Objavljeno pod naslovom BiH kroz prizmu historijskog razvitka religijske misli,

Znakovi Vremena, Vol. 2, Broj 6, izd. Ibn Sina, Sarajevo, 1999, 193 200

Danas BiH predstavlja jednu na prvi pogled dosta sloenu i teko razumljivu zajednicu.
Ustavno-pravno ona se sastoji od tri "nacije" ili naroda: Bonjaka, Srba i Hrvata koji se
tretiraju kao konstitutivni. Pored njih u BiH ima i Jevreja, Ukrajinaca, Slobaka, Italijana
itd. i veliki broj neodreenih. Ipak onaj vaniji i bitniji segment BiH drutva na kojem je i
nikla gore navedena podjela na tzv. nacije, jeste religiozna podjela koja se uglavnom
svodi na pripadnost jednoj od dogmi koje zastupaju tri institucionalizirane religijske
zajednice. Rimokatolikoj, SPC i IZ BiH-hanefijskog mezheba. Iz te tri zajednice iznikle
su uglavnom u zadnje vrijeme i neke separatistike i nonkonformistike grupe npr.
Vehabije i Daferije. Pored ovih vjerskih zajednice, postoje i djeluju, ali skoro u
zanemarljivom broju i protestanske crkve -evangelistika i baptistika. Nekada brojna
hebrejska zajednica, usljed genocida u II sv. ratu i odlazaka u Izrael danas je poprilino
malobrojna, ali je zadrala mnogo od svoga uticaja u drutvenim aktivnostima. U BiH
djeluju i neke egzotine i zanimljive sekte; Hare Krina, Jehovini svjedoci, Adventisti.
Iako je BiH bogata razliitim religioznim strujanjima, u kvantitativnom smislu u njoj
dominiraju tri glavne zajednice. Kao to je ve istaknuto u uvodu religiozna sviejst i
pripadnost ima dominirajuu ulogu u ivotu bosanko-hercegovakog stanovnitva i
upravo ona i daje onaj najvaniji segment u oblikovanju drutava u naoj zemlji. Da bi se
bolje shvatila kompleksnost bosansko-hercegovakog drutva, a samim tim i odnos
prema religioznoj svijesti i identitetu koji iz toga proistie potrebno je izvrti: Historijsku
analizu razvoja religiozne svijesti na teritoriji Bosne i Hercegovine od najranijih vremena
Analizirati i objasniti uticaj koji religijska svijest moe imati na drutveno-ekonomska
kretanja. Samim tim moje izlaganje bit e podijeljeno na dva dijela, u prvom u vie
ukazivati na historijski aspekt, a u drugom na implikacije koje u drutvu moe izazvati
religiozna svijet. Korijenje nekih dananjih manifestacija religiozne svieti dananjih
stanovnika BiH krije se esto u naoj dalekoj prolosti, ak i prije pisane historije.
