su mnogi graditelji te
civilizacije bili krani i idovi, pa se kao bolji predlagao naziv islamski, vie kao
kulturna nego kao iskljuivo vjerska ili nacionalna oznaka. Meutim su autentine
arapske karakteristike civilizacije kalifata mnogo vee, no to bi nam to pokazalo puko
ispitivanje rasnog porijekla pojedinih tvoraca te civilizacije, pa je upotreba tog naziva
opravdana, ukoliko se provodi jasno razlikovanje izmeu njenog kulturnog i etnikog
znaenja. Druga je vana stvar to, to je u zajednikoj svijesti dananjih Arapa upravo
arapska civilizacija kalifata u ovom irem smislu njihovo zajedniko naslijee, koje
utjee na oblikovanje njihova kulturnog ivota.
U meuvremenu se i etniki sadraj rijei Arapin takoer mijenjao. Kako se irio
Islam meu pokorenim narodima, tako se irio i arapski jezik. Taj se proces ubrzao zbog
naseljavanja mnogobrojnih Arapa u pokrajinama, a od desetog stoljea zbog dolaska
nove vladajue rase, Turaka, ta je razlika izmeu potomaka arapskih osvajaa i
arabiziranih domorodaca izgubila vanost. Stari su domorodaki jezici izumrli gotovo u
svim pokrajinama zapadno od Perzije, a arapski je postao glavni govorni jezik. U kasno
abasidsko doba pa dalje rije Arapin ponovo oznauje beduina ili nomada, kao i prije, i
postaje ustvari vie socijalni nego etniki naziv. U mnogim zapadnim kriarskim
ljetopisima upotrebljava se samo za beduina, dok se masa muslimanskog stanovnitva
na Bliskom Istoku naziva Saracenima. Posve je sigurno, da u tom smislu govori Tasso u
esnaestom stoljeu o
altri Arabi poi, che di soggiorno,
certo non sono stabili abitanti;

(GERUSALEMME LIBERATA. XVII, 21)1

Arapski historik iz etrnaestog stoljea Ibn Haldun, koji i sam bio graanin arapskog
porijekla, upotrebljava rije Arapin obino u tom smislu.
Religija je u to doba bila glavni kriterij za klasifikaciju. Razliite vjerske manjine bile
su organizirane kao religiozno-politike zajednice, svaka sa svojim voama i zakonima.
Veina je pripadala Umetul Islamu, zajednici ili narodu Islama. Pripadnici te zajednice
smatrali su se u prvom redu muslimanima. Kad je bila potrebna daljnja klasifikacija,
ona je mogla biti teritorijalna Egipani, Sirci, Iraani ili socijalna graani, seljaci,
nomadi. Na te posljednje, t. j. na nomade se i odnosi naziv Arapin. Taj je naziv sauvao
tako malo etnikog znaenja, te vidimo, da se povremeno primjenjuje na nearapske
nomade kurdskog ili turkomanskog porijekla. Kad su u Umetul Islamu uglavnom Turci
predstavljali vladajuu drutvenu klasu kao to je to bilo mnogo stoljea na Bliskom
Istoku susreemo katkada izraz sinovi ili djeca Arapa Ebnaul Arab ili Evladul
Arab,koji se primjenjuje na gradsko stanovnitvo i seljatvo, koje govori arapski, da bi se
razlikovalo s jedne strane od turske vladajue klase, a s druge strane od nomada ili
istih Arapa.
U svakidanjem arapskom govoru to se nije promijenilo sve do dana dananjega,
premda su drugi zamijenili Turke kao vladajua klasa. Ali meu intelektualcima zemalja,
u kojima se govori arapski, zbila se promjena od dalekosena znaenja. Brz porast
evropske aktivnosti i utjecaja donio je u te zemlje i evropsku ideju o naciji kao grupi
ljudi, koji imaju zajedniku domovinu, jezik, karakter i politike tenje. Od 1517. narodi
koji govore arapski na Bliskom i Srednjem Istoku nalazili su se veinom pod vlau
Otomanskog carstva. Pod snanim utjecajem nacionalne ideje na narod, koji se nalazio u
poroajnim grevima burnih socijalnih promjena to ih je izazvala pojava zapadnog
1

... a zatim drugi Arapi, koji zacijelo nemaju stalnog prebivalita; (Osloboeni Jeruzalem)

imperijalizma, nastali su prvi zaeci arapskog nacionalnog pokreta, koji je imao za cilj
stvaranje nezavisne Arapske drave ili drava. Pokret je zapoeo u Siriji, i ini se, da su
ga njegovi prvi voe zamiljali samo u granicama te zemlje. Ali ubrzo se proirio na Irak,
a u novije doba uspostavio je tjenje odnose s lokalnim nacionalistikim pokretima u
Egiptu, pa ak i s pokretima u zemljama Sjeverne Afrike, u kojima se govori arapski.
Za teoretiare arapskog nacionalizma Arapi su nacija u evropskom smislu, koja u
odreenim granicama obuhvaa sve one, koji govore arapski i gaje uspomenu na minulu
arapsku slavu. Meutim, postoje razliita stanovita o tome, gdje se nalaze te granice.
Neki hoe, da te granice obuhvaaju samo zemlje arapskog jezika u jugozapadnoj Aziji.
Drugi dodaju Egipat premda se to protivi miljenju mnogih Egipana, koji svoj
nacionalizam zamiljaju samo u egipatskim granicama. Mnogi ukljuuju ovamo itav
svijet koji govori arapski, od Maroka do perzijskih i turskih granica. Po njihovu
shvaanju drutvene granice izmeu sjedilakog i nomadskog stanovnitva nisu vie
tako vane, uprkos tome, to se u svakidanjem govoru sauvala upotreba rijei Arapin
za beduina. Meutim, tee je zanemariti vjerske razlike u drutvu, gdje je dugo vladala
teokratska vjera. To e neki predstavnici pokreta, dodue, priznati, ali e mnogi Arapi
iskljuiti one, koji odbacuju arapsku vjeru, pa stoga uglavnom i civilizaciju to ju je ona
odnjegovala, premda govore arapski. Da rezimiramo: naziv Arapin susree se prvi put u
devetom stoljeu p. n. e. i oznauje beduina iz sjevero-arapske stepe. U tom ga je smislu
nekoliko stotina godina upotrebljavao sjedilaki ivalj iz susjednih zemalja. Grci i
Rimljani prvi su ga proirili na itav poluotok i obuhvatili sjedilako stanovnitvo oaza i
razmjerno naprednu civilizaciju na jugozapadu. ini se, da je i u samoj Arabiji taj naziv
jo uvijek bio ogranien samo na nomade, premda se zajedniki jezik i sjedilaca i
nomada zvao arapski. Nakon islamskih osvajanja i u doba Arapskog carstva naziv
Arapin je odvajao vladajuu klasu osvajaa, koji su govorili arapski i bili arapskog
podrijetla, od mase pokorenih naroda. Otkako se Arapsko kraljevstvo pretvorilo u
svjetsko Islamsko carstvo, on naznauje vie u vanjskoj no u unutarnjoj upotrebi
onu arolikost kulture toga carstva, to su je stvorili ljudi raznih ras i religij, ali na
arapskom jeziku, po arapskom ukusu i na temelju arapske tradicije. Poto su se arapski
osvajai i arabizirani pokoreni narodi stopili u jedno i bili zajedno podvrgnuti drugim
vladajuim elementima, naziv Arapin je izgubio svoj nacionalni sadraj i postao
drutvena oznaka samo za nomade, koji su mnogo vjernije nego drugi ouvali prvobitni
arapski nain ivota i jezik. Narodi iz sjedilakih zemalja, koji su govorili arapski,
oznaavani su naprosto kao muslimani, kadto i kao sinovi ili djeca Arapa, da bi se
razlikovali od muslimana, koji su upotrebljavali druge jezike. Sve su se te razliite
upotrebe odrale u stanovitom smislu sve do danas, ali se pod utjecajem Zapada rodila
jedna nova upotreba, koja u posljednjih pedeset godina postaje sve vanija. To je ona,
koja narode to govore arapski smatra nacijom ili skupinom sestrinskih nacija u
evropskom smislu, ujedinjenih zajednikim teritorijem, jezikom, kulturom i
zajednikom tenjom prema politikoj nezavisnosti.
Mnogo je lake ustanoviti prostorne granice arapskog svijeta u dananje vrijeme.
Zemlje, u kojima se govori I arapski, dijele se u tri grupe: jugozapadna Azija, Egipat i
Sjeverna Afrika. Najvea arapska zemlja u prvoj grupi jest sam Arapski poluotok, kojega
najvei dio zapremaju dvije kraljevine, Saudijska Arabija i Jemen. U objema jo postoji
gotovo patrijarhalna organizacija, a u prvoj je ekonomika jo u velikoj mjeri pastirska i
nomadska. Juna i jugozapadna Arabija nalaze se pod britanskom vladavinom, u
razliitim stupnjevima. Dalje na sjeveru lee zemlje Plodnog polumjeseca, do 1918.
provincije Otomanskog carstva, a sada drave Irak, Sirija, Libanon, Transjordanija i
Palestina.2 U tim je zemljama proces arabizacije otiao najdalje, i osjeaj arapskog
jedinstva je najjai. S Arapskom Azijom granii kraljevina Egipat, koja lei u
sjeveroistonom uglu Afrike, najbogatija, najrazvijenija i najhomogenija od svih zemalja
2

O novijem razvoju stvari u arapskom svijeta poslije Drugog svjetskog rata vidi Pogovor. (Prev.)

u kojima se govori arapski, s najduljom tradicijom politikog nacionalizma i politikog

ivota u moderno doba. etiri sjeveroafrike zemlje, Libija, Tunis, Alir i Maroko, jo se
nalaze pod evropskom vlau, a tri posljednje pod francuskim suverenitetom, u
razliitim oblicima. U njima veinom ivi mijeano stanovnitvo, dijelom Arapi, dijelom
Berberi, a postoje i vane evropske naseobine u Tunisu i osobito u Aliru. Na te je zemlje
najvie utjecala evropska ekonomska, kulturna i politika penetracija, a najmanje
arapski preporod. Ali posljednjih je godina porasla snaga nacionalistikih pokreta u
Sjevernoj Africi. Dok su njihovi ciljevi jo uvijek uglavnom lokalni, dotle irenje
kulturnog utjecaja s Bliskog Istoka, osobito u Tunisu, stvara jak osjeaj srodstva s
istonim Arapima. Osim u tim zemljama, arapske zajednice ive u britanskim i
francuskim posjedima u tropskoj Africi, meu preteno crnakim stanovnitvom, a
postoje i malobrojne arapske manjine u Perziji i Turskoj. Ukupan broj ljudi, koji govore
arapski, u Aziji i Africi ocjenjuje se razliito: izmeu etrdeset i pedeset milijuna, od toga
Dreko esnaest milijuna ivi u Egiptu, a preko dvanaest milijuna u sjeveroafrikim
pokrajinama.
Ali sve te zemlje imaju mnogo tota zajedniko. Sve se one sastoje od pustinje i
manjih povrina obradive enili e i bore se od najranijih vremena pa sve do danas s
vjeitim problemom nomadskih posezanja. Dvije najvanije, Egipat i Irak, od najstarijih
su vremena navodnjavane rijene doline, glavni trgovaki putovi i sjedita
centraliziranih drava. Sve su to uglavnom seljake zemlje, u osnovi s istim socijalnim
poretkom i vladajuim klasama premda se vanjski oblici pa i sama drutvena
stvarnost mijenjaju u razliito vrijeme, na razliit nain i razliitom brzinom, ve prema
tome, kako na njih djeluje Evropa. Sve su te zemlje, osim Arabije, osvojene za arabizam i
Islam u velikim osvajanjima, i sve su one batinile isto veliko nasljedstvo jezika, religije i
civilizacije. Ali u jeziku ima mnogo lokalnih razlika, a takoer u religiji, kulturi i
socijalnoj tradiciji. Dugotrajna odvojenost i goleme udaljenosti pomogle su Arapima da
u spajanju s razliitim domorodakim kulturama stvore snane lokalne varijante
zajednike tradicije, ponekad, kao u Egiptu, s drevnim smislom za lokalnu nacionalnu
individualnost. Tu i tamo bijae uz pokorene narode i onih, koji su odbili da prihvate
bilo jezik bilo vjeru osvajaa ili pak i jedno i drugo, te su se odrali meu Arapima, kao
Kurdi u Iraku ili Berberi u Sjevernoj Africi, kao maroniti u Libanonu ili kopti u Egiptu.
Rodile su se nove sekte i u samom Islamu, katkada djelovanjem prijanjih vjera, i tako su
nastali iiti i jezidi u Iraku, Druzi u Siriji i Libanonu, zeidi i ismailiti u Jemenu. Moderno
je doba, podvrgavi arapske zemlje snanim procesima diferenciranja, donijelo sa
sobom nove inioce nejedinstva, koji proizlaze kako iz razliitih drutvenih razina, tako i
iz regionalnih i dinastikih interesa. Ali moderni razvitak jaa i faktore jedinstva brz
razvoj modernih saobraajnih veza povezuje zemlje arapskog svijeta tjenje i bre no
ikada prije; irenje kolstva i pismenosti daje ire podruja djelovanju ujedinjujue
snage zajednikog pisanog jezika i predaje; i, to je najoevidnije, stvorena je nova
solidarnost u otporu, to ga pruaju mijeanju Zapada, i u rjeavanju problema, koje to
mijeanje namee.
Moramo raspraviti jo jedan problem u ovim uvodnim napomenama. Evropski pisac,
koji pie povijest Islama, nailazi na posebne tekoe. Piui na nekom od zapadnih
jezika, on nuno upotrebljava i zapadne nazive. Ali ti se nazivi zasnivaju na zapadnim
kategorijama miljenja i analize, koje su i same proizale uglavnom iz povijesti Zapada.
Njihova primjena na prilike drugaijeg drutva, koje se oblikovalo pod drukijim
utjecajima i ivi drugim nainom ivota, moe u najboljem sluaju sluiti samo kao
analogija, a moe dovesti i do opasnih zabluda. Uzmimo kao primjer: takvi parovi rijei
kao crkva i drava, duhovni i svjetovni, crkveni i laiki, nemaju svojih ekvivalenata u
arapskom jeziku sve do najnovijeg vremena, kad su stvoreni radi prevoenja modernih
ideja, jer je dihotomija, koju oni izraavaju, bila nepoznata srednjovjekovnom
muslimanskom, drutvu i neizraena u muslimanskoj misli. Islamska zajednica bila je
7

crkva i drava u jednom; one su meusobno bile tako isprepletene, da se nisu mogle
razlikovati. Titularni poglavar zajednice, kalif, bio je ujedno i svjetovni i vjerski
starjeina. Ili drugi primjer: izraz feudalizam odnosi se, strogo uzevi, na onaj oblik
drutva, to je postojao u Zapadnoj Evropi u razdoblju izmeu sloma Rimskog carstva i
poetka modernog poretka. Ako se taj izraz upotrebi za druga podruja i druga
razdoblja, a ne bude brino definiran u novom sadraju, to e neizbjeno izazvati dojam
kao da je drutvo, koje se tako opisuje, istovetno ili barem slino zapadnoevropskom
feudalizmu. Ali ne postoje dva drutva, koja bi bila sasvim jednaka, te, iako drutveni
poredak Islama moe u odreenim periodima pokazati prilian broj vanih slinosti sa
zapadno-evropskim feudalizmom, to nikada ne moe opravdati potpuno
poistoveivanje, koje je sadrano u neogranienoj upotrebi toga naziva. Takve rijei kao
religija; .drava, suverenitet, demokracija znae sasvim razliite stvari u
islamskom sadraju, a zapravo se razlikuju po svom znaenju i u pojedinim dijelovima
Evrope. Meutim, te rijei ne moemo izbjei, kad piemo na engleskom, pa i na onim
modernim orijentalnim jezicima, na koje je itavo jedno stoljee utjecao zapadni nain
miljenja i razvrstavanja. Na iduim stranicama treba ih uvijek razumjeti u njihovu
islamskom sadraju, a ne smije se uzeti kao da sadre vei stupanj slinosti sa zapadnim
institucijama, no to je izriito navedeno.

I
ARABIJA PRIJE ISLAMA
Breme pustinje na moru. Kao vihori koji prolaze na jug, tako e doi iz pustinje, iz zemlje
strane.
(IZAIJA XXI, I)

Arapski je poluotok po obliku golemi pravokutnik s povrinom od kojih milijun i

etvrt kvadratnih milja. Na sjeveru granii s nizom teritorija, poznatih u povijesti pod
nazivom Plodni polumjesec u Mezopotamiji, Siriji i Palestini i s njihovim
pustinjskim pograninim oblastima; na istoku li na jugu omeuje ga Perzijski zaljev i
Indijski ocean; na zapadu Crveno more. Jugozapadne oblasti Jemena predstavljaju
planinski kraj to obiluje vodom; to je omoguilo da se veoma rano podigne
poljoprivreda i razviju cvatue i relativno napredne sjedilake civilizacije. Ostali dio
zemlje sastoji se od bezvodnih stepa i pustinja, koje su mjestimino isprekidane oazama
i ispresijecane malobrojnim karavanskim i trgovakim putovima. Stanovnitvo je
uglavnom pastirsko i nomadsko, a ivi od svojih stada i pljakanja stanovnika oaza i
obraenih susjednih pokrajina. Pustinje u Arabiji razliitih su vrsta: po arapskoj podjeli
najvanija je Nefud, more pominih pjeanih dina, koje stvaraju krajolike, to
neprestano mijenjaju izgled; Hamad, podruja s prilino vrstim tlom blie Siriji i Iraku;
stepski predjeli, gdje je tlo jo vre I gdje sluajni pljuskovi izazivaju naglu i prolaznu
vegetaciju; i, konano, prostrana i neprohodna pjeana pustinja na jugoistoku. Veze
izmeu tih zona ograniene su i teke, a ovise uglavnom o vadima, pa stanovnici
razliitih dijelova Arabije imaju malo, dodira jedni s drugima.
Sredinji i sjeverni dio poluotoka dijele Arapi na tri tradicionalne zone. Prva se zove
Tihama semitska rije koja znai nizina, a upotrebljava se za valovite ravnice i
padine uz obalu Crvenog mora. Druga zona, koja se protee na istok, jest Hedas ili
greben. Taj se naziv prvotno upotrebljavao za planinski lanac to odvaja obalnu
ravnicu od visoravni Nedd, ali je kasnije protegnut na velik dio same obalne ravnice.
Istono od Hedasa lei velika unutranja visoravan Nedd, koja se ponajvie sastoji od
pustinje Hefud.
Od vrlo ranih vremena Arabija je predstavljala tranzitno podruje izmeu
sredozemnih zemalja i Dalekog Istoka, i njezinu su povijest odreivali u velikoj mjeri
8

preokreti u trgovini istok-zapad. Geografska konfiguracija poluotoka usmjerila je

komunikacije, i unutar Arabije i kroz Arabiju, izvjesnim tono odreenim crtama. Prvi je
Hedaski put, koji ide od crvenomorskih luka i pograninih mjesta Palestine i
Transjordanije unutarnjom stranom obale to se prua uz Crveno more, i vodi u Jemen.
Tim se putem u razliita vremena vrila karavanska trgovina izmeu carstva Aleksandra
Velikog i njegovih nasljednika na Bliskom Istoku i daljih azijskih zemalja. Tim istim
putem ide i hedaska eljeznica. Drugi put prolazi kroz Vadi-ed-Davasir, a ide iz krajnjeg
sjeveroistonog dijela Jemena u Srednju Arabiju, gdje se nadovezuje na jedan drugi put,
Vadi-er-Ruma, za junu Mezopotamiju. U stara vremena to je bila glavna veza izmeu
Jemena i asirske i babilonske civilizacije. Napokon, Vadi-es-Sirhan povezuje Srednju
Arabiju s jugozapadnom Sirijom preko oaza Dof.
Sve dok ne budemo mogli vriti arheoloka iskopavanja u Arabiji, kakva smo izvrili u
Egiptu, Palestini i Mezopotamiji, rana e stoljea Arabije ostati obavljena tamom, i
istraiva na tom polju morat e oprezno kriti sebi put kroz ruevine napola izgraenih
i napola sruenih hipoteza, koje povjesniar, opremljen mravim injenicama to ih
danas posjeduje, niti moe upotpuniti niti oboriti. Moda je najpoznatija teorija WinclerCaetanija, nazvana tako po dvojici njenih najistaknutijih predstavnika. Prema toj teoriji
Arabija je u prvo doba bila veoma plodna zemlja i prva domovina semitskih naroda. U
toku tisuljea bila je podvrgnuta neprekidnom procesu suenja, presahnjivanja
bogatstva i vodenih putova te irenja pustinje na tetu obradive zemlje. Sve manja
produktivnost poluotoka zajedno sa sve veim brojem stanovnika izazvala je itav niz
kriza prenapuenosti i zbog toga ciklus uzastopnih provala semitskih naroda s
poluotoka u susjedne zemlje. Upravo su te krize dovele Sirce, Aramejce, Kanaance
(ukljuivi Feniane i idove) i konano same Arape u zemlje Plodnog polumjeseca.
Prema tome, historijski bi Arapi bili bezlina masa, to je preostala nakon velikih
invazija u prastaroj povijesti. Premda Arabija jo nije geoloki temeljito ispitana, ipak su
izneseni na vidjelo neki dokazi u prilog te teorije, u obliku presahnulih vodenih putova i
drugih znakova minule plodnosti. Meutim, nema dokaza da se taj proces suenja
zbivao nakon to je otpoeo ivot ovjeka na poluotoku, a niti pak da se dogaao na
prostoru dovoljno velikom da izravno utjee na tok ljudskog ivota. Ima takoer i
stanovitih filolokih dokaza u prilog te teorije, a sastoje se u tome, da je arapski jezik,
premda se od semitskih jezika najkasnije pojavio kao knjievno i kulturno sredstvo, ipak
u mnogoemu najstariji od njih po gramatikoj strukturi, pa dakle i najblii prvobitnom
prasemitskorn jeziku. Drugu hipotezu iznio je talijanski uenjak Ignazio Guidi, koji
smatra kao vjerojatnije, da je juna Mezopotamija pradomovina Semita, i istie, da
semitski jezici imaju zajednike rijei za rijeku i more, ali da nemaju nita takva za
planinu ili brijeg. Drugi uenjaci smatraju, da je domovina Semita Afrika ili
Armenija.
Po nacionalnoj arapskoj tradiciji arapski narodi dijele se u dvije grane, sjevernu i
junu. To se razlikovanje ponavlja i u desetom poglavlju Geneze, gdje su date dvije
zasebne loze Semova potomstva za narode iz jugozapadne i srednje, te sjeverne Arabije.
Ovi posljednji su blii idovima. Etnoloko znaenje toga razlikovanja jest i vjerojatno e
ostati sasvim nepoznato. U povijesti ono se prvi put pojavljuje u lingvistikim i
kulturnim izrazima. Junoarapski jezik razlikuje se od sjeveroarapskog, koji je konano
postao klasini arapski. On je pisan drugaijom azbukom, koja nam je poznata s natpisa,
a u srodstvu je s etiopskim, koji su u Abesiniji razvili ustvari kolonisti iz june Arabije.
Druga je vana razlika to, to su juni Arapi bili sjedilaki ivalj.
Kronologija rane junoarapske povijesti je nejasna. U zapisima se spominje kao jedna
od najranijih kraljevina Saba, koja je moda istovetna s biblijskom Sabom, koje je
kraljica uspostavila odnose s kraljem Solomonom. Saba je moda postojala ve u
desetom vijeku p. n. e. Tu i tamo ima vijesti o tome iz osmog vijeka, a postoje dokazi, da
je u estom vijeku bila ve potpuno razvijena. Oko 750. p. n. e. jedan od sabejskih
9

kraljeva podie uvenu branu Marib, koja je dugo vremena sluila za reguliranje
poljoprivredne djelatnosti kraljevine. Trgovinske veze odravale su se s afrikim
zemljama na suprotnoj obali, a vjerojatno i s udaljenijim zemljama. ini se, da su se
Sabejci uvelike naseljavali, u Africi i osnovali kraljevinu Abesiniju, kojoj ime dolazi od
junoarapskog naroda Habaata.
Otkako su Aleksandrova osvajanja dovela mediteranski svijet u dodir s daljim
Istokom, obilnije vijesti u grkim izvorima svjedoe o sve veem zanimanju za junu
Arabiju. Egipatski Ptolomejevii alju kroz Crveno more brodove, koji istrauju arapske
obale i trgovake putove u Indiju. Njihovi nasljednici na Bliskom Istoku takoer su se
zanimali za Arabiju. Potkraj petog stoljea p. n. e. kraljevina Saba je uvelike propadala.
Muslimanski i kranski izvori navode, da je bila potpala pod vlast Himjarit, nekog
drugog junoarapskog naroda. Posljednji himjaritski kralj, Du Nuvas, obratio se na
judeizam. I kao odmazdu za bizantinske progone idova, uveo je mjere odmazde protiv
kranskih doseljenika u junoj Arabiji. To je opet izazvalo reperkusije u Bizantu i
Etiopiji, koja je tada ve kranska drava, te joj je dalo povoda i prilike da u isti mah
osveti progonjene krane i da se doepa kljua indijske trgovine. Uspjena etiopska
invazija dokrajila je Sabejsko kraljevstvo uz pomo mjesnih krana. Etiopska vlast u
Jemenu nije dugo potrajala. Godine 575. p. n. e. u zemlju je provalila perzijska
ekspedicija i bez velike muke pretvorila je u satrapiju. I perzijska je vlast bila
simbolika, te je u vrijeme muslimanskih osvajanja od nje ostalo malo tragova.
Temelj drutva u junoj Arabiji bila je poljoprivreda, i natpisi, u kojima se esto
spominju brane, kanali, problemi granica i zemljinog posjeda, upuuju na visok stupanj
razvitka. Pored itarica, juna je Arabija proizvodila miru, tamjan i druge mirodije i
aromatike. Ovi posljednji bili su glavni predmeti izvoza, i u mediteranskim su zemljama
mirodije iz june Arabije, koje su se esto brkale s onima to su preko june Arabije
dolazile iz udaljenijih zemalja, stvorile toj zemlji legendarni glas kao zemlje bogatstva i
napretka to je Arabia eudaimon ili Arabia felix klasinog svijeta. Arapske su mirodije
nale odjeka i u zapadnoj knjievnosti, poevi od Horacijevih thesauris arabici do
Shakespearovih miomirisa Arabije i Miltonovih mirisavih ala blagoslovljene
Arabije.
Politika organizacija june Arabije bila je monarhina i, kako se ini, na vrstim
temeljima, s redovitim nasljeivanjem od oca na sina. Kraljeva nisu bili boanstva, kao
drugdje na Istoku, i njihova je vlast, barem u nekim razdobljima, bila ograniena
vijeima odlinika i kasnije nekom vrstom feudalizma s lokalnim plemiima, koji su iz
svojih zamaka vladali nad svojim vazalima i seljacima.
Religija u junoj Arabiji bila je politeistika i uglavnom, premda ne u svim
pojedinostima, nalik na religiju drugih prastarih semitskih naroda. Hramovi su bili
vana sredita javnog ivota i posjedovali su veliko bogatstvo, a njima je upravljao
glavni sveenik. I sama etva mirodija smatrala se posveenom, te je treina prinosa bila
zadrana za bogove, t. j. za sveenike. Iako je pismo bilo poznato, te su se mnogi natpisi
sauvali, nema ni traga knjigama ili literaturi.
Kad se iz june Arabije vratimo u srednju i sjevernu Arabiju, nai emo mnogo
drugaiju pripovijest, koja se temelji na kudikamo oskudnijim vijestima. Vidjeli smo, da
nas asirska, biblijska i perzijska vrela povremeno obavjetavaju o nomadskim narodima
u sreditu i na sjeveru. Pored toga, ini se, da su se juni Arapi u ogranienom opsegu
naseljavali na sjeveru, vjerojatno radi trgovine. Prve potanje vijesti potjeu iz klasinog
perioda, kad je zbog prodiranja helenistikog utjecaja iz Sirije i povremene upotrebe
zapadno-arapskog trgovakog puta nastao niz poluciviliziranih graninih drava u
sirskoj i sjeveroarapskoj pustinjskoj krajini.
Premda su te drave bile arapske po porijeklu, one su bile pod snanim utjecajem
helenizirane aramejske kulture, te su openito upotrebljavale aramejski jezik za svoje
natpise. Njihovo arapsko obiljeje oituje se samo u vlastitim imenima. Prva, a moda i
10

najvanija od njih bila je drava Nabatejaca, koji su u doba svoje najvee moi vladali
podrujem to se protee od zaljeva Akaba na sjever do Mrtvog mora i obuhvaa velik
dio sjevernog Hedasa. Prvi kralj, koji nam je poznat iz natpisa, bio je Aretas (arapski
Haris), a spominje se godine 169. p. n. e. Prijestolnica je bila u Petri, u sadanjoj
kraljevini Transjordaniji. Nabatejsko kraljevstvo uspostavilo je prve veze s Rimom
godine 65. p. n. e., kad je Pompej posjetio Petru. Rimljani su uspostavili prijateljske
odnose s tom arapskom kraljevinom, koja im je sluila kao neka vrst tampon-drave
izmeu naseljenih rimskih posjeda na istoku i neukrotive pustinje. Godine 2524.
Nabatejska je kraljevina posluila kao baza za ekspediciju Elija Gala. Ta je ekspedicija,
koju je August poslao da osvoji Jemen, bila prvi i jedini pokuaj Rimljana da prodru u
Arabiju. Pobuda za taj pohod bila je kontrola nad junim prolazom trgovakog puta za
Indiju. Ukrcavi se u jednoj nabatejskoj crvenomorskoj luci, Eliju Galu je uspjelo da se
iskrca u Jemenu i da prodre duboko u unutranjost. Meutim, ekspedicija je potpuno
propala i zavrila sramotnim povlaenjem Rimljana.
U toku prvog vijeka n. e. pogorali su se rimsko-nabatejski odnosi, te je god. 105. car
Trajan pretvorio sjevernu Nabateju u rimsku provinciju, koja je poznata kao Trea
Palestina. Usput moemo zabiljeiti, da su Arapi iz pograninih rimskih provincija dali
Rimskom carstvu barem jednog cara, Filipa, koji je vladao od 244249 n. e. U razdoblju
neposredno poslije njegovi smrti dolo je do pojave druge aramejsko-arapske granine
drave na jugoistoku Sirije. To je bila glasovita kraljevina Palmira, osnovana u sirskoarapskoj pustinji, opet na polaznoj toki zapadnog trgovakog puta. Njen prvi vladar bio
je Odenathus (arapski Udhaina3), kojega je car Galien godine 265. priznao kraljem, da
bi mu se oduio za pomo u ratu protiv Perzijanaca. Poslije njegove smrti naslijedila ga
je njegova udovica, glasovita Zenobija (arapski Zeineb), koja se neko vrijeme gradila
kraljicom veeg dijela Bliskog Istoka, i svog sina, koji je klasinim izvorima poznat kao
Atenodor, to je po svoj prilici grki prijevod arapskog imena Vahballt, proglasila
Cezarom Augustom. Napokon se car Aurelijan pokrenuo i g. 273. osvojio Palmiru,
pokorio kraljevinu i poslao Zenobiju u zlatnim lancima u Rim, da bi ukrasila rimski
trijumf.
Te su dvije drave bile prolazne pojave usprkos tome,, to je njihova slava
kratkotrajno bljesnula u rimskim analima; nedostajala im je vrstina i zbijenost junih
arapskih kraljevina, jer su se osnivale uglavnom na lutalakim nomadskim i
polunomadskim narodima. Njihova vanost potjecala je iz njihova poloaja na
trgovakim putovima, koji su ili od Rima kroz zapadnu Arabiju na dalji Istok, i iz
njihove uloge kao tampon-drava ili tributamih graninih kneevina, koje su oslobodile
Rimljane od teke i skupe dunosti da odravaju vojniku obranu na granicama pustinje.
Manje su nam poznate dvije arapske drave, koje su u helenistikom periodu cvale u
unutranjosti. To su Lihjan i Semud. Obje su poznate uglavnom s natpisa na njihovu
vlastitom jeziku, a Semud i po tome, to se na nekoliko mjesta spominje u Kuranu. ini
se, da su obje krae vrijeme bile pod nabatejskim sizerenitetom i da su kasnije postale
nezavisne.
Negdje u etvrtom vijeku, reklo bi se, trgovaki su putovi iz zapadne Arabije skrenuli
u druge kanale kroz Egipat i Crveno more te dolinom Eufrata i Perzijskim zaljevom.
Razdoblje izmeu drugog i etvrtog stoljea bilo je period propadanja i raspadanja. Kao
to smo vidjeli, na jugozapadu su propale civilizacije Jemena i pale pod stranu vlast.
Gubitak blagostanja i seobe junih plemena na sjever zgusnula je arapska narodna
predaja u jednu jedinu ali upeatljivu epizodu ruenja brane Marib i pustoenja, koje je
odatle proizalo. Na sjeveru su neko napredne granine drave potpale pod izravnu
carsku vlast ili su se vratile u nomadsku anarhiju. irom poluotoka iezavalo je i
nestajalo i ono malo gradova, to ih je bilo, i nomadstvo se irilo svuda na tetu trgovine
i obraivanja.
3

Engleska transkripcija

11

U tom sudbonosnom periodu, koji neposredno prethodi pojavi Islama, dominantno je

obiljeje stanovnitva srednje i sjeverne Arabije beduinsko plemensko ureenje. U
beduinskom drutvu socijalna je jedinica grupa, a ne pojedinac. Pojedinac ima prava i
dunosti samo kao pripadnik svoje grupe. Izvana grupu dri na okupu potreba
samoobrane od tegoba i opasnosti pustinjskog ivota, a iznutra krvna veza podrijetla po
mukoj lozi, to je temeljna drutvena veza. Uzdravanje plemena zavisi od njegovih
stada te od pljake susjednih naseljenih zemalja kao i karavana, koje se jo uvijek
usuuju da putuju Arabijom. Upravo je po nekakvom lancu meusobnih pljakanja roba
prodirala iz naseljenih zemalja preko plemena, koja su bila najblie granicama, do onih
u unutranjosti. Pleme obino ne priznaje privatno zemljino vlasnitvo, nego
kolektivno ostvaruje prava na panjake, izvore vode i t. d. Prema nekim
svjedoanstvima ponekad su ak i stada bila zajedniko vlasnitvo plemena, i samo su
pokretne stvari bile predmet line svojine.
Politika organizacija plemena bila je nerazvijena. Na elu mu je bio sejjid ili eik,
izabrani voa, koji je rijetkok ad bio neto vie no prvi meu jednakima. On je vie
slijedio nego vodio plemensko miljenje. Nije mogao nametnuti dunosti niti izvriti
kazne. Prava i dunosti odnosile su se na pojedinane obitelji unutar plemena, ali ni na
koga izvana. Funkcija eikove vlasti bila je vie posredovanje negoli zapovijedanje. On
nije imao nikakve prinudne vlasti, pa su i sami pojmovi vlasti, kraljevstva, javnih kazna i
t. d. bili nepoznati arapskom nomadskom drutvu. eika su birale starjeine plemena,
obino meu lanovima samo jedne obitelji, koja je bila neka vrst eike kue, poznata
kao Ehlul beit ljudi od kue. Njega je savjetovalo vijee starjeina zvano Medlis,
koje se sastojalo od glavara obitelji i predstavnika rodova u plemenu. Medlis je bio
tuma javnog miljenja. ini se, da se pravila razlika izmeu rodova, koji su se smatrali
aristokratskima, i ostalih.
ivot plemena bio je ureen obiajem, Sunetom, ili praksom predaka, koja je svoj
ugled dugovala openitom potovanju presedana, a jedina je sankcija bila u javnom
miljenju. Plemenski medlis bio je njegov vanjski simbol i jedini instrument. Glavno
drutveno ogranienje prevladavajue anarhije bio je obiaj krvne osvete, koji je svojti
ubijenog nalagao dunost da izvri osvetu na ubojici ili na jednom od njegovih
suplemenika.
Religija nomada bio je oblik polidemonizma povezan s poganstvom prastarih semita.
Bia, koja je oboavala, bila su u poetku stanovnici i zatitnici pojedinih mjesta,, koji su
ivjeli na drveu, uz izvore, i osobito u svetom kamenju. Bilo je nekoliko bogova u
pravom smislu, kojih je tovanje prelazilo granice pukog plemenskog kulta. Tri
najvanija bili su Menat, Uza i Alat; posljednjeg spominje Herodot. Ova trojica su i sami
bili podreeni viem boanstvu, obino zvanom Alah. Plemenska religija nije imala
stvarnog sveenstva; lutajui nomadi vukli su svoje bogove sa sobom u crvenom atoru,
koji je bio neke vrsti zavjetni koveg i pratio ih u boj. Njihova vjera nije bila lina, ve
kolektivna. Plemenska vjera usredsreivala se oko plemenskog boga, kojeg je obino
simbolizirao kamen, a katkada i neki drugi predmet. uvala ga je eika kua, koja bi
tako zadobila stanovit religiozni ugled. Bog i kult bili su znak plemenskog pripadnitva i
jedini ideoloki izraz osjeaja jedinstva i kohezije plemena. Pokoravanje plemenskom
kultu izraavalo je politiku lojalnost. Otpadnitvo od vjere bilo je ravno izdaji.
Jedini izuzetak od tog nomadskog naina ivota bile su oaze. Tu su male sjedilake
zajednice stvorile zametke politike organizacije, i esto su ugledne obitelji znale
uspostaviti neku vrstu sitne kraljevske vlasti nad stanovnicima oaze. Katkada je vladar
oaze svojatao neodreeni sizerenitet nad susjednim plemenom. Katkada je pak jedna
oaza mogla stei kontrolu nad susjednim oazama i tako osnovati simboliko pustinjsko
carstvo. Treba spomenuti samo jedno takvo carstvo, carstvo Kinda, jer njezin razvoj i
ekspanzija u mnogoem predskazuje kasniju ekspanziju Islama. Kraljevina Kinda evala
je u kasnom petom i ranom etvrtom stoljeu u sjevernoj Arabiji. Isprva mona,
12

pruajui se ak u podruje graninih drava, ona se sruila, jer joj je nedostajalo

moralne snage i unutarnje kohezije, a nije joj uspjelo da probije prepreke koje je podiglo
Bizantsko i Perzijsko carstvo, carstva, koja su tada bila razmjerno daleko jaa nego
poslije nekoliko desetljea, kad su se sukobila s navalom Islama. Kraljevina Kinda
ostavila je trajniju uspomenu u arapskoj poeziji. Od estog stoljea arapska su plemena
na poluotoku imala ustaljen i zajedniki pjesniki jezik i tehniku, jezik nezavisan od
plemenskih dijalekata, koji je sjedinjavao arapska plemena u jedinstvenoj tradiciji i
jedinstvenoj usmenoj kulturi. Za svoj podstrek i razvoj taj zajedniki jezik i literatura
mnogo duguju postignuima Kinde i uspomenama na taj prvi veliki dogaaj ujedinjenja
sredinjih i sjevernih plemena. U toku estog stoljea zajedniki je jezik dosegao punu
klasinu zrelost.
Nomadi, koji su se stalno naselili, osnovali su tu i tamo gradove s neto naprednijim
drutvenim ureenjem. Najvanija je od njih Meka, u Hedasu. U gradu je svaki I rod i
dalje imao svoj medlis i svoj vlastiti kamen, ali je jedinstvo rodova, koji su sainjavali
grad, na vanjski nain izraavala zbirka kamenja u jednom sredinjem svetitu sa
zajednikim simbolom. Tako je kockasta graevina, poznata kao Kaba, bila simbol
jedinstva u Meki, gdje je vijee, koje se zvalo Mahala, a bilo je sastavljeno iz rodovskih
medlisa, nadomjestilo jednostavni plemenski medlis. Ovdje je eiki autoritet, koji je
bio uvjetan i zavisio od pristanka plemena, oslabio, i u stanovitoj mjeri zamijenila ga je
nekakva oligarhija vladajuih porodica.
Usprkos nazadovanju, Arabija se u tom periodu jo nije sasvim odvojila od
civiliziranog svijeta; ali je leala na rubu tog svijeta. Perzijska i bizantinska kultura,
materijalna i moralna, otjecala je kroz nekoliko kanala, koji su ponajvie bili povezani s
transarapskim trgovakim putovima. Jedan od tih kanala bilo je osnivanje stranih
kolonija na samom poluotoku. U razliitim dijelovima Arabije bile su osnovane
mnogobrojne idovske i kranske naseobine, koje su irile aramejsku i helenistiku
kulturu. Glavno kransko sredite u junoj Arabiji bilo je u Nedranu gdje se bio razvio
razmjerno napredan politiki ivot. Posvuda je bilo idova i poidovljenih Arapa,
napose u Jesribu, koji je kasnije prekrten u Medinu. To su uglavnom bili poljodjelci i
zanatlije. Njihovo nam podrijetlo nije poznato, i o tome ima mnogo razliitih teorija.
Drugi kanal utjecaja vodio je kroz granine drave. Ista nuda, koja je navela Rimljane
da podupru stvaranje Nabatejskog kraljevstva i kraljevine Palmire, podstakla je
Bizantsko i Perzijsko carstvo da dopuste razvitak dviju arapskih drava na arapskim
granicama Sirije i Iraka. Drave Gasan i Hira bile su obje kranske, najprije
monofizitske, a kasnije nestorijevske. Obje su imale primjesu aramejske i helenistike
kulture, od koje je poneto otjecalo u unutranjost. Rana povijest Gasana je nejasna i
poznata samo iz arapske predaje. Poznata povijest poinje 529. n. e., kad je Justinijan
uinio filarhom i patricijem Harisa IV. (u grkim, izvorima Aretas), poto je pobijedio
arapske vazale Perzije. Gasanidi su ivjeli u blizini rijeke Jarmuk, i prije bi se reklo, da ih
je Bizant priznao, nego da ih je postavio. Uoi pojave Islama Heraklije je kao mjeru
tednje, nakon skupog rata s Perzijancima, obustavio novane pomoi, koje je dotada
Bizant plaao Gasanidima, pa su zato muslimanski osvajai zatekli u Gasanu ogorenje i
nelojalnost prema Bizantu. Na granicama pokrajine Iraka, koji je bio pod perzijskom
vlau, leala je arapska kneevina Hira, vazalna drava perzijskih careva Sasanida. Kad
su oni bili jaki, Hira je bila zavisna, a kad su bili slabi, ponaala se samopouzdano. Uloga
Hire u sasanidskom carstvu bila je ista kao i uloga Gasanidske drave u Bizantskom
carstvu. U perzijskim ratovima protiv Bizanta Arapi iz Hire sluili su obino kao
pomona vojska. Oni su postigli najvei stupanj nezavisnosti pod El-Mundirom III.,
suvremenikom i neprijateljem Gasanida Harisa. Hiru je arapska tradicija uvijek smatrala
bitnim, dijelom arapske zajednice, koji je u izravnom dodiru s ostalim dijelovima
Arabije. Premda je bila vazal Perzije, njena je kultura potjecala uglavnom sa Zapada, iz
kranske i helenistike civilizacije Sirije. Isprva su stanovnici Hire bili pogani, ali su se
13

obratili na nestorijevsko kranstvo, koje su donijeli sa sobom zarobljenici. Vladajuu

dinastiju Lakm istrijebio je nakon pobune perzijski car Hozroe II. i poslao perzijskog
namjesnika da vlada pomou jedne arapske marionete. God. 604. pridola arapska
plemena potukoe Perzijance i naselie se u tom kraju dokrajivi tako dravu Hiru i
perzijsku ekspanziju u sjeveroistonoj Arabiji.
Neposredna strana vlast bila je drugi izvor ogranienog vanjskog utjecaja.
Kratkotrajna abesinska i perzijska vladavina u Jemenu, te perzijske i bizantinske
granine oblasti u sjevernoj Arabiji sluile su kao kanali kroz koje su Arapi donekle
upoznali napredniju vojnu tehniku toga vremena i kroz koje su protjecali neki drugi
materijalni i kulturni utjecaji.
Ti vanjski utjecaji odrazili su se kod Arapa na nekoliko naina; materijalno, Arapi su
pribavili oruje, nauili njegovu upotrebu i naela vojne organizacije i strategije. U
graninim, pokrajinama na sjeveru arapske su pomone ete bile potpomagane i
vjebane na irokoj osnovi. Tkanine, hrana, vino, a vjerojatno i umijee pisanja, doprli su
do Arapa istim putem. Intelektualno, religije Srednjeg Istoka sa svojim monoteistikim
naelima i moralnim idejama donijele su Arapima dah kulture i knjievnosti i tako
stvorile bitan temelj za kasniji uspjeh Muhamedova poslanja. Taj odziv na strane
utjecaje ogranien je na odreena podruja, osobito na sjedilako stanovnitvo june
Arabije i Hedasa.
Usprkos opsegu i brojanoj vanosti nomada, upravo su sjedilaki elementi, a napose
oni koji su ivjeli i radili na transarapskim trgovakim putovima, dali oblik stvarnoj
povijesti Arabije. Uzastopna premjetanja tih putova uvjetovala su promjene i revolucije
u arapskoj povijesti. U drugoj polovini estog stoljea n. e. zbila se promjena od
dalekosenog znaenja. Put Eufrat-Perzijski zaljev, kojim se dotada najvie sluila
trgovina izmeu istonog Sredozemlja i daljeg Istoka, postao je teak zbog neprestanih
ratova izmeu Bizantskog i Perzijskog carstva, a ometala su ga politika suparnitva,
carinske barijere i ope rasulo zbog neprestanog sukoba. U Egiptu je takoer vladao
nered, pa on nije pruao alternativni put kroz dolinu Nila i Crveno more. Stoga su se
trgovci ponovo vratili na tei, ali mirniji put iz Sirije kroz zapadnu Arabiju u Jemen, gdje
su indijski brodovi dolazili u jemenske luke. I sam Jemen bio je pao pod stranu vlast.
Nabatejsko i palmirsko kraljevstvo, koja su ranije evala zbog istog spleta uzroka, odavna
su nestala. Stvorenu mogunost iskoristila je Meka.
Rana povijest Meke je nejasna. Ako je ona isto to i Makaraba grkog geografa
Ptolomeja, kao to su neki tvrdili, onda je vjerojatno bila osnovana kao postaja na junoarapskoj mirodijskoj cesti prema Sjeveru. Ona je dobro smjetena na raskrsnici
komunikacija: na jug prema Jemenu, na sjever prema Sredozemlju, na istok
prema Perzijskom zaljevu, na zapad prema crveno-morskoj luci Dida i morskim
putem prema Africi. Neto prije pojave Islama Meku je osvojilo sjeveroarapsko pleme
Koreja, i ona se brzo razvila u vano trgovako mjesto. Korejski trgovci imali su
trgovake sporazume s bizantinskim, abesinskim i perzijskim pograninim vlastima, i
vodili su obimnu trgovinu. Dva puta na godinu otpremali su velike karavane na sjever i
na jug. To su bila kooperativna poduzea, koja su organizirali sindikati trgovaca i
investitora iz Meke. U drugo doba godine slali su i manje karavane, a ima nekih dokaza i
o pomorskoj trgovini s Afrikom. U susjedstvu Meke odravalo se nekoliko sajmova, od
kojih je najvaniji sajam u Ukazu. Bili su ukljueni u ekonomski ivot Meke i pomogli su
joj da proiri utjecaj i ugled grada meu okolnim plemenima. Stanovnitvo Meke bilo je
razliito. Glavni i vladajui element poznat kao unutarnji Koreji sastojao se od neke
vrsti trgovake aristokracije poslovnih ljudi, bankara i trgovaca, poduzetnika i stvarnih
gospodara tranzitne trgovine. Poslije njih dolaze takozvani vanjski Koreji, sloj malih
trgovaca, koji su se kasnije doselili i bili nieg statusa, i napokon proletarijat stranaca
i beduina. Izvan Meke bili su Arapi Korej, zavisna beduinska plemena.

14

Vladavinu u Meki sretno je opisao Lammens kao trgovaku republiku kojom upravlja
sindikat bogatih poslovnih ljudi. Ali ta nas reenica ne smije zavesti na pomisao o
organiziranim republikanskim ustanovama po zapadnom uzoru. Koreji su tek bili
izronili iz nomadstva i njihov je ideal jo nomadski maksimum individualne slobode i
minimum javne vlasti. Onakvu vlast, kakva je postojala, vrilo je vijee Mahala, neka vrst
gradskog ekvivalenta za plemenski medlis, a sastojalo se 6d velikaa i glavara obitelji,
koji su bili birani po bogatstvu i poloaju. Ta je vlast bila sasvim moralna i sastojala se u
ubjeivanju, ali je stvarna osnovica jedinstva ostala klasna solidarnost trgovaca. Ta se
solidarnost vrlo dobro pokazala na primjeru borbe protiv Muhameda. Trgovako
iskustvo i mentalitet buroazije Meke osposobilo ih je za suradnju, organizaciju i
samokontrolu, koja su svojstva bila rijetka u Arapa, ali izuzetno vana u upravljanju
golemim carstvom, koje je trebalo da padne pod njihovu vlast.
To je bila sredina, u kojoj se rodio Muhamed, prorok Islama.

II
MUHAMED I POJAVA ISLAMA
Tako smo ti dali otkrie u arapskom jeziku; da bi opomenuo majku gradova (Meku) i
okolna plemena, da bi upozorio na dan opeg sastanka. ..4
(KURAN, XLII, 7)

U raspravi o Muhamedu i porijeklu Islama Emest Renan primjeuje, da se za razliku

od drugih religija, koje su obavljene misterijem, Islam rodio u punoj svjetlosti povijesti.
Njegovi su korijeni na samoj povrini, a ivot njegovih osnivaa poznat nam je isto tako
dobro kao i ivot reformatora iz XVI. stoljea. Ta se Renanova primjedba oslanja na
obilan biografski materijal u Siri, tradicionalnom muslimanskom ivotopisu Proroka.
Kad su se pri upravljanju prostranim carstvom Arapi sukobili sa svim moguim
problemima i potekoama, kakve se nisu pojavljivale za Prorokova ivota, postavljen je
princip, da nije mjerodavan samo Kuran, rije boja, kao vodi za ivot, nego i
cjelokupna djelatnost i izjave Proroka za njegova ivota. Te djelatnosti i izjave sauvane
su u obliku tradicija (arapski hadis), a svaki je pojedini hadis zasvjedoen od itavog niza
svjedoka u obliku ja sam uo od... koji je uo od... koji je uo od ... koji je uo o
Proroka. Kroz nekoliko generacija od Prorokove smrti izrasla je opsena zbirka hadisa,
koji su obuhvaali svaku stranu njegova ivota i misli.
Na prvi pogled hadisi bi sa svojim briljivim nabrajanjem svjedoka, koje u svakom
pojedinom sluaju ide unatrag do oevica, mogli izgledati kao pouzdana vrela, kakva se
mogu samo poeljeti. Ali tu nastaju tekoe. Sakupljanje i zapisivanje hadisa izvreno je
tek za vrijeme druge ili tree generacije poslije Prorokove smrti. A u tom su periodu
mogunosti i pobude za falsificiranje bile gotovo neograniene. Na prvom mjestu, puki
protek vremena i nepouzdanost ljudskog sjeanja ve su dovoljni da dovedu u sumnju
svjedoanstvo, koje se usmeno prenosilo blizu sto godina. Ali bilo je i razloga za svjesno
iskrivljavanje. U periodu neposredno nakon Prorokove smrti islamska se zajednica
snano razvijala. Pokoreni narodi unijeli su u Islam svakovrsne nove drutvene,
politike, pravne i religiozne probleme i shvaanja, te su mnogi od tih ideja i rjeenja
prikazani kao da su potekli iz usta Proroka, pomou lanih hadisa. To je ujedno bio
period estokih unutarnjih sukoba meu pojedincima, obiteljima, strankama i sektama
u Islamskoj vjerskoj zajednici. Svatko je smatrao, da najbolje podupire svoju vlastitu
tezu tako, to daje hadise to su se mogli pripisivati Proroku, ili to su izraavali
prikladno stanovite u njegovu korist. Uzmimo samo primjer odgovarajuih poloaja i
vanosti pojedinih obitelji u Meki za Prorokova ivota: njih je suparnitvo njihovih
potomaka toliko iskrivilo u hadiskoj literaturi, da se ne mogu ni prepoznati.
4

Prijevod Hadi Ali Rize Karabega 1937.

