RANKO MARINKOVI - RUKE

SAMOTNI IVOT TVOJ

Samotni ivot tvoj u sjeni vrueg ljeta... Tihog ljeta sa cvrcima na grani, s
oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora meu grebenima, s
kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni ivot u ljepoti neba i
puine. Oblaci i jedra plove u daljinu...
Biskup je stigao na na mali otok. Lepra na suncu dalmatika, razvijorio
maestral baldahine i crkvene zastave, trete glazbe i fanfare, bubnjevi
mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. Umjesto kadulja tamjani miriu. I
nema ni cvrka ni oblaka ni ptice, ni neba ni puine. I ostao si strano,
bespomono sam s tom glavom punom tamne boli, s uhom razdeenim, s
okom umornim od nesna.
I uzeo si sebe zadirkivati:
"Oho, oho! Dajte mu oblak. Budite ljubazni i ne imajte drugih briga nego mu
pokaite u bengalskom svjetlu kako para suklja iz kotla na vatri osvijetljena
crveno, zeleno i uto... Samo da se kadi, da ima dima, da je mutno... On za
sebe izjavljuje javno: ja sam fantast! I ne govorite mi, do avola, tako
patetino STVARNOST! Ja ne volim ene! Ja bez stida izjavljujem svima oblake volim".
Pa objesite mu u zraku o nevidljivo tanke niti pauine povei komad fine bijele
vate i on e cijeli dan proleati na zemlji i muit e se da napie pjesmu: Gle,
bijeli oblak plovi s juga u pustinje neba... i dalje nee znati od ovoga stiha. A
zna da ni taj ne vrijedi, da je tako neto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se
ljuti na sve druge pjesnike, sve su ve opjevali, sve eksploatirali i prodali za
sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinini gadovi!) zavirili kroz
pukotine, kroz rupice i kljuanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlae
debele ene etrdesetgodinje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dru
za vratima kao majmuni i apui lau u poudi: "Gle, ja sam uzbuen od toga!
Ja sam inspiriran!
Mala, draga eno, mene nema,
Ja sam...
pa precrtaju ja sam i napiu ja nisam, zatim i to precrtaju i napiu tvoje male
grudi, a za sebe misle - sise. Tvoje bijele sise, noge, pa navie, u sreditu
njene milosti, kako Hamlet kae... Ah, ja sam strano glup!
I namjeste se na stolicu pored kljuanice i rade majmunske gluposti. A ono
njihovo paljivo oko na kljuanici zalilo se krvlju od elje za onim debelim
mokrim mesom to je izalo iz vode. ena gotovo alosno brie svoje meso
kao neto tue to je izraslo iz njenog vitkog tijela i tim sporim tunim
kretnjama govori: kako sam onda bila zgodna, kako sam bila zgodna... I brie
ruke, lea, zatim grudi (velike i teke), onda noge i mukli klanac (jadikovac)
izmeu nogu i dvije planine s druge strane, uivajui pomalo (nesretna ena!)
u efektima trenja. A to njih (prokletnike) iza vrata i uzbuuje - trenje, trenja,
efekti trenja, sredite njene milosti, tuna dolina bivih radosti, bijela vrata zid ludosti... i jo kojekakve litanije erotomanske.
Tibulo! (rijei daje ovdje uvredljiv smisao: pjesnik - laljivac, mistifikator). "Ja
ljubim Izidoru platonski"!

I kad je malo zatim gad doao k sebi i u alosnom razoaranju ustanovio podlo
nasilje nad svojim tijelom, tjeio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su
krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini meu ivotinjama imamo
ruke!"
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemone i lukave, strane,
zloinake ruke. Mogu se stisnuti u aku, rairiti u lepezu i sklopiti u
najropskiju molitvu. Njima se moe dohvatiti no i pitolj i protivniki grkljan...
Rukama se moe zadaviti!
Ta ga je injenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po
kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i alju poljupci onima koji
odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet unitavaju
i rue to su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o
meusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim
ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke.
Ruke ubojice.
Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? - nosovi bi nam se izduili u
surle ubilake, bili bismo mali dvononi opaki slonovi.
No to ruke? Poeo si sebe zadirkivati pa si preskoio sebe i uzeo ogovarati
pjesnike zbog "zgode u kupaonici" koju ti je povjerio znanac, pisac stihova? A
to je s tobom? Gdje si ti? Eto, poinje ponovo sa svojim zanovijetanjem. "Ah,
onaj oblak, onaj oblak!" Dobro, nastavi. "Ne, motrio sam ga po podne, vjeruj
mi, gore na terasi, leei ovako nauznak, kako polako i bezbrino plovi prema
jugu kao kakva skitnica koja nikad ne zna kamo ide... Ne, ne, krivo i neuspjelo
poreenje, nipoto kao skitnica nego kao galeb to leti u daljinu utopio je oblak
u plavetnilu dubljem od svakog mora. Odlutalo janje bijelo u modre nebeske
pustinje. Noas e ga napasti ljuti kurjaci (mislim vjetrovi) i sutra u gledati
njegovo bijelo runo rasuto po nebu... Ah, oblaci, janjadi neduna!"
Kako bi elio (pa ak i s ironijom, kao Aristofan staroga Sokrata) ljuljati lijepo
svoj smrknuti pogled na bijelom oblaku pod ljetnim nebom u hladovini terase
na lakom maestralu! Lagano prozrano nebo, daleko, visoko. Nitko ga jo nije
noktom ostrugnuo, nitko jo nije pljunuo na nebo.
- Pljujem ja na tvoje nebo! - a to ti vrijedi kad to ne moe i uiniti?
Nebo u visini!
Ali ja ti ga mogu unakaziti teleskopom! Otkrit e ti taj protunebeski top
strahovitih pertubacija, neoekivanih lomatanja, divljih ibanja prostora
vatrenim repovima, tumaranja i sudara kugala, ruenja zvijezda, gmizanja
maglenih spirala, unakrsnih oijukanja svemirskih reflektora, nemira svjetla...
Kao to e ti se lijepo lice Izidore ukazati pod mikroskopom u stranom reljefu
koe s brdima i dolinama i tvoju uzvienu ljubavnu strast progutat e prljavi i
masni ponori iz kojih rastu debele dlake kao trstike i iblje iz movarnog blata.
Sasvim nisko krue i cvrkuu lastavice. Kao da ti netko sitno bode iglicama
tijelo pa ne zna da li je to od hladnog maestrala ili od igliastog cvrkutanja u
zraku. Lastavice gusto posipaju iglicama tvoje golo tijelo, pipaju te iljastim
kljunovima produenima u cvrkut. (A da se nisu uuljale iglice borova kroz tihi
podsvjesni um u tvoje tajne misli?)
Zatim su opet sve zamraile fanfare i bubnjevi.
Rastjerali su i miris karanfila to su se crveno rascvjetali u teglama na terasi.
Plemenit ivot karanfila! Iz najogavnijeg ubreta u tegli izrasli su u takav
neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A ime si se ti

izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A
to si ti izvukao iz gada to ga nosi u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris?
Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni um? Izvukao si zle slutnje i poganu misao:
gle onaj ovjek onamo ima nos; to se moe odrezati noem! A sve ljepote ve
davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti poeo mucati nekakve
glasove i mazati platno bojama; prije nego si poeo strugati konjskim repom
po ovijem crijevu razvuenom na upljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom!
Ptice se plae nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duva
da bi raspalio svoga sumiljenika i uvrstio njegovo rasklimano uvjerenje.
Posluaj cvrke na vorugama prastarih rogaa. Osjea li e za kristalno
bistrom vodom u staklenom vru na bijelom stolnjaku po kome pada trak
tekog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za groem i smokvom i
crvenom svjeom lubenicom? Sluaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama
izmeu sunca i zemlje kako dre, kako treperi na trbuhu tog malog sivog
kukca koji e umuknuti im osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od
cvrka?
Zatim si motrio mrave kako vuku muhu to si je maloprije ubio. Neprestano ti
je dolijetala na lice i etala oko nosa divei se vjerojatno impozantnoj
graevini; dvadeset puta si je valjda otjerao. O, prokleta bila! Pa kad si je
ulovio, uzviknuo si ushieno: nikada vie od tebe zdrave muhe, ne zvao se ja
Tobija - i tresnuo si je bijesno o terasu pa joj i palicom odrubio glavu. Koliko
bijesa radi jedne tvrdoglave muhe koja je naprosto dolazila da se hrani na
tvom nosu i ne slutei da ti smeta; bio bi bolje uinio da si obrisao nos.
Sad je vuku dva glupava mrava, ustro, paljivo: Ej, ekaj, brate, umorio sam
se. Prihvati je ti ovdje za ovu nogu, a ja u za krilo. to je ugojena, marva
jedna! A za njima trei mrav nosi hitro muhinu glavu i moda misli: dobro je
ovo za zimu...
- Prokleti filistri! Oni vode i ratove. Dao bih im i svoju glavu da mi je znati da li
i vjeruju u boga. (Ovako okrutno tekao je sprovod Stendalova Juliena Sorela:
naprijed tijelo a za njim posebno glava u krilu Matilde de la Mole, koja ju je
ljubila u elo).
I uili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist.
Sitni tedia. Ljeti skrbi za zimu. A u koli su ti tumaili kako je to isto htio da
kae i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrku i mravu. Kako je,
naime, bezbrini flaneur i sezonski pjesnik Cvrak pokucao jedne ljute zime
gospodinu kuevlasniku Mravu na njegova bogata vrata, na kojima je
eventualno stajala i ploica "lan dobrotvornog drutva - prosjaenje
redarstveno zabranjeno". Kad je vidio gospodin Mrav kroz mali okrugli otvor na
vratima da vani stoji odrpana i izgladnjela protuha, izderao se na nain kako se
ve deru kuevlasnici na boheme i prosjake; mar, mrcino lijena! to si radio
cijelog ljeta? Krao, a?
- Pjevao sam. Ja sam, naime, poznati pjesnik Cvrak, ako se izvolite sjeati, pa
sam kao takav...
- Pjesnik? Pjevao? A dakle - pjevao! Pa pjevaj, brate, i dalje, pjevaj! Sada, to
jest, moe i plesati!
Quue faisiez vous au temps chaud?
Dit elle a cette emprunteuse.
- Nuit et jour, a tout venant,
Je chantais, ne vous deplaise.

- Vous chantiez? J'en suis fort aise:

Eh bien! dansez maintenant!
I cvrak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i arko kao to sunce
sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on e i plesati. A ovdje ovi vai filistri
vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo vano to oni rade, da im se
svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do
zrna, ne zijaju u nebo kao ti.
U uglu terase od zida do zida razapeo crni dlakavi razbojnik pauk jedva vidljive
mree i suna se na ulazu svoje rupe vrebajui na muice to se lakomisleno i
ludo igraju oko njegovih tankih niti. Tko zna koliko ve dana stari bandit nije
imao plijena? Strpljivo eka sluaj kao ribar koji je bacio mreu, zapalio lulu i
eka.
Motrei ova prkala, ove antipatine grobare i leinare, osea nesvjesno
simpatiju prema crnom stranom tipu tamo u uglu. Pa gotovo jednako
nesvjesoo kao to je nastala i ta nakionost, tavie prezirno i s nekom
naroitom mrnjom, kojoj si kasnije od stida dao i neko "simboliko znaenje",
zgnjeio si one mravlje "radikalne socijaliste", a njihovu muhu dao gangsteru
pauku.
- Tako! Radije razbojniku i gangsteru nego filistru! Jedan je razbojnik, kako
znamo, bio i pjesnik! Filistar se nikad nee pomiriti s objeenjakim crnim
humorom jednoga kandidata za vjeala:
La pleuye nous a buez et lavez,
Et le soleil dessechiez et noircis;
Pies corbeaulx nous ont les yeux cavez,
Et arrachie la barbe et les sourcis.
Jamais nul temps nous ne sommes assis;
Pui, ca, pui la, comme le vent varie,
A son plaisir sans cesser nous charie,
Plus becquetez d'oyseaulx que dez a couldre.
Ne soiez donc de nostre confrairie...
II
Zvonjava, limene glazbe, fanfare i bubnjevi. Prate muari. Velike crkvene
sveanosti. Sedam parobroda dovezlo pastvu iz tri susjedne dieceze. Prepun je
gradi vjernika, usidjelica, starica u crnini s brojanicama od rogaevih
sjemenaka. Mnogo sveenika, opatica, fratara bijelih, crnih, smeih, mravih,
debelih, jako debelih, pa i jako, jako debelih...
- Bog vam blagosiovio salo, padre Crescencie! Uostalom, ima i neznaboaca
tekih, bogu hvala i slava, al' njima se prata.
Ljudi vrve kao mravi: trkaraju uokolo, susreu se, pitaju, odgovaraju, ure se
s torbama i vreicama s hranom, najednom zastanu nasred ulice, zamisle se u
svoje cipele pa naglo potre i nestaju iza ugla.
Tamo se netko potukao. Kletve, psovke. Privezao mu je magarca za njegovu
smokvu, pa ju je magarac obrstio, i vlasnik smokve prebio magarca. Javio se
vlasnik magarca i prebio vlasnika smokve, a ovaj njega nogom u koljeno, pa
epaju sva trojica, to jest on i on i magarac i smiju im se sa strane, a netko
ciniki primjeuje: "to im ide tako svima po koljenu..."
Dolje sa obale uju se povici "dolje Darwin! ivio gospodin bog!" Govori,
psovke, glazbe: sveanosti se odvijaju...

Ali iznad svega uje se bubanj. Bubanj lupeta, pada kao bomba usred misli.
Nema misli uz bubanj. Bubanj je magarea koa nategnuta na uplji cilindar, a
ima svrhu da ovjeka lupa po glavi.
- Ipak nisi iscrpio svoju teku glavobolju tom upljikavom definicijom. Sjea li
se rijei Maksima Gorkog: "Zlobno udaranje bubnja izazvalo je u meni ivu
elju da neto razorim, da polomim plot ili istuem djeake?"
Tambour! Osuenika prati na stratite bubanj. Kanibali peku misionara uz
bubanj. Vojsku prati u borbu bubanj. Kako bi se moglo biti junak bez bubnja?
Borbeno oduevljenje je isti, idealni, platonski bubanj. (Ono jutarnje lupanje
sagova na dvoritu, kad sanja da te lupaju lopatom po glavi, stoji vrlo blizu
bubnjarskoj umjetnosti). I majmuni se hvataju na bubanj.
Nastoji da ga ne uje, da se preda klarinetu, flauti, fagotu, pa makar i
trombonu. No on se izdvaja, prepotentno se namee sluhu, lupeta, buba, kao i
svaka budala koja svakako nastoji da se istakne, i konano uje samo njega:
bum... bum... bum-bum-bum... Dzin-ba-rata... dzin... dzin... dzin... bum-bum.
bum...
Zaklanja glavu iza kakve god sluajne misli:
- Dudov prelac... otmjen kukac... Onda ga opare vruom vodom da ne pregrize
nit i peli ukradu med i uz to je tjeraju iz njezine vlastite kue dimom goruih
prnja. Od niti naprave kravatu za Sachu Guitrya i fine, prozirne arape za neku
tamo lady Ipsweache, a med sipaju u zlatno grlo Begnamina Giglia. Bum... Bum... bum-bum..., buba budala i ne da misliti.
- O, gospode, zar je mogue da ti godi ovo nemilo lupanje po koi magareeg
roda? Ova ista strpljiva ivotinja grijala je dahom svojim sina tvoga
jedinoroenog i spasila ga zatim od tetrarha Heroda Anntipe kad je ono bio dao
klati djecu po Galileji; nosila ga je strpljivo na njegovim agitacionim
putovanjima po Samariji i Judeji i donijela ga trijumfalno u Jerusalim uz burno
klicanje naroda odabranog. O, gospode, zar nije u tvome premilostivom srcu
stekla malo zasluge, da ga barem mrtva ne lupaju, kad je ve batina mora
pratiti za ivota? Gospode, molim te za itav magarei rod, koji je toliko
poniavan i vrijean u nadimcima glupih i indolentnih nitarija, koji je stalan
predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako
dosadne kao i ova posthumna magarea pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi,
zatiti ovu dobroudnu ivotinju dugih uiju barem od ovog prekogrobnog
knuta. Amen!"
I prasnuo si u smijeh nad svojom molitvom kojoj bi bio naslov "Molitva za
magarei rod"...
lII
Preko ulice, u velikoj kolskoj sobi sveenstvo sjedi za banketom. Sveenstvo
je umorno. Jutros je biskup sluio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom
na improvizovanom oltaru koji je poivao na osam praznih vinskih baava.
Bakhus, koji je jutros jo spavao u bavama dok su na njegovim leima slavili
Jehovu, sada se razbudio i antiki raspojasao na gozbi to ju je priredio
domain upnik don Toma u ast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa.
Marta i Marija, Sara i Rebeka prenose preko ulice iz susjedne konobe butelje i
demione vugave, grka, plavca i proeka. Jue su dokotrljali etiri bureta pive.
No treba odmah istaknuti da se u blagovaonicu odnosi i relativna koliina vode
u kojoj plivaju veliki komadi leda.

Slua sa zaviu zavodijive zvukove stakla, kucanja aa i fragmente

zdravica:... "Kako je lijepo rekao sveti... (aplauz) I neka dragi bog poivi naeg
presvijetlog biskupa sa svima nama skupa!" Kucanje aama, aplauz, "bravo
don Toma! Don Tomica jo jednu, dajte jo jednu..." Dobronamjeran
duhovniki smijeh bez ikakve zlobe.
- ivio presvijetli biskup!
Zatim (po svoj prilici) biskup, odgovarajui na zdravicu don Tome, lijenim,
sanjivim glasom, u kome se osjea sretno zapoeta probava, razoarava te
svojim vrlo loim govornikim darom: "Ab Jove principium, kako je mudro
rekao Virgilije, obratimo se naem pobonom zahvalnom Onomu, koji nam je
udijelio ove krasne zemaljske darove... da bi tako ovaj na dragi narod...
(povienim glasom sa izvjesnom srditom drhtavicom, upuenom vjerojatno
neprijateljima crkve):... jer nije istina da antemurale cristianitatis znai... A
na narod..." - tu je stao. Mir. Biskup se smeo u govoru i nervozno skuplja
jezikom slinu po suhim ustima. Ne zna biskup to bi s "narodom", pa je
ponovio "a na narod" i dodao "izmeu svih naroda"... i opet pauza. Zatim:
"moglo bi se rei na svijetu"... i opet zbrka, uzaludno gibanje suhog drijela,
panino prebiranje jezikom po rijeima, kojih su puna usta, ali su sve nekako
udne i nikako ne pristaju, a ima ak i takvih koje bi najradije tresnuo don
Floriu u lice, dakako, u etiri oka.
- Ah, kakva je to muka, gospodine biskupe! Poznajem ja to uvstvo. Pa kad
vas ironino gleda i uiva u vaoj nevolji va suparnik, kanonik don Florio,
umjesto koga ste vi postavljeni za biskupa! Ne gleda vam ravno u oi, nego
najprije gleda u va zlatni biskupski kri na prsima, a onda vas svega nekako
obuhvati svojim zlobnim pogledom i igra se s vama kao s kakvom stvaricom,
naprosto vae vas oima. Zatim, kao da vas je ispljunuo iz svoje panje, uzeo
namatati krunicu oko kaiprsta, toboe: no, biskupe, ja u izmoliti jedan ruzarij
da ti se bog smiluje dok se sjeti to... o narodu...
O, dobro ja poznajem, presvijetli, takve zavidne zlikovce koji e vas kasnije
cijelog ivota moriti to ste zapeli u jednoj reenici!
"O, don Florio, smiluj se, don Florio!" - tako vi sada jauete u sebi, presvijetli.
A don Florio je okrutan, ne da vam da se pribliite vaoj zapoetoj reenici.
"Gle, kakvog su glupana postavili za biskupa!" misli on, a da to misli vidi se po
svemu, po licu mu je razlivena ta misao, on to i ne krije. I au vina je ispio da
bi vas to bolje otjerao od vae reenice. I smijei se, zlobnik!
Don Florio se zaista smijei i uiva. Fuka on na subordinaciju! Pogledao u svoj
zlatni sat (toboe: "koliko to biskup stoji na ovoj postaji?") i zatim pritisnuo
poklopac s osobitim uivanjem - pik!
A biskup se jo nije snaao. Razapeo "narod" ve i na Kalvariju i sad se vrsto
dri Kalvarije, pa ponovo tjera narod preko "njegove teke Kalvarije"...
Ali tada, to se esto deava u takvim stranim situacijama, pao mu ravno s
neba na jezik jedan latinski citat bogzna iz kakvih starih seminarskih dana:
"Jer kako lijepo veli Horacije ,Nihil est ab omni beatum'... i zato, mila moja
brao, gore srca, sursum corda!"
- Bravo! ivio presvijetli biskup! A jedan odvojeni krupni glas dobaci
sentenciozno i dvosmisleno, dakle otrovno (dakako, glas don Floria): "Chi va
piano, va lontano".
- Latet anguis in herba - odgovori biskup gorko.
IV

Sa dna uske, stepenaste, krive ulice, koja podsjea na stare marokanske

kazbe, uri se mali crni fratri. Konventualac. Jedan od onih skruenih
prolaznika koji smjerno obaraju pogled apui ponizno "vermis sum" pa kad
tako smjerno oborenih oiju ugledaju crva na zemlji protisnu kroz zube "no,
ipak ja nisam ti!" i zgaze ga s najveim prezirom. iroko se razmahao fratri,
pa onako malen i smijean sam sebi daje vanosti tim uurbanim zaposlenim
hodom, "eto me, sad sam ja tamo." Zastaje kod svake stepenice da pridigne
sutanu, koja mu je preduga, preiroka i uope pregolema za to malo mravo
tijelo na kome visi kao da je (to bi rekao Tolstoj) vilama na njega nabacana.
Mete, nesretan, mantijom ulicu, vue za sobom vitice blanjevine, palice,
krpice, konce, riblje kosti i pramove prljave vune, a u rukavima kao da su mu
dvije viljuke umjesto ruku, tako su mu dugi, iroki, nespretni.
Vjerojatno je zakasnio na banket (moda su ga i namjerno krivo uputili da bi
ga se rijeili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj
pasjoj egi traio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ruak a da o
njemu nitko nije vodio rauna.
- Nikoga, ba nikoga! Ah, boe sveti! - uzdahnuo fratri iz dubine svoje
ojaene i zapostavljene due.
Gleda fratria sa osobitim zanimanjem, i palo ti odnekud na pamet da bi
svakako trebalo da mu vidi lice. I tada odjednom brzi, tako brzi zakljuak da ti
se uinilo kao da ti je netko podmuklo priapnuo: "ako ne pogleda gore kad
bacim ovaj kameni, bacit u ovaj veliki kamen - i pogledat e, o, i te kako!"
Na ogradi terase bila su dva ovea bijela ista kamena, a svaki je pritiskao po
jednu nogavicu hlaa to su se suile niz terasu kao ogromno slovo V. Odabrao
si onaj vei, pravilniji, koji si ve godinama poznavao i koji je uvijek tako
pritiskao po neki komad rublja, a sjeao te svaki put kad bi ga pogledao na
jedno isto ovako ljetno sunano popodne kad si na ovoj terasi pisao ono svoje
arko ljubavno pismo ljubljenoj Izidori, koja je sada debela i ima vrlo runo
dijete. Tada si tim kamenom bio pritisnuo koncept pisma da ti ga vjetar ne
odnese. ak ti je onda bio sugerirao i jednu reenicu u pismu: "teak kamen
lei mi na sreu"... Taj kamen uao je tako u krug tvojih familijarnih, intimnih
stvari u kojima patetino poivaju uspomene kao u grobnicama pod
nadgrobnim kamenom na kome stoji urezano: Tu poiva, ah, moja milena,
koju skriva crna zemljica. I ovaj kamen ima svoj groteskni natpis (jer svi su
nadgrobni natpisi uglavnom groteskni) - "Kamen moga srca". Odnio je vjetar i
koncepte i arku ljubav. Ostao je kamen, onaj isti bijeli isti kamen koji pritiska
hlae da ih vjetar ne odnese.
Cik! - kameni je pao ravno fratriu na eir i odatle se odbio i dvaput
odskoio na ploama ulice.
On je pogledao gore kao to bi moda upravo bio zavapio prema nebu: Isuse,
gdje se to ovdje jede, a on je tako gladan, o boe! Njegovo mlado djetinjasto
lice nasmijeilo se ponizno laskavim osmijehom kojim kao da je htio rei: Ah,
ostavite sada to to sam ja smijean... Ja sam siromah... moj otac... Ovako su
me oni obukli... Nego, nemojte se ljutiti na mene...
- Molim vas lijepo . . Hvaljen Isus! -- Moda vi znate da li je ovdje presvijetli
biskup na ruku?
- Nije, izvalio si kratko bez priprave, gotovo sasvim automatski, te si i sam
pomislio kako se lako lae, pa si dodao srdito:
- Ne, tu nije. To je kola.

- A rekli su mi, u koli...

- E, onda moe biti u graanskoj. Ovo je puka muka i enska, to jest
mjeovita, a graanska, to vam je tamo, obalom, pa desno...
Fratri je osluhnuo. uo je glasove u koli, pa je pogledao s nepovjerenjem:
- A to je ovo? Ba kao da ujem glas don Tome?
- Ah, to unutra? Glas don Tome? Domaina? Kakav glas! To je itava
pripovijest, a ne glas! Ima ovdje neko staro englesko vojniko groblje... No,
moda vam je to i poznato: borbe s Napoleonovom mornaricom i tako dalje?
Ukratko, kad god engleska flota posjeti nae luke, doe i ovamo jedan brod da
poloi vijenac na to njihovo groblje. I jo se kae za Engleze "beutni" i
kojeta jo nepovoljna! A zamislite, oni ovdje dre i neku vrst konzulata i troe
funte samo radi toga groblja! Niste vidjeli dolje na obali konja s laniem oko
vrata i okrunjenog lava sa zavinutim repiem i "Mon Dieu et mon Droit"? Niste?
Ah, honni soit qui mal y pense, prekrstite se, ovjee; Grb! Usuujem se tvrditi
da su Englezi sentimentalna eljad!
- Ali to, upustio se ja tu u razmatranja... a vi umirete od radoznalosti! Dakle,
doao prolog ljeta, dakle prije godinu dana "Cowentry", razara, s vijencem. A
vi znate kakve eire nose ljeti engleski pomorski oficiri? No, smijeno to vas i
pitam, naravno da znate. One tropske, bijele, kolonijalne. E, pa gledajte, te se
engleske vrine (oprostite mi na ovaj higijenski izraz) neobino svidjele jednom
tu mladom drutvancu (sin trgovia, sin tvorniara riba, uiteljii, studentii,
obijesna mlade). Odluili oni, dakle, da se dokopaju tih engleskih plutaa...
Jer ti eiri su od pluta, i to nekako naroito impregniranog i to ja znam. I,
bogami, ukrali ih! To jest, eire! Po brodu dozvoljeno razgledavanje, etanje,
"pliz" i "hajudujudu", simo-tamo, napipali, udesili vjeto, ne znam ni ja kako,
jednom rijei - ukrali eire engleskim oficirima. Bruka, skandal, visoki gosti,
moete zamisliti! A to, da je onako "Cowentry" raspalio iz topova po otoku? A
ratujte vi, gospodine moj, protiv tih sirovina i petroleja, a to je najvanije,
protiv Intelligence Servicea! Taj vam zna gdje tko pljune, ak i da e pljunuti
zna godinu dana unaprijed. I sad ovi tu nesretnici, koji su mogli mnoge majke
u crno zaviti, osnovali drutvo "Tropikon", to jest udruenje tropskih eira, pa
sve jedan drugome: "Pliz Mister Kjuzm, aj dont nou, aj em veri, veri sori for ju,
jes"... i sve tako, engleski. Ali uglavnom samo piju. To i sada unutra "Tropikoni"
piju. Kau - tropska klima, pa piju.
Jezik ti se uigrao kao glumac kad osjeti da je proizveo utisak i bio bi ti dodao
bogzna kakvih izmiljotina da nije fratri, koji je dotle sa razumijevanjem
sluao, bio odvie gladan i po svoj prilici mislio na onu sjajnu trpezu s mnogo
tanjura, aa, aica, "uzmite, padre, malo sira i pruta za introibo... hoete li
kokoji batak u sosu od laudamusa ili moda zeca, dobar vam je kao ite nissa
est...", pa je sasvim rastreseno rekao:
- Gle, kakvih sve ljudi ima! ... Onda, velite... ?
- Da, obalom, pa lijevo. Velika kua, zeleni prozori, balkon s cvijeem. odmah
pada u oi.
- Mnogo vam hvala.
- Bogu hvala, padre Makako.
- Kako?
- Nikako, to jest nita. Rekoh "bogu hvala"...
Mali se konventualac opet sav uskomeao, uzmahao i odleprao niz uliicu.

Jadan! Zato si se s njim ovako nemilo naalio? Valjda je cijelo dopodne,

nesretan, trkarao uokolo s onim golemim crnim suknom na sebi, pa je
oednio, pregladnio, iznojio se oekujui nestrpljivo onaj uzvieni trenutak kad
e - on, mali neznatni fratri iz novicijata - sjesti za isti stol sa samim
presvijetlim biskupom. Moda nije ni mislio na jelo, a da o piu i ne govorimo
(on bi, dakako, pio samo vodu za rukom), nego je matao jo od prole
nedjelje kako e on jesti s biskupom za istim stolom. To jest, taj epikurejski
glagol "jesti" za njega tada nije imao nikakva osobitog, pa ak ni odreenog
znaenja. Njegova fantazija vie se igrala dirljivim sliicama na motiv "sjediti",
"sjediti" i "biti" biskup i on skupa, u istoj sobi; biskup tu, na elu stola, a on
svega dva metra i dvadeset centimetara daleko od nega, pa je biskup zaelio
onaj mali komadiak eerne glazure to se odvalio od torte (poznati hir
apetita poslije ruka), proitao je on to u biskupovim oima te je skoio odmah
mali fratri (on prvi i jedini!) i pruio biskupu taj komadi glazure, a presvijetli
mu se dobrohotno osmjehnuo: "Hvala vam, dragi padre Felice!"
A sada, eto, zakasnio je nepopravljivo, nenadoknadivo! Nikad vie, razumijete
li vi dobro tu rije - nikad vie! I sva ta fratrieva sublimna i - kako da kaem?
- poetina ambicija pretvorila se u najobiniju glad, u banalnu, surovu, nisku,
prodrljivu elju za hranjenjem, mljaskanjem, gutanjem... "o, batci, batci,
peeni!"
Tko zna gdje on, jadan, sada trai tu nepostojeu graansku kolu s balkonom
i zelenim prozorima te se panino pita: "Pada li ova odmah u oi? No nema tu
nikakvog balkona! A ona opet tamo s balkonom nema zelenih prozora! ... A
rekao je: obalom, pa ... pa lijevo ili desno? Jedanput je rekao, ini se, lijevo, a
drugi put desno? Zabunio se. No to je zabuna, lijevo ili desno, to je pitanje?
Ako je lijevo, zabuna je to, jer evo - lijevo nema te kue. A moda je govorio
samo lijevo? No da vidimo ipak "obalom pa desno..."
Na koncu ve sasvim iznemogao od gladi i utuen od alosti namjerio se na
Toninku, suludu ensku, glave upave kao metla i vrstih, elefantskih nogu s
ogromnim stopalima koje je obula u teke muke cipele te je u njima marirala
kao soldat. Svakog je ljeta bila zaljubljena u drugog studentia, a neki su joj
od njih i pisma pisali ljubavna, zbog zabave. I sama lunjajui uokolo gladna i
umorna, bijeda naila na nevolju, i sada ona vodi natrag fratria u ovu istu
ulicu. udi se mali konventualac i ovjerava kako mu je reeno da to nije tu...
- A reka vam je bit e oni ludi, gore na teraci?
- Da, neobrijan... I sve je neto govorio o Englezima i sve neto... A to to
znai "tropikon"?
- I moj Tonko je sad u Engleskoj... Poznajete ga? On je isto tudijent, za
ininjera...
I dok ti ovako smilja, eno zaista fratri hrli natrag s Toninkom, koja mu sve
neto pokazuje rukom gore prema tebi. Uhvatila ga za rukav pa ga vue
rastreseno uz ulicu kao da je i zaboravila da ga vue, a on, nesretan, ne
dospijeva ni da pridigne mantiju kod stepenice, pa se spotie i pada kao da su
mu oi zavezane.
No napokon mu uspije da izjednai svoj sitni bojaljivi korai s njezinim
orijakim stupanjem u mukim okovanim cokulama, pa kad su stigli blizu, on
pogleda gore, no ti si se brzo povukao, ali uo si ipak kako je tiho rekao
Toninki:

- Eno ga! Kad sam pogledao, odmah je pobjegao. Moda ipak razumije da me
prevario...
Oho! A kakav je to svijet najedanput dolje na ulici? uje mnogo glasova,
djejih osobito, i trumbetice i mali bubnji, a sve neuredno, zbrkano kao da se
udeavaju za svirku. Ali iznad svega uje se krupni, mukaraki glas Toninkin
kako ekoga psuje: djeca je valjda zadirkuju.
- To ti materi! Na, na! Ovo odnesi doma ocu i materi, na, na!
I pljus, pljus! A djeurlija ne zna da li plae ili se smije...
Potrao si ogradi i gleda dolje.
- Bogami, nije. - Mislio si da Toninka najmanje dijeli uke i desno i lijevo, a
kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu
poderanu suknju i strahovito neistu koulju i naprivi se prema djeci pljee
bijesno sebe po ilavom stranjem mesu.
A nesretni fratri, uasnut, zblenut, stoji pokraj nje, okrenuo lice zidu i samo
to ne zaplae. uje kako "unutra" odmiu stolice od stola, kako se kreu,
hodaju... ustali su!
- Samo ne sad, ne u ovaj as! O, boe, osjeam li se ja to grenim? Ako
pobjegnem, znai da sam grean... da razumijem, . . Isuse, ja nita ne
razumijem! Nita nisam vidio! Ja ovo nisam htio vidjeti. Ah, slatki Isuse!
I upravo u onaj as od koga je fratri najvie i strepio rastvorila se oba krila
velikih kolskih vrata i na njima se sveano pojavio biskup u pratnji don Tome i
jednog starog mravog kanonika, koji je o fini crni tap oslanjao svoju
naherenu starost. Iza njih je slijedila velika masa klera, a na kraju povorke
maestozni don Florio, koji je priao dekameronske anegdote mladim klericima,
crven od sitosti i zadovoljstva.
Taj sveani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka
ba najee sebe lupala po . . onom kako je ve reeno, da ne ponavljamo i u
biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu rije.
Sam biskup s pratnjom zastao na pragu i s gaenjem razmotrio odvratni prizor.
Zatim, jednim isto tako gadljivim i uzbuenim pogledom, punim
nezadovoljstva, prijekora i ak nerazumijevanja obdario i maloga konventualca,
koji se skamenio i pritisnuo uza zid te ne znajui kamo bi sklonio svoj
pokajniki pogled, a osjeajui na sebi, na svom licu, na svom desnom uhu
(koje se bilo zacrvenjelo jae i od samog lica) strogi pogled biskupov, panino
je sklonio svoje oi ba u pravcu najvee sramote, grijeha i uasa. Kao ovjek
koji bjei pred progoniteljima i odjednom se desi da im padne ravno u naruaj,
tako i on, traei u suludoj panici neko sigurno sklonite gdje bi sakrio svoj
"okaljani pogled" natri upravo na ono mjesto od koga je toliko bjeao... i tu se
pritaji. Ali "tamo" on nije nita vidio, on uope nije ni znao to to gleda. inilo
mu se kad bi sada odvratio pogled na koju drugu stranu, da bi svi pomislili
kako je dotle halapljivo i poudno gledao ensku golotinju, a sada najedanput
izigrava sutu krepost pred biskupom.
- Boe, kakva sramota! - uzdahne biskup prijekorno i krene dalje.
U taj as, sasvim neoekivano, istrgne don Toma tap iz ruke staroga kanonika
te stane njime mahnito mlatiti ono neisto i suludo stvorenje po zna se ve
kojoj strani tijela.
- Na! - uzvikuje don Tomica - na, evo ti, evo ti!
Toninka urlie od boli, trubi, reve, njae, stenje, kreti i sipa na don Tomu
pljusak takvih rjeetina kakvih on do sada nikada nije ni uo, pa ih po svoj

prilici nije sasvim ni razumio. Ali u toj bujici gadosti to je potekla iz Toninkinih
usta jedno mjesto ini mi se da je ipak zbunilo don Tomu, a to je ono mjesto
kad je ona spomenula - dodue nevezano i zbrkano - "udovicu Jakubinu" i
"dolare, dolare" i da je "ona nosila pisma, da ona zna sve..."
To "sve" potpuno je smotalo don Tomu. Jer to "sve" uo je itav kler, koji je na
Toninkinu viku zaas izletio na ulicu, a nije iskljueno da je to uo i sam biskup,
koji se na tu rije takoer bio okrenuo i na jedan as zastao. A to je najgore,
uo je to zlobnik don Florio, koji je mrzio itav svijet zato to nije postao
biskup, i dakako, eno, ve pravi dosjetke tamo meu klericima.
Don Toma, javno ob!iven sramotom, opazivi podmuklo namigivanje i
uketanje kolega, da bi nekako sakrio zabunu, odjednom se okrene grubo i
surovo jadnom fratriu koji je jo uvijek stajao prikovan uza zid, blijed i
prestraen, ekajui samo kad e i na njega doi red.
- A to ste vi tu radili kod onoga gada, a? Vi ste gledali, razumije se?
Fratri samo prestraeno zatrepe oima kao da mu upravo kane prilijepiti
uku i ne ree nita.
- utite?
- utim, utim, don Toma moj! utim, jer priznajem, jer se kajem... jer vi
imate pravo to me ovako... pred svima... i tako da uje i sam Presvijetli... I
udarite, udarite me tim istim tapom! Nije to od prkosa to ja utim, nego...
Oh, kad biste vi znali!
I fratri zajeca. Suze mu potekle niz mrave djetinje obraze koje je oblilo
sasvim slabo seminarsko rumenilo.
- Don Toma, zaboga! Don Tomica! Ma je li ovo mjesto? A to je on, jadan, kriv?
Javljaju se glasovi iz klera, pa don Toma ostavi fratria, ali ipak ne zaboravi da
mu dobaci odlazei "no, o tome emo mi jo razgovarati". Potri da bi stigao
biskupa. Uz put vrati tap starom kanoniku, koji je s velikim interesom pratio
itav prizor, pa primivi tap, pomno ga obrie o sutanu i potape don Tomu po
pleima: "Bravo, don Tomica! Ben fata! Bravo! O, to je dobro! Sporketa,
sporka! Ter sporkulja smrdea!".
Za njim krene i sav ostali kler. Djeja fanfara udari tu i raspri cijelu tu nemilu
zgodu. Ako je neto i ostalo, po tome je praio bubanj, pa se sve izdimilo u
asovitom zaboravu.
Fratri je ostao na mjestu kao iukan. Osramoen i osumnjien javno, pred
samim presvijetlim biskupom doveden u neasnu vezu s onim enskim
stvorenjem! Nije mogao dovoljno da isplae svoj gorki stid i ponienje. Izvadi
crno obrubljen rupi iz rukava i obrie blijedo patniko lice, koje su
neprestano natapale tihe pritajene suze pokajnika koji je odluio da danas ne
prigrize ni zalogaja hrane, za pokoru.
Toninka, meutim, neto zbog svoje bolesne rastreenosti, neto zbog
naviknutosti na batine, zaboravila ve i fratria i don Tomu i udarce i cijelu tu
zbrku. Popela se ona na prozor u prizemlju ba ispod tvoje terase i zatulila
starinsku pjesmu o ljubavi:
Jubavi, jubavi, vrag ti odnil kosti,
jerbo si skonala cvit moje mladosti...
Glava joj je izvirivala iz prozorskog okvira u vertikali tano ispod tvoje glave ili
moda malo udesno.