Ta ouvanost nekih obiaja koji su danas za prosjenog Bosanca i Hercegovca
nesumnjivo povezani sa ispoljavanjem svijesti o identitetu pripadnosti odreenoj religiji,
a koji su dosta strari prije svega svoj opstanak mogu zahvaliti sklonosti naeg
stanovnitva ka konzervativizmu, konzerviranju zateenog stanja, pa ak i odreenom
skrivenom strahu od promjena (ovo je posebna karakteristika dinarskog stoarskog
stanovnitva koje je dugo uvalo svoju patrijahalnu kulturu). Zbog velikog nedostatka
pisanih izvora naroito za rani srednji vijek, ali naalost i za kasnija razdoblja mnoga
pitanja ostala su otvorena i danas izazivaju dosta kontroverzi u radu historiara od kojih
mnogi i dalje u bosansko-hercegovakoj historiji vide plodno tlo za dnevno-politike
manipulacije. Tome esto u prilog idu i rijetki izvori, uglavnom stranog, van bosanskog
miljea nastali i sami esto u svrhe tadanje politike i drutvene borbe. Meutim tom
razvoju ahistorijske sviejsti mnogo je doprinijelo i smao bosansko-hercegovako
stanovnitvo svojih bahatim odnosom prema sopstvenom biu. Paganska tradicija Zbog

svoga graninog karaktera koji e BiH zadrati stoljeima a, naroito zbog prisustva svih
znaajnijih institucionalizovanih vjerskih zajednica iji su se interesi proimali preko
bosansko-hercegovake teritorije, a koje su radi ostvarivanja veeg uticaja na mase
brinule samo o kvantitetu svojih vjernika, a ne i o kvalitetu njihovog vjerovanja u svijesti
Bosanaca i Hercegovaca sauvalo se dosta ranijih vjerovanja, shvatanja i naina ivota. U
velikoj mjeri ti obiaji su vremenom zaogrnuti hrianskim i islamskim platom te i
prihvaeni od bosansko-hercegovakih vjerskih zajednica. Tako su mnogi paganski
obiaji nali uklopljeni u zvaninu dogmu. To je ve u prolom vijeku dobro uoio
sakuplja folklora nad bosanskim muslimanima Kosta Hormann gdje u uvodu svoje
knjige
"Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (Sarajevo 1888. god.) govorei
o procesu primanja islama navodi: "govoto listom prigrlie vjeru Muhamedovu, ali ne
promijenie narodno osjeanje ni stare obijae; stare svoje obiaje oni tek prilagodie
zahtjevima nove vjere i donekle popunie unesenim novim obiajima." Radi ostvarivanja
veeg uticaja na mase neki oblici ranijih vjerovanja ak su proglaavani od strane
vjerskih zajednica za eksluzivno njihove, ak i u smislu nacionalnog razvoja (npr. krsna
slava kod pravoslavnog stanovnitva). Tome je u velikoj mjeri doprinio i vleiki
nedostatak historijske svijesti kod naeg naroda te njegova sklonost ka stvaranju mitova i
manipulaciji sa sopstvenom historijom, najee u dnevno politike svrhe. Raunajui na
veliku rasprostranjenost narodnih obiaja te privrenost najveeg dijela stanovnitva
njima pojedine grupe manipuliu sa osjeanjima naroda a sve u svrhu ostvarivanja elje
za sopstvenom moi, te obezbjeenja svojih politikih i ekonomskih ciljeva. Te
manipulativne aktivnosti najvie se izraavaju tako to se zloupotrebljavaju upravo ti
narodni obiaji koji su uklopljeni u zvaninu dogmu vjerskih zajednica. Zanimljivo je da
pripadnici sve tri bosansko-hercegovake zajednice imaju iste obiaje, praznike i
svjetkovine, ali pod drugim imenom (npr. Jurjevo ili urevdan), da su pojedina
paganska boanstva dobijala nova imena a da se zadravao njihov kult u hrianstvu i
islamu. Najbolji je primjer kult Peruna koji je u hrianstvu nastavio svoje postojanje u
vidu kulta svetog Ilije. Tako se i danas ouvala uspomena na Ilindan ili Alun (to je
primjer "islamizacije" jednog praznika) za koji se uglavnom vezuju pojedini
poljoprivredni radovi. Kod pravoslavnog stanovnitva je rairen i staroslavenski kult
Vida koji se slavi 28. juna. Izgleda da u sklopu toga treba posmatrati i kutlove vezane za
pojedine dane u sedmici, naroito za utorak koji je u starom vjerovanju vaio za varovni
dan kada se posveivalo molitvi, vraanju i magijskim paganskim misterijama. Za neke
obiaje za koje danas smatramo da ekskluzivno pripadaju jednoj zajednici mogue je
utvrditi da je u ranijem razdoblju pripadalo i drugim zajednicama.