15

I sami su muslimani veoma rano uvidjeli, koliko mnogo ima lanih hadisa, pa su
razvili itavu kritiku nauku, da bi se razlikovali pravi hadisi od krivotvorenih, to ih je
izmislila pobona ili bezbona prijevara. Tradicionalna kritika sluila se iskljuivo
ispitivanjem lanca svjedoka odbacujui neke izvjestioce zbog njihovih navodnih
predrasuda ili zbog toga, to oni nikad nisu imali mogunosti da dobiju obavijest, koju
su, kako tvrde, predali dalje. Moderni su kritiari naglasili vane nedostatke takvog
prilaenja. Na prvom mjestu, jednako je lako izmisliti lanac svjedoka kao i tradiciju. U
drugom redu, odbacivanje izvjestilaca uzimajui kao probni kamen miljenje, zapravo je
pobjeda nekog posebnog miljenja i prihvaanje tog miljenja kao mjerila za
prosuivanje drugih miljenja. Moderna kritika radije postupa tako, da podvrgava i
tekst samih tradicija historijskoj i psiholokoj analizi. Detaljna, ponekad i sitniava
kritika Caetanija i Lammensa pokazala je, da itavu hadisku literaturu, od koje Prorokov
ivotopis predstavlja jedan dio, treba uzeti oprezno i s rezervom i da valja dobro vagnuti
i ispitati svaki pojedini hadis prije no to se moe prihvatiti kao autentian.
Neprijeporan izvor Prorokova ivota je sam Kuran, zbirka izreka, to ih je za ivota
dao narodu Meke i Medine kao izravno objavljenje boje rijei. Uz pomo Kurana i
ogranienih svjedoanstava iz drugih izvora mogue je sastaviti Muhamedovu
biografiju, koja dodue ne e nipoto biti tako potanka kao ona, to je daje Predaja i
raniji evropski pisci koji su se drali Predaje, ali e biti ipak dovoljna da nam otkrije
osnovno znaenje njegova ivota.
Malo je to poznato o Muhamedovu porijeklu i djetinjstvu, pa ak je i to malo
postepeno postajalo nesigurno, jer je napredak zapadne nauke osporavao sve vie
injenica muslimanske tradicije. ini se, da se Prorok rodio u Meki izmeu 570. i 580.
n. e. u obitelji Benu Haima iz plemena Koreja, koja je bila ugledna, premda nije
pripadala vladajuoj oligarhiji. Muhameda je kao siroe u siromanim prilikama
vjerojatno odgojio njegov djed. Bogatstvo i poloaj stekao je oenivi Hatidu, udovicu
bogata trgovca, koja je bila nekoliko godina starija od njega. Ti su dogaaji nali odjeka u
jednom stihu iz Kurana:
Ne bijae li ti siroe i nije li te on prihvatio (Svevinjom njegom)? On te je naao
izgubljena (uzrokom doticaja s neznabocima) i uputio te je, On te je naao neimuna, pa
te je obogatio.5 (Kuran, XCIII, 68)
Vjerojatno je, premda nije sigurno, da se i sam bavio trgovinom. Meka je bila
trgovaki grad, i esta upotreba trgovakih metafora i reenikih obrata u Kuranu
upuuju na trgovako iskustvo. Tradicije, koje govore o trgovakim putovanjima u
susjedne zemlje, nisu posve pouzdane. Doista, u Muhamedovim propovijedima ima malo
znakova, da je on te zemlje poznavao. Glavni problem njegova duhovnog obrazovanja
namee opet mnoga pitanja. Sigurno je, da je bio izloen idovskom i kransko utjecaju.
To nam potvruju upravo ideje o monoteizmu i objavljenju kao i mnogi biblijski
elementi u Kuranu. Ali Muhamed nije itao Bibliju. Muslimanska predaja kae, da je bio
nepismen. To moda i nije istina, ali njegove verzije biblijskih pria upuuju na to, da je
svoje biblijsko znanje dobio posredno, vjerojatno od idovskih i kranskih trgovaca i
putnika, koji su bili pod midrakim i apokrifnim utjecajima. Predaja govori o nekim
ljudima zvanim Hanifije, poganima iz Meke, koji su bili nezadovoljni s vladajuim
idolopoklonstvom svoga naroda, te su traili istiji oblik religije, ali nisu bili voljni da
prime ni judaizam ni kranstvo. Moda bi meu njima trebalo traiti Muhamedove
duhovne korijene.
Muhamed je prvi put osjetio Nadahnue kad se pribliavao etrdesetoj godini ivota.
Da li je to bio vrhunac, dugog razvitka ili iznenadno buenje, kao to hoe Kuran i
tradicija, nije sigurno, ali ovo posljednje ini se vjerojatnije. Stanovnicima Meke
izgledalo je njegovo rano propovijedanje bezopasno, pa mu se nisu opirali. U to vrijeme
on po svoj prilici nije pomiljao da osnuje novu religiju, nego je zapravo teio da dade
5

Prijevod Hadi Ali Rize Karabega, Mostar, 1937.

16

Arapima njihovo objavljenje, kao to su ga prije toga dobili drugi narodi na svojim
jezicima. Poglavlja Kurana nastala u Meki uglavnom su religiozna i bave se prvenstveno
jedinim i iskljuivim Bogom, grenou idolopoklonstva i neminovnou bojeg suda. U
poetku je naao malo pristalica, a i to uglavnom meu siromanijim slojevima. Meu
prvim obraenicima bili su njegova ena Hatida i njegov neak Alija, koji je kasnije
postao etvrti kalif. Ali to je Muhamed postajao nasrtljiviji i to je otvorenije napadao
postojeu religiju Meke, to se meu vladajuim elementima pojaao i otpor prema
njemu i njegovim sljedbenicima. Jedan uenjak iz devetnaestog vijeka nastodao je
prikazati borbu mlade muslimanske zajednice i oligarhije, koja je vladala Mekom kao
klasni sukob, u kojem je Muhamed predstavljao obespravljene i njihov otpor protiv
vladajue buroaske oligarhije. Premda to shvaanje istie jedan aspekt Muhamedova
propovijedanja na tetu ostalih, ono je ipak istinito utoliko, to je on potporu dobio
meu siromanijim klasama i to je otpor oligarhije bio uglavnom ekonomskog
porijekla. Otpor se zasnivao na dva razloga. Prvi i najvaniji bio je strah, da e ukidanje
stare religije i statusa svetita u Meki liiti grad jedinstvenog i unosnog poloaja, to ga
je imao kao sredite hodoasnitva i poslova. Drugi je razlog bio prigovor nametanju
ovjeka koji sam ne pripada jednoj od vladajuih obitelji. Ako su ti razlozi bili
ekonomski, otpor se izrazio vie politiki no religiozno, te je konano natjerao i
Muhameda na politiku akciju. Posljednje razdoblje njegova boravka u Meki bilo je
obiljeeno progonom muslimana, koji dodue nije bio tako estok kao to hoe Predaja,
ali je ipak bio dovoljno vaan da izazove bijeg jedne grupe obraenika u Abesiniju.
Meutim, uprkos progonu, Islam, kako je bilo nazvano prihvaanje Muhamedove vjere, i
nadalje je privlaio nove pristalice. Meu njima bili su najugledniji Ebu Bekir, Omar, lan
manje vane obitelji Benu Adi, koji je zbog brzih odluka i djelovanja bio od ogromne
vrijednosti za novu zajednicu, i Osman, lan kue Omeja, jedne od vladajuih obitelji
Meke, jedini vaniji obraenik iz redova vladajue klase.
Muhamed je morao traiti uspjeh na drugoj strani, jer nije mogao da uspjenije
suzbije opoziciju. Poslije promaenog pokuaja u gradu Taifu, odazvao se pozivu naroda
Medine, da se preseli tamo.
Grad Medinu, nekih 280 milja sjeveroistono od Meke, prvobitno su naseljavala
idovska plemena sa sjevera, napose plemena Benu Nadir i Benu Korejza. Prilino
bogatstvo grada privuklo je poganske Arape, koji su najprije doli kao tienici idova,
dok konano nisu njima zavladali. Medina ili, kako se zvala prije Islama, Jesrib, nije
uope imala stalne vlasti ni u kojem obliku. Neprijateljstvo suparnikih arapskih
plemena Evsa i Hazrea rascijepalo je grad, a idovi su odravali nesigurnu ravnoteu
snaga. Bavili su se uglavnom poljoprivredom i zanatstvom, te su bili ekonomski i
kulturno superiorniji Arapima i stoga omrznuti. Vidjet emo, da su Arapi, im su
pomou Muhameda postigli jedinstvo, napali i na kraju unitili idove.
Preseljenje Muhamedovo iz Meke u Medinu Hidra, kako se zove arapski bilo je
prekretnica, i kasniji narataji s pravom su ga uzeli kao poetak muslimanskog
kalendara. Koreji nisu ozbiljnije ni pokuali da to sprijee, i Muhamed je napustio Meku
bez urbe. Prije bi se moglo rei, da je pozvao svoje sljedbenike, nego da im je naredio
da idu, a sam je ostao do posljednjeg u Meki, bez sumnje i zato, da doe u Medinu ne
kao usamljeni i progonjeni izgnanik, ve kao poglavar odreene grupe sa stanovitim
poloajem. Medinjani nisu pozvali Muhameda toliko kao bojeg ovjeka, koliko kao
ovjeka neobino snana duha, koji je mogao da im poslui kao sudija, da bi rijeio
njihove unutarnje razmirice. Za njih je Islam bio koristan ne toliko kao nova religija, ve
kao sistem koji im je mogao dati sigurnost i disciplinu. Za razliku od Mekanaca, oni nisu
imali naslijeenih interesa u poganstvu i mogli su po svojoj volji prihvatiti religiozni
aspekt Islama, ukoliko je zadovoljavao njihove politike i socijalne potrebe. Potpuno
religiozno obraenje Medinjana zbilo se tek mnogo kasnije. Medinjani su se otpoetka
razilazili u tome treba li pozvati tog sudiju izvana. Oni, koji su podupirali Muhameda,
17

poznati su u Predaj kao Ansar, pomagai, a onima, koji su mu se protivili, dan je ne ba

laskav naziv Munafik, licemjeri. Toj razlici u miljenju dali su religiozno obiljeje kasniji
ljetopisci.
Hidri su prethodili dugotrajni pregovori, i ona se konano zbila godine 622. n. e.
to je prvi siguran datum u islamskoj povijesti. Hidra oznauje prekretnicu u
Muhamedovu ivotu i revoluciju u Islamu. U Meki je Muhamed bio privatni graanin, u
Medini glavni sudac zajednice. U Meki se morao ograniiti na to, da se vie manje
pasivno protivi postojeem poretku, u Medini je vladao. U Meki je propovijedao Islam, u
Medini ga je mogao provoditi. Ta je promjena nuno utjecala na karakter, djelatnost i
doktrine Muhameda i samog Islama; zapisi prelaze iz legende u povijest.
Muhamedova vladavina u Medini poela je s ozbiljnim tekoama. Imao je malo zaista
privrenih pristalica, koji su se sastojali od Muhadira, onih Mekanaca to su ga pratili, i
od medinskih Ansara, koji su se morali sukobiti s aktivnim protivljenjem licemjera; to
je protivljenje bilo ilavo, premda je bilo uglavnom politiko, sve dok se licemjeri nisu
izmirili s novom vjerom zbog opipljivih koristi, koje im je ona kasnije donijela.
Muhamed se bio nadao, da e ga idovi prijateljski doekati, jer e ih njihova vjera i
pisma, tako je on mislio, navesti da prihvate tvrdnje arapskog Proroka s veom
simpatijom i razumijevanjem. Da bi ih umirio, prihvatio je stanovit broj idovskih
obreda ukljuivi i post Kipur i klanjanje prema Jeruzalemu. Meutim, idovi su s
prezirom odbacili pretenzije neidovskog proroka i oduprli mu se ba na religioznom
podruju, gdje je bio najosjetljiviji. Njihov otpor svrio je neuspjehom zbog njihova
unutarnjeg nejedinstva i omrznutosti meu Medinjanima openito. Poto je Muhamed
shvatio, da s te strane ne e dobiti potporu, odbacio je kasnije idovske obrede koje je
bio prihvatio, zamijenio je Jeruzalem Mekom kao smjerom klanjanja i openito je svojoj
vjeri dao strogo arapski i nacionalni karakter.
Otkako je doao u Medinu, imao je dovoljno politike snage da zatiti sebe i svoje
sljedbenike od estoke opozicije, koja je bila slina onoj Korej. Shvativi da religiozne
doktrine, koje su bile njegov pravi cilj, trebaju potporu politike vlasti, on je djelovao
politiki te je vjetom diplomacijom pretvorio svoju politiku mo u religioznu vlast.
Arapski su nam historiari sauvali dokument, koji je veim dijelom nesumnjivo
vjerodostojan, a daje nam poetni ustav rane medinske zajednice. Po rijeima ljetopisca:
Muhamed je napisao i meu Muhadirima i Ansarom objavio dokument, u kojem se
sporazumio i zakljuio ugovor sa idovima, te im potvruje slobodno ispovijedanje
njihove vjere i vlasnitvo njihovih dobara, nameui im stanovite uvjete i dajui im
izvjesna prava. Dokument nije ugovor u evropskom smislu, nego je vie jednostran
proglas. Svrha mu je bila sasvim praktina i administrativna te pokazuje oprezan i
obazriv karakter Proroka. Dokument je uredio odnose izmeu mekanskih doseljenika i
medinskih plemena, te izmeu njih i idova. Zajednica koju je osnovao, Uma, predstavlja
razvitak predislamskog grada s nekoliko bitnih promjena i oznaava prvi korak prema
kasnijem islamskom despotizmu. Ona potvruje plemensku organizaciju i obiaje, pri
emu svako pleme zadrava svoje obveze i povlastice to se tie inozemaca. Ali unutar
Ume svi se moraju odrei svih tih prava i sve sporove iznijeti pred Muhameda, da ih
rijei. Samo su Koreji posebno izuzeti. Nijedan dio Ume nije smio sklopiti zaseban mir s
nekim vanjskim tijelom, a oni, koji bi se ogrijeili o Umu, stavljeni su izvan zakona.
Tonije je rei, da je Uma nadopunila, a ne istisnula obiaje predislamske Arabije, i
sve su njezine ideje u granicama plemenskog ureenja. Ona je zadrala predislamske
obiaje to se tie svojine, braka i odnosa izmeu pripadnika istog plemena. Zanimljivo
je primijetiti da se taj prvi ustav arapskog Proroka bavi gotovo iskljuivo graanskopravnim i politikim odnosima meu samim graanima te izmeu graana i stranaca.
Pa ipak su se dogodile vane promjene. Najvanija je u tome, to je vjera nadomjestila
krvno srodstvo kao drutvena spona. Jo su u predislamskom plemenu bog i kult bili
oznaka nacionalnosti, i otpadnitvo je bilo vanjski izraz izdaje. Promjena je ustvari
18

znaila potiskivanje krvne osvete unutar Ume i postignue veeg jedinstva putem
posredovanja. Jednako je vano bilo novo shvaanje vlasti. eik Ume, to jest sam
Muhamed, djelovao je za one, koji su se zaista obratili, ne na osnovu neke vlasti pod
uvjetom ili po pristanku, to bi mu je preko volje podarilo pleme, te bi je uvijek moglo
opozvati, ve na temelju apsolutnog religioznog ovlatenja. Izvor vlasti prenesen je od
javnog miljenja na boga, koji ju je podijelio Muhamedu kao svom odabranom apostolu.
Uma je, prema tome, imala dvojak karakter. S jedne strane bila je politiki organizam,
neka vrsta novog plemena, kojem je Muhamed bio eik, a muslimani i ostali lanovi.
Ali je u isto vrijeme imala u osnovi religiozno znaenje. To je bila religiozna zajednica,
teokracija. Politiki i religiozni ciljevi nisu se nikad pravo razlikovali u Muhamedovoj
misli i u mislima njegovih suvremenika. Taj je dualizam bitno svojstven islamskom
drutvu, kojega je zametak Muhamedova Uma, te je bio neizbjean u to vrijeme i na tom
mjestu. U primitivnoj arapskoj zajednici religija se morala izraziti i organizirati politiki,
jer drugi oblik nije bio mogu. Obrnuto, samo je religija mogla spojiti Arape u
jedinstvenu dravu, jer im je svaka ideja o politikoj vlasti bila tua.
Doseljenici, bez ekonomske podloge i ne elei da budu sasvim zavisni od Medinjana,
prepustili su se jedinom preostalom zanimanju, hajdukovanju. Evropski su pisci izrazili
mnogo pravednog gnjeva nad bojim Apostolom, koji vodi vjernike u pljakake napade
na trgovake karavane; ali u uvjetima onog vremena i prema moralnim pojmovima
Arapa hajdukovanje je bilo prirodno i zakonito zanimanje, i ono ne baca nikakvu ljagu
na Proroka zato to ga je prihvatio. Pohodi protiv mekanske trgovine sluili su
dvostrukoj svrsi; s jedne strane pomogli su da se nad gradom odri blokada, koja ga je
jedina mogla nagnati da se podini novoj vjeri, a s druge strane poveali su mo,
bogatstvo i ugled Ume u Medini. U oujku 624. g. 300 muslimana pod vodstvom
Muhameda iznenadilo je mekansku karavanu u Bedru. Napadai su zadobili mnogo
plijena, i njihova postignua slave se u Kuranu kao izraz boanske dobre volje. Bitka kod
Bedra pridonijela je uvrenju zajednice i predstavlja poetak nove vrste objavljenja.
Otada se medinska objavljenja sasvim razlikuju od mekanskih i bave se praktinim
problemima vlasti, raspodjele plijena i tome slino. Pobjeda je omoguila reakciju protiv
idova, a konano i protiv krana, koji su sada bili optueni, da su krivotvorili svoje
vlastite svete knjige, kako bi sakrili proroanstvo o Muhamedovu dolasku. I sam se
Islam poeo mijenjati. Muhamed je sada sasvim otvoreno propovijedao novu religiju,
nazivajui sebe Nadahnutim prorokom. Nova vjera bila je jo vie arapska, i poto je
Kaba u Meki prihvaena kao mjesto hodoaa, osvajanje grada postalo je vjerska
dunost.
U oujku 625., kao odgovor na sve veu opasnost od medinskog hajdukovanja,
Koreji poslae ekspediciju protiv Muhameda i porazie muslimane na padinama
Uhuda. Ali nisu se osjeali dovoljno jaki da produe prema Medini, pa su se vratili
natrag. Muslimanska zajednica nije pretrpjela neki stvarni poraz, i Muhamed je, kao i
nakon bitke kod Bedra, napao i protjerao jo jedno idovsko pleme. Meutim, Koreji se
jo ne bijahu okanili borbe. U proljee 627. mekanska je armija od kojih 10.000 ljudi
napredovala prema Medini i opsjela grad. Ali kako nam u suglasnosti s predajom
kae jedan perzijski obraenik bilo je dovoljno da se iskopa obian jarak oko grada,
pa da se razbije opsada, i nakon etrdeset dana vojska Koreja se povukla. Nakon te
pobjede dolo je do istrebljenja idovskog plemena Korejza.
U rano proljee god. 628. Muhamed se osjeti dovoljno jakim, da pokua napasti Meku.
Meutim, dok su bili na putu, postalo mu je jasno, da je pokuaj preuranjen, i pohod se
pretvorio u miroljubivo hodoae. Muslimanski voe sastali su se s mekanskim
pregovaraima na mjestu zvanom Hudejbijja, na granicama svetog teritorija oko Meke,
na kojem je prema predislamskim obiajima bilo zabranjeno voditi bilo kakve borbe u
stanovito doba godine. Pregovori su zavrili desetgodinjim primirjem, i muslimanima
je bilo dano- pravo da hodoaste u Meku idue godine i da tamo ostanu tri dana.
19

Meu najvatrenijim muslimanima bilo je i otpora protiv takvog neodlunog rezultata.

Ali otpor je upuen na drugu stranu napadom na idovsku oazu Kaibar. Muslimanska
pobjeda kod Kaibara oznauje prvi dodir izmeu muslimanske drave i osvojenih
nemuslimanskih naroda te ini temelj za kasnije sporazume iste vrsti. idovi su zadrali
svoju zemlju, ali su plaali 50% kao danak. Idue godine Muhamed je s dvjesta
sljedbenika doao u Meku na hodoae, gdje su mu sve vei ugled i snaga nove vjere
doveli nove obraenike. Meu njima su bili Amr ibn ul As i Halid ibn ul Velid; oba su
kasnija odigrali vanu ulogu u islamskim pobjedama. Kad je u sijenju god. 630. neki
Mekanac ubio jednog muslimana zbog sasvim privatnih razmirica, to je posluilo kao
casus belli za konani napad i osvajanje Meke.
Poto je zauzeta Meka i Koreji podvrgnuti Umi Islama, Prorokova je misija zapravo
ispunjena za ivota, i u preostalim godinama svoga ivota, ini se, vie se nije bavio
nikakvom ozbiljnom djelatnou. Najznaajnije obiljeje posljednje godine bila je
reakcija nomadskih plemena prema novoj zajednici u Medini. U pregovorima s
plemenima Muhamed je naiao na posve nepovoljne uvjete. Njegov sistem bio im je tu
u svakom pogledu, jer je traio da se odreknu svoje snane ljubavi prema osobnoj
nezavisnosti te znaajnog dijela prihvaenih pravila o vrlini i praiskonskih tradicija.
Treba odati priznanje Prorokovoj dravnikoj vjetini, to je shvatio i u velikoj mjeri
prebrodio te potekoe. Njegov konani i stvarni cilj obraenje nije bio nikada
stvarno postignut, i sve do danas mjerodavni gledaju na Islam beduina sa stanovitom
sumnjom. Neposredni i vanjski cilj njegove diplomacije poslije Hidre bio je da proiri
vlastiti utjecaj na tetu utjecaja Koreja. To je postigao izbjegavajui trvenja s
plemenskim predrasudama, usredsreujui se na vojne i politike poslove u svojim
kolektivnim odnosima s plemenima, ostavljajui religiju individualnom obraenju.
Uvjeti Muhamedovih utanaen ja s plemenima bili su uvijek isti pleme pristaje da
prizna sizerenitet Medine, da se uzdri od napada na muslimane i njihove saveznike i da
plaa zekat, muslimanski religiozni namet. U nekim su sluajevima prihvaali i
medinske poslanike. S udaljenijim plemenima Muhamed je ugovarao na osnovi
jednakosti, a ta su se plemena odnosila blagonaklono i odravala neutralnost prema
prilikama.
Poto je osvojena Meka, poeli su promuslimanski pokreti djelomice sasvim politike
naravi meu udaljenijim plemenima. To posvjedouje snagu i ugled Ume, a imalo je
oblik itavog niza netraenih poklonstava u Medinu, koja su u muslimanskoj povijesti
poznati kao Vufudi. Ti su poslanici nudili politiko podinjavanje, kako ga je shvaao
Muhamed, premda nije iskoristio priliku, koja mu se nudila, za religioznu propagandu.
Sklopljeni ugovor bio je politiki i odnosio se osobno na vladara Medine, te je prema
arapskom obiaju sam po sebi prestajao njegovom smru. Meu jo daljim plemenima,
koja su bila pod utjecajem sirske i perzijske civilizacije i suvie daleko da bi osjetila
snagu muslimanske vojske i oprla se toj snazi, postojale su manjine pod religioznim
utjecajem. Ba od tih manjina, vie nego od samih plemena, potekli su Vufudi.
Prorok je umro 8. lipnja 632. poslije kratke bolesti. Postigao je vrlo mnogo:
poganskim narodima zapadne Arabije donio je novu religiju, koja je sa svojim
monoteizmom i etikim doktrinama stajala na neuporedivo vioj razini negoli
poganstvo, to ga je zamijenila; toj religiji dao je knjigu otkrovenja, koja je u iduim
stoljeima trebala da postane vodi miljenja i ponaanja bezbrojnih milijuna vjernika.
Ali uinio je jo vie od toga: osnovao je dobro organiziranu i dobro naoruanu
zajednicu i dravu, koja je zbog svoje snage i ugleda postala dominantan faktor u Arabiji.
Kakvo je, dakle, konano znaenje ivota arapskog Proroka? Tradiciji vjerni
muslimani jedva da i postavljaju takvo pitanje. Muhamed je bio posljednji i najvei boji
apostol, poslan kao Nadahnuti prorok da konano objavi i boju rije ovjeanstvu.
Njegov ivot i uspjesi bili su predodreeni i neizbjeni, i ne trebaju nikakva daljnog
objanjenja. Samo je pobona mata kasnijih pokoljenja vjernika zaodjela magloviti lik
20

Proroka bogatom i raznobojnom tkaninom bajki, legenda i udesa, a nije shvatila, da mu,
umanjujui njegovo bitno historijsko obiljeje, oduzima jedno od najprivlanijih
svojstava.
Zapad je takoer imao svoje legende o Muhamedu, od smijenih zabluda i
klevetnikih srednjovjekovnih polemika i paskvila pa do lanog lika Voltaireova
Mahometa. Poevi kao neka vrst demona ili lanog boga, koga tuju u grijenom
trojstvu sa sotonom i termagantom, srednjovjekovni Mahund iahurio se na Zapadu u
arhikrivovjerca, kojem je Dante dodijelio istaknuto mjesto u Paklu nazvavi ga
Seminator di scandalo e di scisma, da bi se kasnije, poslije Reformacije, pretvorio u
lukava i sebina varalicu. Jedna legenda, veoma proirena na srednjovjekovnom Zapadu,
opisivala je Muhameda ak kao ambiciozna i razoarana rimskog kardinala, koji je, kad
mu nije uspjelo da bude izabran za papu, potraio drugaije zanimanje kao lani prorok.
Posljednji tragovi zapadne teoloke predrasude mogu se jo zamijetiti u djelima nekih
modernih uenjaka, kako se skrivaju iza nazubljenih fusnota akademskog aparata.
Moderni historiar ne e spremno povjerovati, da je tako velik i znaajan pokret
pokrenuo neki sebini varalica. Niti e se on zadovoljiti pukim vrhunaravnim
objanjenjem, bez obzira na to, da li ono pretpostavlja boansku ili avolsku pomo. On
e radije, kao Gibbon, s prigodnom skromnou ispitivati ne koji su zaista bili
prvotni, ve koji su bili sekundarni uzroci brzog porasta nove vjere. Muhamed nije
toliko stvorio novi pokret, koliko je oivio i usmjerio strujanja, koja su ve postojala
meu Arapima u njegovo doba. To, to se poslije njegove smrti aktivnost iznova
razbuktala, a nije splasnula, pokazuje, da je njegov ivotni uspjeh bio odgovor na velike
politike, drutvene i moralne potrebe. Tenja k jedinstvu i ekspanzija ve se prije toga,
iako bez uspjeha izrazila u kratkotrajnom carstvu Kinde. Potreba za viim oblikom
religije bila je dovela do irenja judaizma, kranstva i do jo vanijeg pokreta arapskih
Hanifija. ak i za Prorokova ivota djelovao je uporedo s njim jo itav niz lanih
proroka meu drugim arapskim plemenima na drugim dijelovima poluotoka; njihova je
aktivnost bila dijelom oponaanje, ali dijelom i uporedni razvitak.
Muhamed je probudio i usmjerio skrivene snage arapskog nacionalnog preporoda i
ekspanzije. Ali drugima je palo u dio da to potpuno dovre.

III
DOBA OSVAJANJA
Vidjeli ste... kako se njihova veliina rodila iz Poslanja, a njihovo poslanje proirilo vjerom,
a njihova vjera postala mona proroanstvom, a njihovo je proroanstvo osvojio Sveti
zakon, a njihov je Sveti zakon uvrstio Kalifat, a njihov je Kalifat napredovao zbog vjerske
i svjetovne politike...
(EBU HAJAN ET TEVHIDI: KITABUL IMTA VEL MUANASA)

Poetkom sedmog stoljea Bliski i Srednji Istok bio je podijeljen izmeu dvaju
suparnikih carstava, Bizanta i Perzije. Povijest triju prethodnih stoljea bila je
uglavnom povijest njihovih borbi. Bizantsko carstvo, sa svojom velikom prijestolnicom
Konstantinopolom, imalo je grku kulturu i kransku religiju, ali je u velikoj mjeri jo
imalo rimsku dravnu upravu. Glavna osnovica njegove moi bila je Anatolska
visoravan, koja je u to vrijeme bila jo potpuno helenska. Prema jugu lee pokrajine
Sirija i Egipat. U njima je bizantska vlast bila ugroena na vie naina. Stanovnitvo
aramejsko u Siriji, koptsko u Egiptu -- bilo je Grcima tue po rasi, a u manjoj mjeri i po
kulturi, i njihov otpor bizantskoj vladavini i tekim porezima, to im ga je ona
nametnula, izrazio se u heretikim monofizitskim sektama, koje su bile u krvnoj zavadi s
ortodoksnom vjeroispovijeu Carstva. U Palestini su idovi, jo uvijek vaan element,
iako nisu bili veina stanovnitva, tee trpjeli od bizantskog ugnjetavanja nego heretiki
21

krani i nisu mnogo voljeli svoje gospodare. Perzijsko carstvo Sasanida pokazuje neku
opu slinost s Bizantom. I ovdje je jezgra carstva visoravan Iran koju su nastavali
narodi to su govorili jednini indoevropskim jezikom i vladali nad semitskom, vjerski
nezadovoljnom pokrajinom Irak kao svojim posjedom. Kultura sasanidske Perzije bila je
azijatska i ustvari je izraavala protuhelenistiku reakciju, koja je dovela do propasti
Parta. Dravna religija bila je mazdaizam. Unutarnja struktura carstva bila je mnogo
slabija od strukture Bizanta. Dok je u Anatoliji organizacija vojnih pokrajina pruala
Carstvu vrstu ekonomsku i vojnu osnovu, Perzijsko je carstvo potkraj estog stoljea
upravo bilo izronilo iz revolucionarnog potresa, u toku kojeg je slomljen stari feudalni
sistem i nadomjeten vojnim despotizmom s plaenikom vojskom. Ali novi poredak
nije bio nipoto siguran, i mnoga nezadovoljstva meu stanovnitvom rodila su itav niz
opasnih religioznih hereza, koje su ugroavale religiozno pa prema tome i politiko
jedinstvo Carstva. Od god. 602. do 628. vodio se posljednji od perzijsko-bizantskih
ratova. Svrio je bizantskom pobjedom, ali su obje strane ostale iscrpene i oslabljene
uoi neoekivane opasnosti, koja upravo treba da se srui na njih iz Arapske pustinje.
Muhamedova smrt ostavila je mladu muslimansku zajednicu u nekoj vrsti ustavne
krize. Prorok se nije bio pobrinuo za nasljednike niti je ak bio stvorio vijee po uzoru
na plemenski medlis, koje bi moglo vriti vlast u presudnom prelaznom periodu.
Jedinstven i iskljuiv karakter vlasti, koju je za sebe prisvojio kao jedini predstavnik
Boje volje, ne bi mu doputao da za ivota imenuje nekog sudionika u vlasti pa ni
nasljednika. Kasnija predaja ija, da je Prorok imenovao svog roaka Aliju, koji se oenio
njegovom keri Fatimom, sigurno je krivotvorena.
Pojam zakonitog nasljeivanja bio je u to doba tu Arapima, a slijed dogaaja
vjerojatno ne bi bio drukiji sve da je Muhamed ostavio za sobom i sina. Sudbina
Mojsijeva potvruje to stanovite. ini se, da je malo utjecala arapska tradicija da eika
treba izabrati iz jedne te iste porodice i da su u svakom sluaju pretenzije tastova kao
Ebu Bekir ili zetova kao Alija malo znaile u poligamnom drutvu. Arapi su imali jedno
jedino pravilo kojeg su se mogli drati, a to je izbor novog plemenskog glavara.
Medinjani izabrae pripadnika plemena Hazred i tako su usput otkrili nesavrenost
svog Islama.
Krizu je rijeila odluna akcija trojice ljudi: Ebu Bekira, Omara i Ebu Ubeide, koji su
nekom vrsti dravnog udara nametnuli zajednici Ebu Bekira kao jedinog Prorokova
nasljednika. Idueg su dana Mekanci i pripadnici Ansara bili stavljeni pred svren in,
koji su nerado prihvatili. Ebu Bekir dobio je naslov Halifa ili Zamjenik (Proroka), koji
se u evropskim spisima obino prevodi kao kalif, i izbor Ebu Bekira oznauje poetak
velike historijske ustanove- kalifata. Kad su ga izabrali, nisu imali predodbu o
kasnijim funkcijama i razvitku tog poloaja. U to vrijeme nitko nije pokuao da ogranii
njegovu mo i dunosti. Jedini uvjet da bude imenovan kalifom bio je, da ouva
netaknuto Prorokovo naslijee.
Vlast, to ju je vrio Ebu Bekir, razlikovala se otpoet-ka u nekoliko vanih stvari od
vlasti arapskih plemenskih eika. On je bio ne samo poglavar zajednice, ve i pokrajine.
Imao je izvrnu vlast i vojsku, i, budui da je situacija poslije njegova stupanja na
prijesto zahtijevala politiku i vojnu akciju, preuzeo je politiku i vojnu vlast, to je u
toku vremena postalo bitan dio kalifskog poloaja. Nakon dvije godine, kad je umro Ebu
Bekir, uspjelo je Omaru, koji se ve bio osilio u sjeni prijestolja, da bude imenovan bez
ozbiljne opozicije.
Prvi je zadatak novog reima bio da se vojnikom akcijom suprotstavi pokretu meu
plemenima, pokretu koji je u predaji poznat kao Rida. Tom rijeju, koja znai
otpadnitvo, nazvali su pokret teoloki zadojeni kasniji historiari, koji su na taj nain
zapravo iskrivili pravo znaenje dogaaja. Plemena nisu odbila da priznaju Ebu Bekira
kao nasljednika zato to bi obraeni muslimani bili ponovo pali u prijanje poganstvo,
ve zbog toga, to je politiki ugovor naprosto sam po sebi prestao smru jedne od
22

stranaka. Plemena u blizini Medine bila su se doista obratila, i njihovi su se interesi bili
tako tijesno poistovetili s interesima Ume, da nam nije zabiljeena neka njihova zasebna
povijest. to se tie ostalih plemena, Muhamedova je smrt automatski prekinula njihove
veze s Medinom, i stranke su ponova stekle slobodu akcije. Ta plemena nikako nisu
smatrala da ih vee izbor Ebu Bekira, izbor, u kojem nisu sudjelovala, te su odmah
obustavila danak i prekinula ugovorne veze. Da bi ponovo uspostavio prevlast Medine,
Ebu Bekir trebao je da sklopi nove ugovore. Ali dok su to blia plemena prihvatila,
udaljenija su odbila, te je Ebu Bekir bio prisiljen da pomou vojske podjarmi ta plemena
prije no to e ih obratiti.
Ratovi Rie, otpoeti kao ratovi za ponovno obraenje, pretvorili su se u osvajake
ratove, koji su konano odveli daleko izvan granica Arabije. Ta dva osvajanja, s jedne
strane osvajanje same Arabije, a s druge strane susjednih pokrajina Iraka, Sirije i Egipta,
tekla su istovremeno i meusobno povezano, a ne jedno za drugim. Arapska plemena
vjerojatno ne bi bila nikad osvojena, da osvajanja na sjeveru nisu pruala privlano
rjeenje za unutarnje ekonomske probleme poluotoka. Prvi pohodi na sjever bili su puki
napadi grupa sraunati na pljaku, a ne na osvajanje. Ono je uslijedilo tek kad je
otkrivena slabost neprijatelja. Medinska je kontrola u poetku bila slaba i ograniavala
se na ope usmjeravanje politike. Zbog tekih prometnih veza u ono vrijeme sve
pojedinosti i mnogo inicijative bilo je preputeno komandantima i namjesnicima na licu
mjesta.
Jedna od odluujuih linosti arapskih osvajanja bio je Halid ibn ul Velid, glavni Ebu
Bekirov general. Poto je ispunio zadatke obnovivi status quo kakav je bio u asu
Prorokove smrti, sam je rijeio problem to da radi dalje, i dao se na put vojne
ekspanzije. Pravi poetak arapskih osvajanja predstavlja bitka kod Akreba god. 633. u
istonom Neddu. Pobjeda je dokazala Arapima, da je medinska vlast sposobna i da je
preporuljivo pokoriti se toj vlasti. Poslije toga se niz pohoda razgranao u svim
smjerovima.
Izmeu Medine i Sirije nalazi se mnotvo napola pokrtenih arapskih plemena, koja
su inila odsudnu prepreku napredovanju iz pustinje. Ta se plemena ne spominju u
vrelima, premda mora da su igrala neku ulogu; moemo samo pretpostaviti, da ih je
Heraklijeva obustava prijanje novane potpore bizantske vlade navela na to, da veu
svoju sudbinu uz osvajae. Godine 633. Ebu Bekir pozva dobrovoljce za pohod na Siriju i
poalje nekoliko nezavisnih jedinica u Palestinu i Siriju. Idue godine Arapi porazie
male bizantske snage i izvrie mnogobrojne manje upade u Junu Palestinu, ali se
povukoe u pustinju da saekaju pojaanje iz Medine, a dotle je Heraklije prikupio
vojsku. U taj as iznenada doe Halid iz Iraka, du Eufrata preko Palmire, i bane pred
Damask u travnju 634. Poto je opljakao grad, povukao se i spojio s ostalima na jugu. U
meuvremenu, Bizantinci su se pribliavali Jeruzalemu, ali su ih porazile ujedinjene
arapske snage u bici kod Ednadeina. Poslije itavog niza daljnih bizantskih neuspjeha i
estomjesene blokade Arapi zauzee Damask. Oni su se odmah rasturili i razmiljeli po
itavoj Palestini, dok je Halid kretao prema sjeveru. U isto je vrijeme Heraklije spremao
snanu vojsku, koju su uglavnom sainjavali Armenci s pomonom konjicom
unovaenom od podlonih Arapa. Iznenaeni od veoma nadmonih snaga, Arapi se
povukoe iz Damaska i koncentrirae na rijeci Jarmuk, gdje su u srpnju 636. nanijeli
Bizantincima ubitaan poraz, kojim im je preputena na milost i nemilost itava Sirija i
Palestina, izuzevi dva utvrena bizantska uporita Cezareu i Jeruzalem. im je Sirija
bila osvojena, Halid bude opozvan i zamijeni ga Ebu Ubeide civil je zamijenio
generala. God. 637. Omar je posjetio Siriju i zacrtao ope smjernice vladavine.
Prijedlog da se upadne u Irak potekao je prvobitno od poglavica arapskih plemena u
pograninoj oblasti, koji su, pritijenjeni izmeu muslimana na jugu i Perzijanaca na
sjeveru, vidjeli jedini izlaz u tome, da prihvate Islam i da se pridrue napadu na
perzijska podruja. God. 633. Halid je upao u Hiru s malim i uglavnom lokalno
23

prikupljenim snagama. Neoekivani uspjeh tog napada dovede do novih pokuaja, koji
su svrili tekim porazom arapskih snaga g. 634. u Bici na Mostu; taj su im poraz
nanijele perzijske snage pod vodstvom cara Jezdegerda. Arapi ubrzo organizirae nov
napad, i u ljeto 637. daleko manje arapske snage odluno porazie 20.000 Perzijanaca
kod Kadizije. Arapi su iskoristili svoju pobjedu zauzevi perzijsku prijestolnicu Ktesifon,
koji je poznat kao Madajn, te su zaposjeli itav Irak. Na brzu ruku sakupljene perzijske
snage bile su lako potuene kod Dalule, i arapske snage jurnue na sjever kroz Siriju i
Irak, da se sastanu u Mezopotamiji i dovre osvajanje Plodnog polumjeseca.
Prema arapskoj predaji provala u Egipat bila je otpoela protiv kalifove volje, kao
izraz nezadovoljstva Amr ibn ul Asa, zato to je bio zapostavljen u Siriji. Stanje u Egiptu,
kao i u Siriji, i Iraku, pogodovalo je napadu. Kopti su bili duboko nezadovoljni s grkom
vlau i spremni da pomognu osvajaima. 12. prosinca 639. Amr stie do egipatskog
pograninog grada El Aria s tri tisue jemenskih konjanika. Lako ga je zauzeo i to ga je
ohrabrilo da upad pretvori u osvajanje. Poto je zauzeo Pelusium (danas Farama),
nastavio je prema bizantskoj tvravi Babilon, blizu dananjeg Kaira, i s pet tisua ljudi
pojaanja iz Medine lako je potukao Bizantince u srpnju 640. Idue godine grad se sam
predao, a Bizantincima je ostala u Egiptu samo Aleksandrija. Poslije jednogodinje
opsade, Amr i koptski patrijarh sklopili su sporazum da se grad preda, a bizantinska
posada povue. Grci su pokuali god. 645. da ponovo osvoje grad s mora i postigli su
privremeni uspjeh, ali je taj pothvat idue godine bio osujeen.
U mnogim knjigama obino se susree pria, da je poslije zauzea Aleksandrije kalif
naredio da se uniti velika gradska biblioteka, jer ako knjige sadre ono to je u Kuranu,
tada su nepotrebne, a ako ne sadre, onda su bezbone. Rezultati modernih istraivanja
pokazali su, da je ta pria sasvim neosnovana. Ni jedan od ranih ljetopisa, pa ni
kranskih, ne navodi tu priu, koja se prvi put spominje u trinaestom stoljeu. U
svakom sluaju, velika biblioteka u Serapeumu bila je unitena u unutarnjim vjerskim
sporovima prije dolaska Arapa.
Napredovanje Arapa u nesemitske planinske krajeve na sjeveru i na istoku od
Plodnog polumjeseca bilo je mnogo sporije i tee. Na perzijskoj visoravni otpor se
nastavio mnogo godina, i itav Horasan u istonoj Perziji nije bio do kraja zauzet sve dok
nije zavladao Muavija. U Anatoliji tekoe su se pokazale nesavladive, i obronci Taurusa
obiljeavaju sve de danas najsjeverniju granicu arapskog govora.
Arapi su se u velikim osvajakim pohodima sluili pustinjom na upadljivo slian
nain kao to se modeme imperijalistike zemlje slue pomorskom silom. Arapi su
dobro poznavali pustinju, i ona im je bila pristupana, ali ne njihovim neprijateljima.
Sluila je radi snabdijevanja i dobivanja pojaanja i kao sigurno utoite u vrijeme
nevolje. I nije sluajno, to su u svakoj osvojenoj pokrajini Arapi uspostavili svoje glavne
baze u gradovima na rubu pustinje i obraene zemlje. U tu svrhu posluili su im tadanji
gradovi, kao Damask, ako su zgodno leali, a kad im je bilo potrebno, osnivali su i nove,
kao Kufu i Basru u Iraku, Fustat u Egiptu i Kairuan u Tunisu. Ti posadni gradovi
predstavljali su Gibraltare i Singapore ranog arapskog carstva. U njima su Arapi podigli
vojne utvrde i uporita, koja su kroz itav omejidski period ostala glavna sredita
arapske vlasti. Ti su gradovi u arapskoj povijesti poznati kao Amsar igrali ivotno
vanu ulogu u uspostavljanju i uvrenju arapskog utjecaja u osvojenim zemljama.
Premda su u itavim pokrajinama Arapi bili manjina, u gradovima Amsara sainjavali su
veinu, i tu je arapski postao glavni jezik. Ti su gradovi sluili kao trite za
poljoprivredne proizvode susjednih okruja i preko njih se arapski jezik proirio na
okolna seoska podruja. Ubrzo se svaki arapski posadni grad razvio u vanjski grad
zanatlija, sitnih trgovaca i zanatskih radnika, koji su potekli od podlonog stanovnitva i
zadovoljavali potrebe arapske vladajue klase. Kretanju stanovnitva iz seoskih krajeva
u te gradove pridonijelo je nejednako oporezivanje nemuslimanskih poljoprivrednika i

24

pad cijena poljoprivrednih proizvoda, koji mora da je proistekao iz prilino slobodne

raspodjele prihoda u naturi meu arapskim osvajaima.
U osnovi, velika osvajanja nisu predstavljala ekspanziju Islama ve arapske nacije.
Pritisak prenapuenosti na njihovu rodnom poluotoku tjerao ih je da trae oduka u
susjednim zemljama. Ta su osvajanja jedan od niza seoba, koje su od vremena do
vremena dovodile Semite u Plodni polumjesec i dalje. Ekspanzija Arapa nije bila tako
iznenadna, kao to bi na prvi pogled mogla izgledati. U razdobljima, kad je brana, koja je
Arape drala na njihovu poluotoku, bila odvie jaka te nije doputala da je izravno
probiju, pritisak prenapuenosti nalazio je djelomino olakanje u neprestanom
prodiranju arapskih elemenata u pogranine zemlje. Ima mnogo podataka o vanom
arapskom prodiranju u estom i sedmom stoljeu, napose u basen Eufrata, u Palestinu i
jugoistinu Siriju. Bizantski gradovi Bosra i Gaza, da spomenemo samo ta dva, imali su
znatno arapsko stanovnitvo jo i prije osvajanja, i jedva se moe sumnjati, da su
osvajai zatekli mnogo svojih suplemenika ve naseljenih u najbliim zemljama, koje su
osvojili. Stariji su pisci precjenjivali ulogu religije u osvajanjima, dok je neki moderni
uenjaci moda omalovaavaju. Njena je vanost u tome, to je u kratko vrijeme izvrila
psiholoku promjenu u narodu, koji je po prirodi uzbudljiv i temperamentan, nenavikao
na bilokakvu vrst discipline, koji je putao da ga uvjere, ali nikada da mu zapovijedaju.
Ona ih je privremeno uinila mnogo samopouzdanijima i podatljivijima nadzoru. U
osvajakim ratovima religija je bila simbol jedinstva i pobjeda. A da je vodea snaga u
osvajanjima bila svjetovna, a ne religiozna, pokazale su njihove istaknute linosti kao
Halid ili Amr, kojih je zanimanje za religiju bilo povrno, i ona im je sluila samo kao
sredstvo za njihove svrhe. Osim nekoliko izuzetaka, istinski obraenici i pobonjaci
igrali su neznatnu ulogu u stvaranju Arapskog carstva.
Arapski historiari iz kasnijih stoljea dali su nam mnotvo pojedinosti o upravi, to
ju je Omar zaveo u novom carstvu. Meutim, moderna kritika, a napose i jo vie mnogo
tadanjih upravnih dokumenata iz prvog stoljea Islama, koji su doprli do nas zapisani
na egipatskim papirusima, otkrili su, da je njihova pria, uglavnom, projekcija unatrag
uzeta iz kasnijeg doba. Prve kalife pokretali su u tom pogledu praktini razlozi; oni sami
nisu osjeali nikakve potrebe da utvruju odnose i funkcije ili da formuliraju naela, pa
izuavanje njihovih mjera treba da se temelji na obinim injenicama. Njihovu politiku u
osnovi nisu odreivali interesi podanika u osvojenim pokrajinama, ve arapskomuslimanske aristokracije, koju su stvorila osvajanja. Tu su politiku u velikoj mjeri
oblikovali zapovjednici i upravljai svojim postupcima. Spoetka su Arapi zadrali
perzijski i bizantinski aparat vlasti s njegovim inovnicima, pa ak i stari novac. Odmah
nakon god. 640. Omar je uvidio, da su potrebne nove mjere te je uveo novi sistem, po
emu je itavo carstvo povjereno kalifu kao iskljuivom povjereniku za itavu
muslimansku zajednicu. Razne pokorene pokrajine imale su razliite zakone i obiaje.
Budui da su Arapi naslijedili stare sisteme, nije bilo jedinstvenog prava u Carstvu. U
Siriji i Egiptu, koji su se predali pod uvjetima, Omar je bio prisiljen da potuje mjesne
obiaje. U Iraku, koji se predao bezuvjetno, imao je veu slobodu djelovanja.
Arapi su preuzeli samo dravna zemljita i zemljita neprijatelja reima. Ostalim
zemljoposjednicima, koji su priznali novu vlast, potvreno je puno pravo na slobodno
vlasnitvo s tim, da plaaju odreene poreze. Drava je izvrila popis i upravljala
konfisciranim zemljitima. Muslimanima je bilo doputeno da kupuju zemlju izvan
Arabije, i mnogima su dodijeljena dravna zemljita u obliku zakupa poznatog kao Katia
(mnoina Kataije). Te su se povlastice davale za obraena ili za nekrena zemljita, a u
posljednjem sluaju obino ih je pratila dravna pomo u obliku poreskih olakica,
novanih davanja za razvoj i t. d. Premda je Omar podijelio malo takvih davanja, njegovi
su ih nasljednici podijelili mnogo. Muslimanski zemljoposjednici izvan Arabije nisu
plaali pun iznos zemljarine, ve su poslije stanovitog natezanja plaali mnogo manju
obavezu poznatu kao Ur ili desetinu. Izuzev mali religiozni namet; na muslimane, sve
25

ostale poreze plaali su podloni nemuslimanski narodi. Meu te poreze spadaju Dizja i
Hara. Kasnije su ti izrazi oznaavali razliku izmeu glavarine, i koju su bili duni plaati
nemuslimani, i zemljarine. Meutim, u doba ranog kalifata ti su se izrazi naizmjenino
upotrebljavali za oznaku kolektivnog danka, to su ga Arapi udarali na svaki kraj u
paualnom iznosu. Bilo je preputeno bizantskim inovnicima da razrezu porez i uberu
novac na stari nain.
Osvajai se nisu upletali u unutarnju graansku i vjersku upravu pokorenih naroda,
koji su dobili poloaj dimisa, t. j. pripadnika religija, koje je Kuran doputao. ini se, da
su pokoreni narodi uglavnom pozdravili arapsku vlast, jer su ustanovili, da je novi jaram
laki nego stari, i u porezima i u drugim stvarima. ak je i kransko stanovnitvo Sirije i
Egipta vie voljelo vlast Islama nego vlast ortodoksnih Bizantinaca. U jednom
apokaliptikom idovskom spisu iz ranog islamskog doba aneo govori rabinskom
proroku: Ne boj se, ben Johaj; Stvoritelj, blagoslovljen bio, doveo je Kraljevstvo
Ismaelovo samo da te spasi od zla i pokvarenosti (t. j. Bizanta). Svevinji, blagoslovljen
bio, poslat e za njih Proroka po svojoj volji i osvojit e za njih zemlju, i oni e doi i
obnoviti je ... S tim moemo uporediti rijei kasnijeg sirskog kranskog historiara:
Stoga nas je Bog osvete izbavio iz ruke Rimljana pomou Arapa... To nam je ne malo
pomoglo da se spasimo od rimske okrutnosti i njihove nemile mrnje prema nama.
Narodi osvojenih pokrajina nisu se ograniavali samo na to da prihvate novi reim, nego
su u nekim sluajevima i aktivno pomagali da se on uspostavi. U Palestini su Samaritanci
pruili tako djelotvornu pomo arapskim osvajaima, da su neko vrijeme bili osloboeni
od plaanja stanovitih poreza, a u ranim ljetopisima ima mnogo vijesti o pomoi mjesnih
idova i krana.
I sami su Arapi poistoveivali Islam s arabizmom, to se vidi iz njihova stava prema
novim obraenicima, pripadnicima pokorenih naroda, koji su poeli grnuti k Islamu.
Arapski muslimani bili su toliko nespremni na ideju o nearapskim muslimanima, da su
pridolice mogle pristupiti vjeri samo ako bi postali Mavali ili tienici ovog ili onog
arapskog plemena. Premda su Mavali u teoriji bili izjednaeni s Arapima i osloboeni od
veine poreza, Arapi su zadrali prezrivo nadmen stav prema njima i dugo su pokuavali
da ih iskljue iz materijalnih povlastica Islama. Najvanija je povlastica bilo primanje
plaa i penzija od Divana, ureda, to ga je Omar osnovao za raspodjelu dohodaka od
osvajanja meu arapske ratnike. U tom se sistemu pretpostavljalo, da su Arapi i
muslimani isto, kao i da se odrava religiozni ugled po kome kalif vri svoju vlast. im su
te pretpostavke prestale vrijediti, sistem se neizbjeno morao slomiti.
4. studenog 644. kalifa Omara ubio je neki perzijski rob. Videi, da Islamu prijeti
graanski rat, kalif je na samrtnoj postelji imenovao uru ili izborno tijelo, koje se
sastojalo od najvjerojatnijih kandidata za nasljedstvo, s time da oni izmeu sebe izaberu
novog kalifa. Ima protivurjenih vijesti o izboru ure, ali je na ope iznenaenje izabran
Osman ibn Afan. Osman bijae poznat kao slabi, pa su ga ak sumnjiili s kukaviluka,
to je bio straan grijeh u oima Arapa. Njegovo imenovanje predstavlja pobjedu
vladajue klase starih mekanskih oligarha, koja je dodue koristi od nove religije
prihvatila mnogo spremnije no to je ikad priznala njenog Proroka, ali je i dalje prezirala
bive socijalne izgnanike, koji su dotada vladali u Medini. Uprkos naporima Ebu Bekira i
Omara, da pridobiju Mekance za stvar Islama time to su ih postavljali na visoke
poloaje kao to je, na primjer, Omar odabrao Muaviju za namjesnika Sirije
oligarsi su jo uvijek bili nezadovoljni i nastojali su da opet zadobiju prvenstvo, za koje
su smatrali da im po pravu pripada. Osman je, kao i Muavija, bio lan vodee mekanske
porodice Omeja i bio je zapravo jedini predstavnik mekanskih patricija meu prvim
Prorokovim sljedbenicima, te je imao dovoljno ugleda, da se svrsta meu kandidate.
Njegov izbor bio je za oligarhe istodobno i pobjeda i zgodna prilika, a tu priliku oni nisu
propustili. Osman je uskoro pao pod utjecaj vladajuih porodica u Meki, i visoki poloaji
u Carstvu padali su jedan za drugim u ruke lanovima tih porodica.
26

Osmanova slabost i nepotizam doveli su do vrhunca nezadovoljstvo, to je ve dotada

tinjalo meu arapskim ratnicima. Muslimanska predaja pripisuje slom za vrijeme
Osmanove vladavine njegovim osobnim nedostacima. Ustvari, razlozi su mnogo dublji, i
Osmanova je krivnja u tome, to nije znao da ih uvidi, kontrolira ili lijei. Poslije Omar
ove smrti dolo je do zastoja u osvajakim ratovima, koji su sve dotle bili glavni
pokreta arapske povijesti. Snoba arapskih naroda bila je uglavnom dovrena. Arapske
mase preplavile su osvojene pokrajine i tamo se nastanilo, te je pokretaka snaga
prenapuenosti privremeno utihnula. Arapi su se i opet nali pred novim i teim
prepirkama visoke visoravni i neprijateljsko stanovnitvo Irana na istoku i Anatolije
na sjeveru, pa je osvajanje postalo tee i sporije. Budui da je ratovanje zastalo,
pripadnici su plemena imali vie vremena da razmiljaju o dotada priguenim pitanjima,
pa su uskoro centrifugalne nomadske sile izazvale slom dravne uprave i opu pobunu.
Elementi otpora mogli su se razabrati jo za Omarove vladavine te su moda uzrokovali
njegovu smrt. Za vrijeme slabe Osmanove vladavine ti su elementi izbili na povrinu.
Pobuna protiv njega nije bila ni religiozna ni osobna. To je bila pobuna nomada protiv
bilo kakvog sistema centralizirane kontrole, pobuna protiv drave uope, a ne protiv
Omarove drave. Oni su zadrali nomadski, t. j. konkretni i osobni pojam vlasti, po
kojem se poslunost smatrala kao dobrovoljno podvrgavanje jednom pojedincu. Budui
da Osmanu nije polo za rukom da ini nametne poslunost, oni su se osjetili slobodnima
da mu je uskrate.
Iako je oruani napad na Osmana doao iz Egipta, stvarno sredite otpora bila je
sama Medina. Tu su Talha i Zubeir, dva nezadovoljna Mekanca, Amr, srdit to ga je
Osmanov ovjek smijenio u Egiptu, i Aia, udovica Prorokova, stvorili sredita spletaka i
zavjere protiv kalifa i vjerojatno su imali nekog udjela u dogaajima to su doveli do
njegova ubistva. Amr i Aia su uvidjeli kamo dogaaji vode, pa su bili toliko oprezni da
pribave sebi alibi otputovai u sudbonosnom trenutku jedan u Berebu, a drugi u Meku.
Alijina uloga nije jasna. Iako je i sam bio neosporni kandidat za nasljedstvo, koga su ve
tri puta mimoili, ini se, da ipak ne snosi nikakvu izravnu odgovornost za ubistvo,
premda je njegova pasivnost da upotrebi svoj ugled i poloaj, kako bi sprijeio ubistvo,
dala kasnije u ruke njegovim neprijateljima djelotvorno oruje protiv njega. Na dan 17.
lipnja 656. jedna skupina pobunjenika iz arapske vojske u Egiptu, koja je dola u Medinu
da se potui na nepravde, ula je u kalifove odaje i smrtno ga ranila. To ubistvo oznauje
prekretnicu u povijesti Islama. Ubijanje kalifa od strane pobunjenih muslimana postalo
je alostan presedan i teko je poljulalo religiozni i moralni ugled kalifove slube kao
veze jedinstva u Islamu. Otada je jedina spona izmeu vlasti i plemena bila politika i
financijska. Obje su bile neprijatne.
Alija je gotovo odmah bio pozdravljen u Medini kao nasljednik, ali su se ak i neki
Osmanovi neprijatelji ustruavali da priznaju kao kalifa ovjeka, koji je dolazak na
prijesto u velikoj mjeri dugovao kraljoubicama, premda sam nije bio kriv. Drugi, koji
nisu voljeli Osmana, nisu bili voljni da priznaju novog kalifa, i proosmanska je stranka
brzo rasla i traila kaznu za krivce. Alija nije znao da se snae te je sebi stvorio itav niz
novih neprijatelja opozvavi s poloaja mnoge ljude, koje je bio postavio ubijeni kalif.
Otpor protiv Alije otpoeli su Aia, Talha i Zubeir, koji su olako preli preko svoje
vlastite uloge u prijanjim dogaajima, pa su se povukli u Meku, da bi pozvali na rat i
osvetu. Triumvirat je sakupio snage za akciju protiv Alije i premjestio se u Basru, gdje su
se nadali mjesnoj potpori.
U listopadu 656. krenuo je Alija iz Medine na elu svojih snaga. Taj je dogaaj
dvostruko znaajan. U prvom redu, on je oznaavao konac Medine kao prijestolnice
Islamskog carstva, jer otada tamo nikada vie ne e stolovati vladajui kalif. Drugo, po
prvi put je jedan kalif poveo muslimansku vojsku u graanski rat protiv brae
muslimana.