"Uostalom, da ispitamo". Pustio si kap sline s ustiju i inilo ti se da pada koso,

ulijevo, najmanje pola metra od Toninkine glave.
"Tu ne vrijedi fizika, brate moj. Nije kap zanio vjetar, vjetra i nema. O,
Newtone, kako to danas padaju tvoja tijela?"
A desna ti je ruka ve dugo leala na onom kamenu to je pritiskao hlae i tek
si sada primijetio da si ga sasvim nesvjesno dogurao do samoga ruba. Kamen
je stajao ravno nad Toninkinom glavom. Jo si ga malo gurnuo. Sada je ve
cijelom polovicom izlazio preko ruba. Tada si ga kvrcnuo srednjim prstom:
kamen se pekolebao! to je jo potrebno da ovaj kamen padne? Kako je
jednostavno postati ubojica! Dovoljno bi bilo da ga samo dotaknem prstom, da
puhnem u njega...
"A kad bi sada neki sasvim iznenadni, zalutali lahor samo malo zaleprao ovim
hlaama... da li bih i onda ja bio ubojica?"
"Zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... uzeo si govoriti besmislene rijei da bi
rastjerao ubilake misli. Uh, udahnuo si poudno kao da si izronio u poslednji
as prije samoga guenja. To je ludost, zogagu, ludost.
Sasvim izmuen svojim tamnim mislima silazio si s terase ponavljajui
mehaniki "zogagu, zogagu, dala buba zogagu"... Ah, mir nekog svetog mjesta
budistikog na Tibetu!
Ne, nije istina! Ja vie volim i najbanalniju buku... sanduk praporaca na
neravnoj cesti. Vonja. Lomatanje strojeva, okretanje turbina. Vodopadi. Vitki
nostovi nad vodama. Ruke u pokretu, nokti crni od rada.
Pogledavi svoje blijede neradine ruke, nasmijeio si se tuno.
V
U sobi je polumrak. vrsto zatvoreni kapci proputaju kroz pukotine tek
nekoliko kosih sunanih pruga u kojima se komea gusta praina.
- To je tek toliko da vidim u kakvom neistom zraku ivim. Koliki svjetovi
praine! Ulaze u moja plua, u moja usta, u nos, u oi... Jest, sve knjige na
komodi prekrila je praina. Od kada nisam itao! Poznato je da knjige prenose
neistou; u njih se uvlae stjenice... Koliko sam puta naao suhu stjenicu,
zgnjeenu muhu, pritisnutog komarca s rairenim nogama preko suptilnih rijei
vedrina, srce, cvijet...
Pa ona uta mjesta u knjigama nad kojima su ljudi kihali, kaljali, kopali nos,
vrtali uho ibicom. uti otisci vlanih znojnih prstiju u koje su itai pljuvali,
lizali ih, ili su im se znojili od uzbuenja, od muke, od alosti, od bolesti. Pepeo
od cigareta, ispljuvci duhana, iupane vlasi. Biljeke sa strane, nerazumljivi,
nervozni, patoloki znakovi, crtei i opaske "ovo je sjajno", "fantastino",
"neuvjerljivo", "to isto kae Diderot, samo mnogo ljepe", "eh, kad bi tako
bilo!" "stara pjesma", "gospodin autor ne zna to je entelehija", - "ateistike
lai i svinjarije!..."
Koliko uzrujavanja! Koliko odobravanja, oduevljavanja, polemiziranja,
zanovijetanja, uvreda, prijetnja! I onda, na kraju, neka se zna da se to
uzrujavao, ljutio, oduevio i prokomentirao knjigu Mirko Pogai, koji ju je
"proitao" jo 22.II l923.godine.
Toliko neposrednih znakova iskrenog ljudskog raspoloenja nai e se jo na
mjestima gdje je ovjek boravio sam, zatvoren sa svojim mislima, sa svojim
eljama; po zidovima tamnica ili u intimnom dnevniku kakvog samostanca koji
je po noi ustajao iz kreveta i vadio iz slamarice svoju biljenicu da bi pri
mjeseini, na prozoru, zapisao patnje svoga tijela. Ali sve je to romantina

erotika prema onoj dekadentnoj, perverznoj, pornografskoj borbi po zidovima

javnih zahoda gdje ovjek takoer eli da bude to vie sam i nesmetan, ali
zna da e iza njega to mjesto posjetiti njegov protivnik, pa mu ostavlja svoj
izazov, svoju parolu, svoj credo, svoj enblem, svoje "ivio" i svoje "dolje". Misli. Misli o svemu, to jest o bilo emu i udi se koliko ima toga o emu
ovjek moe misliti. Mnogo, mnogo je misli. ovjek je postao i po zanimanju
"mislilac". Onda njegova gospoa vie na djecu: "Pst, Oto, Berci; tiho, tata
radi!" - to jest misli... A mislilac se razvalio na divan u svom kabinetu i misli:
"Kako je moja ena glupa! I za kog sam se vraga uope oenio! Berci, Oto, pst,
tata radi! Tataradi, tataradi, tataradi... Kao motor... tataradi... Ah, k vragu,
tataradi!" - Pa je Mislilac zapjevao promuklim baritonom: "Ta-ta-raaadiii"...
okrenuo se na bok i zahrkao.
I to je bolje, okrenuti se na bok i zahrkati, nego ove prazne i suvine misli dok
vani bubnjevi bubnjaju i gospodin biskup blagoslivlja kopno i more.
Kako smo se zetvorili! Kako smo se ogradili od tih sedam parobroda vjernika iz
tri susjedne dieceze! I tako milo uketamo mislima u naem intimnom
polumraku: "Ja nisam identian s tih sedam parobroda gluposti. Ja sam,
pojedinano, takoer, jedan od onih izuzetaka koji sve to razumiju i koji su
zbog toga nesretni. Ah, zatvorimo se vrsto u sebe, mi mudri, i drimo glavu u
hladnoj vodi dok nam se ne ukau velike smrznute sjeverne zvijezde razuma! I
onda malo poezije: kroz sasvim usnule pejzae, kroz drvorede nijeme
crnogorice i neprozirnu tamu s bijelim zvijezdama u daljini stupa smirena
koraka pokojni Rimbaud, u crnini... i recitira stupajui mranom alejom:
A noir, E blanc, I rouge, U vert, O bleu, voyelles...
...a jeka mu odgovara iz neizmjerne noi: "voyelles... voyelles"...
Najedanput na ulici, pod samim prozorom, paklena galama.
- To su, bogami, Toninkini vokali! Njezino I je munja, njezino U je lavina,
prolom oblaka, tua! Katarakti pogrda pljute iz njezinih usta teko, pljosnato
kao dad napuklih inela, kao kotrljanje starih lonaca; otro, originalno,
inventivno, bez ponavljanja padaju njezine uvrede i koga pogode, kao da ga
lupe defom po glavi: - taf! ... Uvrijeeni ostaje smuen, zblenut, nemoan, bez
ijedne rijei. Jer Toninka pogaa uvijek najosjetljivije, najbolnije mjesto, na
kome se obino krije neka tajna koja je toliko poznata da zbilja treba biti
neodgovorno lud kao Toninka da se ovjek tako ljuto ugrize za srce. Koje
zavidno bogatstvo izraza! Sipa Toninka neoekivane usporedbe, razvija
bogatstvo retorikih figura, lupa i unitava neprijatelja metaforama,
metomimijama, sinonimina, augmentativima, onomatopejama. Onomatopejski
istjeruje zrak kroz stisnute usne, lansira dalekometne ispljuvke i - pljus! pljus! - uke.
Na uke si otvorio prozor i ugledao neoekivan prizor. Onii, crni, smeurani
andarm-ponarednik, s dvije bijele zvjezdice od volovske kosti na svakom
ramenu, uka Toninku svojom kotunjavom, suhom, poput vila skeletnom
desnicom s koje je prethodno bio skinuo sivu konanu rukavicu.
- u da ti istjeram tu ludu ideju, majku ti krvavu! - dae podnarednik i vue
Toninku. - Ajd sa mnom na stanicu! - No prihvatila se ona obim rukama velike
kvake na kolskim vratima i andarm uzalud pokuava da je otrgne. Vue on i
psuje Toninki majke i strine krvave, no otrgnuti je od kvake ne moe, pa ve
ne zna ta e, ega da se prihvati; vie, tope na mjestu, bijesni... Vidi:
autoritet mu pada pred publikom, a on je u neku ruku tu u mjestu -

komandant, to jest najvii po inu, pa ako i nije formalno ba "komandant", on

je komandir andarmerijske stanice, dakle, stvarno odgovoran za red i
poredak. On se ve dugo ogledava po svojim pretpostavljenim nebesima ne bi
li mu odande pala i trea zvjezdica k one dvije i uspostavila ve jednom tu
boju naredniku konstelaciju na njegovu ramenu, to kotano trozvijee koje
u andarmerijskom zodijaku znai poviicu plae, pravo na enidbu i to je
najvanije - sablju o boku, jer ve vidi i sam da je smijean kad komandantski
poloi ruku na drak bajoneta, smijean kao koza kad mae svojim kratkim
repiem, Bog kozi, kae se, nije dao duga repa, ali, majku mu, on nije koza!
Doi e on do sablje, pa makar... Satjerat e on sve te "antidravne" u miju
rupu, sabit e im on glavu meu ramena da nee ni kihnuti, majku im
prevratniku!
I sad tu mu, gle, prkosi ova neka aava pompadurka (on je sve ene iz nekog
razloga nazivao "pompadurkama"), a onaj tamo rimski biskup i ovi popovi
latinski mogu da ga prikau gospodinu komandantu puka kao komandira koji
ne dri "situaciju u svojim rukama", pa pitaj boga okakog to se sve iz ovoga
jo moe izlei.
Dolazilo ovjeku da pobjesni.
- Mii se, marvo pompadurska, na stanicu da ide! - vie on i pljuska Toninku,
a ona se i ne mie nego samo re od boli, ali kvake ne isputa.
Iz susjedne kue u kojoj je u prizemlju bila smjetena kuhinja za dananji
banket istrale na ulicu one Sare i Rebeke, Marte i Marije koje su danas
dobrovoljno skuhale cijeli taj banket. Opasane bijelim pregaama, s tanjirima i
ubrusima u rukama, one su sada s usidjelikim zadovoljstvom promatrale kako
podnarednik "ureduje" po Toninki. I njih je ona maloprije opalila svojim
usijanim jezikom jer joj nisu dale jesti zbog uvreda kojima je javno obasula
don Tomu. Iza usidjelica bojaljivo proviruje na vrata i fratrieva glava,
nasmijeena, zadovoljno obasjana sreom gladna ovjeka s punim ustima, u
kojima fratri vae birane ostatke koje su mu probrale one milosrdne due.
U toj kuhinji bilo je jo i nekoliko starih prosjaka koje si viao jo od jutros
kako njukaju ovuda oko kuhinje i pobono prevru oima pred ovim
usidjelicama spominjui u svakoj svojoj prosjakoj reenici ime gospodnje. No
uzalud su oni tu moljakali i naklapali o gospodu dok se gospodin biskup nije
nahranio i ustao od stola.
Neki su od njih sada uali na pragu, drugi se razvalili u hladovini i gutali
hladno govee meso, mljackali bijeli gnjecavi loj izbacujui kosti na ulicu,
brisali rukavima usta i pili vino iz zajednikog lonca koji je stajao pred njima na
zemlji. I poveli tako prosjaci izmeu sebe razgovor, posve nezavisno od onoga
to se dogaalo na ulici.
- A okle si ti, prijatelju?
- Joa? Joa sam iz Smrievice... pokojnoga Moaloga Stipana.
- A di ostaje Smrievica? Bit e tamo povarh Splita put Imoskoga?
- A ne, Smrievica voam je od broakih kojih, poak gore... A a tebe,
prijatelju, zovu Linjoak? Smino nadime - Linjoak, Mene zovu u Smrievici
Papagalo...
Prosjaci se sve onako vaui nasmijae tom nadimku, pa mu se nasmije i sam
"Papagalo iz Smrievica" kao da nije on taj Papagalo i nastavi zatim ivahno:

- E, perke mi je jora Rozina, jo je fala bogu iva u Supetru, bila doala jedan
arnjeni kapot, poak me bilo vidit u njemu kako papagalota... Ma a e re,
prijatelju, da tebe zovu Linjoak, a?
- Perke lie svakomu guzicu za pjat faola. I pokojni mu je otac bil isto taki...
Ma a proverbij govori: karv po ili, a kila po batini!
- Ostavi ti moje pokojne u miru! a vi mislite, a vi mislite da smo mi mona?
Da ne kapimo vrazi pinku vae divje besi de?
- A a e, moj Linjoak? Svega se ini za ovo smardee tilo. A kad ovik umre
- prk! - pardac u ruke.
- Bogat i siromah, smart ne pita a si i koji si?
- Govoril je pokojni Skakalako: da mi je bit kralj, ja bi sve loja jil i na vuni spal!
A a e mu sad i loj i vuna? A bil je radian ovik, pokojan.
Na tom mjestu miran tok prosjakog razgovora prekine iznenadan enski
vrisak. Prosjaci tek tada obratie panju na ulicu.
A na ulici podnaredniku nikako nije polazilo za rukom da otrgne Toninku od
kvake, pa da se ne bi posumnjalo u antoritet njegove vlasti, on trgne revolver.
Na taj su revolver usidjelice vrisnule i strale se u kuhinju. Fratri je samo
povukao glavu unutra i prestao vakati, oekujui da e svakog asa prasnuti i
hitac. Jedini se stari "Papagalo", videi da andar ozbiljno prijeti Toninki tim
svojim pitoljem, usudio izai na ulicu i intervenirati.
- Ma a si lud, ovie boji? Pusti je s mirom kad nikomu nita ne ini. - - Ah,
jest... da mi gosn' upnik napravi prijavu!
No kao da je andaru najedanput sinulo: "A to, bogamu? to mi se tu ovaj
neki goljo dolazi da mijea u moju slubu?" pa zaboravivi potpuno na
Toninku, kao da mu je ona tu privezana za vrata, obrati se "Papagalu" na
poznati andarski nain:
- A uje ti... (ovdje jedna egzekutivna fraza), a to mi se ti tu mijea u moju
slubu, a, zvekane? Jesi li ti komandir mjesta ili ja? e mi ti da nareuje to
imam da radim, je li, bitango? to se smije? Mar, da te vie ne vidim!
Smjeka se "Papagalo" dok ga andar psuje. Gleda on kako Toninka tamo iza
andarovih lea tiho na prstima odmie, pa je oito da tim smijekom nastoji
jo jae izazvati andara i privezati njegovu panju dok Toninka ne stigne do
prvoga ugla. No luda Toninka javila se nesmotreno ve sa dvadesetak koraaja
kao ptica kad pobjegne iz kaveza pa veselo zacvrkutala u slobodi.
Komandir se jedan as kolebao da li da se izdovolji na "Papagalu" za svoj lini
raun ili da propisno goni odbjeglu uhapenicu, pa ga ipak strah od don Tomine
prijave i respekt prema propisima krenue u potjeru za Toninkom.
Moe se slobodno rei da je Toninku sam bog spasio. Osjetivi andara za
petama, ona se dade u divlji bijeg prema obali i tamo natri na procesiju koja
je upravo onuda prolazila. Podnarednik bi joj bio, kako je po svemu izgledalo,
sve kosti prelomio da mu je na koji nain pala u ake. No upravo kad je stigao
na kraj ulice, pojavi se iza ugla baldahin s biskupom. On se ukoi po pravilima
slube u stav "mirno" odsalutiravi poast svetom otajstvu koje je u velikoj
zlatnoj monstranci sa nakostruenim zlatnim perajama sjalo pod baldahinom u
rukama presvijetlog biskupa.
Usidjelice i prosjaci dolje u kuhinji pali na koljena i oborili glave mrmljajui
poluglasno molitve i udarali se u prsa tko zna zbog kakvih svojih grijeha, koji
sigurno nisu poznati ni njihovim ispovjednicima. A fratri pokleknuo na oba
koljena i sklopivi ruke na prsima, pedantno i doslovno, kako rade djeca i kako

je valjda negdje u nekom ritualnom codexu i propisano, to jest tako da je

prstima jedva malo dodirivao bradu, podigao oi iz te konobe u kojoj se danas
kuhalo i peklo za crkvene dostojanstvenike s namjerom da ih podigne prema
nebu. No na tom putu od konobe do neba naiao njegov pogled na tvoj prozor i
tu se zaustavio.
U taj si as upravo promatrao Linjaka u kuhinji s veim interesom nego ne
znam kakvu napetu kazalinu scenu. Tamo dolje u konobi svi klee, biju se u
prsa i klanjaju svetootajstvu, a Linjak otraga, svima iza lea, ustao, skinuo
svoj poderani kaput i hitro sakrio u njega jednu flau. Zatim uzeo redom
podizati poklopce na kaminu i turati prste u lonce ispitujui im sadrinu.
Namjerio se tako na velike zalihe peenoga mesa u jednoj tavi i uzeo grabiti to
otkriveno blago i trpati u depove. U prosjaka tih depova ima posvuda u
njihovim prnjama i na najudnijim mjestima, to jest, svuda gdje ima neka rupa
i zakrpa, a rupa ima na siromatvu... no, to da se i pria. Tako se Linjak
snabdio mesom i za nekoliko dana. Samo se jo muio oko jednog debelog i
rumenog hljeba kako bi ga strpao u kaput, ali to mu nikako nije uspijevalo pa
ga se morao u neizmjernoj alosti ipak odrei.
Eto, taj hljeb bi sve kompletirao, kao "amen" u molitvi, a mora ga, gle,
ostaviti!
Taj kruh na svagdanji, o kome tu oko njega mrmljaju usidjelice u molitvama,
mora u dan dananji ostaviti samo zato to mu kaput ima na leima ogromnu
rupu i ne moe da sakrije i kruh i vino. Ili - ili?
Gleda kako se Linjak dramatski koleba izmeu kruha i vina, izmeu tijela i
krvi gospodove, pa kad se napokon ipak odluio za krv, nisi se vie mogao
svladavati i prasnuo si u silan smijeh.
Sve se pokajnike glave podigle i upravile svoje poglede u tvoj prozor. One su,
naravno, tvoj smijeh shvatile kao blasfemian izazov u ovom sveanom i
svetom trenutku. Sam gospodin bog prolazi onuda dolje obalom ispod
baldahina! Ispred njega esnaest u bijelo odjevenih djevojica sipa cvijee iz
koarica, glazba svira, crkveni zbor pjeva, a djeca, vodei se za ruice,
skandiraju "o Isuse, blaga i ponizna srca", i sve ti se ini da slua aneoske
soprane kako na nebu slave gospoda, a Linjak tu u zadimljenoj i crnoj konobi
kao duh paklenski njuka po loncima, krade meso i vino i samo to ne plae za
hljebom rumenim koji se morao ostaviti... Kakav straan nesklad, gospode, na
ovoj kugli koju si, kau, ti lansirao u svemir! Dopusti, ali tko se tu ne bi
nasmijao?
Na tvoj smijeh fratri je uzbueno ustao kao da e on sad smjesta neto
poduzeti. A ta je mogao poduzeti? Uzeo te fiksirati nekakvim stranim
pogledom kao da te eli u najmanju ruku pozvati na dvoboj. Osjea stroge
fratrieve oi na sebi, no ne osvre se mnogo na njih, nego si se sav posvetio
Linjakovim manipulacijama tamo oko lonaca. Opazio Linjak da ga motri i da
se onaj smijeh odnosio na njegov pothvat, pa sve stavlja kaiprst pred usta i
daje ti znak da uti, a ti mu klimanjem odgovara da bude bez brige.
To je fratria najvie i razljutilo to ga toliko bagatelizira te nee ni da ga
pogleda nego sve gleda nekamo preko njega kao da on tu i ne postoji. On
odluno stupi na prag! Upravo je otvorio usta da te upita za objanjenje, kad
ga visoka i daata usidjelica povue za rukav i neto mu ispria apatom
pravei rukom kretnje ispred ela, a tim se kretnjama obino pokazuje za

nekoga da mu u glavi nije sve u redu. Fratri se, izgleda, zainteresirao ivo za
"tvoj sluaj" jer nije prestajao tiho brbljati sa starom djevojkom.
Taj fratriev "obrat" u konobi otkine Linjaka definitivno od onoga nesuenog
hljeba, ali on, majstor situacije - brie hljeb iz programa i ide u nove svoje
male kombinacije.
- Ma, recite mi po dui: vi ste sigurno lajko od kuventa? - poinje Linjak
obuhvaati fratria ovako izdaleka.
- Lajko? - udi se fratri. - A to je to "lajko"?
- A to e re oni... oni a zvoni, a kuha, isti i redi... emo re... lajko od
konventa.
- A-ha, vi to mislite laik, sluga? Ne, ne, ja sam u novicijatu kod franjevacakonventualaca.
- A, to e bit od reda svetoga Franciska? Kako a je padre Bone? A eto, jedan
je od jednoga, drugi je od drugoga reda, moe se i pogriiti, a govori se "ovik
grii", je li tako? Tako je. A ovo sigurno vi neete vie jist? Ovo vam je ve sve
ostinulo... - i pruio Linjak prste u fratriev tanjir. No okrenula se ona ista
visoka i mrava djevica i udarila svom snagom Linjaka po prstima velikom
drvenom licom koja joj se nala u ruci. Kako je Linjak naglo trgnuo ruku
zarzavi od bola i stisnuo udarene prste drugom rukom kojom je drao kaput,
isklizla mu flaa iz kaputa i tresnula o zemlju. Gledao je uasnuto kako suha
crna zemlja poudno loe dragu krv Isusovu.
- Auh, kurbo prokleta! - zajauknuo Linjak od desperacije. Bio je toliko oajan
te nije ni opazio to je rekao staroj djevici, zagledao se kukavno u zemlju i nije
se ni sjetio da bi mu sada bilo najpametnije pobjei.
Razjarena djevojka zamahnula na njega drvenom licom koja bi mu bila nos
spljotila da nije udarila po ogromnom crnom loncu koji je odjeknuo kao gong.
Tek se tada Linjak snaao i potrao prema vratima te ga je sljedei udarac
pogodio pljosnato i sasvim neopasno po leima.
- Nesritni lupeu! ekaj, ekaj, sad u ja poslat po andara! Jeste ih vidili, koji
su ovo lupei? Sve su ovo "tko e im dati mukta derat"!
Razbjesnila se stara djevica, spopala je histerina srdba i stala je mahnito
lupati onom drvenom licom po prosjacima:
- Mar! Mar vanka! Svi! Svi do jednoga! Lupei! Linine proklete! Svi ste
jednaki, nesrie boje! Valja vas pustiti da svi krepate od glada! Bit e manje
gada na svitu. Nikad vas ni vidila kua boja, nesritni neznaboci! Dojdite mi
samo drugi put! - zaprijetila je jo s vrata drvenom licom uzrujana usidjelica,
a prosjaci se brzo izmuvali na ulicu i mrmljali vie za sebe: "Ti si luda, bogati...
Valjalo bi tebe, moja, odvest pod jarca, neka te ispravi"...
Jedini je "Papagalo" imao razumijevanje za jadnu staru djevojku. On je rekao
mirno, bez uzbuenja i cinizma, tavie, nekako samilosno:
- Eto, ljudi moji, a e re enska gloava bez mua; najedoanput joj udre
eina u gloavu... A moe bit da je i dobra enska... i sarena za dat
siromahu...
Ulicom se uspinju dvije crne opatice s bijelim ovalnim okvirima oko lica. No to i
nisu lica nego kao da su se na dva ovalna prozoria pojavile dvije bijele
votane maske sa sputenim vjeama. Za njima se uri odozdo i trei bijeli
prozori na koji gleda ivo nasmijeeno, rumeno lice mlade lijepe enice i zau
se njezin zvonki i sasvim svjetovni glasi:
- asna sestra elesta, jesu asne sestre gore?

Dvije bijele nitice samo se nijemo pogledae kao to se ribe pogledaju u vodi i
pooe dalje ignorirajui taj kliktavo vedri enski glas koji nikako ne pristaje
sestri od strogog reda karmelitskoga.
Jadna mala opatica smjesta shvati zato su se sestre ogluile na njezin glas;
okrene se i sasvim alosno poe niz ulicu.
Tu si i ti zaklopio kapke na prozoru i predao se svome polumraku u kome nita
ne vidi osim sebe... A i sebe tek nasluuje u polutmini kao sjenu koja je
nestala u ogledalu...
VI
Plete sitno, paljivo san kao bijelu ipku na crnoj pozadini sputenih vjea.
Reda oicu do oice i gradi kao pauk nevidljivu finu mreu u koju bi htio
uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu to brunda i zuji u mraku i
prelijee hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.
Vrti se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih oiju polako, lijepo i namata
beskonanu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete udnovati
pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom preom sna. Prelijeu
poslednji meteori, u oima rasprsnula se posljednja raketa, sveanost je
zavrena i sada padaju prosute iskre, gase se i tonu u duboko i mirno more
sna. Jo se samo lelujaju u mraku zeleni i uti kolobari kao zaboravljeni
lampioni koje tihi noni vjetar ljulja i gasi jednoga za drugim.
Slatko te opija dugo ueni san... I gle: ve su ti noge i ruke usnule i itavo
tijelo ve mudro sanja o svojim tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari,
o zmijuljastim peristaltinim gibanjima; srce mirno kuca, poigravaju se
nestano crvena i bijela zrnca u krvi, poivaju umorno ivane niti i cijelo je
tijelo kao umorni parobrod u nonoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani pramen
dima - samo glava nee da usne! Glava trai jo jednu sliku kao uvjet, sliku
sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod krilo...
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplaeno se trula i otprhnula.
I opet si ostao budan.
- Eto, budan sam! Jesam li sanjao o ptici kako spava ili sam o tome mislio? Zar
ne bih mogao milju zaustaviti pticu? Ja u je opet vratiti...
I pokuava da vrati zaspalu ptiicu na granu i da je prekrije tamom. Puta
da padne no na sliku, pepeljasti sumrak najprije da pokrije pejza, zatim sve
dublja, sve mranija no.
No tama nee da prie tvojoj glavi. U oima ti se ponovo pale uti lampioni i
opet rakete, vatrometi, bengalske vatre i ostali karneval. itavi cirkusi
zvukova, boja, pokreta. Nastupaju akrobati; limene glazbe i bubnjevi. Slonovi
kotrljaju lopte, majmuni u frakovima voze se u fijakeru ispod suncobrana,
Izlazi mlada jahaica i juri arenom, stojei uspravno na dva konja u galopu. Ali
najmunija je slika: akrobat visi o nonim palcima na trapezu u vrtoglavoj
visini (tu grevito zaklapa oi i okree glavu zidu da ga ne vidi); trzaji
ovjeka na trapezu, hvata dobaeno ue i vue gore sebi jahaicu koja dri kraj
ueta u zubima. Noni palci na trapezu i zubi na kraju ueta - dvije take tvoje
stravine napetosti, tvoje neizrecive strepnje, da ne bi u jednom asu tvoja
panja popustila, da ne bi popustili tvoji zubi, da se ne bi opruili tvoji palci. A
dotle te avo neprestano mui: "Gledaj kako joj dre donja vilica, iznemogla
je, vidi li, sad bi mogla ispustiti"... i ti jae stiska zube, jae savija prste na
nogama, luaki stee miie na cijelom tijelu i dri akrobata na trapezu i
njegovu partnericu, dri i strepi i ne doputa im vie nikakav pokret.