Tu je vrlo karakteristian primjer krsne slave koja je novije u doba poprimila iskljuivo
srpsko nacionalno obiljeje. Meutim korijenje krsne slave treba traiti jo u
predslavenskim starobalkanskim kultovima Ilira koji su se vezali za zatitu roda i
plemena. iro Truhelka je to doveo u vezu sa rimskim kultom lara, odnosno kunim
boanstvima. Prilikom primanja hrianstva ti zatitnici roda su postajali hrianski sveci.
Interesantno je napomenuti da se kod bosanskih katolika dugo sauvao kult krsne slave.
U svom djelu "Bosanski franjevci" izdatom jo prije I svjetskog rata autor fra Julijan
Jelenic navodi da se taj kult kod katolika sauvao sve do Austro-Ugarske okupacije.

Krsna slava se pojavljuje samo u onim dijelovima Balkana u kojima su ivjeli Iliri. Jedan
drugi obiaj odomaen kod naeg katolikog i pravoslavnog stanovnitva a naslijeen iz
staroslavenskih obiaja i kultova jeste aranje jaja u proljee a koji se nastavio na
hrianski Uskrs. to se tie muslimanskog dijela stanovnitva Bosne i Hercegovine tu se
pokazuje izrazito visok nivo sinkretizma i simbioze. Samim tim ako imamo u vidu proces
primanja islama (tu je naroito ilustrativan izvor anonimusa iz 1585. godine) moe nam
biti jasno kako je dolo do toga da su se u ivotu BiH muslimana sauvali u tako velikom
broju stari obiaji i vjerovanja. Moe se pretpostaviti da je u velikoj mjeri to i posljedica
postojanja srednjovjekovne Crkve Bosankse koja je svoje postojanje nastavila i dugo
poslije zvaninog nestanka u svjijesti Bosanaca i Hercegovaca a naroito muslimana. O
ostacima tradicije dualizma kod naega naroda moe indirektno da asocira i uzreica
veoma prisutna u svakodnevnom govru - "Do zla boga". Kao jedan od vrlo znaajnih
primjera ouvanja stare tradicije jeste i bojenje svijea uz mubarek dane posebno za 27.
no mjeseca Ramazana. Najvjerovatnije je bojenje svijea zamjena za bojenje jaja. Od
velikog znaaja prilikom razmatranja ove tematike potrebno je razmotriti i pitanja dovita
i molitvitva koja se nadovezuju na ranije staroslavenske i paleobalkanske tradicije koje
je prvo apsorbovala Crkva Bosanska a kasnije i druge vjerske zajednice. Upraov u sklopu
toga treba posmatrati i Ajvatovicu, Brateljevie kod Kladnja i Kuhiju kod Ostroca.
U sutini tu se molilo za kiu, to je moda relikt zaostao jo iz vremena razvoja
zemljoradnje i uglavnom je rije o peinama ili usjecima u stijeni. Kao karakteristian vid
molitvitva jeste Trzan u Veliima (Kotor Varo). Ve naziv Trzan asocira na
staroslavensku triznu. U srednjem vijeku to mjesto je sluilo Crkvi Bosanskoj, a kasnije i
muslimanima koji prireuju "teferie i vre vjerske obrede". Kod bosanskih muslimana je
prisutan i kult vrhova. Dr. Ivo Pilar u svome djelu "O dualizmu u vjeri starih Slovena"
(JAZU Zagreb 1931. godina) za planinu Konjuh na ijem vrhu su prvog utorka iza
Aluna Kladnjaci obavljali dovu navodi da je bilo staroslavensko svetilite posveeno
Svetovidu. Slini kultovi su se obavljali i na Trebeviu iji sam naziv podsjea na
Trebite (staroslavenski rtvenik), Treskavica sa svojim najveim vrhom Malom abom.