27

Alija stie sa svojom vojskom u Kufu, gdje je poslije pregovora s neutralnim

namjesnikom Ebul Musom uao u grad uz odobravanje gomile. Otuda je nastupio protiv
Basre i porazio snage triumvirata u boju poznatom kao Bitka oko deve, jer se glavno
kreevo vodilo oko deve, na kojoj je jahala Aia, majka vjernika. Bitka je svrila
Alijinom pobjedom. Talha i Zubeir su ubijeni, a Aia poslana natrag u Meku.
Poslije kratkog zadravanja u Basri, gdje mu nije uspjelo da pridobije za sebe
stanovnitvo, Alija se vratio u Kufu, koja je postala njegova prijestolnica. On je sada bio
gospo-din- itavog Islamskog carstva izuzevi Siriju, ali uprkos prividnoj snazi njegov
poloaj bijae oslabio zbog plemenskog ne jedinstva i neposlunosti njegovih pristalica,
kao i zbog proturjenih savjeta pobonjaka i teokrata, koji su sainjavali velik dio
njegove pratnje, te su stalno ugroavali dovodili u pitanje njegovu vlast. U Siriji je
poloaj Muavije bio jak. On je stajao na elu centralizirane vlasti jedine u islamskom
svijetu u to doba i vladao je nad ujedinjenom i poslunom pokrajinom, s dobrom
vojskom, koja je bila izvjebana i disciplinirana u graninim ratovima s Bizantincima. I
moralno je njegov poloaj bio jak. Njegovo pravo na vlast bilo je besprijekorno, jer ga je
za namjesnika postavio Omar, a potvrdio Osman, posljednji openito priznati kalif.
Traei osvetu za smrt svoga strica Osmana, on je postupao prema starom arapskom
obiaju, to ga je potvrdio i sam Kuran. U prvim borbama izmeu Alije i njegovih
protivnika mudro je ostao neutralan. ak ni sada nije isticao svoja prava na kalifat, nego
je naprosto traio pravdu, te je lukavim izvoenjem osporio Aliji pravo na kalifat,
optuivi ga s moralne krivnje zato, to je oprostio kraljoubistvo. Muaviju su podupirali
lukavi i ciniki Amr i ujedinjene snage sirske vojske.
Muavija je prvi put otvoreno istupio protiv Alije, kad se nasilno odupro namjesniku,
to ga je poslao Alija, da ga zamijeni. Prisiljen na akciju, Alija je najzad krenuo s vojskom
i sukobio se sa sirskim snagama blizu poruenog rimskog grada Sifina, pored Eufrata, u
svibnju god. 657. Bici su prethodili, kao to se to esto dogaalo, pregovori, koji nisu
doveli ni do kakva zakljuka. U toku pregovora Muavija je zahtijevao da se izrue i kazne
Osmanovi ubice, a moda i da Alija abdicira i da se imenuje nova sura, koja e izabrati
kalifa Islama. Najzad je zapoela bitka, i 26. srpnja Alijine su snage poele dobivati
premo. Sirci, suoeni s porazom, pribjegoe blaem izlazu: nataknuli su Kuran na iljke
svojih kopalja i vikali iz sveg glasa: Neka Bog odlui. Taj poziv na arbitrau mogao se
odnositi samo na pitanje kraljoubic, budui da su se teko mogli nadati, da e u Kuranu
pronai upute o problemu kalifata. Alija je prozreo prijevaru, ali je zbog pobonjake
stranke u vlastitom taboru bio prisiljen da prihvati primirje. Bilo je dogovoreno, da
svaka stranka imenuje svog arbitra i da se suparniki voe obaveu, da e se pokoriti
presudi. Muavija je imenovao kao svog predstavnika Amra vjeta pregovaraa, odana
njegovoj stvari. Alijini sljedbenici, koji su funkcije arbitra protumaili u drukijoj
svjetlosti, prisilili su ga da prihvati usluge neutralnog Ebul Muse. Tim je potezom
Muavija ve odnio moralnu pobjedu, jer je ustvari oborio Aliju s poloaja vladajueg
kalifa na poloaj pretendenta. Arbitraa je ubrzo donijela nove potekoe za Aliju.
Znatna grupa njegovih sljedbenika, nezadovoljna tim korakom, pobunila se protiv njega,
i pobuna je morala biti estoko uguena u krvavom sukobu. Ti su pobunjenici bili
poznati kao hariditi (havarid), oni koji idu van, i ponovo se pojavljuju mnogo puta u
kasnijoj povijesti Islama.
U sijenju god. 659. arbitri su se sastali u Azruhu. Arapski prikazi njihovih pregovora
posve su tendenciozni, ali je jasno, da su njihovi zakljuci bili nepovoljni po Aliju te su
vjerojatno sadravali njegovu abdikaciju. On je odbacio presudu, i stanje je opet bilo
prilino slino kao prije Sifina, samo je Alija jo vie oslabio zbog sukoba s hariditima i
zbog opadanja morala svojih sljedbenika. U iduim mjesecima pretrpio je nove gubitke.
Muaviji je uspjelo da se doepa pokrajine Egipta i da time lii Aliju vanog izvora
bogatstva i snabdijevanja, te je, izbjegavajui bitku, nekanjeno upadao i etovao u
Iraku.
28

Dogaaji u posljednjoj godini Alijina ivota nisu jasni. Moda je bio zakljuio primirje
s Muavijom ili se moda spremao za novi pohod, ali u sijenju god. 661 ubio ga je
haridit po imenu Ibn Muldem. Alijin sin Hasan napustio je borbu i prenio svoja prava
na Muaviju, koji je sada pozdravljen u Siriji, a uskoro je priznat u itavom carstvu.

IV
ARAPSKO KRALJEVSTVO
Omar ree Selmanu: Jesam li ja kralj ili kalif?' a Selman odgovori: ,Ako si utjerao iz
muslimanskih zemalja jedan dirhem, ili vie, ili manje, i upotrebio ga protuzakonito, ti si
kralj, a ne kalif.' A Omar zaplaka.
(ET TABERI: TARIH UR RUSUL VEL MULUK)

Kad je Muavija stupio na prijesto, stanje je bilo puno tekoa. Uprava carstva bila je
decentralizirana i u neredu, te je oivljavanje nomadskog anarhizma i nediscipline, koju
vie nije obuzdavala religijska ili moralna veza, dovelo do ope nesigurnosti i
pomanjkanja jedinstva. Ubistvo Osmana, graanski rat koji ga je slijedio i premjetenje
prijestolnice iz Medine neopozivo su unitili teokratsku sponu, koja je drala na okupu
prvi kalifat. Oligarhija u Meki bila je poraena i bez ugleda. Muavijin je problem bio u
tome, da nae novu osnovicu za povezivanje carstva. On je taj problem rijeio tako, to
je poeo preobraavati teoretsku islamsku teokraciju u arapsku svjetovnu dravu, koja
e se temeljiti na gospodstvu arapske kaste.
Pozniji arapski historiari, koji su pisali za vrijeme dinastija poslije Omejida, te su bili
zaokupljeni time da osramote svrgnutu dinastiju, osporavali su naslov kalifa Muaviji i
njegovim nasljednicima. Aliji priznaju kalifat, ali poslije njega govore o kraljevanju
(Mulk) Muavije i ostalih Omejida izuzevi samo pobonog Omara II. (717720), kojemu
jedinom priznaju naslov kalifa. io se ostalih tie, kalifat se ponovo uspostavlja tek
dolaskom na prijesto dinastije Abasida god. 750. Premda u toj optubi zbog
sekularizacije ima vie nego trunak istine, ipak je ne treba preuveliavati. Muavija i
njegovi nasljednici pridavali su doista sve veu vanost politikim i ekonomskim
aspektima vlasti, ali je religiozni faktor, premda potisnut na drugo mjesto, jo uvijek vrlo
mnogo znaio. A Muavija ga je vjeto iskoriivao u neprestanim borbama s
Bizantincima, koje su mu omoguile da se gradi pobornikom Islama i voom u Svetom
ratu te da zahtijeva i postigne religioznu odanost veine Arapa.
Proces centralizacije, koji je sada bio neophodan da bi arapsko carstvo moglo da
preivi, obuhvaao je niz koraka, koje je trebalo poduzeti. Najprije je trebalo prenijeti
prijestolnicu u Siriju, koja je ostala prijestolnika pokrajina carstva u itavom vijeku
omejidske vladavine. Stvarna se prijestolnica esto premjetala. Omejidi, poglavice
najezdnikog naroda, kojega se poredak zasnivao na iskoriivanju prednosti pustinje,
podigli su svoje zamkove na rubu pustinje, gdje su se osjeali sigurni. Mnoge zgrade, to
s ih podigli i napustili, jo nam uvijek slue kao dragocjen putokaz za njihovu politiku i
kulturu. Sam Muavija smjestio se u Damasku, gdje mu se s obzirom na sredinji poloaj i
stare kulturne i upravne tradicije grada inilo, da moe uspostaviti vladu, koja e biti
sposobna da nadzire udaljenije pokrajine.
Nova moralna spona, koja e nadomjestiti izgubljenu religioznu vezu, predstavljala je
odanost arapske nacije svom svjetovnom voi. Muavijin suverenitet bio je u sutini
arapski. Ne vie religiozni, ali jo ni monarhijski, taj je suverenitet bio nastavak i
proirenje vlasti predislamskih sejjida. Bizantinski ljetopisac Teofan ne opisuje Muaviju
kao kralja ili cara, ve kao protosimbulosa, prvoga savjetnika. To je prilino zgodan opis
prirode vlasti, to ju je Muavija vrio. Glavno orue njegova vladanja nad Arapima bila je
sura, vijee eika, to ga je sazivao kalif ili pokrajinski namjesnik, a imalo je i
savjetodavnu i izvrnu funkciju. Tim su plemenskim vijeima bili pridodani vufudi,
29

delegacije plemena, i one su s njima zajedno sainjavale labavu strukturu, koja se u

velikoj mjeri temeljila na slobodnom pristanku i odanosti Arapa. Muavija je rijetko kad
zapovijedao, ali se vjeto sluio prihvatljivijim ubjeivanjem, osobnom sposobnou i
ugledom. Pokrajinama je vladao putem imenovanih namjesnika, od kojih je bio
najvaniji Zijad, vanbrano dijete, poznat kao zijad sin svoga oca. On je bio namjesnik
Iraka, najnemirnije i najtee pokrajine, i namjesnik Istoka.
U svojoj je upravi omejidski kalifat bio vie perzijska i bizantinska nasljedna drava,
negoli arapska drava. Stari upravni aparat sa svojim osobljem i postupkom ostao je
netaknut, a i sam Muavija drao je jednog sirskog kranina kao svog glavnog sekretara.
ivotni problem za stabilizaciju carstva bilo je utvrivanje prava na prijestolje. Izbori i
graanski rat bili su jedini presedani, to ih je Muaviji pruala islamska povijest. Izbori
su bili nepraktini, a graanski je rat donosio oite tete. Metod nasljeivanja prijestolja
po srodstvu bio je i suvie tu arapskim shvaanjima, a da bi ga oni spremno prihvatili.
Muavija, sa svojom karakteristinom diplomacijom, pronaao je kompromis, kad je
imenovao svog sina Jezida. Taj postupak najbolje pokazuje nain, na koji je funkcionirao
plemenski parlamentarizam. Odluku su donijeli kalif i sura u Damasku, potvrdili su je
vufudi kao savjetodavno tijelo plemena, a tek je onda proglaena. Otpor je savladan vie
uvjeravanjem i podmiivanjem, nego silom.
Za vladanja Muavije Carstvo je neprestano raslo. U Srednjoj Aziji Arapi su zauzeli
Herat, Kabul i Buharu. U sjevernoj Africi stalno su napredovali na zapad, prema
Atlantiku. Rat protiv Bizanta nastavljao se bez predaha, i brza izgradnja arapske flote
omoguila je prvu veliku pomorsku pobjedu nad Bizantincima u Bici jarbola god. 655.,
dok je Muavija bio jo samo namjesnik Sirije. Najvei vojniki dogaaj za njegove
vladavine bio je napad na Carigrad god. 670. Iako je Arapima uspjelo da nekoliko godina
zadre jedno uporite juno od grada, taj se pohod i na kraju pokazao neuspjean i bio je
naputen kad je Muavija umro. Ratovi protiv Bizanta sluili su dvostrukoj svrsi: da
podignu religiozni ugled Muavijin i da prue arapskoj vojsci u Siriji bolju izvjebanost,
disciplinu i iskustvo.
Godine 680. Jezid je naslijedio kalifat bez ozbiljnijih nemira. Bio je to vjet i sposoban
vladar, koji je u mnogoemu naslijedio oevu sposobnost; i njega su isto tako uvelike
ocrnili kasniji arapski historiari. Njegova velika nesrea proistekla je iz razvitka
dogaaja u Iraku. Tamo je surova vladavina Zijadova i jo surovija vladavina njegova
sina Ubejdulaha produbila nezadovoljstvo irakih Arapa sa sirskom vlau i dovela do
toga, da se pojavio pokret u korist Husejna, Alijina sina. Godine 681. omejidske su snage
poklale Husejna i malu grupu njegovih roaka i sljedbenika u bici kod Kerbele. Dogaaj
nije imao velikog neposrednog politikog znaenja, ali daljnje posljedice bile su
nedogledne. Dramatsko muenitvo Alijina potomka pretendenta pripomoglo je da se
brzo razvije stranka protivna omejidskoj vlasti; ta se stranka okupljala oko zahtjeva
Alijine loze.
Godine 683. Jezid umre i ostavi kao nasljednika svog maloljetnog sina Muaviju II.
Uslijedio je period krize i nesigurnosti, kad su se pojavili zlokobni plemenski sukobi u
velikom obimu meu samim Arapima. Poslije smrti Muavije II., koji je vladao samo est
mjeseci, nastalo je meuvlae i buknuo drugi graanski rat u Islamu. U Arabiji je Ibn
Zubeir, sin Zubeira koji se borio protiv Alije, istakao zahtjev na kalifat, ali je zbog
tvrdoglavog odbijanja da napusti Medinu i da se nastani u Siriji propustio vjerojatno
izvrsnu priliku. U samoj Siriji izbio je otvoren sukob meu zaraenim arapskim
plemenima, a zavrio, je pobjedom Omejida nad njihovim protivnicima u bici kod
Merd-Rahita god. 684. Tada je proglaen za kalifa Mervan (684685), lan druge
grane Omejidske kue, a drao je u stvarnoj vlasti Siriju i Egipat. Njemu je uspjelo da
prije smrti osigura nasljedstvo za svog sina Abd ul Malika, kojemu je pao u dio zadatak
da obnovi jedinstvo carstva i autoritet te da stvori novi dravni organizam, koji je trebao
da nadomjesti labavi poredak Muavije I.
30

Drugi graanski rat bio je mnogo sloeniji i mnogo opasniji od prvoga. Tendencije
prema cijepanju carstva djelovale su u mnogo veem obimu i s mnogo veom silinom, a
u isto vrijeme razvio se niz novih faktora, koji su donijeli sa sobom nove probleme i
nove tekoe. Nije nam mnogo poznato o ekonomskom ivotu u periodu Omejida.
Arapska vrela potjeu iz kasnijeg doba i uglavnom zamuuju problem, jer prenose u
prolost dogaaje iz kasnijeg razdoblja te gotovo sva odreda boluju od predrasuda
prortiv Omejidske kue i njenih djela. Dvostruko je teko dati sreen prikaz
ekonomskog ivota Omejida zbog postupaka samih Omejida, koji su djelovali
samovoljno i esto bez reda, a malo su marili za presedan ili sistem.
Omejidsko drutvo temeljilo se na gospodstvu Arapa, koji su sainjavali ne toliko
naciju koliko nasljednu drutvenu kastu, u koju se moglo ui samo roenjem. Arapi nisu
plaali zemljarinu, ve samo religioznu osobnu desetinu. Samo su oni birani za Amsar
oni su inili veinu ratnika upisanih u spiskove Divana, koji su primali i mjesene i
godinje penzije i plae u novcu i u naturi iz ratnog plijena i prihoda od osvojenih
pokrajina.
Jo prije dolaska Omejida Arapi su poeli stjecati zemlju izvan Arabije. Od vremena
Muavije broj takvih arapskih zemljoposjednika neprestano je rastao. Imanja su se
stjecala na dva naina kupnjom od nearapskih vlasnika ili poklonom arapske vlasti.
Novi arapski reim naslijedio je prostrana dravna zemljita od bizantske i perzijske
drave. Tim zemljitima pridodana su znatna imanja, koja su napustili bizantski
veleposjednici, kad su pobjegli zajedno s potuenim carskim armijama. Ta imanja,
zajedno s prostranim i neobraenim zemljitem, sainjavala su takozvani Mevat ili
mrtve zemlje, kako su ih nazvali arapski pravnici. Da bi osigurali obraivanje tih
zemlja i ubiranje poreza s njih, kalifi su razvili praksu da ih izdaju u zakup, poznat kao
Kataije ili, u Iraku, Savafi, lanovima svojih obitelji i drugim istaknutim i bogatim
Arapima. Ti su zakupi bili slini bizantskoj emfiteuzi, na kojoj su se zapravo i temeljili.
Oni su ukljuivali obavezu zakupca da obrauje zemlju u ugovorenom periodu, da
sakuplja poreze i da ih predaje vlasti. Za razliku od nearapskih zemljoposjednika i
seljaka, koji su bili obavezni da plaaju pun iznos poreza naslijeenog od starog reima,
ti su arapsko-muslimanski zemljoposjednici plaali samo Ur ili desetinu. Broj kataija
brzo je rastao i obuhvatio goleme povrine najbolje zemlje. Mogli su se kupovati i
prodavati te su zapravo postali potpuno privatno vlasnitvo. Posjednici kataija obino
nisu ivjeli na svojim imanjima, ve u gradovima Amsara ili u prijestolnici, a imanja su
za njih obraivali domai zakupci ili poluropski radnici.
Nije poznat toan broj Arapa koji su se naselili u osvojenim pokrajinama, ali oni mora
da su inili neznatnu manjinu meu domorodakim stanovnitvom. Procjene za Siriju i
Palestinu kreu se oko etvrt milijuna potkraj prvog stoljea Islama. To su bili preteno
vojnici, inovnici i drugi stanovnici gradova, ili beduini, i samo tamo, gdje su se Arapi bili
infiltrirali i naselili prije Islama, moe se nai izvjestan broj Arapa zemljoradnika. Jedno
egipatsko vrelo navodi, da je u Egiptu potkraj omejidskog perioda bilo tri tisue
arapskih seljaka. Mnogi prinevi iz kue Omejida bili su i sami krupni zemljoposjednici, i
neki su od njih posveivali veliku brigu i panju razvitku svojih imanja. Ibn Amir, dobro
poznati i napredni zemljoposjednik, pripisao je Proroku hadis: Muenik je svatko, tko
je ubijen dok je branio svoje vlasnitvo. Vjerodostojnost takvog hadisa posve je
sumnjiva, ali nam dobro objanjava, kakva su se gledanja razvila u novoj klasi bogatih
zemljoposjednika, koja je prevladavala u arapskoj vladajuoj klasi.
ini se, da velika bogatstva, koja su sakupili neki arapski osvajai, nisu bila
investirana iskoritena u trgovini, pa je i trgovaka klasa Meke, uz neke izuzetke,
napustila svoj prijanji poziv, da bi igrala ulogu ratnike aristokracije. Ali su zato
omejidski kalifi i mnogi drugi bogati ljudi ivjeli u velikoj raskoi u gradovima, pa i u
pustinji, te su utroili goleme svote zidajui i opremajui svoje palae. Privreda je u to
vrijeme bila preteno, premda ne sasvim, novana. Vojnici i inovnici dobivali su plau i
31

u novcu i u naravi. Porezi su se ubirali na isti nain. Sauvani primjerci kovanog novca iz
doba ranog kalifata potvruju svjedoanstvo historiara, da su kovnice novca,
naslijeene od perzijske i bizantske uprave, i dalje kovale zlatni i srebrni novac u
koliinama, koje su bile dovoljne da omogue navedena plaanja.
Golemi iznosi novca, kojima je raspolagala arapska vladajua klasa, pridonijeli su
razvoju nove klase Mavala (singular Mavla). Mavla je bio svaki musliman, koji po
porijeklu nije bio pravi lan nekog arapskog plemena. Prema tome, Mavali su bili
Perzijanci, Aramejci, Egipani, Berberi i drugi nearapski obraenici na Islam, a takoer i
neki ljudi koji su govorili arapski i bili arapskog podrijetla, ali su s ovog ili onog razloga
prestali biti lanovi vladajue kaste ili im nije uspjelo da to postanu. Taj naziv ne
obuhvaa nemuslimane, poznate kao dimisi, to jest sljedbenici doputenih religija, koje
je arapska drava titila, jer su pristali na vei iznos poreza i na neka drutvena
ogranienja.
Mavali su nagrnuli u velikom broju u gradove arapskog Amsara te su oko svakog brzo
podigli prostrani izvanjski grad zanatskih radnika, zanatlija, duandija, trgovaca i
drugih, koji su sluili potrebama arapske aristokracije. Kao muslimani, oni su teoretski
bili ravnopravni Arapima pa su zahtijevali ekonomsku i drutvenu jednakost. Ali
arapska aristokracija nije im u doba Omejida nikada priznala tu jednakost. Dok je nekim
mavalskim zemljoposjednicima uspjelo postii da plaaju isti iznos poreza kao i
muslimani, zbog njihovih usluga iskazanih novom reimu, veini to nije polo za rukom,
te u vrijeme Abd ul Malika muslimanska vlast nije ustvari poticala na preobraanje na
Islam, ve je tjerala Mavale iz gradova nazad na polje, da bi poveala dravne prihode,
koji su bivali sve manji. Mavali su se doista borili rame uz rame s Arapima u islamskim
armijama, a napose u pograninim pokrajinama Horasana i dalekog zapada. Meutim,
oni su se borili kao pjeaci, bili su slabije plaeni i dobijali su manji dio plijena nego
arapska konjica. Nii drutveni poloaj Mavala izbija veoma jasno u arapskoj literaturi
toga vremena. Na primjer brak izmeu istokrvne arapske ene i Mavla smatrao se kao
nedostojna vrsta braka, a jedan se arapski pisac pita, da li bi se takva sjedinjenja mogla
trpjeti ak i meu blaenima u raju.
Mavali su brojano brzo rasli te su ubrzo nadmaili broj samih Arapa. Njihovo
masovno naseljavanje u posadnim gradovima stvorilo je nezadovoljno i opasno gradsko
puanstvo, koje je bivalo sve svjesnije svog sve veeg politikog znaenja, svoje kulturne
nadmoi pa i sve veeg udjela u vojnim operacijama. Glavna prituba bila je ekonomska.
itava struktura arapske drave temeljila se na pretpostavci, da e manjina Arapa
vladati nad veinom poreskih plataca nemuslimana. Ekonomski izjednaiti Mavale
znailo bi u isto vrijeme smanjiti prihode i poveati rashode. To bi moglo dovesti samo
do potpunog sloma. Premda se podjela na vladajuu kastu i Mavale u mnogo sluajeva
poklapala s rasnim razlikama izmeu Arapa i nearapa, ipak je ona uglavnom bila vie
ekonomska i drutvena nego nacionalna. Siromaniji Arapi u Iraku i Bahreinu nisu bili
upisani u spiskove Divana, te su bili svedeni na nivo Mavala i dijelili njihove pritube. S
druge strane, mnogi su se pripadnici stare perzijske zemljoposjednike vlastele
prilagodili novom poretku.
Nezadovoljstvo Mavala nalo je svoj religiozni izraz u pokretu poznatom kao ija (od
ijatu Ali, Alijina stranka). iizam je otpoeo kao posve arapska i posve politika stranka,
koja se okupljala oko zahtjeva Alije i njegovih potomaka za kalifatom. Prijenos
prijestolnice od strane Alije u Kufu i kasnije prijenos u Siriju od strane Omejida pribavio
je iizmu potporu irakog lokalnog patriotizma. Stvarni razvoj pokreta poeo je poslije
muenitva kod Kerbele, kad je pokret, poto je pretrpio poraz kao arapska stranka,
nastojao da pobijedi kao islamska sekta. iitski propagandisti obraali su se s velikim
uspjehom nezadovoljnim masama, a naroito Mavalima, kod kojih je ideja o zakonitom
nasljeivanju u Prorokovoj lozi nalazila mnogo vei odziv nego kod samih Arapa. iizam
je u biti postao religiozni izraz otpora prema dravi i utvrenom Poretku, a oni, koji su
32

prihvaali taj poredak, bili su u suglasnosti sa Sunetom ili ortodoksnim islamskim

uenjem.
Taj se otpor nije nipoto ograniio samo na nearape. U nemirnim posadnim
gradovima, napose u Kufi, gdje se rodio revolucionarni iizam, Arapi su igrali vanu i
isprva pretenu ulogu. Upravo su Arapi prvi unijeli iizam u Perziju, gdje je arapski
posadni grad Kum, naseobina Kufe, bio jedno od glavnih iitskih uporita. Otpor, to ga
je izraavao iizam, bio je vie socijalna pobuna protiv arapske aristokracije, njenog
vjerovanja, njene drave i njenih pristaa, negoli nacionalna pobuna protiv Arapa.
Ali ni svi branitelji reima nisu bili iskljuivo Arapi. Preivjela perzijska feudalna
aristokracija, koja je zadrala svoje ekonomske i drutvene funkcije i povlastice,
pomirila se i sama s privremenim pomraenjem svojih politikih prava i suraivala s
arapskom dravom sve dotle, dok je ta drava priznavala njezine povlastice. Obrativi se
na Islam, ona je samo zamijenila mazdaizam muslimanskom ortodoksijom. A
islamizirani gradski ivalj i seljatvo, koji su se i dalje borili protiv istog neprijatelja,
zamijenili su mazdaistika krivovjerja muslimanskim krivovjerjem, koje je bilo upereno
protiv gospodstva aristokracije, arapske i perzijske.
Kao to bi se i moglo oekivati, Mavale Perzijance i druge mnogo vie su
privlaili ekstremniji i zadrtiji oblici iizma, kojima su pridonijeli mnogo novih
religioznih ideja izvedenih iz svog prethodnog kranskog, idovskog i perzijskog
duhovnog naslijea. Moda je najvanija od njih ideja o Mahdiju, o onome koga bog
vodi. Mahdi je poeo kao obian politiki voa, ali se ubrzo razvio u mesijanskog
religioznog pretendenta. Kao takva, ta se doktrina prvi put pojavila u pobuni Muhurtara,
koji je 685687. organizirao pobunu u Kufi u ime Muhameda ibn el Hanefija, Alijina
sina, ali ne od Fatime, ve od druge ene. Muhurtar se obratio prvenstveno Mavalima, i
zanimljivo je, da su mu, kako izvjeuje jedan arapski ljetopisac, Arapi zamjerali to je
pobunio nae Mavale, koji su plijen, to nam ga je Bog darovao zajedno sa svim
njihovim zemljama. Poslije smrti Muhameda ibn el Hanefija Muhurtar je propovijedao,
da on nije stvarno umro, nego da se skrio u planinama blizu Meke te e se vratiti u svijet,
kad doe njegov as, i uspostaviti vladavinu pravde na zemlji. Muhurtarova pobuna
uguena je u krvi, ali je mesijanska ideja, koju je on prvi proturio, uhvatila vrst korijen,
te su u preostalim godinama Omejidskog kalifata mnogi alijevski i pseudoalijevski
pretendenti, koji su jedni i drugi pripadali lozi Muhameda ibn el Hanefija i Fatiminoj
lozi, zahtijevali vjernost od muslimana kao jedini pravi suvereni Islama. Ti su mesijanski
buntovnici jedan za drugim slijedili svoje prethodnike u zagrobno skrovite, te su
svojim ivotom i padom obogatili mahdijevsku legendu nekim novim pojedinostima.
Openito govorei, pretendenti Fatimine loze predstavljali su umjereno krilo u iji, koje
su znatno podupirali nezadovoljni elementi meu samim Arapima. Loza Muhameda ibn
el Hanefija bila je povezana s ekstremizmom, u vjeri i akciji, i mnogo je snanije
predstavljala akutno nezadovoljstvo Mavala.
Omejidi su se s jedne strane sukobljavali sa sve veim nezadovoljstvom svojih
podanika, a s druge strane nipoto nisu mogli raunati na jednodunu potporu samih
Arapa. Opi osjeaj plemenske nezavisnosti, jo uvijek jak meu arapskim nomadima,
osjeaj ne toliko antiomejidski koliko antidravni, izrazio se u nizu politikih i
religioznih pokreta. U Meki i Medini su pobonjaci, koji se nikad nisu bili sasvim pomirili
s Muavijinim spajanjem arabizma i centralizacije, stvorili teokratsku opoziciju i
naglaavali dobrovoljne i religiozne aspekte patrijarhalnog kalifata, koji su iznosili kao
uzor. Njihovo antiomejidsko raspoloenje daje boju itavoj ranoj islamskoj religioznoj i
historijskoj literaturi, kojoj su u to vrijeme udarili temelje. Njihovo protivljenje
Omejidima rijetko je kad uzimalo oblik oruane pobune, ali je njihova neprestana
propaganda pomogla da se potkopa ugled sredinje vlasti.
Jo opasniji izraz elje da se odbaci drava i vrati predislamski poredak s islamskom
spoljanou, bio je pokret havarida. Kao to smo ve vidjeli, to je bila grupa Alijinih
33

pristalica, koji su se bili pobunili protiv sporazuma o arbitrai, zakljuenog kod Sifina, i
traili da spor rijei bog, to jest oruje. Dvanaest tisua ljudi napustilo je Alijine snage.
On ih je ubrzo nagovorio da se ponovo vrate, ali ih se etiri tisue opet odmetnulo, te je
Alija bio prisiljen da ih napadne i da pobije mnoge od njih u bici kod Nahravana, god.
658. Isprva je hariditski pokret bio posve religiozni pokret, ali se postepeno izmetnuo
u ratobornu anarhistiku opoziciju, koja nije priznavala nikakvu vlast osim vlasti kalifa,
koga su hariditi sami izabrali te su ga mogli u svako doba smijeniti, a to su esto i inili.
U dvadeset godina poslije Alijine smrti u Iraku je izbilo vie manjih hariditskih buna,
koje su dostigle vrhunac u pobuni irokih razmjera poslije Jezidove smrti. Havaridi su
pretrpjeli neuspjeh zbog toga, to je njihov pokret bio rascjepkan i sklon unutarnjim
sukobima i neredu. Za vladanja Abd ul Malika havaridi su bili slomljeni u Iraku i
postepeno potiskivani u Perziju. Bili su gotovo zbrisani do poetka osmog stoljea. Oni
predstavljaju predislamsku arapsku doktrinu o vlasti po slobodnom pristanku i o
prevlasti privatnog miljenja u krajnjem obliku. Njihova su naela dobro opisana kao
prirodna nepokornost Arapa, racionalizirana, sistematizirana, podjarivana i
fanatizirana vjerskim uenjem.
Glavna unutarnja slabost omejidskog poretka, zbog koje je taj poredak na koncu i
propao, bila je krvna osveta, koja se neprestano pojavljivala meu samim arapskim
plemenima. Arapska narodna predaja dijeli plemena u dvije glavne grupe: sjevernu i
junu. Svaka ima razraeno rodoslovno stablo; svako od njih pokazuje veze izmeu
razliitih plemena u grupi i njihovo porijeklo od zajednikog pretka. Bilo je krvne osvete
i u predislamskoj Arabiji, ali se ona vrila izmeu susjednih plemena, koja su esto bila u
srodstvu jedna s drugima. Ali je razvitak osvete meu velikim savezima plemena bio
rezultat osvajanja. U gradovima Amsara Arapi su bili smjeteni u etvrtima po
plemenima. Ti su se odsjeci uobliili u saveze suparnikih stranaka ne na geografskoj
osnovici, ve vie kao mozaik. Plemenska stabla iz arapske predaje po svoj su prilici
izmiljena, ali su historijski vana, jer su vladala arapskim ivotom u doba Omejida.
Krvna osveta izmeu sjevernih i junih saveza pojavljuje se, jo nejasno, prvi put u
doba Muavije. Otada je stalno bujala i izvrgavala se u otvoreno nasilje kad bi god ugled
sredinje vlasti oslabio. To se dogodilo poslije smrti Jezida, kad su Kaisi, jedno od
glavnih sjevernih plemena, odbili da priznaju njegova nasljednika i opredijelili se za Ibn
Zubeira, Omejidima je polo za rukom da ih uz pomo junog plemena Kalba potuku u
bici kod Merd Rahita, ali je Omejidska kua izgubila neutralnost i umijeala se u svau.
Poslije Abd ul Malika kalifi su se obino oslanjali na jednu ili na drugu stranu, pa se i sam
kalifat izrodio u puko stranako imenovanje u plemenskom sukobu. Neki smatraju, da
tako duboko ukorijenjena i uporna borba mora da je imala ozbiljnije uzroke no to su
izmiljena rodoslovlja iz arapske predaje. Te uzroke treba traiti u sukobu interesa
izmeu onih Arapa, koji su bili prodrli u osvojene teritorije prije osvajanja veina je
od njih junog porijekla i onih, koji su doli s armijama Islama, a to su bili preteno
sjeverni Arapi. To miljenje podupire injenica, da su juna plemena openito bila vie
sklona iitskoj propagandi, a to upuuje na stanovitu zajednicu interesa s Mavalima.
Glavno podruje sukoba u drugom graanskom ratu bio je Irak, gdje su aktivno
djelovali svi faktori. Kufa, napredan i vaan grad, bio je glavno sredite i doivio je itav
niz nemira. U prvim godinama svoje vladavine Abd ul Malik bijae zabavljen uglavnom
time, da ponovo uvede red meu Arapima, da sredi pitanja dinastije i da sklopi mirovni
ugovor s bizantskim carem i time uspostavi mir na sjevernim granicama. Od god. 690.
on je bio gotov da krene protiv pobunjenika, i u roku od tri godine uspjelomu je da
postigne ope priznanje svoje vlasti.
Problem mu je sada bio da smisli novu organizaciju. Neizbjeni odgovor bio je vei
stupanj centralizacije: skupljanje vlasti u rukama vladara i oslonac na vojniku snagu
sirske armije. Ali kalifat Abd ul Malika jo nije bio autokracija stare orijentalne vrste,
nego je to vie bila centralizirana monarhija, koju su preinaili arapska tradicija i ostaci
34

teokratske ideje. Za vladanja Abd ul Malika zapoeo je proces poznat arapskim

historiarima kao organizacija i sreivanje. Stare perzijske i bizantske sisteme
uprave, koji su dotle bili zadrani u raznim pokrajinama, postepeno je zamijenio novi
arapski imperijalni sistem s arapskim kao slubenim jezikom u upravi i financijama.
God. 696. uveden je arapski novac umjesto preskupog bizantskog i perzijskog novca,
koji se dotada upotrebljavao. Zasluga je Abd ul Malika i njegovih savjetnika, to su
zapoeli proces fiskalnog sreivanja, koji se pod vladom njegovih nasljednika pretvorio
u novi i specifino islamski sistem oporezivanja. On je namro svom nasljedniku smireno
i mono carstvo, obogaeno velikim, naporima, to ih je uloio u javne radove i obnovu.
Meutim, glavni problemi bili su odgoeni, ali ne rijeeni.
Vladavina Velidova (705715) bila je u mnogom pogledu vrhunska toka omejidske
moi. Najvanije je u tom periodu to, to je ponovo otpoelo osvajanje i ekspanzija, koja
se sada proirila na tri nova prostora. U srednjoj je Aziji Kutejba ibn Muslim, kojeg je
imenovao El Hadad, Abd ul Malikov namjesnik Iraka, prvi udario vrst temelj arapskoj
vlasti u zemljama s onu stranu Amu Darje, kad je zauzeo Buharu i Samarkand i izvojevao
proslavljene pobjede. Dalje na jugu jedna je arapska jedinica zauzela indijsku pokrajinu
Zind. Ali ta akcija nije dovedena do kraja, te je muslimansko osvajanje Indije ostavljeno
za mnogo kasnije. Mnogo vanije bilo je iskrcavanje u panjolskoj god. 709., poslije
kojeg je ubrzo zauzet vei dio Iberskog poluotoka.
Za vladanja Sulejmanova (715717) bila je upuena velika, ali neuspjela ekspedicija
protiv Carigrada, posljednji arapski juri velikog stila. Neuspjeh pohoda donio je teke
asove omejidskoj moi. Zbog financijskog napora za opremu i odravanje pohoda
pootrio se fiskalni i financijski pritisak, koji je ve i inae bio izazvao tako opasan otpor.
Sirska vojska i flota bile su potpuno unitene pod obalnim bedemima Carigrada, i to je
liilo reim glavne materijalne osnovice njegove moi. U tom odsudnom asu Sulejman
je na smrtnoj postelji imenovao za svog nasljednika pobonog Omara ibn Abdul Aziza,
koji je bolje nego ijedan od omejidskih prineva mogao provesti izmirenje, koje je jedino
moglo da spasi omejidsku dravu.
Omarova je zadaa bila da sauva jedinstvo Arapa i Arapskog carstva time to e
privui Mavale. On je to pokuao da uini nizom fiskalnih mjera, pomou kojih mu je
uspjelo da prebrodi krizu, premda su one na kraju propale. Glavni problem, koji je stajao
pred njim, potekao je otuda, to je zbog masovnog obraanja na Islam kao i neprestanog
porasta broja arapskih zemljoposjednika bivalo sve vie onih ljudi, koji su odbijali da
plate ikakav porez, osim po nioj stopi, kako su plaali muslimani. Hadadova mjera
tjeranje Mavala natrag na zemlju i zahtjev da muslimanski zemljoposjednici plate pun
iznos poreza izazvala je ogorenje i oajanje: bila je oito neupotrebljiva. Omar II.
pokua rijeiti te potekoe uredbom, po kojoj bi muslimanski zemljoposjednici plaali
samo Ur, a ne Hara vii iznos poreza, ali ne bi bili priznati nikakvi prijenosi
zemljita, podlonih porezu, na muslimane, izvreni poslije 100. godine poslije Hidre
(719 n. e.) Otada su muslimani na osnovu zakonske fikcije mogli takvu zemlju uzeti
samo pod zakup, te su morali na nju plaati Hara. Da bi umirio Mavale, dopustio im je
da se bez ikakve smetnje naseljuju u posadnim gradovima i oslobodio ih od Haraa i
Dizje, koja je sada dobila posebno znaenje kao glavarina, koju su plaali nemuslimani.
Meutim, Mavali su jo uvijek primali nie iznose plaa nego arapski ratnici, osim u
Horasanu. to se tie samih Arapa, njima je podijelio plae u visini razine plaa u Siriji,
koja je dotada bila vea nego drugdje, i dodijelio penzije udovicama i djeci ratnika.
Uporedo s tim mjerama vodila se stroa politika prema dimisima; oni su sada trebali biti
iskljueni iz uprave, u kojoj su dotada sluili u velikom broju, i bili su podvrgnuti
otrijim drutvenim i financijskim ogranienjima, koja su im nametnuta zakonom.
Reforme Omara II. u isti su mah poveale rashode i smanjile prihode. Odluka da ne
upoljava dimise u upravi dovela je do zbrke i nereda, te je pod vladom njegovih nasljednika, Jezida II. (720724) i Hiama (724743), bio razraen novi sistem, koji je
35

uz svega nekoliko promjena ostao na snazi jo dugo vremena poslije pada Omejida.
itava orijentalna predaja jednoduno opisuje Hiama kao krta i lakoma vladara, koji
se nadasve zanimao za ubiranje poreza. Svjedoanstva, kojima raspolaemo, ne
doputaju nam da damo opi sud o fiskalnoj politici u itavom kalifatu. Meutim, imamo
neke vijesti o politici Hiamovih triju glavnih namjesnika pokrajina: Ubejdulaha ibn ul
Hababa u Egiptu, Halida el Kasrija u Iraku i Nasra ibn Sajjara u Hoiasanu, i na osnovu tih
vijesti moe se sastaviti opa slika fiskalne politike u kasnom omejidskom periodu.
Glavni temelj novog ureenja bila je zakonska fikcija, da zemljite, a ne zemljoposjednik
plaa Hara. Otada sva zemljita, oporezovana kao Hara-zemljita, plaaju pun iznos
poreza bez obzira na vjeru ili narodnost njihova vlasnika. Zemljita obvezna da plaaju
Ur, nastala u doba ranog kalifata, plaala su i dalje manji iznos poreza, ali se vie nisu
mogla poveavati. Dimisi su jo povrh toga plaali Dizju ili glavarinu. Taj novi sistem,
koji e postati kanonski sistem islamske pravne nauke, postao je jo djelotvorniji kad su
uz namjesnike pokrajina bili imenovani posebni financijski nadzornici, sa zadaom da
vre pregled i sastavljaju popis kao temelj novog oporezivanja.
Poslije Hiamove smrti arapsko je kraljevstvo poelo brzo propadati. Silno ojaale
plemenske svae te aktivna iitska i hariditska opozicija, koja se ponovo pojavila,
dotjerale su dotle, da je od god. 744. vlast sredinje vlade bila ugroena ak i u Siriji, dok
se drugdje nisu na nju ni osvrtali. Posljednji od Omejida, Mervan II. (744750), bio je
vjet i sposoban vladar, ali je doao previe kasno da spasi dinastiju.
Dokrajila ju je stranka koja se nazivala Haimija. Ebu Haim, sin Muhameda ibn el
Hanefija za kojeg se borio Muhurtar, bio je na elu jedne ekstremne iitske sekte, koju su
podupirali Mavali. Budui da sam nije postigao uspjeh, on je na samrti, god. 716.,
zavjetao svoja prava Muhamedu ibn Ali ibn ul Abasu, potomku jednog Prorokova strica.
Sekta je prihvatila Muhameda, i on je stekao kontrolu nad njezinim propagandistikim i
revolucionarnim strojem. Glavno sredite njezine djelatnosti bilo je u Horasanu, gdje su
se bili naselili arapski kolonisti iz Basre i Kufe otprilike 670. godine. Oni su donijeli sa
sobom svoje plemenske sukobe, koji su se razvijali i irili u novoj sredini. Arapi su bili
neznatna manjina meu perzijskim stanovnitvom ratoborne udi, nezadovoljnim
svojim drutveno i ekonomski niim poloajem.
ini se, da su u poetku haimitski propagandisti suraivali s umjerenim iitima, koje
je predstavljao u Horasanu Sulejman ibn Katir, Arapin s juga. Haimitska aktivnost
otpoela je otprilike god. 720. Prvi njezin rukovodilac bio je pogubljen nakon jedne
neuspjele pobune nekih osamnaest godina kasnije, i, da bi ponovo zadobio povjerenje
umjerenih iita, Muhamed ibn Ali ibn ul Abas povjeri nadzor nad propagandom u
Horasanu Sulejmanu, kojemu je pomagalo vijee dvanaestorice, sastavljeno od osam
Arapa i etiri Mavla. Ustupak nije doveo ni do ega, i pokret se, lien svoje posebne
privlanosti za Mavale, smanjio i ivotario. U meuvremenu Muhamed umre i naslijedi
ga sin Ibrahim, ije je zahtjeve prihvatila organizacija na istoku. God. 743. Ibrahim alje
perzijskim Mavalima Ebu Muslima, perzijskog Mavla iz Iraka, kao svog povjerljivog
agenta i propagandista. Ebu Muslim je postigao znaajan uspjeh meu perzijskim
stanovnitvom, pa ak i meu seoskom aristokracijom. Uprkos stanovitoj sumnji i
nezadovoljstvu umjerenih iita, rukovodstvo Ebu Muslima bilo je openito prihvaeno,
te je god. 746. izbio haimitski pu, i crne zastave Abasida izvjeene su u Horasanu.
esto se prikazivalo, da je crna boja bila posebna boja Abasidske kue. Ustvari,
upotrebom crnih barjaka pokuavalo se udovoljiti jednom od zahtjeva mesijanskih i
zagrobnih proroanstava, od kojih su mnoga kolala meu nezadovoljnim stanovnitvom
arapskog kraljevstva. I drugi su pobunjenici prije Abasida isticali crne barjake. I samo su
zbog uspjeha Abasida oni postali odlika nove vladajue kue. Za nekoliko godina Abasidi
su postali poznati i u Bizantu i u dalekoj Kini kao ljudi odjeveni u crno. Svretak prie
je ukratko ovaj. Sukobi izmeu samih arapskih plemena u Horasanu sprijeili su Arape
da prue bilo kakav djelotvoran otpor novom pokretu, sve dok nije bilo prekasno. Kad
36

su se jednom uvrstile na istoku, Ebu Muslimove armije brzo pojurie na zapad i

potukoe posljednje omejidske snage u bici kod Velikog aba. Omejidska kua i arapsko
kraljevstvo nestadoe. Na njihovo mjesto doao je Abasid Abdul Abas i proglaen je
kalifom s naslovom Safah.

V
ISLAMSKO CARSTVO
A goodly place, a goodly time.
For it was in the golden prime
Of good Haroun Alraschid.6

(TENNYSON: RECOLLECTIONS OF THE ARABIAN NIGHTS)

Abasidi su zamijenili Omejide na elu Islamske zajednice, i to nije bila samo puka
promjena dinastije. To je bila revolucija u povijesti Islama, prekretnica isto toliko vana
kao Francuska i Ruska revolucija u povijesti Zapada. Ona se nije zbila kao plod dvorske
urote ili dravnog udara, ve djelovanjem iroke i uspjene revolucionarne propagande i
organizacije, koja je predstavljala i izraavala nezadovoljstvo znatnih slojeva
stanovnitva s prethodnim reimom i pripremala se dugo vremena. Kao i veina
revolucionarnih pokreta, to je bila sprega razliitih interesa, koju je drala na okupu
elja da se srui postojei poredak, ali je ta sprega bila osuena da se raspadne na
protivnike grupe, kad je jednom pobjeda bila izvojevana. Jedna od prvih zadaa
pobjednikih Abasida bila je da slome razoarano ekstremistiko krilo pokreta, koje ih
je dovelo na vlast. Pogubljeni su Ebu Muslim, voa i graditelj revolucije, i neki njegovi
drugovi, a ustanak njihovih pristalica uguen.
Pa kakva je priroda te revolucije tko su bili revolucionari i to su teili da
postignu? Evropski orijentalisti iz devetnaestog stoljea, koje su zavele rasistike teorije
Gobineaua i ostalih, objanjavali su sukob izmeu Omejida i Abasida, a doista i itavu
religioznu izmu ranog Islama, kao rasni sukob izmeu arapskog semitizma i iranskog
arijevstva. Pobjedu Abasida smatrali su pobjedom Perzijanaca nad Arapima, jer da su
Perzijanci pod krinkom perzijaniziranog Islama uspostavili novo Iransko carstvo
umjesto oborenog Arapskog kraljevstva. U prilog takvom stanovitu govore poneto i
arapska vrela Carstvo potomaka Abasovih bilo je perzijsko i horasansko, a carstvo
potomaka Mervanovih omejidsko i arapsko, kae Dahiz, arapski esejist iz devetog
stoljea. Ali novija su istraivanja pokazala, da su rasni antagonizmi dodue igrali ulogu
u zbacivanju Omejida, ali nisu bili glavne pokretake snage revolucije, pa pobjednici,
iako je meu njima bilo mnogo Perzijanaca, nisu odnijeli pobjedu kao Perzijanci niti su
porazili svoje neprijatelje kao Arape. Snage revolucije obuhvaale su mnogo Arapa,
osobito pripadnika junih plemena, koji nisu zauzimali tako vrst poloaj meu
aristokracijom osvajaa. Mavali, koji su inili glavni oslonac pokreta, nisu nipoto bili
iskljuivo Perzijanci, ve je meu njima bilo Iraana, Siraca, Egipana pa ak i Arapa, koji
nisu bili punopravni lanovi plemenske aristokracije. Perzijska zemljoposjednika
vlastela dihkani bila su se kao i bive bizanske inovnike klase u zapadnim
pokrajinama prilagodila omejidskom reimu i igrala su vanu ulogu u funkcioniranju
tog sistema. Upravo su oni razrezivali i ubirali skupni porez, to su ga Arapi zahtijevali
od svake pokrajine, i nema sumnje, da su u tom ubiranju izuzimali sami sebe.
U socijalnom i ekonomskom nezadovoljstvu obespravljenog gradskog stanovnitva, a
osobito mavalskih trgovaca i zanatlija, koji su se bogatili u posadnim gradovima to su
ih osnovali Arapi, treba traiti vodeu snagu revolucije. Kad su prestali osvajaki ratovi,
nestala je jedina proizvodna djelatnost arapske aristokracije, koja je bila vladajua klasa
u Omejidskom kraljevstvu, pa ta klasa vie nije bila historijski nuna, te je bio otvoren
6

Divno mjesto, divno vrijeme, jer to se zbivae u zlatno doba dobroga Haruna Alraida.