Vise nesretni cirkusanti u tvojim mislima, visi i ti s njima. Kako bi ih polako,

polako spustio na zemlju, postavio ih na neto vrsto, sigurno, da stanu na
vrsto tlo, da odahnu, da odahne, da se okrene na drugu stranu? Ve ti je
ruka utrnula i gr ti je stegnuo oba stopala, vie ne moe, ne moe... "Dokle
u ja spasavati ivot ovim ljudima?"...
Javio se sat na tornju staroga kastela: din... din... din... i bio si spaen! Slika
se rasplinula; akrobati su poletjeli prema zemlji i - nita. Okrenuo si se na
drugi bok i otvorio oi.
To je sat odbio tri etvrti. Jedanaest i tri etvrti. Ona arulja na ulici, ije
svjetlo pada u tvoju sobu, jo gori. Svjetlo e se ugasiti tano u pola noi i u
sobu e ti se uuljati no.
- Jo, dakle, etvrt sata, pomislio si. Kad bi mogao barem za to vrijeme
zaspati!
Ne zna ni sam zato, ali panino se boji one tmine u sobi poslije gaenja
arulje. I svake noi hvata te taj isti strah da nee usnuti prije ponoi. Mui
se, prevre, pokriva se plahtom preko glave i kupa se u znoju od vruine i
od straha. Neprestano ti se ini da netko hoda po kui. Neki tihi, pritajeni
koraci, um teke svilene haljine za vratima, tihi uzdah, opet prigueni koraci u
papuama, onda zvecnu ae u kuhinji, pomaknu se tanjiri i - bum! - neto
bubne o pod!
- Ah, to se kokoke premjetaju na motki dolje u konobi, to kokoi sanjaju -misli razumno, no svejedno prislukuje i uje kako ti srce panino bije u
jastuku ispod uha, i to udaranje srca u tiini ulijeva ti jo veu stravu.
- Mjesec e noas kasno izai; jo imam samo etvrt sata svjetla... Treba,
dakle, usnuti, treba usnuti...
Mislei tako, gleda svoje odijelo na stolici: vise rukavi, prazni, naputeni.
Hlae su prebaene neuredno preko naslona s raskreenim nogavicama u trku:
na podu cipele, jedna uz drugu stisnute sirotinjski, a nad njima visi rukav od
koulje te se ini da je za cipelama segnula neka ruka da ih ugrabi. I tako
gledajui to svoje odijelo koje si pred koji sat skinuo ini ti se da tu vie nema
tebe, da si umro ili otputovao vrlo daleko, a ovo tu netko drugi, motrei tvoje
stvari, misli o tebi sentimentalno: Kako je to udno! Bio je iv, navlaio je na
sebe ovu odjeu, imao je obiaj da uvlai najprije lijevu nogu u hlae, a u
kaput desnu ruku, zakopavao je ova dugmeta, uvlaio ruke u depove, nije
podizao hlae kad bi sjedao, eto, tu je na nogavicama ostavio oblik svojih
koljena, tu po kaputu ima jo njegovih vlasi i prhuta, i jo je tu miris njegova
tijela, jo tu ima neto od njega, ali njega samoga, njega vie nema...
I odjednom ti bi neugodno sa samim sobom kao s mrtvacem koji se vratio da
jo jednom vidi svoju sobu, da ogleda svoje odijelo i da se sjea sama sebe.
Kako je strano biti sam sa sobom u ovim nonim tiinama!
U ovoj kui poludio je stric. Bio je zatvoren u ovoj istoj sobi: jo se poznaju
tragovi njegovih udaraca po vratima, koja je napokon i provalio, i dok su se
ukuani razbjeali u strahu, on je mirno sjeo na stubite i zaplakao gorko nad
nekim svojim mrtvim uspomenama. A uspomena je bogme bilo, i to vrlo
udnih, prema prianju stare tetke. Njemu je davno, u prvoj mladosti, kad se
htio eniti, umrla zarunica. Dugo je tugovao za njom, ne jeo, ne spavao,
utio, samovao, ludovao, jadan, neutjean. Ali vrijeme je uinilo svoje i on, ne
da ju je zaboravio, no smijao se i zabavljao gotovo kao i ranije, ali se vie nije
zaljubio. No jedne godine o pokladama na velikom plesu pod maskama pojavila

se neka enska maska, tanka, vitka, leprava i sva nekako prozrana i sjajna
te je izazvala senzaciju i sveope divljenje. Kad je doao na red takozvani
"enski bal", kako se nekada govorilo, ona odabrala tvoga strica i zavrtjela ga
dvoranom kao u nekom vijornom zanosu, i od toga trenutka jedno drugo vie
nisu naputali. Tvoj se otac ponadao, a i svi mi od rodbine koji smo to sa
zadovoljstvom promatrali da e od toga "neto biti", da je to njegova nova
ljubav i da e to sretno svriti. Neke gospoice ne zna se da li vie od
radoznalosti ili od zavisti, uznastojale da joj skinu masku, no ona je letjela
dvoranom u naruaju tvoga strica kao da je vijavicom zahvaena jedva
dodirujui vrcima prstiju nalateni parket pod nogama. Tada je njega poelo
zanimati tko se krije pod tom maskom i stao je moliti i preklinjati da mu se
otkrije. Ali ona je neprestano odgovarala: kasnije, kasnije... Traio je u
sjeanju gdje je ve jednom uo taj glas, taj veseli zvonki smijeh? no im bi se
on jae zamislio, trgnula bi ga naglo i silovito i zavrtjela tako vrtoglavo da bi
mu sva sjeanja iz glave izletjela.
Pred zoru je oboje nestalo iz dvorane. Nitko ih nije primijetio kad su izali. Ona
ga je vodila daleko, daleko izvan grada, a on ju je slijedio opijen njom, i tek
kad je stala, primijetio je da ga je dovela na nae grobije gore na breuljku
obraslo empresima. Tada je skinula rukavicu i pokazala mu ruku. To je bilo o
prvim pijetlovima. On je odmah na njenom prstu prepoznao svoj zaruniki
prsten. On joj je htio tada skinuti i masku, ali ona to nije dopustila. Rekla mu
je da je mrtva i da mu ne moe pokazati lice. Obeala mu je zatim da e
odsada dolaziti tako svake godine o pokladama na bal pod maskama ako i on
njoj obea da se nee zaljubiti u drugu enu. Ona e uvijek biti tako mlada,
vitka i leprava, pa i onda kad on ve bude star i nemoan. Dolazit e sve do
njegove smrti. Tu su jedno drugom tako vjeru dali i ona se vratila u grob, a
on... a on vie nikada nije doao k sebi. Od te se noi njemu i pamet pomutila.
Otada vie nije progovorio nijedne rijei. Samo je jednom nekoj osobi povjerio
da je "ono onda na plesu bila njegova pokojna zarunica i da mu se otkrila na
groblju", ali tu "osobu" nitko nije poznavao, pa ni stara tetka. - A ti se smij
koliko hoe - tako je zavrila svoju udnu priu o tvom stricu. Umro je on prije
nego si se ti rodio, poznaje ga samo po fotografijama. No one oi pokojnoga
strica vezale su se uz tvoj pogled nekom neobinom simpatijom, i sada
neprekidno strepi u ovom stranom mraku da se ne bi sreo s tim dubokim,
ludim oima.
Moda to on obilazi nou svoje tragove? - iskrslo ti nenadano sasvim apsurdno
pitanje koje si smjesta i odbacio onim istim "pozitivnim razumom" kojim si
veeras za veerom ismijavao tetkine okultne anegdote. No bilo je meu tim
njezinim praznovjernim brbljarijama i nekih mjesta od kojih ti se koa jeila i
tvoj ironiki smijeak bio je toliko izvjetaen da je to i stara primijetila.
Prie o smrti, o mrtvacima; mrtvi sveenici koje je smrt zatekla u grijehu pa im
se dua mui u purgatoriju dolaze nou u crkvu da slue sami za sebe mise...
"To je istina; pripovijedao je to sada ve pokojni Tajitaj, on je jednome od njih i
ministrirao".
Sea se sada u krevetu tih pria i hladna te jeza obuzima. Jedno nikako ne
razumije: kako ovi ljudi, koji u to i vjeruju, ne izlude od straha? Jer eto, kod
tebe je to tek reakcija ivaca, moda i uinak nekog dalekog straha iz
djetinjstva (koje si proamio u ovom istom mraku koji se turistiki zove

"sunana Dalmacija") i boji se, panino se boji tmine, a stara vrsto vjeruje
da nou hodaju mrtvaci - i usuuje se usred noi, bez svijee, odlaziti na tavan
da zatvara prozore kad iznenada udari kia!
- To mora da su konjski nervi, konjski zdravi nervi...
Din... diin... diin... diin... Zatim, u kratkoj pauzi, kao da se sat na staroj tvravi
premjestio s noge na nogu pa drugom nogom bre i odlunije: dan, dan, dan,
dan... i tako do dvanaest.
Pono.
- Sad e se ugasiti - misli na onu elektrinu svjetiljku na ulici i miri. "Kad
otvorim oi, bit e mrak" ...
Broji satove grenjem desnog stopala i uz put se sjea kako si motrio
mravog zgurenog elistu s kratkim rukavima i dugim, vrlo dugim prstima na
koncertu filharmonije koji je udarao takt isto tako desnim stopalom, i misli jo
o mnogim sporednim stvarima - od straha. Strah te je pa se prenavlja pred
samim sobom: ah, to? Ja mogu misliti sada i o svom desnom stopalu ako
hou! A u stvari sav strepi... i malo, samo malo razmie trepavice: "Jo
gori"... I opet miri, "Jo gori... jo gori... tim gore gorimo... Ja gorim, ti
gori, on gori... Jedan, dva, tri, etiri, pet"... i tvrdoglavo odluuje da ne
otvara oi dok ne nabroji pedeset, no nisi jo nabrojao ni petnaest kad ti se
uinilo da je sada u sobi ipak mrak. Otvorio si oi - gori!
- Kako je tek bilo onom jadnom djeaku u grobu?
To se desilo neki dan: djeca su se igrala pred veer na groblju nakon to su
zidari ostavili posao. Zidali su novu grobnicu i djeaci se spustili ljestvama
unutra da razgledaju taj tajanstveni mrtvaki stan. No uto je zazvonila
Zdravamarija i oni se u strahu brzo popee iz grobnice. Ostao posljednji mali
djeak Mohuna a oni ugursuzi gore, da bi se s njim naalili, digli mu ljestve,
ostavili Mohunu i pobjegli. Pa su kasnije i zaboravili da su ostavili djeaka u
grobnici.
Kasno uvee proetao se onuda pored groblja jedan ljubavni par (jer to je
jedino mjesto za nesmetanu ljubav) i uju ljubavnici stravinu viku djeaka iz
groba: "Ja sam mali Mohuna! iv sam, u grobu sam! Ne bojte se!" Ljubavnik je
bio neustraiv momak i izvukao maloga Mohunu iz grobnice, gdje bi sigurno
preko noi i umro od straha. Ve je bio sav pomodrio, nesretnik.
- Kako je, velim, moralo biti tek nesretnom Mohuni u grobnici, meu
mrtvacima! - Nastavlja svoju nemirnu, paninu misao i uz put proivljava sve
strahote jedne takve noi u grobnici.
Odbija etvrt. Svjetlo gori.
Pa se uputa sve dalje, sve budnije u misli, kojima nigdje ne vidi kraja i
dolazi ti da vikne, da zove, da se prodere u mrak: "Vidim vas! Vidim vas!"
- A to vidi? Mrak je. Svjetlo se ugasilo, nita ne vidi! Ni sebe ne vidi! Ni
svoju ruku ne vidi pred oima!
Izgubio si orijentaciju u mraku. Gdje je prozor? Gdje su vrata? Uz koji zid lei
krevet?
Koji zid? Kakav zid? Mrak nema zida. I panino trai neku osvijetljenu taku u
tmini, neki sigurni predmet da nasloni svoj stravini pogled. Niu ti pred
oima lica, mnoga lica: evo Toninke sa stranim zubima-deraima, pantera
spremna na skok. Don Toma se smijei lukavo, cinino, i taj njegov smijeak
polako se razvlai u grotesknu grimasu usta, u poloeni broj osam, koji se
preobraava u naoale, a malo nie crna taka raste u bri i oko bria

smijeak... tipini smijeak doktora Kaulia, opinskog lijenika-politikanta, u

crnom redingotu, i crnom polucilindru. I mali mravi magister-apotekar s
umjetnim utim zubima koji mu neprestano ispadaju iz usta. Mui se da mu to
zubalo dri u ustima, no im magister zine (jer on ima neto da kae), zubi
mu se prosipaju kao zrnje kukuruza.
Zatvara oi pred tim fizionomijama. No eto, na vrata (koja si zatvorio) ulazi
strogi, inkvizitorski pogled maloga fratria. A malo kasnije, u bunilu prvoga
sna, stoji pred njim kao pred sucem koji te osuuje na smrt: da bude iv
zakopan!
Od straha nastoji da sve izvrne u alu, pa gurka intimno fratria u rame:
"Ah, padre Felice, tko bi bio rekao...? Gotovo ste me uplaili! A lijepo su znali
svirati na orguljama. Pa na mojoj krizmi, meni biskup "pax tecum", a ja to? dijete, kratke hlaice, pobonost u srcu - njemu poljubio palac. Sjedimo u koru
s djedom po majci, koji je itao evanelje i na velikoj pjevanoj misi. Onda
pokojni upnik Zudenigo: "Dominus vobiscum", a mi svi gromko iz kora: "Et
cum grano salis"... i tako je sve bilo religiozno! Pa miris tamjana... Ah ne, gdje
su oni nai stari dobri sveenici! A ono, padre Felice, jeste li vi ono ozbiljno...?"
Fratri nijemo sklopi oi u znak potvrde.
Dakle, osuen! Odvode te doktor Kauli i apotekar i uz put ti apu: "Ne bojte
se. U grobu ste iv. Mi imamo veza..." No ne vjeruje magisteru, njemu
ispadaju zubi, ini ti se da lae.
Zatim igra karata s lijenikom i apotekarom u grobnici. Ali to i nije grobnica
nego neka kajita na trabakulu: miriu suhe smokve i katran. No, u stvari, i
nema karata u rukama nego si rairio prste lijeve ruke pa baca prste umjesto
karata i prepire se: "Eh, eh, doktore, to je moj palac bastoni! Nemojte krasti
moje karte!" No lijenik ne uvaava tvoje prigovore: uzima sa stola tvoj palac,
a magister kaiprst i glou tvoje prste, a kosti pljucaju pod stol, gdje se
Linjak i Toninka kolju kao pas i maka: uje kako ree jedno na drugo i kako
im hrskaju kosti meu zubima.
Odjednom - pras! - neto tresne po palubi a Linjak muklo zalaje...
Slika se rasprila. Kad si otvorio oi, ugledao si svoju sobu prelivenu blijedom
mjeseinom. No ono hrskanje kostiju i ono pasje reanje slua i dalje uz tihi
um vjetra, i ini ti se da ti ulo sluha i dalje sanja...
- Ah - da, to je vjetar oborio onaj kamen s ruba terase na ulicu, kamen moga
srca... i pas je zalajao... Mjesec sja...
I dugo jo slua kako se na ulici psi kolju oko kostiju to su ostale nakon
jueranje gozbe i kako zloslutno tule u no i laju na mjesec.
SUKNJA
...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja
gospoja Oliva rastreseno komadi uspavanke koju je ula prole godine
prilikom posjeta gospoa od "Javne dobrotvornosti" djejem zabavitu kod
opatica (djeca su je u ast gospoa otpjevala), ali je od svega upamtila samo
tih nekoliko kuhinjskih rijei, pa ih sada ponavlja kuhajui ruak i zuzucka po
kuhinji kao muha kad ue u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna vie iz njega
izai.
Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, etiri
pet rajica, mrkvu, perin, aku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru
do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula
po dnu crnoga lonca, kao da ga kua dugim, bojaljivim jezikom.

- Tako, - ree suznih oiju. - Ti-ra tata ta-taaa... - i obrie prstima suze, a nos
usekne u pregau.
Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi to je htjela. Mogla se baciti
na kanape i itati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, jo zamamnije, rastvoriti
ormar u spavaonici i uivati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaice,
grudnjaci, none koulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasnitvo, ve
mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je
dirala i gladila tu ruiastu, njenu, pjenastu svilu, inilo joj se da je neke
paljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu prome milina od same
pomisli...
S nasladom je osjeala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik - mogla je birati,
mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda
prozori: etiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Rasko
mogunosti. Mamci.
Stajala je nasred kuhinje sa svojim omanim bokovima, neodluna. Odjednom
joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagriljiva
samoa sa svojim opasnim draima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i
digne suknju. Pojavie se bijela, okrugla koljena. Jo su se na njima vidjeli
sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i neitljiva slova, kao stari natpisi po
zidovima, isprani od kia i vjetrova. Ona umoi palac u usta i uzme brisati
tragove. Zatim izvadi iz depa komadi olovke i zamisli se nad svojim
koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom.
Misli joj kao laki, hitri oblaii prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom
ljepotom. Ona sanjari kao djevojica nad arenim bombonima; ne moe da se
odlui kojeg bi najprije metnula u usta...
- Ne - zaape kao da je podlegla napasti. Ne, neu, neu! Nemoj, miu, neu
tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neu! Ti bi sve rekao mami... doda s maznim spoitavanjem.
I doista, nee mia, nego mjesto njega pie iznad koljena na bijeloj glatkoj koi
Toni.
-Toni! - usklikne uzbueno i nasmije se gotovo raskalano, zavodniki. - Toni,
ni-ni-ni, moj mali! - Pokua ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac
prenese vrhovima prstiju.
- Onda... - zastane naglo, uasnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u
sreu. Lice joj prekrije mraan oblak tuge.
- Ah, duo moja mila! - uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna
bila", zapjeva u sebi, patniki, bez glasa, puna nesree, a suze su joj tekle,
"zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi utljivo, nijemo kao
eer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak
uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. ak i obrie usta s
rezignacijom. Pregorjela je.
- eni se, eni, ludi mali! Poslije e se kajati...
To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom
bijelom knjigom u nestanoj, sretnoj neodlunosti. Koljena joj opet zaigraju od
uzbuenja: dodirnuo ih je hladni grafitni iljak olovke, kao da ju je kljucnuo
mali, vragolasti kljuni sree.
- Mali, mali, bimbilin - govori ona piui, a ruka joj podrhtava od slasti. - Mali,
mali bimbilin...
Zaklopi oi od prevelikog sjaja. Sve blijeti u njoj od njegove blizine.

- Vjeko... Vjeko... - dae vjerno, bezumno. - To jo nisam nikome... nikome...

Ah...
Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi
put osjetila ljubav.
Da, ljubav. emu to ironizirati? Nije ona nipoto bila stara; svega pred par
godina prevalila je etrdesetu sa suzama u oima, a jo je manje bila
madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, elavog naelnika dolje ispod
sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama opinske oprave. Ali on gotovo i ne
sudjeluje u ovoj pripovijesti te emo, vie iz obzira prema gospoji Olivi,
priklopiti u njegova ast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne
kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ruak.
Djece joj naelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, to je,
uostalom, svejedno kad se kae da djece nisu imali. Stan su uzeli u opinskoj
zgradi zbog ugleda. To jest, opinska je zgrada imala sva etiri zida slobodna,
to joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a naelnik je
imao svoju vlastitu kuu u zabaenoj uliici "bez sunca i pogleda na svijet", pa
je gospoja Oliva dobivala napadaje i guila se dok se nisu preselili ovamo: njoj
je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je
imala: sa etiri prozora pucao joj je pogled na sve etiri strane svijeta. Tako je
bila okruena sa svih strana zanimljivostima ivota naeg malog mjesta, pa je
mogla birati ta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki
je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih drai. Ali ipak onaj
to je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo
zanimljive kuice, to su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od
respekta pred nadmonim gospodstvom opine, taj je prozor predstavljao za
gospoju Olivu onu stranu napast, koja ju je, dodue, napajala blaenstvom,
ali, naravno, i oajem. Tu u jednoj od onih kuica bila je odnedavno otvorena
nova brijanica vrlo privlane unutranjosti, u kojoj su dva velika brijaka
ogledala optimistiki vedro gledala na muterije i usluno im nudila sliku
njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli
dan vrzmali mladii, istiskivali pritie, zaeljavali kosu, kreveljili se i pravili
majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; ak bi se s
odraslom vaooou dali sapunati i brijati onih dvadesetak ukastih dlaica,
to su im samosvjesno poele izbijati po licu.
Gospoja Oliva je, dakako, drala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza
njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima
brijanice. Svi oni "njeni" mladii, i Toni i Vjeko i mi i bimbilin, i koke, mike,
mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu,
jareu mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali netedimice svoje
nedozrele muke glasove i svoje gipke, neukroene pokrete i budili gore u
gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, udnu ensku enju.
Ljubav? A zato ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj
mjeseevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava povrina fantazije, taj
au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeena odricanjima,
kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u
mraku, gdje ne dopire mjeseeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i
nijemom izgaranju bia, bilo je to neto vrlo burno i zamreno kao groznica.
Upalilo ju je neto jednog dana (a to i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja
mirne kune marljivosti i razbudilo u njoj neku udnu radoznalost. Prozori su

joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i
svaki glas s ulice, svaki tropot, pa ak i zvonka magarea potkovica na
ploniku poela ju je neodoljivo privlaiti k tim otvorima u svijet. inilo joj se
da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviena zbivanja i da e se
pred njom, ak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati neto neobino i potresno,
kao u kazalitu.
Eto, mladii. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa
gaze po njemu slobodno, kao po svomu. Pronose svoje snane vratove, plea,
razgaljene ruke, noge; mukost igra u njima, mlada, kakljiva, stidljiva.
Mamini sinovi!
Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve
priesti, u dahu svibanjskog cvijea, to mirie po crkvama u slavu bezgrene i
iste djevice. Djevianski miluje oima te drage mlade glave, iz kojih prska
smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i
pletu arene i neobjanjive duge njenih elja bez jasnih granica izmeu
pojedinih, posebnih enja. Nasluuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u
sebi, strano plaenje i uljanje udnih osjeanja, nestalno, neodluno, ali
nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim odreen, zamaman i straan
smisao, i ve je osjeala gvalju arke enje u grlu i strah od slatkog,
zaguljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u
fantastinom arenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i istu bjelinu
materinstva.
Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladiima. Pratila je zadivljenim i
brinim okom njihove budalatine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom
neiskusnom i nespretnom mladou i smijala se razdragano kad bi se
uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilii kad
naiu na iva kukca, pa ga gledaju prestraeno i pijuu za mamom da im
objasni to udo.
udovita u suknjama, to razbludno miu svojim oblinama pred oima
mladia i ire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiu pamet
smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetli, splete se i padne u mrano krilo
mekane i ljigave ivotinje, to ga svega ispije svojim poudnim sisaljkama, kao
hobotooica. To su za gospoju Olivu bile ene - monstrumi u suknjama. Neto
lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i arene odjee, kao
lukave ivotinje i otrovno cvijee.
S uivanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar die suknje
enama, kako bezobzirno i obijesno, muki smiono, vitla vjetar tim zavjesama
tobonjega stida, a one, kreposne zaprepatene, skupljaju u panici svoje
jedrilje kao lae u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao neto
podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra
da se otkrije cijela ta koketna parada. A to je ispod? - alostan i smijean gad
i stid ensketine... Oh, boe pomozi!
Gospoja je Oliva s pobonim strahom potajno prezirala to djelo Boje u suknji,
ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogunost da popravi i dotjera taj posao.
Sebe je, dakako, iskljuivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je
bila neto drugo. Njena istoa i uzviene misli vrsto su je titile od
izjednaenja. Ona se okruila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je
unutra uredila svoje svetite i poloila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je

krila svoj tajni ali isti odred od oiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je
bila nevina.
Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestraeno spusti
haljinu, kao djevojica od dvanaest godina zateena kako sa zanimanjem gleda
svoje duge, tanke noge.
- Ljudi, ene, ujte anela mene! - vikao je glas na ulici.
Gospoja Oliva potri k prozoru da joj ne bi, zaboga, to izmaklo od najavljenog
dogaaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti...
- to je, Lintro? to se prodaje? - upita ivahnim glasom punaka mlada ena,
jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskoili na sve etiri strane.
Bila je u crnini. Udovica.
Lintro, i ne pogledavi udovicu, omota brk oko kaiprsta i stane smijeno
iznenaen pa zakrekee u stihu:
Ne prodaje se
nego daje!
Daju l' ene evo mene!
i hop! - vjetim zamahom tapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona
vrisne uasnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoi nazad, a
suknja srdito padne i pokrije smjerno udoviine noge.
Gospoja Oliva osjeti marke sree po bedrima od uivanja u sigurnosti. I
nasmija se.
Mande Prkelina suknja do kolina,
digni zeru vie,
da Lintro ne uzdie.
Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu
se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemona; tap je ispruio
preda se kao konjanik sablju kad ide na juri.
- Vraji Lintro! - smijala se udovica, osjeajui se poaena. - Star si, a jo si
lud!
- Ko je lud, pljuni mu na ud! E, je li tako, crna dlako? - obrati se publici uokolo
po prozorima, namigujui brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivi se
sama pred svim tim nasmijanim svijetom.
Ja sam taki,
a ti taka,
svakog resi
svoja dlaka.
Spusti tap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrenom
postupku za poetak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teko, kao poluge
lokomotive.
- Kuda stiem, suknje diem... - vikne jo na odlasku razmetljivo-bearski, k'o
lola i bekrija, visoko zamahnuvi tapom, svojim trijumfalnim i slavnim
orujem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled.
Krene. ala se zavrila i on pokua uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa
izvikivati robu to je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu
izvrsnu kakvou i upravo smijeno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!),
pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom
broda, propau, smru... Njegovo je vikanje kruilo gradom kao alarm pred

katastrofu, kao vatreni poziv osvjedoenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao

glas vapijueg, prodiralo je u svaku uliicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad
gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju
kupaca, ibalo lijenost i nehaj.
Koraa Lintro odvano i vie za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a
noge mu usrdno slue: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred
sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispruio
ruku na tapu kao da pritee uzde i usporava nepotrebnu hitnju.
- Ljudi, ene - zarie na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) - ujte anela
mene! U Vele, na braceri, svakog blaga bojeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira,
lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite.
Robe je malo ostalo, kad je ne bude vie, pritegni kaie! Za uinu slanu skuu,
za veeru krst za duu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I
ne sluaj enu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. uri, juri,
uzmi, kupi, ne budi tovar!
- A ovo ti vie Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena - doda na
koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga to je prije vikao.
Luta njegov glas krivim uliicama kao ukleti zov bijede i rastui gospoju Olivu.
"Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom.
Ona nije voljela starce. U njima je gledala neto sebino i prodrljivo, neto
ivotinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika.
Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Drutva javne dobrotvornosti", koje
je upravljalo gradskom ubonicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna
je jo za ivota poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj
molitvi i potpunoj gluhoi ekala samo duhovnu nagradu za prinesenu rtvu.
Prava svetica. Druga, biva prosjakinja, skupljala je krpice i ivala haljinice za
kerkicu, koju je oekivala da e joj se roditi svake godine poslije jematve, pa
je svakoga plaui molila da joj pokloni naprnjak, jer kako e, jadna, ivati
bez naprnjaka... ivjela je tiho u svom kutu, ivala krpice pjevuei svojoj
buduoj kerkici nina nani i smijeila se sretno.
Ali onih pet-est goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto
plaila. Neprestano su neto traili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer,
zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih ljiva, zbog stolice! I to
ba ljiva, za suhe smokve nije htio ni da uje! Drugi je opet vakao zelene
borove iglice (jer da to isti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da
ivi "prirodno" kao i ivotinje u talama, koje su upravo zbog toga i zdrave.
Jedan je opet sakupljao sve na to je nailazio, kakve god prljave otpatke i
zarale stvari (tko zna zato mu to moe jednom sluiti?), pa je kod sebe
napravio skladite kojekakvog smea. Prava pokora, boe oslobodi! Sama nije
znala ta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim udovitima? Konano, i
milosre ima svojih granica!
Doista, starci su kao kazna boja. Gdje god se nau, smetaju. I odmah ponu
razvijati svoju tetnu djelatnost, kao po nekoj dunosti; oni nee da im se kae
da su se ulijenili u starosti, hoe da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u
svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih vie nije kadar izmamiti
napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvaani s cijelim svijetom.
Svaki put kad je posjeivala ubonicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u
ono krilo bive austrijske tvrave "Gospina baterija", gdje su ivjeli starci. Tko

zna to oni smiljaju u svojim opakim i sebinim glavama? Onaj, na primjer, od

sedam suhih ljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice...
Gospoja se Oliva zgrozi od gaenja...
Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po
bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople
sigurnosti, ovdje visoko, u tvravi njena doma, mua, ugleda... Ona je izvan
dohvata, ona je uzviena, ista...
Glavno, ona ga se ne boji, kao to se boji onih staraca... Ima na njemu neto
isto i sveano, neto sveto. Doista, kojiput joj se uini drevnim svecem to
kanjava ensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vue se ivahno po svijetu,
prionivi smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i tapom iba nemilosrdno
ensku pokvarenost. Ne tue, nego razotkriva, razgoliuje lanu svetinju i
pokazuje svijetu to je sram i stid. Kuda stie, suknje die! Kao vjetar,
pravedan i ist!
On je nosio u sebi neto od njena prezira. Ona se ve vie puta pozabavila
milju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako otro dijeli od
njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je
najprije neodoljivu elju da na njemu izvri in milosra: to bi bio prvi dodir
koji bi ga vezao uz nju zahvalnou...
I doista, poela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez
budunosti. Taj veseli stari razbuktao je u njoj ar dobroinstva, a kako je
gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije
pokoljenja diu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjeanju, to je
kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila
odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubonicu bez
uobiajenih formalnosti. Tu je, dakako, naila na otpor gospoa iz odbora, koje
su potegnule pitanje Lintrove zaviajne opine, krsnoga lista, pa ak i samoga
identiteta.
On je bio doljak, vlaj, negdje tamo iz tune sinjske krajine, a dolutao je
ovamo prosjaei, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujui svojoj veseloj
prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih
preprodavaa. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih graaninu naega
stoljea, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesniki
nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga
jednog podatka nita vie o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je
da e mu to ime dostajati do smrti.
Meutim, nije dostajalo... Gospoe su se estoko usprotivile zahtjevu
predsjednice branei ogoreno stavak drutvenih pravila, u kome izriito stoji...
No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosra. Raspaljena sasvim
osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne
kaiprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog e vas kazniti!"
Uinilo se prestraenim gospoama da se u tom asu dogodilo neto u sobi, da
je neto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst boji
maknuo iz svog velianstvenog mira i spustio se meu njih da kazni njihovu
okrutnost. One su odjednom popustile. tavie, pourile su se da priznaju
svoju tvrdoglavost i da se pokaju.
Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubonicu. Ne kaemo uzalud
"strpala", jer je u tom nastojanju bilo i neto nalik policijskoj mudrosti, to su
gospoe, kako su bile domiljate, donekle i nanjuile.

- Jeste li vidjele, moje gospoe, koja je to vjetica? - govorile su gospoe

poslije ove burne sjednice. - Govorite vi to hoete, ali ona, boe mi prosti, ima
neto od vjetice. Jeste li ule kako je neto preletjelo preko sobe, kad je rekla
da e nas bog kazniti? Umalo to se nije i svijea ugasila...
- Ma da je meni samo znati zato se ona tako zauzima? ...
- Gospoo moja, ja vam se udim to pitate... Boji se da joj on ne digne
suknju!
- Pak to da joj digne? I ona je ena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve
smo jednake - doda gospoa, sebi za utjehu.
- Jest, gospoo. Ali, ako je vjetica? ...
Naklapanja. Praznovjerne bablje prie. Nita one nisu shvatile. A gospoja je
Oliva i htjela ostati neshvaenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti uvala svoju
tajnu.
Sad je bila mirna. Lintro u ubonici, a djelo milosra pred licem bojim! Noge
joj zadrhtae od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubie od
osjeanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetie golu
intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustie se u
sasvim nesputane i ak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije rijei po svojim
golim nogama, golicanje i kikot mladia. Morala je estoko stiskati bedra, da bi
obuzdala marke sree to su joj u bijesnim valovima plavili tijelo.
Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao makicu, aputala joj,
kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike,
Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na
koljenu, na bedru, mazi se, krije se, kaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali,
Bimbilin, curica mamina?
Glasovi mladia vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajui, prosipaju se kao orasi.
A posvuda tuno vise suknje i ute neutjeno, udoviki osamljene,
nezanimljive. Zastave su sputene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miu
se utke na krakovima, kao smijeni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha,
ha... Likuje gospoja Oliva.
Ne prolama se vie po uglovima: "Ljudi, ene, ujte anela mene! Kuda
stiem, suknje diem! "Vihor je proao. Sad je mir. Sad moe i sama bez
strepnje izai na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je
spustio tap u ubonicu, zabio ga u zemlju i dri se njega kao nepomine,
vrste osovine oko koje se svijet okree; uvrstio se u sigurnosti, do smrti.
Lintro je zabio tap u zemlju, podupro njime bradu i slua bez zanimanja
buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je to oni govore. Njega su tu
ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubonicu, no ipak, poto se
gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio
zamjeriti.
Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uvee, ujutro tri
suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba
pojeo kad je zaraivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha
i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred
sobom, utvren kao program sveanosti, sa svim takama, i sve se odvija
redom, tano i sigurno, a svaku taku oekuje s interesom kao novost, ak i s
radou. A koji put ima i iznenaenja, kupusa i krumpira, lee s kostima, a za
Uskrs bila je i juha i noge od ovna.

Njegove noge sada miruju. Poivaju u hladovini, nemone, zaslune, kao stari,
vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo umi u
borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene
prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, to su se uzaludno nahodala po
tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ula pod okrilje
sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad
prosjakoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijatva i prebijanja od ugla do
ugla "ljudi, ene, ujte anela mene"...
Ali to je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? to joj je
trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u praini pred njenim
monim nogama, previjajui se od zahvalnosti?
Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrave na slabom zimskom
suncu, ohlaenom od kia i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tune i
uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloeni tu u ubonici.
- Da je meni samo sedam 'iljada, iao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naa!
- Sedam 'iljada? Nema ni sedam ljiva za, recimo, ljudski po od sebe...
- Ma govorim, kad bi' imao...
- Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ere u Americi!...
- A zato ti ona ne poalje togod? Govori da je bogata...
- Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak alje njima.
- A tebi krst za duu! - ree Lintro, gotovo podrugljivo.
- Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za
duu su mi ukrali.
- alju i drugi Amerikanci za ovo nae uboite, pak sve popapaju one jore
gospoje od Dobrotvornosti.
- E, da. Jerbo smo mi prostaci. to e nama dolari i fina roba i postole
"ameriken u" s potplatima od gume?
- Neka mi dadu to je moje, pak u ja znati to e mi!
- Roge e ti dat! One s tim pokrivaju svoju porkicu...
- Pa kad im se one suknje ueu...
- To zna Lintro, on im die suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju
dignem?"
Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su taku svoje cinine, muke
nadmoi, i uivali su u njoj. Tresli su se i kaljali od smijeha, kao da ih je
odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao to vjetar
kovitla mrtvo jesenje lie i die ga visoko u zrak, u bezbrinost i mladost, da
zatreperi jo jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za
alu.
Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna
neke sveane prijaznosti, kao da prilazi djejoj igri, s darovima dobrote na licu.
Starci su jo kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao
odjednom muk i tiina, kao da je uiteljica ula u razred.
To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom
dolazila ovamo, kao da se uputa u neku neizbjeivu pustolovinu. Pratila ju je,
dodue, upraviteljica ubonice, mrava i stroga opatica, koje su se starci bojali,
ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoi. Odluila
se napokon da doe vidjeti mirnog, utljivog, spaenog Lintra (kako ju je
izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim oima to udo svoga milosra i da
primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.