Kao jedan od najinteresantnijih magijskih obreda koji poznaju i primjenjuju Bosanci i
Hercegovci je "salivanje strave". Ovaj obred inae ima i jak psiholoki efekat. Osnovni
element u ovome obredu jeste metal, uglavnom olove, koje se topi i zatim u toku smaog
rituala baca u hladnu vodu. Ovo se sve odvija nad glavom, rukama i nogama. Ritual se
ponavlja tri puta, odnosno toliko puta se istopljeni metal baca u vodu. Cilj obreda jeste
istjerivanje zlih duhova i strahova iz osobe nad kojom se vri ritual. Moe se pretpostaviti
da magijski obred "salivanja strave" upravo zbog prisustva metala u njemu kao osnovnog
faktora potie iz perioda prelaska iz neolita u vrijeme poetne primjene metala. Ritualom
se simbolizuje snaga i mo metala koji je u stanju da rastjeruje zlo. Kao jedan
paleobalkanski rudiment u sujevjerju naih ljudi jeste i kult kune zmije.
Srednjevjekovno naslijee Monoteistike zajednice i njihova religiozna aktivnost prisutne
su na tlu Bosne i Hercegovine jako dugo, jo iz vremena antike. Hrianstvo je vrlo rano
uspostavilo svoju hijerarhijsku infrastrukturu na tlu provincije Dalmacije. Salonitanski
sabori 530. i 533. godine e nam poblie objasniti ustrojstvo i stanje kranstva u
provinciji Dalmaciji. Teritorija dananje BiH e se nalaziti pdo jurisdikcijom 4 biskupije:
Bestoensis Martaritana Baloenus Sarsenterensis A mogue je da su i biskupije iz Sirmija,
Sisciae i Cibale zahvatale rubna podruja. Ovo su sve ortodoksno-katolike biskupije i

one su sigurno predstavnici Iliroromana na ovom podruju jer su goti bili arijanci, a
njihov broj u cijelom kraljevstvu nije bio vei od 100 000-150 000 ljudi. To samo
pokazuje da je provinicija Dalmacija ve bila u dobroj mjeri zahvaena krianskom
infrastrukturom, takvo stanje je doekalo slavensku najezdu. U ranom srednjem vijeku
dolazi do stapanja sljedeih oblika ranoga kranstva i antike paganske tradicije,
naslijee od starosjedioca, paganstva doseljenih Slavena, novoga vala kristijanizacije
kojie je zapoeo iz Rima i Carigrada i mnogobrojnih istonjakih vjerovanja, najee
dualistikog oblika kojis u se irili Balkanom. Iz te kombinacije nii e i onaj specifikum
Bosanske religijske slike srednjeg vijeka. On se konano oblikuje u razvijenom srednjem
vijeku. U biti naroito u organizacijskom smislu od katolike i pravoslavne crkve. Ona je
po shvatanju samih njenih pripadnika jedina ona prava kranska crkva. Sudbina Crkve
Bosanske i njen nestanak nije apsolutan. Tragovi njenog postojanja jo uvijek ive i
mogu se primijetiti u dananjem ivotu BH stanovnitva. Moje drugo izlaganje e biti
specifino, sama tematika je dosta zanimljiva, ali naalost u istoj tolikoj mjeri i
neistraena. Uticaj religiozne misli na drutveno-ekonomske procese spada u onu vrstu
istraivanja koja zahtijeva od istraivaa ne samo znanje, nego i poseban dar da bi se ta
tematika obradila. Do sada je izvrena samo jedna takva analiza, i ona obuhvaa samo
protestantizam. Ali za nae uslove jedan krai pregled te analize, jednog objektivnog
sociologa moe ili potaknuti slina istraivanja koja bi ohvatila nae domicilne religije ili
u krajnjem sluaju, bar zainteresirala rad na ovom polju.
Da bi se mogla dobiti kvalitetne predstava o uticajima kalvinizma na privredno-drutvene
prilike u tadanjoj Evropi potrebno je obratiti panju na radove Maxa Webera posebno na
njegovu "Protestanstsku etiku i duh kapitalizma". Weberovo shvatanje historije i drutva
je prevashodno idealistiko i njegov rad se svodio na to, da su idelani interesi isto tako
vana poluga ljduskog djelanja kao i materijalni interesi. Po miljenju Maxa Webera,
kapitalistiki privredni poredak ima duboke korijene u religioznoj oblasti, odnosno
preciznije reeno u asketksom protestantizmu koji se razvio u krilu feromisane, prije
svega kalvinistike crkve. Izuzev kalvinizma postojala su jo tri glavna pravca asketskog
protestantizma a) pijetizam b) metodizam c) sekte koje su iznikle iz krstiteljskog pokreta.