37

put uspostavljanju novog drutvenog poretka, zasnovanog na mirnodopskoj privredi

poljoprivredi i trgovini, s kozmopolitskom vladajuom klasom inovnika, trgovaca,
novara, zemljoposjednika i ulema, klase vjerskih uenjaka, pravnika, uitelja i
dostojanstvenika, koji su bili najblii islamskom shvaanju o sveenstvu. Tu je zadau
jo olakala politika nesposobnost i unutarnji razdor meu Arapima, kao i to, to su
mnogi Arapi pribjegli revolucionarnom pokretu.
Jo jasnije pokazuju nam prirodu pokreta promjene poslije pobjede. Prva i najoitija
promjena bila je prebacivanje sredita vlasti iz Sirije u Irak, koji je bio tradicionalno
sredite velikih svjetskih carstava na Bliskom i Srednjem Istoku. Prvi abasidski kalif
Safah smjestio je svoju prijestolnicu u malom gradu Haimiji, to ga je sagradio na
istonoj obali Eufrata blizu Kufe, da bi se tamo nastanio sa svojom obitelji i svojom
gardom. Kasnije je premjestio prijestolnicu u Anbar. Tek je kasnije Mensur (754775),
drugi abasidski kalif, u mnogoemu osniva novog reima, trajno smjestio abasidsku
prijestolnicu u novom gradu na zapadnoj obali Tigrisa blizu ruevina stare sasanidske
prijestolnice Ktesifona, od koje je kamenje bilo upotrebljeno za gradnju novoga grada.
Slubeni naziv prijestolnice bio je Medina es Selam, grad mira, ali je ona vie poznata po
imenu perzijskog sela, koje je prije toga lealo na tom mjestu Bagdada. Mensur je
izabrao taj poloaj zbog sasvim praktinih razloga. Osnovao je grad blizu plovnog
kanala, to povezuje Tigris i Eufrat i zauzima kljuni poloaj na raskrsnici putova i na
cesti za Indiju. U odjeljku, u kojem prikazuje osnutak grada, geograf Jakubi pria kako se
Mensur na putovanju zaustavio u selu Bagdadu i rekao:
Ovaj otok izmeu Tigrisa na istoku i Eufrata na zapadu je trite svijeta. Svi
brodovi, to plove uz Tigris iz Vasita, Basre, Ubule, Ahvaza, Farsa, Omana, Jamame,
Bahreina i jo iz daljega ii e uzvodu i tu se usidriti; roba, koju voze brodovi niz
Tigris iz Mosula, Dijar-Rabija, Azerbejdana i Armenije te du Eufrata iz DijarMudara, Rake, Sirije i graninih movara, Egipta i Sjeverne Afrike, dovest e se tu i
iskrcati. To e biti glavni put za ljude iz Debela, Isfahana i iz horasanskih oblasti.
Hvala Bogu, koji je ovo mjesto sauvao za mene i uinio da ga svi oni prije mene
zaborave. Tako mi Boga, ja u ga sagraditi. Zatim u boraviti u njemu sve dok budem
iv, i moji e potomci boraviti u njemu poslije mene. To e doista biti najnapredniji
grad na svijetu.
Sredite Bagdada bio je okrugli unutarnji grad s promjerom od oko dvije milje, a
predstavljao je neku vrst tvrave, u kojoj su bili kalifovi dvori i boravite inovnika i
horasanske garde, koju su kalifi doveli sa sobom s istoka. Izvan unutarnjeg grada brzo
se razvila velika trgovaka metropola.
Prijenos prijestolnice imao je znaajnih uinaka. Sredite vlasti pomaknulo se od
mediteranske pokrajine Sirije u Mezopotamiju, bogatu, navodnjavanu rijenu dolinu,
koja je bila raskrsnica mnogih trgovinskih putova. To je bio znak promjene: bizantska
nasljedna drava pretvorila se u srednjoistono carstvo po tradicionalnom uzoru, u
kojem su stari istonjaki utjecaji, poglavito perzijski, poeli igrati sve veu ulogu.
Promjena dinastije dovrila je proces razvitka u organizaciji drave, koji je bio
otpoeo jo pod Omejidima. Od plemenskog eika, koji upravlja uz nerado dan pristanak
arapske vladajue kaste, kalif je sada postao autokrat i svojata boansko porijeklo za
svoju vlast, koja se oslanja na redovite oruane snage i koju provodi plaena birokracija.
Poveanu vanost sile kao sastavnog dijela vlasti najbolje pokazuje vaan poloaj
krvnika na abasidskom dvoru, to je poznato svim itaocima Arapskih noi. U novom
reimu rodoslovlje nije pomagalo nikome da napreduje, ve samo milost suverena, pa je
arapsku aristokraciju nadomjestila inovnika hijerarhija. Novo dostojanstvo kalifa
izraavalo se u novim naslovima. Kalif vie nije bio Zamjenik bojeg Proroka, ve
naprosto Zamjenik boji, i i tvrdio je, da njegova vlast potjee izravno od Boga, Ta ista
misao izraavala se u zvunom naslovu Sjena boja na zemlji. Dok su prvi kalifi bili
Arapi kao i svi ostali, te im je ovjek mogao pristupiti i obratiti im se po imenu, Abasidi
38

su se okruili sjajem i ceremonijalom briljivo razraenog i hijerarhijskog dvora i moglo

im se pristupiti samo preko itavog niza dvorjana. U teoriji, kalifi su jo uvijek
podvrgnuti vlasti seri jata, svetog zakona Islama. Ustvari, to ogranienje nije bilo
djelotvorno, jer nije bilo nikakva mehanizma da ga silom sprovede, osim pobune. Stoga
je abasidski kalifat bio despotizam osnovan na vojnoj sili, a svojatao je za sebe gotovo
boansko pravo. Abasidi su bili jai od Omejida zato, to nisu zavisili od potpore Arapa,
pa su stoga vladali vie silom nego uvjeravanjem. Naprotiv, bili su slabiji od starih
istonjakih despota, jer im nije pomagala ustaljena feudalna kasta i uaneno
sveenstvo.
Abasidska uprava predstavljala je daljnji razvoj uprave posljednjih Omejida, i Mensur
je otvoreno priznavao, da u organizaciji drave mnogo duguje omejidskom kalifu
Hiamu. Ali utjecaj starog perzijskog poretka Sasanida postajao je sve jai, te velik dio
abasidske prakse bijae smiljeno oponaanje sasanidskih obiaja, koji su sada postali
poznati preko perzijskih inovnika i sauvane sasanidske literature. Abasidska uprava
vie se nije temeljila na rasnoj diskriminaciji i iskljuivosti. Njezina golema inovnika
klasa popunjavala se u sve veoj mjeri iz redova Mavala i uivala je velik drutveni
ugled. Ta je klasa bila organizirana u itavom nizu divana ili ministarstava, kao to su
divani pravosua, vojske, peata, financija, pota i obavjetajne slube i t. d. Vojska
inovnika, koja je sluila u tim divanima, stajala je pod vrhovnim nadzorom vezira.
Vezirska sluba bila je abasidska novina, vjerojatno perzijskog porijekla. Vezir je stajao
na elu itavog upravnog aparata te je kao glavni izvrni organ, podreen kalifu, imao
golemu mo. Jedan od prvih vezira bio je Halid el Barmaki iz Srednje Azije, koji je
nedavno bio preao na Islam, i taj su poloaj drali pojedini lanovi barmakidske obitelji
sve dok ih nije zbacio Harun ur Reid god. 803.
Vlast u pokrajinama vrili su skupa emir ili namjesnik, i amil ili financijski nadzornik.
Oni su imali svoje vlastito osoblje i vlastite oruane snage, te su u stanovitoj mjeri
uivali autonomiju pod opim nadzorom upravitelja pote, ija je dunost bila da o
dogaajima izvjeuje izravno Divan pota i obavjetajne slube u Bagdadu.
U vojsci, arapska vojnica nije vie bila vana, te su plae, koje su se isplaivale
Arapima, postepeno ukinute, osim za redovitu vojnu slubu. Vojska se sada sastojala od
plaenikih trupa, bilo od redovnih vojnika bilo od dobrovoljaca za pojedine pohode. Sr
vojske bila je odana Horasanska garda, glavni oslonac novog reima. Krae vrijeme bila
se odrala i jedna arapska jedinica poznata kao Arab ed Devle, Arapi Dinastije,
sastavljena od Arapa vjernih novom reimu. Meutim, ona je uskoro izgubila svoju vanost, pa su kasnije vojsku sve vie sainjavali posebno obueni robovi poznati kao
mameluci, po porijeklu veinom Turci iz Srednje Azije.
Abasidi su doli na vlast na valu vjerskog pokreta i nastojali su da sauvaju potporu
naroda naglaavajui religiozni aspekt svoje vlasti. Primjeuje se, da su prvi abasidski
kalifi uporno udvarali vjerskim voama i pravnicima i da su, barem u javnosti, mnogo
polagali na potovanje dobrog vjerskog ukusa. Po rijeima jednog kasnijeg arapskog
historiara ta je dinastija vladala svijetom pomou politike, u kojoj se mijeala religija i
kraljevanje; najbolji i najreligiozniji ljudi pokoravali su im se zbog religije, a ostali su im
se pokoravali zbog straha. Vjerska organizacija ispunila je pukotinu, to je ostala nakon
sloma arapskog rasnog jedinstva, i sluila je da se povezu raznoliki etniki i drutveni
slojevi stanovnitva. Naglaavanje religioznog karaktera drutva i najvie vlasti
dovodilo je do estih optuaba za licemjerje i izazvalo primjedbu jednog pjesnika: Hoe
li nam se vratiti ugnjetavanje sinova Mervanovih, ili e pravinost sinova Abasovih
vladati u paklu.
Meutim, u ekonomskom ivotu abasidskog carstva moemo najjasnije sagledati
prirodu promjena, to ih je donijela revolucija. Carstvo je raspolagalo bogatim izvorima.
Penica, jeam i ria, tim redom, bili su glavni etveni prinosi velikih navodnjavanih
rijenih dolina, dok su datulje i masline predstavljale manje vanu hranu. Carstvo je bilo
39

dobro opskrbljeno i metalima. Srebro je dolazilo iz istonih pokrajina, napose iz

Hindukua, gdje je, prema izvoru iz desetog stoljea, deset tisua rudara bilo zaposleno
na kapitalistiki nain. Zlato se donosilo sa zapada, a osobito iz Nubije i Sudana, bakar iz
okolice Isfahana, gdje su bakreni rudnici plaali u devetom vijeku porez od pet tisua
dirhema; eljezo iz Perzije, Srednje Azije i sa Sicilije. Drago kamenje nalazilo se u raznim
dijelovima Carstva, a biser se dobijao iz bogatih lovita ribe u Perzijskom zaljevu.
Graevnog drveta nije bilo u zapadnim pokrajinama, ali ga je bilo prilino na istoku, a
rairena uvozna trgovina dovozila ga je iz Indije i daljih, zemalja.
Abasidi su poduzeli opsene radove na navodnjavanju proirujui povrinu
obradivog zemljita i isuujui movare, i historiari izvjeuju o veoma visokom
prinosu. Revolucija je dala seljacima vea posjedovna prava i pravedniji sistem
razrezivanja poreza, koji se zasnivao na procentu od etvenog prinosa, umjesto
utvrene stope kao prije. Ali je poloaj seljaka bio i dalje lo, te se u toku vremena i
pogorao zbog pekulacije bogatih trgovaca i zemljoposjednika i zbog uvoenja ropskog
rada na velikim imanjima, koji je srozao ekonomski i drutveni poloaj slobodnog rada.
Srednjovjekovna muslimanska enciklopedija dijeli industriju i zanate u dvije skupine:
primarnu to su one industrije i zanati, koji zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe
i pomonu ili luksusnu. Prva se dijeli na hranu, stan i odjeu. A ova posljednja bila je
ponajvie razvijena u Islamskom carstvu. Najvanija je bila tekstilna industrija, i po
broju zaposlenih i po obimu proizvodnje, a zapoela je pod Omejidima i sada se brzo
proirila. Proizvodila je sve vrsti dobara, i za domau potronju i za izvoz komadnu
robu, odjeu, sagove, zidne ilime i ilime za pokustvo, jastuke i t. d. Platno se
izraivalo uglavnom u Egiptu, gdje su kopti imali vaan udio u tri glavna sredita
Damietti, Tinisu i Aleksandriji. Pamuk se prvobitno uvozio iz Indije, ali se uskoro poeo
gajiti u istonoj Perziji i proirio se na zapad sve do panjolske. Manufaktura svile
naslijeena je od Bizanta i Sasanidskog carstva, a najbolje je uspijevala u perzijskim
pokrajinama Durdejan i Sistan. Sagovi su se izraivali gotovo svugdje, ali su se smatrali
kao najbolji oni iz Tabaristana i Armenije. Industrija je bila organizirana djelomice pod
dravnom kontrolom, a djelomice u rukama privatne inicijative. Od kasnih omejidskih
vremena vlada je drala radionice i manufakturna sredita za proizvodnju tiraza,
materijala za izradu odjee vladara i ceremonijskih odora, koje su se darivale u znak
poasti visokim inovnicima i vojnim zapovjednicima. Uobiajeni sistem proizvodnje bio
je kuna industrija. Zanatlije su mogli prodavati samo dravnim posrednicima ili
privatnom poduzetniku, koji ih je financirao. U nekim sluajevima zanatlije su primali
nadnicu, te doznajemo, da je u devetom stoljeu nadnica iznosila u Egiptu pola dirhema
na dan.
Papir je najprije pronaen u Kini, prema tradiciji god. 105. p. n. e. God. 751. n. e. Arapi
su pobijedili neke odrede kineskih snaga istono od Jaxartesa (Sir Darja). Meu
zarobljenicima bilo je i nekoliko kineskih proizvoaa papira, koji su uveli svoj zanat u
islamski svijet. Pod Harun ur Reidom papir je uveden u Irak. Iako se upotreba papira
brzo irila po itavom muslimanskom svijetu te je doprla u Egipat oko 800. i u
panjolsku oko 900. godine, proizvodnja papira bila je u prvo vrijeme ograniena na
istone pokrajine, gdje je najprije uvedena. Ali od desetog stoljea imamo sigurnih
dokaza, da se papir izraivao u Iraku, Siriji, Egiptu, pa ak i u Arabiji, a uskoro ujemo o
mlinovima za papir u Sjevernoj Africi i panjolskoj. Poznati su kao sredita te
proizvodnje Samarkand, Bagdad, Damask, Tiberija, Hama, sirijski Tripoli, Kairo, Fez u
Maroku i Valencija u panjolskoj.
Ostale su industrije bile lonarstvo, industrija metalnih proizvoda, sapuna i parfema.
Izvori Carstva, kao i ivotno vana tranzitna trgovina izmeu Evrope i daljeg Istoka,
omoguili su opseni trgovaki razvitak. Tome je pridonijelo uspostavljanje unutarnjeg
reda i sigurnosti te miroljubivi odnosi sa susjednim zemljama umjesto neprestanih
osvajakih ratova, to su ih vodili Omejidi.
40

Trgovina Islamskog carstva bila je golemog obima. Iz luka u Perzijskom zaljevu:

Sirafa, Basre i Ubule, a u manjoj mjeri i iz Adena i crvenomorskih luka, muslimanski su
trgovci putovali u Indiju, na Ceylon, u istone Indije i Kinu, odakle su donosili svilu,
mirodije, aromatike, drvo, kositar i druga dobra, i za domau potronju i radi ponovnog
izvoza. Drugi su putovi u Indiju i Kinu vodili kopnom preko Srednje Azije. Jedno vrelo
daje popis dobara to su dolazila iz Kine; to su: svila, svileni proizvodi, zemljano posue,
papir, biber, mastilo, pauni, konji, sedla, pst, cimet, rabarbara, zlatno i srebrno posue,
zlatni novac, droge, brokat, robinje, nakit, brave, hidraulini inenjeri, inenjeri
agronomi, klesari mramora i eunusi, a iz Indije su dolazili tigrovi, pantere, slonovi,
panterino krzno, rubini, bijelo sandalovo drvo, ebanovina i kokosovi orasi. Iz
muslimanskih plovidbenih prirunika, koji su do nas dospjeli, vidi se, da su muslimanski
moreplovci vrlo dobro poznavali istona mora, gdje su se arapski trgovci bili uvrstili u
Kini ve u osmom stoljeu.
U Skandinaviji, osobito u vedskoj, naeno je nekoliko tisua komada muslimanskog
novca, koji nosi natpise iz kasnog sedmog i poetka osmog stoljea, iz perioda kad je
cvjetala islamska trgovina. Mnogi nalazi arapskog novca du Volge potvruju vijesti iz
pisanih vrela, da se vodila obimna trgovina izmeu Islamskog carstva i Baltika preko
Kaspijskog i Crnog mora i Rusije. Iz tih zemalja Arapi su dobivali u prvom redu krzna,
koe i jantar. Potpuniji spisak daje arapski geograf Mukadesi, koji navodi samurovinu,
krzno od sibirske vjeverice, hermelin, krzno od lisice, dabrovinu, arene zeeve i koze, a
isto tako vosak, strelice, brezovu koru, ubare, riblje tutkalo, riblje zube, riblje ulje,
jantar, stavljene konjske koe, med, lenjake, sokolove, maeve, oklope, javorovo drvo,
robove, sitnu i krupnu stoku. Nije vjerojatno, da su sami Arapi doprli i do Skandinavije.
Vjerojatno je, da su oni doli u vezu sa sjevernim narodima u Rusiji i da su im kao
posrednici sluili Kazari i Bulgari na Volgi. O vanosti arapske trgovine sa sjeverom
govori injenica, da se najraniji poznati vedski kovani novac temeljio na sustavu teine
dirhema, kao i to, to se susree nekoliko arapskih rijei u staroj islandskoj literaturi.
I s Afrikom su Arapi obavljali obimnu kopnenu trgovinu. Glavna roba koju su uvozili
bilo je zlato i robovi. Trgovina sa zapadnom Evropom bila je isprva prekinuta zbog
arapskih osvajanja, ali su je obnovili idovi, koji su sluili kao veza izmeu dvaju
neprijateljskih svjetova. U odjeljku, koji se esto citira, geograf iz ranog devetog stoljea,
Ibn Hordabeh, pripovijeda o idovskim trgovcima iz june Francuske:
... koji govore arapski, perzijski, grki, franaki, panjolski i slavenski. Oni putuju sa
zapada na istok i s istoka na zapad, kopnom i morem. Sa zapada dovoze eunuhe,
robinje, djeake, brokat, dabrove koe, kunovinu i druga krzna, i maeve. Ukrcavaju
se na brod u Franakoj, na zapadnom Sredozemnom moru, a iskrcavaju se u Farami,
odakle prevoze robu na devama do Kulzuma, na udaljenosti od 25 parasanga. Zatim
jedre istonim (Crvenim) morem od Kulzuma do El Dara i Dide i dalje prema Zindu,
Indiji i Kini. Iz Kine donose natrag mous, aloj, kamfor, cimet i ostale proizvode tih
krajeva i vraaju se u Kulzum. Zatim ih prebacuju u Faramu i jedre ponovo zapadnim
morem. Neki plove sa svojom robom u Carigrad i prodaju je Grcima, a neki je nose
kralju Franaka i prodaju tamo.
Ponekad doplove sa svojom robom iz Franake preko zapadnog mora i iskrcaju je
u Antiohiji. Zatim putuju tri dana hoda kopnom do El Dabije, odakle plove niz Eufrat
do Bagdada, zatim niz Tigris do Ubule, a od Ubule do Omana, Zinda, Indije i Kine ...
Ako je drava potpomagala industriju uglavnom zbog fiskalnih razloga, trgovini nije
pomagala, i ini se, da je ak i u takvim stvarima, kao to je odravanje cesta, vrlo malo
uinila, da bi unaprijedila trgovinu. Trgovci su bili prisiljeni da se neprestano bore
protiv birokracije, koja je sve vie jaala. Ekonomska akcija drave isprvice se ograniila
na opu zabranu pekulacije najvanijim ivenim namirnicama to se nije ba suvie
djelotvorno provodilo i na djelovanje muhtesiba, gradskog inovnika, ija je zadaa
bila da nadzire trite, da osigurava dobar kvalitet materijala i izrade i upotrebu tonih
41

mjera. Kasnije je drava poela da se neposrednije mijea u trgovinu, pa je ak i sama

pokuala da se bavi trgovinom i da monopolizira neku robu za sebe.
Uspon veletrgovine i poduzimljivosti izazvao je u devetom stoljeu razvoj bankarstva.
Privreda Islamskog carstva bila je otpoetka bimetalistika: u istonim pokrajinama
kolao je perzijski srebrni dirhem, a na zapadu bizantinski zlatni denarius (arapski,
dinar). Te je novane jedinice zadrao i kalifat sa standardnom teinom od 2,97 grama
za dirhem i 4,25 grama za dinar. Usprkos mnogim pokuajima da se ustale relativne
vrijednosti tih dviju moneta, one su neizbjeno kolebale zajedno s cijenama, novane
robe od koje su bile napravljene, pa je saraf ili mjenja novca postao bitna odlika svakog
muslimanskog trita. U devetom stoljeu on se razvio u krupnog bankara, besumnje uz
potporu bogatih trgovaca, koji su imali novaca za ulaganje. Doznajemo, da su postojale
banke sa sjeditem u Bagdadu i s ograncima u drugim gradovima Carstva i da se veoma
bio razvio sistem ekova, kreditnih pisama i t. d., tako da je bilo mogue ispostaviti ek u
Bagdadu, a naplatiti ga u Maroku. U Basri, glavnom sreditu cvatue istone trgovine,
kae se, da je svaki trgovac imao svoj bankovni raun i da su se plaanja na bazaru vrila
samo ekom, a nikada u gotovini. U desetom stoljeu nalazimo dravne banke u
prijestolnici; one su se zvale Bankari Nj. Velianstva, te su predujmljivale vladi
ogromne sume gotova novca, koje su bile potrebne za upravne izdatke, a kao zalog
sluili su neubrani porezi. Budui da je muslimanima bila zabranjena lihva, bankari su
bili veinom idovi i krani.
Bujni trgovaki ivot odraava se u misli i literaturi toga vremena, gdje emo nai, da
se estit trgovac uzima kao idealni etiki tip. Tradicija je pripisala Proroku i takve izjave
kao: Na dan Suda poten i vjeran muslimanski trgovac stat e u red muenika za vjeru,
estit trgovac sjedit e u sjeni prijestolja Gospodnjeg na Dan Suda, Trgovci su
glasnici svijeta i povjerljivi sluge Boga na zemlji. Navodi se, ali to je sasvim
nevjerojatno, da je kalif Omar I. rekao: Nema drugog mjesta, gdje bi mi bilo milije da
me zatekne smrt nego na trgu, dok kupujem i prodajem za svoju obitelj. Esejist Dahiz
primjeuje u raspravi pod naslovom Pohvala trgovaca, a osuda inovnika, da je Bog
dokazao da odobrava trgovanje kao nain ivota time, to je izabrao trgovaku
zajednicu Koreja za svog Proroka. Literatura tog vremena daje prikaze idealna estita
trgovca i mnoge savjete o ulaganju novca u trgovinu, a meu njima i takva naela kao:
ne ulagati kapital u takve stvari, za kojima je ograniena potranja, kao to su dragulji,
koje trae samo bogatai, ili naune knjige, koje trae samo uenjaci, koji su u svakom
sluaju malobrojni i siromani. Ba je to naelo moralo potei od pisca koji je imao vie
teoretskog nego praktinog iskustva, jer injenice openito pokazuju, da su ba trgovci
luksusnom robom, kao to su dragulji i fini kambrik,7 bili najbogatiji i najugledniji.
Sve su te ekonomske promjene izazvale odgovarajue drutvene promjene i stvorile
novu vrstu odnosa izmeu etnikih i socijalnih sastavnih dijelova stanovnitva. Arapska
ratnika kasta bila je sada oborena. Ona vie nije dobivala poklone iz dravne blagajne, a
izgubila je i svoje povlastice. Od tog vremena arapski ljetopisci samo malokad govore o
plemenskim krvnim osvetama meu Arapima. To ne znai, da je njihova estina jenjala,
jer jo i u devetnaestom stoljeu potomci Kaisa i Kalba hvataju jedni druge za guu u
Siriji, nego to znai, da je arapska plemenska aristokracija izgubila mo da se uplee i da
utjee na javne poslove, pa njezine krvne osvete i kavge nisu vie od velikog znaenja.
Otada unaprijed pripadnici arapskih plemena naputaju gradove Amsar i neki se vraaju
nomadskom ivotu, kojega se nisu nikad sasvim okanili, a drugi se naseljavaju na zemlji.
Islamski grad je izmijenio svoju narav: od posadnog grada osvajake vojske u osvojenoj
pokrajini postao je trite i mjesto za razmjenu, gdje su trgovci i zanatlije poeli da se
udruuju u cehove radi uzajamne pomoi i obrane.
Ali Arapi nisu sasvim izgubili svoju prevlast. Ispoetka su jo uvijek preteno Arapi
zauzimali vie poloaje u vladi. Dinastija je jo uvijek bila arapska i diila se svojim
7

Kambrik je fino laneno platno, odnosno fina pamuna tkanina. Prev.

42

arapskim porijeklom, a arapski je jezik bio jedini jezik vlasti i kulture. Teoretska
nadmonost Arapa odrala se i dovela do pojave pokreta ubije u knjievnim i
intelektualnim krugovima, koja je izraavala zahtjeve nearapa za jednakim poloajem.
Ali zbila se vana promjena u znaenju same rijei Arapin, Od tog vremena Arapi su
prestali da budu zatvorena nasljedna kasta i postali narod, koji je spreman da putem
neke vrsti naturalizacije prihvati svakog muslimana koji govori arapski kao jednog od
svojih. Drutvena emancipacija Mavala uzela je oblik punog prihvaanja Mavala kao
Arapa, pa ak su i horasanski pretorijanci kalifa potpuno arabizirani. Procesu
arabizacije pokrajina zapadno od Perzije pridonijelo je to, to su se demobilizirani Arapi
po njima razmiljeli i to je arapski jezik prevladavao u gradovima, a iz njih i u okolnim
seoskim podrujima. O razvoju tog procesa svjedoi nam zajednika arapsko-koptska
pobuna u Egiptu god. 831. Naposljetku su ak i krani i idovi u Iraku, Siriji, Egiptu i
Sjevernoj Africi poeli da se slue arapskim jezikom, a sam naziv Arapin u arapskoj
upotrebi poeo se ograniavati samo na nomade.
Umjesto arapske aristokracije Carstvo je imalo novu vladajuu klasu, bogatae i
uene ljude, od kojih su prvi u mnogo sluajeva posjedovali golema bogatstva u novcu i
nekretninama. Ta su bogatstva stekli u dravnoj slubi, gdje su zauzimali mjesta, koja su
ne samo bila bogato plaena, ve su pruala i neograniene mogunosti za dopunsku
zaradu od trgovine i bankarstva, pekulacija i zakupljivanja zemljita. Primjer, to ga
navodi jedno vrelo, govori, kako je neki mladi iz inovnike obitelji uloio bogatstvo od
40.000 dinara, koje je naslijedio. 1000 dinara utroio je na to, to je obnovio sruenu
kuu svoga oca, 7000 na pokustvo, odjeu, robinje i ostale udobnosti, 2000 je dao
povjerljivu trgovcu, da trguje u njegovu korist, 10.000 je zakopao u zemlju za sluaj
nude, a s ostatkom od 20.000 kupio je imanje, od kojega je ivio.
Ovdje moemo neto rei o poloaju dimisa, nemuslimanskih podanika Carstva.
Njihov su poloaj veoma idealizirali neki pisci, koji su preuveliavali nesumnjivu
trpeljivost muslimanskih vlasti, koje da su im podarile potpunu jednakost. Dimisi bijahu
graani drugog reda, plaali su vee poreze, trpjeli su od stanovitih drutvenih
ogranienja, a u rijetkim prigodama bili su izvrgnuti otvorenim progonima. Ali sve u
svemu njihov je poloaj bio beskrajno bolji od poloaja onih zajednica, koje su se
razlikovale od slubene crkve u to vrijeme u zapadnoj Evropi. Slobodno su ispovijedali
svoju vjeru, imali su redovita vlasnika prava i bili su vrlo esto zaposleni u dravnoj
slubi, i to na najviim poloajima. Mogli su ulaziti u zanatske cehove, a u nekima su od
njih stvarno i prevladavali. Nikad nisu bili prisiljeni na muenitvo ili na izgon zbog
svojih vjerovanja.
Prvi znaci propadanja te zadivljujue civilizacije pojavili su se u strukturi politikog
jedinstva. Carstvo to ga je izgradio Mensur izgledalo je dovoljno vrsto uprkos izvjesnoj
tutnjavi pobuna, sve dok nije zavladao Harun (786 829), ija vladavina predstavlja u
mnogoemu vrhunac abasidske moi. Prvi su Abasidi potovali savez s perzijskim
aristokratskim krilom pokreta, koje ih je dovelo na vlast, pa je perzijska plemika kua
Barmaka, postavi dinastijom vezira, igrala sredinju ulogu u vladanju Carstvom. Za
ivota Harun ur Reida dolo je, zbog neobjanjenih uzroka i okolnosti, do nemira, koji
su dosegli vrhunac u svrgavanju kue Barmaka, koja je izgubila vlast, bogatstvo i sam
ivot, te se po tome ti nemiri u drugim tekstovima nazivaju i Barmakidska no.
Poslije Harunove smrti, sukobi, koji su tinjali, razbuktali su se u otvoreni graanski
rat izmeu njegovih sinova Emina i Ma'muna. Eminova snaga bila je u prijestolnici i
Iraku, a Ma'munova u Perziji, pa je graanski rat bio protumaen, na temelju sumnjivih
podataka, kao nacionalni sukob izmeu Arapa i Perzijanaca, koji je svrio pobjedom
ovih posljednjih. Vjerojatnije je, da je to bio nastavak socijalnih borbi iz perioda to je
neposredno prethodio, isprepleten vise regionalnim nego nacionalnim sukobom izmeu
Perzije i Iraka. Ma'mun, koji se oslanjao uglavnom na istone pokrajine, pomiljao je
neko vrijeme da prenese prijestolnicu iz Bagdada u Merv, u Horasan. Prijetnja, da e
43

njihov grad izgubiti poloaj arterije, a graani ak i sredstva za ivot, ujedinila je narod
Bagdada, koji je jarosno branio Emina protiv napadaa. Ma'mun je izvojevao pobjedu, ali
je mudro zadrao Bagdad kao prijestolnicu i kao vornu toku velikih trgovakih
putova.
Poslije su perzijske aristokratske i regionalne tenje nale oduka u lokalnim
dinastijama. Godine 820. polo je za rukom perzijskom generalu u Ma'munovoj slubi
nazvanom Tahir, da postane nezavisan u istonoj Perziji i da uspostavi nasljedno
namjesnitvo u svojoj obitelji. Druge perzijske dinastije, Safaridi godine 867. i Samanidi
godine 892., uskoro su se uvrstile u drugim dijelovima Perzije. Ti lokalni reimi bili su
razliita karaktera. Tahiridska kraljevina bila je djelo ambiciozna generala, koji je
izdvojio jednu kneevinu za sebe, ali je ostao u opem okviru Arapsko-islamske
civilizacije. Safaridi predstavljaju plimu perzijskog pukog pokreta, dok se sa
Samanidima vratila na politiku vlast stara perzijska aristokracija i stala u punoj mjeri
uivati svoje prijanje povlastice.
Politiki rascjep na zapadu poeo je jo ranije. Zbog premjetanja prijestolnice na
istok izgubio se interes, a naposljetku i kontrola nad zapadnim pokrajinama. Pod
lokalnim dinastijama postaju stvarno nezavisni: panjolska 756., Maroko 788., Tunis
800.; Egipat je otpao 868., kad je namjesniku Ahmedu ibn Tulunu, turskom robu koji je
bio poslan iz Bagdada, polo za rukom da postane nezavisan i da brzo protegne svoju
vlast na Siriju. Poslije pada Tulunida dola je na prijesto u Egiptu jo jedna turska
dinastija slinog porijekla.
Pojava nezavisnog sredita u Egiptu, koji je esto vladao i Sirijom, stvorila je novu
niiju zemlju izmeu Sirije i Iraka i omoguila arapskim plemenima iz Sirske pustinje i
njezinih rubova da ponovo steknu nezavisnost, koju su bili izgubili poslije pada Omejida.
Ponekad su ta plemena, znala protegnuti svoju vlast na naseljene zemlje u Siriji i
Mezopotamiji, da zauzmu i dre gradove u razdobljima vojne slabosti ili nejedinstva
Carstva i da uspostave kratkotrajne, ali vrsne beduinske dinastije, kao to je dinastija
Hamdanida iz Mosula i Alepa u desetom stoljeu. Ubrzo je kalifu ostala izravna kontrola
samo nad Irakom, a io se tie ostalog dijela Carstva, morao se zadovoljiti s povremenim
dankom i nominalnim priznanjem od strane lokalnih nasljednih dinastija, koje se
sastojalo u tome, to su ga svakog petka spominjali u molitvi u moeji i u natpisima na
novcu.
Sve dok je Bagdad zadrao kontrolu nad ivotno vanim trgovakim putovima, koji su
vodili kroza nj, politiki rascjep nije ometao ekspanziju ekonomskog i kulturnog ivota,
nego se ini, da joj je u izvjesnom smislu stvarno i pomagao. Ali uskoro su stvari krenule
jo opasnijim tokom, te je vlast kalifa oslabila i u samoj prijestolnici. Pretjerani luksus
Dvora i preteko breme birokracije izazvali su financijski nered i oskudicu novca, koja je
postala jo tea, kad su izvori metala presahli ili pali u ruke napadaima.
Kalifi su pronali lijek u tome, to su dali u zakup dravne prihode, pa su naposljetku
lokalni namjesnici postali zakupnici poreza. Njihova je dunost bila da poalju
ugovoreni iznos sredinjoj vladi i da uzdravaju lokalne vojne snage i inovnike. Ti
zakupci-namjesnici postali su ubrzo pravi vladari Carstva, a domalo su se poistovetili s
vojnim zapovjednicima. Od vremena Mutesima (833 842) i Vatika (842847) kalifi
su malo pomalo gubili vlast nad svojim vlastitim vojnim zapovjednicima i gardom, koji
su esto mogli da postavljaju i zbacuju kalife po svojoj volji. Ti su se zapovjednici i garda
sve vie sastojali od turskih mameluka. Godine 935. stvoren je poloaj Emir ul Umera,
vrhovnog komandanta, da bi se naznailo prvenstvo zapovjednika u prijestolnici nad
ostalima. Konano je 945. perzijska kua Buvejh, koja se ve prije bila uvrstila kao
gotovo nezavisna dinastija u zapadnom Iranu, provalila u prijestolnicu i unitila
posljednje ostatke kalifove nezavisnosti, otada, osim u rijetkim razdobljima, kalifi su
zavisili od milosti raznih majordoma, veinom Perzijanaca i Turaka, koji su vladali
pomou oruanih snaga pod svojom komandom. Premda je kalif sauvao poloaj i
44

dostojanstvo vrhovnog suverena Islama, poglavara Crkve i Drave, koje su se obje

stapale u toj slubi, njegova je stvarna vlast prestala, a postavljajui zapovjednike ili
namjesnike on je posve formalno priznavao post facto postojee stanje.

VI
POBUNA U ISLAMU
Et une heure, je suis descendu dans le mouvement d'un boulevard de Bagdad o des
compagnies ont chant la joie du travail nouveau.. .8
(RIMBAUD, LES ILLUMINATIONS)

Brzi ekonomski razvitak na Bliskom i Srednjem Istoku u stoljeima nakon dolaska

abasidskih kalifa na prijesto izvrgao je socijalno tkivo Carstva itavom nizu opasnih
pritisaka i napetosti, koji su urodili pokretima nezadovoljstva i otvorenom bunom
protiv utvrenog poretka. Ti su pokreti bili uglavnom ekonomski i socijalni po svom
porijeklu, a neki su bili i nacionalno obojeni. Raznoliki po svojim uzrocima i prilikama, u
kojima su se rodili, kao i po sastavu svojih sljedbenika, oni imaju mnogo zajednikog u
tome, to su se gotovo svi izrazili u religioznom obliku. Bez obzira na to, kakve su
nepravde ili sukobi interesa stvorili stranku u Islamu, njezina su uenja bila teologija,
njezino orue sekta, njezin izvrilac misionar, a njezin voa obino Mesija ili njegov
predstavnik. Ali, opisivati te drutveno uvjetovane religiozne hereze kao paravane, iza
kojih su spletkari skrivali svoje stvarne i materijalne ciljeve, kako bi zavarali pobone
ljude, znailo bi izvrtati povijest. Islamska drava, koja se razvila iz Muhamedove
zajednice u Medini, a koju su uzgojile stare boanske monarhije na Istoku, bila je u
teoriji i u pukom shvaanju teokracija, u kojoj je Bog jedini izvor i vlasti i zakona, a
suveren njegov namjesnik na zemlji. Vjera je bila slubeni credo utvrenog poretka, kult
vanjski i vidljivi simbol istovetnosti i jedinstva, a slaganje s vjerom i kultom, makar i
povrno znak i zalog lojalnosti. Ortodoksija je znaila prihvaanje postojeeg poretka,
a hereza ili otpadnitvo bila je kritika ili odbacivanje tog poretka.
U tako ustrojenom drutvu, gdje su i u strukturi vlasti i u svijesti i osjeajima ljudi
Crkva i Drava bile tako stopljene, da se vie nisu mogle razlikovati, religija i religiozne
raspre igrale su onu ulogu, koju igra politika u modernom svijetu, te je gotovo svaki
pokret, bez obzira na poetne preduvjete, traio u religiji ne krinku, nego nuan i
organski izraz, javni i drutveni, onih tenji i nezadovoljstava, koja su ga tjerala. Bilo je
dato i iznimaka dvorski dravna udari i vojnike pobune u vrijeme politike slabosti,
seljake bune i nemiri u gradovima u vrijeme ekonomske napetosti. Ali ti su pokreti bili
povremeni i veinom neorganizirani, ogranieni na vrijeme, mjesto i okolnosti svog
neposrednog porijekla, esto sasvim osobnog znaenja. Kad je god neka skupina ljudi
nastojala da se organizirano i trajno suprotstavlja drutvenom poretku, ona je nala svoj
izraz u religioznoj sekti isto tako prirodno i neizbjeno kao to ga njihovi moderni
dvojnici nalaze u politikoj partiji.
Abasidski kalifat morao se od samog poetka susresti s prijetnjama takve vrsti. God.
752. izbio je ustanak u Siriji u prilog zahtjevima svrgnute Omejidske dinastije, kojoj je ta
pokrajina jo dugo vremena ostala vjerna. Uskoro je i taj pokret krenuo opim smjerom
razvitka, te je proomejidska partija poela govoriti o mesijanskom liku Omejidske kue,
koja e se u toku vremena vratiti na ovaj svijet i uspostaviti vladavinu pravde. ija je
takoer uskoro pokazala, da se razoarala u novom reimu, kojemu je i sama pomogla
da se uspostavi. Pretendent iz Alijine loze, poznat kao Muhamed iste due,
organizirao je urotu i pokuao da se proglasi Mahdijem u Jeruzalemu. Poto je pretrpio
neuspjeh u Palestini, ponovo je pokuao u Medini, ali je bio poraen i ubijen god. 762.
8

Jednog asa siao sam u vrevu jedne bagdadske ulice, gdje su ete pjevale radost novog rada ...
(Rimbaud, Les Illuminations)

45

Mnogo je vaniji bio niz pokreta u Perziji, koji su po svom porijeklu bili povezani sa
sektom to je izbacila i same Abaside. Abasidsku revoluciju izvrio je savez onih
elemenata, koji su bili protivnici Omejida. Ovamo treba ubrojiti muslimanske disidente, i
Perzijance i Arape, a Perzijance i aristokratskog i siromanog stalea. Poto je revolucija
zavrila s uspjehom, savez se raspao, a njegovi sastavni dijelovi su i dalje ostali u
sukobu, koji je postao jo tei zbog prijevare i razoaranja. Ebu Muslima, popularnog
vou, koji je vie nego ijedan drugi pojedinac bio graditelj abasidske pobjede, smaknuo
je drugi abasidski kalif, El Mensur. Slino su proli i drugi voe sekte. Kalifi su se i dalje
oslanjali na perzijsku, a posebno na horasansku potporu, ali je na mjesto Ebu Muslima i
njemu slinih dola aristokratska kua Barmakida, koja je za vladanja nekoliko kalifa
igrala odluujuu ulogu u politikom ivotu prijestolnice i osigurala vladi potporu starih
perzijskih vladajuih krugova.
Ogorenje podjarmljenog stanovnitva izrazilo se u mnogobrojnim religioznim
pokretima u raznim dijelovima Perzije, a podupirali su ih preteno seljaci. Ti su pokreti
bili donekle nacionalni utoliko, to su reim, kojem su se protivili, smatrali i dalje
arapskim, te to je podloga njihove ideologije bila iranska. Ali njihovo uenje nije bilo
mazdaistiko. Pravovjerni sljedbenici stare dravne religije u Iranu, pripadnici vladajue
aristokratske kaste, bili su se ve prije dueg vremena poistovetili s reimom, pa su tek
za vladanja Ma'munova perzijski knezovi stvorili vlastite pokrete za nezavisnost, kad su
uspostavili autonomne kneevine u istonim pokrajinama. Prije e biti, da su te
buntovnike vjerski nadahnjivale stare iranske hereze, koje su u predislamska vremena
predstavljale pobunu niih i srednjih klasa protiv sasanidske monarhije. Najvaniji je od
tih buntovnika bio Mazdek, komunistiki revolucionar, koji umalo to nije oborio
Sasanidsko carstvo u etvrtom vijeku. Premda je Mazdekov pokret uguio u krvi
sasanidski car Hozroe Anuirvan, ipak se uspomena na taj pokret dugo sauvala meu
seljakim stanovnitvom, a njegove su doktrine igrale bitnu ulogu u stvaranju
religioznih pokreta u doba posljednjih Omejida i prvih Abasida. Perzijski su se
buntovnici esto pozivali i na uspomenu na Ebu Muslima, te su tvrdili za sebe, da su
njegovi nasljednici i osvetnici protiv kalifa, koji ga je izdao. Isprva su ti pokreti po svojim
vjerovanjima bili iranski, ali su kasnije postali sinkretistiki, te su propovijedali
mjeavinu mazdakistikih i ekstremnih, iitskih ideja. Ortodoksni mazdaisti ostali su
podaleko ili su se drali neprijateljski.
Prvi buntovnik, ije nam je ime zabiljeeno, bio je Bihafarid, bivi mazdaist, koji se
pojavio u Niapuru oko god. 749. i tvrdio, da je prorok. Malo znamo o njegovu ranijem
ivotu, osim da je proveo nekoliko godina u Kini, mogue zbog trgovine. Muslimani su se
prema njegovu pokretu drali ravnoduno, a najvie su mu se oduprli ortodoksni
mazdaisti, poglavito sveenici, koji su protiv njega pozvali u pomo Abaside, te su
najvie pridonijeli njegovu porazu u idue dvije godine.
Smrt Ebu Muslima unijela je promjenu. Najekstremniji njegovi pristalice podigli su
nekoliko seljakih buna i obino su tvrdili, da on zapravo nije mrtav, ve da se krije i da
e se vratiti svom narodu. God. 755. Sonpaz, bivi drug Ebu Muslima i vjerojatno
mazdakist, podie bunu. ini se, da je bio rodom sa sela blizu Niapura. Uskoro je
pridobio za sebe znatan dio seljatva u zapadnoj Perziji, ukljuujui mazdaistike i
muslimanske heretike. Njegov se pokret brzo proirio, i njegovi su sljedbenici zauzeli
nekoliko gradova. U arapskim vrelima njihov se broj kree izmeu 90 do 100 tisua. Ali
brzo ih je potukla vojska, to ju je poslao Mensur. Dvije godine kasnije poveo je slian
pokret drugi bivi agent Ebu Muslima, poznat kao Ishak Turin, jer je bio poslan da
propovijeda vjeru meu Turcima u Srednjoj Aziji. On je takoer slomljen. God. 767.
Ustadsis povede bunu u Horasanu, koja je za kratko vrijeme teko ugrozila sigurnost
Carstva.
Mnogo opasnija od sviju bila je pobuna Mukane (ovjeka s velom), koji je sluajno
junak jedne epizode u Mooreovu djelu Lalla Rukh. Tako su ga zvali zbog navike da nosi
46

veo preko lica, da bi prikrio njegov sjaj, kako tvrde sljedbenici, ili da bi prikrio njegovu
nakaznost, kako tvrde protivnici. Mukana je bio perzijski heretik, a po zanimanju pera
rublja. Propovijedati je poeo u Mervu, i njegov se pokret brzo proirio po itavom
Horasanu i u Srednjoj Aziji, gdje je za kratko vrijeme Buhara bila njegovo uporite.
Ovdje se takoer primjeuju znaci povezanosti s Mazdekom i Ebu Muslimom, pa
ortodoksna vrela ne proputaju da ga optue, da je propovijedao i provodio zajednicu
imovine i ena. Njegov je pokret potrajao due no pokreti njegovih prethodnika i odrao
se od 776. do 789.
Najozbiljniji od tih pokreta bio je Babekov pokret (816837), koji se odmah isticao
svojim opsegom, trajanjem, rukovodstvom i vrstinom. Babek bijae heretik i ovjek
izvanredno vojno i politiki nadaren. Sljedbenike je naao uglavnom meu seljacima,
koje je pridobio za sebe propovijedajui i provodei razbijanje velikih imanja i podjelu
zemlje. Ima nekih podataka o tome, da su ga podupirali i dihkani, perzijsko seosko
plemstvo, od kojih su se mnogi u to vrijeme bili toliko srozali, te su se vrlo malo J
razlikovali od obinih seljaka, ali su se s ponosom sjeali svog plemenitatva. Sredite
pobune bilo je u Azerbejdanu, koji je, kako pomalo otrovno primjeuje geograf Jakut,
uvijek bio sredite buntovnitva i kavge. Iz Azerbejdana pokret se proirio na
jugozapadnu Perziju, gdje mu se pridruie kurdski, a isto tako i perzijski elementi, na
kaspijske pokrajine na sjeveru i na Armeniju na zapadu. ini se, da je Babek jednom
imao poslovni savez s bizantskim carem protiv zajednikog neprijatelja. Zbog svog
poloaja, koji je presijecao sjeverne trgovake putove, bio je doista opasan neprijatelj.
Sedam godina je njegovo oruje bilo potpuno uspjeno, potukao je etiri generala kalifa
Ma'muna, ali, poto je.833. doao na prijesto Mutesim, ope je poboljanje sigurnosti
Carstva dopustilo da se uini odluniji vojniki napor, koji je satjerao babekovce u
Azerbejdan i kasnije ih unitio.
Sasvim je drukije prirode bila pobuna crnakih robova, koji su se zvali zindi,
izmeu 869. i 883. Islam je bio robovlasniko drutvo, a u nekim je krajevima jo i
danas. Ali robovi nisu bili glavna osnovica proizvodnje, kao u Rimskom carstvu, ve je
proizvodnja vie zavisila od slobodnih i poluslobodnih seljaka i zanatlija. Robovi su se
upotrebljavali uglavnom kao kuna posluga ili za vojniku slubu; u njoj su mameluci
sainjavali zapravo povlatenu vojniku kastu, koja je s vremenom poela vriti
presudan utjecaj na dravne poslove. Bilo je, meutim, i izuzetaka. Robovi su se
upotrebljavali za fiziki rad u izvjesnom broju krupnih poduzea: u rudnicima, u
mornarici, na isuivanju movara, i t. d. S porastom klase krupnih kapitalista i
poduzetnika, koji su raspolagali znatnim novcem, dolo je do kupovanja i upotrebe
velikog broja robova u poljoprivredi. Gomile robova bile su sjaene u naselja, i esto su
na tisue njih pripadali jednom jedinom zemljoposjedniku ili poduzetniku. Robovi te
vrsti bili su uglavnom crnci, a dobivali su se osobito iz Istone Afrike zarobljavanjem,
kupovinom, ili kao danak od pokorenih drava.
Takvi su bili robovi na slanim ravnicama istono od Basre, gdje su bogati graani
toga grada zapoljavali neuven broj robova na isuivanju slanih movara, kako bi
pripremili zemlju za poljoprivredu, kao i u svrhu vaenja soli za prodaju. Oni su radili u
grupama, koje su brojile od pet stotina do pet tisua; spominje se i jedna grupa od
petnaest tisua. Njihovi su uvjeti ivota bili krajnje loi. Rad im je bio teak i naporan, a
dobivali su jedva za golo i nedovoljno uzdravanje, koje se, prema arapskim vrelima,
sastojalo od brana, mekinja i datulja. Mnogi su od njih bili Afrikanci koji su tek nedavno
stigli, te su malo ili nikako poznavali arapski, i ujemo, da se njihov voa morao sluiti
tumaem, kad im se htio obratiti. On je bio Perzijanac, po imenu Ali ibn Muhamed, i
tvrdio je, da je Alijin potomak; moda je i bio arapskog porijekla. Poto je vie puta bez
uspjeha pokuao da izazove bunu na raznim mjestima, pa i u Basri, gdje je kratko
vrijeme bio u tamnici, doao je na polja salitre rujna 869. i poeo da djeluje meu
robovima. On ih je podsjeao, kae arapski historik Taberi, na ravo stanje u kojem ive
47

i tvrdio, da e ih Bog izbaviti pomou njega i da on eli, da podigne njihov poloaj i da

ih uini gospodarima robova, bogatstva i nastambi. Posljednje rijei otkrivaju slabost
pokreta on nije imao stvarnog programa reformi, njegov opi cilj nije ukidanje
ropstva, nego je to vie bio pokret odreenih robova, koji su htjeli poboljati svoj vlastiti
poloaj. Ali je ispunio svoje obeanje kad su mu izvojevane pobjede omoguile da preda
zarobljene muslimane svojim sljedbenicima kao robove.
ak je i taj polubarbarski pokret bio pod dovoljno jakim utjecajem tadanjeg duha
islamskog drutva, pa je i on nastojao da se religiozno izrazi. Premda je voa zinda
tvrdio, da je Alijin potomak, nije pristupio iji, ve sekti havarida, egalitarskih
anarhista, koji su jo i prije ispovijedali, da najbolji ovjek treba da bude kalif, pa bio to i
abesinski rob. Prema hariditskom uenju zindi su smatrali sve ostale muslimane
nevjernicima, koje treba odvesti u ropstvo ili pogubiti, kad su zarobljeni.
Pokret se irio veoma brzo i pristupala mu je grupa za grupom, a kasnije vjerojatno i
odbjegli robovi iz gradova i sela. Crnake ete carske vojske poslane protiv robova
dezertirale su i prele k njima te su ih obogatile orujem i izvjebanim ljudstvom, dok im
je izgled na plijen pribavio potporu susjednih beduinskih plemena. ini se, da su se i
slobodni seljaci na tom podruju pridruili voi zinda, vjerojatno iz solidarnosti protiv
zemljoposjednika. Ima malo znakova o potpori nezadovoljnih slobodnih elemenata u
gradovima, premda izvori kau, da je jedan od Alijevih pomonika bio mlinar, a drugi
prodava limunade.
Vojniki uspjesi zinda bijahu sjajni. Carske vojske pretrpjele su poraz jedna za
drugom, to je obogatilo zinde robovima, plijenom i napose orujem. U listopadu 869.
napali su Basru, ali im nije uspjelo da zauzmu grad. Meutim, protuofenziva Basrana
bila je slomljena, i malo zatim zindi su sami sagradili novu prijestolnicu, koja se zvala El
Mulhatara, Odabrana, na suhom mjestu u slanim ravnicama. Naalost, nemamo
nikakvih vijesti o njihovu sistemu vlasti. Dana 19. svibnja 870. zindi su zauzeli i
opljakali cvatuu trgovaku luku Ubulu, te su uvelike ojaali svoje snage osloboenim
robovima. Ubrzo zatim prodrli su u jugozapadnu Perziju i zauzeli grad Ahvaz.
Pokret je od sada postao krupnija opasnost za Carstvo: zagospodario je vanim
podrujima u junom Iraku i jugozapadnoj Perziji, zauzeo nekoliko gradova, vrio teak
pritisak na Basru, drugi grad sredinjih pokrajina, i presijecao jugoistone saobraajne
linije same prijestolnice. 7. rujna 871. zauzeli su Basru i opljakali je, ali su se
neposredno zatim mudro povukli iz nje. U meuvremenu potukli su jo nekoliko carskih
snaga i 878. zauzeli stari posadni grad Vasit. Ve idue godine zindi su pljakali na
sedamnaest milja od Bagdada. To oznauje vrhunsku toku njihovih postignua. Sada je
ustri i energini regent Muvafak, brat vladajueg kalifa, poeo da sprema uz ogromne
trokove veliku ekspedicionu silu. Najkasnije u veljai 881. on je istjerao zinde iz svih
zauzetih podruja, i opkolio ih u njihovoj prijestolnici El Mulhatari. Voa zinda odbio je
primamljivu ponudu: da mu se oprosti i da dravna penzija, pa je poslije duge opsade
grad podlegao napadaju 11. kolovoza 883. Alijeva glava donesena je u Bagdad na kolcu,
u mjesecu studenom.
ini se, da ti pokreti: seljaka buna u Perziji i buna robova u junom Iraku nisu trajno
utjecali na tok islamske povijesti i da nisu uzrokovali nikakvu bitnu promjenu u
strukturi islamskog drutva. Za njima je ostalo samo prigueno nezadovoljstvo i razdor,
koji je s vremena na vrijeme izbijao u nizu neuspjelih pokreta, ali e se sve vee
nezadovoljstvo obinih ljudi u Carstvu izraziti u jednom drugom pokretu, koji je mnogo
znaajniji i trajniji po svojim uincima. To je ismailitski pokret, izdanak ije. Ve smo
vidjeli, kako se iizam u svoje prvo doba razvio iz: arapske stranke u mavalsku sektu i
postigao prvi zvuni uspjeh dovevi Abaside na prijesto. Tom je pobjedom loza iitskih
pretendenata koji su potjecali od Muhameda ibn el Hanefija prestala da bude vanom.
Odsada postaju voama ije pripadnici Fatimidske loze, potomci Alije od njegove ene
Fatime, keri Prorokove. Imami pod tim su imenom ti iitski pretendenti bili poznati
48

svojim sljedbenicima bili su u njihovim oima jedini zakoniti kalifi. Ali vlast, koju su
svojatali, bila je mnogo vea od vlasti Abasida. iitski imam bio je bogom nadahnuti
vjerski poglavar, koji je sebi pripisivao nepogreivost i zahtijevao slijepu poslunost.
Kad je 765. umro imam Dafer, njegovi su se sljedbenici pocijepali u dvije grupe:
jedna je podupirala zahtjeve njegova sina Muse na nasljedstvo, a druga je podupirala
zahtjeve njegova sina Ismaila. Sljedbenici Muse priznali su Musine potomke sve do
dvanaestog imama poslije Alije. Meutim, Musa je nestao u neobjanjenim okolnostima,
i takozvana Dvanaesta ija oekuje njegov povratak sve do danas. Dvanaesta ija bila je
openito umjerena u svojim uenjima, koja se nisu mnogo razlikovala od uenja
sunitskog Islama. Jedan francuski uenjak opisao ju je, vie domiljato negoli tono, kao
Opoziciju Njegova Velianstva abasidskim kalifima.
Mnogo drugaije razvijala se ismailitska grupa, koja je batinila ekstremistiki i
revolucionarni karakter ranijeg pokreta. Osmo i rano deveto stoljee moemo opisati
kao period revolucionarnog dozrijevanja, u kojem su Ismail, njegov sin Muhamed i
stanovit broj privrenih sljedbenika organizirali ustrojstvo i propagandu sekte. Uenja
sekte upadno se razlikuju od uenja ortodoksnog Islama i sadre :mnogo
neoplatonistikih i indijskih ideja. Te je ideje uvelo uenje o dvojakom tumaenju,
prema kojem svaki stih u Kuranu ima dva znaenja, jedno spoljanje i doslovno, i drugo
skriveno, poznato samo posveenima. Tajna uenja sekte irila je neka vrst masonske
hijerarhije stupnjeva posveenosti, a na najviem stupnju obraeniku se otkrivao itav
sistem. Tajna organizacija pomogla je sekti da preivi i da buja uprkos budnosti
abasidske policije. Naslovni poglavar sekte bio je imam, nepogreivi vjerski voa,
potomak Alije preko Ismaila. U stanovitim okolnostima imam je mogao prenijeti svoju
vlast na drugu osobu putem neke vrste duhovnog posinjenja. Tada bi ta osoba postala
pouzdanik i izaslanik imama i imala bi mnoge, premda ne sve, ovlasti svoga gospodara.
Na poetku desetog stoljea drutvena kriza dostigla je prelomnu toku. Poraeni
seljaci i robovi bili su jo puni ogorenja, a sve vea koncentracija kapitala i rada ve je
stvorila golem, nezadovoljan gradski proletarijat. U god. 920. i 921. financijske
makinacije vezira dovele su do nemira zbog kruha u prijestolnici i do vrenja po itavom
Carstvu. Stav razvlatenih prema ortodoksnoj religiji dobro je izrazio pjesnik iz toga
doba u ovim stihovima:
Ne, doista, ja se ne u moliti Bogu sve dok budem siromaan. Neka se moli eih ul
Dalil, Faik... Zapovjednik vojski, iji su podrumi prepuni. Ali zato bih se ja molio?
Jesam li moan? Imam li palau, konje, bogate haljine i zlatne pojase? Da se molim,
kad ne posjedujem ni cigli palac zemlje, bilo bi isto licemjerje.
Kod svih tih elemenata ismailitska su uenja nailazila na spreman odziv. Sami
ismailiti ne bacaju u svojim spisima mnogo svjetlosti na socijalna uenja sekte, ali se iz
toga, kako su ih pobijali ortodoksni teolozi, jasno vidi, da su prijetnju ismailita
vladajuem poretku smatrali kao prvenstveno socijalnu, ne religioznu. Teolog El
Bagdadi (na engl. preveo A. S. Halkin) spominje neki ismailitski dokument, koji navodno
kae:
Istinski oblik toga je naprosto to, to im je njihov gospodar (Muhamed) zabranio
da uivaju dobra i ulio u njihova srca strah pred skrivenim Biem, koje se ne moe
dokuiti. To je Bog, u ije postojanje vjeruju. On (Muhamed, op. pr.) kn je prenio
predaju o tome, da postoje stvari, o kojima se oni ne e nikada moi osvjedoiti, kao
uskrsnue iz grobova, nagrada i kazna, raj i pakao. Tako ih je ubrzo podjarmio i
pretvorio u svoje roblje za ivota i u roblje svog potomstva poslije svoje smrti. Na taj
je nain, sebi prisvojio pravo da uiva njihovo bogatstvo, jer kae: 'Ne traim od vas
nikakva uzdarja za to, osim prijateljstva prema mojim srodnicima (Kuran, LXIII, 23)'.
On je poslovao s njima u gotovu, ali oni su poslovali s njim na veresiju. On je traio od
njih da mu smjesta dadu svoj ivot i imovinu u zamjenu za budue obeanje, koje se
nikad ne e ispuniti.
49