To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti
a da se ne izloi teem ogovaranju, nego da je proglase oholom i
samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, marci
su je podilazili od nogu pa navie, gdje su se slijevali u jednu stranu matinu
struju to je ruila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao to
neke ljude privlae mrane dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati
sudbinu, i to joj je prualo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi
kad polaze u nepoznato.
Pribliavala se Lintru kao to krotitelj prvi put prilazi ukroenoj zvijeri.
Smijeila mu se laskavim osmijehom, koji mu je jo iz daljine pruala kao mito
za oekivanu krotkost i potovanje s njegove strane. Ona je eljela sporazum i
mir gotovo (eto, ak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je poteno uloila svoj
udio: odrekla se pravde zbog milosra, ona se rtvovala, te je sada s pravom
oekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u
njegovom "kanjivom prostoru", na dohvatu njegova tapa; htjela je da se
utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i
odabrana! Ona, izmeu svih ena, uzviena!
Lintro je sve to shvatio kao dobro raspoloenje zatitnice, gospoje Olive; kao
lijep dan i radost to jo sunce grije, iako se godina primie kraju, pa nije ni
sam htio da bude natmuren i zagonetno miran. Htio je, naprotiv, da pokae
gospoji Olivi svoje zadovoljstvo to je u ubonici, gdje je napokon naao sreu,
da iskae svoju radost to vidi nju, zatitnicu, jednom rijei, htio je da se
pokae sa svim svojim nekadanjim svojstvima veseljaka i starog vjetrogonje,
da ne bi gospoja moda pomislila kako je on tu nezadovoljan i neveseo, kako
se izmijenio, oronuo i izjednaio s ovim zagriljivim i svadljivim starcima. Zato
ipne na noge pred gospojom Olivom, ak i preko svojih snaga, te se umalo
nije i sruio zbog pretjerane ustrine. No svojim arobnim tapom on zaas
pronae onu sumnjivu taku svoje labave ravnotee, kojom ga je obdario
ivot, i svlada je s lakoom kao da je otjerao komarca. Noge su mu, mada s
vidljivim naporom, izdrale taj stari statiki trik, kojim je ponekad izvodio
fizikalna udesa, kao muha to hoda po plafonu. On stane pred gospoju Olivu
kao "najbistriji djeak" pred kraljicu-majku, da uzvelia njen milostivi posjet
sirotita, te uzme izvoditi nekakav improvizirani smueni program, ako se
programom moe nazvati suludo naklapanje Lintrovo, a sve u rimama, o srcu i
dui (napregni ui), o krilu i Okrilju (svi ga sveci blagosivlju) i kako se tu blago
ivi, hvala bogu i gospoji Olivi...
Starci su se smijali u aku: oekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja
je Oliva s blagonaklonom ozbiljnou sluala Lintrovo besmisleno naklapanje, i
osjeala se poaenom. Ona je, tavie, trijumfirala u sebi gledajui ga kako
se napree da je odlikuje i uzvelia, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili
makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva.
To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti
kojeta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke udne, izmiljene
rijei bez ikakva smisla, jer sad je ve htio i nasmijati gospoju Olivu; poelo ga
je zabrinjavati njeno sveano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom
gestikulacijom zavri svoj program nekom aljivom pjesmicom o Mari i Jeli,
koju je onas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele,
pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa tapom doleti, pa hop! - po
Mari i Jeli oei, opleti... I kako se razmahao ivo, kao da se ponovo uhodao u

svoj stari, lakrdijaki stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos
bezbrinog ulinog ivota "ljudi, ene, ujte anela mene, kuda stiem suknje
diem!", i doista poleti negov tap gospoji Olivi pod suknju i die je visoko, do
grla!
Gospoja je Oliva bila jo toliko prisebna da je pala na ispruene ruke
upraviteljiine, i zatim se onesvijestila.
Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su
istog asa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao ovjeka
koji je pao s krunita tvrave i razmrskao se tu kod njihovih nogu...
A on sam spustio polako tap na zemlju, kao neki bojovni ma kojim je upravo
probio adaju, pa se, kao sluajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesvijetenu
gospoju Olivu nikako ne shvaajui strahotu svoga ina, Pak to? Kuda stiem,
suknje diem... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaao...
Gospoja Oliva nije vie izlazila iz kue. Bila je osramoena, izjednaena,
unitena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se jo naslaivati
djelovanjem kazne...
Ponovo je sluala Lintrov glas po ulicama "ljudi, ene, ujte anela mene", ali
glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprata
od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako krui po
gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i trai pod hladnim zimskim nebom
malo, toplo mjesto, gdje bi se konano smirilo i izdahnulo. To je bila jedina
satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razoaranje i jadna naknada za
izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima.
Nitko nije znao to je ona izgubila. Tajnu je sauvala, a izgubila je sve. Taj ju je
glas samo sjeao nekadanje sree. A bilo je neto slatko u toj pustoj,
samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov
glas iz daljine. Kao glas prolosti i slatkih uspomena...
No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se vie nije javljao. Kad su
zapuhale strane zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i
padale mrtve ptice od studeni i ei, nali su jednog jutra Lintra u zaklonu iza
tvravnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju,
ukoena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zatitio od ledenog
vjetra to je urlao tih noi nad gradom, i tu se skvrio i umro.
Nali su ga starci iz ubonice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A
sprovod, koji je iao na troak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i
svean, s mnotvom vijenaca od palminih grana i krljavog zimskog cvijea
bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i ena za pokojnikovu veselost. I
naelnik se htio za neto oduiti, pa je odredio, uz prigodnu alu, da u
sprovodu svira opinska limena glazba vesele koranice, koje bi sigurno i
pokojnik elio da su ga mogli pitati.
Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom
poklopcu mrtvakog sanduka leao je stari Lintrov tap simbolino i tuno, sam
i naputen, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolino i tuno
osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva guila u
plau. Za sandukom su ile suknje, kao udovice. To nepregledno mnotvo
ucviljenih nabora odmahivalo je tuno posljednje pozdrave... I gospoja Oliva
posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom,
jadni Lintro"...

Sve je bilo mrtvo. I pusto. eljela je Lintrov tap, i dali su joj ga. Ona ga je
pobono okitila vrpcama i cvijeem i uvala ga kao moi sveeve u ormaru,
meu svojim svilenim rubljem.
Noi su zimske beskrajne i mrane, u njima vjetrovi urliu i kie pljute, a sna
nema dovoljno za cijelu dugu no, pa se esto inilo gospoji Olivi da kroz huku
vjetra uje glas "ljudi, ene, ujte anela mene!" i pokrivala se preko glave od
straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivaem... "ujte anela, anela,
anela"... Otvarao se ormar sa kripom, a iz njega izlazio Lintrov tap i hodao
buno po kui, kao da trai vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga
gospodara...
Gospoja je Oliva budila mua i silila ga da oslukuje; on je uo samo vjetar i
kiu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je
ostavljao samu. Ona ga je mrzila.
Dala je odsluiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove due, a sama se bacila na
jo nevienu pobonost i milosrdna djela, te su je ve u gradu smatrali
sveticom.
Ali glas se jednako javljao:
...ujte anela, anela, anela, anela... i tako svu no.
"A moda je on doista sada aneo?" - sine joj jedne noi misao i ukoi je od
strave. Osjeala je ve ognjene tapove kako je ibaju po golom tijelu u
najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu duu kao bijelu golubicu kako lebdi
nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.
PRAH
Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je
upozoravao neka ga ne pie u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije
Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko
Jau-Kiu, Kiu-iu, iu-Micu, zavojeva kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na
ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, neto reeno, a neizgovoreno. Oh,
n, n, kakve uspomene!
Poznajem vas, gospo, poznajem vas - po vaem n! A to sada hoete od mene
nespretnjaka, od mene udaka, osobenjaka i sakupljaa starih kljueva? S tim
ste me rijeima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne
sjeate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plaa i lupali ste
noicama po ljunku (onda je ovdje bilo istog, bijelog ljunka po ovim
stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: to e mi ti s tim starim
kljuevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, boe moj!) Stara Lucija vas je
ula gore u kui i pitala me poslije: "jor Tonko, a to je ono bilo sinjorini Ani?"
"Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala
kljueve", promrmljala je Lucija, "zato pitam."
Znala je stara Lucija to je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog kljueva.
Znao sam i ja da nije zbog kljueva. Da sakupljam kljueve, to ste znali i
ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaruili. Cijelo je
mjesto meni prodavalo interesantne starinske kljueve, pa i vi, i vi sami,
gospoo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski klju, koji je bio ures
i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!)
Nije, ne, bilo zbog kljueva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra
to nam je doao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i
pla i lupanje noicama po ljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju
postolaru da je popravi da biste mogli otii kui. Morali ste ekati Luciju da se

vrati s cipelicom (mala bosa noica!), pa ste sjeli na klupu meu oleandrima i
utjeli ste srdito, jednu rije niste vie htjeli progovoriti sa mnom. Osjeao sam
se kriv; to sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad
vae glave, ali vi niste osjeali toga mirisa. I zbog toga sam se osjeao kriv, to
vi ne osjeate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdie. I ja sam uzdisao
zbog vae srdite utnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si
bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oprotenje,
odricao se kljueva, obeavao... i htio vam poljubiti noicu u prste, a vi ste me
tom istom, netaknutom, nepoljubljenom noicom grunuli u prsa i oborili me u
ljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbaen, da bih napravio mjesta
geometru.
Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u konatu pljosku svoga
metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid
iekivati ga, udeavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a
mene je bilo stid, Ana), a kad je zavrio posao i otputovao, odjurili ste za njim
bez stida... A kasnije, kad je doao rat, ak ste htjeli za njim i u umu otii!
Obui hlae i biti partizanka!
Kad je Lucija donijela cipelu, otili ste, ostavili me bez jedne rijei, bez stiska
ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svrio rat, rekla mi je Lucija da ste
se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili uljiva i
izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu ui i povukli
ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas
je i registrovao kao svoju drugaricu.
A to sad, to sad hoete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se
moda rugati ne kanite... geometrijo?
Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred
jedanaest godina) posuta bijelim, istim ljunkom, a sad se crni od gole, blatne
zemlje. Oleandri su se rascvali i miriu kao i onda kad je ona tu sjedila. On
uzdahne u sebi, u sjeanju.
Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otili i da sam buncao o
vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da u baciti sve kljueve,
osim onoga to ste mi vi poklonili, klju od raja... Lucija mi je kasnije priala
da sam spominjao klju od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je dua ve
na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja
sam traio klju od raja, va klju (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio
otkljuati i zaviriti u vau okrutnu, vau stranu duu. Kad sam ozdravio,
nazvao sam ga kljuem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o avao ispod
prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti,
zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako klju od vrata paklenskih
izvan kue, ne bi li po noi doao po njega onaj vrag to ivi u vama... Gledao
sam svako jutro, visi li jo pod prozorom, i, eto, jedne noi vrag ga je odnio.
Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj klju, nego da ga je vrag, tvoj
vrag... Oprosti, nisam znao to radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja
sam poslao taj klju, da ga je ona sama nosila na potu, a ja se ne sjeam,
niega se ne sjeam, bio sam kao lud od alosti.
ekao sam vas, gospo, ekao, dvije godine samo vas ekao. Nabavio sam i
plou J'attendrai toujours... i svirao samu plou dan i no i plakao sam uz nju,
ekajui vas. Niste doli. Jedanaest je godina prolo i niste doli - i to sad
elite s ovim pismom?

Pismo je drao u ruci, neraspeaeno. Mali, bijeli, njeni pritisak na dlanu, kao
da Anu dodiruje, bijelu, njenu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smijeila se
Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom
svojom bjelinom, svom svojom tugom i razoaranjem, s tim umornim,
malaksalim rukopisom i s ovim n, koje kae pokajniki "oprosti". Ali jo nije
smogao pokreta da raspeati pismo, jo su oleandri strano mirisali sumnjom,
starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A kljua nema rajskog da raspeati to
nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Klju je
odnio avo one noi ispod prozora...
Sav je drhtao od uzbuenja. A govorio je: "Komino! Ona mi pie! Komino!
Ana mi pie! Smijeno!" Htio je zamisliti njezino razoaranje, neuspio brak,
tugu, enju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se
vrati... Ali tek to bi se poeo gibati taj sretni hod mate, taj ivi marak
naknadne sree, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenana pobjedom,
javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne sveanosti. Ostajalo je
samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromaan povod za svu tu galamu
u njemu, tu uzbunu to ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog ivota pod
pokrivaem rezignacije, jedanaest godina debelim.
u Lucijine papue gore po hodniku i turi pismo pod koulju. Trgne se odluno i
ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je
ipak poao. Poao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo
stanje. Staro stanje, izvaeno iz ormara sjeanja, gdje su ga moljci zaborava
zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno sveano odijelo koje nikada nije
obukao. Sada je odjednom izalo na sunce, izreetano rupicama, nagrizeno
zaboravom, udno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih
oleandera; na munoj stazi jedne prolosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu.
Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od eera, od oblaka, bijela od
tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobone ljubavi. A onda ste se odjednom
istopili, gospo, pred mojim oima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele
praznine, bijele, leprave uspomene to domahuju iz daljine bijelim rupiima
odlaska.
Mahao sam vam runikom s balkona, gospoo, onog ranog jutra kad ste
odlazili. Imao sam dalekozor na oima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na
ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i
izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraali
svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazei zauvijek, niste mi
uzvratili. Izvadili ste bijeli rupi iz torbice i obrisali ste nos. To je bio va
oprotaj sa mnom.
Onaj runik i dalekozor jo su stajali na posebnoj polici, obloenoj bijelim
papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina.
Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, jo uvijek moja jutarnja
molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaa stara, luda tetka Roza s onog istog
vaeg prozora.
On zatvori prozore, na koje je udarilo teko ljetno sunce, povue perzijane, i
soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara
kasetu s fotografskom ploom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo.
Pretamno je bilo da bi ga mogao itati, zato prieka da mu se oi priviknu.

to hoe? Klju sam joj vratio, ja nemam nita njenoga. Moda drug geometar
neto eli? Moda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za
sreu koju mi je oteo i sam je uiva?
Sretno ti, drue geometru, samo ti uivaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako
zapovjedili.) Ja nisam nesretan. Naprotiv, uinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo
njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti zna to osjeam.) Uinio si mi,
drue...
"Dragi Toni, pisalo je u pismu, udno mi je i samoj to ti se javljam posilje
svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da
mi je nee..."
Njegovo lice obli sjaj velikodunosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo,
reci...)
"...Nakon pet godina uzaludnog ekanja, kad smo ve bili izgubili svaku nadu,
rodio mi se sin!"
Dvaput je proitao reenicu, a shvatio je tek trei put, kad ju je u sebi ponovio,
rasvijetlio, pretvorio rijei u stvarnost. Pet godina ekanja! Lijepo! Na prozoru
ste ekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete ekanjem?
Bio je zloban cinian, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i
poe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tuna maska razoaranja, preko koje je
silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice udno izobliilo kao u
krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh to satire
protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao
ongler to nosi flau na nosu.
ekanje, ekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i
"molbu"?
"Ti zna, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete
ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenanje nisam
marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za - ekanje), odrasli smo, razumni
(to je pitanje?), znamo to radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo
stvorenje... da vidi kakav smijean nosi ima!... to ono jadno zna za nau
politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam
kome obratiti, sve sami... zna (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao
brat (hvala, sestro), pak sam odluila da ti se povjerim i da te zamolim da
bude kum mom malom... Hoe li, Toni? (Hm...) Moj mu o tome nita ne
zna. Mi emo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, ve sam sve uredila s dum
Vinkom. A muu sam rekla da e nam ti doi u posjete na dva-tri dana, da
vidi maloga, a on je rekao: ,Neka doe.' Zna, on tebe cijeni, kae, ,iako je
jedan od onih, nije suraivao s okupatorom. To je karakter'! On, zna, sve na
politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inae dobar i fin, ne bi ni
muhu ubio. Samo, to e (ja? nita!), bio je etiri godine u umi, treba
vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez ega mi ne moemo. Molim
te, Toni, da mi ne odbije ovu molbu! (Hm...) Ako pristaje, samo mi brzojavi
kada dolazi. Srdano te pozdravija - Ana.
P. S. Sakuplja li jo kljueve? Imam za tebe jedno iznenaenje!"
I ja za tebe! ree naglas, zguva i odbaci pismo. Ruan mu se osmijeh pojavi
na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestani avo, oko usana, oko nosa,
skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, kakljao, drmao, budio te
mlohave crte, te uspavane, tune nabore, te lijene, ovjeene kesice,
uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oivljavalo, budilo se iz tupe,

dugogodinje ukoenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve

vie, sve neobuzdanije; razbio je i poruio sve ustave i brane namjetenih,
grevitih grimasa i razlio se nezadrivo i pobjedonosno po licu kao poplava.
Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi ivi smijeh, sa svom
silom ubitane pakosti, koja je ruila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve
sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potoii suzica. Smijao se psovaki
gromko i teko, primitivno, prodrljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom
smijehu neto gadno, neljudsko, neko strano, osvetniko uivanje.
Ustane, digne zguvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom.
Zatim zovne staru Luciju i poalje je na potu s brzojavom: "Dolazim sutra Tonko."
Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je priala, priala... Priala je
o sinu koji je bio u borbi, pak se oenio i sada je u Splita "na poloaju"... Ide
mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi boe,
nekrteno! Ah, moj jor Tonko, strah me je da se, ne daj boe, djetetu to
dogodi, pa kako e, nekrteno eljade, boe mi prosti, kako e, recite,
onekrteno ugledati lice boje? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao
kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A
tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u
moru, recite i sami, jor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je
sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja nita ne
razumijem, brina, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak
mi same suze dohode na oi, moj jor Tonko...
On je utio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj vanosti krtenja
bacila ga je u razmiljanje i zabrinutost. Odluka mu se praakala u mrei vrlo
zapletenih misli, koje je starica jo vie zamrsila, To su ipak svete stvari! A u
njih se nije volio mijeati.
Osjeti tremu i kajanje to se odazvao pozivu. No ipak, dijete e se krstiti, on
nee dirati u krtenje. ast krtenju i moje puno potovanje! ak, tavie,
obavit e ga za geometrovim leima, tiho, bez sukoba, bez galame, s
podsmijehom u srcu i s radou. A ono poslije... to vie nema veze s
krtenjem.
Rijeio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog e je shvatiti i
nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra,
lukavo, fino, tiho, iza lea, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski
e on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, uivajui.
Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao sauesnika protiv mua, Usudio
se iz toga razvijati neku nadu... Kae, koji put mi dodije. Politiar! Zaleprala je
u njemu Ana, bijela, nekadanja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u
aputanju, u migovima i zajednikoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj
sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa apue
jedva ujno i zove ga u zagrljaj. Najei se od milja i strese se, kao da mu je
tijelo zajecalo.
- Preskoila vas je smrt - ree starica.
- Kako? Smrt? - upita strogo, zateen u sanjarenju.
- Da, kae se - ree starica izvinjavajui se - kad se netko strese, da ga je
preskoila smrt. A tko zna je li to istina?

- Smrt? Nije volio da mu se sada mijea ta rije u ovo raspoloenje. Pretijesan

mu je bio i ovaj jedan ivot za svu silu uitka to ga je ekao tamo, sutra
ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udrueni zavjerom.
- Pasti e vam dar, jor Tonko, upozori ga starica, pruivi ruku da zadri
paketi to mu je kliznuo s koljena. - to vam je to, dar?
- Da - ree srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga
uhvati u padu.
- I ja nosim sinu ovo malo groa - i pokae pokraj sebe omanu koaru. - A
vie e ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo tri
uokolo.
Da, dar, ree u sebi, a lice mu se ponovo poelo griti od unutranjih lomova,
kao ono jue kad je donio stranu odluku. Dar - darmar, bomba, od koje emo
se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici
u mislima, kakav je dinamit tu unutra!
Nevelik paketi, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst
irokom svilenom vrpcom crvene boje (boja e se svidjeti geometru, pomisli
podrugljivo), leao je neduno izmeu njegovih koljena, kao milo djetece u
kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i ipaka, ukraeno arkim crvenilom trake...
eto, upravo opremljeno za krtenje. I on stane ljuljukati to svoje opasno edo
na koljenima i tepati mu u mislima: ekaj, ekaj, mali moj, najprije emo
radost uiniti tati, krstit emo bracu. Onda e ti lei u kolijevku k braci da
bismo i mamu razveselili... Jer mami e biti drago da te opet vidi, a tata e
skakati od veselja kad te upozna, i na koncu emo svi zaplesati i biti veseli,
veseli...
- A to lijepa nosite na dar, jor Tonko? - Starica je bila radoznala.
- Ah, sitnice, to se ve stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete.
Zveke, zvekice... I zvonie.
- Zvonie, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od ibica, pak bi
igice prosuli... - glas joj presijee otar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u
luku.
Na obali se opaala vreva. Svaki dolazak parobroda znaio je neku malu
sveanost u naim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se
odjednom osjetila potreba za nekim jaim gibanjem nakon etiri godine
svakakvih stega i ogranienja pod okupacijom. Ljudi su doekivali brodove s
bezrazlonim nestrpljenjem i radoznalou, ak i ove male vicinalne
parobrodie sa oblinjih otoka ekali su s uzbuenjem, kao da im donose neki
neoekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi
ih, eto, upravo sada iznenadila.
Bio je nemiran. U toj vrevi na obali meu onim glavama to se nemirno
vrpolje, ziblju, okreu, kao da se neki aavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i
njena prpona i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak,
zato ga je pozvala (ba njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zato ga je
povukla u tu zajedniku tajnu i probudila u njemu osjeanje... osjeanje... kao
da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje e biti posve sami i...
aptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu,
osvetniku, da e se pamtiti!) s tim paklenim strojem u neduno-bijelom,
svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom,
tempiranom za sutra ujutru, poslije krtenja... Bit e radoznala, gorjet e od

nestrpljenja... Razmotat e paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i - pras!

Prasnut e bomba i zemlja e se potresti od zadovoljstva.
Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi,
ali to su bile samo rijei, ne misli, misli su se skupile, zavlaile se jedna u
drugu, krile se pred Anom.
Ana stoji tamo na obali i eka. eka njega, atentatora, podmuklog ubojicu
rairenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s
osjeanjem olakanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! -no,
ona to sada govori, ne pie...) i s kajanjem to vara mua mijea blagu
simpatiju prema njemu, ubojici, moda ak i tihu, uplaenu ljubav, to se
nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvakog sna. Jer
zato bi ga inae zvala, zato? Moda je i cijeli taj komplot s krtenjem samo
izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogunou i gotovo zaplakao od
sree. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj srei! Koja
nezahvalnost! I ludost!
Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, to mu je sada odjednom
tako teko legao na savjest: podlac i cinik, to grohoe iz paketa glupo i
zloinaki. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala
pitanja i komentare? Hoe li potonuti? Poloi dar na sam rub ograde i pusti ga.
Sam e pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio
panju od svoje tobonje rastresenosti, no ona je ve govorila negdje iza
njegovih lea:
- Ajme meni, jor Tonko, zaboravili ste na dar! - uzviknula je starica. - Jedva
sam ga uhvatila. Nita, ja u vam ga nositi, jer vi biste ga jo i zaboravili na
brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi uenjaci, sve zaboravljate! Nita, ja u vam
ga... A vi meni, jor Tonko, uinite ljubav, ovo malo groa... Samo da mi na
obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam vie sigurna na nogama, jadna...
Samo na obalu... - brbljala je starica zabrinuto, zakrilivi suknjom svoje groe
od nestrpljivih putnika, to su navalili na onu stranu kojom e se brod poljubiti
s obalom. A paket s crvenom vrpcom drala je u ruci.
Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim
bijesom, digne koaru s groem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko
ograde.
-Ajme, jor Tonko! - poboja se starica za svoje groe. - ekajte, jo nisu ni
most poloili. Umorit ete se...
No on ne spusti koaru. Kruio je pogledom po obali, ne sluajui staricu. Jo
ako me doekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog
ekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu.
Jedan bijeli rupi zalepra na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje luki
nosai, milicioneri i svijet, aren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u
bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, udnim,
kvadratnim, - svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije
odobravao rije.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom
boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela
je nad arenom masom sa svojim eirom...
- Sad - javi se starica. - Hajmo polako, jor Tonko.
Osjeti koaru u rukama, glupu, teku, punu jedrog utog groa s nabreklim
bobicama kao djeji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu;

uulja se ispod dekoltea, ueta u bijeli drhtavi klanac... Istiu se ispod haljine,
nabrekle, pune mlijeka...
Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povue haljinu na grudima i
nasmijei se zbunjeno. On je ak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj
nosim i groe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je koaru s
jadnom panjom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima
ovima odigrati ovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednaio.
Prelazei preko mosta, starica je ila za njim i brino opominjala ljude: Mjesta, mjesta, ma pustite proi, boe moj! jor Tonko, samo da se ne zgnjei,
to mi je za njega, jadnoga. - A onda je brundala dalje, vie za sebe: - Za
njega, da! Sve e ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo tri,
tri, dok mi se ne razboli, duo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi groe
- ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svau.
- Ovamo, jor Tonko, ovamo. - Odvlaila ga je nekamo u stranu, gdje je guva
bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krio put
na obali.
Znoj ga je oblio, iskoile mu ile na elu i vratu, zaboljela ga lea i ruke,
razmaene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti koaru. Tada osjeti
lagan dodir na laktu: - Toni!
Stane, zbunjen, drei jednako koaru preda se, a srce mu je lupalo u uima
tekim, paradnim korakom, kao da mu vojske mariraju u glavi.
Usta su joj bila arko crvena i zubi bijeli, prozirni i oi vedre kao nebo,
podsmjeljive. Rugala se.
Gledao ju je dugo tako, s koarom u rukama, i nita nije shvaao. Nita.
Oajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret,
inilo se da e tako i ostati, vjeito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da
spusti koaru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajui gledati u nju.
Zatim prihvati pruenu malu, punaku ruku, jednako mehaniki, kao u hipnozi,
i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo
bjei pred poljupcem. On se sagne jae, poe za rukom i zaglavinja smijeno,
kao da ga je netko munuo u lea. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i
uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se vie ljubiti ruku, zabranjuju... zna
ona...
- Ostario si, Toni, - a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepoicama, A ona? jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osveivao se u mislima. Zar
mislite da ste mladi? A tu mi se ponaa kao djevojica! Nestana curica!
Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice neto nalik na
ironini kompliment, koji je zauvijek propao u opem amoru luke, kao biser u
mulju.
Gledao je lice na kome se poela tiho gasiti nekadanja Anina ljepota. Pojavile
se pjegice po nosu i sitni nabori oko oiju, plaviasti podonjaci... Razmekala
se koa na vrhu, a nie, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada
odluno odbijale dvije vrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina izmeu
dva vala, kao ah izmeu dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje
strane stidljivu, tanku crtu, to je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u
tugaljivoj delti namrekane koe pod vratom. Tu se poela gnijezditi starost,
pomisli i tuno odvrati pogled.
Ona to osjeti i povue dekolte navie, lako pocrvenjevi.
- Onda, hoemo li? - ree zatim ivahno i prihvati ga oko lakta.

No starica ga je otraga ve drala za drugu ruku i povjerljivo je trzala.

- A dar, jor Tonko? - govorila je starica mislei da ape. - Dar ste opet
zaboravili? - pa mu tutne u ruke njegov paketi i uz to dva ogromna, pomno
odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi...
Nekadanje... udna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomijeana sa
zluradou to je dolazila iz paketia, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog
bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tuna, sjetna kia
u isto vrijeme. Kia je gasila gnjev. Bio je tuan.
Starici odluno odbije grozdove.
- Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, jor Tonko. to bih bila ja jadna bez vas?
Bila je gotova da zaplae.
- A to e mi to? Kako u nositi... ? Hvala vam!
Proklinjao je svoju uslunost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomijeao u ovo
natezanje oko dva grozda... Stidi se.
- Izabrala sam vam dva najljepa, gledajte. Uzmite, jor Tonko, uinili ste mi
ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. - Starica nije odustajala.
- Ma kako u s tim groem ii po gradu, eno boja? Hvala vam.
- Ajme meni, kao da je sramota nositi groe? Pa nosi se groe evo ovako, u
rukama, zato ne? I gospoja e vam rei da to nije nikakova sramota, eto,
neka kae gospoja.
Ona se pravila da ne uje; okrenula im je lea i nestrpljivo se premjetala s
noge na nogu.
Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao
to se riba nosi, za krge. I ode, ne pozdravivi starice.
Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomijean s konvencionalnom
ljubaznou koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza
prvog ugla bijesno tresne groe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane
kao prozirne staklene djeje kuglice.
Ona prasne u smijeh:
- to to radi?
- Koga vraga mi je to dala! - bjesnio je. - Samo da mi se ruga?
- Ne, Toni, ne rugam ti se - a smijala se i dalje, podrugljivo.
ekaj samo, vidjet emo hoe li se smijati i sutra ujutro, pomisli on
osvetniki. Sutra, nakon krtenja! Osjeao je paket u prstima kao strano
oruje, vrati mu se snaga odluke.
- Samo mi je smijeno - nastavi ona - kako si se izmijenio. Poputa, nisi vie
tiranin.
- Tiranin? To nikada nisam bio.
Ona je utjela. Naravno, a to da kae? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana...
Ili su uz more u tihom predgrau s vilama, okruenim vrtovima, u kojima su
umjeli borovi i paome od lakog predveernjeg maestrala, to se poigravao
jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepoici. Pogledavajui s vremena na
vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjeao je kako iz
njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izloen nekom stranom
sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne
tromo i sanjivo, kao ovjek neispavan i umoran.
- Umoran si, naravno? - upita ga briljivo dugim, gotovo tunim pogledom, Ali ve smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, - crveni! To je vaa
boja!) Vidi? To je naa vila.

Vaa vila? pomisli i ree: - Ona s terasom?

- Da - odgovori ona koketno.
Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-uto, sjedio je ovjek s naoalima i
itao novine.
Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je rije, izgovorena potajno, u
mislima, ipak preplaila, pa se pokua prikazati Ani zabrinutim.
- ita u sumrak - ree joj s predbacivanjem. - To nije... zdravo...
- Da. A koliko mu govorim!... - prihvati Ana gorljivo. Bila joj je oito simpatina
ta briga. - No zaludu ja govorim. Takvi ste vi mukarci! Ve je sasvim iskvario
oi...
Ona mu fune signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je neko i njega, Tonka,
dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zateeno trgne, digne
glavu, veselo im mahne novinama i ue u kuu da ih doeka.
- Zlatan je on - ree Ana na brzinu - vidjet e. Tako mi je ao to mu to iza
lea... radim... ne dovri i uzdahnu zbunjeno.
ao joj je! elja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu,
nemirna i edna pasji.
Vrlo otar pas, kako je izvjetavala predratna, zarala limena ploica na vrtnim
vratima, drijemao je nehajno pred svojom kuicom te nije ni opazio da im je
stigao gost.
Geometar ih je ekao na kunim vratima u mreastoj koulji s kratkim
rukavima, visok, mrav, opaljen od sunca, s rukama u depovima, kao kauboj.
Njegovo dugoljasto lice (sada bez naoala) s razumno rasporeenim crtama,
kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdane dobroudnosti, smijeilo
se prijazno i gostoljubivo.
Rukovali su se. Poznavali su se jo "odonda", od prije rata. To se nije
spominjalo - bilo je u tome neto stidno za obojicu.
Ona je sada stajala izmeu njih kao ivahni, nasmijeeni veznik, kao krasna
,raskona kopa; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom,
ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije.
Uostalom, geometar nije trebao njene pomoi. Njegova se ljubaznost nije
istravala ispred njegove prirodnosti, njegove poneto grube neposrednosti kad
je Tonka, ve nakon prvih nekoliko konvencionalnih rijei, stao vrsto tapati
po pleima kao najintimnijeg prijatelja. ak mu se nekoliko puta obratio sa ti u
razgovoru.
umske manire! Vrijeao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeala ga je silovita
ljubaznost, sirova neuvijenost ovog ovjeka to se vratio iz "ume" s
ogrubjelim pojmovima o drutvenom ophoenju. On ak nije sasvim vjerovao
ni u iskrenost tog ponaanja: neprestano je traio zamke i podsmijehe. U
glomaznim geometrovim gestama gledao je naglaeno, pokroviteljsko
saaljenje i velikodunost pobjednika. Dvostrukog pobjednika.
Ne trebate vi mene aliti, htio mu je rei, nisam ja nesretan, i pri tom je
pakosno uivao mislei na svoj paketi, koji e sutra nakon krtenja, kad se s
Anom vrati kui, sveano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda e se
izmijeniti uloge, mislio je. Onda u ja tebe pokroviteljski tapati, drue... he,
he...
Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko e mu vie ljubaznosti uiniti. Mazili
su ga naprosto. "Vi ste na, domai... nemojte se ni najmanje enirati..." Tako
on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kue..."

Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve

obavezuje, suvie otvoreno oekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju.
Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i - dvostruki izdajnik, eto rezultata! A
svemu je ona kriva! Ah, Ana, zato si me zvala!
eznuo je za svojim domom, za svojim zaputenim vrtom, za svojom
polutminom iza sputenih perzijana, u kojoj se uje samo pobono u... u...
Lucijinih papua po hodnicima i zveckanje kljueva o njenu pasu.
Kljuevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni kljuevi od krinjica za nakit i od
medaljona, u kome se uva jedna Anina vlas i konfeti od posljednjeg
karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari kljuevi znaju priati u
njegovim samoama! O drhtavim, znojnim, brinim rukama, o krtim, budnim,
ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravinim bdijenjima, o
noima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih,
odbaenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i enjama pred svim to je
zakljuano, sakrito, tajno, nepoznato... A klju svih muka naprosto je klju,
sasvim obina sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada
zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!
Odveli su ga u "njegovu" sobu, svukli mu kaput i cipele i obukli domainov
kuni kaput i papue koje su mu bile prevelike, pa ih je vukao za sobom i
strugao njima po kui kao stara Lucija. Molili su ga, Ana ga je molila, ako moe
malo tie, mali bi se mogao probuditi...
Oito je da on mene ali, tako je poeo njegov dugi noni monolog, kad je
ostao sam u sobi. On se ponaa kao da me moli za oprotenje to je sretan.
Lijepa srea, doista! Kao da mu imam na emu pozavidjeti! I smijao se veeras
na terasi, smijao se... Htio je sakriti smijeh u mraku, ali glas... po glasu sam
znao da se smije. Kljuevi, veli, zato sakupljam kljueve? Instinkt vlasnitva
propale klaze... I smijao se.
etao je po sobi, bos, u domainovoj nonoj koulji, koja mu je sasvim dobro
pristajala, no on se u njoj vrlo loe osjeao. Kao da su me u luaku koulju
obukli, nemam mira. On bi svakako htio meni pokazati kako ali moj poloaj,
kako je nesretan zbog moje nesree. Kljueve sakupljam! On kae
"osamljenosti", izbjegava pravu rije iz saaljenja, onu rije koju misli.
Nesretan. Ja. A on - pobjednik! Trijimfator! Geometar!
Ponizuje me, ako se dobro promisli, koulju je dao, bagatelizira me i smije se u
sebi. Ni etkice za zube nisam ponio, sve sam zaboravio. Ujutro e mi ponuditi
svoju, vidjet ete, i to je on kadar... "Kao kod svoje kue, nemojte se
enirati"... Ja sam tu domai? Kako? "Nije suraivao s okupatorom"... Ja sam
karakter. Jedan od onih. Pa njen stil: "Nakon pet godina uzaludnog ekanja,
kad smo ve bili izgubili svaku nadu"... Nadu u ekanju, ekanje u nadi... t!...
Odjednom uuti: sav se ukoi u sluanju. Uinilo mu se... Da, kripa u
bijesnom ritmu, kao od vesala to se ure u regati, upravljana nekom
stranom, nezadrivom snagom. Bolno, bolno je stenjao taj namjetaj u
njemu, u njegovoj uvredi, u ponienju, u sramu, u koulji te gole, ogoljene
snage...
Skine sa sebe koulju i odbaci je s gaenjem. Sad je i sam gol, ali bez snage,
bez vesala, bez ritma hitnje, bez cilja. Kao nasukan, naputen brod to trune s
rebrima prema suncu. Plovidba je zavrena. Sve je gotovo.
A onaj ritam nije prestajao. Pucketa, griska naviknuto, domai, kao mi to
gloe no, i iri se topli, besramni zvuk pun aputava, dahtava, mirisna

uivanja. Od tavana do podruma ispunja itav mrani brani kubus ove mune
noi, i svira, treti, orgija u mraku, pijan od bezumnog zadovoljstva. inilo mu
se da e poludjeti od te upornosti. Misli su mu se zaplitale u amplitude on-ona,
on-ona, on-i-ona i opazi kako mu srce burno prati to gibanje, to zibanje noi
na poudnom dahu golog, nesputanog uivanja.
Baci se na krevet i uroni glavu u jastuke da bi se zaklonio od te pomame, od te
burne plovidbe, od morske bolesti. A nigdje tiine, nigdje vrste podloge u toj
noi to se sva propinje i ljulja na valovima tue ljubavi! Trpio je strano. Grio
se i previjao na krevetu kao zgaen crv, kao aba udarena strujom iz onog
tamo stranog stroja, to se giba, bjesni, tutnji u mraku i pokree cijeli jedan
ivot nada, snova, muka i gra.
Pod jastukom napipa neto utavo i tvrdo. Duguljasti zamotuljak u crvenom
celofanu (crvenom!) sa zlatnom vrpcom. U celofanu je bio klju, onaj klju od
raja, to ga je ispod prozora pred jedanaest godina avo odnio. I evo ga, tu je,
u paklu! Klju je sada bio pozlaen (pokvaren pozlatom, Ana!) s ugraviranim
brojkama i slovima. Na zupcu godina 1937, a na gotsko-ipkastom gornjem
dijelu 1948. U sredini je bilo ugravirano s jedne strane TONIJU, a s druge ANA.
Tako. To je bilo ono Anino iznenaenje iz pisma. "Imam za tebe jedno
iznenaenje". Pozlaeno...
Ali bio je dirnut tom pozlatom, tom posvetom, brojkama i slovima, imenima,
svojim i njenim, spojenim odnosom padea, ljupkou panje u neki njeni,
intimni dodir, kao u poljupcu.
Najeio se od tog osjeanja po cijelom golom tijelu. Ana! Znoj mu je curio niz
lea, teko je disao; no je bila gusta i sparna, bez najmanjeg lahora.
Prie prozoru.
Mahanje... pred jedanaest godina. Jutarnji pozdrav s prozora bijelim runikom,
a kroz dalekozor vidi nju na drugom prozoru kako se smijei, lijepa i svjea od
sna, i odmahuje... zatim je slijedilo pismo, svakog dana: "Jedini, jedini moj
Toni... to ti je ruka bila lijena jue kad si mi mahao? Jedva se micala, kao da
u njoj vie nema ljubavi? Pii mi, pii mi odmah, i poalji po Luciji, ne mogu
ekati do sutranje pote. Hou sada odmah da proitam kako me voli, kako
samo mene, samo mene voli do ludila! Napii ba "do ludila"!
Onda oni tuni dani kad nije smjela odmahivati. "Jedini, jedini moj... Teta Roza
neto sumnja. Vidjela je Luciju kad je donijela pismo, ali pismo nije vidjela.
Sad svako jutro, ba u vrijeme naih pozdrava, stavlja papagaja na prozor i
dugo s njim razgovara. O znam ja, nije to zbog papagaja, nego zbog mene.
Sve gleda prema mom prozoru, vreba me, i govori papagaju: Buon giorno,
amor mio, buon giorno, tesoro mio, a to ide meni, znam ja. Stara je i
ljubomorna... Jedini moj, strpi se, neu ti odmahivati nekoliko dana, ali ti meni
mai, mai, dragi, ludi moj..."
I mae do dananjeg dana, ludi, ludi ovjek s runikom na prozoru, svako
jutro. A senilna stara djevojka teta Roza igra se tamo, na onom Aninom
prozoru, sa starim papagajem i tepa mu tesoro, amor mio... Toboe papagaju;
ona je stidijiva djevojka, ne smije odati svoju ljubav, nego eka da je mladi
zaprosi, sva gori od ljubavi. A on pozdravlja uspomenu s prozora, on...
Pun i svijetao mjesec spustio se na crtu horizonta i aljivo isplazio dugi uti
jezik po staklenoj vodi sve do njega, dovde, do prozora, kao da se ruga.
Ona mi se ruga s tim pozlaenim kljuem, sine mu odjedanput. I s tim
godinama i imenima... sve je to... dogovorena podvala njih dvoje.