Da bi potkrijepio takvu tvrdnju Weber je morao da dokae srodnost kapitalistikog duha i
protestantske etike, odnosno onaj segment protestantske etike koji se odnosi na svjetovni,
privredni ivot. Glavni oslonac za svoju tvrdnju nalazi u ideji Poziva. Evidentno je da ve
u njemakoj rijei "Beruf", a jo vie u engleskoj rijei "caliinng" osjea religiozni
prizvuk. Zanimljivo je da antiki i katoliki narodi nemaju izraz sline boje za ono to
nazivamo "Pozivom". Ustvari ta rije potie iz biblijskih prevoda, odnosno iz duha
prevodioca. Istina Weber naglaava da u okviru protestantske etike Poziv ima
prevashodno religiozno znaenje i predstavlja dio ireg shvatanja koji ovjekovo spasenje
vezuje za ispunjene odreenih dunosti prema Bogu. Upravo to vezivanje spasenja radi
ispunjena dunosti prema Bogu jeste ona znaajka koja e u velikoj mjeri predodrediti
uticaj protestantske etike na svjetovni ivot, je kao to kapitalistiki duh proklamuje
vrijedan, pozitivan stav prema radu i privrednim aktivnostima, ali samo pod strogima
asketskim uslovima. Jo jedan dokaz koji potkrepljuje Weberovu tezu jeste i specifino
djelo Reformacije da odbacuje crkveno katoliko shvatanje o sredstvima spasenja i
ukidanju podvojenosti izmeu svjetovnog i monakog ivota te proklamovanju opte
dunosti rada i odricanja za sve ljude bez razlike. "Odsad svaki ovjek mora biti kaluer

svoga ivota". Reformacija je ublaivi stroge zahtjeve katolike askeze, dala samom
pojmu askeze novi smisao. Po protestantizmu rad nije kazna zbog prvobitnog grijeha,
sredstvo spasenja. To shvatanje je izraeno kod svih protestantskih sekti, a posebno u
Kalvinizmu. Protestantska askeza je dejstvovala protiv uivanja u svojini, ona je
ograniavala potronju posebno luksuzne robe, ali je zato oslobodila sticanje materijalnih
dobara smetnji tradicionalizma, razbila je okove elje za profitom time ne samo to ga je
ozakonila ve i vidjela u njoj neto to je Bogu ugodno.
U puritanskim spisima, kao i djelima Barclaya (utemeljitelja metodizma), izriito je
navedena borba protiv imovine, ve samo protiv njene iracionane upotrebe. Prepreke koje
su stajale na putu potronoj upotrebi steenog bogatstva morale dobro doi njenoj
proizvodnoj upotrebi u obliku uloenog kapitala. U izvjesnom smislu ovo je direktna
posljedica Kalvinovog uenja o predestinaciji. Jer svi su duni da rade, i to uporno i
predano, uzdravajui se svakoga luksuza i uivanja u steenom bogatstvu. Onaj ko ima
uspjeha u bavljenju svojim poslom, ima razloga da vjeruje da u tome vidi potvrdu u ono u
ta mu je naloeno da vjeruje. U protestantizmu, pozitivan odnos prema radu i
ovozemaljskim stvarima je jedna od vrlo bitnih strana protestantske etike. Biblijska
izreka "Vidi li ovjeka kakvog na poslu, taj e pred carevima stajati" postat e tako
karakteristina za protestantsko drutvo. To shvaanje e predstavljati prekretnicu u
historiji Zapadne Evrope. U svojoj osnovi, on znai raskid sa uenjem katolike crkve
koja je kroz srednji vijek sputavala stvaralaku aktivnost. Iako se pozitivno odnosila
prema radu, reformacija nije propovjedala nikakav ivotni optimizam, niti se zalagala za
ovu vrstu osloboenja onakav nain kako je to renesansa inila. U sutini reformacija je
ila za svojim religioznim ciljevima. Nosioci reformacije nisu nita manje bili
zaokupljeni religioznim stvarima nego katoliki crkveni oci. Moda se moe postaviti
pitanje da lije njih interesovalo ita drugo nego teoloki aspekt ovjekove sudbine.