Premda dokument po svoj prilici nije izvoran, on je ipak vaan, jer pokazuje kako se
shvaala ismailitska prijetnja. Gazali, jedan od vodeih islamskih teologa, opetovano
primjeuje, kad pobija gnusobe ismailita, da je glavna opasnost od sekte u tome, to
ona privlai obian svijet.
Na ranom stupnju razvoja ismailiti su se oslanjali uglavnom na potporu seljaka.
Meutim, ubrzo su stekli znatan broj sljedbenika meu gradskim stanovnitvom, a
osobito meu zanatlijama. Moda su ismailiti i stvorili islamske cehove, a sigurno su se
njima sluili kao sredstvom u svojoj organizaciji, i stoljeima poslije toga pravila i
ustrojstvo cehova pokazuju mnogo tragova ismailitskog utjecaja. Ortodoksni protivnici
esto su optuivali ismailite, da su provodili zajednicu imovine i ena. U arapskim
vrelima sauvao se zanimljiv prikaz djelatnosti nekog ismailitskog agenta u okolici Kufe
otprilike sredinom devetog stoljea. Poto je obratio stanovnike nekoliko sela na svoj
nauk, ujemo da je na njih udarao sve vie poreza i nameta i konano
dunost Ulfa (zajednice). Ta se dunost sastojala u tome, to su trebali sakupiti sva
svoja dobra na jednom mjestu i uivati ih zajedniki, i da nitko ne zadri nikakvu
linu svojinu, koja bi mu mogla dati prednost pred drugima . . . On ih je uvjeravao, da
ne treba da sauvaju nikakvu svojinu, jer sva zemlja pripada njima i nikome drugome.
'To je', kazao im je on, 'ispit na kojem ete biti iskuani, tako da moemo znati kako
ete se ponaati'. Pourivao ih je da kupuju i pripremaju oruje... Misionari su
postavili u svakom selu pouzdana ovjeka, da sakuplja ono to su ljudi u selu
posjedovali: stoku, ovce, dragocjenosti, namirnice i t. d. On je oblaio gole i
podmirivao sve njihove potrebe i nije ostavljao nikoga siromana meu njima, niti
ikoga potrebna i nemona. Svaki je ovjek marljivo radio na svom mjestu i takmiio
se s drugima, da bi zasluio visoko mjesto zbog koristi koju je pridonio. ene su
pridonosile ono to su zaradile tkanjem, djeca su pridonosila svoju zaradu od tjeranja
ptica. Nitko od njih nije nita posjedovao osim svoga maa i oruja. Kada je sve to
uspostavio i kad je svatko pristao da se tome prilagodi, naredio je misionarima da
odreene noi sakupe sve ene, da ih izmijeaju, kako bi mogle opiti sa svim ljudima
bez razlike. To je, govorae on, pravo meusobno prijateljstvo i bratstvo.
Nema nikakvih podataka u ismailitskim izvorima, da se ita takva sprovodilo, i ini se,
da je optuba s komunizma vjerojatno odraz drutvenih tenji ismailita, tenji prema
veoj slobodi ponaanja, koju su doputali enama.
Pokret je poeo otvoreno djelovati u prvim godinama desetog stoljea. Izmeu 901. i
906. ismailitske ete jedne srodne grupe, koja je poznata pod nazivom Karmati,
opustoile su Siriju, Palestinu i sjevernu Mezopotamiju. U vrelima se sauvao tekst
propovijedi, koja se propovijedala u Himsu, dok su ga drali ismailiti: O Boe, vodi nas
pod kalifom, nasljednikom, Oekivanim, Mahdijem, Gospodarom vremena,
Zapovjednikom vjernika, Mahdijem. O Boe, ispuni zemlju pravdom i estitou i uniti
njegove neprijatelje. Boe, uniti njegove neprijatelje.
Jo je mnogo vaniji bio karmatski pokret u pokrajini Bahrein (koja se sada zove El
Hasa), na arapskoj obali zaljeva. Tu je tlo bilo plodno za revolucionarne pokrete.
Pokrajina bijae izolirana i teko joj je bilo prii, a stanovnitvo bijae mijeano, i bilo je
mnogo onih, koji su preivjeli pobunu zinda. Negdje u poetku desetog stoljea
karmatski su misionari postali vladajua snaga u pokrajini te su istjerali predstavnike
sredinje vlade. Naalost, do nas je doprlo malo vijesti o reimu koji su uspostavili. Nae
znanje potjee prvenstveno iz spisa dvojice putnika obojica su bili proismailiti koji
su posjetili tu oblast. Prvi, koji je tamo doao u drugoj polovini desetog stoljea, opisuje
Karmatsku dravu kao neku oligarhijsku republiku. Vladar je bio prvi meu jednakima i
upravljao je uz pomo odbora od svojih najuih suradnika. Ovaj prikaz potvruje
prianje jednog perzijskog ismailita, koji je posjetio Bahrein negdje u jedanaestom
stoljeu. On je jo zatekao Karmatsku republiku u cvatu. U prijestolnici Lahsi bilo je,
kae on, vie od 20.000 stanovnika sposobnih da nose oruje. Njima je upravljalo vijee
50

estorice, koje je vladalo poteno i pravedno, i kad bi ono nekoga primilo u audijenciju,
lanovi vijea govorili su blago i skromno. Putnici nisu primijetili ni postova ni molitava,
i jedina moeja bila je sagraena privatnim trokom za ortodoksne hodoasnike. Nije
bilo nikakvih poreza ili desetina (prvi putnik govori o mnogima). Vijee je posjedovalo
30.000 crnakih robova, koji su obavljali poljodjelske poslove. Ako bi netko osiromaio
ili zapao u dugove, drugi bi mu pomogli da se opet podigne. Svakom stranom zanatliji
dali bi odmah, im bi doao u Lahsu, dovoljno novca da se uvede. Kue siromanih
kuevlasnika popravljale su se na javni troak, a ito se ml jelo bez ikakve pristojbe u
dravnim mlinovima. Trgovaki poslovi vrili su se simbolikim novcem, koji se nije
mogao izvoziti. Opis reima tih dvaju putnika potvruje u jednoj toki karmatski novac,
to je pronaen, a bio je kovan u ime Odbora.
Druga oblast, u kojoj su ismailiti postigli uspjeh, bio je Jemen, gdje se 901. ugnijezdio
jedan misionar i brzo zadobio mo. Iz Jemena slao je poslanike u Indiju i u Sjevernu
Afriku, a vjerojatno i u druge oblasti. Misija u Sjevernoj Africi postigla je sjajan uspjeh u
Tunisu, te je god. 908. mogla da ustolii imama Ubeidulaha kao prvog fatimidskog kalifa.
Fatimidi su dakle u nekim pogledima slijedili taktiku samih Abasida na putu k vlasti.
Sluili su se tajno organiziranom propagandom krivovjerne sekte, a odluan pokuaj da
dou na vlast izvrili su u jednoj udaljenoj pokrajini Carstva. Oni se razlikuju od Abasida
u dva vana pogleda, koji su vjerojatno povezani. Za razliku od Abasida, njima nije polo
za rukom da zadobiju opu kontrolu nad islamskim svijetom. Dalje za razliku od njih,
Fatimidi su ostali glavari sekte koja ih je dovela na vlast.
Prva etiri fatimidska kalifa vladala su samo na zapadu, gdje su nailazili na izvjesne
tekoe. Uspostavljanje drave i dinastije trailo je mnogo vie nego voenje
revolucionarne opozicione sekte. U samom poetku bilo je dosta nepomirljivih pristalica
sekte, koji su optuivali nove kalife, da su razvodnili i izdali naela ismailizma. Kasnije
e Fatimidi doi u sukob s Karmatima iz Bahreina, uglavnom zbog istih razloga. Vlast
nove dinastije protegnuo je na istok, nakon triju neuspjenih pokuaja, Muiz, etvrti
kalif, koji je 969. osvojio Egipat. Osvajanje su dugo pripremali tajni izaslanici i
propagandisti, koji su potkopali otpor Egipana. Gotovo neposredno nakon osvajanja
Egipta dolo je do sukoba s Karmatima, koji su trenutno predstavljali stvarnu opasnost
za novi reim. Kasnije su, ini se, opet postali vjerni Fatimidima.
Muizu su dobro sluila dva izvanredno sposobna ovjeka. Jedan je od njih general
Defher, mameluk evropskog porijekla, koji je bio pravi osvaja Egipta. Upravo je on
sagradio novi grad, Kairo, kao prijestolnicu Fatimida, i veliku moeju El Azhar, kao
sredite njihove vjere. Poto se u kasnijim stoljeima Egipat preobratio na ortodoksni
Islam, moeja Azhar ostala je sve do danas jedno od glavnih sredita islamske misli i
religioznog ivota. Drugi veliki Muizov sluga bio je Jakub ibn Kilis, islamizirani idov,
Bagdadijev potomak, koji je priao Muizu u Tunisu i pomagao mu prije, za vrijeme i
poslije osvajanja. Jakub ibn Kilis bijae financijski genij: on je uredio oporezivanje i uveo
sistem inovnike slube, koji je trajao gotovo itav period fatimidske vladavine.
Fatimidi su brzo protegnuli svoju vlast na Palestinu, Siriju i Arabiju i neko su vrijeme
svojom moi i utjecajem nadmaili ortodoksne kalife u Bagdadu. Fatimidska mo u
Egiptu dostigla je vrhunac za vladanja kalifa Mustanzira (10361094), kad je u
fatimidsko carstvo bila ukljuena cijela Sjeverna Afrika, Sicilija, Egipat i zapadna Arabija.
Godine 10561057. uspjelo je jednom profatimidskom generalu da uzauzme i sam
Bagdad i da proglasi suverenitet fatimidskog kalifa s propovjedaonice abasidske
prijestolnice. Meutim, on je idue godine bio istjeran, i poslije toga je fatimidska mo
opala. Slom se najprije primijetio u upravi i doveo do toga, da se pojavio niz vojnih,
autokrata, koji su vrili svoju vlast u Kairu isto kao to su to ve neko vrijeme prije radili
njihovi dvojnici u Bagdadu. Lieni svoje neizmjerne moi i dovedeni u poloaj
bespomonih lutaka emira, kalifi su malo pomalo izgubili potporu sektaa, i najzad je
njihov reim ukinuo Saladin, koji je povratio Egipat ortodoksnom Islamu.
51

Fatimidski se reim u Egiptu razlikuje na svom vrhuncu u nekim pogledima od onih

reima, to su mu prethodili. Na. elu mu je stajao nepogreivi imam, apsolutni monarh,
koji je vladao po nasljednom pravu to je na njega bilo preneseno po boanskoj volji,
time to se rodio u od boga odreenoj obitelji. Njegova je vlast bila centralizirana i
hijerarhina, a dijelila se na tri odjela: religiozni, vojniki i inovniki. Posljednja dva
odjela bila su povjerena veziru, graanskoj osobi, koji je stajao pod nadzorom kalifa.
Religiozni odjel sainjavala je hijerarhija misionara razliitih stupnjeva pod
rukovodstvom glavnog misionara,, koji je bio izvanredno utjecajna politika linost. To
je odjeljenje odgovaralo za vie kole i za propagandistike organizacije ismailitske
sekte. Propagandistiki odjel rukovodio je golemom vojskom agenata po svim istonim
pokrajinama, koje su nominalno jo stajale pod vlau abasidskog kalifa u Bagdadu.
Djelotvornost te propagande moe se vidjeti u vie stvari. Uestale bune od Iraka do
granica Indije svjedoe o aktivnosti ismailitskih agenata, a intelektualni ivot itavog
Islama svjedoi na vie naina o zavodljivoj privlanosti za radikalnu inteligenciju. Dva
od najveih pjesnika u arapskoj knjievnosti, Mutenebi (umro 965) i Ebul Ala el Mearri
(umro 1057), stajali su pod snanim utjecajem ismailitskih ideja. U Iraku je grupa
Iskrena braa Basre organizirala enciklopedistiki pokret. Oni su objavili 51 pismo,
koje obuhvaa sva podruja znanja poznatog u ono doba, a snano su ismailitski
obojena. Pisma Iskrene brae itala su se od Indije do panjolske i izvrila golem utjecaj
na kasnije pisce: irenju pisama pomagala je polutajna organizacija uenih grupa pod
rukovodstvom lanova Bratstva.
Fatimidsko doba bilo je takoer i epoha velikog procvata trgovine i industrije. To je
bilo razdoblje velikog napretka, ako izuzmemo razdoblja gladi zbog ravih prilika na
Nilu ili zbog vojnih klika. Fatimidske su vlasti odmah otpoetka shvatile vanost
trgovine, kako za napredak svog Carstva, tako i za proirenje njegova utjecaja. Jakub ibn
Kilis potaknuo je trgovaki napredak, kojem su kasnije pomagali i drugi vladari.
Egipatska trgovina prije Fatimida bila je oskudna i ograniena. Fatimidi su razvili
plantae i industrije u Egiptu i zapoeli vanu izvoznu trgovinu egipatskim proizvodima.
Povrh toga razvili su iroku mreu trgovakih veza, naroito s Evropom i s Indijom. Na
Zapadu su uspostavili tijesne odnose, koji potjeu jo iz vremena dok su Fatimidi bili u
Tunisu, s talijanskim gradskim republikama, a napose s Amalfijem, Pisom i Venecijom.
Izmeu Egipta i Zapada vrila se obimna pomorska trgovina, i egipatski su brodovi i
trgovci plovili sve do panjolske. Dvije glavne luke pod vladom Fatimida bile su
Aleksandrija i sirijski Tripoli; to su bila svjetska trita. Fatimidska mornarica
kontrolirala je istono Sredozemlje.
Na Istoku su Fatimidi uspostavili vane dodire s Indijom, proirujui postepeno svoj
suverenitet prema jugu nad obje obale Crvenog mora. Uspjelo im je da pomaknu
indijsku trgovinu sa Srednjim Istokom od Perzijskog zaljeva prema Crvenom moru, a
napose prema velikoj fatimidskoj luci Ejzeb na sudanskoj obali. Trgovali su takoer s
Bizantom i muslimanskim dravama, premda ta trgovina nije bila toliko vana. Kuda bi
god odlazio egipatski trgovac, ismailitski misionar uskoro ga je slijedio, i ubrzo nalazimo
isto previranje ideja meu muslimanima u panjolskoj kao i u Indiji.
Kako je fatimidski kalifat propadao u Egiptu, tako su i veze izmeu dinastije i sekte
slabile te su se na koncu prekinule. Fatimidski kalifat jo je neko vrijeme ivotario kao
dinastija samo po imenu, dok na koncu nije bio ukinut, ali je zato u istonim zemljama
kalifata, sada pod vlau turskih Selduka, revolucionarna organizacija produila
ponovo svoj ivot.

VII
ARAPI U EVROPI
Que Castillos son aquelos? Altos son y reluzian!
52

 El Alhambra era, seor, y la otra la mezquita.

(ROMANCA O ABENAMARU)9

Jo u predislamsko doba Arapi su bili vini moru. Stoljeima prije pojave Islama
narodi iz june Arabije gradili su brodove i vodili vani pomorski promet na Crvenom
moru i Indijskom Oceanu. Ali sjeverni Arapi, a napose oni iz Hedasa te iz sirskih i
irakih pograninih zemalja, bili su prvenstveno kontinentalan narod, koji je malo znao
o. moru ili plovidbi. Jedno od najupadljivijih obiljeja velikih islamskih osvajanja je to,
to su se Arapi tako brzo prilagodili tom novom obliku djelatnosti. U nekoliko godina
nakon zauzimanja sirskih i egipatskih obala ljudi iz arapskih pustinja, koje nisu imale
izlaska na more, sagradili su i popunili posadom velike ratne flote, koje su se mogle
mjeriti s monim i iskusnim bizantskim mornaricama, i poraziti ih, te tako dati kalifatu
onaj bitni preduvjet sigurnosti i ekspanzije pomorsku kontrolu nad Sredozemljem.
Osvajanjem Sirije i Egipta Arapi su podvrgli svojoj vlasti dugaak pojas sredozemne
obale, s mnogo luka i mornarskog stanovnitva. Arapi, koji su se dotada sukobljavali
samo s bizantskim kopnenim vojskama, sada su se sukobili i s bizantskim flotama, pa ih
je ponovno, premda kratkotrajno bizantsko zauzee Aleksandrije s mora god. 645. rano
opomenulo na znaenje pomorske snage. Oni su odmah reagirali. Za stvaranje
muslimanske mornarice zasluna su uglavnom dva ovjeka: kalif Muavija i namjesnik
Egipta Abdulah ibn Sad ibn ebu Sarh. U Aleksandriji kao i u lukama na sirijskom
primorju muslimani su opremili i popunili posadom ratne flote, koje su uskoro izvojtile
jednako uvjerljive pobjede kao i muslimanska kopnena vojska. Prva velika pomorska
bitka odigrala se g. 655., i kad je muslimanska flota od 200 brodova nanijela ubitaan
poraz veoj bizantskoj floti u blizini anatolske obale.
Kad su Abasidi prebacili sjedite kalifata iz Sirije u Bagdad, sredinja je vlada pomalo
gubila interes za Sredozemlje, ali su nezavisni vladari Egipta i Sjeverne Afrike dugo
odravali flote, koje su gospodarile Sredozemnim morem s kraja na kraj. ujemo, da su
fatimidski kalifi u Egiptu imali u neko vrijeme nita manje nego pet tisua pomorskih
kapetana, koji su plovili u njihovoj slubi. U devetom je stoljeu sve vea muslimanska
trgovaka mornarica meusobno povezivala luke na muslimanskoj sredozemnoj obali, a
ujedno odravala vezu izmeu tih i kranskih luka na sjeveru.
Prvi ratni pohodi novostvorenih muslimanskih flota bili su upereni protiv bizantskih
otok Cipra, Krete i Roda, koji su spadali meu glavna uporita bizantske mornarice u
istonom Sredozemlju. Arapski historici kau, da prvi kalifi nisu rado odobravali pohode
preko mora, i navode, da je Omar bio zabranio svojim generalima da napreduju u bilo
koje mjesto kamo on ne moe stii na svojoj devi. I Godine 649. kalif Osman pomalo
nerado dopusti Muaviji da izvri prvi napad na Cipar. Poslije toga uslijedilo je
kratkotrajno zauzee Roda i Krete, a u razdoblju Omejida Arapi su znali da odre neko
vrijeme jedan otok ili poluotok u samom Mramornom moru i da se njime slue kao
pomorskim uporitem za kombinirani napad s mora i kopna na carsku prijestolnicu
Konstantinopol.
Zauzee istonih otoka bilo je najveim dijelom kratkotrajno i prolazno. Mnogo je
znaajniji bio arapski napad na Siciliju. Prve pohode na otok poveo je Muavija s Bliskog
Istoka i iz libi je. Kasniji pohodi vrili su se ponajvie iz Tunisa, a ne s Istoka, a
potpomoglo ih je zauzimanje otoka Pantellerije oko god. 700. Prvi odluni osvajaki pokuaji zbili su se tek god. 740., kad je Habib ibn ebu Ubeide opsjedao Sirakuzu i
iznuivao danak, ali se morao okaniti tog pokuaj i vratiti se kui, da bi uguio pobunu
Berbera u Africi. Nakon nekog drugog napada god 752753. uslijedilo je razdoblje
nesigurnog mira, u kojem su bizantske vlasti na otoku potpisale nekoliko primirja sa
sada nezavisnim muslimanskim vladarima u Tunisu.
9

Kakvi su ono dvorci? Visoki su i sjaje se!

Alhambra to bjee, gospodine, a druga je damija.

53

Pravo osvajanje zapoelo je god. 825. Bizantski admiral Eufemije, smatrajui da mu

prijeti carska kazna zbog nekog prijestupa, za koji nije znao u emu se sastojao, pobunio
se protiv cara i zauzeo otok. Kasnije, kad su ga porazile carske snage, odbjegao je sa
svojim brodovima u Tunis i zatraio pomo Zijadatalaha, aglabidskog vladara Tunisa, te
je navaljivao na njega neka pohita i osvoji otok. Premda je tuniski vladar poneto
oklijevao, ipak je otposlao flotu od sedamdeset do sto brodova, koja je izvrila
iskrcavanje kod Mazare, god. 827. Nakon poetnog brzog napredovanja napadai su
pretrpjeli nekoliko poraza, te ih je iz njihovih tekoa izbavio samo neoekivani dolazak
grupe pustolova iz panjolske. Poslije toga se nastavilo napredovanje. Godine 831.
muslimani su zauzeli Palermo, koji je postao i ostao prijestolnica otoka u itavom
razdoblju muslimanske vlasti i sluio kao polazna toka za daljnje prodiranje. Rat
izmeu bizantskih i muslimanskih snaga nastavljao se na suhu i na moru, na otoku i na
talijanskom kopnu, sve do god. 8956., kad su Bizantinci potpisali mir, kojim su se
ustvari odrekli Sicilije. Muslimani su zaposjeli Mesinu oko 843. g., Castrogiovanni 859. i
Sirakuzu 878. godine. U meuvremenu iskrcali su se i na kopno te su za neko vrijeme
uspostavili posade u Bariju i Tarantu. Muslimanski su napadai ugroavali Napulj, Rim
pa ak i sjevernu Italiju, te su prisilili i jednog papu, da im dvije godine plaa danak. Od
882. do 915. muslimanska vojna naseobina u Guariglianu drala je u strahu Kampanju i
juni Lacij. Vjerojatno su je poslali i uzdravali sa Sicilije.
Sicilija pod muslimanskom vlau bila je isprva kolonija Tunisa, uz koji bijae vezana
politiki i administrativno. Kad su svrgnuti Aglabidi i zamijenili ih Fatimidi, vlast nad
otokom prela je na nove kalife. U poetku je namjesnike otoka postavljala izravno
vrhovna vlast ili su ih, u sluajevima nude, birali velikai Palerma. Kad su se Fatimidi
premjestili u Egipat godine 927., kontrola sredinje vlasti je oslabila, i namjesnitvo je
preutno postalo nasljedno, a prigrabila ga je loza Hasana ibn ul Kalbija. Nasljedno
namjesnitvo Kalbida, koje se zadralo do god. 1040., oznauje vrhunac muslimanske
moi i utjecaja na otoku. Putnik iz desetog stoljea Ibn Hevkal naao je tri stotine moeja
samo u Palermu to je rjeit dokaz o opsenosti muslimanskog prodiranja. Kasniji
pisci govore nam o bogatom procvatu arapske kulture i knjievnosti, od koje se naalost
veoma malo sauvalo.
Kalbidi su svrgnuti u graanskom ratu izmeu sicilijanskih i afrikih muslimana, koji
je uinio kraj jedinstvu otoka. Poslije kratkog vremenskog razdoblja, u kojem je i samim
Palermom vladalo vijee velikaa, a ostalim dijelom otoka mjesni knezovi, provalili su
Normani, koji su u meuvremenu bili zaposjeli junu Italiju, i osvojili su vei dio otoka.
U god. 1061. Roger I. zauzeo je Mesinu te je ve do g. 1091. podvrgao cijelu Siciliju osim
manjih uporita, koja su jo drali muslimani. Pod normanskom vlau, koja se odrala
do 1194., vaan dio kulturne gradske klase iselio se u Sjevernu Afriku i Egipat.
Arapi su na Siciliji primijenili uglavnom ista naela vladavine kao i u pokorenim
zemljama na Istoku, te su izvrili vanu socijalnu promjenu u posjedu i raspodjeli i
zemljita. Mnoga sauvana arapska imena mjesta pokazuju snagu arapske kolonizacije
mnoge arapske rijei u sicilijanskom dijalektu svjedoe o njihovu zanimanju za
poljoprivredu. Arapi su donijeli na Siciliju narane, dudove, eernu trsku, datulje i
pamuk. Oni su proirivali obradu zemlje briljivim navodnjavanjem, te jo i danas
mnoge esme na Siciliji, a osobito u Palermu, nose imena, koja se lako mogu prepoznati
kao arapska. Gotovo svi spomenici arapske vladavine su iezli, a knjige to su ih Arapi
napisali na Siciliji, sauvale, su se samo u odlomcima. Spisi najveeg sicilijanskog
arapskog pjesnika Ibn Hamdisa (umro 1132) doprli su do nas samo u panjolskim i
sirskim prijepisima. Oni su nestali dijelom zbog kratkotrajnosti upotrebljenog
materijala, dijelom zbog iseljavanja kulturnih klasa nakon normanskih osvajanja, a
nadasve zbog razorne djelatnosti samih osvajaa.
Ali Normani su se brzo prilagodili kulturi to su je zatekli na otoku. Arapski i
muslimanski elementi na dvoru i u kulturi normanske Sicilije bili su mnogobrojni. Roger
54

II. (11301154), poznat kao Poganin zbog svoje naklonosti prema muslimanima,
sluio se arapskim etama i opsadnim inenjerima u svojim vojnama u junoj Italiji kao i
arapskim arhitektima za svoje graevine, koje su stvorile novi i karakteristini
saracenskonormanski stil. Njegov velianstveni krunidbeni plat, satkan u
kraljevskim radionicama tiraza u Palermu, nosi arapski natpis u kufijskom stilu i datum
Hidre 528. (to jest god. 11334). On je zadrao ak i arapski obiaj da se dre dvorski
pjesnici koji slave vladara. Jedan kasniji muslimanski sastavlja antologije sauvao je
odlomke arapskih pjesama napisanih u pohvalu ovoga kralja i osuuje pisce, to su se
ponizili slavei nevjernike: Neka ih Bog strmoglavi u najeu paklenu vatru. Upravo
je na Rogerovu dvoru napisao Idrizi, najvei arapski geograf, svoj monumentalni
pregled geografije, koji je posvetio normanskom kralju i koji nam je poznat kao Kitab
Ruder Knjiga Rogerova. U 1185. posjetio je otok panjolski muslimanski putnik Ibn
Dubejr. On primjeuje, da kralj (Vilim II, 11661189) umije itati i pisati arapski.
Kralj se uvelike pouzdaje u muslimane i povjerava im svoje poslove, ak i one
najvanije; tako je nadstojnik njegove kuhinje musliman, kao i... njegovi veziri i
komornici. Putnik zapaa, da ak i krani u Palermu izgledaju i oblae se kao
muslimani i da govore arapski. Normanski su kraljevi nastavili da kuju novac s arapskim
natpisima i nadnevcima Hidre, a u poetku ak i s muslimanskom formulom. Mnoge su
se slubene knjige jo uvijek vodile na arapskom, a meu njima i knjige kraljevskog
dvora.
Kasnije je pod vapskom dinastijom, to je dola poslije Normana, latinski postepeno
zamijenio arapski u slubenoj upotrebi, te posljednji arapski dokument na Siciliji
potjee iz godine 1242. Ali arapska se kultura i dalje sauvala i cvala pod vladom
Fridriha II. (12151250), ojaana njegovim trgovanjem s muslimanskim Istokom.
Znakovi arapskog utjecaja vide se jo i pod Manfredom (umro 1266), te su se u logoru
Luceri, sicilijanskoj muslimanskoj koloniji to ju je na kopnu osnovao Fridrih II, jo
uvijek molile etiri kanonske molitve. Ali stara je kultura izumirala, te je poetkom
etrnaestog stoljea arapski jezik bio presahnuo na otoku, a Islam iskorijenjen
iseljavanjem ili otpadnitvom. Sicilija je sve u svemu igrala u prenoenju
muslimanske kulture u Evropi manju ulogu, nego to bismo oekivali. Ona je najvie
postigla u tom smislu za vlade Fridriha II, kad je niz prevodilaca, krana i idova,
preveo na latinski brojna arapska djela, kako originalna tako i ona prema grkim
tekstovima. Meu prevodiocima bio je Teodor, astrolog istonjakog porijekla, koji je
preveo djela o higijeni i sokolarstvu, i uveni Michael Scot, kotski arobnjak i astrolog,
koji je nakon izuavanja arapskog i idovskog jezika u panjolskoj stupio u slubu
Fridriha II. na Siciliji i ostao tamo sve do svoje smrti. Posljednji od sicilijanskih
prevodilaca bio je idovski lijenik Fered ibn Salim, koji je za anuvinskog kralja Karla
I. (umro 1285) preveo na latinski veliko medicinsko djelo Razija, Razesa, kako su ga
zvali na srednjovjekovnom zapadu.
U panjolskoj su Arapi postigli najvee i najtrajnije osvajanje u Evropi. Godine 709.
iskrcala se jedna berberska jedinica u Algecirasu na poziv pobunjenog vizigotskog j
namjesnika. Idue je godine berberski voa Tarif napao oblast izmeu Algecirasa i
Tarife, koja i danas nosi njegovo ime. Ohrabren uspjehom tih poetnih okraja, Tarik,
berberski slobodnjak Muse ibn Nusejra, arapski namjesnik sjeverozapadne Afrike,
iskrcao se s jaom vojnom snagom i zauzeo Gibraltar, Carteyu i Algeciras. Odatle je
prodro u unutranjost, potukao vizigotsku vojsku i osvojio Cordobu i Toledo.
Dotadanje muslimanske snage bile su gotovo iskljuivo berberske, ali je god. 712.
doao sam Musa s jakom arapskom snagom od nekih 10.000 momaka i zauzeo gradove
Sevillu i Meridu. Nakon toga su Arapi brzo napredovali i do 718. osvojili vei dio
Poluotoka i preli preko Pireneja u junu Francusku, i tek su tu njihovo napredovanje
zaustavili Franci pod Karlom Martelom u bici kod Poitiersa, 732. g.

55

panjolska je uoi arapskog osvajanja bila u loem i alosnom stanju. Od svega, to

je jedno posjedovala, sauvala je samo ime, kae jedan rani ljetopisac. Na jednoj strani
nalazila se malobrojna zemljoposjednika klasa s ogromnim latifundijama, a na drugoj
strani golema i bijedna masa kmetova i robova te unitena i upropatena srednja klasa.
Clarissimi ili povlatena klasa bili su izuzeti i od veine poreza, te su ivjeli u raskoi i
pokvarenosti; ostali su bili gladni i nezadovoljni. Po itavoj su zemlji lutale razbojnike
bande odbjeglih kmetova i robova. God. 616. poinje na poluotoku estok progon
mnogobrojnih idova, to je samo jo povealo mnotvo onih, koji nisu imali to da
izgube u bilo kakvoj promjeni, ali su mogli da sve dobiju. Vizigotska vojska sastojala se
velikim dijelom od unovaenih kmetova. Sasvim je razumljivo, da je ta vojska bila
nepouzdana. Poetne pobjede Arapa izazvale su gotovo odmah slom crvotone
strukture vizigotske drave. Kmetovi su obustavili rad; idovi su se pobunili i pridruili
napadaima te im izruili grad Toledo.
Novi reim bio je liberalan i trpeljiv, te i sami panjolski ljetopisci govore, da je bio
bolji od franake vlasti na sjeveru. On je uinio zemlji najveu korist, jer je uklonio staru
vladajuu klasu, plemstvo i sveenstvo, jer je razdijelio njihove zemlje i stvorio novu
klasu sitnih posjednika; koji su uglavnom zasluni za razvitak poljoprivrede u
muslimanskoj panjolskoj. Poloaj kmetova mnogo se poprativio, a buroazija je nala
izlaz iz svojih nevolja u tome, stoj se na irokoj osnovi obraala na Islam i izjednaavala
s Arapima.
Poslije osvajanja vojnici osvajake vojske ostali su u panjolskoj i tu su se nastanili i
poenili s mjesnim stanovnitvom. Novi talas useljavanja uslijedio je u toku osmog
stoljea i doveo na poluotok mnogo Arapa, a jo vie Afrikanaca. God. 741. Berberi su
bili dovoljno snani da dignu opu bunu protiv Arapa. Kalif je poslao arapsku, velikim
dijelom sirsku vojsku, koja je stigla 742., nakon dugog i pustolovnog putovanja, pod
zapovjednitvom Beld ibn Bira. Ona je brzo potukla Berbere, a za uzvrat je dobila kao
leno zemljita uz sredozemnu obalu panjolske. Ti novi kolonisti iz Sirije naselili su se
po istom planu kao i u Siriji, te je ljudima iz svakog sirskog dunda (vojno okruje) bilo
dodijeljeno po jedno panjolsko okruje Damasku okruje u Elviri, Jordanu u Malagi,
Palestini u Sidoniji, Himsu u Sevilli, Kinasrinu u Jaenu. Egipatska vojska drala je Beju i
Murciu. Ti su arapski feudalni posjednici bili obavezni na vojnu slubu na poziv vlade u
Cordobi, arapskoj prijestolnici. Kad nisu bili u vojnoj slubi, pretpostavljalo se, da ive
na svojoj zemlji. Ali Arapi se jo nisu navikli na zemljoradnju, pa je veina feudalnih
posjednika vie voljela da se naseli u glavnim gradovima okruja, gdje su leale njihove
zemlje, i da ivi od dohodaka, to su ih izvlaili od panjolskih kmetova i napoliara, koji
su obraivali njihova imanja. Oni su inili novo gradsko stanovnitvo, arapsku ratniku
kastu, koja je ivjela od svojih dohodaka, a zvala se amiz ili Sirci, da bi se razlikovala od
starijih naseljenika, koji su doli s prvom najezdom.
Ti su dogaaji, ojaavi sirski element u panjolskoj, stvorili povoljne prilike za
Abdurahmana, omejidskog princa, koji je pobjegao od propasti svoje kue na istoku.
Poslije izvjesnih priprema u Beldovoj vojsci, u kojoj je bilo mnogo omejidskih
pristalica, on se iskrcao kod Almuecara, 755. Ubrzo je pobijedio namjesnika, koji je
priznavao Abaside, te je, zauzevi Cordobu godine 756., uspostavio nezavisnu omejidsku
dinastiju, koja e trajati do 1031.
Prvo stoljee omejidske vladavine u panjolskoj bilo je razdoblje nemira, u toku kojeg
su emiri iz Cordobe bili zauzeti smirivanjem zemlje i upokoravanjem pritajenih ili
otvorenih pobuna razliitih elemenata stanovnitva. Arapi su bili preteno graani,
veliki vazali vojne aristokracije dunda. Bili su najjai na jugoistoku i neko su vrijeme
ozbiljno ugroavali dravnu vlast. Kad je prestalo useljavanje Arapa, u devetom stoljeu,
te su se Arapi i arabizirani panjolski obraenici na Islam postepno stopili, pomalo je
slabio utjecaj velikih arapskih obitelji, koje su u kasnija omejidska vremena prestale da
igraju neku vaniju ulogu u javnim poslovima. Mnogo brojniji i mnogo opasniji bijahu
56

Berberi, koji su brojano rasli zbog stalnog useljavanja sve do u jedanaesto stoljee. U
gradovima oni su sainjavali manjinu, koja se brzo pretapala. Ti su brani iz Maroka
veinom vie voljeli da se nasele u planinskim okrujima, kamo ih je privlaio srodan
nain ivota, koji se zasnivao na stoarstvu i poljoprivredi, a isto tako i prednosti
poznatog terena. Najzad valja spomenuti i same panjolce, krane, idove i obraenike.
U panjolskoj su zatiene nemuslimanske zajednice bile brojnije i bolje organizirane no
igdje drugdje u Islamu. Politika vlasti prema njima bila je openito liberalna i trpeljiva, a
povremena tlaenja treba uglavnom pripisati politikim razlozima. Inae je prelaenje
na Islam, na koje je navodila privlanost vie nego prisila, bilo brzo i obimno. Ubrzo su
oni, koji su govorili arapski, i panjolski muslimani, slobodni ljudi, slobodnjaci i robovi,
tvorili najvei dio stanovnitva. ak i oni, koji su ostali vjerni svojim starim religijama, u
znatnoj su mjeri prihvatili arapski jezik. Ve u sredini devetog stoljea Alvaro, kranin
iz Cordobe, govori sa aljenjem:
Mnogo mojih istovjeraca ita arapsku poeziju i prie, prouava spise
muhamedanskih teologa i filozofa, ne zato, da bi ih pobili, ve zato da naue, kako e
se to tonije i otmjenije izraziti na arapskom. Gdje ete danas nai laika, koji ita
latinska tumaenja Svetoga Pisma? Tko od njih prouava evanelja, proroke,
apostole? Svi mladi krani, na glasu sa svoje nadarenosti, poznaju samo arapski jezik
i literaturu, revno itaju i prouavaju arapske knjige i skupljaju velike knjinice od tih
knjiga uz goleme trokove te posvuda na sav glas proglauju, da je ta literatura
vrijedna divljenja. Meu tisuama nas teko je nai jednoga, koji zna napisati kakvo
takvo latinsko pismo prijatelju, ali ima bezbroj onih, koji se znaju izraavati na
arapskom i sastavljati pjesme na tom jeziku s veom vjetinom nego sami Arapi.
Otprilike u isto vrijeme nadbiskup Seville smatra za potrebno da prevede Bibliju na
arapski jezik i da je poprati tumaenjem, i to ne u misionarske svrhe, ve za vlastitu
vjersku zajednicu. Mnogi su krani bili u dravnoj slubi, a omejidski su emiri slali ak i
biskupe u vanim diplomatskim misijama. Za krane i idove, koji su govorili arapski,
upotrebljavao se naziv Mozarab od arapskog i Mustarib (arabizirani). Obraenici su u
panjolskoj povijesti poznati kao otpadnici, a na arapskom kao Muvalad, naziv koji znai
otprilike usvojenici.
Vladanje Abdurahmana II. (822852) bilo je razmjerno dugo razdoblje mira.
Abdurahman je preuredio cordobsko kraljevstvo po abasidskim uzorima uvevi
centraliziranu birokratsku upravu i abasidsku organizaciju dvora. Poznat je kao
pokrovitelj knjievnosti, koji je doveo mnogo uenjaka i knjiga s Istoka i time veoma
ojaao kulturne veze izmeu panjolskog Islama i sredita islamske civilizacije na
Istoku. Jedna od najznaajnijih linosti meu njima bio je Zirjab, perzijski muziar,
kojega je s dvora Haruna ur Reida otjerala zavist njegova uitelja. Naao je utoite na
dvoru u Cordobi i postao neprijeporni arbitar ukusa i mode u panjolskoj prijestolnici,
gdje je uveo nove i nepoznate profinjenosti istone civilizacije od orijentalnih
muzikih oblika do noenja finih odijela i uivanja paroga.
Za Abdurahmanovih nasljednika smanjila se opasnost od unutarnjeg rascjepa. Arapi,
Berberi i panjolski muslimani stopili su se postepeno u jedinstveno muslimansko
stanovnitvo, ponosno na svoju nezavisnost u kulturi i politici, a po svojim pogledima
sve vie ibersko. Tom pokretu za politiko i kulturno ujedinjenje mnogo je koristio obrat
dogaaja na poetku desetog stoljea. Pojava Fatimida u Sjevernoj Africi i uspostava
izmatikog protukalifata na elu iroko rasprostranjenog i buntovnog revolucionarnog
pokreta navela je emira Abdurahmana III. (912961) da sam uzme naslov i
dostojanstvo kalifa te da se time proglasi vrhovnim vjerskim poglavarom muslimana u
panjolskoj i da presijee posljednje spone zavisnosti od Istoka. Za kalifata
Abdurahmana III. nastupio je vrhunac omejidske moi. Njegovo je vladanje bilo
razdoblje politike stabilnosti i unutarnjeg mira, u kojem su i arapski feudalni glavari i
berberski gortaci bili vrsto podreeni sredinjoj vlasti. Iezavali su istoni utjecaji i
57

poela je da se ocrtava posebna hispano-arapska civilizacija, u kojoj je klasina arapska

tradicija podvrgnuta neprimjetnim utjecajima mjesne sredine. U isto vrijeme odravale
su se trgovinske veze s Istokom, pa uspostavljanje diplomatskih odnosa s Bizantom
pokazuje snagu i ugled Omejidske drave. El Hakim II. (961976), znameniti mecena,
koji je podigao knjinicu s mnogo tisua svezaka, i napose njegov vezir El Mensur ili
Almanzor stvarni vladar u zemlji, nastavili su djelo Abdurahmana u centralizaciji
vlasti i ujedinjavanju stanovnitva.
Poslije smrti El-Mensura, za vladanja Hiama (9761008), poelo je rasulo.
Slabljenje sredinje vlasti odrijeilo je suzdrana suparnitva izmeu dviju stranaka,
Andaluana, to jest cjelokupnog muslimanskog stanovnitva panjolske, i Berbera,
koji su se nedavno doselili iz Sjeverne Afrike. U meuvremenu izmeu graanskog rata i
raskola to je uslijedio, igrala je sudbonosnu ulogu trea stranka, poznata pod imenom
Robovi. Isprva se taj naziv upotrebljavao za robove istonoevropskog podrijetla, a na
kraju za sve robove evropskog porijekla u kraljevoj slubi. Mnogi su od njih bili Talijani
ili su potjecali iz jo neosvojenih uporita nezavisnog kranstva na sjeveru. Bili su
dovedeni kao djeca, te su bili poglavito muslimani i govorili su arapski. Ve sredinom
desetog stoljea bili su sve vaniji i u vojsci i na dvoru, a navodi se, da su pod
Abdurahmanom III. brojili 13.750 ljudi. Mnogi su osloboeni te su stekli bogatstvo i
poloaj. Omejidski su ih knezovi upotrebljavali kao protuteu utjecaju arapskih
feudalnih glavara, postavljajui ih na visoke poloaje u vladi i na zapovjednika mjesta u
vojsci. Njihova nepokornost i njihovi sukobi s Berberima uvelike su pomogli da se obori
omejidski kalifat.
Prva polovica jedanaestog stoljea bila je period politikog cjepkanja, kad je
panjolska bila podijeljena meu nizom siunih kraljeva i knezova berberskog,
robovskog ili andaluzijskog porijekla, a koji su poznati kao stranaki kraljevi. Ta je
politika slabost dovela do dvostruke provale u muslimansku panjolsku: do provale
krana sa sjevera, uz franaku pomo, i Berbera s juga. God. 1085. talas ponovnog
kranskog osvajanja progutao je Toledo; gubitak tog grada bio je smrtonosan udarac
panjolskom Islamu. Ipak, uprkos politikoj slabosti i nejedinstvu zemlje,
meurazdoblje stranakih kraljeva bilo je doba velikog kulturnog procvata. Mnogi
siuni dvorovi bili su sredita znanosti, filozofije, nauke i knjievnosti, a pad kalifata je
dopustio da se ponovo obnove aktivni ekonomski i kulturni odnosi s Istokom.
Vladavinu stranakih kraljeva dokrajila je nova provala Berbera iz Afrike. Jusuf
ibn Tafin, osniva dinastije Almoravida, uao je u panjolsku na poziv samih
Andaluana, da bi se suprotstavio kranskoj opasnosti. Poto je potukao krane god.
1086., on je nastavio da pripaja stranake monarhije svom Maurskom carstvu.
Almoravidi su opet ustupili pred novom afrikom dinastijom Almohad, fanatinom
berberskom sektom. U meuvremenu nastavilo se ponovno kransko osvajanje.
Godine 1195. muslimani su izvojevali posljednju veu pobjedu kod Alarcosa. S
muslimanskim porazom kod Las Navas de Tolosa 1212. otpoeo je niz kranskih
napredovanja, koja su dosegla vrhunac u zauzimanju Cordobe god. 1236. i Seville 1248.
Almoravidsko kraljevstvo raspalo se u niz kratkotrajnih stranakih monarhija. Pod
konac trinaestog stoljea krani su bili ponovo osvojili itav poluotok izuzevi jedino
grad i pokrajinu Granadu, gdje je muslimanska dinastija vladala jo blizu dvije stotine
godina. Upravo je tu, u sjaju sutona panjolskog Islama, izrasla velianstvena fantazija
Alhambra, posljednji i najvii izraz njegova stvaralakog genija. Dana 2. sijenja 1492.
ujedinjene vojske Aragona i Kastilije zauzele su grad Granadu, a malo zatim je kralj
ukazom naredio da se protjeraju svi nekatolici s poluotoka. Arapski je jezik jo neko
vrijeme ivotario meu onima, koji su se na silu preobratili na kranstvo, ali su ak i
oni bili protjerani u Afriku na poetku sedamnaestog stoljea.
panjolski Islam prua na svom vrhuncu sjajan prizor. Arapi su mnogostruko
obogatili ivot poluotoka: u poljoprivredi, uveli su znanstveno navodnjavanje i neke
58

nove kulture, meu njima limun, pamuk, eernu trsku i riu. Napredno stanje u
panjolskoj poljoprivredi pod arapskom vlau treba uvelike pripisati promjenama koje
su oni unijeli u sistem zemljinog posjeda. Razvili su mnoge industrije: tekstilnu,
lonarstvo, industriju papira, svile i rafiniranje eera, i otvorili su vane rudnike zlata,
srebra i drugih kovina. Vuna i svila izraivala se u Cordobi, Malagi i Almeriji, lonarski
proizvodi u Malagi i Valenciji, oruje u Cordobi i Toledu, koa u Cordobi, ilimi u Bezi i
Calceni, papir koji su Arapi uveli s Dalekog Istoka u Jativi i Valenciji. Kao i svuda u
Islamu, glavna je industrija bila tekstilna industrija, i ujemo, da je samo u Cordobi bilo
13.000 tkaa. Muslimanska panjolska vodila je obimnu vanjsku trgovinu s Istokom, a
trgovaka flota iz andaluzijskih matinih luka prevozila je panjolsku robu po itavom
Sredozemlju. Glavna trita nalazila su se u Sjevernoj Africi nadasve u Egiptu i u
Carigradu, gdje su bizantinski trgovci kupovali njihove proizvode i preprodavali ih u
Indiji i Srednjoj Aziji. Mnoge arapske rijei, koje su se sauvale u poljoprivredi i u
zanatima, pokazuju koliko je bio snaan arapski utjecaj. ak i u politikom ivotu mnogi
arapski nazivi, koji se jo upotrebljavaju u panjolskoj mjesnoj upravi i vojnikom
rjeniku, svjedoe o ilavosti arapske tradicije. Kranski kralj iz etrnaestog stoljea,
koji je obnovio Alcazar, proslavio je svoje djelo u natpisu na arapskom jeziku Slava
naem gospodaru, sultanu don Pedru. Dugo vremena poslije ponovnog kranskog
osvajanja novac je po obliku ostao arapski.
panjolska arapska civilizacija, takoer, predstavlja velik i neosporan dio arapske
knjievnosti uope i dala je vane doprinose svim granama arapske klasine predaje,
koje je ona dio. Pa i grko nasljedstvo nije do panjolskih Arapa stiglo iz mjesnih izvora,
ve s Istoka, putem knjiga uvezenih iz istonih prevodilakih sredita, poglavito za
vladanja Abdurahmana II. Mjesni se utjecaj osjetio ponajvie u lirskoj poeziji, gdje su
panjolski Arapi stvorili nove oblike, nepoznate muslimanskom Istoku, a koji su znatno
utjecali na ranu panjolsku kransku poeziju, a moda i na ostale knjievnosti u
Zapadnoj Evropi. Moda su najkarakteristini je tvorevine panjolskog Islama njegova
umjetnost i arhitektura, koja se u poetku povodila za arapskim i bizantskim uzorima s
Bliskog Istoka, ali se pod mjesnim utjecajima razvila u neto novo, individualno i
izvorno. Znamenita moeja u Cordobi, koja se poela graditi pod Abdurahmanom I,
obiljeava poetak novog hispano-maurskog stila, koji je kasnije dao takva remek-djela,
kao to su kula Giralda, Alcazar u Sevilli i Alhambra u Granadi.
Kao to bismo mogli i oekivati, svi panjolski historici nisu jednako oduevljeni
trajnim uincima arapske okupacije panjolske na panjolski ivot i ustanove. U jednoj
raspravi punoj dubokih misli moderni panjolski uenjak Sanchez Albornoz nabraja,
koje su po njegovu gledanju trajne tetne posljedice snale kransku panjolsku
zbog njenog straarenja u ime Zapada protiv muslimanskog napredovanja kao i zbog
napora podnesenih u ponovnom osvajanju. Prvo je politika rascjepkanost zemlje.
Osvajanje i ponovno osvajanje zbrisalo je politiko jedinstvo poluotoka, koje je ve bilo
daleko uznapredovalo pod rimskom vlau, a ponovno osvajanje komad po komad
oivjelo je stari duh panjolskog partikularizma i prouzrokovalo, da je panjolska
daleko zaostala za ostalom Evropom u politikom razvitku i centralizaciji. Uporedo s tim
kranska je panjolska ekonomski zaostala zbog toga, to je velika zadaa ponovnog
osvajanja iscrpla svu njezinu raspoloivu energiju i ostavila malo ili nita za razvoj
trgovine i industrije; trgovina i industrija poremetile su se time, to je panjolska bila
prebaena iz afrikog i sredozemnog kruga, kojem je pripadala pod arapskom vlau, u
krug Zapadne Evrope, gdje je bila pridolica, zaostala na putu razvoja iza ostalih i
nesretno smjetena na rubu. Napokon, primjeuje on, sudbonosni utjecaj saracenske
prevlasti u panjolskoj nije usporio samo ekonomski ivot i politiku organizaciju. Ta je
prevlast i u najintimnijem tkivu panjolske due izazvala reakcije prepune alosnih
posljedica. Pretrpljeni napor u ponovnom osvajanju prouzrokovao je ratniki i
pustolovan mentalitet i slabljenje politikog smisla, to je navodilo panjolce da rasipaju
59

svoje energije u neplodnim pothvatima imperijalnog osvajanja, dok je religiozni

karakter rata izazvao nezdravo bujanje sveenstva i sveenikog utjecaja, koji je
zatrovao panjolski politiki ivot. Ponekad panjolski uenjaci iznose ovo stanovite:
premda je civilizacija kalifata bila besumnje bogata i raznolika zacijelo bogatija od
bilo koje druge u Zapadnoj Evropi u to vrijeme ona nije nadoknadila navedene tete,
jer je najvei dio te civilizacije bio izbaen iz zemlje zajedno sa samim Arapima, a i prije
toga je u veoma ogranienom opsegu otjecala u kulturni ivot kranske panjolske, koji
se mnogo vie temeljio na siromanim i zaostalim nezavisnim dravama na
neosvojenom sjeveru negoli na blistavoj kulturi muslimanskog juga.
Doista je trajni utjecaj Arapa na panjolsku bio mnogo manji nego, na primjer, na
Perziju. U perzijskom jeziku gotovo sva terminologija kulturnog i duhovnog ivota jo je
i danas arapska. U panjolskom jeziku ona je latinska. Ali ipak mnoge sauvane rijei,
koje se odnose na materijalni ivot, pokazuju koliko mnogo panjolska duguje Arapima
u ekonomskim, drutvenim i, u izvjesnoj mjeri, politikim stvarima. I u kulturi mora se
priznati velika vanost arapskog naslijea za panjolsku, a doista i za itavu Zapadnu
Evropu. U panjolsku su dolazili krani iz mnogih zemalja, da ue uz roene panjolce
kod muslimanskih i idovskih uitelja koji su govorili arapski, i oni su preveli mnogo
knjiga s arapskog na latinski. Veliki dio ostavtine stare Grke upoznao je Zapad najprije
iz arapskih prijevoda, to su pronaeni u panjolskoj. Prvo veliko sredite na Zapadu,
gdje se kultura prenosila od Islama na kranstvo, bio je grad Toledo, ponovo osvojen
god. 1085. Mnogi su ueni muslimani ostali u gradu i uskoro su njihov broj pojaali
idovski izbjeglice s muslimanskog juga, tada pod vlau netrpeljivih Almohada, koji su
uveli estoke vjerske progone u muslimansku panjolsku i natjerali mnoge idove da
potrae privremeno utoite u liberalnijoj sredini Toleda. U dvanaestom i trinaestom
stoljeu, a osobito za vladanja Alfonsa Mudrog, kralja Klastilije i Leona (12521284),
prevodilake kole u Toledu stvorile su velik opus djela, koji je ukljuivao Aristotelov
Organon i mnoge spise Euklida, Ptolomeja, Galena i Hipokrata, koje su arapski
komentatori i nasljednici obogatili. Prevodioci su obino radili zajedno s dvojezinim
domorocima mnogi su od tih domorodaca bili idovi a bilo je meu njima
panjolskih i stranih uenjaka. Meu njima su bili Domingo Gundisalvi te preobraeni
idovi kao Ivan od Seville i Petrus Alphonsi, a iz drugih zemalja Gerard od Cremone iz
Italije, Herman Dalmatinac iz Njemake, Adelard od Batha, Daniel od Morlaya i Michael
Scot iz Britanije.
Arapi su utisnuli svoj biljeg panjolskoj u vjetinama panjolskog seljaka i zanatlije
i u rijeima kojima ih on opisuje, u umjetnosti, arhitekturi, muzici i literaturi poluotoka
te u nauci i filozofiji srednjovjekovnog Zapada, koju su oni obogatili prenijevi
nasljedstvo antike vjerno sauvano i uveano. Uspomena na muslimansku panjolsku
sauvala se i meu samim Arapima, meu izgnanicima U Sjevernoj Africi, od kojih jo
mnogi nose andaluzijska imena i uvaju kljueve svojih kua u Cordobi i Sevilli objesivi
ih po zidovima u Marakeu i Casablanci. U novije su vrijeme posjetioci panjolske s
Istoka, kao egipatski pjesnik Ahmed evki i sirski uenjak Muhamed Kurd Ali, podsjetili
Arape na Istoku na velika dostignua njihove panjolske brae i dali uspomeni na
panjolski Islam pravo mjesto u nacionalnoj svijesti Arapa.