Sjeti se njih tamo... U kui je sada vladao umoran, sanjiv mir. uo je samo
um tiine u uima, um svoje jadne uznemirene krvi, to se sada rezignirano i
tuno uljala po ilama i tuckala, tuckala u njemu nekim plaljivim i tihim
nezadovoljstvom.
A moda i nema svega ovoga? pomisli. Moda je sve to opet neka groznica i
buncanje, kao pred jedanaest godina kada je Ana otila? I nema ni ritma ni
gibanja, nego to u meni uvrijeena krv bije i njie svoje lijepe uspomene,
pjeva uspavanku prolosti - nina, nana...
Stajao je u okviru prozora, zagledan u mjesec, kao goli luak i njihao prazne
ruke na prsima, kao da dijete uspavljuje, nina... nana...
Duboko u kui, tamo daleko u njihovoj sobi, zaplakalo je dijete.
Plai, plai, mali moj, nina, nana... Ljuljao je dijete na rukama. Tvoja draga...
draga tvoja mama... Htio je rei neto drugo, neto to se otkidalo od njegove
gorine, gadno, cinino, no dijete se u taj as umirilo... i on pomisli na onu
oblu, bijelu dojku to ju je pruila djetetu. Kroz prozor na nonoj koulji...
Zaviao je djetetu, ljubomorno, s gaenjem, pi!
Smijeno. Taj sisavac e biti krten sutra, potajno, bez oeva znanja. Hi, hi,
smijuljio se na tu pomisao, pun otrovnog, zmijskog zadovoljstva od
namjeravanog ujeda. I kum e poloiti dar malome u kolijevku. Dar... Ah!
Sjedne na krevet i uzdahne teko. Teko je ta odluka leala u njemu i jo
uvijek neodluno kolebala: da - ne? da - ne? Dane sam ivio mirne, tune
dane... i godine... Nije ni sam vie znao to govori. Da su me bar pustili da
ivim tako, da me nije uznemirivala! Ah, Ana, Ana!
Pusti da mu glava u velikom stilu klone na prsa, kao glumcu u potresnim
tragedijama, a svoj utueni, besciljni pogled upravi u pod. No nije gledao pod
nego svoje mrane, tanke noge, opletene vijugavim zmijama nabujalih, plavih
vena, u koje se izlila neka gusta i tamna, mrtva krv.
Mrtvo je bilo sve u njemu, mrtvo i bezvoljno, i neko tamno osjeanje umora i
nehaja nanese mu misao: A moda je sve to dobro, dobro od Ane... i od
geometra? Moda i on zna za krtenje, samo...? Ah, to zna ovjek!
Osjeao je kako ga, ivac po ivac, svladava neto kao bolest, kao gripa, neka
slabost u svim zglobovima i tetivama, i munina od svog dugog i mravog,
golog tijela i od misli, stranih, opakih... Gle, tu je taj eksploziv. Uzme paket sa
nonog ormaria. Ja... ja bih onaj tamo brak mogao baciti u lagum!
Ganuo ga je teatralni patos te mogunosti, i odjednom, moda upravo zbog
ganua, otkrije u sebi neku neoekivanu, osamljenu, gotovo smijenu dobrotu,
kao cvijet to je preko noi izrastao na smeu, pa stoji samodopadno sam sa
svojim mirisom usred smrada. On je pratao. Iz svoga malog cvjetnog vjenia
osipao je praak pomirenja i kadio mirisom (one, neoekivane) dobrote to
stanje stvari oko sebe, ak je i blagoslovio onu tamo branu injenicu
posveenom vodicom svojih vlastitilh suza. Plakao je tiho i nesretno, kao jadan
ovjek koji je odjednom osjetio u sebi ast viteke rtve.
Razvezao je crvenu vrpcu, razmotao svileni papir i uzeo jedno pismo iz hrpe
pisama u paketu. Na plavkastom omotu (boje ob, Ana!) bila je marnim
rukopisom ispisana njegova adresa, u kojoj se dirljivo isticalo slovo n s njeno
naglaenim linijama i oblicama, kao da je ruku vodila neka jo nigdje
nenapisana ljubav.
Sputajui se na pod ljubio je ta obla, meka slova i onu ruku koja ih je pisala i
onu duu koja je osjeala tu oblu, dobru, paljivu ljubav, to se tu marljivo,

njeno, pomno pretopila u ta slova njegova imena... Drago, drago n! mucao je

zanesen. Kao da te svojim lijepim, oblim grudima otisnula: dojka - dolina - i
dojka. Slatka!
Ludovao je. itajui zatim Anina pisma, redom, po datumima, osjeao je kako
ga sve vie proima taj slatki otrov, ta strasna jeza jednog nedovrenog, naglo
i grubo prekinutog sna, i sad se ponovo uspavljivao, vraao se u omamu, u
pijanstvo one nekadanje, jedva omirisane, tek nasluene, nikad nedirnute
sree. Kupao se u pjeni Aninih rijei, umivao se njenim uzdasima.
Satovi su izbijali u gradu, ali on ih nije uo: sve su kazaljke stale u njegovu
vremenu. Mjesec je ve davno zaao. Napolju mrak i tiina. Tek od vremena na
vrijeme bojaljiva i tuna svirka zrikavaca - zri... zri... Od nje je no bila tamna
i duboka, mirisna i zvjezdana, od nje je i njegov san ivio i snivao - - - Ovdje bi i ova posprdna pria trebalo da utihne, da se pokloni pred ovim
bolnim bdijenjem i da se neujno, na prstima povue pred ovom otvorenom
ranom, to sama sebe lie za onim osvijetljenim prozorom. Neka pria ode u
no... i zaviri u druge, ugaene prozore, gdje se snivaju drukiji sni...
Ali jedan je pijetao u susjedstvu prodorno objavio vrijeme i razruio san. Od
njega se i pas pod prozorom probudio i srdito promumljao neku kletvu. A gore
u sobi goli Tristan na podu, u hrpi pisama, u oblaku snova, zgrozi se od
hladnog dodira jave.
I opet se nudi prilika prii da se bez tete povue i ostavi tog jadnog,
probuenog, zblenutog ovjeka na podu... Ali on, on sam nije elio da bude
tako povuen iz oblaka, oboren na zemlju i... jednostavno naputen tu na
podu, zauvijek. Zar se moe tako zavriti jedan ivot: gol, na podu, u hrpi
starih ljubavnih pisama? On sam trai zavretak, i prie i ivota. Zato osjeti
svoj goli tur na parketu, snuni se oajniki od toga dodira i ustane kao ovjek
koji ne zna to bi...
Neujno, na prstima izae u hodnik...
Zar ne vidite da on to sam hoe, ne vue ga nikakva pria. Ona bi radije ostala
tu u sobi i s njim se nagodila za neki svretak, da mu utedi sve one sramne i
suvine gluposti, koje bi jo mogao uiniti. Ali s njim se ne moe zakljuiti
nikakav posao: on jo hoe da osjeti blizinu Ane, da uje njeno disanje prije
svretka.
Tapkajui po mraku napipa jedna vrata iza kojih se ulo snano i iroko, muko
spavanje, koje se obilno hranilo zrakom, punim pluima. Uz taj zdravi i
prostoduni dah prirode ulo se i jedno melodiozno, fino, treperavo disanje,
kao da neki neujni povjetarac njie lake muslinske zavjese i umi kroz
prozirno, pjenasto tkivo. Zadravajui dah sluao je na hodniku u mraku ta dva
tako raznolika, tako nespojiva sna, a ipak spletena i zagrljena u jednoj
zajednikoj noi... i zajednikom krevetu. On ih je rasplitao, odvajao i milovao
onaj drugi, treperavi... kao povjetarac to umi u svilenoj zavjesi... Namjestio
je usta na poljubac i ljubio u zraku Anin dah. A onda se oprezno primaknuo
vratima i prislonio na njih usne u jedan beskrajan, strahovit poljubac, kao da je
njime htio prilijepiti na ta vrata prokletstvo svoje ljubavi za sva vremena. I
apne: zbogom, Ana...
Vraajui se hodnikom govorio je rijei oprotenja, a lana elja za umiranjem
draila je u njemu onu vrst samodopadne, vane tuge nad samim sobom, u
kojoj se ovjek gotovo ugodno osjeao, kao na nekom pijedestalu uzornog
paenitva. Kome je kao njemu... i zar bi to itko, itko mogao podnijeti? Vapio

je za revolverom, za otrovom, za neboderom, sa kojeg bi se mogao sunovratiti

s velikom gestom...
A zapravo, ogledavao se po sobi za nekim "blagim sredstvom", kao da se radi o
ienju, a ne o umiranju. Njegov je pogled izbjegavao sve to je podsjealo na
no, ue i visine... sve je to bilo prosto, nedostojno... Odjednom opazi da dri
u ruci svilenu vrpcu to ju je skinuo s Aninih pisama. Da, nee puknuti... Lagao
je. Svidjela mu se bizarna simbolinost tog, u neku ruku, poetinog sredstva,
pa kad mu je rukama iskuao vrstou, i to je uinio simbolino i neiskreno, i
vrpca je lako izdrala probu. Napravio je zatim omu, uvukao u nju glavu
(vidite li to radi ovaj ovjek?), a drugi kraj vrpce privezao za kvaku na
prozoru.
Tako, rekao je tada, A sad - zbogom!... i neka je svima sve oproteno...
Okrenuvi lea prozoru, ree: jedan, dva, tri... kao djeca kad neodluno skau
u vodu, i une naglo pustivi noge da mu se odskliznu po nalatenom,
glatkom parketu...
Bum! odjekne po cijeloj kui. On se odjednom nae sjedei na podu, rairenih
nogu meu Aninim pismima. Osjetio je najprije strahovit um u uima i neki
udarac u glavi, pa je tako i ostao, iznenaen, zblenut, s crvenom vrpcom oko
vrata kao prestraeni psi to je s prozora pao na ulicu.
Prije nego je uspio da se snae (a to mu je sve to trebalo?), otvore se vrata i
u sobu uleti geometar trljajui oi, budei se teko pred tim prizorom na podu.
Malo zatim dotri i ona, Ana, bosonoga, u kunoj haljini, koju je na brzinu
navukla, pa joj je raskopana na prsima i otkriva joj dojke gotovo do vrha.
- Toni, zaboga! - klikne ona, a od straha i ne vidi da je on sasvim gol.
Geometar je ostao kod vrata i polako shvaao: vidi komad vrpce na prozoru, a
ostatak o vratu... Spoji ta dva kraja u mislima. Jasno. Pojavi mu se na licu
grimasa gadljivog saaljenja.
- Toni, to ti je? - dre Ana nad njim i nita ne shvaa; jo nikako ne
primjeuje da je gol. A on osjea svoju sramnu golotinju na podu, pa uzme
navlaiti pisma na sebe, kao lie, da bi pokrio stid svoj, kao Adam u raju
zemaljskome, kad mu se oi otvorie, to veli Mojsija, i vidje da je gol. Ona tek
tada opazi, u tom sakrivanju, njegovu golotinju i u isti as osjeti svoja gola
prsa, pa tiho vrisne od stida, pokrije prsa i zaklopi oi. A on, on se zagleda u
njene bose noice, koje su gazile po pismima to su ih pisale one gore ruice...
i smijeio se prazno i beznadno, kao ovjek-oajnik to sjedi na dnu svog
vlastitog ivota i nita vie ne oekuje.
Shvatio je geometar i taj pogled na Anine noice (proitao je odozgo poetak
jednog pisma "Jedini, jedini moj Toni") i taj jadni smijeak ovog golog
nesretnika, pa mu prie bez rijei skine mu smijenu omu s vrata, podigne ga
na ruke kao dijete i ponese u krevet.
On se preputao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vjeala, i
aptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da u se
najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama naalio? He?"
ANDJEO
- Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? - ree snaan momak rumena,
bubuljiava lica, a kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu.
Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko.

- Bolje mi je, bolje... - promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo

svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro
izvjebao svoje sauee.
- Nego, do'o sam po kljue od radionice - govorio je vrtei kapu u rukama od
neprilike. - Pa bih ja, ovaj, na posao... - nadovee nakon trenutka utnje, koju
je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u
redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika.
Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.
"Kakva odvratna slinost!"
Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom
lako spustio glavu i ponovo se uzeo baniti krevetom. Gleda sve uokolo,
zaokruuje, pa onda uzdu i poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj
glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija avle oima.
Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa
i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene.
Ali i tu su kod glave leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim
podmuklim pogledom to kroji sanduk i kopa grob. Iz oiju mu curi
nestrpljivost kao utrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je ekanje. On
je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i gubi strpljenje.
Kad e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani, na
hodniku, iza kunih vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao dim,
i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?"
Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju
sunmnjiavu, potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti,
suvinosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvui barem na as tu svoju
nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu
se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i
nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se uspraviti u svojim
mislima, zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine
metar i osamdeset u papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i
volumen tvari pod prstima.
Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima.
Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i
eka. to eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one
jednostavne, privrene, pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom
nespretnom nametljivou postaje sumnjivom?
Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo!
- Pa zna gdje su kljuevi, Lojz!
Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae:
- Zar ne vise tamo iza vrata?
- A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu
je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako bog da i njegova
sveta mati, vi ete jo i onog anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati
dok vi ne ozdravite...
- Ne, i ne smije ga dirati!
tu se tu dogodilo? Nije znao.
Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog
je rezervoara snage provalio taj urilk. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je
zasjao no nad glavom, obje ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui.

Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda,

videi majstorove ispruene, mrave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih
toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui suzama beskrajne odanosti.
Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas
polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim
sapunom. elja za istoom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti,
od balavosti rasplakanog anelia na grobu.
Takve je anelie klesao majstor pred desetak-petnaest godina po modelu
ljupke i kudrave glave maloga egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u
modi, pa su ih imuni graani naruivali da im plau ili makar zalivaju cvijee
po grobovima.
No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog
Lojza, velikog, bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na
koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj as sletio iz nekih
nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila jo sva u zamahu,
naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u zraku, da se jedva
dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim perom
upisuje aneo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert
Knez - klesarski majstor.
U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave
na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i
napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u
zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu, muku tugu, ostalo je zagonetno,
neitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta,
koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo
tajanstven i nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj
Lojzekovoj glavi s lukavim majim oima to hitro obigravaju i dodiruju stvari,
kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamenje, i dobro izvjebane
grimase njegove odanosti spojile su se na anelovu licu u neku udnu
mjeavinu gluposti i trijumfa.
Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred
sobe i brisao nos i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu
slinost izmeu ovog neobjanjivog klipana i svoga anela.
Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u
krevetu ta sumnja i pakosno mu ape u uho: "He, aneo Lojz, ha, ha, aneo
Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice
smijei od zadovoljstva!
Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni
monstrum to se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi...
Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama.
Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle,
sav se razmazao tom kapom...
- No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne
dovrena...
- Ali ne, majstore, ne! - vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati.
- Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije - nastavi majstor
sveanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, - Da, ispod imena jo samo
klesarski majstor, i nita vie. Nikakvih datuma, razumije?

- Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... - i udno odmahne rukom da bi

pokazao kako se ljuto uvrijedio.
- Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, - ree majstor s veselom
rezignacijom, ak kao i da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s
mranom ozbiljnou, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni,
samo smetaju..."
Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom.
Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva
vrata, igra, ivi. Mislio je da e se onesvijestiti.
- Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko
drugi...
Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije.
- Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi...
Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja
majstorova kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom,
gorkom plau, te se inilo kao da se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako
ostati plaui i plakati do smrti.
Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima, Goni smee svih ovih dana i
noi, svih nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti
razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj
plaze debele i hladne zmije to truju ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom
krevetu.
Majstor je ponovo stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao
da je opet uzeo eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj
aneoski isti, bijeli pla nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao
da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska dua u kamenu, i sad se
dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti.
Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez
meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala
stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje
granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti.
No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva stajalo vezano na
lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog
blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je
majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom.
- Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje...
On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom.
- A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah - duboko
uzdahne Lojz iz prepuna srca. - Teko je to, majstore!
- Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei, radionica,
poslovi...
- Ah, ne mislim ja to - odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. - Nego vi, tako, u... u
bolesti... Teko je to.
- A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu?
Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno
trpio.
- Ozbiljno, ne alim se. Majstor je pronaao igru i stao je vui za uzicu. - Cura
goni sve brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh...

- Eh, majstore, grijeh je to to govorite - mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave.

- Nije to za mene...
- Ne? A to si ti? Svetac?
- Nisam svetac. Nego...
- Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean,
momci e te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako
budem mogao.
Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.
- Dat e bog, dat e bog, majstore!
- Eto, i bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti...
- Hoe bog, hoe! - kliknu Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa
navija za uspjeh. - Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e
se, veliko je njegovo milosre!
"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku
frazeologiju; podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede.
- Eto, sve e jo biti dobro...
Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan
svojim uzdasima.
- Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako
si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.
- Pa mislim ja, majstore. Onda je jo i pokojna stara gazdarica bila iva, bog
joj dao dui lako - prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. - Ih, to sam volio
onoga pastira! Tako prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no
on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite,
opet izmie. "ekaj, nesretnie, velite mu vi, vidi kako si ruan, a ja te hou
uiniti lijepim!" "Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne trebam ja
ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako sve u snu),
daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se
nekako tu nala. "ekaj, Alberte," veli, "ja u ti ga drati, a ti udri." I doista,
udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i - tup! - gazdarici u elo.
Zabije joj se do polovice...
Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se
samo sjetim...
- Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo,
problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaem.
- Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..."
- To si ve rekao.
- E, a dalje i nema nita, probudio sam se... Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz
plua, kao da je izronio iz vode.
- Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai!
- Ne... Nije da laem... - uzme Lojz okoliati - nego je neprilino da se kae...
- A zato? Pa to je san, nisi ti kriv.
- Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san
je kao neko pjanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu
ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i
po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nalae. A vi ste tada bili
zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inae potpuno zdrav.
A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, to je ovjek.

"Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila." Majstor protrne. Ugleda svoj

raskono sagraen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s
krilima arhanela kako upisuje njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i
avolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu,
mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda ve bila bolesna, poru nila,
sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli
(ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom,
koga se u isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i
misao na Fridu, lijepu, plavu...
Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u
filharmoniji pa je tako i umro, svirajui obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu
te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a ve je
bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer
pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je
plakala dok je naruivala.
On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom
tugom. Dan je bio krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska
svirka, izgubljena i tuna pod suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao
oima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave rijei... ni sam nije znao
odakle mu one.
Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija,
njegov medij, jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove
oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju
novi modeli enskih eira. Isklesao je itave legije kamenih likova: simbolinih
mementa, tunih vila, ucviljenih ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih
staraca to kroe svome grobu a sijeda im se brada vue po zemlji, mnotvo
genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i
pjesnika-rodoljuba to stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se
postavili u pozu za neku igru i ekaju samo da zasvira glazba, da udare
budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene na svoj groteskni mar
kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti oko njih
uvelo, suho cvijee, i to je sve.
I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom
stvari muterije i nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost
osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo,
njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara nadgrobnih spomenika.
On je bio umjetnik.
Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda
psovala (uglavnom Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a
zato? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je,
uostalom, trebalo nekog pastira izmiljati, onoj muzikantskoj milostivi? Muu
joj nee ni nos uvehnuti u grobu, a ve e poi s drugim. Kao da se ne zna
kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao
gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko samo toga rua
poderu, prasice bezobrazne!
Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tano je
nasluivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i
krtost, strah da se tu moda ne gubi neto na poslu, pa je udarala nemilo, ali

udarce nije upravljala izravno muu (njega je oboavala), nego nekako u

stranu, Lojzeku, ljenini bojoj, pospanoj.
Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog
kudravog djeaka da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio da
je on prvi otkrio kod maloga talenat, jo u koli... Htio je da se upamti
injenica i da sebi osigura tu prednost za budunost. Jer mali je, po njegovom
miljenju, a i gospodin upnik se s time slae, mali je "jedan pravi budui
Metrovi". A sirota, sam na svijetu...
Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga ak i posiniti.
Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.
"Eto ti ga, sad vidi", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je
Lojzu ve bilo osamnaest godina. "Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe
svaki as srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, to ti kaem: taj e te lopov
spremiti u grob."
Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne
trebam ja ljepote, nego pravde."
Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te
lopov...
Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a
zatim se vjenali. Sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski
nalae. Eto, to je ovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela
ispod dlijeta otra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inae sasvim zdrav. A
to ima tomu? - ni sedam godina. Eto, to je ovjek. Daj mi moj dio i ja idem!
Idi sada, Lojz, idi - a glas je majstorov bio gorak od sjeanja.
Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na
majstorove misli, htio se orijentirati.
- Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte
mi da sam sanjao... Boe, ako nisam... - metnuo je ak i ruku na prsa.
Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.
Lojz prieka. - Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen
ovjek.
- "Boe, ako nisi...?" - Ali ree naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem.
Idi i poalji mi gazdaricu."
Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape
"oprostite" zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite,
neu vam vie smetati".
"Hvala Bogu!"
Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i
zamutio), a Frida ue spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj
ulaz na pozornicu.
Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile
pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti
proitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje.
Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oi.
- Boli te, Alberte?
Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u
termometar na prozoru.
On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima.

Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim

valovima od ela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je
udarila u barae eljeva i naglo se ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei
uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz
obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskonom izlogu.
On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, to se
zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...
Isprui ruku i lako, drhtavo pree dlanom preko obline Fridina boka. Probude
se miline nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se
makasto mazi u prostoru kao da se izlae neprestanom milovanju. No Frida se
odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispruena u
prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj.
- Frida - ree gotovo bez glasa; stid mu je zaguio glas.
- Molim, Alberte? - odazove se ona gledajui kroz prozor.
- Reci mi neto...
- Molim? - okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.
On je utio gledajui nepomino u plafon.
Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.
- to da ti kaem, Alberte?
- Nita - apne on, potpuno odsutan mislima. - Molim te, donesi mi tople vode.
I sapun...
- Tople vode? - Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i
udan. - to e ti topla voda? - Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.
- Htio bih oprati ruke...
- to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega?
- Zbog istoe! - Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek
koji zna to govori. - No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba.
Samo sam, tako, elio...
Ona uzdahne kao rtva besmislenog bolesnikog hira i izae pokorivi se
samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona
podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja.
On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti,
vratiti Fridi dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi,
kojom se htio osloboditi teine, nae opet nju, mladu, lijepu - i pokornu...
Osjeao je tu njenu pokornost kao nain predbacivanja, u nju se ona sklonila
da saeka kraj... Bilo mu je sada tee.
Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se puila vrua voda; po sobi se rairi
ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i
sapun. Sve kako je elio.
Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i
sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom
tanou savjesne bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima.
Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor.
S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se klesanje,
grubo, silovito kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim,
tekim udarcima. Tupo, zidarski jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez
osjeanja, divljaki.

"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae
snagu. Udara da se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu
kuu, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemona udovica..."
- A zato, Alberte, sad ne pere ruke? - javi se ona s blagom opomenom,
jednako gledajui kroz prozor.
- Kasnije u, kasnije... - Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po
uima, a morao ih je sluati.
- Kasnije e se voda ohladiti. - U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala
srdba. No nije se maknula od prozora.
- Nee se ohladiti, vrua je... No to onaj blesan dolje tako lupa? - uzvikne
odjednom ne mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca.
Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo?
- to bi lupao! Radi! - ree zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad
radi, mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao
kad si klesao?
Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica
njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve
razumije; ona shvaa i taj hir pranja ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio
da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta to se lupa... A to, zar ne
treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo
njime?
Ne, nije shvatila to je htio rei...
- Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se
ne obrauje kamen... Nema on srca za materijal.
- Ima snage, klipan... - otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako draesno
mio, pa zato odmah doda: "Seljaina! Mogao si mu rei."
Majstor ne odgovori.
Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A
ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima.
"Ima snage, klipan..." Nije mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva
preko glave da ih ne uje...
Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se
nasmijei i uzdahne kao muenica.
- Oh boe! No dobro, rei u mu da prestane - i uputi se urno vratima.
- Ne, Frida, ostani! - povie u panici, otkrivi glavu.
Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila
da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu.
Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome mu svaki um,
svaki zagonetni noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan
njegova dohvata, iznad njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u
kome ona ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici
kao da mu se podaju mazno i razbludno.
U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom
tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih
obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje,
kao da joj se prua sva mogua udobnost kako bi ivjela s njim tu u krevetu.
U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu
upornou oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost.
Odbio je samilost, traio je ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bila

sve jaa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemone i podvrgavaju ih

svom shvaanju ljubavi.
I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog
kreveta, bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik.
A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji. Ono revno
bdijenje nad njim, ona pobona panja, to se bila iroko rasprostrla oko
njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, poela je poputati po
rubovima; u nju su prodirale snage ivota, koji se poput zdravlja ustremio na
bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.
U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve
gotovo glasne i razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje,
osloboditi se sumnje da on moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio
je utvrditi mogunost jedne lai i umrijeti sa sigurnou u asu najveeg
ogorenja... Tada bi ak prihvatio i smrt kao dobitak i konano osloboenje.
Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila
oko sebe, nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne
pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.
A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je
taj pogled, taj smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono
uljanje oko njega?...
A ipak - jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao
osjeanje samoe i naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja
za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u
hladnoj pustoi samoe?... A Fride nije bilo... Tada je moda mislio na Lojza...
Lojza - anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s golubinjim krilima?
elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!
Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile
njegovo povjerenje?
Jo jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, ve pada sumrak. A
onaj kome zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku
to pravi kolekcije tih stranih igraaka.
No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim
mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao
sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima
leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i
problema.
Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zguvane
plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod
nogama topla i vlana guva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe.
Nonim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim
klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore,
gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe. Nogama trai izlaz iz
ovog haotinog i prljavog nereda.
On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim
dlanovima kao svjee izbrijano lice.
Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u
Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali
su se sna, pa se proteu, "dobro jutro", govore zijevajui. Bez boli, bez
sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui; zatim marljivo vau svoj

doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u

krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze svoj optimizam kao
jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u
akvariju i ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti:
troe ivot dok ne prevagne teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez
isklee dirljivu igraku: ljupkog anelia Lojzeka to plae na grobu... ili
zalijeva cvijee. Jedni vie vole da im plae, drugi da im zalijeva cvijee... Ali
ljupki aneli je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on eka
svoj as...
Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi
bronce otkidaju i padaju teko, pljosnato na plonik, Bolesniku ne govore o
proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s
tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoe
jastuka na jednake obroke. Svakih etvrt sata uzima uski napitak svjeine i
pije ga licem udno, pohlepno.
Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku.
No nigdje vie hlada, nigdje kapi svjeine - sve je potroeno. Sve je zahvatio
vrui dah groznice i smotao vrtlog besane noi.
Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu
svjeinu kao vodu u pustinji.
A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci.
Plaze, gmiu ruke, trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i
zguvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u
kome bi mogle barem odijeliti no od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno,
na uzastopno razmatranje.
Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za
jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i
miem to bjei u rupu...
"O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!"
Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u
mrak i osjeaju jezu od nitavila oko sebe.
"Eto, nita, kau ruke, nema dodira." Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra,
ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju
svoju nemo.
Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo
preko zida, pod kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele
ruke rone u mrak sa svojim tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo
jeze, dvije estite suze u indiferentnim oima...
Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju
matu; ondje jednako sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano,
kao krvnik, eka samo mig da otpone posao...
Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a
listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima
leprava papira...
Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava
stvar, i svia mu se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek
to budalasto plae, to je veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne
krilima, upa ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja to su zinula pred
umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umijea meu

gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima pohvale

inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do
njega, u ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i
priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata
nasmijei mu se neto lijepo i slavno, beskonano.
Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo
ipak slua, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor
uokolo, usluan, podreen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meu
patuljastim, etverononim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika
kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se uri kao na smrt ednu
ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu estoke,
otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...
U predsoblju je visila njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je
mlaka proljetna no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod
zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga
grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo alahovo.
Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani
blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi
majstor izmeu jo neroenih lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac
to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno lei mrak i tamne mase neroenih
svjetova, a on stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom kamenom
prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama.
U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra
na prozoriu upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.
"Gle, tu se ivi!"... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese
no prema iku iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u
njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo uenoj izvjesnosti"... I
sagne mu glavu do niskog prozoria da zaviri unutra, da se najede
"ogorenja"...
Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti,
nemirno titra kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a
mrtvaka mu se lubanja smije iz razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz
odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha, i ruga se svecu. A dolje,
ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom
polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju leaja dvije glave,
enjivo sljubljene u snu.
Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka
jadna samilost ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog
svjetla, zbog te tune ljubavi na onom bijelom jastuku to je Frida briljivo
donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni aneo
kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u slatki ljubavni
san. U san siromaan: bogu boje, svecu sveevo, a sebi uzima... to mu se
daje...
"Jadna Frida!"
Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih
svjetova! Svega je nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i
slijepih, neispisanih, ploa. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratacima
u velikim dvokrilnim vratima. Klju je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava

prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane
zidove traei elektrini prekida.
Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo,
kao da ga ve odavno eka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...
Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua
potraiti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na
isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano, za pokoljenja...
A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu
ALBERT KNEZ
klesarski majstor-umjetnik
RODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma)
krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u
njima upisao stranu bol posljednjeg oprotaja.
"Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno Lojz!"
Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s
dirljivom vrpcom.
"Jadan Lojz!"
Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru:
21.lipnja - sv. Alojzija Gonzaga
Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - uklee
taj datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca
ekia zavlada mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i
preda se svom anelu.
KOTANE ZVIJEZDE
U okviru strahovitih strategijskih zamisli drugog svjetskog rata predlaemo da
se uzme i podvig malog tenenta okupaeione divizije Bergamo Torquata Coa.
Ve u prvim danima neprijateljstva protiv nae zemlje on je iskoio kao znatan
detalj iz jednog motornog amia na obalu naeg malog otoka sa dva pitolja,
uperena u opinsku zgradu, i povikao stranim glasom "pridaiti ze!", te umalo
nije opina od zaprepatenja prostenjala "predajemo se, bez daljnjega"...
Ali nitko nita nije odgovorio na Torquatov poziv na predaju, jer nigdje nije ni
bilo nikoga. Pa ni onaj mravi pas, cinik, koji je sluajno onuda rastreseno
lunjao obalom kao neki antiki filozof, zabavljen svojim mislima, ne bi bio ni
zalajao na tog okupatora, toliko ga je smatrao nevanom pojavom u okviru
svog pasjeg pogleda na svijet, da ga Torquato nije upozorio na sebe svojim
udnim dranjem, kakvo na pas dotada nikada nije vidio na otoku. Ali ni tada
cinik filozofski mudro nije dao glasa od sebe, nego je samo pogledao Torquata
vrlo povrno i do uvredljivosti nehajno, a zatim je podupro nogom ugao
opine... "evo, predajem ti je"... i poao dalje...
Bio je Torquato osjetljiv to se asti tie, pa je lako zakljuio da je ta pasja
gesta nogom vrlo uvredljiv, pa ako hoete i strahovito nesretan susret s
neprijateljem. To ga je toliko razbjesnilo te mu se odjednom uinilo da taj pas i
nije pas, nego neko razumno i podrugljivo bie, koje parodira njegov ratni
podvig; osjeti kako ga iba Duceova estoka parola "chi non e con noi, avra del
piombo", - i Torquato svojim prvim mecima stupi u drugi svjetski rat s
osjeanjem vanosti toga uea. Primivi olovo iz oba Torquatova pitolja,
etverononi satirik prekasno shvati da je vrag uzeo alu i zaokruivi pijano
dva-tri puta mjesto na koje e posljednji put lei, zajaukne muklo kao da