Reformacija je u ime novog aktivistikog shvatanja istakla zahtjev za uspostavu Boijeg
carstva na zemlji. Krajnje nepomirljivi prema monatvu i kvijetizmu, nosioci reformacije
i Luter i Cvingli, a posebno Kalvin su traili od svih vjernika da vjeru potvrde djelima i
uvode strogu disciplinu u svakodnevni ivot. U osnovi privredne etike asketskog
protestantizma nalaze se one iste vrline koje zastupaju i pobornici kapitalizma: vrednoa,
tedljivost i potenje. Da bi svojoj tvrdnji dao dodatno pokrie Weber je vrio uporednahistorijska prouavanja i time postavljao pitanje zato se kapitalistiki duh nije javio
nigdje drugdje izuzev u Zapadnoj Evropi i da li se ovo moe odnositi i na to da nijedna
svjetska religija nije uspjela izgraditi takvu etiku privrednog ivota kao protestantizam.
Detaljnim ipitivanjem mnogobrojnih elemenata drutvene strukture Kine i Indije u
periodu koji je predhodio stvaranju religijskih sistema Konfunijanizma i hinduizma,
Weber utvruje da je generalna slika u tim zemljama bila isto tako povoljna za razvoj
kapitalistikih odnosa kao i u Zapadnoj Evopi pred Reformaciju. To odsustvo
kapitalistikog razvitka u Indiji i Kini upravo se moe objasniti samo isticanjem
religioznih inilaca, jer dok je protestantizam odbacivao svaku vrstu eudemonizma i
hedonizma i propovjedao predan, sistematski i smjeran rad, to je omoguilo razbijanje
tradcionalistikog odnosa prema privrednoj djelatnosti, dotle su konfuijanizam i
hinduizam samo doprinijeli uvrivanju tradicionalizma u privrednoj djelatnosti. ali
naalost Weber je malo vodio rauna o prouavanju starog jevrejstva i nije razmotrio
privrednu etiku islama i ostalih neprotestantskih grana hrianstva. Tek sa vremenom i

irenjem kapitalistikog duha religiozni prizvuk se izgubio. Weber je posebno naglaavao

da je tokom vremena i sam prvobitna religiozna prinuda na rad i racionalno voenje
ivota postepeno ustupila mjesto zemaljskom utilitarizmu. Tako i protestantska etika
vremenom proivljava izvjesnu transformaciju, umjesto prvobinog shvatanja po kome je
rad najvanije sredstvo pomou koga ovjek moe spoznati vlastito stanje milosti, sve
vie jaa shvatanje da je sticanje materijalnih dobara dozvoljeno i Bogu ugodno, ukoliko
se postie potenim radom. Na taj nain se traenje Boijeg carstva na zemlji, tako
karakteristinog za prve nosioce protestantizma razvodnilo u zemaljsku vrlinu
profesionalne djelatnosti. Ali razmtrajui uzrono-posljedinu vezu kapitalistikog duha i
protestantske etike dolazilo se do odreenih protuvrjenosti, po Weberu je etika uzrok
nastanka kapitalistikog duha, ne njegova posljedica. Meutim u XV st. u Flandriji, Sj.
Italiji i junoj Njemakoj kapitalistiki duh je uveliko cvjetao, prije Reformacije. To
traenje uzrono-posljedine veze izmeu kapitalistikog duha i protestantske etike u
stvari se na kraju svodi na pitanje ta je starije "koko ili jaje".