VIII
ISLAMSKA CIVILIZACIJA
Znanosti su dole u arapski jezik iz razliitih krajeva svijeta; on ih je uljepao i unio u srca
ljudi, a ari su toga jezika strujale kroz njihove vene i arterije.
(EL BIRUNI, KITAB ES SEIDANA)

60

Na najvioj toki razvoja arapskih i islamskih carstava na Bliskom i Srednjem Istoku

razvila se bujna civilizacija, obino poznata pod imenom arapska civilizacija. Nisu je
donijeli sa sobom ve gotovu arapski napadai iz pustinje, nego ju je poslije osvajanja
stvorila suradnja mnogih na-roda: Arapa, Perzijanaca, Egipana i drugih. Ona ak nije
bila ni posve muslimanska, jer je meu njezinim tvorcima bilo mnogo krana, idova i
mazdaista. Ali je njezino glavno sredstvo izraavanja bio arapski jezik, a nad njim je
vladao Islam i njegov pogled na ivot. I upravo su te dvije stvari, njihov jezik i vjera, bili
veliki doprinos arapskih osvajaa novoj i izvornoj civilizaciji, to se razvila pod njihovim
ezlom.
Arapski spada u semitske jezike, meu njima je jedan od najbogatijih. Predislamski su
Arapi bili primitivan narod, imali su teak i primitivan nain ivota, malo
prosvijeenosti ili formalne kulture i gotovo nikakvu pismenu tradiciju. Ali su razvili
izvanredno bogat pjesniki jezik i predaju, poeziju istanane i sloene ritmike, rime i
dikcije, klasinu pravilnost oblika, koja je bila uzor najveem dijelu kasnije arapske
poezije. Bogata strastima i slikovita, a ograniena tematski, ona je bila istinski izraz
ivota beduina, pjevajui o vinu, ljubavi, ratu, lovu, o stranim krajolicima planine i
pustinje, ratnikoj vrlini plemenskih pripadnika, o rugobi njihovih neprijatelja. Kao to
bismo i oekivali, to nije literatura apstrakcije ili iste misli.
Osvajanja su uinila arapski imperijalnim jezikom, a uskoro i jezikom velike i
raznovrsne kulture. On se proirivao, da bi zadovoljio te dvije potrebe: djelomice je
posuivao nove rijei i izraze, ali se uglavnom razvijao iznutra, stvarajui nove rijei iz
starih korijena, dajui novo znaenje starini rijeima. Kao primjer tog razvitka moemo
uzeti arapsku rije za apsolutan, pojam sasvim nepotreban predislamskim Arapima.
To je mudarrad, particip pasivni od darrada, svui do gola ili ogoliti, izraz koji se
normalno upotrebljavao za skakavce i u vezi je s rijeima darda, skakavac, i darda,
list. Jezik stvoren na ovaj nain posjedovao je iv, konkretan i slikovit rijenik, i svaki je
naziv imao duboke korijene u posve arapskoj prolosti i tradiciji. On je doputao da
ideje neposredno i neublaeno djeluju na misao pomou konkretnih i poznatih rijei kao
i da neometano proimaju dublje slojeve svijesti.
Tako obogaen, arapski je jezik ostao iskljuivo sredstvo kulture jo dugo vremena
poslije propasti arapskog kraljevstva. S jezikom Arapa dola je i njihova poezija kao
njegov klasini uzorak i svijet ideja obuhvaen tom poezijom: konkretan, a ne
apstraktan, premda esto istanan i ne uvijek dokuiv; retorian i deklamatoran, a ne
prisan i lian; recitativan i isprekidan, a ne epian i povezan; literatura u kojoj se vie
polagalo na djelovanje rijei nego na prenoenje misli.
Pri arapskoj ekspanziji vie se treba uditi arabizaciji osvojenih pokrajina nego
vojnikom osvajanju. Do jedanaestog stoljea arapski nije postao samo glavni govorni
jezik od Perzije do Pireneja, ve i glavno sredstvo kulture, koja je istisnula stare kulturne
jezike, kao koptski, aramejski, grki i latinski. Kako se irio arapski jezik, tako je i
blijedjelo razlikovanje izmeu arapskog osvajaa i arabiziranog-osvojenog i postalo
razmjerno beznaajno. Ali, premda su svi oni, koji su govorili arapski i ispovijedali
Islam, i dalje smatrali, da pripadaju jedinstvenoj zajednici, naziv Arapin poeo se
ponovo primjenjivati na nomade, koji su se prvobitno tako zvali, ili se upotrebljavao kao
naslov za aristokratsko porijeklo, bez veeg ekonomskog ili socijalnog znaenja.
Arapski je jezik izvrio ogroman utjecaj na druge muslimanske jezike i izvan
prostranih oblasti koje su bile trajno arabizirane. Muslimanski jezici, perzijski i turski, a
kasnije urdu, malajski i svahili: sve su to novi jezici, koji se slue arapskom azbukom i
sadre golem broj arapskih rijei isto toliko koliko ima grkih i latinskih elemenata u
engleskom koje su obuhvaale itav svijet pojmova i ideja.
Odravanje i irenje arapskog jezika znailo je vie nego odranje samog jezika
vie, na primjer, nego daljnja upotreba latinskog na srednjovjekovnom Zapadu. S
jezikom su dole arapske navike i predaja s obzirom na izbor i obradu tema. To emo
61

najbolje shvatiti, ako usporedimo perzijsku poeziju na arapskom jeziku do jedanaestog

stoljea, s poezijom na perzijskom jeziku u neko kasnije doba, kad je muslimanska
Perzija ve razvila svoju vlastitu nezavisnu islamsku kulturu. Perzijska se arapska
poezija razlikuje u mnogim vanim pogledima od rane poezije samih Arapa, pa ipak u
osnovi odgovara arapskom ukusu, i Arapi je i danas svrstavaju u riznicu svog naslijea.
Nedostaje joj epika i subjektivni lirizam kasnije perzijske poezije.
Islam edo Arabije i arapskog Proroka nije bio samo sistem vjerovanja i kulta.
Bio je to i sistem drave, drutva, prava, misli i umjetnosti civilizacije, koju je religija
ujedinjavala, a kasnije njome vladala. Od Hidre naovamo Islam je znaio pokoravanje
ne samo novoj vjeri, nego i zajednici u praksi, sizerenitetu Medine i Proroka, a kasnije
sizerenitetu Carstva i kalifa. Isprva je Islam predstavljao arapsko dravljanstvo prvog
reda. Njegov zakonik bio je erijat, sveti zakon, to su ga razvili pravnici na osnovu
Kurana i Prorokove predaje. erijat nije bio samo normativni zakonik, ve i, u svojim
socijalnim i politikim aspektima, pravilo ponaanja, ideal prema kojemu su ljudi i
drutvo trebali da tee. Islam nije doputao nikakvu zakonodavnu vlast, jer je zakon
mogao proizii samo boanskom objavom, ali ipak se neslubeno odralo obiajno
pravo i civilno zakonodavstvo, koje je bilo volja vladara, a koje su pravnici povremeno
priznavali u ogranienom opsegu. Od toga dana erijat je propisivao svaki oblik ivota,
ne samo vjerovanje i kult, nego i javno pravo ustavno i meunarodno te privatno
pravo kazneno i graansko. Njegov idealni karakter vidi se najjasnije u njegovu
ustavnom obliku. Prema erijatu, poglavar zajednice je kalif, izabrani boji namjesnik,
koji ima vrhovnu vlast u svim vojnim, graanskim i religioznim poslovima, a dunost
mu je da ouva netaknuto duhovno i materijalno naslijee Prorokovo. Kalif sam nije
imao duhovnih ovlasti. On nije mogao izmijeniti doktrinu niti stvoriti novu doktrinu;
njega nije podupiralo nikakvo sveenstvo, ve samo polusveenika klasa ulema,
doktora boanskog prava, kojih su ovlasti bile ograniene samo na tumaenje. U praksi,
kalif je postao igraka vojnih zapovjednika i politikih pustolova, koji su od devetog
stoljea bili stvarni vladari Islama. U jedanaestom stoljeu pojavio se uz kalifa sultan kao
vrhovni svjetovni vladar; njegove su vlasti pravnici priznali post facto i nerado. Istu
suprotnost vidimo i u primjeni zakona. Uz kadiju, koji primjenjuje Sveti zakon, bilo je
svjetovnih sudova, koji su imali izriitu svrhu da rjeavaju predmete izvan kadijine
nadlenosti i da ispravljaju nepravde sluei se diskrecionim ovlatenjima.
Oba doprinosa Arapa, jezik i vjera, bila su od najranijih vremena izloena vanjskim
utjecajima. Ima stranih rijei ve u predislamskoj poeziji i u Kuranu, a jo vie u
razdoblju osvajanja. Administrativni nazivi iz perzijskog i grkog jezika, teoloki i
religiozni iz hebrejskog i sirskog, znanstveni i filozofski nazivi iz grkog jezika pokazuju
golem utjecaj starijih civilizacija s tog podruja na novu civilizaciju, koja se raala.
Islamsko drutvo u klasinom razdoblju sloeni je razvitak, koji je sjedinjavao u sebi
mnoge elemente razliita porijekla: kranske, idovske i mazdaistike ideje o
proroanstvu, dravnoj religiji, zagrobnom ivotu i misticizmu, sasanidsku i bizantinsku
upravnu i imperijalnu praksu. Moda je najvaniji bio biljeg helenizma, osobito u nauci,
filozofiji, umjetnosti i arhitekturi, a donekle i u literaturi. Helenistiki je utjecaj bio
toliko velik, da se Islam opisivao kao trei potomak helenistikog naslijea, zajedno s
grkim i latinskim kranstvom. Ali je helenizam Islama bio kasniji helenizam Bliskog
Istoka, napola orijentaliziran aramejskim i kranskim utjecajima, vie neprekinuti
nastavak kasne antike nego ponovno otkrie klasinih Atenjana, kao na Zapadu.
Uprkos razliitim izvorima, islamska civilizacija nije bila puki mehaniki spoj
prethodnih kultura, nego je to vie nova tvorba, u kojoj su se svi ti elementi spojili u
novu i izvornu civilizaciju time, to su bili preneseni na arapske i islamske oblike; to je
karakteristina faza, koja se razabire na svakom stupnju njezinih dostignua.
Najvee dostignue Arapa, prema njihovoj vlastitoj ocjeni, i prvo po vremenu bilo je
pjesnitvo i s njim srodna govornika vjetina. Predislamsko je pjesnitvo imalo javnu i
62

drutvenu funkciju: pjesnik se esto pojavljivao kao hvalitelj ili satirik i igrao je vanu
politiku ulogu. Pod Omejidima ta je usmeno prenoena poezija predislamske Arabije
bila sabrana u zbornik i sluila kao uzor za daljnji razvoj. Pod Abasidima arapsku su
poeziju obogatili mnogi nearapi, osobito Perzijanci, od kojih e prvi postati velik slijepi i
daroviti Bahur ibn Burd (umro 784). Oni su za neko vrijeme postigli pobjedu novih
tema i oblika nad predislamskim obrascima u ogorenoj borbi izmeu drevnih i
modernih oblika. Ali i te je novotare sputavala potreba da se prilagode arapskom ukusu
vladara i vladajue elite, te ih je na koncu potisnuo trijumf neoklasicizma, kojega je
najistaknutiji predstavnik bio Mutenebi (905965), kojeg Arapi smatraju svojim
najveim pjesnikom.
Sam Kuran je prvi spomenik arapske prozne literature, koja je u prvim stoljeima
arapske vlasti razvila i rimovanu i nevezanu prozu, te je bila vrlo bogata u beletristici i
eseju. Najvei majstor eseja, a odista i arapske proze, bio je Annr ibn Babr, poznat kao el
Dahiz, buljooki (umro 869). Rodom iz Basre i unuk crnakog roba, on zbog svoje
svestranosti, originalnosti i privlanosti zauzima jedinstveno mjesto u arapskoj
knjievnosti. Znanost i uenost bili su religioznog porijekla. Gramatika i leksikografija
nastale su iz potrebe da se tumai i objanjava Kuran. U Medini su pobonjaci stare
kole bili zaokupljeni religioznim naukama u uem smislu tumaenjem Kurana,
formulacijom dogmi i sabiranjem i sreivanjem predaje. To je dovelo do islamskih kola
prava i historije, koje su se razvile iz zakonske i biografske grae u Predaji. Zakonska se
graa razvila u razraeni pravni zakonik erijat. Povijest poinje kod Arapa
ivotopisom Proroka. Obogatila ju je sabrana arapska predislamska historijska usmena
predaja, a kasnije su joj sluili kao primjer perzijski dvorski ljetopisci Sasanida, to su ih
meu Arape uveli perzijski obraenici. Arapi imaju jak smisao za povijest i ubrzo su
stvarali obimne povijesti mnogih vrsta: ope povijesti, mjesne povijesti, povijesti
pojedinih obitelji, plemena i ustanova. Najranija arapska historijska djela jedva da su
neto vie nego knjige grae pisane na nain prirunika predaje, a sastoje se od prikaza
oevidaca uvedenih putem niza svjedoka koji ih prenose. Iz tih prikaza, koji su narativni
i tek tu i tamo interpretativni, razvila se povijest, koja je dosegla vrhunac u djelu Ibn
Halduna (13321406), najveeg historiara Arapa, a moda i najveeg historijskog
mislioca Srednjega vijeka.
Religiozna literatura bila je izloena jakom kranskom i idovskom utjecaju, osobito
u prvo vrijeme, te je u Predaju ulo mnogo apokaliptikog i talmudistikog materijala,
Teoloka literatura u uem smislu zapoela je pod utjecajem sirskog kranstva, a
kasnije i grke misli. Grki utjecaj bio je najvaniji u filozofiji i u svim naukama:
matematici, astronomiji, geografiji, kemiji, fizici, u historiji prirode i medicini. Ogroman
napor da se prevedu grke knjige, bilo izravno s originala bilo sa sirskih obrada, izazvao
je nov polet nauke u devetom i desetom stoljeu. Grke su se kole odrale u
Aleksandriji, Antiohiji i drugdje, te u perzijskom uilitu u Dundiapuru, to su ga
osnovali nestorijevski prebjezi iz Bizanta u sasanidsku Perziju. Prevoenje je zapoelo
pod Omejidima, kad su bila prevedena neka grka i koptska djela o kemiji. Pod Omarom
II. preveo je Masardevajh, neki idov iz Basre, sirska medicinska djela na arapski jezik i
time udario temelje arapske medicinske nauke. Prevodioci su obino bili krani i
idovi, uglavnom Sirci. Pod Omejidima prevoenje je bilo povremeno i pojedinano; pod
Abasidima bilo je j organizirano i slubeno podsticano. Najvie se prevodilo u devetom
vijeku, a osobito za vladanja Ma'muna (813833), i koji je u Bagdadu osnovao kolu za
prevodioce, s knjinicom i redovnim osobljem. Jedan od najznaajnijih prevodilaca bio
je Hunejn ibn Ishak (oko 809877), kranski doktor iz Dundiapura, koji je preveo
Galenov opus, Hipokratove Aforizme i mnoga druga djela. Drugi su se prevodioci bavili
astronomijom, fizikom, matematikom i drugim predmetima, te su ih prevodili s grkog
na sirski i jo ee na arapski. Kalifi su slali uenjake na razliite strane pa ak i u
Bizant u potragu za rukopisima.
63

Neki su od tih prvih prevodilaca dali svoja vlastita djela, obino kratke preglede i
tumaenja grkih izvornika. Meutim, uskoro se pojavila generacija izvornih
muslimanskih pisaca, uglavnom Perzijanaca, a meu njima i takve linosti kao to su
lijenik Razi (Razes) (865925), lijenik i filozof Ibn Sina (Avicena) (9801037) i
najvei od svih, El Biruni (9731048), lijenik, astronom, matematiar, fiziar, kemiar,
geograf i historiar, dubok i izvoran uenjak, jedna od najveih intelektualnih pojava u
srednjovjekovnom Islamu. U medicini Arapi nisu dirali osnovnu grku teoriju, ali su je
obogatili praktinim opaanjima i klinikim iskustvom. Jo je vei i izvorniji njihov
doprinos matematici, fizici i kemiji. Oni su prvi uveli upotrebu nule i takozvanih
arapskih brojeva premda to nije izvoran arapski pronalazak u glavni sistem
matematskih teorija i prenijeli iz Indije u Evropu. Algebra i geometrija, a osobito
trigonometrija to su velikim dijelom arapske tekovine.
U filozofiji je uvoenje grkih ideja bilo od dalekosene vanosti: one su dole do
punog izraaja tek pod Ma'munom, kad su prijevodi Aristotela izvrili utjecaj na itavu
filozofiju i teoloke poglede Islama i djelovali na dugi niz djela izvornih arapskih
mislilaca, meu kojima moemo spomenuti Kindija (umro oko 850) to je sluajno
jedini pravi Arapin meu njima Farabija (umro 950), Ibn Sinu (umro 1037) i Ibn
Ruda (Averoesa) (umro 1198).
Obino se tvrdi, da je, dodue, jedino Istok sauvao znanstveno i filozofsko naslijee
drevne Grke, ali da je zanemario knjievno i estetsko naslijee, koje je bilo poznato
samo na Zapadu. To nije sasvim tono. Arapi su nastavili tradiciju grko-rimske
umjetnosti i arhitekture, koju su takoer preobrazili u neto bogato i neobino. Tenja
bizantinske umjetnosti prema apstraktnom i formalnom ojaala je u Islamu, gdje je
predrasuda protiv slikovnog prikazivanja ljudskog lika dovela najzad do umjetnosti
stiliziranog i geometrijskog crtea.
Islamska umjetnost mnogo duguje takoer i perzijskim i kineskim utjecajima i
doprinosima. Najjasnije moemo vidjeti i eklekticizam i izvornost islamske civilizacije u
dekorativnim i primijenjenim umjetnostima. Na zidovima omejidskih zamaka u Siriji, na
iskopanim posudama i drugim predmetima u Iraku i Egiptu moemo vidjeti, kako su
Arapi najprije posudili umjetnika djela pa i same umjetnike od drugih civilizacija,
zatim ih redom oponaali i konano ih spojili u neto novo, izvorno, samosvojno. U
lonarskim nalazima iz devetog vijeka, na primjer u Iraku, vidimo uporedo daljnju
proizvodnju bizantinskog i sasanidskog zanatstva, zatim predmete uvezene iz Kine,
mjesne imitacije tih predmeta i nove tvorevine nastale kao plod pokuaja s naslijeenim
i uvezenim uzorcima. Jedno od karakteristinih dostignua islamske umjetnosti jest
znamenita i divno ocakljena grnarija, koja se pod muslimanskom vlau proirila od
Perzije do panjolske. Na isti su nain zanatlije Islamskog carstva razvili umjetnost u
metalu, drvetu, kamenu, slonovoj kosti, na staklu i nadasve na tkaninama i sagovima:
najprije su posuivali, zatim su oponaali i vrili pokuse, dok nisu stvorili nove, posebne
i karakteristine stilove, koji se po svojim odlikama mogu prepoznati kao izriito
islamski.
Iz starijih civilizacija potjee i sama ideja o knjizi kao fizikom jedinstvu, povezanom
skupu stranica s naslovom, sadrajem, poetkom i svretkom, a kasnije s ilustracijama i
ukraenim uvezom. Isprva se knjievno djelo na arapskom jeziku objavljivalo samo
usmenim prenoenjem i recitiranjem, te je govorena rije dugo vremena bila jedini
priznati oblik objavljivanja. Ali, kad se veoma poveao broj i opseg knjievnih
ostvarenja, pribiljeke su postale neophodne, te su se uskoro biljeke s predavanja
razvile u diktat, u autorske nacrte i konano u knjigu. Tom je procesu pomoglo
uvoenje papira iz Kine u osmom stoljeu, preko Srednje Azije. To je omoguilo jeftinije
i opsenije izdavanje knjiga, te se uinci toga uvoenja na kulturni ivot mogu
usporediti, premda u manjem razmjeru, s kasnijim irenjem tamparstva na Zapadu.

64

Prihvaanje grkog naslijea od strane Islama prouzrokovalo je borbu izmeu

znanstvene racionalistike tendencije novog uenja s jedne strane te atomistikog i
intuitivnog obiljeja islamske misli s druge strane. U razdoblju borbe muslimani iz oba
tabora stvorili su bogatu i raznoliku kulturu, koja je velikim dijelom od trajne vanosti u
povijesti ovjeanstva. Borba je svrila pobjedom istijeg islamskog stanovita. Islam,
religijom uvjetovano drutvo, odbacio je vrijednosti, koje su ugroavale njegove
temeljne postavke, ali je u isti mah prihvatio njihove rezultate te ih je tovie i razvio
pokusom i opaanjem. Ismailizam revolution manque Islama moda bi bio doveo
do punog prihvaanja helenistikih vrijednosti, objavljujui humanistiki preporod
zapadne vrste, savladavajui otpor Kurana domiljatim ezoterinim tumaenjem, a
otpor erijata neogranienom diskrecionom vlau nepogreivog imama. Ali snage iza
ismailitske revolucije nisu bile dovoljno jake, pa je ona propala ba u asu svog najveeg
uspjeha.
Jalovo je, premda ugodno, baviti se analizom karaktera nacija to obino baca vie
svjetlosti na analitika negoli na predmet analize. Nacija je isuvie sloen, isuvie
raznolik organizam, da bi dopustio iscrpno statistiko ispitivanje, koje jedino moe
potvrditi bilo koji ozbiljni znanstveni sud. Jo je vea potekoa kad se radi o civilizaciji
koja je udaljena u vremenu i prostoru i koja nam je poznata uglavnom iz literarnih
ostataka. Srednjovjekovna arapska literatura potjee gotovo sva od male povlatene
vladajue manjine, koja je izmeu ostalih povlastica imala i tu, da je umjela pisati i da je
vrila pokroviteljstvo nad pisanjem. Ostali, obian puk zanijemio je zauvijek, osim ono
neto odjeka njihovih glasova, koje jo danas moemo nejasno uti. Ali uz tu ogradu ipak
je mogue izdvojiti izvjesne znaajke svojstvene, ako ne Arapima, a ono svakako
vladajuoj civilizaciji srednjovjekovnog Islama, kako je izloena u arapskoj umjetnosti i
knjievnosti.
Prvo obiljeje, koje nam upada u oi, jest jedinstvena mo arapske kulture da u sebe
upije druge kulture, to se esto pogreno prikazivalo kao puko oponaanje. Arapska su
osvajanja ujedinila prvi put u povijesti prostrana podruja od granica Indije i Kine pa do
prilaza Grkoj, Italiji i Francuskoj. Arapi su za neko vrijeme vojnom i politikom silom, a
za mnogo due vrijeme svojim jezikom i vjerom ujedinili u jedinstveno drutvo dvije
prije toga suprotne kulture tisuugodinju i raznovrsnu sredozemnu tradiciju Grke,
Rima, Izraela i drevnog Bliskog Istoka i bogatu civilizaciju Perzije, koja je imala vlastite
oblike ivota i misli i plodonosan dodir s velikim kulturama daljeg Istoka. Iz zajednikog
ivota mnogih naroda, vjera i kultura u okviru islamskog drutva rodila se nova
civilizacija, raznovrsna po svom porijeklu i svojim tvorcima, koja ipak nosi na svim
svojim pojavama osebujni peat arapskog Islama.
Iz te raznolikosti islamskog drutva nastaje drugo obiljeje, koje osobito pada u oi
evropskom promatrau to je razmjerna trpeljivost. Za razliku od svojih evropskih
suvremenika, srednjovjekovni je musliman malokada osjetio potrebu da silom nametne
svoju vjeru svima onima, koji su bili pod njegovom vlau. Kao i tadanji Evropljanin, on
je dobro znao, da e doi vrijeme kad e oni koji vjeruju drukiju vjeru gorjeti u Paklu.
Ali za razliku od njega, on nije vidio razloga da pretee boanski sud na ovom svijetu. On
se veinom zadovoljavao time, to pripada vladajuoj religiji u drutvu s mnogo religij.
Nametao je drugima stanovita drutvena i zakonska ogranienja kao znak svog
prvenstva, te bi ih djelotvorno podsjetio, ako bi se ikad uinilo, da su oni skloni da to
zaborave. Inae im je ostavio religioznu, ekonomsku i intelektualnu slobodu kao i
mogunost da dadu znaajne doprinose njegovoj vlastitoj civilizaciji.
Kao gotovo sve ostale civilizacije, srednjovjekovni je Islam nepokolebljivo vjerovao u
svoju nadmonost i, u bitnim stvarima, u svoju samodovoljnost. Islamsko historijsko
gledanje na proroanstva, prema kojem je poslanje Muhamedovo bilo posljednja karika
u lancu otkrovenja, u kojem su idovstvo i kranstvo bile ranije karike, omoguilo je
muslimanu da smatra, kako idovi i krani posjeduju rane i nesavrene prikaze neega,
65

to samo on posjeduje u punom savrenstvu. Nasuprot kranstvu, koje se stoljeima

irilo kao religija siromaha i razvlaenih prije no to je postalo dravna vjera Rimskog
carstva, Islam je za ivota svog osnivaa postao rukovodei zakonik zajednice, koja se
pobjedonosno irila. Golema osvajanja Islama u prvim poetnim generacijama utisnula
su u due vjernika uvjerenje o boanskoj naklonosti, koja je izraena u ovo zemaljskoj
moi i uspjehu jedine zajednice, to je ivjela po bogomdanom zakonu. Muslimani su
mogli mnogo nauiti od mudrih nevjernika drugih vjera, ali je na koncu probni kamen
vrijednosti tog uenja bio erijat, posveen izravnim otkrovenjem i potvren uspjesima
njegovih sljedbenika.
Rije atomistiki esto se upotrebljava, da bi se opisao nain miljenja i pogled na
svijet, koji se moe razabrati u mnogim oblicima civilizacije Arapa, a prevladava na
posljednjim stupnjevima njihove povijesti. Time mislimo na tendenciju da se gleda na
ivot i svijet kao na niz statikih, konkretnih i odvojenih jedinica, labavo povezanih u
neku vrst mehanike ili pak uzrone povezanosti, koje vezuju okolnosti ili volja nekog
pojedinca, ali nemaju vlastite organske meusobne povezanosti. Premda to nije nipoto
opa tendencija, ona je utjecala na ivot Arapa na mnogo razliitih naina. Arapin ne
zamilja svoje drutvo kao organsku cjelinu sastavljenu od meusobno povezanih i
zavisnih dijelova, ve kao udruenje odvojenih grupa religija, nacija, klasa koje
dri na okupu samo zemlja odozdo i vlast odozgo. Njegov grad je hrpa naselja, cehova,
rodova, kua, i samo u rijetkim sluajevima ima svoj vlastiti skupni graanski identitet.
Nasuprot uenjacima i filozofima s jedne strane i misticima s druge strane, obian
ortodoksni teolog, uenjak ili littrateur ima sutinski isti stav prema znanju.
Raznovrsne naune grane nisu razliiti putovi koji vode do iste sutine, skupljajui svoje
pronalaske u povezanu cjelinu, ve su to zasebni i samostalni odjeljci; svaki sadri
ogranien broj dijelia znanja, a progresivno nagomilavanje tih dijelia sainjava nauku.
Arapska knjievnost, u kojoj nema epa ili drame, postie svoj uinak nizom odvojenih
opaanja i karakterizacija, istananih i ivih, ali razbijenih; povezuju ih subjektivne
asocijacije pisca ili itaoca, a rijetko kad neki opi plan. Arapska je pjesma niz zasebnih i
odvojenih stihova, nanizanih bisera, koji su sami po sebi savreni, a obino mogu da
zamijene jedan drugoga. Arapska muzika je korama i ritmika, razvija je fantazija ili
varijacija, a nikad harmonija. Arapska umjetnost uglavnom primijenjena i
dekorativna istie se vie svojom potankou i savrenstvom detalja nego
kompozicijom ili perspektivom. Historici i biografi, isto kao i pisci romana, iznose svoju
pripovijest kao niz slabo povezanih zgoda, pa i pojedinca opisuju kao zbir svojstava,
esto navedenih, kako primjeuje jedan dananji pisac, kao lini opis u putnici.
Ovo nas posljednje dovodi do druge crte, bezlinosti tavie do kolektivizma a
ta se znaajka arapske prozne literature neprestano ponavlja. estoki individualizam
prvih Arapa ouvao se u punoj snazi samo meu beduinima, a u sreditima civilizacije
ustupio je mjesto pasivnom pa ak i anonimnom stavu. esto se knjiga nije prikazivala
kao individualna i osobna tvorevina pisca, ve kao karika u lancu prenoenja, a autor je
skrivao svoju linost iza ugleda svjedoka i niza prethodnih prenosilaca. Pa i poezija, taj
bitno individualan izraaj, bila je vie javna i drutvena negoli lina i prisna. To se vie
kolektivistiko no humanistiko prilaenje pojavljuje u svakom obliku islamske misli i
ustanova, moda najjasnije u muslimanskom idealu savrenog ovjeka i savrene
drave, kao izvana primijenjenim uzorima, kojima, u teoriji, svatko mora pokuati da se
saobrazi vie nasljedovanjem i primjerom, nego razvijanjem svojih unutarnjih
individualnih mogunosti.
Atomistiki pogled na ivot dobio je svoj puni izraz u sholastinoj teologiji El Earija
(umro 936). Ope prihvaanje te teologije u jednom ili drugom obliku obiljeava
konanu pobjedu reakcije protiv slobode misli i istraivanja, koji su stvorili tako
velianstvena postignua. Earizam je deterministiki, kazuistiki i autoritativan te
zahtijeva da se slijepo prihvati Boanski zakon i Otkrovenje bila keif ne pitajui kako.
66

On porie sve sekundarne uzroke i radije naziva boga Tvorcem negoli Prvim uzrokom.
Nema nikakvih nunih posljedica, nikakvih prirodnih zakona ili uzroka. Nedostatak
hrane ne izaziva nuno glad, ve ga obino samo prati. Sve proizlazi izravno iz boje
volje, koja je utvrdila izvjestan uobiajen redoslijed ili vremensko poklapanje. Svaki
dogaaj u svakom dijeliu vremena rezultat je izravnog i individualnog ina stvaranja.
Kad je jednom bilo openito prihvaeno konano i smiljeno odbacivanje svake
uzronosti, to je znailo kraj slobodne misli i istraivanja i osujetilo razvoj arapske
historiografije, koji je mnogo obeavao. To je dobro odgovaralo potrebama islamskog
drutva, u kojem je slobodniji socijalni i ekonomski ivot velike trgovake ere ustupao
mjesto statikom feudalizmu, koji se ne e mijenjati mnogo stoljea. Stari sukob
shvaanja tinjao je i dalje, ali ovo novo tumaenje Islama nije bilo ozbiljno ugroeno za
tisuu godina, sve dok utjecaj Zapada u devetnaestom i dvadesetom stoljeu nije
zaprijetio cjelokupnom tradicionalnom ustrojstvu islamskog drutva i njegovim
nainima miljenja, koji su bili njegov intelektualni odraz.

IX
SUTON ARAPSKE MOI
Now Turks and Tartars shake their swords at thee,
Meaning to mangle all thy provinces.10
(MARLOWE, TAMBERLAN THE GREAT, PART II.)

Poetkom jedanaestog stoljea islamski je svijet naoigled nazadovao. Znakovi

propadanja mogli su se zapaziti jo i prije, najprije u politikom rasulu, u kojem je
sredinja vlada izgubila vlast nad udaljenijim pokrajinama, zatim svuda osim u samom
Iraku, i na kraju u tome, to su kalifi spali na poloaj pukih igraaka u rukama svojih
ministara i vojnih zapovjednika. Godine 945. opadanje kalifata otilo je korak dalje. Te
su godine Buvejhidi, perzijska mjesna dinastija, prodrli u Irak i zauzeli prijestolnicu. U
toku idueg stoljea buvejhidski su knezovi bili stvarni gospodari prijestolnice, te su
uzeli naslov sultana kao oznaku svjetovne vlasti. Premda su bili iiti, zadrali su
abasidske kalife kao nominalne vladare i kao zakoniti izvor vlasti sredinje vlade nad
pokrajinama. Znaajno je moda i to, to je ba u vrijeme kad je dola na vlast umjerena
iitska dinastija, nestao u zagrobnom skrovitu dvanaesti imam, pretendent sekte.
Buvejhidi su za neko vrijeme povratili red i napredak u sredinjim pokrajinama. Ali
znakova ekonomskog nazadovanja bilo je sve vie. Opala je i ugasila se unosna trgovina
s Kinom, djelomice i zbog unutarnjih prilika u toj zemlji. Trgovina s Rusijom i sa
sjeverom smanjila se i prestala u toku jedanaestog stoljea, a sve vea oskudica
dragocjenih kovina pripomogla je da se ugui ekonomski ivot carstva, koje je prestajalo
da bude trgovako carstvo. Jedan od glavnih uzroka ekonomskog propadanja bilo je
besumnje rasipnitvo i pomanjkanje organizacije u sreditu. Rasipnikim izdacima
dvora i nabujaloj birokraciji koja se povremeno drala u dvostrukom broju zbog niza
suparnika za vlast nije se suprotstavio nikakav veliki tehnoloki napredak ili vei
razvoj privrednih izvora. Ubrzo je oskudica gotova novca prisilila vladare, da plaaju
vie inovnike i generale time, to su im davali u zakup dravne prihode. Nije dugo
potrajalo, pa su namjesnici pokrajina imenovani kao zakupnici poreza za podruja
kojima su upravljali, a imali su dunost da uzdravaju mjesne snage i inovnike i da
uplauju ugovoreni iznos u sredinju blagajnu. Ti su namjesnici ubrzo postali gotovo
nezavisni vladari svojih pokrajina, te su iskazivali samo pravno potovanje kalifu, ija se
funkcija svela na to, da ih formalno, u sve veoj mjeri post facto, ovlauje, da dre vlast.
Potreba, da se dade neophodna vojna mo namjesnicima i zakupnicima poreza, uvela je
praksu, da se vojni zapovjednici postavljaju za sakupljale poreza, a to je opet dovelo do
10

A sada Turci i Tatari vitlaju nad tobom svojim maevima, hotei da ti otmu sve tvoje pokrajine.

67

rasula u graanskoj i inovnikoj vlasti, koju su sada nadomjestili naoruani

pretorijanci, to su vladali pomou svoje garde.
Poetkom jedanaestog stoljea niz gotovo istovremenih napada unutranjih i
vanjskih barbara sa svih strana otkrio je slabost carstva. U Evropi, kranske su snage
napredovale i u panjolskoj i na Siciliji istrui velika podruja ispod muslimanske vlasti
u talasu ponovnog osvajanja, koji je dosegao vrhunac, kad su Kriari potkraj stoljea
stigli na sam Bliski Istok. U Africi je novi religiozni pokret meu Berberima u junom
Maroku i na podruju Senegal-Niger doveo do stvaranja novog, Berberskog carstva, koje
je uspostavljeno osvajanjem veeg dijela sjeverozapadne Afrike i onih dijelova
panjolske, koji bijahu ostali pod muslimanskom vlau. Dalje na Istoku provalila su dva
velika arapska beduinska plemena, Hilal i Suleim, s podruja gornjeg Egipta, gdje su
dotada ivjela, i preplavila Libiju i Tunis, pustoei i razarajui. Oko 105657. uspjelo
im je da opljakaju staru tunisku prijestolnicu Kairuan. Upravo toj najezdi, vie nego
prvoj arapskoj provali u sedmom vijeku, treba pripisati pustoenje i zaostalost Sjeverne
Afrike. Arapski historik iz etrnaestog stoljea Ibn Haldun, razmiljajui kako su te
nomadske provale upropastile njegovu rodnu zemlju, razradio je vjerojatno prvu
filozofiju povijesti u obliku ciklikog meusobnog djelovanja Pustinje i Obradive zemlje.
O tim provalama on primjeuje: U Tunisu i na zapadu, otkako su plemena Hilal i Suleim
prola tim putem na poetku petog stoljea (sredinom jedanaestog stoljea n. e.) i
opustoila, te zemlje, sve su ravnice ostale puste za trista i pedeset godina; a prije je sve
bilo obraeno od Sudana do Sredozemlja, kao to nam dokazuju ostaci bivih
spomenika,, zgrada, imanja i sela.
Iz Srednje Azije doao je drugi talas osvaja, koji je po svojim trajnim uincima bio
moda najvaniji. Arapi su se prvi put sukobili s Turcima u Srednjoj Aziji i neko su ih
vrijeme uvozili na muslimanski Bliski Istok kao robove, a osobito kao onu vrst robova,
koji su od djetinjstva bili posebno izvjebani za vojnu i upravnu slubu te su kasnije
poznati pod imenom mameluci, da bi se razlikovali od niih robova, koji su se
upotrebljavali kao kuna posluga i u druge svrhe. Tu i tamo nalazimo turske robove u
rano abasidsko doba pa i pod Omejidima, ali ih je prvi poeo upotrebljavati u velikom
broju Mutesim (833842), koji je sakupio veliku snagu od turskih vojnih robova jo i
prije no to je stupio na prijesto, a kasnije je uredio da dobije svake godine velik broj
robova kao dio danka iz istonih pokrajina. Stara horasanska garda abasidskih kalifa
bila se arabizirala i stopila s mjesnim stanovnitvom. Perzijska je aristokracija sada
nala vlastiti politiki oduak u nezavisnim iranskim dinastijama, i tako su kalifi uvidjeli,
da moraju potraiti novi oslonac. Nali su ga u turskim mamelucima pod komandom
njihovih turskih zapovjednika, ljudi bez domovine, koji nisu imali nikakvih mjesnih,
plemenskih, obiteljskih, nacionalnih ili religioznih veza, pa su zbog toga bili privreniji
sredinjoj vlasti. Od poetka su se Turci odlikovali svojim viim vojnikim svojstvima,
koja su se, ini se, sastojala uglavnom u upotrebi strijelaca na konjima i u nomadskoj
brzini njihove konjice, Otada su se kalifi sve vie oslanjali na turske ete i njihove
zapovjednike, na tetu starijih kulturnih naroda u Islamu, Arapa i Perzijanaca. Sve vea
militarizacija reima pojaala je njihovu snagu.
Poetkom jedanaestog stoljea Turci su poeli ulaziti u svijet Islama, ne samo
pojedinano kao zarobljenici i robo-vi, nego su se selila itava plemena slobodnih
turskih nomada, organiziranih jo uvijek na svoj tradicionalan nain. Uvrenje reima
Sung poslije krae meu vlade nereda presjeklo je put irenju u Kinu i prisililo
srednjoazijske nomade da se ire na zapad. Turski osvajai Islama pripadajujDlemenima
Oguz i obino se zovu Selduci, po imenu vladajue obitelji meu osvajaima.
Selduci su uli u zemlje kalifata oko god. 970. i ubrzo primili Islam. U kratko vrijeme
zauzeli su vei dio Perzije, i 1055. Tugrul-beg je uao u Bagdad porazivi Buvejhide i
pripojivi Irak seldukom kraljevstvu. U nekoliko godina Selduci su preoteli Siriju i
Palestinu od mjesnih vladara i oslabljenih Fatimida, te im je uspjelo ono to Arapima
68

nije polo za rukom: osvojili su od Bizantinaca velik dio Anatolije, koja je postala i ostala
muslimanska i turska zemlja.
Selduci su bili muslimani suniti, pa su mnogi smatrali njihovo zauzee Bagdada
osloboenjem od krivovjernih Buvejhida. Kalifi su ostali nominalni vladari, ali su stvarni
gospodari Carstva, od kojeg je veliki dio bio sada ujedinjen pod jedinstvenom vlau
prvi put od vremena ranog kalifata, bili selduki veliki sultani, koji su potukli i
Bizantince i Fatimide na zapadu.
U upravi, novi su se vladari carstva oslanjali uvelike na Perzijance i perzijsko
inovnitvo. Jedna od najznaajnijih linosti toga doba bio je veliki perzijski ministar
Nizam ul Mulk, koji je razvio i razradio onu smjernicu prema feudalizmu, koja je ve bila
izraena u praksi u neposredno prethodnom razdoblju, kad su se porezi poeli izdavati
u zakup. Zloupotrebe iz prethodnog razdoblja postale su sada pravila novog drutvenog
i upravnog poretka, koji se temeljio na zemlji umjesto na novcu. Zemlja se darivala
oficirima, ili su je oni sami uzimali. Za uzvrat morali su opremati nekoliko naoruanih
ljudi. Ti pokloni nisu davali samo pravo na ubiranje poreza, nego i na same dohotke.
Premda su tu i tamo samovoljno pretvoreni u nasljedne, oni su u teoriji i uobiajenoj
praksi bili podareni samo za odreen broj godina i uvijek su se mogli opozvati. Historik
Bundari, koji je pisao u selduko doba, naglaava, da je to bio jedini nain da se u
goropadnih pripadnika turskih plemena i vojnika pobudi interes za napredak
poljodjelstva, te primjeuje: Bilo je uobiajeno ubirati novac od zemlje i isplaivati ga
etama, i nitko prije toga nije imao lena. Nizam ul Mulk je vidio, da novac ne pritjee iz
pokrajine, zbog njenog nemirnog stanja, i da je prinos nesiguran zbog nereda u njoj.
Stoga ju je podijelio etama u lena, dodijelivi im i prinos i dohodak. Njihovo zanimanje
za razvoj pokrajine veoma se povealo, i zemlja se brzo vratila u napredno stanje. S tih
nekoliko jednostavnih rijei on je opisao dugotrajni prijelaz od novane na feudalnu
privredu.
U doba takvih promjena socijalni prevrati bili su neizbjeni. Pojava nove klase
feudalnih gospodara, koji nisu ivjeli na svojim imanjima, teko je pogodila
zemljoposjednike iz starog reima. Trgovina je presahnjivala i propadala. Moda se
najjasniji znak propadanja trgovine moe nai u novanim zalihama u Skandinaviji. U
toku devetog i desetog stoljea u tim je zalihama bilo veoma mnogo, zapravo i najvie,
perzijskog i arapskog kovanog novca. U toku jedanaestog stoljea koliina tog novca
veoma se smanjuje; kasnije nestaje. Glavni opozicioni pokret u tom razdoblju bili su
opet ismailiti, ali u novom i izmijenjenom obliku. Godine 1078. je Hasan-i-Sabah,
perzijski ismailitski voa, posjetio fatimidsku prijestolnicu Kairo. Tamo se sukobio s
vojnim samodrcem, koji je bio stvarni vladar Fatimidske kraljevine u ime sve slabijih
imama. Odmah poslije smrti fatimidskog kalifa Mustanira god. 1094. Hasan-i-Sabah i
njegovi perzijanski sljedbenici odbie da priznaju nasljednika, to ga je imenovao vojni
samodrac zbog njegove popustljivosti: prekinue veze s oslabljenom organizacijom u
Egiptu. Istoni su ismailiti proglasili sada svoju vjernost Nizaru, Mustanzirovu starijem
sinu, kojemu je bilo uskraeno nasljedstvo, te su stvorili novo razdoblje snane
djelatnosti kao ilegalni revolucionarni pokret u seldukim zemljama. Sljedbenici
Novog propovijedanja, kako se nazivao reformirani ismailizam Hasana-i-Sabaha, zvali
su se obino Asasini to je arapska rije koja znai uivaoce haia, u vezi sa
sredstvima pomou kojih su, tvrdi se, dovodili vjernika u ekstazu. Evropsko znaenje
rijei izvedeno je iz politike taktike sekte.
God. 1090. Hasan-i-Sabah zavlada nepristupanom gorskom tvravom Alamut u
sjevernoj Perziji. Ovdje je, i u slinim uporitima uspostavljenim u iduem stoljeu u
Siriji, Starac s planine, kako su se zvali veliki metri sekte, zapovijedao bandama
odanih i fanatinih sljedbenika i poduzimao pohode terora i podmuklih ubistava
protiv kraljeva i knezova Islama, u ime tajanstvenog i skrivenog imama. Izaslanici
velikih metara izvrili su niz smjelih ubistava istaknutih muslimanskih dravnika i
69

generala, ukljuujui i samog Nizama ul Mulka, godine 1092. Kau, da je Rikard Lavljeg
Srca bio poteen od bodea razbojnika samo zato, to oni nisu eljeli da suvie olakaju
poloaj njegova suparnika Saladina. Teror Asasina nije bio odagnan sve do mongolskih
provala u trinaestom vijeku, poslije kojih je ismailizam zakrljao kao manje vana sekta.
Ekonomska reorganizacija u doba prvih Selduka imala je svoj odraz u religioznom
ivotu. U Bagdadu i drugdje bila su osnovana teoloka uilita poznata pod nazivom
medrese; one su postale uzor mnogim drugima to su poslije osnovane u islamskom
svijetu. Nizamija u Bagdadu, nazvana po velikom ministru koji ju je osnovao, i njezine
posestrime bile su sredita ortodoksnog konformizma osobito Earijeve kole koji
je sada postajao sluben, a svrha im je u velikoj mjeri bila da pobijaju revolucinarnu
heterodoksiju ismailita i intelektualni radikalizam iz prethodnog razdoblja. Tu je neko
vrijeme nauavao El Gazali (10591111), jedan od najveih muslimanskih religioznih
mislilaca. U svojim djelima pobija i filozofiju i krivovjerje.
Poslije smrti Nizama ul Mulka nastavilo se politiko cijepanje Bliskog i Srednjeg
Istoka. Selduko se carstvo raspalo na itav niz manjih nasljednih drava, kojima su
vladali lanovi ili dostojanstvenici Selduke kue. Upravo su u tom razdoblju slabosti
Kriari doli na Bliski Istok, god. 1096. Uprkos idealistikom aspektu tog velikog
pokreta, za to nam najbolji primjer daje zlosretna Djeja kriarska vojna, kriarske su
vojne bile u povijesti Bliskog Istoka u sutini prvi pokuaji ekspanzionistikog
imperijalizma, koji su pokretali materijalni razlozi, a vjera je bila psiholoko opravdanje.
Trgovci iz talijanskih gradskih republika, slijedei trgovinu, to su je bili uspostavili s
Bizantom i Fatimidima, do izvora sirovina, ratoborni i slavohlepni baruni, mlai sinovi
koji su traili kneevine i grenici koji su traili unosno ispatanje to su bile znaajne
i karakteristine linosti provale sa Zapada, a ne traioci Svetog Groba.
U prvih trideset godina ne jedinstvo muslimanskog svijeta olakalo je posao
napadaima, koji su brzo napredavali du obale Sirije u Palestinu i uspostavljali niz
latinskih feudalnih kneevina sa sreditima u Antiohiji, Edesi, Tripoliju i Jeruzalemu. To
prvo razdoblje bilo je doba kolonizacije i pretapanja. Osvajai i hodoasnici naselili su se
u Siriji, usvojili mjesni nain odijevanja i obiaje i poenili se meu mjesnim kranima.
Ljetopisac Prve kriarske vojne, Fulcher iz Chartresa, primjeuje:
Sada smo mi, koji smo bili zapadnjaci, postali istonjaci. Onaj, tko je bio Talijan ili
Francuz, postao je u ovoj zemlji Galilejac ili Palestinac. Onaj, tko je bio graanin
Rheimsa ili Chartresa, sada je Tiranin ili Antioanin. Mi smo ve zaboravili svoj rodni
kraj. Mnogi ga od nas ne znaju ili ak nisu ni uli za nj. Jedan ve posjeduje kuu i
domainstvo kao da ga ima po oinskom i nasljednom pravu, drugi nije uzeo za enu
svoju sunarodnicu, nego sirsku, armensku ili ak pokrtenu saracensku enu... Onaj,
tko je bio tuinac, postao je domorodac, onaj, tko je bio doseljenik, postao je sada
prebivalac. Za nama svaki dan dolaze nai roaci i prijatelji, koji drage volje
naputaju sve to su posjedovali na Zapadu, jer, one, koji su tamo bili siromani,
ovdje je Bog uinio bogatima. Oni, koji su tamo imali nekoliko groa, ovdje imaju
bezbroj zlatnika; onaj, tko tamo nije posjedovao ni sela, ovdje, zahvaljujui Bogu, koji
mu je dao, posjeduje itav grad. Zato bismo se onda vraali na Zapad, kad nam je na
Istoku tako dobro?
S ovim bi se mogla uporediti primjedba Usame ibn Munkida, Sirca iz dvanaestog
stoljea: Ima neto Franaka to su se naselili u naoj zemlji i ive meu muslimanima:
oni su od bolje vrste nego oni, to su doli nedavno...
Ali ak i u tom prvom razdoblju, dok su kriari imali uspjeha, oni su bili stegnuti
uglavnom na obalne ravnice i padine te su uvijek bili u tijesnoj vezi sa sredozemnim i
zapadnim svijetom. Ali u unutranjosti, na istok prema pustinji i Iraku, spremao se
protuudarac. God. 1127. doepao se selduki dostojanstvenik Zendi grada Mosula te je
u narednim godinama postepeno izgraivao sve jau muslimansku dravu u sjevernoj
Mezopotamiji i Siriji. Njegovu napredovanju smetalo je isprva suparnitvo drugih
70

muslimanskih drava, a poglavito Damaska, kojega se vladar nije acao da sklopi savez s
latinskim Kraljevstvom Jeruzalema protiv zajednikog neprijatelja. God. 1147. Kriari su
nerazborito raskinuli savez, pa je Zendijevu sinu i nasljedniku Nur-ed-Dinu polo za
rukom da 1154. zauzme Damask i da stvori jedinstvenu muslimansku dravu u Siriji;
sada su se Kriari prvi put nali pred zaista stranim protivnikom. Pred obje strane se
sada postavilo pitanje vlasti nad Egiptom, gdje je fatimidski kalifat na posljednjem
stupnju oronulosti teturao prema svom konanom slomu. Ishod nije mogao dugo ostati
neizvjestan. U Egipat je doao kurdski oficir Salahudin, na Zapadu bolje poznat pod
imenom Saladin, i tamo je sluio kao vezir Fatimida zastupajui u isti mah interese Nured-Dina. God. 1171. Saladin je objavio kraj fatimidskog kalifata. On je ponovo uveo da se
ime abasidskog kalifa u Bagdadu spominje u slubi bojoj u moeji i na kovanom novcu,
a sam se uvrstio kao stvarni vladar Egipta ispovijedajui neku usiljenu i neodreenu
vjernost Nur-ed-Dinu. Poslije smrti Nur-ed-Dina, god. 1174., koji je ostavio maloljetnog
sina kao nasljednika, Saladin je pripojio njegove sirske posjede i tako stvorio ujedinjeno
Sirsko-egipatsko muslimansko carstvo. God. 1187. osjetio se dovoljno jakim da napadne
kriare. Prije svoje smrti, god. 1193., ponovo je zauzeo Jeruzalem i istjerao Kriare
odasvud osim s uskog obalnog pojasa, to su ga oni drali iz gradova Akre, Tira, Tripolija
i Antiohije.
Saladinova ujedinjena sirsko-egipatska drava nije dugo potrajala. Pod njegovim
nasljednicima Ejubidima Sirija se opet raspala na nekoliko malih drava, ali Egipat je
ostao snana ujedinjena monarhija, glavna muslimanska sila na Bliskom Istoku, glavni
bedem Islama protiv Zapada, o koji, su se razbili opetovani pokuaji kasnijih kriarskih
vojni da ponovo zauzmu Svetu zemlju.
Glavni trajni uinak kriarskih vojni na Bliskom Istoku odrazio se u trgovini. Pod
kriarskom vlau cvale su naseobine zapadnih trgovaca u levantskim lukama. One su
preivjele muslimansko ponovno osvajanje te su razvile znatnu izvoznu i uvoznu
trgovinu. God. 1183. Saladin u pismu kalifu u Bagdad ovim rijeima objanjava zato
podstie tu trgovinu: Venecijanci, Genoveani i Pizanci donose u Egipat izabrane
proizvode sa Zapada, osobito oruje i ratni materijal. To predstavlja korist za Islam, a
tetu za kranstvo. Crkva je u Evropi grmjela protiv te trgovine i dekretima izopivala
one, koji su se njom bavili, ali to nije nita pomoglo.
U meuvremenu nadvijala se nad Islamom nova i opasnija prijetnja s Istoka. Daleko u
istonoj Aziji Dingiskan I je poslije ogorenog unutarnjeg rata ujedinio nomadska
plemena Mongolije i poveo ih na put osvajanja, koja po opsegu spadaju meu
najznaajnija u povijesti ovjeanstva. Do god. 1220. Mongoli su bili osvojili svu
Transoksaniju. Godine 1221. Dingiskan je preao rijeku Oxus (Amu-Darja) i uao u
Perziju. Poslije njegove smrti, 1227., dolo je do predaha, ali je sredinom tog stoljea bio
pripremljen i izvren nov pohod na zapad. Mongolski knez Hulagu preao je rijeku Oxus
s nareenjem Velikog kana Mongolije, da osvoji islamske zemlje sve do Egipta. Njegove
su vojske preplavile Perziju, svladavajui svaki otpor i krei ak i ismailite, koji su se
bili oduprli prijanjim napadima. God. 1258. Hulagu osvaja Bagdad, ubija Kalifa i ukida
Abasidski Kalifat. Unitenje te velike historijske ustanove, koja je, i dok je propadala, jo
uvijek bila zakonito sredite Islama i znak njegova jedinstva, oznailo je kraj jednog
perioda u islamskoj povijesti, Pa ipak, u svemu, udarac moda i nije bio tako velik kao
to se ponekad tvrdi. Kalifi su dugo prije toga bili izgubili gotovo svu svoju stvarnu mo,
i svjetovni su sultani, i u prijestolnici i u pokrajinama, bili poeli da pripisuju sebi ne
samo ovlatenja, nego i neke od kalifovih prerogativa. Mongoli su samo dotukli utvaru
jedne ustanove, koja je ve bila mrtva.
Za razliku od Selduka, mongolski su osvajai bili jo neznaboci i nisu pokazivali
zanimanja za Islam, njegove tradicije i ustanove. Razaranje, to su ga prouzrokovali u
osvojenim zemljama, mnogo se preuveliava. Ono je najvema bilo sasvim strateko, a
ne namjerno, i prestalo je nakon osvajakih pohoda, kojih je sainjavalo dio, pa je u
71