proklinje svoga ubojicu te se Torquatu srce steglo od nekog sasvim

neodreenog straha.
Okruen odredom svojih Bergamasca, Torquato se na kopnu osjeao vrlo
nelagodno. Tu je oko njega bilo stotinjak etrdesetgodinjaka, sve odreda
rezervista klase 1901, koji se odmah, ne ekajui njegovih zapovijedi,
prihvatie zida, vrata, uglova i svih moguih zaklona, kao to su, na primjer,
bave na obali i dvije-tri krljave paome, to su tuno mahale svojim uvenulim
lepezama, kao da samilosrdno nude neki jadni mir ovim preplaenim ljudima.
Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo linim oprezom ljudi
odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puke u ruke, pa ih kao vojnike
poslali da se iskrcavaju po tuim obalama, da se veru po tuim krevima, da
gaze po tuem kamenju, pa ako ih tko tamo upita zato to rade, treba da ga
smatraju neprijateljem i po mogunosti ubiju. Taj pretjerano lini oprez ne zove
se strahom kad su ljudi odjeveni u jednaka odijela i kad nose puku u ruci; to
jadno ljudsko osjeanje naziva strahom samo neprijateljska propaganda,
sklona pretjerivanju, a kasnije beletristi, kao istinoljubivi kroniari ljudskih
osjeanja, koji sva osjeanja nastoje razumjeti, od toga prave prie u kojima
se ne rugaju ljudskom strahu, nego njegovom lanom imenu.
Kad je Torquato ne ba jako glasno povikao "avanti", etrdesetgodinjaci su se
tromo pomaknuli i uskoili u "nove poloaje", pa se front opet ustalio.
Torquatova ofanziva nikako da prodre sa obale u unutranje uliice, gdje se jo
uvijek nije moglo otkriti ive due, to je izazvalo jo vei oprez Bergamasca.
Torpiljarka San Marco stajala je zatitniki mirno usred luke s uperenim
topovima u grad. No to je mogla biti samo garancija za uspjean ishod
operacije u cjelini. Ali ako pogledamo u detalju onog blijedog i neobrijanog
prodavaa starih odijela iz Bergama, to se stisnuo uz vrata luke kapetanije i
usrdno molio u dui stanovnike ovog otoka da mu oproste to se i on tu nalazi,
ni kriv ni duan, kakvu zatitu njemu prua torpiljarka San Marco sa svojim
uperenim topovima ako je sada s nekog prozora uperena puka u njega i svaki
as moe zazvidati metak i probiti mu glavu?
- Oh, mamma mia, - uzdie staretinar iz Bergama, a Torquato vie "avanti,
evviva il Duce!" - Vie Torquato za svoje unapreenje, za pohvalu i za sve one
prednosti koje mu moe donijeti ovaj podvig, no i sam uva lea uza zid kao
da se prilijepio. A staretinar uzdie, jer mu je teka i nesnosna pomisao da bi
sada ovdje mogao umrijeti, i to onog asa kad se otisne od luke kapetanije,
unutra, u usku uliicu, gdje ovjeka mogu dotui i kamenjem. A Torquato vie
"avanti".
- Antonio - ape staretinar svom susjedu i brie oi palcem i kaiprstom.
- Franceseo - odgovara Antonio i problijedi kao da je smrt vidio.
- Avanti, ragazzi! - uzvikuje Torquato i zapovjedniki ustro mae rukama da bi
colonnello s torpiljarke vidio kako to nije etnja po gradu, kako tu ima i
potekoa, "porco can".
Sve je zapelo; sa vojnikog gledita ak stvar postaje ozbiljnom.
"Ma, ragazzi..." Torquato vie ne zapovijeda; to ve nalikuje molbi: izvolite
ovuda desno, zaboga... No etrdesetgodinjaci imaju neka svoja civilna
zanimanja kod kue, znaju Torquatove brige i drukije prevesti - a dirljiva rije
"ragazzi" samo ih podsjea na majku, tunu staricu u crnini, sa zavjetima i
krunicama; svakoga na prsima zatitniki blago pritiska kapular, natopljen
molitvama i majinskim suzama. Torquato je studenti, koga su u GUF-u

oduevili za tunjavu i nasilno napajanje ricinusom. Njegovi su preci Scipio i

Cezar; on je jedan od sinova vuice, koja mu na polasku u rat nije plaui
veala o vrat zavjetnu medalju iz Loreta, nego Duceove rijei: "Chi non e con
noi, avra del piombo." Dali su mu olovne vojnike, i djeak ih s mukom pomie
s mjesta; strah je tei od olova. Ali Torquato vjeruje u snagu zida: otto milioni
di baionette, i njegova se vojska vrsto drala te vjere: kamen je ipak
neprobojniji od majinih suza. U svakoj vjeri ima snage, a etrdesetgodinjaci
su usrdno nudili Torquatu to to su imali kao estiti ljudi, koji ne podvaljuju
lou robu svojoj vlastitoj dravi kao ratni liferanti.
No dakako da se ilo na snagu kamena s ramena to se, kau, izlijeva iz srca
pa tee i pali po ilama, ne bi se oni, majini, Iliji tako etali po otoku! Ali to,
ve je izum prake oborio diva Golijata i golju obanina uinio kraljem, a
ovdje su u narednika Iliju bili upereni topovi neprijateljskog torpiljera koji je
traio od Ilije komandira andarmerijske stanice i komandanta oruanih snaga
na otoku - da kapitulira.
est andara - est puaka, na elu im Ilija s narednikom sabljom o bedru, a
onamo kukavno San Marco kalibre naciljao, pa kao veli, predaj se, rajo, nema
ti spasa! "Ej, bato, da nema tog gvoa", srdito brunda Ilija gledajui ga s
tavanskog prozoria kako u luci mie onim prstima, kao da pipa po gradu i
trai njega, Iliju, da ga zgnjei k'o stjenicu. "Ma ekaj, ti, svejedno jo malo.
Nismo mi ovo drave daba dobili", i opipa Ilija svoju sablju, pa se isprsi na
tavanu i pljucne preko krova na ulicu.
Boe, to se Ilija naekao te sablje! Gurali se podnarednici k'o ovnovi, pa znali
i podvaliti, podmetnuti nogu, ti na nos, a oni naprijed, na tvoje mjesto. Jer
trea ti zvjezdica tek pripasuje sablju, a sa sabljom, e-he, ti si, bato, netko i
neto! Ne vise ti vie one ruetine andarski neuposleno, nego ih palcima
vano zakvai za slubeni opasa, a sablja toboe nemarno tandrka po
ploniku, pa je k'o uplakano dijete podigne pod desni lakat, da ne zanovijeta,
ili je prebaci preko tura, pa razgovara i k'o sjedi na njoj, a opet stoji na
svojim nogama, k'o ovjek - narednik. Kao narednik Ilija je razumijevao mnoge
stvari iz velike politike, pa je znao u brijanici dodijeliti svoje miljenje i
presuditi ak izmeu Hitlera i Musolinija kao vlast koja je upuena u sve one
marifetluke drugih vlasti. Lupka sabljom o pod Ilija i misli zadravo i odluno,
nema ta da se boji, to rekne ne porekne. "Nema ti kod mene, moj bato,
mile-lale, ljubim rukice, to vele oni u Zagrebu; gdje te dohvatim, tu trava ne
nie. Jok!" A brijanica mramorkom uti, samo kare kljocaju po glavi i iaju
redom jeure dlaka i misli, nema ta, reda mora biti u dravi. Ilijina sablja
revno tucka po podu drave i kare kljocaju u redu.
"Gos'n narednie" milo zvui u slubenim susretima Ilijina uha; inae, lijepo je
uti i "jor Ilija" iz usta trgovca koji mu prodaje ulje za kosu; ta familijarnost
unosi respekta u odnose. A kad ve ue u duan kao muterija, mora i
izmijeniti rije-dvije s trgovcem zbog pristojnosti koja vlada meu boljim
ljudima.
- Ma isto ja mislim, jor Ilija, da je Hitler jai nego Musolini?
- Ih, bitanga elava!
Opazi Ilija da ga je Musolini otjerao na tavan, u miju rupu, a San Marco vreba
u luci k'o maak. Pritajio se sivi maor i sve se rogui onim topovima kao da je
ve nanjuio mia ovdje na tavanu andarmerijske stanice, pa k'o veli, neka te,
ve e ti meni izii!

Izii? K'o da nije Ilija i sam mislio na to; potrebna mu je valjda ona tamo
pamet od makarona, to li? "Nego, nee ti, bato, k'o to ti hoe, nisam ni ja
veslo sis'o! Eh, jest, da ti na obalu izaem, pa da me udesi iz topova! Eh, jest,
kolac, bato! Vidi ti, kukavice! Da mu se namjestim valjda s cijelim garnizonom
na brisanom prostoru pa da on samo ia gospodski po nama k'o brico? Jok
bato tu sam! Doi ti ovamo ako te majka rodila!"
"Gos'n narednie! Gos'n narednie!" andar je bio bledunjavo uta i neobrijana
lica kao bolesnik.
"Ne brkaj mi misli! to je?" Ilija nije volio takvih lica. (A koliko im govori da se
briju, mamlazi! Sramota te stupiti i pred neprijatelja...) "Pripai se vre, da
ne spadne u tur. to je, dakle?"
- Iskrcali su se, gos'n narednie!
- Pa onda? Jesi li ih doek'o? Jesi li iznio kruh i so, ti, radosti moja?
Dodue, govorio je tako Ilija, ali ga je ipak neto drecnulo u elucu: Uh, boga
mu krvavog, zar ve? Iliji se to iskrcavanje uinilo preuranjenim i nekako
protupropisnim. On je najprije oekivao bombardman brodske artiljerije pa tek
onda nastup pjeadije. No dobro, misli Ilija, iskrcao se jesi, ali se ukrcati
nee! Nauit u ja tebe ratovati, kukavico nijedna! Upoznat e ti moju
taktiku, pa neka ti pomogne bog otac rimski!
- to da radimo, gos'n narednie?
Bio je zaboravio na andara koji je gledao u njega prosjakim oima.
- to da radi? Je l' ti to mene pita? Gle ti njega, to da radi! Da svojoj Jelici
plati sladoled! A ne zna ti, je li, to je dunost vojnika u ratu? Da se bori i
da gine, moj bato! Eto to da radi!
andar shvati stvar ozbiljno.
- Znai da pucamo, gos'n narednie?
- U koga da puca? - Ilija je ve gubio strpljenje. - No, u koga da puca, ti tope
ubojiti?
- Pa... u neprijatelja... - andaru se stuilo od tolike svoje nepronicljivosti:
nikako da pogodi narednikovu misao.
- A gdje ti je neprijatelj? Vidi li ga?
"Uh, to je ovo?" misli andar, strano nesretan. "Nikako da se pogodi s ovim
ludovom, a neprijatelj dolje na obali!"
- Pa ne vidim ga jo, gos'n narednie, - usudi se podii glas prema zvjezdanim
ramenima narednikovim, - ali uskoro emo ga vidjeti...
Ilija zau svoju vlastitu odbaenu misao iz ovih neobrijanih usta i osjeti se
okradenim u svojoj mudrosti. Kao da je andar provalio u povjerljivi arhiv
taba i odande ukrao ratne planove, on mu se unese u oi kao krotitelj lavova i
upita ga strogo, kao pred vojnim sudom: - A odakle ti to zna?
- to, gos'n narednie? - andar je bio nevin kao djevica koju pitaju o runim
stvarima.
- To da emo ga uskoro vidjeti?
- Pa... ve je pripucao, gos'n narednie! - uenje andarovo bilo je plod
prirodne bojazni da je naradnik moda izgubio glavu. Pobjegao ovdje na tavan,
pa luduje...
- Gle, bogati, i to si uo? E, bato, mnogo ti zna...
Uvue mu dva prsta u izrez bluze i lako ga privue k sebi, kao da mu kani
neto priapnuti u povjerenju: andar posluno isprui vrat i pripravi uho, a on
mu zaape ravno u bubnji: - Izdajico!

andara najprije zasvrbi topli narednikov dah u uhu, a onda ga tresne sama
rije duboko u mozgu, kao munja. Pokua se nasmijeiti kao ovjek koji
razumije alu, ali mu osmijeh ostane glupo urezan u uglovima usta kad ga
narednik s gadljivom gestom odgurne od sebe i, razoarano uzdahnuvi,
pogleda kroz tavanski prozor u nebo.
Uplaio se narednik svoje smijene nemoi, pa je naao izdaju kao saveznika:
lake je udvoje podijeliti manjak odanosti. andar mu je uinio uslugu svojom
borbenom gotovou, i on bi ga zbog te usluge bio i zavolio, da nije sam poeo
vjerovati kako je doista izdan. Osjeti ak tugu samoe u ustima i proguta je
gorko s pljuvakom, kao velik ovjek koji dostojno doekuje svoju sudbinu...
Samo, neprikladno mjesto za sudbinu... Na tavanu je bilo nekih sanduka, a na
jednome od njih odmarao se ugojeni maak DJoko, ljubimac andarmerijske
stanice, koji je cijelo vrijeme radoznalo promatrao as Iliju, as andara, a kad
je nastala utnja nakon "izdaje", on nestrpljivo mijaukne: i vi ste mi neki...
Glas DJoke ohrabri andara; "izdajicu" nije mogao progutati.
- Gospodine narednie - pone sveanim, civilnim tonom, ali mu se rije
zaglavi u grlu kad zau taj neobini, tui glas, to se neoekivano javio iz
njega, kao iz nekog gramofona.
Ilija se okrene na peti, a sablja mu hukaki zvekne o bedro, kao da ga eli
podsjetiti "tko smo mi"...
- Jo si tu? Izdiri mi s oiju da te vie ne vidim! - DJoko skoi sa sanduka i baci
mu se pred noge, te se stane umiljavati kao da vidi nepravdu i moli milost. Ilija
nije volio da mu se itko plete meu noge kad se radilo o slubenim stvarima,
pa zvizne DJoku svojom tekom cipelom od telee koe broj etrdeset i est, te
je portvovani maak odletio meu sanduke, vrisnuvi zaprepateno od
iznenaenja. To mu se doista jo nikada nije dogodilo u ovoj kui.
Ilija je ostao sam na tavanu. Sjeti se da je on tu zbog osmatranja, te stane
motriti okolne krovove s udnom rastresenou, kao, toboe, nije tu vaan San
Marco s topovima. Ipak, nije ga isputao iz vida. Mie tamo onim rogovima kao
pu.
"Pu-mu, pusti roge van...", govori mali Ilija na pai, dodirujui prstom ticala
utog pua to je muno klizio po kamenu s kuicom na pleima. Pu uvlai
rogove, a on mu tepa od dragosti: "Pu-mu, pusti roge van,, da ti kuu ne
prodam..." Ilija digne prst pred oko i dodirne u perspektivi topove San Marca "pu-mu"... Igrao se. Ovce su pasle po kamenju Zagore, a Ilija gradi puu
izmeu dva kamena most od lia i uiva kako se pu mie po mostu...
Neto une i pretri preko tavana bosim noicama. Ilija se trgne.
"DJoko!" no maak se ne javi. ao mu je sada bilo DJoke, pa mu stane tepati:
"DJokica, gle, mii! DJokica..." DJoko uvrijeeno zaprede negdje iza sanduka i
ne makne se.
"Ta to je strahota, DJokica, od tog malog skota..."
Iliji je, u onoj zagorskoj koli, uvijek bilo smijeno: "gdje nanjui malo jela,
hladna, vrela, odmah skoi, da s'osmoi"... pa je htio DJoku odobrovoljiti, no
maak ne odgovori. Ilija osjeti gorinu samoe i uzdahne. I ona estorica dolje,
i sve ove kukavice na otoku i oni tamo preko mora, na kopuu, svi su ga
napustili! Tko sada tamo u gradovima, po komandama, tabovima i
garnizonima misli na njega, komandira Iliju, kako bespomono sjedi ovdje na
otoku kao u miolovci; "poe lijevo - nema kuda, poe desno - ica svuda"...
Pa kao mi osluhnu Ilija neke glasove, sasvim nove njegovu uhu.

Iz uliica uli su se nerazumljivi povici kao da se neki ljudi dozivaju u mraku.

Mrak padne Iliji na oi: "To su oni!"
- Gos'n narednie! - promoli glavu na tavan dugi Mile, izjelica, a hlae su mu
visile na turu kao probueni balon, pa su ga andari zbog toga zadirkivali. "A
napuhujem ga", veli Mile, "ali proputa, to mu moe."
- Gos'n narednie! - ponovi Mile, traei oima narednika po mranim uglovima
tavana, iza sanduka.
- Tu sam, kud gleda? Nisam maak! - tresne Ilija srdito. "To im je ona bitanga
izdajnika dolje govorila..."
- No, to je Mile? - upita hladnokrvno, kao vojskovoa u povlaenju. - Kakva je
situacija?
- Prodrli su, gos'n narednie! Dre okove!
- Koje okove? Govori jasno, ubila te strijela od groma!
- Pa... da kaemo... od zahoda na apoteku... I onamo dri oak kod notara i
kod "Bate"...
"Pa se smije vrakoj spravi"... Zatim Ilija doda naglas: - Znai blokir'o nas je
propisno?
- Jest, gos'n narednie. - Mile je ekao zapovijedi s pukom u ruci u stavu
"mirno"; on se nalazio u ratu. - Ima ih, po mom raunu, dva voda s
rezervama.
- Znai bilo mu je poznato gdje se nalazi stanica. - nastavi narednik analizirati
poloaj. - A to to znai? To znai... - zastane i svine nos kaiprstom kao da
razmilja... - da mu je netko odao na poloaj... te on pravo na nas. Da je
poao na opinu... Jasno, trebalo je da poe na opinu, da nije bilo izdaje! ...
Ja sam zato imao plan: napad s lea, zatim bih ga marnuo s lijevog boka,
tamo od pote... pravo u more! Ali ta"... odmahne Ilija rezignirano i zamisli
se.
- Eh, da, - uzdahne Mile i uzme "voljno", spustivi puku preda se.
Svrio je rat.
I sie s tavana, poguren. Puka mu je sluila mjesto tapa.
Slua Ilija kako udara Milin kundak o drvene stepenice, kao bubanj u
posmrtnom maru vojne glazbe lani kad su u gradu pokapali komandanta
andarmerijskog puka. Onoga to ga nije htio unaprijediti za narednika: "Jok,
dok sam ja iv!" Tada je taj bubanj odjekivao u Ilijinoj dui, Boe mi prosti,
slatko, k'o valcer. Sve onako marirajui u sprovodu alobnim korakom u
odabranoj eti otresitih andara, Iliji je dolazilo da zaplee na tu glazbu. Umro
je stari. Sad e napokon zagrliti nju, dugo eljkovanu!... I doista, malo zatim
poljubi je on i pripae o svom boku s tvrdom vjerom da se nikada vie od nje
ne rastaje.
"Ob, majku mu! Nema ni est mjeseci"...
Kao mrtvo dijete, uzme je Ilija na ruke i poljubi dugo i njeno posljednjim,
oprotajnim poljupcem kojim se ivi rastaju od mrtvih. Onda je otpae i poloi
na dno sanduka, kao na dno groba.
- Gotovo je, - veli, a srce mu plae: - Ni est mjeseci...
- Gos'n narednie, - udnim glasoom doziva Mile, ne promolivi glave; zove sa
stepenica. - Gos'n narednie, trae vas...
Iliji je sad ve bilo svejedno...
Torquato je bio uzbuen kao djeak koji je prvi stigao na cilj.

Ilija ga pozdravi vojniki. Torquato se osmjehne prezirno i nehajno digne ruku

na oi. U utim izmicama i s onim alpinistikim percem bio je nalik ptiici to
se vrpolji na grani. Onako malen pred Ilijom, nalazio je linu satisfakciju u
pobjedi, Stavljao je sad jednu sad drugu ruku na bok, etkao po Ilijinoj
kancelariji kao po osvojenoj zemlji, udarao nogama pokorene stolice,
zaustavljao se pred mapom Evrope na zidu i premjeravao je pedljima, kao da
stapa po kontinentu ogromnim, bahatim koracima, pun pobjede do grla.
"Ta to je srahota - od tog malog skota", sjeti se Ilija i bi mu lake od te male
osvete.
Torquato upre prstom u jednu taku na mapi (pod prstom je bio na otok) i
upitno pogleda Iliju.
- Ja - potvrdi Ilija mrano, kao da time predaje otok neprijatelju.
I doista, Torquato mu na to dade znak da izae. - Znai - sjai!, - ree Ilija za
sebe i izae.
ovjek u ovakvim asovima ne misli dalje od spavanja, Ilija usjeti elju da
legne na lea, rairi noge i turi ruke pod glavu, pa da se ispava k'o ovjek, a
sve ovo nek ide do avola! Bilo pa prolo.
Na bodniku je stajalo uza zid est puaka kao est sirota bez oca i majke; na
klupi bajunete, pitolji, opasai, kao prija pokojnice. Nigdje jednog andara.
"Kukavice", veli Ilija i osjea kako mu patos vlastite sudbine nadima grudi. On
visoko podie glavu i stupa hodnikom ponosno, te mu se Bergamaski uklanjaju
s potovanjem, a iz njihova aputanja se saznaje da je to "quel caporione". Iliji
godi to aputanje oko njegove osobe, pa i ne gleda taj jad neprijateljski.
Na njegovu je krevetu bila dobro nabijena slamarica, plahte od utice i novi
novcati pokrivai, namirisani naftalinom. Smota on to zaas, stegne kaiem i
naprti na plea.
Staretinar Franesko, koji je znao to je roba, priblii se radoznalo i opipa
kvalitet pokrivaa i utice. Ilija (zna se) krivo protumai tu kretnju.
- Odstupi! i nalevo krug! Il' ti je moda, aino?
Franesko shvati po tonu tog susreta to treba da uradi, i odstupi gotovo
postieno. - Si signore, scusi.
Ilija ispadne na ulicu. Ali kuda sada s tim teretom? Kao da spasava posljednji
komadi drave, hitro zamakne iza ugla i udari prema obali. Kako je hodao
pognute glave pod zaveljajem, na uglu opine naie na ubijeno pseto i
zastane naas, da bi izvrio letimian uvid: "Oborio te, bato, a? Kukavica
krvava!". "Vrag je tu uzeo alu", pomisli Ilija i osjeti svoj teret kao krau koja
bi mogla stajati glave. Sjeti se topova San Marca i mirne onamo ispod
slamarice: bili su upereni u njega! Obuzme ga nemilo uvstvo, koje mi, u
nedostatku povoljnijeg izraza, nazivamo strahom. Ako i nije ba to, ipak ogleda se Ilija za zaklonitem. U nesretnom red zbivanja toga znamenitog
dana, Ilija se nae (oprostite nam tu trivijalnu injenicu) pred opinskim
zahodom i s oduevljenjem poljubi kaiprst Providnosti koja mu je samilosno
pokazala to mjesto. Uletjevi u emajliranu prostoriju, osjeti atmosferu
sigurnosti, kao pod krovom bolnice, koju titi meunarodni znak Crvenoga
kria.
"Hu", uini netko iza pregrade, a Iliji srce zamre. "Hu, hu!"
Ilija odgovori kaljanjem.
Kao na ugovoreni znak, izae iza pregrade Manzo, stari uvar ove ustanove, i
zagleda se zaueno u Iliju.

- Manzo, bogati... - zaape Ilija u urbi, - ne bulji u mene k'o tele nego...
Stoj, jesmo li ovdje sami? Eh, onda posluaj, spremi mi ovo stvari. Dobit e
ebe.
Manza zasvrbje iza uha, zatim bolje namjesti kapu na glavi, kao da mu se vide
okrajci misli.
- A-ha. - Onda ree kao da je shvatio: -ebe?
- Gledaj, novo, ako sam se dvaput pokrivao. Jo sve mirie na magazin.
Ilija tura Manzu ebe pod nos, ne bi li ga omamio mirisom naftalina. No Manzo
je gadljiv, bolje mu mirii koa:
- Daj cokule...
- Cokule? A ja bos da hodam? Eh, to si bitanga! Evo, ebe!
- Neu... Daj i bluzu pa metni to evo ovamo. - Manzo pokae pregradak sa
zahodskim alatom.
Bilo je vrue. Aprilsko sunce upeklo, pa se Iliji cijedi znoj ispod debelog sukna
zimske uniforme. "A treba je i tako skinuti", pokua se pomiriti Ilija, ali onda
odjednom ispadne pred njega nekako slubeno, do grla zakopana propisna i
stroga rije "uniforma" i doe mu da pljusne Manza onako lijevom, po njuci
zahodskoj.
- Hoe da me svue do gola, ti lopove! Zube u ti odbiti... - Ali taj je bijes bio
pod poklopcem od slame i nekako se istutnjio jadno i neopasno.
- E, strah me, Ilija, - ree Manzo potraivi ga ispod slamarice. - A gdje ti je
sablja?
- Uh! - uzdahne Ilija mueniki, kao da je ipak odluio progutati tu uvredu; to
je ujedno bio i znak da pristaje na krvnike uvjete. Zna on ratne propise:
neprijatelju je oteo komad plijena iz kljuna, a tko zna opet po kakvim
zakonima to "ovi" sude?
- Hajde, bitango nijedna - ree pomirljivo. - Gdje ti je to umeza?
- A bluza? - Manzo nije vjerovao propalici bez vlasti i plae.
_ Dobit e kad obuem civil - izdere se Ilija, ne bi li makar to upalilo.
- A jok! kako ti ono zna rei, jok, bato! - i Manzo rairi ruke, ne da ni koraka
dalje, - Bluzu odmah, ili nosi sve, neu ja za tebe gubiti glavu.
Ilija ponovo ree "uh"!" i sagne glavu pod zaveljajem svoje sudbine. Zaveljaj
odloi u komorici meu metle i kante, onda obrie znoj zguvanom maramicom
i stane pred Manza sa svim nekadanjim autoritetom. Zbacivi teret s ramena,
na kojima su se opet zabijelile kotane zvijezde, Ilija se uspravi i isprsi; osjeti
u prsima, u nogama, u rukama svoje naredniko dostojanstvo. Na jedan as
pusti se omamiti prolou, te je gotovo uspio i Manzu pomutiti osjeanje za
stvarnost. Iz tog trenutnog lijepog sna grubo prodrmaju Iliju potkovani koraci
na ulici i neki strani glasovi bace ga u stvarnost emajlirane opinske ustanove s
Manzovom nestrpljivom fizionomijom pred sobom.
Uzme otkopavati bluzu nekako rastreseno i ak sveano, kao da kod svakog
dugmeta moli odreenu molitvicu, zatim povadi iz depova lisnicu, automatsku
olovku, ealj i malo okruglo ogledalo sa slikom gole ene na glatkoj poleini
od kauuka. Izvlaio je ruke iz rukava zatvorenih oiju, kao da kou s njega
gule i pridra tako jedan as bluzu u ruci kao da se s njom oprata.
- ekaj! - podvikne Ilija naruitelju potresnog asa, pa izvadi iz depa noi i
otpara est kotanih zvjezdica, koje jo jednom prebroji na dlanu i zatim
pomno spremi u poseban pregradak lisnice.
- Dri, gulikoo!

Manzo dvaput ogleda bluzu s jedne i s druge strane, a zatim i prema svjetlu:
nema li rupa od moljaca...
- A kad e do po ovo? Jer mogu oni ovdje nekoga svoga postaviti... A ja,
zna, ako nau, ja neu...
- Ne boj se, dok naem stan. - Ilija poe vratima utiskujui koulju u hlae.
- Ilija, skini kapu upomene ga Manzo prijateljski. - Kako e s kapom, a u
koulji? ...
Doista! Smui mu se od pomisli da e sada kroz grad tako, k'o baraba, u
koulji i akirama, a na nogama mu jo konate andarske kamane, te ne
zna ni sam kako bi hodao, jer pitanje je sada: to je on? Padne mu na um
cigareta, kao jedno od sitnih sredstava snalaenja. Pronae u depu zguvani
Ibar, koji mu se gotovo smili onako jadno umotan u svoj bijeli, zguvani papiri
kao siroe. Prinese ga samilosno ustima kao da ga kani poljubiti - i ne pripali.
Dugo je Ilija startao na vratima spomenute javne ustanove, ak i nogu sputao
na ulicu da zakorai, ali odmah je i povlaio, kao da je gazio u hladnu vodu.
Onda, kao da se ipak odluio, skine kapu s obje ruke, kao krunu, otpuhne s nje
pauinu to je pokupio na tavanu, i otkopa kokardu, koju spremi u isti
pregradak sa zvjezdicama. Obrie rupcem oznojeno elo i unutranju kou na
kapi (ovo posljednje uini naprosto po navici, bez ikakva dubljeg, simbolikog
znaenja), zatim i kapu preda Manzu na uvanje...
Eto, ode sad drava do avola. Osjeti to Ilija na svojoj otkritoj glavi u hladnom
dodiru zraka, i neka tuna neodgovornost stane ga uporno tjeiti, upravo kao
da je on sve ovo jedva i doekao. Poe ga zlostavljati neko prokleto osjeanje
osloboenja, to li, te mu ak doe i ao drave, kao neke stare i potovane
linosti s brcima i s generalskim inom. Leglo mu na duu muno olakanje,
kao da se izbljuvao nakon tekog lumperaja. Stale se ak raati i neke nade,
ruiaste i punake, s rumenim obrazima i nabreklim dojkama na punim i
okruglim nogama. U Iliju se uulja toplina neke bezbrine idile mekog kreveta
s bijelim ponjavama to miriu na pranje, i u svemu tome neke meke, oble
ruke, gole do pazuha... Neto golo i mekano preleti preko njegovih elja, kao
lahor to izaziva jeure na vodi.
Nije imao smjelosti da zakorai u to svoje novo stanje, pa se neodluno
ustremio ondje na vratima kao da trga latice tratinice: da - ne, da - ne...
Ilija je postao dobar; osjetio je potrebu da nekoga zamoli za oprotenje ili da
spasi neko dijete iz vode. Zaelio je da ga ljudi vole ili makar i saaljevaju, ako
im je to lake. Htio je, jednom rijei, ponijeti javno teret svoga muenitva i
proi kroz topli apat publike, ali onda zamaknuti za ugao, u zaborav... A za
njim da ostane samo uenje i priznanje... Traio je neko krotko dostojanstvo,
kojim bi zaogrnuo svoju neodreenu osobu prije no to stupi na put... tako,
gotovo gol, u samoj koulji i andarskim akirama i s kamanama na nogama,
a noge vie ne znaju hodati andarski... Ne znaju vie te stroge kare (ali
pravedne, govorio je Ilija: ja sam strog komandir, ali pravedan) ne znaju onako
odluno strii te dravne ulice uzdu i poprijeko, pa ako mi doe pod noice,
bato, ostrii u ti nokte skupa s prstima, da me upamti! Ja sam strog, ali
pravedan!
A sada... kao da se danas rodio, a svuda oko njega najedanput velik i nepoznat
svijet, pun smicalica i zasjeda.
Bio tu svijet kod brice, domai, na ovo, a zna mu nai kraja na sva etiri
oka; izvali on opet u ali, a ti skupi samo obrve, i sav ti je opet u aci,

siuan i dobar, samo ga spremi u dep. Htjedne li strugnuti za oak, priepi

ga za noni palac, e, ne nii mi, bato, gdje te ne sijem, pa za ijicu, natrag, tu
mi se vrti, gdje te vidim. Brij se i iaj k'o ovjek, pa reci ako to ima, tu ti je
mjesto, a ne da mi brsti tamo po okrajcima, u mraku, kako bi ti ovo i ono...
Pa eto ti, doekao si i "ovo" i "ono"! Zar ti nijesam lijepo govorio, brajko? ...
Ali da, "kundaenje", "andari", to sam ti ja bio! De, okuaj sada ovoga pjetlia
s percem... I, evo ba, evo ti ga, na!
I doe Iliji elja da se i sam makne, da se skloni tu unutra pred Torquatom,
koji onuda iza ugla stupi na pozornicu nekim, kako da kaemo? - historijskim
korakom, to li, jer sve se ogledava po prozorima nee li cvijee padati po
njemu, no pero mu se zabrinuto trese iznad glave, kao da se odozgo nigdje
nikakva dobra ne vidi. Ali, Torquato osvjedoeno koraa po tlu, koje je netom
osvojio, a tlo je mirno i pokorno prostrto pod njegovim nogama, Roma-doma.
Ilija osjeti svoj raskvaeni Ibar u ustima pa ga odgrize, no bilo je ve prekasno
da pljucne duhan; ovaj bi tu ovo mogao shvatiti k'o: pljucam ja na tebe,
nikogoviu! I nije red; prolazi ovjek propisno, k'o da kae, znanac ti prolazi
ulicom, pa ne moe da pljuca preda nj... E, jesmo mi kojiput marva! ... A
miran oficir, udeen... Nego Iliju aljivo zakaklje ono oficirovo kokoje perce
za eirom no on obzirno mirne i preskoi neumjesnu alu k'o razuman
ovjek, pa se uzme namjetati u neku "kulturnu" pozu ne bi li upao u oi. Ilija
se gorljivo izloi na vratima. Vojnik prema vojniku... ili (to mu moe)
podoficir prema oficiru vojske koja je pobijedila u ratu, to jest, jest! Pa k'o,
javit e se ovjek, znanci smo, progovoriti rije-dvije, pitati kakav je svijet
ovdje. Nije ala, ovjek preuzima vlast, a tko mu moe bolje rei to je tu
miran graanin, a to je opet ona bitanga u mraku, to brsti... Pa rei e
ovjek: "hvala, gos'n narednie; ako to trebate, ja sam tu". "Hvala, gos'n
kapetane, ja za sebe nita, nego ovo naeg svijeta, eto, da mi prigledate, a za
aicu primaprimisima vina i dobru ribu ne brinite; ja sam im sam bio k'o
otac..."
"Zato sam tu", priini se Iliji da je oficir rekao prolazei mimo njega.
Ilija ustro lupi petama svojih cokula u znak zahvalnosti i podigne ruku iznad
uha, ali tu dodirne golu glavu pa se zbunjeno iskesi te se moglo pomisliti da je
jedan od onih aavih beskunika to se vrzmaju sa svojim loncem oko kazana
vojnih kuhinja, a za sitne usluge bace im iz magazina po koji komad iznoene
vojne odjee, pa pozdravljaju vojniki svako uniformirano lice smatrajui se i
sami vojnim licima. ini se da je Torquato upravo tako ocijenio Iliju, jer ga
omjeri najprije s osmijehom punim zatitnike sklonosti, a zatim mu prstom
dade znak da prie.
- Ohe, tu lazzarone! Vien qua!
- Je's!, - odazva se usluno Ilija ( "Vidi, ovjeka! Rek'o ja...")
- Guarda, - okrene mu Torquato glavu sa dva prsta prema ubijenom psetu. Quel cane, he, butta via. Capito? Butta giu i pokae mu kretnjom pseto i more.
- E, jest to nezdravo, ta crkotina na ulici - ree Ilija zbog konverzacije... - A
opet, evo sunce upeklo...
- He? - upita Torquato s umjerenom strogou.
- A velim, vrue, ne moe bluze na sebi izdrati - i stane sukati rukave od
koulje da bi dokazao...

inilo se da Ilija razgoliuje ruke zbog posla i svidi se Torquatu ta pokorna

spremnost pa mu prui neku debelu i mirisnu cigaretu koju izvadi iz staniola i
celofana...
- E, ba hvala - zatakne Ilija cigaretu za uho i raskopa koulju na prsima kao
da se naprosto gui od vruine, pa ree "uf"! kao dokaz.
Torquato shvati da se Ilija tu pred njim producira za poklonjenu cigaretu, pa
mu dade jo jednu i brzo se pokupi zbog vlastitog ugleda. - Fa presto, he, ree
na odlasku pokazavi mu uginulo pseto.
- Sad u ja to, jor... Ilija se zaudi vlastitoj upotrebi ove posljednje rijei;
dola mu je nekako iznenada i on je odmah prihvati kao staro poznanstvo. Kao
snaan zagorski klipan s rudlavom kosom i rutavim grudima to je upravo
odsluio vojsku, pa se u vojnikim akirama i bijeloj seljakoj koulji spustio u
grad da trai posla, eto tako je Ilija ostao na ulici s dugim koatim ruetinama
besposleno objeenim uz tijelo pa govori "jor" svakom graaninu. A na nozi
kao da ima gumenu petu pa koraa krotko i ponizno kao crkovnjak, da ne bi
naruio gradsko sveano hodanje. Ilija poe ubijenom psetu i sagne se nad
njim kao nad mrtvacem koji je sam kriv svojoj smrti.
- E, bato, bato, jesi li lajao, jesi, pa eto ti!, govori Ilija mrtvom psu uzimajui
ga na ruke gotovo njeno kao mravo mrtvo siroe, a ao mu je ivotinjice, pa
joj predbacuje smrt. - Eh, nema te to ponijeti, same kosti... A to se uputa,
jadno tene? Oficiru hoe da prkosi? E, moj brajko, ne laj gdje ne treba - i
gladi ga Ilija po uima i po leima niz dlaku i suze mu se skupljaju u oima.
- A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ud u ovjeka - brunda Manzo u
zahodu i lupa zaposleno kantama.
Ilija nije sluao Manza, nego sve tepa tenetu nosei ga prema obali: - Eh,
bato, bato... Odjednom zau DJokino mijaukanje u blizini i potrai ga oima.
Ondje iza ugla stajao je dugi Mile Izjelica u nekom prekratkom civilnom odijelu,
a na glani mu kapa s tvrdim titom od kartona, koji se prelomio po sredini pa
to daje jo vie suhoe i strogosti njegovu pogledu; a DJoko se umiljava Mili
oko nogu i mijaue.
- Ostavite to, gos'n narednie - govori mu Mile ozbiljno, ak, ako je pravo uo,
i nekako zapovijedajui.
- Ma to da ostavim, Mile, je li? - Ilija kao nekako kroza san gleda Milu, pa ne
vjeruje svojim oima... "Gos'n narednie" mu dolazi nekud izdaleka i zvui kao
sjeanje. Uini mu se kao da ga opet vuku natrag u neko muno i neodreeno
stanje, u neto teko i strogo, s dunostima i odgovornostima... Hoe da ga
ponovo obuku u neto to on vie nije, to je u njemu zavrilo i umrlo te, eto, i
suza nad tom smru...
- Okanite se! - ponovi Mile, a glas mu poigrava od srditosti.
- Ama ega da se kanim, Mile? - pita Ilija podlono, kao podreeni.
- Toga teneta - podvikne Mile, a glas mu ljutito raste. - Niste valjda postali
inter kod neprijatelja?
- Kakav inter (ova ga je rije razbudila), budalo! Ovo se mora, da kugu ne
iri...
- Neka iri! to vas se tie? Neka se sami brinu!
- A, red ti smeta, je li, Izjelico? E, taj si mi! Sumnj'o sam ja i prije na tebe!
Brstio si ti s onima u mraku...! Izdajico!
- Hi-hi-hi - smije se Manzo unutra meu kantama kao neki zli, zahodski duh.