Perziji pod mongolskom vlau otpoelo novo razdoblje ekonomskog i kulturnog

razvitka. Ali u Iraku su se neposredni uinci mongolskih osvajanja izrazili u slomu
graanske vlasti i propasti naprava za navodnjavanje, od kojih je zemlja zavisila. Te su
uinke jo pogorali upadi beduinskih plemena, kad je kontrola sjedilake vlasti jednom
oslabila.
Jo je sudbonosnije po napredak Iraka bilo to, to je bio ukljuen, kao vanjska
pokrajina, u istono carstvo, kojemu je sredite lealo u Perziji. Odsada dolina Tigrisa i
Eufrata, odsjeena od sredozemnih pokrajina granicom pijeska i elika, zaobiena na
istoku pojavom perzijskog sredita, kojemu je bila podinjena, vie nije mogla sluiti kao
kanal za trgovinu Istok-Zapad, koja se pomakla na sjever u Tursku, na istok u Perziju, na
zapad u Egipat i Crveno more, a Irak i porueni grad kalifa ostali su stoljeima u zastoju i
zaputenosti.
Uprkos nekim upadima u Siriju, izravni uinci mongolskih osvajanja na arapski svijet
ograniili su se na Irak, koji je sada bio pripojen mongolskoj dravi sa sreditem u
Perziji. Novi reim, to je proiziao iz ejubidske monarhije, spasio je Siriju i Egipat od
Mongola. Iako su sami Ejubidi bili kurdskog porijekla, njihov je reim bio turskoselduke vrste. Vladajua klasa bila je vojna autokracija turskih pretorijanaca, koji su
esto znali da nadziru i samog ejubidskog sultana.
Sredinom trinaestog stoljea mo turskih mameluka u Kairu dosegla je vrhunac, i
pojavio se novi reim, mameluki sultanat, koji je vladao Egiptom i Sirijom do god. 1517.
God. 1260., nakon razdoblja metea poslije smrti posljednjeg Ejubida, postao je
sultanom kipaki Turin po imenu Baibars. Njegov ivotni put ini u mnogim tokama
zanimljivu usporedbu sa Saladinovim. On je ujedinio muslimansku Siriju i Egipat u
jedinstvenu dravu, ovaj put trajnije. Potukao je vanjske neprijatelje drave: suzbio
Mongole na istoku i atro posljednje ostatke Kriara u Siriji. Bila je genijalna zamisao,
to je pozvao lana Abasidske obitelji, da se ustolii u Kairu s naslovom kalifa. Potomci
abasidskih kalifa u Kairu bili su obini dvorski slubenici mamelukih sultana. Egipatski
historik Makrizi (umro 1442) kae: Turski su mameluci ustoliili kao kalifa ovjeka
kojemu su dali ime i naslove kalifa. On nije imao nikakve vlasti i nikakva prava da izrazi
svoje miljenje. Provodio je vrijeme sa zapovjednicima, s viim oficirima, inovnicima i
sucima, koje je posjeivao, da im zahvali na veerama i zabavama, na koje je bio
pozvan. To je bila posljednja stepenica u srozavanju te ustanove.
Mameluki sistem Baibarsa i njegovih nasljednika bio je feudalan to je bio
preinaeni selduki feudalizam, to su ga Ejubidi donijeli u Siriju i Egipat. Oficir ili emir
primao je na dar zemljite umjesto plae, pod uvjetom, da uzdrava izvjestan broj
mamelukih vojnika, koji se kretao izmeu pet i stotinu, ve prema njegovu inu. Za
njihovo uzdravanje davao je obino dvije treine svojih, dohodaka.
Zemljita se nisu poklanjala u nasljedstvo, premda su mnogi pokuali da ih takvima
uine. Sistem se temeljio na tome, to su novouvezeni mameluci trajno izbacivali
arabizirane potomke mamelukih oficira, to je, moda i smiljeno, sprijeilo da se
stvori nasljedna zemljina aristokracija. Mameluki je oficir primao poklon doivotno ili
za krae vrijeme. Obino on nije prebivao na svojim imanjima, ve u Kairu ili u glavnom
gradu okruja, gdje je bilo njegovo leno. Njega nije toliko zanimao posjed, koliko
dohodak. Stoga taj sistem nije razvio zamkove ili vlastelinstva niti snane mjesne vlasti
zapadne vrste. Nije bilo daljnjeg darivanja zemlje vazalima, tavie u Egiptu nije bila
trajna ni podjela zemlje na lena, jer je bila podvrgnuta povremenoj teritorijalnoj izmjeni.
Sami mameluci bili su kupljeni robovi, izvjebani i odgojeni u Egiptu. Isprva su to bili
uglavnom kipaki Turci sa sjevernih obala Crnoga mora, kasnije je meu njima bilo
mongolskih vojnih bjegunaca i ljudi drugih rasa, najvema erkeza, po koji Grk, Kurd, pa
ak i neto Evropljana. Pritom je turski i erkeski ostao jezik vladajue klase, iji su
mnogi pripadnici, ukljuujui i sultane, jedva znali arapski. Mameluka drava, kako su
je razvili Baibars i njegovi nasljednici, temeljila se na veoma sloenoj dvostrukoj upravi,
72

graanskoj i vojnoj, a obje su nadzirali mameluki oficiri s graanskim osobljem. Do

1383. mameluki su se sultani redali jedan za drugim po nekom vie manje nasljednom
redu. Poslije su sultanat drali najjai zapovjednici. Sultana bi odmah poslije smrti
naslijedio njegov sin kao formalni poglavar, dok se ne bi odluilo pitanje stvarnog
naslijea.
U prvo vrijeme mameluke su ugroavali mongolski i kranski neprijatelji, te je
njihova najvea tekovina to su obranili islamsku civilizaciju Bliskog Istoka od tih
neprijatelja. U toku petnaestog stoljea pojavila se nova sila Otomansko carstvo, koje
se kao feniks diglo iz ruevina seldukog sultanata u Anatoliji. Odnosi izmeu dviju
drava bili su u poetku prijateljski, ali dolo je do sukoba kad su Osmanlije, nakon to
su se sigurno uvrstili u Evropi, obratili panju Aziji.
Trgovina s Evropom, a napose trgovina izmeu Evrope i Daljeg Istoka preko Bliskog
Istoka, bila je od ivotne vanosti za Egipat, kako zbog same trgovine, tako i zbog
carinskih prihoda od nje. U razdobljima kad su mameluke vlasti bile snane, one su
titile i podsticale trgovinu, koja je donijela Egiptu velik napredak i nov procvat
umjetnosti i knjievnosti. Ali mameluci nisu posve uklonili mongolsku prijetnju, koju je
Baibars suzbio. God. 14001401. tursko-mongolske snage Timura (Tamerlana)
opustoie Siriju i opljakae Damask. Poast, skakavci i pljake razularenih beduina
poslije odlaska Mongola dovrie njihovo djelo, a mameluki je sultanat pretrpio udarac
po svojoj ekonomskoj i vojnoj snazi, od kojeg se vie nikad nije oporavio.
U petnaestom stoljeu, ekonomsko propadanje i financijska kriza doveli su do nove
fiskalne politike, koja je bila usmjerena na to, da izvue najvei mogui iznos novca iz
tranzitne trgovine. Kao politika prihvaena je monopolizacija glavnih domaih i
tranzitnih proizvoda. Porast cijena, to je odatle proiziao, izazvao je evropsku odmazdu
i poremetio itav ekonomski ivot Egipta.
Vaan faktor bio je stvarni slom mamelukog sistema novaenja putem kupnje. Zbog
tekoa u zemljama kraj Crnog mora, odakle su pristizali robovi, novi prilivi bili su
neredoviti i slabe kvalitete. Historici tog razdoblja slikaju ivu sliku sve vee korupcije i
nesposobnosti reima u njegove posljednje dane. Govorei o vezirima jedan historik
kae: To bijahu okrutne hulje, izumitelji tisua nepravdi, siloviti i uobraeni, Nisu doli
na glas ni sa svog znanja niti sa svog vjerskog duha. Bijahu bi svoga vremena, u ustima
im uvijek spremna bezrazlona uvreda. ivot im je proao samo u ugnjetavanju njihovih
suvremenika i u nanoenju zla ovjeanstvu. Kad je Barsbej (14221438) prizvao
etiri glavna kadije u Kairu i zatraio od njih da potvrde nove poreze, vee i povrh onih,
to ih je zasnovao Sveti zakon, navodno mu je jedan od njih odgovorio: Kako moemo
potvrditi da uzima novac od muslimana, kad sultanova ena nosi na dan obrezovanja
svoga sina odjeu vrijednu 30.000 dinara; a to je samo jedna odjea i jedna ena.
God. 1498. dolo je do konane katastrofe. Dana 17. svibnja te godine portugalski
moreplovac Vasco da Gama iskrcao se u Indiji, doavi preko mora oko Rta Dobre Nade.
U kolovozu 1499. vratio se u Lisabon s tovarom mirodija. On je otvorio novi put iz
Evrope do Dalekog Istoka, jeftiniji i sigurniji od starog puta. Brzo su uslijedile i druge
ekspedicije. Portugizi su uspostavili uporita u Indiji, te su razvili izravnu trgovinu,
nanijevi time smrtni udarac levantskom putu i presjekavi samu ilu kucavicu
mameluke drave. Shvativi neposredne posljedice tih dogaaja, a pourivani na akciju
od svojih supatnika Mleana, mameluci pokuae da otklone portugisku prijetnju
diplomacijom, a zatim i ratom. Njihovi napori bijahu uzaludni. Portugiski brodovi,
sagraeni da odole atlantskim burama, bili su bolje graeni, bolje naoruani i vjetiji u
plovidbi nego muslimanski. Ubrzo im je uspjelo da poraze egipatske eskadre, da
sustavno unite arapsko trgovako brodovlje u Indijskom oceanu i da prodru u sam
Perzijski zaliv i Crveno more. Arapski Bliski Istok bio je odsjeen. I tek se u
devetnaestom stoljeu ivotvorni tok svjetske trgovine vratio u njegova presahla korita.

73

U toku dugog razdoblja to ga razmatramo ispoljile su se tri vane promjene. Prva je

od tih promjena preobraaj islamskog Bliskog Istoka iz trgovake novane privrede u
takvu privredu, koja je uprkos obimnoj i vanoj vanjskoj i tranzitnoj trgovini bila iznutra
feudalna privreda, osnovana na naturalnom poljodjelstvu. Druga je promjena kraj
politike nezavisnosti sjedilakih Arapa i narod arapskog jezika na mjesto kojih su
doli Turci. U prostranim, ali rijetko naseljenim pustinjama arapska su plemena
sauvala nezavisnost, koju su ponovo stekla u doba Abasida, te su se oduprla
opetovanim pokuajima da im se nametne nadzor i esto su nagrizala granice obraene
zemlje u svojoj dugotrajnoj borbi s Turcima. I na nekoliko usamljenih planinskih mjesta,
ljudi koji su govorili arapski sauvali su svoju nezavisnost. Ali svuda drugdje, u
gradovima i obraenim rijenim dolinama i na ravnicama Iraka, Sirije i Egipta ljudi
arapskog govora ne e vie tisuu godina vladati sami sobom. Toliko je bilo ukorijenjeno
osjeanje, da su samo Turci po prirodi pozvani da vladaju, te nalazimo u etrnaestom
stoljeu, kako se neki mameluki inovnik sirskog porijekla obraa Arapima na turskom
jeziku putem tumaa; a ne na svom. materinskom jeziku, da ne bi okaljao obraz, ako bi
govorio prezrenim jezikom podjarmljenog stanovnitva. ak je i na poetku
devetnaestog stoljea Napoleon, poto je provalio u Egipat, pokuao da postavi na
poloaje u vlasti Egipane koji su govorili arapski, ali bez uspjeha, pa je bio prisiljen da
pribjegne Turcima, koji su jedini mogli da pribave poslunost.
Trea promjena bila je prebacivanje sredita vlasti svijeta koji je govorio arapski, iz
Iraka u Egipat. Nesreenost i slabost Iraka, kao i njegova udaljenost od Sredozemnog
mora, preko kojeg e kasnije doi trgovci i neprijatelji, iskljuivala je tu zemlju kao
moguu bazu. Jedina je alternativa bio Egipat, drugi trgovaki put i navodnjena rijena
dolina jedne jedine rijeke, koja je po samoj prirodi zahtijevala jedinstvenu
centraliziranu vlast to je bila jedina snana centralizirana drava na arapskom
Bliskom Istoku.
S arapskom moi otila je i arapska slava. Perzijski i turski vladari, koji su naslijedili
prijestolja od Arapa, bili su pokrovitelji onih pjesnika, koji su ih mogli slaviti na njihovim
vlastitim jezicima, prema njihovim ukusima i tradicijama. Najprije su Perzijanci, a zatim
Turci razvili svoje vlastite muslimanske kulturne jezike, te su zajedno s politikim
vodstvom preuzeli i kulturno vodstvo Islama. Pod seldukom i mongolskom vlau
islamske su umjetnosti ule u nova razdoblja procvata. I perzijska i turska literatura,
premda snano obojene arapsko-islamskom tradicijom, izbacile su nezavisne i znaajne
izdanke. Poslije seldukih vremena knjievna upotreba arapskog jezika bila se svela na
zemlje, gdje se govorilo arapski, izuzevi ogranien broj teolokih i znanstvenih djela.
Pomaknue sredita vlasti na zapad dalo je veu vanost Siriji, a jo veu Egiptu; oni su
sada postali glavna sredita arapske kulture.
Razvitak statikog drutva i prevlast statike formalistike teologije doveo je do
opadanja nezavisne misli i istraivanja. Pasivna zavisnost od vlasti u javnom ivotu tekla
je usporedo i u literaturi. Opadanje pismenosti i smanjivanje broja pisaca i italaca
knjiga zajedno s gubitkom veze sa stvarnim ivotom uguilo je ivotnu snagu i
nezavisnost. Najupadljivija znaajka vremena bio je sve jai naglasak na formi kod
umjetnika i na pamenju kod uenjaka. Ali su se ipak pojavljivale velike linosti
Gazali (10591111), jedan od najveih mislilaca Islama, koji je pokuao da spoji novu
sholastiku s intuitivnom i mistinom religijom sufija; Hariri (10541122), kojega
narodi arapskog jezika smatraju za najveeg predstavnika knjievnog oblika i
otmjenosti; Jakut (11791229), biograf, geograf i uenjak, a u postmongolska vremena
niz historika ili tonije historijskih kompilatora, meu kojima stri usamljen Tunianin
Ibn Haldun (13321406), kao najvei historijski genij Islama i prvi koji je stvorio
filozofsko i socioloko poimanje povijesti.
God. 1517. oslabljeno i trulo mameluko carstvo podleglo je otomanskom nasrtaju, te
su etiri stotine godina Sirija i Egipat inili dio Otomanskog carstva. Ubrzo su Barbarske
74

drave sve do granica Maroka priznale otomanski sizerenitet, i kad su 1639. Osmanlije
konano osvojili Irak od Perzije, naao se pod otomanskom vlau gotovo, itav svijet
koji je govorio arapski.
Samo su na nekim mjestima narodi arapskog govora sauvali neku stvarnu
nezavisnost. U Arabiji je jugozapadna pokrajina Jemen postala 1537. otomanski paaluk,
ali je ponovo stekla nezavisnost 1635. Arapski vladari Meke i Hedasa, erifi, priznavali
su otomanski sizerenitet, a bili su zavisni vie od Kaira nego od Carigrada. U ostalom
dijelu Poluotoka beduini su ouvali svoju nezavisnost u negostoljubivim pustinjama.
Sredinom osamnaestog stoljea oni su stvorili snaan duhovni pokret, koji u nekim
stvarima podsjea na postanak samog Islama. Pravnik iz Nedda po imenu Muhamed
ibn Abdul Vehab (17031791) osnovao je novu sektu, zasnovanu na strogom,
antimistikom istunstvu. U ime istog, primitivnog Islama iz prvog stoljea on je napao
sve kasnije nadopune vjerovanja i obreda kao praznovjerne novotarije, tue pravom
Islamu. Zabranio je tovanje svetih ljudi i svetih mjesta, pa ak i pretjerano tovanje
Muhameda, i odbacio sve oblike posredovanja. Tu istu istunsku strogost primijenio je
na religiozni i osobni ivot. Kad se na Vehabov nauk obratio emir Nedda Muhamed ibn
Saud, sekta je dobila vojno i politiko arite. Ubrzo se vehabizam proirio osvajanjem
na najvei dio srednje Arabije, otimajui svete gradove Meku i Medinu erifima, koji su
njima vladali u otomansko ime, i ugroavajui ak i otomanske pokrajine Siriju i Irak.
Odgovor na to doao je god. 1818., kad je provalila tursko-egipatska vojska egipatskog
pae Muhameda Alija, koja je slomila mo vehabistikog carstva i potisnula vehabizam u
njegov rodni Nedd. Tamo je sekta preivjela u neumanjenoj snazi, da bi se ponovo
pojavila kao politiki faktor sredinom devetnaestog stoljea i iznova u dvadesetom
stoljeu.
U Libanonu je postojala tradicija nezavisnosti u planinskim oblastima od ranih
vremena, kad su kranski napadai iz Anatolije pretvorilo, vie planinske predjele u
kranski otok okruen muslimanskim morem. Polunezavisne mjesne dinastije: neke
kranske, neke muslimanske, a neke druke nastavile su da vladaju planinskim
krajevima pod muslimanskom vlau, s izvjesnim stupnjem nezavisnosti, koji se
mijenjao u zavisnosti od djelotvorne snage otomanske vlasti. Konano, na dalekom je
zapadu mjeovito arapsko-berbersko carstvo u Maroku zadralo nezavisnost i razvilo se
svojim posebnim putovima.
to se tie ostalih arapskih zemalja, podvrgavanje Arapa turskoj vlasti, zapoeto pod
kalifom Mutesimom, potvreno od Selduka i mameluka, zadralo se pod Osmanlijama.
One pokrete za nezavisnost, kakvih je bilo u arapskim pokrajinama, najee su
organizirali pobunjeni turski pae, a ne nekakvi mjesni voe.
U Egiptu su Osmanlije zadrali mameluki poredak, nametnuvi mu otomanskog
pau i vojnu posadu. Ali feudalni je sistem izgubio svoj vojni znaaj i poeo se temeljiti
vie na dohotku no na vojnoj slubi. Najvei broj lena postali su iltizami dodjele
dravnog zemljita dravnim inovnicima kao plodouivaocima, s, ogranienim pravima
nasljeivanja i raspolaganja. Ovlaenik je ubirao godinje dabine od seljaka
nevlasnika. I ovlaenik (multazim) i seljak plaali su poreze. Multazimovi nasljednici
mogli su stupiti u nasljedstvo, ako su platili dunu pristojbu. Kad je oslabila sredinja
vlast, mjesni su se begovi domogli vlasti, pa je paa postao pasivni promatra njihovih
suparnitava. Ponekad su znali da zadobiju punu vlast.
Otomanska osvajanja izazvala su veu promjenu u Siriji. Na poetku sedamnaestog
stoljea zemlja je bila podijeljena na tri otomanska paaluka: Damask, Alep i Tripoli;
god. 1660. dodan im je i etvrti Saida. Svakim je paalukom vladao paa, koji je kupio
svoj poloaj i uivao iroku mjesnu slobodu djelovanja, koja se kretala u zavisnosti od
prilika i linosti. Sami paaluci bili su organizirani prema otomanskim feudalnim
osnovama. Najvei dio zemlje bio je podijeljen meu posjednike lena, uglavnom Turke.
Lena su bila polunasljedna i optereivala posjednike obavezom da plaaju godinje
75

pristojbe i da vre vojnu slubu sa svom pratnjom. Posjednik lena imao je pravo da
ubire poreze i da vri vlastelinsku vlast nad seljacima. Mnoge iltizame krunskih zemalja
drali su dvorski dostojanstvenici u Carigradu. Pae su imali veliku diskrecionu mo i
ovlasti, koje su rasle uporedo s udaljenou od prijestolnice i sa slabou vlade.
Isprva je otomansko osvajanje znailo prednost, jer je donosilo razmjernu sigurnost i
napredak nakon omamne more posljednjih dana mameluke vlasti. Ali od osamnaestog
je stoljea propadanje otomanskog carstva dovelo do opih zloupotreba vlasti i
korupcije, do anarhije i zastoja. U toku dugog razdoblja strane vlasti, te obostrano tetne
sprege dviju kultura, od kojih je svaka bila silom prilika upletena u propast druge, jo
uvijek se mogao razabrati duh bune. Poslije mongolskih provala ismailitski se pokret
smanjio i postao beznaajan, ali su ga zamijenili drugi pokreti. ak je i pod mamelucima
bilo s vremena na vrijeme pobuna egipatskog stanovnitva, koje je govorilo arapski.
Povremene pokrete za nezavisnost pod Osmanlijama treba pripisati obino
slavohlepnim pojedincima, esto samim turskim namjesnicima. Prava puka opozicija, u
skladu s islamskom tradicijom, religiozno se izrazila u sufizmu. On je najprije bio sasma
pojedinano mistino doivljavanje, zatim socijalni pokret s velikim brojem sljedbenika
meu niim staleima, organiziran u dervika bratstva, koja su esto bila povezana sa
zanatskim cehovima. Formalno, sufije nisu bili heretici kao ismailiti, a u politici se nisu
sluili nasiljem. U religiji su pretpostavljali osobno mistino vjerovanje vladajuem
ortodoksnom transcendentalizmu, te im je ponekad uspjelo da na nj utjeu. Ukoliko su
ikad doli do izravnog politikog izraaja, on je bio neprijateljski prema postojeem
poretku. Ali sufistika pobuna putem uvlaenja nije uspjela isto kao to nije uspio ni
neposredni ismailitski juri u svoje doba. Statiki elementi bili su jo suvie jaki. Stvarnu
e promjenu donijeti novi, vanjski inilac, snaniji i beskrajno nasrtljiviji od
helenistikih poticaja, koji su bili otpoeli plodonosno previranje u srednjovjekovnom
Islamu.

X
UTJECAJ ZAPADA
Icci, beatis nunc Arabum invides
gazis, et acrem militiam paras
non ante devictis Sabaeae
regibus, horribilique Medo
nectis catenas?11
(HORACIJE: ODE I, 29)

Arapi bijahu u dodiru sa zapadnom Evropom jo od vremena prvih osvajanja. U

panjolskoj i na Siciliji vladali su zapadnoevropskim stanovnitvom, a imali su vojne,
diplomatske i trgovinske odnose s drugim zapadnoevropskim dravama. Primali su
zapadnoevropske studente na svoje univerzitete. Kriari bijahu donijeli komadi
zapadne Evrope u samo srce arapskog Istoka. Ali te veze, plodonosne za Zapad, koji je
mnogo nauio od Arapa, veoma su malo utjecale na Arape. Za njih su ti odnosi bili i
ostali samo izvanjski i povrni te su malo djelovali na arapski ivot i kulturu. U
geografskoj i historijskoj literaturi srednjovjekovnih Arapa ogleda se posvemanje
11

Ikciju, ti sada zavidi

Arapima njihovo golemo
blago, te se na ljutu
sprema vojnu
Premda jo nisi slomio
kraljeve Sabeje
i strahotnom Meaninu
kuje lance?

76

pomanjkanje zanimanja za zapadnu Evropu koju su smatrali kao potpunu tamu

barbarstva, od koje se sunani svijet Islama ne treba mnogo bojati, a jo manje moe to
nauiti. Sjeverni narodi, kae Masudi, geograf iz desetog stoljea, jesu oni, kojima je
sunce daleko od zenita ... magla i studen prevladava u tim krajevima, a snijeg i led reaju
se jedan za drugim u beskonanom slijedu. Nema u njih vedra raspoloenja; tijela su im
krupna, ud neotesana, ponaanje grubo, poimanje tupo, a jezik trom... I njihovim
religioznim vjerovanjima nedostaje vrstoe... I a oni najdalje na sjeveru najvie
podlijeu tupoglavosti, neotesanosti i surovosti. Neki kadija iz Toleda, iz jedanaestog
stoljea, u djelu o narodima to su gajili znanost, nabraja Indijce, Perzijance, Kaldejce,
Grke, Rimljane (ukljuujui Bizantince i istone krane), Egipane, Arape i idove.
Izmeu ostalih izdvaja Kineze i Turke kao plemenite narode, koji su se odlikovali na
drugim poljima, i prezirno ostavlja postrani preostale kao sjeverne i june barbare, te o
prvima kae: Trbusi su im veliki, boja koe blijeda, kosa dugaka i glatka. Nema u njih
otroumnosti shvaanja ni bistre inteligencije. Pritie ih neukost i ludost, sljepilo i
glupost. ak je i u etrnaestom stoljeu nitko manje nego Ibn Haldun jo uvijek mogao
da kae s nevjericom: uli smo u posljednje vrijeme, da u zemljama Franaka, a to su
Rim i njegove kolonije na sjevernoj obali Sredozemlja, cvatu filozofske nauke ... i ima sva
sila njihovih uenjaka. Ali sam Bog zna to se zbiva u tim krajevima. Taj je stav bio u
poetku opravdan, ali je s napretkom Zapadne Evrope sasvim zastario i kasnije se
osvetio Arapima.
Od poetka esnaestog stoljea moe se razabrati nov odnos izmeu Islama i Zapada.
Zapad je bio veoma tehniki uznapredovao u ratnim i mirnodopskim umijeima.
Obnovili su ga Renesansa i Reformacija. Slom feudalnog poretka oslobodio je trgovinu i
dao odrijeene ruke privatnoj poduzimljivosti, kojima je uvrenje centraliziranih
nacionalnih drava pribavilo snana i pouzdana politika orua, i tako je poela velika
ekspanzija zapadne Evrope, koja je do poetka dvadesetog vijeka bila stjerala itav svijet
u svoj ekonomski, politiki i kulturni krug.
Na Bliskom Istoku je upadljiva snaga Otomanskog carstva prikrivala duboku slabost
vojnog despotizma i trulog drutvenog poretka. Smanjivala se djelotvorna snaga
religioznog jedinstva kao moralne spone. Ekonomski je zastoj pogorao korupciju i
trule u upravi i propadanje moralnih vrednota. Ni vojnika vladajua klasa ni
intelektualna klasa nije bila zainteresirana za ekonomsku promjenu.
Evropska ekspanzija na poetku esnaestog stoljea bila je nove vrste. Ona je poela
francuskim pregovorima s Visokom Portom, radi sklapanja saveza protiv zajednikog
neprijatelja. Vjeta je diplomacija pretvorila taj savez u trgovaki ugovor, koji je davao
odreena prava i povlastice francuskim trgovcima u otomanskim zemljama. Ta su prava
bila ozakonjena u takozvanim Kapitulacijama iz 1535., koje su jamile francuskim
trgovcima osobnu i imovinsku sigurnost, slobodu vjeroispovijesti i t. d. To je zapravo
bila mjera eksteritorijalnosti. U poetku to nije bio ustupak iznuen od slabe istonjake
Sile, ve podjeljivanje, gotovo aktom milosti, prava dimisa u muslimanskom drutvu,
koje se pravo sada proirilo unutarnjom logikom muslimanskog zakonika na strane
krane.
Francusko je prodiranje brzo teklo. Francuski su trgovci iskoristili dobivene
prednosti, da bi uspostavili trgovake ispostave i konzularna poslanstva u Siriji i Egiptu.
Kasnije su uslijedile druge kapitulacije, Englezima (1580), Holananima (1612) i
drugim silama. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeu evropska je trgovina
neprestano rasla, i nastale su mnogobrojne naseobine trgovaca u sirskim i egipatskim
lukama i gradovima pod zatitom njihova konzula.
Za razliku od trgovakog, vojniko je napredovanje Evrope u muslimanski svijet
Bliskog i Srednjeg Istoka bilo ogranieno do devetnaestog stoljea na njegove sjeverne
granice, gdje su Austrija i Rusija stalno napredovale na tetu Osmanlija na Balkanu i du
sjevernih i istonih obala Crnoga mora. Arapske su zemlje bile zahvaene samo
77

trgovaki, i tamo su dolazili uglavnom engleski, francuski i talijanski trgovci, da kupuju i

prodaju. Velika je promjena nastala, kad je god. 1798. Napoleon Bonaparte zaposjeo
Egipat. Taj je pohod prvi oruani upad iz Evrope na arapski Bliski Istok nakon kriarskih
vojni zapoeo novo razdoblje. Otomanski mameluki poredak odjednom se sruio, i
Francuzima je uspjelo da zaposjednu zemlju bez ozbiljne tekoe. Oni su kratko vrijeme
drali Egipat, ali su izvrili dubok utjecaj. Poelo je razdoblje izravnog zapadnog
upletanja u arapski svijet, s velikim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Svojom
lakom pobjedom Francuzi su razbili lano uvjerenje, da je islamski svijet u svakom
sluaju nadmoan nevjernikom Zapadu, te su tako postavili ozbiljan problem
prilagoavanja novim odnosima. Psiholoke smutnje, koje su odatle proistekle, jo nisu
rijeene.
Razdoblje anarhije poslije povlaenja Francuza svrilo je pojavom Muhameda Alija,
albanskog vojnika u otomanskoj slubi, kojemu je uspjelo da postane gotovo nezavisan
vladar Egipta, a kratko vrijeme i Arabije i Sirije, dok ga zapadne sile nisu ponovo
potisnule u Egipat.
Velike su sile osujetile napore Muhameda Alija za nezavisnost i ekspanziju. Njemu je
uspjelo da uspostavi nasljedno namjesnitvo jedino u autonomnoj otomanskoj pokrajini
Egiptu, ali je s druge strane zapoeo velik program reformi. Reforme su s poetka bile
vojnike, a potekle su iz elje da ima novu vojsku evropske vrste. Da bi to postigao,
pokrenuo je ambiciozni program ekonomskih i prosvjetnih mjera. Ekonomske su mjere
bile djelomino uspjene. Njegov plan industrijalizacije nije imao uspjeha, ali je zato
Muhamed Ali zapoeo da lomi zakonski feudalni poredak u Egiptu i Siriji i da
unapreuje i proiruje poljoprivredu. Otvorio je nove kole sa zapadnim uiteljima,
podsticao je prevoenje evropskih knjiga, koje su se tiskale u tampariji to ju je u tu
svrhu podigao u Kairu, i slao je studente u Evropu, koji su bili prvi u dugom nizu.
Proirenje gajenja pamuka u Egiptu pod Muhamedom Alijem i njegovim nasljednicima
dovelo je do tjenjih ekonomskih veza sa zapadnom Evropom, poglavito s Engleskom,
koja je bila glavno trite za egipatski pamuk. Evropski jezici i ideje irili su se
kolovanjem kod kue i vani, pa je tradicionalni pogled na svijet bio izloen utjenovih
ideja.
Ni sam Muhamed Ali nije bio Arapin, ve Osmanlija, te je govorio turski; on nije
snivao o arapskom carstvu, koje bi se oslanjalo na narod, koji je prezirao kao i veina
Turaka u njegovo doba. Ali je on djelovao u arapskim zemljama, kojima je dao izvjestan
stupanj nezavisnosti, stvorio je egipatsku i sirsku vojsku, a njegov je vlastiti sin Ibrahim
govorio arapski i bio zadojen arapskom idejom.
Sirija se vratila Otomanskom carstvu poto su se god. 1840. povukle snage
Muhameda Alija. Ali feudalni se poredak i dalje lomio pod otomanskim okriljem, te ga je
postepeno zamjenjivala centralizirana uprava. Otomanske su reforme dovodile do sve
vee centralizacije. Pokrajine vie nisu bile feudalni pokloni, to su ih drali vojniki
pae, nego upravna okruja, kojima su upravljali plaeni inovnici sredinje vlade. Ali,
premda su zemljoposjednike klase bile liene svojih feudalnih povlastica i zakonskih
ovlasti, one su sauvale svoje socijalno i ekonomsko prvenstvo i ostale vladajua klasa u
ekonomskom i upravnom ivotu.
U meuvremenu je evropska ekonomska aktivnost ula u novu fazu. Evropljani se
vie nisu zanimali uglavnom za trgovinu, ve za razvoj i kontrolu privrednih izvora i
slubi, a ponajvie saobraajnih veza, bilo neposredno, dobivanjem povlastica, bilo
posredno, davanjem zajmova mjesnim vlastima. Jo od vremena Vasca da Game
Evropljani su dolazili u Indiju bilo radi trgovine ili rata preko otvorenog mora, oko
Rta Dobre Nade, izbjegavajui Bliski Istok. Ali u itavom tom razdoblju bilo je ljudi koji
su pomiljali, da bi se trebalo vratiti prastarim kopnenim drumovima, te su ak i
pokuali da to izvre, no bez uspjeha. Napoleonov pohod u Egipat jasno je ukazao na tu

78

mogunost. Pojava parobroda, koji ne zavisi od periodinih vjetrova u istonim morima,

pretvorila je tu mogunost u stvarnost.
Stoljeima bi evropski brodovi, uglavnom iz Indije, s vremena na vrijeme prodirali u
Crveno more i Perzijski zaljev, donosei proizvode Indije na trita Basre, Dide, a
ponekad i Sueza. Od poetka devetnaestog stoljea britanske su kompanije iz Indije
drale redovitu parobrodarsku slubu do Basre i Sueza. Da bi osigurale tu slubu,
britanske su pomorske jedinice iz Indije krstarile arapskim morima, skrile oruanom
silom arapsko gusarstvo, te su u isto vrijeme podigle stanice za opskrbu ugljenom i
strateka kontrolna uporita. Niz pohoda iz Bombaya protiv pljakakih plemena na
istonoj i jugoistonoj obali Arabije dosegao je vrhunac u mirovnom ugovoru sa eicima
Zaljeva god. 1820. On je utemeljio britansko politiko vrhovnitvo u toj oblasti, koje je
postupno jaalo u toku devetnaestog stoljea. Gusarstvo sultana od Adena dolo je kao
narueno te je izazvalo zauzimanje i zaposjedanje Adena god. 1839., a takoer i
osiguralo prilaze Crvenom moru. Na Sredozemlju, Britansko parobrodarsko drutvo
otpoelo je redovitu slubu za Egipat i Siriju 1836., a brzo su je slijedile francuske,
austrijske, talijanske i druge parobrodarske linije.
Nije trebalo dugo ekati ni na slian razvoj kopnenih veza izmeu tih dvaju mora.
Godine 1800. na arapskom istoku jedva da je bilo ceste ili vozila; prijevoz tereta i ljudi
vrio se uglavnom pomou tovarne stoke ili unutarnjim vodenim putovima. Evropski
kapital i inenjeri izazvali su golemu promjenu. God. 1834. neki je britanski oficir
izradio nacrt za irake i egipatske putove, a od 1836. britanski su parobrodi redovito
plovili rijekama u Iraku vezujui Mezopotamiju s Basrom i Perzijskim zaljevom. Ali
konani izbor nije pao na Irak, ve na Egipat. Prve su na popritu bile Istonoindijska
kompanija i, od 1840., Poluotona i Orijentalna parobrodarska kompanija, s kopnenom
vezom Aleksandrija-Suez za prijevoz robe i putnika, a upotrebljavale su parobrode na
Nilu i unutarnjim kanalima te kopnena vozila na novosagraenim cestama. Godine
1851. paa od Egipta sklopio je ugovor s Georgeom Stephensonom, da ovaj izgradi prvu
egipatsku eljeznicu. Pruga Aleksandrija-Kairo dovrena je 1856., a prikljuak izmeu
Kaira i Sueza idue godine. eljeznice u Egiptu brzo su se razvijale. Do 1863. bilo je 245
milja pruge, do 1882. znatno preko tisuu, do 1914. preko tri tisue milja. Otvaranje
Sueskog kanala, nakon desetogodinjeg rada, 17. studenoga 1869., konano je uvrstilo
obnovu puta Egipat Crveno more i kljuni poloaj Egipta na tom putu.
U arapskoj Aziji, postrani od glavnog puta, saobraajne su se veze razvijale sporije i
kasnije. Razvitak tih veza treba pripisati uglavnom francuskim kompanijama, koje su
izgradile nekoliko cesta u sredinjoj Siriji i, izmeu g. 1892. i 1911., nekih pet stotina
milja eljeznike pruge koja je povezivala neke vanije gradove u Siriji i Palestini. Sami
su Turci podigli Hedasku eljeznicu na hodoasnikom putu od Damaska do Medine, a
do 1914. gotovo je dovrena glasovita Bagdadska eljeznica preko Alepa i Mosula, to su
je sagradili Nijemci. Uporedo su se razvile luke, mostovi, kanali, telegrafske veze i druge
slube, a od osamdeset i este godine otprilike evropske su tvrtke poele uvoditi
vodovod, plin, gradski saobraaj i druge javne slube u nekim glavnim lukama i drugim
gradovima.
Ali sav se taj krupni razvitak odnosio u sutini samo na tranzit, pa je imao tek
ograniene uinke na privrede zemalja kroz koje je tranzit prolazio. Prebacivanje glavne
kopnene veze s egipatskih eljeznica u Sueski Kanal, god. 1869., jo je vie umanjilo za
neko vrijeme izravni uinak na egipatsku privredu. Prema tome, polaganije su se
razvijali privredni izvori u arapskim zemljama. Najvanije je bilo proirenje gajenja
pamuka i eera u Egiptu zahvaljujui veoma brzom napretku u navodnjavanju pomou
moderne opreme i zahvaljujui novim eljeznicama, cestama i lukama, koje su
omoguile bri pristup na velika trita.
Promjene u dvadesetom vijeku bile su daleko korjenitije. Pojava motora s unutarnjim
sagorijevanjem dodala je vozilima avion, automobil i kamion. Avion je revolucionirao
79

tranzitne putove i u ekonomskom i u stratekom pogledu, a automobil i kamion prekrili

su itav Bliski Istok mreom novih unutarnjih saobraajnih veza, koje omoguuju brzu
razmjenu ljudi, dobara i ideja u dotad nesluenim razmjerima. Zamjena konja, magarca i
deve automobilom, autobusom i kamionom vie je no ijedan drugi faktor izmijenila
itav izgled arapskog svijeta. Uporedo se razvila eksploatacija nafte, koja je otada
postala prirodni izvor Bliskog Istoka za vanjski svijet. Nakon nekoliko godina rada u
Perziji i Anatoliji, kompanije za naftu su upravo protezale svoju djelatnost na Irak, kad je
god. 1914. buknuo rat. Stoga je pun razvoj izvora irake nafte poeo tek nakon
zakljuenja mira, kad je nekoliko kompanija, u kojima su prevladavali britanski interesi,
poelo raditi u raznim dijelovima zemlje. Jo je novijeg datuma eksploatacija izvora
nafte u Saudijskoj Arabiji, gdje gospoduju ameriki interesi. Kompanije za naftu, sa
svojim velikim postrojenjima i golemim zapoljavanjem arapske radne snage, sa svojim
naftovodima i rafinerijama, toliko su ponovo izmijenile i ekonomsku i strateku sliku, da
se ona vie ne moe prepoznati. Premda je u Egiptu i Palestini napredak
industrijalizacije jo u poecima, ipak je zbog njega ve otpoeo dalekoseni proces
drutvene mijene.
Evropsko kulturno prodiranje bilo je isprva uglavnom religiozno i vrilo se preko
kranskih manjina. Vatikan je od esnaestog stoljea odravao veze s maronitskim
katolicima u Libanu. Talijanski i francuski kapucini i jezuiti djelovahu u Siriji, moronitski
sveenici dolaahu u Rim i Pariz. Otomanski su sultani dugo vremena zabranjivali
tampanje na arapskom ili turskom jeziku. Prvi tamparski strojevi bili su na
idovskom, grkom i sirskom jeziku, a upotrebljavali su ih mjesni idovi i krani. Ali
arapske su se knjige tampale u Italiji i drugdje na Zapadu, te su kolale na Bliskom
Istoku. Turci su poeli tampati knjige u Carigradu 1728. Napoleon je donio sa sobom
arapski tamparski stroj u Kairo, da bi tampao novine i proglase na arapskom i
turskom. Prvu muslimansku tampariju u arapskom svijetu podigao je Muhamed Ali u
Egiptu. Od 1822., kad je bila osnovana, do 1842. odtampala je 243 knjige; to su
ponajvie bili udbenici za nove kole i odgojne zavode Muhameda Alija. Znaajno je, da
turske knjige brojem nadmauju arapske, te da su djela vojnog i pomorskog sadraja,
kao i djela o matematici i mehanici, gotovo sva na turskom jeziku.
Religiozna suparnitva velikih sila radi unosne zatite svetih mjesta i kranskih
manjina pojaala su se u devetnaestom stoljeu. Najaktivniji misionari u arapskom
svijetu bili su francuski jezuiti i Amerika protestantska misija oni su drali kole i
uilita u Siriji. Osnovali su arapske tamparije i odtampali mnogo knjiga otkrivajui
Arapima napola zaboravljene arapske klasike i prevodei neke zapadne izvore znanja.
Odgojili su novo pokoljenje Arapa, koji su odjednom postali svjesniji svog arapskog,
naslijea i skloniji evropskim utjecajima.
Socijalni uinci svih tih promjena bili su manji, nego to bi se oekivalo. Nova domaa
klasa trgovaca i intelektualaca potekla je velikim dijelom od manjina te zbog
nesigurnosti svog poloaja i odvojenosti od stanovnitva kao cjeline nije mogla da
odigra do kraja svoju ulogu. Ali ta je nova klasa govorila i pisala arapski. Sirci i krani,
odgojeni od misionara, osnovali su listove i asopise u Egiptu i u Siriji, te su stekli iru
publiku, kad je sve vie stanovnitva bilo obuhvaeno ekonomskom i drutvenom
mijenom. Upravo u tom razdoblju rodio se arapski nacionalizam. On je mjeovitog
porijekla. Staroj arapskoj odbojnosti prema Turcima te ivom nepovjerenju prema
presezanju i tuinskom Zapadu pridola je evropska ideja nacionalnosti i preporod
arapskog jezika i kulture. Nacionalizam je bio najjai meu kranima, koji su bili
najmanje pod utjecajem muslimanskog ideala jedinstva, a najvie pod djelovanjem
ekonomske promjene i zapadnog kulturnog utjecaja. Kranin nije mogao pristati uz
panislamsku ideju, koja je bila moderan politiki izraaj stare zajednice Islama. Umjesto
toga on je nastojao dati novi izraaj, u nacionalnim a ne religioznim okvirima,
solidarnosti i otporu Istoka protiv nasrtljivog Zapada. Jer, muslimani nisu nikad pravo
80

razlikovali ta dva oblika izraavanja. Temeljni osjeaj identinosti bio je religiozni i

socijalni, cjelovito islamsko drutvo izraeno ponekad u nacionalnim, ponekad u
religioznim nazivima, koji su bili sinonimi i istorodne skupine rijei, tosu oznaavale
istu temeljnu realnost.
Izravna evropska kontrola ubrzala je razvitak nacionalistikog pokreta, isprva na
rubu arapskog svijeta francuska kontrola u Aliru, god. 1830., britanska u Adenu,
godine 1839. a zatim i u samom srcu toga svijeta. Godine 1822. Britanci su okupirali
Egipat u samom sreditu arapskog svijeta. To je zaposjedanje izazvalo snaan razvitak
nacionalistikog pokreta u Egiptu, koji je ovaj put bio vie lokalan zbog mnogo
konkretnijih nepravdi, i ciljeva.
Nekako u to vrijeme nacionalistiki se pokret izrazio politiki u politikim
drutvima, a zatim u partijama. To obiljeava drugu vanu promjenu. Dodue, stari
religiozni oblici drutvenog izraavanja nisu jo umrli. U Arabiji je na poetku
dvadesetog stoljea ponovo oivio vehabistiki pokret, kad je Abd-ul Aziz ibn Saud
zapoeo osvajanje, u toku kojeg su odani vehabistiki ratnici pripojili najvei dio Arabije
njegovoj oevini u Neddu. Ibn Saud je prikljuio Hasu god. 1913., Debel amar god.
1921., Hedas god. 192425., te je 1932. proglasio novu Kraljevinu Saudijsku Arabiju, u
kojoj je vehabizam slubena vjera. Meutim, organizirani se pokret otada izraavao
uglavnom politiki, kako se to shvaa na Zapadu.
To pozapadnjaenje javnog ivota bilo je u velikoj mjeri samo vanjsko. Stvarna
osnovica drutva nije se jo temeljito izmijenila. Zakonsko ukidanje feudalnih prava
jedva je neto izmijenilo stvarni feudalni odnos izmeu zemljoposjednika i seljaka, pa je
zemljoposjednik i dalje uivao monopol stvarnog rukovodstva. Trgovake klase bile su
nemuslimanske uglavnom izvan borbe. Vladajua klasa ostala je ista te je jo uvijek
imala iste osnovne ideje i interese. Zapadnoevropski aparat parlamenata i izbora, partija
i programa, listova i pozivanja na javno miljenje kao izvor vlasti, posuen je ve
gotov i nakalemljen na drutvenu stvarnost, kojoj jo nije odgovarao. Odatle snaan
religiozni karakter takvih pokreta, ukoliko su prelazili male klike. I sama mladoturska
revolucija g. 1908. malo je djelovala na Arape koji su jo bili pod otomanskom vlau.
Zamjena Islama turskom idejom kao osnovicom Otomanskog carstva i program
poturivanja izazvali su izvjesnu reakciju u Siriji, ali gotovo nikakvu u Iraku ili Arabiji.
Kad je izbio rat god. 1914., muslimanski je osjeaj jo prevladavao. Veina
muslimanskih Arapa bila je jo uvijek za Turke, koji su imali simpatija i u Egiptu pod
britanskom okupacijom. Ali je pod pritiskom ratnih godina i djelatnou Saveznika
dolo do brzog razvoja arapskog j nacionalizma. God. 1916. Britancima je uspjelo da
organiziraju pobunu Arapa u Hedasu, te su za neposrednu materijalnu pomo i za
obeanu arapsku nezavisnost poslije rata beduinske pomone ete pomogle britanskim
snagama da osvoje Siriju.
Mirovni ugovor nije ni izdaleka ispunio sve nade Arapa, ali im je ipak dao mnogo.
Osnovane su nove drave u Iraku, Siriji, Libanu, Transjordaniji i Palestini, gdje su
saveznike oruane snage dokrajile tursku vlast. Ali uena je nezavisnost odgoena,
te su uspostavljeni britanski i francuski mandati. Razoaranje Arapa, koje je postalo jo
glasnije zbog brzog ekonomskog i kulturnog razvoja u meuratnim godinama, izrazilo
se u nizu snanih nacionalistikih pokreta. Ti su pokreti jo bili religiozno obojeni;
njihovo je rukovodstvo i velik dio njihove politike jo uvjetovao stari drutveni poredak.
Ali uprkos tome, ili moda zbog toga, to su u svoje vrijeme bili istinski narodni pokreti,
te su obuhvaali sve slojeve arapskog muslimanskog drutva od obrazovanih i politiki
svi jesnih manjina, koje su im dale rukovodstvo i ideologiju, do ne-pismenog i jadnog
seljaka, za kojeg su oni bili tuma njegove nerazgovijetne mjeavine ogorenja i straha
zbog prisustva tuih i njemu neshvatljivih sila, koje su poremetile itav njegov nain
ivota.

81

Borba je bila otra i uporna. U borbi za svoje politike ciljeve nacionalisti su

uglavnom imali uspjeha. Ubrzo su Egipat i Irak stekli formalnu nezavisnost, pa se glavna
antiimperijalistika borba prenijela na Siriju-Libanon i Palestinu. U Palestini, situaciju je
oteao i zapleo razvoj idovske nacionalne domovine. Drugi svjetski rat uvrstio je meu
nezavisne arapske drave Siriju i Libanon, pa je u oujku 1945., nakon dugih priprema,
osnovana Arapska liga, koju ine Egipat, Irak, Sirija, Libanon, Saudijska Arabija, Jemen i
Transjordanija. U oujku 1946. i Transjordanija je postala suverena drava. Pod
izravnom stranom vlau ostali su samo Palestina, britanski posjedi u junoj Arabiji te
francuska, panjolska i biva talijanska podruja u Sjevernoj Africi.
Drugi svjetski rat donio je i druge promjene. On je duboko utjecao na arapske drave,
premda one nisu u njemu djelotvorno sudjelovale. Savezniki i osovinski propagandisti
primamljivali su ih svim raspoloivim sredstvima; saveznike i osovinske vojske
boravile su i borile se na njihovu tlu, te su zapoljavale na tisue Arapa u snabdijevanju,
u pomonim i drugim slubama bogatei jedne i remetei ivot drugima. Ekonomski i
socijalni napori zbog ratnih prilika prisilili su sve vei dio stanovnitva da razmilja o
problemima javnog ivota na nain, koji im dotada nije padao na pamet. Ekonomska
promjena zbog industrijalizacije i rata te intelektualni uinci irenja prosvjete doveli su
do pojave novih interesa, novih ideja i novih voa, nezadovoljnih samo politikim
osloboenjem, koje su mnogi od njih osjeali kao obmanu, te su ugroavali jo
neslomljenu prevlast starih vladara i voa. Utjecaj nacistike Njemake, nekad tako
opasan, svrio je s njenim vojnikim porazom; ali je novi splet suparnitava meu
velikim silama ponovo ispunio Istok borbom suprotnih interesa i ideologija, stvarajui
nove i primamljive mogunosti za kratkoroni politiki uspjeh, a odvraajui panju od
stvarnih problema jednog prelaznog drutva.
Kao i u danima, kad je napredovanje arapskih ratnika dovelo njihovu vjeru u dodir s
helenizmom, iz ega je proizalo novo i plodno potomstvo, i danas se Islam ponovo
nalazi licem u lice s jednom stranom civilizacijom, koja ugroava mnoge njegove
temeljne vrednote i zavodljivo privlai mnoge njegove sljedbenike. Ovaj put snage
otpora su daleko jae. Islam vie nije nova vjera, koja je tek nastala i moe se jo
oblikovati, ve je to stara i ustaljena religija, koja se stoljeima upotrebe i tradicije
pretvorila u krute kalupe ponaanja i vjerovanja. Ali, ako je tvri metal, tvri je i eki
jer je dananja prijetnja neuporedivo korjeniti ja, nasrtljivi ja i prodornija a ne dolazi
iz pokorenog, ve iz osvajakog svijeta. Utjecaj Evrope s njezinim eljeznicama i
tamparskim strojevima, avionima i kinematografima, tvornicima i univerzitetima,
istraivaima nafte i arheolozima, strojnim pukama i idejama, nepopravljivo je razbio
tradicionalno ustrojstvo ekonomskog ivota, obuhvatio je svakog Arapina u njegovu
radu i odmoru, u njegovu privatnom i javnom ivotu, te zahtijeva da se tome prilagode
naslijeeni drutveni, politiki i kulturni oblici.
U tim problemima prilagoivanja arapski narodi mogu izabrati nekoliko putova:
mogu se prikloniti jednoj ili drugoj od suparnikih verzija zapadne civilizacije to im se
pruaju, utapajui svoju vlastitu kulturu u iroj i prevladavajuoj cjelini; ili mogu
pokuati da okrenu lea Zapadu i svim njegovim djelima, idui za udom: da se vrate
izgubljenom teokratskom idealu, to bi umjesto toga vodilo ojaanom despotizmu, koji
je posudio od Zapada maineriju eksploatacije i ugnjetavanja i netrpeljivi rjenik, ili,
najzad a za to je preduvjet da se ukloni zapadno tutorstvo, koje Arape razdrauje
njima moe uspjeti da iznutra obnove svoje drutvo i da odravaju odnose sa Zapadom
na osnovu ravnopravne suradnje, prihvaajui poneto i od njegove nauke i njegova
humanizma, ne samo u oponaanju, nego i u sutini, u skladnoj ravnotei s vlastitom
naslijeenom tradicijom.

KRONOLOKA TABLICA

82

Prije nae ere

853. Prvi put se spominju Arapi u natpisu Salmanasara III.
65. Pompej posjetio Petru prvi dodir Rimljana s Nabatejskom kraljevinom.
25.24. Pohod Elija Gala u junu Arabiju.
Nae ere
105.6. Pad Nabatejske kraljevine. Dio kraljevine postaje rimska provincija.
oko 250. Pojavljuje se kraljevina Palmira.
273. Aurelijan pokorio Palmiru.
525. Pad Himjara Etiopljani okupirali junu Arabiju.
575. Perzijanci zaposjeli junu Arabiju, koja je nekoliko godina bila satrapija.
602. Kraj arapske kneevine Hire u irako-arapskim pograninim zemljama.
622. Hidra: Muhamedov odlazak iz Meke u Medinu poetak islamske ere.
630. Muhamed osvaja Meku.
632. Smrt Muhamedova. Ebu Bekir postaje prvi kalif.
633.-37. Arapi osvajaju Siriju i Irak.
639.-42. Osvajanje Egipta.
656. Ubijen Osman poeo prvi graanski rat u Islamu.
657.-59. Bitka kod Sifina.
661. Ubistvo Alije poetak omejidske dinastije.
680. Pokolj Husejna i alijevaca kod Kerbele.
683.90. Drugi graanski rat.
685.87. Pobuna Muhurtara u Iraku poetak ekstremistike ije.
696. Abd ul Malik uvodi arapski kovani novac, u okviru reorganizacije uprave carstva.
709. Muslimani se iskrcavaju u panjolskoj.
750. Pad Omejida na prijesto dolaze Abasidi.
751. Arapi zarobili kineske proizvoae papira u Srednjoj Aziji; upotreba papira poinje
da se iri na zapad diljem Islamskog carstva.
756. Omejidski princ Abdurahman postaje nezavisni emir u Cordobi.
762.63. Mensur osniva Bagdad.
788. Nezavisna dinastija Idrisida u Maroku.
799.800. Nezavisna aglabidska dinastija u Tunisu.
803. Harun ur Reid zbacuje Barmakide.
809.813. Graanski rat izmeu Emina i Ma'muna.
813.33. Vladavina Ma'munova razvoj arapske nauke i knjievnosti.
825. Aglabidi iz Tunisa poinju osvajati Siciliju.
833.42. Vladavina Mutesima poetak turske prevlasti.
836. Osnovana Samara.
868. Ahmed ibn Tulun, turski general, osniva dinastiju u Egiptu, a zatim u Siriji.
869.83. Pobuna crnakih robova u junom Iraku.
871. Pojavili se Safaridi u Perziji.
877. Umro Hunejn ibn Ishak, prevodilac grkih naunih djela na arapski jezik.
890. Prvi put se pojavili Karmati u Iraku.
901.06. Karmatske bande djeluju u Siriji, Palestini, Mezopotamiji.
910. Uspostavljen fatimidski kalifat u Sjevernoj Africi.
925. Umro lijenik Rai (Razes).
929. Abdurahman III. iz Cordobe prisvaja naslov kalifa.
932. Uspostavljena perzijska buvejhidska dinastija u Zapadnoj Perziji.
935. Stvoren poloaj Emir ul Umera, (glavni zapovjednik turske garde u prijestolnici i
stvarni vladar).
945. Buvejhidi zauzeli Bagdad.
969. Fatimidi osvajaju Egipat osnivaju Kairo,
83

oko 970. Selduki Turci ulaze u zemlje kalifata s istoka.

1030. Omejidski kalifat u panjolskoj raspada se u stranaka kraljevstva.
1037. Umro Ibn Sina (Avicena).
1048. Umro Biruni.
1055. Selduci zauzeli Bagdad.
1056.57. Arapsko napadako pleme Hilali opljakalo Kairuan.
1061. Normani zauzeli Mesinu poetak osvajanja Sicilije.
1070.80. Selduci zaposjedaju Siriju i Palestinu.
1085. Krani zauzeli Toledo.
1086. Almioravidi pobijedili kod Sagrajasa.
1090. Hasan-i-Sabah zauzima Alamut.
1094. Umro fatimidski kalif Mustanzir rascjep u ismailitskom pokretu Hasan-iSabah vodi ekstremistiko krilo pokreta (Asasine).
1096. Kriari stiu na Bliski Istok.
1099. Kriari zauzimaju Jeruzalem.
1111. Umro Gazali.
1127. Zeni, selduki dostojanstvenik, zauzeo Mosul poetak muslimanske reakcije
protiv kriara.
1171. Saladin objavljuje kraj fatimidskog kalifata osniva Ejubidsku dinastiju u Siriji i
Egiptu.
1187. Bitka kod Hatina. Saladin porazio kriare i zauzeo Jeruzalem.
1220. Mongoli osvajaju istone zemlje kalifata.
1236. Krani zauzeli Cordobu.
1250.60. Iz ruevina ejubidskih kraljevstava ponikao mameluki sultanat u Egiptu i
Siriji.
1254. Alfons X. utemeljio kolu za latinske i arapske nauke u Sevilli.
1258. Mongoli pod Hulagu-kanom zauzeli Bagdad i dokonali kalifat.
1260. Mameluci potukli Mongole kod Ain Daluta u Palestini i spasili Siriju i Egipat.
1400.1. Timur opustoio Siriju.
1406. Umro Ibn Haldun.
1492. Krani zauzeli Granadu muslimani i idovi istjerani iz panjolske.
1498. Vasco da Gama jedri u Indiju oko Rta Dobre Nade.
1517. Osmanlije osvajaju Siriju i Egipat unitavaju mameluki sultanat.
1535. Otomanski sultan podijelio prve Kapitulacije Francuskoj.
1639. Osmanlije konano preoteli Irak od Perzije.
1792. Umro Muhamed ibn Abdul Vehab, osniva vehabistike sekte u Arabiji.
1798.1801. Francuzi okupirali Egipat.
1805. Muhamed Ali postaje stvarni vladar Egipta.
1809. Zapoela redovita brodarska sluba iz Indije za Suez.
1820. Britanski savez s arapskim eicima na obali Perzijskog zaljeva poetak
britanske prevlasti u toj oblasti.
1822. Muhamed Ali osnovao tampariju u Egiptu.
1830. Francuzi provalili u Alir.
1831.40. Egipat zaposjeo Siriju.
1836. Uspostavljena britanska parobrodarska sluba u unutarnjim irakim vodama.
1836. Poela redovita britanska parobrodarska sluba za Egipat i Siriju.
1839. Britanci zaposjeli Aden.
1851.57. Izgraena eljeznica Aleksandrija-Kairo-Suez.
1861. Stvoren autonomni Libanon.
1869. Otvoren Sueski Kanal.
1881. Francuzi zaposjeli Tunis.
1882. Englezi zaposjeli Egipat.
84

1901. Ibn Saud poeo obnovu saudijskog emirata u Neddu.

1908. Mladoturska revolucija.
1911.12. Talijani osvajaju Libiju.
1916. Pobuna Arapa u Hedasu. erif Husejn uzima naslov kralja.
1918. Kraj turske vlasti u arapskim zemljama.
1920. Ustanovljeni mandati za Siriju i Libanon (francuski), Palestinu, Transjordaniju i
Irak (britanski).
1924.25. Ibn Saud osvaja Hedas.
1932. Konac mandata nad Irakom.
1932. Ibn Saud proglasio Kraljevinu Saudijsku Arabiju.
1934. Ibn Saud potukao Jemen u kratkotrajnom ratu. Mirovni ugovor u Taifu.
1936. Anglo-egipatski sporazum, koji priznaje nezavisnost Egipta.
1941. Kraj mandata nad Sirijom i Libanonom, koji postaju nezavisne republike.
1945. Stvorena Arapska Liga.
1946. Britanci priznali nezavisnost Transjordanije, koja postaje kraljevinom.
1948. Konac mandata nad Palestinom.

VANIJA BIBLIOGRAFIJA
Iscrpna bibliografija s komentarima moe se nai u djelu:
Sauvaget, J.: Introduction a l'Histoire de l'Orient Musulman. (Paris, 1943 i 1946.)
OPENITA DJELA
Gibb, H. A. R.: The Arabs, (Oxford, 1940.) (U Oxford Pamphlets on World Affairs.)
Brockelmann, C: History of the Islamic Peoples. (Engleski prijevod, New York, 1947.)
Hitti, P. K.: History of the Arabs, (London, 1946.)
Thomas, B.: The Arabs, (London, 1937.)
Bart'old, V. V.: Mussulman Culture. (Engleski prijevod, Calcutta, 1934.)
Combridge Mediaeval History, Sv. II., poglavlja 10., 11., 12.; Sv. IV., poglavlje 10.
ZBIRKE STUDIJA
Becker, C. H.: Islamstudien, 2 sv. (Berlin., 1924.)
Goldziher, I.: Muhammedanische Studien, 2 sv. (Halle, 1890.)
Nallino, C. A.: Raccolta di Scritti. Sv. III. (Rim, 1941.)
REGIONALNE POVIJESTI
Egipat:
Lane-Poole, S.: History of Egypt in the Middle Ages. (London, 1925.)
Hanotaux, G. (urednik): Histoire de la Nation Egyptienne, Sv. IV. i V. (Paris, 1926.)
Prcis de l'Histoire de l'Egypte. Sv. II., Munier i Wiet: l'Egypte Byzantine et Musulmane. Sv.
III,- Combe, Bainville i Driault: l'Egypte Ottomane, i t. d. (Kairo, 1933.)
Sirija:
Lammens, H.: La Syrie. Prcis Historique. 2 sv. (Beirut 1921.)
Irak:
Longrigg, S. H.: Four Centuries of Modern Iraq. (Oxford, 1925.)
Sjeverna Afrika:
Marais, G.: La Berbrie Musulmane et l'Orient au Moyen Age. (Paris, 1946.)
85

PRIRUNICI
Caetani, L,: Chronographia Islamica. 5 sv. (Paris, 1912.)
Lane-Poole, S.: The Mohammedan Dynasties, Chronological and Genealogical Tables.
(London, 1894.)
Encyclopaedia of Islam. 4 sv. i dodatak. (Leiden, 191338.)
Von Hammer, J.: Geschichte des Osmanischen Reiches. 10 sv., Peta, 182735. (Francuski
prijevod, 18 sv., Paris, 183543.)
POGLAVLJA I. i II.
Levi della Vida, G.: Pre-Islamic Arabia, u Faris, N. A. The Arab Heritage. (Princeton,
1944.)
Muir, Sir W.: The Life of Muhammad. (Edinburgh, 1923.)
Tor Andrae: Muhammad, his Life and his Faith. (Engleski prijevod, London 1936.)
Buhl, F.: Das Leben Muhammads, (njemaki prijevod, Leipzdg, 1930.)
Caetani, L.: Studi di Storia Orientale. Sv. I. i III. (Milano, 191114.)
POGLAVLJA IIIVI.
Muir, Sir W.: The Caliphate, its Rise, Decline and Fall. (Edinburgh, 1924.)
Gaudefroye-Demombynes i Platonov: Le Monde Musulman et Byzantin jusqu'aux
Croisades. (Paris, 1931.)
Diehl, C., i Marais, G.: Le Monde Oriental de 395. 1081. (Paris, 1936.)
Wellhausen, J.: The Arab Kingdom and its Fall. (Engleski prijevod, Calcutta, 1927.)
Nldeke, T.: Sketches from Eastern History. (Engleski prijevod, Edinburgh, 1892.)
Von Kremer, A.: Culturgeschichte des Orients unter den Chalifen, 2 sv. (Be, 1875).
Djelomino preveo S. Khuda Buk u The Orient under the Caliphs (Calcutta, 1920) i u
Studies, Indian and Islamic (London, 1927.)
Bowen, H.: Life and Times of 'Ali ibn 'Isa (Cambridge, 1928.)
Mez, A.: The Renaissance of Islam (engleski prijevod, London, 1937.)
Poliak, A. N.: L'Arabisation de 1'Orient Semitique (Revue des tudes Islamiques, Paris,
1938.)
Sadighi, G. H.: Les Mouvements Religieux Iraniens. (Paris, 1938.)
Lewis, B.: The Origins of Isma'ilism. (Cambridge, 1940.)
Ivanow, W.: The Alleged Founder of Ismailism. (Bombay, 1946.)
Tritton, A. S.: The Caliphs and their non-Muslim Subjects. (Oxford, 1930.)
POGLAVLJE VII.
Lvi-Provenal, E.: La Civilisation Arabe en Espagne (Kairo, 1938); L'Espagne musulmane
au Xe sicle (Paris, 1932); Histoire de l'Espagne musulmane (Kairo, 1944.)
Dozy, R.: Histoire des Musulmans d'Espagne. 3 sv., (preraeno izdanje, Leiden, 1932.)
Gonzales Palencia, A.: Historia de la Espana musulmana. (Barcelona, 1932.)
Sanchez-Albornoz, C: Espaa y el Islam. (Revista de Occidente, LXX, Madrid, 1929.)
Amari, M.: Storia dei Musulmani di Sicilia. 5 sv. (Preraeno izdanje, Catania, 193339.)
POGLAVLJE VIII.
Levy, R.: The Sociology of Islam. 2 sv. (London, 1933.)
Von Grunebaum, G. E.: Medieval Islam (Chicago, 1946.)
Gibb, H. A. R.: Arabic Literature, an Introduction. (London, 1926.)
Nicholson, R. A.: Literary History of the Arabs. (Cambridge, 1930.)
Mieli, A.: La Science Arabe. (Leiden, 1938.)
Browne, E. G.: Arabian Medicine, (Cambridge, 1921.)

86

De Boer, T. J.: The History of Philosophy in Islam. (Engleski prijevod, London, 1933.)
Goldziher, I.: Vorlesungen ber den Islam. (Heidelberg, 1910.) (francuski prijevod F.
Arina, Le Dogme et la Loi de l'Islam, Paris, 1920.)
Macdonald, D. B.: Muslim, Theology, Jurisprudence and Constitutional Theory. (New York,
1903.)
Arnold, T. W.: The Caliphate. (Oxford, 1924.)
Arnold, T. W. i Guillaume, A.: The Legacy of Islam. (Oxford, 1931.)
Marais, G.: L'Art de l'Islam. (Paris, 1946.)
POGLAVLJE IX.
Stevenson, W. B.: The Crusaders in the East. (Cambridge, 1907.)
Grousset, R.: Les Croisades. (Que sais je series, Paris, 1944.)
Heyd, W.: Histoire du commerce du Levant au moyen age. 2. sv. (Leipzig, 1885).
Atiya, A. S.: The Crusade in the Later Middle Ages. (London, 1938.)
Poliak, A. N.: Feudalism in Egypt, Syria, Palestine, and the Lebanon, 12501900. (London,
1939.)
POGLAVLJE X.
Masson, P.: Histoire du commerce franais dans le Levant au XVIIe sicle (Paris, 1896);
Histoire du commerce franais dans le Levant au XVIIIe siecle (Paris, 1911.)
Wood, A. C: A History of the Levant Company (London, 1935.)
Dodwell, H. H.: The Founder of Modern Egypt, a Study of Muhammad Ali. (Cambridge,
1931.)
Hasenclever, I.: Geschichte Aegyptens im 19 Jahrhundert. (Halle, 1917.)
Temperley, H. W. V.: England and the Near East. The Crvmea. (London, 1936.)
Toynbee, A. J.: The Islamic World since the Peace Settlement (Survey of International
Affairs, 1925, I. Oxford, 1927), i kasniji svesci za 1928., 30., 34., 36., 37. i t. d.
Gibb, H. A. R.: Whiter Islam. (London, 1932); Modem Trends in Islam (Chicago, 1947);
Middle Eastern Perplexities (International Affairs, London, XX, Listopad 1944.)
Antonius, G.: The Arab Awakening. (London, 1939.)
Arberry, A. J. i Landau, R.: Islam To-day. (London, 1943.)
Ireland, P. W. (urednik): The Near East, Problema and Prospects (Chicago, 1942.)
Crouchley, A. E.: The Economic Development of Modem Egypt. (London, 1938.)
Young, G.: Egypt. (London, 1927.)
Philby, H. St. J.: Arabia. (London, 1930.)
Hourani, A. K.: Syria and Lebanon, (London, 1940.)
Ireland, P. W. Iraq. (London, 1937.)

BILJEKA O PISCU
Bernard Lewis rodio se god. 1916. u Londonu. Studirao je u Londonu, Parizu i Kairu.
Profesor je povijesti Bliskog i Srednjeg Istoka na londonskom univerzitetu. Od 1941. do
1945. radio je u Foreign Officeu. ivi u Londonu (u asu, dok piem ovu biljeku, nalazi
se u Sjedinjenim Dravama, gdje predaje kao gost na University of California).
Dosada je osim ove knjige napisao jo i ova djela: THE ORIGINS OF ISMAILISM
(Korijeni ismailizma), Cambridge, 1940., TURKEY TODAY (Dananja Turska), London,
1940., BRITISH CONTRIBUTIONS TO ARABIC STUDIES (Britanski doprinosi arapskim
studijama), London, 1941., A HANDBOOK OF DIPLOMATIC AND POLITICAL ARABIC
(Diplomatski i politiki prirunik arapskog jezika), London, 1947. Osim toga pisao je u
mnogim naunim asopisima i perodicima o arapskim pitanjima. Surauje u asopisima:
87

Bulletin of the School of Oriental & African Studies, Journal of the Royal Central Asian
Society, Historv, International Affairs, Arabic Listener, Jewish Chronicle, Economic
Historv Review te u asopisu Byzantium iz Bruxellesa i Islamic culture iz
Hajderabada, Indija.

NAPOMENA PREVODIOCA
Prevodei ovu knjigu nuno sam se morao susresti s problemom transkripcije
arapskih imena i naziva. Taj je problem bio utoliko sloeniji, to se kod nas u raznim
knjigama i prirunicima ta imena transkribiraju prilino razliito, pa se trebalo odluiti
za nekakav princip, kojeg se onda valjalo drati. Razumije se, da ova knjiga ne
pretendira na neko konano rjeenje spomenutog problema, ve ona sadri tako bar
mislim jedno praktino rjeenje, do kojeg se dolo polazei od svrhe, to je knjizi
namijenjena, kao od temeljne injenice. Nae izdanje Lewisove knjige o Arapima nije
namijenjeno strunjacima: historiarima ili lingvistima, odnosno nije namijenjeno samo
njima, ve u prvom redu irokom krugu prosjeno obrazovanih italaca. Odatle
proizlaze dva osnovna principa, na kojima se temelji transkripcija u ovom izdanju: prvo,
da ona mora biti strogo fonetska, i, drugo, da arapska imena treba dati u onakvom
obliku, kako su ih kod nas donijeli Turci i kako su se u narodu (u Bosni) udomaila.
Kad govorim o strogo fonetskom principu, onda ne mislim samo na to, da je fonetska
transkripcija arapskih imena jedino i mogua, inae bismo ih morali pisati arapskim
pismom, nego taj fonetski princip uzimam u jednom uem i nama bliem znaenju t. j.
da se u pisanju tih rijei ne upotrebe nikakvi znakovi koji se ne upotrebljavaju u naem
jeziku i koji ne bi imali znaenja za naeg itaoca, kojem je ovo izdanje namijenjeno. Na
primjer: veina e naih italaca jednako itati rije Alah pisali ga s jednim ili dva l i ne
e iz toga zakljuiti, da je to sloena rije, pa ga zato piem s jednim l. To isto vrijedi na
primjer i za nazive Rida (Ridda), Vadi Davasir (Wadi Dawasir) i sl. Nadalje u
transkripciji su zanemarene razne glasovne vrijednosti slova h, pa guturalni h, koji u
nekim drugim evropskim jezicima transkribiraju kao kh, piem kao i obini h. Tako na
primjer ne piem Ibn Khaldun nego Ibn Haldun, jednako kao i Hasan. Osim toga,
isputeni su i drugi znakovi, koji nemaju neko znaenje za veinu itaa, kao spiritusi,
apostrofi, oznake za duzinu vokala i si. Tako piem Abasidi nasuprot engleskom pisanju:
'Absids ili Abd ul Aziz ibn Saud nasuprot Abd al-'Aziz ibn Sa'd. Tamo gdje apostrof
oznauje sloenu rije, ja ga izostavljam, i piem na pr. Kuran, a ne Kur'an (engl. Qur'an).
To je, dakako, ope pravilo, kojeg se drim, ali ima i nekoliko iznimaka: Ma'mun, Sejjid,
Hudejbijja, Mearri.
Drugo je naelo, da imena valja pisati onako, kako su nam ih donijeli Turci i kako su
se u narodu uobiajila. Za to naelo govore jaki praktini razlozi: kad bismo se drali
klasinog arapskog izgovora, trebalo bi, na primjer, pisati Muhammad, a ne Muhamed;
nije teko zamisliti kakvu bi to zbrku stvorilo kod italaca. Meutim, i ovdje sam
napravio dvije iznimke: Omar piem Omar, a ne Omer, kao to bi dosljedno izloenom
naelu trebalo, jer se ime Omar tako esto upotrebljavalo u srpskim i hrvatskim
knjigama, a ime Omer je tako vezano za Bosnu i Turke, da bi ovdje dosljednost principu
dovodila mnoge itaoce u nepriliku. Druga je iznimka kalif. Ta je transkripcija netona,
jer se arapski kae khalifa, odnosno trebalo bi je transkribirati kao halif. Meutim, zbog
istih razloga svi-jesno sam ostavio tu netonu transkripciju, to nam je dola sa Zapada.
Jo je tei problem bila transkripcija izvjesnih geografskih naziva, koji su ve odavno
nestali s geografskih karata, a veoma je dvojbeno da li su neki od njih ikada bili
transkribirani na naem jeziku; barem ja to nisam mogao ustanoviti, premda sam se
trudio da ustanovim. Ta su imena transkribirana prema najboljem znanju drei se gore
izloenih principa.
88

Na kraju elim da izrazim zahvalnost prof. S. Traljiu i E. olakoviu, koji su me u

transkribiranju imena mnogo zaduili svojom pomou.
J. .

POGOVOR
Djelo profesora Bernarda Lewisa, tako. bogato podacima, objavljeno je u engleskom
originalu godine 1950. Iako autoru nije bio cilj da napie detaljniju povijest Arapa, nego
da je, kako sam kae, protumai, on ipak nije mogao mimoii nabrajanje premda
bez namjere da bude iscrpan niza injenica i datuma. Premda povijest nije puki zbir
datuma i injenica, ona se ipak ne moe pisati bez njih. Stoga se i Lewis u svom saetom
pregledu, odnosno tumaenju arapske historije nuno morao da osloni na golemi
injenini materijal, pa su tako i mnogobrojna fakta postala sastavni dio ovog neobino
zapletenog filma, koji se pred naim oima odvija i prikazuje prolost Arapa, punu
dramatskih i sudbonosnih obrata.
U kronolokoj tablici, to je dodana djelu, posljednji zabiljeeni datum odnosi se na
prestanak britanskog mandata nad Palestinom. Godinom 1948. zakljuena je
kronologija, autor je stigao do dana kad se film prekida, do dana kad svoj prikaz predaje
javnosti. No povijest nije stala. Ne samo da se u nedogled nastavlja nemirni tok ljudske
historije, u kojem i arapski svijet igra svoju ulogu; to je samo po sebi razumljivo, pa ne bi
trebalo posebno isticati. Daleko vie od toga! Od asa kad je Lewisovo djelo zakljueno,
pa do danas, zbio se u dijelu svijeta, koji ini pozornicu arapske povijesti, niz takvih
promjena, koje u velikoj mjeri, a moda i kvalitativno mijenjaju ulogu Arapa u svjetskom
zbivanju. Neprestano raste vanost svega onoga to je u posljednjih nekolike godina
vezano uz politiki i ekonomski razvoj prilika u arapskim dravama. Pritom valja
naglasiti, da taj porast vanosti uloge arapskog svijeta nije posljedica samo one pojave
opeg porasta meuzavisnosti to je dobro poznata svima koji su upueni u
meunarodne odnose interdependencije svih dijelova svijeta, pojave koja se odnosi
na sve dravne tvorevine, na sve politike, ekonomske i kulturne snage. Kad bi se radilo
samo o tome, potreba ovog pogovora ne bi bila tako oigledna. No pored ove ope
pojave, koja u sve veoj mjeri svima dijelovima svijeta bez razlike, ukljuivi ak i
arktika i antartika podruja, oduzima svojstvo neinteresantnih i nevanih
krajeva, svijet je danas suoen i s takvim zbivanjima, kojima su korijeni i uzroci, kao i
uvjeti daljnjeg razvoja, nesumnjivo snano vezani uz arapsko tlo i arapske prilike. Put,
vrlo grubo reeno, k samostalnosti i vlastitoj dravnosti, put je kojim brzo kroe i drugi
narodi, naroito narodi Afrike i Azije. Istina, to je jedna od vanih opih karakteristika
naeg vremena. Istina je, takoer, da arapski svijet nije danas usamljen na tom putu, pa
prema tome i na njega utjeu tui primjeri, on ui na tuim uspjesima i neuspjesima,
bori se s istim ili slinim zaprekama, ponegdje protiv istih neprijatelja, moe da se
koristi suradnjom s drugim narodima i etnikim grupama, i t. d. No pored svega toga
arapski svijet ima i potpuno svoje probleme, otro izraene specifinosti, originalne
nazore, itav splet faktora amo njemu svojstvenih, pa je zato i njegov razvojni put u
velikom dijelu posve arapski put. I upravo ovaj povijesni presjek, kakav nam je Lewis
pruio, moe da poslui upoznavanju tih arapskih specifinosti. Tu se, naravno, radi o
historijskom naslijeu, koje je, i pored znatnih razlika to postoje izmeu Arapa, ipak
bilo dovoljno snano da formira jednu otro ocrtanu posebnu politiku i kulturnu
fizionomiju, jedan originalni pogled na svijet, jednu vlastitu etiku. Usprkos raznim
utjecajima, kojima su Arapi bili izloeni u toku povijesti, te uprkos mijeanju s
nearapskim narodima, oni danas tvore razmjerno vrlo otro formiranu etniku cjelinu.
injenica, da rasprostranjenost muslimanske vjere prelazi meu arapskog svijeta, nije
nigdje mogla izbrisati te etnike granice.
U procesu osamostaljivanja od stranih gospodstava i utjecaja u arapskom su prostoru
od kraja Prvog svjetskog rata naovamo postignuti vrlo znatni uspjesi. Meu njima je
89

svakako najznaajniji svretak turske vladavine u arapskim zemljama (1918). Zatim

dolazi, tridesetih godina, do stapanja sultanata Nedd i Kraljevine Hedas u jedinu
unitarnu kraljevinu, Saudijsku Arabiju; kralj uvruje svoj poloaj, pobjeuje vode
udaljenih podruja, konsolidira granice prema Iraku, Transjordaniji i Jemenu. Slijedi
svretak britanskog mandata nad Irakom (1932). U uskoj vezi s dogaajima Drugog
svjetskog rata okonan je francuski mandat nad Libanonom i Sirijom, a svretak Drugog
svjetskog rata obiljeen je formiranjem Arapske lige (1945). Lewis je jo stigao da
zabiljei priznavanje nezavisnosti Transjordanije (1946) i prestanak britanskog
mandata u Palestini (1948). Da bi se dobio makar i povrni dojam o dinaminosti
procesa koji je u punom jeku, treba zabiljeiti najvanije dogaaje koji su se zbili u
meuvremenu. Pritom emo se ograniiti na one najhitnije, da bismo, koliko je vie
mogue, izbjegli pojedinostima, kako to i Lewis u svom prikazu ini.
Teko bi bilo pronai neto to bi vie karakteriziralo intenzitet i pravac razvoja, od
gole injenice, da je od zakljuenja Lewisove knjige do danas, to je kratak vremenski
razmak, meunarodna zajednica drava dobila dvije nove lanice, arapske drave: Libiju
i Sudan. Dva nova meunarodnopravna subjekta dokazuju samim svojim postankom i
svojom egzistencijom uspjenost nastojanja na putu do postavljenog velikog cilja, t. j. do
iskljuenja stranih utjecaja u arapskom prostoru. Na tome nita sutinski ne mijenja
(nego samo umanjuje neposredne posljedice i odgaa stjecanje maksimalno mogue
efektivne samostalnosti i nezavisnosti s obzirom za ve istaknutu pojavu
meuzavisnosti u svijetu, danas ni jedna suverena drava ne posjeduje apsolutnu
nezavisnost) okolnost, da su i formalno nezavisne drave esto podvrgnute stranim
utjecajima. Libija je i danas, kao nezavisna drava, ipak jo uvijek izvrgnuta
nastojanjima Sjedinjenih Drava Amerike (u Tripolitaniji), Vel. Britanije (u Cirenaici) te
donekle jo i Francuske (u Fezanu), koja idu za tim, da u odnosnim dijelovima te nove
drave bude osiguran njihov utjecaj. Libija je vana baza zapadnih sila i zasad jo nije
sposobna za posve samostalnu egzistenciju bez ekonomske pomoi inozemstva.
Usprkos tome, danas se zna, da stjecanje makar i gole i formalne nezavisnosti
predstavlja velik uspjeh i prua nove mogunosti i nova oruja, kako u otvorenoj borbi
za punu efektivnu samostalnost, tako i u mirnijem, evolutivnom razvojnom toku prema
dravnoj samostalnosti. injenica, da postoji vlastito ime (Ujedinjeno kraljevstvo Libija),
vlastita dinastija (obitelj plemenskih poglavica plemena Senusi u Cirenaici), vladajui
kralj (Idris I), ustav (dvodomni sistem, federativno ureenje), da su ve odrani izbori, i
t. d. sve to uvodi ire slojeve libijskog puanstva u politiki i javni ivot i odgaja ga, uz
vee ili manje zapreke i u granicama koje doputa postojei drutveno-ekonomski i
politiki sistem Libije, u pravcu samoupravljanja, koje, kako iskustvo pokazuje, uvijek
sadri tendenciju da se dalje proiruje i osigurava, a nipoto da se zapusti i napusti.
Treba spomenuti, da u Libiji ima, naravno, i faktora koji ve sada negativno utjeu na
razvoj nove drave. ini se, da se vrlo znatan razlog nemirnih unutranje-politikih
prilika nalazi u historijskom i vrsto ukorijenjenom antagonizmu izmeu Tripolitanije i
Cirenaike. No borba izmeu faktora integriranja i dezintegriran ja, koju obino
iskoriuju trei, najee ne moe da skri onu opu tenju za iskljuenjem tuih, u
ovom sluaju nearapskih utjecaja u arapskom prostoru. Takoer i dinastike borbe i
obrauni unutar vladajue obitelji, do kojih je ve dolo, vjerojatno ne e moi ukloniti
arapsko neprijateljstvo, upereno kako protiv starih evropskih kolonijalnih sila, tako i
protiv amerikog utjecaja u arapskom svijetu (koji se sada naroito osjea u Saudijskoj
Arabiji).
U toj borbi snaga koje razvijaju odnosno smanjuju samostalnost Libije, ne smije se
podcijeniti znaaj lanstva te mlade drave, koja ivi tek od godine 1952., u
meunarodnim organizacijama. U Ujedinjenim narodima Libija, prije svega, poveava
broj arapskih drava lanica ove organizacije. Zatim, lanstvo u Ujedinjenim narodima
uope vie pogoduje osamostaljivanju jo slabih i mladih meunarodnopravnih
90

subjekata, nego obratnom procesu. U sredini u kojoj male i slabe drave nisu ostavljene
izravnom pritisku, bez svjedoka i mogunosti da prime pomo, nego gdje, naprotiv,
uvijek postoje velike mogunosti da se dobije neija potpora, u organizaciji kojoj
zapravo i jest svrha da uva subjektivitet i samostalnost svojih lanica, Libiji se pruaju
znatni izgledi daljeg napredovanja.
Osim to je lanica Ujedinjenih naroda, Libija je i lanica Arapske lige. Prije no to je
pristupila Arapskoj ligi (1953), u toj su se organizaciji nalazile ove drave: Egipat, Sirija,
Libanon, Saudijska Arabija, Jordan, Irak i Jemen. Pristupanjem Libije broj se, dakle,
popeo na osam, ime je i znaaj Lige porastao, a njena faktina uloga u Ujedinjenim
narodima i izvan njih dobila na vanosti.
Libija je uzimajui u obzir samo najglavnije faktore nastala kao posljedica
talijanskog poraza, raspravljanja o njenoj sudbini pred Ujedinjenim narodima, te odluke
Ope skuptine Ujedinjenih naroda, u kojoj su se odrazili omjer snaga u svijetu i
dominantno gledanje na suvremene politike prilike, posebno na odnose prema
arapskom svijetu. Tako je u Africi stvorena jedna nova arapska drava, i to u podruju
bive evropske kolonijalne ekspanzije. Ukratko, treba konstatirati povlaenje strane
dominacije (uz nastojanje izvjesnih stranih sila da, koliko je vie mogue, odre politiki
utjecaj i sauvaju vojne baze) i meunarodnopravno afirmiranje vlastite arapske
suverenosti.
U vremenskom razmaku izmeu stvaranja samostalne Libije i nezavisnog Sudana
treba spomenuti, da je do daljnjeg istiskivanja stranog utjecaja dolo godine 1954., kad
je izmeu Egipta i Velike Britanije zakljuen sporazum o zoni Sueskog kanala. Prema
tome sporazumu, Velika Britanija povlai svoje snage iz zone kanala u roku od dvadeset
mjeseci (raunajui od listopada 1954), no moi e, unutar roka od sedam godina,
ponovo ui s etama u tu zonu, ako bi Egipat ili koja druga arapska drava, ili Turska,
bili napadnuti). Egipat je nakon britanskog povlaenja preuzeo osiguranje i upravljanje
ureajima i napravama kanala. Sporazumom su obje potpisnice, Egipat i Vel. Britanija,
priznale meunarodni znaaj kanala te uzdravaju u snazi carigradski ugovor iz godine
1888. Po tom ugovoru zajamuje se slobodna upotreba kanala svim zastavama i u
vrijeme rata, ukljuivi i ratne brodove zaraenih sila. Meutim, ta je obaveza na
potivanje neutralizacije kanala, sadrana u ugovoru, danas oito nerealna. Ona je bila
preuzeta u posve drugim prilikama i nametnuta Turskoj u posebnim okolnostima. Nije
vjerojatno da bi Egipat, u konkretnom sluaju, mogao dopustiti i trpjeti da se kanalom
koriste sile s kojima bi se nalazio u ratu.
Sporazumom iz godine 1954. Sueski kanal dolazi sve vre u ruke najjae i vodee
arapske sile, Egipta. Ovaj jo uvijek prvorazredni svjetski put, iako se moe i zaobii i
preletjeti, ima jo uvijek veliko ekonomsko i vojno znaenje. Zavladati njime znai podii
vlastitu vanost u svjetskim relacijama. Nakon to je u dugom razdoblju sluio Velikoj
Britaniji za uveanje njene moi, Sueski kanal danas stavlja Egipat u red drava o kojima
se ve i zbog njihova geopolitikog poloaja mora neprestano voditi rauna. Politika
orijentacija Egipta u velikoj meunarodnoj politici od odsudne je vanosti. Otuda i trud
to ga oba bloka ulau da bi uinila utisak i stvorila uvjerenje, da prema Egiptu, i
itavom arapskom svijetu uope, vode prijateljsku politiku, to, meutim, ne iskljuuje
da se ponekad poslue i prijetnjama.
Daljnji i vrlo nedavni arapski uspjeh jest stjecanje samostalnosti Sudana. Ta je zemlja
preko pola stoljea bila britansko-egipatski kondominij (od 1899). Pregovori koji su
tekli izmeu Egipta i Velike Britanije, njihovi meusobni odnosi o kojima se raspravljalo
u Vijeu sigurnosti, svi napori da se na meunarodnom planu, putem sporazuma, rijee
otvorena pitanja, sve je to naglo i jednostrano dokrajeno. Sudanski je parlament 19. XII.
1955. proglasio nezavisnu republiku, bez prethodnog odobrenja i suradnje bar u toj
posljednjoj fazi na putu prema punoj nezavisnosti s Velikom Britanijom i Egiptom.
Politika gotovog ina jo je jednom, kao ve bezbroj puta, urodila uspjehom. I Egipat i
91

Velika Britanija smjesta su priznale novo stanje i uspostavile diplomatske odnose s

novom dravom. Slijedila su daljnja priznanja, meu ostalima, Sudan je priznala i
Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Meunarodnopravni subjektivitet nije vie
u pitanju. U ovom kratkom razdoblju svog opstanka Sudan je ve zatraio prijem u
Ujedinjene narode, a u Arapsku ligu je ve primljen, pa je broj njenih lanova dalje
porastao i sada iznosi devet.
U vezi sa stvaranjem Sudana zanimljivo je istai, da su se one politike snage Sudana,
koje su zastupale orijentaciju prema zajednikoj dravi Egipta i Sudana, neposredno
pred konanom odlukom ipak priklonile stvaranju jednog novog i samostalnog
meunarodnopravnog subjekta, nezavisnog Sudana. Ovo je, moda, vrlo karakteristino
za fazu kroz koju Arapi danas prolaze, u kojoj su jo odsudne sve razlike koje meu
njima postoje, a koje dovode do tenje svake grupacije s jae izraenim osobitostima
k vlastitoj dravnosti.
Osim stvaranja dviju novih samostalnih drava, to predstavlja dogaaje od velikog
znaaja za povijest Arapa, posljednjih je godina bilo i drugih promjena u arapskom
svijetu. Meu njima valja spomenuti dalekosene promjene u sadraju i obliku
vladavine u Egiptu.
U ljetu godine 1952., nakon dugotrajnog nezadovoljstva, konano je oboren
korumpirani i neodgovorni kraljevski reim. Kralj Faruk I. bijae prinuen da abdicira i
napusti zemlju. Nakon kratkog razdoblja, u kojem Egiptom jo nominalno vlada
regentsko vijee a ustvari Revolucionarno vijee umjesto maloljetnog novog
vladara, sina svrgnutog Faruka, Ahmeda Fuada II., Egipat je 18. VI. 1953. proglaen
republikom. Time je zapoelo razdoblje vrlo iroko zasnovanih reformi na gotovo svim
podrujima javnog i privatnog ivota. U ukupnom ekonomskom i politikom ivotu, u
zemljoradnji (agrarna reforma) i industriji, zdravstvu i socijalnom staranju, kolstvu i t.
d., sve se nalazi u punom previranju. Pod odlunim vodstvom pukovnika Nasera, i
usprkos otporu reakcionarnih snaga, borei se s konzervativizmom i zaostalou
naroito vjerskom ortodoksnou, Egipat proivljava revolucionarne promjene, koje su
openito usmjerene prema moderniziranju naina ivota, proizvodnje, naoruanja,
organizacije vojske, prometa, radnih odnosa, i t. d. Posljedice tih promjena u
meunarodnim odnosima vrlo su dalekosene. One, prije svega, jaaju pozicije Egipta, a
time i Arapske lige i arapskog svijeta uope, ine Egipat neovisnijim i samostalnijim.
Zatim, promjena reima poveava, u korist republik, omjer izmeu njih i monarhija
unutar Arapske lige. Sada broj monarhija iznosi pet (Irak, Jordan, Saudijska Arabija,
Jemen, Libija), a republika etiri (Egipat, Sirija, Libanon, Sudan). Dakako, da jaanje
nezavisnosti Egipta i drugih arapskih zemalja i nepristupanje postojeim blokovima
znai dobitak za one, danas veoma brojne i veoma jake snage u svijetu, koje su protiv
podjele svijeta na blokove i protiv politike sile, a za politiku aktivne koegzistencije.
U itavom spletu injenica i okolnosti arapske sadanjice ima jedan daljnji, ali i vrlo
neuralgian kompleks, o kojem Lewis nije dospio nita rei, a koji e sigurno i u daljoj
budunosti initi vano poglavlje arapske povijesti. Radi se o izraelsko-arapskom
sukobu.
Stvaranjem drave Izrael odlukom Ope skuptine Ujedinjenih naroda u prostoru koji
Arapi smatraju i vjerojatno e u doglednoj budunosti smatrati dijelom svog podruja i
svoje djedovine, nastala je situacija, koja je teko rjeiva mirnim putem i iskrenim
sporazumom, premda jo uvijek nije nerjeiva. No za mirno rjeenje bit e u ovom
sluaju potreban maksimum dobre volje i strpljenja te aktivno zalaganje svih
raspoloivih miroljubivih snaga.
U historiji meusobne netrpeljivosti i mrnje, stvaranje Izraela predstavlja jedan od
kritinih datuma idovsko-arapskih odnosa. I tek to je ta nova drava zapoela
ivotom, odmah se nala u ratu sa Sirijom, Irakom, Libanonom, Jordanom, Saudijskom
Arabijom i Egiptom. Rat u kojem su, protivno oekivanju mnogih, arapske drave
92

pretrpjele vojni poraz, jo ni danas nije dovren. Zasada ve od godine 1949. postoji
primirje meu zaraenim stranama, utvreno ugovorima sa svakim od neprijatelja
Izraela posebno. No, sudei po tome, kako upravo sada (poetkom godine 1956) stvari
stoje, nipoto ne bi bilo opravdano smatrati, da e mir uskoro biti sklopljen. Sadanje
faktine dravne granice Izraela nisu one, koje je Opa skuptina Ujedinjenih naroda
bila dala novoj dravi, nego prelaze te okvire. A arapska drava to je trebala biti
osnovana na onom podruju biveg britanskog mandata Palestine, koje je ostalo nakon
osnutka Izraela, nije ni do danas stvorena, te su ta podruja sada pod vlau dijelom
Izraela, a dijelom pak Jordana i Egipta. Sve tri drave ponaaju se u odnosnim
podrujima kao da su izvrile njihovu konanu aneksiju, a ne privremenu okupaciju. U
vezi s tim je, ini se, i izvrena promjena imena Transjordanije (koje vie ne bi
odgovaralo, budui da se ta drava, ustvari, vie ne protee samo s onu stranu Jordana)
u Jordan.
I bez ulaenja u pojedinosti ove vrlo zapletene situacije, u kojoj su akteri, uz stranke u
sporu (Izrael i arapske drave), jo i oba velika bloka, koja se bore za utjecaj, izmeu
ostaloga, i u tom podruju, oigledno je, da postojanje Izraela i arapsko-idovskih
odnosa, kakvi su oni danas, igra znaajnu ulogu u razvoju arapskih prilika. No vrlo je
teko, bar zasada, ocijeniti u kom pravcu taj utjecaj djeluje. Da li idovsko-arapske
suprotnosti djeluju integrirajui, t. j. da li predstavljaju faktor okupljanja arapskih snaga,
odnosno da li umanjuju suprotnosti meu arapskim dravama i njihovim vladajuim
slojevima? Ili, moda, postojanje tog spora, u kojem i nearapski i neidovski utjecaji
stranih drava, prvenstveno velikih sila vode borbu za svoje interese, dovodi do
pojaane i izuzetne mogunosti mijeanja, koje, u krajnjoj liniji, negativno djeluje na
meuarapsku suradnju i njihovo zajedniko nastupanje? Teko je danas dati odgovore
na ta i slina pitanja i proricati budunost. A to se sadanjosti tie, ona zabrinjava. Po
gotovo jednodunoj ocjeni izraelsko-arapski spor predstavlja opasnost po svjetski mir,
te se ve dulje vremena stalno nalazi na dnevnom redu svih velikih meunarodnih
sastanaka. No, jo uvijek nisu rijeena ni neka od onih pitanja, koja moda pruaju
mogunosti za vie tehniko tretiranje ili bi se bar velikim dijelom mogla rjeavati uz
pomo novanih sredstava. U prvu grupu spadaju pitanja susjedskih odnosa i
zajednikog iskoriivanja rijenih tokova Jordana, Jarmuka i Litanije. U drugu grupu
spada bolno pitanje arapskih izbjeglica. Broj Arapa, koji su nakon stvaranja Izraela
napustili podruje te nove drave, iznosi gotovo 900.000; od toga poprilici dvije treine
ive na podruju Jordana. Njihov je poloaj neobino teak, dijelom ekonomski i
zdravstveno upravo alarmantan. Ta se emigracija nalazi u teem poloaju nego i jedna
druga emigracija. Uz stambenu bijedu i nezaposlenost postavljaju se i mnoga druga
pitanja.
Ve smo u nekoliko navrata spomenuli Arapsku ligu. A bilo bi posve nemogue ne
spomenuti je. Lewis je takoer spominje. Radi se, naime, o dobrovoljnoj organizaciji
arapskih drava, koja politiki i pravno nije nosilac velikih ovlasti i ve je dosada ee
bila u nezavidnim situacijama. No, kad se god govori o arapskim problemima, kad se
nastoji razumjeti arapske prilike, a naroito kad se eli predviati budui razvoj, mora
se uvijek misliti i na ulogu Arapske lige. to je Arapska liga i zato je ona vana? Arapska
je liga bez obzira na njene dosadanje uspjehe, a pogotovo neuspjehe ozbiljan i
iroko zasnovan pokuaj da se ostvari arapska solidarnost. A to je vrlo mnogo. Jer, iako
Arapi imaju mnogo razloga da zasada ne budu zadovoljni rezultatima Ligine aktivnosti,
ipak je rezultata, i to ohrabrujuih, bilo. Ve se moglo osjetiti to u danom trenutku znai
sloan nastup svih lanica Lige u krilu organa Ujedinjenih naroda. A obaveza na takav
sloan nastup ini glavnu sadrinu ugovora, kojim je Arapska liga stvorena i kojega bi se
lanice trebale drati. One bi, naime, morale koordinirati svoju vanjskopolitiku
aktivnost. Liga bi mogla, a po ugovoru bi i trebala, pokazati slogu svojih lanica na dva
velika podruja: 1) zajednika obrana i 2) upotreba arbitrae i mirnih naina za
93

rjeavanje sporova do kojih moe doi meu njenim lanicama. Oba ova zadatka, ako se
lojalno i korektno ostvaruju, u biti su dio miroljubive aktivnosti drava, posve u skladu s
ciljevima l. 5254. Povelje OUN o stvaranju regionalnih organizacija drava.
Jedna od karakteristika Arapske lige je njena dosta znatna elastinost. Odluke, koje se
donose u krilu Lige, veu samo one drave, koje su ih prihvatile. Nije potrebna
jednoglasnost, odnosno pristanak svih lanica, da bi se neka odluka mogla primjenjivati.
Drave, koje pristaju uz neku odluku, primjenjivat e je, a one drave ako ih ima
koje su bile protivne donoenju takve odluke, ne e je primjenjivati. To, kad se radi o
konstruktivnim mjerama aktivne suradnje na ekonomskom, kulturnom, socijalnom i
drugim poljima, znai nepotpuno i parcijalno ostvarivanje ciljeva Lige, u granicama
realnih mogunosti, to je korisnije od esto uzaludnih napora da se postigne
jednoglasnost, koja bi omoguila da sve lanice ostvare neku odluku. Arapska liga, dakle,
predvia i doputa i tjenju suradnju meu samo nekima od svojih lanica. To nije
organizacija koja bi zahtijevala da svaka lanica bude sa svakom drugom lanicom u
identinim odnosima i na istom stupnju suradnje. Tako je, na primjer, zakljuen. (1954)
sporazum o tjenjoj vojnoj suradnji i zajednikoj obrani izmeu Egipta i Saudijske
Arabije, budui da su to politike prilike dopustile. U sadanjim prilikama bilo bi,
meutim, posve nemogue zakljuiti takav sporazum, na primjer, izmeu Egipta i Iraka.
Postojanje Arapske lige odgovara sadanjem stanju odnosa izmeu njenih lanica, te
je potrebno ulagati velike napore da ti odnosi ak ostanu na razini koja omoguuje
postojanje Lige. Pokuaji, da se odlunije poe putem integracije arapskih drava, zasad
jo ne mogu uspjeti. Nije mogue stvoriti ni jednu federativnu, a pogotovo ne
unitaristiku arapsku dravu. Liga suverenih drava, vezana zajednikim akcijama u
pitanjima od zajednikog interesa a ini se, da esto ima i suprotnih interesa
najvia je toka arapske kohezije danas.
No, dok s jedne strane u meusobnim odnosima arapskih drava ne postoji dovoljan
stepen harmonije, dok su jo uvijek snane heterogene snage koje spreavaju da se
postigne puna unutarnja suradnja, dotle se na vanjskim pitanjima, u zauzimanju stava
prema dogaajima to se zbivaju izvan granica Lige, moe iako ne uvijek postii
jednoduan ili gotovo jednoduan stav. Tako u pitanju procesa koji je upravo uao u
akutnu fazu u Sjevernoj Africi. Protukolonijalne, naroito antifrancuske snage Tunisa,
Alira i Maroka, uivaju nepodijeljene simpatije lanica Arapske lige i pomo u
granicama datih prilika. Vidimo, da Arapska liga moe nai i druge velike zadatke svojoj
aktivnosti, i izvan vlastite obrane i mirnog rjeavanja vlastitih sukoba. Ulozi, koju
Arapska liga moe da igra u pitanju Maroka, Alira i Tunisa, treba dodati, da postoji niz
posve arapskih podruja izvan Lige, za koje e meu njenim lanicama, po prirodi stvari,
uvijek postojati vei ili manji interes, eventualno elja za aneksijama, a moda i elja da
se odnosnim podrujima pomogne da steknu puni meunarodnopravni subjektivitet.
Radi se tu o dravicama uz juni i istoni rub Arapskog poluotoka, to jest o emiratima
Maskat i Oman (koji zajedno ine sultanat Oman), o t. zv. Ugovornom Omanu (nazivan i
Gusarska obala), o eikatima Katar, Kuwait, Bahrein. Sve su to formalno nezavisne
drave, koje se nalaze u posebnim ugovornim odnosima s Velikom Britanijom, i
naravno, ne mogu se, bar za sada, smatrati faktino nezavisnim i samostalnim
meunarodnim politikim silama. No te tvorevine nemaju status nesamoupravnih
podruja (kolonija) te bi, u posebnim okolnostima, mogle poi prema efektivnoj
nezavisnosti jednim drugim, moda kraim putem nego nesamoupravna podruja, jer
formalnu i pravnu nezavisnost ve posjeduju. Dosada Vel. Britanija, koja u tim dravama
ima, negdje vie negdje manje, vlast u svojim rukama, jo nije osjetila znatniji pritisak
Arapa u svrhu istiskivanja stranog utjecaja. No posve je jasno, da do toga moe prije ili
kasnije doi, jer se radi o arapskim dravama, o podruju koje nesumnjivo spada u
arapski svijet i koje, zapravo, obrubljuje velik dio Arapskog poluotoka. Uz ve nabrojene
zemlje koje tu spadaju, treba jo spomenuti britansku koloniju Aden i britanski
94

protektorat Aden. Ovo inimo odvojeno, jer se tu i formalno radi o nesamoupravnim

podrujima, to jest o zemljama koje jo ni faktino ni formalno nemaju vlastite
dravnosti, te se njima upravlja iz Londona. Nije potrebno naglasiti, da pozadinu svih tih
odnosa ine neobino bogata, nalazita nafte, jer je to danas dovoljno poznato. Vanost,
nalazita nafte na Arapskom poluotoku porasla je naroito otkako je Iran nacionalizirao
proizvodnju nafte na svom podruju (1951). Taj gubitak engleski kapital nastoji
kompenzirati na podruju Arapskog poluotoka, gdje su ve angairani i ameriki
kapitali, pa tu dolazi i do manje ili vie prikrivenih, sukoba interesa izmeu engleskih i
amerikih petrolejskih kompanija.
Time smo ukazali na podruja koja potencijalno mogu biti prostori irenja Arapske
lige i njenog utjecaja, jer ona i po stanovnitvu i po geografskom poloaju spadaju u
arapski dio svijeta. Znai, da bi se Arapska liga mogla dalje poveati bila brojano
(pristupanjem novih lanica Arapskoj ligi), bilo prostorno (zbog eventualnih aneksija tih
rubnih dravica Saudijskoj Arabiji ili Iraku).
Ako pustimo postrani spomenute mogunosti, koje i ne moraju da se ikada ostvare, i
svratimo pozornost na realnosti koje upravo traju, tada moramo utvrditi akutnu krizu
Arapske lige.
Bagdadski pakt, stvoren poetkom godine 1955., kojemu uz Vel. Britaniju, Tursku,
Iran i Pakistan pripada i jedna arapska drava, lanica Arapske lige, Irak, nanio je
snane udarce solidarnosti izmeu lanica Lige? Tada se jasnije no. ikada pokazao onaj
razdor koji predstavlja konstantu u taboru Lige. Ako Liga treba da bude arapska,
centar arapskog okupljanja, garant solidarnosti i zajednikog nastupanja te neprilaenja
bilo kojem od postojea dva bloka, tada je Irak zaista nanio jak udarac Arapskoj ligi. On
je priao jednom vojnom paktu, priklonio se, dakle, jednom od dvaju tabora. Zapadne
sile smatraju taj pakt obrambenim, a to je u dananjoj situaciji dovoljno da suprotna
strana vidi u njemu mjeru zaokruivanja, pa i pripremu budue agresije. Ne moe se
ozbiljno dokazivati, da Bagdadski pakt nije dio sistema Sjeveroatlantskog pakta i da nije
njegovo azijsko produenje, jer to postaje oigledno im se baci pogled na geografsku
kartu. Tako je izvreno cijepanje unutar Lige. Jedan njen sastavni dio izvaen je iz
sklopa Lige i ugraen u jedan, strani vojno-politiki sistem, dok su sve ostale lanice
Lige ostale nevezane tim paktom, te takav svoj stav smatraju korisnim po svjetski mir, a
naroito po svoje vlastite, arapske interese. Daleko se lake moe braniti teza
protivnika Bagdadskog pakta, da prilaenje paktovima s nearapskim zemljama ide vie
u korist tih zemalja negoli arapskih drava, od teze koju zastupaju vladajui krugovi
Iraka, tvrdei, da pakt nije u suprotnosti s ciljevima Arapske lige. Osim toga, Bagdadski
pakt sigurno poveava mogunost stranog upletanja u unutranje prilike Iraka, dakle
pogoduje odravanju nearapske aktivnosti u arapskom prostoru i to u asu kad otpor
stranom utjecaju i mijeanju dovodi do ogorenih demonstracija u Jordanu i do
smjenjivanja Glubb-pae.
Dok Egipat smatra, da je neophodna puna nezavisnost arapskih drava, i da samo ona
moe osigurati mir u tom prostoru, Irak je, povezujui se vojno s nearapskim dravama,
oigledno stao na sasvim obratno stajalite. Rascjep je, dakle, ozbiljan i dubok, te je
Bagdadski pakt, gledan sa stajalita arapskih drava, a posebno sa stajalita potrebe
integracije tih drava i stabilnosti u tom prostoru, zaista dosada prouzrokovao
pogoranje meuarapskih odnosa, a da se istodobno ne moe ukazati na neke povoljne
posljedice.
Sumaran pogled na arapske prilike treba da zabiljei pojavu jo jedne dosta agilne
organizacije u tom podruju, ije se pristalice nalaze u svim dravama Lige, a takoer i
izvan njenih granica (Iran). Ta neoficijelna, as manje as vie ilegalna i podzemna
organizacija, poznata pod imenom Muslimanska braa, vrlo je neugodna. Ona je
ekstremistika i teroristika, te je dosada organizirala niz atentata, meu njima i na
Nasera. Orijentacija joj je izrazito protuevropska (dakako i protuamerika). Njen
95

politiki program nije razraen i detaljan. Glavni pokreta je mrnja na nemuslimane, na

suvremenu evropsku i ameriku civilizaciju i vladajue nazore, a vlastiti stav kao glavni
element sadri potrebu obrane islama. Fanatiziranim pripadnicima Muslimanske
brae gotovo nita nije vjerski dovoljno ortodoksno, te njihovo neshvaanje suvremene
meuzavisnosti stvara vladama arapskih drava dosta tekoa. Muslimanska braa
neprestano sumnjie reime zbog izdaje, jer naginju tome, da svaki kontakt i
pregovaranje s nearapskim. svijetom odmah ocjenjuju kao naputanje nezavisnosti i
podvrgavanje tuim interesima. Protiv pripadnika Muslimanske brae, koji s
argumentima Kurana vode primitivno uporno borbu protiv pojava koje ne e ili ne
mogu razumjeti, vlade su, posebno egipatska, povele otre mjere represije. Zabiljeen je
izvjestan broj kazna i smaknua.
Ispravno shvaanje dogaaja, koje smo tek najkrae spomenuli, sastoji se u uvianju i
razumijevanju postojeih suprotnosti. Dok s jedne strane postoje duboke slabosti u
meusobnim odnosima arapskih drava, dotle to nipoto ne znai, da je njihova vanost
kao jedne etnike cjeline slaba ili u trajnom opadanju. Naprotiv, odnos prema vani,
prema nearapskom svijetu, iako neuravnoteen, moe u pojedinim momentima i u
odreenim pitanjima biti neobino jedinstven te, prema tome, i odgovarajui stav vrlo
prodoran i uspjean. Velike slabosti idu u najnovijoj povijesti Arapa paralelno s
njihovom velikom snagom, te se stoga moe smatrati opravdanom uvodno istaknuta
tvrdnja, da su promjene koje su se zbile u ulozi Arapa u svjetskom zbivanju kvalitativne
naravi. Ali, ne uputajui se ve danas u konane ocjene navedenih dogaaja i
tendencija, treba u najmanju ruku na njih ukazati i time nadopuniti ovu izvrsnu knjigu,
koja je zbog burne dinamike poslijeratnog razvoja ve u nekim dijelovima zastarjela.
Dr. VLADIMIR IBLER
Zagreb, 16. III. 1956.

96