Mile jako poblijedi i ruka mu se zatrese u depu, no odjednom okrene se naglo

na peti i nestane iza ugla.
Maak DJoko ostane na uglu u nedoumici i zamijaue bespomono kao sirota.
- Doi, DJokica, doi ti ovamo...
DJoko se trgne na taj glas kao na runu uspomenu, pa potri za Milom
dozivajui ga kroz puste uliice zdvojnim mijaukanjem.
Ilija spusti tene na zemlju i vee mu ovei kamen o vrat pa, bez suza i
tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale.
Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gaenjem i pljune na taj posao.
Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi:
- Eto, brajko, svreno je s tobom.
I obrie dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat...
BENITO FLODA FON RELTIH
- No, dobro - progovori napokon i onaj nepoznati ovjek koga je te veeri na
zajedniki prijatelj doveo u drutvo kao svoga znanca. Prilikom upoznavanja
promrmljao je neku sasvim nerazumljivu rije, koju, dakako, nitko nije
upamtio, tako te nismo jo ni znali kako se zove. - No dobro - ree, dakle,
znanac, - kad je rije o snovima, mogao bih vam ispriati neto... Samo, bojim
se da mi neete oprostiti to upliem u vae pripovijedanje o snovima jedan
zbiljski sluaj, koji je toliko nalik na san, te esto i sam posumnjam nisam li ja
to ipak sanjao? ...
Ako mi dopustite, ja bih otpoeo time da esto prolazim pored botanikog vrta,
to jest najmanje dvaput dnevno; ujutro kad idem u kancelariju i o podne kad
se vraam, a koji put i poslije podne, kad imam nekog izvanrednog posla ili
kakvih sastanaka, a toga se, dakako, uvijek nae u naem poslu. Ja, naime,
radim kod dravnih eljeznica. Ali, uostalom, to nije vano.
Kad god idem pored botanikog vrta, brojim ipke na eljeznoj ogradi. To je
neka moja glupa navika: te sam ipke tko zna koliko puta ve prebrojio (ta
velim, proiazim onuda dvaput dnevno i uvijek brojim), a da me ubijete ne bih
vam znao rei koliko ih ima. To jest, znam otprilike, ali ne jamim da se ne bih
prevario i za par stotina. Prije, dok sam radio na eljeznikim stanicama, brojio
sam vagone teretnih vozova, ali uvijek - kako da kaem - neslubeno, tako "za
svoj raun", naprosto po toj prokletoj navici, kao da me neki avo tjera da
brojim. Brojio sam ak i eljeznike pragove, sve dva po dva; naprezao sam
vid i produivao brojenje sve dalje i dalje, dokle mi se pogled ne bi skupio u
taku gdje su se spajale tranice u daijini. Onda bih nastavio brojiti u mati, a
pragovi su se nizali u mojoj glavi kao napast od koje se naprosto nisam mogao
osloboditi.
Jednom sam tako iao u obilaenje pruge i, naravno, brojim. Brojim i brojim,
pa se sjetim odjednom da bih se trebao vratiti, ali ne mogu da se otkinem. Kao
da me vuku svi oni jo nepobrojeni pragovi i trae da ih izbrojim, pa to u? idem dalje i brojim. Odluujem da u, evo, jo samo do prvog kilometarskog
stupa i onda se svakako vraam. I eto, kilometarski stup je tu sa strane, a
preda mnom pragovi, pragovi... u nedogled. I brojim ja, a umor me hvata i
noge mi oteale te mi se ini da ne gazim vie po zemlji, nego kao da se
penjem po beskrajnim ljestvama u nebo. I penjem se ja tako, a postaje mi sve
strmije, sve napornije: ljestve kao da su se sasvim uspravile pa stoje
vertikalno, prema nebu. Muti mi se ve u glavi od onog neprestanog dodavanja
jo jednog broja, pa jo jednog i jo jednog, a nikako da se otresem, da se

otrijeznim od tog pijanstva. Kao da je palo na me neko prokletstvo, pa nemam

drugog izlaza nego to ludo brojenje, nita ne vidim oko sebe, nita ne ujem,
ve samo udmjereno brojevi udaraju u meni kao tokovi o spojeve tranica. Ne
znam vie da li je dan ili no, ne znam to je lijevo a to desno, samo osjeam
kako se gomilaju brojevi u meni kao da ih gutam, pa postajem od toga tei i
umorniji. ini mi se da sam negdje u visini, da je zemlje nestalo ispod mene,
pa se hvatam rukama za preke ljestava da ne bih pao, jer mi se ve poelo
ozbiljno vrtjeti u glavi.
To je bilo strano. inilo mi se kad bih se zaustavio, kad bih prestao brojiti, da
bih se onog asa strovalio u neku stranu dubinu bez dna i da bih tako padao
tko zna dokle. Jeza me hvatala od te pomisli.
Uostalom, laem: nisam na to mislio, to jest, nisam pomiljao na to da se
zaustavim; ja sam samo osjeao da moram dalje, dalje i vie... u beskraj.
I tko zna dokle bih ja jo bio tako hodao etveronoke po eljeznikim
pragovima da odjednom nisam naiao na neke noge to su mi stajale na putu.
Kao da mi se sama Smrt isprijeila, obuvena u blatnjave cipele od telee koe;
uini mi se da je gotovo sa mnom, da u se sad prevrnuti i strmoglaviti u
dubinu. Da bih se spasio, stanem uporno ponavljati broj do koga sam stigao, a
sve gledam da zaobiem one noge i da poem dalje. No ja desno, noge desno,
ja lijevo, noge lijevo!
Vidim, ne ide tako, pa se pokuam provui izmeu nogu. I doista, provuem
glavu ali noge mi stisnu vrat i u isti mah zaujem smijeh iznad sebe, grohotan i
vrlo poznat smijeh. Tako se smijao susjed, nadzornik pruge, ogroman ovjek,
koji je mogao, kau, sam izbaciti vagon iz tranica. Ali odakle on ovdje? to je
jedino to je mene zaudilo. Zatim mi je neto govorio, ali sasvim nerazumljivo
i bez ikakve veze s onim to je mene zanimalo. A mene je zanimalo samo
jedno: kako da svladam, da odgurnem zapreku i da poem dalje, jer od toga je
sve zavisilo.
Kasnije mi je priao da sam se koprcao onako ulovljen (on je u poetku sve
shvatio kao alu) i da sam stalno ponavljao neki broj, a zatim, kad me pustio,
da sam ga silno odgurnuo ramenom te umalo nije pao. On se, naravno, tada
prestao smijati, uhvatio me za ramena i uspravio, no, veli da sam tako strano
izgledao te je pomislio da sam poludio. Drmao me i tresao, zvao me po imenu,
ak veli da me i pljusnuo, ne bi li me razbudio i dozvao k sebi, no ja sam samo
s uasom buljio u njega, otimao se i strastveno ponavljao svoj broj. Na koncu
to se natezanje pretvorilo u pravo hrvanje. Veli da je bio oajan. Znao je da e
svakog asa naii brzi voz, a ja se nikako ne dam s pruge, nego stalno tapkam
na mjestu sa svojim brojem. Da me ne bi morao ostaviti ondje na tranicama,
lupio me akom po glavi i oborio, zatim me odvukao s pruge i tako sam ostao
iv.
Doao sam k sebi u bolnici i prvo ega sam se sjetio bio je broj, To jest, nisam
se ja sjetio broja, ve ga je netko apnuo u mraku i ja sam se odmah prihvatio.
Iz poetka sam ga u sebi ponavljao, ali ubijala me dosada, pa sam ga stao
izgovarati naglas da mi vrijeme proe. Lijenik me je s vrlo ljubaznim
smijekom upitao zato to govorim, no ja se nisam ni osvrnuo na to pitanje i
nastavio sam svoj posao ne obazirui se uope na lijenika, upravo kao da ga i
nema. Prije svega, primijetio sam da je njegov smijeak za mene uvredljiv:
postavio se nada mnom i smijeka mi se u lice, kao da sam ja neko dijete to
gradi kulu od karata, koja se neprestano rui, a on neki mudri roditelj to

odozgo dijeli korisne savjete. A drugo, to se njega tie to ja govorim? Valjda

to nije nigdje zabranjeno izgovarati neki broj? Uostalom, neka i drugi malo
pripaze kad neprestano ponavljaju rijei "onda", "znate", "je li". Ne bi li i njih
upitao taj lijenik zato to govore? Konano i on sam neprestano govori "ja",
"ja", kao da i nema nikoga drugoga na svijetu osim njega.
Kasnije doao je jo jedan lijenik, stariji, koji se nije ni osvrtao na mene
(valjda zato to je bio jo mudriji od prvoga), nego se odmah obratio svom
mlaem kolegi s nekim pitanjem, u kome je bilo, osim rijei "pacijent" (a taj
sam, naravno, bio ja) jo nekoliko latinskih rijei, pa tako nisam razumio ni
pitanja. Mladi je lijenik odgovorio opet s nekoliko latinskih rijei i zavrio
saopenjem da neprestano ponavljam broj 1909.
Gle, pa ja dosada nisam ni znao koji broj govorim! Meni je, naravno, bilo
svejedno koji je to broj, a ovi, vidi, pridaju mu vanost! Smijao sam se od srca
starijem lijeniku kad jo zabrinuto ponovio: "Hm, hiljadu devet stotina i
devet?" kao da sam izabrao ba najopasniji broj od svih moguih brojeva koji
su do sada poznati medicini. Zatim je opet s mnogo latinskih rijei, neto
upitao mlaeg kolegu u vezi s tim sasvim nedunim brojem. Mladi se odmah
pourio da upotrebi nekoliko puta rije "ja" i da objasni kako je pronaao da taj
broj nosi ujedno i moja godina roenja i da za sada on sve gradi na toj
koincidenciji. Gle, bogati, rekoh u sebi, ni to nisam dosada opazio da je to broj
moje godine roenja, pa sam se ve unaprijed smijao, oekujui to e ovaj
mlai "izgraditi na toj koincidenciji".
Stariji je, meutim, kod tog podatka uskliknuo: "Interesantno!" i onda nanizao
cijelu litaniju latinskih rijei, koje, dakako, nisam brojio. Nastavili su zatim
razgovor preda mnom sasvim razumljivim jezikom o nekim mojim vrlo linim
stvarima, kao da ja tu uope nisam prisutan, kao da mene naprosto nema.
Govorili su o mojoj krvi, o stolici, o urinu i pljuvaki, istaknuli kako sam
neoenjen i na to klimali glavama zatim "pubertet", "seksualitet", "perverzitet",
ilis, alis, nalis... i opet nestali u latintini. To me uvrijedilo i razljutilo, pa sam
stao glasno govoriti svoj broj da bih im omeo razgovor. Nisu se osvrtali, nego
nastavili razgovor, a ja broj uzeo izvikivati, i to ih je napokon ipak otjeralo. Na
odlasku su me pogledali s mrnjom, a to sam upravo i htio, i bio sam
zadovoljan.
No mislite da mi se nisu jo istoga dana osvetili? Kako su to sitni i pakosni
ljudi! Metnuli su k meni u sobu jednog vrlo dosadnog ovjeka, koji je
neprestano govorio: "Urugvaj-Paragvaj, Urugvaj-Paragvaj." Moete zamisliti
kako je to ubitano neprestano sluati te dvije rijei, pa jo onako izgovarane,
onim reskim i bijesnim glasom i nekako u urbi, kao da se te rijei meusobno
natjeu i neprestano istravaju jedna ispred druge pa bi im i on, taj dosadni
glupan, htio kod toga pomoi.
Nisam nikako mogao podnositi tu utrku, pa sam se umijeao s mojim brojem.
No "Urugvaj-Paragvaja" nije to ni najmanje smetalo, nego je nastavio on
gorljivo licitirati, kao da na tome ima dobru zaradu. Ali nisam se ni ja dao
gnjaviti, pa sam smislio da mu izmeu svakog Urugvaja i Paragvaja ubacim
svoj broj, kao kad se baci tap meu noge nekome tko tri. Zaplest e se,
mislim, spotaknuti i pasti. Ali vraga! - Tako je lako preskakivao moju zapreku
kao kakav olimpijski ampion u preskakivanju prepona, a mene zahvatio bijes,
pa sam stao iz sve snage izvikivati svoj broj. Htio sam ga naprosto nadvikati,
samo da ga ne ujem, jer mi je uasno iao na ivce. No stao se i on derati, a

kod toga se drao kao da je sam, kao da uje moj glas izvana, pa vie prema
prozoru "Urugvaj-Paragvaj". Ja tu, na tri nnetra od njega, viem mu u lice
"Hiljadu devetsto devet", a on u prozor - "Urugvaj-Paragvaj!"
Ja: Hiljadu devetsto devet!
Qn (u prozor): Urugvaj-Paragvaj!
Da nas je tko uo, bio bi pomislio da lajemo jedan na drugoga kao psi, boe mi
prosti, jer su se psi javili u susjedstvu svojim laveom...
No, kae se, pametniji poputa, zato sam ja prvi spustio glas i govorio sam
sasvim tiho, ali opet nisam htio sasvim uutjeti, da ne bi on pomislio da sam
potpuno odstupio. Taj se moj postupak odmah pokazao korisnim, jer je i on
popustio, pa je uzeo tiho brundati, gotovo apui, "Urugvaj-Paragvaj".
Sutradan, kad sam se probudio, naao sam u sobi mjesto njega nekog biveg
austrijskog vojskovou, stranog hvalisavca, a uz to je tako odvratno lagao da
je mene bilo stid mjesto njega. Imao je razdijeljenu, sijedu bradu kao Franjo
Josip i kratko oianu kosu, ali bio je ravan kao svijea. ini se da je cijelo
vrijeme pazio na mene dok sam spavao, jer im sam otvorio oi, on je skoio s
kreveta (na kome je leao odjeven) ekajui da se ja probudim, snano udario
petama, tako da se sav zatresao od tog udarca, otresito klimnuo glavom,
udarivi kod toga bradom u prsa i progovorio slubenim glasom, kao da
raportira:
- Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaral
Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apotolskog Velianstva. A s kim ja imam
ast, prosim?
Feldmaral je, ukruen, izbacivi prsa i uvukavi trbuh, ekao moj odgovor. No
ja se nisam dao povui za jezik, Tko zna da li je on doista feldmaral ili je
moda sasvim obian potpukovnik u slubi japanske pijunae? Za svaki sluaj,
ja sam utio, tavie nisam ga htio ni pogledati.
- Moda strogi inkognito? - ree on, jo jednako prsa van trbuh unutra... - No
da, ja to znam cijeniti, kamerad. Tako sam i ja u enevi uvao najstroiji
inkognito - nastavi on - kad sam 1898. bio u pratnji blagopokojne carice. Bio
sam na tri koraka od blagopokojne vladarice. Vidim ja, onaj fakin neto vadi iz
depa, Odmah sam potrao i rukom branio caricu, ali kobna turpija prola mi je
ovdje izmeu prstiju. Izdahnula je na ovim mojim rukama. Vidio sam duu
kako joj je izletjela iz usta, mala i ista, kao bijela ptiica. Odonda, kamerad, ja
vjerujem da postoji dua.
- A kad sam pod nadvojvodom Hanibalom Luciem kod Kane Galilejske
hametice potukao rimske legije, uo sam kako se die neki um nad bojnim
poljem (bilo je, morate znati, dva milijuna mrtvih). Pitam moga autanta ta je
to? - Veli, ne zna, pitat e jednog maltekog viteza, jer da se oni, tj. malteki
vitezovi, u to razumiju. "Due naih neprijatelja, gospodine, idu pred sud
boji", odgovorio je vitez mom autantu. Ja sam se onda rugao, ali otkad sam
vidio duu blagopokojne vladarice, vjerujem da postoje due, kao to vjerujem
da postoje ptice. I vi ete se, kamerad, jednom uvjeriti u to, ima vremena.
Nastojao sam da ga ne sluam, jer sam znao da je sve lagao to je govorio, pa
sam prionuo uza svoj broj kao utopljenik uz kolut za spasavanje. Ovaj je
uobraeni laljivac ve poeo preda mnom izvoditi kojekakve parade, pozdrave
caru i carskoj obitelji, zatim razne manevre s konjicom, pa je uzeo skakati i
propinjati se po sobi kao konj, a na koncu je izveo i nekoliko velikih bitaka sa

svim rodovima oruja, ak i s podmornicama, pa mi se zavlaio ispod kreveta i

udarao me akom u lea kao u dno neprijateljskog broda.
Nisam vie mogao podnositi tog zlostavljanja, pa kad mi se u jednom
momentu pribliio, izderao sam mu se ravno u uho: - Hiljadu devetsto devet!
- A to je opet rumunjsko-japanski rat, hiljadu devet stotina i devete! Bio sam i
u njemu. Tada sam prvi put govorio s mikadom. "un ku van, Be-ni-to", meni
e on, a ja njemu odmah natrag: "Gu-bi-cu u-vaj!" (Jer oni, morate znati,
rastavljaju svaku rije na slogove, kao Kinezi). Mikado me samo potapao po
ramenu i promrmljao zbunjeno: "Takotuci", a to je neka vrsta vojnikog
ohrabrenja, to doslovno znai: "Svia mi se tvoja odvanost." Kasnije mi je
vlastoruno privrstio na grudi odlije Crnog Zmaja, nakon moje pobjede na
rijeci Kikuko Takamacu, gdje je pao u ropstvo rumunjski general Paonadasku.
Hop!!
Tu poskoi feldmaral Benito Floda kao da se spotaknuo o dasku na podu, ime
je oito htio pokazati kako je ve u samom imenu bila sadrana zla sudbina
nesretnog rumunjskog generala. Vidio sam da se nisam prevario kad sam
odmah u poetku posumnjao da on ima neto s Japancima.
Ja sam se nadao da je sad konano uspostavljen mir nakon te velike
feldmaralove pobjede nad Rumunjima, ali se pokazalo da su takve (a i sve
ostale) nade varave, kad se ovek nae u drutvu s tim ljutim ratnicima.
Otpoeo je on odmah drugi veliki rat s Turcima radi Dardanela. Najprije je
traio od mene, kao da sam ja turski sultan, da pustim njegovu flotu kroz
Dardanele, jer da on mora jo danas prijei alpe i stii u nedjelju u esnaest
sati nula minuta u Singapur, gdje se ima pridruiti trupama nadvojvode
Salvadora, a u ponedjeljak u zoru (nije mi htio rei u koliko sati, jer je to bila
stroga vojnika tajna) poinje pod njegovim zapovjednitvom velika ofenziva
protiv Velike Patagonije. Postavio mi je ultimatum; rok za odgovor - jedanaest
minuta!
Ja sam odluio da utim, jer - ponavljam - tko zna tko je on, a da ga pustim
kroz te Dardanele, on bi, kako je bio ratoboran, moda opet pobio dva milijuna
nedunih ljudi.
Nervozno je etao po sobi s rukama na turu ekajui nestrpljivo moj odgovor.
to da radim? Barem da mi nije dao tako kratak rok, imao bih vremena da
neto smislim, ili makar da obavijestim ljude to im ovaj sprema, da ne budu
pobijeni na pravdi boga. "Tako i tako, ljudi boji, uvajte se, ide na vas strani
vojskovoa Benito Floda fon Reltih sa silnim snagama; zatvorite vrata i prozore
i ugasite svijee..."
No on kao da je itao moje misli: odjednom se okrene prema meni i stane me
dugo i prodorno gledati, zatim se u njemu neto otkine i zahriplje: i on prasne
u silan smijeh te se od toga smijeha moj krevet zatresao skupa sa mnom.
- Izdaja, a? Hja, ha, ha... Tajni savez s Velikom Patagonijom? Hja, ha, ha... Ne
brinite se, vojvoda od Katafalka vam je uhvaen na putu sa svim tajnim
dokumentima skupa s vaim vlastorunim pismom u kome obavjetavate
Pingvince o mojim namjerama. to? Hoete li pojedinost da se uvjerite? Neka
zatvore vrata i prozore i neka ugase svijee, ha?
Ja sam se zaprepastio! Nisam, dodue, poslao vojvodu, ali sam upravo
namjeravao zamoliti onog starijeg doktora da poalje nekoga tamo u onu
zemlju i neka ih obavijesti... Gle, a Benito Floda ve sve zna, ak do samih
svijea!

Znao sam da e mi se osvetiti i umirao sam od straha. Stajao je nada mnom

kod kreveta i gledao me stranim pogledom, kao da e me ovog asa zubima
zadaviti. Misli su mi se splele i zaustavile, srce mi je prestalo kucati, i u toj
tiini to je nastala u meni zaujem apat, sasvim tih, gotovo neujan apat,
kao da mi srce ape: "Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet..."
Tada se sjetim (ne znam da li sam se pri tom i udario po elu?), pa apnem i ja
onako kako mi je srce govorilo:
- Hiljadu devetsto devet.
- A, to je ve druga stvar! - usklikne Benito Floda, a lice mu se razvedri i smiri,
da, ak se i nasmijei od zadovoljstva.
- Pa mi smo klika, duo moja, vi i ja! - stane se on sve vie oduevljavati,
estoko trljajui tur dlanovima. Odjednom, kao da je neto zaboravio, lupi se
po elu i otri vratima. Vrata su bila zakljuana, no to ga ni najmanje ne zbuni,
on se sagne i ree kroz kljuaonicu: "Pozor! Pozor! ifra ,hiljadu devetsto
devet'! Ponavljam: ifra ,hiljadu devetsto devet'" Zatim se vrati k meni i ree:
"Vrlo dobro. Ovo vam historija nikad nee zaboraviti, kamerad! Mi smo osovina
budunosti!"
Priznajem da su me njegove rijei uplaile. Njegova mi je osoba postajala sve
zagonetnijom, a rije "klika" uinila je naprosto da zadrem. Ne mogu vam
opisati kakve su me sve misli tada spopadale. Bilo me strah, kaem vam, bilo
me strah kao nikada u ivotu! Znao sam da me on kani uvui u neto tajno i
zakuasto, iz ega se ja nikada vie neu moi iskopati. Jeza me spopadala kad
sam mislio na one neke tajne koje e mi povjeriti i koje u ja morati da nosim
u svojoj glavi pod stranom odgovornou: ode li tajna, ode glava! Pa onda
onaj ropski ivot s tajnom u glavi! Hoda gradom, a ona buka u glavi, pa
strepi da tko ne uje to bukanje, ili da ti ne iscuri jedna kap te tajne iz oka,
ili da je u bijesu negdje naprosto ne ispljune. A kad te tko pogleda na ulici,
ini ti se da mjesto glave nosi na ramenu prozirnu staklenu kuglu u kojoj se
bezbrino praaka tvoja zlatna ribica... Na koncu ne zna vie ivjeti, a nije ti
vie ni potreban ivot, jer ti prestaje biti ovjekom, postaje kutijom,
elinom blagajnom (s pepelom meu stijenama, protiv poara), odanim
spremitem tajne, koja te svega sapinje kao tumor u mozgu. A kad to
postanem (jer i na to sam pomislio), sjetit e se jednog dana (moda ba i
zbog samoga hira!) Benito Floda svoje tajne u mojoj glavi, pa e mi, kao
ovjek od prakse kome se uri, onako praktino u urbi skinuti glavu, povaditi
iz nje svoje stvari, a nju baciti na smee kao praznu kutiju od konzerve.
Proklinjao sam as kad sam poeo brojiti. Zar nisam mogao ostati obinim
prolaznikom pored stvari i ne obazirati se na to to u njima ima neki broj? Ne
bih bio dospio ovamo u ake Benitu Flodi i ja bih danas kao i vi priao samo
svoje smijene i zabavne sne.
No da, danas... Danas je brojenje kod mene samo amaterska pasija, kao kod
drugih sakupljanje potanskih maraka; ja sam danas, ako hoete, neki filatelist
brojenja. Ali onda, onda je to bio moj pjesniki zanos, moj poziv, moj doivotni
zadatak. Ja sam htio brojenjem stii do kraja brojenja. Do kraja mogunosti
brojenja. Vi se, vidim, podsmjehujete i kaete da sam htio postii nemogue. A
zar i vi ne idete za nemoguim svako jutro im se probudite? Ve onda ponete
igrati svoju dnevnu ulogu, jer svaki bi od vas htio biti neto to nije. Ja sam
htio prebrojiti sve brojeve i stii do kraja brojenja, do beskonanosti, da bih
upoznao veliinu svijeta, inae ne bih mogao ivjeti, a vi biste htjeli uvjeriti sve

ljude da ste taj koji niste, jer vam je nezanimljivo biti onim to jeste. Moj ivot
ivi, a ja brojim i time mu pomaem da ivi, i vi koji jeste ivite, a onim koji
niste pomaete mu da ivi. Ja pribrajam brojeve, vi pribrajate zadovoljstva, ali
i vi i ja teimo za beskonanim pribrajanjem, za beskrajnom zadovoljstvom, to
jest za nemoguim.
A ipak, kako je zamamljivo to neprestano dodavanje - jo jedan, jo jedan i jo
jedan; ini vam se kao da neprestano dodajete neto sebi, kao da se
ubogaujete, kao da se irite i sami postajete jedna beskonanost za sebe.
Eto, proklinjao sam taj mamac koji me je doveo u onaj svijet Benita Flode,
gdje se neprestano snovalo neto zagonetno, mrano i veliko, a ja sam bio
ovjek usamljen i bez veliine, bez ikakva dara i sklonosti za avanture i
zakuaste poslove, gotovo kukaviki zaljubljen u moje jednostavne i
miroljubive brojke.
Dok sam ja tako maloduuo razmiljao o svom nimalo zavidnom poloaju,
Benito Floda je sjeo k meni na krevet, ak je i prijateljski naslonio lakat na
moje koljeno i neprestano neto sam sa sobom potiho razgovarao. Iz toga sam
razgovora mogao razabrati da on nekoga uvjerava kako sam ja "stoprocentno
njegov ovjek", da zasluujem svako povjerenje i da e on meni svakako otkriti
"svoju tajnu" jo ovoga asa. Sad sam se uvjerio da moja bojazan nije bila
samo plod moje "bolesne mate", kako me kasnije uvjeravao onaj stariji
lijenik (s kojim se i vi, dakako, slaete), nego da je mene Benito Floda ve
uvrstio u neke svoje velike kombinacije i da me hoe zbog toga uiniti
nosiocem svoje tajne. Tko zna to e on traiti od mene? Moda da odem
iznutra podrivati Veliku Patagoniju prije njegova napada na nju, ili e me
moda poslati u neke druge krajeve svijeta da irim reltihizam?
No ini se da se netko estoko protivio takvom miijenju o meni, jer se Benito
Floda poeo strano srditi i nestrpljivo mahati rukama, kao da mu se gadi
sluati to to mu govore. Ve sam se bio ponadao da e ga te intrige protiv
mene moda pokolebati u odluci, ali kad sam vidio njegovu vrstou kojom je
odbijao sve optube protiv mene i kad sam uo kako je na koncu prijetei
izjavio da on svojom glavom jami za mene, ali neka i drugi uvaju svoje
glave, jo jednom sam se uvjerio kako su sve nade varave kad ovjek ima
nesreu da se dopadne Benitu Flodi. Podila me jeza; ve sam gledao kako se
kotrljaju odrubljene glave...
Benito Floda odluno zasijee rukom, kao da je diskusiji odrezao glavu, zatim
se obrati meni vanim, gotovo bih rekao sudbonosnim izrazom lica:
- Kamerad, ovim asom vi stupate u historiju! Ulazite u odabrani krug hrabrih
mueva historije koji su posveeni u moju tajnu. Ali prije no to uete,
pogledajte to je ostalo pred vratima? Pred vratima su Benito i von; to ne
ulazi. Benito je poasna straa, kostim i strana maska za varku, a von je stari
gramofon za valcer. Sad uite sa mnom, bez Benita i von, pa me itajte,
naopako, to jest zdesna na lijevo, na sermitski nain... to? Jeste li proitali?
Jesam, proitao sam i mozak mi se zavrtio od zaprepatenja te sam pao na
krevet kao mrtan. Oi sam izbuljio u njega, ali nisam ga vie vidio.
Vidio sam samo kavez s debelim ipkama, a u kavezu sebe kao papagaja, kako
skaem od ipke do ipke i brojim i brojim kljunom sve uokolo kaveza, bez
prestanka uvijek jedan te isti broj.
- Hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet, hiljadu devetsto devet...

- Bravo! - vikne on. - Vi ste posveeni. estitam! - i pozdravi me podignutom

rukom.
Otada se niega vie ne sjeam kao ovjek, jer tu poinje moj papagajski
ivot. O tom ivotu priat u vam drugi put kao "uspomene biveg papagaja";
mislim da e vas pria zanimati, jer takvo to sigurno jo nikada niste uli, a
zasada htio bih vam rei tek toliko da sam slobodno skakao po kavezu i
ponavljao svoj "hiljadu devetsto devet" do mile volje, te sam vjerojatno bio
dosadio ukuanima koji su me danomice sluali, ali bilo je i onih koji su hvalili
moju vjetinu govora, ak su sumnjali u moje papagajstvo i odluno tvrdili da
se tu sigurno krije neka smicalica, jer da ih odvie podsjeam na ljudsko bie.
Kako sam dugo bio papagaj ne bih vam ni danas znao tano rei, jer mi, to jest
oni, papagaji, drukije raunaju vrijeme nego mi ljudi; budui da ponavljaju
uvijek jednu te istu stvar, ini se da se kod njih nita i ne mijenja, pa prema
tome kao da ni vrijeme ne protie; moda zato i ive tako dugo te brbljive i
dosadne ptice.
Kad sam prestao biti papagaj - a to je bilo moda i nakon mnogo godina - to
jest kad sam se ponovo vratio ljudima, nisam se ni najmanje zaudio kad su
mi rekli da je Benito Floda von Reltih, ili naprosto - poto je odbacio "stranu
masku za varku" i "stari gramofon za valcer" - Floda Reltih (jer to je bio on,
ako ste me dobro pratili) skupa s Japancima (zar nisam imao nosa?!) uvalio
cijeli svijet u strahoviti rat, u kome je poubijano na desetke milijuna ljudi.
Nisam se zaudio, kako rekoh, to je Floda napravio takav pokolj po svijetu, jer
sam imao dovoljno razloga, kako ste uli, da pretpostavljam da je on jedino za
tim i teio.
Mene je jedino spasila moja privremena metamorfoza, inae tko zna gdje bi
danas svjetlucale moje kosti, u noi na kii... I moje su se kosti doista
obradovale kad sam uo kako je Floda bio sa svih strana opkoljen od
protivnike vojske i kako je u oaju pucao sebi u usta.
Floda je mrtav! Klicao sam hodajui ulicama, te su me prolaznici gledali u
udu; mislili su da sam valjda poludio, to li, jer je ta vijest bila stara ve
nekoliko godina. A i samome mi se ini da nisam bio sasvim normalan tih
dana, jer sam neprestano ponavljao "Floda je mrtav! Floda je mrtav!" kao da
sam se ponovo vratio papagajima. ak su me ljudi poeli podozrivo gledati, to
ja to tu meljem pred sobom, a neki su mi znanci (i prijatelji) estoko
zamjeravali to se sada isprsavam u sigurnosti, a onda kad se od ovjeka
traila ljudska rije mudro sam se preobrazio u papagaja. Drugi, koji su mi bili
manje skloni, ne samo da su mi predbacivali papagaja nego su me, tavie,
optuivali da sam svjesno uao u papagaje, i da sam upravo kao papagaj
podupirao japansku teroristiku organizaciju "Aatsu", jer da nisam ja tamo
izvodio nikakav "svoj broj", kojim bih sada htio sebi pribaviti ak i neki ugled
pjesnika-patnika i filozofa, to li, nego da sam tamo u kavezu neprestano
klicao Reltihu - "Ljah Reltih!"
Niti sam ja znao za tu neku japansku organizaciju, niti mi je bilo tada poznato
kako se klie Flodi, ve ja samo znam da sam htio upozoriti ljude da se sprema
krvoprolie, ali me Floda zaskoio i zatim, kako ve rekoh, na moje veliko
zaprepatenje naprosto prisvojio, te sam od straha postao papagaj, ljudi, moji,
od straha i uasa!
Zar se onda treba uditi to se ne mogu nikada dovoljno naizgovoriti slatkih
rijei "Floda - je - mrtav"? Kad ih izgovaram, ini mi se kao da neka ustajala

tama izlazi iz mene, kao da se istim, umivam i osvjeujem ujutro nakon neke
guste i neiste, dugotrajne noi sa stranim i odvratnim snovima. Osjeam
svoje dvije ljudske noge pod sobom kako hodaju i govore, noge govore: "Floda
je mrtav, Floda je mrtav"... Jedna noga stane na zemlju i kae "Floda", zatim
druga stane i dodaje "mrtav", a kopula vezuje moje noge u korake, u smisao
ljudskog hodanja po zemlji, jer ona tvrdi i potvruje slobodu moga kretanja. I
one, moje noge, govore svakome o svojoj slobodi, govore drugim nogama to
prolaze pored njih, govore djejim kolicima i biciklima, cipelama i kaljaama,
tokovima automobila i tramvaja, svakome dovikuju u prolazu: "Hej, Floda je
mrtav!"
Tako neki dan, tramvaj stoji na stanici; ja hodam pored tramvaja, a moje noge
melju svoje "Floda je mrtav", kad mi neki poznati glas sasvim blizu apne u
uho: "Mislite?"
Podignem glavu, obazrem se, kad ono neki doslovno obrijani ovjek, bez obrva
i trepavica, kao da je na vatri opaljen, odmie se od moga uha i smijeei mi
se podrugljivu skae na tramvaj.
Potrim za njim da ga upitam to je htio rei i uope kako treba da protumaim
njegovo ponaanje, no tramvaj mi odjuri ispred nosa i ostavi me zblenuta i
ukoena, naprosto sapeta strahom i sumnjama.
I opet ne znam hodati. Kao da su me bacili u neku vreu, vezanu iznad glave,
pa se miem kao slijepac pipajui oko sebe, a noge mi se posvadile u vrei i
pakosno smetaju jedna drugoj, podmeu, varaju, podvaljuju, spliu se i
spotiu, gube svoju ovjenost, svoju ljudskost, postaju glupe i zlobne poluge,
nespretna i besmislena hodala to ni hodati vie ne umiju.
Glavinjao sam kao da su mi zabili avao u glavu; doista, ona mi je rije kroz
uho prodrla u mozak i ondje legla teko i bolno kao je, pa se neprestano mie
i gnijezdi i mui me starim strahom i nemirom.
uo sam u sebi onaj poznati glas, uo sam strah kako mi govori "Mislite?", i
ceri mi se podrugljivo izbrijana, opaljena, strana fizionomija, bez trepavica i
obrva.
Ako ste kada ivjeli u nekoj munoj neizvjesnosti pa ste se stalno vrtjeli oko
jedne nepomine i nesalomljive misli u vama kao da ste nataknuti na raanj,
onda ete moi i mene shvatiti.
"Mislite?" A zar sam ita mislio? Ja sam se naprosto bio uhvatio za jednu
pouzdanu nit-vodilju, da bih se izvukao iz onih zapletenih tmina u koje me bio
zamrsio Floda, da bih ponovo probodao kao ovjek po ovoj naoj ljudskoj
zemlji, po kojoj ljudi hodaja i govore i cvijee mirie, kad mi odjednom,
jednom rijei, jednim apatom u uho, prekinue nit i evo, jadan, prihvatio sam
se opet brojenja kao nekog prosjaenja smisla od stvari oko sebe. Idem,
doista, kao prosjak od predmeta do predmeta i molim da mi dade ono to je
njemu sasvim nepotrebno, da mi pokloni svoju mogunust da bude broj - i
nita vie. Nita drugo ja ne trebam od stvari, samo njihovo mjesto u brojenju,
i to mi je dovoljno da bih znao da se miem s mjesta, da hodam, da ivim, kao
to bolesnik ivi brojei kapljice medicine to padaju u au bezbojne vode i
vjeruje da njegov ivot zavisi upravo od broja kapljica, a ne od njihovih
ljekovitih sastojina.
Tako hodam i brojim. Brojevi me pokreu, stavljaju mi nogu ispred noge, vuku
me naprijed, odmjeravaju ritam i daju neki vajni smisao mom hodanju. Kad
prolazim pored botanikog vrta brojim, dakle, ipke na eljeznoj ogradi. Ne

brojim da bih izbrojio ipke, da bih saznao koliko ih ima, ve prstom dodirujem
svaku drugu, svaku treu, svaku petu da bih razbudio u sebi ono bezuvjetno
osjeanje ritma koje je potrebno svakom ljudskom kretanju. Ljudi i ne znaju da
se kreu po nekom ritmu, jer je on u njih prirodan, zdrav i nepomuen te se
kreu lako i bezbrino kao virtuozi hodanja, a ja taj ritam neprestano moram
traiti i loviti negdje izvan sebe, neprestano ga moram umjetno uspostavljati,
kao poetnik na violini to nogom lupa takt.
I jue tako, bolje - sino, prolazei iz ureda pored botanikog vrta, sviram po
ogradi svoje ritmove i prstom odrezujem ipke kao note na crtovlju, kad, i ne
gledajui, odjednom osjetim da netko stoji preda mnom i u isti as, a da jo
nisam ni digao pogled, upita me onaj isti glas, od neki dan, onaj od "Mislite?"
onim istim apatom:
- No, pa koliko ih ima?
Preda mnom je stajala opaljena fizionomija.
Ja nikako ne znam to se u taj as dogodilo sa mnom; da li se odjednom
prenuo u mom sjeanju onaj sluaj kad mi se isprijeio nadzornik pruge dok
sam etveronoke brojio pragove ili se ponovo oglasilo moje papagajstvo,
samo ja sam sasvim neoekivano i za mene sama, kao pod utjecajem neke
magije, poput najotrcanijeg medijuma to ih vode razni arobnjaci po vaarima
spremno odgovorio:
- Hiljadu devetsto devet!
I znoj me obli. S "mojim brojem" pojavilo se u mom sjeanju gotovo u isti as,
kao da je za uho dovueno, i jedno davno i dobro poznato lice. Zato sam se i
oznojio...
- Da, pogodili ste, ja sam! - ree lice itajui moje misli, lako kao plakat sa
svojim imenom i prezimenom i s fotografijom. - A vi ste me ve bili pokopali,
kamerad? Ab, ne udim se, bilo je burno. Jeste li vidjeli rusvaja? A pogledajte
samo mene kakav sam: bez jedne jedine dlake na cijelom tijelu! - i skine eir
da bi mi pokazao glavu, koja je bila gola kao i lice. - Sve spaljeno. Vatra cijelog
svijeta bila je upravljena na mene. Izgubio sam glas izdavajui zapovijedi
usred eksplozija, zato apem. Vrijedno je, kamerad, izgubiti glas da se
nadviu detonacije cijelog svijeta! Ali pogledajte malo i svijet kako izgleda: ni
Cezar, ni Dingiskan ni Tamerlan, ni Bonaparte nisu ga tako udesili. Ha, ha,
ha...
Smijao se runo, bez glasa, s nekim slinavim hripanjem u grlu i prsima te je to
prije bilo nalik na kaalj nego na smijeh.
- I nagluh sam, morate znati. Neke svinje generali, upravo oni to su protiv vas
galamili da ste pacifist, kad su vidjeli da su izgubili rat, podmetnuli su mi
eksploziv pod stol, pa su mi pukli bubnjii u uima. Na koncu sam ostao sam u
podrumu svoje palae, sa svih strana opkoljen od neprijatelja. Ispalio sam sebi
u usta dva metka, ali sam ih progutao - i izvadi iz prsluka dva neoteena
revolverska metka - evo ih, tu su. Nu pogledajte ih, isti su, oprao sam ih...
Vrijedno je pogledati, to su historijski meci. S njima svrava jedna pripovijest.
Ali dva su metka kao dvotoje: pripovijest se nastavlja na drugim
kontinentima. Zato, do vienja, kamerad, uri mi se. Ja sam samo na
proputovanju. Ah, toliko posla da ne znam gdje mi je glava! lmam mali posalac
u Trstu, a onda preko Egipta i Perzije u Aziju. Tamo treba zasukati rukave! Sve
je ve gusto zasijano, ja idem samo na etvu.

On je trijumfirao. Oi su nu sjale kao u luaka i kao da mu je curila neka

naslada iz usta, u kojima sam, uostalom, primijetio mnogo crnih i pokvarenih
zubi, kao da su mu i oni stradali od poara.
- Uostalom, znate to? - nastavi on aptati, pun oduevljenja. - Doite sa
mnom! Vidjet ete kako u sada skresati mikadu. Kapitulantu! "Takotuci"?
Bogme i udarit u! Ovaj put nee ni njega mimoii, ne bojte se! Doite sa
mnom, nee nas nitko prepoznati.
- N-n-ne, ne mogu - zamucam, jer mi se jezik bio ukoio od straha. - Boli me
zub - sjetim se odjednom tog naivnog akog izgovora i metnem ruku na lice.
- Zub? - zahriplje on srdito i oine me takvim pogledom, da su mi doista svi
zubi protrnuli. - Zub! U ratu nema zubobolje, to valjda znate! Uostalom, ja
mislim da vas ne trebam podsjeati na vau obavezu! Vi ste posveeni! Nosite
moju tajnu u svojoj glavi i Historija vas nikada vie ne moe ostaviti po strani.
Vaa glava mora stupati sa mnom ili vam je moram skinuti i uzeti iz nje svoje
stvari. Birajte!
Ah, kako sam ja sve to bio predvidio!
Nastupio je, dakle, onaj strani, takozvani "historijski as" - Floda je doao po
moju glavu!
Moja glava nije vie bila moja: on ju je ve drao u svojim rukama i nad njom
drao ma, pitajui je da se odlui. A to je mogla odluiti ta jadna aka
zastraenog mozga, to se sva stisla i drhturila kao progonjena ptica u
potkrovlju oekujui u stravi svoj posljednji as?
Pokuao sam okom svrnuti na prolaznike i zatraiti pomo, no on to primijeti,
povue me blago za lakat i okrene me prema ogradi.
Na pruzi iza botanikog vrta zvidale su lokomotive i prolazile kompozicije
vlakova sa rasvijetljenim prozorima. Tamo u onom svjetlu, mislio sam, sjede
ljudi, jedu svoje kobasice, pijuckaju rakiju, kartaju i razgovaraju; putuju sa
svojim glavama tamo gdje kia pada ili gdje sunce sja, a u glavi im rakija i
miris kobasica, rijei i razgovori, karte, lukavtine i smijeh. Iza mojih lea
prolaze ljudi sa svojim neodvojivim, neotuivim glavama, vrsto nataknutim na
uvjerenje o prirodnom pravu noenja svoje glave na ramenima. A ja stojim
ovdje, naslonjen na eljeznu ogradu, s tom svojom "posveenom" i zaloenom
glavom, praznom i jadnom, nad kojom licitira straan vjerovnik s maem u
ruci, te je osjeam samo kao ortaka u neistu poslu, kao ulovljenog kradljivca s
tuom stvari u depu, kao nosioca ubijstvene tajne, kao zavjeru, kao bombu,
kao rat i smrt. I sve mislim kako bih je odbacio i odrekao se nje, "posveene",
pa otiao hodati po gradu, olakan i spaen, otiao gaziti po zemlji i osjeati
svoja stopala i zemlju pod njima kao strastven dodir moga bia sa svemirom.
"Dodir bia sa svemirom? A bez glave?" Vidim kako se udite, ako se ak i ne
rugate? Doista, luda misao! Ah, u glavi mi se sve smutilo; bila mi je tua i
neprijateljska; bila je njegova, u nju je on pohranio svoje stvari i pripadala je
njemu.
- No, to kaete? - upita on s nestrpljenjem. - Ja nemam vremena...
U meni je srce zadrhtalo. No ja sam prisluhnuo tom drhtanju kao malom,
jadnom utoitu i uini mi se kao da mi ono uporno otkucava moju staru
spasonosnu ifru.
- Hiljadu devetsto devet! - izvalim odjednom i ukoim se u oekivanju.
- A, to je druga stvar - ree on pomirljivim apatom i potapa me prijateljski
po ramenu. - Dobro, ostanite, duo draga. Vodit ete nae evropske stvari...

Odjednom se trgne i pogleda na sat.

- Vlak mi odlazi za koju minutu - ree uurbano. - Zbogom i ne plaite. Svijet
mora izgorjeti! Do vienja, duo moja.
Tu sam osjetio dvije mekane i hladne guje na elu: on me poljubio.
- Dakle, ostaje - hiljadu devetsto devet?
Ne znam da li sam na to odgovorio "ostaje", jer me ve hvatala nesvjestica.
- Dobro - apne on, i to je posljednje to sam uo. Svijest mi se sasvim ugasila
i sloio sam se na zemlju kao svijea.
Vama je sve to skupa snmijeno, to ja znanm, primijetio sam i u toku svog
prianja kako se snebivate i podsmjehujete. Mislite, pamet mu se pomutila od
tog pustog brojenja pa bulazni kojeta.
Mnoge se ljudske stvari ine smijenima dok ih ovjek gleda na drugima. A na
mnoge se ak i privikne, ma kako udne bile, i doputa da se javljaju tu i tamo
kao zanimljiv izuzetak zbog vlastite zabave. tavie, mnoge ovjek i zavoli
upravo zato to se ljudi njima izuzetno zanimaju.
Vama se, dakako, ini smijenim to moje brojenje, kao to biste se, oito,
smijali ovjeku koji bi, recimo, uzeo sakupljati buhe. A ipak ima udaka koji
sakupljaju buhe i ljudi ih, dodue s podsmijehom, ipak podnose, dok se
sakupljaima kukaca, potanskih maraka, raznih kubura i nagorjelih lula ak ni
ne smiju.
A zar i vi sami ne brojite (i to s kakvim uzbuenjem!) koliko je puta uplja
lopta od telee koe udarcem noge, ili ak mudre ljudske glave u kojoj lei
misaoni mozak, bila ubaena u mreu od page? Ili, to je jo udnije (da ne
kaem lue, te nije vie ni smijeno), zar ne brojite sa strepnjom udarce po
licu, to ih zadaju jedan drugome dva sljedbenika kulta snage aka? Zar vi
moda strepite za vilicu, za nos (ponos ljudskog lica), za oko (svjetlo razuma)
onog nesretnika koji ni vama ni onom to ga tue nije nita skrivio? Naprotiv,
vi alite za promaenim udarcima i brojite ih kao svoj vlastiti gubitak, dok
udarce to drobe vilice, to lome nosove, to gase oi brojite s oduevljenjem,
te brojeve sakupljate, ak ih i pamtite i priinjaju vam zadovoljstvo. Pa zar
vam se itko smije zbog toga?
Ne smijte se, dakle, ni meni to sakupljam iste, gole, miroljubive brojeve, koji
ne drobe vilice, ne lome nosove, ne gase oi, koji nikome nita ne oduzimaju,
jer nisu ni lule, ni kubure, ni marke, ni kukci, nabodeni na iglu. Ne priinjaju mi
ak ni zadovoljstvo, jer kakva zadovoljstva moe biti u brojenju golih,
isprosjaenih brojeva?
Vi ete me upitati: pa zato onda brojite? Brojim zbog potrebe, zbog
siromatva, zbog strane pustoi koju je Floda ostavio u meni. Uzeo mi je
glavu i u nju potrpao svoje stvari pa otiao dalje unitavati svijet, "Svijet mora
izgorjeti!" to mi je jo dospio zabiti u glavu na odlasku. U mojoj je glavi svijet
ve uniten; ostali su samo brojevi kao sjene unitenih stvari, kao imena
mrtvih, i meni se ini, kad brojim, kao da ih prozivam, kao da ih oivljavam,
kao da ponovo uspostavljam svijet. I opet sve ivi, sve se mie, sve hoda i
radi, mirno i razumno. Tako u meni svijetle brojevi kao zvijezde i ja stupam
njima kao po mlijenom putu i sanjam o ljudskoj srei. To je moj san.
- Lijep san - ree netko od prisutnih. - Samo, taj va Floda je luak kao i vi.
Skupa ste bili u ludnici.
"Znanac" se zbuni od tih rijei i neto odno zatitra u njegovim oima, nalik na
neku bol ili nevidljive, idealne suze.

- Imate pravo - progovori zatim tihim, umornim glasom, gotovo kao da sebi
govori, te smo ga jedva i razumjeli. - Ja izbjegavam tu rije, jer je ne volim,
zato sam vam zahvalan to ste je vi spomenuli. Tako je, Floda je luak. A zar
bi normalan ovjek mogao biti to to je bio Floda? A ja, da nisam lud, bio bi
hrabar kao vi, pa se ne bih bojao luaka.
- Osim toga, lijepo molim sve vas koji ste me sluali da mi oprostite to sam
vam pokvario veer ovim svojim ludostima, koje, dakako, nikome ne mogu biti
ni od kakve koristi. A kako sam nevjet i nimalo umjetniki nadaren, nisam
vam pruio ni zabave, pa me tim vie i pee savjest. Oprostite!
RUKE
Gledao sam ih pred sobom prebaene na lea, iznad zadnjice, kako se
odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naruaju desne, spretnije, snanije,
pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa
roene od iste majke (dakako, i od istog oca), tavie, da su skupa i zaete, da
su nastale iz zajednike elje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da
mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz elje, iz gra, iz udnog trabunjanja u noi, u pomraenju svijesti,
i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj.
Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je paljivo i brino, kao to kuja nosi
tene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakue palcem
po vrhovima ostalih prstiju, pjevui do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim
zabubnja po prstima mar, pjeva.
- ta to radi? - pita je Desna.
- to bih radila? Pjevam - veli Lijeva.
- Pjeva? to pjeva?
- Pjevam "do-re-mi-fa" i "Marirala, marirala..."
- "Marirala, marirala"? Glupost! - veli joj Desna s pounim podsmijehom. Kao da si ti vojnik?
- A kao da samo vojnici pjevaju "Marirala, marirala.." to pjevaju i djeca.
- Kao da si ti dijete?
- Nisam ni vojnik ni dijete, ali zato bi bilo glupo pjevati? - veli Lijeva ve
srdito. - A ba u pjevati!
Ja sam mala, ali znam
sitna slova da itam,
znam i pisat' slova sva,
koji ui, onaj zna.
- Pa ti ne zna pisati? Smijeno je to se tako mazi - veli joj Desna ozbiljno.
- A to da radim? Da utim i raunam na prste kao lihvar?
- Hoe moda rei da sam ja lihvar?
- Ti ne rauna na prste.
- Nego to ja radim?
- Ti radi, ini i djeluje, kako je ve rekla jedna nepismena luda prije mene.
- Odakle ti zna da je to rekla jedna luda? Pa ti ne zna itati?
- Ne zna ni ti itati.
- Ja znam pisati.
- Ali itati ne zna!
- Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne zna. Ti zna samo drati knjigu
dok ja listam. On ita, ja listam, a ti, kao stalak - dri. To je sve to ti zna.

Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaje samo po teini, a nema pojma to
je u njima.
- Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati!
- Pisati? Da, samo kako?
- Kao i ti. A moda i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i
bolje od tebe!
- Ti bi znala prstima pokretati marionete?
- Znala bih.
- I slikati bi znala?
- Znala bih i slikati.
- I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta?
- I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I jo k tome dva pileta! Uostalom, zato
na tvom noktu? Naslikala bih na svom noktu.
- Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne moe.
- A ja bih mogla!
- Znai da bi ti sebi i nokte rezala?
- Naravno. A zar ih tebi ne reem?
- Da, meni. Ali sebi to nitko ne moe.
- Opet "nitko ne moe". Ja bih mogla!
- Samo se hvali, a ne bi znala ni buhu uloviti.
- Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila!
- A da li bi znala ivati?
- Znala bih i ivati.
- Jest, udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja uiniti.
- Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila.
- I vezivala kravatu?
- I kravatu vezivala.
- I stavljala kapljice u oko?
- I stavljala kapljice.
- I brijala mu bradu?
- I bradu brijala.
- Ali On se ne bi dao tebi brijati.
- Zato ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe.
- Ti bi mu prerezala grkljan.
- Ja nisam ubojica! To bi ti uinila. Uostalom, jednom si ve i pokuala to
uiniti.
Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te rijei, kao da joj je
ilama prostrujilo sjeanje.
- Ja sam mislila da On to ozbiljno hoe - ree zatim ponizno i s osjeanjem
krivnje. - Htjela sam ga samo posluati...
- Posluati? On ti nije zapovjedio da ga ubije.
- Njegova je elja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno eli.
- A-ha, htjela bi moda rei da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao
da on to eli?
- Ja sam mislila da eli.. Bilo mu je teko. Cijelu no nije oka sklopio. Brisala
sam mu oznojeno elo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oprotajno
pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk.. aptao je: "Treba uiniti kraj! Ne
mogu vie!" Sam me odveo do britve.
- A ti si to odmah shvatila kao Njegovu elju da meni preree ile?

- Nemoj me muiti. to sam ja mogla kad je sam govorio..

to je govorio? Da ne moe vie, da treba uiniti kraj.. Ali to su rijei! Rijei ne
dolaze iz elje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti kojeta; od toga se umire
samo u onim knjigama koje ti lista. Jezik izbaci u svijet svoje rijei (uostalom,
uvijek iste i davno poznate rijei) i rasplinu se kao dim. Nita se nije dogodilo.
Svijet i dalje hoda, jede, pui i spava, i opet govori rijei, i opet se nita nije
dogodilo. Svijet eli govoriti, ali svoje elje ne iskazuje rijeima; tavie,
rijeima ih sakriva i zaklanja. Rijei su maska. On ne eli ono to govori.
- A kako moemo znati to On eli ako ne po rijeima?
- Najmanje po rijeima. On je govorio da "treba uiniti kraj", ali to nije elio. Ja
sam to znala.
- Odakle tebi to znanje?
- Moda i otuda to sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. to mi je
rije tua kao svjetlo uhu i zvuk oku, to ne razlikujem rije od rijei, kao ni
slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem...
Ja ne znam ii za rijeima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno
gibati po krunicama i elipsama, po parabolama i spiralama rijei, ne znam
ubijati, zavijati, odvijati, "postavljati" i "razrjeavati", zibati se na ljuljalci i
klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao
majmun u cirkusu, tapati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu
neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac.
Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni
Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere.
- Moliere? I to jo?
- I figa u deou. Ili van depa, kako hoe. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam
tvoj lakaj. Dok se gola prostituira u kojekakvim rukovanjima, ja drim tvoju
rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti
vodi konverzacije, ti nastupa, ti iri horizonte, ti gradi svjetove; ti si
neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost,
umjenost, Njegov Smisao. Jednom rijei: ti si Ruka!
- A ti to si?
- Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam jo uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo,
pseudopodij i slino. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja jo umijem
hodati. Nou sanjam o tranju, o veranju po stablima, o skokovima preko
ponora, i tada osjeam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari
sirove kao ilovaa, tvrde, vrue, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su
peena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem
Njegovu elju za vodom kad je edan, elju za veseljem kad je tuan, Njegovu
enju za ivotom kad govori da treba uiniti kraj.
- Da. Ali kad je edan, ja mu pruam vodu.
- Ti? Ne, ti samo otvara pipac i pokree polugu na pumpi, a On iz moga
dlana pije. Po meni se prosipa voda, ja osjeam njenu svjeinu, njenu mokrinu,
njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono blaenstvo u Njemu od gaenja
ei.
Veli da mu prua vodu kad je edan? Ne, ti mu prua au. Ti si i ei dala
formu, i za pijenje si pronala stil.
Ti si se postavila izmeu Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao
Metar ceremonijala, ili, jednostavno reeno, kao filtar. Sve to k Njemu dolazi
mora se izmeu tvojih prstiju procijediti, sve ti mora taknuti, ispitati, sve

mora obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira da li se to Njemu svia ili
ne. Na sve mora utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje
ogranienosti.
- Ne eli valjda da On brsti lie i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi...
- Da. Zato si je ti - "Pobijedila". "Izravnala si bregove" i "ukrotila vode".
"Zarobila si munje" i sada dri u svojoj aci strahovite snage kojima bi, kau,
mogla u jednom jedinom asu unititi svijet. Zemlja lei na tvom dlanu kao
lopta, koju moe baciti u svemir. No, pa to oklijeva, ti - o, Svemogua?
Zato ne baci loptu meu zvijezde da se raspline u prah? Zato ne dovri
svoje Veliko Djelo?
- Ja ne elim unititi svijet.
- Ne eli? A ima li i jednog stoljea koje nisi rasparala noevima i izreetala
kurumima. To nisu bile rijei, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu.
- Bile su najprije rijei.
Da, po Ivanu Evanelisti. I to bi uinile rijei bez tebe? Rijei bi se svaale,
rijei bi lupale po rijeima, padale bi pobijeene rijei, i tko bi od toga stradao?
- ast.
- ast? ija ast? Protumai mi tu viteku rije. Zar tvoja ast? Ti naziva
au kad te zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito
trae drak noa? ast, kad na obarau dri spreman kaiprst? ast kad
znakom kria poziva milost boju da sjedne na topovsku cijev? ast kad sa tri
prsta dri pero koje ubija?
- Pero? Kakvo pero?
- Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila?
On je sjedio pred nama zbog nekih rijei. Ne zbog ina svojih ruku, ve zbog
rijei. Tebe nije zanimalo kako su mu te rijei sletjele s jezika, nego si naprosto
zapisala injenicu. Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio ja nasmrt blijed i
usne su mu drhtale kao da se smrzava. Brojio je svoje posljedne sekunde..
Gledao je u tebe sa stravom, pratio je svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga
ve samo to tvoje micanje moglo ubiti.
Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera
bio se ve izlizao od ubijanja. Ta sitna takica plemenitog metala etala je
blazirano po papiru, kao da se dosauje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj
sjednici, pa prikrauje sebi vrijeme ispisujui tobonje kineske rijei pu-kao,
cing-tao, pan-mukai i crtajui idilinu kuicu s vrtiem i plotom, ak i s dimom
to izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je takica iridija meutim - sve tako
eui pu-kao, cing-tao - ubijala idilinu kuicu s vrtiem i plotom - plotunom, i
od sve te idile ostajao je samo dim iz puanih cijevi..
Ve si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odluno sjela na papir.
Skoila sam na tebe, i ne znajui to bih, uzela sam ti istiti mrlju od tinte na
kaiprstu. Trljajui palcem tvoj kaiprst, govorila sam ti: "Ali to to je uinio?
Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar ti to nije dosta? Slua posljednje
otkucaje srca i broji.. Ne prekidaj ga!"
"Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce!
Pokuava nas slomiti svojim bijednim izgledom, Ti si mu ve nasjela, ali ja ne.
Poznajem ja taj trik!"..
Nazivala si trikom drhtanje ovjeka koji se kladio sam sa sobom da e jo
uspjeti nabrojati do trista...
Ponovo si uzela pero i sjela na papir.

"Sad barem zadri! Zar ne moe zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako

mirna kao da upisuje nedovoljno aku na ispitu."
"Nemam zato drhtati. Ja vrim svoju dunost".
I poela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo
nasilne i zloinake smrti.
"uj! Ne pii! Gledaj ga kako broji. Kako se uri da nabroji svoje tri stotine. Ne
prekidaj ga!"
"Moram ga prekinuti."
"Zato ga mora prekinuti? Prekinut e se sam. Nitko ne moe brojati
beskonano. To je samo razlika broja, ak i vrlo neznatna razlika u
beskonanosti."
"Za nas je znatna. Mi ne ivimo u beskonanosti. Mi ivimo na zemlji."
Rije beskonanost izgovarala si s navodnim znakovima, ironino, a zemlju si
spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojnikim korakom.
"Upravo zato to ivi na zemlji, to ima samo pet prstiju, a koji put ni svih
pet, ostavi mu ruke, one ti nita nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je
jezik."
"Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!"
"I ruke su govorile? Ne, to lae! Nisu govorile! Gledaj kako su uplaene i
nevine, kako se stiskaju i gre u posljednjem zagrljaju. Oprataju se. Sjeaju
se djetinstva i plau. Sjeaju se igara, razbijenih igraak, ptica, prake i ozljede
na staklu, prolite tinte, kara, zmaja i zemlje pod noktima. Jo uvijek nisle,
jadne, na vjerouiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima.
Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori rune rijei, ali
ruke ne diraj. One su nevine".
"Nevine? Ti si luda! One su najvie krive!"
"Ruke najvie krive? Zar nije jezik govorio?"
"Govorio je, a one su potvrdile..."
"Potvrdile - kako?"
"Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i dre strau.
Jednom rijei, zaepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u depove.
Znai, slagale su se!"
"Slagale, s im?"
"S im? S uvredama!"
"A koga je uvrijedio?"
"Koga? Nau ast!"
"Ah, ast! Ovu, na rukavu?"
"Na rukavu? to na rukavu?"
"ast na rukavu."
"Kakvu ast na rukavu?"
"A zar je to na tvom rukavu sramota? Tevatrene strelice, ta bomba, taj snop sa
sjekirom, taj kukasti kri, zar je to sramota?"
"Ne, to je ast!"
"No dakle, ast na rukavu! A on je uvrijedio to ast. Rekao je da mu je dosta
tig strelica i bombi, tih sjekira i krieva; da mu je svega dosta!"
"No a zar je to malo?"
"Malo je."
"Malo je popljuvati neiju ast?"

"Malo. Jer tvoja ast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa ak i kri, a njegova
dvije fige u depu."
"Njegova? Zar on ima asti?"
"A zato ne bi on imao asti? Zar ne moe imati?"
"Ne moe!"
"Da, tvoja je svakako vidljiva. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom
mjestu, tvoja bahato eta po gradu, izaziva, a njagova eta po sobi,
zarobljena, juri po kui kao luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi
vrisnuti u svijet svoju uvredu..."
"Uvredu?"
"Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga eto, par
promrmljanih rijei i dvije fige u depu."
"Bogami, i ti si mi sumnjiva!"
"Sumnjiva? Ja dodue drim jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, ini se
da ti ona donosi sreu, kao ue objeenoga. uvaj, dakle, moju figu kao svoju
ast.
A sada naprijed! U ime prua sa sjekirom i kukastog kria, pii! Ubij mu ruke!
Da je imao ast ne bi od njih pravio fige. Ima pravo! Neu te zaustavljati!"
I dopisala si svome S istim krasopisom jo tri slova, potrebna za Smrt. I nisi
zadrhtala.
Te iste veeri (nisi se bila ni umile) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj
lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od
smrti uvee su drhtali od ljubavi. Pa tko kae da ljubav nije jaa od smrti?
Osobito naa ljubav od tue smrti!
- to ti govori o ljubavi! Ti ne zna to je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti
trae u mraku; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva
elektrina pola nabijena strujom..
- Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A to onda? ast?
Dunost? Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz koga curi smrt?
- Ti si kapriciozna i luda!
- A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! - i Lijeva se srdito
trgne, nastojei se osloboditi zagrljaja Desne.
- to ti je? to luduje odjedanput? Samo pravi skandale na ulici!
- Neka! Pusti me! Neu vie da budem s tobom!
- Nego s kim e? S nogama?
- Makar i s nogama! One su potene. One su estite kao konji, a ti si lukava i
otrovna kao zmija.
- Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vui teret. Ne moe s njima. Ti
si ipak ruka!
- Nisam ruka, i neu da budem! Stidim se to sam ruka!
- A to bi htjela biti? "Prednja noga"?
- Bilo to, samo ne ruka!
- A ipak si ruka, kao i ja.
- Kao i ti? Nikada! Pusti me!
I istrgne se. Zavue se u dep, tamo srdito proeprka kao da neto trai, pa ne
naavi nita (jer nita nije ni traila, bila je naprosto bijesna), izae, ovjesi se
prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima.
Desna jo jedan as ostane na leima, prazna i zamiljena. Onda se trgne,
odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.

Gledam ih zavaene i ne vjerujem u tu svau. One su kao dvije simbiotike

ivotinje ili biljke: jedna drugu mije.. Istinu je rekla Desna: jedna je to i
druga; obje su ipak ruke.
Prema njima ide dvoje djece. Djeak i djevojica. Dre se za ruku i cvrkuu. No
pred njima umuknu, kao cvrci kad im se priblii ovjek, i puste ruke. Rastave
se. Djevojica proe pored Desne, tiho kao da je neto skrivila. Desna je
odgojno pogladi po utoj glavi. Djevojica je pogleda zahvalno.
Djeak proe pored Lijeve, smiono. ak je i pogleda drsko, kao smetnju na
putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kaiprstom. Djeak je
pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne aljivo iznad djeakove glave,
kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne djeaka po licu. Djeak vrisne.
- Zato si udarila djeaka? - upita je Lijeva.
- Zato to te pljunuo!
- Pljunuo je mene, a ne tebe!
- Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!
- Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.
- A on odmah mora pljuvati?
- Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna..
- Mogu zamisliti.. Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno!
- A lupati po nosu je pristojno?
- Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos
otpao.
- A to je meni otpalo od toga to me je pljunuo?
- Pljunuti nekoga je najvea uvreda!
- asti?
- Da, asti! - odgovori Desna, ve na rubu strpljivosti.
Djeak je, meutim, vritao zbog zvune uvrede po licu.
- Ta-ta, a-a-a.. Ma-ma, a-a-a..
Zaas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se ve
izlila dva potoia suza i napravila poplavu.
- Gle derana, to se razdreio! - ree Desna kao da se udi tolikom
pretjerivanju. Zatim se obrati Lijevoj: - Daj da te obriem.
- Ne treba. Sama sam se obrisala.
- Da, o hlae.
- Ne, o kaput. - Uostalom, pazi, eto mu oca!
Otac je dojurio iz kue, u koulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe,
blijede, inovnike ruke s plavim, straljivim venama.
- Zato ste udarili moje dijete? - upita Otac suzdrljivo, kao istraitelj koji ve
misli na kaznu.
- Zato to je neodgojeno i bezobrazno! - odgovori Desna izazovno.
- to je uinilo? - ponovo pita Otac-istraitelj, ve dvostruko uvrijeen.
- to? Pljunulo me! - ree Desna s ogorenjem, kao da i sama vjeruje da je nju
pljunuo.
- Nije tebe, nego mene - ree Lijeva i uiva u svojoj pravinosti.
- Svejedno, pljunulo je - povie Desna autoritativno, kao starjeina obitelji.
- Pljunulo, tako, iz ista mira- jo uvijek pita Otac, a ve zna da e se morati
tui.
- Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u.. - govori Djeak plaui.
- Malo ga kvrcnula za alu - veli Desna - a on odmah pljuje!

- Imao je pravo! Neka pljuje - drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav
bijes provalio iz njega. - Plujem i ja! -i -plju! - doista pljune. I ree - Ubojice!
Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam
i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.
Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za koulju na prsima.
To je, drugim rijeima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi
svoju aku i uzme udarati Oca po licu.
Njemu potee krv iz nosa. Krv je kapala po ijevoj na prsima. I Desna se,
jednako udarajui po krvavoj Oevoj maski, sva umastila krvlju.
Videi kako Oeva krv kaplje na zemlju, djevojica uplaeno vrisne i poleti da
hvata kaplje krvi svojim rukama. A djeak se zatri, iz zaskoka dohvati Lijevu i
vrsto je zagrize u meso na podlaktici.
Lijeva zaurla od boli i ispusti Oevu koulju. Otac se odmah snae i potri,
pobijeen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.
Djeak ispusti Lijevu iz svojih zubi, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi.
Djeak s ponosom primi udarac.
Tada se Noge, kao posluni konji, dadu u potjeru za Ocem. No djeak se u isti
mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, ve da bi se konji poplaili i
spotakli o njega.
I doista, Lijeva i Desna naoe se odjednom na zemlji u praini.
- Jaoj! - zajaue Desna. Palac ju je bolio od Oeva udarca.
..Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Leale su osramoene na cesti, jedna do
druge, nemone, kao odbaene rukavice.
- Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridiui se.
- Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!
- Pa, zviznula sam ga!
- Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.
- Zar te boli?
- Uasno!
Lijeva je bila njena, sestrinski..
Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na ploniku. No one se nisu osvrtale;
gladile su jedna drugu i drhtale od elje za osvetom.
A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.